of 127 /127
I. UVOD U GRAĐANSKO PRAVO 1. JAVNO PRAVO I PRIVATNO PRAVO RAZLIKE: JAVNO PRAVO PRIVATNO PRAVO Pravni odnos nastaje i njegov sadržaj određen je heteronomno Autonomno (samostalno od strane strana u odnosu) Strane u odnosu međusobno su Nadređena/podređena Ravnopravne Heteronomnost i autonomnost postižu se i proizlaze iz Prisilnost pravnih normi Dispozitivnost pravnih normi Sankcije odnosno posljedice mogu biti Imovinske i osobne Samo imovinske Normama zaštićeni interes je Javni, opći Privatni, pojedinačni, interes strana u pravnom odnosu Državna tijela u pravilu postupaju Po službenoj dužnosti (ex offo) Temeljem inicijative strane JAVNO PRAVO PRIVATNO PRAVO Ustavno pravo Obiteljsko pravo Upravno (materijalno) pravo Građansko pravo Kazneno (materijalno) pravo Pomorsko i općeprometno pravo Građansko postupovno pravo Trgovačko pravo Kazneno postupovno pravo Pravo društava Upravno postupovno pravo Pravo osiguranja Međunarodno javno pravo Međunarodno privatno pravo Radno pravo Autorsko pravo Pravo industrijskog vlasništva GRAĐANSKO PRAVO u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila uređuje odnos pravnih subjekata povodom stvari, činidaba, imovine, i njihovi osobnih neimovinskih dobara. 2. NAČELA PRIVATNOG PRAVA: 1. Načelo stranačke dispozitivnosti 2. Načelo stranačke ravnopravnosti 3. Načelo imovinske sankcije 4. Načelo prometnosti (prenosivosti) prava 1 Načelo stranačke dispozitivnosti u građanskom pravu znači da građanskopravni odnos nastaje, prestaje i mijenja se Prema načelu ravnopravnosti subjekata u građanskom pravu položaj strana u odnosu je koordiniran i nema podređivanja Sankcija je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne drži zapovijedi ili zabrane izražene u pravnoj normi, a također je to štetna posljedica i za onoga koji Kada se govori o prometnosti prava kao jednom od načela građanskog prava treba imati na umu da se tu radi o prometu subjektivnih građanskih prava.

GP - 1. Kolokvij

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: GP - 1. Kolokvij

I. UVOD U GRAĐANSKO PRAVO

1. JAVNO PRAVO I PRIVATNO PRAVO

RAZLIKE: JAVNO PRAVO PRIVATNO PRAVO

Pravni odnos nastaje i njegov sadržaj određen je

heteronomno Autonomno (samostalno od strane strana u odnosu)

Strane u odnosu međusobno su Nadređena/podređena RavnopravneHeteronomnost i autonomnost postižuse i proizlaze iz

Prisilnost pravnih normi Dispozitivnost pravnih normi

Sankcije odnosno posljedice mogu biti Imovinske i osobne Samo imovinskeNormama zaštićeni interes je Javni, opći Privatni, pojedinačni, interes strana u pravnom odnosuDržavna tijela u pravilu postupaju Po službenoj dužnosti (ex offo) Temeljem inicijative strane

JAVNO PRAVO PRIVATNO PRAVOUstavno pravo Obiteljsko pravoUpravno (materijalno) pravo Građansko pravoKazneno (materijalno) pravo Pomorsko i općeprometno pravoGrađansko postupovno pravo Trgovačko pravoKazneno postupovno pravo Pravo društavaUpravno postupovno pravo Pravo osiguranjaMeđunarodno javno pravo Međunarodno privatno pravo

Radno pravoAutorsko pravoPravo industrijskog vlasništva

GRAĐANSKO PRAVO u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila uređuje odnos pravnih subjekata povodom stvari, činidaba, imovine, i njihovi osobnih neimovinskih dobara.

2. NAČELA PRIVATNOG PRAVA:

1. Načelo stranačke dispozitivnosti 2. Načelo stranačke ravnopravnosti3. Načelo imovinske sankcije4. Načelo prometnosti (prenosivosti) prava

1. UVOD 2. NAČELO STRANAČKE RAVNOPRAVNOSTI:

Položaj stranaka u odnosu je KOORDINIRAN, a to znači da nema podređivanja/nadređivanja jedne strane drugoj ili drugim riječima nema subordinacije. Strane u privatnopravnom odnosu imaju jednaka prava, na njih se jednako primjenjuju propisi – jednakopravnostOvo načelo je usko povezano s načelom dispozitivnosti.Čl. 3 ZOO kaže: “Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su!” – odnosi se I na strane privatnopravnog odnosa

1

Načelo stranačke dispozitivnosti u građanskom pravu znači da građanskopravni odnos nastaje, prestaje i mijenja se ponajprije voljom pravnih subjekata.

Prema načelu ravnopravnosti subjekata u građanskom pravu položaj strana u odnosu je koordiniran i nema podređivanja jedne strane drugoj, tj.nema subordinacije.

Sankcija je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne drži zapovijedi ili zabrane izražene u pravnoj normi, a također je to štetna posljedica i za onoga koji ne ispuni obvezu što ju je na sebe preuzeo stupajući u građanskopravni odnos.

Kada se govori o prometnosti prava kao jednom od načela građanskog prava treba imati na umu da se tu radi o prometu subjektivnih građanskih prava.

Page 2: GP - 1. Kolokvij

Otklanjanje posljedica faktične nejednakosti: - LIHVARSKI (zelenaški) ugovor – ništetan zato što je jedna strana zlouporabila stanje nužde, teško materijalno

stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost druge strane- PREKOMJERNO OŠTEĆENJE – ugovor pobojan zbog očitog nesrazmjera obveza za koji jedna strana nije znala

ZOO štiti slabiju stranu ugovora od monopolističkog položaja druge strane, pa su ništetne: - odredbe općih uvjeta koje suprotno načelu savjesnosti I poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost- ugovorna odredba kojom se unaprijed ograničava ili isključuje odgovornost dužnika za nakanu I krajnju

nepozornostZOO štiti onog koji je sklopio ugovor prema unaprijed odštampanom sadržaju ili kad je ugovor na neki drugi način pripremila I predložila druga strana.- ove odredbe otklanjaju posljedice faktične nejednakosti u trenutku sklapanja ugovora, u vrijeme ispunjenja oveza I kod prestanka obvezaPOTROŠAČKI UGOVOR – posebna vrsta ugovora pri čijem sklapanju I ispunjenju redovito postoji faktična nejednakost strana – potrošači-slabija strana potrošačkog ugovora. Propis koji otklanja posljedice faktične nejednkosti takvih ugovora je Zakon o zaštiti potrošača

3. NAČELO DISPOZITIVNOSTI (STRANAČKE AUTONOMIJE):

- Sloboda dužnika obveznika jednostranog pravnog posla i sloboda suugovaratelja dvostranog pravnog posla da sami odrede sadržaj pravnog odnosa, ali to ne znači sloboda raspolaganja vlastitim obvezama

- Još se naziva načelo slobodne inicijative.- Načelo dispozitivnosti u građanskom pravu znači da građanskopravni odnos nastaje, mijenja se I prestaje ponajprije voljom

pravnih subjekata.- ZOO – sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno uz zajedničku suglasnu identičnu volju

obje strane pravnog posla I izvanugovornog odnosa- Ljudi stupaju u određene građanskopravne odnose u prvom redu da bi zadovoljili svoje materijalne potrebe.- Pri zasnivanju, promjeni ili prestanku građanskopravnog odnosa mora se uvažavati njihova volja.- Načelo izražava činjenicu da osoba slobodno raspolaže svojim osobnim neimovinskim dobrima.

Na području obveznog prava načelo dispozitivnosti izražava se kao SLOBODA ugovaranja koja podrazumijeva:Slobodu svakog sudionika u prometu da se odluči hoće li ući u neki obvezni odnos ili ne (nastanak pravnog posla)Slobodu izbora vrste ugovornog odnosaSlobodu utvrđivanja sadržaja pravnog poslaSlobodu izbora oblika ugovornog odnosa (forma pravnog posla)Promjena sadržaja I forme pravnog poslaPromjena sadržaja izvanugovornih obveznih odnosaPrestanak pravnog posla I izvanugovornog odnosa

Sloboda utvrđivanja obveznih odnosa NIJE NEOGRANIČENA!!- opće ograničenje: svoje odnose strane ne mogu uređivati suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima I moralu društva (inače je pravni

posao ništetan- pojedinačne iznimke od ovog načela – pravna obveza nekih osoba da sklope ugovor, sadržaj ugovora određen propisima, prisilne odredbe

propisa koje nalažu sklapanje ugovora u određenom obliku

Čl. 2 ZOO kaže :” Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.“

- Odredbe ZOO koje se odnose na ugovore na odgovarajući način primjenjuju se i na druge pravne poslove

4. NAČELO IMOVINSKE SANKCIJE:

Sankcija je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne drži zapovijedi ili zabrane izražene u pravnoj normi. Ona znači štetnu posljedicu koja stiže onoga koji ne ispuni obvezu što ju je na sebe preuzeo stupajući u građanskopravni odnos.- Odnosi se na imovinska prava – oduzeta može biti samo imovina ne I osobna prava- ZOO – za ispunjenje obveze dužnik odgovara cjelokupnom svojom imovinomIznimka od ovog načela: prema odredbama Ovršnog zakona može se izreći zatvorska kazna, ali ukupno trajanje ne smije prijeći 6 mjesecipr. imovinske sankcije: Naručimo taksi da nas u 12 h da nas odveze na kolodvor jer moramo otputovati baš vlakom koji odlazi u 12:30. Vozač taksija ili jako zakasni ili uopće ne dođe I mi ne stignemo na vlak. Prema tome taksist nije ispunio preuzetu obvezu. Mi ga zbog toga ne možemo strpati u zatvor, ali možemo ga tužiti za naknadu štete ako smo pretrpjeli štetu njegovom krivnjom. On ć biti osuđen platiti određeni iznos novca, a ako nema novca zaplijenit će mu se njegove stvari I one će se sudski prodati da bi se namirila naša tražbina.Iz ovoga vidimo da je građanskopravna sankcija imovinska, a ne osobna I u ovom primjeru ona nije pogodila taksista nego njegovu imovinu.

2

Page 3: GP - 1. Kolokvij

5. NAČELO PROMETNOSTI (PRENOSIVOSTI) PRAVA:

Imatelj određenog subjektivnog imovinskog prava u pravilu to svoje pravo – pravnim poslom među živima I za slučaj smrti – može prenijeti drugoj osobi; subjektivna imovinska prava su u pravilu nasljediva.- u ZOO to je mogućnost ustupanja tražbina osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom, koje su strogo osobne naravi I koja se po svojoj naravi protive prenošenju na drugog- Pri prometnosti prava ima se na umu promet SUBJEKTIVNIH građanskih prava. - Subjektivno građansko pravo je ovlaštenje koje za sudionika KONKRETNOG građanskog odnosa nastaje u okviru tog odnosa uređenog građanskim pravom u objektivnom smislu.pr. pravni odnos kupoprodaje uređen je pravnim pravilima objektivnog građanskog prava. u konkretnom kupoprodajnom odnosu kupac je ovlašten tražiti od prodavatelja izručenje stvari. To njegovo ovlaštenje naziva se SUBJEKTIVNO pravo.Također ima subjektivnoh prava koja su neprometna, npr.pravo osobne služnosti, strogo osobna prava kao što su pravo na život, čast, ugled itd.

3. PRIVATNO PRAVO I GRAĐANSKO PRAVO

2. STRUKTURA GRAĐANSKOG PRAVA

Sustav građanskog prava je sinonim za cjelokupno privatno pravo.Sastojnice građanskog prava danas čine ona pravna područja koja su preostala u korpusu privatnog prava:

1. obvezno pravo (objekt – činidba) – RELATIVNO2. stvarno pravo (objekt – stvar) – APSOLUTNO3. nasljedno pravo (objekt – imovina) - APSOLUTNO

Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi u kojima je jedna strana (vjerovnik) ovlaštena od druge strane (dužnika) zahtijevati neku činidbu, a ona je dužna tu činidbu ispuniti.- predmet su obveznopravni odnosi a to su odnosi u kojima jedna strana (vjerovnik) ima pravo od druge strane (dužnika) zahtjevati ispunjenje

obveze koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a dužnik je dužan svoju obvezu ispuniti – i koji nastaju temeljem očitovanja volje jedne ili obje strane (pravni poslovi) ili temeljem samog zakona

- u subjektivnom smislu djeluje samo prema određenoj drugoj osobi ili određenim drugim osobama s kojima je prva osoba u obveznopravnom odnosu – dužnost samo točno određene jedno ili više osoba da nešto daju, učine, propuste ili trpe – RELATIVNOST

- ne postoji zatvoren broj oblika u kojim se obveze iz pravnih poslova mogu pojaviti

Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi među pravnim subjektima s obzirom na stvari.- predmet su stvarnopravni odnosi a to su odnosi među osobama s obzirom na stvari- kao subjektivno pravo na nekoj stvari djeluje prema svim drugim osobama (erga omnes – APSOLUTNOST)- predmet su prava osoba na stvarima (i onime što je s njim izjednačeno) i to u prvom redu nastanak tj. stjecanje, sadržaj, zaštita i prestanak

stvarnih prava- postoji zatvoren broj (numerus clausus) stvarnih prava – postoje samo ona stvarna prava koja su zakonom predviđena

Nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe (ostavitelja) uređuje prijelaz njezine imovine na druge osobe (njezine nasljednike).- predmet je prijelaz imovine fizičke osobe – u slučaju njene smrti (ostavitelja) – na druge sosbe (nasljednike) tj. pravno odnosi koji nastaju povodom

smrti ostavitelja i kojima se njegova imovina odnosno njeni dijelovi prenose na nasljednike

3. ODNOS GRAĐANSKOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

Druge grane privatnog prava – npr. Autorsko pravo, pravo industrijskog vlasništva, radon pravo, trgovačko pravo, pravo trgovačkih društava, pomorsko I općeprometno pravo, pravo osiguranja – često uređuju (između ostalog):- sadržaj prava na objektima subjektivnih prava u tim pravnim granama- stjecanje prava – na objektima subjektivnih prava u tim pravnim granama – pravnim poslovima I raspolaganje pravima također pravnim

poslovima

U širem smislu postoji veza između sve 3 sastojnice građanskog prava I drugih grana prava, npr. smrt imatelja patenta, dionice ili vlasnika broad I njihovo nasljeđivanje utjecat će na pravne odnose u pravu industrijskog vlasništva, pravu (trgovačkih) društava ili u pomorskom pravu. U tom su smislu građansko pravo I druge pravne grane međusobno povezani.

3

Page 4: GP - 1. Kolokvij

U užem smislu postoji veza iz koje bi proizlazilo da se pravna pravila (objektivno pravo) koja uređuju pojedine sastojnice građanskog prava, primjenjuju I uređuju pravne odnose u drugim pravnim garnama privatnog prava. Postoji čvrsta veza između obveznog prava I stvarnog prava, s jedne strane, I drugih pravnih grana s druge strane.

Obvezno pravo – kao dio građanskog prava – uređuje ZOO. ZOO se može podijeliti na: - opće obvezno pravo, - opće ugovorno pravo,- dio koji uređuje obveznopravne odnose iz svih dvostranoobveznih ugovora,- dio koji uređuje zakonske (izvanugovorne) obveznopravne odnose,- dio koji uređuje pojedine tipove imenovanih pravnih poslova

Odredbe o pravnim poslovima su specijalne. Ti propisi redovito ne sadrže opće odredbe o sklapanju, promjenama I prestanku ugovora. Zbog toga se odredbe ZOO o ugovorima primjenjuju I na ugovore što se sklapaju – odnosno pravne poslove što se poduzimaju – u navedenim pravnim granama. Odredbe ZOO se primjenjuju ako odredbama posebnih propisa nije drukčije određeno, je lex specialis derogat legi generali.O obveznom pravu uređenom u ZOO može se govoriti kao o općem obveznom pravu, a o dijelovima propisa pojedinih pravnih grana koji uređuju obveznopravne dijelove tih pravnoh grana, kao o posebnom ili specijalnom obveznom pravu.

Temeljni propis hrvatskog stvarnog prava je Zakon o vlasništvu I drugim stvarnim pravima (ZVDSP).ZVDSP treba primijeniti I na stvarnopravne odnose u drugim pravnim područjima glede svih pitanja koja ne bi bila uređena specijalnim propisima što uređuju ta pravna područja.

II. ELEMENTI PRAVNOG ODNOSA I SUBJEKTIVNOG PRAVA

1. UVOD

Temeljem normi pravni subjekti ne stjču nikakva određena I konkretna prava zbog toga je hipotetičko pravno stanje opisnao pravnim pravilom moguće opisati kao apstraktni pravni odnos.Tek kad se ostvari i posljednja pravna činjenica koja je, prema hipotezi pravne norme, nužna za nastanak konkretnoga pravnog odnosa, nastupa dispozicijom norme predviđen pravni učinak. Taj pravni odnos može se nazvati konkretnim pravnim odnosom.

Svaki pravni odnos ujedno je i stvaran (realan) društveni odnos. On je društveni odnos u tom smislu što postoji i može postojati samo između osoba, odnosno pravnih subjekata. Istodobno je on i stvaran (realan) odnos u tom smislu što ima neki stvaran, vrlo često materijalan sadržaj, predmet ili objekt, ono što povezuje dvije osobe u odnosu.

Iz toga proizlazi da se u oba odnosa pojavljuju identični elementi strukture. To su:- najmanje dvije osobe, odnosno pravna subjekta koji čine dvije strane odnosa, pri čemu najmanje jedna osoba predstavlja jednu stranu

odnosa,- najmanje jedan objekt (predmet) odnosa koji povezuje dvije strane u odnosu, - sadržaj odnosa, - uzajamnost (recipročnost)

Pravne norme, odnosno objektivno pravo koje uređuje pravni odnos, odnosno koje se primjenjuje na pravni odnos individualizira ga kao samostalnu i zasebnu te od drugih odnosa odvojenu vrstu odnosa.Dio sadržaja pravnog odnosa čini pravna zaštita subjektivnih prava.

Da bi nastao pravni odnos i njegov sadržaj – koji čine subjektivno pravo jedne strane, i pravnu dužnost druge strane – potrebni su:- objektivno pravo (pravo u objektivnom smislu),- pravni subjekti (strane pravnog odnosa, tijela koja su imatelji prava i dužnosti),- pravni objekt (predmet pravnog odnosa, tijela na kojima ili na koje pravni subjekti imaju subjektivno pravo),- pravne činjenice, uključujući pravna stanja i pravne odnose

2. OBJEKTIVNO PRAVO (PRAVO U OBJEKTIVNOM SMISLU)

1. UVOD

OBJEKTIVNO PRAVO - skup pravnih norma (pravnih pravila) koji postoji neovisno o tome pripada li nekoj osobi neko konkretno, određeno pravo

4

Page 5: GP - 1. Kolokvij

- dijeli se na materijalno I postupovno (formalno) pravoSUBJEKTIVNO PRAVO - određena pravna ovlast koja pripada nekoj osobi

2. DJELOVANJE OBJEKTIVNOG PRAVA S OBZIROM NA PODRUČJE I OSOBE

Pravne norme unutarnjeg prava, a time i objektivno (unutarnje) pravo u cjelini, ima teritorijalno djelovanje, tj. da vrijedi kao objektivno pravo samo na području države koja normu priznaje kao pravnu normu, tj. kao pravno pravilo.Iznimke od ovog pravila:1. norme međunarodnog (javnog) prava koje uređuju pravne odnose između država i drugih priznatih subjekata međunarodnog (javnog) prava te zbog toga nisu vezane uz teritorij jedne države2. osobe izuzete od primjene pravnih norma države u kojoj se nalaze. To su osobe kojima država u kojoj se nalaze priznaje imunitet, odnosno izuzima ih od svoje vlasti u cijelosti, ili u nekom određenom dijelu (strani državljani – npr. predsjednici I veleposlanici drugih država, ili domaći državljani – npr. zastupnici u parlamentu I suci)3. državljani jedne države koji se nalaze u drugoj državi jer se na njih mogu primjenjivati pravne norme države čiji su državljani, iako se nalaze na području druge države.

3. DJELOVANJE OBJEKTIVNOG PRAVA S OBZIROM NA VRIJEME

Objektivno pravo (pravne norme) vrijedi određeno vrijeme, što podrazumijeva početak razdoblja u kojemu vrijedi, trajanje i prestanak razdoblja u kojemu vrijedi.

Početak razdoblja u kojemu vrijedi određen je u samom pravnom pravilu, i to kalendarski, odnosno nakon isteka određenog roka. Rok nakon čijega isteka pravna pravila počinju vrijediti teče od objave u odgovarajućem glasilu (Narodne novine). Redovito pravila počinju vrijediti osam dana nakon objave, a to razdoblje od objave naziva se vakacija i nužno je zbog upoznavanja adresata sa sadržajem propisa koji će početi vrijediti.Kad je, iz posebnih razloga, to potrebno vakacija ne traje osam dana, nego se samim propisom određuje duže vrijeme od objave do početka razdoblja u kojemu će propis vrijediti, i to ili rokom, ili određenim danom kojega propis stupa na snagu.

Prestanak razdoblja u kojemu će pravila vrijediti: Privremena pravila - samim pravnim pravilima određeno je vrijeme dokad ta pravila vrijede - prestaju vrijediti istekom određenog

vremena u kojemu su vrijedila, ili prestankom stanja za koje su bila donesena. Trajna pravila - ne sadrže naznaku vremena do kojega vrijede, odnosno čijim istekom prestaju vrijediti - vrijede dok ne budu

stavljena izvan snage, a mogu biti stavljena izvan snage formalno ili stvarno.- FORMALNO - kad se donese novo pravilo koje sadrži izričitu odredbu o stavljanju prijašnjeg pravila izvan snage- STVARNO - kad se donese novo pravilo koje građu prijašnjeg pravila uređuje drukčije

Povratno djelovanje (retroaktivnosti primjene) pravnih pravila - primjena pravila na konkretne pravne odnose koji su nastali prije početka stupanja na snagu i primjene tog pravila.

Ustav RH izričito određuje da »zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje«. Ipak, ali posve iznimno i kad postoje posebno opravdani razlozi za to, »samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje«. Iz toga proizlazi: - da retroaktivno mogu djelovati samo odredbe zakona,- da retroaktivno mogu djelovati samo pojedine odredbe

Zabrana retroaktivne primjene za sudove apsolutna – a ne samo relativna kao za zakonodavatelja – jer sud ne može, na temelju vlastite odluke, pravilo primijeniti povratno.

4. IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA

Pravni izvori su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila. Oni su izvor objektivnog prava a nikako pravni temelj nekog subjektivnog prava.

IZVORE DJELIMO NA:Unutarnji ili materijalnopravni izvori ili vrela prava

Izvanjski ili formalni pravni izvori ili vrela prava - pojavni oblici u kojima se pojavljuju pravna pravila- dijele se na (prema donositelju):

1. DRŽAVNI - tvorac propisima predviđeno državno tijelo – stvaratelj norme nije ujedno I njen adresat - donesena pravila su heteronomna

5

Page 6: GP - 1. Kolokvij

2. DRUŠTVENI - tvorac nije državno tijelo nego određene asocijacije koje samostalno normiraju unutarnje odnose između svojih članova – stvaratelj pravila je I njen adresat - donesena pravila su autonomna- autonomno pravo – normiranje odnose među članovima društva- Ustav RH nalaže da »pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu« te da »sudovi sude na temelju Ustava i zakona« - ove odredbe su prisilne (kogentne)- Ustav i zakoni, kao neposredan ili posredan pravni temelj donošenja pojedinačnog pravnog akta (primjerice presude), poznaju propise, opće običaje, poslovne običaje i pravičnost, s time što se običaji i pravičnost, kao mogući pravni temelji tih akata, pojavljuju rijetko, a to znači i iznimno, dok su redoviti i najčešći pravni temelj propisi.

Pravna praksa govori o izvorima u formalnopravnom smislu!!!

Izvori našeg građanskog prava su: USTAVPropisi MEĐUNARODNI UGOVORIPravni običaji ZAKONISudska praksa PODZAKONSKI AKTIPravna znanost

Usporedba ovih izvora pokazuje da sudska praksa i pravna znanost de lege lata ne predstavljaju neposredan izvor pravnih pravila na kojima bi mogli biti utemeljeni pojedinačni pravni akti državnih tijela i tijela čije odluke pravni poredak po učinku izjednačuje s pravnim aktima državnih tijela (primjerice presude i arbitražni pravorijeci).

1. PROPISI- Propisi su opći pravni akti koje donose nadležna tijela i koji svoju obvezujuću snagu crpe iz državne vlasti, odnosno iz suvereniteta u unutarnjepravnom smislu. Oni su državni izvori prava.- to su: ustav, potvrđeni međunarodni ugovori, zakoni i podzakonski akti

USTAV:- Ustav je hijerarhijski najviši, ali ujedno i najopćenitiji propis u nekoj državi, koji sadrži temeljna načela ukupnog uređenja te države.- Odredbe Ustava za građansko pravo imaju prvorazredno značenje.- Ustavom se kao temeljnim I najvišim pravnim aktom jedne države uređuju osnove pravnog, političkog I gospodarskog sustava jedne društvene zajednice.- Neke od važnih odredaba Ustava za građansko pravo su da jamči pravo vlasništva I pravo nasljeđivanja, zatim određuje da pravo vlasništva obvezuje njegove nositelje I korisnike na doprinošenje općem dobru.- Ustavom se jamče poduzetnička I tržišna sloboda, a zabranjuje zlouporaba monopola.- Ustavne odredbe se razrađuju u odgovarajućim zakonima I čine temelj pojedinih građanskopravnih instituta.- Važne za građansko pravo su odredbe o nekim osobnim i političkim slobodama i pravima – npr. pravu na život, slobodu, osobnost – iz kojih proizlaze prava osobnosti zaštićena pravilima obveznog prava.

MEĐUNARODNI UGOVORI:- valjano sklopljeni, potvrđeni I objavljeni međunarodni ugovori »dio unutarnjega pravnog poretka republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona«.- Odnos potvrđenih i objavljenih međunarodnih ugovora i zakona – glede širine polja njihove primjene – odgovara odnosu posebnog i općeg jer je polje primjene međunarodnih ugovora znatno uže od polja primjene zakona.

ZAKON:- Zakon je akt donesen od strane zakonodavnog tijela na ustavom propisan način, a sadrži apstraktno opće pravno pravilo.- Temeljni propis hrvatskog obveznog prava je ZOO, stvarnog prava Zakonu o vlasništvu I drugim stvarnim pravima, a nasljednog prava Zakonu o nasljeđivanju- Posebnu važnost ima ZOO zato što: (1) njegovo polje primjene obuhvaća pravne poslove (2) njegovo polje primjene obuhvaća obvezne odnose u posebnim, odnosno drugim pravnim područjima privatnog prava (3) se njegove odredbe o načelima ravnopravnosti, stranačke autonomije i imovinske sankcije primjenjuju na čitavo privatno pravo.

PROPISI STARE JUGOSLAVIJE:Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6.4.1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije učinjen je prekid pravnog kontinuiteta između stare I nove Jugoslavije.Stara pravna pravila dolazila su u obzir samo u ovim slučajevima:1. Ako određena materija nije bila određena propisima SFRJ2. Ako takva pravila nisu bila u suprotnosti s Ustavom SFRJ I ustavima socijalističkih republika3. Ako takva pravna pravila nisu bila u suprotnosti s načelima socijalističkog pravnog poretka SFRJ

6

Page 7: GP - 1. Kolokvij

Stoga su se do 1991. godine, pod tim pretpostavkama, mogla primjenjivati pravna pravila propisa koji su vrijedili do 6. travnja 1941. Nakon osamostaljenja RH, tj. raskida državnih sveza sa SFRJ, 1991. donesen je Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. – prema kojemu se propisi koji su bili na snazi 6. travnja 1941. mogu primjenjivati u RH kao pravna pravila na odnose koji nisu uređeni vrijedećim važećim propisima, ako su, u skladu s posebnim propisima, do 31. prosinca 1991. primjenjivana u RH i ako su u skladu s Ustavom i zakonima RH.- postojeće pravne praznine mogu se popunjavati navedenim pravnim pravilima.

PODZAKONSKI AKTI: uredbe, pravilnici, odluke, naredbe njima se, podrobnije i za potrebe praktične primjene, uređuju pravni odnosi koji su već uređeni zakonima, i to na temelju ovlasti

koju daju zakoni. to su – u pravilu – provedbeni propisi koje – na temelju ovlasti koju daju zakoni – ne donosi zakonodavno tijelo, nego izvršna

tijela kao što su vlada, ministarstva, ali i tijela županijske i lokalne uprave i samouprave.

2. PRAVNI OBIČAJIPravni običaji su pravila ponašanja koja su se kroz stanovito potrebno vrijeme oblikovala u društvenoj zajednici na osnovi nekog ponavljanjem utvrđenog shvaćanja, a zakonski im je propis svojom normom izravno ili neizravno dao pravni karakter.- kao izvor prava, mogu se primijeniti pri donošenju pojedinačnih odluka koje imaju pravni učinak (presude, rješenja, zaključci, arbitražni pravorijeci), samo ako propis upućuje na primjenu običaja.

U pravnom običaju kao izvoru prava moraju biti utjelovljena dva elementa:- Materijalni - odgovarajuća učestalost vršenja, što znači da mora biti riječ o praksi koja se pokazuje kao obavljanje ili propuštanje obavljanja određenih radnji u stvarnosti dovoljno često, odnosno učestalo i u nekom određenom vremenu, da bi se moglo reći kako je to običaj- Psihološki koji se naziva opinio iuris, tj. uvjerenje da se radi o općeobvezatnom pravnom pravilu ponašanja, uvjerenje da se obavljanjem, odnosno neobavljanjem radnji vrši pravo

PRIMJENA OBIČAJA je različita kod obveznih odnosa između trgovaca ili netrgovaca.- obvezni odnosi između netrgovaca – običaji se primjenjuju samo kad je primjena propisana zakonom ili ugovorena između strana u odnosu

- primjena običaja propisana je zakonom kad zakon upućuje na primjenu običaja, odnosno uobičajenoga, što ZOO čini na više mjesta.- kad je primjena običaja propisana ili ugovorena, odgovarajući pravni običaj primjenjuje se na pravni odnos prije odredbi ZOO, a one se primjenjuju ako običaj ne postoji

- obvezni odnos između trgovaca – redoslijedom se primjenjuje:(1) praksa koju su u međusobnim odnosima upravo ti trgovci razvili, (2) trgovački običaji, pisani ili nepisani jer ZOO ne ograničuje primjenu trgovačkih običaja na pisane, (3) dispozitivne odredbe ZOO, odnosno drugih propisa koji uređuju obvezne odnose

pr. pravnog običaja:A je bio u inozemstvu I u automobilskoj nesreći bio je vrlo teško ozlijeđen. Baš mu je u to vrijeme umrla majka. Njegov prijatelj B sahranio je majku na svoj trošak. Kad se A vratio, B mu je podnio račun. Među troškovima pogreba bio je I jedan vijenac na kojem je pisaolo;”Svojoj majci sin A”. međutim, A nije htio priznati taj izdatak. Došlo je do spora I sud je presudio da je A dužan naknaditi B-u izdatak za vijenac. Istina, ni u jednom propisu ne stoji da se pokojniku mora kupiti vijenac, ali u našem narodu je to običaj pijeteta koji nije suprotan ni pravu ni moralu. Zato je logično da je sud pozivajući s ena običaj donio presudu kojom je uvažio tužbeni zahtjev.

PRAVIČNOST - subjektivan i na osobnom sustavu vrijednosti utemeljen stav, nije oblik u kojemu se pojavljuju pravna pravila - zbog toga se ona ne može uvrstiti u formalne izvore općih pravnih pravila. - u zakonom predviđenim iznimnim slučajevima ona predstavlja pravni temelj donošenja pojedinačnog pravnog pravila, sadržanog u pojedinačnom pravnom aktu (npr. presudi).

3. SUDSKA PRAKSASudskom praksom kao izvorom prava naziva se donošenje više suglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na temelju kojih se ustaljuje općeobvezatna pravna norma, odnosno »niz sudskih odluka kojima se norma primjenjuje na isti način«- već donesene odluke sudova znatno pomažu u postupku pravnog kvalificiranja određenog činjeničnog stanja, odnosno supsumiranja tog stanja pod opću pravnu normu u novim slučajevima, odnosno, pomažu u povezivanju konkretnog činjeničnog stanja i apstraktne opće pravne norme.Sudska praksa je NEIZRAVAN izvor prava!

4. PRAVNA ZNANOST

7

Page 8: GP - 1. Kolokvij

- Znanstveni radovi i izlaganja na stručnim skupovima obrađuju pravne probleme u općenitom smislu, tumače opća pravna pravila i njihov međusobni odnos, uz primjenu priznatih načina tumačenja pravnih pravila i uporabu domaće I strane znanstvene literature i sudske prakse, te raščlanjuju i komentiraju sudsku I arbitražnu praksu.- Znanstvena djela u kojima se teorijski obrađuju pravni problemi imaju veliko značenje za razvoj pravne znanosti.- Izravno utječu na stručno I znanstveno uzdizanje pravničkog kadra, ali nemaju snagu izravnog pravnog izvora.- Pravna znanost je NEIZRAVAN izvor prava.

OPĆI UVJETI UGOVORA (POSLOVANJA)- nisu izvor prava koji bi se primjenjivao općenito (na sve vrste pravnih odnosa) – kao što su dosad opisani izvori – nego samo na pravne poslove.- to su leci ili brošure odnosno manje publikacije na kojima je unaprijed pripremljen popis ugovornih odredbi koje (najčešće pravne osobe) žele primijeniti na određene ugovore - vrlo se često njima služe banke i osiguravajuća društva.- u trgovačkom pravu njihova je uporaba tako česta da oni – uz adhezijske I tipske ugovore – čine dio tzv. formularnog prava koje je dio autonomnog trgovačkog prava, a autonomno trgovačko pravo jedan je od izvora trgovačkog prava.- iz toga je vidljivo da se o općim uvjetima može govoriti samo kao o izvoru ugovornoga, a ne čitavog obveznog prava.- uvršteni su među izvore prava zato što za njihovu primjenu na ugovor nije uvijek potrebno da budu ugovoreni.- kad je riječ o redoslijedu primjene, prvenstvo imaju one odredbe ugovora o kojima su strane pregovarale i koje su ugovorene mimo općih uvjeta ugovora (poslovanja), te odredbe općih uvjeta samo dopunjuju posebne odredbe o kojima su se strane suglasile

- ništetne su one odredbe općih uvjeta koje, protivno načelu savjesnosti i poštenja: (1) prouzroče očitu neravnopravnost na štetu suugovaratelja sastavljača, ili (2) ugrožavaju postizanje svrhe ugovora.

- pravila o ništetnosti ne primjenjuju se na one odredbe općih uvjeta(1) koje su preuzete iz važećih propisa(2) o kojima se pojedinačno pregovaralo, a suugovaratelj sastavljača općih uvjeta doista je mogao na njih utjecati, (3) koje predstavljaju odredbe o temeljnim obvezama strana (»predmetu i cijeni«), ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive

3. PRAVNI SUBJEKTI (SUBJEKTI PRAVA)

Pravni subjekt je nositelj subjektivnih prava i pravnih dužnosti, odnosno strana u pravnom odnosu – tu sposobnost daju mu pravna pravila

Pravni subjekt može biti:Fizička ili naravna osobaPravna osoba

2. SVOJSTVA PRAVNIH SUBJEKATA

Da bi se pravni subjekt mogao uključiti u građanskopravne odnose mora imati dva osnovna svojstva:1. Pravnu sposobnost2. Poslovnu sposobnost

+ deliktna sposobnost

PRAVNA SPOSOBNOST je svojstvo biti noositeljem prava i obveza. Svaka fizička i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza. Pravna sposobnost je osnovno svojstvo pravnog subjekta i pravni subjekt ne može postojati bez pravne sposobnosti. Stječe se rođenjem.

POSLOVNA SPOSOBNOST je sposobnost da se svojim vlastitim očitovanjem volje stječu prava i obveze. Stječe se sa 18 g.Poslovno sposobna osoba može svojim vlastitim očitovanjem volje stvarati pravneučinke. Svaki pravni subjekt mora imatipravnu sposobnost, ali ne mora imati i poslovnu sposobnost. Poslovnu sposobnostmože imati samo pravni subjekt

DELIKTNA SPOSOBNOST je Svojstvo pravnog subjekta da budeodgovoran za svoje protupravne radnje/propuštanja.Za deliktnu sposobnost se traži određen stupanj svijesti. Ponekad i poslobno nesposobne osobe mogu biti deliktnosposobne, npr. Alkoholičar može biti svijestan kad je trijezan da ne smije razbijat.Stječe se sa 14 g.

8

Page 9: GP - 1. Kolokvij

2.4. ODNOS POSLOVNE I DELIKTNE SPOSOBNOSTI

- različit sadržaj, ali međusobna neovisnost poslovne I deliktne sposobnostiPotpuno poslovno sposobna osoba u trenutku privremene ili prolazne neubrojivosti drugome počini štetu. Budući da je ubrojivost pretpostavka deliktne sposobnosti, štetnik u trenutku počinjenja štete nije imao deliktnu sposobnost, iako je u istom trenutku imao potpunu poslovnu sposobnost.

Osoba kojoj je poslovna sposobnost u cijelosti ili djelomično oduzeta – primjerice zbog toga što je teški alkoholičar – u vrijeme kad je trijezna drugome počini štetu. Budući da je u vrijeme počinjenja štete bila ubrojiva, ta je osoba – makar je poslovno nesposobna ili ograničeno poslovno sposobna – imala deliktnu sposobnost.

3. POJEDINI PRAVNI SUBJEKTI

3.2. FIZIČKE OSOBE

Fizička ili naravna osoba je svaki živ čovjek kao subjekt prava bez obzira značajke po kojima se ljudi mogu međusobno razlikovati

3.2.2. PRAVNA SPOSOBNOST FIZIČKA OSOBA POSTAJE ROĐENJEM. To znači da dijete čim se rodi dobiva pravnu sposobnost i čak je dovoljno da pokazuje znakove

života i ne mora biti sposobno za život. Porod mora biti završen. Po našem pravu predmnjeva se da je dijete rođeno živo.Pravilo je da dijete koje je rođeno živo postaje pravnim subjektom. Ponekad se ukazuje potreba da se i začetom, ali još nerođenom

djetetu sačuvaju neka prava te se tada u pravu služimo fikcijom: „ nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur “ Uzima se da je začeto dijete rođeno kadgod se radi o njegovim probicima pod uvjetom da se rodi živo!!!Time fingiramo postojanje pravnog subjekta makar je očigledno da subjekt još ne postoji i pritom moramo paziti na:

1. Da fikcija mora ići u korist nasciturusa2. Da se dijete doista mora roditi živo. Ne rodi li se nascitutrus živ otpada ova pretpostavka.

Nakon što je stekao pravnu sposobnost, čovjeku se ona ne može oduzeti.

PRESTANAK FIZIČKE OSOBE:Utvrđivanje smrti je bitno za prestanak pravne sposobnosti – trenutak smrti u načelu utvrđuje liječnik.Fizička osoba prestaje smrću i gubi pravnu sposobnost. Za svrhe presađivanja dijelova tijela doneseni su propisi prema kojima se smatra da je nastupila smrt osobe od koje se uzimaju dijelovi tijela radi presađivanja ako je u osnovi medicinskih kriterija i na propisan način sa sigurnošću utvrđen prestanak rada mozga i srca.

PROGLAŠENJE UMRLIM:U slučaju kad se ne zna da li je neka osoba živa ili mrtva tad se pravo služi presumcijom smrti. Presumciju smrti pozna naše pravo u vidu ustanove proglašenja nestale osobe umrlom. Od proglašenja nestale osobe umrlom valja razlikovati postupak za dokazivanje smrti. U tomse slučaju sigurno zna da je neka osoba mrtva samo se ne zna točno kad je umrla. Ustanovljenje dana smrti važno je za nasljedno pravo i da bi se u matičnim knjigama mogla ubilježiti smrt. Ponekad će biti teško utvrditi točno vrijeme smrti, kad je recimo više osoba umrlo uistoj prometnoj nesreći pa treba utvrditi jesu li sve umrle u istom trenutku ili u različitim trenutcima. Prema ZOO ako je umrlo više osoba smatra se da su umrle istodobno ne utvrdi li se da je jedna umrla prije druge – pretpostavka o istodobnosti smrti.

3.2.3. POSLOVNA SPOSOBNOST Poslovna sposobnost ima osnovnu funkciju u zaštiti pravnih subjekata. Pravo mora voditi računa o razlici među ljudima koja postoji s

obzirom na dob itd.Institutom stupnjevanja poslovne sposobnosti pravo zaštićuje svoje subjekte.

Pravna sposobnost fizičke osobe:NE MOŽE se oduzetiNEMA stupnjevanja (opća pravna sposobnost)

Unutar poslovne sposobnosti fizičke osobe postoje tri stupnja:Puna poslovna sposobnost (potpuna)Ograničena poslovna sposobnost (djelomična)Poslovna nesposobnost

Puna ili potpuna poslovna sposobnost - svojstvo u cjelosti bez ograničenja stvarati prava i obveze. Stječe se po našem pravu s navršenih 18. godina (punoljetnošću). Osobe koje su navršile 18. god postaju punoljetne osobe što znači da same mogu sklapati pravne poslove. I maloljetna osoba s navršenih 16 godina može steći potpunu poslovnu sposobnost kad postane roditelj, sklapanjem braka i kad je mentalno zrela o čemu odlučuje sud u izvanparničnom postupku.

Ograničena ili djelomična poslovna sposobnost Osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću u pravilu mogu same sklapati pravne poslove ali samo kad ih odobri zakonski zastupnik ili ako im takav posao donosi isključivo pravne prednosti. Takav pravni posao naziva se ŠEPAVI PRAVNI POSAO (negotium claudicans) koji je pobojan ako ga ne odobri zakonski zastupnik. Maloljetnik može poduzeti samo one pravne poslove koji su mu dopušteni, a punoljetnik sve one pravne poslove glede kojih mu poslovna sposobnost nije oduzeta.

Page 10: GP - 1. Kolokvij

Potpuna poslovna nesposobnost Osobe koje su potpuno poslovno nesposobne ne mogu uopće same sklapati pravne poslove i za njih pravne poslove sklapaju njihovi zakonski zastupnici. Izjave volje takve osobe su ništetne.

Oduzimanje poslovne sposobnosti – nastupanje trajne nesposobnosti za rasuđivanje punoljetne osobe i stavljanje pod skrbništvo

3.2.4. DELIKTNA SPOSOBNOST Deliktna sposobnost fizičke osobe može biti:

PotpunaOboriva nesposobnostNesposobnost

Deliktna sposobnost nastupa s 14 godina života i maloljetnik koji je navršio 14 godina potpuno je deliktno sposoban ako je društveno zdrav. Duševno zdravlje se predmnijeva. Maloljetnik od navršene 7 god do navršene 14 god nije deliktno sposoban ali će iznimno biti ako se dokaže da je pri počinjenju građanskog delikta bio sposoban za rasuđivanje. To je moguće zato što je njegova deliktna nesposobnost samo oboriva predmnijeva pa je dopušteno dokazivati protivno.

Sposobnost za rasuđivanje pretpostavka je za postojanje deliktne sposobnosti i osoba starijih od 14 god, pa u slučaju nepostojanja te sposobnosti osoba nema deliktnu sposobnost,a za štetu odgovaraju osobe koje su bile dužne voditi nadzor nad tom osobom.

3.3. PRAVNE OSOBE

3.3.1. POJAM- Pravna osoba je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao svojstvo pravnog subjekta, što podrazumijeva pravnu, poslovnu i deliktnu sposobnost.- Pravna osoba je trajnije ustrojeno zajedništvo osoba (fizičkih i pravnih) za ostvarenje zajedničkoga cilja, utvrđenog temeljnim pravnim aktom (koji se zove, primjerice, društveni ugovor, statut, pravila) s jedinstvenom unutarnjom organizacijom, u načelu neovisnom o promjeni njezinih članova, a koju u unutarnjim odnosima vodi (poslovodstvo), a prema van zastupa uprava (zastupnik).- može biti imatelj svih subjektivnih prava kao i fizička osoba, osim onih osobnih prava fizičke osobe koja su vezana uz njenu biološku bit.

- Pravna osoba je, dakle, osoba. Ona ima svoju vlastitu pravnu osobnost i individualnost koja je različita od osobnosti, odnosno individualnosti članova, odnosno osnivatelja, što znači da ima vlastitu pravnu sudbinu, vlastita prava i vlastite obveze, da je subjekt u pravnim odnosima u materijalnom i postupovnom pravu.- Ona ima volju, unatoč tome što ta volja proizlazi iz volje članova, odnosno osnivatelja.- Unutarnju volju izražavaju tijela utvrđena temeljnim aktom pravne osobe.- To unutarnje uređenje nije dostatno da pravna osoba izrazi volju prema van u poslovnom prometu i ostalim odnosima s upravnim, sudskim i drugim tijelima.- Stoga se temeljnim aktom pravne osobe, ili samim zakonom određuje koje tijelo, odnosno koji će članovi pravne osobe izražavati poslovnu sposobnost.- Tijelo pravne osobe – putem koje pravna osoba, primjerice uprava dioničkog društva, izražava svoju volju može se sastojati od jedne ili više fizičkih osoba.- To tijelo ili članovi (primjerice u javnom trgovačkom društvu) moraju djelovati u okviru statuta ili društvenog ugovora, ali i kad prekorače svoje ovlasti, izjavljena volja je volja pravne osobe tijelo pravne osobe, iako obavlja poslove zastupanja u odnosima prema trećima, moramo razlikovati od općeg pojma zastupnika. Naime, radnje tijela pravne osobe, makar se ono sastoji od fizičkih osoba, radnje su kojima se manifestira volja pravne osobe, to su radnje same pravne osobe.

3.3.2. VRSTE PRAVNIH OSOBA

Vrste pravnih osoba:4. prema cilju i zadaći:

Pravne osobe javnog prava – pravne osobe koje ostvaruju javne, odnosno opće ciljeve i interese Pravne osobe privatnog prava – pravne osobe koje ne služe ostvarivanju općih ciljeva, odnosno interesa

5. prema supstratu pravne osobnosti: Korporacije – supstrat u osobama Zaklade – supstrat u imovini

Osim cilja i zadaće, kao kriteriji razlikovanja pojavljuju se i sredstva kojima se pravne osobe financiraju (državni i drugi proračun ili privatni izvori), osnivatelji pravnih osoba (država illi ne) i postojanje ili nepostojanje javnih ovlasti, odnosno ovlasti odlučivanja o pravima drugih osoba.

U pravne osobe javnog prava ubrajaju se:1. Država2. Županije 3. Jedinice lokalne samouprave I uprave

Sve ostale pravne osobe spadale bi u pravne osobe privatnog prava kao npr. Trgovačka društva koja nisu osnovale osobe javnog prava.

Page 11: GP - 1. Kolokvij

4. Ustanove 5. Trgovačka društva koja obavljaju javne djelatnosti6. crkva

KORPORACIJA je organizirana zajednica osoba koja je samostalan pravni subjekt različit od pojedinih članova korporacije – pravne osobe koje nastaju na podlozi udruživanja osoba.

Korporacija ima svoju imovinu, ali u supstratu pravne osobnosti nije težište na imovinskoj masi nego na skupu osoba. Korporacija nužno mora imati svoje osnivatelje, koje se nakon osnivanja naziva članovima i koji upravljaju korporacijama. Odnos članova prema korporaciji i obrnuto uređen je statutom i ugovorom. Imovina korporacije različita je od imovine članova, a služi članovima korporacije i svrsi korporacije. Za korporaciju je karakteristično da se njezin identitet ne mjenja promjenom članova U tipične korporacije ubrajaju se npr. Dionička društva.

ZAKLADA ja za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata pravna sposobnost – pravne osobe koje nastaju na podlozi imovinske mase namijenjene za određenu svrhu.Dominantan element njezine pravne sposobnosti je upravo IMOVINSKA MASA.Osnivatelji zaklada u pravilu ne upravljaju zakladama.Osniva se:

Aktom državne vlastiPravnim poslom fizičke ili pravne osobe

6. uz nužno odobrenje upravnog tijelaMože biti:

Samostalna zakladaNesamostalna zaklada

Zaklade treba razlikovati od fundacija, a kriterij razlikovanja je u trajanju.- FUNDACIJA je zaklada osnovana na razdoblje ne dulje od pet godina.

3.3.3. TIPOVI PRAVNIH OSOBA U POZITIVNOM PRAVU

Tipovi pravnih osoba u pozitivnom pravu su:- trgovačka društva – pravne osobe koje samostalno i trajno obavljaju neku gospodarsku djelatnost – radi stjecanja dobitka. Postoje sljedeći tipovi trgovačkih društava: dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću, javno trgovačko društvo, komanditno društvo i gospodarsko interesno udruženje- političke stranke – udruge čiji su ciljevi izraženi u programu i statutu, usmjereni prema stvaranju i oblikovanju političke volje te političkom djelovanju građana- udruge – oblici slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih i pravnih osoba radi zaštite i promicanja zajedničkih ekoloških, gospodarskih, humanitarnih, informacijskih, kulturnih, etičkih i nacionalnih, prosvjednih, socijalnih, strukovnih, športskih, tehničkih, zdravstvenih, znanstvenih i drugih interesa, ciljeva i uvjerenja, ALI BEZ NAMJERE STJECANJA DOBITI. Postoje udruge koje nisu pravne osobe – na njih se primjenjuju propisi koji uređuju ortaštvo.- ustanove – se osnivaju za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, informiranja, športa, tjelesne kulture, tehničke kulture, skrbi o djeci, zdravstva, socijalne skrbi, skrbi o invalidima i druge djelatnosti, ako se ne obavljaju radi stjecanja dobiti- vjerske zajednice – koje su imale svojstvo pravne osobe na dan stupanja na snagu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, upisuju se u odgovarajući registar, a one koje na taj dan nisu imale to svojstvo, ili će biti osnovane poslije, upisuju se u odgovarajući registar na temelju zahtjeva koji podnose- zadruge – dobrovoljna udruženja zadrugara u kojima svaki član sudjeluje neposredno- zaklade – imovine namijenjene tome da same, odnosno prihodima koje stječu, trajno služe ostvarivanju neke općekorisne ili dobrotvorne svrhe - fundacije - imovine namijenjene tome da u određenom vremenskom razdoblju služe ostvarivanju neke općekorisne ili dobrotvorne svrhe

3.3.4. TEORIJE O PRAVNOJ OSOBNOSTI

1. TEORIJA FIKCIJE - klasična teorija – društvene tvorevine nisu osobe jer nisu bića obdarena vlastitom voljom, nego se samo zamišlja, odnosno fingira da osoba postoji i ta se zamišljena osoba, odnosno subjekt, naziva pravnom osobom.

2. POTVRDNA TEORIJA

Od samostalne zaklade treba razlikovati nalog oporučitelja kojim ostavlja dio ili cijelu imovinu već postojećoj pravnoj osobi da je koristi za ostvarenje neke dopuštene svrhe, npr. zbrinjavanje i školovanje siročadi. NESAMOSTALNA ZAKLADA nije pravna osoba.

Page 12: GP - 1. Kolokvij

a. organska teorija – kolektivna osoba je – kao i čovjek – živi organizam u kojemu pojedine stanice gube svoju samostalnost i u kojemu postoji kolektivna volja.b. Teorija pravne realnosti – pravo prerađuje stvaran svijet, pa zato pravni subjektivitet može postojati iako nema biološkog supstrata pravne osobec. teorija ustanove – pravna osoba nije neki biološko-psihološki organizam, nego društvena organizacija u kojoj pojedinci organiziraju kolektiv, a kolektiv postaje ustanova i automatski stječe pravnu sposobnost kad postigne stupanj organizacije potreban da bi bio svjestan svojih ciljeva i zadataka

3. ODRIČNE TEORIJE– teorije koje negiraju pravnu osobu

- teorija namjenske imovine – ne usmjeruje svoju pozornost na osobe koje bi bile članovi pravne osobe, nego na imovinu, pa nastaje učenje kako prava ne pripadaju samo nekome nego mogu pripadati i za nešto što je u svezi sa zakladama I fundacijama u kojima supstrat pravne osobnosti nije u članstvu pravne osobe, nego upravo u imovini. Ono što zaista postoji jesu imovinske mase bez subjekata, ali s nekim ciljem (namjenska imovina).

- teorija destinatara – stvarni subjekti prava kod pravnih osoba su korisnici kojima je imovina namijenjena, čime se pravnoj osobi odriče jedinstven subjektivitet i uspostavlja kolektivni subjektivitet.

- teorija kolektivnog vlasništva – smatra da pravna osoba ne samo što ne postoji nego je i potpuno nepotrebna te bi je trebalo zamijeniti pojmom kolektivnog vlasništva koje se, zapravo, nalazi u biti onoga što se naziva pravnom osobom.

4. TEORIJA REALNE EGZISTENCIJE - polazi od drugih učenja o pravnim osobama i nastoji postaviti sintezu tih učenja, ono što je svim učenjima zajedničko.

3.3.5. POSTANAK PRAVNE OSOBE

Da bi neka društvena tvorevina postala pravna osoba potrebno je da se kumulativno ispune sljedeće pretpostavke:1. Društvena tvorevina mora imati čvrstu i stalnu organizaciju, tj. mora predstavljati organizacijsko jedinstvo2. Mora imati svoju zasebnu imovinu, različitu i odvojenu od imovine njezinih članova3. Mora joj biti priznata pravna sposobnost

Organi pravne osobe : skupština, uprava, upravni odbor, predsjedništvo

Danas postoje 3 sustava glede stjecanja pravne sposobnosti odnosno pravnog subjektiviteta:1. Po sustavu SLOBODNOG UDRUŽIVANJA pravna osoba nastaje organiziranjem. Nadležnom se državnom tijelu mora podnijeti prijava,

ali ona nema konstitutivni karakter. Ako cilj pravne osobe nije u skladu s postojećim poretkom mora se donijeti rješenje kojim se zabranjuje rad toj pravnoj osobi.

2. Po sustavu NORMATIVNOG AKTA društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na dva načina:a) U prvom je redu moguće da se izravno propisom, singularnom zakonskom odredbom osnuje neka točno određena pravna

osoba i stječe pravni subjektivitetb) U drugoj se varijanti u posebnim propisima određuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka tvorevina postala

pravna osoba. Pravna se osobnost stječe tek registracijom, a nadležno tijelo ispituje samo jesu li ispunjene po zakonu određene pretpostavke i ako jesu onda mora izvršiti registraciju (upis u odgovarajući registar)

3. Po sustavu KONCESIJE društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela – ODOBRENJEM koje se daje po diskrecijskoj ocjeni.

