DISKURSNI STUDIJI

(TEORIJA I ANALIZA DISKURSA; DISKURSNA STILISTIKA)

POJAM DISKURSA

- teško je ili čak i nemoguće danas u bilo kojoj sferi humanističke misli

zaobići pojam diskursa

- diskurs danas funkcionira na dvije razine:

1. kao poveznica između teorijski i praktički usmjerenih pristupa

(primjerice, u filološkoj domeni, između teorije jezika /

književnosti / pragmalingivistike / književne interpretacije)

2. kao polivalentna osnovica najraznolikijim disciplinarnim

interesima (filozofskim, psihološkim, sociološkim,

historiografskim, kulturološkim…)

- značenje pojma diskurs izmiče čvrstom definiranju, te varira od jezika do

jezika i od jedne rječničke definicije do druge čak i kada je riječ o istome

jeziku

- takva nas multidisciplinarna rasprostranjenost ovoga pojma sve više

udaljava od njegove općeuporabne dimenzije

- u francuskome jeziku njime se ponajprije označava pojam

spontanoga govora

- u engleskome se zamjećuje pomak težišta na komunikacijski, ali

i na formalni moment, te će se diskurs definirati kao (temi

usmjeren) razgovor, napose onaj formalne prirode MW!

- u hrvatskome se jeziku pojam diskursa nerijetko povezuje s

pojmom teksta, s iskaznim načinima i sa stilom (Anić: 1. tekst;

2. način upotrebe rečenica u većim cjelinama teksta; 3. način i

stil izlaganja s obzirom na temu ili područje djelatnosti u kojem

se ostvaruje, npr. politički ili znanstveni diskurs)

- etimologija značenja pojma diskurs potječe od latinskog discurrere, sa

značenjem 'trčati uokolo', 'skretati sa smjera'

- to znači da pojam ne sugerira usmjerenost ni čvrstu formu, već krivudanje

i improvizaciju

- dakle, značenje se pojma diskurs proteže između dvaju polova, odnosno

unutrašnjih semantičkih suprotnosti, te pojam kao takav predstavlja

svojevrstan uporabno-etimološki oksimoron (određeni način pisanja

naspram odstupanja od određenog/utvrđenog načina pisanja)

- iz opće se uporabe ova osobina pojma proteže i na njegovu terminološku

uporabu

- na to možda ponajbolje upućuju sintagmatski sklopovi unutar kojih ga

pronalazimo: pisani diskurs, autorski diskurs, narativni diskurs, jedinstvo

diskursa, diskurs reklame, diskurs razlike, ideologijski diskurs, diskursne

formacije, diskursne strategije, diskurs podsvijesti, diskurs epohe, diskurs

kulture

- navedene sintagme niču s vrlo različitih definicijskih polazišta, što opet

upućuje na raspršenost terminoloških značenja pojma diskurs

- terminom diskurs može se označiti:

