SOCIJALNA FILOZOFIJAOsnovni pojmovi

DRUŠTVENA STRATIFIKACIJA

- društvena slojevitost tj. podjela društva na stratume

oblik društvene nejednakosti koja se temelji na razlici u bogatstvu, ugledu i moći , a na osnovi tih razlika formmiraju se klase

primarna je razlika ona u bogatstvu.

PODJELA KLASA   I) prema vlasništvu 1. vlasničke klase a) klasa buržoazije b) mali poduzetnici - obilježje: imaju svoje

vlasništvo c) sitna buržoazija 2. nevlasničke klase d) manageri eksperti e) nadzornici eksperti - obilježje: oni su vlasnici znanja f) eksperti koji nisu manageri g) polusamostalni manageri - obiljež je:

polusamostalnost, h) polusamostalni oni nekome odgovaraju, ali nadzornici netko njima i) polusamostalni radnici j) nesamostalni manageri k) nesamostalni nadzornici - obilježje: potpuna ovisnost l) proletarijat (radna snaga)

II) prema ekonomskoj moći gornja klasa (0,1%) gornja srednja klasa (oko 10%) srednja srednja klasa (oko 15%) niža srednja klasa (20%) kvalificirana radnička klasa (20%) nekvalificirana radnička klasa (30% - ima ih ovako puno jer je gornjoj klasi u

interesu imati jeftinu radnu snagu i profit od nje, stoga im i ne odgovara da se obrazuju i razvijaju)

potklasa (5% - život na granici apsolutne bijede)   - ekonomsku moć klase čine: - vlasništvo - kontrola nad vlasništvom - samoostvarenje na tržištu.   -npr.: u RH 70% stanovništva ima trogodišnju školu (zanat), a samo 8% je

fakultetski obrazovanog stanovništva   Klase nisu trajne, one su socijalno mobilne (promjenjive – može se mijenjati

vlastiti socijalni status kretanjem iz jedne klase u drugu). Ta mobilnost je vertikalna.

Predindustrijska društva se socijalno nemobilna, a industrijska društva su mobilna.

HORIZONTALNA I VERTIKALNA MOBILNOST

Horizontalna: stručnjak radi u svojoj firmi na nekom manje plačenom i cijenjenom radnom mjesto, a istovremeno u nekom drugom gradu se bavi nekom više cijenjenom i bolje plaćenom djelatnošću

Vertikalna: otac je zidar, a sin mu postane liječnik.

Vrste vertikalne mobilnosti: međugeneracijska mobilnost unutargeneracijska mobilnost

Prema Giddensu, tri su momenta bitna za sociološku mobilnost:

1. socijalna mobilnost je obrnuto proporcionalna socijalnoj koheziji

2. srednja klasa je najživlja kada je u pitanju mobilnost (kretanje iz niže u višu klasu i obrnuto tj. mijenjanje socijalnog statusa). Ona je i najmanje homogena.

3. u gornjoj klasi mobilnosti gotovo da i nema, a i u nižoj klasi je slabija (nasljeđe).

MOĆ I VLAST

Moć je sposobnost pojedinca i skupina da provedu vlastite interese ili ciljeve, čak kad im se drugi protive

Ona katkad uključuje izravnu uporabu sileElement u svim društvenim odnosima, (između

onih koji vladaju i onih kojima se vlada; između poslodavaca i zaposlenih, roditelja i djece …

Legalitet – moć ima legalitet ako je pravno i politički ovlašćena

Legitimnost znači da se oni koji su podložni vlasti s time slažu

Društvene su norme pod snažnim utjecajem diobe moći i klasnih podjela

Kad gledamo devijantnost sa stajališta prilagodbe društvenim pravilima, uvijek moramo pitati čijim (a time i kakvim) pravilima?