3.3.6. PRAVNA SPOSOBNOST

- Pravna osoba pravnu sposobnost stječe danom njezina nastanka koji se utvrđuje posebnim propisom, a u pozitivnom pravu to je najčešće trenutak upisa osnivanja pravne osobe u odgovarajući registar. - Uvijek kad je za nastanak pravne sposobnosti – i same pravne osobe – potreban upis u odgovarajući registar, taj upis ima konstitutivan učinak prema kojemu činjenice, upisane u sudski registar, imaju pravni učinak prema trećima od trenutka upisa.- Pravna osoba svoju pravnu sposobnost manifestira u poslovnom prometu. No, tu pravnu sposobnost pravni poredak može ograničiti i čak oduzeti, time da oduzimanje pravne sposobnosti znači ujedno i prestanak pravne osobe - Pravna je osoba tvorevina kojoj pravni poredak daje konkretnu pravnu sposobnost, ovisnu o cilju koji ta pravna osoba treba ostvariti, i ona djeluje u okvirima koje joj je odredio pravni poredak, znači u okvirima koji su joj određeni i dopušteni. - Pojmovno pravna osobnost fizičke osobe nije ograničena – ona je šira, opća (univerzalna), a pravna je osobnost pravne osobe ograničena svrhom zbog koje je osnovana – ona je uža, posebna (specijalna), pravna sposobnost. - okolnost što je pravna sposobnost pravne osobe posebna ne dovodi do ništetnosti pravnih poslova koje bi ona poduzela izvan okvira svoje pravne sposobnosti- Pravna sposobnost i svojstvo pravne osobe redovito se gube brisanjem pravne osobe iz odgovarajućeg registra.

Pravna sposobnost pravne osobe:MOŽE se oduzeti

Page 13: GP - 1. Kolokvij

ograničena je (posebna pravna sposobnost), fizička osoba djeluje u krugu onoga što joj nije zabranjeno a pravna u krugu onoga što joj je određeno

3.3.7. POSLOVNA SPOSOBNOST :

Poslovna sposobnost pravne osobe:- NEMA stupnjevanja – nije ograničena svrhom odnosno djelatnostima koje obavlja pravna osoba- čim nastane, ima poslovnu sposobnost, za razliku od fizičke osobe (stječe je istovremeno s pravnom i deliktnom sposobnošću) - volju izražava putem tijela/organa (DINAMIČKA VOLJA) ili statuta/pravila (STATIČKA VOLJA) - manifestiraju poslovnu sposobnost putem najmanje jedne fizičke osobe koja nužno mora postojati kao njihov zastupnik u trenutku njihova nastanka.- Budući da poslovnu sposobnost iskazuju kroz fizičku osobu ili osobe, za valjanost pravnih poslova pravnih osoba nužno je da ta fizička osoba, ili osobe, ima, ili imaju, potpunu poslovnu sposobnost- nije ograničena svrhom, odnosno djelatnostima koje ona obavlja, nego ona ima potpunu poslovnu sposobnost.- se gubi u trenutku njihova prestankaTijelo ili organ pravne osobe je fizička osoba ili skup fizičkih osoba preko kojih pravna osoba izražava svoju volju.

3.3.8. DELIKTNA SPOSOBNOST

Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe bilo je polazna točka I za priznanje deliktne sposobnosti pravne osobe.Pravna osoba može:

povrijediti ugovornu I zakonsku obvezupočiniti tzv. Građanski delikt

- pravna osoba nema fizičko tijelo, pa kao takva ne može sama počiniti štetnu radnju - postojanje pravne osobe uvijek je povezano uz barem jednu fizičku osobu koja je njezin zastupnik, tj. Koja u njezino ime i za njezin račun, poduzima pravne i faktične radnje. Ta osoba ili osobe čini ili čine jedno od tijela (organa) pravne osobe. Pravne osobe gotovo redovito imaju i zaposlenike koji su također fizičke osobe i, po prirodi stvari, sposobni za počinjenje štete.- Deliktna sposobnost pravne osobe stoga je povezana s radnjama, odnosno propuštanjima fizičkih osoba koje su u odgovarajućoj vezi s pravnom osobom.

- Pravna osoba ne može ni nastati bez postojanja fizičke osobe koja je njezin zastupnik i čini njezino tijelo (organ), a deliktna sposobnost pravne osobe nastaje u trenutku nastanka pravne osobe zajedno s nastankom njezine pravne i poslovne sposobnosti.

- Za postojanje odgovornosti pravne osobe – osim štetne radnje osobe ili osoba koja je ili koje čine njezino tijelo (organ) – nužno je da ta osoba/osobe poduzme/ poduzmu štetnu radnju ili propuštanje u obavljanju ili u svezi s obavljanjem funkcije koju ima/imaju kao tijelo pravne osobe. S druge strane, kad bi bila riječ o radnji ili propuštanju koje nije u svezi s ovlastima i/ili zadacima te/tih osobe/osoba, kao tijela pravne osobe – nego o radnji ili propuštanju koje je o tome neovisno – ne bi postojala odgovornost pravne osobe za štetu, nego odgovornost te/tih fizičke/fizičkih osobe/osoba.

- pravne osobe odgovaraju trećima i za štetu koju im prouzroči njihov zaposlenik u radu ili u svezi s radom, osim ako dokažu postojanje razloga koji isključuju odgovornost zaposlenika. I ovdje se razumije da je za odgovornost pravne osobe nužno da je šteta počinjena u radu ili s njim u svezi, a to je šteta koju je zaposlenik počinio obavljajući poslove na svojem radnom mjestu, ili poslove prema posebnom nalogu, ili u svezi s tim poslovima. - Ako je zaposlenik štetu počinio namjerno, odgovara i on, a ne samo pravna osoba – ima rpavo na naknadu od fizičke osobe u roku od 6 mjeseci od dana kada je šteta popravljena

- Deliktnu sposobnost pravne osobe imaju sve do trenutka prestanka.

3.3.9. PRESTANAK PRAVNE OSOBE

- prestaju postojati kad nestane neka od pretpostavka njihova nastanka jer sve te pretpostavke moraju postojati kumulativno,

- U svezi s prestankom postojanja pravnih osoba valja razlikovati: (1) razloge za prestanak (istek vremena na koje je pravna osoba osnovana, postizanje svrhe radi koje je osnovana, odluka članova pravne osobe i stečaj pravne osobe)(2) postupke koji se provode nakon nastanka razloga za prestanak ( stečajni ili likvidacijski) (3) sam prestanak, odnosno trenutak prestanka postojanja pravnih osoba (brisanje iz odgovarajućeg registra)

- u trenutku nastanka razloga za prestanak pravne osobe ona nužno najprije mora razriješiti sve pravne odnose u kojima se nalazi.

Page 14: GP - 1. Kolokvij

- Ako je imovinsko stanje takvo da su ispunjene pretpostavke otvaranja stečajnog postupka, sud provodi stečajni postupak, a ako nije takvo, pravna osoba sama provodi postupak likvidacije.- Kad su ti postupci dovršeni, pravna se osoba briše iz odgovarajućeg registra i trenutak brisanja je trenutak u kojemu ona prestaje postojati.

Likvidacija je postupak u kojem se rješavaju imovinsko pravni odnosi pravne osobe koja treba prestati postojati kao samostalni pravni subjekt.

3.4. POJAM TRGOVCA

- Osobe koje imaju svojstvo trgovca i osobe koje nemaju to svojstvo valja razlikovati zbog razumijevanja razlika između ugovora građanskog prava i ugovora trgovačkog prava - trgovac je svaka osoba koja samostalno i trajno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobitka – sve fizičke i pravne osobe koje u svoje ime I za svoj račun (samostalno) obavljaju neku djelatnost koja ima značajke gospodarske djelatnosti, tom se djelatnosti bave kao zanimanjem te radi stjecanja dobitka.- dvije skupine fizičkih osoba (obrtnici i trgovci pojedinci) i trgovačka društva uvijek su trgovci.

- trgovačka društva u užem smislu su: dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću, komanditno društvo, javno trgovačko društvo i gospodarsko interesno udruženje – koji su pravne osobe - trgovačka društva u širem smislu su ortaštvo i tajno društvo – koji nisu pravne osobe nego ugovorne zajednice. Osim njih, trgovci su i zadruge.

- svojstvo trgovca – prema zakonskim opisima njihovih djelatnosti – nemaju ustanove, političke stranke, vjerske zajednice i udruge.- Mogu biti trgovci – ako je to posebnim propisima određeno – osobe koje se bave slobodnim zanimanjima, a nisu trgovci individualni poljodjelci

4. ENTITETI KOJI NISU PRAVNI SUBJEKTI

- Nisu pravni subjekti: obrt, preddruštvo, podružnica i poduzeće.

4.2. OBRT - Obrt (»zanatska radnja«) nije pravna osoba, nego je to djelatnost koju obavlja obrtnik, pa sva prava i obveze u svezi s poslovanjem obrta, odnosno zanatske radnje ima obrtnik.

4.3. PODUZEĆE - Pojmom poduzeće danas se opisuje organizirana gospodarska cjelina koja može obuhvaćati nepokretne i pokretne stvari, prava i sve drugo što je potrebno za obavljanje određene gospodarske djelatnosti. Ta cjelina uvijek pripada nekoj osobi (pravnom subjektu) koji je njezin nositelj, odnosno imatelj. Zbog toga je poduzeće pravni objekt.

4.4. PODRUŽNICA - Temeljno obilježje podružnice je da je ona sastavni dio trgovačkog društva kojemu pripada, a ne pravna osoba tj. Subjekt. Zbog toga podružnica ne može stjecati vlastita prava i obveze, nego su sva prava i obveze koji nastanu poslovanjem podružnica – prava i obveze trgovačkog društva kojemu podružnica pripada.- Podružnica se ponekad naziva predstavništvo, poslovna jedinica ili filijala.

4.5. PREDDRUŠTVO - Pojam preddruštva nastao je zbog životne nemogućnosti da istodobno bude sklopljen društveni ugovor, odnosno usvojen statut i društvo – koje se, na temelju ovih akata, osniva – upisano u sudski registar.- to je ugovorna zajednica koju čine članovi budućeg društva i koja postoji od trenutka sklapanja društvenog ugovora, odnosno usvajanja statuta, do trenutka upisa osnivanja društva u sudski registar, tj. do trenutka nastanka trgovačkog društva kao pravne osobe. - Kako preddruštvo nije pravna osoba, prava i obveze koje bi za buduće društvo nastale tijekom postojanja preddruštva, imale bi one fizičke osobe koje su ta prava stekle, odnosno obveze preuzele.

4. PRAVNI OBJEKTI (OBJEKTI PRAVA)

Objekti prava su stvari, činidbe, novac, nematerijalna dobra, prava, imovina i osobna dobra.

2. STVARI

Stvari su objekt prava u stvarnom i nasljednom pravu, a u obveznom pravu one su objekt činidbe davanja.

2.1. DEFINICIJA

Page 15: GP - 1. Kolokvij

- Teorija građanskoga prava stvari definira kao materijalne dijelove prirode koji se mogu osjetilima primijetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti, ili za njih postoje pretpostavke da će doista nastati u budućnosti- Naš ZVDSP stvari definira kao tjelesne dijelove prirode, različite od ljudi, koji služe ljudima za uporabu, a drži se da su stvari i sve drugo što je zakonom s njima izjednačeno.

- razlikujemo podjelu stvari na tjelesne (corporales) i netjelesne (res incorporales) te se u našem pravu sva imovinska prava, osim vlasništva (stvarna prava na tuđoj stvari I obvezna prava), ubrajaju u netjelesne stvari. Suprotno navedenom, drugi autori zastupaju mišljenje da ne postoje netjelesne stvari, već samo netjelesni entiteti koji se tretiraju kao stvari- ZVDSP je određene entitete sam izjednačio sa stvarima: prirodne snage koje su podložne ljudskoj vlasti, idealne dijelove stvari, neka subjektivna prava koja mogu biti predmetom plodouživanja ili založnog prava, pravo građenja koje se tretira kao da je zemljište i prinose plodonosnih subjektivnih prava. Primjere netjelesnih entiteta izjednačenih sa stvarima predstavljaju i nematerijalizirani vrijednosni papiri. Njih sa stvarima izjednačuje Zakon o tržištu vrijednosnih papira koji – iako to nisu stvari već elektronički zapisi u računalnom sustavu – propisuje da oni mogu biti predmet prava vlasništva i založnog prava.

2.2. VRSTE STVARI

2.2.1. VRSTE STVARI S OBZIROM NA PROMETNU SPOSOBNOST

1. Stvari u prometu (res in commercio) mogu biti objektom svih subjektivnih imovinskih prava i činidaba. Prometna sposobnost stvari je pravilo, a njezino nepostojanje ili ograničenje iznimka.

2. Stvari ograničene u prometu jesu one stvari koje bi po svojim prirodnim svojstvima mogle biti objekti subjektivnih imovinskih prava i činidaba, ali pravni poredak njihov promet ograničuje iz određenih političkih, gospodarskih, zdravstvenih, socijalnih i drugih razloga, npr. oružje, lijekovi, droge, opasne supstancije, pojedina prirodna dobra, plemeniti metali i sl.

3. Stvari izvan prometa (res extra commercium) su stvari koje uopće ne mogu biti objekti subjektivnih imovinskih prava i činidaba. U našem pravu objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava nisu sposobni biti oni dijelovi prirode koji, po svojim osobinama, ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego na njihovu uporabu imaju pravo svi – to su, primjerice, atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru te morska obala (opća dobra).

Kada se iz tih cjelina izdvoji dio (npr. boca napuni vodom iz mora, ili poseban spremnik napuni zrakom), nastaje posebna pokretna stvar, različita od općega dobra koja, ako zadovoljava naravni i pravni kriterij, može biti objektom imovinskih prava. Vlasništvo takvih stvari stječe se prisvojenjem.

2.2.2. VRSTE STVARI S OBZIROM NA PRIRODNA SVOJSTVA

1. Pokretne (res mobiles) i nepokretne (res immobiles) stvari - One su podvrgnute različitim pravnim režimima glede stjecanja, ograničivanja i prestanka stvarnih prava na njima.- Dioba stvari na pokretne (res mobiles) i nepokretne (res immobiles) temelji se ponajprije na mogućnosti da bez oštećenja ili uništenja promijene položaj u prostoru.- Pokretne stvari se definiraju kao one koje mogu mijenjati položaj u prostoru a da se ne uništi njihova bit, odnosno ne promijeni njihova struktura, a nepokretne kao one koje to ne mogu. - Prema ZVDSP, nekretnine su čestice zemljine površine, zajedno sa svime što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drukčije određeno, a pokretnine su stvari koje se mogu premjestiti s jednoga mjesta na drugo a da im se ne povrijedi bit (supstancija).- U sumnji je li što pokretna ili nepokretna stvar, smatra se da je pokretna.

2. Generičke stvari (genus) i individualno određene stvari (species) - Generičke stvari su one stvari koje se u prometu određuju po vrsti, rodu, broju i mjeri (primjerice brašno, kukuruz, nafta, ulje)- Individualno određene stvari se u prometu javljaju kao jedinstven primjerak svojega roda, ili su pravnim poslom među strankama

određene kao takve.Generičnost je kolektivan pojam za više stvari koje su u objektivnom smislu zamjenjive (zbog činjenice da ima još istih takvih stvari).Ako propadne individualno određena stvar čija obveza glasi na njezinu predaju, a propala je zbog okolnosti za koje dužnik ne odgovara, dužnikova se obveza gasi. Ako je stvar propala njegovom krivnjom, obveza na predaju te stvari pretvara se u odgovornost za štetu. Ako je, međutim, propala stvar bila generička, bez obzira na krivnju dužnika obveza se ne gasi jer zamjenjiva stvar ne propada (genus non perit). Pri popravljanju štete naturalnom restitucijom moguća je i tzv. generička restitucija – naknada štete »davanjem stvari iste vrste, količine i kvalitete na ime koje se naknada daje«.Generička obveza prestaje samo ako su propale sve stvari određenog roda, i one koje su kod trećih osoba, a ne samo koje ima dužnik.

3. Zamjenjive (res fungibiles) i nezamjenjive stvari (res non fungibiles) - Zamjenjive su stvari obično i određene po rodu, ali svaka individualno određena stvar ne mora biti nezamjenjiva. Odvajanjem iz roda generička stvar postaje individualno određena, ali ne nužno i nezamjenjiva.

Page 16: GP - 1. Kolokvij

- Kada se voljom strana zamjenjiva stvar smatra nezamjenjivom, govorimo o subjektivnoj zamjenjivosti koja nema nikakve veze s generičnošću1.

4. Potrošne ( res consumptibiles ) i nepotrošne ( res non consumptibiles ) stvari - Potrošne se stvari jednokratnom uporabom uništavaju, ili im se vidljivo smanjuje supstancija. Uz prirodni kriterij, i ovdje je ponekad odlučujuća volja subjekata jer oni mogu potrošnu stvar držati nepotrošnom.

5. Djeljive (res divisibiles) i nedjeljive (res non divisibiles) stvari - Djeljive se stvari mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova, tako da im se ne uništi prvobitna bit ili im se nerazmjerno ne umanji vrijednost, a nedjeljive ne mogu. Nedjeljivim se smatraju i djeljive stvari čija je dioba propisom zabranjena.- Stvari se mogu podijeliti realnom diobom (fizička, geometrijska i civilna) i idealnom diobom.

- Fizička dioba (mehanička ili naturalna dioba) stvari je dioba kojom se stvar rastavlja na dijelove tako da svaki od njih u prometnom smislu postane odvojena, samostalna cjelina. Takva je dioba moguća samo za pokretne stvari.

- Geometrijska dioba je dioba kod koje dijelovi stvari ostaju fizički povezani, samo se na njezinoj površini vuku vidljive linije. Tako se dijele nekretnine, a razlikuju se vertikalna i horizontalna dioba.

- Civilnom se diobom dijele stvari koje su po prirodi nedjeljive, tj. nije ih moguće podijeliti ni fizički ni geometrijski. Ta se dioba naziva i diobom po vrijednosti, a obavlja se tako da se stvar proda i iznos, dobiven prodajom, podijeli.

- Idealna je dioba ona koja se zaista ne provodi već se samo zamišlja. To je dioba u obliku razlomaka, na sadržajno jednake dijelove stvari koji predstavljaju njezine idealne dijelove. Idealan dio stvari je odvojiv i može biti samostalan objekt imovinskih prava165. Idealna je dioba važna za stvarno pravo, tj. suvlasništvo i njegovu diobu.

6. Jednostavne i sastavljene stvari - Jednostavne stvari - one koje predstavljaju samostalne, prirodne, organske cjeline - Sastavljene (složene) stvari - su one koje nastaju spajanjem jednostavnih stvari u novu cjelinu. Sastavni dijelovi sastavljene stvari ne moraju biti potpuno inkorporirani, važno je da imaju jedinstvenu ekonomsku namjenu. Spajanje jednostavnih u sastavljene stvari može biti izvršeno tako da jednostavne stvari, kao dijelovi, ne gube niti fizičku egzistenciju, niti samostalnost (sastavljene stvari sa samostalnim dijelovima), ili da, iako zadržavaju fizičku opstojnost, gube svoju samostalnost (sastavljene stvari s nesamostalnim dijelovima).

- S pravnog je gledišta bitno jesu li dijelovi od kojih je stvar sastavljena odvojivi ili nisu. Ako jesu, drže se nebitnim, a oni koji nisu čine bitne dijelove te stvari. Pritom odvojivost valja shvatiti kao mogućnost odvajanja pri kojemu ne dolazi do oštećenja ili uništenja samog dijela ili čitave stvari, odnosno njezina ostatka.

7. Glavne stvari i njihove pripadnosti - Pripadnost stvari je pojam koji obuhvaća svaki njezin dio, sve što se s njom razmjerno trajno spoji (prirast), njezine plodove dok se ne odvoje, pripadak i prava koja postoje u korist neke nekretnine.

- Pripadak (pertinencija) je pripadnost stvari koja, kao sporedna stvar, trajno služi gospodarskim svrhama neke glavne, ali pritom ne postaje njezinim dijelom. To je uvijek fizički samostalna stvar koja se nalazi u gospodarskom i pravnom odnosu podređenosti prema glavnoj stvari. Gospodarska podređenost očituje se u služenju gospodarskoj svrsi glavne stvari (primjerice daljinski upravljač u odnosu prema televizoru), a pravna u tome što pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari.

- Pripadak je samostalna pokretna stvar koja je, voljom vlasnika, pretvorena u sporednu stvar – stvar koja trajno služi svrsi glavne stvari (vlasnik mora biti vlasnik obje stvari – i glavne i pripatka). Iako je bitan subjektivan element (volja vlasnika), on ne može učiniti pripatkom bilo koju stvar, već samo onu koja se normalno u prometu shvaća kao pripadak. Važan je, dakle, i objektivan element (ograničuje vlasnikovu volju prometnim shvaćanjem te zahtijeva da se njegova volja očituje u stvarnoj uporabi neke stvari kao pripatka). Pripadak je uvijek pokretna stvar, ali pripadak mogu imati i pokretne i nepokretne stvari.

- Plodovi se definiraju kao proizvodi i prinosi koji neposredno ili posredno nastaju od neke stvari ili prava. Koristi u obliku prinosa (prihoda) koje se dobivaju od stvari moraju nastati uz to da plodonosna stvar ostane potpuna (ako prestane biti potpuna, nije riječ o plodu, već o dijelu stvari koji se odvojio).

- ZVDSP definira plodove stvari kao proizvode stvari koje ona daje prirodno, ili posredovanjem nečijega rada te sve drugo što daje s obzirom na svoju namjenu, a plodove nekoga prava kao prinose koje to pravo daje s obzirom na svoju namjenu. Plodovi su i prinosi koje stvar ili pravo daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa, kao što su najamnine, zakupnine i kamate.

- Plodovi mogu biti: neposredni (naravni, prirodni) - organski proizvodi stvari koje ona daje a da se ne umanji njezina supstancija i bez sudjelovanja

ljudskoga rada posredni (civilni) - prinosi koje ne daje sama stvar, već oni koji se od nje dobivaju posredovanjem nekoga pravnog odnosa.

Page 17: GP - 1. Kolokvij

- Plodovi prava (onih koja su pravno izjednačena sa stvarima i predmet su stvarnih prava) pravno su izjednačeni s plodovima stvari, pa subjektivno pravo može davati i posredne i neposredne plodove. Neposredni su oni koje daje pravo s obzirom na svoju namjenu (pravo koje daje ovlast na stjecanje plodova ili drugih dijelova stvari), a posredni oni koje pravo daje posredovanjem pravnog odnosa.

8. Ukupnost stvari (universitas rerum) - Ukupnošću stvari u pravu se drži zbroj fizički samostalnih i međusobno koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajedničkom gospodarskom svrhom, a u prometu se javljaju pod zajedničkim nazivom, npr. stado i biblioteka. To su fizički samostalne stvari koje su međusobno u istim odnosima (među njima nema podređenosti). Objekt prava i pravnih odnosa nije skupna stvar kao takva, već pojedinačno određene stvari koje je čine. Ukupnost stvari samo omogućuje da se pod zajedničkim nazivom u prometu istodobno javi veća količina pojedinačnih stvari.- Posebnu kategoriju ukupnosti stvari čine tzv. komplementarne stvari, a to su stvari koje čine cjelinu u kojoj pravilna i normalna uporaba cjeline nije moguća ako nedostaje tek jedna stvar (šah, igraće karte, par cipela i sl.).

2.2.3. VRSTE STVARI S OBZIROM NA POSTOJANJE U SADAŠNJOSTI

Kako bi stvar bila podobna za promet, ona se mora moći individualizirati, a to je moguće samo kod stvari koje doista postoje.S obzirom na postojanje, stvari možemo podijeliti na: - propale - propadaju i stvarna prava na njima, ali ne nužno i sva obvezna prava- postojeće - mogu se osnivati ne samo obvezni već i stvarnopravni odnosi - buduće - ne mogu biti objektom stvarnih prava, iako mogu biti objektom činidaba davanja u obveznom pravu. Za buduće stvari može, dakle, postojati samo pravna osnova stjecanja stvarnih prava na njima, a ne i sama ta prava.

3. ČINIDBA

3.1. OPĆENITO

- Činidba je predmet (objekt) u obveznom pravu, dakle objekt vjerovnikova prava i dužnikove obveze koja proizlazi iz jednostranog pravnog posla, ugovora ili izvanugovornog (zakonskog) obveznopravnog odnosa.

- Objekt (predmet) obveze valja razlikovati od predmeta ugovora, i od predmeta obveznopravnog odnosa, i od predmeta vjerovnikova prava.

- Predmet ugovora je obveznopravni odnos koji strane namjeravaju postići i postižu u trenutku valjanog sklapanja ugovora. Predmet obveznopravnog odnosa su (nužno kumulativno postojeći): dužnikova obveza i vjerovnikovo pravo.

predmet obveze ≠ predmet ugovora (?)- Objekt ili predmet obveze je činidba, pa ovdje nije riječ o predmetu ugovora, ni o predmetu obveznopravnog odnosa, nego govoriti o činidbi znači govoriti o predmetu (objektu), odnosno sadržaju obveze dužnika u obveznopravnom odnosu, odnosno o pitanju u čemu se pravno valjana obveza može sastojati.

3.2. POJAM I OBLICI (SADRŽAJ) ČINIDBE

- Činidba se najopćenitije definira kao svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik, na temelju obveznog odnosa, dužan dati, odnosno ispuniti vjerovniku. Drugim riječima, objekt obveze je ljudska radnja, pozitivna ili negativna.

- Pozitivne ljudske radnje na koje dužnik može biti obvezan su davanje i činjenje, a negativne propuštanje i trpljenje, pa svaka obveza ima jedan ili više od tih oblika, odnosno sastoji se od jedne ili više tih radnja.

Sukladno tome, prema ZOO, obveza se može sastojati u:1. Davanje - oblik činidbe koji uvijek podrazumijeva jednu ili više stvari koje je dužnik činidbe davanja dužan dati vjerovniku, pa su stvari objekt činidbe davanja. Davanje se ne smije poistovjetiti s predajom.Novčane se činidbe danas pretežno smatraju činidbama vrijednosti, a ne činidbama davanja.

2. Činjenje - dužnik dužan štogod intelektualno ili fizički raditi, pa se pod obvezom činjenja podrazumijeva činidba rada, tj. trošenje radne snage bez pomoći mehaničkih sredstava ili uz njihovu pomoć. Objekt činjenja, tj. činidbe rada može biti sam rad, odnosno njegova funkcija, ili rezultat rada.

3. Propuštanje – (nečinjenje) obveze koje se sastoje u dužnikovu neobavljanju onih radnji koje bi inače – da nije u obveznom odnosu – bio ovlašten obavljati. Pri obvezi propuštanja uvijek je riječ o propuštanju vlastite radnje koja ne mora podrazumijevati nikakvu radnju druge osobe.

Page 18: GP - 1. Kolokvij

4. Trpljenje - oblik činidbe koji uvijek podrazumijeva propuštanje vlastite radnje, ali ne može se poistovjetiti s propuštanjem zato što je riječ o nesprečavanju tuđe radnje. Trpljenje je propuštanje sprečavanja tuđe radnje koju bi dužnik inače bio ovlašten spriječiti, a obveza propuštanja ima oblik propuštanja vlastite radnje bez nužnog postojanja tuđe koje je ovdje nužno.

3.3. NUŽNE ZNAČAJKE VALJANE ČINIDBE

- ZOO prisilnom odredbom određuje da činidba mora biti 1) moguća, 2)dopuštena i 3)određena, odnosno odrediva, i to u okviru odredbe o činidbi kao objektu ugovorne obveze. To znači da za nastanak valjanog pravnog posla u obveznom pravu činidba mora imati navedene značajke, a kad ih ne bi imala, pravni bi posao bio ništetan.

- Činidba na koju je obvezan dužnik – neovisno o tome je li riječ o zakonskom (izvanugovornom) obveznom odnosu, ili o obveznom odnosu na temelju pravnog posla – uvijek mora biti objektivno moguća i određena, ili barem odrediva. Uz to – kad je riječ o nastanku pravnog posla – činidba na koju se obvezuje dužnik mora biti i pravno dopuštena, kako bi pravni posao valjano nastao.- karakteristike činidbe su i nužnost da činidba bude 4) ljudska radnja te da ima imovinski karakter.

1. a. Objektivna mogućnost činidbe - Postoje činidbe (davanja, činjenja, propuštanja, trpljenja) koje nitko ne može dati (ispuniti) i takve su činidbe objektivno nemoguće. Npr., objektivno je nemoguće u roku od 24 sata jednim osobnim automobilom iz Zagreba u rijeku prevesti 100 tona robe. - Postoje i činidbe koje je objektivno moguće ispuniti, ali ih ne može ispuniti onaj subjekt za kojega ta činidba predstavlja obvezu, tj. koji je na nju obvezan. Npr., kad bi se netko obvezao u roku od 24 sata iz Zagreba u rijeku prevesti 100 tona robe, a ne raspolaže potrebnim prijevoznim sredstvima, postojala bi subjektivna nemogućnost, ali ne i objektivna nemogućnost – jer postoje osobe koje to mogu učiniti.

1.b. Objektivna nemogućnost činidbe (davanja, činjenja, propuštanja, trpljenja) - u trenutku preuzimanja obveze na takvu činidbu (prvobitna nemogućnost) dovodi do ništetnosti pravnog posla kojim bi jedna strana preuzela obvezu na takvu činidbu, a isto vrijedi i kad bi objektivno nemoguća činidba naknadno – tj. nakon preuzimanja obveze na takvu činidbu – postala mogućom, i to zbog pravila o nemogućnosti konvalidacije ništetnih obveza.- Iznimno, unatoč prvobitnoj objektivnoj nemogućnosti, valjan je pravni posao sklopljen s odgodnim uvjetom ili rokom ako je predmet obveze, koji je u trenutku sklapanja ugovora bio objektivno nemoguć, postao moguć prije ostvarenja uvjeta ili isteka roka.- U suprotnom, ako postoji prvobitna objektivna mogućnost i nastane objektivna nemogućnost nakon nastanka obveze (naknadna nemogućnost), obveza se gasi.

1.c. Subjektivna nemogućnost činidbe- sama po sebi, ne utječe na valjanost pravnog posla i dužnik takve činidbe odgovarat će savjesnom vjerovniku kao i svaki drugi dužnik koji svoju obvezu nije ispunio.

2. Pravna dopuštenost - Odgovor na pitanja dopuštenosti i nedopuštenosti činidbe proizlazi iz načela stranačke autonomije, tj. načela slobode uređenja obveznih odnosa i granica te slobode koje predstavljaju ustav, prisilni (imperativni, kogentni) propisi i moral društva.- Sukladno i dosljedno slobodi uređivanja odnosa u obveznom pravu, pravna dopuštenost činidbe ne definira se na pozitivan način – tako da se kaže koje su činidbe dopuštene, nego su dopuštene sve činidbe koje se kreću u okvirima te slobode uređenja obveznopravnih odnosa.

3. Određenost (odredivost) proizlazi iz izričite odredbe ZOO i iz prirode stvari, jer je nužno znati u čemu se obveza sastoji.- Činidba je određena kad je pravni posao opisuje, odnosno kad je u obveznopravnom odnosu iskazana na takav način da je individualizirana, odnosno da je točno određen njezin sadržaj.- Kad je činidba, odnosno njezin objekt (primjerice stvar) individualan, činidba je određena kad su navedeni bitni elementi individualizacije (primjerice autor i naziv slike čiji primjerak postoji samo jedan), a kad je on generičan, činidba je određena kad su navedeni točan rod i količina u jedinici mjere u kojoj se iskazuju količine tog roda.- Činidba je odrediva kad nije određena:

(1) kad pravni posao ipak sadrži potrebne podatke s pomoću kojih se može odrediti, (2) ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi.

- Kad strane ostave trećoj osobi određivanje činidbe, ako je ona neće ili ne može odrediti, ugovor je ništetan kao da obveza nije ni određena, ni odrediva.

4. Ljudska radnja- Činidba je, po prirodi stvari, uvijek ljudska radnja. Obvezati se mogu samo pravni subjekti (osobe) i ispunjenje, tj. davanje dužne činidbe može se zahtijevati samo od osobe, i to one koja se obvezala. I onda kad obveza tereti pravnu osobu, ona se ispunjava radnjom ili propuštanjem fizičke osobe i objektivno se, po prirodi stvari, ne može ispuniti na drugi način.- S druge strane, ne bi bila riječ o činidbi, kad bi bila riječ o djelovanju životinje, automata ili elementarne sile koja nije pod ljudskom kontrolom.

3.4. OSTALO

Page 19: GP - 1. Kolokvij

Kad je riječ o obvezama iz pravnih poslova – bilo jednostranih, bilo ugovora – okolnost što je za njihovu valjanost dovoljno da činidba bude objektivno moguća, barem odrediva i pravno dopuštena, bez obzira na to o kakvoj činidbi bila riječ, dovodi do toga da ne postoji zatvoren broj (numerus clausus) tipova pravnih poslova, odnosno ugovora, nego da uz poznate i standardizirane tipove ugovora ( imenovani ugovori) mogu nastajati i novi tipovi ugovora koji nisu opisani u propisima, niti su unaprijed točno poznate i standardizirane obveze strana (neimenovani ugovori).

Stoga u konkretnim slučajevima raščlamba pravnog posla ne smije započinjati pitanjem kojem poznatom tipu konkretni pravni posao pripada, nego pitanjem je li činidba objektivno moguća, barem odrediva i pravno dopuštena. Tek nakon toga konkretni pravni posao treba pravno kvalificirati, tj. utvrđivati je li ga, prema njegovu sadržaju, moguće podvesti (supsumirati) pod pojam nekog imenovanog ili neimenovanog pravnog posla.

Okolnost što posljednje katkad neće biti moguće ne znači da pravni posao nije valjan, a točan sadržaj prava i obveza ugovornih strana utvrđivat će se prema njihovoj suglasnoj volji i ostalim izvorima prava koji se primjenjuju na taj pravni posao.

4. NOVAC

4.2. PRAVNI POJAM NOVCA

Prisilni propisi pojedinih država određuju naziv ili ime onoga što je novac na njihovu državnom području, tj. novčanu jedinicu ili valutu te države. Novac je uvijek izražen u nekoj novčanoj jedinici i ne postoji novac koji ne bi bio izražen u nekoj novčanoj jedinici. Time novac, odnosno određena novčana jedinica, postaje mjerilo vrijednosti u kojoj ili kojom se izražava vrijednost drugih dobara na području te države. Novac ima teritorijalno važenje, tj. vrijedi kao novac samo na državnom području odgovarajuće države.

Svaki vjerovnik novčane obveze, silom zakona, dužan primiti kad dužnik ispunjava tu obvezu naziva se zakonskim sredstvom plaćanja.

Propisi obveznog prava promatraju novac kao stvar. Novac je zamjenjiva tjelesna pokretna stvar, iako njegova bit nije u njegovoj materijalnosti, nego u njegovoj vrijednosti koja proizlazi iz zamjenjivosti za druga dobra.

Novac bi se uvijek (u užem smislu) mogao definirati i kao zamjenjiva tjelesna pokretna stvar koja ima na sebi izraženu nominalnu vrijednost i novčanu jedinicu koju izdaje propisima ovlaštena osoba (središnja, odnosno narodna banka) i koja je, prisilnim propisima, određena kao sredstvo ispunjenja novčanih obveza.

Tzv. žiralni novac pravno je novčana tražbina imatelja bankovnog računa (deponenta) od banke, čija visina odgovara saldu njegova računa, a deponiran je novac dio bančine imovine jer ona njime ima pravo raspolagati. Virtualni novac je elektronički zapis, pohranjen ili na disku računala, ili na kartici koji sadrže određenu novčanu vrijednost. To nije zakonsko sredstvo plaćanja, nego ugovoreni način plaćanja.

4.3. IZRAŽAVANJE VRIJEDNOSTI U NOVCU (CIJENA I PROCJENJIVOST)

- Cijenom se naziva vrijednost dobara izražena u novcu.- Prema mogućnosti procjenjivosti, odnosno izražavanja vrijednosti dobara u novcu, sva je dobra potrebno podijeliti na:

- procjenjiva (dobra čiju se vrijednost može izraziti u novcu) - neprocjenjiva (ona čija se vrijednost ne može izraziti u novcu).

- Procjenjivost stvari neobično je važno pitanje u čitavom nizu pravnih situacija, primjerice pri podjeli nedjeljive stvari civilnom diobom, tj. prodajom i podjelom postignute svote.

- Dobra mogu imati:1. Redovitu cijenu - ona cijena koja odgovara redovitoj prometnoj vrijednosti dobra, odnosno njegovoj cijeni postignutoj na tržištu, tj. tržišnoj cijeni.2. Izvanrednu cijenu - ona cijena koja odgovara subjektivnoj vrijednosti dobra, ali koja je procjenjiva objektivnim kriterijima. Riječ je o situacijama u kojima određeno dobro za njegova imatelja ima povećanu vrijednost zbog posebnih okolnosti u kojima se on nalazi, ali ta je povećana vrijednost objektivno procjenjiva. (npr. vrijednost kućnog ogrtača na koji su naknadno izvezeni inicijali vlasnika)3. Afekcionu cijenu - ona cijena koja odgovara vrijednosti dobra koju ono ima za njegova imatelja prema njegovoj subjektivnoj procjeni, temeljenoj na njegovu posebnom osobnom odnosu prema tom dobru (npr. vrijednost autograma na omotu nosača zvuka za osobu koja je iznimno sklona skladatelju).

Te različite vrste cijene važne su kod odgovornosti za štetu, odnosno naknade štete.

5. NEMATERIJALNA DOBRA

Page 20: GP - 1. Kolokvij

5.1. OSOBNA DOBRA

Osobna dobra u građanskom pravu važna su u području odgovornosti za štetu jer su objekt subjektivnih prava svake osobe koji uživa zaštitu.

U trenutku rođenja fizička osoba, a u trenutku nastanka pravna osoba, stječe pravnu sposobnost, tj. mogućnost stjecanja prava i obveza. Ali, to se odnosi na imovinska prava i obveze, a već u trenutku rođenja, odnosno nastanka, i jedne i druge osobe – ipso iure – stječu određena osobna prava (prava osobnosti) koja su subjektivna neimovinska prava.

Objekti tih prava su osobna, neimovinska, dobra koja pravni poredak priznaje i štiti. To su dobra fizičke osobe kao biološkog bića – primjerice život, tijelo i zdravlje – ali i dobra koja pravni poredak priznaje fizičkoj osobi kao društvenom i duhovnom biću, kao što su ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost i sloboda.

Osobna dobra, međutim, nemaju samo fizičke nego i pravne osobe, i one imaju sva osobna prava kao i fizičke osobe, osim onih prava koja proizlaze iz biološke prirode fizičke osobe. No, pravne osobe imaju i određena osobna prava koja proizlaze iz njihove prirode, kao što su pravo na tvrtku, poslovnu tajnu i slobodu privređivanja, pa i to predstavlja osobna dobra pravnih osoba.

Kako je riječ o osobnim dobrima, osobna prava (prava osobnosti) kojima se ta dobra štite neodvojiva su od osobe kojoj pripadaju, pa su neprenosiva i nenasljediva, niti se iz njih može izvesti neko pravo za drugoga te takvo pravo prenijeti pravnim poslom.

5.2. DRUGA NEMATERIJALNA DOBRA

- Nematerijalna dobra su pravni objekt u pravu intelektualnog vlasništva i objekt činidbe u nekim tipovima ugovora obveznog prava.

- Pod nematerijalnim dobrima valja razumjeti duhovna dobra koja obuhvaćaju autorska djela, izume, znakove, industrijski dizajn i tvrtku trgovačkog društva. To su dobra koja su rezultat ljudske – poglavito intelektualne – stvaralačke snage i na kojima se, po samom zakonu stječe, ili se na temelju zakona može steći, određeno subjektivno apsolutno pravo koje pripada području prava intelektualnog vlasništva, a kad je riječ o tvrtki, u područje prava trgovačkih društava.

- Prema pravnom području u kojem se štite, nematerijalna se dobra mogu podijeliti na autorska djela (koja se štite autorskim pravom), objekte prava industrijskog vlasništva (koji se štite pravima industrijskog vlasništva) i tvrtku (koja se štiti u pravu trgovačkih društava). Navedena prava kojima se štite ova nematerijalna dobra su subjektivna apsolutna prava.

- Autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu.

- Na autorskim djelima autori imaju moralna, imovinska i druga prava, primjerice pravo na priznanje autorstva, pravo na odluku o prvoj objavi autorskog djela, pravo umnožavanja, pravo stavljanja u promet i pravo prerade autorskog djela. Sva ta prava zajedno zovu se autorsko pravo – jer ih ono sadrži.

- Izum je nov, inventivan i industrijski primjenjiv rezultat stvaralačkog rada iz bilo kojeg područja tehnike, pri čemu novost znači da nije sadržan u stanju tehnike, inventivnost znači da za stručnu osobu iz odgovarajućeg područja ne proizlazi na očigledan način iz stanja tehnike, a industrijska primjenjivost znači da se njegov predmet može proizvesti ili upotrijebiti u bilo kojoj grani industrije, uključujući i poljoprivredu.

- Isključivo pravo iskorištavanja izuma koje podrazumijeva da je svakoj drugoj osobi – osim imatelju tog prava – zabranjeno izrađivati, nuditi na prodaju, prodavati, upotrebljavati, uvoziti proizvod koji je izrađen prema izumu, zove se patent.

- Znak može biti riječ – uključujući osobna imena – crtež, slova, brojke, oblik proizvoda ili njihova pakiranja, trodimenzionalni oblik, boje, kao i njihove kombinacije, koji se mogu grafički prikazati i koji su prikladni za razlikovanje proizvoda ili usluga jednog poduzetnika.- Znak koji – sažeto govoreći – ima ova obilježja može se zaštititi kao žig, a zaštitom tog znaka kao žiga nositelj žiga stječe isključiva prava – kao što je pravo spriječiti svaku drugu osobu da bez njegova odobrenja u trgovačkom prometu rabi znak koji je istovjetan s njegovim žigom, u odnosu na proizvode ili usluge istovjetne s onima za koje je žig registriran. Žig je skup pravnih ovlasti koje pripadaju nositelju žiga, tj. subjektivno apsolutno pravo.

- Dizajn je vanjski izgled proizvoda u cijelosti, ili dijela proizvoda koji proizlazi iz njegovih obilježja, osobito crta, kontura (obrisa), boja, oblika, teksture i/ili materijala proizvoda.- Na dizajnu koji je nov i individualan može se steći isključiva prava uporabe tog obličja i sprečavanja neovlaštenog služenja njime, koja se sastoje, npr., u tome što treća osoba ne može, bez suglasnosti imatelja tog prava, izrađivati, nuditi, stavljati u promet, uvoziti, izvoziti ili rabiti proizvod koji sadrži, čini ili u bitnom oponaša taj dizajn. Ta se prava, jednom riječju, zovu industrijski dizajn.

- Tvrtka je ime pod kojim trgovačko društvo posluje i sudjeluje u prometu, pa se preko tvrtke trgovačko društvo identificira prema trećima.- Budući da se, prema tvrtki, jedno trgovačko društvo prepoznaje u prometu, odnosno na tržištu, pri upisu osnivanja trgovačkog društva u sudski registar sud će, po službenoj dužnosti, odbiti upis tvrtke koja je jednaka već upisanoj tvrtci ili se od nje jasno ne razlikuje. Kad bi, unatoč tome, došlo do takvog upisa, prije upisano trgovačko društvo može tužbom tražiti brisanje te ili slične tvrtke drugog trgovačkog društva i naknadu štete, a to pokazuje kako samo jedno trgovačko društvo ima pravo poslovati kao jedna tvrtka i isključiti svakoga drugoga od

Page 21: GP - 1. Kolokvij

uporabe te tvrtke. Pod određenim pretpostavkama trgovačko društvo svoju tvrtku, pravnim poslom, može prenijeti drugom trgovačkom društvu.- Stoga postoji pravo na tvrtku, a ono pripada prvom trgovačkom društvu koje je upisano u sudski registar kao određena tvrtka, i to pravo ima obilježja subjektivnog prava.

6. PRAVA

6.1. UVOD

Prava mogu biti objekt činidbe u pravnim poslovima obveznog prava, ali i pravni objekt u stvarnom pravu, npr. založno pravo (koje je stvarno pravo) može postojati i na nekim vrstama prava, a ne samo na stvarima.

6.2. PRIMJERI PRAVA KOJA MOGU BITI PRAVNI OBJEKTI

U pravu trgovačkih društava članovi društava imaju više prava, odnosno ovlasti u odnosu prema društvu kojega su članovi. Sve ovlasti, odnosno prava koja pripadaju članu društva s ograničenom odgovornošću čine načelno neraskidiv skup koji se zove poslovni udjel. I svaka dionica dioničkog društva čini načelno neraskidiv skup prava, odnosno ovlasti koji pripada nekoj osobi. I poslovni udjeli i dionice mogu biti objekti činidaba u pravnim poslovima – jer se njima mogu prenositi – a i objekti prava u stvarnom pravu – jer su podobni biti objektom založnog prava.

Autorsko pravo sastoji se od moralnih i imovinskih prava autora. Iako je autorsko pravo kao takvo – u cjelini – neprenosivo, izvršavanje pojedinih imovinskih prava autor može, pravnim poslom, prenijeti drugoj osobi, a to znači da su pojedina autorska imovinska prava mogući objekti činidaba.

Imatelji patenata, žigova, industrijskog dizajna mogu, pravnim poslom, drugim osobama trajno prenijeti sva prava koja im pripadaju, ili im na određeno vrijeme dopustiti iskorišćivanje izuma zaštićenih kao patenata, znakova zaštićenih kao žigova, dizajna zaštićenih kao industrijskih dizajna. U tim će slučajevima patenti, žigovi i industrijski dizajn biti objekti činidaba u pravnim poslovima.

Trgovačko društvo, koje je prvo upisano u sudski registar kao određena tvrtka, ima pravo od svakoga drugog trgovačkog društva zahtijevati prestanak uporabe te tvrtke, pa pravo na uporabu tvrtke ili pravo na tvrtku predstavlja subjektivno pravo. Ali to društvo može, pravnim poslom, prenijeti tu tvrtku drugome trgovačkom društvu, čime će to drugo trgovačko društvo steći pravo na tu tvrtku, pa je i pravo na tvrtku mogući objekt činidbe.

Kratko govoreći, primjeri prava kao pravnih objekata su:● imovinsko autorsko pravo,● članska prava u trgovačkim društvima kapitala (dionice i poslovni udjeli),● patent, žig, zaštićeno industrijsko obličje,● obvezna prava vjerovnika koja nisu nastala s obzirom na osobu vjerovnika,● prava iz jednostranih pravnih poslova, a posebice prava (tražbine) iz vrijednosnih papira,● pravo na tvrtku.

6.3. NUŽNE OSOBINE PRAVA KAO PRAVNIH OBJEKATA

Sva prava koja su navedena kao primjeri objekata činidaba imaju dva obilježja: ona su subjektivna prava i prenosiva prava, pa proizlazi kako pravni objekti mogu biti samo subjektivna prenosiva prava.

Objektivno pravo – kao skup apstraktnih pravnih pravila – razumljivo, ne može biti pravni objekt, a također ni subjektivno pravo koje je neodvojivo od svojega imatelja – jer ne samo prijenos pravnim poslom nego i zalaganje, podrazumijevaju prenosivost objekta.

7. IMOVINA

7.1. DEFINICIJA

- Imovina je skup subjektivnih imovinskih prava jednog nositelja.

- Imovinu čine jedino prava, i to ona koja imaju imovinski karakter, što znači da je njihovu vrijednost moguće izraziti u novcu, odnosno njihov krajnji objekt može biti novac kao posebna vrsta stvari. Stvari i činidbe ulaze u imovinu samo kao objekti imovinskih prava koja na njima ima određen subjekt. - Budući da subjekti stječu, ograničuju, gube subjektivna prava ulaženjem u pravne odnose, a ti odnosi postoje jedino između pravnih subjekata, imovina kao pravna kategorija ne postoji bez svojega nositelja – fizičke ili pravne osobe kojoj pripadaju sva imovinska prava kao njezin sadržaj.

Page 22: GP - 1. Kolokvij

- Stvari na kojima određeni subjekt ima imovinska prava čine imovinsku masu, a ta imovinska prava čine imovinu. Isto tako ni činidbe ne ulaze izravno u imovinu određenog subjekta, već u obliku prava na činidbu koje on, kao vjerovnik, ima prema svojem dužniku. Za razliku od stvari, činidbe ne ulaze niti u imovinsku masu.

- Jedna te ista stvar istodobno može biti dio imovinske mase različitih subjekata, a u imovinu svakoga od njih ulaze njihova imovinska prava (vlasništvo u imovinu vlasnika, neko drugo stvarno pravo u imovinu njegova nositelja, autorsko pravo u imovinu autora itd.).

- Stvar može biti i ničija (res nullius), ali imovina ne može jer imovinsko pravo, kako bi postojalo, mora imati svojega nositelja. Zato je za pravni pojam imovine nužno postojanje subjekta kao njezina nositelja. Kada dođe do prestanka subjekta kao nositelja imovine – imovina, odnosno njezin sadržaj, sukcesijom prelazi na jednoga ili više sljednika. Imovina bez svojega nositelja više nije identična imovina i samo prividno opstaje kao cjelina, uz promjenu nositelja. Njezin sadržaj (imovinska prava) ulazi u imovinu sljednika, što znači da je prestankom subjekta prestala postojati i njegova imovina.

- Prema shvaćanju suvremene pravne teorije, obveze nisu dio imovine već njezin teret, odnosno teret pojedinih subjektivnih imovinskih prava koja čine imovinu.

7.2. FUNKCIJE I KARAKTERISTIKE IMOVINE

FUNKCIJE:1. Jamstvena funkcija imovine - osiguranje koje imovina dužnika pruža vjerovniku za namirenje njegove tražbine 2. Olakšanje prometa imovinom - pridonosi omogućivanjem da imovinska prava i obveze (kao njihov teret) jednog subjekta, kao jedinstvo, kolaju u prometu.

KARAKTERISTIKE:1. Jedinstvenost, kao karakteristika imovine, znači da svaki subjekt može imati samo jednu imovinu koju ne može samovoljno razdijeliti u skupine, odnosno razbiti njezino jedinstvo. Ipak se, zbog pojedinih posebnih ciljeva, unutar jedinstvene imovine pojedinih subjekata mogu razlikovati pojedini fondovi, ali samo oni čije je postojanje predviđeno zakonom.

- Obiteljski zakon pri uređivanju imovinskih odnosa bračnih drugova spominje vlastitu imovinu bračnih drugova i bračnu stečevinu. -Vjerovnici ostavitelja mogu zatražiti odvajanje ostavine od imovine nasljednika, ako postoji opasnost da bez tog odvajanja ne bi mogli namiriti svoju tražbinu (jer bi se vjerovnici nasljednika namirili iz ostavine). Odvojenoj ostavini sud može postaviti skrbnika.

2. Identitet znači da ona ostaje pravno jednaka bez obzira na to što pojedini dijelovi iz nje izlaze ili u nju ulaze. Nositelj sudjeluje u prometu, određena prava stječe, odnosno gubi, ali njegova imovina pravno ostaje ista, što omogućuje ostvarenje jamstvene funkcije imovine jer se dužnik ne može pozivati na promjene u imovini kao na promjenu njezina identiteta i izbjeći da se vjerovnik iz nje namiri.

5. PRAVNE ČINJENICE, PRAVNA STANJA I PRAVNI ODNOSI

- Pravne činjenice su činjenice čije postojanje izaziva pravne posljedice.- Prema vrsti, pravne se činjenice mogu podijeliti na vanjske činjenice (prirodni događaji) i ljudske radnje.- Prema potrebi stvarnog postojanja, pravne činjenice mogu se podijeliti na one koje doista moraju postojati u stvarnosti – pretpostavke – i one za koje pravna pravila određuju da postoje (predmnjeve ili presumpcije i fikcije), iako možda doista ne postoje, ili ni ne mogu postojati.- U ukupnost svega što je potrebno za nastanak pravnog odnosa treba uvrstiti i pravna stanja i pravne odnose.

1. Vanjske činjenice (prirodni događaji) - Vanjske činjenice su takve činjenice koje nastaju bez sudjelovanja volje sudionika npr. smrt, protjecanje vremena, elementarna nepogoda.- Među prirodne događaje – a contrario ljudskim radnjama – valja uvrstiti sve događaje koji nisu stvoreni ljudskim radnjama, tj. događaje u kojima između ljudske radnje i nastalog događaja ne postoji pravno relevantna uzročna veza.

2. Ljudske radnje - Ljudske radnje su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni učinci.- Pod manifestacijom ljudske volje ne treba shvatiti samo očitovanje volje, a ni nakanu da se manifestacijom postigne neki pravni učinak, nego pokazanu volju da se poduzme određena radnja, odnosno radnju ili propuštanje koje postiže neki pravni učinak.- Ljudske radnje dijele se na: dopuštene i nedopuštene.

- Dopuštene se ljudske radnje u dijelu literature nazivaju »pravne radnje«, a u drugom dijelu literature izraz pravne radnje obuhvaća i dopuštene i nedopuštene radnje.

Page 23: GP - 1. Kolokvij

- Prema tome bi se pravne radnje mogle definirati kao radnje koje imaju neki pravni učinak, odnosno koje stvaraju neku pravnu posljedicu, odnosno pravno stanje. Po važnosti se, među pravnim radnjama, posebno ističu pravni poslovi.

- Nedopuštene ili protupravne ljudske radnje zovu se delikti: građanski i kazneni.

3. Pretpostavke - Pravne norme ponekad određenu činjenicu drže postojećom, iako ona možda ne postoji, ali u pravilu potrebne pravne činjenice zaista moraju postojati u stvarnosti. Pravne činjenice koje zaista postoje u stvarnosti se nazivaju pretpostavkama.

4. Predmnijeve (presumpcije) - Predmnjeva je pravna činjenica (događaj ili radnja) koju propisi smatraju postojećom bez potrebe dokazivanja. Predmnjeve se u propisima često izražavaju izrazom »smatra se«.

- Oborive predmnjeve (praesumptio iuris, tj. pravne predmnjeve) su takve predmnjeve koje zainteresiranoj osobi dopuštaju da u odgovarajućem postupku dokazuje nepostojanje činjenice koja se prema pravnoj normi drži postojećom, odnosno da dokazuje postojanje činjenice koja se prema pravnoj normi drži nepostojećom.

- Neoborive predmnjeve (praesumptio iuris et de iure, tj. pravne predmnjeve i o pravu) su predmnjeve koje ne dopuštaju dokazivanje stanja drukčijeg od onoga koje je utvrđeno predmnjevom, nego se to stanje smatra konačno dokazanim, npr. predmnjeva poznavanja objavljenih propisa.

5. Fikcije - Fikcija je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće ni dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki pravni odnos.- One postoje zato što zakonodavac smatra poželjnim nastanak, promjenu, produžetak ili prestanak nekoga pravnog odnosa zbog nekog interesa.

6. Pravna stanja - Pravno stanje je stanje koje samo za sebe ne uzrokuje pravni odnos već tek onda kada dođu i druge činjenice.

Npr. stanje potpune poslovne sposobnosti kod fizičke osobe koja je navršila 18 godina života. To je pretpostavka valjanosti njezina očitovanja volje. Međutim, time je samo nastala mogućnost samostalnog poduzimanja pravnog posla, ali ne i sam pravni posao koji će nastati tek kad ta osoba zaista valjano očituje volju.

Npr. sastavljanjem oporuke još nije nastao nasljednopravni odnos jer je oporučitelj još živ, ali nastalo je novo stanje uz koje će pravila o nasljeđivanju vezati odgovarajuće posljedice u trenutku smrti oporučitelja (nasljeđivanje na temelju oporuke, a ne zakona).

