SOCIJALNA ETIKA

Iskustvo nam svjedoči da čovjek živi u odnosima i u vezi s drugim ljudima.Kada ne bi bilo takovih odnosa mnoge ljudske djelatnosti potpuno bi izgubile smisao. Većina ljudskih djelatnosti odvija se u »međuosobnom prostoru« jer kao uvjet svojeg ostvarivanja pretpostavlja osobni odnos i dodir s drugim ljudima.Najveći su dio tih odnosa interpersonalni (odnos između pojedinih osoba), koji se zbivaju u individualnom okviru pojedinačnih ciljeva (komunikacija, zahvalnost, prijateljstvo, bijes, mržnja).Iako su ti odnosi usmjereni prema drugome, ostaju na razini pojedinaca te razmatranje takvih odnosa pripada području individualne etike.

Postoje i drugi odnosi, socijalni, koji se odvijaju između skupova od više osoba koje su udružene tako da čine neku cjelinu.Takva udruženja imaju kao cilj neko zajedničko dobro koje nadilazi pojedinca. To redovito nazivamo socijalnim ili društvenim fenomenom kojeg istražuju razne socijalne nauke a općenito se dijele na: empiričke i filozofske socijalne nauke.

Empiričke ili pozitivne socijalne nauke gledaju socijalni fenomen fenomenološki, tj. analiziraju socijalnu stvarnost, ispitujući njezine karakteristike, strukture, promjene, utjecaje te određuju zakone po kojima se one ravnaju.Sociologija se danas redovito uzima kao empirička znanost o društvu u njegovoj strukturi i dinamizmu. Bavi se socijalnim fenomenom kao takvim, analizirajući pozitivnom metodom opažanja strukture i funkcije društvenih oblika, veza i sl.Opća sociologija prikazuje opće i zajedničke crte različitih socijalnih fenomena, odnosa i oblika socijalne stvarnosti.Specijalna sociologija analizira odnose i fenomene na raznim socijalnim područjima. Ima ih toliko koliko postoji pojedinih vrsta socijalnih fenomena (sociologija religije, morala, prava, umjetnosti, odgoja, rada, industrije, poljoprivrede, politike, kulture, obitelji, grada, proleterijata, govora ili mišljenja i znanja, javnog mnijenja, rata, kriminala).

Filozofske socijalne nauke pristupaju socijalnom fenomenu s filozofskog stajališta, postavljajući prava filozofska pitanja njihovih uzroka i svrhe.Socijalna filozofija istražuje posljednju, unutrašnju, temeljnu stvarnost socijalnog fenomena, nastojeći otkriti njegovu bit, posljednje filozofske razloge, To je metafizika ili ontologija socijalnog bića.Kao formalni objekt ima nešto bitno i nužno, dok joj je materijalni objekt isti kao i u drugim socijalnim naukama.I ona se može podjeliti na opću (istražuje temeljna pitanja socijalnog života) i specijalnu (istražuje različite oblike socijalnih fenomena – obitelj, država, institucije).Socijalna etika kao dio socijalne filozofije proučava i postavlja norme što reguliraju ljudsko djelovanje na socijalnom području – formulira moralne zahtjeve u socijalnom životu. Usvaja opća etička načela i primjenjuje ih na čovjekove društvene situacije.Politička filozofija kao dio socijalne filozofije promatra najvažniji oblik društvenih zajednica – državu.Često se smatra da je upravo politička filozofija (politička etika) glavni dio socijalne filozofije i etike jer je upravo država kao društveni oblik najvažniji u

1

čovjekovu životu. Socijalna načela mogu se najbolje primjenjivati na ustrojstvu države.

Postoji i teološka socijalna nauka koja ljudsku socijalnu narav gleda s gledišta religijske objave istražujući naravna i vrhunaravna načela koja su sadržana u objavi. Spada u teologiju.

2

OPĆA SOCIJALNA ETIKA

Predmet socijalne etike

Predmet socijalne etike je cjelokupni socijalni poredak, formalne i neformalne socijalne strukture, osobito »politički poredak« u širem smislu, strukture vlasti – u državi i u izvandržavnim okvirima.Socijalna se etika u prvom redu bavi društvenim poretkom, a ne individualnim ponašanjem pojedinih ljudi u društvu. Ona se bavi područjima čovjekove odgovornosti koja nadilaze specifično osobne odnose i zaslužuju oznaku «socijalna». To su društvene tvorevine, institucije i strukture poretka koje oblikuju društveni okvir za individualno čovjekovo djelovanje.Zadaća je etike pokazati, izraditi, izreći, formulirati i utemeljiti norme za čovjekovo ćudoredno djelovanje.Socijalni život nije određen nepromjenjivim zakonima tako da čovjek ne bi na njega mogao utjecati svojom sviješću, slobodom, odgovornošću, navikama i usmjeravanjem.Kriterije za prosudbu takvih razvoja u svrhu dobra za čovjeka u društvu mora postaviti etika.Socijalni etičar pretpostavlja da su, i unatoč povijesnim promjenama i raznim utjecajima, mogući iskazi o socijalnom području koji imaju opću i trajnu vrijednost.Socijalni ciljevi postižu se suradnjom sviju, a socijalna etika mora u svijesti buditi nužnost takvih ciljeva te pokazati načine i sredstva takvog zajedništva u djelovanju.

Socijalno kao realnost

Osnovicu zajedničkog života čine zajedničke vrijednosne predodžbe koje oblikuju načela ponašanja i mjerila prosuđivanja. Kod toga je bitna zajednička procjena predočenih činjenica.Čovjek se uklapa u okvir svoje okoline i poprima pravila njezina ponašanja ne procjenjujući uvijek njihovu opravdanost. Vrijednosna se procjena često pretpostavlja kao sama po sebi razumljiva, kao «prirodna». Vrijednosni se okviri tijekom vremena mijenjaju, proširuju ili sužavaju pa je važno da te promjene ne budu prepuštene stihiji, modi ili vrlo nestalnom i promjenljivom trenutačnom «javnom mnijenju», nego se moraju postavljati na osnovi općih etičkih načela.