Proučavanje devijantnosti usmjerava pozornost na društvenu moć

Mnogi sukobi vode se oko moći, zbog nagrada koje ona donosi

Oni koji imaju najveću moć ovise o utjecaju ideologije kako bi je zadržali

Svakom je voditelju potrebna neka razina moći da bi privukao pozornost kolega zaposlenika i osigurao plodnu suradnju s njima. Međutim, moć može poprimiti negativnu konotaciju ako se voditelj ne trudi oko pozitivnoga djelovanja.

Razlikovanjem opravdanih od neopravdanih modela moći, sebi prišteđujemo ona lutanja što nas vode u pogrešne odluke.

(a) Moć prisile temelji se na strahu zaposlenika od neke vrste kazne ili kojega drugog negativnog ishoda.

(b) Gratifikacijska moć temelji se na voditeljevoj spremnosti da nagradi zaposlenike ako se podvrgavaju njegovoj osobnoj volji.

(c) Moć legitimiteta temelji se na položaju voditelja da izdaje naredbe.

(d) Moć ekspertize temelji se na sposobnostima, kvalificiranosti i znanju voditelja da točno prosudi što treba činiti u svakom pojedinom segmentu poslovnoga procesa.

(e) Referentna moć temeljena je na osobnim odlikama pojedinca zbog kojih zaposlenici žele s njime surađivati. Takve karizmatske sposobnosti voditelju omogućuju da nadzire radnu situaciju u svakome trenutku.

KULTURA I CIVILIZACIJA

Kultura je način života pripadnika određenog društva. Ona se prenosi iz pokoljenja u pokoljenje.

Kultura je osnova komunikacije i suradnje. Njome se postavljaju okviri poželjnog ponašanja nekog društva.

Kultura nekog društva obuhvaća: nevidljive aspekte - uvjerenja, ideje i

vrijednosti koje tvore njen sadržaj vidljive aspekte – objekte, simbole i

tehnologije koje predstavljaju taj sadržaj

Za sve su kulture bitne ideje kojima se definira što je važno, vrijedno i poželjno

Te apstraktne ideje ili vrijednosti daju značenje i usmjeravaju ljude u interakciji s društvom (monogamija, vrijednost jednom spolnom partneru

Norme su pravila ponašanja koja izražavaju ili utjelovljuju kulturne vrijednosti

Vrijednosti i norme zajednički određuju ponašenje u jednoj kulturi (vrijednost učenja, gostoljubivosti

Vrijednosti i norme bitno se razlikuju u pojedinim kulturama (individualizam, zajedništvo – ‘prepisivanje testova na ispitu)

Vrijednosti se sukobljavaju i unutar iste kulture

Civilizacija (uljudba) – ukupnost svih znanja, vještina, običaja, misaonih i duhovnih spoznaja kod razvijenih ljudskih zajednica

Razdoblje ljudskog društva koje slijedi nakon njegovih primitivnih faza

Skup materijalnih i duhovnih stečevina određenog društva

Materijalna kultura ( za razliku od duhovne)

Kulturu imaju i necivilizirane narodi

SAMUEL P. HUNTINGTON, SUKOB CIVILIZACIJA

Svjetska politika ulazi u novu fazu, a intelektualci nisu oklijevali namnožiti vizije onoga što će se dogoditi – kraj povijesti, povratak tradicionalnim suparništvima između nacija-država i pad nacija-država pod suprostavljenim silama plemenstva i globalizma

“Moja postavka je da temeljni uzrok sukoba u ovom novom svijetu neće biti ni prevladavajuće ideološki ni prevladavajuće ekonomski. Velike podjele među ljudskom vrstom i prevladavajući izvor sukoba biti će kulturni…

Nacije-države ostati će najmoćniji igrači u svjetskim zbivanjima, ali glavni sukobi globalne politike pojavit će se između nacija i grupa različitih civilizacija. Sukob civilizacija će dominirati globalnom politikom. Nestabilna razgraničenja među civilizacijama postati će bojišnice budućnosti.

Sukob između civilizacija biti će zadnja faza u evoluciji sukoba u modernom svijetu

S krajem Hladnog Rata, međunarodna politika izlazi iz svoje zapadne faze, a njezino središte postaje interakcija između Zapada i ne-zapadnih civilizacija i među ne-zapadnim civilizacijama.