8. Pravni odnosi - Za nastanak konkretnoga pravnog odnosa ponekad može biti nužno postojanje nekoga drugog pravnog odnosa npr. za nasljeđivanje neke ostaviteljeve stvari nužno je da ostavitelj bude vlasnik te imovine, a za zakonsko nasljeđivanje nužno je da između ostavitelja i nasljednika postoji odgovarajući osobni odnos.

III. PRAVNI ODNOS I SUBJEKTIVNO PRAVO

1. UVOD

Pravni odnos nastaje između najmanje dva pravna subjekta, tj. različitih strana. Dvije strane odnosa ne znače da uvijek postoje samo dva subjekta u pravnom odnosu, nego na jednoj ili obje strane može biti više subjekata.

Sadržaj pravnog odnosa čine subjektivno pravo jedne strane i pravna dužnost ili obaveza druge strane. Taj sadržaj ima svaki pravni odnos, i to od trenutka nastanka jer su s nastankom pravnog odnosa nastali i subjektivno pravo jedne strane i pravna dužnost ili obaveza druge strane.

Obilježje je subjektivnog prava – za razliku od objektivnog – što ono pripada određenoj osobi, pravnom subjektu koji je njegov imatelj (titular). Ono postoji u odnosu između imatelja (titulara) i druge strane u odnosu koja ima pravnu dužnost, odnosno obavezu.

Subjektivno pravo jedne strane i pravna dužnost (obaveza) druge postoje u svezi s određenim pravnim objektom ili na njemu.

Odnos između nastalog subjektivnog prava jedne i pravne obaveze druge strane je odnos uzajamnosti, korelacije, jedinstva suprotnosti – jer nastankom subjektivnog prava jedne strane uvijek nastaje pravna obaveza ili dužnost za drugu i nemoguće je da nastane subjektivno pravo, a da ne nastane obaveza, odnosno da nastane obaveza, a da ne nastane pravo.

Jedna od središnjih posljedica okolnosti je postojanje pravne zaštite subjektivnih prava koja čine dio sadržaja pravnog odnosa. Ona se ne ostvaruje samim postojanjem subjektivnog prava, nego odgovarajućih zahtjeva vezanih uz određeno subjektivno pravo i sredstvima za ostvarenje tih zahtjeva.

Page 24: GP - 1. Kolokvij

2. SUBJEKTIVNO PRAVO

1. STJECANJE SUBJEKTIVNOG PRAVA

- Stjecanje prava može biti izvorno (originarno), ili izvedeno iz već postojećeg prava druge osobe, odnosno na njegovu temelju (derivativno).

- Moguća je i situacija u kojoj je neko subjektivno pravo postojalo i prije, ali ga njegov sadašnji stjecatelj ipak ne izvodi iz prava prijašnjeg imatelja. Primjerice, na nekoj je stvari postojalo pravo vlasništva, ali bila je napuštena i, nakon isteka roka dosjelosti, novi je stjecatelj na njoj dosjelošću stekao pravo vlasništva koje nije izvedeno iz prava prijašnjeg vlasnika, nego je stečeno izvorno.

- Izvorno ili originarno stjecanje prava se definira kao takav način stjecanja prava pri kojemu stjecatelj svoje pravo ne izvodi iz prava prednika, nego ga stječe neovisno o tome je li stečeno pravo prije uopće postojalo ili nije.- Izvedeno ili derivativno stjecanje prava je ono pri kojemu stjecatelj svoje pravo izvodi iz prava prednika.

- Prva osoba – od koje druga stječe pravo – naziva se pravni prednik ili auctor, a druga – koja od prve stječe pravo – naziva se pravni sljednik ili successor.

- Sljednik stječe pravo koje je po svojem opsegu, odnosno sadržaju, istovjetno pravu prednika ili uže od tog prava, a nikad i nikako šire ili veće od njega jer nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima (nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet).

- Podvrste izvedenog stjecanja:- Konstitutivno stjecanje je takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik ne prenosi na stjecatelja čitavo svoje pravo, nego na temelju

svog prava osniva za stjecatelja novo pravo, npr. zasnivanje služnosti na nekretnini u korist susjedne nekretnine i zasnivanje založnog prava na pokretnini.

- Izvedeno translativno stjecanje postoji onda kad prednik svoje dosadašnje pravo u cijelom njegovom sadržaju i obujmu prenosi na sljednika. Takvo se stjecanje naziva još i pravno sljedništvo ili sukcesija.

- Izvedeno stjecanje pojedinačnog prava prednika naziva se singularnom sukcesijom, a svih prava i obveza prednika univerzalnom sukcesijom.

2. SADRŽAJ I POJAM SUBJEKTIVNOG PRAVA

- Subjektivno se pravo definira kao ovlaštenje ili zahtjev koji aktivna strana pravnog odnosa ima prema pasivnoj strani, ili uzajamno jedna strana prema drugoj, odnosno skup ovlaštenja koja pravnom subjektu u određenom odnosu priznaju norme objektivnog prava. Ujedno iz toga proizlazi da sadržaj subjektivnog prava čini jedna ili više pravnih ovlasti, i to su ovlasti koje objektivno pravo (sustav pravnih normi) vežu uz pojedino subjektivno pravo.

- Kad jednoj osobi pripada subjektivno pravo, zbog same te činjenice toj osobi ne pripada nužno i sredstvo za ostvarenje njezina prava, pa se subjektivno pravo ne smije poistovjetiti sa zahtjevom (za njegovo ostvarenje) o kojemu će biti riječi.

3. VRSTE SUBJEKTIVNIH PRAVA

- Subjektivna prava mogu se podijeliti prema različitim kriterijima.

1. Podjela prema tome djeluju li prema svima, ili samo prema određenoj osobi ili osobama:- Apsolutna prava su ona koja djeluju prema svima (erga omnes), pa se može reći kako je tad imatelj subjektivnog prava u pravnom

odnosu sa svima, odnosno kako »svi« čine drugu (pasivnu) stranu, odnosno dužnika u tom pravnom odnosu i imaju dužnost najčešće suzdržavanja. Npr. stvarna prava, autorsko pravo, prava industrijskog vlasništva.

- Relativna prava su ona koja djeluju prema jednoj ili više točno određenih osoba (inter partes), pa se može reći kako je tad imatelj subjektivnog prava u pravnom odnosu samo s jednom, ili više točno određenih osoba, odnosno kako samo ta ili te osobe čine drugu (pasivnu) stranu, odnosno dužnika u tom pravnom odnosu. Samo te osobe imaju dužnost ili obvezu.

2. Podjela prema mogućnosti prenošenja:- Prenosiva subjektivna prava su ona koja njihov imatelj može pravnim poslom pravno valjano prenijeti drugoj osobi.- Neprenosiva (strogo osobna) subjektivna prava su ona koja su čvrsto vezana uz osobu imatelja, tako da se ne mogu prenositi drugim

osobama. Primjer neprenosivih (strogo osobnih) prava u stvarnom pravu su osobne služnosti, a u obveznom pravu pravo na naknadu neimovinske štete. Neprenosiva su osobna prava, odnosno prava osobnosti.

3. Podjela prema mogućnosti da postoje samostalno i neovisno o drugim pravima:- Glavna prava su ona koja mogu postojati neovisno o tome postoji li neko drugo pravo ili ne. Npr. pravo prodavatelja na isplatu cijene

prodane stvari ne ovisi o tome postoji li još neko drugo pravo prodavatelja.

Page 25: GP - 1. Kolokvij

- Sporedna (akcesorna) prava su ona koja ne mogu postojati samostalno, nego mogu nastati, biti prenesena ili prestati samo ako postoji neko drugo subjektivno pravo. Npr. pravo na zatezne kamate sporedno ne može postojati bez prava na isplatu glavnice.

4. Podjela prema vrsti:- Osobna prava (prava osobnosti) fizičkih osoba su, primjerice, pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo,

ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu. Prava osobnosti pravnih osoba su, primjerice, pravo na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja. Prava osobnosti su neraskidivo vezana uz osobu kojoj pripadaju i stoga nisu prenosiva, pa ne mogu biti predmet pravnih poslova.

- Imovinska prava su prava koja postoje na odgovarajućim pravnim objektima (objektima prava) i to na činidbama, stvarima, subjektivnim prenosivim pravima, nematerijalnim dobrima (osim osobnih dobara), novcu, imovini. Imovinska prava su u pravilu prenosiva i mogu biti predmet pravnih poslova.

5. Kao posebnu vrstu prava valja spomenuti preobražajna prava. to su prava koja pravnom subjektu daju ovlast da svojom jednostranom – dakle bez suglasnosti drugog subjekta – valjano očitovanom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča pravni odnos.

Prema učincima, odnosno posljedicama, preobražajna prava odnosno izjave volje mogu se podijeliti na:● one na temelju kojih pravni odnos nastaje (primjerice davanje ponude, pravo opcije),● one na temelju kojih se pravni odnos mijenja (primjerice pravo izbora kod alternativnih obveza),● one na temelju kojih pravni odnos prestaje (primjerice otkaz ugovora, odustanak od ugovora).

- Kad su subjektivna prava prenosiva, ona se prenose pravnim poslovima.

5. PRESTANAK I GUBITAK SUBJEKTIVNOG PRAVA

Prestanak (apsolutni gubitak) prava predstavlja potpuni nestanak jednog subjektivnog prava.Kad subjektivno pravo prestane pripadati jednoj osobi, ali nastavlja postojati, govorimo o (relativnom) gubitku prava. Relativan

gubitak prava može postojati samo kad je riječ o prenosivim pravima jer se neprenosiva ne mogu prenijeti, tj. odvojiti od svojega imatelja.

Subjektivna prava mogu prestati i protekom vremena, a takav prestanak subjektivnog prava zove se prekluzija.Prekluzivni rok je zakonom određen protek vremena istekom kojega prestaje postojati samo pravo, ako ga ovlaštenik u tom roku ne

ostvari.

Postupovni prekluzivni rokovi su rokovi unutar kojih se mora obaviti određena postupovna radnja (npr. uložiti žalbu protiv presude), a materijalni prekluzivni rokovi su oni unutar kojih se moraju obaviti određene radnje pod prijetnjom gubitka prava, a te radnje nisu postupovne (npr. prodavatelja obavijestiti o materijalnom nedostatku prodane stvari).

3. ZAHTJEV ZA OSTVARENJE SUBJEKTIVNOG PRAVA

SUBJEKTIVNO PRAVO MOŽE POSTOJATI A DA NJEGOVU IMATELJU NE PRIPADA I ODGOVARAJUĆI ZAHTJEV, ALI ZAHTJEV NE MOŽE POSTOJATI BEZ POSTOJANJA SUBJEKTIVNOG PRAVA JER ON SLUŽI OSTVARENJU POSTOJEĆEG SUBJEKTIVNOG PRAVA. POSTOJANJE SUBJEKTIVNOG PRAVA NUŽNA JE PRETPOSTAVKA POSTOJANJA ZAHTJEVA ZA NJEGOVO OSTVARENJE, A SVAKI, I APSOLUTAN I RELATIVAN, GUBITAK PRAVA AUTOMATSKI POVLAČI ZA SOBOM I GUBITAK ZAHTJEVA OSOBE KOJOJ JE DO GUBITKA PRIPADALO PRAVO.

Zahtjev se može definirati kao objektivnim pravom zajamčena mogućnost da se od drugog traži čin ili propust koji istodobno znači ostvarenje našeg subjektivnog prava, ili kao mogućnost imaoca subjektivnog prava da on svoje pravo prema njegovu sadržaju i s pomoću sredstava objektivnog prava ostvari.

2. SREDSTVA ZA OSTVARENJE ZAHTJEVA

1. Tipično postupovno sredstvo za ostvarenje zahtjeva je tužba u parničnom postupku.2. Prigovor (exceptio) je pravo da se iznošenjem određenih činjenica – iz kojih proizlazi suprotno pravo ili protupravo – suprotstavi ostvarenju subjektivnih prava druge osobe. On je istodobno i sredstvo za ostvarenje prava jedne strane i sredstvo za sprečavanje ostvarenja prava druge strane.3. Prijebojem (kompenzacija) se zahtjev ostvaruje kad je vjerovnik istodobno i dužnik iste osobe, i to tako što izjavom o prijeboju namiruje svoju tražbinu obračunavanjem sa svojim dugovanjem istoj osobi.

3. PRESTANAK ZAHTJEVA OPĆENITO

- Zahtjev za ostvarenje može prestati postojati. Njegovim prestankom ne prestaje subjektivno pravo. Tipičan institut prestanka zahtjeva je zastara.

Page 26: GP - 1. Kolokvij

4. ZASTARA

4.1. UVOD

- Protek vremena može biti pravna činjenica koja: a) dovodi samostalno do nastanka, promjene i prestanka pravnih odnosa b) ima značenje dopunske pravne činjenice, kad je, uz protjecanje vremena, potrebno postojanje i drugih činjenica kako bi došlo do određenih pravnih učinaka – kao što je to kod zastare i dospjelosti. Za navedena dva instituta zakonom je propisano da je protek određenog vremena takva dopunska pravna činjenica bez koje, iako su se stekle sve ostale pravne činjenice, ne dolazi do nastanka, odnosno prestanka određenog prava, odnosno obveze.

4.2. SVRHA, POJAM, OBILJEŽJA I RAZLIKOVANJE

- Svrha je zastare u tome da u nekom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako ovlaštenik zahtjev za ostvarenje svojega prava ne postavi u određenom vremenu.

- Zastara (praescriptio) je istek vremena nakon kojega dužnik može uskratiti ispunjenje svoje obveze zbog pasivnog držanja vjerovnika od trenutka dospjelosti do isteka vremena određenog zakonom.- Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojemu je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

- Nastupanjem zastare zahtjev se vjerovnika ne gasi, nego se dužniku prepušta na volju hoće li ispuniti svoju obvezu ili ne, pa je njezina posljedica da se neko pravo – uz prigovor zastare – ne može ostvariti prisilno, preko suda.

- Prepuštanje dužniku na volju hoće li ispuniti svoju obvezu ili ne, dovodi do toga da na zastaru sud ne pazi po službenoj dužnosti, nego se dužnik mora na nju pozvati – želi li izbjeći ispunjenje obveze, i to tako što mora staviti prigovor zastare. Sud tada ne raspravlja o tome postoji li dug ili ne, nego utvrđuje je li obveza zastarjela.

- Posljedica je zastare u tome da se utuživa obveza pretvorila u neutuživu obvezu (naturalna obveza, naturalis obligatio), pa je ispravno govoriti o zastari zahtjeva, a ne o prestanku prava. Zato dužnik ostaje dužnikom i nakon zastarijevanja svojega duga, a ispuni li zastarjelu obvezu, on nije platio nedug nego dug – ispunio je svoju obvezu.

- Zastaru treba razlikovati od dosjelosti, dospjelosti i prekluzije:- Dosjelost (usucapio) je originarno stjecanje vlasništva stvari samostalnim posjedom te stvari ako posjed ima zakonom određenu

kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari. Ona je institut stvarnog prava. Instituti dosjelosti i zastare su lice i naličje načela da treba štititi i sankcionirati faktično izvršavanje, odnosno neizvršavanje nekog prava tijekom određenog vremena.

- Dospjelost je trenutak od kojega je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje tražbina.

4.3. TIJEK ZASTARNOG ROKA

4.3.1. POČETAK TIJEKA ZASTARE

- Početak zastare tražbine vezan je uz njezinu dospjelost. - Koji je to trenutak ovisi o tome: a) je li činidba u davanju ili činjenju, ili

b) u nekom nečinjenju ili trpljenju.

- Kad je dužnikova obveza pozitivna činidba, zastarijevanje vjerovnikove tražbine počinje teći prvoga dana poslije dospjelosti, nije li zakonom za pojedine slučajeve što drukčije propisano. Ako dan dospjelosti nije određen ugovorom ili zakonom, a dospjelost je obveze vezana uz otkaz, zastarijevanje počinje teći od dana kad je otkaz učinjen, ili mogao biti učinjen.

- Kad je dužnikova obveza negativna činidba, zastarijevanje počinje teći prvoga dana poslije onoga dana kad je dužnik učinio ono što nije smio učiniti, odnosno kad nije propustio ono što je morao propustiti.

4.3.2. ZASTOJ ZASTARE

- U trenutku kad bi zastoj zastare počeo teći mogu postojati zakonom određeni razlozi zbog kojih zastara neće početi teći, a ako ti razlozi nastanu nakon što je zastara počela teći, njihov nastanak izazvat će zaustavljanje tijeka zastarnog roka. U prvom slučaju zastara neće početi teći sve dok ti razlozi postoje, nego tek/ako oni otpadnu, a u drugom ona će početi teći dalje tek kad/ako ti razlozi prestanu postojati.

- Razloge zbog kojih zastara ne teče možemo podijeliti u dvije temeljne vrste: subjektivne, koji se sastoje od specifičnih osobnih odnosa između vjerovnika i dužnika objektivne, koji predstavljaju stvarnu nemogućnost (spriječenost) vjerovnika za ostvarenje vlastite tražbine.

Page 27: GP - 1. Kolokvij

1. Subjektivne okolnosti možemo podijeliti na sljedeće kategorije: (a) tražbine između određenih osoba (između bračnih drugova, između dviju osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici dok ta zajednica postoji, između roditelja i djece dok postoji roditeljsko pravo, između štićenika i skrbnika, kao i štićenika i upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok se ne polože računi između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici dok ta zajednica postoji,

(b) tražbine određenih osoba u određenim okolnostima zbog kojih one ne mogu ostvarivati svoje tražbine:– za vrijeme mobilizacije, ako postoji neposredna ratna opasnost ili dođe do rata – za osobe koje su na vojnoj dužnosti;– ako osobe koje su zaposlene u tuđem kućanstvu prema poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s njima žive imaju tražbine dok taj odnos traje,

(c) poslovna nesposobnost vjerovnika koji nema zastupnika, kad je za zastaru tražbine određen rok kraći od dvije godine. Tada zastara počinje teći tek od trenutka u kojemu je vjerovnik postao poslovno sposoban, odnosno kad je dobio zastupnika.

2. Objektivnim okolnostima zbog kojih zastara ne teče naš zakonodavac smatra sve one okolnosti koje predstavljaju nesavladive prepreke zbog kojih vjerovnik nije mogao preko suda zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika , npr. ratno stanje, elementarne nepogode kao viša sila, odgađanje plaćanja dugova utvrđeno zakonom itd.

- Pravne posljedice zastoja sastoje se u sljedećem: ako je u trenutku dospjelosti tražbine postojala neka zakonska zapreka, zastara ne počinje teći sve dok zapreka traje, a ako je zakonska zapreka nastala tijekom zastare, započeta se zastara obustavlja za vrijeme trajanja zapreke, a nastavlja teći kad prestane uzrok zastoja, pri čemu se vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa u zakonom određeni rok za zastaru.- Točno govoreći, zastara počinje, odnosno nastavlja teći s prvim danom poslije onoga dana kad su prestali uzroci za njezin zastoj.

4.3.3. PREKID ZASTARE

- Prekid zastare mogu izazvati dužnik i vjerovnik:- Radnja dužnika koja prekida zastaru je priznanje duga. Za to je potrebno samo da dužnik valjano očituje volju na bilo koji način na koji se volja može valjano očitovati. Može biti izraženo izravno, izjavom dužnika usmeno ili pisano, ali i neizravno, plaćanjem otplate, plaćanjem kamata, davanjem osiguranja, zahtjevom upućenim vjerovniku da mu odredi novi rok ispunjenja i sl.

- Prekid zastare koji ovisi o vjerovniku:1. Tijek zastarnog roka vjerovnik može prekinuti – i prekida ga – samo poduzimanjem postupovne pravne radnje, odnosno

pokretanjem ili sudjelovanjem u postupku pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine. Razumije se da je to ponajprije podnošenje tužbe u parničnom postupku – bilo radi ispunjenja ili utvrđenja – ali u obzir dolaze i druge radnje, kao što je prijedlog za ovrhu, tužba podnesena ugovorenoj arbitraži, prijava tražbine u stečaju.

2. Samo poduzimanje postupovne radnje, međutim, nije dostatno jer postoje situacije u kojima poduzeta postupovna radnja (kojom je prekinuta zastara) u konačnici ne dovode do prekida zastare. Naime, drži se da prekid zastare nije nastupio (1) odustane li vjerovnik od poduzete postupovne radnje te (2) odbije li ili odbaci nadležno tijelo vjerovnikovu tužbu, odnosno zahtjev ili prijedlog u meritumu, a ne zbog nenadležnosti ili drugoga razloga koji se ne odnosi na bit stvari.

- S druge strane, ne drži se da prekid zastare nije nastupio: (1) ako je tužba odbačena zbog nenadležnosti ili kojega drugog uzroka koji se ne odnosi na bit stvari – primjerice zbog neuklonjenih nedostataka i neurednosti podneska – a (2) vjerovnik ponovno podigne tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe. Tada postoji neoboriva zakonska pretpostavka da je zastara prekinuta već prvom tužbom.

- Učinci prekida zastare:1. Poslije prekida zastara počinje teći iznova, a dovršava se nakon proteka onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru

koja je prekinuta, što znači da u pravilu ponovno počinje teći onaj isti zastarni rok koji je tekao do prekida. Vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonski rok određen za zastaru.

2. Trenutak od kojega počinje teći novi zastarni rok ovisi o načinu prekida zastare. Ako je zastara prekinuta dužnikovim priznanjem, ona počinje ponovno teći od priznanja, a ako je prekinuta vjerovnikovom postupovnom radnjom, ponovno teče tek od dana dokončanja spora, odnosno završetka postupka.

3. O načinu prekida zastare ovisi i duljina zastarnog roka koji počinje teći od prekida. Ako je riječ o prekidu dužnikovim priznanjem, ponovno počinje teći isti zastarni rok, ali ako je riječ o prekidu vjerovnikovom postupovnom radnjom – ako je postupak meritorno dokončan usvajanjem vjerovnikova zahtjeva ili sudskom nagodbom – od pravomoćnog završetka postupka teče zastarni rok za tražbine koje su utvrđene pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

4.3.4. ODRICANJE OD ZASTARE

Prije nego što istekne zastarni rok, tj. prije nego što nastupi zastara, dužnik se ne može valjano odreći prigovora zastare niti jednostranim očitovanjem volje, niti ugovorom koji bi sklopio s vjerovnikom – bilo prije početka tijeka zastarnog roka ili nakon toga. ta je zabrana prisilne naravi, pa bi odredba pravnog posla kojim se dužnik odriče prigovora zastare bila ništetna.

Page 28: GP - 1. Kolokvij

4.3.5. NASTUPANJE ZASTARE

Zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena, pa je tražbina zastarjela ako se vjerovnik u zastarnom roku nije poslužio svojim pravom da zahtijeva prisilno ispunjenje dužnikove obveze tužbom. Time se utuživa obveza pretvorila u neutuživu (prirodnu obvezu).

Vjerovnik kojemu teče zastara može biti poslovno nesposoban, ali, unatoč tome, zastara teče i njemu, neovisno o tome ima li zastupnika ili ne. No, zakonodavac štiti te osobe tako da im odgađa nastupanje zastare sve dok ne proteknu dvije godine od dana kad su postale potpuno poslovno sposobne, odnosno kad su dobile zastupnika.

Dok je zastarni rok tekao, mogao se promijeniti dužnik obveze, i to npr. univerzalnom sukcesijom kao što je nasljeđivanje, ili singularnom sukcesijom (preuzimanje duga). Promjenom dužnika obveza je ostala po sadržaju ista i pravni sljednik prijašnjeg dužnika ovlašten je vjerovniku staviti sve one prigovore koje je mogao staviti prednik, pa tako i prigovor zastare. Drugim riječima, vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prednika (accessio temporis) računa se, kod zastare, u njegovu korist.

Ugovorom o pristupanju dugu treći stupa u postojeću obvezu uz dužnika i ne nastaje nova obveza. Zato treći ima pravo vjerovniku staviti prigovore izvornog dužnika, pa tako i prigovor zastare koji može staviti dužnik, i to bez obzira na to želi li on takav prigovor rabiti.

4.4. UČINCI ZASTARE

4.4.1. OPĆENITO

Kad nastupi zastara, dužnik može uskratiti ispunjenje svoje obveze, pa vjerovnik svoju tražbinu ne može ostvariti prisilnim putem ako se dužnik zahtjevu suprotstavi prigovorom zastare.

To se načelno odnosi ne samo na glavnu obvezu nego i na sporedne obveze jer, kad zastari glavna tražbina, zastarijevaju i sporedne tražbine kao što su npr. kamate, plodovi, troškovi i ugovorna kazna.

Kako istekom roka zastare nije prestalo vjerovnikovo pravo, on se i nakon nastupa zastare može namiriti iz zaloga ili hipoteke, ako je njegova tražbina bila tako osigurana i ako još zalog drži u rukama, odnosno ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Iz vrijednosti založene stvari vjerovnik može naplatiti samo glavnu tražbinu, ali na taj način ne može naplatiti zastarjelu tražbinu kamata i drugih povremenih davanja, nego, kad je riječ o tim tražbinama, dužnik i dalje ima prigovor zastare.

4.4.2. UČINCI NA ISPUNJENJE OBVEZE

- Istekom zastarnog roka ne prestaje obveza, ona i dalje postoji kao prirodna obveza, pa se, slijedom toga, može i ispuniti.- Ispunjenjem zastarjele obveze dužnik je ispunio valjano postojeću obvezu, pa stoga ne stječe nikakva dodatna prava prema vjerovniku. Ispuni li dužnik u cijelosti ili djelomično neutuživu obvezu, ono što je dao ne može više tražiti natrag, i to bez obzira na to što nije znao da je obveza zastarjela.

4.4.3. UČINCI NA ODRICANJE OD ZASTARE

- Nakon isteka zastarnog roka dužnik se može odreći zastare (1) pisanim priznanjem i (2) davanjem osiguranja, a učinak odricanja je u tome što zastarni rok počinje teći ispočetka.

4.5. ZASTARNI ROKOVI

4.5.1. UVOD

- Rokovi zastare su zakonom određeni rokovi nakon kojih se neko pravo više ne može ostvariti prisilom. Oni postoje u svim pravnim granama. ZOO uređuje zastarne rokove koji se odnose na obvezno pravo, ali ti su rokovi uređeni i posebnim zakonima, primjerice Zakonom o mjenici i Zakonom o čeku.

4.5.2. PRIRODA ODREDABA O ZASTARNIM ROKOVIMA

Odredbe o vremenu zastare su prisilne (kogentne) prirode i ugovorom se ne može odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga određenog zakonom, što vrijedi za sve zastarne rokove, određene ZOO ili bilo kojim drugim zakonom.

Kao logična posljedica zabrane ugovornog određivanja kraćeg ili dužeg roka zastare postavljena je i prisilna norma o zabrani ugovaranja obustave (zastoja) zastare, odnosno, do obustave može doći samo u slučajevima i pod pretpostavkama predviđenim zakonom.

Ugovorna odredba protivna ovim odredbama bila bi ništetna, s tim da ništetnost takve odredbe ne dira u valjanost ostalih odredaba ugovora.

4.5.3. OPĆI ZASTARNI ROK

Page 29: GP - 1. Kolokvij

Opći zastarni rok u hrvatskom obveznom pravu iznosi pet godina i vrijedi za sve subjekte i za sve tražbine, nije li ZOO ili nekim drugim zakonom određen drugi rok.

U tom roku, kako ne postoje posebni zastarni rokovi, zastarijevaju npr. tražbine iz stjecanja bez osnove iz poslovodstva bez naloga, iz zajma itd.

4.5.4. POSEBNI ZASTARNI ROKOVI

- Posebni zastarni rokovi redovito su kraći od općega zastarnog roka.

- Povremene tražbine odnose se na povremena davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, a mogu se odnositi na: a) sporedne povremene tražbine (primjerice tražbina kamata), b) na povremene tražbine u kojima se iscrpljuje samo pravo (primjerice tražbina uzdržavanja).

- Tražbina iz anuiteta (tzv. anuitetni zajam) postoji kad se glavnica i kamate otplaćuju u jednakim, unaprijed određenim povremenim svotama, redovito godišnje ili polugodišnje, i to tako da je svota dijela glavnice koja se otplaćuje uvijek ista, a svote se kamata, koje se otplaćuju postupnim smanjenjem glavnice, smanjuju.

I za povremene tražbine i za anuitete iz anuitetnog zajma rok zastare iznosi tri godine od dospjelosti svake pojedine tražbine jer se svaka od tih tražbina smatra samostalnom, pa zastara koje prijašnje tražbine nije relevantna i ne utječe na zastaru onih koje dospijevaju poslije.

Od zastarjelosti tražbina povremenih davanja moramo razlikovati zastarjelost samog prava iz kojega proistječu te tražbine. Zastarjelost samog prava vezana je uz dospjelost posljednje neispunjene tražbine. Samo pravo (odnosno zahtjev za njegovo ostvarenje) iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina od dospjelosti posljednje neispunjene tražbine.

U posebnom zastarnom roku zastarijevaju međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga i za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, ali ne samo za trgovačke ugovore stricto sensu nego i za ugovore između trgovaca i osoba javnog prava.- Zastarni rok za ove tražbine tih osoba je tri godine.

- Posebno je uređena zastara tražbine naknade štete, nastale građanskim deliktom i povredom ugovorne obveze.- Za tražbine nastale iz građanskog delikta predviđena su dva roka zastare:

a) subjektivni - iznosi tri godine, a početak njegova tijeka kumulativno je ovisan o dvije činjenice: (1) o danu kad je oštećenik doznao za štetu (2) o danu kad je šteta počinjena (za osobu koja je počinila štetu) – jer teče od dana kad je oštećenik saznao za obje te činjenice.b) objektivni - iznosi pet godina, a počinje teći od trenutka kad je šteta nastala, tj. povezan je s objektivnom činjenicom nastanka štete, a ne kad je štetna radnja počinjena.

- Na štete nastale povredom ugovorne obveze primjenjuju se zastarni rokovi određeni za zastaru obveze čijom je povredom šteta nastala.- Nastane li šteta oštećenom počinjenim kaznenim djelom, vrijede posebna pravila.

Kratak rok zastare od godine dana predviđen je za posebne tražbine koje za svoje isporuke i usluge (najčešće komunalne) pružaju specijalizirana trgovačka društva bez kojih se danas ne može zamisliti odvijanje života.

Tražbine utvrđene pred sudom ili drugim nadležnim tijelom su tražbine koje stupile na mjesto dosadašnjih spornih tražbina (odnosno obveza), pa za nove tražbine ne vrijede više oni rokovi zastare koji su vrijedili za prijašnje tražbine koje su bila predmet spora. Zbog autoriteta suda, odnosno drugoga nadležnog organa, zakonodavac se odlučio na desetogodišnji zastarni rok tražbina, utvrđen pred tim tijelima.

Iznimka su povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka, ili nagodbe zbog čije je prirode zastarni rok od deset godina neprimjeren. Umjesto toga, one zastarijevaju u roku od tri godine.

4. PRAVNA DUŽNOST (OBAVEZA)

- Najprije naglašavamo kako treba uočiti razliku između obaveze (pravne dužnosti) i obveze.- Izraz pravna dužnost ili obaveza znatno je širi od izraza obveza jer se odnosi na pravni položaj strane u svakome građanskopravnom odnosu i obuhvaća sve pojavne oblike pravnih dužnosti neke osobe.- Pod obvezom se podrazumijeva ili obveznopravni odnos ili dužnost dužnika u obveznopravnom odnosu.- Promatrana po svojem sadržaju, obaveza je naličje i suprotnost subjektivnog prava. Sadržaj obaveze, a contrario, odgovara sadržaju subjektivnog prava, a to znači da je onaj tko ima pravnu dužnost obavezan upravo na suprotno od onoga što čini sadržaj subjektivnog prava druge strane, odnosno od onoga na što je ovlašten imatelj subjektivnog prava.

5. ODGOVORNOST

- Odgovornost je suprotnost, protuteža, korelacija, naličje zahtjeva za ostvarenjem subjektivnog prava i, jednako kao što nema subjektivnog prava bez obaveze (i vice versa), tako nema ni zahtjeva bez odgovornosti, odnosno odgovornosti ako nema zahtjeva.

Page 30: GP - 1. Kolokvij

- Analogno mogućnosti postojanja subjektivnog prava bez pripadajućeg mu zahtjeva, može postojati obaveza bez odgovornosti i to će biti uvijek kad aktivna strana ima samo subjektivno pravo, ali ne i zahtjev. Kad postoji njegova odgovornost, dužnika se, i protiv njegove volje, pravnim sredstvima može prisiliti da ispuni obvezu, a kad odgovornosti nema, ne može.- I za to je primjer zastara. Nastupanjem zastare obavezani je stekao mogućnost otklanjanja vjerovnikova zahtjeva (prigovorom zastare) i prestala je njegova odgovornost za postojeću obavezu. No, kako je na aktivnoj strani preostalo subjektivno pravo, a na pasivnoj obaveza, ako pasivna strana ispuni zastarjelu obavezu, ne može zahtijevati vraćanje danog (primjerice pozivom na vjerovnikovo stjecanje bez osnove).- Znači da pasivna strana nema odgovornosti kad aktivna strana nema zahtjev za ostvarenje subjektivnog prava.

- Za svoje obveze osobe odgovaraju samo svojom imovinom, a ne i osobom. Drugim riječima, sankcije ili posljedice koje mogu snositi mogu biti samo imovinske, a ne i osobne.- Istodobno sve osobe – i fizičke i pravne – načelno odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom, ali odgovornost osobe za obvezu može biti ograničena tako da ona odgovara samo za dio neke obveze, ili da za neku obvezu odgovara samo dijelom svoje imovine.

- Dosad se izraz odgovornost rabio u najširem smislu. Međutim, taj se izraz rabi u više značenja, odnosno može imati različit sadržaj- U obveznom pravu postoji odgovornost za vlastite radnje ili propuštanja, ali i za radnje i propuštanja druge osobe.- Nadalje, u izvanugovornoj odgovornosti za štetu – kako bi postojala štetnikova odgovornost za štetu, u pravilu je potrebna njegova krivnja, pa odgovara za štetu ako je kriv. Za odgovornost dužnika ugovorne obveze za štetu koju je vjerovnik pretrpio zbog njegova zakašnjenja nije potrebna krivnja dužnika – jer ga odgovornosti oslobađaju viša sila, krivnja vjerovnika i trećega, u pravilu, i slučaj.

IV. PRAVNA OSNOVA I VRSTEPRAVNIH ODNOSA

1. OPĆENITO O PRAVNOJ OSNOVI

- Konkretan pravni odnos, subjektivno pravo jedne i pravna dužnost druge strane, nastaju u trenutku kad se pojavi posljednja pravna činjenica koju zahtijevaju hipoteze pravnih normi. Jesu li sve pravne činjenice jednako važne ili postoji jedna ključna činjenica uz koju pravo veže nastanak pravnog odnosa?- Dio literature kaže da postoji ključna činjenica, no govori »o nepotrebi međusobnog razlikovanja pravnih činjenica i pravnih osnova«. U prilog tom shvaćanju mogla bi se istaknuti nužnost postojanja svih pretpostavaka nastanka pravnog odnosa koje su sve – a ne samo pravna osnova – nužne.- Neki pisci koji prihvaćaju postojanje pravne osnove drže da je pravna osnova pravno pravilo, a neki da je pravna osnova druga pravna činjenica. Prema mišljenju prvih, pravna bi osnova bila pravno pravilo, odnosno pravna norma jer »osim činjenica obuhvaćenih činjeničnim stanjem, potrebna je, kao pravna pretpostavka, i pravna norma« bez koje »ne mogu biti poznate činjenice koje se traže kao pretpostavke za nastanak ... građanskopravnog odnosa«, pa »subjektivno pravo i dužnost određenog ponašanja nalaze svoje juridičko uporište ili normativnu, odnosno pravnu osnovu (temelj) u pravnoj normi, konkretnije u dispoziciji određene pravne norme«.Drugi, pak, navode »da se pod pravnim osnovom razumije jedna ili više činjenica za koje građansko pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa« iz čega bi, dosljedno, proizlazilo kako može postojati više pravnih osnova nastanka, promjene ili prestanka jednoga pravnog odnosa, odnosno da više činjenica predstavlja izvor subjektivnog prava nastalog nastankom pravnog odnosa.U okviru gledišta da je pravna osnova činjenica, postoji i gledište da pravnu osnovu ne čini više činjenica, nego da subjektivna prava izviru »iz jedne pretpostavke«, a »da bi se ta pretpostavka, za koju je povezano i iz koje nastaje subjektivno građansko pravo, razlikovala od svih ostalih pretpostavki koje su potrebne za postanak odnosa, ona se naziva pravnom osnovom«. Dosljedno, za to je gledište »pravna osnova ona centralna pravna činjenica oko koje se grupiraju ostale potrebne pravne činjenice«.- Naše stajalište: Pravni odnos – i subjektivno pravo koje on podrazumijeva – ne može nastati bez postojanja objektivnog prava, tj. pravnih pravila ili normi.

Nastanak pravnih osnova:Pravna se norma sastoji od hipoteze i dispozicije. Hipoteza naznačuje činjenice koje se u stvarnosti trebaju zbiti ili postojati da bi nastupila pravna posljedica naznačena dispozicijom, odnosno da bi nastao, promijenio se ili prestao neki pravni odnos. Dispozicija pravne norme je pravna osnova konkretnog pravnog odnosa i subjektivnog prava koje s njim nastaje. Tako nastali pravni odnosi smatraju se pravnim odnosima nastalim ex lege, ili na temelju samog zakona. U nekim slučajevima sama pravna norma upućuje na neku činjenicu kao pravnu osnovu nastanka pravnog odnosa (oporuku kao pravnu osnovu nasljeđivanja, ugovor kao pravnu osnovu pravnog odnosa koji nastaje sklapanjem ugovora).Očitovanjem dopuštene privatne volje za nastanak pravnog odnosa. Tako se nastali pravni odnosi smatraju pravnim odnosima nastalima na temelju pravnog posla (ex contractu). Odlukom državnog tijela ili tijela koje ima javne ovlasti (npr. vlasništvo se nekretnine stječe upisom u zemljišne knjige, za što je nužno očitovanje volje dotadašnjeg vlasnika i rješenje suda kojim se dopušta upis vlasništva stjecatelja na temelju kojega se obavlja upis; kad se služnost osniva odlukom suda, pravo služnosti osniva se u trenutku pravomoćnosti sudske odluke)

Page 31: GP - 1. Kolokvij

Funkcija pravne osnove, 2 gledišta:a) pravna osnova je ono što jedan faktičan izvanpravni odnos pretvara u pravni odnosb) izvor subjektivnih prava koja nastaju samim nastankom pravnog odnosa

Naše gledište ujedinjuje oba: Pravna osnova je ono što faktičan odnos pretvara u pravni i ujedno donosi i stvara subjektivna prava koja nastaju nastankom pravnog odnosa.

2. PRAVNA OSNOVA U POZITIVNOM HRVATSKOM GRAĐANSKOM PRAVU

- Uz zakon, pravni posao i odluku državnog tijela kao moguće pravne osnove, potpuniji odgovor na pitanje pravne osnove u hrvatskom građanskom pravu proizlazi iz odredaba temeljnih propisa građanskog prava, tj. ZVDSP, ZOO i ZN.

1) ZVDSP izrijekom navodi temelje na kojima se može steći:vlasništvopravo služnosti,stvarni teretizaložno pravo. pravo građenja - na temelju pravnog posla i odlukom suda

2) ZOO - obveze (odnosno obveznopravni odnosi)nastaju na osnovi: pravnih poslovaprouzročenjem štetestjecanjem bez osnoveposlovodstvom bez nalogajavnim obećanjem nagrade izdavanjem vrijednosnih papirana osnovi odluke suda ili druge javne vlasti.

3) ZN - nasljeđivanje na temelju:zakonaoporuke(pravni posao) - očitovanje dopuštene privatne volje usmjereno na raspolaganje imovinom u slučaju smrti

ZAKLJUČAK: Temeljni propisi hrvatskoga građanskog prava kao moguće pravne osnove stvarnopravnih i obveznopravnih odnosa drže zakon, pravni posao i odluku državnog tijela, a kao moguće pravne osnove nasljednopravnih odnosa zakon i pravni posao.

3. VRSTE PRAVNIH ODNOSA PREMA PRAVNOJ OSNOVI

Pravni odnosi mogu se podijeliti na sljedeće vrste:pravni odnosi na temelju pravnih poslovapravni odnosi na temelju zakonapravni odnosi na temelju odluke državnog tijela

4. PRAVNI POSLOVI

Važnost pojma „pravni posao“- Pravni poslovi poduzimaju se I postoje u nizu pravnih područja privatnog prava – obvezno pravo, stvarno pravo, nasljedno pravo, radno pravo, prometno pravo, trgovačko pravo, pravo trgovačkih društava, pravo osiguranja, bankarsko pravo, pravo intelektualnog vlasništva, arbitražno pravo, međunarodno privatno pravo.

Pojam pravnog posla- Pravi posao je pravno teorijski pojam koji obuhvaća temeljne elemente normiranih tipova pravnih akata privatnog materijalnog prava. Omogućuje valjanu kvalifikaciju pravnog odnosa i valjanu primjenu materijalnog prava.

- Pravni posao izjava volje zbog koje nastaje pravni (građanskopravni) učinak, odnosno pravna posljedica. Neke definicije navode da je riječ o izjavi volje usmjerenoj prema postizanju dopuštenog pravnog učinka, a neke »usmjerenost« i »dopuštenost« ne spominju.- Izjava ili očitovanje volje je priopćivanje volje.- Za pravni posao nužno je da je riječ o dopuštenom pravnom učinku jer očitovanje volje, usmjereno na nedopuštene pravne učinke, odgovara građanskom deliktu a ne pravnom poslu. Između volje i očitovanja mora postojati sklad a iz očitovanja mora biti vidljiva namjera poduzimanja pravnog posla.- Valja istaknuti da je riječ o izjavi privatnopravne volje jer je pravni posao pojam privatnog prava.

Poduzimanje pravnih poslova

na temelju pravnog posla, na temelju odluke suda ili druge vlasti i na temelju zakona

temelj je zakon

temelj je pravni posao

Page 32: GP - 1. Kolokvij

- Kako bi u stvarnosti doista nastao neki od mogućih učinaka pravnih poslova, potrebno je da poslovno sposoban pravni subjekt: valjano izjavi ili očituje ozbiljnu i stvarnu volju za nastanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosada ta izjava ili očitovanje sadržava barem objektivno bitan sastojak, odnosno sastojke određenog pravnog posla da primatelj te izjave može saznati za postojanje i sadržaj izjave i identitet davatelja.

- Takvo očitovanom voljom nastaje VALJAN pravni posao. Tko se postupa kad je riječ o jednostranim pravnim poslovima – za čiji je nastanak dostatno očitovanje jedne strane, a ne I suglasno očitovanje druge strane – pa se za jednostrane pravne poslove može reći kako se oni poduzimaju, a dvostrani pravni poslovi, tj. Ugovori, sklapaju.

Namjeravani I nenamjeravani učinci- Pravni posao određena osoba poduzima s određenom svrhom, odnosno namjerom. Svrha, odnosno namjera osobe koja poduzima pravni posao može biti nastanak, promjena ili prestanak pravnog odnosa.- Primjeri pravnih poslova kojima nastaju subjektivno pravo i pravni odnos su ponuda, oporuka, izjava o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću, izdavanje vlastite mjenice, izdavanje zadužnice. Nastankom subjektivnog prava uvijek istodobno nastaje i pravna obaveza tj. dužnost – jer subjektivno pravo jedne osobe može postojati samo u odnosu na neku drugu osobu za koju subjektivno pravo prve osobe stvara obvezu.- Primjer pravnog posla kojim se mijenjaju pravni odnos i subjektivno pravo je priznanje duga – kojim se postojeći pravni odnos mijenja tako što zastarni rok počinje teći ispočetka.- Primjeri pravnih poslova kojima prestaju subjektivno pravo i pravni odnos su davanje ugovorene odustatnine i bezuvjetno vraćanje založene pokretne stvari.

Uz namjeravane (primarne) učinke, pravni poslov stvaraju i nenamjeravane (sekundarne) učinke.- Namjeravani (primarni, temeljni) učinci su oni zbog kojih se pravni posao poduzima i za njihov je nastanak, dostatno valjano poduzeti

pravni posao,- nenamjeravani (sekundarni, ostali) su oni koji nastaju uz namjeravane, ali za njihov je nastanak, u pravilu, potrebna i neka dodatna

okolnost koja u pravilu nije redovita i očekivana.Namjeravane i nenamjeravane učinke valja podijeliti na opće i posebne. - Opći su učinci koji nastaju poduzimanjem pravnog posla bilo kojega tipa- posebni koji proizlaze iz poduzimanja određene vrste i tipa pravnog posla.

Izravni (neposredni) i neizravni (posredni) učinci- Primjer: Sklapanjem založnog ugovora – koji se ubraja u stvarno pravo – nastaje obveza založnog dužnika da založnom vjerovniku preda predmet ugovora, odnosno pravo založnog vjerovnika da zahtijeva tu predaju – što su učinci koji imaju obveznopravni karakter, pa je i odnos koji nastaje u trenutku sklapanja tog ugovora obveznopravni odnos. Tek predajom predmeta zaloga založnom vjerovniku, založni vjerovnik stječe založno pravo koje je stvarno pravo, tj. tek tada nastaju stvarnopravni učinci.- U ovom primjeru valja uočiti kako je sklapanjem založnog ugovora nastala obveza založnog dužnika da založnom vjerovniku preda predmet zaloga. Odnos koji je nastao u tom trenutku je obveznopravni odnos, pa nastanak te obveze predstavlja izravan ili neposredan učinak tog ugovora. U trenutku kad založni dužnik preda založnom vjerovniku pokretnu stvar u posjed, založni vjerovnik na toj stvari stječe založno pravo – koje je stvarno pravo – i između njega i založnog dužnika nastaje stvarnopravni odnos čiji je pravni temelj (titulus) založni ugovor.- Taj učinak također proizlazi iz založnog ugovora, ali je neizravan ili posredan. Drugim riječima, neizravan učinak sklapanja – u ovom primjeru – obveznopravnog ugovora je u nastanku titulusa stjecanja stvarnog prava. Kao daljnji primjeri mogu se navesti kupoprodajni ugovori kao titulus stjecanja vlasništva I ugovori o prijenosu žiga kao titulus stjecanja žiga.

Obveznopravni, stvarnopravni, nasljednopravni I drugi učinci- Ponekad pravni poslovi ne pripadaju području obveznog prava, ali ipak prvo i izravno stvaraju obveznopravne učinke.- Često ugovori stvaraju učinke koji ne pripadaju samo jednom pravnom području. Pravni poslovi izravno mogu stvarati obveznopravne, nasljednopravne, stvarnopravne I druge učinke.

Opće uređenje pravnih poslova- U posebnim pravnim područjima pravni su poslovi redovito uređeni specijalnim pravilima koja uređuju ta pravna područja.- No, postoje i opća pravila o pravnim poslovima, sadržana u ZOO. Pravila o pravnim poslovima u ZOO ne primjenjuju se samo na pravne poslove u obveznom pravu nego na sve pravne poslove u privatnom pravu, ako posebnim propisima nije drukčije uređeno.- Na sve pravne poslove – a ne samo na pravne poslove obveznog prava – primjenjuju pravila o:

sadržaju pravnih poslova, a posebice o uvjetu, roku i nametunačinima očitovanja volje (poduzimanja pravnih poslova)obliku očitovanja volje (obliku, odnosno formi pravnih poslova)očitovanju volje za drugoga (zastupanju)tumačenju pravnih poslovanevaljanosti pravnih poslova

Page 33: GP - 1. Kolokvij

NASTANAK, UČINCI, PROMJENE IPRESTANAK OBVEZA

I. UVOD U OBVEZNO PRAVO

1. UVOD

- Prema svrsi čitavo je obvezno pravo dijelomo na dva dijela. Svrha jednoga dijela objektivnog obveznog prava je u omogućivanju prijenosa stvari i prava voljom pravnih subjekata, odnosno u omogućivanju prometa stvari i prava, što se postiže uređivanjem pravnih poslova. Svrha drugog dijela je zaštita već postojeće imovine i prava osobnosti pravnih subjekata, a oni se štite institutima izvanugovorne odgovornosti za štetu, stjecanja bez osnove i poslovodstva bez naloga.- Obveznopravni odnosi, čija je svrha prijenos stvari i prava voljom subjekata, nastaju na temelju pravnih poslova (ugovorni odnosi), a odnosi kojima se štiti imovina i osobna prava nastaju na temelju zakona (izvanugovorni odnosi).

2. POJAM I TEMELJNA OBILJEŽJA OBVEZNOG PRAVAObvezno pravo u:

objektivnom smislu: Obvezni ili obveznopravni odnosi su pravni odnosi koji su uređeni pravilima obveznog prava. Obvezno pravo čini skup pravnih pravila koji uređuje obvezne tj. obveznopravne odnose.subjektivnom smislu jesu ovlasti, odnosno zahtjevi koji pripadaju imatelju tog prava na temelju konkretno nastalog obveznopravnog odnosa.

- Obvezno pravo je dio privatnog prava, a obveznopravni odnosi su privatno pravni odnosi i na njih se primjenjuju načela privatnog prava.- Obvezno pravo je i dio građanskog prava.- Obveznopravni odnos moglo bi se definirati kao privatnopravni odnos dviju strana u kojemu jedna točno određena osoba ima subjektivno pravo prema drugoj točno određenoj osobi da ta osoba dade, odnosno ispuni činidbu koja je objekt (predmet) obveznopravnog odnosa, a ta druga osoba ima dužnost (dug, obvezu) davanja, odnosno ispunjenja (iz koje, u pravilu, proizlazi odgovornost za ispunjenje).

2. TEMELJNI POJMOVI OBVEZNOG PRAVA

vjerovnik - strana obveznopravnog odnosa kojoj pripada subjektivno pravo iz kojega proizlazi zahtjev za davanje činidbe (tražbina, potraživanje) od druge strane obveznopravnog odnosadužnik - strana obveznopravnog odnosa koju tereti dužnost, odnosno obveza davanja činidbe (dug, obveza) drugoj strani obveznopravnog odnosačinidba - sa objektivnog motrišta - je objekt (predmet) obveznopravnog odnosa i može imati oblik bilo kojeg činjenja, davanja, propuštanja i/ili trpljenja

- sa subjektivnog motrišta – činidba predstavlja subjektivno pravo iz kojega proizlazi zahtjev za davanje činidbe (tražbina, potraživanje), odnosno obvezu (dužnost) davanja činidbe iz koje proizlazi odgovornost za ispunjenje, tj. davanje činidbe, ovisno o tome promatra li se činidba sa stajališta vjerovnika ili dužnika.

Tražbina (potraživanje) - je vjerovnikovo utuživo pravo zahtijevati davanje činidbe koje proizlazi iz njegova subjektivnog prava. Stoga se tražbinu, odnosno zahtjev ne smije poistovjetiti sa subjektivnim pravom. Moguće je da subjektivno pravo postoji, ali da njegovu imatelju ne pripada i zahtjev, odnosno utuživo pravoDug (obveza) - je postojeća dužnikova pravna dužnost ispunjenja, tj. davanja činidbe. Izraz obveza rabi se kao sinonim za dug. Ne može postojati subjektivno pravo vjerovnika ako ne postoji dužnik koji ima dužnost ispunjenja i obrnuto.

- Dug, odnosno dužnost ispunjenja potrebno je razlikovati od odgovornosti za ispunjenje jer dug može postojati bez odgovornosti i odgovornost bez duga.- Odgovornost dužnika postoji tako dugo dok vjerovnik ima tražbinu. No, prestankom utuživog vjerovnikova prava i dužnikove odgovornosti ne prestaju ni vjerovnikovo pravo, ni dužnikov dug.

Page 34: GP - 1. Kolokvij

- Postoji mogućnost da jedna strana ima istodobno i svojstvo – i pravni položaj – vjerovnika i svojstvo – i pravni položaj – dužnika, potrebno je razlikovati osobu od svojstva koje ima, odnosno od pravnog položaja u kojemu se nalazi.- Svojstvo vjerovnika, odnosno dužnika, nije neodvojivo vezano uz osobu, nego je prenosivo. Posebno je to važno pri dvostranoobveznim ugovorima u kojima je moguć prijenos na treću osobu samo jednoga od dva svojstva jedne strane, uz zadržavanje drugog svojstva kod te strane (osobe

4. NAČELA U OBVEZNOM PRAVU

Uvod- Načela obveznog prava možemo shvatiti kao točku ili mjesto na kojemu se iz filozofskih ideoloških shvaćanja formulira mali broj općih pravila iz kojih se onda – i s njima u skladu – izvode brojna pojedinačna pravna pravila. Istodobno se načela mogu izvesti iz pojedinačnih pravnih pravila apstrakcijom i izvođenjem iz pojedinačnog prema općem.- Načela su izražena u odredbama ZOO – jer, kad ne bi bila, njihovo bi značenje bilo teorijsko, a ne i praktično jer sudovi sude na temelju ustava i zakona. Ovako sudovi pri odlučivanju mogu i trebaju uzeti u obzir i načela.- Načela predstavljaju orijentir pri tumačenju ugovora jer pri tumačenju ugovorne odredbe treba »tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava.

Načela obveznog prava:savjesnosti I poštenjazabrane zlouporabe pravadužne pozornostidužnosti suradnjedužnosti ispunjenja obvezezabrane prouzrokovanja štetejednake vrijednosti činidabazaštite prava

Načela ravnopravnosti I stranačke autonomije (dispozitivnosti) – nisu samo načela obveznog nego načela čitavoga privatnog prava.

Savjesnost I poštenje- Načelo savjesnosti i poštenja prisutno je u temeljnim propisima građanskog, obveznog i trgovačkog ugovornog prava niza zemalja, pa tako i u hrvatskom ZOO.- Odredba o načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznih odnosa prisilna je, strane je ne mogu svojom voljom isključiti od primjene, a sud je dužan primijeniti je po službenoj dužnosti.- Sadržaj: Načelo savjesnosti i poštenja unosi izvanpravne, etičke norme u primjenu prava i nalaže stranama postupanje u skladu s tim normama.- Svrha i primjena: Načelo savjesnosti i poštenja ne isključuje nego dopunjava norme koje reguliraju obveze strana, odgovarajući na pitanje kako treba vršiti svoja prava i ispunjavati svoje obveze. Funkcija konkretizacije i dopunjujuća funkcija ističu se kao prve dvije funkcije ovog načela, a treća funkcija – korektivna – uperena je protiv formalističke primjene prava. „Neformalistička“ primjena prava je primjena koja će – uz pomoć načela savjesnosti i poštenja – otkloniti mogućnost da određeno neetično ponašanje uživa pravnu zaštitu.- To načelo, dakle, s etičkog stajališta korigira primjenu prava tako što otklanja primjenu određene norme onda kada bi učinak primjene – zbog povrede načela savjesnosti i poštenja – bio protivan tom istom načelu.- Postoji i funkcija ograničenja, koja bi značila dužnost obuzdavanja suugovaratelja od korištenja i vršenja prava protivno načelu savjesnosti i poštenja jer bi time prekoračili svoje ovlasti i zloporabili svoja prava.