Razlike u mišljenjima o nekom vrijednosnom stanju stvari mogu nastati na temelju neke činjeničnosti i na temelju vrednovanja te činjeničnosti.Razlike se s obzirom na činjenice mogu empirički dokinuti dok to nije tako jednostavno s obzirom na njihovu procjenu. Tu se obično pozivamo na općenito pretpostavljene i priznate principe oko kojih se može postići konsenzus što je pretpostavka svakog dijaloga.Oko etičkih se načela konsenzus ne postiže lako to više što je tu redovito riječ o filozofskim i religioznim utjecajima kod kojih se lako ne popušta jer se ne zasnivaju isključivo na uvidima uma.Ipak nije moguće zastupati potpuni etički relativizam i subjektivizam jer je on praktički neizvediv.Ima načela kod kojih se većina slaže.

U »procesu socijaliziranja« pojedinac doživljava da njegova okolina neugodno reagira ako se on ne ravna prema postojećim normama ophođenja. Svaka

3

skupina razvija tendencije odbijanja, sve do fizičke agresije, prema onima koji se ne žele integrirati.

Vrijednosne predodžbe koje su za neko društvo obvezatne i nužne očituju se u pravu dotičnog društva. U zakonima se odražavaju načela koja uređuju ponašanje pojedinih članova te sankcije za one koji se tih normi ne drže.Nije moguće sve takve vrijednosne predodžbe i norme zakonski regulirati kao što nije moguće ni čistom silom provesti zakone ako oni ne odgovaraju vrijednosnim predodžbama građana (Irak).

Kolektivne predodžbe ipak nisu tako jake da bi svim članovima društva mogle odrediti istu ulogu.Uloga u društvu je sklop očekivanja koja društvo njeguje i za koje pretpostavlja da će, pod normalnim okolnostima, biti ispunjena.Opasno je kad se nepravedna podjela uloga u društvu učini »normalnom« ili »prirodnom«. To dovodi do ugnjetavanja.Socijalno pitanje nastaje onda kada jedna skupina ili klasa ljudi postane svjesna stanja nejednakosti i zahtijeva drukčije životne prilike. Na to se misli kad se govori o »nepravednim ili grešnim društvenim strukturama«.

Vidimo da postoje uz racionalne i neki iracionalni elementi u oblikovanju društva na temelju zajedničkih vrijednosnih predodžbi. To nam pokazuje koliko je važno pitanje koje su vrijednosne predodžbe čovjeku primjerene, koje se mogu prihvaćati, a koje valja promjeniti ili zabraniti jer su štetne jer ne odgovaraju čovjekovoj naravi (rasna ili religiozna isključivost), kako bi se moglo oblikovati ljudsko društvo u kojem se pojedinac može osjećati ugodno i sretno jer mu je to i posljednja svrha.

Socijalno kao normativnost

Budući se društveni život nužno odvija u mnogostrukim institucionaliziranim oblicima koji moraju imati čvrste okvire kako bi svi procesi tekli prema zacrtanom programu i tako pridonosili zajedničkom dobru moraju se u svakoj zajednici, od sportskog kluba do dobro uređene države, postaviti norme ponašanja koje vrijede za sve članove te zajednice. Ne poštuje li netko takve norme ponašanja postaje smetnjom koja može zajednici štetiti i kočiti njezin napredak. Takvoga će zajednica sankcionirati: ili isključiti iz svojih redova ili mu onemogučiti njegovo štetno djelovanje što unutar okvira države znači privođenje u zatvor.Redovito se državni zakoni, koji čine srž državnog prava prihvaćaju i poštuju jer je očito da su postavljeni za zaštitu općeg dobra i slobode pojedinca iako je na prvi pogled sputavaju.Svrha zakona jest zaštita pojedinca.

Norme društvenog zakona redovito se zasnivaju na općim načelima, no one su konkretne jer su u izravnom odnosu prema području redovitog djelovanja premda ni one ne mogu uvijek do u tančine odrediti kako se valja ponašati u svakoj danoj situaciji.Nemaju sve norme jednaki stupanj obvezatnosti kao što to imaju opća moralna načela. One su često uvjetovane povijesnim razvojem pa se zato u konkretnim situacijama mogu i moraju mijenjati. Može biti opasno kad se neke konkretne norme olako proglase nepromjenljivim zakonom ili se lako mijenjaju.Praktične norme potpadaju pod moralni zakon, ali kod njih postoji određena hijerarhija. Norma koje zaštićuju veće dobro imaju jaču i veću važnost od onih koje štite neko manje dobro.

4

Postoje norme, kao zabrane i zapovijedi, koje vrijede apsolutno jer zabranjuju ono što je u sebi zlo (ubojstvo nevina čovjeka) ili zahtijevaju neko dobro koje se bezuvjetno mora postići (skrb roditelja za djecu).

Socijalna etika koja postavlja glavne principe društvenog ljudskog života nastoji dati jasne smjernice kako valja postaviti društvene norme i oblikovati takve društvene strukture koje će omogućavati normalni razvitak čovjeka, štititi njegova prava i dostojanstvo osobito slobodu.

Vrste društvenih oblika

Razlikujemo prirodne i slobodne oblike društvenog života.