Sela, regije, etničke grupe, narodi, religijske grupe, svi oni imaju posebne kulture na različitim razinama kulturne raznolikosti.

Kultura sela u južnoj Italiji je možda drugačija od sela u sjevernoj Italiji, ali oba sela će dijeliti istu zajedničku talijansku kulturu, koja ih razlikuje od njemačkih sela.

Isto tako, europske zajednice dijelit ce zajedničke kulturne značajke koje ih razlikuju od arapskih ili kineskih zajednica.

Međutim, Arapi, Kinezi i Zapadnjaci nisu dio ni jednog šireg kulturnog entiteta.

Oni ustanovljuju civilizacije. Civilizacija je dakle najviše kulturno svrstavanje ljudi

i najšira razina kulturnog identiteta koje ljudi imaju, izuzevši ono što ih razlikuje od drugih živih vrsta.

Ona je određena objektivnim zajedničkim elementima, kao što su jezik, povijest, religija, običaji, institucije, ali i subjektivnom samo-identifikacijom ljudi.

Ljudi imaju razine identiteta: stanovnik Rima može sam sebe definirati, u različitim stupnjevima intenziteta, kao Rimljanina, Talijana, katolika, kršćanina, Europljanina, Zapadnjaka.

Civilizacija kojoj pripada je najšira razina identificiranja sa kojom se on intenzivno identificira.

Ljudi mogu, a to i čine, redefinirati svoje identitete i, kao rezultat, sastav i granice civilizacija se mijenjaju.

Civilizacija može uključivati velik broj ljudi, kao što je to slučaj sa Kinom ili vrlo mali broj ljudi, kao Anglofoni Karibi.

Civilizacija može uključivati nekoliko nacija-država, kao što je slučaj sa Zapadnom, Latinoameričkom i Arapskom civilizacijom, ili samo jedan, što je slučaj sa Japanskom civilizacijom.

Civilizacije se očito miješaju i preklapaju, te mogu uključivati i podcivilizacije.

Zapadna civilizacija ima dvije glavne varijante, europsku i sjevernoameričku, a islam ima svoje arapske, turske i malajske poddjelove.

Civilizacijska će pripadnost u budućnosti bivati sve važnija, a svijet će u velikoj mjeri biti oblikovan međudjelovanjem sedam ili osam velikih civilizacija.

Te civilizacije uključuju Zapadnu, Konfucijansku, Japansku, Islamsku, Hinduističku, Slavensko-Pravoslavnu, Latinoameričku i vjerojatno Afričku civilizaciju.

Najvažniji sukobi budućnosti pojavit će se duž nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jednu od druge.

Civilizacije se jedna od druge razlikuju poviješću, jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije, religijom.

Ljudi različitih civilizacija imaju drugačije poglede na odnose između Boga i čovjeka, pojedinca i grupe, građanina i države, roditelja i djeteta, muža i žene, kao i različite poglede na relativnu važnost prava i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije.

Ove razlike rezultat su stoljeća. One neće brzo nestati.

One su daleko temeljnije nego razlike između političkih ideologija i političkih režima. Razlike ne znače nužno i sukob, a sukob ne znači, nužno, nasilje. Ipak, kroz stoljeća, razlike između civilizacija prouzrokovale su najduže i najnasilnije sukobe

Drugo, svijet postaje sve manje mjesto. Interakcije između ljudi različitih civilizacija su u porastu; ove interakcije u porastu jačaju civilizacijsku svijest i svijesnost o razlikama između različitih civilizacija te o istovjetnostima unutar jedne civilizacije.

Sjevernoafričko doseljavanje u Francusku stvara otpor među Francuzima i, istovremeno, prihvatljivost doseljavanja “dobrih” europskih katoličkih Poljaka.

Amerikanci tako negativnije reagiraju na Japanska ulaganja nego na velika ulaganja iz Kanade i europskih zemalja.

