of 63 /63
1. FINANCIJSKI SUSTAV-KARAKTERISTIKE Sudionici gospodarskih aktivnosti najveći dio izdataka financiraju iz vlastitih tekućih prihoda i iz vlastite štednje. Uz takvo, interno financiranje vlastitim novčanim sredstvima koriste se i vanjski, eksterni izvori financiranja. Pribavljanje vanjskih izvora financiranja omogućeno je djelovanjem više ili manje složenog financijskog mehanizma koji se uobičajeno naziva financijski sustav.Sastoji se od nositelja potražnje i ponude novčanih sredstava, financijskih oblika (instrumenata) u kojima su utjelovljena novčana potraživanja raznolikih financijskih institucija, tokova i tehnika koji, objedinjeni pravnim normama i regulacijom, omogućavaju trgovanje novcem i novčanim viškovima, određujući pri tom cijene financijskim proizvodima - kamatne stope i očekivanja o financijskim i ekonomskim kretanjima u budućnosti.Funkcije financijskog sustava ostvaruju se brojnim i različitim, formalnim i neformalnim, otvorenim i dogovornim financijskim tržištima. Preko financijskih tržišta usmjerava se novčana štednja i trenutno slobodni novac onim sektorima ili pojedincima kojima su potrebni za potrošnju ili za kapitalna ulaganja u razvoj. Na njima se pod utjecajem ponude i potražnje kontinuirano razmjenjuju financijski instrumenti i formiraju njihove cijene. Financijska tržišta složeni su mehanizmi sustava eksternog financiranja, pa se njihova razvijenost, učinkovitost ili uopće postojanje uzimaju kao mjerilo razvijenosti financijskog sustava.Dva su glavna zadatka financijskog sustava;Primarni zadatak je mobilizirati sva novčana sredstva koja mogu poslužiti kao zajam i prenijeti ih -transferirati ih od štediša onima koji ih trebaju za investicije ili potrošnju. Mobilizirajući novčanu štednju ili samo trenutno slobodne novčane viškove, financijski sustav omogućava formiranje i koncentraciju produktivnog kapitala i potiče rast i napredak nacionalnog gospodarstva. Što je financijski sektor razvijeniji, to je i gospodarstvo djelotvornije jer je širem krugu pojedinaca ili poduzeća pružena prilika sudjelovanja u formiranju produktivnog kapitala, čime se angažiraju i oni novčani iznosi koji za te svrhe inače ne bi bili upotrijebljeni. Nepotrošeni dohodak se preko financijskog sustava izravno ili posredno, ulaganjem u različite oblike financijske imovine, usmjerava u produktivne svrhe.Druga temeljna zadaća financijskog sustava je usmjeravajuća-alokativna. Raspoloživi novčani kapital financijski sustav usmjerava u profitabilne i ekonomski opravdane projekte.Načelo alokativne učinkovitosti nalaže financijskom sektoru da ograničeni novčani kapital usmjerava u projekte s najvišim povratom, ili, ako se radi o jednakom povratu, u projekte s najmanjim rizikom. Izabirući profitabilne pothvate koji vode napretku gospodarstva i društva, a uskraćujući novčani kapital ekonomski neopravdanim projektima, financijski sustav odlučuje o smjeru, dinamici razvoja i o strukturi nacionalnog gospodarstva. O upotrebi raspoloživog kapitala stoga ne odlučuju poduzetnici, već o tome stvarno odlučuju financijski ulagači 1

1. Kolokvij

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: 1. Kolokvij

1. FINANCIJSKI SUSTAV-KARAKTERISTIKE Sudionici gospodarskih aktivnosti najveći dio izdataka financiraju iz vlastitih tekućih prihoda i iz vlastite štednje. Uz takvo, interno financiranje vlastitim novčanim sredstvima koriste se i vanjski, eksterni izvori financiranja. Pribavljanje vanjskih izvora financiranja omogućeno je djelovanjem više ili manje složenog financijskog mehanizma koji se uobičajeno naziva financijski sustav.Sastoji se od nositelja potražnje i ponude novčanih sredstava, financijskih oblika (instrumenata) u kojima su utjelovljena novčana potraživanja raznolikih financijskih institucija, tokova i tehnika koji, objedinjeni pravnim normama i regulacijom, omogućavaju trgovanje novcem i novčanim viškovima, određujući pri tom cijene financijskim proizvodima - kamatne stope i očekivanja o financijskim i ekonomskim kretanjima u budućnosti.Funkcije financijskog sustava ostvaruju se brojnim i različitim, formalnim i neformalnim, otvorenim i dogovornim financijskim tržištima. Preko financijskih tržišta usmjerava se novčana štednja i trenutno slobodni novac onim sektorima ili pojedincima kojima su potrebni za potrošnju ili za kapitalna ulaganja u razvoj. Na njima se pod utjecajem ponude i potražnje kontinuirano razmjenjuju financijski instrumenti i formiraju njihove cijene. Financijska tržišta složeni su mehanizmi sustava eksternog financiranja, pa se njihova razvijenost, učinkovitost ili uopće postojanje uzimaju kao mjerilo razvijenosti financijskog sustava.Dva su glavna zadatka financijskog sustava;Primarni zadatak je mobilizirati sva novčana sredstva koja mogu poslužiti kao zajam i prenijeti ih -transferirati ih od štediša onima koji ih trebaju za investicije ili potrošnju. Mobilizirajući novčanu štednju ili samo trenutno slobodne novčane viškove, financijski sustav omogućava formiranje i koncentraciju produktivnog kapitala i potiče rast i napredak nacionalnog gospodarstva. Što je financijski sektor razvijeniji, to je i gospodarstvo djelotvornije jer je širem krugu pojedinaca ili poduzeća pružena prilika sudjelovanja u formiranju produktivnog kapitala, čime se angažiraju i oni novčani iznosi koji za te svrhe inače ne bi bili upotrijebljeni. Nepotrošeni dohodak se preko financijskog sustava izravno ili posredno, ulaganjem u različite oblike financijske imovine, usmjerava u produktivne svrhe.Druga temeljna zadaća financijskog sustava je usmjeravajuća-alokativna. Raspoloživi novčani kapital financijski sustav usmjerava u profitabilne i ekonomski opravdane projekte.Načelo alokativne učinkovitosti nalaže financijskom sektoru da ograničeni novčani kapital usmjerava u projekte s najvišim povratom, ili, ako se radi o jednakom povratu, u projekte s najmanjim rizikom. Izabirući profitabilne pothvate koji vode napretku gospodarstva i društva, a uskraćujući novčani kapital ekonomski neopravdanim projektima, financijski sustav odlučuje o smjeru, dinamici razvoja i o strukturi nacionalnog gospodarstva. O upotrebi raspoloživog kapitala stoga ne odlučuju poduzetnici, već o tome stvarno odlučuju financijski ulagači koji stječu financijska potraživanja, tj.ustupaju svoj novčani kapital kupujući zadužnice, dionice ili ulažući depozite na račune kod banaka, jer bi u neuspjelim projektima oni najviše izgubili. Vodeći računa o profitabilnosti, likvidnosti, sigurnosti i drugim odrednicama svojih plasmana, oni odlučuju o razvoju gospodarstva isključivo prema zahtjevima tržišta i osobnim preferencijama.

2. FUNKCIJE FINANCIJSKOG SUSTAVAFunkcije financijskog sustava ostvaruju se brojnim i različitim, formalnim i neformalnim, otvorenim i dogovornim financijskim tržištima. Uz formiranje i transfer novčanog kapitala i njegovo usmjeravanje, financijski sustav ima i slijedeće funkcije:1. Štedna funkcija – nuditi široki izbor privlačnih oblika novčane štednje (obveznice, dionice,

bankovne štedne račune i depozite, udjele u investicijskim i mirovinskim fondovima, police životnog osiguranja, vrijednosnice novčanog tržišta i sl) kojima će poticati sklonost štednji i investiranju

2. Funkcija likvidnosti – omogućiti investitorima da svoja potraživanja brzo i bez većih gubitaka pretvore u novac kao najlikvidniju imovinu. Ova je funkcija najuže povezana s razvijenošću tzv. sekundarnog-transakcijskog financijskog tržišta na kojem se financijska potraživanja preprodaju

3. Kreditna funkcija – omogućiti stalnu opskrbu kreditom pojedinaca, poduzeća i države jer je kredit, (bankovni, komercijalni ili u obliku vrijednosnica) najvažniji instrument suvremenog financiranja

4. Funkcija plaćanja – osigurati instrumente, sigurne postupke i mehanizme današnjih masovnih domaćih i međunarodnih plaćanja po najnižoj cijeni.

5. Gospodarsko političke funkcije – zdrav, stabilan i učinkovit financijski sustav potpora je državnoj politici za postizanje ciljeva visoke zaposlenosti, neinflacijskog i održivog ekonomskog rasta, stabilnosti privrede, visokog stupnja konkurencije i sl.

6. Funkcija očuvanja kupovne moći – raznolikim oblicima financijskih ulaganja omogućiti očuvanje realne vrijednosti novčanog kapitala ili povećanje kupovne moći u budućnosti.

7. Preuzimanje rizika – finan. sustav ne izbjegava, već preuzima rizike koji nastaju u realnom sektoru8. Međugeneracijski prijenos štednje – životno i mirovinsko osiguranje

1

Page 2: 1. Kolokvij

3. PONUDA I POTRAŽNJA FINANCIJSKIH SREDSTAVANajvažniji izvor ponude novčanih sredstava u svim je zemljama institucionalni sektor domaćinstva i pojedinci. Osobna primanja ovog sektora formiraju se od plaća, rente, kamata, dividendi, poduzetničke dobiti i iz transfernih primanja od države. Nakon odbitka osobnih poreza, raspoloživa osobna primanja raspoređuju se za potrošnju i za osobnu štednju. Štednja kao višak dohotka nad potrošnjom može se ulagati u realne ili u financijske oblike. Istraživanja pokazuju da je u svim zemljama štednja sektora stanovništva tradicionalno veća od ulaganja u investicijsku potrošnju, tj. da stanovništvo ostvaruje neto financijske viškove koje nudi na financijskim tržištima.Sektor stanovništva uobičajeno je nositelj preko polovine ukupne ponude novčanih viškova na tržištu, dok u ostatku ponude sudjeluju lokalna, rjeđe središnja država i inozemstvo. Najvažniji sektor ponude novčanih sredstava u RH je stanovništvo, zahvaljujući visokoj sklonosti štednji i doznakama radnika imigranata i iseljenika iz dijaspore. Ukupna kunska i devizna sredstva građana kod hrvatskih banaka iznosila su krajem rujna 2007. 116 mlrd kuna (oko 16 mlrd eura).Sektor potražnje su poduzeća jer su im razvojne i druge potrebe za novčanim sredstvima u pravilu veće od vlastite štednje, što je zbog njihove privrede i privrede suvremenog poduzetništva i razumljivo. Bruto štednja poduzeća koju čine zadržana dobit i amortizacija nije dostatna za financiranje njihovih kapitalnih ulaganja pa se ovaj sektor pojavljuje kao neto uzajmljivač na financijskim tržištima.Javni dug je kumulativ proračunskih (godišnjih) deficita države iz prošlih razdoblja. Kako suvremenoj državi (min.financija) više nigdje nije dozvoljeno deficitno – inflatorno financiranje iz primarne emisije središnje banke, manjak prihoda u odnosu na rashode financira se zaduživanjem države na domaćem ili na internacionalnom financijskom tržištu. Država je u većini zemalja, a posebno u najrazvijenijima, sve aktivniji sudionik i sve značajniji dužnik na financijskim tržištima, što je dovelo do pojave posebnog domaćeg, ali i internacionalnog tržišta javnog duga i državnih vrijednosnica.Javni dug RH na kraju 2007.g. iznosio je 110 mlrd kn, a zajedno sa državnim jamstvima 126 mlrd kn. Od toga je inozemna zaduženost države iznosila 48 mlrd kn. Sektor inozemstvo definiran je odnosom Ex – Im upućuje na priljev ili odljev stranog kapitala na nacionalno tržište. Vanjski dug RH je na kraju 2007.g. iznosio 32 mlrd eur pri čemu je najviše zadužen sektor privrede (12,8mlrd), poslovne banke (8,8 mlrd), te država (6,6 mlrd). Izravna strana ulaganja = 3,8 mlrd eura. Kreditna aktivnost banaka u proteklim godinama u velikoj je mjeri financirana zaduživanjem kod matičnih banaka u inozemstvu.Najvažniji nositelj ponude financijskih viškova (sektor neto pozajmljivanja) su domaćinstva i pojedinci, a najvažniji sektori potražnje (neto uzajmljivači) su poslovna poduzeća i država. Ovakav sektorski raspored ponude i potražnje ne znači da u sektoru poduzeća nema suficitnih, a u sektoru stanovništva deficitnih jedinica, već upućuje na osnovne sektorske odnose glede ponude i potražnje na financijskim tržištima. U formiranju nacionalne štednje osobna štednja obično sudjeluje s više od 1 /2, poduzetnička sa 1 /3 dok preostali dio pripada lokalnoj državi. Korištenje inozemne štednje može značajno uvećati ukupno raspoloživu štednju, ali isto tako i izazvati probleme otplate ako strani krediti nisu racionalno i produktivno upotrijebljeni. Sama ponuda i potražnja rezultat su korigiranja iznosa novčane štednje pojedinog sektora izdacima za realne investicije u istom vremenskom razdoblju. Trosektorski modeli privrede sa stanovništvom kao sektorom ponude, a poslovnim poduzećima i državom kao sektorima potražnje tipični su za suvremene razvijene zemlje. Kao zadaća financijskog sustava najčešće se, iako pojednostavljeno, navodi transfer novčane štednje, tj.prijenos kupovne moći od NSJ prema NDJ.Tokovi ponude novčanih sredstava obuhvaćaju izvore nefinancijskih subjekata, ali i tokove financijskih institucija. Veličinu ponude treba uvećati za umnažanje novca u sustavu depozitnih institucija jer je proces prijenosa povezan s procesom kreacije novca unutar tzv.depozitnokreditnog kompleksa financijskih institucija. Tokovi potražnje novčanih sredstava obuhvaćaju nefinancijske subjekte kao krajnje korisnike i tokove koji pripadaju financijskom posredništvu.

2

Page 3: 1. Kolokvij

4. FINANCIJSKA POTRAŽIVANJA I INSTRUMENTIUstupajući novčani kapital izravno ili preko financijskih posrednika vlasnici kapitala stječu financijska potraživanja - potraživanja na nečiji novac u budućnosti i za njih vlasnici kapitala dobivaju kamatu ili dividendu. Imaju pisani oblik ugovora ili vrijednosnica (što je danas sve češći slučaj). Taj financijski instrument predstavlja prijenos kupovne moći i on za investitora predstavlja financijsko potraživanje, dok je to za emitenta financijska obveza koja dospijeva u budućnosti, što su lice i naličje istog financijskog instrumenta.Svaka imovina ne mora istovremeno biti i nečija obveza, ali je svako financijsko potraživanje UVIJEK i nečija financijska obaveza!Kupnjom financijskih potraživanja zamjenjuje se novac za manje likvidan oblik imovine kao što je vrijednosnica koji omogućava veći prinos u budućnosti. Financijska potraživanja u obliku vrijednosnica tržištu su prilagođeni oblik, instrument ili roba kojom se trguje na financijskim tržištima. Osim klasičnih instrumenata depozita i kredita, dionica i obveznica, u zadnjih 20-setak godina susreće se i mnoštvo novih i izvedenih financijskih instrumenata koji se razlikuju u likvidnosti, riziku, dospijeću, prinosu, poreznom tretmanu... Te razlike omogućavaju razne kombinacije koje pružaju svakome mogućnost financijskog investiranja i strukturiranje portfelja.

5. IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE-PRIMARNA POTRAŽIVANJAKod izravnog (direktnog) financiranja deficitarne jedinice emitiraju i nude svoja obećanja plaćanja na novčanim tržištima i na tržištima kapitala, a suficitarne jedinice kupuju takva potraživanja. Kupujući vrijednosnice, ulagači na financijskom tržištu ustupaju svoj novac izdavateljima vrijednosnica, postajući tako njihovi kreditori ili suvlasnici tvrtki. Novčanosuficitarne jedinice stječu novčana potraživanja koja dospijevaju u budućnosti, a k tomu očekuju i stanovite prinose u određenim vremenskim razdobljima ili o dospijeću. Takvi financijski instrumenti predstavljaju direktna, izravna potraživanja NSJ prema NDJ, a zovu se još i primarnim potraživanjima ili primarnim vrijednosnicama.Različita potraživanja materijalizirana u papirnatim vrijednosnicama ili sve više u obliku elektroničkih zapisa plasiraju se investitorima tehnikom privatnog plasmana ili javnim upisom uz pomoć investicijskih banaka, brokera i dealera. Ti sudionici pomažu plasmanu vrijednosnica ne mijenjajući ih u drugi oblik potraživanja. Razmjena novčanih potraživanja je obavljena između dužnika i vjerovnika (investitora) u onom obliku u kojem je potraživanje ponuđeno, bez promjene denominacije, stupnja rizičnosti, dospijeća, kamatnjaka i sl. Jednom kreirana obveza ostaje nepromijenjena i po vrsti primijenjenog financijskog instrumenta i po svom sadržaju sve do dospijeća ako se radi o zadužnici ili dok god poduzeće postoji ako se radi o vlasničkom instrumentu.Vrijednosnice u pravilu imaju visok stupanj utrživosti i lako se mogu preprodavati na sekundarnom ili transakcijskom financijskom dijelu financijskog tržišta, što im daje osobinu likvidnosti. Višestruke prodaje takvog direktnog potraživanja na sekundarnom tržištu ništa ne mijenjaju u prirodi samog potraživanja jer ono uvijek ostaje jednaka obveza izdavatelja, mijenjaju se samo krajnji pozajmljivači ili osobe dioničara; to je uvijek izravna obveza krajnjeg uzajmljivača prema krajnjem pozajmljivaču.Razmjeri izravnog financiranja ovise o razvijenosti financijskog sustava – u razvijenim zemljama obuhvaća od 5 do 30% ukupnog eksternog financiranja, a u nerazvijenim financijskim sustavima često nije ni zastupljeno. Financijski sektor je to razvijeniji što je viši udjel direktnog financiranja.Ograničenja izravnog financiranja: teško je skrojiti takva potraživanja koja će investitorima odgovarati po prinosima, poreznom tretmanu, iznosu na koji glase, stupnju likvidnosti, stupnju rizika, po dospijeću, obliku i vrsti vrijednosnice. Širokom krugu investitora je otežan pristup izravnom tržištu jer je ono veleprodajno i nema dovoljno informacija o bonitetu izdavatelja, o raznovrsnim izdanjima vrijednosnica i sl. Sve su to razlozi zbog čega ovaj jednostavni način financiranja nema šire razmjere.Primjeri izravnog financiranja:- Domaćinstva (NSJ) kupuje novoizdane dionice ili komercijalne zapise Plive (NDJ)- Poduzeće (NSJ) s trenutnim viškom novčanih sredstava kupuje 3-mjesečne blagajničke zapise države

(NDJ)- Domaćinstvo (NSJ) ulaže štednju kupujući komercijalne zapise s rokom od 182 dana koje izdaje

poduzeće (NDJ) dobrog boniteta

3

Page 4: 1. Kolokvij

6. FINANCIJSKA INTERMEDIJACIJA (INDIREKTNO FINANCIRANJE)Financijsko posredovanje je način prijenosa novčanih sredstava od krajnjih pozajmljivača krajnjim uzajmljivačima kada se između njih pojavljuje financijski posrednik ili intermedijar. Financijski posrednik kupuje direktna financijska potraživanja jednih karakteristika i pretvara ih u indirektna potraživanja drugih karakteristika. Proces transformacije potraživanja zove se financijsko posredovanje, a institucije koje se time bave su financijski posrednici.Financijski posrednici prikupljaju sredstva u obliku depozita na transakcijskim računima, depozita po viđenju i oročenih depozita, prodajom polica osiguranja, naplatom članskih uloga, prodajom udjela u investicijskim fondovima, emisijama obveznica, certifikata o depozitu, blagajničkih zapisa, uzimanjem kredita i sl. obvezama, što su potraživanja krajnjih pozajmljivača – NSJ – prema njima.Istovremeno financijski posrednici kupuju vrijednosne papire, odobravaju kredite i sl te tako stječu direktna potraživanja prema krajnjim uzajmljivačima – NDJ – umjesto stvarnih pozajmljivača novčanih sredstava (NSJ).Financijski posrednici kupuju direktna potraživanja od NDJ na isti način kako ih kupuju NSJ u sustavu direktnog financiranja. Tu kupovinu financiraju prikupljajući novčana sredstva emisijom tzv. sekundarnih obveza prema NSJ. Iako između krajnjih pozajmljivača i uzajmljivača ne postoji nikakav izravni odnos, vidi se da su NSJ kupujući indirektna potraživanja od financijskih posrednika stvarno financirali NDJ čije su obveze kupili financijski posrednici.Indirektna potraživanja su za financijske posrednike obveza, a direktna potraživanja dio su njihove financijske imovine. Novčani kapital ustupljen je od strane NSJ novčanodeficitnim na način da je jedna vrsta potraživanja preoblikovana u druge vrste potraživanja uz sudjelovanje financijskih posrednika.Financijski posrednici su banke, štedne depozitne institucije, osiguravatelji života i imovine, mirovinski i investicijski fondovi, specijalne državne financijske institucije, financijske kompanije, stambene štedionice, tj. sve one financijske institucije koje u svojoj aktivi imaju direktna financijska potraživanja, a u pasivi indirektna potraživanja kao obvezu prema štedišama ili investitorima.Financijski posrednici u odnosu na izravno financiranje nude širi izbor financijskih instrumenata i NSJ i NDJ, poslovanjem na veliko postižu bolje cijene, smanjuju operativne i fiksne troškove, troškove istraživanja i kreditnih analiza. Investitori imaju povjerenje u financijske posrednike jer je njihov bonitet u pravilu veći od boniteta poslovnih tvrtki. Uz to, prinosi i sigurnost njihovih financijskih ulaganja ne ovise o krajnjem korisniku već o financijskom posredniku.Najvažnije prednosti posredovanog u odnosu na izravno financiranje su:

1. Financijsko posredovanje omogućava kreiranje financijskih potraživanja raznolikijih denominacija nego je to slučaj s izravnim financiranjem.

2. Omogućena je lakša disperzija rizika, što je krajnjoj NSJ nemoguće zbog manjih raspoloživih iznosa i zbog toga ograničenih mogućnosti ulaganja.