- tekst i ne-tekst

- govor i pismo

- identifikacijska i razlikovna svojstva govora

- konkretan iskaz

- tekstni tip ili kakva iskazna strategija

- sve što tvori značenje i nalazi svoj refleks u kakvome iskazu

- povijesna formacija kao skup prepoznatljivih jezičnih i

nejezičnih odličja

- ideologijske sheme

- simbolička interakcija i produkti semioze uopće

- tekstualizacija podsvijesti

- procesi razumijevanja, preoznačavanja i redistribucije značenja

- različite razine u poimanju diskursa, divergentnost pristupa, kao i pomaci

uvjetovani specifičnim disciplinarnim i tematskim interesima rezultiraju

izuzetno visokim stupnjem polisemnosti unutar termina

- time pojam diskursa s jedne strane zadobiva oznake adaptibilnosti i

otvorenosti širenju spoznajnih horizonata, no nerijetko i difuznosti,

maglovitosti i nejasnoća

- pojam diskursa često se javlja u interakciji s pojmovima teksta (tekstnoga

tipa) i iskaza (iskazne strategije), te u kontekstu ideološke i simboličke

interakcije

- iskaz Anić tumači kao: 1. pismenu ili usmenu izjavu; 2. a. ono što je

izrečeno, rečenica ili tekst; b. izraz, znak, gesta kao vanjski oblik osjećaja

ili raspoloženja

- tekst Anić tumači kao: 1. organizacijska jedinica riječi viša od rečenice i

povezana ukupnim smislom; 2. /; 3. a. jezični dio čega (glumačke uloge

itd.) b. ono što je izgovoreno i napisano (kao cjelina); što je organizirano

u riječima

- Sara Mills u pitanje dovodi tradicionalno poimanje teksta, dovodeći

njegovo razumijevanje u vezu s nizom izvantekstualnih činjenica

GRANICE ZNAČENJA DISKURSA/DISKURS I IDEOLOGIJA

- u knjizi naslovljenoj Discourse Sarah Mills se prihvaća nimalo laka

zadatka demarkiranja granica značenja diskursa

- ona se usmjerava trima široko pojmljenim uporabnim kontekstima: ,

kulturnoj teoriji (obuhvaćajući odnose između kulturne, kritičke i

književne teorije), lingvistici i kritičkoj lingvistici/socijalnoj psihologiji

- autorica posvećuje pažnju odnosima jezika, diskursa i ideologije

- istovremeno ona teži barem uvjetnom razgraničavanju ovih

visokoisprepletenih i međuzavisnih pojmova

- Sarah Mills se priklanja stavu da je diskurs poprište djelovanja

ideologije, ali ne i sam po sebi ideološka formacija

- ona smatra da se diskurs tiče primjene jezika, ali i svih mogućih

intendiranih i neintendiranih ishoda koji direktno i/ili indirektno mogu

proizići iz konkretnih jezičnih strategija

- ona to obrazlaže na primjeru seksističkoga govora

- takav je govor sam po sebi instrument, ali i efekt ideološkog djelovanja, a

jednako tako i poligon njegove deideologizacije

- seksistički je govor, naime, sredstvo opresije jedinki po ključu njihove

spolnosti, no upravo je takav govor ujedno i poprište eksponiranja baš

takva djelovanja, poligon s kojeg se pokreću i suprotne društvene silnice

- tu se Sarah Mills izrazito povodi za Foucaultovim tvrdnjama koje se

odnose na to diskurs prenosi i proizvodi moć; podržava je, ali je također

potkopava i izlaže

- u skladu se s time autorica zalaže za distinkciju između pojmova

ideologije i diskursa

- diskurs je prema njoj daleko kompleksnija konstrukcija koja nadilazi

ciljeve, pa i neposredna značenja pojedinih (ideološki motiviranih)

jezičnih strategija

- Mills upućuje na relevantnost relacije između feminističke teorije i

teorije diskursa, osobito s aspekta odnosa diskursa i socijalnog/političkog

konteksta (i ideološkog konteksta)

- ona tvrdi da je feministička teorija bitno modificirala predodžbu o

diskursu jasnijim uključenjem pojma u socijalni kontekst

- Mills prati i pomake u poimanju diskursa vezane uz tumačenje njegove

reprezentacijske funkcije

- s tim je u vezi i alterizacija, odnosno uspostavljanje Drugosti unutar

kolonijalnog i postkolonijalnog teorijskog okruženja

- u raspravi o efektima kolonijalizma i kolonijalnih tekstova na društvo,

Sarah Mills također ističe mogući politički fokus diskursne teorije

- posebno se osvrće na analize Edwarda Saida, Petera Hulmea i Mary

Louise Pratt (kolonijalna diskursna teorija), ali i na postkolonijalnu

diskursnu teoriju (većim dijelom zasnovanu na psihoanalitičkoj teoriji)

egzemplificiranu autorima poput Homi Bhabhe i Gayatri Spivak

- naime, politički se efekt kolonijalnih tekstova, po Saidu, očituje kroz

postupke 'alterizacije' (repetitivne primjene određenih skupina diskursnih

praksi i pravila s efektom negativnog prikazivanja koloniziranih zemalja u

svjetlu ne-britanske, anomalne drugosti)

- Saidovo tumačenje kolonijalnog diskursa kritiziraju postkolonijalni

teoretičari, primjerice Gayatri Spivak

- ona upućuje na na postojanje glasa 'subalternog subjekta', u kolonijalnom

tekstu skrivena iza dominantne poruke kolonizatorskog subjekta

- Spivak time proširuje diskursnoteorijsku vizuru do uočavanja složena

diskursnog višeglasja

- to je višeglasje sačinjeno od eksplicitnih, ali i implicitnih pozicija govora s

kojih se u tekstove uključuju i 'nijemi' subjekti

- Mills detektira pomake u krilu lingvistike kojima se nadilazi tradicionalna

usmjerenost interesa na individualnu jezičnu interakciju u neposrednome

kontekstu

- njezin je cilj proširenje interesa prema globalnim diskursnim i

socijalnim strukturama kao tekovinama kritičko-lingvističke i socijalno-

psihološke orijentacije

- ova je posljednja distinkcija navodi na to da uvjetno razluči područje koje

naziva analizom diskursa od područja teorije diskursa

- ANALIZA DISKURSA označava interes za jezičnu analizu jedinica

diskursa iznad rečenične razine

- zainteresirana je za funkciju pojedinih jedinica u određenu odčitljivu

kontekstu

- TEORIJA DISKURSA također je posvećena analizi teksta, ali nudi

teorijska proširenja u pravcu poimanja sprege jezika i šireg socijalnog, pa

i političkog konteksta

- usredotočena je i intertekstualnu i interdiskurzivnu kontekstualizaciju

kako pojedinih iskaza, tako i iskaznih i diskursnih tipova

- Sarah Mills se suočava s preklapanjima, s nejasnoćama, pa i s

(unutar)pojmovnim kolizijima

- njezin je prilog osobito koristan kada je riječ o utvrđivanju polazišta iz

kojih u novije vrijeme izrasta transdisciplinarno ustrojeno područje

diskursnih studija (discourse studies)

DISKURSNI STUDIJI

- problematiku diskursnih studija prezentira Teun van Dijk u dvama

zborničkim tomovima

- naslov zbornika je Discourse as Structure and Process, odnosno

Discourse as Social Interaction, a objavljeni su 1997.