U čitavom svijetu procesi ekonomskih modernizacija i socijalnih promjena odvajaju ljude od starih lokalnih identiteta.

U većini svijeta religija se pokrenula popuniti ovu prazninu, često u obliku pokreta koji su označeni kao “fundamentalistički”.

Takvi se pokreti mogu naći u Zapadnom Kršćanstvu, Judaizmu, Budizmu i Hinduizmu, kao i u Islamu.

U većini zemalja i većini religija ljudi koji su aktivni u fundamentalističkim pokretima su mladi, visoko obrazovani, stručnjaci iz srednje klase, profesionalci i poslovni ljudi.

Rast civilizacijske svijesti pojačan je dvostrukom ulogom Zapada. Na jednoj strani, Zapad je na vrhuncu moći. Međutim istovremeno, a možda i kao posljedica toga, među ne-zapadnim civilizacijama pojavljuje se fenomen povratka korijenima

Zapad se na vrhu svoje moći suočava sa ne-Zapadom koji sve više ima želju, volju i sredstva da oblikuje svijet na ne-Zapadne načine.

U prošlosti su elite ne-Zapadnih društava obično činili ljudi koji su bili najpovezaniji sa Zapadom, koji su bili školovani na Oxford-u, Sorbonne-i ili Sandhurst-u, i koji su upili zapadne stavove i vrijednosti.

Ali, sada se ovi odnosi obrću.

U bivšem Sovjetskom Savezu, komunisti mogu postati demokrati, bogati mogu postati siromašni i siromašni bogati, ali Rusi ne mogu postati Estonci i Azeri ne mogu postati Armenci.

U klasnim i ideološkom sukobima ključno je pitanje bilo “Na kojoj si strani?”, a ljudi su mogli birati i mijenjati strane, te su to i činili.

U sukobu između civilizacija, pitanje je “Tko si?” To je datost koja se ne može promijeniti.

A kao što znamo, od Bosne do Kavkaza do Sudana, pogrešan odgovor na to pitanje može značiti metak u glavu.

Izgledno je da će u budućnosti važnost regionalnih ekonomskih blokova nastaviti rasti.

Sa jedne strane, uspješni ekonomski regionalizam će pojačati civilizacijsku svjesnost. Sa druge strane, ekonomski regionalizam može uspjeti samo kada je ukorijenjen u zajedničkoj civilizaciji.

Europska Unija počiva na zajedničkom temelju europske kulture i zapadnog kršćanstva. Uspjeh Svjevernoameričke Zone Slobodne Trgovine ovisi o usklađivanju koje je trenutno u tijeku u kulturama Meksika, Kanade i Amerike.

Japan, kao kontrast tome, susreće teškoće u stvaranju usporedivog ekonomskog entiteta u Istočnoj Aziji, iz razloga što je Japan jedinstveno društvo i civilizacija.

IDEALNI TIP

Pojam idealnog tipa u sociologiju je uveo Max Weber,

To je misaona ili metafizička konstrukcija u kojoj su izdvojeni i naglašeni određeni dijelovi društvene stvarnosti.

Idealni tip je metafizička konstrukcija kojom se na najbolji način pojmovno definira ideja društvenoga stanja, događaja, odnosa ili fenomena koji predstavlja.

Idealni tip nije, dakle, ni neposredni opis stvarnosti, niti srednja vrijednost, niti dominantni oblik u kojem se neki društveni

odnos, fenomen ili stanje pojavljuje.

Idealni tip je metafizička konstrukcija (filozofi čine razliku između "bitka« i "bića«) kojom se na najbolji način pojmovno definira ideja društvenoga stanja, događaja, odnosa ili fenomena koji predstavlja.

Dosljedno tome, ako se zdravlje pojedinca ili zajednice odredi kao apstraktno, idealno stanje, koje u praksi u pravilu ne postoji i tek se kao rijetka iznimkamože nstvariti, možemo kazati kako se tu radi o idealno-tipskoj definiciji zdravlja.