3. Financijsko posredovanje omogućava kreiranje obveza i strukturiranje aktive s raznolikim, međusobno usklađenim dospijećima, pri čemu je moguća i ročna transformacija sredstava

4. Većina sekundarnih obveza koje nude financijski posrednici je visoko likvidna5. Posredovano financiranje omogućava informacijsku intermedijaciju jer investitori ne moraju

analizirati svaki projekt ili bonitet pravne osobe u koju ulažu, već se oslanjaju na analitičku vještinu i financijsku snagu financijskih posrednika

Primjeri posredovanog financiranja:- Domaćinstvo (NSJ) ulaže u štedionicu ročni štedni depozit, a ova drugom domaćinstvu (NDJ)

odobrava dugoročni stambeni kredit- Domaćinstvo (NSJ) kupuje policu osiguranja života od osiguravajućeg društva, a ova tako

prikupljena sredstva investira u obveznice poduzeća (NDJ)- Poduzeće (NSJ) kupuje komercijalne papire od financijske kompanije koja iz tako prikupljenih

sredstava odobrava potrošački kredit domaćinstvu (NDJ)Osim ovih prednosti financijski posrednici nude i usluge domaćeg i međunarodnog platnog prometa, kreditnih kartica, leasinga, savjetovanja, povjerbenih (trust) poslova u svezi sa upravljanjem vrijednosnicama i ostale financijske usluge, čime uspješno zadržavaju dominaciju posredničkih financijskih institucija – financijskih intermedijara u odnosu na direktno financiranje.

4

Page 5: 1. Kolokvij

7. FINANCIJSKA PIRAMIDAOva shema prikazuje uobičajeni piramidalni prikaz strukture financijske imovine neke osobe uređen prema kriterijima sigurnosti i profitabilnosti. Portfelj imovine uređuje se tako da su pri osnovici piramide najveći iznosi uloženi u najsigurnije instrumente manjeg prinosa, kako bi se osigurala široka i stabilna osnova financijske imovine. Prema vrhu piramide sve manji iznosi se ulažu u sve rizičnije oblike imovine i sve većeg mogućeg prinosa (nema profita bez rizika). Na samom vrhu piramide ulaganja mali su iznosi složeni u instrumente visokog rizika. Ovaj standardni izgled piramide svaki individualni ili institucionalni investitor korigira ovisno o nizu čimbenika i motiva, a od velikog su značenja iznosi raspoloživih sredstava, stanje i kretanja u ekonomiji i na financijskim tržištima, preferencije likvidnosti, spremnost na preuzimanje rizika, a često i karakterne osobine, životna dob i druge osobine pojedinačnog ulagača ili članova uprave ulagača. Pri strukturiranju portfelja financijske imovine stručnu pomoć ulagačima pružaju profesionalni analitičari financijskog tržišta i savjetnici, brokerske kuće i posebni bankovni odjeli.

junk obveznice

obične dionice

preferencijalne dionice,neosigurani krediti

neosigurane obveznice, neosiguraništedni ulozi kod banaka

drž. zadužnice, hipotekarne i osigurane obveznice

gotovina, transakcijski računi, osigurani štedni ulozi

8. FINANCIJSKE INSTITUCIJE - POJAMFinancijske institucije su poslovna poduzeća koja prikupljaju novčana sredstva, usmjeravaju ih u financijske plasmane i obavljaju financijske usluge. Od svih ostalih, nefinancijskih poduzeća se razlikuju po tome što posluju s nematerijalnom – financijskom imovinom, tj. s novčanim oblicima i s financijskim instrumentima koji reprezentiraju novac i financijsku imovinu. Pravilo kaže da financijske institucije trebaju posjedovati samo onaj minimum materijalne imovine koja će im omogućiti da uspješno trguju financijskom imovinom. Novčana sredstva prikupljaju primanjem oročenih novčanih depozita, depozita na transakcijskim računima, uzimanjem kredita, emisijom zadužnica, emisijom dionica, uplatama mirovinske štednje članova, prodajom udjela investicijskih fondova ili polica osiguranja. Tako prikupljena sredstva plasiraju u obliku kredita, kupnjom vrijednosnica i manjim dijelom ulaganjem u realnu imovinu i druge investicije. Većina financijskih institucija su financijski posrednici koji pribavljaju novčana sredstva kreirajući potraživanja investitora prema sebi, a zatim ih plasmanima pretvaraju u vlastita potraživanja prema svojim dužnicima. Ostale financijske institucije kao zastupnici (brokeri, investicijski bankari) samo asistiraju na financijskim tržištima ali nisu financijski posrednici jer ne transformiraju potraživanja iz jednog oblika u drugi , iako ih sve češće prepakiravaju kako bi tržištu bila privlačnija. Stoga je pojam „financijske institucije“ vrlo širok i obuhvaća sva ona poduzeća koja sudjeluju u financijskim transakcijama kao financijski posrednici, brokeri, dealeri ili investicijski bankari. Ako se izdvoji središnja banka kao posebna monetarna institucija sa specifičnim pravima i odgovornostima, brojne preostale financijske institucije moguće je razvrstati na različite načine.Najvažnija financijska institucija je banka, ostale fin.institucije je uobičajeno zvati nebankovne financijske institucije koje, iako su slične bankama, ne ispunjavaju temeljni uvjet uvrštavanja među banke- ne primaju depozite i ne odobravaju kredite najširoj javnosti istodobno (simultano), kao svoje glavne poslove, iako ponekad obavljaju jedan ili oba od tih poslova ali za određeni segment tržišta (npr.štedionice). Drugi pristup dijeli financijske institucije na depozitne i nedepozitne. Ovakvo je grupiranje najzastupljenije i znanstveno i stručno najutemeljenije. (sljedeće pitanje-objašnjenje).Nerazvijeni financijski sustavi imaju tzv. plitko tržište s malo financijskih posrednika, a razvijeni financijski sustavi imaju veliki broj raznovrsnih financijskih institucija koje su u stanju zadovoljiti svaki oblik potražnje za financijskim uslugama, pad značenja banke, a porast značenja nekih drugih institucija, npr.mirovinskih fondova.U posljednje vrijeme trend je pada dep. institucija, posebice banaka i štedionica, a osjetljivo raste udjel mirovinskih i investicijskih fondova. Takav razvoj događaja možemo očekivati u budućnosti i u Hrvatskoj.

5

Page 6: 1. Kolokvij

Pregled i grupiranje financijskih institucija:

I SREDIŠNJA BANKAII DEPOZITNE – KREDITNE INSTITUCIJE

1) Banke2) Depozitne štedne institucije

III NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE1) Ugovorne štedne institucije2) Investicijski fondovi – fondovi zajedničkog ulaganja3) Financijske kompanije (Interne banke) i konglomerati4) Specijalne državne i privatne financijske institucije5) Investicijske banke, brokeri i dealeri6) Ostale financijske institucije

9. DEPOZITNOKREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FIN. INSTITUC.Depozitne fin. institucije prikupljaju sredstva primanjem transakcijskih depozita na računima plaćanja, na štednih uloga po viđenju ili ročne štednje, namjenskih i nenamjenskih depozita i plasiraju ih u obliku kredita. Kako su im u pasivi imovinske bilance najvažnije obveze po primljenim depozitima, a u aktivi potraživanja po odobrenim kreditima, često se nazivaju i depozitnokreditne institucije ili depozitnokreditni kompleks financijskih institucija.Depozitne financijske institucije među depozitima drže i one depozite koji su slobodni i raspoloživi na zahtjev, tj. po svojoj su prirodi depozitni novac i uvijek mogu biti upotrijebljeni kao sredstvo prometa i plaćanja. One se po tome razlikuju od ostalih financijskih institucija jer kroz svoju kreditnu aktivnost sudjeluju u procesu umnažanja novca kreacijom novih depozita. Samo depozitne institucije među svim financijskim institucijama smiju u svojoj pasivi imati obveze koje su dio ukupne količine novca u optjecaju i na osnovi njih kreirati sekundarne depozite. Zbog toga su depozitne institucije pod kontrolom središnje banke koja upravlja ovim procesima i preko depozitnih financijskih institucija nastoji postizati monetarne učinke i općegospodarske ciljeve. U većini zemalja depozitne institucije su najvažnije, a u mnogim zemljama su do nedavno bile i jedine financijske institucije.Nedepozitne fin. institucije prikupljaju i pribavljaju novčana sredstva od NSJ i plasiraju ih NDJ na sve naprijed nabrojane načine, ali ne smiju kreirati obveze primanjem depozita jer je to iz navedenih monetarnih razloga i zbog zaštite ulagača zakonom utvrđena privilegija samo depozitnih institucija. Razlikujemo ugovorne štedne institucije, fondove zajedničkog investiranja (investicijski fondovi), financijske kompanije i konglomerati, državne i specijalne financijske institucije, investicijske banke, brokeri i dealeri, ostale financijske institucije

10. KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKESredišnja (centralna, emisijska) banka je posebna, najvažnija monetarna institucija i vrhovna novčana vlast svake moderne države. Po svojim funkcijama i karakteristikama bitno se razlikuje od svih drugih financijskih institucija jer kontrolira zakonima uspostavljeni jedinstveni novčani, kreditni i bankovni sustav, a sve više i sustav svih depozitnokreditnih financijskih institucija. Ponekad se naziva i banka banaka. Temeljni joj je zadatak održavanje stabilnosti cijena. Pod uvjetom da to ne šteti ostvarenju ove temeljne zadaće, središnja banka treba pružati potporu i ostvarivanju ciljeva opće ekonomske politike kao što su visoka zaposlenost, održivi neinflatorni razvoj, visoki stupanj konkurencije i sl.Održavanje stabilnosti cijena određeno je kao temeljni cilj djelovanja većine suvremenih središnjih banaka, a po uzoru na Europski sustav središnjih banaka prihvaćen je i kao temeljna zadaća HNB.Nova definicija cilja središnjih banaka ne isključuje, već bolje objašnjava dosadašnje određivanje ciljeva (održavanje stabilnosti nacionalne valute i utjecanje novčanom politikom na gospodarska kretanja).Iako je središnja banka javna, državna institucija ili je pod odlučujućim nadzorom države, u pravilu je neovisna od aktualne administracije. Samostalnost središnje banke se osigurava kroz funkcionalnu (odabir mjera i instrumenata za postizanje ciljeva), institucionalnu (samostalno odlučivanje), osobnu (samostalnost uprave) i financijsku neovisnost. Stupanj neovisnosti je različit od države do države, a u velikoj mjeri je određen neugodnim iskustvima iz prošlosti (Njemačka).Samostalnost osigurava središnjoj banci neovisnost u vođenju novčane politike, ali isto tako uskraćuje državi mogućnost da svoje potrebe financira iz primarne emisije središnje banke, a bez stvarnog pokrića.

6

Page 7: 1. Kolokvij

Samostalnost se osigurava načinom izbora – imenovanjem članova uprava koje obično imenuje vrhovno zakonodavno tijelo (senat, sabor..), zabranom dugoročnog kreditiranja, zabranom uključivanja članova vlade u uprave središnjih banaka i sl.Javno povjerenje i respekt, a i djelotvornost središnje banke usko su povezani s njenom neovisnošću, ali isto tako i sa harmoničnom suradnjom s državnom administracijom, kroz što se nastoje ostvariti gospodarski ciljevi jer su ciljevi novčane politike s njima najuže povezani. S druge strane, država je za financiranje svojih potreba upućena na proračunske prihode ili na uzajmljivanje od banaka i emisijom vrijednosnica na domaćim i internacionalnim financijskim tržištima.U svijetu prevladava sustav jedne središnje banke. Središnja banka je neprofitna institucija. Troškove poslovanja pokriva prihodima od kamata na kredite poslovnim bankama, od kamata na vrijednosnice koje drži u aktivi, od prihoda koje ostvari plasmanom deviznih pričuva, i sl. Razlika između prihoda i rashoda je emisijska dobit i to je prihod državnog proračuna.Kao banka banaka, središnja banka svoje zadaće ostvaruje preko bankovnog sustava i preko onih depozitnih štednih institucija koje nadzire i koje su danas najčešće u obvezama i pravima izjednačene s bankama. Ne posluje izravno s poduzećima, a kada takva mogućnost i postoji, obično se radi o najvećim korporacijama i o posebnim poslovima koji nisu izravno povezani s kontrolom novčane mase. Povijest središnjih banaka: u početku su osnivane kao privatne banke ili je privatnim univerzalnim bankama dodjeljivana privilegija emisije novčanica i kovanica. S vremenom su osnivane kao državne institucije ili su podržavljene ili je osiguran odlučujući utjecaj države. Te banke su se od drugih banaka razlikovale po emisijskoj funkciji pa im otuda i naziv. Potpune funkcije karakteristične za današnje središnje banke preuzimaju nakon velike svjetske krize 1929-1933. kada se pokazalo da monetarni činitelji i krize bankovnih sustava mogu izazvati velike negativne posljedice u gospodarstvu. Tada je središnjim bankama povjerena ne samo kontrola nacionalnog optjecaja novca već i druge, direktivno nadzorne i kontrolne funkcije, čime one postaju važan organ države odgovoran za provođenje ekonomske politike djelovanjem na ponašanje gospodarskih subjekata, tj. od emisijske postaju središnje banke u suvremenom smislu.

11. FUNKCIJE SREDIŠNJE BANKE1. reguliranje količine novca u optjecaju i kreditne aktivnosti banaka (novčana – monetarna

politika, održavanje likvidnosti privrede) – ovu funkciju središnja banka ostvaruje instrumentima novčane politike – eskontnom – diskontnom politikom, kupnjom i prodajom vrijednosnica na otvorenom tržištu (politika otvorenog tržišta), politikom obvezne rezerve, ponekad i ponegdje selektivnom kreditnom politikom ili izravnim kvantitativnim određivanjem kreditne aktivnosti banaka

2. održavanje likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija – Kada uobičajeni tržišni kanali nisu dovoljni za prilagodbu likvidnosti depozitnog sektora i kada likvidnosna naprezanja mogu dovesti do kolapsa cijelog novčanog i kreditnog tržišta, nužna je kreditna intervencija središnje banke kako bi se očuvala stabilnost bankovnog sustava, potpomoglo funkcioniranje kreditnog sustava i spriječila panika i bijeg ekonomije u gotovinu zbog mogućeg juriša na banke. Središnja banka ima ulogu posljednjeg kreditnog utočišta ili kreditora u krajnjoj nuždi jer ona može odobriti kredit i onda kada to poslovne banke više ne mogu zato što ima sposobnost neograničene kreacije primarnog novca

3. održavanje međunarodne likvidnosti tj. briga za bilancu plaćanja propisivanjem monetarnih mjera koje na nju utječu, formiranjem deviznih pričuva, sudjelovanjem na deviznom tržištu, reguliranjem i kontrolom platnog prometa i kreditnih poslova s inozemstvom, deviznom kontrolom

4. emisija novca; središnje banke jedine su institucije koje su od države ovlaštene emitirati tzv. primarni novac kroz kreditiranje banaka, kupnju državnih vrijednosnica, kupovinu deviza i sl. Kao pasivna protustavka ovim poslovima u bilanci središnje banke nalaze se depoziti banaka i gotovina središnje banke u optjecaju. Emisija kovanica i novčanica je ekskluzivno pravo središnje banke.

5. suradnja s međunarodnim i regionalnim monetarnim i financijskim institucijama, ostvarivanje međudržavnih financijskih sporazuma i suradnje i sl.

6. poslovi analiza, statistike, pribavljanja informacija i objavljivanja podataka,7. određeni poslovi za račun države (banka države)

Središnjoj banci je često dodijeljena i funkcija kontrole i nadzora razboritog poslovanja banaka – tzv.prudencijalna kontrola

7

Page 8: 1. Kolokvij

12. HRVATSKA NARODNA BANKARepublika Hrvatska je svoju središnju banku osnovala uredbom Vlade RH u prosincu 1991., kada je provedena valutna reforma i osamostaljivanje zemlje. Zakonima iz 1992, 1995. i 2001. su precizno utvrđeni uvjeti njenog djelovanja, odgovornosti i vođenja novčane politike. U prosincu 1997. je iz Narodne banke Hrvatske preimenovana u Hrvatsku narodnu banku.Po svom statusu, karakteristikama i funkcijama, HNB je danas usporediva sa središnjim bankama svih razvijenih suverenih država. U aktualni Zakon o hrvatskoj narodnoj banci ukomponirana su mnoga rješenja kojima se njezin status i djelovanje nastojalo uskladiti sa odredbama statuta Europskog sustava središnjih banaka i s Maastrichtskim sporazumom EU iz 1991.g. Osnovni cilj Hrvatske narodne banke je postizanje i održavanje stabilnosti cijena, što proizlazi iz raširenog stava da je niska i stabilna inflacija najveći doprinos kojim novčana politika može pridonositi rastu privrede. Osim toga, HNB je svojom djelatnošću dužna podupirati gospodarsku politiku RH, ali na način i u mjeri koja neće ugroziti postizanje stabilnosti cijena. Određivanje stabilnosti cijena kao prioriteta ne isključuje zadaću ostvarivanja i drugih važnih ciljeva kao npr obveze očuvanja stabilnosti bankovnog sustava, reguliranje tečaja kune ili održavanje opće likvidnosti u zemlji ali predviđa da u slučaju odlučivanja između sukobljenih ciljeva stabilnost cijena ima prioritet i tom prioritetu moraju biti podvrgnuti ili čak žrtvovani drugi ciljevi.Funkcije:

1. Utvrđivanje i vođenje novčane i devizne politike2. Držanje i upravljanje međunarodnim pričuvama RH3. Izdavanje novčanica i kovanog novca4. Izdavanje dopusnica za rad banaka, nadzor i podzakonsko reguliranje poslovanja banaka (nadzor i

kontrola banaka)5. Vođenje računa banaka i platnog prometa za banke (bankar banaka)6. Ustrojavanje platnog sustava7. Financijski poslovi za državu (bankar države)8. Podzakonsko reguliranje iz područja njene nadležnosti

HNB djeluje samostalno u obavljanju poslova, a odgovorna je Saboru i dužna mu je najmanje dva puta godišnje podnositi izvješće o svome radu i godišnji obračun.HNB je član MMF-a, Svjetske banke, EBRD (Europske banke za obnovu i razvoj), Banke za međunarodna poravnanja,itd.

13. MEĐUNARODNE (DEVIZNE) PRIČUVE: STRUKTURA I VRSTEMeđunarodne pričuve trebaju osiguravati međunarodnu likvidnost zemlje u uvjetima interne konvertibilnosti kune, tj. slobodne kupnje i prodaje deviza za domaće osobe. HNB upravlja međunarodnim pričuvama RH i te pričuve čine dio njezine bilance. Međunarodne pričuve RH čine:

1) Potražna salda plativa u konvertibilnoj valuti na računima HNB kod stranih središnjih banaka, međunarodnih financijskih institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih banaka

2) Visokokvalitetne mjenice, potvrde o depozitu i ostale zadužnice koje glase na konvertibilnu valutu3) Posebna prava vučenja HNB kod MMF-a4) Monetarno zlato, plemenite kovine i drago kamenje 5) Novčanice i kovanice u konvertibilnoj stranoj valuti6) Terminski, obratni repo i opcijski ugovori u konvertibilnoj valuti sklopljeni s prvoklasnim

ugovornim stranamaMeđunarodne pričuve poslovnih banaka uključuju depozite domaćih poslovnih banaka kod stranih banaka i stranu valutu. Ova potraživanja prema inozemstvu predstavljaju pričuve za održavanje likvidnosti banaka i njihovih komitenata u međunarodnim plaćanjima. Pričuvama RH upravlja HNB.Međunarodne pričuve HNB iskazuju se u skladu s metodologijom MMF-a i uključuju ona potraživanja HNB od inozemstva koja se mogu koristiti za premošćivanje neusklađenosti međunarodnih plaćanja. Takva sredstva moraju biti likvidna i brzo dostupna pa profitabilnost ulaganja nije u prvom planu. Devizne pričuve poslovnih banaka su dopunska rezerva likvidnosti u međunarodnim plaćanjima.

8

Page 9: 1. Kolokvij

Međunarodne pričuve HNB formiraju se otkupom deviza od poslovnih banaka na aukcijama, otkupom od Min.financija iz inozemnog zaduživanja države, priljevom na osnovi obvezne devizne rezerve, povlačenjem tranši od MMF, iz prihoda od kamata na depozite i na vrijednosnice te prodajom efektivnih kuna stranim bankama. Do smanjivanja međunarodnih pričuva dolazi zbog: prodaje deviza poslovnim bankama na redovnim aukcijama, prodaja deviza Ministarstvu financija zbog ispunjavanja obaveza države prema inozemstvu, povrata izdvojene obvezne devizne pričuve i granične obvezne pričuve, plaćanja glavnice MMF-ovih kredita i sl.Izloženi načini kojima se formiraju i odlijevaju međunarodne pričuve pokazuju da se one koriste za održavanje međunarodne likvidnosti zemlje. Zato se izravno i ne mogu upotrebljavati za razvoj, obnovu, financiranje izvoza i sl. Kako se nerijetko predlaže, već tek posredno, konverzijom prethodno ostvarenih kuna u neki od oblika iz međunarodnih pričuva. Sukladno tome, pri upravljanju međunarodnim pričuvama osnovni kriteriji su likvidnost i sigurnost, a tek nakon njih i rentabilnost ulaganja.HNB najveći dio svojih pričuva drži u vrijednosnim papirima – državnim obveznicama i euroobveznicama 51% deviznih pričuva, kao depozite po viđenju i oročene depozite kod inozemnih poslovnih, središnjih banaka i kod međunarodnih financijskih institucija 43%, u repo ugovorima 4% i u ostalim plasmanima 2%.Efektiva koju HNB drži u svojim trezorima redovito je manja od 1% pričuva i služi za osiguranje najnužnijih likviditetnih potreba.Hrvatska ne drži pričuve u obliku monetarnog zlata. Valutna struktura pokazuje da je 84% pričuva uloženo u euro, a tek 16% u dolarski portfelj. Ukupni prihod ostvaren od ulaganja međunarodnih pričuva 2007.g. je iznosio 364 mln eura. Prosječni prinos na eurski portfelj iznosio je 3,88, a na dolarski 6,11% na godišnjoj razini.

14. KONTROLA I NADZOR BANAKAKontrolna funkcija je u nadležnosti HNB. HNB na temelju ovlasti iz Zakona o HNB i Zakona o bankama izdaje i oduzima odobrenja za rad banaka, nadzire njihovo poslovanje i donosi podzakonske propise kojima uređuje bankovno poslovanje i utvrđuje standarde sigurnog i stabilnog poslovanja banaka. Takve su odluke HNB o adekvatnosti kapitala, o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka, o ograničenjima izloženosti banaka valutnom riziku, o obvezi konsolidiranja financijskih izvješća i sl. Ove i druge prudencijalne odluke HNB usklađene su s odgovarajućim nadnacionalnim prudencijalnim standardima Banke za međunarodna poravnanja iz Basela i drugih tijela.Zbog praćenja stanja u bankama HNB bankama propisuje obvezu dostavljanja podataka i podnošenja izvješća o njihovom poslovanju i financijskom položaju. Bonitet banaka utvrđuje se analizom temeljnih financijskih izvješća, izvješća o obavljanoj reviziji i povremenih izvješća među kojima su najvažnija posebna tromjesečna izvješća banaka o visini i adekvatnosti kapitala, o rizičnosti aktive, o poštivanju zadanih ograničenja plasmana i sl. Kontrolna funkcija organizirana je u Sektoru kontrole i nadzora banaka, a provodi se inspekcijskim nadzorom u bankama(on-site kontrola) i analizom dostavljenih podataka(of-site kontrola). HNB publicira podatke o bankama objedinjeno za sve banke i po grupama banaka, ali može to učiniti i za pojedinačne banke ako to smatra potrebnim, no pri tom mora čuvati podatke koji se smatraju bankovnom tajnom.U provedbi kontrole i nadzora HNB surađuje s drugim nadzornim institucijama u zemlji i s inozemnim institucijama za nadzor banaka. Uz kontrolnu funkciju dodijeljene su joj i široke ovlasti sankcioniranja banaka kod kojih su utvrđene nepravilnosti koje bi mogle ugroziti pojedinu banku ili stabilnost cijelog bankovnog sustava.