Page 35: GP - 1. Kolokvij

- Pojavni oblici povrede načela:Dvije skupine slučajeva:

slučajevi u kojima vjerovnik propušta vršiti subjektivno pravo na takav način da u dužnika stvori dojam da ga više ne želi vršiti – pa ga zato gubi slučajevi u kojima vjerovnik pokuša ostvariti neko svoje pravo u proturječnosti s prijašnjim ponašanjem (venire contra factum proprium)

- Učinak povrede načela: Učinak povrede promatranog načela je u oduzimanju pravne zaštite osobi koja je povrijedila to načelo, iako bi ona inače imala pravnu zaštitu.- Vremenski doseg načela: ono se proteže i na predugovorne aktivnosti, odnosno pregovore.ZOO kaže: strane su se dužne držati tog načela i »u zasnivanju« obveznih odnosa, a suprotno ponašanje tijekom pregovora se sankcionira. Ono se primjenjuje sve do potpunog ispunjenja obveza.- Položaj načela: „bona fides“ je glavno načelo obligacionog prava... (i) postupci stranaka ocjenjivat će se polazeći od tog načela jer je to pravilo prinudno. Tom bi konstatacijom načelo savjesnosti I poštenja bilo izdignuto iznad ostalih načela I predstavljalo glavno ili prvo načelo obveznog prava.

Zabrana zloporabe prava- Zloporabi obveznog prava najbliža je zloporaba pri realizaciji stvarnih prava koja se najčešće događa kod instituta prava vlasništva.- Pravni poredak dodjeljuje fizičkim i pravnim osobama određena subjektivna prava i štiti ih u izvršavanju tih prava, što ne znači da je sloboda ovlaštenika pravno apsolutna - ograničena je bilo interesima drugih nositelja subjektivnog prava, bilo općim interesima.- Titular subjektivnog prava može, pri njegovu ostvarenju, drugima uzrokovati štetu na dva načina a da za to bude odgovoran:

tako što je svoje postojeće subjektivno pravo izvršavao ispravno (bez zloporabe) - u takvim se prilikama odgovornost štetnika prosuđuje prema pravilima o naknadi štete, vodeći brogu o odnosu veličine uzrokovane štete i koristi (npr osoba koja se legalno bavi djelatnošću koja stvara veliku buku i time narušava prava subjekata iz okoline)tako što titular drugome nanosi štetu zloporabom njegova subjektivnog prava

Zloporaba prava iz obveznih odnosa je sukob subjektivnih prava raznih ovlaštenika do kojega je došlo zbog toga što je jedno subjektivno pravo ostvarivano, doduše, unutar dopuštenih pravnih granica, ali protivno cilju zbog kojega je zakonom ustanovljeno ili zakonom priznato, pa je time onemogućeno, u cijelosti ili djelomično, ostvarenje drugoga postojećeg subjektivnog prava i njegovom ovlašteniku uzrokovana šteta.

Kriteriji za utvrđivanje zloporabe prava:institucionalna zloporaba prava u kojoj je način na koji se određeno pravo izvršava protivan cilju zbog kojega je ono inače dopuštenoindividualna zloporaba se čini zbog propuštanja koja pripadaju području ovlaštenikove savjesnosti i poštenja. Zloporaba prava neovisna je o krivnji ovlaštenika prava jer je riječ o objektivnoj povredi interesa drugoga, i ne mora postojati nakana ili neki stupanj nepozornosti da se drugom nanese šteta.

- O zloporabi prava sud vodi računa na prigovor oštećene stranke. Iznimno postoje situacije u kojima sud o zloporabi vodi brigu po službenoj dužnosti (ako je riječ o institucionalnoj zloporabi), tada sud ne utvrđuje opravdanost postojanja subjektivnog prava, već se prosuđuje je li način na koji se određeno pravo izvršava protivno cilju zbog kojega je pravo dopušteno.- Sudska praksa mora utvrditi:

je li riječ o povredi općeg ili pojedinačnog interesaje li ostvarivanje subjektivnog prava protivno gospodarskom cilju zbog kojega je ustanovljenopostoji li opravdan ovlaštenikov interes u izvršavanju pravaomjer između uzrokovane štete i koristinanosi li ovlaštenik štetu drugom ovlašteniku subjektivnog prava.

Pravne posljedice zloporabe prava:- Glavna pravna posljedica zloporabe prava je zabrana njegova izvršavanja. Zloporaba prava je prekoračenje granica subjektivnog prava - djelovanje na koje titular nije ovlašten, pa se ne zabranjuje ili ne ukida samo pravo već njegovo izvršavanje koje je protivno cilju zbog kojega je ustanovljeno. - Zabrana zloporabe subjektivnog prava ne daje, sama po sebi, pogođenom pravo na naknadu štete; već ovlaštenik povrijeđenog subjektivnog prava mora postaviti taj zahtjev protiv zlorabitelja, ako su ispunjene sve pretpostavke iz ZOO-a.

Dužna pozornostsubjekt građanskog prava - dobar domaćinsubjekt trgovačkog prava - dobar gospodarstvenik

Pozornost dobrog domaćina, odnosno dobrog gospodarstvenika- Sudionik u obveznim odnosima dužan je u ispunjenju svoje obveze postupati s pozornošću koju zahtijeva poslovni promet u određenoj vrsti obveznih odnosa, a to je pozornost dobrog domaćina ili pozornost dobrog gospodarstvenika.- Kriteriji pozornosti dobrog domaćina ili dobrog gospodarstvenika postavljeni su objektivno. Standard dobrog domaćina zahtijeva ponašanje prosječno pozornog čovjeka određenog poslovnog okružja (business environment) u obavljanju određenih poslova.- Standard dobrog gospodarstvenika zahtijeva se kad je sudionik obveznog odnosa gospodarstvenik čiji je predmet poslovanja određena gospodarska djelatnost. To je ona mjera pozornosti do koje uredan trgovac drži u obavljanju poslova iz svoje djelatnosti.

Page 36: GP - 1. Kolokvij

- Pozornost dobrog domaćina, odnosno dobrog gospodarstvenika, zahtijeva se u slučajevima kad je to zakonom određeno.

Pozornost dobrog stručnjaka- Pozornost dobrog stručnjaka zahtijeva se od osobe koja se profesionalno bavi određenom djelatnošću. Takva osoba mora postupati s povećanom pozornošću – pozornije od dobroga gospodarstvenika odnosno domaćina. Stupanj povećane pozornosti određuje se prema pravilima struke i prema dobrim poslovnim običajima, stvorenim pri obavljanju određene gospodarske djelatnosti.- Je li u konkretnom slučaju poštivana zahtijevana pozornost u ispunjenju obveza – važno je za odgovornost obvezanika, ponajprije kad je riječ o naknadi štete.

Suzdržavanje vjerovnika od otežavanja ispunjenja obveze- Sudionici (vjerovnici i dužnici) u obveznopravnim odnosima dužni su suzdržati se od postupaka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.- Postupci kojima se otežava položaj sudionika imaju za posljedicu umanjenje, odnosno povećanje odgovornosti jednoga od sudionika, a često i štetne posljedice za jednoga od njih. - Za nepoštivanje izloženog zahtjeva nije predviđena sankcija, ali to je činjenica koju će, na prigovor dužnika, sud morati uzeti u obzir.

Dužnost suradnje- Načelo suradnje je osobito bitno za ugovorne obveze. Vjerovnik i dužnik su u obveznim odnosima dužni surađivati zbog urednog ostvarenja pravnog učinka konkretnog ugovora. To se ostvaruje: međusobnim izvješćivanjem o važnim činjenicama, suzdržavanjem od zloporabe prava, olakšavanjem ispunjenja obveza druge strane, postupanju u dobroj vjeri, izbjegavanju sporova...

Oblici i domašaj suradnje:- Oblici suradnje mogu biti vrlo različiti.- Dužnost suradnje odnosi se na sve obvezne odnose (ugovorne i izvanugovorne), jednokratne i durativne. Načelo suradnje u obveznim odnosima ne smijemo poistovjetiti s jamstvom i odgovornošću za nedostatke, kao ni s odgovornošću za poslovne rizike koji bi mogli pro-isteći iz konkretnog ugovornog odnosa.- Iz tog načela proizlazi dužnost obavješćivanja druge strane. a kad je ta dužnost propisana, strana koja je ne ispuni odgovara drugoj strani za štetu.

Nepoštivanje načelaNije propisana neka posebna sankcija za povredu dužnosti suradnje. Povreditelji se mogu kazniti za odgovornost za štetu, raskid ugovora i sl.

Dužnost ispunjenja obveze- To načelo je opće jer vrijedi za sve sudionike obveznog odnosa i proteže se na sve oblike obveznih odnosa (ugovornih, izvanugovornih, jednostrane izjave volje).- Kad je riječ o ugovorima još iz rimskog doba, vrijedi načelo pacta sunt servanda (ugovori se moraju ispuniti), suugovaratelji od preuzetih obveza ne mogu jednostrano odustati, niti jedna strana može svojevoljno mijenjati sadržaj ugovora ili ne ispunjivati svoje obveze. - Sudionici obveznog odnosa nisu samo dužni ispuniti svoju obvezu već su i odgovorni za njezino ispunjenje ili neispunjenje. Druga strana može od prve, koja ne ispuni ili ne ispunjava obvezu, tužbom zahtijevati prisilno ispunjenje obveze.- Obveza se može ugasiti:

ispunjenjem (glavni način)samo suglasnošću volja sudionika obveznog odnosana temelju zakonana drugi način

Zabrana prouzročenja štete- Zabrana prouzročenja štete je jedno od temeljnih načela obveznog prava prema kojemu je baš svatko dužan suzdržati se od postupaka kojima se drugima može prouzročiti šteta kao i od samog počinjenja štete.- Po svojoj pravnoj prirodi ovo načelo je:

opće – prema svima, i stvarnim i potencijalnim počiniteljimazabranjujuće (prohibitivno)preventivno - njome se zabranjuje ubuduće prouzročiti štetu

- Postupci kojima se zaista prouzroči šteta sankcionirani su nastankom odgovornosti za štetu. Tek kad na strani »drugoga« nastane povreda njegova pravno zaštićenog interesa, znači tek kad mu netko nanese štetu, dolazi do povrede njegova subjektivnog prava i omogućuje mu se ostvarivanje naknade štete od odgovorne osobe.

Jednaka vrijednost činidaba- Načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (načelo ekvivalentnosti) sastoji se u nastojanju da kod dvostranoobveznih naplatnih ugovora svaka strana za korist koju, prema ugovoru, dobiva, treba drugoj strani (ili trećoj osobi) dati jednaku protuvrijednost.- To nije načelo čitavog obveznog prava, nego se odnosi samo na potpune dvostranoobvezne (naplatne) ugovore. Ono ipak ne vrijedi ni za sve takve ugovore jer ima dvostranoobveznih ugovora u kojima vrijednost činidbe jedne strane ne mora biti razmjerna vrijednosti činidbe druge

Page 37: GP - 1. Kolokvij

strane (pr. ugovor o osiguranju, ugovor na sreću, ugovori u kojima predmet činidbe druge strane ima afekcijsku vrijednost za prvu stranu – pr namjerno kolekcionar pristane na veću cijenu nekog predmeta)- Jednakost vrijednosti uzajamnih činidaba rijetko će u obveznom odnosu biti ostvarena u matematičkom smislu. Postojanje instituta prekomjernog oštećenja i lihvarskog ugovora upućuje na to da je dopuštena određena nejednakost u vrijednosti uzajamnih davanja, ali do granice koju predstavlja »očiti nerazmjer« vrijednosti stranačkih činidaba.

Pravne posljedice povrede načela:- Povreda tog načela ne povlači uvijek za sobom pravne posljedice, već samo u slučajevima određenim zakonom (pr kod prekomjernog oštećenja I lihvarskih ugovora)

Zaštita prava- Načelo prava zaštite vlastitih prava tekovina je suvremenih pravnih poredaka. Svatko tko smatra da je povrijeđen u svojem pravu slobodan je (ovlašten) da ga štiti na dva načina:

tražeći zaštitu države (suda)da mu država (zakon), u određenim prilikama, dopušta samopomoć

Pravo na tužbu:- Pravo tužitelja na tužbu je javnopravne naravi. Postoji razlika između subjektivnog prava tužitelja koje je povrijeđeno i ovlasti na njegovu sudsku zaštitu koja je, s obzirom na to da sud mora raspraviti spor – javnopravne naravi (ne postoji obveza donošenja presude koja je povoljna za tužitelja).- Zahtjev tužitelja je upravljen samo prema sudu, ne i tuženiku. Zaštita prava ne pripada svakom tužitelju već samo onom koji ispunjava sve pretpostavke materijalnog i postupovnog prava na presudu u vlastitu korist.

Samopomoć i nužna obrana:- Samopomoć je ostvarenje subjektivnih prava vlastitim snagama i sredstvima, bez pomoći suda ili drugih mjerodavnih vlasti. to je izvanredno pravno sredstvo, iznimno dopušteno od pravnog poretka u zakonski predviđenim prilikama u kojima je pojedinac, zbog posebnih okolnosti sam ovlašten štititi, odnosno ostvarivati svoje pravo. Riječ je o nekom obliku delegacije i intervencije vlasti na samopomagatelja. NPR U:

obveznom pravu - pravo zadržanja tuđe stvari,samopomoć kod odgovornosti za štetu...stvarnom pravu - samopomoć zbog zaštite posjedakaznenom pravu - nužna je obrana radnja koja je prijeko potrebna da se od sebe ili od drugoga odbije istodoban ili izravno prijeteći protupravni napad

- U obveznom pravu se nužna se obrana uzima u obzir samo ako je njome prouzročena neka šteta - ona je temelj isključenja odgovornosti za naknadu štete. Ne smije biti prekoračenja nužne obrane, a samopomoć nesmije biti „samovlasna“ - u tom slučaju samopomagatelj snosi za to odgovornost.

II. NASTANAK, IZVORI I VRSTE OBVEZA OPĆENITO

1. UVOD

Obveze (i obveznopravni odnosi) – nastaju na temelju:radnje, odnosno propuštanja uz koja pravila obveznog prava vežu nastanak zakonskih, odnosno izvanugovornih obveza (odgovornost za štetu, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga), odnosno obveznopravnih odnosaočitovanja dopuštene privatne volje danog s nakanom nastanka obveze, odnosno obveznopravnog odnosa, tj. pravnog posla

Sve obveznopravne odnose treba podijeliti na:zakonske (izvanugovorne) obvezne (obveznopravne) odnose jer je izvor i pravna osnova tih odnosa sam zakon,obvezne (obveznopravne) odnose iz pravnih poslova jer je izvor i pravna osnova tih odnosa pravni posao.

Prema tome postoji li odgovornost dužnika za ispunjenje obveze čitavom njegovom imovinom, ili ne postoji uopće, ili dužnik ne odgovara čitavom imovinom, obveze se dijele na:

potpunenepotpune obveze.

Prema odgovoru na pitanje je li vjerovnik ili dužnik jedna ili više osoba, obveze se mogu podijeliti na:one s jednim dužnikom odnosno vjerovnikom (dualističke obveze)one s više dužnika odnosno vjerovnika(pluralističke obveze) podijeljene obveze - svaki dužnik dužan je ispuniti samo svoj dio i svaki vjerovnik ovlašten zahtijevati samo ispunjenje dijela

koji pripada njemu solidarne obveze u kojima je svaki dužnik dužan ispuniti čitavu obvezu, odnosno svaki vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje

čitave obveze. djeljive i nedjeljive obveze – mogu li se podijeliti između više vjerovnika i dužnika ili ne

Prema tome obuhvaća li dužnikova obveza samo jednu činidbu ili više njih:

Page 38: GP - 1. Kolokvij

obveze s jednom činidbom - kada je dužnik dužan dati samo jednu činidbu, ali obveze se može osloboditi davanjem druge, riječ je o fakultativnim obvezama i fakultativnim tražbinama.obveze s više činidaba - kad predmet obveze obuhvaća više činidaba, dužnik može biti dužan dati sve, ili samo jednu od njih, pa se takve obveze mogu podijeliti na kumulativne obveze, kumulativna dugovanja i alternativne obveze.

Prema tome je li objekt činidbe novac ili štogod drugo, obveze se dijele na:novčane nenovčane

Prema tome je li za nastanak obveze dostatan nastanak obveznopravnog odnosa, ili je potrebno i postojanje još neke dodatne okolnosti:temeljne (primarne, u pravnim poslovima namjeravane)ostale (sekundarne, u pravnim poslovima nenamjeravane)

2. POTPUNE I NEPOTPUNE OBVEZE

- Razlikovanje potpunih i nepotpunih obveza proizlazi iz mogućnosti postojanja (kod vjerovnika) subjektivnog prava bez pripadajućeg zahtjeva za ispunjenje, odnosno (kod dužnika) obveze za čije ispunjenje dužnik ne odgovara čitavom imovinom nego samo jedinim njezinim dijelom.- Potpune obveze su one obveze u kojima se tražbina sastoji od subjektivnog prava i zahtjeva za ispunjenje, a dug od obveze i odgovornosti za njezino ispunjenje čitavom imovinom i do svote, odnosno opsega čitave obveze. S druge strane, čim nedostaje barem jedan od elemenata potpune obveze, ona je nepotpuna.- S obzirom na nedostajući element, nepotpune se obveze dijele na:

naturalne ili prirodne obveze - obveze čije se ispunjenje ne može postići protiv volje dužnika – zbog nepostojanja zahtjeva vjerovnika, odnosno odgovornosti dužnika – ali čije je valjano ispunjenje moguće (pr. zastarjela tražbina - vjerovnik nastupanjem zastare izgubio zahtjev, a dužnik stekao prigovor zastare zbog čega je prestala dužnikova odgovornost za ispunjenje. No, ako dužnik ispuni zastarjelu obvezu, ne može tražit vraćanje jer subjektivno pravo vjerovnika još postoji.)obveze s ograničenom odgovornošću - one za čije ispunjenje dužnik odgovara samo dijelom svoje imovine ili samo do određene visine.Sustavi ograničenja odgovornosti su:Sustav napuštanja stvari (abandona) - posebno u pomorskom pravu, sastoji se u koncentraciji dužnikove obveze na jednu stvar, čijim napuštanjem, odnosno prepuštanjem, dužnik ispunjava svoju obvezu.Ovršni (pekulijarni) sustav - dužnik za svoje obveze ne odgovara čitavom imovinom, nego samo određenim dijelom svoje imovine. Pr.kod nasljeđivanjaSustav kvantitativno ograničene odgovornosti - dužnik odgovara čitavom svojom imovinom, ali samo do određene svote. Pr: odgovornost komanditora u komanditnom društvu

3. OBVEZE S VIŠE DUŽNIKA I/ILI VJEROVNIKA (MNOŽINA DUŽNIKA I/ILI VJEROVNIKA)

- Za valjani nastanak obveznopravnog odnosa nužno je istodobno postojanje barem dva subjekta: a) vjerovnika koji potražuje i b) dužnika koji duguje, i u tom smislu govorimo o dualističkim obvezama.- Kod pluralističkih (složenih) obveza postoji množina subjekata na vjerovničkoj ili dužničkoj strani, ili na obje. Pluralističke obveze I dijelimo na djeljive, nedjeljive I solidarne.

Djeljive obveze su obveze u kojima se dužnikova činidba može podijeliti I obveza ispuniti u dijelovima, a da dijelovi I dalje imaju ista svojstva kao I cijela obveza te da podjelom predmet ne gubi ništa od svoje vrijednosti.Nedjeljive obveze su obveze čiji se predmet ne može podijeliti na više alikvotnih dijelova a da se pritom ne promijeni njegovo sućanstvo (bit) I da se ne smanji njegova vrijednost. Nedjeljivost može biti posljedica prirode stvari I pravne nedjeljivosti.Solidarne obveze – svaki je od više vjerovnika ovlašten zahtijevati ispunjenje čitave obveze, a svaki je od više dužnika dužan ispuniti čitavu obvezu. To vrijedi I za djeljive I nedjeljive obveze. Ne postoji mogućnost djelomičnog ispunjenja obveze, ni za vjerovnika ni za dužnika!

Djeljive obveze- Kod jednostavnih – ne pluralističkih – obveza djeljivost obveze ima određeno značenje kad je riječ o mogućnosti uzastopnog (sukcesivnog) ispunjavanja obveza, u slučaju raskida dvostranoobveznih obveznih ugovora zbog djelomičnog neispunjenja.- Djeljive pluralističke obveze se dijele na:

one u kojima ima više dužnika (pasivne djeljive obveze)više vjerovnika (aktivne djeljive obveze)one u kojima je i množina dužnika i množina vjerovnika

Više dužnika djeljive obveze- Ako nije određena drukčija podjela, obveza se dijeli na jednake dijelove, a svaki od dužnika odgovara za svoj dio obveze iako cijela obveza potječe iz istoga pravnog temelja. Vjerovnik (vjerovnici) iz istog obveznopravnog odnosa ovlašten je od svakog sudužnika zahtijevati ispunjenje samo njegova dijela duga jer svaki dio duga ima svoju samostalnost.

Page 39: GP - 1. Kolokvij

- Zastara: prekid zastarijevanja ima učinak samo prema onom dužniku kod kojega je učinjen i nema utjecaja na tijek zastarijevanja prema ostalim sudužnicima.- Obnova: vjerovnik i jedan od sudužnika mogu postojeću obvezu dužnika ugasiti i zamijeniti novom koja stupa na mjesto stare, a da to nema utjecaja na obveze ostalih dužnika.- Insolventnost: jednoga od sudužnika je vezana samo uz dio duga toga dužnika, pa vjerovnik nije ovlašten taj dio zahtijevati od ostalih sudužnika.- Krivnja jednog sudužnika nema utjecaja na obveze ostalih sudužnika i ne pogoršava njihov položaj.

- Iznimka kod trgovačkih ugovora - postoji oboriva pretpostavka solidarnosti, tj. više dužnika djeljive obveze iz takvog ugovora imaju položaj solidarnih dužnika, ne ugovori li se drukčije.

Više vjerovnika djeljive obveze- Ako nije što drukčije određeno, svaki od vjerovnika može od dužnika zahtijevati samo svoj dio potraživanja, a potraživanje se dijeli između vjerovnika na jednake dijelove.- I ovdje svaki dio obveze ima samostalnost.

Nedjeljive obveze- Nedjeljive obveze mogu biti:

pasivne nedjeljive obveze ukojima je više dužnikaaktivne nedjeljive obveze u kojima je više vjerovnika

Više dužnika nedjeljive obveze- Primjenjuju se odgovarajuće odredbe o solidarnim obvezama: svaki dužnik dužan je ispuniti cijelu nepodijeljenu obvezu, a vjerovnik je od svakog dužnika nepodijeljene obveze ovlašten zahtijevati ispunjenje cijele obveze. Ispunjenjem obveze i od jednog dužnika obveza se gasi, a dužnik isplatitelj ima od ostalih dužnika pravo regresa.

Više vjerovnika nedjeljive obveze- Kod aktivnih nedjeljivih obveza razlikujemo je li ugovorena ili zakonom određena solidarnost vjerovnika:

ako jest, primjenjuju se odredbe o solidarnosti vjerovnika, ako nije, položaj se vjerovnika znatno razlikuje od položaja solidarnih vjerovnika

- Ako solidarnost više vjerovnika nedjeljive obveze nije ni ugovorena niti zakonom određena, jedan vjerovnik može zahtijevati od dužnika da njemu ispuni obvezu, samo ako je od ostalih vjerovnika ovlašten za prijam ispunjenja. Dužnik, stoga, ima pravo od tog vjerovnika zahtijevati dokaz o ovlasti za prijam činidbe. Nema li takve ovlasti, svaki vjerovnik, doduše, ima pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, ali ne samo njemu već svim vjerovnicima zajedno. Isto tako, ne postoji li ovlast za prijam obveze, svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da svoju obvezu položi na sud, a i dužnik može, na vlastitu inicijativu, položiti predmet obveze na sud, ako se do dospijeća vjerovnici međusobno ne dogovore o prijmu obveze

Solidarne obveze1. Solidarnost dužnika :

- Izvori pasivne solidarnosti mogu biti ugovor, zakon i oporuka.- Ako je činidba djeljiva, a na dužničkoj se strani nalazi više subjekata, oni se mogu ugovorom obvezati kao solidarni dužnici. Iznimno za trgovačke ugovore vrijedi oboriva zakonska pretpostavka o solidarnoj odgovornosti sudužnika djeljivih obveza, nisu li je suugovaratelji izričito isključili.- Za postojanje solidarnosti dužnika na temelju zakona valja naglasiti da ona nastaje kad postoje zakonom propisane činjenice ili stanja. Tada, neovisno o volji dužnika, nastaje konkretna solidarna obveza.- Oporuka će biti temelj pasivne solidarnosti, primjerice, kad ostavitelj odredbom posljednje volje odredi da mu nasljednici »zajedno« podignu nadgrobni spomenik.

Valja razlikovati:unutarnji tj. međusobni odnos između solidarnih dužnikavanjski odnos tj. odnos između solidarnih dužnika i vjerovnika

Unutarnji odnos (između solidarnih dužnika)Pravo na regres. - Ako jedan od solidarnih dužnika ispuni obvezu, tada prestaje obveza svih solidarnih dužnika prema vjerovniku, no nastaje obveza prema isplatitelju. Solidarni dužnik koji je ispunio obvezu (ispunitelj) postao je, u odnosu prema ostalim solidarnim dužnicima, vjerovnik i ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio obveze koji otpada na svakoga od njih – tj. ima pravo na regres. To pravo proizlazi iz okolnosti što je svaki solidarni dužnik obvezan snositi samo onaj dio solidarne obveze koji otpada na njega prema unaprijed utvrđenom unutarnjem odnosu.- Taj dužnik prema ostalim solidarnim dužnicima nema pravo na regres ako nije prema vjerovniku istaknuo prigovor na koji ostali solidarni dužnici u konkretnom obveznopravnom odnosu imaju pravo jer će se njegovu regresnom zahtjevu ostali solidarni dužnici moći suprotstaviti prigovorom da je platio solidarnu obvezu koju nije morao platiti.

Page 40: GP - 1. Kolokvij

- Može se dogoditi da su jedan ili više solidarnih dužnika platno nesposobni, pa se zbog toga dužnik platitelj (ispunitelj) ne može od njih regresno naplatiti. Tada se dio insolventnog dužnika dijeli razmjerno na sve dužnike.- Na pravo na regres ne utječe okolnost što je vjerovnik nekoga od sudužnika oslobodio duga ili mu je dug smanjio.

Podjela duga među solidarnim dužnicima. - Međusobni odnos solidarnih dužnika ravna se prema njihovu ugovoru, a ako nema ugovora, temeljno je pravilo da svaki solidarni dužnik ima jednak dio obveze.- Iznimka: u onim prilikama u kojima je solidarna obveza preuzeta jedino u interesu jednoga od solidarnih dužnika i tad će taj dužnik biti dužan naknaditi cijelu svotu solidarne obveze onome solidarnom dužniku koji je namirio vjerovnika.

Vanjski odnos (prema vjerovniku)- Svaki solidarni dužnik odgovora vjerovniku za cijelu obvezu. Vjerovnik je ovlašten birati od kojega će dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, i to tako da zahtijeva od svih solidarnih dužnika, ili samo od jednoga, ili samo od nekih.- Izbor koji je jednom učinio nije apsolutan.- Vjerovnik može od jednih zahtijevati potpuno namirenje, a od drugih samo djelomično ispunjenje, no svi dužnici ostaju u obvezi do potpunog namirenja vjerovnika. No, kada je jedan, ili kada su samo neki od dužnika ispunili obvezu u cijelosti, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.- Prema vjerovniku svaki solidarni dužnik može isticati objektivne prigovore (koji proistječu iz sadržaja obveze) i svoje osobne (subjektivne) prigovore, no ne subjektivne prigovore ostalih dužnika.- Obveze solidarnih dužnika, iako nastaju iz istih pravnih osnova, mogu se međusobno razlikovati. Od više solidarnih dužnika neki, ili svaki od njih, može dugovati s drugim rokom ispunjenja, pod različitim uvjetima itd., što znači dvoje:

moguće je ugovoriti različite modalitete ispunjenja sa solidarnim dužnicimarok i uvjet nisu taksativno nabrojena odstupanja od općeg pravila

- To znači da prema određenim solidarnim dužnicima vjerovnik ne može zahtijevati ispunjenje obveze ako nije istekao određen rok, ili se ispunio određen uvjet, a to nema utjecaja na one solidarne dužnike čiji je rok dospio ili one koji su se obvezali bez uvjeta.

Posebni slučajevi prestanka obveze u solidarnim obvezama: - Osim ispunjenjem, solidarna obveza može prestati:

- prijebojem- otpustom duga- obnovom- nagodbom- sjedinjenjem- zakašnjenjem vjerovnika- zakašnjenjem dužnika- priznanjem duga-zastarom

Page 41: GP - 1. Kolokvij
Page 42: GP - 1. Kolokvij

Temeljnim općim pravilima u takvim slučajevima mogu se držati dva pravila:da olakšanje pravnog položaja jednog solidarnog dužnika automatski olakšava pravni položaj svih solidarnih dužnika,da se pogoršanjem položaja jednog solidarnog dužnika ne pogoršava položaj ostalih solidarnih dužnika prema vjerovniku.

Prijeboj vjerovnikove tražbine s protutražbinom koju jedan od solidarnih dužnika ima od njega:ako je jedan od pasivnih sudužnika već obavio prijeboj svoje s tražbinama vjerovnika - utuži li vjerovnik nekog drugog sudužnika na ispunjenje svoje tražbine svaki od solidarnih dužnika može »staviti prigovor prijeboja«, tj. može se »pozvati« na prijeboj koji je obavio njegov sudužnik i na to da se tim prijebojem obveza ugasila.ako prijeboj još nije učinjen - jedan solidarni dužnik ne može prebiti tražbinu drugog solidarnog dužnika s tražbinom vjerovnika

Otpust duga: da li se otpustom duga jednom solidarnom dužniku gasi i vjerovnikova tražbina i prema ostalim solidarnim dužnicima? To ovisi o sporazumu o otpustu duga:

ako u izjavi o otpuštanju duga vjerovnik nije stavio nikakva ograničenja, oprost djeluje prema svima (remissio in rem) i obveza se svih dužnika gasi u cijelosti i bez njihova pristanka. ako se iz ugovora između vjerovnika i jednoga od solidarnih dužnika može zaključiti da je oprost duga imao za svrhu osloboditi od obveze samo tog dužnika, onda oprost djeluje samo za tog dužnika (remissio in personam), a ostali solidarni dužnici odgovaraju solidarno za ostatak duga. Oslobodi li se duga samo jedan solidarni dužnik, obveza ostalih smanjuje se za onoliko koliko je u međusobnim odnosima iznosila obveza dužnika koji se služi otpustom.

Obnova: Ako je učinjena obnova između vjerovnika i samo jednog solidarnog dužnika glede cijelog duga, postoji zakonska pretpostavka da ona djeluje prema svim ostalim solidarnim dužnicima – tako da se svi oni oslobađaju obveze.- Tom obnovom stara obveza prestaje postojati, a umjesto nje nastaje nova obveza, ali samo za onog solidarnog dužnika koji je sudjelovao u obnovi.- Ne obuhvaća li obnova cijelu solidarnu obvezu, već samo onaj dio koji u međusobnim odnosima solidarnih dužnika otpada na dužnika koji je sklopio ugovor o obnovi, obveza ostalih dužnika ne prestaje, već se samo smanjuje za taj dio, tj. ostali dužnici i dalje solidarno odgovaraju za preostali umanjen dio duga

Nagodba: Nagodba koju je sklopio s vjerovnikom jedan od solidarnih dužnika u ne obvezuje ostale solidarne dužnike koji u nagodbi nisu sudjelovali.- Njihova obveza prema vjerovniku smanjuje za onoliko koliko je nagodbom smanjen dug solidarnog dužnika koji se nagodio s vjerovnikom, a dio smanjenog duga iz solidarne obveze utvrđuje se prema međusobnim odnosima svih solidarnih dužnika.- Ostali solidarni dužnici mogu prihvatiti nagodbu koju je sklopio jedan solidarni dužnik, čime postaju sudionici ugovora o nagodbi na strani dužnika, pa na temelju toga svi solidarno duguju onako kako je nagodbom utvrđeno.- Iznimno, ako iz nagodbe između vjerovnika i jednog solidarnog dužnika nedvojbeno proistječe da je ona ograničena samo na tog dužnika, ostali su isključeni iz nagodbe.

Sjedinjenje: Dođe li do sjedinjenja svojstva vjerovnika i svojstva jednoga od solidarnih dužnika, solidarna se obveza ostalih solidarnih dužnika ne gasi. No, ostali solidarni dužnici ne ostaju u obvezi za cijelu tražbinu vjerovnika, već se njihova solidarna obveza smanjuje onoliko koliko je prije sjedinjenja iznosio dio solidarnog dužnika koji se sjedinio s vjerovnikom.

Zakašnjenje vjerovnika: Vjerovnik koji je došao u zakašnjenje i prema jednom solidarnom dužniku, došao je u zakašnjenje i prema svim ostalim solidarnim dužnicima. Vjerovnik nema pravo odbiti ispunjenje od onog sudužnika koji mu ga ponudi.

Zakašnjenje dužnika: Zakašnjenje jednog od solidarnih dužnika nema učinaka u odnosu na ostale solidarne dužnike, što znači da oni ne dolaze u zakašnjenje. Vjerovnik se može služiti svim pravima koja mu pružaju odredbe o naknadi štete zbog zakašnjenja.

Priznanje duga: Polazeći od načela da u solidarnim obvezama radnje i ponašanje jednog solidarnog dužnika ne smiju otežavati položaj ostalih, ni priznanje duga jednoga od dužnika nema učinke na ostale solidarne dužnike. U odnosu na tog dužnika zastarni rok počinje teći iznova.

Zastara: U svezi sa zastarom, na položaj strana mogu utjecati zastoj i prekid zastare i odricanje od zastare. Zastoj i prekid zastare u solidarnim obvezama individualni su zato što se svaki dužnik može obvezati s različitim rokom ispunjenja te zato što bi djelovanjem zastoja i prekida bio pogoršan položaj ostalih dužnika. Na zastarjelost se može pozivati samo onaj dužnik prema kojemu je zastara nastupila, a zastoj i prekid zastare imaju učinak samo na dužnika za kojega je zastara obustavljena, odnosno prekinuta.- Solidarni dužnici za koje obveza nije zastarjela ne mogu se pozivati na zastaru i obvezani su vjerovniku ispuniti cijelu solidarnu obvezu.- Ako je ispune imaju pravo na regres od ostalih solidarnih dužnika jer zastara djeluje samo na odnose vjerovnika i određenog solidarnog dužnika, a nema značenja na međusobne odnose solidarnih dužnika.- Odricanje od već nastupljene zastare jednog solidarnog dužnika nema učinka prema ostalim solidarnim dužnicima.

2. Solidarnost vjerovnika:- Izvori solidarnosti: Aktivna se solidarnost ne prtpostavlja nego do aktivne solidarnosti vjerovnika može doći samo ako je ona ugovorena, zakonom određena ili proizlazi iz oporuke. Postoje unutarnji odnos između vjerovnika i vanjski odnos između više vjerovnika i dužnika.

Vanjski odnos

Page 43: GP - 1. Kolokvij

- Solidarnost vjerovnika (aktivna solidarnost) znači da je svaki od njih vjerovnik cjelokupne tražbine i ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze u cijelosti. - Bude li od strane dužnika namiren i jedan od vjerovnika, namireni su svi vjerovnici, a dužnik se oslobađa svoje obveze prema svim vjerovnicima jer se ona gasi prema svima.- Pod ispunjenjem se podrazumijeva i zamjena ispunjenja te polaganje dugovane stvari kod suda.- Pravo izbora kome će ispuniti obvezu ima dužnik sve dok neki od vjerovnika ne zatraži ispunjenje. Od tog trenutka dužnik može ispuniti obvezu samo onom vjerovniku koji je od njega zatražio ispunjenje( razlika od pasivne solidarnosti!)- Od više solidarnih vjerovnika svaki može potraživati s drugim rokom, pod drugim uvjetima i različitim odstupanjima (i tu imamo različite modalitete!)- Prestanak aktivne solidarnosti: ona prestaje prema svim vjerovnicima namirenjem cijele tražbine.Posebni slučajevi:

- prijeboj- otpust duga- obnova- nagodba- sjedinjenje- zakašnjenje- priznanje duga- zastara na položaj solidarnih vjerovnika

Page 44: GP - 1. Kolokvij

Prijeboj: Solidarni dužnik može prebiti neki svoj dug s tražbinom koju ima prema onom solidarnom vjerovniku koji od njega zahtijeva ispunjenje solidarne obveze. Ako je tražbina dužnika veća od solidarne obveze, cijela se solidarna obveza gasi, a ako je tražbina dužnika manja, solidarna se obveza gasi djelomično, i to do svote dužnikove tražbine.

Otpust duga: razlikujemo dvije situacije:kad jedan od solidarnih vjerovnika otpušta dužniku dug - smanjuje se obveza dužnika za onoliko koliko iznosi dio tražbine solidarnog vjerovnika u međusobnim odnosima vjerovnika. To smanjenje ima učinak i na ostale solidarne vjerovnike i oni imaju pravo zahtijevati ispunjenje samo tako smanjene obvezekad dužniku otpuštaju dug svi solidarni vjerovnici - ako jedan solidarni vjerovnik, u sporazumu s ostalim solidarnim vjerovnicima, otpusti dug dužniku u cijelosti, u pitanju je otpust in rem i dužnik je u cijelosti oslobođen obveze.

Moguć je i sporazumno djelomičan otpust duga in rem, ali tada svi solidarni dužnici moraju utvrditi ne samo opseg smanjenja tražbina već i međusobne dijelove u toj smanjenoj tražbini.

Obnova: obnova u tom smislu znači samo smanjenje obveze dužnika prema ostalim solidarnim vjerovnicima za onoliko koliko iznosi dio tražbine vjerovnika koji je sklopio obnovu s dužnikom.

Nagodba: ugovor o nagodbi koji je sklopio jedan od solidarnih vjerovnika s dužnikom nema pravne učinke na ostale solidarne vjerovnike. Ipak, ostali solidarni vjerovnici mogu prihvatiti tu nagodbu, osim kad se ona odnosi samo na onaj dio tražbine koji pripada solidarnom vjerovniku s kojim je nagodba sklopljena..

Sjedinjenje: Ako se u osobi jednog solidarnog vjerovnika sjedini i svojstvo dužnika, onda se obveza dotadašnjeg dužnika gasi. To sjedinjenje djeluje na sve ostale solidarne vjerovnike, tako da svaki od njih može od solidarnog dužnika, u čijoj su se osobi sjedinila oba svojstva, zahtijevati samo svoj dio tražbine, tj. takav »sjedinjeni« solidarni dužnik ima faktički položaj vjerovnika kojemu je dužnik ispunio obvezu. Nastupanjem sjedinjenja položaj se ostalih solidarnih vjerovnika ne pogoršava jer su se našli u onim prilikama u kojima bi bili da je dužnik svoju obvezu ispunio tom vjerovniku. Od tog je trenutka riječ o unutarnjim odnosima solidarnih vjerovnika.

Zakašnjenje dužnika: Dođe li dužnik u zakašnjenje prema jednom solidarnom vjerovniku, on je u zakašnjenju i prema svim ostalim solidarnim vjerovnicima.Treba razlikovati:

je li dužnik došao u zakašnjenje stoga što svoju obvezu nije ispunio o rokuili rok za ispunjenje nije određen, pa je jedan od solidarnih dužnika doveo dužnika u zakašnjenje zahtijevajući ispunjenje.

Ugovorne strane mogu ugovoriti različite rokove ispunjenja u odnosu na solidarne vjerovnike, pa zakašnjenje dužnika može biti različito.

Zakašnjenje vjerovnika: Dođe li u zakašnjenje jedan od solidarnih vjerovnika, ono djeluje i na ostale solidarne vjerovnike. Čim jedan od solidarnih vjerovnika dođe u zakašnjenje, dužnik nije dužan ispunjenje svoje obveze nuditi bilo kojem drugom solidarnom vjerovniku, već se drži da on svoju obvezu mora ispuniti onom solidarnom vjerovniku kojega je izabrao, uz sve posljedice vjerovničkog zakašnjenja.

Zastara: Priznanje duga i jednom solidarnom vjerovniku koristi svim ostalim solidarnim vjerovnicima, pa će u odnosu na sve biti prekinuta zastara, a, analogno tome, treba biti i u slučaju odricanja od zastare.

Prekid i zastoj zastare – vlada načelo individualiziranosti prekida, odnosno zastoja, iz čega proizlazi da ni prekid niti obustava zastare prema jednome solidarnom vjerovniku ne koristi ostalim solidarnim vjerovnicima, već da za njih zastarijevanje teče i dalje.

Unutarnji odnos:- Ispunjenjem cijele obveze dužnikova se obveza gasi i prestaje vanjski odnos solidarnih vjerovnika. Unutarnji odnos nastaje ako ispunjenje (djelomično ili potpuno) primio samo jedan ili nekolicina solidarnih vjerovnika. Tada nepodmireni vjerovnici imaju pravo na regres od onoga, odnosno onih solidarnih vjerovnika kojemu, odnosno kojima je dužnik ispunio obvezu. Kako je veličina dijelova pojedinih solidarnih vjerovnika redovito unaprijed određena, regresni zahtjev odnosi se na nepodmiren dio tražbina svakog solidarnog vjerovnika. Vjerovnik koji je primio ispunjenje postao je dužnik svakom solidarnom vjerovniku za dio koji mu pripada, a ti dijelovi mogu biti jednaki ili različiti.- Ako se iz odnosa između solidarnih vjerovnika ne može utvrditi što kome pripada, svakom solidarnom vjerovniku pripada jednak dio.

4. OBVEZE S VIŠE ČINIDABA (MNOŽINA ČINIDABA)

- Dužnik je najčešće obvezan na jednu činidbu, no, i više činidaba može biti predmet dužnikove obveze.- Predmet obveze može biti jedna činidba, ali dužnik se može osloboditi obveze davanjem druge, ili vjerovnik, umjesto dugovane, može zahtijevati drugu.Takve obveze nazivaju se obvezama s više činidaba, a prema tome je li predmet obveze samo jedna ili više činidaba, mogu se podijeliti na:

kumulativne obveze, kumulativna dugovanja i alternativne obveze (u kojima je predmet obveze više činidaba),fakultativne obveze i fakultativne tražbine (u kojima je predmet obveze jedna činidba).

Kumulativne obveze:

Page 45: GP - 1. Kolokvij

- Kumulativne su obveze one kod kojih postoji samo jedna obveza, ali ona se sastoji od više stvari koje se sve moraju dati ispuniti kako bi se dužnik oslobodio obveze.

Kumulativna dugovanja:- Od kumulativnih obveza treba razlikovati kumulativno dugovanje kod kojega treba ispuniti dvije ili više obveza iz jednog pravnog temelja.

Alternativne obveze:- Alternativne obveze su one u kojima dužnikova obveza ima dvije ili više činidaba, a dužnik je obvezan ispuniti samo jednu od njih kako bi se oslobodio obveze (dua res in obligatione, una res in solutione).- Svrha tog instituta: dužnik u trenutku nastanka obveznopravnog odnosa još ne zna koju će od više predviđenih činidaba u trenutku ispunjenja moći ispuniti, odnosno, ako je ovlašten vjerovnik, čija će mu od više predviđenih činidaba u trenutku dužnikova ispunjenja biti korisnija.Za postojanje alternativnih obveza bitno je:

da se obveze razlikuju po činidbama a ne po nekim drugim svojstvima – kao što su kakvoća, vrijeme i mjesto ispunjenjada izbor između činidaba obveze ovisi o volji ovlaštenika, a ne o događaju koji nije odraz volje ili za koji ne odgovara nijedan suugovaratelj. Dakle, postojanje alternativnih obveza moguće samo kod ugovornih, a ne i kod izvanugovornih odnosa.

- Ako su predmet alternativnih obveza stvari, one mogu biti i individualizirane (species) i generične stvari.Pravo izbora na to koju će od alternativnih obveza ispuniti pripada dužniku nije li drukčije ugovoreno, a može biti ugovoreno da to pravo pripada vjerovniku ili trećoj osobi. U slučaju dužnikove ili vjerovnikove smrti, neiskorišteno pravo izbora prelazi na nasljednike. Dužnikovo pravo izbora ograničeno je na izbor između dva ili više predmeta kao cjelin, a ne na odabiranje njihovih dijelova.- Pravo izbora može biti utvrđeno:

ugovoromjednostranom izjavom voljezakonom

Učinci izbora: Izbor jednostrana je izjava volje kojom osoba s pravom izbora izvješćuje drugu stranu o učinjenom, a izbor se drži učinjenim u trenutku kad druga strana primi obavijest o tome. Ima li treća osoba pravo izbora, on je učinjen kada su o tome izviještena oba suugovaratelja. Obavijest se može dati izričito (pisano ili usmeno), ili konkludentnim radnjama dužnika ili vjerovnika. Izjava o učinjenom izboru postaje neopozivom kad je druga strana primi. Dana bi se izjava mogla osporavati ako je dana u zabludi ili ako izjavitelj nije znao da ima pravo izbora-tada je teret dokaza na njemu. Izjavitelj ne može mijenjati svoju donesenu odluku bez suglasnosti druge strane.- Pravni učinak učinjenog izbora sastoji se u tome da se alternativna obveza pretvorila u jednostavnu obvezu.- Ako je ispunjenje jedne od činidaba učinjeno prije izbora u dobroj vjeri, takvo se ispunjenje ne može opozvati niti izmijeniti.- Ovlaštena treća osoba dužna je učiniti izbor do isteka roka dužnikove obveze. U prigodama u kojima treća ovlaštena osoba ne učini izbor, a ako je izbor prepušten većem broju trećih osoba, koje se slože o izboru, dužniku bi bilo onemogućeno ispuniti njegovu obvezu. U tom slučaju svaki od suugovaratelja ima pravo obratiti se sudu koji će odlučiti o izboru.

Trajanje prava izbora: važno je za dužno postupanje druge strane ako se ovlaštenik ne služi svojim pravom u za to predviđenom roku, pri čemu se razlikuje je li ovlaštenik:

Dužnik - njemu pripada pravo izbora sve dok u postupku ovrhe jedna od više dugovanih stvari ne bude potpuno ili djelomično predana vjerovniku po njegovu izboru. Ako dužnik ne iskoristi svoje pravo o dospijeću u kojemu je trebao ispuniti svoju obvezu, vjerovnik ga mora tužiti za alternativno ispunjenje dužne činidbe. U ovršnom postupku pravo izbora prelazi na vjerovnika Sve dok u ovršnom postupku stvar nije predana vjerovniku, dužnik može naknadno učiniti izbor i predati predmet koji .on izabereVjerovnik - Pripada li mu pravo izbora pa on ne izvijesti dužnika o svojem izboru do roka za ispunjenje obveze, tada ga dužnik može pozvati da učini izbor u primjerenom roku, a ne učini li on to do isteka toga roka, pravo izbora prelazi na dužnika.

Odgovornost strana kad je jedna činidba postala nemogućom:Postoje sljedeće situacije:

nije odgovorna nijedna strana - mogu nastati dvije situacije: ako su alternativno određene samo dvije činidbe, obveza se dužnika ograničuje na preostalu činidbu i dužnik više nema mogućnost izbora. Obveza ostaje na snazi i pretvara se u jednostavnu obvezu koja se gasi svojim ispunjenjem; ako su alternativno utvrđene više od dvije činidbe, pa jedna od njih propadne bez krivnje suugovaratelja, suzuje se,mogućnost izbora na preostale činidbe, a ako ostane samo jedna činidba, vrijedi pravilo navedeno iznad

kad je odgovoran dužnik - moguće su dvije situacije: ako je dužniku pripadalo pravo na izbor, obveza dužnika koncentrira se na preostale činidbe, alternativna obveza postaje

jednostavna i prestaje ispunjenjem, ako je pravo na izbor pripadalo vjerovniku, on, po vlastitu izboru, može zahtijevati preostalu činidbu ili zahtijevati naknadu

štete, a ne ispunjenjekad je odgovoran vjerovnik - dvije situacije:

ako dužniku pripada pravo na izbor, onda njegova obveza prestaje, ali on može zahtijevati naknadu štete i ispuniti svoju obvezu preostalom činidbom,

ako vjerovniku pripada pravo na izbor, dužnikova obveza također prestaje, ali vjerovnik i u tom slučaju može od dužnika zahtijevati preostalu činidbu, naknadi li mu štetu koja je nastala zbog njegove krivnje

Page 46: GP - 1. Kolokvij

- Kad prestane obveza dužnika zbog nemogućnosti ispunjenja za koju je odgovoran vjerovnik, a ni dužnik ni vjerovnik se ne posluže navedenim pravima, na njihove se odnose primjenjuju pravila o odnosima između strana u slučaju nemogućnosti ispunjenja činidbe za koje odgovara druga strana. Ako nastane nemogućnost ispunjenja svih činidaba za koje ne odgovara ni jedna strana tada nastale okolnosti koje su analogne jednostavnoj obvezi.

Fakultativne obveze:- Fakultativne obveze su obveze u kojima dužnik duguje samo jednu činidbu obveze, ali te se obveze može osloboditi ispunjenjem neke druge, unaprijed određene činidbe. Dužnik je ovlašten predmet koji duguje zamijeniti drugim predmetom i zato se ta ovlast i naziva ovlast na zamjenu, a vjerovnik može zahtijevati samo onaj predmet koji mu dužnik duguje.- Za razliku od alternativnih obveza kod kojihvrijedi načelo duae in obligatione, una res in solutione, kod fakultativnih obveza vrijedi obrnuto: una res in obligatione, duae sunt in solutione.Nastanak i izvor fakultativnih obveza:Fakultativne obveze mogu nastati na temelju:

ugovorazakona - fakultativne se obveze ne moraju odnositi samo na ugovor već i na izvanugovorne obvezeoporuke

- Ovlašću o zamjeni dužnog predmeta s nekim drugim fakultativno određenim predmetom dužnik se može služiti sve dok u postupku ovrhe vjerovnik potpuno ili djelomično ne ostvari predmet obveze. Izjava dužnika da će se služiti ovlašću o zamjeni nije neopoziva kao što je to izjava o izboru kod alternativnih obveza jer je može opozvati sve dok nije dragovoljno, ili u ovršnom postupku, vjerovniku predao dužnu stvar koja je predmet obveze.

Zahtjev vjerovnika ograničen na dugovanu činidbu:Kod fakultativnih obveza postoji samo jedna obvezna činidba. Kad je dužnik o roku ne ispuni, vjerovnik može tužbom zahtijevati samo tu činidbu, a ne i činidbu koja je fakultativno određena. Ovlast dužnika zamijeniti svoju obvezu drugom činidbom njegovo je pravo, ali ne i dužnost.

Naknada štete ako je dugovana činidba postala nemogućom: Ako je obvezna činidba postala nemoguća zbog događaja za koji je odgovoran dužnik, vjerovnik može zahtijevati samo naknadu štete jer je ispunjenje činidbe koja je predmet obveze postalo nemoguće. Dužnik se može osloboditi plaćanja naknade štete i obveze ako ispuni činidbu koju je bio ovlašten ispuniti umjesto dužne činidbe.- Ako dužnik nije odgovoran što je činidba postala nemoguća, na odnose između vjerovnika i dužnika primjenjuju se pravila o nemogućnosti ispunjenja za koju ne odgovara nijedna strana.- Ako je dugovana činidba postala nemogućom, to ne povlači nikakve pravne posljedice jer dužnik nije u obvezi I tu činidbu uopće ne duguje.

Fakultativne tražbine:- Pravo zamjene dužnikove činidbe s određenom drugom činidbom pripada dužniku. No, zakonom i ugovorom može se predvidjeti da je vjerovnik ovlašten od dužnika, umjesto dugovane činidbe, zahtijevati neku drugu činidbu, a dužnik ju je obvezan ispuniti.- Ne posluži li se vjerovnik svojim pravom zahtijevati fakultativnu činidbu, dužnik mu je obvezan ispuniti samo dugovanu činidbu koja je predmet njegove obveze, a ne i fakultativnu činidbu (no ako želi, može.)

Pravila o fakultativnim i alternativnim obvezama: Postoje sljedeće osnovne situacije:

postoji li fakultativna tražbina vjerovnika, a on se ne posluži svojom ovlašću zahtijevati predaju one druge, nedugovane činidbe, dužnik i dalje ostaje u obvezi ispunjenja stvarno dužne činidbe,ne posluži li se vjerovnik svojim pravom na zamjenu, pa ispunjenje dužne činidbe postane nemoguće zbog događaja za koji dužnik odgovara, vjerovnik ima pravo, po vlastitu izboru, zahtijevati preostalu činidbu ili naknadu šteteako je za vrijeme postojanja vjerovnikova prava na fakultativnu tražbinu prvobitno dužna činidba postala nemoguća zbog događaja za koji ne odgovara ni jedna strana, fakultativna tražbina vjerovnika ograničuje se na preostalu činidbuako je ispunjenje činidbe postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara vjerovnik, gasi se obveza dužnika, ali vjerovnik može dužniku naknaditi štetu jer ne može ispuniti ugovornu obvezu i zahtijevati ispunjenje fakultativno određene činidbe.