- u zbornicima su okupljeni radovi niza internacionalnih autora

- njihova su nastojanja ujedinjena naporima da se oko diskursa kao

centralnoga pojma objedine i, koliko je moguće, homogeniziraju,

raznolika, pa i naizgled divergentna polazišta

- van Dijk diskurs proučava kao strukturu i kao proces (statičko-dinamički

odnos), odnosno kao poprište socijalne interakcije (stalno prilagodljivu

strukturu)

- radovi u zborniku utemeljeni su na teorijskom nasljeđu humanističkih

znanosti i psihologije s jedne strane (misli se tu na interes za verbalne

strukture i kognitivne procese), te sociologije s druge (na širokoj pozadini

izrazito društvenih znanosti)

- van Dijkov se rad usredotočuje na tekstove i forme govora vezane uz

mnoštvo institucionaliziranih situacija od kojih je sačinjeno naše društvo

- usmjeren je na sadržaj onoga što ljudi govore da bi ostvarili određene

socijalne, političke ili kulturne ciljeve u najrazličitijim užim/lokalnim

kontekstima, kao i u širim socijalnim i kulturnim okvirima

- diskurs se, naime, može opisati na različitim strukturnim razinama

(sintaktičkoj, semantičkoj, stilističkoj i retoričkoj ili pak u okviru

različitih žanrovskih studija)

- nasuprot ovakvim apstraktnim/uopćenim pristupima, diskurs je moguće

proučavati u okvirima aktualnih kognitivnih/mentalnih procesa, s obzirom

na njegovu proizvodnju i razumijevanje od strane "jezičnih korisnika"

(language users)

↓ ↓ ↓

- opisani kognitivni pristup istražuje (pred)znanja, stavove i druge

mentalne reprezentacije koje igraju važnu ulogu u proizvodnji i

razumijevanju nečijeg govora

- naime, diskurs je praktični, društveni i kulturalni fenomen

- jezični korisnici kao dio diskursnog konteksta ostvaruju društvene

ciljeve i sudjeluju u društvenoj (dakle ne samo jezičnoj) interakciji

- takva je interakcija dio različitih kulturoloških konteksta, od neformalnih

druženja s prijateljima do profesionalnih i institucionalnih okupljanja

poput parlamentarnih debata

- jezični korisnici sudjeluju dakle u proizvodnji govora/tekstova ne samo

kao govornici, pisci, slušatelji ili čitatelji, već i kao sudionici/članovi

društvenih kategorija, skupina, profesija, organizacija, zajednica ili

kultura

- u razmjeni informacija oni nastupaju kao žene i muškarci, crni i bijeli,

mladi i stari, bogati i siromašni, učitelji i učenici, prijatelji i neprijatelji

itd, i to najčešće u različitim kombinacijama navedenih društvenih i

kulturalnih uloga i identiteta

- nasuprot tome, sudjelujući u diskursnoj proizvodnji u različitim socijalnim

situacijama, jezični korisnici istovremeno aktivno konstruiraju i

obznanjuju svoje uloge i identitete

↓ ↓ ↓

- dakle, diskurs manifestira i izražava, te u isto vrijeme oblikuje

relevantna obilježja sociokulturnih situacija koja nazivamo kontekstom

- van Dijk se usredotočuje na jezičnu uporabu u smislu govorne interakcije

(konverzacije i dijalozi), naglašavajući pritom da su i čitanje i pisanje

oblici socijalne interakcije

- jedina je bitna razlika između pisane i usmene interakcije (kao oblika

socijalne interakcije) u tome što se govor najčešće ostvaruje u kontekstu

"licem u lice", odnosno neposrednoj interakciji sugovornika koji

neprekidno razmjenjuju replike

- većina svakodnevnog (usmenog) govora nosi obilježja spontanosti

(stanke, pogreške, ponavljanja, preklapanja itd.), dok pisani tekstovi

nastaju u kontroliranim uvjetima s mogućnošću ispravaka i izmjena

napisanog teksta

- međutim, ova razlika nije apsolutna: formalni govorni žanrovi (akademski

govor ili predavanja) mogu biti pripremljeni kao pisani tekstovi, te zatim

pročitani (sa ili bez spontanih, improviziranih dijelova)

- s druge strane, pisane bilješke, pisma ili e-mail poruke mogu imati jače ili

slabije izražena obilježja spontanosti i nepripremljenog govora

↓ ↓ ↓

- studij diskursa kao interakcije ne ograničava se na analizu spontane

konverzacije, odnosno govora: mnogi tipovi komunikacije udružuju

monologe i dijaloge, pisane i govorene dijelove, te mogu biti više ili

manje spontani

- pišući i govoreći, mi naravno ostvarujemo činove pisanja i govorenja, no

istovremeno kroz te činove ostvarujemo i druge ciljeve: upućujemo

optužbe i napade, odgovore na pitanja, branimo se, uljudni smo ili ne…

- primjerice, razgovori između liječnika i pacijenta ili učitelja i učenika nisu

samo složene forme institucionaliziranih dijaloga, već čine, odnosno

dijelovi su kompleksnijih diskursnih i socioloških praksi "učenja" i

"pružanja liječničke pomoći"