Prirodna društva (oblici) nastaju prirodnom nužnošću. Tako se svaki čovjek rađa kao član neke obitelji, kao državljanin određene državne zajednice.Bitna obilježja prirodnih društava izvode se iz same ljudske društvene naravi.Bračna zajednica nastaje sasvim slobodno, ali su njezina struktura i ciljevi te norme koje iz toga proizlaze unaprijed postavljeni. Sve društvene norme nekog prirodnog društva ne mogu se shvaćati kao da su nepromjenjive jer i unutar prirodnih društava ima slobodno postavljenih pravila i zakona.

Slobodna društva (oblici) nastaju većinom slobodnim dogovorima. Pravila se slobodno određuju i mogu se mijenjati kako bi društvo bolje funkcioniralo.

Savršeno društvo je ono koje je pri postizanju svojega cilja neovisno o drugim udruženjima. Ono uključuje sve što je potrebno za ljudski život. Eventualna ovisnost je samo relativna. Takvim se društvima po tradiciji smatraju Crkva i država - one su na vlastitom području suverene.

Nesavršeno društvo samo ne raspolaže svim sredstvima potrebnim za postizanje svog cilja pa onda kao takovo ne pruža sve što je potrebno za ljudski život. Obitelj je po tom nesavršeno društvo jer ne može svoj cilj postići vlastitim sredstvima.

Atributi društva: društvo je cjelina, organizam i osoba. Ti izrazi upotrebljavaju se samo analogno.

Cjelina – integriranje pojedinca u zajednicu. Ona je dinamička i vitalna jer joj pokretna snaga, usmjerena prema zajedničkom cilju, proizlazi iznutra. No, ta cjelina je akcidentalna, tj. pojedinci, članovi zajednice ne smiju se izgubiti u njoj. U sustavima koji previše ističu cjelinu (totalitet) društva stoji opasnost koja vodi u totalitarizam u kojem pojedinac kao osoba gubi svoju iskonsku vrijednost, samostalnost i slobodu.Isticanje cjelovitosti i jedinstva društvene zajednice želi svakog pojedinca podsjetiti da je član društva i da zato u mnogim stvarima mora najprije gledati dobro cjeline kako bi zatim i sam od te cjeline imao korist. Organizam – posebno ističe jedinstvo u mnoštvu. Kao što biološki organizam može dobro funkcionirati kad svaki njegov dio, tj. organ, točno obavlja svoju ulogu tako i u društvu članovi moraju skladno surađivati na dobro cjeline.Razlika je u tome što u biološkom organizmu dijelovi nemaju vlastitog cilja izvan cjeline, ne postoje sami za sebe, u društvenom su organizmu upravo djelovi, tj. članovi takvi da imaju apsolutnu vrijednost s vlastitim ciljem.

5

Svrha društva konačno se sastoji u dobru pojedinca dok je svrha organa dobro cijelog organizma. S tom se analogijom želi istaknuti nužnost surađivanja i djelovanja svih članova društva za ostvarivanje njegove svrhe.

Još je važnije istaknuti razliku kad govorimo o društvu kao osobi. Taj izraz za društvo ističe odgovornost djelovanja društva i njegova prava. Budući da je u punom smislu osoba samo čovjek pojedinac, ipak je i društvo u analognom smislu osoba, jer je jedinstveno i cjelovito te kao takvo subjekt raznih prava i dužnosti. Neka društvena zajednica upravo kao zajednica može biti pozvana na odgovornost, može biti pohvaljena i nagrađena, ali i sankcionirana i kažnjena. Premda kaznu snose pojedinci pa i oni koji sami pojedinačno nisu počinili neko zlo, kažnjeno je cijelo društvo. Zato se kaže da je društvo moralna ili pravna osoba, a nije samo neka fikcija, no ono nije osoba u punom smislu jer bi u tom slučaju njegovi članovi gubili svoju osobnost.

Pojam »osoba« u zapadnu je kulturu unesen iz kršćanske teologije. Tamo se on redovito suprostavlja pojmu »narav« jer je osoba nositelj naravi. »Osoba« odgovara na pitanje »Tko si ti?«, a »narav« na pitanje »Što si?«.Osoba je posljednji nositelj svih svojstava koja zajedno čine neku razumsku narav jer osoba može biti samo razumsko biće.Kršćanska je teologija istaknula čovjeka pojedinca kao nositelja ljudske naravi po kojoj je slika Božja i njegov partner, te time istaknula veliko dostojanstvo svakog čovjeka, a ne samo njegove apstraktne naravi.Pretkršćanska grčka filozofija nije poznavala pojam »osobe«. Čovjeka je od ostalih bića razlikovala ponajviše time što čovjek posjeduje »logos« - um, govor, jezik.

Osobnost je jedincatost razumskog bića. Svaki je čovjek nezamjenjivi pojedinac. On time zadržava svoju samostojnost. Ne može se rastopiti u društvu, ne postaje pukim dijelom te cjeline.Društveni oblik života čovjeka prisiljava da se na neki način odrekne svoje jedincatosti i utopi u društvo – odatle napetosti između čovjeka pojedinca i društva.Čovjek zna da je on nositelj svojih čina, svojeg djelovanja. On se doživljava gospodarem tih svojih čina i u tome ujedno sebe doživljava slobodnim.Ta se sloboda smješta u jezgru njegove osobnosti u kojoj on zna da se pred mnogim mogućnostima može odlučiti, usmjeriti se u određeni smjer, a da pritom nije već unaprijed ni od čega prisiljen.

Sve je to izraženo u Boethijevoj formuli osobe kao »individualne supstancije razumne naravi«.

Novija filozofija gleda na osobu više s duhovne strane, te ističe njezinu odgovornost, savjest pojedinca koja ga čini osamljenim i kao bačenim u svijet.Danas se redovito ističu ovi elementi osobnosti:

- jedincatost i nezamjenjivost nekog bića koje za sebe može reći »ja«. U stvarnosti ne postoji nikakav »dvojnik« koji bi s nekim bio istovjetan.