5. NOVČANE OBVEZE I KAMATE - novčane obveze (obveze plaćanja) su iznimno česta vrsta obveze – ne samo u čitavom obveznom pravu nego i u drugim pravnim područjima, a izdvajaju se kao posebna vrsta zbog posebnog objekta činidbe i zbog posebnih značajki koje proizlaze poglavito iz svojstava novca kao objekta činidbe- novčane su obveze zasebna (sui generis) vrsta obveza u kojima je objekt činidbe novac i koje se ispunjavaju radnjom koja se naziva plaćanje, a čiji je temeljni učinak u vjerovnikovu stjecanju novca kao općeg sredstva razmjene, podobnog za razmjenu sa svim ostalim vrstama dobara- ako nije drukčije ugovoreno, vjerovnik treba steći zakonsko sredstvo plaćanja, ali može se ugovoriti i neko drugo sredstvo plaćanja

3. ZNAČAJKE

- značajke novčanih obveza, odnosno tražbina proizlaze iz značajki odnosno obilježja novca kao objekta činidbe

Page 47: GP - 1. Kolokvij

- prva je značajka poseban objekt novčanih obveza, a to je novac sa svim svojim obilježjima i specifičnostima u odnosu na druge moguće objekte činidaba (stvari, prava)- novčane su obveze generične obveze iz čega proizlazi da – kad je riječ o novčanim obvezama – otpada primjena svih onih pravila obveznog prava koja se odnose na individualne obveze.- novčane su obveze djeljive - uvijek postoji faktična mogućnost djelomičnog ispunjenja- neuništivost novčanih obveza – ispunjenje novčanih obveza nikad ne može postati objektivno nemoguće- ako dođe do zakašnjenja s ispunjenjem novčanih obveza, ex lege proizlazi obveza plaćanja zateznih kamata, a to znači da je novac objekt za koji se predmnijeva da uvijek daje plodove jer su kamate civilni plod

4.UGOVARANJE

- novčana obveza ugovorom je određena kad je određena svota domaće valute, a odrediva kad ugovor sadrži podatke na temelju kojih se može utvrditi svota domaće valute koju je dužnik dužan platiti vjerovniku- kao primjeri ugovorenih novčanih obveza koje su odredive mogu se navesti ugovaranje tekuće cijene i ugovaranje neke od klauzula upravljenih prema zaštiti stvarne vrijednosti (kupovne moći) svote novčane obveze koju će dužnik platiti vjerovniku- ugovorne novčane obveze mogu biti izražene i u stranoj valuti

5. ISPUNJENJE NOVČANE OBVEZE

5.1. SVOTA ISPUNJENJA (MONETARNI NOMINALIZAM)

- načelo monetarnog nominalizma – dužnik je dužan platiti onu količinu ili svotu novca na koju obveza glasi, neovisno o tome je li nakon nastanka obveze kupovna moć novca pala ili porasla; odnosi se i na ugovorne i izvanugovorne obveze- moguće je isključenje tog načela od primjene ugovaranjem zaštitne klauzule, zlatne klauzule (usklađivanje svote novčane obveze s promjenom cijene zlata), valutne klauzule i klauzule strane valute (promjenom tečaja domaće valute prema jednoj ili više stranih valuta) i indeksne klauzule (službena promjena cijena robe i usluga)- kad bi propisi predviđali automatsko usklađivanje svote novčane obveze s kupovnom snagom novca, primjenjivalo bi se načelo koje se naziva monetarni valorizam

5.2. VALUTA (NOVČANA JEDINICA) ISPUNJENJA

- radi zaštite monetarnog suvereniteta i posebno zaštite domaće valute kao zakonskog sredstva plaćanja, propisi monetarnog prava – koji su prisilne pravne prirode –nalažu da se sva plaćanja koja se obavljaju na državnom području, obavljaju u domaćoj novčanoj jedinici (valuti), uz istodobnu zabranu plaćanja u stranim novčanim jedinicama (valutama, devizama) - vjerovnik je, u pravilu, ovlašten zahtijevati plaćanje samo u kunama, a dužnik ovlašten u kunama platiti

5.3. SREDSTVO ISPUNJENJA

- sredstvo kojim se ispunjavaju novčane obveze je zakonsko sredstvo plaćanja- temeljno zakonsko sredstvo plaćanja između tzv. poslovnih subjekata je žiralni novac, tj. prijenos novčane tražbine u korist vjerovnikova računa u banci

5.4. VRIJEME ISPUNJENJA

- posebnost novčanih obveza je u pravu dužnika da novčanu obvezu ispuni i prije dospijeća – koje postoji ex lege – i tog se prava dužnik ne može valjano odreći jer bi ugovorna odredba, upravljena prema odricanju od tog prava, bila ništetna- plaćanjem prije dospijeća dužnik automatski ne stječe pravo od dužne svote odbiti kamate za vrijeme od dana isplate do dospjelosti (diskontne kamate), ali to se pravo može ugovoriti. Ako je ugovoreno, a nije određena kamatna stopa, primjenjuje se stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata- i za ugovore između trgovaca i s osobama javnog prava vrijedi temeljno pravilo da se plaćanja moraju obaviti u roku koji suugovaratelji sami odrede. Ne ugovore li to, kad je riječ o plaćanjima u ugovorima o isporuci robe ili obavljanju usluga, dužnik je obvezan ispuniti novčanu obvezu u roku od trideset dana od dana koji počinje teći:

1. od dana kada je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu,2. od dana kada je vjerovnik ispunio svoju obvezu, a nije sa sigurnošću moguće utvrditi dan primitka računa (ili drugog zahtjeva za isplatu), ili ako je dužnik primio račun prije nego što je vjerovnik ispunio svoju obvezu3. od dana isteka roka za pregled predmeta obveze, a ugovorom ili zakonom takav je rok predviđen i dužnik je račun primio prije isteka tog roka

- kad bi suugovaratelji ugovorili rok dulji od trideset dana, takva bi odredba ugovora bila ništetna ako bi njome bila uzrokovana očigledna neravnopravnost na štetu vjerovnika

5.5. TRENUTAK ISPUNJENJA

Page 48: GP - 1. Kolokvij

- trenutak u kojemu je novčana obveza ispunjena ovisi o sredstvu, odnosno načinu ispunjenja. Kad se obveza ispunjava predajom novčanica i/ili kovanog novca, primjenjuju se pravila o trenutku ispunjenja obveza predaje stvari – to je trenutak u kojemu je vjerovniku omogućen posjed stvari – a kad se ispunjava prijenosom novčane tražbine dužnika u korist vjerovnika, obveza je ispunjena u trenutku kad banci vjerovnika »stigne novčana doznaka u korist vjerovnika ili nalog (virman) dužnikove banke, odnosno druge pravne osobe da odobri računu vjerovnika iznos naznačen u nalogu. Kad je ugovoreno plaćanje poštom, obveza je ispunjena uplatom dužne svote pošti

5.6. MJESTO ISPUNJENJA

- za razliku od nenovčanih obveza – koje se ispunjavaju u mjestu dužnika – novčane se ispunjavaju u prebivalištu ili sjedištu vjerovnika, a u boravištu vjerovnika, ako dužnik zna za boravište- ako vjerovnik promijeni sjedište, odnosno prebivalište u razdoblju od nastanka do ispunjenja obveze plaćanja, pa to poveća troškove ispunjenja, povećane troškove ispunjenja snosi on sam- ako se plaća virmanom, tj. uporabom virmanskog naloga, odnosno obračunskogčeka, novčane obveze ispunjavaju se u sjedištu pravne osobe kod koje se vode vjerovnikova novčana sredstva

5.7. OPSEG ISPUNJENJA

- vjerovnik je dužan primiti djelomično ispunjenje, a ovlašten je odbiti gaiznimno, i to samo ako ima poseban interes za to

6. UGOVORNA ZAŠTITA VRIJEDNOSTI NOVČANIH OBVEZA

- zaštitne klauzule dijele se prema objektu za koji vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći valute (novčane jedinice) u kojoj je ugovorena novčana obveza:1) zlatne klauzule,2) monetarne (valutne) klauzule3) indeksne klauzule4) klizna skala - dopuštena je u ugovorima u kojima je obveza jedne strane u izradbi i isporuci nekih stvari, a to će u stvarnosti najčešće biti ugovori o djelu, građenju, investicijskim radovima ili opremi- monetarne (valutne) klauzule dijele se dalje na:

a) valutne klauzule stricto sensu – svota novčane obveze se izražava u domaćoj valuti, a zatim se njezina visina veže uz promjenu tečaja domaće valute prema stranoj valuti (košari valuta)

b) klauzulu strane valute – novčana obveza se izražava u stranoj valuti

7. KAMATE

- naknada za prepuštanje kapitala, odnosno naknada za mogućnost uporabe kapitala koja ovisi o isteku vremena, odnosno kao naknada za uporabu kapitala prepuštenog na određeno vrijeme koja je neovisna o dobitku i prihodu- sa stajališta ZOO, umjesto pojma »kapital« moglo bi se govoriti o novcu i novčanim tražbinama te o generičnim stvarima jer obveza plaćanja kamata može postojati i u slučaju prepuštanja generičnih stvari i biti izražena u tim stvarima, a ne samo u novcu- postojanje kamata »u svezi s novčanim obvezama« znači da će obveza plaćanja kamata najčešće postojati uz novčanu obvezu, tj. uz obvezu plaćanja, pa potraživanje kamata najčešće predstavlja sporedno (akcesorno) potraživanje koje je vezano uz postojanje potraživanja kapitala - no, u nekim slučajevima i same kamate mogu predstavljati predmet ili dio predmeta, odnosno dio glavne obveze u pravnom poslu, kao što je kod ugovora o kreditu

7.2.2. GLAVNICA I KAMATNA STOPA- glavnica - opseg, odnosno svotu tražbine na koju se obračunavaju kamate- kamatna stopa - postotak prema kojemu se obračunavaju kamate na glavnicu; može biti ugovorena (određena ugovorom) i zakonska (određena zakonom)- razdoblje na koje se odnosi kamatna stopa je jedna godina – i kad je riječ o stopi ugovornih kamata i kad je riječ o stopi zateznih kamata- ugovorne strane mogu ugovoriti i duže i kraće razdoblje

7.2.3. VRSTE KAMATA- ugovorne kamate su naknada za ugovoreno prepuštanje kapitala na određeno vrijeme i pravni temelj obveze plaćanja tih kamata je ugovor, pa se ugovorne kamate mogu ocijeniti i kao civilni plod koji daje kapital, odnosno novac prepušten na određeno vrijeme. Kad postoji obveza plaćanja ugovornih kamata, ugovor u kojemu ona postoji je naplatni ugovor u kojemu tražbina isplate kamata nastaje recipročno tražbini druge strane, pa se obveza plaćanja kamata pokazuje kao protučinidba koju jedna strana daje zauzvrat prepuštanju kapitala na određeno vrijeme- zatezne su kamate djelomično sankcija za zakašnjenje s ispunjenjem novčane obveze, a djelomično naknada za prepuštanje kapitala koje je posljedica zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze- budući da obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kad dužnik plaćanja dođe u zakašnjenje, ova obveza nije primarna nego sekundarna

Page 49: GP - 1. Kolokvij

7.3. UGOVORNE KAMATE

- kamate predstavljaju svrhu sklapanja ugovora sa stajališta jedne ugovorne strane- obveza plaćanja ugovornih kamata, kao jedna od primarnih (temeljnih) obveza ugovorne strane, pojavljuje se u ugovoru o zajmu, ugovoru o kreditu, ugovoru o bankovnom novčanom pologu, kupoprodaji s obročnim otplatama cijene

7.3.2. POLJE PRIMJENE ODREDABA O UGOVORNIM KAMATAMA- kamate mogu postojati i u nenovčanim, tj. naturalnim obvezama, ali samo onda kad predmet obveze čine generične stvari, tj. stvari određene po rodu, a ne i onda kad bi predmet obveze činile individualne stvari (karakterističan primjer je ugovor o zajmu jer predmet tog ugovora mogu biti i druge zamjenjive stvari,a ne samo novac, gdje je zajmoprimatelj dužan zajmodavatelju vratiti istu količinu stvari iste kakvoće, a i platiti kamate koje će biti iste vrste i kakvoće)- na nenovčane obveze mogu se primijeniti samo odredbe o ugovornim, a ne I odredbe o zateznim kamatama jer zatezne kamate duguje samo dužnik novčane obveze koji dođe u zakašnjenje s ispunjenjem te obveze

7.3.3. KADA JE STOPA UGOVORNIH KAMATA UGOVORENA- odredbe ZOO o najvišoj dopuštenoj stopi ugovornih kamata prisilne su glede najviše visine stope ugovorenih kamata jer, ako su »ugovorene više kamate od dopuštenih, primijenit će se najviša dopuštena stopa kamata« - najviša dopuštena ugovorena kamatna stopa ovisi o obilježjima ugovornih strana za koje odredbe ZOO rabe izraze »trgovac«, »osoba koja nije trgovac« i ‘’osoba javnog prava’’- trgovac je osoba – bilo fizička ili pravna – koja samostalno i trajno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost radi stjecanja dobitka. Osobu koja nije trgovac ne može se definirati pozitivnom definicijom, nego negativnom, i to su – za potrebe odredaba o kamatama – sve osobe koje nisu ni trgovci niti osobe javnog prava- pod pojmom »osobe javnog prava« valja podrazumijevati osobe koje su dužne postupati prema propisima o javnoj nabavi, osim trgovačkih društava- u svim ugovorima, osim ugovora između trgovaca međusobno i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava, ugovorena kamatna stopa ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja vrijedi za takve odnose- ako je ugovorena nepromjenjiva kamatna stopa, kamatna stopa ne može biti viša od stope zakonske zatezne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, a ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kamatna stopa ne može biti viša od kamatne stope »na dan promjene ugovorne kamatne stope«- u ugovorima koje sklope trgovci meðusobno – ali ujedno i svim ugovorima koje oni sklope, a ne samo u trgovačkim ugovorima – i ugovorima u kojima je jedna strana trgovac, a druga osoba javnog prava, dopušteno je i valjano ugovoriti kamatnu stopu koja je do jedne polovice (50 posto) viša od stope zakonske zatezne kamate

7.3.4. KADA STOPA UGOVORNIH KAMATA NIJE UGOVORENA- ovdje osobe javnog prava nisu izjednačene s trgovcima, nego se nalaze u istom pravnom položaju u kojem se nalaze osobe koje nemaju svojstvo trgovca- ako kamatna stopa nije ugovorena, jedna se kamatna stopa primjenjuje na ugovore koje sklapaju dva trgovca međusobno – bilo da je riječ o trgovačkim ugovorima ili ne – a druga na sve ostale ugovore- u ugovorima između trgovaca međusobno dužnik plaćanja kamata bit će dužan platiti kamate po stopi koja odgovara polovici (50 posto) stope zakonskih zateznih kamata, a u svim ostalim ugovorima po stopi koja odgovara četvrtini (25 posto) stope zakonskih zateznih kamata- i u ovom slučaju primjenjuju se pravila o vremenu mjerodavnom za određivanje kamatne stope, ovisno o tome je li ugovorena nepromjenjiva ili promjenjiva kamatna stopa, koja su već izložena

7.3.5.KAMATE NA KAMATE (ANATOCIZAM)- pod anatocizmom se podrazumijeva obveza plaćanja kamata na kamate, bilo da je riječ o dospjelim ugovornim ili zateznim kamatama. Anatocizam je bio zabranjen već u rimskom pravu, pa se ta zabrana, kao načelo, zadržala i do danas- njezina se svrha može označiti kao održanje načela jednake vrijednosti davanja i konkretizacija u obliku ništetnosti lihvarskih ugovora, odnosno pobojnosti ugovora sklopljenih uz prekomjerno oštećenje jedne strane, u ograničavanju visine kamate i u osiguranju nedvojbenosti budućih obveza čija bi visina mogla ostati nedostatno određena kad bi anatocizam bio dopušten - anatocizam je općenito zabranjen, a opća zabrana anatocizma uređena je prisilnim odredbama- zabranjeno je ugovaranje kamata na kamate unaprijed, a posljedica povrede zabrane ugovaranja kamata na dospjele ugovorne kamate unaprijed je djelomična ništetnost ugovora, tj. ništetnost odredbe ugovora kojom bi bila povrijeđena zabrana anatocizma, tj. kojom bi se predviđalo da će na kamate, kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene- u svezi s ugovornim kamatama anatocizam je dopušten u dva slučaja koja treba tumačiti restriktivno:a) suugovaratelji mogu valjano unaprijed ugovoriti povećanje kamatne stope na glavnicu koju dužnik duguje vjerovniku, ako dužnik o dospijeću ne isplati ugovorene kamate b) ugovori o novčanom pologu koji se sklapaju s osobama koje su ovlaštene za depozitno poslovanje prema ZB (ponajprije banke) - dopušten je anatocizam kod svih ugovora koji imaju karakter novčanog pologa (depozita), a to znači i kod ugovora o ulogu na štednju i kod neoročenih i kod oročenih depozita

6. PRIMARNE (NAMJERAVANE) I SEKUNDARNE (NENAMJERAVANE) OBVEZE

- primarne obveze mogu postojati bez sekundarnih, ali ne i obrnuto, iako sekundarne ne moraju imati karakter akcesornih obveza

Page 50: GP - 1. Kolokvij

- primarne i sekundarne obveze mogu postojati kumulativno, primjerice ako dođe do dužnikova zakašnjenja s ispunjenjem ili ispunjenja s nedostacima kad primarna obveza (urednog) ispunjenja i dalje postoji, ali uz nju nastaje i obveza naknade štete- moguće je i postojanje samo sekundarnih obveza, primjerice kad je primarna obveza prestala zbog nemogućnosti za koju dužnik odgovara, ili kad je ugovor raskinut uz odgovornost jedne strane za raskid ugovora

III. NASTANAK PRAVNIH POSLOVA

1. UVOD

Pravni poslovi općenito i kao dio obveznog prava- pravni poslovi se poduzimaju u nizu pravnih područja (primjerice u građanskom, trgovačkom, radnom, pravu trgovačkih društava, pomorskom i općeprometnom pravu)- mogu podijeliti prema pravnom području kojemu pripadaju učinci i prema karakteru subjektivnih prava koja nastaju poduzimanjem pravnih poslova (primjerice obveznopravni učinci i karakter subjektivnog prava, stvarnopravni učinci i karakter subjektivnog prava, nasljednopravni učinci i karakter subjektivnog prava)- često pravni poslovi izravno stvaraju obveznopravne učinke i ujedno subjektivna prava koja imaju obveznopravni karakter te obilježja, i to ponekad i kad pravni poslovi pripadaju različitim pravnim područjima- pravni poslovi obveznog prava jesu pravni poslovi. Prema tome, i za pravne poslove obveznog prava vrijedi ono što vrijedi i što je općenito rečeno o pravnim poslovima- pod pravnim poslovima obveznog prava valja podrazumijevati ona dopuštena očitovanja privatnopravne volje na temelju kojih nastaje, mijenja se ili prestaje obveznopravni odnos, odnosno na temelju kojih nastaje, mijenja se ili prestaje obveza nekog davanja, činjenja, propuštanja ili trpljenja

- s obzirom na različitost učinaka očitovanja volje, pravne poslove obveznog prava moguće je podijeliti na: a) poslove obvezivanja (kojima obveza nastaje)b) poslove raspolaganja (kojima se postojeća obveza mijenja ili prestaje)

- od tog pojma nužno je razlikovati pojam obveznopravnog pravnog posla, tj. obveznopravnog ugovora ili jednostranog pravnog posla – koji je također pravni posao obveznog prava – ali samo onaj pravni posao čijim poduzimanjem obveze nastaju, a ne i kojim se one mijenjaju ili prestaju

- obveznopravni pravni poslovi dijele se na:a) jednostrane obveznopravne pravne posloveb) dvostrane obveznopravne pravne poslove (obveznopravne ugovore)

- temeljni kriterij podjele pravnih poslova na te dvije skupine u odgovoru je na pitanje je li za nastanak obveze dostatno očitovanje volje jedne osobe, ili su nužna suglasna očitovanja volje dviju osoba- kad je za nastanak prava i obveze dostatno očitovanje volje jedne osobe o bitnim sastojcima pravnog posla, nastali pravni posao je jednostrani pravni posao, a kad je za nastanak prava i obveze nužno suglasno očitovanje volje dviju osoba, nastali pravni posao je dvostrani pravniposao, tj. ugovor

- dosljedno se može definirati:1) jednostrani obveznopravni pravni posao kao očitovanje dopuštene privatnopravne volje kojim (samim očitovanjem) nastaje obveznopravni odnos2) dvostrani obveznopravni pravni posao (obveznopravni ugovor) kao najmanje dva sukladna ili sadržajno identična uzajamna očitovanja dopuštene privatnopravne volje kojima nastaje obveznopravni odnos- poslovi za gotovo - strane ne bi zasnivale obveze, nego bi njihova namjera bila upravljena na izmjenu činidbe i protučinidbe. Na takve ugovore ne bi se uopće primijenila pravila o ispunjenju, odnosno neispunjenju koja vrijede za obveznopravne ugovore

2. VRSTE PRAVNIH POSLOVA

- izlaganje o vrstama pravnih poslova ne odnosi se samo na jednostrane i dvostrane pravne poslove (ugovore) obveznog prava nego se odnosi na pravne poslove u privatnom pravu, pa ga treba na odgovarajući način primijeniti i na pravne poslove u drugim područjima privatnog prava, ako posebnim pravilima nije drukčije određeno

2.1. UVOD- po vrstama, pravni se poslovi dijele na:- 1) poslove među živima i za slučaj smrti - 2) komutativne i aleatorne- 3) neformalne i formalne- 4) kauzalne i apstraktne

Page 51: GP - 1. Kolokvij

- 5) imenovane i neimenovane- 6) jednostrane i dvostrane (ugovore)

- dvostrani pravni poslovi, tj. ugovori, dalje se po vrstama dijele na: - 1) jednostranoobvezne i dvostranoobvezne, a dvostranoobvezni se dijele na - 2) nepotpune ili besplatne i potpune ili naplatne. Osim toga, ugovori se dijele i na - 3) konsenzualne i realne- 4) jednostavne i mješovite- 5) glavne i sporedne (akcesorne, zavisne)- 6) s jednokratnom, sukcesivnim i trajnim činidbama- 7) građanskopravne, potrošačke i trgovačke

- tipovi ugovora su: kupoprodajni, o razmjeni, o zakupu, o licenciji, o zajmu itd.

2.2. VRSTE PRAVNIH POSLOVA OPĆENITO

- pravni poslovi mogu se poduzimati tako da namjeravane učinke stvore za života strana, ali i tako da te učinke stvore u slučaju smrti strane. Prvi su pravni poslovi među živima (inter vivos), a drugi pravni poslovi za slučaj smrti (mortis causa)- u trenutku nastanka pravnog posla činidbe strana mogu biti u cijelosti određene ili odredive, i glede kvalitete i glede kvantitete, ili u tom trenutku one mogu biti još nepoznate glede nekoga od navedenih elemenata. U prvom slučaju riječ je o komutativnim pravnim poslovima, a u drugom o aleatornim pravnim poslovima- neformalni su pravni poslovi za čiju valjanost – prema prisilnom propisu ili volji ugovornih strana – nije nuždan određen oblik u kojemu bi bili sklopljeni, a formalni su oni za čiju valjanost je – prema jednome od navedenoga – nuždan točno određen oblik u kojemu su sklopljeni- kriterij podjele pravnih poslova na kauzalne i apstraktne je vidljivost kauze– gospodarske svrhe poduzimanja pravnog posla – iz samoga pravnog posla, pa su kauzalni pravni poslovi oni u kojima je kauza vidljiva (npr. imenovani naplatni obveznopravni ugovori), a apstraktni oni u kojima ona nije vidljiva (npr. izdavanje mjenica ili čeka)- imenovanim se nazivaju oni koji u povijesnom slijedu postoje dosta dugo i/ili se pojavljuju dosta često, tako da su se prava, odnosno obveze ugovornih strana, profilirali i standardizirali, pa su ih – najčešće – zakonodavatelji pod određenim imenom opisali u propisima. Osim takvih, postoje i oni za koje – zbog kratkoće postojanja u povijesti ili manje učestalosti sklapanja – nije posve siguran potpun sadržaj obveza i oni se nazivaju neimenovani- jednostrani pravni poslovi - nastaju čim jedna strana očituje volju, pri čemu nije potrebna suglasnost nekog drugog – pa ni vjerovnika – s obvezivanjem te osobe da bi nastala obveza, a za nastanak prava i obveze iz dvostranog pravnog posla, tj. ugovora prijeko je potrebno postojanje i očitovanje suglasnosti dvije osobe s nastankom određene obveze da ta obveza nastane- iz toga proizlazi da je jednostrani pravni posao jezgra iz koje izrasta pojam ugovora jer se svaki ugovor zapravo sastoji od dva pravna posla istog sadržaja koji su uzajamno poduzele dvije strane pri čemu je uvijek jedna preuzela svojstvo vjerovnika, a druga svojstvo dužnika

2.3. VRSTE DVOSTRANIH PRAVNIH POSLOVA (UGOVORA)

- prema odgovoru na pitanje nastaje li, na temelju ugovora, za jednu stranu samo pravo, a za drugu samo obveza, ili za obje strane nastaje i pravo i obveza, ugovori se dijele na jednostranoobvezne i dvostranoobvezne. U prvima samo jedna strana preuzima obvezu i stječe svojstvo dužnika, a druga strana to prihvaća i stječe pravo i svojstvo vjerovnika. U drugima svaka strana preuzima barem jednu obvezu – pa obje stječu svojstvo dužnika one obveze koju su preuzele – I prihvaća obvezu koju je preuzela duga strana – pa obje stječu pravo i svojstvo vjerovnika obveze koju je preuzela druga strana- to podrazumijeva da je u svakom dvostranoobveznom ugovoru svaka strana dužnik jedne činidbe i vjerovnik druge činidbe, makar se može raditi o sadržajno istovjetnoj činidbi

- dvostranoobvezne ugovore nužno je podijeliti na:1) nepotpune (besplatne) – dvostranoobvezni ugovori u kojima obveza prve strane nema karakter naknade na koju se ta strana obvezuje zauzvrat obvezivanju druge strane2) potpune (naplatne, recipročne, sinalagmatične)- dvostranoobvezni ugovori su oni u kojima obveza jedne strane ima karakter naknade na koju se ta strana obvezuje zauzvrat obvezi druge strane

- ugovori za čiji je nastanak dostatna suglasnost (konsenzus) suugovaratelja, nazivaju se konsenzualni, a oni za čiji je nastanak, uz suglasnost strana, potrebno još i davanje neke stvari nazivaju se realni ugovori- postoji jedna pravna ustanova pri čijoj se primjeni svaki ugovor koji se sklapa pretvara iz konsenzualnog u realni, to je kapara- mješoviti je ugovor kojim jedna ili obje strane istodobno preuzimaju obveze karakteristične ne samo za jedan tip ugovora nego za više tipova ugovora- jednostavan je ugovor kojim strane preuzimaju obveze, odnosno stječu prava karakteristična samo za jedan tip ugovora- glavni su oni ugovori koji postoje neovisno o tome postoji li neki drugi ugovor ili ne postoji, a sporedni su oni koji slijede i dijele pravnu sudbinu glavnog ugovora

Page 52: GP - 1. Kolokvij

- sporedan ugovor ne može postojati ako ne postoji drugi (glavni) ugovor uz koji je sporedan vezan- ugovori s jednokratnom činidbom ili sukcesivnim činidbama - ugovori s trajnom činidbom, tj. oni čijim sklapanjem nastaje trajan dugovni odnos

- na trgovačke se ugovore u prvom redu primjenjuju praksa, uspostavljena između strana, i trgovački običaji, a na građanskopravne i potrošačke ugovore u prvom redu ZOO; trgovačke, građanskopravne i potrošačke ugovore razlikuju svojstva ugovornih strana (subjektivni element) i okolnosti i svrha sklapanja (objektivni element)- trgovački su samo oni ugovori koje sklope trgovci međusobno (subjektivni element) u obavljanju njihovih djelatnosti, ili u svezi s obavljanjem djelatnosti barem jednoga od njih (objektivni element), a čim ne postoji bilo jedan ili drugi od tih elemenata, ugovor je građanskopravni- potrošački se ugovori mogu držati podvrstom građanskopravnih ugovora i to su kupoprodajni ugovori koje fizička osoba, kao kupac, sklapa, izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti, s fizičkom ili pravnom osobom koja kao prodavatelj djeluje u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti

3. SADRŽAJ PRAVNIH POSLOVA

- izlaganje o sadržaju pravnih poslova ne odnosi se samo na jednostrane i dvostrane pravne poslove (ugovore) obveznog prava nego se odnosi na sve pravne poslove u građanskom, odnosno privatnom pravu, pa ga treba na odgovarajući način primijeniti i na pravne poslove u drugim područjima privatnog prava, ako posebnim pravilima nije drukčije određeno

3.1. ŠTO JE SADRŽAJ PRAVNOG POSLA

- budući da se ugovori pojavljuju češće od jednostranih pravnih poslova, sadržaj pravnih poslova prikazat će se kroz sadržaj ugovora, a to će se izlaganje, na odgovarajući način, primjenjivati i na jednostrane pravne poslove- ugovor je sklopljen kad su se strane o njegovim bitnim sastojcima suglasile suglasnim očitovanjem volja- sadržaj ugovora je istovjetan sadržaju suglasno očitovane volje ugovornih strana - u okviru ugovorenog sadržaja, tj. sadržaja očitovane suglasne volje strana, valjareći kako sadržaj ugovora:

(1) najprije čini sve ono o čemu su se strane izričito suglasile(2) zatim ono o čemu su se suglasile i svoju suglasnost očitovale na drugenačine na koje se valjano može očitovati volja, uključujući i prešutnu suglasnost(3) akti o čijoj su se primjeni na ugovor strane suglasile (među tim aktima posebnu važnost imaju opći uvjeti ugovora (poslovanja)(4) dispozitivne odredbe propisa (ponajprije ZOO), ili praksa uspostavljena između ugovornih strana i trgovački običaji , i to ovisno o tome ima li ugovor građanskopravni ili trgovački karakter. U prvom slučaju prava i obveze strana uređuju dispozitivne odredbe propisa (ponajprije ZOO), odnosno običaji samo u mjeri u kojoj ZOO to određuje, a u drugom praksa uspostavljena između ugovornih strana i trgovački običaji, odnosno dispozitivne odredbe ZOO samo u mjeri u kojoj ne postoje praksa uspostavljena između ugovornih strana i trgovački običaji

- kad je pisani oblik pretpostavka valjanosti ugovora, sadržaj ugovora u prvom je redu istovjetan sadržaju isprave koja je sastavljena u pisanom obliku- glede pitanja o kojima se strane nisu morale suglasiti kako bi ugovor nastao, pa se o njima i nisu suglasile, valja reći kako će ta pitanja – ako ugovaratelji o njima ne postignu suglasnost – urediti sud, vodeći računa o prethodnim pregovorima, utvrđenoj praksi između ugovaratelja i običajima- cjelokupan sadržaj ugovora valja podijeliti na sastojke, odnosno elemente ili odredbe ugovora, a sastojke, elemente ili odredbe treba dalje podijeliti na one koje je nužno ugovoriti, tj. o njima se suglasiti jer bez njih ugovor određenog tipa ne može nastati (objektivno bitni sastojci ili sastojci bitni po propisima) i na one koje nije nužno ugovoriti jer i bez njih ugovor odreðenog tipa može nastati, ali koje je moguće ugovoriti (subjektivno bitni ili voljom strana bitni sastojci, prirodni ili dispozitivni sastojci i sporedni sastojci)- u svezi sa sadržajem koji strane ugovaraju valja spomenuti i razlikovanje odredaba o kojima su strane pojedinačno pregovarale od onih o kojima nisu, koje postoji kad se ugovor sklapa prema sadržaju koji je unaprijed pripremila jedna strana, odnosno kad se primjenjuju opći uvjeti ugovora (poslovanja)

3.2. SADRŽAJ KOJI JE NUŽNO ODREDITI (OBJEKTIVNO BITNI SASTOJCI)

- postoji minimalan sadržaj ugovora o kojemu se strane nužno moraju suglasiti, tj. koji moraju ugovoriti kako bi ugovor uopće nastao - taj minimalan sadržaj ine objektivno bitni sastojci ugovora- objektivno bitni sastojci ne mogu se odrediti za sve tipove ugovora, nego su to oni sastojci koji su prema prisilnim propisima nužni za nastanak ugovora određenog tipa i njih se – kad je riječ o imenovanim ugovorima – utvrđuje, odnosno izvodi iz zakonskog pojma, odnosno definicije pojedinog tipa ugovora- strane se uvijek moraju suglasiti s postojanjem objektivno bitnih sastojaka ugovora, ali to ne znači da uvijek moraju odrediti i njegov sadržaj, nego je za nastanak ugovora ponekad dostatna suglasnost strana s postojanjem sastojka, a njegov je točan sadržaj određen propisom

3.3. SADRŽAJ KOJI NIJE NUŽNO ODREDITI

Page 53: GP - 1. Kolokvij

UVOD I SUBJEKTIVNO BITNI SASTOJCI- njih bitnima ne čini prisilna odredba propisa, nego volja strana i subjektivno bitan sastojak može biti svaka ugovorna odredba – točka, pitanje, element – koja je za jednu ugovornu stranu toliko važna da bez njezina uvrštenja u sadržaj ugovora ta strana taj ugovor ne bi sklopila, a druga se s time suglasi- prema tomu, značenje, odnosno stupanj važnosti pojedine ugovorne odredbe, odnosno elementa ili sastojka ugovora kriterij je razgraničenja bitnih sastojaka od nebitnih – prirodnih i sporednih – sastojaka. S obzirom na taj kriterij razgraničenja, valja uočiti kako i oni sastojci ugovora koji po zakonu nisu bitni – primjerice sporedni sastojci – voljom ugovornih strana mogu postati bitni sastojci i to će postati uvijek kad bez unošenja određenog sastojka u ugovor jedna strana taj ugovor ne bi sklopila, a druga na to pristane

PRIRODNI (DISPOZITIVNI) SASTOJCI- prirodne sastojke čine dispozitivne odredbe propisa, ponajprije ZOO, a literaturanavodi kako su prirodni sastojci oni sastojci ugovora koji se u pravnom poslu podrazumijevaju jer proizlaze iz prirode određenog pravnog posla- prirodni sastojci – tj. dispozitivne odredbe kojima je uređen pojedini ugovor – činit će sastavni dio sklopljenog ugovora i primijenit će se na nj uvijek – ali i samo onda kad ih drukčijim sporazumom ugovorne strane nisu isključile iz primjene- kad je riječ o trgovačkim ugovorima, prirodni ili dispozitivni sastojci su ponajprije praksa uspostavljena između strana i trgovački običaji jer se oni na te ugovore ponajprije primjenjuju, a odredbe ZOO tek ako uspostavljenom praksom i trgovačkim običajima nije drukčije uređeno- u ugovorima građanskog prava tako je samo ako je primjena običaja određena u ZOO

SPOREDNI (UZGREDNI) SASTOJCI KOJE UREÐUJE ZOO- sporedni sastojci ugovora su oni sastojci za čije je postojanje u ugovoru nužno da se strane suglase, a ako se ne suglase, ne postoje dispozitivne odredbe propisa koje bi se primjenjivale umjesto njih- sporedni sastojci postojat će u ugovoru samo ako ih strane ugovore, a ako ih ne ugovore, ne postoje odredbe propisa koje bi ih zamijenile i umjesto njih činile dio sadržaja ugovora, kao što se događa kad je riječ o prirodnim (dispozitivnim) sastojcima- iako su ti sastojci načelno sporedni, oni postaju bitnim sastojcima ako su za jednu stranu toliko važni da ona bez njih ne bi sklopila ugovor, a druga na to pristane- ZOO opisuje sljedeće sporedne sastojke ugovora: (1) uvjet, (2) rok, (3) odustatnina,(4) ugovorna kazna i (5) namet

1. Uvjet- uvjet je sporedna ugovorna odredba kojom strane učinke ugovora čine ovisnim o budućoj i neizvjesnoj činjenici, a ugovor je – prema ZOO – sklopljen pod uvjetom, s uvjetom, odnosno uz uvjet, ako njegov nastanak ili prestanak ovisi o budućoj i neizvjesnoj činjenici- pravni posao nastaje kad strana očituje dopuštenu privatnopravnu volju za nastanak pravnog odnosa, a namjeravani učinci – prava, odnosno obveze – uopće ne moraju nastati ako je pravni posao ništetan – ili mogu nastati poslije – primjerice unošenjem u pravni posao odgodnog roka ili odgodnog uvjeta- unošenjem odredbe o odgodnom uvjetu ugovorne strane o tom uvjetu ne čine ovisnim nastanak, nego učinke ugovora- uvjet može predstavljati samo činjenica, odnosno okolnost koja je buduća, a kad bi ta činjenica, odnosno okolnost u trenutku sklapanja bila postojeća (ako je riječ o afirmativnom uvjetu), odnosno nepostojeća (ako je riječ o negativnom uvjetu), ugovor ne bi bio sklopljen s uvjetom- da bi određena činjenica, odnosno okolnost predstavljala uvjet, njezino postojanje, odnosno nepostojanje mora biti neizvjesno, a kad njezin nastanak ili prestanak ne bi bio neizvjestan nego siguran, ne bi bila riječ o uvjetu - mora postojati mogućnost da ta činjenica nastane ili prestane jer, kad bi bilo sigurno da ona ne može nastati ili prestati, opet ne bi bila riječ o uvjetu. Stoga neizvjesnost znači da nastanak ili prestanak nije siguran, ali i da mora biti moguć- nastanak, odnosno prestanak mora biti objektivno neizvjestan, a ne neizvjestan samo za ugovorne strane - objektivno, neizvjesne mogu biti samo buduće činjenice, odnosno okolnosti- mogu postojati okolnosti, odnosno činjenice koje na prvi pogled izgledaju kao uvjeti, ali koje to zapravo nisu (nepravi uvjeti) i na koje se zato ne primjenjuju pravila o uvjetima- nepravi su uvjeti: nužni uvjet, pravni uvjet, nemogući uvjet, nedopušteni uvjet i nemoralni uvjet- nužne uvjete čine okolnosti koje jesu buduće, ali kod kojih nema neizvjesnosti nego je sigurno da će te okolnosti nastati (primjerice smrt)- pravne uvjete čine okolnosti predviđene propisima- nemoguće uvjete čine okolnosti koje objektivno ne mogu nastati ili prestati, što znači da ni kod njih nema neizvjesnosti nastanka, odnosno prestanka, i to bilo zbog faktičnih, odnosno fizičkih razloga (fizička nemogucnost), bilo zbog pravnih razloga (pravna nemogućnost)- nedopušteni su uvjeti oni koji su protivni ustavu ili prisilnim propisima- nemoralni su uvjeti oni koji su protivni moralu društva

Vrste i učinci uvjeta- prema tome mora li se činjenica koja je uvjet dogoditi ili se ne smije dogoditi, uvjeti se dijele na afirmativne i negativne

- afirmativni traže da se buduća i neizvjesna činjenica dogodi da bi uvjet bio ostvaren, - negativni da se takva činjenica ne dogodi. Afirmativni je uvjet ispunjen kad se potrebna činjenica dogodi, a negativni kad se ona ne dogodi

- prema tome ovisi li ispunjenje uvjeta – tj. nastanak činjenice koja predstavlja uvjet – o volji i odluci osobe, o prirodnom događaju ili volji trećega, ili i o jednom i o drugom, dijele se na potestativne, kauzalne i mješovite (mikstne)

- potestativni je onaj uvjet kod kojega ispunjenje ovisi o volji i odluci uvjetno ovlaštenog, - kauzalni je onaj čije ispunjenje ovisi o prirodnom događaju ili volji trećega - mješoviti (miksni) ovisi i o jednom i o drugom

Page 54: GP - 1. Kolokvij

- prema učincima koje imaju na ugovor dijele se na odgodne i raskidne, i to je zapravo temeljna podjela uvjeta- odgodni (suspenzivni) uvjet odgađa nastanak učinaka ugovora do trenutka ostvarenja, odnosno nastupanja uvjeta, tj. do trenutka nastanka ili prestanka buduće i neizvjesne okolnosti koja predstavlja uvjet - raskidni uvjet raskida, odnosno uništava učinke ugovora od trenutka u kojemu nastupi

- od sklapanja ugovora do nastupa odgodnog uvjeta ugovor je viseći (pendentan) i ne proizvodi učinke sklopljenog ugovora, a kad taj uvjet nastupi, učinci nastaju retroaktivno od trenutka sklapanja, što znači da se od početka drži valjanim, osim ako bi drukčije proizlazilo iz zakona, prirode posla ili volje strana. Ipak, rokovi za ispunjenje obveza mogu početi teci tek od ostvarenja uvjeta- odgodni uvjet može biti nemoguć, tj. takav da je nemoguće njegovo ostvarenje, a posljedice toga ovise o tome je li riječ o afirmativnom ili negativnom uvjetu- ako je nemoguć uvjet afirmativan – tj. traži da se nešto dogodi – zato što se ne može dogoditi ono što bi izazvalo nastanak učinaka ugovora taj uvjet ugovor čini ništetnim - ako je odgodni nemoguć uvjet negativan – tj. traži da se nešto ne dogodi – ugovor proizvodi učinke od trenutka sklapanja

- kad nastupi raskidni uvjet, ugovor je raskinut i u tom trenutku prestaje proizvoditi prava i obveze koje je dotada proizvodio- i raskidni uvjet može biti nemoguć. Kad je on afirmativan – tj. traži da se nešto dogodi kako bi ugovor bio raskinut – a to se, zbog nemogućnosti, ne može dogoditi, takav raskidni uvjet smatra se nepostojećim- osim što mogu biti nemogući, i odgodni i raskidni uvjeti mogu biti nedopušteni ili nemoralni, odnosno protivni javnom poretku (ustavu, prisilnim propisima i moralu društva). Kad bi – bilo odgodni ili raskidni – uvjet bio takav, ugovor bi bio ništetan

- nastupanje ispunjenja, odnosno ispunjenje – bilo odgodnog ili raskidnog – uvjeta ponekad može biti prouzročeno ili spriječeno ljudskom radnjom, a kad bi bilo spriječeno ili prouzročeno radnjom ugovorne strane, otvoreno je pitanje učinaka takvih radnji ugovorne strane- kad je postupak kojim je ugovorna strana spriječila ili izazvala nastupanje uvjeta sukladan načelu savjesnosti i poštenja, ne nastaju nikakve posebne posljedice, nego uvjet ne nastupa u prvom slučaju, odnosno nastupa u drugom slučaju- ako je postupak protivan načelu savjesnosti i poštenja, a takvim je postupkom strana na čiji je teret uvjet određen, spriječila njegovo nastupanje, uvjet se drži ispunjenim tj. nastupjelim- istodobno, kad je uvjet određen u korist jedne strane, a ona, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči nastupanje uvjeta, drži se da uvjet nije nastupio, tj.da nije ispunjen- kad je ugovor sklopljen s odgodnim uvjetom, pa je ugroženo ostvarivanje prava vjerovnika čije je pravo uvjetovano, on može zahtijevati odgovarajuće osiguranje svojega prava

2.Rok- rok je sporedna ugovorna odredba kojom se učinak ugovora ograničuje vremenom, tako da on nakon isteka određenog vremena nastaje ili prestaje- time je ujedno naznačena podjela rokova na odgodne (suspenzivne) i raskidne (rezolutivne)

- raskidni se rok u stvarnosti često ugovara pri sklapanju ugovora kojima nastaje trajni dugovni odnos, kao što su ugovor o zakupu, najmu, licenciji- odgodni se rok ugovara kad strane ne žele da ugovor počne proizvoditi učinke već u trenutku njegova sklapanja, nego tek nakon isteka određenog vremena

- glavni element razlikovanja uvjeta i rokova je neizvjesnost, odnosno izvjesnost- uvjetima i rokovima zajedničko je to što je riječ o budućim dogadajima, ali kod rokova nema neizvjesnosti jer je sigurno da će određeno vrijeme proteći, a objektivna je neizvjesnost hoće li neka činjenica (nepostojeća u trenutku sklapanja ugovora) nastati, ili će neka činjenica (postojeća u trenutku sklapanja ugovora) nestati – jedna od dvije nužne potrepštine uvjeta

- od odgodnih i raskidnih rokova valja razlikovati početne i završne- početni – vremenski se ograničuju učinci ugovora- završni – određuje se vrijeme ispunjenja, odnosno početak i završetak obveza

- jednostavni - su rokovi kod kojih nema elementa neizvjesnosti – sigurno je ne samo da će se istek roka dogoditi, nego i kad će se dogoditi (dies certus an certus quando)- složeni - su oni kod kojih postoji element neizvjesnosti, pa se na njih primjenjuju pravila o uvjetima - ti rokovi mogu biti određeni na više načina:

1) kao rok za koji je izvjesno da će isteći, ali je neizvjesno kad će isteći (dies certus an incertus quando), primjerice, kad je riječ o nečijoj smrti – jer je sigurno da će svatko umrijeti, ali nije sigurno kad će umrijeti

2) kao rok za koji nije izvjesno da će isteći, ali je izvjesno kad će isteći ako istekne (dies incertus an certus quando), primjerice, kad rok istječe na nečiji rođendan – nije sigurno hoće li osoba doživjeti taj roendan, ali – ako ga doživi – sigurno je kad će isteći

3) kao rok za koji nije izvjesno niti hoće li isteći, niti kad će isteći ako istekne (dies incertus an incertus quando), primjerice, kad je riječ o roku koji istječe kad fizička osoba sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme – nije sigurno ni hoće li ona ikad sklopiti taj ugovor, ni kad će ga sklopiti, ako ga sklopi

- u svezi s rokovima je i pitanje od kojeg točno trenutka oni počinju teći i kad točno oni istječu:a) rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojega se rok računa, a završava se istekom posljednjeg dana roka

Page 55: GP - 1. Kolokvij

b) rok određen u tjednima, mjesecima ili godinama završava se onog dana koji se po imenu i broju poklapa s danom nastanka događaja – a ne od prvog dana poslije događaja – od kojega rok počinje teći, a ako takvog dana nema u posljednjem mjesecu, kraj roka je posljednji dan tog mjesecac) ako je posljednji dan roka dan kada je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan, d) početak mjeseca označuje prvi dan u mjesecu, sredinu – petnaesti, a kraj – posljednji dan u mjesecu, ako što drugo ne proizlazi iz namjere stranaka ili iz prirode ugovornog odnosa

3.Odustatnina- ako je pri sklapanju ugovora, ili poslije, ugovoreno pravo jedne ili obje strane da jednostranim očitovanjem raskinu ugovor, ali s time da drugoj strain daju određenu svotu novca ili drugih stvari, onda je ugovorena odustatnina- odustatnina - ugovorom određena novčana svtota ili druga imovinska korist uz čije plaćanje, odnosno davanje, su – na temelju sporedne ugovorne odredbe – jedna ili obje strane ovlaštene odustati od ugovora i čijim plaćanjem, odnosno davanjem, ugovorom ovlaštena strana jednostrano raskida ugovor- kad je ugovorena odustatnina, suugovaratelj koji je ugovornom odredbom o odustatnini ovlašten odustati od ugovora može valjano to učiniti pod sljedećim kumulativno postojećim pretpostavkama:

1) da nije protekao rok za ispunjenje njegove obveze, osim ako strane nisu odredile rok do kojega ovlaštenik može odustati od ugovora, jer tada može odustati do isteka tog roka

2) da nije počeo ispunjavati svoje obveze ni primati ispunjenje od druge strane3) da daje odustatninu istodobno s izjavom o odustajanju

- kad su kumulativno ispunjene ove pretpostavke, ugovor se raskida

- samo ovlaštenikovo davanje izjave o odustanku izaziva dvije posljedice: (1) prestaje njegovo pravo zahtijevati ispunjenje od druge strane te (2) nastaje njegova obveza da istodobno dade odustatninu

- s druge strane, pravo ovlaštenika na odustanak od ugovora prestaje čim se zbije prvi od sljedećih događaja: (1) istekne ugovoren rok za odustanak, (2) istekne rok za ispunjenje obveze ovlaštenika odustanka, (3) ovlaštenik odustanka počne ispunjavati obveze ili primati ispunjenje

4. Ugovorna kazna- ugovorna kazna je određena novčana svota, ili neka druga materijalna korist koju se dužnik ugovorom obvezao platiti, odnosno pribaviti vjerovniku ako svoju nenovčanu obvezu (1) ispuni sa zakašnjenjem, (2) ispuni neuredno, ili (3) ne ispuni uopće

Ugovaranje i ugovorna odredba- sporazum, odnosno ugovorna odredba o ugovornoj kazni, redovito je sastavni dio nekog ugovora- ugovorna kazna može biti ugovorena i zasebno, i ne samo radi osiguranja ispunjenja ugovorne nego i izvanugovorne obveze, ali ne može postojati sama za sebe, pa taj sporazum, odnosno odredba, dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi – taj sporazum je akcesoran u odnosu na navedenu obvezu - za valjanost sporazuma (ugovorne odredbe) o ugovornoj kazni nužno je:

1) da ugovorna kazna bude ugovorena za slučaj zakašnjenja, neurednog ispunjenja, ili neispunjenja nenovčane obveze 2) da bude određena ili barem odrediva, a odrediti se može – primjerice– u ukupnom iznosu, postotku, ili za svaki dan zakašnjenja3) da bude ugovorena u obliku koji je pretpostavka valjanosti ugovora, ako je određen oblik pretpostavka njegove valjanosti

Učinci- odredba o ugovornoj kazni neće se primijeniti ni u jednom slučaju u kojem bi zakašnjenje, neispunjenje, ili neuredno ispunjenje bilo posljedica više sile jer za to dužnik koji još nije u zakašnjenju nikad ne odgovara- kad je to posljedica slučaja, odredba se neće primijeniti ako dužnik ne odgovara za slučaj, a ako odgovara, odredba će se primijeniti- strane nisu posve slobodne pri određivanju visine ugovorne kazne jer će sud, na zahtjev dužnika, smanjiti ukupnu svotu ugovorne kazne ako ustanovi da je ona nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta dužnikove činidbe- pretpostavka učinaka koji se navode je i da vjerovnik ugovorne kazne nije od dužnika primio zakašnjelo, odnosno neuredno ispunjenje, a da bez odgode dužniku nije očitovao pridržaj prava zahtijevati isplatu ugovorne kazne- ako je ugovorena za neispunjenje, pa ono nastupi, vjerovnik može zahtijevati ili ispunjenje, ili ugovornu kaznu, a ako zatraži isplatu ugovorne kazne, gubi pravo zahtijevati ispunjenje- s druge strane, za dužnika ugovorna kazna nema ulogu odustatnine i dužnik nema pravo odustati od ugovora isplatom ugovorne kazne, osim ako to nije bila namjera ugovornih strana pri ugovaranju

- ako je kazna ugovorena za zakašnjenje, ili neuredno ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati i ispunjenje, i ugovornu kaznu, no to ne može učiniti ako je primio ispunjenje, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da pridržava pravo na ugovornu kaznu- istodobno za dužnika ugovorne kazne ona nema karakter odustatnine, pa dužnikovo plaćanje ugovorne kazne, uz očitovanje volje za odustanak, ne bi proizvelo namjeravan pravni učinak raskida ugovora. Taj bi (raskidni) učinak, iznimno, ove radnje proizvele kad bi iz suglasne volje strana proizlazio zaključak kako su one ugovaranjem penala ujedno ugovorile i odustatninu

Page 56: GP - 1. Kolokvij

Odnos ugovorne kazne i štete koju trpi vjerovnik- ugovaranje ugovorne kazne samo po sebi nema svrhu ugovaranja naknade štete jer vjerovnik ugovorne kazne ima pravo zahtijevati isplatu ugovorne kazne neovisno o tome je li zbog dužnikova zakašnjenja, neurednog ispunjenja, ili neispunjenja pretrpio štetu, ili je nije pretrpio, tj. i onda kad štetu nije pretrpio- ipak, kad vjerovnik pretrpi štetu i zahtijeva njezinu naknadu, ugovorna kazna dobiva ulogu naknade štete

Odnos ugovorne kazne i zakonom određene naknade- ponekad je za dužnikovo neispunjenje, neuredno ispunjenje, ili zakašnjenje zakonom predviđeno plaćanje određene svote, imenovane kao penal, ugovorna kazna ili slično - ugovorne strane i u takvim slučajevima mogu ugovoriti ugovornu kaznu i postojanje zakonske odredbe neće otkloniti valjanost ugovorne odredbe- zabranjena je kumulacija zahtjeva na temelju zakona i na temelju ugovorne odredbe, pa vjerovniku ne pripada pravo zahtijevati i jedno i drugo, osim kad bi zakonom to bilo dopušteno- tada vjerovnik ima pravo izbora između zahtjeva za ugovornom kaznom i zakonom predviđenom naknadom, osim ako iz odredaba kojima je ta naknada ustanovljena ne bi proizlazilo drukčije

6. Namet- namet (modus) je sporedna odredba kojom se primatelju (stjecatelju, vjerovniku) nalaže nešto učiniti ili dati, odnosno kojom mu se nalaže neka dužnost, a može se valjano odrediti samo u besplatnim pravnim poslovima- namet nema karakter protučinidbe- namet se ne može poistovjetiti s uvjetom, a to je vidljivo iz posljedica neispunjenja nameta u usporedbi s posljedicama nastupanja uvjeta- ako dođe do neispunjenja nameta, druga strana može zahtijevati njegovo ispunjenje ili (alternativno) raskinuti sklopljen ugovor - iznimno od izloženoga, u poslovima mortis causa neispunjenje nameta ima učinak raskidnog uvjeta, što znači da se neispunjenjem nameta ugovor raskida

4. TUMAČENJE PRAVNIH POSLOVA

- izlaganje o tumačenju pravnih poslova ne odnosi se samo na jednostrane i dvostrane pravne poslove (ugovore) obveznog prava nego se odnosi na sve pravne poslove u građanskom, odnosno privatnom pravu, pa ga treba na odgovarajući način primijeniti i na pravne poslove u drugim područjima privatnog prava, ako posebnim pravilima nije drukčije određeno- kad ugovor nije sklopljen u pisanom obliku točan sadržaj suglasne volje njegovih strana znatno je teže utvrditi nego kad je sklopljen u pisanom obliku- kad su ugovorne odredbe jasne te neprijepornog sadržaja i značenja, nije ih potrebno tumačiti, nego se one primjenjuju onako kako glase

- pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu razumjeti tako kako odgovara načelima obveznog prava, utvrđenim u ZOO- osim ovoga temeljnog pravila postoje i tri dopunska:

1) kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane

2) nejasne odredbe u naplatnom ugovoru valja tumačiti u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba3) nejasne odredbe u besplatnom ugovoru i jednostranom pravnom poslu valja tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika

- ugovorom suugovaratelji mogu predvidjeti da će, u pogledu smisla i domašaja ugovornih odredaba, netko treći tumačiti ugovor umjesto njih samih. U tom slučaju, ako ugovorom nije drukčije predviđeno, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim organom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora, osim ako treća osoba odbije dati tumačenje ugovora

2. ELEMENTI PRAVNOG POSLA

- za nastanak pravnog posla nužni su isti elementi koji su nužni za nastanak konkretnoga pravnog odnosa i subjektivnog prava jedne te pravne dužnosti druge strane, tj. objektivno pravo, najmanje dva pravna subjekta koji će ciniti dvije strane u odnosu, najmanje jedan pravni objekt i pravne činjenice- među pravnim činjenicama potrebnim za nastanak pravnog odnosa ovdje se posebno ističe dopuštena ljudska radnja, odnosno očitovanje dopuštene privatne volje za nastanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa kojim se poduzima pravni posao – jer je upravo to očitovanje pravni temelj (titulus) pravnog odnosa koji nastaje- stoga se izlaganje o očitovanju volje ne odnosi samo na jednostrane i dvostrane pravne poslove (ugovore) u obveznom pravu nego se odnosi na sve pravne poslove u građanskom odnosno privatnom pravu, pa ga treba na odgovarajući način primijeniti i na pravne poslove u drugim područjima privatnog prava, ako posebnim pravilima nije drukčije određeno- kad je riječ o pravnim poslovima u obveznom pravu, valja podsjetiti na to kako je u tim pravnim poslovima pravni objekt (objekt prava) činidba – pozitivna ili negativna ljudska radnja – a drugi mogući pravni objekti mogu biti samo objekti činidbe, primjerice stvari mogu biti objekti činidbe koja ima oblik davanja

- stoga je za nastanak pravnog posla obveznog prava – osim objektivnog prava – potrebno:a) očitovanje dopuštene privatne volje jedne strane za nastanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, tj. poduzimanje pravnog posla

koje – u pravilu – treba prispjeti drugoj strain

Page 57: GP - 1. Kolokvij

b) da se očitovanje volje odnosi na činidbuc) da ne postoji nedopuštena pobuda

2. OČITOVANJE VOLJE (PODUZIMANJE PRAVNOG POSLA)

Općenito o volji i očitovanju- jednostrani pravni poslovi nastaju kad strana koja ih poduzima izjavi, tj. očituje volju – a obveznopravni su kad se time preuzima, mijenja ili prestaje obveza čiji objekt je činidba – te – u pravilu – kad druga strana primi to očitovanje, odnosno kad ono prispije drugoj strani pri čemu nije potrebna suglasnost te druge strane s obvezivanjem prve- za nastanak dvostranog pravnog posla (ugovora), osim toga, nužno je i sadržajnoistovjetno (suglasno) očitovanje volje druge strane, tj. njezin pristanak koji je prispio prvoj strani, što podrazumijeva da su očitovanja uzajamna- nastanak pravnog posla treba razlikovati od nastanka valjanog pravnog posla jer pravni posao može nastati, ali biti nevaljan - u svezi s voljom i očitovanjem, za nastanak valjanog i jednostranog pravnog posla i ugovora kumulativno su nužni:

a) postojanje ozbiljne (stvarne) voljeb) očitovanje volje koje je valjano, odnosno sukladno stvarnoj volji, slobodno i ozbiljnoc) prispijeće očitovanja drugoj strani- za nastanak valjanog ugovora još i:

1) sukladnost (sadržajna istovjetnost) očitovanja volje dviju strana, odnosno sadržajna istovjetnost očitovanja druge strane očitovanju prve strane

2) uzajamnost očitovanja- stoga pravila koja se izlažu valja podijeliti na sljedeći način:

a) pravila o stvarnoj i ozbiljnoj volji, njezinu valjanom očitovanju i prispijeću drugoj strani primjenjuju se i na nastanak jednostranih i na nastanak dvostranih pravnih poslova (ugovora) jer za nastanak ugovora i kod jedne i kod druge strane moraju postojati i ozbiljna volja i valjano očitovanje te prispjeće očitovanja drugoj strain

b) pravila o suglasnosti volja i uzajamnosti očitovanja primjenjuju se samo na nastanak dvostranih pravnih poslova (ugovora)

Postojanje ozbiljne (stvarne) volje- volja je unutarnji neiskazan, nemanifestiran, neočitovan, odnos prema poduzimanju pravnog posla, odnosno sklapanju ugovora i za valjan nastanak svakoga pravnog posla treba postojati ozbiljna tj. stvarna volja odnosno želja za stvaranje određenog ugovora- nepostojanje stvarne i ozbiljne volje jedne strane može postojati (1) a da druga strana za to nije znala ili morala znati, ili (2) uz znanje druge strane- kad kod jedne strane nema ozbiljne i stvarne volje – ali ta je strana, unatoč tomu, svjesno očituje – a druga za nepostojanje volje ne zna, niti mora znati, postoji mentalna rezervacija- mentalna rezervacija ne čini pravni posao nevaljanim, nego je on valjan, a razlog tome je potreba sankcioniranja nesavjesnosti onoga tko očituje volju i honoriranja savjesnosti primatelja očitovanja- kad jedna strana slobodno i ozbiljno očituje volju, ali bez prave volje, odnosno namjere sklapanja, i kad druga strana to zna, riječ je o simulaciji i pravni posao ne nastaje stvarno, nego samo prividno, pa se naziva prividan ili simuliran pravni posao i ništetan je

Postojanje i valjanost očitovanja volje- samo postojanje ozbiljne, odnosno stvarne volje nije dostatno za nastanak valjanog pravnog posla, nego je za to potrebno i valjano očitovanje (izjavljivanje, pokazivanje, priopćivanje) upravo te volje- volja se mora izjaviti ili očitovati- ona se može očitovati svakim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti (1) kako volja postoji, (2) koji je njezin sadržaj i (3) identitet osobe koja očituje volju

- najsigurniji način očitovanja volje je očitovanje riječima, bilo izgovorenim, bilo napisanim, a volja je očitovana i kad je pokazana znacima ili drugim radnjama, odnosno ponašanjem iz kojega proizlazi odgovor na navedena tri pitanja, tj. konkludentnim radnjama

- riječi kojima se očituje volja mogu biti izgovorene ili napisane- očitovanje pisanim riječima ne podrazumijeva potpis osobe koja očituje volju jer potpis nije jedini način utvrdivanja njezina identiteta, a dostatno je samo da se on sa sigurnošću može utvrditi- redovito pisano očitovanje podrazumijeva potpis osobe koji sadrži njezino ime i prezime ili samo prezime ili samo skraćeni oblik prezimena tj. paraf, potpis može biti vlastoručan, stavljen mehaničkim sredstvom kao što je faksimil ili elektronički, pri čemu postoje običan i napredan elektronički potpis. Među oblike potpisa treba uvrstiti i rukoznake i otiske prstiju koje stavljaju nepismene osobe

- znaci i konkludentne radnje imaju ograničenu uporabu, ne samo zato što su manje sigurni glede postojanja volje, nego i zato što zbog prirode znaka I konkludentnih radnji neæe uvijek biti moguće utvrditi sadržaj volje koja se očituje na takav način

- primjerice, klimanjem glavom, ili nekom drugom gestom ili mimikom može se očitovati prihvat ponude, ali ne može se dati ponuda jer iz toga nije jasan sadržaj volje

- očitovanje riječima i znacima ubraja se u izravna očitovanja, a očitovanje konkludentnim radnjama ubraja se u neizravna očitovanja - ponekad osoba koja poduzme ili obavi radnju koja bi se mogla shvatiti kao konkludentna radnja s pravnim učinkom ne želi da ta radnja proizvede pravni učinak, nego želi isključiti tu mogućnost. Očitovanje kojim se u najširem smislu želi isključiti takva mogućnost naziva se protestatio, a očitovanje kojim se želi isključiti mogućnost da radnja dovede do gubitka prava, naziva se pridržaj ili reservatio

Page 58: GP - 1. Kolokvij

- prema literaturi i nekim propisima, postoji i očitovanje volje šutnjom što se obrazlaže okolnošću da, prema ZOO, u pravilu šutnja ponuđenog ne znači prihvat ponude- očitovanje volje ne postoji samo kad je riječ o radnji osobe nego može postojati i kad je riječ o propuštanju, odnosno šutnji, pa pravni posao može biti valjano poduzet i prešutno, ali samo kad iz šutnje proizlazi zaključak o postojanju i sadržaju volje osobe koja šuti

- očitovanje volje ne postoji kad je primijenjena neposredna fizička sila (vis absoluta) na drugu osobu – pravni posao je ništetan- od postojanja očitovanja volje nužno je razlikovati očitovanje volje koje je valjano, tj. koje stvara namjeravane pravne učinke bez mogućnosti njihova poništenja- za valjanost očitovanja, tj. pravnog posla koji se time poduzima nužni su:

1) sklad između stvarne volje i očitovanja2) određen minimalni sadržaj očitovanja

- sklad – tj. sadržajna istovjetnost – između stvarne i ozbiljne volje i očitovanja kod osobe koja očituje volju postoji kad je volja očitovana slobodno i ozbiljno te, ako izostaje barem jedno od toga, očitovanje nije valjano

- u slučajevima školskog primjera i šale ne postoji ozbiljna volja osobe koja je očituje, ali ni samo očitovanje nije ozbiljno, pa su to primjeri za neozbiljno očitovanje volje- mane volje (nesklad između volje i očitovanja) – kad kod jedne ili obje strane nepostoji stvarna ili ozbiljna volja, ili slobodno i ozbiljno očitovanje, ili ne postoji i jedno i drugo, ali postoji nesklad između stvarne volje i očitovanja

- za valjani nastanak pravnog posla potreban je i određen minimalan sadržaj očitovanja volje - kad je riječ o jednostranim pravnim poslovima, taj minimalni sadržaj mora očitovati strana koja se tim poslom obvezuje, a kad je riječ o dvostranim pravnim poslovima (ugovorima), taj sadržaj mora očitovati barem jedna strana pravnog posla, a druga ga može jednostavno prihvatiti

- minimalan sadržaj očitovanja, nuždan za nastanak valjanog pravnog posla, čine objektivno bitni sastojci pravnog posla, odnosno ugovora one vrste i onog tipa čiji se nastanak želi i nakana poduzimanja pravnog posla koja mora biti vidljiva iz očitovanja volje

- volja se može priopćiti primatelju očitovanja bez uporabe tehničkih sredstava, ili pomoću njih (primjerice telefonom, telefaxom, internetom

Prispijeće očitovanja volje primatelju- očitovanje volje u pravilu proizvodi učinke ne u trenutku kad je dano, nego u trenutku kad prispije osobi kojoj se daje, tj. u trenutku kad primatelj primi to očitovanje - trenutak primitka ili prispijeća očitovanja volje adresatu nije trenutak kad je on saznao za očitovanje, njegov sadržaj i identitet davatelja očitovanja, nego trenutak kad je za to mogao saznati uz primjenu one pozornosti na koju je obvezan- primjerice, očitovanje dano u pismu nije primljeno kad je primatelj pročitao pismo, nego kad je poštar stavio pismo u poštanski sandučić primatelja, a očitovanje dano telefaksom kad je faks primljen

Suglasnost volja i očitovanja ugovornih strana- za nastanak ugovora nužni su i suglasnost volja i očitovanja dviju strana- suglasnost pravno relevantnih (stvarnih, odnosno ozbiljnih) volja je stanje u kojemu postoji istovjetan ili identičan, ili jedinstveni sadržaj stvarnih i ozbiljnih volja, a suglasno ili sukladno očitovanje postoji kad obje strane isto tako očituju volju, odnosno isti sadržaj ---- istodobno, odstupanje sadržaja očitovanja jedne strane od sadržaja očitovanja druge dovodi do toga da ugovor ne nastaje- suglasnost mora postojati glede bitnih sastojaka ugovora, ali ne i glede »sporednih točaka« kad su strane postizanje suglasnosti o njima ostavile za vrijeme nakon trenutka u kojemu je ugovor sklopljen- »sporedne točke« ne uključuju pitanja o kojima se strane, po zakonu ili njihovoj volji, moraju suglasiti kako bi ugovor nastao (bitni sastojci), nego samo ostala pitanja glede kojih njihova suglasnost nije nužna za nastanak ugovora- ako strane glede »sporednih točaka« ne postignu suglasnost, ugovor je ipak nastao, a sporedna pitanja o kojima se strane nisu suglasile uredit će sud pri čemu će se rukovoditi pregovorima (ako ih je bilo), odnosno očitovanjima strana danim prije sklapanja ugovora između tih strana, utvrđenoj praksi između tih strana (ako postoji) te običajima- suglasnosti nema kad između strana postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o nekom bitnom sastojku

Uzajamnost očitovanja ugovornih strana- uzajamnost očitovanja postoji kad stvarnu i pravno relevantnu volju dvije strane očituju jedna drugoj, što znači da ugovor nastaje kad su obje strane – ali upravo i samo ugovorne strane – primile očitovanje volje druge strane koje je valjano i sukladno, ili suglasno vlastitu očitovanju- ugovor neće nastati ako bilo koja od strana svoje očitovanje da trećoj osobi, a ne osobi s kojom sklapa ugovor

Oblik očitovanja volje (oblik, odnosno forma pravnog posla) - oblikom se može smatrati vanjska, vidljiva ili uočljiva, manifestacija ili vanjski izraz nekog sadržaja, a kako svaki pravni posao mora imati neki minimalan sadržaj, podrazumijeva se kako mora postojati i neki oblik u kojemu će taj sadržaj prema van biti izražen- u načelu, tj. ako zakonom ili voljom strane ili strana pravnog posla nije drukčije određeno, poduzimanje jednostranih pravnih poslova, odnosno sklapanje ugovora ne podliježe nikakvom unaprijed određenom obliku (formi), primjerice pisanom obliku, a to znači kako općenito vrijedi načelo neformalnosti pravnih poslova - glede oblika pravni je posao valjano poduzet, odnosno ugovor valjano sklopljen i usmeno (izgovorenim riječima), i znacima, i konkludentnim radnjama, a ponekad i šutnjom

Svrha određivanja oblika

Page 59: GP - 1. Kolokvij

- unatoč načelu neformalnosti pravnih poslova, ponekad je za pojedine tipove pravnih poslova prisilnim normama propisan određen oblik u kojemu oni moraju biti poduzeti i tada se otvara pitanje svrhe propisivanja tog oblika- određen oblik pravnog posla najčešće se zahtijeva radi valjanosti, dokazivanja, upisa i utuživosti.- odredbe zakona kojima se propisuje neki određen oblik u kojemu pravni posao treba biti poduzet redovito su prisilne, pa – kako je protivnost prisilnim normama jedan od razloga nevaljanosti pravnih poslova – propuštanje poduzimanja pravnog posla u tom obliku dovodi do njegove ništetnosti- osim propisa, određen oblik kao pretpostavku valjanosti ponekad određuju i ugovorne strane pri sklapanju nekog ugovora

Mogući oblici Propisani – određuju više mogućih oblika pravnih poslova Ugovorni – ugovaraju samo jedan određen oblik – pisani

Usmeni oblik – kada je volja strane ili strana očitovana riječima, znacima ili konkuldentnim radnjama – proizlazi iz načela neformalnosti ugovora i mogućih načina valjanog očitovanja volje – većina pravnih poslova u stvarnosti ima usmen oblik – nedostatak je da će biti teže ustanoviti sadržaj – prednost je da omogućuje brzinu sklapanja i ispunjenja ugovora koja je često potrebna – strane imaju pravo da od svog suugovaratelja zahtijevaju pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora koje nastaju u trenutku sklapanja, a svakoj strani prestaje kad druga strana ispuni ugovorne obveze – strana koja zahtijeva pisanu potvrdu dužna je drugoj strani uručiti barem dva primjerka potpisanog teksta ugovora s pozivom da joj barem jedan potpisani primjerak vrati, a ako druga strana ne uputi prvoj strani potvrdu u roku 8 dana od primitka poziva prva strana stječe pravo na tužbu radi utvrđenja postojanja ugovora i pravo na naknadu štete zbog neizdravanja potvrde

Pisani oblik – postoje oblici pravnih poslova koji podrazumijevaju pisani oblik – kad je propisom predviđen pisani oblik pravnog posla ugovor je sklopljen čim je strana il čin su strane izradile i potpisale ispravu koja sadrži barem objektivno bitne sastojke pravnog posla – propisi mogu određivati potrebu sudjelovanja javnog tijela i tada se postojanje isprave podrazumijeva – pravni posao nije valjan kad je isprava izrađena i kad su je strane potpisale, nego tek kad su ispunjene i dodatne pretpostavke

Sudski zapisnik Javnobilježnička isprava – sve isprave izrađena uz sudjelovanje javnog bilježnika i obuhvaća javnobilježničke akte i privatne

isprave koje je ovjerio javni bilježnik ili je na privatnim ispravama ovjerio potpis – javnobilježničke akte sastavlja javni bilježnik i oni su izvršne isprave, a privatne isprave sastavljaju same strane i podnose ih javnom bilježniku na potvrdu a potpise na ovjeru – potvrđene privatne isprave imajusnagu javnobilježničkog akta

Pravni posao poduzet pred svjedocima – u ZOO nije predviđen – može biti predviđen u pravnim poslovima za slučaj smrti (oporuka)

Određen oblik kao pretpostavka valjanostiOdređen oblik pretpostavka je valjanosti pravnog posla kad je predviđen propisom i voljom strane – najčešće je predviđen pisani oblik bez sudjelovanja javnog tijela

Pravni posao nastaje u trenutku u kojemu njegova strana ili strane izrade ispravu i tu ispravu potpišu, a ako je predviđeno i sudjelovanje javnog tijela, u trenutku kad su ispunjene i druge pretpostavke. Ako je predviđen neki drugi oblik ugovor je sklopljen kad su ispunjene pretpostavke sklapanja u tom drugom obliku.

Isprava – materijalna stvar u kojoj je nekim pismom zabilježen sadržaj koji ima neko značenje za pravne odnose – tjelesna stvar – elektronička isprava ima istu pravnu snagu kao i isprava na papiru ako se njezina uporaba i promet provode u skladu s odredbama Zakona o elektroničkoj ispravi – trebaju je potpisati strane koje se obvezuju – vlastoručan potpis kao utvrđivanje identiteta osobe

Dovoljno je da svaka strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani, ako strane razmijene pisma ispunjen je zahtjev pisanog oblika – kad postoji jedna isprava trebaju je potpisati obje strane

Sadržaj ugovora – vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo

Istodobne usmene (neformalno usuglašene) odredbe su valjane ako:1. Nije riječ o bitnim sastojcima2. Nisu suprotne formalno očitovanu sadržaju ugovora3. Nisu protivne cilju propisivanja4. Njima se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obje strana,ali samo je oblik propisan u interesu strana

Stranke se nakon sklapanja ugovora mogu usuglasiti o njegovoj izmjeni i raskidu. Formalan ugovor se može raskinuti neformalnim sporazumom – zakonom može biti predviđen obvezni oblik za raskid

Propuštanje sklapanja ugovora u potrebnom obliku čini ugovor ništetnim osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne bi proizlazilo drukčije. Djelomična ništetnost – zbog nedostatka obvezatnog oblika ugovor u cijelosti će biti ništetan samo ako u obvezatnom obliku nisu izraženi bitni sastojci

Page 60: GP - 1. Kolokvij

Konvalidacija ispunjenjem - Ugovori koji moraju biti sklopljeni u određenom obliku ipak doista mogu biti ne samo sklopljeni nego ponekad i u cijelosti ili pretežno ispunjeni,a da nisu sklopljeni u tom obliku. Ako postoje obje te pretpostavke, i ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismeni oblik, smatrat će se pravovaljanim,osim ako iz vilja zbog kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

Određen oblik radi dokazivanjaUgovorne strane mogu se suglasiti o sklapanju ugovora u određenom obliku radi ostvarivanja dokaza o skopljenom obliku ili u neku drugu svrhu. Ugovor nastaje valjano u trenutku kad su strane postigle suglasnost o bitnim sastojcima te nastaje obveza da ugovoru daju predviđen oblik – strane će obvezivati ono što je neformalno ugovoreno – može se izmijeniti ili raskinuti u bilo kojem obliku

4.Očitovanje volje za drugoga (zastupanje)

Pojam i učinci zastupanjaDa bi fizička osoba mogla valjano sklopiti ugovor mora imati poslovnu sposobnost – pravne osobe stječu poslovnu sposobnost upisom osnivanja u odgovarajući registar, ali same ne mogu očitovati volju jer nemaju fizičko tijelo- Neposredno zastupanje Kad jedna osoba poduzme valjan pravni posao ona preuzima obveze,ali ne može stvoriti obvezu svojim očitovanjem volje za drugu osobu.Ako osoba preuzme valjan pravni posao kao ovlašten zastupnik druge osobe strana u tom pravnom poslu je zastupani. Zastupnik je preuzeo pravni posao u ime i za račun zastupanog.- Posredno zastupanjeJedna osoba može ugovorom povjeriti drugoj osobi da ona s trećim obavi neki pravni posao čije je obavljanje u životnom, faktičnom, gospodarskom interesu prve osobe. Ako je druga osoba pravni posao sa trećom ne obavlja kao zastupnik prve, ona ga obavlja u svoje ime i postaje strana pravnog posla s trećim te prema trećemu preuzima obveze i stječe prava.

Kad jedna osoba kao zastupnik zastupane osobe poduzme pravnu radnju prema trećemu, pravni odnos nastaje između trećega i zastupanog, a ne između trećeg i zastupnika.

Kad zastupnik prema trećem poduzme pravni posao, postojat će najmanje 2 pravna odnosa:1. Pravni odnos između zastupanog i zastupnika2. Pravni odnos između zastupanog i trećeg3. U slučaju zastupnikova prekoračenja nastaje pravni odnos između zastupnika i trećega

Opća pravila o zastupanjuDa bi nastao pravni odnos između zastupanog i trećeg potrebno je postojanje 3 pretpostavke :

1.Zastupnik mora biti ovlašten za zastupanje ovlast proizlazi iz :

zakona izjave volje zastupanoga (punomoć) statuta akta nadležnog organa

Ovlašteno zastupanje je ujedno jedini slučaj kad u privatnom pravu jedna osoba za drugu može stvoriti obvezuOvlast pripada osobno zastupniku,ali može prenijeti ovlasti na drugoga kada:

mu je to dopušteno zakonom kad mu je to dopušteno pravnim poslom koji uzme zastupani kad je okolonostima spriječen osobno poduzeti posao,a interesi zastupanog zahtijevaju neodgodivo poduzimanje posla

- Ovlast se prenosi pravnim poslom i zamjenik postaje zastupnik zastupanog te ima ovlasti prvobitnog zastupnika. Prvobitni zastupnik odgovara zastupanom za izbor zamjenika ali ne i za njegov rad. - Lažni zastupnik ne može stvoriti obvezu. Neovlašteno zastupani može odobriti ugovor u povodu zahtjeva trećeg sve do isteka primjerenog roka koji je odredio treći,a kad taj rok istekne, smatra se da ugovor nije sklopljen. Odobrenje ugovora djeluje retroaktivno jer njegovim davanjem ugovor se smatra sklopljenim od početka.- Ako neovlašteno zastupani ne odobri ugovor ili se primjenjuje predmnijeva o tome,pravni posao nije poduzet. Treći koji je savjestan da neovlašteni nastupa bez ovlasti, ima pravo od lažnog zastupnika zahtijevati naknadu štete.

2.Zastupnik mora postupati unutar granica ovlasti za zastupanjeZastupnik može biti ovlašten za zastupanog poduzimati sve pravne poslove ili samo neke. Kad zastupnik nije ovlašten za poduzimanje svih pravnih poslova u ime zastupnika on može prekoračiti ovlasti te ih prekoračuje poduzimanjem posla za koji nije ovlašten. U slučaju prekoračenja,pravni posao koji je zastupnik podizeo ne obvezuje zastupanog. On može odobriti posao koji je poduzet a odobrenje djeluje retroaktivno pa se pravni posao smatra nastalim od trenutka njegova sklapanja. Pravni položaj trećeg ovoisi o tome je li on mogao znati za zastupnikovo prekoračenje ovlasti ,a dijelom i je li zastupani odobrio ugovor ili nije. - Ako je treći znao za prekoračenje ovlasti:

↘ Ugovor ga obvezuje i njegov položaj glede valjanosti ovisi o tome hoće li zastupani odobriti ugovor ili ne↘ Ne pripada mu pravo na nakandu štete ni kad zastupani odbije dati odobrenje

- Ako treći nije znao, ni morao znati za prekoračenje ovlaštenja:

Page 61: GP - 1. Kolokvij

Može izjaviti da se ne drži vezanim ugovorom do trenutka kad ga zastupani odobri, a ako zastupani ne odobri ugovor ili se primjenjuje predmnjeva o odbijanju odobrenja pripada mu pravo na naknadu štete koju može zahtijevati od zastupnika i zastupanog.

3.Stvarno ili moguće znanje trećega da zastupnik nastupa kao zastupnikNužno je da treći zna ili može znati da zastupnik ne nastupa u svoje ime, nego u ime zastupanog. Ako treći to nije znao pravni posao nema učinke između njega i zastupanog.

Zastupanje na temelju zakonaZakon propisuje da neka osoba čim stekne neko predviđeno svojstvo ipso iure stječe pravo zastupati neku drugu osobu (roditelji zakonski zastupnici svoje djece).Zastupnici na temelju zakona: / zastupaju u svim pravnim poslovima

Maloljetnih fizičkih osoba su njihovi roditelji Javnog trgovačkog društva je svaki član tog društva osim ako je društvenim ugovorom drugačije određeno Komanditnog društva je svaki osobno odgovorni član društva Gospodarskog interesnog udruženja,dioničkog društva i društva s ograničenom odgovornošću je uprava

Zastupanje na temelju izjave volje zastupanog (punomoći) Punomoć – poslovno sposobna osoba može svojom iujavom volje ovlastiti drugu osobu da ona u njezino ime poduzme jedan ili više pravnih poslova – jednostrani pravni posao kojeg poduzima opunomoćitelj - zastupani se zove opunomoćitelj,a zastupnik opunomoćenik- Nastaje opunomoćenikova ovlast za poduzimanje poslova,ali ne i njegova obveza da ih poduzme. Prihvat ovlasti u sebi češće sadrži i obvezivanje za poduzimanje tih poslova.- Opunomoćivanje je samostalan pravni posao.- Opunomoćitelj može biti svaka osoba, a kada je opunomoćitelj pravna osoba u njezino ime će trećoj osobi punomoć dati njen zakonski zastupnik. Opunomoćenik može biti svaka osoba.- Punomoć može biti dana i neformalno,ali ovisi da li je zakonom propisan određen oblik. - Opunomoćitelj očitovanjem volje ovlašćuje opunomoćenika za poduzimanje jednoga ili više određenih psolova, poslova određene vrste ili određene vrijednosti, a opunomoćenik je ovlašten poduzeti samo te poslove.- Postoje 2 vrste punomoći koje predviđa ZOO:

1) Opća punomoć – ovlašćuje opunomoćenika za poduzimanje samo onih pravnih poslova koji su u okviru redovitog poslovanja opunomoćitelja – u okvir ne ulazi preuzimanje mjeničnih obveza, sklapanje ugovora o jamstvu i o nagodbi i odricanje od bilo kojeg prava bez naknade ni ugovor o prodaji stana

2) Posebna punomoć – ovlašćuje opunomoćenika za poduzimanje jednog ili više ili čak čitave vrste poslova koja ne obuhvaća redovito poslovanje opunomoćitelja

- Opunomoćitelj može u svako doba i bez posebnog razloga suziti punomoć ili je opozvati. Opozivom i sužavanjem opunomoćitelj može povrijeditit ugovor u svezi s kojim je dao punomoć. Kad bi to opunomoćeniku prouzročilo štetu on bi mogao tražiti naknadu štete od opunomoćenika. Suženje ovlasti i opoziv mogu biti učinjeni u bilo kojem obliku. Suženje i opoziv mogu utjecati na odnos opunomoćenika i opunomoćitelja i na odnos opunomoćitelja i trećeg s kojim se poduzima pravni posao. - U redovitom postupku je za očekivat da opunomoćenik zna za suženje i obavijesti trećeg . Ako opunomoćenik zbog neznanja trećeg sklopi posao,a opunomoćitelj pretrpi štetu opunomoćenik mu mora nadoknaditi štetu.- Prema trećemu koji ne zna za suženje ili opoziv poduzet pravni posao je valjan, kad bi treći bio nesavjestan poduzet pravni posao ne bi bio valjan.

Punomoć prestaje: Opozivom Smrću opunomoćenika ili prestankom pravne osobe Prestankom ili smrću opunomoćitelja osim :

1) Ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete za pravne naslijednike2) Ako punomoć vrijedi i za slučaj smrti davatelja, bilo po njegovoj volji ili s obzirom na prirodu posla

Kad opunomoćenik obavi posao za koji je bio ovlašten Kad nastupi objektivna nemogućnost obavljanja posla za koji je opunomoćenik ovlašten Kad opunomoćenik izgubi poslovnu sposobnost Kad istekne rok za koji je punomoć dana

Punomoćnik po zaposlenjuPunomoćnik po zaposlenju – posebna vrsta zastupnika trgovačkog društva – ovlast za zastupanje crpi iz okolnosti što kao zaposlenik trgovačkog društva obavlja poslove koji u redovitom tijelu stvari uključuju i poduzimanje određenih pravnih radnji.Redoviti djelokrug rada određuje i opseg ovlasti punomoćnika po zaposlenju.

Zastupanje na temelju akta nadležnog organaPosebni propisi za određene slučajeve predviđaju postojanje nadležnosti nekog državnog tijela za davanje ovlasti za zastupanje.

Zastupanje na temelju statutaSve pravne osobe imaju temeljni pravni akt koji se naziva statut ili pravila. Sadrži odredbe o tome tko je ovlašten za zastupanje tih pravnih osoba i takvi se zastupnici nazivaju zastupnicima na temelju statuta.

Page 62: GP - 1. Kolokvij

Nepostojanje nedopuštene pobudePobuda je unutarnji psihološki čimbenik koji stranu pravnog posla pokreće na poduzimanje tog pravnog posla i ne utječe na valjanost poduzetog pravnog posla.Nedopuštena pobuda – pobuda s kojom je strana poduzela pravni posao da je protivna javnom poretkuAko je riječ o jednostranom pravnom poslu ili besplatnom ugovoru ne stvaraju se pravni učinci,ako je riječ o naplatnom ugovoru on ne stvara pravne učinke samo ako je druga strana bila nesavjesna.

3.RADNJE KOJE PREDHODE NASTANKU UGOVORA (PREDUGOVORNE AKTIVNOSTI)

2. IZVEDBA AKATA KOJI ČINE FORMULARNO PRAVO

- Pravne osobe radi racionalizacije poslovanja unaprijed znaju pripremiti pisane tekstove koji sadrže ugovorne odredbe. - Adhezijski ugovori – pri sklapanju ugovora popune se prazna mjesta i strane potpišu unaprijed pripremljen tekst- Opći uvjeti ugovora ili poslovanja – odredbe napravljene u obliku zasebne brošure ili letka, a pisani je tekst ugovora fizički odvojena isprava koja miže ili ne mora upućivati na to da opći uvjeti ugovora čine sastavni dio ugovora- Klauzula – sadržaj oblikuju pojedina udruženja trgovaca, odnosno organizacije koje se bave kodifikacijom trgovačkih običaja- Formularno pravo – adhezijski i tipski ugovori su formulari zajedno s općim uvjetima poslovanja i klauzulama- Autonomno pravo – kad se općim uvjetima poslovanja i klauzulama dodaju trgovački običaji i uzance

- Opći uvjeti ugovora – njihove odredbe se mogu primjeniti na ugovore i bez volje osobe s kojom sastavljač općih uvjeta sklapa ugovor- Adhezijski i tipski ugovori i klauzle ne primjenjuju se bez stvarne volje suugovaratelja osobe koja je prezhodno izradila adhezijski ili tipski ugovor ako nisu ugovoreni i zato nisu uvršteni među izvore objektivnog prava.- Kad je ugovor adhezijski njegov sastavljač veže sklapanje ugovora uz prihvaćanje u cijelosti svih odredaba sadržanih u formularu i ne pristaje ni na kakvu promjenu pa druga strana te odredbe može u cijelosti prihvatiti ili odbiti.- Tipski ugovori su unaprijed pripremljeni tekstovi ugovora kojima se sastavljač redovito služi ali je spreman pregovarati o pojedinim odredbama te ih i izmijeniti.- Sklapanje ugovora uz primjenu adhezijskih i tipskih ugovora i općih uvjeta poslovanja naziva se sklapanjem ugovora – adhezijom.

3. NADMETANJE (NATJEČAJ)

Nadmetanje – predugovorna aktivnost koja prethodi sklapanju ugovora o djelu a može prethoditi sklapanju ugovora o građenju i ugovora o stvaranju autorskog djela po narudžbi- Nadmetanje postoji kad jedna osoba neodređenom – javno nadmetanje koje su u pravilu oglašava u sredstvima javnog priopćivanja – ili određenom – pozitivno nadmetanje-broju osoba uputi poziv za nadmetanje ua izvršenje određenih radova.- Pozivatelj je dužan s najpovoljnijim ponuditeljem sklopiti ugovor.- Najpovoljnija je ponuda koja sadrži i najnižu cijenu i pozivatelj je s tim ponuditeljem dužan sklopiti ugovor ako tu obvezu nije otklonio u pozivu.- Poseban oblik nadmetanja je poziv na nadmetanje za umjetničko ili tehničko rješenje namjeravanih radova.- Pozivatelj je dužan unaprijed odrediti povjerenstvo koje će odlučivati o prihvaćanju ponuda i objaviti sastav tog povjerenstva.- Ako obveza sklapanja ugoovra nije isključena u pozivu , pozivatelj je dužan sklopiti ugovor sa sudionikom u nadmetanju čije rješenje prihvati to povjerenstvo.

4. PREGOVORI

- Pregovori – postupak razmjene međusobnih ideja, stajališta i prijedloga i nagovaranja na prihvaćanje vlastitih zamisli – za strane ne nastaje obveza sklapanja ugovora pa obje mogu prekinuti pregovore- Započinjanjem pregovora za strane uvijek postoji obveza pridržavanja načela savjesnosti i poštenja te obveza čuvanja poslovne tajne druge strane- Protivno je upuštanje u pregovore bez namjere sklapanja ugovora s drugom stranom- Posljedica pregovaranja protivno načelu savjesnosti i poštenja sastoji se u odgovornosti te strane za štetu koja je time priuzročena drugoj strani- Tijekom pregovora jedna strana može saznati povjerljive podatke odnosno poslovne tajne druge strane i tada nastaje obveza čuvanja tako saznanih podataka što znači da ih ne smije:

1. Učiniti dostupnim trećima2. Iskoristiti ih za osobne interese

- Ukoliko se to povrijedi postoji odgovornost za naknadu štete i obveza predaje oštećeniku koristi koju je štetnik tom povredom ostvario.- Vlastite troškove u svezi s pregovorima snosi svaka strana sama,a zajedničke dijele na jednake dijelove,ako ne postoji drukčiji sporazum strana.5. PONUDA I PRIHVAT PONUDE

Page 63: GP - 1. Kolokvij

- Ponuda se može odnositi na sklapanje ugovora bilo koje vrste i tipa i ponudu može uputiti jedna ili druga moguća ugovorna strana- Ponuda i prohvat ponude su očitovanja volje pa se mogu dati na svaki način na koji volja se može očitovati – po svojoj pravnoj prirodi su jednostrani pravni poslovi- Pravni poslovi obveznog prava rednovito se ne poduzimaju s obzirom na osobnost, pa ponuda ne gubi učinak ako nakon davanja a prije prihvata ponude nastupi smrt ili poslovna nesposobnost ponuditelja ili ponuđenika.

Ponuda- Ponuda je očitovanje volje jedne osobe iz kojega je vidljiva želja za sklapanjem ugovora i koje sadrži barem sve objektivno bitne sastojke nužne za nastanak ugovora- Upućivanje kataloga,cjenika,tarifa i drugih obavijesti te oglasi u tisku,lecima,na radiju,televiziji, ne predstavljaju ponudu nego samo poziv na podnošenje ponude pod ovjavljenim uvjetima.- Za odbijanje ponude bi uputitelj kataloga morao imati osnovan razlog,a kad bi ponudu odbio bez takvog razloga odgovarao bi za štetu koju bi pretrpio ponuditelj.

- Ponuda postoji u tri oblika.- Ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora koji sadrži sve bitne sastojke upućen određenoj osobi.- Opća ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora koji sadrži sve bitne sastojke,ali je upućen neodređenom broju osoba,a izlaganje robe je ponuda ako je roba izložena s naznakom cijene.- Ponudu posebne vrste predstavlja i nalog za obavljanje određenog pravnog posla,dan osobi koja se ponudila za obavljanje nalogodavateljevih poslova ili u čiju se djelatnost ubraja obavljanje takvih poslova.

- Ponuda je jednsotrani pravni posao i ona obvezuje ponuditelja,a to znači da ponuditelj ne može od nje odustati, opozvati je ili na neki drugi način prestati biti njome vezan tako dugo dok ne istekne rok za prihvat njegove ponude, osim ako je svoju vezanost isključio u samoj ponudi ili je opozvao tako da ponuđenik primi opoziv najkasnije istodobno s ponudom.- Vezanost ponuditelja s ponudom znači da će se ugovor držati sklopljenim ako ponuditelj unutar roka vezanosti ponduom primi od ponuđenika prihvat ponude.- Pisana ponuda pravne osoba stvara te pravne učinke makar je nije potpisala ovlaštena osoba ali ako su ispunjene slijedeće pretpostavke :/vrijedi i za prihvat ponude/

1. Ako je dana na poslovnom papiru kojim se pravna osoba služi u svojem poslovanju2. Ako je potpisana na uobičajen način3. Ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i njegov redovit opseg4. Ako ponuđenik nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba

- Ponudu danu telefonom ili brzojavom ponuditelj mora potvrditi ponuđeniku preporučenim pismom najkasnije sljedećeg radnog dana, a propuštanje ispunjenja te dužnosti izaziva samo ponuditeljevu odgovornost za štetu koju bi ponuđenik zbog tog propuštanja pretrpio i ne utječe na valjanost ugovora sklopljenog telefonom ili brzojavom – vrijedi i za prihvat.- Od trenutka kad ponuđenik primi ponudu,teče rok u kojemu je ponuditelj njome vezan,odnosno rok za prihvat.- Rok vezanosti ponajprije ovisi o ponuditelju jer on sam može odrediti taj rok i ako to učini ponuda ga obvezuje do isteka roka. On teče od davanja usmene ponude,a ako je ponuda dana u pisanom obliku od nadnevka naznačenog u pismu. Rok za prihvat ponude dane elektroničkom poštom teče od dana kad je elektronička poruka upućena. Ako ponuditelj ne odredi rok ponuda nazočnom u pravilu obvezuje ponuditelja kratko vrijeme jer se drži odbijenom ako nije prihvaćena bez odgađanja.- Ako ponuditelj nije odredio rok vezanosti ponuda nenazočnom obvezuje ga tijekom vremena koje je redovito potrebno da ponuda stigne ponuđeniku.- Nazočnima se drže oni koji mogu neposredno komunicirati. Nenazočni su oni koji ne mogu tako komunicirati.- Ako istekne rok valjanosti ponudom ona ne obvezuje ponuditelja, pa očitovanje volje ponuđenika ne stvara pravne učinke prihvata tj, ugovor nije sklopljen.

I za ponudu i za prihvat vrijedi načelo neformalnosti pravnih poslova. Ako je za valjanost zahtijevan određen oblik onda moraju i ponuda i prihvat biti u tom obliku naznečenom zakonom.

Prihvat ponude- Primljenu ponudu ponuđenik može odbiti, prihvatiti ili na nju reagirati šutnjom. Odbijanje ponude i šutnja imaju isti učinak jer se šutnja ne drži prihvatom ponude.- Šutnja ne stvara nikakve učinke ni onda kad bi ponuda navodila kako če se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo popuštanje držati prihvaćajem.- Prihvat je jednostrani pravni posao, neopoziv je, osim kad vi se ponuđenik u prihvatu očitovao o neobvezatnosti prihvata te kad bi opoziv prihvata ponuditelj primio najkasnije istodobno s prihvatom.- Prihvat mora biti očitovan u obliku koji je zakonom propisan za sklapanje ugovora.- Prihvat postoji kad ponuđeni o tom očituje volju ( uključuje i prešutno očitovanje) i kad se na ponduu reagira šutnjom odnosno kad je ne odbije.- Glede sadržaja, očitovanje upravljeno prema prihvaćanju ponude može biti istovjetno pondui ili sadržati prijedloge izmjena ili dopuna sadržaja ponude. Ugovor je sklopljen ako ponuditelj primi očitovanje prije nego što je isteko rok njegove vezanosti ponduom,a u drugom slučaju ponuda će se držati odbijenom,ali istodobno će se takav prihvat smatrati novom ponudom pri čemu će dosadašnji ponuđenik biti ponduitelj,a dosadašnji ponuditelj biti ponuđeni.

Page 64: GP - 1. Kolokvij

- Očitovanje prihvata može: Prispjeti ponduitelju prije isteka roka njegove vezanosti ponudom Može biti dano prije isteka tog roka,ali prispjesti ponuditelju nakon isteka Može biti dano nakon siteka tog toka što podrazumijeva i prispijeće ponuditelju nakon što je taj rok istekao

- Očitovanje prihvata koje je prispjelo ponuditelju prije nego što je isteko rok vezanosti ponduom ima za učinak nastanka konsenzualnog ugovora i on je sklopljen u trenutku u kojemu je ponuditelj primio prihvat ponude.- Ako ponuđenik je pravodobno očitovao prihvat,a sredstvom kojim ga je priopćio ponuditelju prihvat nije pravodobno prispio ponuditelju ugovor je sklopljen:

Ako je ponuditelj znao ili je mogao znati da je prihvat očitovan prije isteka roka u kojemu ponuda obvezuje Nakon isteka roka za prihvat ponude,a najkasnije prvog idućeg radnog dana nakon privitka prihvata,nije ponuđenom poslao obavijest

da se zbog zakašnjenja ne drži vezanim ponudom- U protivnom ugovor nije sklopljen nego se prihvat smatra novom ponudom sa zamijenjenim ulogama ponuditelja i ponuđenika – tako se isto i drži očitovanje prihvata dani u pristiglo ponuditelju nakon isteka roka za prihvat.- Učinak nastanka ugovora uvijek stvara samo ponudi sadržajno istovjetno očitovanje prihvata koje je prispjelo ponuditelju prije isteka roka njegove vezanosti ponudom.

Prihvat šutnjom- Propuštanje ponuđenika da reagira na ponudu u pravilu ne predstavlja prihvat ponude,no postoje 2 iznimke.- Šutnja ponuđenika predstavlja prihvat ponude kad:

Su ponuditelj i ponuđenik u stalnoj poslovnoj vezi glede istog tipa i sadržaja ugovora – ponuđenik i ponuditelj su u nekom kontinuitetu sklopili više ugovora istog tipa ili s istovrsnim predmetom slične količine – kad kumulativno postoje te pretpostavke, a ponuđenik ne odbije ponudu u roku koji je odredio ponuditelj ili odmah nakon primitna ponude ugovor se drži sklopljenim

Se odnosi na ponuđenike koji su se prije primitka ponude sami potrudili da če ibavljati poslove po nalogu ponuditelja i na ponuđenike čija poslovna djelatnost obuhvaća obavljanje poslova po nalozima nalogodavatelja a ujedno su u stalnoj vezi s ponuditeljem (odvjetnici, trgovački zastupnici, banke, brokerska društva..) – obje skupine imaju dobiven nalog te su dužne odbiti nakon primitka ili ako ga ne odbiju drži se sklopljenim odgovarajući ugovor čije je sklapanje ponuđeno tim nalogom.

6. PREDUGOVOR

- Predugovor je ugovor kojim se preuzima obveza sklapanja određenog drugog ugovora jer je njegov predmet sklapanja ugovora što ga i razlikuje od drugih ugovora.- Kod predugovora činidba se sastoji u sklapanju ugovora te iz predugovora proizlazi samo obveza sklapanja ugovora.- Predugovor može biti jednostrano ili dvostrano obvezujući ugovor jer njime na sklapanje glavnog ugovora može biti obvezana samo jedna strana ili obje strane.- Svaka činidba mora biti određena ili barem odrediva. Predudgovor obvezuje ako sadrži barem bitne sastojke glavnog ugovora.- Rok sklapanja glavnog ugovora nije bitan sastojak predugovora, no rok u kojem treba biti sklopljen glavni ugovor važan je zbog prekluzivnog roka u kojemu se može zahtijevati sklapanje glavnog ugovora. Ako je rok sklapanja glavnog ugovora ugovoren predugovorom, sklapanje ugovora se može zahtijevati u roku 6mj od isteka ugovorenog roka sklapanja,a ako rok sklapanja glavnog ugovora nije ugovoren, od isteka roka u kojemu je glavni ugovor trebao biti sklopljen prema prirodi posla i okolnostima slučaja.- Kad predugovor ne bi bio sklopljen u obliku određenom prisilnim odresbama bio bi ništavan.- Ovlaštena će strana o isteku roka sklapanja od druge strane zahtijevati sklapanje glavnog ugovora,a ako ona to odbije, prvoj strani pripada temeljno sredstvo za ostvarenja zahtjeva – tužba. Tužbom će ovlaštena strana zahtijevati da sud drugoj strani naloži sklapanje glavnog ugovora.- Na tijek događaja nakon sklapanja predugovora mogu bitno utjecati vanjski nepredvidljive, izvanredne okolnosti. Mogu se promijeniti toliko da predugovor ni ne bi bio sklopljen da su takve okolnosti postojale u vrijeme njegova sklapanja,a ako takva promjena okolnosti nastupi, predugovor ne obvezuje.

7. PISMA NAMJERE

- Češća su u trgovačkim odnosima. Prije nego što je ugovor sklopljen strane koje pregovaraju sastavljaju razne isprave. Jednostrano sastavljene isprave nazivaju pisma namjere, pisma o dodjeli posla i pisma mirenja. Dvostrano sastvaljeni su uglavci ugovora, bilješke o sporazumu, bilješke o razumijevanju. Katkad dvostrano sastavljene isprave sadrže neobvezujuće dogovore strane,a česti takvi nazivi su dogovor gospode, dogovori uz klauzulu bez obveze, dogovori uz uvjet skalapanja ugovora i dogovori uz isključenje obveze.

4. TRENUTAK U KOJEMU JE UGOVOR SKLOPLJEN ( PERFEKCIJA)

Trenutak nastanka jednostanog pravnog posla je trenutak u kojemu je strana koja se obvezuje očitovala volju i kad je ro očitovanje prispjelo vjerovniku,a iznimno i kad nije prispjelo.

Konsenzualni i neformalni ugovori- Ugovori su načelno konsenzualni i neformalni jer za njihov nastanak nije potrebno davanje stvari, niti određen oblik u kojemu bi morali biti poduzeti. Ugovor je sklopljen kad suse ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Trenutak u kojemu je ugovor sklopljen je onaj u kojemu strana koja je prva očitovala volju za sklapanje ugova drugoj strani, primi očitovanje volje druge strane te dolazi do trenutka u

Page 65: GP - 1. Kolokvij

kojemu ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu. Nužno je da očitovanje jedne strane sadrži barem objektivno bitne sastojke ugovora a očitovanej druge strane može sadržavati sami prihvat.

Formalni ugovori- To su oni ugovori koji pi zakonu ili volji ugovornih strana moraju biti sklopljeni u određenom obliku kako bi bili valjani.- Sklopljen je u trenutku kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora u pisanom obliku tj kad su sastavile tjelesnu ili elektroničku ispravu i vlastoručno, mehanički ili elektronički potpisale ispracu koja sadrži suglasno obitovanje volje strana. Dostatno je da svaka potpiše primjerak za drugu stranu. Formalni ugovori su sklopljeni kad strane razmijene pisma ili se sporazume pomoću drugog sredstva koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrdi sadržaj i identitet davanja izjave.

Realni ugovori i kapara- Realni ugovori nastaju u trenutku nakon postizanja suglasnoti volja ugovornih strana kad jedna strana drugoj preda stvar. - Kapara svaki ugovor iz konsenzualnog pretvara u realni.- Kapara je određena svota novca ili količina drugih zamjenjivih stvari koju jedna strana daje drugoj kao znak da je ugovor sklopljen.- Ako se strane suglase o davanju kapare kao znaka da je ugovr sklopljen, pa strana koja je kaparu dužna dati to ne učini, ugovor neće nastati, a ako kaparu dade u trenutku davanja nastaju ugovor i učinci davanja kapare.- Ako obje ugovorne strane valjano i uredno ispunjavaju, odnosni ispune ugovorne obveze, primatelj kapare dužan je davatelju vratiti kaparu, ili je uračunati u ispunjenje obveze one strane koja je kaparu dala.- Ako davatelj ili primatelj kapare dođe u zakašnjenje s ispunjenjem ili uopće ne ispuni čitavu svoju obvezu, nastaju opće posljedice zakašnjenja,odnosno neispunjenja. Strana koja nije u zakašnjenju u slučaju zakašnjenja druge strane može zahtijevati ispunjenje, izjaviti da raskida ugovor i zahtijevati nakandu štete,a u slučaju raskida ugovora zahtijevati samo naknadu štete.- Ako je davatelj kapare u zakašnjenju primatelj može zahtijevati nakandu štete kaparu uračunati u naknadu ali još ne i zadržati kaparu jer i dužnik u zakašnjenju ima pravo ispuniti ugovornu obvezu a tada bi se kapara uračunala u ispunjenje ili vratila. Tek ako davatelj kapare uopće ne ispuni obvezu i prestane njegovo pravo da je ispuni, primatelj kapare može zadržati primjljenu kaparu umjesto da zahtijeva naknadu štete.- Tek ako primatelj kapare uopće ne ispuni obvezu pa prestane i njegovo pravo da je ispuni, davatelj kapare umjesto naknade ptete i vraćanja kapare može zahtijevati vraćanje dvostruke kapare.- Na zahtjev zainteresirane strane sud može smanjiti pretjerano veliku kaparu. - Kad je riječ o djelomičnom ispunjenju obveze davatelja kapare primatelj kapare ne može zadržati kaparu nego može zahtijevati ispunjenje ostatka obveze i naknadu štete zbog zakašnjenja ili tražiti naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja, ali se u obla slučaja kapara uračunava u naknadu.- Okolnost što je kapra dana ne ovlašćuje ni davatelja niti primatelja kapare na odustanak od ugovora, nego su obje strane dužne uredno i valjano ispunjavati svoje obveze.- Samo kad je kapara ugovorena kao odustatnina postojat će ovlaštenje na odustanak od ugovora. Ako strana koja je kaparu dala odustane ona je guvi a ako odustane strana koja je kaparu primila,ona je vraća u dvostrukom iznosu.

5. MJESTO U KOJEM JE UGOVOR SKLOPLJEN

- Ugovor je sklopljen u mjestu u kojemu su stranke bile tjelesno nazočne u trenutku kad su postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora.- Ako strane nisu tjelesno nazočne u istom mjestu, ugovor će nastati prihvatom ponude i tada će se mejstom ugovora smatrati mjesto u kojem je bilo sjedište ponuditelja koji je pravna osoba odnosno prebivalište ponuditelja koji je fizička osoba u vrijeme kad je uputio ponudu ponuđenom.

IV. NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA

- Nevaljanost pravnih poslova ne odnosi se samo na jednostrane i dvostrane pravne poslove obveznog prava nego se odnosi na sve pravne poslove u građanskom, privatnom pravu, pa ga treba primijeniti i na pravne poslove u drugim područjima privatnog prava ako posebnim pravilima nije drukčije određeno.- Strana koja poduzima pravni posao mora biti poslovno sposobna te mora imati ozbiljnu i stvarnu volju za poduzimanje tog pravnog posla, da slobodno očituje tu volju, da očitovanje bude u određenom obliku, da objekt pravnog posla i objekt činidbe budu objektivno mogući u trenutku očitovanja, određeni ili barem odredivi i pravno dopušteni te da ne postoji nedopuštena pobuda poduzimanja tog pravnog posla.

- Kad ne postoji neka od pretpostavki valjanosti određenog pravnog posla taj je pravni posao nevaljan.

NIŠTETNOST / NIŠTAVOST

- Ništavost pravnog posla znači da on ne proizvodi namjeravane pravne učinke. U slučaju ispunjenja strane mogu zahtijevati vraćanje ispunjenog,a pod odgovarajućim pretpostavkama može nastati i odgovornost jedne strane za štete drugoj strani.- Ništavošću pravnih poslova štite se temeljna načela društvenog uređenja odnosno javni poredak.

Ništavost postoji na samom zakonu ili nastupanje ništavosti ex lege – pravni posao je ništavan čim postoji neki od razloga ništavosti bez potrebe da neko državno tijelo poništi učinke pravnog posla – sud donosi utvrđujuću presudu da je pravni posao

Page 66: GP - 1. Kolokvij

ništavan – takvo utvrđenje se odnosi na trenutak poduzimanja pravnog posla (ex tunc) i djeluje od tog trenutka jer je pravni posao bio po samom zakonu ništetan već u trenutku akd je poduzet

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti – sam treba uočiti da je pravni posao ništavan i to uzeti u obzir pti odlučivanju, nije potrebna inicijativa treće osobe da bi sud razmislio i ništavosti

Pravo na isticanje ništavosti ne može se ugasiti – ne podliježe zastarama ili prekluzivnim rokovima Na ništavost se može pozvati i svaka treća zainteresirana osoba,a pravo zahtijevati utvrđenje ništavosti ima i državni odvjetnik

- Razlog ništavosti je protivnost pravnog posla javnom poretku (ustavu, prislinim pravnim normama,moralu društva)- U 3 slučaja protivnost javnom poretku ne dovodi do ništavosti :

Kad je normom predviđena posljedica koja nije ništavost Kad je cilj pravila protivno kojemu je poduzet pravni posao upućuje na drugu sankciju Kad protivnost ima manje značenje,samo ako je kumulativno s manjim značenjem protivnosti ugovor ispunjen u cijelosti

- Razlog ništavosti je samo potpuna poslovna sposobnost,a poduzimanje izvan okvira ograničene poslovne sposobnosti je razlog pobojnosti. ZOO opseg pravne sposobnosti pravnih osoba ograničuje njihovima djelatnostima – pravna osoba može biti nositelj prava i obveza u okviru djelatnosti koje čine predmet njezina poslovanja pa bi time bio ograničen i opseg njezine poslovne sposobnosti. Pravni poslovi koje pravna osoba poduzme izvan vlastitih djelatnosti su valjani.

- Ništavan je ugovor koji zastupnik pravne osobe sklopi u njezino ime bez prethodne suglasnosti,ali samo je nužnost davanja suglasnosti upisana u registar u kojemu je upisana ta pravna osoba. Kad je suglasnost pretpostavka valjanosti ugovora, tijelo ovlašteno za njezino davanje može je dati prije sklapanja ili poslije sklapanja. Unaprijed dana suglasnost ugovor čini valjanim od trenutka sklapanja,a naknadno dana suglasnost djeluje retroaktivno, pa je ugovor valjan ab ovo.

- Fizička sila (prisila) je akt pri kojemu zbog neuklonjive mehaničke smetnje prisiljena strana uopće ne očituje volju. U slučaju izravne fizičke sile (vis absoluta) osoba ne očituje svoju volju te je taj pravni posao ništavan.

- Očitovanje volje dano kao školski primjer ili u šali ne proizvodi pravne učinke. Ovdje druga strana zna da očitovanje volje nije ozbiljno dok kod mentalne rezervacije ne zna ili ne mora ni znati.

- Simulacija postoji kad ni jedna od strana nema ozbiljnu volju za sklapanje ugovora i kad to i jedna i druga strana znaju, ali ipak svjesno očituju volju u pravcu sklapanja ugovora, tako da nastaje privid sklapanja ugovora. Zato se takav sklopljeni ugovor naziva prividan,fiktivan ili simulirani ugovor. Ništavost ne djeluje erga omnes. Prividan ugovor ne ništavan samo između strana koje su ga prividno sklopile,a ne i prema svjesnom trećem.- Ako je nakana strana bila samo da prividno sklope određen ugovor, govori se o apsolutnoj simulaciji. - Katkad se prividan ugovor sklapa kako bi se njme prekrio drugi ugovor koji strane zapravo žele sklopiti i to se naziva relativnom simulacijom. Ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama nužnim za njegovu pravnu valjanost.- Nesporazum je mana volje pri kojoj su i jedna i druga strana u zabludi glede očitovanja volje druge strane što dovodi do situacije u kojoj strane vjeruju da su suglasne ali zapravo između njih postoji nesporazum. Ako nesporazum postoji glede prirode ugovora ili nekog bitnog sastojka ugovor je ništavan. Glede bitnih sastojaka nesporazum postoji kad strane vjeruju da su suglasne o bitnim sastojcima a zapravo nisu. Glede bitnih sastojaka nesporazum postoji kad jedna strana vjeruje da se sklapa ugovor jednog tipa,a druga da se sklapa ugovor drugog tipa. Zabluda čini ugovor pobojnim a ne ništavnim i to ako postoji glede drugih elemenata a ne istih koji su potrebni za nesporazum.

- Kad jedna strana sklopi ugovor protivno zakonskoj zabrani sklapanja, ugovor nije automatski ništavan zbog te same činjenice. Kad je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj,a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice pod čime se poglavito podrazumijevaju javnopravne posljedice.

- Treba postojati objektivna mogućnost, određenost ili barem odredivost i pravna dopuštenost činidbe, u protivnom ugovor je ništavan.

- Pobuda je nedopuštena ako je protivna javnom poretku .Nedopuštena pobuda s kojom jedna strana sklapa naplatni ugovor čini ugovor ništavnim ako je druga strana za nedopuštenu pobudu prve strane znala ili morala znati, a nenaplatni su ugovori i jednostrani poslovi ništavni i kad druga strana nije znala ni morala znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku prve strane da poduzme pravni posao.

- Kad propis određuje oblik a također i kad ugovorne strane same odrede neki oblik kao pretpostavku valjanosti ugovora, izostanak sklapanja ugovora u propisanom odnosno ugovorenom obliku dovodi do ništavosti ugovora.