- slično tome, svakodnevni neformalni razgovori o, npr. useljenicima mogu

u isto vrijeme biti dio složenih socijalnih praksi prenošenja etničkih

stereotipa koje zatim mogu pridonijeti reprodukciji rasističkog društvenog

sustava

↓ ↓ ↓

- analiza diskursa kao interakcije može se, dakle, usredotočiti na

interaktivne osobine govora (ili teksta) ili preuzeti širu perspektivu i

otkriti socijalne, političke ili kulturalne funkcije diskursa unutar

institucija, skupina ili još šire, unutar određenog društva/kulture

- jezični korisnici ostvaruju više različitih funkcija istovremeno (iako se one

najčešće proučavaju kao izolirani fenomeni), a da često toga uopće nisu

svjesni

- integrirani sociološki pristup diskursu niti jednu od tih funkcija ne smije

isključiti ili zanemariti

- i lokalni (pojedinačni) i globalni aspekti diskursa uključeni su u

ostvarivanje/provođenje socijalnih praksi, što se odnosi na razliku između

mikro i makro aspekta opisa diskursa

- mikro razina odnosi se na detaljan opis socijalne interakcije između

pojedinaca

- makro razina odnosi se na opis ponašanja čitavih socijalnih grupa ili

institucija

- obje razine pridonose produkciji i reprodukciji socijalnih struktura

- iste se godine kada i van Dijkova edicija pojavljuje za diskursne studije ne

manje zanimljiva knjiga Roberta de Beaugrandea Temelji znanosti o

tekstu i diskursu (New Foundations for a Science of Text and Discourse:

Cognition, Communication, and the Freedom of Access to Knowledge and

Society)

- de Beaugrande pristupa proučavanju diskursa s kognitivističkih i

komunikoloških pozicija

- on obrazlaže genezu pomaka interesa s jezika kao od stvarnosti

artificijelno odvojena apstraktnog entiteta (u tradicionalno-filološkoj

viziji), prema uporabnoj njegovoj domeni

- jezik iz njegove vizure postaje postaje predmetom multi- i

transdisciplinarnoga interesa (semiotike, etnografije, antropologije i

socijalne antropologije, sociologije, socijalne psihologije,

psiholingvistike, kognitivne psihologije, teorije sistema i kibernetike,

informacijskih znanosti…)

- takav pomak de Beaugrande tumači kroz genezu strukturalističke misli

prema poststrukturalističkoj

- pritom se posebno osvrće na ulogu dekonstrukcije, teorijskoga interesa za

psihoanalizu, marksističke misli i feminizma

- navedene discipline time postaju osnova iz koje niče tzv. kritička analiza

diskursa (critical discourse analysis)

- iz navedenih je izvora vidljivo da sam pojam diskursnih studija

ponajviše korespondira s kritičko-lingvističkom, odnosno socijalno-

psihološkom orijentacijom

- riječ je o onome što Sara Mills naziva teorijom diskursa, koja međutim

uključuje i lingvističko-analitički moment

- iz toga proizlazi da diskursni studiji uključuju s jedne strane teorijski

kontekst vezan uz pojam diskursa, te s druge praktičnu dimenziju koju

može ponuditi lingvistički pogled na diskursne prakse

- u krilu diskursnih studija svoje mjesto pronalazi i stilistika

- suvremena stilistika (predstavljena spomenutim zbornicima) konceptu

diskursa pristupa ističući njegovu uporabno-jezičnu, kognitivnu i

socijalnu zasnovanost

- iz takvog stava proizlaze dvije teze:

1. teza o ravnopravnosti govorena i pisana modaliteta diskursa;

2. teza o relevantnosti konteksta kojemu pripada dani komunikacijski

događaj

- iz tako definirane osnove razvijaju se teorijski opisi diskursnih formacija,

problemi delimitiranja među diskursnim tipovima, pitanja njihove

uređenosti i oblikovanja, te problemi iz diskursa izvedenih značenja

- van Dijk tako o diskursu raspravlja s aspekta njegove društvene

situiranosti i interakcijske uvjetovanosti

- time diskurs aktualizira pitanja roda / spola, etniciteta i kulture

- iz van Dijkove vizure interes diskursnih studija izravno uključuje dakle

stilistička pitanja, te stilistici bliske teme poput diskursne semantike,

odnosa diskursa i gramatike, diskursne pragmatike, tema roda, etniciteta,

kulture, politike, rasizma i dr.

POJAM STILA

- uz pojam stila van Dijk veže moment izbora koji ovisi o diskursnome tipu

(…), grupnoj pripadnosti, poziciji ili stavu govornika ili pisca, te moment

varijacije koja predstavlja karakteristiku stila određenoga diskursa

- iz navedenih momenata proizlazi i definicija stila: stil je kontekstualno

vezana varijacija na ekspresivnoj razini diskursa

- iz navedene definicije slijedi da se stilističke analize usredotočuju na

proučavanje diskursnih varijacija, te izučavanje tipičnih diskursnih

karakteristika žanra, govornika ili grupe, društvene situacije, književnoga

perioda, kulture ili koje druge formacije

- pitanjima stila i stilistike pozabavio se u svojoj knjizi i de Beaugrande

- on se usredotočuje na identifikaciju tekstnih tipova i diskursnih domena

- njih definira kao razine bogatijih ograničenja (richer constraints) iz kojih

se generiraju konkretni tekstovi i iskazi

- tekstni tipovi su zapravo svojevrsni modifikatori (ili posrednički

kontrolni sustavi/ intermediary control systems), odnosno faktori

stilskoga oblikovanja tekstova u socijalnim okvirima unutar kojih nastaju

TEKSTNI TIPOVI / DISKURSNE DOMENE

(sustav ograničenja / faktora stilskoga oblikovanja tekstova)