9

Page 10: 1. Kolokvij

15. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANAKABanke su kroz povijest bile, a u većini zemalja i danas su najvažnije institucije financijskog posredovanja. Uz štedne depozitne institucije banke čine tzv.depozitno kreditni kompleks ili kompleks kreditnih institucija koji predstavlja glavninu financijskog sustava svih zemalja. Novčana sredstva banka najvećim dijelom prikuplja primanjem depozita i plasira ih najviše u kredite, a bavi se i financijskim uslugama. Na prikupljene depozite banka plaća pasivnu, a na odobrene kredite naplaćuje aktivnu kamatu. Razlika između aktivne i pasivne kamatne stope je kamatna marža. Kamatna marža pokriva nekamatne troškove prikupljanja depozita, premiju rizika na odobrene kredite, očekivanu dobit vlasnika banke, trošak osiguranja depozita, troškove praćenja i moguće prisilne naplate kredita i druge troškove. Pasivna (depozitna) kamatna stopa formira se na troškovnom, a aktivna (kreditna) kamatna stopa na cjenovnom principu. Kroz 8 stoljeća povijesti banke su se razvijale u različitim nacionalnim gospodarskim, društvenim, kulturnim i političkim uvjetima pa su se oblikovale kao šarolika skupina vrlo različitih institucija s različitim funkcijama, osobinama i nazivima. Zato je teško definirati banku.2.bankovna smjernica Europske unije pokušala je ujednačiti terminologiju na području financija i bankarstva, ali ne upotrebljavaju riječ banka već izraze kreditna institucija i financijska institucija.Kreditna institucija je poduzeće čiji je posao primanje depozita ili drugih sredstava od javnosti s obvezom vraćanja i odobravanje kredita za vlastiti račun.Financijska institucija je poduzeće kojem je zabranjeno primati depozite ili ostala sredstva s obvezom vraćanja, tj.one su poduzeće koje nije kreditna institucija, već joj je osnovni posao stjecanje udjela ili obavljanje jednog ili više poslova navedenih u točkama 2-14 aktivnosti podvrgnutih međusobnom usklađivanju iz smjernice 2000/12/EC. Financijska institucija ne prima depozite s obvezom vraćanja, ali smije obavljati sve ostale poslove kao banka.Ovaj je kriterij sadržan i u našoj podjeli na depozitne i nedepozitne institucije. Hrvatski Zakon o bankama iz srpnja 2002. osniva se na ovom konceptu pa pod bankom podrazumijeva onu instituciju koja je od HNB dobila odobrenje za rad i propisuje da samo takve institucije mogu u svom nazivu koristiti riječ „banka“. Tijekom 2008. treba stupiti na snagu novi zakon koji će u potpunosti preuzeti koncept EU pa će se i između ostalog zvati Zakon o kreditnim institucijama.Precizniju definiciju banke pruža američki Zakon o bankovnim holdinzima iz 1956.g. koji banku definira kao „instituciju koja istodobno prima depozite po viđenju i odobrava poslovne kredite“.Ta definicija je najprihvatljivija i sadržana u većini drugih definicija banke.Općenito, banka se definira kao financijska institucija koja u pasivi bilance ima depozite koji su po svojoj prirodi novac, a u aktivi uglavnom ima kredite. Depozitni i kreditni poslovi njezino su najvažnije obilježje i ona ih obavlja istodobno i kontinuirano kao svoje temeljne aktivnosti. Iako je privilegij primanja depozita ono po čemu se banke razlikuju od svih nedepozitnih institucija, banke su i kreditne institucije. Tehnički gledajući, institucija mora obavljati i depozitne i kreditne poslove da bi predstavljala banku. K tome, samo depozitne institucije (banke) vode transakcijske račune (račune plaćanja) preko kojih obavljaju bezgotovinska i polugotovinska plaćanja. Stoga primanje depozita, odobravanje kredita i obavljanje platnog prometa čine svojevrsnu liniju razgraničenja u razlikovanju banaka od nebankovnih financijskih institucija.Banka je samo ono poduzeće koje dobije odobrenje za rad u skladu s posebnim zakonom.Dominantni i standardni sadržaji šire definicije univerzalne banke smatraju: 1) kontinuirano primanje depozita po viđenju, 2)odobravanje kredita, 3)isplata depozita na poziv, 4)isplata čekova, mjenica, doznaka i sličnih instrumenata, 5)sudjelovanje u transakcijama s novcem, kreditima i vrijednosnicama, 6)diskontiranje mjenica, 7)upotreba riječi „banka“ u nazivu institucije, 8)obavljanje financijskih poslovaKao predstavnik svih pozajmilaca s jedne i svih uzajmilaca s druge strane, banka ima važnu alokativnu funkciju koja joj osigurava utjecaj na pravce razvoja nacionalnog bogatstva. Posluje na načelima likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti. Temeljni cilj djelovanja banke je ostvarivanje dobiti ili uvećanje neto vrijednosti banke za njene vlasnike, a kriteriji usmjeravanja sredstava moraju biti dominantno ekonomski. Banke raspolažu vlastitim kapitalom, a tuđa novčana sredstva prikupljaju vođenjem računa plaćanja (transakcijski računi), primanjem depozita štednje po viđenju i oročenih depozita, zaduživanjem kod drugih banaka, emisijom vlastitih dionica, blagajničkih zapisa, obveznica i drugih zadužnica, vođenje depozita javnih ustanova, povjerbenim poslovima, zaduživanjem na međunarodnom tržištu, isl. Ovako prikupljena sredstva usmjeravaju raznim vrstama poslovnih, potrošačkih i razvojnih kredita ili ih plasiraju u vrijednosnice i u druge investicije. Postoje stanovite razlike u pravima banaka u pojedinim zemljama da ulažu u vlasničke udjele u poduzećima ili u nekretnine.

10

Page 11: 1. Kolokvij

Najvažniji uslužni poslovi banaka su posredovanje u domaćem i međunarodnom platnom prometu, posredovanje na financijskim tržištima, čuvanje i upravljanje vrijednostima, upravljanje tuđom imovinom, garantni poslovi i sl.Slično drugim, nebankovnim institucijama, banke su ušle u financijske poslove, naročito u tzv. izvanbilančne nekreditne i nedepozitne operacije na financijskim tržištima, tako da se u praksi gube zakonodavstvom postavljene i specijalizacijom stvorene razlike između banaka i ostalih financijskih institucija, što relativizira i njihovu podjelu.

16. KREDITNE I FINANCIJSKE INSTITUCIJE 2.bankovna smjernica Europske unije (prosinac 1989) pokušala je ujednačiti terminologiju na području financija i bankarstva. Ni prva (1977) ni ova druga, a ni kasnije smjernice ne upotrebljavaju riječ banka već izraze kreditna institucija i financijska institucija.Kreditne institucije su poduzeća čiji je posao primanje depozita ili drugih novčanih sredstava od javnosti s obvezom vraćanja i odobravanje kredita za vlastiti račun.Financijske institucije su poduzeća kojima je zabranjeno primati depozite ili ostala sredstva s obvezom vraćanja, tj.one su poduzeća koje nisu kreditna institucija, već im je osnovni posao stjecanje udjela ili obavljanje jednog ili više poslova navedenih u točkama 2-14 aktivnosti podvrgnutih međusobnom usklađivanju iz smjernice 2000/12/EC. Financijska institucija ne prima depozite s obvezom vraćanja (točka 1.smjernice), ali smije obavljati sve ostale poslove kao i banka.Ovaj je kriterij sadržan i u našoj podjeli na depozitne i nedepozitne institucije..

17. OKRUPNJAVANJE BANAKADo vlasničkog, upravljačkog ili ugovornog povezivanja i udruživanja banaka dolazi zbog podizanja opće učinkovitosti ili profitabilnosti banaka, zbog proširivanja domaćeg i posebno međunarodnog poslovanja, zbog podjele rizika i troškova, povoljnijeg poreznog tretmana, lakšeg udovoljavanja zahtjevima prudencijalne regulacije i sl. Oblici okrupnjivanja banaka su:bankovni holding, konzorcij, multinacionalna banka i sindikat banaka.BANKOVNI HOLDING je takav oblik u kojem jedna banka «majka» posjeduje kontrolni paket dionica s pravom glasa ili većinski udio u drugoj ili u više drugih banaka ili financijskih institucija «kćeri»,ili nad njima ima jasnu kontrolu. Time vršna banka stječe odlučujući utjecaj na izbor rukovodstva banke subsidijarije i kontrolira njenu politiku i upravljanje. Banka subsidijarija pri tom zadržava nezavisni pravni status i djeluje kao posebna organizacija ali kao ovisno društvo mora slijediti ciljeve i politike nadređene banke. Ovisno o ciljevima koji se žele postići i o zakonodavstvu, kontrolni vlasnički ili upravljački udjeli variraju od nekog znatnijeg postotka do 100%. Osnivanje bankovnog holdinga redovito je regulirano zasebno od regulacije osnivanja i djelovanja industrijskih holding tvrtki.Svrhe osnivanja bankovnog holdinga mogu biti:

1) Obavljanje onih nebankovnih, ali bankama bliskih poslova koji su bankama zabranjeni ili čije im je obavljanje ograničeno

2) Rast kroz stjecanje drugih banaka i nebankovnih financijskih institucija3) Regionalna ekspanzija na domaćem tržištu ili na tržištima drugih zemalja4) Smanjivanje troškova, racionalizacija poslovanja i podizanje učinkovitosti kroz sinergijske učinke

koji se postižu koordiniranim upravljanjem5) Ostvarivanje poreznih olakšica koje su moguće unutar holdinga ili se javljaju zbog razlika u

poreznom tretmanu članica holdinga u različitim zemljama6) Podjela rizika između subsidijarija i mogućnost preuzimanja više rizika nego to prudencijalna

regulacija dopušta pojedinačnim bankama7) Jačanje konkurentnosti, uspješnije prikupljanje sredstava, opsluživanje komitenata novim

proizvodima, izbjegavanje ili lakše udovoljavanje ograničenjima zakonskih propisa i slični ciljeviBankovni holding čest je oblik organizacije banaka i uobičajeno podrazumijeva grupiranje samo banaka i njihovo povezivanje pod centraliziranom upravom vršne banke. Zbog stroge regulacije banaka i zabrana njihovog sudjelovanja u nebankovnim ali financijskim i obično vrlo profitabilnim poslovima, u novije vrijeme banke se povezuju i sa drugim financijskim institucijama kako bi ušle u sve financijske poslove:osiguranje, leasing, factoring, potrošačko kreditiranje, poslovanje s vrijednosnicama na primarnom i sekundarnom tržištu, financijsko savjetovanje i informiranje, povjerbene poslove, porezno savjetovanje i sl.

11

Page 12: 1. Kolokvij

Razlikujemo: jednobankovni holding nastaje kada majka tvrtka kontrolira jednu banku i više nebankovnih financijskih podružnica, i multibankovnu holding grupu gdje jedna banka ili nebankovna tvrtka kontrolira više banaka i nebankovnih financijskih institucija. Vršna institucija uobičajeno koordinira operativne strategije, pomaže podređenim bankama u upravljanju pasivom i aktivom zbog održavanja likvidnosti, obrađuje i distribuira informacije, vodi strategijsko planiranje, analizira projekte, financira nebankovne subsidijarije, i sl.Prema američkom zakonu BHC kontrolira banku:1)izravnom ili posrednom kontrolom najmanje 25% dionica s pravom glasa, 2)na bilo koji način utječe na izbor većinskog dijela uprave banke, 3)utječe na upravu ili politiku banke, ako tako prosudi FED. U SAD bankovni holdinzi nastaju zbog velikih ograničenja bankama. U okviru holding grupe moguće je obavljati sve financijske poslove, što pojedinačnoj instituciji, pa i banci, nije moguće.BANKOVNI KONZORCIJ-je način okrupnjivanja kapitala ugovornim udruživanjem banaka radi ostvarivanja nekog značajnog projekta što ga one pojedinačno nisu u stanju izvesti ili ga mogu ostvariti tek uz teškoće ili uz više troškove. Ciljevi konzorcija mogu biti kratkoročni (izdavanje jamstava, odobravanje kredita) ili trajni (međusobno održavanje likvidnosti). Temeljna osobina konzorcija jest da se osniva zbog točno definiranog cilja i traje samo dok se taj cilj ne ostvari. Za trajanja konzorcija banke zadržavaju samostalnost, a u konzorcij udružuju dio potrebnog kapitala, kadrove, tehniku, poslovne veze.Konzorcijem rukovodi banka-gestor. Osim nacionalnih postoje i međunarodni konzorciji u koje se udružuju banke iz 2 ili više zemalja. Na istom principu konzorcije osnivaju i velika poduzeća, obično radi zajedničkog izvođenja investicijskih radova u zemlji i u inozemstvu i sličnih krupnijih pothvata. Primjeri konzorcija: konzorcij hrv.i slovenskih banaka za izdavanje garancija američkoj EXIM banci pri izgradnji nuklearne centrale Krško, konzorcij slavonskih banaka za financiranje izgradnje osječkog aerodroma,konzorcijalno financiranje izgradnje turističkih naselja na jadranskoj obali i sl. MULTINACIONALNE BANKE su širi oblik udruživanja banaka i kapitala iz više zemalja i one pridonose globalnoj ekonomskoj integraciji. Preko mreže podružnica u više zemalja obavljaju financijske transakcije na nacionalnim i međunarodnim tržištima, ostvarujući dobit na razlikama u uvjetima na pojedinim tržištima. Tražeći priliku da zarade, diljem svijeta obavljaju sve bankovne poslove.BANKOVNI SINDIKAT je grupa banaka koje odobravaju sindicirani kredit, kada svaka od njih participira u financiranju dijela takvog velikog kredita. Sindikat organizira banka voditelj sindikata. Bankovnim sindikatom naziva se i grupa investicijskih banaka koja prema sporazumu upisnika kupuje novo izdanje vrijednosnica velike vrijednosti od emitenta s ciljem rasprodaje investitorima na primarnom financijskom tržištu.PURCHASE GROUP-kupovna grupa inv. banaka; SELLING GROUP-prodajna grupa investicijskih banakaNAJVAŽNIJE METODE POVEZIVANJA BANAKA su metode spajanja i stjecanja, zajednička ulaganja, i strategijski savezi. Spajanjima se postiže puna integracija dviju ili više samostalnih banaka u jedinstvenu novu banku dok stjecanjem jedna banka preuzima kontrolni paket običnih dionica druge banke bez spajanja i pripajanja, ali nad preuzetom bankom stječe jasnu kontrolu – stjecanje je uobičajena metoda kod formiranja bankovnih holdinga. Strategijskim savezom uspostavlja se partnerstvo među bankama usmjereno na precizno određene aktivnosti. Zajednička ulaganja postoje kada dvije ili više banaka osnivaju i zajednički kontroliraju treću financijsku instituciju i preko nje ostvaruju ciljeve od obostranog interesa.

12

Page 13: 1. Kolokvij

18. NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJEU svakom financijskom sustavu uz banke djeluje i više ili manje razvijen sustav nebankovnih financijskih institucija koje se od banaka razlikuju po tome što prikupljaju i pribavljaju novčana sredstva na razne načine ali ne smiju kreirati obveze primanjem depozita od najšire javnosti ili ih primaju od ograničenog segmenta tržišta (npr.štedionice). Što se plasmana tiče, ove institucije smiju ulagati u sve oblike imovine kao i banke, uključujući i odobravanje novčanih kredita. Status banke stječe se postupkom odobravanja od strane posebnog tijela na temelju kojeg banka dobiva dozvolu – licencu za rad. Sve ostale institucije, ma koliko bile važne na tržištu ili nalik banci, smatraju se nebankovnim financijskim institucijama i podvrgnute su drugim zakonima kojima se uređuje njihovo osnivanje, poslovanje, nadzor te opseg prava i odgovornosti na financijskom tržištu. Najvažnije nebankovne institucije su: štedne depozitne institucije, ugovorne štedne organizacije, investicijski fondovi, financijske kompanije, investicijske banke, brokeri i dealeri, državne i od države podupirane specijalne financijske institucije, povjerbena društva, forfeiting, factoring i leasing institucije, raznovrsni fondovi, financijski – investicijski savjetnici i sl.Europska unija u okviru harmonizacije propisa je osim banaka utvrdila još 5 grupa ostalih financijskih institucija: štedno-kreditne institucije,sindikate, brokerske institucije, posrednike za vrijednosnice i ostale.Institucionalni investitori – financijske institucije koje su kupci najvećeg dijela vrijednosnica na financijskim tržištima; u stanju su disperzirati rizik formirajući raznovrsnu strukturu ulaganja, utjecati na cijene i na ostale uvjete na tržištu. Lakše zadovoljavaju uvjet sigurnosti pa su orijentirane na rast kapitala ili tekućih prinosa. Najvažniji institucionalni ulagatelji su investicijski fondovi, banke, osiguravateljna društva, mirovinski fondovi, zaklade, sindikalni fondovi i sl.Individualni ulagatelji – pojedinci i kućanstva koji kupuju vrijednosnice

19. DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJEIzraz štednja najčešće se upotrebljava za novčanu štednju građana. Jedinstveno je definirana kao nepotrošeni dohodak (Š=D-P), tj. kao razlika između novčanog dohotka i potrošnje u istom vremenskom razdoblju. Nacionalna štednja je skup osobne, poduzetničke i državne štednje, a predstavlja ukupna novčana sredstva koja mogu biti upotrijebljena za financiranje domaćih investicija ili pozajmljena inozemstvu. Tradicionalni oblik ulaganja štednje stanovništva je ulaganje kod raznovrsnih depozitnih štednih institucija.ŠTEDIONICE se pojavljuju prije nešto više od 2 stoljeća pojavom industrijskog radništva i stalnih novčanih prihoda, osnivane su na načelu uzajamnosti, prikupljale su manje ušteđevine širokog sloja građana pružajući im financijske usluge, sigurnost, skromno ukamaćivanje i povoljne stambene i osobne kredite. Najveći broj današnjih štednih depozitnih institucija u svijetu utemeljen je na idejama F.W.Raiffeisena. Mnoge današnje štedionice proširile su svoje poslovanje izvan tradicionalnog opsluživanja stanovništva financijskim uslugama na sve financijske poslove i povezane u sustave djeluju kao moćne financijske grupe. Najveći broj štedionica napustio je načelo uzajamnosti i pretvaraju se u kapitalske institucije kojima njihovi vlasnici upravljaju ovisno o kapitalskom udjelu. Zbog posebne prirode štedionica i zbog zaštite malih štediša pod čvrstom su kontrolom i nadzorom države, a mnogima je država vlasnik ili suvlasnik. Iako su u početku osnivane kao uzajamne institucije članova prema europskom uzoru, danas su preko 60% kapitalske, a 40% su uzajamne institucije. U izvorima sredstava štedionica najvažniji su opći štedni računi, posebni namjenski štedni planovi, depoziti po tekućim i ŽR članova i nečlanova, udjelni računi društva, sredstva pribavljena pozajmicama od posebnih državnih krovnih institucija i pribavljena emisijama zadužnica. Odobravaju uglavnom stambene, potrošačke i osobne kredite. Neuposlene viškove ulažu u plasmane privredi, posebno manjim i srednjim poduzećima. Po opsegu poslova koje obavljaju, vlasničkoj i organizacijskoj strukturi, poreznom tretmanu i odnosu prema središnjoj banci, današnje su štedionice izgubile početne karakteristike i sve su sličnije bankama, nadziru ih isti nadzorni organi kao i banke, ili se za njih formiraju posebna nadzorna tijela, depoziti su osigurani pod istim uvjetima kao i bankama, ponekad kod posebnih osiguravateljnih institucija, uključene su u skupinu kreditnih institucija, u većini zemalja nakon 1980. mogu uzajmljivati kod središnje banke i moraju izdvajati obveznu rezervu. Ponegdje još uvijek imaju porezne olakšice ako najveći dio sredstava usmjeravaju u financiranje stambene izgradnje.Najveće svjetske štedionice su u pravilu one kojima je osnovna djelatnost kreditiranje stambene izgradnje.

13

Page 14: 1. Kolokvij

KREDITNE UNIJE (ZADRUGE) manje su štedne institucije u vlasništvu članova štediša. U pravilu uživaju porezne olakšice i neprofitne su institucije. U njih se udružuju stanovnici nekog sela, četvrti, tvornice, studenti nekog sveučilišta, vjernici crkve..Odobravaju kredite samo članovima. Računi štednje u njima nazivaju se udjelni računi ili štedni računi na osnovu kojih članovi zadruge stječu pravo upravljanja. U pravilu ne dijele dividendu - korist članova je u višim kamatnjacima na uložena sredstva i nižim na uzete kredite.Višak prihoda nad rashodima raspoređuju u rezerve koje povećavaju neto vrijednost zadruge. Posluju prema izvornim Reiffeisenovim načelima samopomoći članova, samoodgovornosti i samoupravljanja. Članovi prava i obveze u zadruzi prihvaćaju dobrovoljno, imaju potpunu slobodu pristupanja i odstupanja iz zadruge i uređuju poslovanje zadruge tako da ostvaruje njihove, a ne opće interese. Zadruge se povezuju u sustave čija tijela koordiniraju njihov rad, pružaju savjetodavne usluge, vode izobrazbu kadrova, zajednički nastup prema državnim organima. Kreditne zadruge su u svijetu vrlo popularne i okupljaju široki krug malih štediša. Za razliku od kapitalskih štedionica kojima se, kao i poslovnim bankama, smanjuje tradicionalno visoki udjel u prikupljanju štednje stanovništva, broj članova, veličina i relativni udjel kreditnih zadruga se ne smanjuje ili čak raste. One su jedine depozitne institucije koje uspijevaju odolijevati konkurenciji mirovinskih i investicijskih fondova i osiguravatelja (života) koji sve više preuzimaju vođenje štednje građana kroz razne oblike ugovorne štednje. Ova se njihova karakteristika objašnjava činjenicom da one osim financijskih ispunjavaju i važne socijalne funkcije. U Hrvatskoj su ovakve institucije 1998. regulatorno uređene kao štedno-kreditne zadruge prema uzoru na američke kreditne unije no po svemu su im bliže tzv. Kase uzajamne pomoći kakve postoje u pojedinim poduzećima ili ustanovama. POŠTANSKE ŠTEDIONICE postoje od 1861.g.-V.Britanija – osnovan Poštanski štedni odjel i u svijetu su u prošlosti bile važne štedne institucije. Uspjeh im se temeljio na raširenosti i dostupnosti poštanskih šaltera, sigurnosti za malog štedišu i čekovnom platnom prometu za široki krug građana. Danas se preko njih građanima plasiraju različite državne zadužnice, Ne kreditiraju članove, već se prikupljena sredstva usmjeravaju u programe financiranja komunalne infrastrukture na području gdje je štednja prikupljena i u financiranje javnih interesa. U zadnje vrijeme zbog konkurencije ostalih oblika štednje gube na značenju, pa im udjel u aktivi svih financijskih institucija prosječno iznosi 1% do 2%. U RH ne postoji kao posebna štedna institucija, ali bi je trebalo ponovno osnovati.INSTITUCIONALNA ŠTEDNJA kod banaka, štednih depozitnih institucija i pošta u svijetu je samo jedan od oblika ulaganja štednje stanovništva. Iako su primjetne razlike od zemlje do zemlje u organizaciji štednog sustava i zastupljenosti institucionalne štednje, što u velikoj mjeri ovisi o tradiciji, opći je trend značajnog pada udjela štednje u obliku depozita kod financijskih institucija u strukturi financijskog ulaganja stanovništva. Tome najviše pridonosi širenje mogućnosti izravnih ulaganja u druge financijske oblike, kao npr. u vrijednosnice i narasla uloga institucionalnih investitora preko kojih štediše sve više ulažu svoju štednju. U RH je vrlo razvijena štednja građana, ali ne i sustav štednih institucija. Štednju su do sada vodile banke preko sektora poslovanja sa stanovništvom, a i danas su po iznosu prikupljene štednje one daleko najvažnije institucije.