LIHVARSKI UGOVOR- To je naplatni dvostranoobvezujući ugovor kojim jedna strana ugovara za sebe ili trećega,očito nerazmjernu imovinsku korist, koristeći se stanjem nužde, teškim materijalnim stanjem, nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću druge strane.- Pretpostavke koje moraju postojati:

Očiti nerazmjer vrijednosti činidaba ugovornih strana u trenutku sklapanja ugovora u korist jedne ugovorne strane Znanje lihvara za nepovoljne okolnosti u kojima se nalazi druga strane Iskorištavnje nepovoljnih okolnosti u kojima se nalazi druga strana i to:

Page 67: GP - 1. Kolokvij

a) Stanja nužde – skrivljenih ili neskrivljenih životnih okolnosti u kojima je druga strana primorana sklopiti ugovorb) Teškog materijalnog stanja – ugrožena temeljna imovinska dobra druge strane, nužda za njegov život i život njegove obiteljic) Nedostatnog iskustvad) Lakomislenosti – psihičkog stanja druge strane u kojemu ona pristupa sklapanju ugovora bez dostatnog razmišljanja o

posljedicamae) Zavisnosti- gospodarska ili osobna zavisnost druge strane

- Oštećena strana ima pravo zahtijevati da se njezina obveza smanji na pravičan iznos u kojem neće postojati očit nerazmjer uzajamnih činidaba. Oštećena strana može taj zahtjev podnijeti u roku od 5 godina nakon sklapanja ugovora.

- Ništavost jedne ili nekih ugovornih odredaba ne dovodi automatski do ništavosti pravnog posla u cjelini. - Ništavost ugovora u cjelini dovodi ništavost odredaba bez kojih ugovor ne može opstati i odredaba koje su uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda za sklapanje

POSLJEDICE NIŠTAVOSTI- Ništavan posao ne stvara namjeravane pravne učinke. To je jedina posljedica ništavosti koja uvijek nužno postoji,a postojanje drugih ovisi o okolnostima slučaja kao:

obveza restitucije – strana pravnog posla koja je štogod primila od druge strane na temelju ništavog ugovora dužna je druoj strani vratiti primljeno i to upravo ono što je primila,a ako su štogod primile obje strane,obje su dužne vratiti – umjesto vraćanja primljenog u 2 slučaja primatelj drugoj strani će biti dužan dati naknadu u novcu – to će se dogoditi kad vraćanje nije moguće i kad se priroda ispunjenoga protivi vraćanju – visina novčane naknade određuje se prema cijenama primljenog u vrijeme donošenja sudske odluke

obveza naknade štete – kad je jedna strana pretrpjela štetu zbog ništavosti ugovora druga strana će biti dužna nadoknaditi je :a) ako je prva strana bila savjesna – nije znala niti je mogla znati za postojanje uzroka ništavostib) ako je druga strana kriva za sklapanje ništavog ugovorac) ako između ništavosti ugovora i pretrpljene štete prve strane postoji izravna, tipična i neprekinuta uzročna veza

- Odgovornosti za štetu nema kad su obje strane savjesne ili nesavjesne kad ne postoji odogovarajuća uzročna veza između ništetnosti i štete te nema štete.

5. KONVALIDACIJA

KONVALIDACIJA je naknadno osnaženje nevaljanih pravnih poslova.NIŠTAVI pravni poslovi NE mogu konvalidirati, OSIM

zabranjenih – ako je zabrana manjeg značenja ako je posao izvršen zelenaških – ako oštećenik istakne zahtjev da se njegova obaveza smanji na pravičan oznos

ako takav zahtjev podnese u roku 5 godinaako sud udovolji tom zahtjevu konvalidacijom posla koji nije sklopljen u zahtjevanom pisanom obliku, a izvršen je ucijelosti ili pretežnom dijelu

POBOJNI pravni poslovi se mogu konvalidirati

Konvalidacija je naknadno osnaženje ili pretvaranje prvobitno nevaljanih ili ništetnih pravnih poslova u valjane – odnosno postizanje valjanosti. Temeljno pravilo potječe iz rimskog prava i izraženo je frazom quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere, što znači da ništetan pravni posao ne postaje valjan ako nakon njegova poduzimanja nestane, odnosno otpadne razlog ništetnosti.

Temeljno je pravilo da konvalidacija ništetnog pravnog posla nije moguća, i to neovisno o tome koji je bio razlog ništetnosti (primjerice, ugovor ne postaje valjan čak ni kad naknadno postane odrediva, ili objektivno moguća ugovorena činidba koja je u trenutku sklapanja bila neodrediva, ili objektivno nemoguća, ili kad se nakon sklapanja ugovora stavi izvan snage prisilna norma zbog koje je posao bio ništetan)

Kad bi se ugovorne strane, nakon nestanka razloga ništetnosti, suglasile o tome da ostaju pri prije sklopljenom i tada ništetnom ugovoru, ne bi bila riječ o konvalidaciji, nego o sklapanju novog ugovora, s time što je njegov sadržaj bio prije određen.

Od temeljnog pravila o nemogućnosti konvalidacije ništetnih poslova postoje iznimke.1. Prema općem pravilu, konvalidacija je iznimno moguća kad su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke:

- da je razlog ništetnosti bila zabrana manjeg značenja i - da je ugovor u cijelosti ispunjen

Odgovor na pitanje je li ugovor ispunjen redovito neće biti prijeporan, ali prijeporno je pitanje je li »zabrana manjeg značenja« ili nije.Prema autorovu mišljenju, izraz »zabrana« valja shvatiti kao »protivnost« ustavu, moralu i prisilnim propisima, pa bi riječ bila o protivnostima javnom poretku koje imaju manje značenje. U tom svjetlu mogućnost konvalidacije ispunjenih ugovora, ako je protivnost javnom poretku imala manje značenje, upozorava na načelo favor negotii i na okolnost da baš svaka protivnost ustavu, moralu ili svakoj prisilnoj normi nije razlog ništetnosti, pogotovo ako se ima u vidu da se ništetnošću »štite temeljna načela društvenog uređenja«

Razumije se kako je pitanje ima li protivnost manje značenje, ili nema, questio facti u svakom pojedinom slučaju.

Page 68: GP - 1. Kolokvij

2. Do druge iznimke dolazi u slučajevima ništetnosti pravnih poslova zbog toga što nisu poduzeti u obvezatnom obliku. Takvi pravni poslovi konvalidiraju ne samo ako su ispunjeni u cijelosti nego i u pretežnom dijelu, a iz cilja propisanog oblika očito ne proizlazi nemogućnost konvalidacije.

3. Treća iznimka odnosi se samo na lihvarske ugovore. Oni će konvalidirati ako oštećena strana zahtijeva smanjenje obveze na pravičnu mjeru u roku od pet godina nakon sklapanja, i ako sud udovolji tom zahtjevu.

5. KONVERZIJA

KONVERZIJA je pretvaranje ništavog u valjani posao akoništavi pravni posao sadrži pretpostavke dovoljne za valjanost nekog drugog pravnog posla ako se konverzijom postiže cilj koji su stranke namjeravale postići ništavim pravnim poslom ako bi stranke sklopile konvertirani posao da su znale da će ovaj biti ništav

Za razumijevanje konverzije podsjećamo na to kako poduzeti pravni poslovi redovito odgovaraju određenom tipu pravnog posla (primjerice ugovor o kupoprodaji ili ugovor o darovanju).Moguća je ništetnost poduzetog pravnog posla zbog nepostojanja nekoga njegova bitnog sastojka (primjerice kupoprodajnog ugovora zbog toga što cijena nije ni određena niti odrediva). Ali ugovor kojim se jedna strana obvezuje drugoj predati stvar, a druga to prihvaća, odgovara pojmu ugovora o darovanju, pa bi ugovor koji je ništetan kao kupoprodajni mogao udovoljavati pretpostavkama postojanja valjanog ugovora o darovanju.

O mogućnosti konverzije je – dakle – riječ kad ništetni pravni posao istodobno ispunjava pretpostavke valjanosti drugoga pravnog posla, a ne onoga koji su strane namjeravale poduzeti, pa je konverzija pretvaranje ništetnog pravnog posla u drugi valjani pravni posao.

Za konverziju mora postojati nekoliko pretpostavaka.1. postojanje pretpostavaka valjanosti drugog pravnog posla 2. potrebno je da valjanost drugoga pravnog posla bude u skladu s ciljem koji su strane imale na umu kad su poduzimale ništetni pravni posao – što treba shvatiti kao životnu svrhu posla koja proizlazi iz njihove suglasne volje, dakle volje obje strane. Jednostavno, to znači da drugi pravni posao odgovara svrsi koju su obje strane htjele postići sklapanjem ugovora.3. potrebno da se može smatrati kako bi strane poduzele drugi pravni posao da su znale za ništetnost poduzetog pravnog posla, što znači kako treba ocjenjivati nakanu i hipotetičnu volju strana pravnog posla.

Iz izraza »da su znale za ništetnost« može proizići zaključak i kako je potrebno da su strane, pri poduzimanju ništetnog posla, bile savjesne, tj. da nisu znale, ni morale znati za njegovu ništetnost – što bi dovodilo do zaključka da konverzija ne može nastupiti u slučaju njihove nesavjesnosti glede ništetnosti prvog posla«. To se stajalište obrazlaže navodom da se u takvom slučaju »ne može pretpostaviti da su željeli isti ili sličan rezultat u drugom obliku«

Suprotno tome, u slučaju sklapanja prividnog (simuliranog) ugovora disimuliran je ugovor valjan ako su ispunjene pretpostavke njegove valjanosti, unatoč tome što su strane pri sklapanju simuliranog ugovora očito bile nesavjesne, pa se postavlja pitanje proturječnosti tog pravila i stajališta o nemogućnosti konverzije ništetnog ugovora u slučaju nesavjesnosti strana.

Konverzija nastupa po samom zakonu kad postoje pretpostavke za nju jer to proizlazi iz odredbe ZOO.

3. POBOJNOST

- Pobojnost pravnog posla znači da on stvara namjeravane pravne učinke, kao i valjani pravni posao, ali da ti učinci mogu biti poništeni.- Može se izjednačiti s valjanima i oni će proizvoditi namjeravane učinke.- Ako zainteresirana osoba ne podigne tužbu radi poništenja pobojnog pravnog posla prije isteka odgovarajućeg prekluzivnog roka, pobojni pravni posao postat će valjan i trajno stvarati učinke valjanih pravnih poslova.

- Pobojnost postoji u interesu ugovornih strana; proizlazi: (1) da pobojnost ne postoji prema samom zakonu, (2) da na pobojnost sud ne pazi po službenoj dužnosti, (3) da pravo zahtijevati poništenje pripada samo ugovornim stranama, (4) da je pravo zahtijevati poništenje vremenski ograničeno.

- Pobojni su pravni poslovi po samom zakonu valjani.- U slučaju vjerovnikove tužbe radi ispunjenja, dužnik – makar ima pravo pobijati pravni posao – zahtjevu ne može suprotstaviti prigovorom pobojnosti, a ako to učini, prigovor se odbija i sud usvaja tužbeni zahtjev.- Za uzimanje pobojnosti u obzir čak nije dostatno istaknuti prigovor pobojnosti, nego je nužno podizanje tužbe radi poništenja pravnog posla. - Povodom te tužbe – ako je osnovana – sud pravostvarajućom (konstitutivnom) presudom poništava pravni posao koji je dotada bio valjan. - Novo pravno stanje stvoreno je ex tunc, što znači da je pravni posao poništen od trenutka njegova poduzimanja, a ne od trenutka poništenja.

Page 69: GP - 1. Kolokvij

- Pravo zahtijevati poništenje pobojnog pravnog posla pripada samo jednoj ugovornoj strain (ako je riječ o ugovoru), tj. samo osobi koja je poduzela jednostrani pravni posao. Ono pripada ugovornoj strani u čijem je interesu pobojnost ustanovljena.- Pripada i nasljednicima te strane jer je to imovinsko pravo.- Druga strana ima pravo od prve zahtijevati očitovanje o tome ostaje li pri ugovoru ili ne, i to u roku koji ne može biti kraći od trideset dana. – ili dužega roka koji je odredila druga strana – prva strana očituje ostajanje pri ugovoru, ona gubi pravo zahtijevati poništenje ugovora i on ostaje valjan, a ako očituje suprotno, ili propusti očitovati se, drži se da je ugovor poništen.- Pravo strane– da zahtijeva poništenje ugovora vremenski je ograničeno prekluzivnim rokovima.- Pravo prestaje istekom subjektivnog roka od jedne godine, od dana kad se saznalo za razlog pobojnosti. Ako se razlog pobojnosti odnosi na zabludu ili prijevaru, a ako je riječ o prijetnji – od dana prestanka prijetnje. U svakom slučaju, to pravo prestaje istekom objektivnog roka od tri godine nakon dana sklapanja ugovora..- Posebni rokovi postoje kad je riječ o ograničenoj poslovnoj sposobnosti kao razlogu pobojnosti.- Ponuditelj je bio u zabludi u trenutku u kojemu više nije mogao opozvati ponudu, odnosno prihvat. Ponuditelj bi je mogao pobijati u objektivnom roku od tri godine od trenutka u kojemu je više nije mogao opozvati.

Razlozi pobojnosti

Razlozi pobojnosti svih pravnih poslova su: (1) ograničena poslovna sposobnost strane, (2) određene mane volje- zabluda, prijevara i prijetnja, (3) drugi razlozi određeni u ZOO ili posebnim propisima

Poseban je razlog pobojnosti naplatnih ugovora, prekomjerno oštećenje.

Ograničena poslovna sposobnost- Pravni poslovi koje poduzme osoba s nekim dijelom potpune poslovne sposobnosti i bez odobrenja zakonskog zastupnika su pobojni.- Oni nisu ništetni – kao poslovi koje poduzme osoba bez poslovne sposobnosti - Osoba koja još nema potpunu poslovnu sposobnost, ali joj je dopušteno poduzimati neke pravne poslove - može poduzimati samo one pravne poslove čije joj je poduzimanje dopušteno.- Osoba koja je već stekla potpunu poslovnu sposobnost, ali joj je ona ograničena odlukom o djelomičnom oduzimanju poslovne sposobnosti- sve pravne poslove, osim onih čije joj je poduzimanje zabranjeno.- Pravni posao koji poduzme ograničeno poslovno sposobna osoba izvan granica svoje poslovne sposobnosti valjan je ako ga odobri njezin zakonski zastupnik, i to je valjan ab ovo, prije ili nakon poduzimanja.- Taj ugovor može biti raskinut, ili postati valjan.- Suugovaratelj koji želi raskinuti ugovor ima pravo to učiniti jednostranim očitovanjem volje pod dvjema pretpostavkama:

- da je savjestan, tj. da u trenutku sklapanja ugovora nije znao, ni morao znati za ograničenu poslovnu sposobnost druge strane- da je volju za raskid očitovao prije isteka roka od trideset dana od trenutka u kojemu je saznao za ograničenu poslovnu sposobnost druge strane, odnosno za nepostojanje odobrenja njezina zakonskog zastupnika.

- On može raskinuti ugovor koji je u trenutku njegova očitovanja još uvijek pobojan, zbog mogućnosti da zakonski zastupnik druge strane prije tog trenutka odobri ugovor. Ako je to učinio, odobrenjem će ugovor prestati biti pobojan i postati valjan.- Raskidom nastaju redoviti učinci raskida ugovora.- Ugovor može osnažiti samo zakonski zastupnik ograničeno poslovno sposobnog,i on to može učiniti na vlastitu inicijativu, ili na inicijativu suugovaratelja.- Na vlastitu inicijativu zakonski zastupnik može osnažiti ugovor davanjem odobrenja, što može učiniti najkasnije do trenutka kad je ugovor raskinut jednostranim očitovanjem savjesnog suugovaratelja. - Ako odbije dati odobrenje ili se ne očituje u roku od trideset dana od poziva suugovaratelja, znači da je ugovor ostao pobojan i da ograničeno poslovno sposobnoj osobi i dalje pripada pravo na tužbu radi poništenja.

Bitna zabluda- Zabluda je pogrešna predodžba o činjenicama i osoba je u zabludi kad vjeruje da postoji nešto što ne postoji, ili kad vjeruje da ne postoji nešto što postoji. - Moguće je razlikovati zabludu

- o pravu- o činjenicama (najvažnija jer se uvažava,jer utječe na valjanost pravnog posla)- o motivu

- Za valjanost pravnog posla načelno je relevantna zabluda glede sastavnih elemenata pravnog posla i ta se zabluda naziva pravnoposlovnom zabludom.- De lege lata pravni posao je pobojan:

(1) ako je zabluda bila bitna, (2) ako je postojala uzročna veza između zablude i sklapanja ugovora,(3) ako druga strana nije spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije bilo

– treba dodati i (4) neskrivljenost zablude, makar je ona u postojećem ZOO izostavljena kao pretpostavka pobojnosti.

- Kad je riječ o svim pravnim poslovima, zabluda je bitna ako je strana u zabludi glede:

Page 70: GP - 1. Kolokvij

- objekta ugovora. Objektom ugovora podrazumijeva/ju se činidba/e, odnosno objekt/i činidbe/daba. Znači -zabludu glede identiteta objekta, odnosno identiteta činidbe ili njezina objekta, i svodi se na pogrešnu predodžbu o tome što je sadržaj činidbe, odnosno objekt činidbe. - bitnih svojstava objekta ugovora. postoji kad strana u zabludi ima pogrešnu predodžbu o onim značajkama činidbe ili objekta činidbe koje su odlučne, tj. o onim značajkama o kojima ovisi odluka o sklapanju ugovora. - okolnosti koje se smatraju odlučujućima pri donošenju odluke o sklapanju ugovora prema (1) običajima u prometu, ili prema (2) namjeri te strane. Ovdje su sadržani i objektivni i subjektivni kriterij - i dentiteta druge strane, samo ako se pravni posao poduzima s obzirom na osobu, tj. identitet druge strane (intuitu personae) - da strana vjeruje kako pravni posao poduzima prema osobi A, a doista ga poduzima prema osobi B.

- Postoji mogućnost da kod dvostranih pravnih poslova (ugovora) obje strane budu u zabludi i imaju pravo na tužbu radi poništenja ugovora zbog bitne zablude.- Kad je riječ o jednostranim pravnim poslovima i svim nenaplatnim ugovorima (i jednostranoobveznim i dvostranoobveznim), zabluda je također bitna, i ako je strana koja preuzima obvezu u zabludi glede pobude koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.- Ovdje je pogrešna predodžba pobudila ili motivirala stranu da preuzme obvezu koju ne bi preuzela bez pogrešne predodžbe. Strana u zabludi ne dobiva protučinidbu druge strane zauzvrat vlastitoj činidbi.- Između zablude i odluke o poduzimanju posla mora postojati uzročna veza, valja primijeniti pravila o uzročnoj vezi između štetne radnje i štete.- Druga strana može održati ugovor ako je spremna ispuniti ga kao da zablude nije bilo.- Kad postoje pretpostavke pobijanja, pa sud prema općim pravilima o pobojnosti poništi ugovor zbog zablude, nastaje pravo druge savjesne strane da zahtijeva naknadu štete od strane u zabludi, i to makar strana u zabludi nije kriva.

- Kad je ugovorna strana izjavila svoju pravu volju drugoj strani, sa svrhom sklapanja ugovora, ali je treća osoba – posrednik ili prevoditelj – prijenos obavio netočno, riječ je o zabludi zbog netočnog prijenosa. Izjavitelj je osoba u zabludi i ima pravo pobijati ugovor:

(a) ako je dao ispravno očitovanje volje prenositelju, (b) ako prenositelj nije opunomoćenik, odnosno zakonski zastupnik izjavitelja, (c) ako je prenositelj očitovanje nesvjesno prenio pogrešno830

Prijevara- Prijevara postoji kad ugovorna strana, ili netko treći, svjesno izazove zabludu ili održava u zabludi drugu ugovornu stranu, u nakani da se tu stranu navede na sklapanje određenog ugovora, odnosno na određeni sadržaj ugovora na koji druga strana ne bi pristala da je u trenutku sklapanja ugovora znala za postojanje zablude.- Potrebni su njezina svijest i nakana stvaranja zablude, odnosno održavanje u zabludi.- Nije potrebno da zabluda bude bitna.- Ako ugovornu stranu prevari treća osoba, ugovor neće automatski biti pobojan, bez obzira na odnos druge ugovorne strane prema prijevari. U ovom će slučaju ugovor biti pobojan samo ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala za prijevaru, ili je za nju morala znati.- To se pravilo ne primjenjuje kad je riječ o besplatnom ugovoru, nego tada prevareni ima pravo pobijati ugovor bez obzira na to je li druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala, odnosno morala znati za prijevaru, ili za prijevaru nije znala, niti morala znati.- Strana koja je pod prijevarom sklopila ugovor ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpjela.- Kako je za odgovornost za štetu potrebna uzročna veza između štetne radnje i štete, je li štetna radnja prijevara, ili sklapanje ugovora na koje je oštećeni naveden prijevarom? Uzročna bi veza trebala postojati između sklapanja ugovora zbog prijevare i štete koju je pretrpjela oštećena strana.- Prijevaru može učiniti i treći – a štetnik je osoba koja je učinila prijevaru.- Pitanje primjenjuju li se pravila o odgovornosti za štetu zbog povrede ugovora, ili opća pravila o izvanugovornoj odgovornosti za štetu vrlo je složeno. - Na prva bi upućivalo to što je riječ o šteti u svezi sa sklopljenim ugovorom, koje ne bi bilo da ugovor nije sklopljen, a na druga to što je prijevara učinjena prije sklapanja ugovora i do štete dovodi samo sklapanje ugovora, pa sklapanje ugovora ne prethodi njegovoj povredi.Autorovo mišljenje- pravila o odgovornosti za štetu zbog povrede ugovora.

PrijetnjaZa pobojnost ugovora zbog prijetnje kumulativno moraju postojati:

(1) nedopuštena prijetnja, (2) opravdan strah zbog kojega strana sklapa ugovor i (3) uzročna veza između prijetnje, opravdanog straha i volje za sklapanje ugovora

- Nedopuštenost prijetnje podrazumijeva ponajprije postojanje prijetnje, tj. akta zastrašivanja te, zatim, nedopuštenost prijetnje. Sama prijetnja (vis compulsiva) j radnja kojom se drugoj ugovornoj strani stavlja u izgled, ili najavljuje, ili nagovješćuje neko zlo, izravno ili neizravno.Ugovor je pobojan i ako prvoj strani ne prijeti druga ugovorna strana, nego netko treći.

- Nedopuštenost prijetnje (akta zastrašivanja) postoji kad je protupravna radnja i kad je protupravan cilj koji se prijetnjom želi postići, odnosno kad se drugoj strani u izgled stavlja protupravno zlo. Potreban je opravdan strah.

Prema objektivnom kriteriju strah je opravdan kad iz okolnosti proizlazi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo važno dobro ugovorne strane ili treće osobe.

Page 71: GP - 1. Kolokvij

Prema subjektivnom kriteriju, valja uzeti u obzir i subjektivna svojstva osobe koja prijeti i strane kojoj je prijetnja upućena.- Upravo opravdan strah treba biti uzrok sklapanja ugovora. Mora biti uzrok donošenju odluke o sklapanju ugovora, odnosno uzrok volji za sklapanje ugovora.- Radnju kojom očituje volju za sklapanje ugovora ta strana poduzima svojom voljom i poduzima je sama, pa je upravo u tome razlika između prijetnje i sile.

Prekomjerno oštećenje- Prekomjerno oštećenje razlog pobojnosti samo naplatnih ugovora, a ne i drugih pravnih poslova.Nisu svi naplatni ugovori nisu pobojni, izuzeti su:

- aleatorni ugovori – zbog nepotpune određenosti obveza strane svjesno preuzimaju rizik nerazmjera vrijednosti uzajamnih činidaba,- ugovori sklopljeni javnom prodajom – jer se ponuditelji natječu unatoč svijesti da prometna vrijednost stvari izložene prodaji može biti manja od cijene koju nude što obuhvaća i prisilnu i dobrovoljnu javnu prodaju,- ugovori u kojim je strana pristala platiti afekcijsku cijenu – svijest i pristanak na očiti nerazmjer vrijednosti uzajamnih činidaba,- trgovački ugovori – jer pozornost dobrog gospodarstvenika na koju su trgovci obvezani nalaže znanje o tržišnoj vrijednosti činidbe i protučinidbe.

- Prema posebnim odredbama ZOO, pravila o prekomjernom oštećenju ne primjenjuju se ni na ugovor o nagodbi.- Pravila o prekomjernom oštećenju prisilna su jer se oštećena strana ne može valjano odreći prava koje stječe.- Prekomjerno oštećenje postoji kad je između činidaba ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora postojao očiti nerazmjer. Postoji kad postoji očit nerazmjer između u novcu izražene vrijednosti stranačkih činidaba. Mora postojati očit nerazmjer (questio facti u svakome konkretnom slučaju).- Pretpostavka pobojnosti je i da oštećena strana u vrijeme sklapanja ugovora za pravu vrijednost nije znala, niti je morala znati. Drugim riječima, pobojnost je isključena i kad je njezino neznanje posljedica propuštanja pozornosti na koju je obvezana.- Oštećeni mora podignuti tužbu u prekluzivnom roku od godinu dana nakon sklapanja ugovora.- Ugovor može ostati na snazi, ali samo ako druga stra-na ponudi dopunu do prave vrijednosti što znači – ako očituje pristanak na davanje onoliko veće vrijednosti od ugovorene koliko je potrebno za postizanje jednake vrijednosti činidaba. To pravo druge strane nije uvjetovano pristankom oštećene strane.

OPSEG POBOJNOSTI

- U pravilu djelomična pobojnost ne postoji, nego odluka suda kojom poništava pravni posao djeluje na pravni posao u cjelini, odnosno poništava pravni posao u cjelini.- Djelomična pobojnost postoji kod pobijanja dužnikovih pravnih radnji kad sud poništava dužnikovu pravnu radnju u mjeri potrebnoj da se omogući namirenje vjerovnika.

POSLJEDICE POBOJNOSTI

- Poništenje pravnog posla izazvat će iste pravne posljedice kao što ih izaziva ništetnost.- Posljedice ništetnog i poništenog pobojnog ugovora općenito su iste glede obveze vraćanja primljenog radi uspostave prijašnjeg stanja (restitutio in integrum).- Posebnost ovdje postoji gled vraćanja ako dođe do poništenja ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti strane. Upravo zbog činjenice što je poslovna sposobnost te strane ograničena, postoji mogućnost da nešto iziđe iz njezine imovine bez njezine odgovornosti.- Njezin suugovaratelj može zahtijevati vraćanje, odnosno nadoknadu vrijednosti samo onog dijela svojeg ispunjenja:

(1) koji se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobnog, (2) koji je upotrijebljen u njegovu korist, (3) koji je namjerno uništen, (4) koji je namjerno otuđen iz imovine ograničeno poslovno sposobnog. Ne može se zahtijevati vraćanje onoga što je nenamjerno otuđeno iz njegove imovine ili uništeno, a nije uporabljeno u korist ograničeno poslovnog sposobnog.

- Posljedice poništenja, međutim, nisu posve identične posljedicama ništetnosti glede odgovornosti za štetu.- Strana – na kojoj je uzrok pobojnosti – odgovara za štetu bez obzira na krivnju.- Ograničeno poslovno sposobne osobe, ne mogu se primijeniti redoviti kriteriji odgovornosti nego odgovara za štetu ako je drugu stranu lukavstvom uvjerila da je potpuno poslovno sposobna.

KONVALIDACIJA

- Kod pobojnih ugovora nije riječ o konvalidaciji u tom smislu da bi pravni poslovi naknadno stvarali učinke koje prije konvalidacije nisu stvarali. Pobojni pravni poslovi mogu prestati biti pobojni odn. nevaljani, i postati valjani, odnosno što može prestati postojati mogućnost poništenja.- Oni konvalidiraju istekom prekluzivnih rokova za podizanje tužbe radi poništenja.

V. UČINCI OBVEZNOPRAVNIH ODNOSAU ovom dijelu prikazuju se opći zakonski učinci.

Page 72: GP - 1. Kolokvij

(1) svakoga nastalog obveznopravnog odnosa (i zakonskog, tj. izvanugovornog, i odnosa iz pravnih poslova), (2) svih valjanih pravnih poslova obveznog prava i (3) valjanih dvostranoobveznih ugovora.

- Učinci su »opći« zato što nastaju sklapanjem ugovora, neovisno o tome o kojem je tipu (kupoprodaja, zajam, nalog) ugovora riječ, a pri sklapanju određenog tipa ugovora – osim općih – mogu nastati i posebni učinci, vezani uz određen tip sklopljenog ugovora.- Riječ je o učincima koji nastaju na temelju ZOO (»zakonski«), što znači da nastaju ipso iure, odnosno automatski, čim strane ugovorom nisu isključile one učinke koje zbog dispozitivnosti odredaba ZOO mogu otkloniti. Obuhvaćeni su oni koji nastaju ipso iure, nastankom obveznopravnog odnosa kojemu strane nisu dodale neki poseban sadržaj.

- Opći zakonski učinci mogu se podijeliti na temeljne (namjeravane, primarne) i ostale (nenamjeravane, sekundarne).- Primarni ili temeljni (glede pravnih poslova namjeravani) opći zakonski učinci su oni za je čiji nastanak dostatan nastanak

obveznopravnog odnosa.- Sekundarni ili ostali (glede pravnih poslova nenamjeravani) opći zakonski učinci su oni za čiji nastanak je – osim nastanka valjanog

pravnog posla – nužan nastanak još neke dodatne, neredovite, neočekivane ili neuobičajene okolnosti, pa ti učinci neće ni nastati ako ne postoje takve dodatne okolnosti

2. PRIMARNI (NAMJERAVANI) UČINCI OBVEZNOPRAVNIH ODNOSA

Subjekti između kojih nastaju učinci

- Opća pravila o subjektima odnose se i na strane zakonskog (izvanugovornog) obveznog odnosa, i na strane odnosa iz pravnih poslova obveznog prava.- Učinci obveznopravnog odnosa nastaju i djeluju samo između osoba koje su strane tog odnosa – ugovornog ili izvanugovornog –a nikako prema trećima, i to je temeljno pravilo koje proizlazi iz načela relativnosti svih obveznopravnih odnosa.- Strane u obveznopravnom odnosu – mogu prestati postojati prije prestanka postojećih obveza (smrću fizičke i prestankom pravne osobe), potrebno je odgovoriti na pitanje stvara li obveznopravni odnos učinke i za pravne sljednike strana tog odnosa.- Temeljno je pravilo kako obveznopravni odnosi -– a posebno pravni poslovi – imaju učinke i za univerzalne pravne sljednike ugovornih strana prelaze na nasljednike.- Kad se prava, odnosno obveze nisu nasljedivi zbog vezanosti uz osobu vjerovnika, odnosno dužnika, razumije se kako oni neće prijeći na nasljednike.- Ugovorom i jednostranim pravnim poslom obveza može nastati samo za onu osobu koja je preuzme, odnosno koja se obveže za samu sebe.- Iznimku glede stvaranja obveze za drugu osobu predstavlja ovlašteno neposredno zastupanje.

- Moguće je da jedna osoba drugoj obeća – bez suglasnosti trećega – da će treći nešto učiniti ili propustiti, i tada je riječ o obećanju radnje treće osobe, ili da će se kod trećega samo zauzeti kako bi se treći obvezao.- »Obećanje radnje« je takvo očitovanje obećavatelja koje kod druge strane izaziva uvjerenje, pouzdanje, sigurnost da će treći obaviti obećanu radnju.- Ako obećavatelj tu radnju ne obavi, odgovara za štetu koju bi drugi (kojemu je radnja obećana) pretrpio zbog toga što treći ne pristaje obvezati se ili ispuniti određenu radnju.

- Od obećanja radnje trećega valja razlikovati obećanje osobe da će se kod trećega »zauzeti« kako bi on obavio neku radnju– kod osobe kojoj je to obećano –ne stvara pouzdanje da će treći obaviti tu radnju. Stoga obećanje »zauzimanja« kod trećega za obećavatelja stvara samo obvezu »potrebnog zalaganja« kod trećega.- Ako je obećavatelj »zauzimanja« tu obvezu ispunio, tj. ako se u potrebnoj mjeri založio kod trećega – kako bi on obavio radnju, odnosno obvezao se, on, tj. obećavatelj, osobi kojoj je to obećao neće odgovarati za štetu koju ona pretrpi zbog obećanja. A contrario, ako se nije uopće založio, ili se nije založio u potrebnoj mjeri, obećavatelj će osobi kojoj je to obećao odgovarati za štetu ako je ona zbog toga pretrpi.

- Kad je riječ o mogućnosti da jedna osoba, ili dvije – suglasnom voljom – za treću stvore pravo, valja se podsjetiti na to kako jednostranim pravnim poslom osoba koja ga poduzme za sebe stvara obvezu, a za drugoga stvara pravo, makar se taj drugi s time nije suglasio. Pravo treće osobe mogu stvoriti i dvije osobe ugovorom koji sklope, to se zbiva ugovaranjem u korist trećega.

Ugovaranje u korist trećega- iznimka od pravila o relativnosti obveznih odnosa – podrazumijeva ugovor, pa je očito kako ovaj učinak na treće osobe može nastati samo na temelju ugovora, a ne i na temelju zakonskog (izvanugovornog) obveznog odnosa.- ugovor bilo koje vrste ili tipa.

Ugovorne se strane u pravilu obvezuju uzajamno, tj. jedna drugoj. Svakim ugovorom jedna strana s drugom može ugovoriti tražbinu u korist treće osobe i upravo je to što će nastati pravo trećega središnja posebnost koja ugovaranje u korist trećega (pactum in favorem tertii) izdvaja u poseban pravni institut.Treći će steći vlastito i neposredno pravo prema dužniku

Postoji i odnos dužnika s njegovim suugovarateljem, pri ugovaranju u korist trećega postoje tri odnosa:- odnos između strane koja ugovara korist za trećega (stipulant) i trećega (beneficijar),

Page 73: GP - 1. Kolokvij

- odnos između strane koja ugovara korist za trećega (stipulant) i strane koja preuzima obvezu prema trećemu (promitent),- odnos između strane koja preuzima obvezu prema trećemu (promitent) i trećega (beneficijar)

Odnos stipulanta i beneficijara – koji je povod da stipulant ugovori korist za beneficijara – nije odlučan za preostala dva odnosa. Stipulant će imati životni povod i/li pravni razlog zbog kojega stipulant to čini, ali ti odnosi ne ovise o možebitno postojećem pravnom odnosu između stipulanta i beneficijara.

Odnos stipulanta i promitenta je ugovor bilo koje vrste ili tipa u kojemu ugovaranje u korist trećega predstavlja akcesorni (sporedni) pravni posao. Okolnost što je on sklopljen u korist trećega pokazuje kao akcesornost ugovaranja u korist trećega u odnosu na glavni ugovor. - Nastala je promitentova dužnost ispunjenja obveze beneficijaru, ali kako je ona nastala sklapanjem ugovora sa stipulantom, pravo zahtijevati ispunjenje od promitenta ne stječe samo beneficijar, nego i stipulant. No, stipulant može zahtijevati da promitent ispuni obvezu samo beneficijaru, a ne njemu.- Stipulant može opozvati – ili izmijeniti – korist ugovorenu za beneficijara sve do trenutka kad beneficijar izjavi da prihvaća tu korist, ali ujedno i samo do tog trenutka. - Nakon što jednostrano stipulantovo očitovanje opoziva proizvede učinke, nastaje stanje kao da ugovor nije sklopljen u korist beneficijara, pa stipulant stječe pravo zahtijevati da promitent njemu ispuni obvezu.- U iznimnom slučaju, u kojemu je ugovoreno da će promitent svoju obvezu beneficijaru ispuniti tek nakon smrti stipulanta, stipulant može opozvati korist za beneficijara ne samo sve do svoje smrti, nego i oporukom. U tom će slučaju tražbinu od promitenta naslijediti stipulantovi nasljednici.

Beneficijar prema promitentu stječe pravo ipso iure čim su stipulant i pro-mitent sklopili ugovor. - Beneficijar stječe pravo zahtijevati ispunjenje sukladno ugovorenom sadržaju promitentove obveze. - Za očuvanje tog prava beneficijar treba očitovati prihvaćanje koristi jer time otklanja mogućnost da stipulant opozove tu korist, a to može sve dok beneficijar ne očituje prihvaćanje koristi.- Stipulantov opoziv koristi ujedno predstavlja jedan od dva moguća slučaja u kojima prestaje beneficijarevo pravo prema promitentu. Drugi je slučaj u kojemu sam beneficijar odbije korist koja je za njega ugovorena što može učiniti očitovanjem volje. - Odbijanje koristi izaziva isti pravni učinak kao i opoziv koristi, a sastoji se u tome da pravo iz sklopljenog ugovora stječe stipulant koji postaje vjerovnik promitenta, pa može u svoju korist zahtijevati ispunjenje obveze. - Promitent (dužnik) se beneficijarevu zahtjevu za ispunjenje može suprotstaviti svim prigovorima koji proizlaze iz ugovora koji je sklopio sa stipulantom.

Sadržaj učinaka

- Nastankom obveznopravnog odnosa iz bilo kojeg izvora – pravnog posla ili zakona – nastaju subjektivno pravo i zahtjev jedne ugovorne strane (vjerovnika) te obveza i odgovornost druge ugovorne strane (dužnika).- Samo za jednu stranu nastaje pravo, a samo za drugu obveza kad nastane izvanugovorni odnos, odnos iz jednostranog pravnog posla i odnos iz jednostranoobveznog ugovora.- Sklapanjem dvostranoobveznog ugovora – bilo besplatnog ili naplatnog – uvijek za obje strane nastaju i pravo i obveza jer u dvostranoobveznom ugovoru postoje najmanje dvije činidbe, a svaka strana se drugoj obvezuje na jednu, pa je svaka strana istodobno vjerovnik jedne i dužnik druge činidbe.

- Vjerovnik stječe pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a nastalu obvezu dužnik je dužan ispuniti savjesno i u svemu kako ona glasi. Dužnost ispunjenja obveze, u svemu kako ona glasi, znači da će ispunjenje biti valjano i uredno te dužnika osloboditi obveze pri čemu neće nastati sekundarni učinak – samo kad dužnik ispuni obvezu objektom odgovarajućeg identiteta, kakvoće i količine, na odgovarajući način, u odgovarajućem mjestu i vremenu, a kad je riječ o naplatnim ugovorima, i bez nedostataka ispunjenja.- Treba razlikovati subjektivno pravo i zahtjev za njegovim ostvarenjem, valja istaknuti kako u trenutku nastanka ugovora ne mora uvijek nužno nastati i zahtjev za ostvarenje nastalog prava.

Vrijeme nastanka učinaka

- Navedeni opći učinci u pravilu nastaju u trenutku nastanka svakog obveznopravnog odnosa.U trenutku nastanka izvanugovornih (zakonskih) obveznih odnosa istodobno nastaju i zahtjev prve i odgovornost druge strane jer je dužnikova obveza dospjela u trenutku nastanka odnosa.U trenutku nastanka pravnog posla to će također biti pravilo, ali to pravila često ima iznimke i po zakonu, i na temelju sadržaja pravnog posla.

- Naime, po zakonu je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje odmah, ali samo po pravilu koje ima iznimke, a pri poduzimanju jednostranog pravnog posla, nerijetko se u sadržaj pravnog posla unosi rok za ispunjenje obveze, odgodni rok, ili se ugovor sklapa s odgodnim uvjetom, odnosno, u svim tim slučajevima zahtjev jedne i dužnost ispunjenja druge strane neće nastati u trenutku nastanka pravnog posla, nego tek u kasnijem trenutku.- Od trenutka nastanka vjerovnikova zahtjeva i dužnikove dužnosti ispunjenja i odgovornosti – koji se naziva dospijeće ili dospjelost i od kojega vjerovniku pripadaju i sredstva za ostvarenje njegova zahtjeva. Iako se navedeni trenuci mogu podudarati, ovisi o okolnostima slučaja i ugovoru.

Page 74: GP - 1. Kolokvij

Trajanje učinaka

- Potrebno je razlikovati trajanje vjerovnikova prava, odnosno dužnikove obveze od trajanja vjerovnikova zahtjeva, odnosno dužnikove odgovornosti.

- Vjerovnikovo obvezno pravo, poglavito iz pravnih poslova – za razliku od stvarnih prava – ni ne nastaje zato da bi postojalo trajno, nego da bi ispunjenjem obveze koja korespondira tom pravu, prestalo nakon kraćeg ili dužeg vremena, zajedno s prestankom dužnikove obveze. - U redovitom tijeku stvari – koji podrazumijeva ispunjenje ili prestanak obveze na drugi način – vjerovnikovo pravo postoji tako dugo dok obveza koja mu korespondira ne bude ispunjena ili ne prestane na drugi način.- Izloženo podrazumijeva pravo obveznopravnog karaktera koje je neposredani učinak pravnog posla. Prestanak obveznog prava – primjerice ispunjenjem obveze – ne znači i prestanak ugovora jer on, kao titulus stjecanja stvarnog prava, postoji i dalje.- Trajanje vjerovnikova prava je ponekad vremenski ograničeno prekluzivnim rokovima, tj. zakonom određenim rokovima u kojima vjerovnik mora poduzeti određenu radnju.- Prestankom vjerovnikova prava automatski prestaje i zahtjev za njegovo ostvarenje.

- Trajanje vjerovnikova zahtjeva i dužnikove odgovornosti vremenski je ograničeno zastarnim rokovima čijim se istekom gube i zahtjev i odgovornost za njegovo ispunjenje.- Prestankom zahtjeva ne prestaje i samo vjerovnikovo pravo, nego ono postoji i nakon što zastari zahtjev za njegovim ostvarenjem.

3. NASTANAK SEKUNDARNIH (NENAMJERAVANIH) UČINAKA

- Neki sekundarni učinci nastaju u svim obveznim odnosima – i u odnosima iz pravnih poslova, i u zakonskim (izvanugovornim) odnosima – odgovornost za štetu nastaje u svim ugovornim odnosima, a neki sekundarni učinci samo u dvostranoobveznim ugovorima.

Stoga će se dalje odvojeno prikazati:- sekundarni (nenamjeravani) učinci svih obveznopravnih odnosa, - odgovornost za štetu zbog povrede ugovora, - sekundarni (nenamjeravani) učinci dvostranoobveznih ugovora, i u ugovornim odnosima mogu nastati sekundarni učinci svih obveznopravnih odnosa jer su ugovorni odnosi jedna od vrsta obveznopravnih odnosa.

Mogući sekundarni učinci svakoga obveznopravnog odnosa su:- nastanak prava zadržanja, - nastanak mogućnosti pobijanja dužnikove pravne radnje, - ako je obveza novčana, nastanak obveze plaćanja zateznih kamata, - kod pojedinih vrsta obveza nastaju i posebni učinci.

Mogući sekundarni učinak svakog ugovora, osim toga, je i:- nastanak odgovornosti za štetu zbog povrede ugovora,

a mogući sekundarni učinci dvostranoobveznog ugovora još su i:- odgoda i raskid ugovora zbog neizvjesnosti ispunjenja, - raskid ugovora zbog neispunjenja, - izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, - odgovornost za nedostatke, - raskid ugovora zbog nemogućnosti ispunjenja.

Postoji više dodatnih, neredovitih, odnosno neočekivanih okolnosti koje izazivaju nastanak sekundarnih učinaka. Neke od njih izazivaju nastanak samo jednoga, točno određenog učinka, a neke izazivaju nastanak više učinaka.To su:(1) zakašnjenje dužnika,

(2) zakašnjenje vjerovnika,(3) neispunjenje

Zakašnjenje dužnika i njegovi učinci- Prema općem pravilu, koje vrijedi i za obveze iz pravnih poslova i zakona (izvanugovorne), dužnik pada u zakašnjenje ako ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje.- Kad je riječ o zakonskim, odnosno izvanugovornim obveznim odnosima, rok za ispunjenje, odnosno dospijeće dužnikove obveze određeni su u ZOO, zasebno za svaku od tih vrsta odnosa .- Strane, svojom suglasnom voljom, mogu odrediti drugi rok za ispunjenje.

- Kad je riječ o pravnim poslovima, načelo stranačke autonomije podrazumijeva da je dužnik ponajprije dužan ispuniti obvezu u roku koji je određen pravnim poslom iz kojega proizlazi njegova obveza, rok je vrlo često određen.- Ako nije određen u sadržaju pravnog posla, to još ne znači da rok ispunjenja nije određen jer je za pojedine tipove pravnih poslova često određen specijalnim pravilima koja uređuju određeni tip pravnog posla.

Page 75: GP - 1. Kolokvij

- U pravnim poslovima, dužnik češće dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom pravnim poslom, a tek ako taj rok nije određen pravnim poslom, u roku koji je određen zakonom.- Ponekad, rok za ispunjenje nije određen niti pravnim poslom, niti zakonom. Ako je tako, vjerovnik može zahtijevati ispunjenje odmah i dužnik je dužan odmah ispuniti obvezu.- U zakašnjenje tada dužnik dolazi tek ako vjerovnik zatraži ispunjenje, a dužnik ne ispuni obvezu odmah.

- Vjerovnik mora zatražiti ispunjenje.Volju za to može očitovati riječima usmeno, ili u pisanom obliku, ali i započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze

Zakašnjenje dužnika svake obveze – i izvanugovorne i iz pravnih poslova – može izazvati nastanak:- prava zadržanja - prava pobijanja dužnikove pravne radnje, - prava na zatezne kamate (samo ako je riječ o zakašnjenju s plaćanjem) - posebnih prava u nekim posebnim slučajevima

a zakašnjenje dužnika ugovorne obveze – uz to – i nastanku:- prava na naknadu štete - raskida ugovora, odnosno mogućnosti raskida ugovora

Za nastanak tih posljedica dužnikova zakašnjenja – osim odgovornosti za štetu je dostatno samo zakašnjenje.

Zakašnjenje vjerovnika i njegovi učinci- Vjerovnik svake obveze pada u vjerovničko zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje, ili ga svojim ponašanjem spriječi.- Odbijanje primitka bit će neosnovano ako dužnik ponudi ispunjenje koje je u cijelosti valjano – odgovara elementima valjanog ispunjenja – i bez nedostataka, a osnovano čim izostane jedan od tih elemenata, ili ispunjenje ima nedostatke- Sprečavanjem dužnika shvaćaju se slučajevi u kojima vjerovnik onemogući dužniku ispunjenje - Vjerovnik obveze iz dvostranoobveznog ugovora pada u zakašnjenje i kad je spreman primiti ispunjenje obveze svojega suugovaratelja kao dužnika njegove obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze, što je posljedica pravila o istodobnom ispunjenju obveza obje strane dvostranoobveznog ugovora.- Ni za postojanje vjerovničkog zakašnjenja nije potrebna njegova odgovornost, odnosno krivnja.

Posljedice, odnosno učinci zakašnjenja vjerovnika su sljedeći:- ako druga ugovorna strana u trenutku vjerovnikova zakašnjenja nije bila u dužničkom zakašnjenju, ona neće ni doći u dužničko zakašnjenje;- ako je druga ugovorna strana u trenutku vjerovnikova zakašnjenja bila u dužničkom zakašnjenju, njezino dužničko zakašnjenje prestaje, a – ako je bila u zakašnjenju s plaćanjem – prestaju teći kamate;- nastaje dužnikova obveza da čuva stvar, proizlazi iz načela savjesnosti i poštenja te dužnosti suradnje. Pritom je dužan primijeniti potrebnu pozornost, a valja reći i kako vjerovnikovim zakašnjenjem nije prestala primarna dužnikova obveza, nego on i dalje ostaje dužan ispuniti tu obvezu i u tu svrhu čuvati stvar razumno vrijeme od vjerovnikova pada u zakašnjenje. Umjesto da čuva stvar, dužnik može is-puniti obvezu polaganjem dugovane stvari kod suda, odnosno njezinom prodajom;- na vjerovnika prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari koju je trebao primiti (preuzeti), pa ako ona propadne ili bude oštećena zbog događaja koji ima obilježja više sile ili slučaja, dužnik neće odgovarati vjerovniku- nastaje vjerovnikova obveza da drugoj strani, kao dužniku, naknadi troškove čuvanja stvari;- nastaje vjerovnikova odgovornost za štetu koju bi druga ugovorna strana, kao dužnik, pretrpjela zbog vjerovnikova zakašnjenja

Neispunjenje i njegovi učinciKao važni trenuci dosad su prikazani:

(1) trenutak započinjanja pregovora,(2) trenutak nastanka (perfekcije) pravnog posla i (3) trenutak u kojemu vjerovnik može zahtijevati ispunjenje, tj. dospjelost obveze, što je ujedno i trenutak u kojemu je dužnik dužan ispuniti obvezu.

- Nakon toga prikazan je trenutak u kojemu dužnik dolazi u zakašnjenje.- Dolaskom u zakašnjenje dužnika obveze iz pravnog posla dužnik, u pravilu, ima pravo na naknadni primjereni rok za ispunjenje. Samo ako je rok ispunjenja bitni sastojak, ugovor se automatski, tj. po samom zakonu, raskida ako dužnik ne ispuni obvezu do isteka roka za ispunjenje.- Dužnikovo pravo na naknadni primjereni rok za ispunjenje podrazumijeva da i nakon dužnikova dolaska u zakašnjenje ugovor postoji. - Ta (primarna) prava prestaju postojati tek u trenutku u kojemu je ugovor raskinut.

O neispunjenju je riječ kad je prestalo i dužnikovo pravo da ispuni obvezu i vjerovnikovo pravo da zahtijeva ispunjenje te obveze.- No, ZOO izraz »neispunjenje« rabi i za situacije u kojima još nije prestalo vjerovnikovo pravo da zahtijeva ispunjenje, ni dužnikovo pravo da ispuni obvezu.- Među odredbama o učincima dvostranoobveznih ugovora nalaze se odredbe o raskidu ugovora »zbog neispunjenja« koje uređuju raskid ugovora kad jedna strana ne ispuni obvezu o dospjelosti, izraz »neispunjenje« rabe u smislu neispunjenja o dospjelosti, odnosno u smislu dužnikova zakašnjenja

Page 76: GP - 1. Kolokvij

- Dužnikovim padom u zakašnjenje, po samom zakonu nastaje vjerovnikovo pravo na naknadu štete koje postoji neovisno o tome je li ugovor raskinut u tom trenutku, ili kasnijem trenutku, ili uopće nije raskinut.

- Pravo vjerovnika na naknadu štete prva je posljedica neispunjenja, neovisno o tome u kojem se smislu rabi izraz neispunjenje.- Ugovor u kojemu je rok ispunjenja bitan sastojak raskida se ex lege, a ako to nije slučaj, počinje teći naknadni rok za ispunjenje čijim istekom ugovor može biti raskinut ex lege, ili jednostranim očitovanjem vjerovnika.- Mogućnost raskida ugovora je druga posljedica neispunjenja, shvaćenog kao neispunjenje obveze u roku.

4.SEKUNDARNI (NENAMJERAVANI) UČINCI SVIH OBVEZNOPRAVNIH ODNOSA

Pravo zadržanja (retencije)- Pravo zadržanjaje pravo vjerovnika zadržati pokretne stvari dužnika koje su u njegovim rukama, do kojih je došao na zakonit način, zbog naplate ili osiguranja dospjele tražbine – ali i nedospjele, ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje – bez obzira na to iz kojega je pravnog odnosa ona nastala.- U institutu prava zadržanja sukobljeno je, u biti, načelo zabrane samopomoći – prema kojemu vjerovnik treba zaštitu svojega povrijeđenog prava tražiti na sudu – i načelo savjesnosti i poštenja te načelo dužnosti ispunjenja obveze – prema kojima bi bilo nepravedno da vjerovnik ispunjava svoje obveze, a da dužnik to ne čini.- Pravo zadržanja je kompromisno rješenje koje nastoji uravnotežiti sukob između tih načela.

- Pravo zadržanja stvari dužnika ima dvostruku ulogu:- ulogu pravnog sredstva prisile jer zadržanje stvari prisiljava dužnika da što prije ispuni svoju dospjelu obvezu. Retinent mu privremeno odbija njezino vraćanje i uporabu te ga tako prisiljava na ispunjenje obveze,- ulogu pravnog sredstva namirenja – jer ima pravo naplatiti dug iz njezine vrijednosti

- Primarna uloga prava zadržanja jest prisiliti dužnika platiti dug, a tek ako se ovaj oglušio, pristupa se sekundarnoj ulozi retencije, naplati iz vrijednosti zadržanih stvari.

- Mogućnost namirenja tražbine iz vrijednosti zadržanih stvari pokazuje sličnost između prava zadržanja i založnog prava, pa je potrebno ukratko naznačiti razlike:

- pravo zadržanja nastaje na temelju zakona – čim su ispunjene potrebne pret postavke – a založno pravo može nastati i na temelju založnog ugovora,

- zalogom se osiguravaju dospjele, ali i nedospjele tražbine, a pravo zadržanja nastaje kad je vjerovnikova tražbina dospjela.- stvar u zalog može dati i treći, a pravo zadržanja nastaje na dužnikovoj

stvari- Kad retinent stekne pravo naplatiti tražbinu iz vrijednosti zadržane stvari, nestaju razlike između prava zadržanja i založnog prava znači da njegov pravni položaj tada odgovara pravnom položaju založnog vjerovnika.Odredbe ZOO o pravu zadržanja dispozitivne su prirode i primjenjuju se ako strane nisu nešto drugo ugovorile

Pretpostavke za ostvarivanje prava zadržanja- pravo zadržanja može se ostvarivati samo na temelju dospjelih tražbina, - pravo zadržanja može se odnositi samo na stvari (pokretne i nepokretne), uz određene iznimke, - stvar se mora nalaziti u posjedu vjerovnika,- tražbina mora biti, u načelu, novčana

- Dopušteno je iznimno odstupanje i za nedospjele tražbine, ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje.- Što se drži nesposobnošću za plaćanje nije ovim člankom rečeno, ali to je svakako stavljanje dužnika u stečaj, ali i bezuspješna ovrha.- Postojanje koneksiteta između vjerovnikova I dužnikova zahtjeva, tj. Povezanost tih zahtjeva nastaje I kad ne postoji veza između pravnog odnosa iz kojega proistječe vjerovnikova tražbina I pravnog odnosa na temelju kojega vjerovnik drži dužnikovu stvar.

Okolnosti u kojima pravo zadržanja ne nastaje- Unatoč što su se ispunile pretpostavke za pravo zadržanja, vjerovnik nema pravo zadržanja tuđe stvari:

a) kad nije istinit i pošten posjednik, tj. kad dužnik zahtijeva povratak stvari jer je iz njegova posjeda izišla protiv njegove volje, ali i zato što je vjerovniku predana na čuvanje ili posudbu, što znači da je vjerovniku predana u posebne svrheb) ako je stvar koju drži takva da on njezinom prodajom ne može namiriti dug. Stoga ne može zadržati punomoć dobivenu od dužnika, osobne isprave, iskaznice, dopise, osobne fotografije i ostale sl. stvari.

Mora se uzeti u obzir i osobni značaj takvih stvari kao razlog njihova izuzimanja od prava zadržanja, makar neka od takvih stvari može imati prometnu vrijednost . Izuzećem navedenih stvari zakonodavac je onemogućio vjerovniku zloporabe prava zadržanja

Troškovi držanja stvari- Nije li drukčije ugovoreno – prema općem pravu troškove ispunjenja snosi dužnik, ako ih nije prouzročio vjerovnik- Kako kod retencije troškovi opterećuju imovinu vjerovnika, pa se oni odražavaju na njezino umanjenje, to svakako vjerovnik ima pravo na njihovu naknadu.