↓ ↓ ↓ ↓ ↓

konkretni tekstovi i iskazi

(tekstovi u socijalnom okruženju / kontekstu)

- stil, dakle, funkcionira u okviru svojevrsnih kontrolnih mehanizama

- ti mehanizmi ponajviše dolaze do izražaja u tzv. posebnonamjenskom

diskursu (discourse for special purposes), kao što je npr. birokratski

diskurs

- stoga de Beaugrande posebnu pažnju posvećuje konceptu namjene, tj.

njezinu zaživljavanju u specifičnim institucionalnim okvirima i pod

uplivom ideologijskih potki i njihove modifikatorske uloge

↓ ↓ ↓

- de Beaugrande u velikoj mjeri ostaje vezan uz naslijeđeno poimanje stila

kao otklona

- no ipak je njegova vizura šira od one tradicionalne koja se zanimala samo

za otklone od lingvističke norme, dok je sada riječ ponajviše o socijalno

uvjetovanim normama i njihovu prelamanju kroz jezičnu uporabu

- ono što, međutim, svakako jest novo i istraživačke pažnje uistinu vrijedno

jest sam raspon mogućnosti koji se otvara integriranjem stilistike u

prostor diskursnih studija

- tako kontekstualizirana, diskursna se stilistika suočava s brojnim

tematskim i problemskih izazovima:

1. s jedne strane to su pitanja teorijske naravi vezana uz probleme

oznakovljavanja kulture, uz identifikaciju socijalno determiniranih

diskursnih tipova (primjerice feminističkog, političkog, pedagoškog i dr.),

te uz izučavanje vidova socijalne interakcije i njihovih diskursnih

produkata

2. s druge strane to su analitičko-deskriptivna pitanja vezana uz tipologiju

tekstualnih predložaka, uz pitanja unutartekstovnih varijacija i

intertekstualne dinamike, uz govorne činove, uz pitanja komunikacijske

namjere, kognitivne zasnovanosti iščitavanja značenja i sl.

- pred diskursnom je stilistikom stoga zadatak (imamo li na umu

podvojenost između teorijskog i analitičkog pristupa problematici

diskursa na koju upućuje Sarah Mills) da osmisli i uskladi svoje zadaće na

obim planovima na kojima se ima simultano i koordinirano kretati

VERTIKALNA I HORIZONTALNA RASLOJENOST POLJA DISKURSA

- uporabna domena jezika određena je funkcijama

- drugim riječima, jezik se uvijek na nov način preuređuje s obzirom na ono

čemu nam u danoj životnoj situaciji služi

- jezik je naime sredstvo, imamo ga da bi nam koristio, da bismo njime

izrazili svoje potrebe

- riječ je o sredstvu prilagodljive naravi, odnosno multifunkcionalnom

sredstvu (sredstvu koje se prilagođava ljudskim potrebama i ciljevima)

- neiscrpne mogućnosti toga sredstva iskorištava korisnik

- drugim riječima, on funkcionalno preoblikuje taj materijal sačinjen od

znakova

- funkcije se u jeziku ostvaruju dvostruko (u sferi njegove primjene):

- kao govor (usmena realizacija) i

- kao pismo ( pisana realizacija)

- ljudski se govor proteže u realnome vremenu u kojem se odvija

- iz toga proizlazi njegova osobina trenutačnosti izbora i svojevrsna

improvizacija

- uz to vezujemo i njegove osobine eliptičnosti, manjka kongruencije,

skokovitosti, ispresijecanosti poštapalicama itd.

- nepotpunost govora nadopunjuje se paralingvističkim sredstvima

(modulacije ljudskoga glasa, geste, mimika, kontekst…)

- pismo karakterizira njegova prostornost

- ono reorganizira govor, što rezultira višim stupnjem dotjeranosti pisanoga

iskaza

- plošnost ispisa prevladava se artificijelnim sredstvima (jezičnim,

grafičkim, sredstvima oblikovanja teksta…)

↓ ↓ ↓

- pismo i govor su bitno različiti mediji u kojima se jezik može ostvarivati

- iste se funkcije stoga u njima ostvaruju na različite načine

- stoga ova dva medija prepoznajemo kao planove jezičnoga raslojavanja

↓ ↓ ↓

- nekim je funkcijama primjereniji govorni ostvaraj (npr. trač), a drugima

pisani (npr. izvještaj o poslovanju tvrtke)

- ipak, svaka od njih može se ostvarivati na oba plana, što sa sobom donosi

i pomake u percepciji i razumijevanju nečijeg iskaza

- tako će spomenuti trač u pisanom obliku zadobiti oznake klevete, dok

izvještaj o radu tvrtke u usmenom obliku neće imati težinu dokumenta

- u tradicionalnim pristupima jezičnom raslojavanju obično se govori o

funkcionalnim stilovima

- funkcionalni stilovi su jezični podsustavi koji se međusobno razlikuju po

nekim prepoznatim funkcijama (razgovorna, administrativna, znanstvena

itd.)