- samostojnost – osoba je svjesna da nije dio nečeg drugog, neke veće cjeline.

- nositelj svojih radnji – ne možemo reći »nešto misli u meni«, nego »ja mislim« iako se katkad u našoj svijesti zbivaju procesi kojima ne možemo sami upravljati.

- sloboda – čovjek je kao gospodar svojih čina uzrok onoga što samo o njemu ovisi.

6

- odgovornost – posljedice naših čina pripisuju se nama; mi stojimo iz njih.

- savjest – u samima sebi pronalazimo neku instanciju koja nam budi tu odgovornost.

- osamljenost – pred tom instancijom savjesti ne može nas zastupati nitko drugi.

- bačenost – čovjek ne egzistira iz samog sebi na što ga opominju njegovo podrijetlo od drugog i činjenica smrti.

Čovjekovo društveno ustrojstvo pokazuje se ponajprije kao znak njegove nedostatnosti, nesavršenosti. Kao pojedinac čovjek je preslab da bi se bez tuđe pomoći održao i razvio u životu. Dolazi na svijet kao bespomoćno dijete kojemu je potrebna roditeljska njega, tjelesna i duševna.Čovjek je biće »s nedostacima« (Gehlen), nije prilagođen svojoj okolini, ne preuzima iz mnoštva svjetskih sadržaja samo određene elemente koji mu odgovaraju, nego je otvoren, a time i izložen sferi neograničenih dojmova koji mu nisu samo pomoć, nego i opterećenje pa i opasnost.

Jedan od znakova društvene čovjekove prirode jesu i nagoni koji ga usmjeruju na druženje s drugima: spolni nagon, nagon za igrom, vrijednošću i poštovanjem, za borbom, za oponašanjem.

Čovjekov se duhovni život sastoji u komunikaciji, priopćavanju, dijalogu, davanju i primanju, izgradnji kulturnih područja koja nastaju samo iz zajedničkog truda i ljubavi.Društveno čovjekovo ustrojstvo najviše se izražava u jeziku, govoru. Jezikom dolazimo potpuno »k samima sebi«, izražavamo se, pogađamo svoju »vlastitost«.Čovjek je po svojoj biti i prirodi upućen na duhovno zajedništvo s drugim čovjekom, s drugom osobom, s drugim »ti«. Nije to samo nedostatak, potreba, nego ujedno i bogatstvo, unutrašnja punina. Društvena čovjekova priroda daruje mu sposobnost da se na duhovnom području priopći, otvori drugomu, daruje, ali tako da se ta sposobnost budi tek u susretu s drugim. Drugi je na neki način preduvjet da se čovjek može razvijati, da pronađe svoje »ja«, svoju vlastitost, da dođe k sebi. Ispunjenje svojeg bića, koje bi mu kao pojedincu bilo nemoguće, čovjek dostiže u društvu – to je smisao iskaza »čovjek je po prirodi društveno biće«.

Fizička otvorenost za vrijednost i svrhe osnovica je ljudske zajednice.Ona nam redovito nesvjesno leži u temelju vlastitog djelovanja ili nagonski proizlazi iz tjelesne prirode, ali pojedinac doživljava obogaćenje ili ispunjenje vlastita bića koje izlazi iz djelovanja usmjerenog prema drugomu.Važnost, dostojnost i nužnost svrhe upućuje nas na ćudorednu dužnost. Čovjek doživljava neku vrijednost koju postiže samo u društvu kao uvjet mogućnosti vlastite egzistencije.

U časovima zajedničke opasnosti dolazi do prihvaćanja nužnosti cilja spontano bez izvanjske prisile. Zajednička opasnost – zajednička obrana.Otuda dolazi:

- umnažanje vrijednosti – cilj veže mnoge u njihovu djelovanju.- ograničenje vrijednosti – pojedinac može biti dužan i vezan na

neko određeno djelovanje samo ako to iziskuje zajednički cilj. Ako se pojedinci obogaćuju na štetu drugih onda je to zloporaba.

7

Glavna svrha društvene zajednice sastoji se u pomoći koja je potrebna pojedincu, a dobiva je upravo zajedničkom društvenom suradnjom u izvršavanju vlastite životne zadaće. Zato se ta svrha ili cilj društva gleda u zajedničkom dobru, u zajedničkoj koristi ili društvenom dobru.To zajedničko dobro kao svrha društva ispunjava dvostruku funkciju:

1. stvara preduvjete za miran zajednički suživot ljudi što je osnovica pravnog poretka s mogućnošću prisile,

2. stvara preduvjete za bolje ispunjenje bitnih životnih zadataka i svrha svakog pojedinca u vlastitoj odgovornosti.

Zajedničko se dobro sastoji u dobrima kao što su red i mir u društvu, osiguranje individualne slobode koliko je potrebno za osobni razvoj, u zdravom stanju društva kao cjeline, u društvenom i gospodarstvenom blagostanju sviju.To je poredak koji počiva na razmjernom poštivanju jednakosti, ali i različitosti među ljudima. Po prirodi su svi ljudi jednaki, ali po mogućnosti sudjelovanja i pridonošenja u suradnji postoji različitost.

Uzroci i izvori zajedničkog dobra prije svega su nastojanja pojedinaca koja proizlaze iz njihovih potreba, želja i interesa. Zajedničko se dobro može ostvariti samo ako pojedinci ulože svoju snagu u društvenoj suradnji pri čemu valja voditi računa da se stvori sklad između zajedničkog surađivanja i vlastitih želja i interesa.