14

Page 15: 1. Kolokvij

20. STAMBENA DRUŠTVA, STAMBENE ŠTEDIONICEStambena društva i stambene štedionice su štedno-kreditne institucije i hipotekarne institucije. Posebno su razvijene u V.Britaniji i Njemačkoj. Prikupljaju kratkoročne oblike osobne štednje i plasiraju ih u dugoročne stambene kredite osigurane hipotekom. Sredstva prikupljaju raznovrsnim štednim planovima namijenjenim fizičkim osobama – običnim i posebnim udjelnim računima, štednim depozitima, posebnim planovima s poreznim olakšicama, a u zadnje vrijeme i emisijama certifikata o depozitu namijenjenih poduzećima i pozajmicama većih iznosa na financijskom tržištu. Osim odobravanja stambenih kredita članovima (zbog čega se i osnivaju) financiraju i farmerske objekte i industriju, ulaze u poslovanje s kreditnim karticama, putnim čekovima i ulažu u likvidne državne vrijednosnice. Uživaju porezne olakšice. Pod nadzorom su države koja im povremeno u krizama daje i financijsku potporu. Prvo stambeno društvo osnovano je u V.Britaniji 1840.g. Stambena društva odigrala su važnu ulogu u stambenom zbrinjavanju širokog kruga nižih i srednjih socijalnih slojeva. Osnivane na načelu međusobne pomoći članova uživale su i značajnu državnu potporu koja im je osiguravala kontinuitet poslovanja i omogućavala jeftinije uvjete kreditiranja. Kako je stambeno pitanje važno socijalno i političko pitanje, razumljiva je takva briga države.S razvojem financijskog tržišta smanjuje se važnost ovakvih institucija jer su oblikovani i drugačiji modeli rješavanja stambenih potreba koji se ne oslanjaju samo na štedne depozite članova takvih institucija i izravnu državnu proračunsku potporu, već sredstva za financiranje stambene izgradnje pribavljaju sa otvorenog financijskog (privatnog) tržišta zahvaljujući neizravnoj državnoj potpori. Takav vrlo učinkovit sustav stambenog financiranja uz potporu državnih ili od države sponzoriranih privatnih financijskih institucija ima npr.SAD. RH je Zakonom o fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države i Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje omogućila osnivanje pet stambenih štedionica koje bi uz predviđenu državnu potporu trebale ispunjavati one ciljeve koje su u nekim zemljama u prošlosti uspješno ostvarivala stambena društva i štedionice.

21. UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJEUgovorne štedne institucije su mirovinski fondovi i institucije životnog osiguranja, kojima je priljev sredstava dugoročno osiguran specifičnim ugovorima o štednji pojedinaca, njihovih članova. Za razliku od depozitnih (štednih) institucija, osiguran im je stalni priljev uplata, obično u mjesečnim intervalima, koje oni bez straha od nelikvidnosti mogu plasirati dugoročno, uglavnom u obveznice i dionice.MIROVINSKI FONDOVI- U svijetu doživljavaju brzi napredak i među najvažnijim su institucionalnim investitorima na financijskim tržištima. Novčana sredstva pribavljaju uplatama – doprinosima članova za njihova radnog vijeka, obećavajući im redovne mjesečne isplate tako ušteđenih sredstava zajedno s prinosima poslije njihova odlaska u mirovinu. Prikupljena sredstva ulažu najviše u dionice poduzeća, korporacijske obveznice, državne vrijednosnice, investicijske fondove, rjeđe u osigurane hipotekarne vrijednosnice, a drže i oročene depozite kod banaka. Jednako kao izvori, i prinosi su im predvidivi u budućnosti pa lako održavaju likvidnost i ulažu u dugoročne instrumente tržišta kapitala. Mirovinski fond financijskom institucijom ne čini samo njegova pasiva, tj.mogućnost ulaganja i štednje koju pruža članovima, već i njegova aktiva. Veličinom i strukturom ulaganja ovi fondovi postaju pojedinačno, uz banke i investicijske fondove, najvažnijim financijskim posrednicima i financijerima. Struktura njihovih ulaganja pokazuje da su oni danas izravno ili posredno vlasnici poduzeća ali i važni kreditori privrede i države. S druge strane, strukturiranje portfelja financijskih ulaganja postaje najvažniji dio njihove poslovne politike. Ulagači – članovi očekuju da im fond do odlaska u mirovinu ne samo očuva realnu vrijednost uloga već i ostvari određeni prinos na ta ulaganja. Odlazak u mirovinu je financijsko, socijalno i političko pitanje, stoga postoji poseban interes države i nadzor koji ona uspostavlja nad mirovinskim fondovima, a posebice nad njihovim ulaganjima. Prvi mirovinski fond osnovan je u SAD 1875.g.na željeznici.Naglom širenju mirovinskih fondova pridonosi više činitelja; služe poduzećima za privlačenje obrazovanih radnika, ulozima u mirovinske fondove poduzeća dodatno plaćaju radnike izbjegavajući ograničenja visine nadnica, poreze i sl. Njihovu rastu pomaže i to što član trajno zadržava pravo na ušteđeni (uplaćeni) iznos, neovisno o tome napušta li poduzeće, kao i mogućnost da svoje pravo prenese na drugu osobu. Posebni razlog njihove ekspanzije je u tome što je radni vijek sve kraći, populacija sve zdravija i sve duže živi pa se tako povećava dio života koji se provodi u mirovini. Dio mirovinskih fondova uključuje socijalno osiguranje i osiguranje života za svoje članove.

15

Page 16: 1. Kolokvij

Mirovinski fondovi su privatni povezani uz poduzeće zaposlenja ili osobni te državni ili pod pokroviteljstvom države. Mogu biti obvezni i dobrovoljni. Fondovima u pravilu upravlja banka, osiguravateljno društvo, ili specijalna kompanija za upravljanje mirovinskim društvima kao skrbnik, stoga ih ne treba doživljavati kao institucije, već kao planove ili modele štednje za starost. Najveći dio uplata u mirovinske fondove dolazi od poslodavaca. Sve navedeno vrijedi za mirovinske fondove koji djeluju na načelu obvezne ili dobrovoljne kapitalizacije štednje članova, tj. imaju sve osobine financijske institucije koja nastoji uvećati primljene uplate plasmanima na financijskom tržištu, za razliku od onih koji djeluju na načelu generacijske solidarnosti pri čemu se uplate zaposlenih koriste za isplatu mirovina trenutnih umirovljenika. Kako im je cilj očuvati realnu vrijednost i ostvariti prihode na prikupljena sredstva članova radi većih isplata po njihovu odlasku u mirovinu, mirovinski su fondovi i neoporezovane institucije.OSIGURAVATELJNE INSTITUCIJE–Osiguravatelji života i imovine prikupljaju sredstva dugoročnim ugovornim aranžmanima i plasiraju ih na tržištu kapitala. Prodajom polica osiguranja i uplatama premija osiguravateljne institucije zaštićuju pojedince i poduzeća od ekonomskog gubitka i nadoknađuju štete zbog gubitka zdravlja ili života. Postoje razne vrste osiguranja, osiguravateljnih institucija i planova, a s gledišta financijskog tržišta im je zajedničko da prikupljaju visoke iznose premija osiguranja koje plasiraju na financijskom tržištu. Zaključeni ugovori o osiguranju jamče im predvidiv priljev novca ili priljev koji je uz neredovitost ipak predvidiv pa prikupljena sredstva mogu ulagati u dugoročne oblike financijske imovine ali i u instrumente novčanog tržišta.Policom osiguranja života osiguravateljna tvrtka obećava platiti određenu odštetu korisnicima u slučaju osiguranikove smrti ili samom osiguraniku iznos osiguranja ako doživi dospijeće police. Prva polica izdana je 1583.g. u Londonu, a prva institucija osiguranja života osnovana je 1794.g.Osiguravatelji života najviše ulažu u dugoročne korporacijske obveznice, hipotekarne obveznice, državne zadužnice, u dionice poduzeća, investicijske fondove i slične, relativno sigurne plasmane. Osiguravatelji imovine najviše ulažu u obveznice države, u obveznice gradova i lokalnih organa vlasti, u korporacijske obveznice, dionice poduzeća, kreditiraju trgovinu, drže depozite kod banaka.Zdravstveno osiguranje omogućava nadoknadu ekonomskog gubitka zbog mogućeg gubitka zdravlja. Uplaćuju ga obično tvrtke za svoje zaposlene, ali ga mogu uplaćivati i pojedinci. U slučaju bolesti, osiguravatelj nadoknađuje troškove bolničkog liječenja i slične troškove, što ovisi o opsegu zdravstvenog osiguranja.

22. INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVOTo su financijski specijalisti koji pomažu emitentima pri emisiji i rasprodaji vrijednosnica na primarnom financijskom tržištu i na njemu djeluju kao najvažniji sudionici. Karakteristične su za SAD, a u specifičnom obliku djeluju i u V.Britaniji, Francuskoj i u nekim drugim zemljama.U Europi i Japanu te poslove obavljaju univerzalne banke preko svojih investicijskih departmana ili preko svojih posebnih tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama.Investicijske banke posreduju između emitenta i investitora ne mijenjajući prirodu potraživanja koja se prodaje pa jesu financijske institucije, ali nisu i investicijski posrednici. Funkcije investicijskih banaka su mnogostruke:

1) Pomoć pri odlučivanju i kreaciji emisije vrijednosnica2) Upis cijele emisije ili organiziranje sindikata uz preuzimanje rizika rasprodaje na malo ili preko

dealera3) Prodaja i distribucija vrijednosnica4) Brokersko – dealerski poslovi na sekundarnom tržištu5) Poslovi stjecanja, spajanja i pripajanja poduzeća i drugi poslovi imovinsko – financijskog

restrukturiranja6) Osnivanje i vođenje investicijskih fondova itd.

Potrebna novčana sredstva osiguravaju vlastitim kapitalom, pozajmicama od banaka, emisijama zadužnica, depozitima na računima komitenata i sporazumima o reotkupu. Danas je inv.banka „full service“ financijska tvrtka koja obavlja sve poslove na primarnom i sekundarnom tržištu vrijednosnica. Iako nosi naziv „investicijska banka“, nije banka niti depozitna ustanova, već se ovim pojmom označava svaka ona financijska institucija kojoj je glavno obilježje posredovanje pri emisiji i distribuciji vrijednosnica, a sve više i održavanje emisijskog tečaja i sekundarnog tržišta.

16

Page 17: 1. Kolokvij

Najveća i najvažnija inv. banka na svijetu je Merryl Lynch. Ona je univerzalna tvrtka za poslovanje s vrijednosnicama koja ima i banku u sastavu pa se bavi i bank. poslovima. Ostale su Morgan Stanley, Coldman Sachs, First Boston, Prudential...

23. BROKERI I DEALERITo su specijalisti za kupnju i prodaju vrijednosnica na sekundarnim financijskim tržištima. Dealeri nastupaju kao principali, kupujući i prodajući vrijednosnice za vlastiti račun, očekujući dobit i preuzimajući rizike promjena cijena i kamatnih stopa. Brokeri su posrednici između kupca i prodavača vrijednosnica i za svoje posredovanje naplaćuju provizije – naknade.Dealeri održavaju tržište za pojedine izabrane vrijednosnice za koje su specijalizirani. Takve vrijednosnice uvijek su spremni kupiti i prodati po stanovitoj cijeni. Posluju u vlastito ime i za vlastiti račun. Zarada im je razlika između zahtijevane (ask) i ponudbene (bid) cijene vrijednosnice.Brokeri ne kupuju niti prodaju vrijednosnice stvarno, već kao posrednici – agenti izvršavaju transakcije za račun klijenta, u skladu s njegovim nalogom, ubirući za taj posao proviziju. Brokeri su tržišni posrednici, mešetari koji pružaju tržišnu uslugu ne preuzimajući rizike. Posluju sa širokom javnošću, ali i s dealerima. Osim brokera vrijednosnica, postoje i specijalizirani brokeri za određena tržišta, kao što su npr.hipotekarni brokeri..Najveći dio sredstava potrebnih za poslovanje brokera i dealera osigurava se kreditima od banaka, repo poslovima i sredstvima klijenata na posebnim računima koji se koriste za kupnju vrijednosnica.Investicijske banke, brokeri i dealeri danas su najčešće objedinjeni u tzv. tvrtkama za vrijednosnice (securities tvrtkama ili B/D tvrtkama). Brokeri u pogodnim prilikama uvijek nastupaju i kao dealeri i obrnuto. I jedni i drugi sada posluju i na primarnim i na sekundarnim tržištima. Sve investicijske banke ujedno su i brokersko-dealerske tvrtke. Neovisno o nazivu, svaka od njih posluje i za vlastiti račun i pruža sve usluge na svim financijskim tržištima. Razlike mogu biti u specijalizaciji na određene poslove ili vrijednosnice.Tvrtke za potpunu brokersku uslugu posluju s širokim krugom investitora, u kontaktu su s većinom sudionika tržišta, bave se savjetovanjem i strukturiranjem portfelja svojih klijenata.Diskontni brokeri su brokerske kuće američkog financijskog tržišta koje, za razliku od ostalih brokera, klijentima pružaju uži obujam usluga i uz znatno nižu cijenu od uobičajene.Obično ne posluju uz proviziju, već s klijentom ugovaraju fiksni iznos naknade. U stanju su ponuditi nižu cijenu jer klijentu ne pružaju usluge istraživanja tržišta ili savjetovanja već samo čistu uslugu kupnje ili prodaje. Posluju na veliko i specijaliziraju se za manji broj vrijednosnica ili usluga. U posljednje vrijeme posreduju i u trgovini plemenitim metalima, opcijama, municipalnim notama, izdaju kreditne kartice. Poslovima diskontne brokeraže bave se specijalizirane diskontne brokerske kuće i banke. Banke ove poslove obavljaju preko diskontnih subsidijarija i afilijacija.

24. FINANCIJSKE KOMPANIJEFinancijske kompanije osnivaju velike proizvođačke i trgovačke korporacije, banke, osiguravateljna društva i druge financijske institucije. Za razliku od banaka, financijske kompanije ne uzimaju depozite od široke javnosti, već sredstva pribavljaju “na veliko” emisijama komercijalnih papira i dugoročnih obveznica (60% izvora), uzimanjem kredita od banaka, emisijom dionica i pozajmicama od matičnih korporacija. Tako pribavljene izvore plasiraju “na malo” u obliku kredita stanovništvu i poslovnim poduzećima. Glavni im je zadatak da kao specijalisti osiguraju kratkoročne i srednjoročne kredite poduzećima(oko 1 / 2 plasmana) ili za potrošnju stanovništva (1/2 u obliku raznih potrošačkih ili stambenih kredita)Banke osnivaju financijske kompanije da bi ulazile u nebankovne financijske poslove koji su im zabranjeni ili ograničeni.. Velika nefinancijska poduzeća i konglomerati osnivaju financijske kompanije da bi ušle u financijske poslove. Motiv osnivanja ovakvih financijskih kompanija je financiranje prodaje proizvoda korporacije (osnivača) kreditiranjem kupaca, financiranje vlastite proizvodnje ili zarada na financijskim transakcijama. Sve više preuzimaju poslove kreditne prodaje automobila, mobilnih kuća, osobnog kreditiranja, factoringa, leasinga, kreditnih kartica, financiranja obnove kuća, otkupa potraživanja osnivača uz diskont i općenito svih poslova koji su im dozvoljeni i koji donose dobit.Pri tom su financijske kompanije odvojene od poslovanja korporacije koja ih osniva jer posluju kao pravno samostalne osobe, ali ostvaruju njezine interese.

17

Page 18: 1. Kolokvij

Financijske kompanije su se pretvorile u multinacionalne financijske konglomerate i proizvođačko-trgovačko-financijske hobotnice s kracima u mnogim djelatnostima i regijama.

Vrste financijskih kompanija su:1. Potrošačke financijske kompanije izravno odobravaju kredite potrošačima uglavnom za kupnju robe.

Takve kompanije obično su vlasništvo zainteresiranih proizvođača ili trgovaca, a mogu biti i u vlasništvu banaka.

2. Prodajne financijske kompanije financiraju kupce uglavnom otkupom kreditnih ugovora od maloprodaje ili dealera koji prodaju proizvode tvrtke osnivača.

3. Poslovne financijske kompanije financiraju posebne potrebe poduzeća kao npr. leasing ili kupnju potraživanja uz diskont – factoringom. Najčvršća interesna veza uspostavlja se internim ugovorima korporacija i internih financijskih podružnica koje financiraju veleprodaju i otkupljuju potraživanja korporacija.

25. FONDOVI ZAJEDNIČKOG INVESTIRANJA-INVESTICIJSKI FONDOVIInvesticijski fondovi su institucionalni ulagači koji prikupljaju novčana sredstva široke javnosti najčešće pojedinaca i domaćinstava i u skladu s unaprijed utvrđenim financijskim ciljevima plasiraju ih u dugoročne, a rjeđe u kratkoročne financijske instrumente. Uložena novčana sredstva članova predstavljaju njihov idealni udjel u imovini fonda. Udjeli se razlikuju od dionica jer daju pravo na dobit iz plasmana fonda, ali ne daju pravo upravljanja ili je to pravo ulagača ograničeno. Osnivači fonda ili od njih ovlaštene osobe preuzimaju na sebe profesionalno upravljanje i to je jedna od najvažnijih značajki fonda. Pojedinačnom ulagaču fondovi pružaju mogućnost širenja portfelja financijske imovine i izbjegavanja rizika ulaganja, smanjuju prometne troškove transakcija na veliko,osiguravaju likvidnost i odgovorno profesionalno upravljanje i omogućavaju porezne olakšice. Organiziraju ih posebne tvrtke za upravljanje fondovima, banke, štedionice, brokerske kuće i osiguravateljna društva. Interes organizatora je u ulaznim, izlaznim i drugim naknadama koje ubire. Fondova ima više vrsta. Razlikuju se po pravnom statusu, organizaciji, naknadama organizatoru, pravima članova, motivima ulaganja, osnovnoj strukturi ulaganja, metodama kupnje i prodaje udjela. Neki fondovi ulažu u dionice,drugi u obveznice, neki strukturiraju portfelj kombinirajući dionice i obveznice, neki nose fiksni prihod, mnogi su specijalizirani za ulaganja u nekretnine. Investicijski fond se organizira ispravom o povjerbi. Skup imovine fonda kod sebe drži povjerbena kuća – skrbnik fonda, obično banka ili osiguravateljna kuća. Skrbnik drži ili kontrolira imovinu fonda, vodi računovodstvo, izdaje i distribuira udjelne certifikate, kalkulira cijene i sl.Upravljač fonda organizira tj. kreira fond, vodi oglašavanje, utvrđuje politiku investiranja- portfolio menadžment, vodi administraciju, prodaju i reotkupljuje udjele.Udjele prodaju osnivači fonda izravno ili preko mreže financijskih institucija. Interes ulagača je u kapitalnom dobitku od mogućeg porasta cijene udjela i u prinosima koji se obično isplaćuju polugodišnje, a ponekad i mjesečno, kvartalno ili godišnje. Vrijednost udjela i fonda kalkulira se dnevno kao NAV vrijednost ili neto vrijednost fonda: to je ukupna vrijednost svih vrijednosnica u fondu umnoženih s njihovom dnevnom tržišnom cijenom uvećana za vrijednost ostale aktive i umanjena za obveze fonda. NAV po udjelu se dobije podjelom ukupne vrijednosti fonda s brojem udjela. Izračun NAV vrijednosti je jednostavan jer se radi o vrijednosnicama koje kotiraju na burzi i imaju dnevnu cijenu ili se radi o poznatim knjigovodstvenim vrijednostima kao kod depozita i kredita. Tržišna cijena udjela u fondu ovisi o ponudi i o potražnji. Prestanak članstva u fondu ostvaruje se postupkom reotkupa udjela, tj.isplatom u novcu, ali član fonda može umjesto novca preuzeti bilo koju vrijednosnicu iz portfelja fonda ili iznos vrijednosti udjela uložiti u drugi fond iz obitelji fondova istog menadžera. Ulagačima u fond je najčešće dopušteno seljenje unutar obitelji fondova ovisno o tržišnim promjenama, bez ikakvih zapreka i troškova.Osnovna podjela razlikuje otvorene i zatvorene fondove.Otvoreni fondovi (open-end) imaju promjenjivi broj udjela. Ulaganjem novca u fond kreiraju se novi udjeli i povećava se veličina fonda. Fond je na zahtjev člana dužan iskupiti prodane udjele pa svaki takav reotkup znači smanjivanje broja udjela i veličine fonda. Kod ovog tipa fonda ne postoje ograničenja u broju udjela i takvi se fondovi povećavaju odnosno smanjuju zavisno od ponude i potražnje za udjelima. Emitirajući dodatne udjele fond prikuplja sredstva kojima kupuje nove vrijednosnice i dodaje ih postojećem portfelju. Granice širenja fonda ili njegovog smanjivanja i likvidacije određene su isključivo tržišnom potražnjom i zanimanjem investitora. Na kraju 2006.g. investicijski fondovi postojali su u 41

18

Page 19: 1. Kolokvij

zemlji s ukupnom neto imovinom od 22.000 mlrd dolara, a ukupno je u svijetu postojalo 2006.g. 61.500 fondova.