- nedvojbeno je da se jezik funkcionalno diferencira

- tradicionalno se, međutim, nedovoljno naglašava da je takva njegova

diferencijacija popraćena razlamanjem na planove

- što to znači?

- jezik se istovremeno raslojava horizontalno i vertikalno

- horizontalno raslojavanje vezano je uz jezične funkcije koje generiraju

domene, odnosno diskursne tipove

- vertikalno raslojavanje vezano je uz jezične medije koji generiraju

planove

- manjkavost je tradicionalnih analiza u nedosljednome propitivanju

vertikalnoga raslojavanja neke uporabne domene

- razlozi su tome u nepročišćenosti kriterija standardizirane i mahom

automatski preuzimane podjele

- naime, tradicionalno se neke funkcije motre kao funkcije govora

(razgovorni stil), a druge kao funkcije pisma (znanstveni stil)

- to naposljetku dovodi do zanemarivanja nekih aspekata opisa (npr. pitanje

"razgovornosti" drugih stilova ostaje otvorenim)

- kroz životnu svakodnevicu govornik se susreće s brojnim jezičnim

situacijama

- u najvećem broju slučajeva on je neosviješten s obzirom na jezik kojim se

služi

- drugim riječima, odabir i uporaba leksičkih jedinica automatizirane su

radnje i usko vezane uz konkretnu svrhu (riječi prijekora kad

prekoravamo, pogrdne riječi i psovke povezane su s izljevima bijesa itd.)

- plan realizacije riječi također se nameće samom situacijom (službene

situacije – pismo, privatne situacije – govor; pišemo nekome tko je

odsutan, razgovaramo s nekim tko je blizu…)

- mi ili govorimo ili pišemo, a i jedno i drugo činimo u skladu s onim što je

zadano situacijom i/ili definirano konvencijama, te određeno svrhom

- kako izgleda jezični izbor govornika s obzirom na navedena određenja?

- govornik prepoznaje situaciju, automatski je kategorizira s obzirom na

svoje jezično/životno iskustvo, te joj naposljetku primjeruje svoj iskaz na

globalnoj razini

- na temelju takve preliminarne kategorizacije slijedi pojedinačna,

odnosno izbor konkretnog jezičnog materijala (koji se zatim materijalizira

u govoru ili pismu)

↓ ↓ ↓

- drugim riječima, jezičnoj se kompetenciji/sposobnosti pridružuje

kompetencija/sposobnost jezične uporabe, odnosno komunikacijska

kompetencija (sposobnost prilagođavanja iskaza kontekstu i njime

uvjetovanom mediju)

- međutim, ni jedan "ton" ni "riječ" ne pripada tek jednoj mogućoj svrsi, ili

samo jednome mediju

- također, tonovi se mogu udruživati i mijenjati smisao riječi, te stvarati

različite učinke

- stoga posežemo za pojmom diskursa (umjesto jezika), jer se njime

naznačava i vertikalno i horizontalno raslojavanje, i to uvijek u

međusobnoj interakciji

- u vertikalnoj podjeli tako razlikujemo diskurs govora (razgovorni

diskurs), te diskurs pisma (pisani diskurs) – spomenuti se pojmovi mogu

nadalje horizontalno granati po funkcijama

- u horizontalnoj podjeli razlikujemo diskursne tipove kao domene

ukupnoga polja diskursa

- te su domene: privatni, javni, specijalizirani, multimedijalni i literarni

diskurs

- diskursni su tipovi sačinjeni od tekstova, tekstovi se udružuju u niže

tekstne tipove ili žanrove

- zajednička obilježja tekstnih tipova ponovo nas vraćaju pojmu diskursa

- svaki od spomenutih pojmova horizontalne diferencijacije uključuje se u

već spomenutu vertikalnu diferencijaciju (privatni ćemo diskurs motriti

kao razgovorni i kao pisani, a tako i sve ostale)

↓ ↓ ↓

- predlažemo dakle dvostruku klasifikaciju, gdje je u onu horizontalnu

uključena i ona vertikalna

- treba pritom razlikovati dvije razine komunikacije:

1. globalnu razinu komunikacije

2. pojedinačnu pragmatički usmjerenu razinu komunikacije

- globalna pragmatička razina predstavlja plan na kojem se polje diskursa

diferencira u globalne domene, odnosno diskursne tipove

- diskursni se tipovi nadalje mogu granati na svoje vlastite domene, dok ne

dosegnu pojedinačnu pragmatičku razinu

- pojedinačna pragmatička razina tiče se diskursa pojedinca i iz njega

izvedena konkretnoga izbora jezične građe

- globalna razina je razina izbora jezičnih strategija (kako govoriti?)

- pojedinačna razina je razina izbora građe (što govoriti?)

- obje su razine u stalnom međusobnom prožimanju

- ustanovljavanjem postojanja navedenih dviju razina, postavlja se pitanje

daljnje kvantifikacije i sistematizacije

- kada je riječ o pojedinačnim situacijama, ograničene kvantifikacije ne

može biti (pojedinačnih je situacija, dakle i tekstova, bezbroj, i one

neprestano nastaju)

- neograničen broj pojedinačnih situacija ipak je moguće podvesti pod

ograničen broj kategorija (diskursnih tipova)

- postavljaju se pitanja: koliko je tih kategorija, koje su one i kako ih je

moguće prepoznati i opisati?