Page 77: GP - 1. Kolokvij

Obveza povrata stvari prije namirenja tražbine- Dužnik može izbjeći ostvarenje vjerovnikova prava zadržanja pruži li mu odgovarajuće osiguranje njegove tražbine i tada je vjerovnik dužan vratiti zadržane stvari Dužnik može pružiti to osiguranje prije nego što je ispunio svoju obvezu jer, nakon njezina ispunjenja, pravo se zadržavanja gasi.- Niti vjerovnik ne smije doći u teži položaj drži li stvar veće vrijednosti od tražbina, pa se odgovarajuće osiguranje ne bi smjelo sastojati od vrijednosti manje od tražbina. Može se ugovoriti i drukčije (zbog dispozitivnih odredbi)- Domašaj pojma »odgovarajuće osiguranje« glede: a) vrste i b) glede opsega.- Glede vrste osiguranja ZOO ne propisuje ništa izričito.Držimo da ono može biti realno, primjerice druga stvar, , ali i osobno (personalno), tj. osiguranje jamstvom.- Kad je riječ o opsegu »odgovarajućeg osiguranja«, on se odnosi na vrijednost od retinenta zadržane stvari, u odnosu na vrijednost tražbina. Svrha te odredbe o davanju osiguranja je omogućiti vjerovniku naplatu tražbina u dijelu koji se odnosi na vrijednost zadržane stvari, a da pritom dužnik ne dođe u teži položaj – što bi se dogodilo kad bi morao dati osiguranje veće vrijednosti od »zadržane stvari«.

Učinak prava zadržanja- Za taj 77nstitute bitna mogućnost naplate iz vrijednosti te stvari.- Dužnik ima pravo na naknadni rok za ispunjenje, vjerovnik do isteka tog roka ne bi mogao započeti s naplatom tražbine iz vrijednosti zadržane stvari, nego tek nakon što je istekao primjeren naknadni rok za ispunjenje.- Prije nego što pristupi ostvarenju naplate, vjerovnik je dužan o svojoj nakani pravodobno obavijestiti dužnika, a ako ga ne obavijesti, odgovara mu za štetu koju bi mogao pretrpjeti zbog propuštanja obavijesti.- Cilj je pružiti dužniku još jednu priliku da isplatom dužne svote ukloni od sebe štetu koju bi inače pretrpio prodajom stvari od vjerovnika.- Vjerovnik – retinent ima prava kao i založni vjerovnik, što znači da se mora pridržavati onih pravila koja vrijede za založnog vjerovnika

Pobijanje dužnikovih pravnih radnja

- Dužnici za ispunjenje svojih obveza odgovaraju svojom cjelokupnom imovinom, od načela savjesnosti i poštenja te načela dužne pozornosti. Imajući sve to u vidu, može se reći kako vjerovnici imaju pravo očekivati da je dužnikova imovina dostatna za ispunjenje njihovih obveza.- Često se o dospijeću vjerovnikovih tražbina dođe u stanje prezaduženosti ili platežne nesposobnosti- Zbog toga su stvarani instituti koji vjerovniku pružaju mogućnost preventivne zaštite njegovih ugroženih prava, među koje se ubraja i njegovo pravo pobijanja dužnikovih pravnih radnja- Odredbe o pobijanju dužnikovih pravnih radnja suugovaratelji mogu isključiti.

Pojam pobijanja- Pobijanje dužnikovih pravnih radnjaje institut obveznog prava koji pruža vjerovniku iz obveznog odnosa – pravo pobijanja inače valjana imovinskopravna raspolaganja insolventnog dužnika te namirivanja iz nekih vrijednosti koje više ne pripadaju dužnikovoj imovini, već imovini njegovih pravnih sljednika na toj imovini.- Pobijanje se ostvaruje tužbom radi poništenja pravnih radnja dužnika kojima je raspolagao svojom imovinom na štetu vjerovnika.Pobijanje dužnikovih raspolaganja javlja se u dvije inačice:

a) pobijanje izvan stečaja koje se može rabiti uvijek dok nad dužnikovom imovinom nije otvoren stečaj, kao i poslije eventualne obustave stečajnog postupkab) pobijanje u stečaju, podrobno uređeno u SZ.

Opće pretpostavke pobijanja- Opće pretpostavke izvanstečajnog pobijanja jesu: dospjelost za isplatu, insolventnost dužnika, pravna radnja dužnika, postojanje oštećenja vjerovnika, s time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje.

DOSPJELOST- Dospjelost za isplatu« - nastupio je rok za ispunjenje obveze. Za pobijanje dužnikovih pravnih radnja ZOO ne zahtijeva ovršnost vjerovnikove tražbine, iako su, primjerice, sudska nagodba ili pravomoćni platni nalog od sudova preferirani- Kad je riječ o vremenu nastanka tražbine u pozitivnom hrvatskom pravu poništenje dužnikove pravne radnje može se zahtijevati »bez obzira na to kad je nastala« tražbina. To znači da vjerovnik može pobijati svaku dužnikovu pravnu radnju, bez obzira na to jesu li njegove tražbine nastale prije ili poslije poduzimanja te radnje.

INSOLVENTNOST DUŽNIKA- Vjerovnik kao tužitelj mora dokazati stvarnu ili vjerojatnu nenaplativost tražbine, odnosno insolventnost dužnika u odnosu na konkretnu tražbinu.- Ne zahtijeva se da je dužnik uopće nesposoban za plaćanje Stvarna ili vjerojatna nemogućnost namirenja mora postojati u trenutku podnošenja tužbe za pobijanje i nije potrebno dokazivanje vjerovnika da tražbinu nije mogao naplatiti ni od jamaca.

PRAVNA RADNJA DUŽNIKA- Je svaki postupak dužnika zbog kojega se njegova imovina u nečiju korist, a ne vjerovnikovu, materijalno smanjuje, ili zbog kojega dužnik dolazi u nepovoljan položaj u nekom pravnom postupku, tako da se izgledi njegovih vjerovnika za namirenje umanjuju, ili formalno pravno pogoršavaju.

Page 78: GP - 1. Kolokvij

- U pravne radnje ubrajamo ugovore i faktičn radnje dužnika, negativne postupke (propuštanja), pa i nedopuštene radnje. Propuštanje mora biti kvalificirano, tj. takvo da je zbog njega dužnik izgubio neko materijalno pravo, ili je za njega nastala neka materijalna obveza.- Izraz gubljenje »materijalnog prava« treba shvatiti široko, tj. kao smanjenje dužnikove aktive i povećanje njegove pasive zbog propuštanja (primjerice, dužnik propusti prekinuti zastarijevanje, propusti protestirati mjenicu, prijaviti svoju tražbinu u stečajnom postupkui sl.- Nastanak »materijalne obveze« znači povećavanje pasive dužnika zbog njegova propuštanja. - Iz kategorije pravnih radnja se mogu isključiti samo viša sila i slučaj te radnje zbog kojih se nije obogatio netko treći na račun dužnika.

OŠTEĆENJE VJEROVNIKA I NJEGOVO NAMIRENJE- Šteta nanesena vjerovniku pravnom radnjom dužnika i omogućivanje njegova namirenja temeljni je smisao instituta pobijanja. - Tužbi za pobijanje pravne radnje dužnika nema mjesta ako se poništenjem pravne radnje dužnika ne olakša namirenje vjerovnika.- Nije svrha pobijanja samo dokazati da je vjerovniku nanesena šteta, već da je zbog radnje dužnika došlo do negativne promjene u njegovoj imovini zbog čega je namirenje vjerovnika otežano, ili potpuno onemogućeno.- Neoboriva je zakonska predmnjeva (»drži se«) da oštećenje vjerovnika postoji uvijek kad dužnik nema više dosta sredstava za ispunjenje vjerovnikovih tražbina- Ne mora postojati uzročna veza između stvarne radnje i nemogućnosti namirenja dužnika, već je odlučan učinak i posljedica svih dužnikovih raspolaganja, što znači i drugim radnjama.

Posebne pretpostavke pobijanja- Za uspješno pobijanje opće se pretpostavke moraju ispuniti kumulativno te barem jedna od posebnih- 4 inačice klasične paulijanske tužbe:

a) dolozna paulijanska tužba,b) kulpozna paulijanska tužba,c) obiteljska paulijanska tužba id) kvazipaulijanska tužba.

- Čak, ako je vjerovniku – tužitelju tužba odbijena prema jednom temelju, za istu radnju može podignuti novu tužbu prema drugom temelju. Isto tako, ako mu je rok za pobijanje istekao za jednu tužbu, može svoj zahtjev ostvarivati prema inačici tužbe s dužim rokom.

DOLOZNA PAULIJANSKA TUŽBA (ACTIO PAULIANA DOLOSA)- Ta se tužba podiže kad je dužnik naplatno raspolagao svojom imovinom i pritom je znao (nakana, dolus) da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku.- Dužnikova svijest (znanje) da pravnom radnjom nanosi štetu vjerovniku mora postojati u trenutku sklapanja (perfekcije) ugovora. Dužnik u trenutku poduzimanja radnja često još nije insolventan, ili nije bio svjestan da će to postati- Zahtijeva se još da je trećoj osobi u čiju je korist pravna radnja poduzeta »bilo poznato, ili moglo biti poznato« da dužnik zna da sklapanjem naplatnog pravnog posla s njom šteti vjerovniku – pobijatelju radnje.- Tužba se inače podnosi protiv »treće osobe« koja se naziva i »protivnikom pobijanja« i »drugom stranom«.

KULPOZNA PAULIJANSKA TUŽBA (ACTIO PAULIANA CULPOSA)- Ta se tužba podiže kad dužnik nije znao, ali je u trenutku poduzimanja pravne radnje »mogao znati«, da poduzetim teretnim raspolaganjem šteti vjerovniku, što znači da, doduše, nije postupao s nakanom, ali nije postupao ni s potrebnom pozornošću (culpa). - To će u našem pravu biti onda kad dužnik nije postupao s pozornošću koja se u prometu zahtijeva, tj. nije postupao kao uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin.- Kad vjerovnik dokaže skrivljeno neznanje dužnika, odnosno da on nije postupio sa zahtijevanom pozornošću, tuženik ne može više stavljati protudokaz da nije znao (imao svijest) o nanošenju štete vjerovnicima jer je dužnik odgovoran za to što nije znao ono što je »mogao znati« kad bi bio postupao s potrebnom pozornošću.- Kulpoznom se tužbom bitno olakšava položaj vjerovnika u pobijanju jer se od njega više ne zahtijeva dokaz o postojanju nakane oštećenja, ni dokaz dužnikova znanja (svijesti) o tome, tj. ZOO se zadovoljava skrivljenim neznanjem dužnika koje je posljedica njegove obične nepozornosti (culpa levis).

OBITELJSKA PAULIJANSKA TUŽBA (ACTIO PAULIANA FAMILLIARIA)Vjerovnik ima pravo pobijanja raspolaganja insolventnih dužnika s takvim trećim osobama koje zakonodavac svrstava u četiri kategorije: a) bračni drug, b) krvni srodnici u ravnoj liniji, c) krvni srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, d) srodnici po tazbini do četvrtog stupnja.

- Postoji oboriva zakonska predmnjeva (»drži se«) da je navedenim srodnicima bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, a to znači da se može dokazivati suprotno, i to treba dokazati srodnik.- S druge strane, vjerovnik pak treba samo dokazati – uz opće pretpostavke – da je protivnik pobijanja dužnikov bliski srodnik.

KVAZIPAULIJANSKA TUŽBA (ACTIO QUASI PAULIANA)- Kvazipaulijanskom tužbom pobijaju se besplatne i s njima izjednačene pravne radnje kojima dužnik raspolaže u korist treće osobe. To su sva ona raspolaganja koja nisu naplatna, a kojima on umanjuje svoju imovinu, što znači da su to sve radnje i postupci kod kojih u dužnikovu imovinu nije ušlo ništa kao protuvrijednost za ono što je tom radnjom ili postupkom iz nje izišlo.- Neće se držati besplatnim raspolaganjem kad objektivne okolnosti utječu na dužnika u otuđivanju stvari za nerazmjerno nisku cijenu te prigodni darovi, darovi iz zahvalnosti, nagrade, i sl., ako su razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika.

Page 79: GP - 1. Kolokvij

- Značajke su kvazipaulijanske tužbe u tome što vjerovnik koji pobija besplatno raspolaganje dužnika nije obvezan dokazivati ni pozitivno znanje (nakanu), ni skrivljeno neznanje (nepozornost) ni dužnika ni treće osobe (korisnika raspolaganja) – za to što se on oštećuje raspolaganjem. Vjerovnik dokazuje samo besplatnost dužnikova raspolaganja.- Ova strogoća pri besplatnom raspolaganju dužnika temelji se na načelu prema kojemu nitko ne smije činiti darove na račun svojih vjerovnika te da stjecanje korisnika nije povezano s nikakvom obvezom s njihove strane, za razliku od otežavanja pobijanja kod naplatnih stjecanja.

Isključenje pobijanja- Postoje iznimke od mogućnosti pobijanja uopće, unatoč tome što besplatna raspolaganja dužnika nanose štetu vjerovnicima. razlozi što ZOO te navedene skupine raspolaganja isključuje iz pobijanja nalaze se u tome što dužnik njima ispunjava neke moralne ili društvene obveze.- Zakonom predviđene iznimke jesu:

- uobičajeni prigodni darovikoji obuhvaćaju samo darove i zapise (legate), pod pretpostavkom da su i uobičajeni i prigodni- nagradni darovi su pravno neobvezatna imovinska raspolaganja, ali njihov bi izostanak, kada se očekuju, umanjio društveni ugled dužnika- darovi učinjeni iz zahvalnosti su darovi kojima dužnik ispunjava neku svoju posvemoralnu obvezu

- Između te tri skupine nema uvijek oštro povučenih granica, bitno je da darovi moraju biti razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika.

Načini pobijanja- Pobijanje dužnikovih pravnih radnja može se postupovno učiniti na dva načina: (1) tužbom ili (2) prigovorom.- Zahtjev za pobijanjem pravnih radnja dužnika vjerovnici redovito ostvaruju nekom od paulijanskih tužba. Tužbom se ponajprije zahtijeva da se proglasi da određena pravna radnja dužnika nema učinka u odnosu na vjerovnika, a zatim vjerovnik u tužbi mora navesti na koji način i u kojem obliku tuženik – treća osoba mora nešto učiniti ili trpjeti radi vjerovnikova namirenja, zahtijevajući određe-no činjenje ili propuštanje protivniku pobijanja.- Rjeđe će vjerovnik svoj zahtjev za pobijanjem ostvarivati stavljanjem paulijanskog prigovora protivniku pobijanja. Do toga će doći u nekoliko iznimnih prilika, tj kada je pobijana radnja dužnika neka njegova obveza prema protivniku pobijanja, primjerice predaja prodane, a još neisporučene stvari koju protivnik pobijanja od dužnika tužbom zahtijeva, pa vjerovnik može trećemu (protivniku pobijanja) istaknuti prigovor kojim pobija njegov zahtjev jer – da je dužnik svoju obvezu preuzeo sa znanjem, odnosno sa skrivljenim neznanjem o tome da mu time nanosi štetu.- Kada je vjerovnik, zbog postojeće tražbine prema dužniku, njemu zaplijenio neku stvar, a treća osoba tuži vjerovnika zbog predaje te stvari jer po-sjeduje starije i jače pravo, vjerovnik će se također moći poslužiti paulijanskim prigovorom da je treća osoba – tužitelj do toga svojega prava došao besplatnim raspolaganjem dužnika, iako je znao da time njemu (vjerovniku) nanosi štetu.

Pasivno legitimirane osobe- Pasivno legitimirani u sporu o pobijanju, tj. kao protivnici pobijanja pojavljuju se a) dužnik u svim situacijama i b) treće osobe u tri inačice:

(1) treće osobe s kojima, ili u čiju korist je poduzeta pravna radnja koja se pobija, (2) univerzalni (sveopći) pravni slijednici treće osobe, primjerice nasljednici umrlog (3) singularni sljednici treće osobe, tj. osobe na koje je naplatnim (teretnim) poslom prenesena stečena korist

- Prema singularnom pribavitelju na temelju teretnog pravnog posla vjerovnik može podignuti tužbu samo ako je taj pribavitelj znao da se pribavljanje njegova prethodnika moglo pobijati. Ako je pak singularni pribavitelj od dužnika nešto stekao besplatnim pravnim poslom, vjerovnik također ima pravo podizanja tužbe, iako pribavitelj nije znao da se pribavljanje njegova prethodnika moglo pobijati.

Izbjegavanje pobijanja- Kako je svrha paulijanskih tužba podmirenje vjerovnika, razlog za pobijanje otpada ako protivnik pobijanja bez upuštanja u spor, ili tijekom spora, ispuni dužni-kovu obvezu vjerovniku.- Na taj se način protivnik pobijanja oslobađa parničnih troškova, ali se može izložiti opasnostima da dužnik ospori pravo protivnika pobijanja na vraćanje činidbe, ističući razloge o neosnovanosti paulijanske tužbe.

Učinak pobijanja- Pobijanje dužnikovih pravnih radnja pokazuje, zbog svojih posebnosti, određena odstupanja u odnosu na opće značajke pobojnih poslova.- Usvoji li sud tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo u mjeri koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.- U ostalom dijelu, odnosno mjeri, i prema trećim osobama ona ne gubi učinak.- Ostaju na snazi i sva prava koja su treće osobe stekle u predmetu pobijanja nakon dužnikova poduzimanja radnje koja se pobija ako i ta prava ne podliježu pobijanju.- Usvajanje paulijanskih tužba od suda povlači I određen broj sekundarnih pravnih posljedica.

Rok za podnošenje tužbe- Rokovi za podizanje paulijanskih tužba su prekluzivni,teku stalno te kod njih ne može nastupiti ni prekid ni zastoj kao kod zastare, a sud, po službenoj dužnosti, vodi računa o njihovu isteku. Da ti rokovi nisu istekli, dužan je dokazivati vjerovnik.

Page 80: GP - 1. Kolokvij

- Jednogodišnji rok pobijanja odnosi se na doloznu i kulpoznu paulijansku tužbu, a za ostale tužbe rok pobijanja iznosi tri godine.- Jednogodišnji i trogodišnji prekluzivni rokovi u kojima se moraju podignuti paulijanske tužbe počinju teći od dana kada je dužnik poduzeo pravnu radnju koja se pobija, ili od dana kada je trebao poduzeti propuštenu radnju, ako je propuštanje predmet

ZATEZNE KAMATE

- Zatezne su kamate, prema načinu nastanka, zakonske kamate jer obveza njihova plaćanja nastaje na temelju zakona, a ne na temelju ugovora. - Obvezu plaćanja zateznih kamata ZOO veže uz zakašnjenje s plaćanjem, drže se sredstvom pojačanja ugovorne discipline dužnika, a ne naknadom za služenje tuđim novcem.- I zatezne kamate mogu podvrgnuti općem pojmu kamata.- Funkcija je I u naknadi štete koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja s plaćanjem I kaznena svrha koja proizlazi iz discipliniranja dužnika, kao drugog motiva zakonskog utemeljenja zateznih kamata.

Nastanak obveze plaćanja- Zatezne kamate duguje dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze koja predstavlja glavnicu njegova duga.

- nju nije potrebno ugovarati. - odredba nije prisilna, može ju se valjano isključiti

- Obveza plaćanja zateznih kamata nastaje samo za dužnika novčane obveze - Teče od prvog dana poslije nastupanja zakašnjenja sve do dana kada dužnik tu obvezu ispuni.- postoji obveza plaćanja neovisno o tome proizlazi li njegova obveza plaćanja iz pravnog posla, ili iz neke od izvanugovornih obveza.

Stopa zateznih kamata- Stopa zateznih kamata utvrđena je zakonom, ali je, uz to, određeni suugo-varatelji mogu i sami ugovoriti.- Zakonska stopa zateznih kamata ovisi o karakteru pravnog posla iz kojega proistječe obveza plaćanja i o svojstvima ugovornih strana.- Viša je stopa za obveze iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i tijela javne vlasti, a po niža za sve ostale odnose.

- Stopa zateznih kamata određuje se za svako polugodište, a temelj za njezino određivanje predstavlja eskontna stopa HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje prethodi polugodištu za koje se određuje stopa.- Za zakašnjenje s plaćanjem na temelju ugovora koji su prvi spomenuti stopa za-teznih kamata odgovara navedenoj eskontnoj stopi, uvećanoj za osam postotnih bodova, a za zakašnjenje s plaćanjem u svim ostalim odnosima ona odgovara navedenoj eskontnoj stopi, uvećanoj za pet postotnih bodova

- Ugovorena stopa zateznih kamata može zamijeniti zakonsku stopu samo u trgovačkim ugovorima i ugovorima između trgovaca i tijela javne vlasti- Pri ugovaranju stope zateznih kamata vrijedi ograničenje njezine visine, znači da ugovorena stopa zateznih kamata može od zakonske stope zateznih kamata biti veća najviše za jednu polovicu, tj. 50 posto, a u slučaju ugovaranja više stope, primijenit će se najviša dopuštena stopa.- Nužno je da ugovorenom stopom, protivno načelu savjesnosti i poštenja,ne bude »uzrokovana očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana«

Pri ocjeni o tome potrebno se ravnati po: (1) poglavito trgovačkim običajima, (2) prirodi predmeta obveze, a zatim (3) okolnostima slučaja i (4) postojanju, odnosno nepostojanju opravdanih razloga za odstupanje od zakonske stope zateznih kamata.

Odnos zateznih kamata i naknade štete- Uz opću funkciju kamata, funkcija zateznih kamata djelomice je kaznena, a djelomice u naknadi dijela vrijednosti, odnosno kupovne moći novca (glavnice) koji je on izgubio zbog neprekidnog – većeg ili manjeg – pada kupovne moći novca.- Zbog takvih funkcija zateznih kamata vjerovnik ima pravo na njih, neovisno o tome je li, zbog dužnikova zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze, pretrpio neku štetu, ili je uopće nije pretrpio.Nastanak štete za vjerovnika nije pretpostavka obveze plaćanja zateznih kamata, nego je za to dostatno postojanje valjane novčane obveze i zakašnjenje dužnika s ispunjenjem te obveze.- Vjerovnik novčane obveze može pretrpjeti štetu zbog dužnikova zakašnjenja s plaćanjem i u pravilu će biti riječ o materijalnoj šteti, bilo u obliku stvarne štete, ili izmakle dobiti, pa će u takvom slučaju imati i pravo na naknadu dijela pretrpljene štete.- Vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu samo dijela pretrpljene štete zato što to pravo ima »ako je šteta ... veća od iznosa koji bi dobio na ime zateznih kamata«, a to, a contrario, znači da nema pravo na naknadu štete i zateznih kamata uvijek kad je šteta manja, ili jednaka svoti zateznih kamata koje mu duguje dužnik u zakašnjenju. Zatezne kamate i naknada štete ne mogu kumulirati ni kad je pretrpljena šteta veća od svote dužnih zateznih kamata jer tada vjerovnik »ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete«.

Odnos ugovornih i zateznih kamata

Page 81: GP - 1. Kolokvij

- Trgovačkim ugovorom i ugovorom između trgovca i osobe javnog prava mo-gu biti ugovorene ugovorne kamate po stopi koja je do polovice viša od zakonske stope zateznih kamata, ali može biti ugovorena i stopa zateznih kamata, no najviše do te visine. Stopa ugovornih kamata može biti jednaka stopi zateznih kamata, ali i viša od nje.- U posljednjem slučaju, ako dužnik dođe u zakašnjenje, neće nastati njegova obveza plaćanja zateznih kamata, nego će i dalje ostati njegova obveza plaćanja ugovornih kamata po ugovorenoj stopi koja je viša od stope zateznih kamata.

Anatocizam- Zabrana anatocizma odnosi se ne samo na ugovorne nego i na zatezne ka-mate, pa na dospjele zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim ako to nije posebnim zakonom –određeno.- U svezi sa zateznim kamatama, anatocizam je dopušten iznimno kad se sudu podnosi zahtjev za isplatu, što znači kad se podiže tužba ili ulaže drugo pravno sredstvo kojim započinje sudski postupak upravljen prema postizanju isplate kamata putem suda.- Od dana podnošenja zahtjeva, odnosno pokretanja pravnog postupka radi naplate kamata, vjerovnik može zahtijevati i zatezne kamate na kamate koje su dospjele do dana pokretanja tog postupka.

U POSEBNIM SLUČAJEVIMA

- Kad se činidba sastoji u davanju generičnih stvari posebno pravilo koje uređuje položaj vjerovnika ako u zakašnjenje padne dužnik, čija je obveza u davanju stvari određenih po rodu, proizlazi upravo iz okolnosti što je riječ o takvim stvarima, odnosno iz okolnosti što je stvari istog roda moguće pribaviti i od treće osobe.

- Kad u zakašnjenje dođe dužnik obveze davanja generičnih stvari, nastaju dva vjerovnikova prava koja postoje alternativno. Vjerovnik može(1) od trećega pribaviti stvar istog roda i kakvoće i zahtijevati od dužnika naknadu za cijenu koju je platio trećemu i naknadu štete, ili (2) od dužnika zahtijevati naknadu vrijednosti dugovanih stvari i naknadu štete zbog zakašnjenja.

- Prije poduzimanja jednoga ili drugoga, vjerovnik je dužan obavijestiti dužnika, a odredbe ZOO upućuju na to da je obavješćivanje dužnika pretpostavka tih vjerovnikovih prava

Kad se činidba sastoji u činjenju- Kad je činidba, na koju je dužnik obvezan, u činjenju, ponekad može biti riječ o takvom činjenju, odnosno radu koji može obaviti i sam vjerovnik, ili treći (zamjenjive činidbe), a ne nužno dužnik.- Kad dužnik ne ispuni takvu obvezu na vrijeme, vjerovnik je ovlašten sam učiniti ono na što je bio obvezan dužnik.

Vjerovnik u tom slučaju ima pravo od dužnika zahtijevati: (1) na-knadu troškova za ono što je učinio sam, odnosno uz pomoć trećega, (2) naknadu štete koju trpi zbog takvog načina ispunjenja, (3) naknadu štete zbog dužnikova zakašnjenja prema pravilima o odgovornosti za štetu zbog povrede ugovora.I ovdje je vjerovnikovo prethodno obavješćivanje dužnika pretpostavka navedenih prava.

Kad se činidba sastoji u propuštanju- Kad je činidba, na koju je dužnik obvezan, u propuštanju, riječ je o obvezi koju može ispuniti samo dužnik – a ne i treća osoba – pa dužnikovo neispunjenje postoji ako on poduzme radnju koju je bio obvezan propustiti.- Kako poduzimanje radnje ovdje odgovara neispunjenju obveza na davanje ili činjenje, te kako u tim slučajevima vjerovnik ima pravo na naknadu štete– nastaje vjerovnikovo pravo na naknadu štete.- Poseban slučaj neispunjenja obveze propuštanja predstavlja građenje protivno obvezi propuštanja građenja U takvom slučaju vjerovnik ima pravo: (1) zahtijevati da se izgrađeno ukloni o trošku dužnika i (2) na naknadu štete koju mu je građenjem i uklanjanjem izgrađenoga uzrokovao dužnik, iz čega proizlazi da vjerovnik ne bi imao pravo sam ukloniti izgrađeno

- Sud može odbiti vjerovnikov zahtjev za rušenje izgrađenog kad procijeni – da je to očito korisnije. Tada će, umjesto rušenja, vjerovnik imati pravo na naknadu štete u novcu.

Pravo zahtijevati naknadu umjesto dosuđenoga- Ovdje je riječ o slučajevima u kojima dužnik nije dobrovoljno ispunio po-stojeću obvezu, pa je vjerovnik tužbom zahtijevao da mu sud presudom naloži ispunjenje te obveze, a sud je usvojio tužbeni zahtjev i pravomoćnom odlukom obvezao dužnika da ispuni obvezu u određenom roku.- Ako dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, vjerovnik može pokrenuti ovršni postupak, ali – umjesto toga – može pozvati dužnika da ispuni obvezu u određenom naknadnom primjerenom roku i uz to izjaviti da, nakon njegova isteka, neće primiti ispunjenje, nego da će zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja- Istekom tog roka prestaje pravo vjerovnika da zahtijeva ispunjenje obveze, nego može samo zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja

5. ODGOVORNOST ZA ŠTETU ZBOG POVREDEUGOVORA

Page 82: GP - 1. Kolokvij

- Izraz »povreda ugovora« -sve situacije u kojima nastaje odgovornost jedne ugovorne strane za štetu koju pretrpi druga ugovorna strana.

- Za štetu koju pretrpi jedna strana, druga strana odgovara:- kad, kao dužnik, zakasni s ispunjenjem ili ne ispuni svoju obvezu,- kad na objektu ispunjenja u naplatnom ugovoru postoje materijalni ili•pravni nedostaci,- kad ne ispuni dužnost obavješćivanja,- kad, kao vjerovnik, dođe u zakašnjenje,- kad je naplatni ugovor raskinut uz njezinu odgovornost, bilo prije ili poslije dospjelosti

.Na nizu mjesta ZOO nalaže jednoj strani obveznopravnog odnosa obavješćivanje druge strane može drugoj strani omogućiti sprečavanje nastanka štete koja bi inače nastala.

- Za stranu koja je povrijedila ugovor, odnosno ugovornu obvezu, rabit će se izraz »nesavjesna« strana, a za drugu stranu »savjesna strana«.- Pravila o odgovornosti za štetu primjenjuju se u svim slučajevima povrede ugovorne obveze, unatoč tome što, prema odredbi ZOO, upućuju samo na odgovornost dužnika za štetu zbog zakašnjenja i neispunjenja.- Ta se pravila primjenjuju na povrede ugovornih obveza i na sve povrede obveza dužnika iz jednostranih pravnih poslova, osim pravila o odgovornosti za štetu zbog raskida ugovora i zbog nedostataka ispunjenja koja se primjenjuju samo na naplatne ugovore, a otvoreno je pitanje mogu li se primijeniti i na pojedine zakonske (izvanugovorne) obveze.

PRETPOSTAVKE ODGOVORNOSTI

Za nastanak obveze nesavjesne strane da savjesnoj strani naknadi štetu prouzročenu povredom ugovora potrebno je:- postojanje štete,- postojanje štetne radnje,- postojanje uzročne veze između štetne radnje (povrede ugovora) i štete,- nepostojanje okolnosti koja otklanja odgovornost ugovorne strane za povredu ugovora.

ŠTETA- Sva šteta koju jedna osoba može pretrpjeti dijeli se na neimovinsku i imovinsku (materijalnu). Neimovinska šteta postoji kad je povrijeđeno neko osobno pravo, tj. pravo osobnosti, a imovinska (materijalna) šteta postoji kad je smanjena vrijednost imovine oštećenog (stvarna šteta), ili jspriječeno povećanje vrijednosti imovine oštećenog koje bi izvjesno, prema redovitom tijeku stvari, nastupilo da nije bilo štetne radnje (izmakla dobit- Oštećeni ima pravo na naknadu štete pretrpljene u svim ovim oblicima, a kad je riječ o neimovinskoj, pravo na pravičnu naknadu.- Kad povreda ugovora ima oblik dužnikova zakašnjenja s plaćanjem vjerovniku, u hrvatskom ex lege pristoji pravo na zatezne kamate koje je neovisno o pitanju je li vjerovnik pretrpio kakvu štetu, a kad vjerovnik pretrpi štetu koja je veća od svote zateznih kamata koje mupripadaju, on ima pravo zahtijevati i razliku između zateznih kamata i ukupno pretrpjele

ŠTETNA RADNJA- Štetna radnja nesavjesne strane postoji i nju predstavlja svaka radnja ili propuštanje te strane koje je jedan od navedenih oblika povrede ugovora.- Štetnu radnju predstavljaju i samo dužničko zakašnjenje i neispunjenje, i dužničko zakašnjenje i neispunjenje koje je bilo uzrok raskida ugovora, i vjerovničko zakašnjenje i ispunjenje s nedostacima te neispunjenje dužnosti obavješćivanja.- Dužničko zakašnjenje-valja naglasiti kako do odgovornosti dužnika za štetu vjerovniku dolazi samim padom dužnika u zakašnjenje, makar on, po zakonu ili volji vjerovnika, ima pravo na primjeren naknadni rok za ispunjenje.- Kad bi, nakon dužnikova pada u zakašnjenje za koje odgovara, nastala djelo-mična ili potpuna nemogućnost ispunjenja, dužnik bi odgovarao vjerovniku za štetu zbog neispunjenja i kad je ta nemogućnost prouzročena višom silom ili slučajem, i to zato što je nemogućnost nastala nakon dužnikova skrivljenog (za koje odgovara) pada u zakašnjenje. Iznimno, dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu

5. ODGOVORNOST ZA ŠTETU ZBOG POVREDE UGOVORA

1. UVOD

Izraz »povreda ugovora« se rabi kako bi se jednim kratkim pojmom obuhvatile sve situacije u kojima nastaje odgovornost jedne ugovorne strane za štetu koju pretrpi druga ugovorna strana.

- Slučajevi povrede ugovora u kojima za štetu koju pretrpi jedna strana, druga strana odgovara su: • kad, kao dužnik, zakasni s ispunjenjem ili ne ispuni svoju obvezu, • kad na objektu ispunjenja u naplatnom ugovoru postoje materijalni ili pravni nedostaci, • kad ne ispuni dužnost obavješćivanja, • kad, kao vjerovnik, dođe u zakašnjenje, • kad je naplatni ugovor raskinut uz njezinu odgovornost, bilo prije ili poslije dospjelosti

Page 83: GP - 1. Kolokvij

- Kad god postoji obveza obavješćivanja, pa je strana koju ona tereti ne ispuni, a za drugu stranu zbog neobaviještenosti nastane šteta, prva strana drugoj odgovara za tu štetu. Obveza obavješćivanja druge strane o činjenicama koje utječu na njihov međusoban odnos je konkretna obveza koja proizlazi iz načela suradnje u obveznim odnosima i načela savjesnosti i poštenja.- Stranu koja je povrijedila ugovor, odnosno ugovornu obvezu, naziva se nesavjesna«strana, a druga strana »savjesna strana«. - Ta se pravila ne primjenjuju samo na povrede ugovornih obveza nego i na sve povrede obveza dužnika iz jednostranih pravnih poslova, osim pravila o odgovornosti za štetu zbog raskida ugovora i zbog nedostataka ispunjenja koja se pri mjenjuju samo na naplatne ugovore, a otvoreno je pitanje mogu li se primijeniti i na pojedine zakonske (izvanugovorne) obveze.

2. PRETPOSTAVKE ODGOVORNOSTI

- Za nastanak obveze nesavjesne strane da savjesnoj strani naknadi štetu prouzročenu povredom ugovora potrebno je: • postojanje štete, • postojanje štetne radnje, • postojanje uzročne veze između štetne radnje (povrede ugovora) i štete, • nepostojanje okolnosti koja otklanja odgovornost ugovorne strane za povredu ugovora.

2.2. ŠTETA - Sva šteta koju jedna osoba može pretrpjeti dijeli se na:

- Neimovinska šteta postoji kad je povrijeđeno neko osobno pravo, tj. pravo osobnosti- Imovinska (materijalna) šteta postoji kad je štetnom radnjom druge (nesavjesne) strane smanjena vrijednost imovine oštećenog (stvarna šteta), ili je spriječeno povećanje vrijednosti imovine oštećenog koje bi izvjesno, prema redovitom tijeku stvari, nastupilo da nije bilo štetne radnje (izmakla dobit).

- Oštećeni ima pravo na naknadu štete pretrpljene u svim ovim oblicima, a kad je riječ o neimovinskoj, pravo na pravičnu naknadu . - Kad povreda ugovora ima oblik dužnikova zakašnjenja s plaćanjem vjerovniku, i u hrvatskom i u usporednom pravu ex lege pristoji pravo na zatezne kamate koje je neovisno o pitanju je li vjerovnik pretrpio kakvu štetu, a kad vjerovnik pretrpi štetu koja je veća od svote zateznih kamata koje mu pripadaju, on ima pravo zahtijevati i razliku između zateznih kamata i ukupno pretrpjele štete .

2.3. ŠTETNA RADNJA Štetna radnja nesavjesne strane postoji i nju predstavlja svaka radnja ili propuštanje te strane koje je jedan od navedenih oblika

povrede ugovora.Štetnu radnju predstavljaju, dakle, i samo dužničko zakašnjenje i neispunjenje, i dužničko zakašnjenje i neispunjenje koje je bilo uzrok raskida ugovora, i vjerovničko zakašnjenje i ispunjenje s nedostacima te neispunjenje dužnosti obavješćivanja.

Kad je riječ o dužničkom zakašnjenju kao štetnoj radnji, najprije valja naglasiti kako do odgovornosti dužnika za štetu vjerovniku dolazi samim padom dužnika u zakašnjenje. Kad bi, nakon dužnikova pada u zakašnjenje za koje odgovara, nastala djelomična ili potpuna nemogućnost ispunjenja, dužnik bi odgovarao vjerovniku za štetu zbog neispunjenja i kad je ta nemogućnost prouzročena višom silom ili slu -čajem, i to zato što je nemogućnost nastala nakon dužnikova skrivljenog (za koje odgovara) pada u zakašnjenje. Iznimno, dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obveze slučajno propala i da je on svoju obvezu navrijeme ispunio.

2.4. UZROČNA VEZA Za postojanje odgovornosti za štetu nužna je i odgovarajuća uzročna veza između štetne radnje i štete, a takva veza postoji ako je nastala

šteta tipična posljedica povrede ugovora, tj. ako je upravo povreda ugovora onaj događaj koji – prema životnom iskustvu – redovito dovodi do štete. Drugim riječima, potrebno je da je upravo radnja, odnosno propuštanje koje predstavlja povredu ugovora – a ne nešto drugo – uzrok štete.

Uz to, uzročna veza između povrede ugovora i štete mora biti izravna ili neposredna i neprekinuta.

2.5. PROTUPRAVNOST I NJEZINO ISKLJUČENJE Kad je riječ o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, tj. šteti koja nije posljedica povrede ugovora, nego građanskog delikta, za postojanje štetnikove odgo vornosti za štetu u pravilu su potrebni objektivna i subjektivna protupravnost štetne radnje, tj. protivnost radnje objektivnom pravu, odnosno »povreda neke pravne norme« i štetnikova krivnja, tj. njegovo poduzimanje radnje, ili njegovo propuštanje s namjerom počinjenja štete, ili s nepozornošću.

- Objektivna protupravnost - odgovarajućim odredbama ZOO je za pojedine slučajeve određeno postojanje odgovornosti za štetu. - Subjektivna protupravnost - ovdje je postavljena bitno drukčije nego kod izvanugovorne odgovornosti za štetu. Tamo je za odgovornost potrebna namjera ili nepozornost, a ovdje nesavjesna strana odgovara neovisno o svojoj namjeri ili nepozornosti, tj. – rječnikom izvanugovorne odgovornosti za štetu – prema kriteriju uzročnosti (objektivno), a ne prema kriteriju krivnje.

- U općem odštetnom pravu – a tako i ovdje – štetnik koji odgovara prema kauzalitetu (uzročnosti) oslobađa se odgovornosti ako dokaže: - da se šteta dogodila višom silom pri čemu se napominje kako se štetnik »ne može osloboditi odgovornosti ako dokaže da se šteta dogodila slučajno«,

Page 84: GP - 1. Kolokvij

- da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe, - da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika.

»Viša sila« je izraz koji se ne rabi u propisima, nego u pravnoj praksi i literaturi, kako bi se njime posve kratko navele, odnosno opisale okolnosti, odnosno događaji za koje jedna strana obveznopravnog odnosa ne odgovara. Kad je riječ o pravnim poslovima, to su događaji koji imaju sljedeća obilježja: • nastaju nakon trenutka obvezivanja strane, a prije dospjelosti njezine obveze, • u trenutku obvezivanja bili su nepredvidljivi jer ne nastupaju prema redovitom tijeku stvari, nego izvanredno, • vanjski su u odnosu na strane, (izazvala ga je treća osoba ili je nastala bez utjecaja čovjeka, npr. djelovanjem prirodnih sila)• strane svojim radnjama ne mogu otkloniti, spriječiti ni izbjeći niti događaj, niti njegove posljedice

Slučaj od više sile razlikuje to što se događaj koji ima obilježja više sile ne može spriječiti – niti se njegove posljedice mogu otkloniti – čak i kad bi se taj događaj mogao predvidjeti (primjerice zabrana uvoza, rat, štrajk), a događaj koji odgovara pojmu slučaja mogao bi se spriječiti – odnosno njegove posljedice otkloniti – kad bi se mogao predvidjeti. Prema autorovu mišljenju, štetnik odgovara za slučaj ako slučajni događaj nije predvidio zbog nepostupanja s potrebnom pozornošću. Za sve štete, za koje se odgovara prema pravilima objektivne odgovornosti, odgovara se bez obzira na krivnju štetnika, dakle, redovito se odgovara i za slučajne štete. Iznimka od tog pravila postoji kad dužnik u zakašnjenju dokaže da bi stvar koja je predmet obveze slučajno propala i da je on svoju obvezu ispunio navrijeme. Tada se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu prouzročenu slučajnom propašću stvari.

Radnja treće osobe. Ako je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe, uzročna veza postoji između štetne radnje te osobe i nastale štete, a ne između štete i dužnikove povrede ugovora i, razumije se, u takvom slučaju dužnik neće odgovarati za štetu. - No, ako je radnjom treće osobe uzrokovana povreda ugovora – a ne šteta – takva radnja neće otkloniti odgovornost nesavjesne strane za štetu, ali tada će možda postojati odgovornost trećega da naknadi nesavjesnoj strani ono što je platila drugoj strani kao naknadu štete.

- Pod isključivom krivnjom druge strane mogu se razumjeti barem dvije različite situacije: da je druga strana sama sebi prouzročila štetu i da je druga strana odgovorna za štetnu radnju koja predstavlja povredu ugovora.

3. OPSEG NAKNADE ŠTETE

Opseg naknade štete ovisi o: pretrpljenoj šteti ponašanju nesavjesne strane (cjelokupnu štetu nesavjesna strana dužna je naknaditi samo u slučaju prijevare ili namjernog

neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepozornosti) ponašanju druge strane (druga strana je dužna poduzeti sve razumne mjere da bi se smanjila šteta izazvana povredom ugovora, a

ako ih nije poduzela, nesavjesna strana može zahtijevati smanjenje naknade, ako je oštećeni pridonio nastanku štete onda se naknada štete smanjuje razmjerno tom doprinosu) i

o tome je li osim štete za drugu stranu nastao i neki dobitak (u slučejevima kada između dužnikove povrede ugovora i vjerovnikove koristi postoji neposredna uzročnost).

4. ZASTARA

- Tražbina naknade štete, nastale povredom ugovorne obveze, zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, što znači da zahtjev za naknadu štete zastarijeva u istom roku u kojem zastarijeva i zahtjev za ispunjenje ugovorne obveze. - Kad je riječ o tražbinama iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, zastarni je rok tri godine, a kad je riječ o tražbinama između fizičkih osoba, tražbina bi zastarijevala u općem zastarnom roku od pet godina, ili u nekom od posebnih zastarnih rokova. - Zastarni rok počinje teći od povrede ugovora. - Izloženo pravilo treba tumačiti vrlo široko, i to tako da mu se doda nastavak »a ako je ona prestala zbog neispunjenja, onda u roku u kojemu bi se moglo zahtijevati ispunjenje da nije prestala« jer je svrha tog pravila u vezanju zastarnog roka za zahtjev za naknadu štete uz zastarni rok za zahtjev za ispunjenje primarne (ugovorene) obveze.

5. UGOVARANJE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

Zakonom određena odgovornost može se: ugovorom proširiti (za slučaj za koji ne odgovara – za višu silu, slučaj, trećega i drugu stranu – ali ne smije biti u suprotnosti s

načelom savjesnosti i poštenja) ili ugovorom ograničiti i isključiti (ne može se ograničiti ni isključiti odgovornost dužnika za namjeru ili krajnju nepažnju, već je

valjana odredba o isključenju odgovornosti za običnu nepažnju, osim ako ne proizlazi iz monopolnog položaja dužnika ili iz neravnopravnog odnosa ugovornih strana jer bi tada odredba bila pobojna; Ograničenje odgovornosti može se postići i definiranjem onih posljedica povrede ugovora koje se neće držati štetom.). Bitna neravnopravnost bi postojala npr. u slučaju da ugovor o prodaji sklapaju magistar prava i kuhar.Ugovorno određivanje najviše svote naknade štete izričito je dopušteno ako postoje dvije pretpostavke: da ugovorena svota nije u očitom nerazmjeru sa štetom i da za određen slučaj nije što drugo zakonom određeno .

Page 85: GP - 1. Kolokvij

6. SEKUNDARNI (NENAMJERAVANI) UČINCI DVOSTRANOOBVEZNIH UGOVORA

1. ODGODA I RASKID ZBOG NEIZVJESNOSTI DUŽNIKOVA ISPUNJENJA

U redovitom stanju i tijeku stvari i jedna i druga ugovorna strana mogu podrazumijevati da je druga strana u trenutku sklapanja ugovora subjektivno voljna i objektivno sposobna ispuniti obvezu koju je preuzela sklapanjem ugovora – jer bi to nalagala načela savjesnosti i poštenja, dužne pozornosti i dužnosti ispunjenja obveza.

Unatoč tome, moguće je da su već u trenutku sklapanja ugovora materijalne prilike jedne strane bile tako teške da je bilo neizvjesno može li ona ispuniti ugovornu obvezu, a isto tako, da je takvo stanje nastalo nakon sklapanja ugovora.

Suugovaratelj strane čije je ispunjenje neizvjesno pod određenim pretpostavkama stječe pravo odgoditi ispunjenje svoje obveze, a pod daljnjim pretpostavkama i jednostrano raskinuti ugovor.

Pravo odgode ispunjenja vlastite obveze – a poslije i raskidanja ugovora – pripada onoj strani dvostranoobveznog ugovora koja je dužna prva ispuniti svoju obvezu, bilo na temelju ugovora, zakona ili prirode posla. Ako je neizvjesnost ispunjenja druge strane nastala nakon sklapanja ugovora, a u vrijeme sklapanja ugovora prva strana to nije predvidjela, niti mogla predvidjeti uz pozornost koju mora primijeniti s obzirom na njezina svojstva, postojanje neizvjesnosti ispunjenja druge strane jedina je još nužna pretpostavka postojanja prava prve strane da odgodi ispunjenje.

- Kad su ispunjene navedene pretpostavke, prva strana ima pravo odgoditi svoje ispunjenje: ili dok1. druga strana ne ispuni svoju obvezu, ili dok2. druga strana ili treći ne da dostatno osiguranje za ispunjenje obveze druge strane

Kad vrijeme ispunjenja prve strane nije određeno, ona će doći u zakašnjenje ako ne ispuni obvezu kad je druga strana pozove na

ispunjenje. Kad je vrijeme ispunjenja prve strane određeno – ugovorom, zakonom ili drukčije – ona će doći u zakašnjenje ako ne ispuni obvezu u to određeno vrijeme i bez poziva druge strane.

Prva strana može odgađati svoje ispunjenje tako dugo dok se ne vrati bitna vjerojatnost da će svrha ugovora biti ispunjena, a ta se bitna vjerojatnost vraća podjednako kad druga strana ispuni svoju obvezu, ili kad ona – ili netko treći – dade (po sigurnosti uobičajeno i po opsegu obvezi druge strane odgovarajuće) osiguranje za ispunjenje.

Kad bi obveza druge strane bila ispunjena, ili osiguranje za to dano prvoj strani, ta bi strana u tom trenutku bila dužna ispuniti svoju obvezu, a kad bi je propustila ispuniti, pala bi u zakašnjenje sa svim posljedicama zakašnjenja.

- Kad obveza druge strane ne bi bila ispunjena, niti osiguranje dano u primjerenom roku, ugovor može biti raskinut na dva načina:1. jednostranim očitovanjem prve strane, danim nakon isteka primjerenog roka, 2. i samim protekom primjerenog roka, ako je prva strana, prije njegova isteka, drugoj strani odredila primjeren rok za ispunjenje ili primitak osiguranja i očitovala volju za raskid ugovora ako u tom, primjerenom, roku obveza druge strane ne bude ispunjena ili dano osiguranje .

- Stoga se istek primjerenog roka za ispunjenje obveze druge strane, ili za davanje osiguranja pokazuje kao dodatna pretpostavka raskida ugovora u slučaju neizvjesnosti ispunjenja druge strane.

2. RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA

- Pretpostavke raskida ugovora zbog dužničkog neispunjenja jedne ugovorne strane su: 1. dvostranoobveznost ugovora (a ne kod jednostranim pravnim poslovima i jednostranoobveznim ugovorima), 2. postojanje ugovora u trenutku dospjelosti dužnikove obveze (a ne kada ugovor i obveza prestanu prije dospjeća zbog pobojnosti, nemogućnosti ispunjenja, promjenjenih okolnosti, neizvjesnosti da će druga strana ispuniti svoju obvezu),3.dospjelost obveze (kod naplatnog ugovora obveze obje strane dospijevaju istodobno pa do raskida ugovora zbog neispunjenja jedne strane kao dužnika je moguć samo ako je ta strana dužna prva ispuniti svoju obvezu, a druga strana je već svoju ispunila ili ju je spremna ispuniti istodobno kada i prva strana) 4. da nije riječ o neznatnom dijelu obveze (tu se promatra i količina i drugi elementi obveze, npr. Prema jednoj sudskoj odluci neisplata gotovo 1/4 cijene ne predstavlja neispunjenje neznatnog dijela ugovorene obveze).

S obzirom na rok ispunjenja, razlikuje se:1. Raskid kad je rok ispunjenja bitan sastojak (on kao takav proizlazi iz volje stranaka i prirode posla – to su FIKSNI ROKOVI, kod

njih ugovorna strana ne bi niti sklopila ugovor kad se druga strana ne bi obvezala na ispunjenje do fiksnog roka, npr. isporuka robe do određenok roka). Kada je rok bitan sastojak ugovora, ugovor se raskida po samom zakonu, istekom ugovorenog roka ispunjenja. Ali vjerovnik može spasiti ugovor i to očitovanjem dužniku iz kojeg proizlazi njegova spremnost da primi ispunjenje i nakon isteka fiksnog roka, a koje očitovanje mora biti dano bez odgađanja u odnosu na trenutak kad je istekao rok za ispunjenje.

2. Raskid kad rok ispunjenja nije bitan sastojak – dužnik ima pravo ispuniti obvezu i nakon isteka roka ispunjenja. Izuzetak je, kad iz dužnikovog držanja proizlazi visoka vjerojatnost da nakon zakašnjenja niti u naknadnom primjerenom roku neće ispuniti obvezu vjerovnik može jednostranim očitovanjem raskinuti ugovor čim je dužnik pao u zakašnjenje i u svako doba nakog toga. U ovom slučaju neispunjenja vjerovnik može:

Page 86: GP - 1. Kolokvij

- odrediti naknadni primjereni rok za ispunjenje (istekom tog roka ugovor će biti raskinut)- zahtijevati ispunjenje tako da ne odredi nikakav naknadni rok za ispunjenje (ugovor će biti raskinut jednostranim

očitovanjem vjerovnika)- ne poduzeti ništa (može dati očitovanje o raskidu, ima pravo zahtijevati ispunjenje sve do isteka odgovarajućeg zastarnog

roka)

Načini raskida ugovora su:1. raskid ex lege (istekom roka koji je bitan sastojak ugovora i naknadnog primjerenog roka2. jednostranim očitovanjem vjerovnikove volje

- Kod neispunjenja uzastopnih obveza (sukcesivnih, periodičnih) koje je dužnik obvezan u određenim razdobljima ispunjavati više činidaba, vjerovnik može raskinuti ugovor samo glede neispunjene obveze i glede budućih obveza (ex nunc) uz pretpostavke koje moraju biti kumulativno ispunjene:

- nakon zakašnjenja s ispunjenjem jedne obveze treva se istaknuti primjeren naknadni rok za ispunjenje- potrebna je očiglednost da neće biti ispunjene ni buduće obveze- vjerovniku nije dano odgovarajuće osiguranje za ispunjenje budućih obveza

- Kad kod neispunjenja uzastopnih obveza vjerovnik nema objektivnog inteersa za ispunjenje već ispunjenih periodičnih obveza bez ispunjenja budućih obveza, ugovor može biti raskinut ne samo ex nunc nego i ex tunc (glede već ispunjenih periodičnih obveza)

2.7. UČINAK RASKIDA UGOVORA JE:1. oslobođenje ugovornih strana od obveza (odnosi se samo na primarne, odnosno namjeravane obveze, a ne na sekundarne, odnosno

nenamjeravane obveze kao što su obveza restitucije i obveza naknade štete)2. Restitucija = vraćanje primljenog3. Svaka strana drugoj duguje naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti

- Raskid ne oslobađa od odgovornosti za štetu.

3. IZMJENA ILI RASKID UGOVORA ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI

- Okolnosti koje postoje u trenutku sklapanja ugovora strane su dužne uzeti u obzir u mjeri koja odgovara pozornosti na koju su obvezane načelom dužne pozornosti. Međutim, te se okolnosti nakon sklapanja ugovora, mogu promijeniti promijene tako da za jednu ugovornu stranu (pogođenu stranu) ispunjenje obveze može postati pretjerano otežano, ili joj nanijeti pretjerano velik gubitak. U tom slučaju pogođena strana ima pravo zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora (u sudskom postupku pokrenutom tužbom, a ne jednostranim očitovanjem) ako su kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke:

- naplatnost ugovora (jer se samo u tim ugovorima štiti načelo jednake vrijednosti činidaba), - promjena okolnosti (nastanu nove činjenice ili prestanu postojati one koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora; promjena se nije mogla očekivati prema redovitom toku stvari; došlo je do promjene okolnosti koje su za vrijeme sklapanja ugovora za pogođenu bile relevantne da se odluči na sklapanje ugovora) - nepredvidljivost, neizbježnost i nesavladljivost promjene okolnosti (pogođena strana ne može na njih utjecati), - odgovarajuće vrijeme nastanka promjene okolnosti (to je nakon trenutka u kojemu pogođena strana više nije mogla opozvati svoju suglasnost za sklapanje ugovora, a prije trenutka dospjelosti njezine obveze), - odgovarajuće posljedice promjene okolnosti (za pogođenu stranu je pretjerano otežano ispunjenje obveze ili joj je nanesen pretjerano vekik gubitak)

- Druga strana ima pravo ponudom, odnosno pristankom na izmjenu ugovora otkloniti zahtjev pogođene strane za raskid ugovora. Ako dođe do raskida ugovora druga strana ima pravo zahtijevati od pogođene strane naknadu pravičnog dijela štete koju trpi zbog raskida ugovora.

- Ako pogođena strana pokrene sudski postupak radi raskida ili izmjene ugovora sud se rukovodi načelom savjesnosti i poštenja te uzima u obzir:1. svrhu ugovora, 2. podjelu rizika koja proizlazi iz ugovora ili zakona, 3. trajanje i djelovanje izvanrednih okolnosti, 4. interese obje strane .

- Suugovaratelji se unaprijed ugovorom, prema načelu savjesnosti i poštenja, mogu odreći pozivanja samo »na određene« promijenjene okolnosti, koje su ugovorom bliže određene (definirane), ali se ne mogu odreći pozivanja na promijenjene okolnosti općenito, u cijelosti, tj. u odnosu na sve promjene okolnosti koje uopće mogu nastati.