Plod zajedničkog dobra kao cilja društva sastoji se u razmjernom sudjelovanju svih članova društva na plodovima koji izrastaju iz zajedničkog rada i suradnje.Socijalno načelo kaže da je na isti način potrebno sudjelovanje sviju u postizanju tih plodova društvene suradnje.Poredak zajedničkog dobra nužno je u trajnom razvoju. Nove društvene snage dolaze na svjetlo dana. Nužno je prihvatiti dinamički pojam zajedničkog dobra.Zajedničko dobro kao svrha društva je samo pomoć čovjeku da ispuni vlastitu zadaću i postigne vlastit cilj. Ono nije svrhom samom sebi.

Dobro društva kao cjeline nadindividualne je naravi. Dobro čovjeka pojedinca nadilazi samo društvo. Individualna svrha pojedinca postiže se pomoću društvenih snaga, više je nego samo dio zajedničkog dobra, ono je konačni cilj zajedničkog dobra.

Zajedničko dobro najviši je društveni princip. Iz toga proizlazi načelo: zajedničko dobro prethodi pojedinačnom dobru, tj. pojedinačne svrhe ljudskog života ne mogu se postići izvan i neovisno o zajedničkom dobru.Zajedničko dobro stvarno je samo onda ako se očituje u pojedinačnim dobrima. Tu se mora poštivati ljestvica dobara.Dobra većeg reda ne smiju se podrediti društvenim dobrima nižeg reda. Ne smije se žrtvovati osobna sloboda tamo gdje su dovoljna samo materijalna dobra, niti žrtvovati život tamo gdje su dovoljne druge usluge.

Definicija ljudskog društva

Društvo se redovito definira kao: svaka trajna i djelotvorna povezanost ljudi za ostvarenje nekog zajedničkog cilja ili vrijednosti.

Glavni elementi društva:- više konkretno opstojećih ljudi, pojedinac. Ono nije hipotetska

tvorevina. Materijalni element.

8

- intencionalni sadržaj kod članova društva. Teška situacija tjera na udruženje kako bi je nadvladali. Ontološka osnovica.

- međusobno poznavanje ljudi. Psihološka osnovica.- obveza da zajedničkim djelovanjem pri postizanje zajedničkog

cilja. Formalni element – obvezivanje volje mnogih na zajednički cilj.

- izvanjska organizacija i zajednički autoritet koji određuje konkretne ciljeve i sredstva.

Društveni autoritet ili vlast je punomoć koja treba osigurati red potreban za postizanje društvenih ciljeva. Autoritet je pravo posebne vrste jer se sastoji u vlasti nad čovjekom i nad dijelom njegova ponašanja. Tu je riječ o vlasti jednakih nad jednakima.

Bitne crte društvenog autoriteta su:- društvena je vlast dio moralnog prava,- poslušnost prema zakonitoj vlasti moralna je obveza,- poslušnost prema društvenoj vlasti može se utjerati silom,- svaki autoritet ima svoj konačni izvor u Bogu koji mu daje

opravdanje,- vlast je u svakoj zajednici na temelju svoje naravi jedinstvena i

nedjeljiva,- vlast posjeduje vlastitu nadležnost utemeljenu na pravu i valja je

poštivati,- samo vlast kao takva utemeljena je na moralnom poretku, a ne

njezino predavanje određenoj osobi; ono mora imati posebni pravni titul,

- društvena je vlast u svojem djelovanju vezana moralnim pravnim poretkom koji je ograničava samo na svrhu društva.

9

Teorije uređenja društvenih odnosa – jednostrane teorije

Individualizam

Individualistička teorija smatra da u stvarnosti postoje samo fizičke pojedine osobe dok su svi oblici društva samo drugotne vrijednosti potpuno ovisni o tim fizičkim osobama. Čovjek je prema svojoj naravi samodostatno i autonomno biće te kao takav zahtijeva slobodu i jednakost za sve.Individualizam promatra čovjeka atomistički, kao asocijalno biće.Socijalni se fenomen tu dokida i svodi čovjeka na izoliranog pojedinca i njegove potrebe. Socijalno je samo zbroj pojedinaca u izmjeni njihovih interesa.Društvo je interesna zajednica koju država mora osigurati.Prema individualizmu društvo stoji u funkciji slobode pojedinca. Sloboda je vrelo svakoga socijalnog reda.Društvo nastaje slobodnim dogovorom pojedinaca koji u tome traže vlastiti interes. Društvene obveze treba svesti na minimum jer je svrha društva štititi slobodu i autonomiju pojedinaca.

Individualizam se konkretno pojavljuje u različitim oblicima liberalizma.Liberalizam se protivi svakom izvanjskom ograničavanju čovjekove slobode bez obzira s koje strane ta ograničenja dolazila.Postoje različite vrste liberalizma:

- Religiozni liberalizam – u apsolutnom obliku poriče svaki božanski zakon i čovjekovu ovisnost o Bogu. Čovjek je sam sebi zakon.

- Prirodno-zakonski liberalizam priznaje božanski zakon, ali samo kao pozitivni, odbacuje svaki nadnaravni (racionalizam).

- Privatno-religiozni liberalizam prihvaća i poštuje božanski zakon za privatni život, ali ne za politički i državni.

- Gospodarstveni liberalizam tiče se u prvom redu gospodarstva i privređivanja, poznat je u svoja dva oblika:

- »paleo-liberalizam« - dosljednjo traženje vlastitog interesa pospješuje i traženje zajedničkog interesa (praksa – kapitalisti i proleteri),

- »neo-liberalizam« - zahtijeva slobodno tržište i tržišnu konkurenciju te ne dopušta nikakvoj državnoj regulativi da zahvaća na područje gospodarstva.

- Politički liberalizam tiče se društva kao takvog. Želi suziti i ograničiti utjecaj i moć države i daje joj samo određenu funkciju zaštite pojedinca pred silom drugog pojedinca.