- tradicionalna funkcionalna stilistika barata s tek nekoliko kategorija koje

podvode pod sebe brojne potkategorije

- u tradicionalnoj podjeli funkcioniraju temeljna četiri funkcionalna stila:

razgovorni stil, administrativni stil, publicistički (administrativni) stil i

znanstveni stil

- namjesto ovih četiriju članova, diskursna stilistika uvodi pojmovnu

preraspodjelu

- nakon uvođenja vertikalne podjele na razgovorni i pisani diskurs,

potrebno je razmotriti horizontalno raslojavanje polja diskursa

- tradicionalno se razgovorni stil vezivao uz sferu privatnog

- pod privatnim se misli na govor pojedinaca, ali manjih socijalnih grupa,

kao što su tinejdžerske skupine, ili umirovljeničke, ponekad i one

određene spolom govornika, rodbinskim vezama itd.)

- iz takvog govora niču "privatni" žargoni (svi oni koje ne čujemo javno ili

ih u javnosti čujemo tek sporadično)

↓ ↓ ↓

- u kontrastu prema privatnom formira se javni diskurs

- riječ je o diskursu koji se okreće što široj javnosti

- javni govor je demokratičan i nametljiv, jer nastoji doseći i najudaljenijeg

recipijenta

- s obzirom na stupanj javnosti, te specifičnu specijalističku orijentiranost

moguće je uspostaviti i kategoriju specijaliziranoga diskursa

- on je također javan, ali nije demokratičan, što znači da se okreće

specijalističkoj javnosti raznih struka

- dalje se diferencira s obzirom na stupanj specijaliziranosti

- prema tome može biti akademski (znanstveno-teorijski) i primijenjen

- može se i popularizirati i preusmjeriti nekoj drugoj domeni (može prijeći

u javni diskurs ili prodrijeti u privatni)

- primjer: akademski je jezik ekonomske i pravne znanosti, a primijenjen je

jezik bankarstva, burze i administracije

- kao četvrti član ove podjele javlja se multimedijalni diskurs

- on se kreće u rasponu od privatnog (e-mail komunikacija) do javnoga

(reklama)

- specifičan je po tome što u jezični kod uključuje i one nejezične

↓ ↓ ↓

- opisana četiri člana međusobno se razlikuju s obzirom na

recipijenta/recipijente kojima se obraćaju, s obzirom na temu, te s

obzirom na medij kojim se služe

- kao peti član tradicionalne podjele na funkcionalne stilove javlja se

književnoumjetnički/beletristički funkcionalni stil

- književnoumjetnički se diskurs, međutim, opire svakoj klasifikaciji koja bi

ga htjela situirati unutar ukupnog polja diskursa

- njegova su osnovna obilježja:

- u njemu se pretapaju planovi govora i pisma

- ne podvrgava se funkcijama orijentiranim životnoj i društvenoj stvarnosti

- svojom se estetskom funkcijom aktualizira mimo/ponad funkcija

praktičnosti, odnosno pragmatičnosti

- estetska funkcija (dominantna u određivanju ovoga diskursa) je globalne

naravi i nalazi svoje utemeljenje u svim ostalim funkcijama

- uvođenjem ove funkcije aktualizira se opozicija neknjiževnost –

književnost

- naime, polje literarnoga diskursa egzistira paralelno s poljem diskursa

- neknjiževnost je jezični konglomerat diskursnih tipova koji su određeni

pragmatičko funkcijom i podfunkcijama

- kao takva neknjiževnost predstavlja materijal koji književnost podvrgava

obradi, a samim time i estetskom preoblikovanju

↓ ↓ ↓

- književnoumjetnički diskurs vezan je uz polje diskursa time što se njime

napaja podjednako i time što na njega može utjecati

- kao takav literarno kodirani govor i on se može raslojavati u nove

podsustave

- književnoumjetnički je diskurs, dakle, sustav kojemu je polje diskursa tek

građa

- drugim riječima, u procesu njegova nastojanja jezična stvarnost biva

podvrgnuta književnom preoblikovanju u skladu s određenim

konceptualnim predloškom koji je poetičke naravi

- poetički se pristupi tom preoblikovanju dijakronijski mijenjaju i

sinkronijski supostoje

- dakle, modeli literarnoga prekodiranja jezika stvarnosti/neknjiževnosti u

jezik književnosti neprekidno se mijenjaju (književne epohe i pravci)

- modele tog prekodiranja razotkrivamo postupkom interpretacije

- prekodiranjem formiran jezik književnosti je fikcionalni konstrukt

- riječ je o konstruktu izvedenom na tradicijama literarnoga konstruiranja

jezika

↓

- te tradicije upoznajemo studirajući evoluciju književnih mijena

↓

- evolucija književnih mijena rezultat je poetičkih mijena koje se rasprostiru

u prostoru i vremenu

- književno je djelo dakle artefakt izrađen od materijala (jezika)