Zatvoreni fond (closed-end fund) – stvara se skup točno određenih vrijednosnica i emitiraju i prodaju udjeli u tome skupu po ponudbenoj cijeni. Broj udjela je fiksan i fond ih ne reotkupljuje, već se njima trguje na burzi, na sekundarnom OTC tržištu ili se mogu prodati organizatoru fonda.Cijene udjela su promjenjive i ovise o ponudi i potražnji.Osim otvorenih i zatvorenih fondova, razlikujemo:

1) Unit Trust – tip je otvorenog investicijskog fonda raširen u V.Britaniji. Imaju pravni status kompanije, a članovi su im dioničari. Država im zbog zaštite malih ulagača propisuje okvirnu strukturu ulaganja. Mora biti registriran kod posebnog tijela –SIB. Organizator fonda naplaćuje naknadu za pristup fondu i godišnju članarinu. Udjeli se prodaju preko banaka, preko brokera ili izravno, a prihod fonda se raspoređuje članovima najčešće polugodišnje.

2) Investment Trust – zatvoreni fond, ima fiksni broj udjela u prometu. Kada organizator jednom javnosti proda udjele, fond je definitivno zatvoren i formiran. Jednom kupljenim vrijednosnicama ne dodaju se nove.Udjeli u Investment Trust company imaju slabo razvijeno sekundarno tržište pa ih investitori obično prodaju sponzoru, tj. brokerskoj kući koja je fond organizirala, ali ne i samom fondu.. Sponzor ih otkupljuje po NAV vrijednosti umanjenoj za kupovnu proviziju. Investment Trust u svom portfelju obično ima obveznice, instrumente tržišta novca, preferencijalne dionice i slična ulaganja s manjim prinosom.

3) Mutual Fund – (uzajamni fond) otvoreni je fond u SAD-u namijenjen širokom krugu malih ulagača koji ne žele prihvatiti veće rizike. Uzajamni fondovi, zajedno sa uzajamnim fondovima novčanog tržišta i zatvorenim fondovima prema ukupnom iznosu imovine predstavljaju najveću grupu financijskih institucija u SAD s rastom koji upućuje da će to biti i dalje.Vrlo su strogo regulirani Zakonom o burzama vrijednosnica i zakonima o investicijskim kompanijama i o investicijskim savjetnicima. Nadzire ih SEC koji ih i registrira – izdaje dozvolu za osnivanje, a NASD utvrđuje pravila oglašavanja i distribucije udjela. Najvažnijim čimbenicima uspjeha i eksplozivnog rasta uzajamnih fondova smatraju se stroga regulacija, obrazovanje investitora i dobra promocija. Tomu treba dodati i stabilne gospodarske prilike koje potiču investiranje. No, ključnim razlogom njihovog brzog razvoja u posljednje vrijeme smatra se nastojanje srednje klase da kroz dugoročno ulaganje osigura štednju za mirovinu ili za obrazovanje djece.Fondovi su specijalizirani za izabrana ulaganja, djelatnosti, ili prema cilju. Neki fondovi u portfelju imaju i do 50 različitih vrijednosnica.

4) Uzajamni fondovi novčanog tržišta (MMMF) – postoje od 1971. kada je prvi osnovala Merill Lynch, a danas postoje širom svijeta. To su otvoreni uzajamni fondovi tržišta novca i kratkoročnih vrijednosnica. Formiraju ih investicijske tvrtke i banke. Prikupljaju novac pojedinaca i institucija i ulažu ga u skup kratkoročnih instrumenata novčanog tržišta: odobravaju kratkoročne kredite, ulažu u komercijalne papire, u bankovne akcepte, sporazume o reotkupu – repo, državne kratkoročne zadužnice, certifikate o depozitu i slične visokokvalitetne vrijednosnice. Novčani ulozi pojedinca su udjeli u fondu, pri čemu jedan udjel ima NAV vrijednost jednog dolara, eura, funte i sl. Na ime tih udjela „dioničar“ ne ostvaruje dividendu, već mu se mjesečno isplaćuje prinos ovisno o prinosima koji se ostvaruju od odobrenih kredita i kupljenih vrijednosnica. Prinos ulagača ovisi o kamatnjacima na tržištu i mijenja se s njihovim promjenama. Upravljač fondom zadržava proviziju, koja je u pravilu manja od 1%. Ulog u fondu nije ni depozit ni kredit fondu, već udjel, pa novac na taj način gubi kreditnu a dobiva equity osnovicu što ima značajne posljedice u praktičnom vođenju novčane politike današnjih središnjih banaka. Zato su u EU razvrstane u kategoriju monetarnih financijskih institucija. Članovima MMMF-a je dopušteno vući ograničeni broj čekova s minimalnim iznosom od npr.500 $ što pridonosi njegovoj popularnosti. Ulozi u fondu nisu osigurani, ali ih mogu osigurati privatni osiguravatelji.

5) REIT (Real Estate Investment Trust) – je investicijski fond za ulaganja u realna dobra. Zatvoreni je fond registriran kao kompanija. Prikuplja novčana sredstva prodajom udjela i plasira ih u nekretnine. Osim ulaganja u nekretnine koje nose najamninu, ovi fondovi bave se i leasingom i financiraju građevinske tvrtke. Investitorima prosljeđuju ostvarenu dobit, najamnine i kamate po odobrenim zajmovima. Equity REIT ulaže u imovinu, a hipotekarni REIT u hipoteke i zajmove za

19

Page 20: 1. Kolokvij

izgradnju. Zbog oscilacija kamatnih stopa i pada cijena nekretnina, mnogi su likvidirani pa im se danas smanjuje značenje.

26. DRŽAVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJESpecijalne državne i od države podupirane financijske institucije postoje u svim zemljama. Zadatak im je financirati one gospodarske sektore, djelatnosti ili namjene u kojima država prepoznaje javni tj.opći interes, zbog čega one zaslužuju posebnu državnu potporu. Osiguranje dovoljnih, trajno predvidivih i raspoloživih izvora sredstava uz povoljne uvjete mjerilo je uspješnosti modela državne potpore izabranim namjenama.Postojanje javnog interesa utvrđuje se parlamentarnim usuglašavanjem. Posebne namjene u kojima je sadržan javni interes najčešće su: obnova, razvoj i regionalni razvoj, izvoz, poljoprivreda, stambeno zbrinjavanje, mala i srednja poduzeća, potpora zapošljavanju, kreditiranje studenata i đaka, primjena novih tehnologija, potrebe ratnih veterana, novi izvori energije i sl. Sve ove namjene država ne može financirati iz ograničenih proračunskih sredstava, a privatno kreditno tržište ne financira ih na zadovoljavajući način jer se kod njih često ne mogu primijeniti komercijalni kreditni kriteriji.Model bespovratnog proračunskog financiranja pokazao je brojne slabosti, a obveza radikalnog smanjivanja državnih potpora s ulaskom u EU dovodi u pitanje njegovu daljnju primjenu.Kreditno (povratno) financiranje preko specijalnih državnih financijskih institucija najrašireniji je oblik potpore takvim djelatnostima. Kreditnim financiranjem djelomice se rješava problem ograničenih izvora jer se otplatom kredita sredstva obnavljaju za nove plasmane i uspostavlja se bolji nadzor nad njihovom namjenskom i racionalnom upotrebom.Kratkoročno kreditiranje posebnih namjena obično obavljaju poslovne banke dok se za dugoročno kreditiranje obično osniva jedna ili više specijalnih državnih banaka ili agencija koje najčešće nemaju status banke. Takvim institucijama država osigurava početni kapital, a kao dodatni izvori koriste se i sredstva posebnih namjenskih fondova, državnog zdravstvenog, mirovinskog i životnog osiguranja, državnih poštanskih štedionica, međunarodne pomoći, sredstva međunarodnih financijskih institucija, sredstva pribavljena emisijama obveznica ili kreditima sa domaćeg i internacionalnog tržišta kapitala i sl.Ovaj je sustav, iako se uglavnom oslanja na državne izvore financiranja a tek djelomice na izvore sa fin. tržišta znatno učinkovitiji i napredniji u odnosu na ograničene mogućnosti bespovratnog financiranja iz proračuna. Razvijene zemlje najčešće imaju posebnu drž.agenciju za obnovu i razvoj, za financiranje i osiguranje izvoznih poslova, za poljoprivredu, za stambeno zbrinjavanje, za studentsko kreditiranje i sl.Specijalne agencije za financiranje i osiguranje izvoznih poslova – primjer državnih ili od države podupiranih institucija, postoje u gotovo svim zemljama, najčešće su državne, rjeđe su privatne u vlasništvu banaka ili javno-privatna udruženja. Obično obavljaju i financiranje i osiguranje izvoznih poslova unutar jedne institucije, ali postoje i osiguravateljne institucije. Izvori sredstava su im državni proračun, sredstva središnjih banaka, posebni državni fondovi,sredstva osnivača nedržavnog sektora i sredstva pribavljena na financijskom tržištu kreditima banaka, emisijom obveznica i drugih zadužnica, diskontiranjem mjenica, pozajmicama na eurotržištu i sl. Zadatak ovih institucija je osiguravati dovoljna sredstva pod povoljnijim uvjetima za svrhe izvoza kreditiranjem inozemnih kupaca, domaćih izvoznika i refinanciranjem potraživanja izvoznika.Najnapredniji je model u kojem država uspijeva šire uključiti privatni kapital sa domaćeg i internacionalnog financijskog tržišta u financiranje javnih interesa. Ovu zadaću država ostvaruje: 1. Poticanjem privatnih banaka i drugih financijskih institucija da odobravaju kredite za ove

namjene2. Pribavljanje dodatnih sredstava emisijama i plasmanom zadužnica državnih agencija na

domaćem i međunarodnom financijskom tržištu3. Stvaranjem sekundarnog tržišta za kredite kojima se financiraju posebne namjene što

omogućava da se sekuritizacijom potraživanja pribavi novi kapital sa privatnog tržišta.4. Drž potporom privatnim financijskim institucijama specijaliziranim za financiranje

posebnih namjenaFinancijske institucije s potporom države specijalizirane su privatne institucije koje ostvaruju javne funkcije. Mogu odobravati kredite i izdavati garancije izravno krajnjem korisniku, otkupljivati odobrene kredite od banaka i štedionica, jamčiti za zadužnice što ih izdaju same komercijalne financijske institucije ili sekuritizirati otkupljena potraživanja emisijom zadužnica na financijskom tržištu. Osnovna im je funkcija stvarati sekundarna tržišta za plasmane u posebne namjene. U financiranje specifičnih potreba, preko specijaliziranih institucija uz potporu države, uključene su i privatne financijske institucije i

20

Page 21: 1. Kolokvij

privatni investitori. Ovakav otvoreni sustav financiranja sve se više primjenjuje u razvijenim zemljama zato što je u stanju osigurati dostatna sredstva, što iz proračuna nikada nije moguće. Drž.potpora sastoji se u mogućnosti pozajmljivanja ili izravnoj fin.potpori iz proračuna, poreznim pogodnostima, posebnim mogućnostima zaduživanja od države na osnovi otkupljenih potraživanja, posebno povoljnom statusu zadužnica sponzoriranih institucija, koje se tretiraju i distribuiraju kao i instrumenti drž.duga, pogodnostima glede propisane veličine i odnosa kapitala i plasmana itd. Uspjeh izloženog sustava i institucija može djelovati poticajno pri izgradnji hrvatskog financijskog sustava jer još uvijek ne postoji suglasje oko modela financiranja ovih posebno važnih područja koja ne predstavljaju samo ekonomski problem.

27. FINANCIJSKA TRŽIŠTA-ULOGA I FUNKCIJA Financijska tržišta čine osobe, financijski instrumenti, tokovi i tehnike koji na posebnim mjestima ili u uređenim sustavima trgovanja omogućuju razmjenu novčanih viškova i manjkova, tj. novca, kapitala i deviza i određuju cijene po kojima se ta razmjena obavlja. Na nerazvijenim tržištima dominiraju banke kao najvažnije financijske institucije, te depoziti i krediti kao najzastupljeniji instrumenti ulaganja i financiranja. Razvijena tržišta obiluju mnoštvom financijskih oblika, brojnim financijskim institucijama, sofisticiranim financijskim tehnikama i isprepletenim financijskim tokovima.Financijska tržišta se dijele na kreditna (debt) tržišta, na kojima se trguje zadužnicama i kreditima i na tržišta vlasničkih udjela (equity tržišta) na kojima se trguje dionicama i iz njih izvedenim oblicima. Najčešća je podjela fin.tržišta na tržište novca i kratkoročnih vrijednosnica – novčano tržište, tržište kapitala i devizno tržište. U svom najopćenitijem smislu, fin.tržište je istoznačnica za ukupni financijski sustav, a u svakodnevnoj primjeni tim se tržištem označava tržište vrijednosnica.Razvijeno financijsko tržište omogućava:

1) Rastresanje imovine svakog subjekta i njezinu podjelu na niz čestica, što olakšava stalno imovinsko-financijsko restrukturiranje u skladu s vlastitim potrebama i poticajima s tržišta

2) Brisanje granica između likvidnih i nelikvidnih sredstava jer razvijeno sekundarno tržište zbog lake utrživosti financijskih potraživanja, omogućava likvidnost gotovo svakom obliku imovine

3) Disperziju rizika kroz lakše i šire strukturiranje portfelja4) Stalno prilagođavanje ročnosti izvora i plasmana5) Bijeg iz određenih plasmana prema mogućnostima i znacima s tržišta, tj dezinvestiranje6) Stalno kombiniranje,kalkuliranje i mijenjanje oblika imovine prema prinosima i drugim motivima7) Stalno vrednovanje svakog sudionika tržišta, posebno dužnika kroz svakodnevno utvrđivanje

cijena vrijednosnica i drugih oblika financijskih potraživanjaNa razvijenom financijskom tržištu uz financijske institucije sve više sudjeluju poduzeća, država i stanovništvo. Razvijeno financijsko tržište primjereno je demokratskim društvima i tržišnim gospodarstvima jer podrazumijeva objektivizirane tržišne kriterije, isključivo ekonomsku alokaciju sredstava, regularnost i zaštitu sudionika, a likvidira socijalizaciju, prisvajanje i redistribuciju,dovodeći sve pod svjetlo javnosti.

28. ŠTEDIŠE, INVESTITORI, INSTITUCIONALNI I INDIVIDUALNI INVESTITORI Razlikujemo štednju građana i nac. štednju (skup osobne, poduzetničke i državne štednje). Građani svoju štednju koju predstavlja nepotrošeni dohodak ulažu u banke, štedionice i ostale fin. institucije u obliku depozita; ročnih ili po viđenju. Štediše za povjerbu svog novca kod tih institucija očekuju prihod u obliku kamata. Investitori ulažu u vrijednosnice od kojih očekuju buduće prihode u obliku dividende, kamate, diskonta... Dijelimo ih na individualne, a to su pojedinci i kućanstva, i institucionalne (inv. fondovi, banke, mir. fondovi, sindikalni fondovi, zaklade, institucije za osiguranje). Institucionalni investitori su financijske institucije koje su kupci najvećeg dijela vrijednosnica na fin.tržištima. U stanju su disperzirati rizik formirajući raznovrsnu strukturu ulaganja, utjecati na cijene i na ostale uvjete na tržištu. Lakše zadovoljavaju uvjet sigurnosti pa su orijentirane na rast kapitala ili tekućih prinosa. U užem smislu institucionalnim ulagateljima se smatraju investicijski fondovi i ugovorne štedne organizacije u koje se udružuju individualni ulagatelji – pojedinci i kućanstva. Najveći kupci dionica i obveznica poduzeća danas su institucionalni investitori.

21

Page 22: 1. Kolokvij

29. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŽIŠTEPrimarno (emisijsko) tržište je ono na kojem se prodaju nova izdanja vrijednosnica. Prodajom emisije vrijednosnica njen izdavatelj prikuplja nova- dodatna novčana sredstva. Novom emisijom dionica povećava se kapital izdavatelja, a novom emisijom obveznica uzajmljuju se dodatna dugoročna novčana sredstva. Izdavanjem vrijednosnica i drugih, uglavnom utrživih financijskih instrumenata i njihovom rasprodajom završava život toga instrumenta na primarnom ili emisijskom tržištu. Vrijednosnice na primarnom tržištu prodaju se samo jednom, a sve ostale prodaje odvijat će se na sekundarnom tržištu. Poduzeća i drugi emitenti vrijednosnica najčešće nemaju znanja i iskustva u ovim poslovima, teško im je organizirati prodaju, prisutni su rizici cijena i neprodaje emisije. Pomoć im zato pružaju investicijske banke ili njihove grupe ako se radi o većim iznosima emisije, ili poslovne banke preko svojih investicijskih odjela.Investicijske banke preuzimaju analizu tržišta, procjenjuju mogućnost uspjeha emisije, predlažu vrstu i osobine vrijednosnice ovisno o potrebama izdavatelja, određuju početnu cijenu primarne emisije, registriraju emisiju kod nadzornih organa, pribavljaju rejting, raspisuju poziv na upis, prodaju i distribuiraju vrijednosnice. Najčešće same ili udružene u kupovne grupe otkupljuju cijelu emisiju kao veleprodavači i rasprodaju je dalje, preuzimajući time i rizike emisije. Posreduju između izdavatelja i javnosti.Tombstone – novinski oglas kojim investicijski bankari javnosti najavljuju novu emisiju vrijednosnica pri njihovoj javnoj ponudi. Na to upućuje i izbor specifičnih slova i raspored teksta pa otuda naziv „tombstone“. Ovim oglasom javnost se informira o novoj emisiji i daje se abecedni popis investicijskih bankara koji čine „upisnu grupu“. Tombstone je samo prva informacija i uput na prospekt odobren od nadležne nacionalne komisije za vrijednosnice koji sadrži sve potankosti o emisiji i uvjetima ponude.Posebno značenje na primarnom tržištu imaju informacije o bonitetu emitenta vrijednosnica i rejtingu tvrtke. Bonitet je izraz koji sintetički izražava vrijednost, pouzdanost, poslovnu i kreditnu sposobnost. Ocjene o bonitetu i rangiranja emitenata služe investitorima pri ocjeni rizika, a emitentima pri utvrđivanju tržišne pozicije, a time i utvrđivanja cijene te vrijednosnice na emisijskom tržištu. Prikupljanje informacija o bonitetu danas je visokoprofesionalizirani posao posebnih, neutralnih organizacija koje ga obavljaju uz naknadu. Takve organizacije (npr.Moody`s, Euromoney) rangiraju emitente dodjeljujući im ocjene od 3 A (najniži rizik) do C ili D (najrizičnije). Ove slovne ocjene su dopunjene i brojčanim oznakama. Institucionalnim investitorima se ograničavaju ulaganja u visokorizične vrijednosnice zbog preuzimanja visokog stupnja rizika.

30. SEKUNDARNO FIN. TRŽIŠTENa sekundarnom financijskom tržištu obavlja se stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnica koje su u ruke ulagača došle njihovom prethodnom rasprodajom na primarnom tržištu. Na njemu originalni izdatnik vrijednosnica ne pribavlja novčana sredstva jer je to postignuto na primarnom tržištu, već se mijenjaju vlasnici prije emitiranih vrijednosnica – vrijednosnice se preprodaju prije njihovog dospijeća. Zato se ovo tržište zove još i transakcijsko tržište ili tržište „druge ruke“.Sekundarno financijsko tržište pravno se i organizacijski sveobuhvatno i temeljito uređuje zbog zaštite svih sudionika na njemu. Posebno značenje sekundarnog tržišta je u tome da pruža mogućnost investitorima da preprodajom vrijednosnog papira kojeg posjeduju lako održavaju likvidnost i oslobađa im novčana sredstva za druge plasmane. Bez uređenog sekundarnog tržišta ni primarno ne vrijedi mnogo, jer se bez sekundarnog tržišta vrijednosnice pretvaraju u obične potvrde s kojima se ništa ne može učiniti do roka njihovog dospijeća. Sekundarna tržišta razlikuju se ne samo od zemlje do zemlje, već su različito organizirana i različite su živosti za svaku vrstu financijskih instrumenata

22

Page 23: 1. Kolokvij

Transakcije na sekundarnom tržištu obavljaju se u bankama, na burzama vrijednosnica koje su najorganiziraniji i institucionalni oblik sekundarnog tržišta, na tzv. OTC tržištima i „iz ruke u ruku“.

31. BURZA VRIJEDNOSNICATo je organizirano i centralizirano fizičko mjesto trgovanja dionicama i obveznicama na kojem članovi burze trguju prema specifičnom skupu pravila i regulacije i to kao posrednici (brokeri) ili za vlastiti račun (dealeri). Burza je udruženje registriranih članova i na njoj mogu trgovati samo članovi burze koji na burzi imaju jedno ili više uplaćenih mjesta. Zadatak burze je osigurati infrastrukturu i trgovanje na njoj listiranim-uvrštenim vrijednosnicama. Prije uvrštavanja na listu vrijednosnica kojima se trguje na burzi, emitent vrijednosnice dužan je podnijeti burzi dokaze o ispunjavanju uvjeta za uvrštavanje.Uvjeti za prodaju dionica na burzi: iznos godišnje dobiti, broj dionica ponuđenih javnosti, broj krupnih dioničara, iznos neto-aktive, minimalna tržišna vrijednost, minimalni broj vlasnika po 100 dionica i sl.Za uvrštavanje na burzu tvrtke moraju prihvatiti visoke standarde zaštite investitora, podnositi periodična i godišnja izvješća, organizirati skupove dioničara, iznositi financijske informacije u javnost. Na burzama se prema posebnim pravilima danas omogućava i trgovanje neuvrštenim dionicama. Na burzi se trguje malim brojem najkvalitetnijih vrijednosnica uhodanih i poznatih domaćih, ali i stranih tvrtki.NYSE je osnovana 1782. i ona je najveća svjetska burza; na njoj kotira oko 2745 tvrtki. Trguje se dionicama i preferencijalnim dionicama, izvedenicama, varantima itd. Druga burza u SADje AMEX –krajem 2006. su bile uvrštene vrijednosnice 1433 tvrtki. Na London Stock Exchange su uvrštene 3215 tvrtke u službenoj kotaciji i 1683 tvrtke u posebnoj kotaciji za male brzorastuće tvrtke. Najveći promet na sekundarnom tržištu ostvaruje se preko burzovnog tržišta. Pri tom se na burzi najviše trguje običnim dionicama, obveznicama i ponešto preferencijalnim dionicama. Burza je svojevrsni pokazatelj stanja i kretanja privreda.