Liberalizam je zaslužan za uspjeh modernog i demokratskog društva. Mnogi zahtjevi liberalizma utkani su u temeljne političke ustanove suvremenog svijeta. To su prihvaćanje osnovnih ljudskih prava, sloboda misli i snošljivost, pravna jednakost sviju, socijalna pravda, sloboda svjetonazora, religije, izbor zvanja itd.

Neke postavke liberalizma u teoriji i praksi ne mogu se potpuno opravdati. Ljudsko se društvo ne oblikuje samo na temelju volje pojedinaca koji odabiru zajedničke ciljeve koje žele postići. Društvo nije samo neka tvorevina razuma (ens rationis), nego stvarnost, makar i svojevrsna.S kršćanskog doktrinalnog stajališta mora se liberalizmu predbaciti neutemeljeno isticanje potpune čovjekove autonomnosti kao bića koje posjeduje apsolutnu autonomiju i neovisnost razuma i volje koja se zahtijeva i u njegovu odnosu prema Bogu.

10

Kolektivizam

U prvi plan svojeg motrenja stavlja društvo i daje mu pojmovno i ontološki prvo mjesto dok je pojedinac tu samo radi društva. Pojedinac se mora brinuti samo za društvo i stoji u njegovoj službi jer tek tako može postići pravo ljudsko ispunjenje.Kolektivizam je veoma podložan totalitarnim ideologijama.

Konkretni oblici kolektivizma

Marksistički komunizam stavlja za uzor ono društvo u kojem više ne postoji sukob interesa. Pojedinac se mora sasvim podložiti partiji koja nastupa kao »avangarda« i »svjesna fronta« proleterijata i kao takva jedina izriče pravu volju masa.Jedina vrijednost i jedina prava kolektivna realnost u komunizmu jest proleterijat, tj. klasa proizvođača, a cilj je komunističko društvo u kojem će pojedinci konačno biti ono što jesu.

Temeljne su komunističke tvrdnje marksističke, a u filozofskom smislu komunizam većinom prihvaća dijalektički materijalizam prema kojem je materija jedini adekvatni uzrok svih stvari i pojava, a dijalektika kaže da materija nije nepokretna i statična nego u trajnom pokretu silom unutrašnjeg protuslovlja. Materija se razvija na način uzlazeće spirale u kojoj se zbivaju revolucionarni »skokovi« koji proizvode novu kvalitetu. Najviši stupanj te dijalektičke evolucije u materiji jest čovjek, a on je materija koja misli.Historijski materijalizam primjena je dijalektičkog materijalizma na povijest i društvo.

Teorije vrijednosti i viška vrijednosti tumači izrabljivanjem radnika od gospodara. U kapitalističkom društvu radnik nije vlasnik sredstava za proizvodnju i posjeduje samo svoj rad koji prodaje poslodavcu za plaću. Ta plaća uvijek je manja od proizvedene vrijednosti, što stvara »višak vrijednosti« koji oduzima kapitalista, a morao bi pripasti radniku. To je bit izrabljivanja i ekonomskog otuđenja.U komunističkom društvu nestat će sva otuđenja, svaki antagonizam između pojedinaca i društva, između potreba i njihova zadovoljenja. Razaranjem privatnog vlasništva nestaju klase, a nestankom klasa nestat će i instrument klasnog pritiska, država.

Socijalni nauk komunizma uzima kolektivnu vrijednost kao princip društvenog života. Komunističko društvo je neka vrsta raja na zemlji u kojem će svaki »davati prema svojim silama i primati prema svojim potrebama«. Tu će biti obilje ekonomskih dobara, biti će potpuno centralizirano, sve će se određivati samoupravljanjem, svaki će imati što mu treba.

Država je kao »produkt i manifestacija nepomirljivog klasnog antagonizma« (Lenjin) instrument obrane vladajuće klase, organ vlasti. Ona će nestati uspostavljanjem besklasnog komunističkog društva. Tu je država »diktatura proleterijata«. Potpuno u ruci partije.Sve su se komunistički vođene države pretvorile u totalitarna društva koja nisu donijela obećano blagostanje pa su se zato ti sustavi srušili preko noći, ali su se održali više desetljeća.

11

Fašizam temeljnom vrijednošću društvenog života smatra naciju jedinstvo zajamčeno krvlju i tlom.Država je organizatorsko i upravno sredstvo nacije.Jedinstvo državne zajednice postaje uvjetom svakog drugog preporoda, duhovnog, socijalnog, političkog i ekonomskog.Volja vođe je izlazište zakona.Fašisti su uvijek i nacionalisti i rasisti jer pripadnike manjinskih naroda optužuju kao krivce za svaku krizu.Fašistički je pokret strogo hijerarhijska i centralizirana organizacija s karizmatsko-personalističkim aparatom kojem na čelu stoji vođa.Oni stvaraju i vlastite paravojne organizacije.Fašistički poredak je diktatura, on je protiv svakog liberalnog ustrojstva države. Ekonomska se kriza rješava državnom intervencijom u gospodarstvu i umanjivanjem socijalnih prava radnika.Klasični oblik fašizma je Musolinijev sistem u Italiji.

12

Društvenost kao mjerilo poretka

Pravo ustrojstvo društvenog bića sastoji se u tome da ono bude jedinstvo poretka. Jedinstvo koje čine mnoge osobe moramo gledati kao akcidentalno jedinstvo, a ne supstancijalno.Društvo se stvara težnjom čovjeka kao duhovnog bića koja se kao jedna ostvaruje u mnogim osobama, a ono sjedinjavanje mnogih prema nečem jedinstvenom zove se jedinstvo poretka.Formalni element svake zajednice sastoji se u trajnoj obvezi težnje za nekim zajedničkim ciljem.

