Upload
unfamiliars
View
167
Download
9
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Medjunarodno javno pravo
Citation preview
1. POJAM MEĐUNARODNOG JAVNOG PRAVA
* Termin
Termin „Međunarodno javno pravo" koji je u novijoj nauci stekao gotovo univerzalno pravo građanstva,
potekao je od Bentama i zamenio stariji termin „Pravo naroda".
Jako uporište termin „Međunarodno javno pravo" našao je u ideji da je narod nosilac suvereniteta u
državi, ideji koja je proistekla iz velikih građanskih revolucija.
Pored termina „Međunarodno javno pravo" u delu teorije koristi se i termin „Međunarodno pravo".
Razlika nije samo formalna, jer termin „Međunarodno pravo" ukazuje na pristup po kome grana prava o
kojoj raspravljamo obuhvata i izvesne pojmove i pravne institute (npr, državljanstvo i pravni položaj
stranaca) koji se, po pravilu, izučavaju u srodnim granama prava kao što je međunarodno privatno
pravo.
* Pojam međunarodnog prava
U formalnom smislu reči, međunarodno pravo predstavlja sistem pravnih pravila koja regulišu pravni
položaj i odnose subjekata međunarodnog prava kao i pravni položaj i odnose drugih jedinki od
međunarodnog interesa.
Formalni pojam međunarodnog javnog prava podrazumeva sledeće elemente:
a) Međunarodno pravo je sistem pravnih pravila. Kvalifikacija međunarodnog prava kao skupa ili
sistema pravnih pravila je svojstvena gotovo svim definicijama međunarodnog javnog prava.
b) Kao sistem pravnih pravila međunarodno javno pravo reguliše pravni položaj i odnose kako subjekata
međunarodnog prava, tako i drugih jedinki od međunarodnog interesa.
Karakteristično je vezivanje pojma međunarodnog prava za subjekte. Jer, pored odnosa između svojih
subjekata, međunarodno pravo reguliše pravni položaj i drugih jedinki koje se ne mogu okvalifikovati
kao subjekti međunarodnog prava.
Pored formalnog pojma postoji i materijalni pojam međunarodnog javnog prava.
Osnovna zamerka formalnoj definiciji međunarodnog prava je da ona ne kazuje gotovo ništa o tome šta
je suština međunarodnog prava. O suštini međunarodnog prava govore materijalne definicije.
Shvaćeno u tom smislu, međunarodno javno pravo predstavlja objektivnu i autonomnu normu ili
imperativ međunarodne zajednice. Kao elementi materijalnog pojma međunarodnog javnog prava
mogu se navesti:
a) Međunarodno pravo je pravo međunarodne zajednice. Osnovni cilj ili funkcija međunarodnog prava
je stvaranje uređenih pravnih odnosa u međunarodnoj zajednici.
Bez obzira na različita shvatanja međunarodne zajednice, nesporno je da ona predstavlja specifičnu
zajednicu različitu od države kao postojbine unutrašnjeg ili nacionalnog prava.
b) Međunarodno pravo je autonomna norma ili imperativ. Kvalifikacija međunarodnog prava kao
Docsity.com
autonomne norme ili imperativa ide za tim da ukaže na posebnu tehniku stvaranja pravnih pravila
međunarodnog prava, s jedne strane, i da odredi odnos subjekata međunarodnog prava prema tom
pravu, s druge strane. Ovakvom kvalifikacijom povlači se suštinska razlika između unutrašnjeg i
međunarodnog prava.
Za razliku od unutrašnjeg prava koje je heteronomne prirode, s obzirom na to da ga stvaraju ovlašćeni
organi države u formi jednostranih pravnih akata (ustava, zakona i podzakonskih akata) i nameću ga
subjektima prava, autonomna priroda međunarodnog prava rezultira iz činjenice da ga stvaraju sami
subjekti međunarodnog prava, daje, u principu, sporazumne, konsenzualne prirode. Takva priroda
međunarodnog prava se ponajviše izražava kroz sistem formalnih izvora. Glavni formalni izvori
međunarodnog javnog prava su ugovor i običaj, pravni akti koji se zasnivaju na saglasnosti volja,
izričitoj ili prećutnoj.
c) Kao konsenzualno pravo, međunarodno pravo nije lišeno elemenata nametanja, budući da elementi
nametanja proizlaze iz same kvalifikacije volje međunarodne zajednice kao osnova obaveznosti
međunarodnog prava. Saglasnost volja je kvalitativno obeležje pretežnog dela međunarodnog javnog
prava, pojavljuje se kao opšte pravilo, dok u izuzetnim slučajevima kada to nalaže opšti ili univerzalni
interes, pravno pravilo međunarodnog prava može biti nametnuto izvesnoj državi ili državama.
Nametanje ili subordinacija ima dva osnovna oblika ispoljavanja:
1. nametanje u procesu stvaranja i važenja pravnih pravila (primer su norme ius cogens-a) i
2. nametanje u postupku primene pravnih pravila (slučaj kada Savet bezbednosti deluje kao organ
Organizacije Ujedinjenih nacija u cilju očuvanja mira i bezbednosti na osnovu glave VII Povelje
Ujedinjenih nacija).
d) Međunarodno pravo je objektivna norma ili imperativ. Kada kažemo da je
jedan od elemenata formalno - pravnog pojma međunarodnog prava i to da je međunarodno pravo
objektivna norma ili imperativ, to znači da je međunarodno pravo
objektivni poredak, poredak koji je iznad volje pojedinačnih država.