32. OTC FINANCIJSKO TRŽIŠTEUz burze vrijednosnica predstavlja vrlo važan oblik organiziranog sekundarnog tržišta. Na njemu trguje dionicama i obveznicama manjih ili novijih tvrtki koje najčešće nisu, ali mogu biti uvrštene na burzi. Preko ovog tržišta plasiraju se i nova izdanja dionica. OTC je sustav automatskih kotacija na mreži međusobno spojenih računala. Američka Securities Exchange Commission (SEC) je 1968. zadužila NASD da organizira ovo tržište. Nakon 13 godina udruženje je osposobilo sustav automatskih kotacija – NASDAQ. Na njemu danas kotira 3069 vrijednosnica od kojih su 307 strane. Trgovci su prvenstveno dealeri. Sustav kontinuirano na ekranima računala iskazuje kupovne i ponudbene cijene. Na zahtjev komitenta broker ili dealer telefonski kontaktira s drugim dealerom koji kupuje ili prodaje vrijednosnicu koja je predmet trgovanja. Posao se zaključuje telefonom, telefaksom ili teleksom, bez fizičkog susreta sudionika. Promjene cijena unose se u računalo i automatski se uspostavljaju nove kupovne (bid) i prodajne (ask) cijene i kotacije. Dealeri su povezani u grupe koje trguju određenim izabranim vrijednosnicama. Ovo tržište se ponekad naziva i treće (tercijalno) tržište.Burzovni indeksi i prosjeci pokazatelji su stanja na burzovnim tržištima. Koncipirani su tako da mjere i izvješćuju o promjenama vrijednosti izabranih grupa vrijednosnica koje su reprezentativne za cijelo tržište ili za neki njegov dio. Prosjek iskazuje aritmetičku sredinu grupe cijena vrijednosnica, a indeks je prosjek u odnosu na ranije utvrđenu baznu tržišnu vrijednost. Indeksi su rezultat su stalnih promjena cijena izabranih vrijednosnica i upućuju na tendenciju kretanja cijena na cijeloj burzi ili u određenom segmentu trgovanja, a odražavaju i kretanja nacionalnog i međunarodnog privrednog, političkog, socijalnog okruženja i događanja.Dow-Jones Industrial Average – najstariji i najšire primjenjivani indeks, izračunava se na temelju zaključnih tečajeva na NYSE i odnosi se na američku privredu. Izračunava se posebnom formulom u koju su uvrštene cijene 30 reprezentativnih industrijskih američkih korporacija koje čine 1/5 tržišne vrijednosti američkog dioničkog kapitala Standard&Poor´s 500 kompozitni indeks istoimene revizorsko-konzultantske kuće temelji se na cijenama dionica 400 industrijskih, 40 financijskih, 20 prijevozničkih i 40 kompanija komunalne opskrbe.

23

Page 24: 1. Kolokvij

Indikatori kretanja na OTC tržištu su NASDAQ kompozitni indeks i NASDAQ 100 indeks kojeg čine cijene dionica 100 najvećih nefinancijskih tvrtki koje kotiraju na OTC tržištu. Osim njih, postoje i podindeksi za banke, osiguranje, industriju, biotehnologiju, transport, telekomunikacije, kompjutore i financije.

33. NOVČANO TRŽIŠTE; SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSP. FUNKCIJEPodjela na novčano tržište ili tržište kapitala kao kriterij uzima da li financijski instrument omogućava raspolaganje novcem ili kapitalom. Kriterij je vremenski rok, tj. likvidnost, a granični rok je 1 god.Novčanom je tržištu zadatak svakodnevno opskrbljivanje banaka novcem u funkciji transakcijskog sredstva kako bi one postigle likvidnost kojom se omogućavaju njihova tekuća plaćanja ili plaćanja njihovih komitenata. Na ovom tržištu trguje se bankovnim likvidnim rezervama i kratkoročnim vrijednosnicama. Likvidne rezerve banaka kod središnje banke (iznad obveznih rezervi) pozajmljuju se na tržištu novca na kratke rokove od jednog do nekoliko dana, na više dana, do opoziva, na mjesec dana ili do godine dana. Novac pozajmljuju banke i štedne depozitne institucije međusobno. Središnje banke mogu i ne moraju sudjelovati na ovom tržištu. Ponekad na tržištu novca sudjeluju i nebankovni subjekti – ostale financijske institucije i velike korporacije, no one su uglavnom orijentirane na pozajmice od banaka. Ovaj dio tržišta se naziva i međubankovno tržište. Drugi segment novčanog tržišta je tržište kratkoročnih vrijednosnica, a naziva se još i „diskontno tržište“.Na njemu se trguje kratkoročnim dužničkim vrijednosnicama s rokom dospijeća do 1 godine.Instrumenti ovog tržišta su blagajnički zapisi ministarstva financija, kratkoročne zadužnice državnih agencija, središnje banke i banaka, utrživi certifikati o depozitu, komercijalni papiri – zapisi, bankovni akcepti, sporazumi o reotkupu. Svi ovi instrumenti imaju vrlo mali rizik neplaćanja ili su potpuno nerizični, a rokovi dospijeća su im: blagajnički zapisi 13-52 tjedna, utrživi certifikati o depozitu 14-120 dana, komercijalni papiri 1-270 dana, bankovni akcepti 30-180 dana, REPO sporazumi 1-15 dana. Svi su visokog stupnja utrživosti. Navedeni instrumenti obično su potraživanja od središnjih banaka, poduzeća i tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama, a obveza su države i poduzeća. Banke i druge depozitne institucije imaju ih i u pasivi i u aktivi, što ovisi o individualnoj razini likvidnosti.Gospodarska funkcija novčanog tržišta je održavanje likvidnosti banaka i ostalih sudionika tog tržišta. Novčano tržište nema čvrstu institucionalnu strukturu i formalnu organizaciju. To je skup različitih tržišta i specijalista, nepersonalno je, kompetitivno i veleprodajno. Trguje svatko sa svakim, posluje se „na riječ“, telefonom, teleksom, telefaksom. Uz nacionalna, egzistiraju i regionalna (EU) i svjetsko tržište likvidnosti. Osim održavanja likvidnosti, novčano tržište omogućava i ukamaćivanje kratkoročnih viškova novca, smanjujući oportunitetni trošak njihovog držanja u likvidnom – novčanom obliku.

34. TRŽIŠTE KAPITALA: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTITržište kapitala je skup institucija, financijskih instumenata i mehanizama pomoću kojih se dugoročno slobodna sredstva štednje prenose od suficitnih deficitnim jedinicama koje ulažu kapitalnu izgradnju i opremu. Uzajmljujući na tržištu kapitala, deficitarne jedinice ulažu tako prikupljena sredstva u razvoj, što će omogućiti budući tok prihoda iz kojih će se uzajmljeni i uloženi kapital vraćati uvećan za naknadu za ustupljena tuđa sredstva. Na ovom tržištu kupuju se i prodaju financijski instrumenti s dospijećem preko jedne godine: korporacijske obveznice, državne obveznice i obveznice lokalnih vlasti, hipotekarne obveznice i note, obične i preferencijalne dionice, dugoročni krediti banaka.Primarni uzajmljivači emitiraju dužničke instrumente ili dionice izravno ili preko institucionalnih investitora kupuju uglavnom domaćinstva i pojedinci kao nosioci viškova financijske štednje. U indirektnom sustavu financiranja, vrijednosnice kupuju ili kredite odobravaju financijski posrednici – posebice institucionalni investitori. Osim nabrojenih sudionika, na tržištima kapitala sudjeluju i investicijske banke, brokersko-dealerske tvrtke, ustanove kreditnog rejtinga, regulatorne i nadzorne ustanove. Tržište kapitala podrazumijeva i primarno i sekundarno tržište, što uključuje burze i OTC tržišta.

24

Page 25: 1. Kolokvij

35. HIPOTEKARNI KREDIT Hipotekarni kredit posebna je vrsta izrazito dugoročnog kredita. Banke, štedionice i specijalizirane hipotekarne institucije odobravaju ga građanima i poduzećima na osnovi pokrića u nekretninama. Vraćanje kredita osigurano je realnim pokrićem dužnika:stambenim i gospodarskim zgradama, poslovnim prostorom, skladištima i zemljištem. Kreditor vraćanje kredita osigurava tzv. intabulacijom – pravnim postupkom uknjižbe tražbine na nekretninama dužnika u sudskoj gruntovnici. Sigurnost vraćanja kredita nije u bonitetu dužnika već u vrijednosti nekretnine. Kredit se odobrava u iznosu nižem (50 – 80%) od prometne ili procijenjene vrijednosti nekretnine, što kreditoru osigurava da će, ako dužnik ne izvršava uredno svoje obveze po kreditu, moći iz prodajne vrijednosti nekretnine naplatiti svoje potraživanje. Rokovi vraćanja ovih kredita su od 10 do 20, a izuzetno i do 30 godina. Moguće je uspostaviti i više hipoteka na istoj nekretnini pod uvjetom da su pravno uređeni redoslijed i prioriteti kreditora. Izuzetno se ovi krediti odobravaju i na osnovi pokretnih (prometnih) sredstava velike vrijednosti, kao što su brodovi i avioni. Zbog jednostavnosti hipotekarni su krediti u svijetu u širokoj primjeni. Riječ je o najstarijem kreditu koji se spominje i u Hamurabijevom zakoniku 1800 g pr.K. U nas je hipotekarni kredit sve više zastupljen u poslovanju banaka, ali još uvijek uz primjetne probleme kao što je pravna nedorečenost, poteškoće s uknjižbom nekretnina i naplatom takvih kolaterala.

36. HIPOTEKARNO TRŽIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH POTRAŽIVANJA Hipotekarno tržište je podvrsta tržišta kapitala, ali i jedan od njegovih najvažnijih pojedinačnih oblika u razvijenim zemljama.Visoki iznosi i dugi rokovi hipotekarnog kredita imobiliziraju aktivu kreditora. Zato se potraživanjima osiguranim hipotekom sve češće trguje na sekundarnom tržištu hipoteka. To se odnosi na standardne hipotekarne kredite, a još više na raznovrsne sekuritizirane oblike hipotekarnog kredita. Razvoju ovog tržišta kroz sustav garantiranja i osiguranja hipotekarnih kredita znatno potpomaže država. Na osnovi odobrenih hipotekarnih kredita i budućeg priljeva po otplatama glavnice i kamata, hipotekarne institucije ili posebne državne hipotekarne agencije emitiraju dugoročne dužničke vrijednosnice (obveznice i note) ili udjelne certifikate i rasprodaju ih javnosti. Takve hipotekarne obveznice apsorbiraju sve veće iznose kapitala na tržištu. Nagloj sekuritizaciji i razvoju sekundarnog tržišta pridonosi pravno reguliranje, državna potpora i nadzor i osiguranje hipotekarnih kredita od strane države, što i kredite i hipotekarne zadužnice čini privlačnim. Na taj način hipotekarne financijske institucije pribavljaju novčana sredstva za održavanje likvidnosti ili za nova kreditiranja. Hipotekarni kreditor najčešće i dalje upravlja hipotekarnim kreditima izdvojenim u posebni skup ili se ona izdvajaju u posebnu pravnu osobu. Isplata kamate i glavnice obveznica osigurana je otplatama iz prethodno odobrenih hipotekarnih kredita. Rokovi i dinamika isplata po obveznicama usklađeni su sa rokovima i dinamikom otplata hipotekarnih kredita koji im služe kao kolateral. Kupci hipotekarnih obveznica obično su institucionalni investitori preko kojih se široka javnost uključuje u financiranje stambene izgradnje. Obveznice su sigurne jer su otplate najčešće kolaterizirane prethodno odobrenim kreditima osiguranim od države pa nose manji prinos, što opet pojeftinjuje izvore sredstava i same stambene kredite. Cijeli sustav je tako ustrojen da krajnji korisnik stambenih kredita obično i ne zna za postupke sekuritizacije već od odobravanja do otplate kredita posluje samo sa svojim izvornim kreditorom. U EU stambeni i ostali hipotekarni krediti financiraju se iz prikupljenih depozita. U novije vrijeme primjetan je brži razvoj stambenog kreditiranja iz sredstava prikupljenih emisijama zadužnica (sekuritizacija pasive) i tehnikom izvanbilančne sekuritizacije potraživanja (aktive).

25

Page 26: 1. Kolokvij

37. DEVIZNO TRŽIŠTEDevizno je tržište dio ukupnog financijskog tržišta, na kojem se prema utvrđenim uvjetima i pravilima trguje stranim valutama, odnosno razmjenjuju devize. Temeljni mu je zadatak opskrbiti sudionike stranim sredstvima plaćanja za plaćanje uvoza i drugih obveza prema inozemstvu. Devizni tečaj formira se pod utjecajem ponude i potražnje za devizama i predstavlja cijenu jedne jedinice strane valute izraženu brojem jedinica domaće valute. Devizno tržište ne postoji kao organizirano središnje mjesto trgovanja, već ga čini svjetska mreža sudionika međusobno povezanih suvremenim komunikacijskim sredstvima. Trgovanje se odvija na specijaliziranim deviznim burzama i u sustavu međusobno povezanih banaka, što objedinjeno čini 24-satno svjetsko devizno tržište. Najvažniji sudionici su: velike poslovne banke, brokeri i dealeri specijalizirani za trgovinu devizama, komercijalni kupci deviza-multinacionalne korporacije, središnje banke. Najveći promet obavlja se preko specijaliziranih brokera devizama na međubankovnom tržištu, koji povezuju banke uz nisku proviziju. Velike poslovne banke su market makersi tog tržišta, spremni u svakom trenutku kupiti i prodati devize po stanovitoj cijeni.Manje banke, filijale stranih banaka i poduzeća ne sudjeluju izravno na deviznom tržištu, već se stranim sredstvima plaćanja opskrbljuju preko otvorenih kreditnih linija kod velikih banaka. Na deviznom tržištu trguje se uglavnom konvertibilnim devizama.Veliki centri su:New York, London, Zurich, Tokio, Frankfurt, Singapore. Devizno tržište je tržište potpune konkurencije jer na njemu sudjeluje mnoštvo sudionika, a opseg transakcija toliko je velik da nijedan pojedinac ne može veličinom svojih transakcija sam bitnije utjecati na cijenu, tj na veličinu ponude i potražnje za devizama već su svi price takers.Transakcije na deviznom tržištu odvijaju se kao: 1. transakcije između poslovnih banaka i njihovih komitenata, 2. devizne transakcije između poslovnih banaka u zemlji, 3. transakcije komercijalnih banaka sa svojim filijalama u inozemstvu ili s korespondentima u inozemstvu 4. devizne transakcije među središnjim bankama zbog utjecaja na tečajeve i na kretanje kapitalaCijene koje se formiraju na deviznom tržištu su: a) ponuđene (bid) cijene po kojima je kupac spreman kupovati devize i b)zahtijevane (offered ili asked) cijene po kojima je prodavalac spreman prodati devize. Razlika među njima je marža. Dnevne cijene pojedinih deviza izražene u tečaju notiraju po vrijednosti (direktno) i na njima se označava vrijednost deviza u valuti domaćeg tržišta, i indirektno pri čemu se navodi koliko je deviznih jedinica potrebno dati za jedinicu domaće valute.Devizno tržište može se podijeliti na 2 podtržišta: promptno (spot) devizno tržište zadovoljava funkciju devizne likvidnosti transaktora, a predstavlja devizne aranžmane s dnevnom cijenom i izvršenjem zaključene transakcije u roku 2 radna dana, i terminsko (forward) devizno tržište obuhvaća transakcije s isporukom deviza preko 2 dana, s efektivnom realizacijom u standardnim ugovorenim rokovima od 30, 90 ili 180 dana. Nova devizna tržišta povezana su s pokrivanjem, zaštitom i eliminiranjem deviznih rizika.Devizno tržište u RH čine sve kupnje i prodaje između ovlaštenih banaka, između HNB-a i ovlaštenih banaka, između ovlaštenih banaka i drugih osoba, i između min.financija i HNB, te sve kupnje i prodaje efektivnog stranog novca u mjenjačnicama. Sudionici tržišta mogu kupovati i prodavati devize promptno i terminski (na rok). Tečaj strane valute prema kuni formira se na tržištu slobodno, na temelju ponude i potražnje.

26

Page 27: 1. Kolokvij

38. INTERNACIONALIZACIJA FINANCIJANakon 70 godina dolazi do naglog rasta međunarodnog financiranja. Zemlje uvoznice nafte zaduživale su se na međunarodnom tržištu zbog plaćanja uvoza nafte i izravnanja platnih bilanci. Iste, a i razvojne probleme trpjele su nerazvijene zemlje. Dolarski viškovi zemalja izvoznica nafte tražili su putove plasmana na međunarodnom planu. Razvoj svjetske trgovine praćen je potrebama financiranja, izgradnje mehanizama međunarodnih plaćanja i financijskih usluga. Multinacionalne kompanije i banke širile su mrežu podružnica i počele držati depozite širom svijeta. Devizne pričuve raspoređuju se zbog rizika u više zemalja. Na međunarodnom tržištu ostvaruju se visoki profiti zbog nereguliranog formiranja kamatnih stopa, jeftinijih izvora sredstava jer depoziti ne podliježu obvezama izdvajanja obvezne rezerve, manja je devizna kontrola. Liberalizirani su propisi i omogućena sloboda međunarodnog kolanja novca i kapitala. Nacionalna tržišta su internacionalizirana, a svjetsko tržište je postalo složena struktura međusobno povezanih nacionalnih i posebnih međunarodnih financijskih tržišta: eurotržišta, offshore tržišta, tržišta državnog duga, deviznog tržišta. Dionice i obveznice kotiraju i na više burzi u inozemstvu, kamate i dividende se isplaćuju u više valuta i u više zemalja za istu vrijednosnicu. Nacionalne burze i OTC tržišta uvrštavaju i inozemne vrijednosnice.Instrumentima državnog duga trguje se na svim važnijim tržištima. Deviznovalutno tržište je cjelodnevno svjetsko tržište. U pasivama i aktivama banaka sve je značajnije sudjelovanje stranih osoba. Svaki se subjekt u skladu s vlastitim motivima premješta sa tržišta na tržište, a osnovni pokretački činitelj mu je razlika u prinosima.Međunarodni sustav financiranja donosi rizike tečajnih razlika, likvidnosti i promjena kamatnih stopa ali je već stvorilo i zaštitne mehanizme. Međunarodno je financijsko tržište veleprodajno jer je širom svijeta teško izgraditi mrežu poslovnih jedinica, osigurati kadrove i opremu da bi se domaćim financijskim institucijama uspješno konkuriralo u poslovima prikupljanja osobne štednje, kreditnih kartica i sl. Hrvatsko iskustvo pokazuje da su inozemne banke to učinile vlasničkom kontrolom 90% hrvatskog bankovnog sektora.Offshore financijskim centrima izvorno su smatrani novi financijski centri na otocima Europe i uglavnom Sjeverne Amerike, a poslije i britanski „onshore“ posjedi ili slični centri bez ikakve financijske infrastrukture ili tradicije financijskog poslovanja, u kojima su multinacionalne banke i velike korporacije otvarale svoje podružnice da bi preko njih obavljale dio financijskog poslovanja. Ovi mali poslovni punktovi ili poštanski sandučići nisu zahvaćeni strogim propisima koji za osnivače vrijede u njihovim sjedištima pa omogućavaju kretanje kapitala bez ograničenja, nude niža porezna opterećenja ili ne oporezuju poslovanje takvih tvrtki, ne ograničavaju kamatne stope, ne zahtijevaju izdvajanje obveznih rezervi i sl. Danas „offshore“ financijskim centrima postaju i mnoge zemlje koje su to po pogodnostima koje pružaju, a ne po zemljopisnom određenju. Ponekad se uz pojam offshore prekomorskih centara vezuje pranje prljavog novca iz nelegalnih transakcija.Uvođenje jedinstvene valute – eura – za sada u 13 od 27 članica EU još je jedan značajan korak k integraciji i internacionalizaciji financijskih tržišta sa za sada još uvijek nesagledivim posljedicama za članice ali i nečlanice EU.Offshore centrima danas se smatraju svi oni financijski centri ili zone posebnih pogodnosti u kojima nerezidenti ili podružnice domaćih banaka u inozemstvu mogu obavljati financijske transakcije, a da ne podliježu domaćim propisima. Takve zone imaju New York, London i Tokyo, a takvim se tržištima mogu nazvati i Hong Kong, Singapore, Luxemburg, Panama i Bahrain, koji su se iz offshore oaza razvili, svaki iz posebnih razloga, u značajne financijske centre.

27

Page 28: 1. Kolokvij

39. SEKURITIZACIJA Sekuritizacija u širem smislu – pojava pozajmljivanja na otvorenom tržištu primjenom vrijednosnica kao kreditnih instrumenata – zadužnica. U užem smislu – to je praksa kreiranja utrživih financijskih instrumenata (zadužnica) na temelju nekih oblika aktive / potraživanja. Ovom tehnikom financiranja klasični oblici potraživanja preobražavaju se u nove odnose zaduživanja koje predstavljaju zadužnice u kojima su ti odnosi utjelovljeni. Takvo se financiranje naziva financiranje na osnovi aktive, a takve vrijednosnice su vrijednosnice osigurane aktivom. Suština sekuritizacije je u zaduživanju emisijama utrživih vrijednosnica izdanih na osnovi uglavnom neutrživih dijelova aktive. Tehnika sekuritizacije aktive za razliku od tradicionalne sekuritizacije pasive provodi se izvanbilančno.Tehniku sekuritizacije razvile su financijske organizacije i velike korporacije da bi iz bilance izbacile potraživanja koja su podložna promjenama kamatnih stopa, kreditnom riziku ili su općenito nepovoljnih i rizičnih karakteristika. Nelikvidna ili zaleđena potraživanja (dijelovi aktive) pretvaraju se u utržive instrumente duga, čime se pribavljaju nova sredstva nužna za poslovanje ili za održavanje likvidnosti.U postupku sekuritizacije na osnovi skupa potraživanja jedne financijske institucije ili korporacije emitiraju se udjelni papiri na taj skup potraživanja ili obveznice kojima se kupcima novoemitiranih vrijednosnica obećavaju priljevi po otplatama prethodno stečenog klasičnog potraživanja i kamate koje će se na temelju prihoda od potraživanja kroz vrijeme ostvarivati. Skup potraživanja (pool) izdvaja se kao posebna imovina i povjerava trećoj osobi na čuvanje i upravljanje. Na taj se način potraživanja „izbacuju“ iz bilance banke, štedionice poduzeća, čime se popravlja njihova likviditetna pozicija ali i ostvaruje zarada od naknada ili od razlika aktivnih i pasivnih kamatnih stopa. Kada je u posao sekuritizacije uključena treća osoba (investicijski posrednik) ona za svoje usluge zaračunava proviziju. Potraživanje se transformira u obvezu koja će biti ispunjavana u iznosima, dospijećima, dinamici isplate glavnice i prinosima i sa svim drugim osobinama koje ima sekuritizirano originalno potraživanje. Vrijednosnice se kreiraju prema skupu originalnih potraživanja. Primjer: sekuritizacija automobilskih kredita General Motorsove financijske kompanije GMAC.Ova financijska inovacija primjenjuje se od 1970.g.u hipotekarnom financiranju u SAD, a sve šire i u Europi. Na osnovi skupa standardnih hipotekarnih kredita s unaprijed poznatom dinamikom otplata glavnica i kamata, a uz jamstvo države, emitiraju se udjeli u tome skupu ili hipotekarne obveznice. Otplatama hipotekarnih kredita od strane individualnih korisnika, kroz vrijeme se servisiraju obveze po novoemitiranim udjelima ili zadužnicama. Najveći kupci asset-back vrijednosnica su veliki institucionalni investitori. U klasičnoj shemi sekuritizacije bankovnih potraživanja banka prodaje kredite sličnih karakteristika trustu, koji na temelju tih potraživanja izdvojenih u posebni pravni entitet kao kolaterala emitira i rasprodaje zadužnice investitorima. Banka je nelikvidna potraživanja (kredite) zamijenila likvidnim oblikom – novcem kojim može održavati likvidnost ili ga plasirati pod povoljnijim uvjetima.Koristi od primjene tehnike sekuritizacije aktive:

1) Nelikvidna imovina se pretvara u likvidnu2) Oslobađaju se angažirana sredstva za novo kreditiranje ili poslovanje3) Osiguravaju se novi i jeftiniji izvori sredstava4) Poboljšava se struktura bilance5) Bolje je upravljanje rizikom jer se krediti i kamatni rizik prebacuju na treće osobe6) Kreditor ostaje serviser kredita ali ostvaruje zaradu od servisne provizije ili na razlici kamatnjaka7) Kreditori zadržavaju klijente za razliku od obične prodaje kredita, kada ih gube8) Banke lakše udovoljavaju uvjetima održavanja adekvatnosti kapitala-rješavaju se rizičnih kredita9) Omogućava se financiranje javnih interesa pribavljanjem sredstava sa privatnog kreditnog tržišta

umjesto iz proračunaNakon velikog uspjeha sekuritizacije stambenih i poslovnih hipotekarnih kredita ova se tehnika proširila na: leasing potraživanja, potraživanja iz prodaje brodova na kredit, kredite malim i srednjim poduzećima i ostale visokostandardizirane poslovne kredite banaka, potraživanja po kreditnim karticama, studentske

28

Page 29: 1. Kolokvij

kredite, potrošačke kredite,potraživanja specijaliziranih državnih institucija za financiranje javnih interesa, buduće primitke iz zdravstvenog i životnog osiguranja, isporuke plina i električne energije, stanarina, trgovačkih potraživanja, željezničkog prijevoza, telekomunikacijskih usluga i sličnih predvidivih ili ugovorenih budućih priljeva.Za širu primjenu tehnika sekuritizacije nužna je moderna računalna tehnologija koja omogućava uredne evidencije, snižava troškove i omogućava krojenje raznovrsnih skupova potraživanja, angažman države, dobra regulacija, računovodstveni propisi i odgovarajuća porezna politika.