- priroda toga materijala sačinjena je od elemenata diskursnih tipova

preuzetih iz polja diskursa

- postupke kojima takav jezični materijal prerasta u jezik književnosti

razotkriva stilistička analiza

- opisano uobličavanje diskursa (literarnog i neliterarnog) jest proces koji

se odvija simultanim povezivanjem jezičnih jedinica na dvjema

osima:

- na metaforičkoj osi funkcioniraju načela izbora i supstitucije

- na metonimijskoj osi provodi se slaganje i kontekstuiranje diskursnih,

jezično-značenjskih elemenata)

- unutar neknjiževnosti obje su osi ujednačene (iako i metaforičnost i

metonimičnost mogu varirati i u neknjiževnosti, s obzirom na sklonosti govornika,

prirodu iskaza, kulturne uzuse socijalne sredine… Krajnja je granica toga variranja

ipak određena pragmatičkim odredbama razumijevanja smisla u konkretnim

situacijama. U slučajevima drastično narušene ravnoteže komunikacija je otežana ili

potpuno onemogućena, pa tada govorimo o anomalijama koje se podvode pod pojam

afazija u govoru.)

- u književnosti se ta ravnoteža bitno narušava; zapravo je baš ta narušenost

osnovno obilježje literarnosti

- naime, iskaz se u književnosti priklanja jednom od dvaju polova,

metaforičkome ili metonimijskom, a na štetu onoga drugoga

- tako je poezija/lirika (lirske vrste) metaforički utemeljena, dok su epske

vrste (ep, pripovijetka, roman, ali i drama) metonimijski utemeljene

↓ ↓ ↓

- dakle: privatni, javni, specijalizirani i multimedijalni diskurs su kategorije

neknjiževnosti, dok su metaforički, odnosno metonimijski ustrojeni

književni korpusi kategorije književnosti

- relevantan aspekt diskursne problematike su interdiskursna pretapanja,

odnosno pojave intertekstualnosti i intermedijalnosti

↓ ↓ ↓

- u svakome govornom činu funkcije i planovi govora se višestruko

prelamaju

- u tom je smislu svaki tekst svojevrstan, više ili manje pretopljen mozaik u

kojem se odražavaju izvantekstualne i intertekstualne okolnosti,

interdiskursni i intermedijalni odnosi

- ti su aspekti u pojedinačnim izričajima nejednoliko zastupljeni: ponekad

su rezultat svjesnog postupanja govornika, a ponekad postoje u stanju

latentnosti

- međutim, nikada nisu posve odsutni

- naposljetku, kada je riječ o odnosu diskursa, diskursnih pretapanja i

tradicionalnog poimanja stila, javlja se važno pitanje stilske obilježenosti i

neobilježenosti

- nasuprot tradicionalnih uvjerenja o postojanju nulte stilske vrijednosti,

diskursna stilistika polazi od uvjerenja da je u polju diskursa sve

obilježeno

- naime, kada je riječ o kategoriji stila, navikli smo se susretati s

određenjima pojava u smislu njihove "stilske neobilježenosti", odnosno

"stilske obilježenosti", pa se ono što se naziva "neobilježenim" često

naziva i "neutralnim"

- to se pod time podrazumijeva?

↓ ↓ ↓

- valja istaknuti: u području govora (a svaki je tekst govor, odnosno

primjena jezika) neutralnosti nema

- kada je riječ o neutralnosti, obično se podrazumijeva postojanje određene

čvrste polazišne mjere u odnosu na koju se provode sve daljnje procjene

- takva se (neutralna) mjera najčešće uvodi nasilno, kako bi se nešto moglo

smatrati neutralnim, a nešto drugo obilježenim

- ako se već u takvim kategorijama mora govoriti, neutralnim možemo

shvatiti sustav sam po sebi (langue, jezik)

- sustav/jezik je tek potencijal, apstrakcija odvojena od uporabne sfere, a

nikako ne ostvaraj

- ostvaraj/govor je pak uvijek u kakvu odnosu s elementima s kojima se

susreće u stvarnosti

- svi ti elementi utječu na njega: onaj koji govori, onaj o kome se govori,

razlog zbog kojeg se govori (ili ne govori), mjesto, vrijeme, tema, kod…

- osim toga, govor je uvijek u kakvoj funkciji/funkcijama i u kakvom mediju

↓ ↓ ↓

- recipijent može imati dojam da je neki iskaz neutralan ukoliko se taj iskaz

uklapa (po nekim svojim bitnim značajkama) u njegov horizont

očekivanja

- prema tome, razgovorni jezični oblici su ono što se može očekivati u

određenoj govornoj situaciji: akademski u akademskoj, pravni u

pravnoj…

- u odgovarajućim situacijama ne zamjećujemo ih (kao neobične,

"obilježene")

- no, čim ih prepoznajemo kao razgovorne, znanstvene ili bilo kakve druge,

oni su ujedno i obilježeni

↓ ↓ ↓

- samo postojanje obilježja dokaz je obilježenosti nekoga teksta, te činitelj

njegove distinktivnosti u odnosu spram obilježja drugih tekstova, tekstnih

i diskursnih tipova

- govor ne može biti neobilježen ili neutralan; on uvijek pripada situaciji,

okviru spram kojeg uspostavlja relaciju