Zajedničko dobro

Zajednički cilj za kojim ide neka društvena tvorevina stoji pred njom kao neko dobro koje je vrijedno ostvariti. To dobro kao cilj, mora se ticati svih članova i zato mora biti zajedničko dobro ili zajednička vrijednost premda je moguće da kod toga neki sudjeluju više, a drugi manje.

Njemački teoretičar društva isusovac Oswald von Nell-Breuning (1890-1991) razlikuje u njemačkom jeziku dva izraza za ono dobro koje stoji pred nekom zajednicom.

- Zajedničko dobro (Gemeinegut) za njega je ono oko čega se vrti čitav život jedne zajednice.

- Zajednička dobrobit (Gemeinwohl) je ono prema čemu se zajednica i njezino djelovanje usmjeruje.

Zajedničku dobrobit definira ovako: »To je sadržaj svega što se kao preduvjeti, pretpostavke ili dostignuća neke zajednice mora ostvariti da bi pojedinci mogli probuđivanjem vlastitih snaga postići svoju individualnu i zajedničku sreću«.

Kod države se u posebnom smislu govori o zajedničkom blagostanju kao posljednjem okviru svake društvenosti koja svakom pojedincu daje njegovo mjesto u cjelini.

Pravom i izvanjskom sigurnošću država omogućuje svojim građanima egzistenciju dostojnu čovjeka.

Ćudoredna vrijednost državnog zajedničkog blagostanja stoji iznad koristi pojedinih podređenih zajednica i pojedinaca.

Zajednička korist stoji ispred pojedinačne koristi sve dok nije dokinuta ćudoredna vrijednost osobe i kad se od pojedinca ne traži nešto što se protivi integritetu njegove osobnosti.

Zajedničko dobro neke društvene zajednice sastoji se u prvom redu u razvijanju osobnih vrijednosti, a to je moguće ostvarivati samo aktivnim, duhovnim i slobodnim zalaganjem ljudi.

13

Socijalni principi

Princip solidarnosti

Međusobna povezanost pojedinaca i društva te obveze koje iz toga proizlaze izriče princip solidarnosti.Pojam solidarnosti prvi je u socijalno-znanstvenu literaturu uveo Proudon. On je taj princip razumijevao kao osiguranje zajedničkog koje isključuje svaki oblik sebičnosti.Comte je naglašavao solidarnost u slijedu generacija.Lassalle – njemački socijaldemokratski teoretičar i osnivač radničkog pokreta gleda u principu solidarnosti rezultat one ideje jednog čovještva, koja se provlači kroz povijesni proces i koja dolazi do izražaja u radničkom pokretu.Princip solidarnosti bitni je dio kršćanske socijalne teorije, a uveo ga je isusovac Heinrich Pesch (1854.-1926.). On je solidarnost izgradio u socijalno-filozofski sustav i prozvao ga solidarizmom. U njemu je htio povezati opravdane težnje individualizma i socijalizma, kao protutežu individualističkim i kolektivističkim teorijama 19. st.Solidarizam jest onaj društveni sustav koji izgradnju, poredak i smisao ljudskog društva izvodi iz principa solidarnosti.On u središte stavlja ljudsku osobu koja je u svojoj naravi društveno biće, tj. bitno usmjerena na zajednicu, ali ipak time ne prestaje biti osoba, tj. nezamjenjivi individuum.Polazište solidarizma jest osoba, ne u njezinoj odijeljenosti, individualnosti, nego u društvenoj povezanosti.Čovjek kao osoba, slobodnom odlukom ostvaruje dobro. To ostvarenje moguće je samo u povezanosti u zajednici.Društveno biće, osoba, nosi odgovornost za zajednicu, a zajednica opet mora svu svoju društvenu djelatnost usmjeriti prema osobi i njezinu dobru.

Oswald von Nell-Breuning gleda na princip solidarnosti kao na »međusobnu odgovornost«. On razlikuje:

- princip bitka (Seinsprinzip) – znači postojeće stanje stvari, svi su povezani sudbinom cjeline, cjelina je nerazdvojno povezana sudbinom pojedinca – stanje »međusobne povezanosti«.

- princip dužnosti (Sollensprinzip) – pojedinac se mora zauzimati za dobro zajednice i njezinu sudbinu, zajednica mora stajati uz dobro i sudbinu pojedinca – stanje »zajedničke odgovornosti«.

Princip solidarnosti mora se očitovati u državi. On se obraća čovjeku pojedincu i želi ga podsjetiti da je za njegovo individualno dobro i njegov napredak potrebno sudjelovanje u ostvarivanju zajedničkog dobra. To sudjelovanje redovito zahtijeva sužavanje vlastitih, osobito neopravdanih, zahtijeva i ograničavanje slobode. Utoliko možemo princip solidarnosti gledati kao korektiv ili lijek za pretjerani liberalizam.

Princip supsidijarnosti

Sam pojam supsidijarnost dolazi iz rimskog vojnog govora – vojnici koji su bili u pričuvi.U društvenoj se teoriji upotrebljava u značenju da veća društvena zajednica mora priskočiti u pomoć manjoj zajednici ili pojedincu kad ovi zapadnu u poteškoće.

14

Pojam supsidijarnosti kao društveni princip karakterističan je za katoličku socijalnu nauku, a definiran je u enciklici «QUADRAGESIMO ANNO».

Kao što ne valja pojedincima oduzimati i predavati državi one poslove koje oni mogu obaviti na vlastitu odgovornost i vlastitom marljivošću, tako je nepravedno i u visokom stupnju škodljivo i za javni poredak opasno davati većem i višemu društvu one poslove koje mogu izvršavati manje i niže zajednice. Svaka, naime, društvena ustanova mora po svojem pojmu i značenju donositi pomoć udovima društvenog tijela, a ne smije ih nikada niti uništiti niti sasvim prisvojiti.