40. REGULACIJA, DEREGULACIJA, REREGULACIJA U FINANCIJAMAU skladu sa liberalističkim shvaćanjem tržišta i njegovih samoregulirajućih mogućnosti, od 80-tih godina primjetan je proces deregulacije, tj uklanjanja brojnih regulatornih odredbi koje su određivale osnivanje i poslovanje banaka ali i drugih financijskih institucija. Regulacija određuje strukturu nacionalnog bankovnog sustava, utječe na broj banaka u zemlji, na njihovu veličinu,teritorijalnu rasprostranjenost, na vlasničku strukturu, može favorizirati postojeće banke ili povećavati kompetitivnost bankovnog sektora. Regulacija izravno utječe na uspjeh ili neuspjeh banaka. Određivanjem dozvoljenih poslova država određuje strukturu bilance banaka, veličinu i strukturu prihoda i rashoda i utječe na profitabilnost. Na poslovanje banaka veliki utjecaj može imati i ostala – nebankovna regulacija kao i učinkovitost sudstva.Ciljevi regulacije banaka su:1. Osigurati stabilan bankovni sustav kako bi se ojačalo povjerenje javnosti, posebno malih

štediša koji nisu u stanju sami procijeniti rizičnost banaka i sigurnost svojih depozita u njima2. Onemogućiti koncentraciju koja bi mogla dovesti do monopola pojedinih banaka ili

monopolske pozicije banaka u odnosu na ostatak financijskog tržišta3. Osigurati transmisijski kanal za učinkovito utjecanje novčanom politikom na realna

kretanja4. Onemogućiti neodgovorno ponašanje banaka kroz preuzimanje prevelikih rizika, zaštititi

komitente i osigurati regularnost na financijskom tržištu5. Omogućiti ostvarivanje prihvatljivih socijalnih ciljeva kao što je pružanje bankovnih

usluga svima pod jednakim uvjetima, kreditiranje stambenog zbrinjavanja i sl.6. Zaštititi same banke, tj.njihove vlasnike od loših odluka njihovih manageraNajvažniji cilj stroge i višeslojne regulacije banaka je spriječiti eroziju povjerenja javnosti u bankovni sektor jer iza suvremenog fiducijarnog novca, pa i iza banaka koje posluju s novčanom imovinom stoji samo povjerenje javnosti. Bankovna regulacija u pravilu je liberalnija u dobrim gospodarskim prilikama, a zaoštravanje propisa redovito slijedi nakon većih ekonomskih ili bankovnih kriza.Polazeći od shvaćanja da je banka javno dobro i da od propadanja banaka veću štetu trpi zajednica nego njihovi vlasnici, država je u poslovanju banaka nakon velike krize 30-tih godina postavila čvrsti regulatorni okvir. Primjer prečvrste regulacije banaka je Zakon o bankama iz 1933.(SAD) poznat i kao Glass-Steagallov zakon, čije najvažnije odredbe su bile: uvođenje sustava osiguranja depozita i osnivanje FDIC (Savezna korporacija za osiguranje depozita), odvajanje komercijalnog od investicijskog bankarstva, uvođenje ograničenja kamatnih stopa na ročne depozite i zabrana plaćanja kamata na depozite po viđenju, te povjeravanje vođenja kontrole novčanog optjecaja FOMC-u (Odboru za otvoreno tržište) Do 80-tih godina država je izravno ili preko središnje banke provodila kreditnu kontrolu, regulirala kamatne stope, određivala dozvoljive poslove i utjecala na strukturu aktive banaka. Nakon toga ipak ne dolazi do prestanka regulacije već je točnije da kroz reregulaciju – zamjenu jedne grupe pravila drugima – regulacija dobiva drukčije osobine. Najveći stupanj deregulacije doživio je SAD.Danas se smatra da država gospodarstvu više može pomoći osiguravajući mu stabilan, pravedan, djelotvoran i transparentan financijski sustav, nego osiguravajući mu jeftine kredite. Nova regulatorna pravila stoga više pozornosti obraćaju zaštitnim mehanizmima i preventivnom djelovanju, organizacijskim aspektima i tzv. prudencijalnoj regulaciji i kontroli.Baselski odbor bankovnih supervizora donio je niz pravila za poslovanje banaka, koja su prihvaćena i u suvremenom hrvatskom zakonodavstvu.Banke su obvezne primjenjivati pravila o adekvatnosti kapitala, o velikim i najvećim kreditima jednom zajmoprimcu, o plasmanima u zgrade, opremu, u vlasničke uloge u drugim financijskim organizacijama i poduzećima, o kreditima upravi i s bankom povezanim osobama i sl. Nametnute su im obveze angažiranja vanjskih revizora, obavještavanja javnosti, čuvanja bankarske tajne, osiguranja depozita,

29

Page 30: 1. Kolokvij

angažiranja kvalitetne uprave, održavanja likvidnosti. Posebne kontrolne institucije ili središnje banke provode stalni nadzor nad bankama i drugim financijskim institucijama kojim se osigurava njihovo razborito poslovanje.

41. INFORMATIČKA TEHNOLOGIJA U FINANCIJAMARazdoblje nakon 1970. smatra se razdobljem tehnološke revolucije u bankarstvu i financijama i još traje. Razvoj mikroelektronike, automatizacije i telekomunikacija omogućio je pojeftinjenje i inovacije financijskih proizvoda, usluga i procesa i omogućio bankama ulazak u gotovo sve poslove na financijskim tržištima, ali im je nametnuo i potpuno organizacijsko, tehnološko i kadrovsko restrukturiranje da bi mogle zadržati konkurentnost i opstati na tržištu. Tehnološke promjene u financijama dovele su do automatizacije postupaka, kontrole i informiranja i izvršile su snažan utjecaj na sve vidove bankarstva i financija. Jeftini kompjutori i uvođenje elektroničkog bankarstva snizili su troškove bankovnih usluga povećanom produktivnošću i ekonomijom razmjera, Informatička tehnologija je omogućila bankama uvođenje novih proizvoda i obavljanje poslova koje do sada nisu radile.Tehnološke promjene omogućavaju sigurno i sve jeftinije odvijanje domaćih i međunarodnih plaćanja, mijenjaju pojavne oblike novca, olakšavaju ulazak u nebankovne poslove i omogućavaju univerzalizaciju banaka. Slične koristi imaju i druge financijske institucije, a mijenjaju se i financijska tržišta: omogućena je dematerijalizacija vrijednosnica-njihova pretvorba u elektronički zapis, sustave automatskih kotacija na burzama i OTC tržištima, automatizaciju naloga, postupaka obračuna, knjiženja i registracije trgovanja vrijednosnicama i devizama. Omogućen je razvoj financiranja kroz sekuritizaciju, internacionalizaciju poslovanja, omogućeno je masovno poslovanje s građanima, operacije na financijskim tržištima, obrade poslova, ulazak svih institucija i sudionika u sve poslove financiranja i sl.Retail-maloprodajno bankarstvo – poslovanje s građanima, obrtnicima i malim poduzetnicima i borba za njihovu štednju je način odupiranja banaka konkurenciji institucionalnih investitora iza kojih stoje individualni štediše i ulagači. Kompjutorizacija im je omogućila vođenje velikog broja žiro tekućih ili kombiniranih računa, štednih računa, potrošačko kreditiranje, pametne čip kartice s mnogostrukim namjenama, evidencije i informiranje. Telefonsko bankarstvo i kompjuterska komunikacija promijenili su načine komuniciranja s bankom, smanjili gužve na šalterima i pojeftinili transakcije.Elektronski prijenos novca – EFT ili EPS – odvija se preko složenijih bankomata kao kompjutorizirane zamjene za blagajničke poslove ili jednostavnijih varijanti „isporučitelja gotovine“, POS terminala i sustava plaćanja računa telefonom.POS terminali omogućavaju da se posebnom debitnom ili kreditnom karticom zadužuje račun u banci i plati roba ili usluga prodajnom mjestu uz pružanje dokaza o prebacivanju sredstava na račun prodavača.SWIFT –sustav međunarodnih međubankovnih financijskih telekomunikacija je posebno računalno vođena mreža s članicama u 208 zemalja koja najbrže, najsigurnije i najjeftinije obavlja međunarodna plaćanja.Telebanking – obavljanje bankovnih poslova iz kuće ili ureda preko interneta ili terminalima koji ih povezuju s bankovnim računalima. Tako možemo plaćati račune, kredite, prenositi sredstva s računa na račun, otvarati depozitne račune, pribavljati proizvode i informacije i td. Ovi se poslovi mogu obavljati i sustavom telefonskog bankarstva.Ekspertni sustavi su baza znanja, informacija i iskustva bankovnih stručnjaka koji služe pri odobravanju kredita, izdavanju bankovnih kartica, određivanju cijena usluga i kamatnih stopa, investicijskom savjetovanju, prognoziranju volatilnosti pariteta pojedinih valuta, predviđanje kretanja na financijskim tržištima i td.Drive-in-bankarstvo – omogućava građanima 24-satno obavljanje određenih bankovnih poslova iz automobila (polaganje gotovine)Najvažniji problemi primjene suvremene tehnologije u financijama:1. visoki početni troškovi ulaganja u tehnologiju,

30

Page 31: 1. Kolokvij

2. „dupliranje“ kanala distribucije usluga uvođenjem kompjutorske ili telefonske komunikacije s jedne strane i nužnošću zadržavanja klasične mreže poslovnih jedinica s druge strane, što povećava troškove u prijelaznoj fazi

3. nesposobnost vrhunskog menadžmenta da tehnološki prekroji banku4. otpori od strane zaposlenih koji nisu u stanju prihvaćati tehnološke promjene5. problem zaštite od kriminalnih radnji6. problem zaštite podataka7. niska razina financijske tehnokulture komitenata i sl.Usavršavanje računalne tehnologije i radikalno snižavanje cijena opreme potrebne za uvođenje ovih inovacija pridonose brzom tehnološkom restrukturiranju i prilagodbi banaka tehnološkim promjenama.

42. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITAOpća nesigurnost i nepovjerenje u sustav štednje kod banaka i štedionica nakon Velike svjetske krize 30-tih doveli su do toga da je u SAD Bankovnim zakonom 1933. uveden sustav obvezatnog osiguranja depozita kod posebnih državnih osiguravateljnih agencija. Osnivanje FDIC je dokinulo tadašnju bankovnu paniku, prekinulo domino efekt seljenja depozita i radikalno smanjilo propadanje banaka u SAD slijedećih 60 godina. Djelomično i zbog toga je to rješenje danas prihvaćeno u gotovo svim zemljama. Sustav osiguranja depozita polazi od pretpostavke da prosječni štediša nije u stanju procijeniti bonitet banke ili štedionice. Svaka takva institucija dužna je osigurati sve depozite do 100.000 USD kod FDIC uz relativno niske i prema bonitetu institucije diferencijalne premije osiguranja. U slučaju propasti banaka ili štedionica, FDIC isplaćuje štedišama svaki iznos do 100.000 USD. Ovaj sustav je proširen i na kreditne unije koje štedne udjele članova osiguravaju kod institucije NCUSIF.Depoziti koje investitori drže na računima kod brokera zbog kupoprodaje vrijednosnica osigurani su u SAD kod Korporacije za zaštitu kupaca vrijednosnica. Osiguranje kod privatnih osiguravatelja pokazalo se zbog njihova propadanja nepogodnim.Sustav osiguranja depozita nadvladao je sustav jamčenja od strane države ili središnje banke. Smatra se da država ne smije besplatno jamčiti štednju kod privatnih banaka jer time, između ostaloga, potiče neracionalne ili nesigurne plasmane takvih sredstava. S druge strane, sustavu osiguranja depozita predbacuje se tzv. moralni hazard jer se banke, zbog toga što su njihove obveze osigurane, ponašaju manje odgovorno u kreditnim aktivnostima jer u slučaju propasti neće snositi punu cijenu kreditnih gubitaka. Smatra se da su štedni depoziti bolje zaštićeni u velikim nego u malim institucijama.EU se također odlučila za sustav osiguranja depozita. 1986. je donijela „Preporuke za osiguranje depozita“, a od 1995. na snazi je Smjernica o osiguranju depozita prema kojoj su osigurani oročeni depoziti i depoziti na tekućim računima do iznosa od tadašnjih 20.000 ECU. Danas su svi depoziti u EU osigurani do iznosa od 20.000 eura što će prihvatiti i Hrvatska promjenama zakonodavstva.Sustav obveznog osiguranja depozita kod Državne agencije za osiguranje depozita u RH je uveden Zakonom o bankama i štedionicama iz 1993. Detalji osiguranja su preciznije razrađeni Pravilnikom o osiguranju štednih uloga iz lipnja 1997.g.

43. ULOGA DRŽAVE NA FINANCIJSKOM TRŽIŠTUDržava je najvažniji regulator financijskog sustava. Određujući zakonima strukturu bankovnog, kreditnog i novčanog sustava, djelatnost nebankovnih financijskih institucija, uvjete emisije i trgovanje vrijednosnicama, funkcioniranje financijskih tržišta i sl. ona određuje okvir unutar kojeg se na tržišnim principima odvijaju financijske transakcije. Nadzor nad djelovanjem monetarnog sustava obavlja novčanom politikom i kontrolom središnja banka, dok prudencijalnu kontrolu obavlja jednu ili više posebnih državnih nadzornih institucija ili, kao kod nas, središnja banka.Izravno sudjelovanje države na financijskim tržištima odvija se kroz politiku javnog duga. Nedostajuća sredstva u proračunu država pribavlja kao i svi drugi deficitni sektori – po komercijalnim uvjetima, na financijskim tržištima. Država sredstva pribavlja emisijom utrživih zadužnica, neutrživih štednih certifikata, izravnim pozajmljivanjem od banaka, prodajom financijske imovine, a ponegdje kreditima od središnje banke.Državne vrijednosnice čine osnovu svakog razvijenog financijskog tržišta, temelj su pri izgradnji strukture financijske imovine individualnih i institucionalnih investitora, a kupuju se i prodaju i u politici otvorenog tržišta središnjih banaka. Njihove kamatne stope, prinosi, cijene i trendovi indikator su i referentne stope novčanog tržišta i tržišta kapitala.

31

Page 32: 1. Kolokvij

Država se na financijska tržišta uključuje i preko lokalnih organa vlasti, izvanproračunskih agencija ili fondova, financijskih institucija za financiranje posebnih namjena, preko privatnih i od države sponzoriranih institucija osiguranja, jamčenja ili kreditiranja posebnih namjena, preko državnih mirovinskih fondova, osiguravateljnih institucija i sl.Osim što osigurava regularnost na financijskom tržištu, štiteći u prvom redu male štediše i ulagače, država je na tome tržištu aktivni, stalni i važan sudionik ali bez posebnih prava, bilo da se pojavljuje kao dužnik ili investitor. Uspjeh pribavljanja sredstava ovisi prvenstveno o uvjetima koje država nudi investitorima u njene zadužnice.

DISINTERMEDIJACIJA – pojava preseljavanja novčanih sredstava s indirektnog na direktno tržište, čime se zaobilazi posrednička uloga financijskih institucija, a krajnji zajmodavci i krajnji zajmoprimci sve više posluju izravno. Među najvažnijim uzrocima ove pojave bila su ograničenja kamatnih stopa koje su depozitne institucije smjele obračunavati na depozite primljene od javnosti zbog čega su deponenti preseljavali svoja sredstva na direktna kreditna tržišta, u vrijednosnice za koje nisu vrijedila ograničenja jer se na njima kamatne stope formiraju tržišno, tj.na višoj razini i u one plasmane na koje se ograničenja ne odnose. Drugi važan uzrok pojave disintermedijacije je u činjenici da mnoga velika poduzeća imaju bolji bonitet od mnogih financijskih posrednika i da se novčana potraživanja prema njima na tržištu prihvaćaju bez rezervi, što je brojnim tvrtkama omogućilo jeftinije izravno zaduživanje na financijskim tržištima umjesto uzimanja bankovnih kredita. Proces disintermedijacije posljednjih je godina oslabio jer su ukidana ili ublažena dotadašnja kamatna ograničenja koja su depozitne institucije dovodila u nepovoljan tržišni položaj.FINANCIJSKE INOVACIJE – zbog povećane kompetitivnosti i nužde osvajanja ili zadržavanja tržišnog udjela, banke i drugi sudionici financijskog tržišta kreirali su brojne financijske inovacije. Inovacije se pojavljuju kao novi proizvodi: nul-kupon ili zero-kupon obveznice, junk bonds, debt equity i druge zamjene (swap), prodaja vrijednosnica uz duboki diskont, štedno-transakcijski računi…kao novi procesi: ATM, POS terminali, automatski kliring, drive-in bankarstvo,SWIFT…i kao nove procedure: u poslovanju. Uzroci inovacija su inflacija i promjenjive kamatne stope, promjene regulacije, poreznih propisa, napredak tehnologije i znanosti. Temeljne posljedice inovacija su u tome što financijska tržišta postaju konkurentnija i djelotvornija, marže financijskog poslovanja niže, a financijske usluge jeftinije.

44. HRVATSKI FIN. SUSTAV- STRUKTURAInvesticijsko bankarstvo se razvijalo donekle unutar postojećih univerzalnih banaka,a budućnost im je vjerojatno unutar brokerskih društava i poslovnih banaka.Postojeća Zagrebačka burza je u početnom razdoblju služila kao servis države u procesu privatizacije postojećih poduzeća, no sve intenzivnije trgovanje dionicama upućuje da je sekundarno tržište od 1998. g. konačno zaživjelo i da burza preuzima očekivanu ulogu.Tržište novca Zagreb prvenstveno je mjesto trgovanja novčanim viškovima banaka zbog održavanja njihove likvidnosti, dok se kratkoročnim vrijednosnim papirima trguje tek povremeno. Postojeće brokerske kuće osnovane su 1991. i 1992. g. prema tadašnjem Zakonu o poduzećima. Prema Zakonu o tržištu vrijednosnim papirima definirane su kao brokeri – dealeri, što je i u svijetu praksa.Tržište vrijednosnicama konceptualno je definirano i zadovoljavajuće je institucionalno uređeno, ali u praksi donekle postoji kao equity –dioničko tržište, što je posljedica provedene pretvorbe i privatizacije poduzeća. Kreditno tržište se i dalje svodi na dominaciju bankovnih kredita bez značajnijeg udjela dugoročnih i kratkoročnih zadužnica poduzeća.Primarno tržište vrijednosnih papira najvećim dijelom čine dionice emitirane u procesu privatizacije. Problemi ovog tržišta su u nedostatku informacija koje pomažu tržišnom vrednovanju dionica i poduzeća, zaštita prava manjinskih dioničara, donedavna suzdržanost stanovništva od ulaganja u vrijednosnice, ograničeni izvori za dugoročna ulaganja, nedostatak tradicije, navika i znanja, a posebno nedostatak vrijednosnica, u prvom redu zadužnica.U proteklom razdoblju donekle je izgrađena struktura nebankovnih financijskih institucija od kojih neke prije nisu postojale (investicijski i mirovinski fondovi), a neke nisu poslovale kao tržišne institucije. Uspostavljen je zakonski i regulatorni okvir i osnovna struktura tržišta vrijednosnih papira. Formirane su potpuno nove institucije prudencijalne kontrole banaka, tržišta vrijednosnih papira i drugih institucija.

32

Page 33: 1. Kolokvij

Zakonska regulativa sustavno se usklađuje s regulativom EU. Funkcije, zadaci i operativni okvir za vođenje novčane politike HNB usklađeni su s Eurosustavom 2001.g.U usporedbi s razvijenim zemljama i EU RH treba produbiti financijski sektor, povećati stupanj financijske intermedijacije i efikasnosti i u mnogim ostalim elementima pripremiti ga i učiniti kompatibilnim financijskim sektorima u EU. Pri tom treba imati u vidu da je u RH financijski sektor mali, da su niži dohoci, dominacija banaka jače izražena nego u tim zemljama, sustav je u rukama stranih vlasnika, raspoloživo je daleko manje primjenjivanih financijskih instrumenata, kamatne marže su više, visoka je zaduženost zemlje u inozemstvu, neki segmenti vrijednosnica još ne postoje…Unatoč sličnostima, hrv.sustav znatno zaostaje za financijskim sustavima većine zemalja članica EU.