Princip supsidijarnosti u prvom je redu pravilo za utvrđivanje nadležnosti pri ostvarivanju zajedničkog dobra. Ono što može pojedinac sam izvršiti vlastitom snagom, to mu društvo ne smije oduzeti ili što može manja zajednica obaviti, to joj veće društvo ne smije uskratiti.

Taj princip znači obranu slobodne inicijative u društvu i zauzima se za pravo manjih životnih krugova, za izgradnju društvenog života odozdo prema gore.On daje prednost federalističkoj podjeli u državi i poštivanju samouprave nasuprot svakom centralizmu i totalitarnim političkim tendencijama.Princip supsidijarnosti zapravo je mehanizam obrane protiv upletanja više vlasti u stvari manjih zajednica i pojedinaca.

Vlast ne može i ne smije pojedincu oduzeti njegovu odgovornost za njegovo vlastito uređenje života.Princip supsidijarnosti ne stoji u suprotnosti s principom solidarnosti, nego on upravo traži zalaganje svakog pojedinca unutar granica njegovih mogućnosti.

Princip supsidijarnosti u sebi nosi dinamiku kritičnost prema društvenim institucijama, osobito prema vlasti, ne radi njezina rušenja, nego radi kontrole njezina izvršenja.

Zato vrijedi pravilo: »Svaka društvena djelatnost po svojoj je biti supsidijarna«.

Iz toga pravila proizlazi načelo: «Svaki društveni propis, svaki autoritet, svaka socijalna institucija mora biti spremna stati pred pitanje, služi li doista osobnom i društvenom dobru».

Princip supsidijarnosti pokazuje koja se životna područja u društvu mogu i smiju podvrgnuti društvenom autoritetu, a što se može i mora prepustiti slobodnoj odluci pojedinca i manjih skupina. Taj princip određuje do koje razine dopiru odluke autoriteta.

Sadržaj principa može se izraziti u obliku jednog uvjetnog (kondicionalnog) stava: ako čovjek pojedinac (ili manja podređena zajednica) može sam sebi pomoći, onda mu društvena zajednica ne smije oduzeti tu priliku za vlastitu pomoć time što bi mu nametala svoju pomoć; ako on to ne može, onda zajednica mora priskočiti u pomoć».

Princip solidarnosti (prava društva prema pojedincu) ne smije se suprostavljati principu supsidijarnosti (prava pojedinca prema društvu).

15

Oba ta principa nastoje stajati u prikladnoj ravnoteži koja procjenjuje prava jedne i druge strane. Jedino po toj ravnoteži može zdravo društvo postati i opstati.

Demokratski princip

Riječ «demokracija» dolazi iz grčkog jezika i doslovno znači «vladavina naroda», nasuprot drugim oblicima državnog uređenja kao što su monarhija i aristokracija i njihovi izopačeni oblici – tiranija, oligokracija i ohlokracija ili «ruljovlašće».

Demokraciju određujemo kao: «aktivno sudjelovanje svih članova društvene zajednice u odlučivanju društvenog autoriteta koje se te zajednice tiče (Kerber)».

Demokraciju shvaćamo kao način na koji društveni autoritet izvršava svoju vlast. Vlast se izvršava donošenjem i provođenjem odluka (zapovijedi, zakoni) koje obvezuju sve članove dotične zajednice. Ako u donošenju takvih odluka aktivno sudjeluju svi članovi zajednice ili barem velika većina, onda se te odluke donose «demokratski». Odluke priznaju svi članovi.

Jedno od postignuća modernih suvremenih društava jest pluralizam svjetonazora i političkih gledišta. U takvim zajednicama nije lako doći odluka koje bi svi članovi prihvatili kao svoje. Zato je potrebno urediti demokratska «pravila igre», doći do temeljnog konsenzusa oko načela kojima se određuju prava i dužnosti članova koja se više ne stavljaju u pitanje i koja doista svi prihvaćaju.

Takva temeljna načela redovito su zapisana u ustavima država ili u statutima raznih zajednica.Svaka institucionalizirana zajednica, da bi mogla opstati, mora imati neki ustav (zakon, statut).Takav temeljni zakon mora biti dovoljno širok da ga svi mogu prihvatiti i dovoljno jasan i određen da ne dopušta dvoznačno ili protivno tumačenje.

Problem je demokratskog ponašanja određivanje aktivnog sudjelovanja članova zajednice pri pronalaženju i donošenju odluka.Nemoguće je za svaku odluku zahtijevati neposredno očitovanje svakog člana na referendumu. Zato se pronalaze drukčiji načini sudjelovanja, a redovito su to predstavnici izabrani voljom članova.

Prvotni nositelj autoriteta u društvu jest zajednica, a u državi je to narod. Zato se kao materijalni element demokracije spominje suverenost naroda, sloboda i jednakost ljudi.

Za donošenje odluka potrebno je točno obavještavanje, rasprava u kojoj svatko može iznijeti svoja gledišta, mišljenja i iskustva.

No, demokratski donesena odluka, uglavnom većinom glasova, ne mora uvijek biti i sadržajno pravilno rješenje, a katkad može biti i nepravedno.

Demokratski doneseni zakoni mogu diskriminirati manjine.To navodi na to da se i u demokraciji koja je vrijednost sama po sebi, a ne samo praktično rješenje, mogu kriti različite opasnosti.

16

Na demokratskim izborima, koji redovito moraju biti opći, jednaki, tajni i slobodni, može se na različite načine manipulirati.

Demokratsko uređenje društvene zajednice nije jedini mogući i zamislivi način uređenja društva. Odluke se mogu donositi i autoritarno samo ako se poštuje princip supsidijarnosti jer je u tom slučaju isključena mogućnost totalitarizma.Tu vidimo da je princip supsidijarnosti prvotniji od principa demokracije.

17