FINANCIJSKE INSTITUCIJE U RH:I SREDIŠNJA BANKAII DEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

1. Banke2. Štedne banke3. Stambene štedionice4. Kreditne unije

III NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE1. ugovorne štedne institucije

1.1. Osiguravateljne institucije1.2. Mirovinski fondovi kapitalskog tipa

a) Obveznib) Dobrovoljni

2. investicijski fondovi2.1. Otvoreni investicijski fondovi2.2. Zatvoreni investicijski fondovi

45. DEFINIRANJE BANAKA U RHZakon posebno ne definira banku već se bankom smatra ona „financijska institucija koja je od HNB dobila odobrenje za rad. Riječ „banka“ ili izvedenicu te riječi u nazivu tvrtke ne može koristiti nitko ako nije takvo odobrenje dobio od HNB, a samo iznimno ako je to drugim zakonom dopušteno. Upis banke u sudski registar moguć je samo uz prethodno odobrenje HNB.Uređujući uvjete za osnivanje, poslovanje i prestanak rada te nadzor i kontrolu banaka posebnim zakonom, zakonodavac je jasno razgraničio banku od ostalih financijskih institucija i definirao je cijelim zakonom. Izdvajanje i posebno reguliranje banaka uobičajeno je zbog njihovog velikog značenja u svakom financijskom sustavu, a još više zbog činjenice da banka kao depozitna institucija sudjeluje u monetarnom procesu te se zajedno sa drugim takvim institucijama podvrgava monetarnoj kontroli središnje banke. Zbog toga, za razliku od hrvatskih zakona, smjernice Europske unije ne upotrebljavaju riječ „banka“ već izraz „kreditna institucija“. Taj je monetarni aspekt odlučujući za izdvajanje kreditnih institucija u posebnu skupinu i njihovo zajedničko zakonsko reguliranje. Zbog toga su npr. kreditne institucije u EU zajedno sa središnjim bankama razvrstane u Monetarne financijske institucije (MFI) koje čine sektor emisije novca u euro području.Iz izloženog proizlazi da su banke u svakom pogledu najvažnije financijske institucije ali su i dio strukture kreditnih institucija koje se po svojim karakteristikama i odnosu prema središnjoj banci razlikuju od drugih institucija. Zbog toga je suvremeno zakonodavstvo EU i njezinih članica posebno bankovno zakonodavstvo zamijenilo modernijim konceptom zajedničkog reguliranja svih kreditnih institucija, što će se uskoro učiniti i u Hrvatskoj. Po pravnom statusu banke su u RH dionička društva. Oblik dioničkog društva za banke je u svijetu dominantan, a kod nas je prihvatljiv i zbog dodatnog reguliranja dioničkih društava u Zakonu o trgovačkim društvima.

33

Page 34: 1. Kolokvij

46. OSNIVANJE I POSLOVI BANAKA U RHOsnivanje banke i odobrenje za rad: uvjeti za osnivanje banke moraju biti jasno navedeni u zakonu, a ulazak u bankarstvo slobodan svima koji su spremni poslovati u skladu s propisima i standardima bankovne prakse. Banku mogu osnivati domaće i strane fizičke i pravne osobe. Ne postoje ograničenja u broju osoba – osnivača, podjela na domaće i strane osobe, na pravne i fizičke osobe, ograničenja u pogledu udjela pojedine osobe pri osnivanju banke i sl.Zahtjev za davanje odobrenja za rad banke osnivači podnose HNB, a oblik i sadržaj zahtjeva propisuje HNB. Odobrenja za osnivanje banke i obavljanje bankovnih i dijela ili svih financijskih usluga daje Savjet HNB. HNB može i odbiti davanje odobrenja, oduzeti odobrenje ili ograničiti poslovnu samostalnost banke. Takvi su slučajevi precizno navedeni u Zakonu o bankama i Zakonu o HNB.Odobrenje za radi minimalni osnovni kapital od 40 mln kn preduvjet su upisa banke u sudski registar.Odobrenje HNB je potrebno i u postupku pripajanja banaka. U slučaju spajanja potrebno je i odobrenje svakoj banci za spajanje i dodatno odobrenje za rad nove banke. HNB će odbiti izdavanje odobrenja za pripajanje i spajanje ako bi tim postupcima došlo do koncentracije u bankovnom sustavu koja bi mogla narušiti tržišnu utakmicu ili ako bi takvi postupci negativno utjecali na provođenje novčane i devizne politike RH. Ako hrvatska banka želi u inozemstvu pružati usluge izravno ili preko podružnica mora o tome obavijestiti HNB ili ishoditi posebno odobrenje, a ako u inozemstvu namjerava osnovati samo predstavništvo koje ne pruža financijske usluge, već samo usluge istraživanja tržišta i predstavljanja banke, dovoljno je samo o tome obavijestiti HNB.Bankovne usluge u RH osim domaćih banaka mogu pružati izravno ili preko podružnica i strane banke. Pri tom su propisani različiti uvjeti za banke i podružnice iz država članica EU i iz ostalih zemalja.

Poslovi banaka u RH: bankovnim uslugama smatraju se poslovi primanja novčanih depozita i odobravanja kredita i drugih plasmana iz tih sredstava u svoje ime i za svoj račun, kao i izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca. Uz ove bankovne usluge, hrvatske poslovne banke kao univerzalne financijske institucije smiju, ako im je to prethodno odobrila HNB, kod suda registrirati kao svoju djelatnost i neke ili sve dodatne „financijske usluge“:

1. izdavanje garancija ili drugih jamstava2. factoring3. financijski najam (leasing)4. kreditiranje, uključujući potrošačke i hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova i forfeiting5. trgovanje u svoje ime i za svoj račun ili u svoje ime i za račun komitenta:

a) instrumentima tržišta novca i ostalim prenosivim vrijednosnim papirimab) stranim sredstvima plaćanja uključujući mjenjačke poslovec) financijskim terminskim ugovorima i opcijamad) valutnim i kamatnim instrumentima

6. obavljanje platnog prometa u zemlji i s inozemstvom7. Prikupljanje, izrada analiza i davanje informacija o kreditnoj sposobnosti pravnih i fizičkih osoba8. obavljanje poslova zastupanja u osiguranju9. iznajmljivanje sefova10. posredovanje pri sklapanju financijskih poslova11. usluge vezane uz vrijednosne papire12. upravljanje mirovinskim i investicijskim fondovima

34

Page 35: 1. Kolokvij

13. savjetovanje u pogledu strukture kapitala, poslovne strategije i sličnih pitanja kao i pružanja usluga koje se odnose na stjecanje dionica i poslovnih udjela u drugim društvima i druga značajna ulaganja

Ove financijske usluge uobičajeno pružaju nebankovne financijske institucije u skladu sa posebnim zakonima ali ih smiju obavljati i banke uz posebno odobrenje HNB, ali bankovne usluge smiju obavljati samo banke.Pored klasičnih bankovnih usluga bankama je dozvoljeno obavljanje i onih poslova koji po svojoj prirodi pripadaju tipu univerzalnih banaka kakve su naše, ali i većina banaka u svijetu. To su poslovi brokeraže i investicijskog bankarstva, poslovi leasinga, factoringa, forfeitinga, vođenja investicijskih i mirovinskih fondova, imovinskofinancijskog restrukturiranja poduzeća, poslovi s financijskim izvedenicama, a ostavljena je mogućnost da banke, uz suglasnost HNB dobiju dopuštenje i za one financijske poslove koji nisu navedeni u zakonu. Ovakvo određivanje bankovnog poslovanja u Hrvatskoj uglavnom je sukladno odgovarajućoj smjernici Europske unije i odgovara suvremenim rješenjima u svijetu.

47. STAMBENE ŠTEDIONICE I ŠTEDNOKREDITNE ZADRUGEPočele su se razvijati tek nakon demokratskih promjena.Stambene štedionice su postale element našeg financijskog sustava početkom 1998.god. Stambene štedionice su specijalizirane štedne depozitne institucije koje prikupljaju namjensku stambenu štednju s ciljem financiranja izgradnje obiteljskih kuća, izgradnje i kupnje stanova, kupnje i opremanja građevinskih zemljišta. Osnivaju ih banke, a vode štednju u kunama i u devizama. Država im pruža potporu premiranjem štednje iz državnog proračuna. Odobrenje za rad od HNB je dobilo 5 stambenih štedionica. U usporedbi s veličinom banaka, stambene štedionice su male institucije koje, unatoč rastu depozita i ukupne aktive, još uvijek nisu preuzele onu ulogu u stambenom kreditiranju koja im je namijenjena. Prvi kredit je isplaćen tek 2000.g. (da bi se ostvarilo pravo na stambeni kredit, treba štedjeti najmanje 2 godine). Državna poticajna sredstva iznose 15% iznosa uplaćene stambene štednje u kalendarskoj godini (do 750 kn) ali najviše do 5.000,00 kn po stambenom štediši. Ako je vrijeme štednje dulje od 5 g.,štediši se isplaćuju državna poticajna sredstva i kamate bez obzira uzima li stambeni kredit ili ne, a ako je razdoblje štednje kraće od 5 god., treba dići stambeni kredit da bi dobio poticajna sredstva.U 2007.god. tri stambene štedionice su poslovale s gubitkom, a dvije s dobiti.Štednokreditne zadruge su regulirane zakonima o štedno kreditnim zadrugama iz 1998. i 2002. g.Štedno kreditna zadruga je trebala udruživati građane i dotadašnje članove štedno-kreditnih institucija na načelu uzajamne štednje u kojoj će svaki zadrugar biti ravnopravan. Mogu je osnovati najmanje 30 poslovno sposobnih fizičkih osoba koje su samostalnim radom obavljale dopuštenu djelatnost, individualnih poljoprivrednika i građana. Ukupan iznos zadružnih udjela prilikom osnivanja zadruge ne smije iznositi manje od 100.000,00 kn. Zadrugari su ravnopravni bez obzira na veličinu zadružnog udjela kojeg su posjedovali. Štedno-kreditne zadruge smjele su prikupljati štedne uloge od zadrugara u domaćoj valuti, odobravati im kredite i davati garancije, obavljati mjenjačke i poslove platnog prometa za zadrugare, te financijsko - knjigovodstvene i konzalting usluge, a slobodna sredstva su mogli ulagati u vrijednosne papire RH. Mogla je primati kao depozit ili kredit sredstva tijela državne uprave, jedinica lokalne i regionalne samouprave, Hrvatske banke za obnovu i razvoj, fondova, pravnih osoba, zadruga, obrtničkih komora, gospodarskih komora, zadružnih saveza i udruženja obrtnika, sindikata, međunarodnih organizacija, te donacije, a u svrhu odobravanja namjenskih kredita zadrugarima. Odobrenje za rad zadruge izdavalo je Ministarstvo financija koje je bilo nadležno i za provedbu njihovog nadzora. Štedni ulozi kod ŠKZ nisu bili osigurani kod Agencije za osiguranje depozita već su za njih jamčili zadrugari svojim udjelima. Iako brojne, ŠKZ su u RH bile najmanje štedne depozitne institucije u RH. Problem: osnivane su zbog profitabilnosti iako su to ustvari neprofitne uzajamne štedno depozitne institucije. Zbog nedorečenosti zakona i zakonskih propusta, te nepoštivanja zakona 2006. god. provedena je još jedna reforma ŠKZ izmjenama Zakona o bankama i Zakonima o kreditnim unijama kojim su sve ŠKZ koje su imale odobrenje za rad i bile upisane u sudski registar bile dužne do travnja 2007. donijeti odluku o: preoblikovanju u kreditnu uniju, preoblikovanju u štednu banku ili o prestanku rada i pokretanju postupka likvidacijeKreditna unija – financijska institucija sa sjedištem u RH koja je od HNB dobila odobrenje za rad i smije obavljati slijedeće djelatnosti:

1. primati novčane depozite članova u domaćoj valuti2. odobravati kredite članovima u domaćoj valuti3. obavljati mjenjačke poslove za članove4. dodjeljivati novčanu pomoć članovima

35

Page 36: 1. Kolokvij

5. davati jamstva za obveze članova u domaćoj valutiKreditnu uniju može osnovati najmanje 30 osoba koje ispunjavaju temeljni preduvjet zajedničkog – uzajamnog interesa, a koji se ostvaruje jednim od slijedećih načela: načelu zaposlenja ili načelu zanimanja odnosno profesije ili teritorijalnom načelu. Iznimno, kreditna unija može biti osnovana i na drugom načelu koje osigurava ostvarivanje zajedničkog interesa i financijske uzajamnosti članova kreditne unije. Zakon propisuje da članovi kreditne unije mogu biti samo fizičke osobe s prebivalištem i trgovci pojedinci i obrtnici sa sjedištem u RH. Svaki osnivač kao i član kreditne unije ima pravo samo na jedan glas na skupštini. Temeljni kapital kreditne unije je ukupan iznos članskih udjela, a ne može iznositi manje od 500.000,00 kn. Prije upisa kreditne unije u sudski registar temeljni kapital mora biti u cijelosti uplaćen u novcu. Najviši iznos članskih udjela pojedinog člana kreditne unije i s njim povezanih osoba ne smije biti veći od 5% ukupnog iznosa članskih udjela. Kreditna unija ima upravu, nadzorni odbor i skupštinu čije su nadležnosti u osnovi jednake nadležnostima istih tijela drugih trgovačkih društava. Nadzor nad poslovanjem kreditnih unija provodi HNB.

48. NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE U RH NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE1. ugovorne štedne institucije

1.1. Osiguravateljne institucije1.2. Mirovinski fondovi kapitalskog tipa

a) Obveznib) Dobrovoljni

2. investicijski fondovi2.1. Otvoreni investicijski fondovi2.2. Zatvoreni investicijski fondovi

Investicijski fondovi nove su financijske institucije na hrvatskom financijskom sustavu, a očekuje ih brz i uspješan razvoj. Mogu se osnivati kao otvoreni i zatvoreni fondovi, svih vrsta i namjena. Odobrenje za osnivanje fonda daje HANFA. Investicijske fondove mogu osnivati i njima upravljati samo posebna društva za upravljanje fondovima koja se osnivaju kao dionička društva ili društva s ograničenom odgovornošću. Društvo smije otpočeti s poslovanjem ako dobije odobrenje Agencije. Temeljni kapital društva mora iznositi najmanje 1 mln kn i mora biti uplaćen u trenutku podnošenja zahtjeva za odobrenje rada društva. Najmanji iznos temeljnog kapitala zatvorenog fonda s javnom ponudom iznosi 5 mln kn.Depozitne banke investicijskih fondova mogu biti banke sa sjedištem u RH.Na osnovi zakona o privatizaciji ministar privatizacije je donio Pravilnik o dodjeli dionica bez naplate prognanicima, izbjeglicama, invalidima Domovinskog rata, obiteljima nestalih osoba i bivšim političkim zatvorenicima i o postupcima prikupljanja kupona za formiranje privatizacijskih investicijskih fondova.Brokerske kuće bave se trgovinom vrijednosnicama u svoje ili tuđe ime, upravljanjem portfeljem vrijednosnica svojih klijenata, investicijskim savjetovanjem i bankarstvom. Vrlo su važne u trgovini vrijednosnicama. Zagrebačka burza jedina je burza vrijednosnica u Hrvatskoj. Osnovana je 1991. i djeluje kao neprofitna institucija. Do sredstava dolazi članarinama i naknadama za pružanje svojih usluga. Da bi se postalo članim burze potrebno je kupiti burzovno mjesto. Bilježi visoke stope rasta.Uz nju kao instituciju trgovanja vrijednosnicama možemo nabrojati Varaždinsko tržište vrijednosnih papira i Tržište novca Zagreb na kojem se trguje novčanim viškovima banaka i drugih fin. institucija. Osiguravateljna društva – Zakonima o osiguranju se uređuju uvjeti i način obavljanja poslova u društvima koji se bave osiguranjem imovine i osoba, kao i nadzor nad njihovim poslovanjem. Izdavanje odobrenja za rad društva za osiguranje i nadzor nad njihovim poslovanjem obavlja HANFA. Ima ih 22 od kojih je 10 u domaćem, a 12 u stranom vlasništvu, a najveće je «Croatia osiguranje».Mirovinski fondovi – u RH je 01.01.2002. započeo proces mirovinske reforme i stvaranja mirovinskog sustava temeljenog na individualnoj kapitaliziranoj štednji. Osnovni cilj provedene mirovinske reformeje bio uspostavljanje dugoročno održivog mirovinskog sustava usklađenog s gospodarskim i demografskim kretanjima. Novi mirovinski sustav čine tri stupa mirovinskog osiguranja: obavezni prvi stup temelji se na generacijskoj solidarnosti, a u drugom obveznom i trećem dobrovoljnom stupu mirovine će se financirati iz vlastite kapitalizirane štednje osiguranika, koja nastaje uplatom doprinosa pojedinaca u mirovinske fondove. U cilju poticanja štednje članovi dobrovoljnih mirovinskih fondova imaju pravo na državna poticajna sredstva i porezne olakšice.Nadzor nad funkcioniranjem kapitaliziranog sustava mirovinskog osiguranja provodi HANFA, a kao tehničko središte mirovinskog sustava – vođenje evidencija i stvaranje baze podataka – osnovan je Središnji registar osiguranika REGOS.

36

Page 37: 1. Kolokvij

49. TRŽIŠTE VRIJEDNOSNICA U RHZakonskom regulacijom uređen je postupak izdavanja vrijednosnih papira, poslovi s vrijednosnim papirima i osobe ovlaštene za poslovanje s njima, sustav organiziranog javnog trgovanja vrijednosnicama, zaštita ulagatelja, ustrojstvo, djelokrug i nadležnosti Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga i Središnje depozitarne agencije.U siječnju 2006. s radom započinje HANFA, nova središnja institucija za nadzor svih nedepozitnih financijskih institucija, tržišta vrijednosnih papira i njegovih sudionika, kao samostalna i neovisna pravna osoba, odgovorna Hrvatskom državnom saboru, a temeljni ciljevi rada su joj promicanje i očuvanje stabilnosti financijskog sustava i nadzor poštivanja zakonitosti poslovanja subjekata koji su predmet njezinog nadzora. Dužna je upoznavati javnost s ulogom i načinom funkcioniranja financijskog sustava, uključujući i razvijanje svijesti o koristima i rizicima koji su povezani s različitim vrstama ulaganja i financijskih poslova.

U izvršavanju ovih ciljeva agencija treba surađivati s Vladom RH i drugim tijelima.Upravu Agencije čini 5 članova od kojih se jedan imenuje predsjednikom, a drugi zamjenikom. Imenuje ih i razrješava Hrvatski sabor na prijedlog Vlade RH na razdoblje od 6 godina. Savjetodavno tijelo agencije ima 9 članova od kojih 3 imenuje Vlada RH, a preostalih 5 biraju predstavnici udruga subjekata nadzora pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, a predsjednik uprave agencije je član savjeta po službenoj dužnosti. Biraju se na 4 godine, daju mišljenja, stručne i znanstvene savjete, moraju imati VSS, ugled stručnjaka iz područja financija, računovodstva, prava, upravljanja ili aktuarske znanosti.Agencija je dužna jednom godišnje podnijeti Vladi RH i Hrvatskom saboru izviješće o svom radu i stanju financijskih institucija i tržišta koje nadzire.Primarno tržište vrijednosnih papira najvećim dijelom čine dionice emitirane u procesu privatizacije. Problemi ovog tržišta su u nedostatku informacija koje pomažu tržišnom vrednovanju dionica i poduzeća, zaštita prava manjinskih dioničara, donedavna suzdržanost stanovništva od ulaganja u vrijednosnice, ograničeni izvori za dugoročna ulaganja, nedostatak tradicije, navika i znanja, a posebno nedostatak vrijednosnica, u prvom redu zadužnica.Zagrebačka burza d.d. Zagreb je osnovana u lipnju 1991. i predstavlja jedino organizirano i centralizirano sekundarno tržište vrijednosnica u RH (2007.g. joj je pripojena Varaždinska burza). Temeljni kapital burze iznosi 40.408.000,00 kn, osnovalo ju je 25 hrvatskih banaka i osiguravateljnih institucija kao neprofitnu instituciju, sudionici u trgovini na burzi su isključivo 44 društva za poslovanje s vrijednosnim papirima koja su članovi burze. Za članstvo na burzi je potrebno platiti burzovno mjesto po cijeni od 400.000,00 kn. Djelatnost burze se financira članarinama, naknadama za trgovanje na burzi, naknadama za uvrštenje vrijednosnih papira i za pružanje burzovnih informacija.Vrijednosnicama se na burzi trguje pomoću elektroničkog sustava OMX X-Stream. Ovisno o zahtijevanom stupnju javnosti kao i veličine izdavatelja, Zagrebačka burza imala je 2007.g. šest sustava trgovanja – kotacija:1. Službeno tržište – prva kotacija burze je najzahtjevnija. Temeljni kapital

izdavatelja ili očekivana tržišna kapitalizacija dionica mora iznositi najmanje 100 mln kn, odnosno ukupna nominalna vrijednost obveznica koje se uvrštavaju najmanje 50 mln kn. Tu su uvrštene i dionice ZIF-ova čiji je temeljni kapital min.25 mln kn, a kratkoročni vrijednosni papiri samo onih izdavatelja čije su dionice ili obveznice već uvrštene u ovu kotaciju. Te kriterije je u 2007.god.zadovoljavalo 13 izdanja redovnih dionica, 1 izdanje povlaštenih dionica, 54 izdanja obveznica i 6 izdanja komercijalnih zapisa

2. Tržište ZIF – tržište dionica zatvorenih investicijskih fondova – u ovu kotaciju mogu se uvrstiti dionice zatvorenih investicijskih fondova čiji temeljni kapital iznosi min.5 mln kn. U njoj kotira 9 izdanja vrijednosnih papira.

3. Redovito tržište – u ovu kotaciju se mogu uvrstiti dionice izdavatelja čiji temeljni kapital iznosi min.20 mln kn, ali je moguće i manje ako je očekivana tržišna kapitalizacija ovih dionica veća od 10 mln kn, ako dioničko društvo ima najmanje 50 dioničara i ako je najmanje 15% dionica distribuirano javnosti. U ovu kotaciju mogu biti uvrštene i obveznice čija ukupna nominalna vrijednost prelazi 15 mln kn, kao i kratkoročne zadužnice čija je nominalna vrijednost minimalno 5 mln kn. Ove uvjete ispunila su 2 izdanja obveznica i 19 izdanja komercijalnih zapisa.

37

Page 38: 1. Kolokvij

4. Usporedno tržište –trguje se dionicama i obveznicama koje ne ispunjavaju kriterije uvrštenja u neku od službenih kotacija. Vrij. papiri mogu biti uvršteni na ovo tržište na prijedlog člana i odlukom burze. Tijekom 2007. se trgovalo sa 106 redovnih dionica, 6 povlaštenih dionica i 3 obveznice.

5. Tržište JDD – tržište javnih dioničkih društava –u kotaciju je 2007.bilo uvršteno 248 izdanja dionica

6. Tržište prava – ovo tržište sadrži prava na dodjelu određenih dionica / poslovnih udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju. Izdavatelji Prava su Min. Javnih radova, obnove i graditeljstva, Min.financija, Min. Pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Min pomorstva, prometa i veza, te Hrvatske vode. U kotaciju su u 2007.bila uvrštena 2 vrijednosna papira.

Službeni indeks Zagrebačke burze je CROBEX uveden 1.9.1997., a njegova vrijednost je iznosila 1000 bodova. Konstruiran na osnovi tržišne kapitalizacije dionica 32 poduzeća. Drugi službeni indeks Zagrebačke burze je CROBIS uveden 01.10.2002., bazna vrijednost mu je 100 bodova i namijenjen je obveznicama. To je cjenovni indeks vagan na osnovi tržišne kapitalizacije, pri čemu ponder pojedine obveznice u indeksu ne može prijeći 35%.

38