Osnov obaveznosti opšteg ili univerzalnog međunarodnog prava je volja celokupne međunarodne
zajednice, a pristanak države uzete pojedinačno, samo je instrumentalni oblik konstituisanja volje
međunarodne zajednice.
Volja međunarodne zajednice je odgovarajući izraz opšteg ili univerzalnog interesa koji se izražava
kroz pristanak pretežne ili preovlađujuće većine država - članica međunarodne zajednice. Dva su
osnovna obeležja pojma „pretežna ili preovlađujuća većina":
- kvantitativni, aritmetički - svodi se na veliku većinu tj. na standard koji se ne izražava u preciznoj
aritmetičkoj formuli već se konstituiše od slučaja do slučaja; i,
- kvalitativni, vrednosni - nije dovoljno da se radi samo o aritmetičkoj većini, već ta većina mora biti
reprezentativna tj. u njoj moraju biti zastupljeni svi glavni politički i pravni sistemi i civilizacije sveta.
Objektivni karakter međunarodnog prava je potvrđen i u jurisprudenciji međunarodnih sudova.
Potvrdu objektivnog karaktera međunarodnog prava nalayimo i u odnosu unutrašnjeg zakonodavca
prema međunarodnom pravu.
Docsity.com
Najpotpunije određenje međunarodnog prava daje mešovita, formalno-materijalna definicija. U skladu
sa ovakvom definicijom, međunarodno javno pravo bi se moglo odrediti kao sistem pravnih pravila u
smislu objektivnih, autonomnih imperativa koji imaju za cilj da regulišu pravni položaj i odnose
subjekata međunarodnog prava kao i pravni položaj i odnose drugih jedinki od međunarodnog interesa.
2. PRAVNA PRIRODA KLASIČNOG MEĐUNARODNOG PRAVA
Klasično međunarodno pravo je tvorevina evropske civilizacije. Ta činjenica je proizvela dve značajne
posledice: prvo, međunarodno pravo su stvarale evropske države i, drugo, primena međunarodnog
prava dugo je bila ograničena na evropski kontinent, na odnose između evropskih država.
Međunarodna zajednica se u tu svrhu restriktivno određivala kao zajednica „država i naroda koji stoje
na visokom stupnju razvijenosti" između kojih vlada zajednica i uzajamnost prava. Članovima
međunarodne zajednice na koje se primenjivalo međunarodno pravo smatrani su „narodi i države koji
su još od prvih vremena primili hrišćanstvo, a to su na prvom "rnestu stare evropske države sa
germanskim i latinskim jezicima kao i države novih svetova koje su se razvile iz kolonija ovih naroda."
Lorimer recimo, razlikuje odgovarajuće koncentrične sfere: civilizovano čovečanstvo, tj. evropsku
međunarodnu zajednicu; varvarsko čovečanstvo (Kina, Indija, Bliski Istok), na kojoj se međunarodno
pravo primenjuje samo u izvesnoj meri i ostalo neevropsko čovečanstvo. Države van kruga tzv.
civilizovanih ili prosvećenih bile su objekt međunarodnog prava. U odnosima evropskih sila sa
vanevropskim nisu primenjivana pravila međunarodnog prava, već tzv. prirodni zakoni i hrišćanski
moral. Iza ove formule krije se pravilo odrešenih ruku tj. nepostojanje bilo kakvih pravnih obaveza
prema tzv. necivilizovanim državama i narodima. Na taj način olakšana je kolonizacija širokih prostora
Azije, Afrike i Amerike od strane evropskih kolonijalnih sila.
Od posebnog interesa za kolonizaciju bio je pojam ničije zemlje. Ovaj pojam je relevantan za sticanje
državne teritorije mirnom okupacijom. Pod „ničijom zemljom" podrazumevala su se i ona područja na
kojima su postojale urođeničke, plemenske i državne organizacije koje nisu bile civilizovane u smislu
evropskih standarda.
Ulazak neke vanevropske države u međunarodnu zajednicu bio je uslovljen sti-canjem svojstva subjekta
„hrišćanskog međunarodnog prava". U tu svrhu primenjivala se konstitutivna teorija priznanja. Da bi se
neka vanevropska država kvalifikovala kao subjekt klasičnog, evropskog prava, bilo je potrebno da,
pored formalnih atributa države (teritorije, stanovništva, suverene vlasti), prihvati osnovna moralna
pravila o odnosima između naroda i poseduje takav stepen civilizacije koji joj omogućuje da se
pridržava pravila međunarodnog prava. Uslov „civilizovanosti" je strogo cenjen o čemu rečito svedoči
primer Turske, koja je, formalno dobila status subjekta međunarodnog prava tek na Pariskom kongresu
1856. godine.
Otuda, možemo reći da je klasično evropsko međunarodno pravo bilo ekskluzivno pravo evropskih sila
koje su kroz to pravo izražavale svoje vitalne političke interese.
Docsity.com
3. ODNOS UNUTRAŠNJEG I MEĐUNARODNOG PRAVA NA TEORIJSKOM NIVOU
Odnos unutrašnjeg (državnog) prava i međunarodnog prava se, po pravilu, posmatra kroz prizmu
monističko-dualističke kontroverze. Odnos unutrašnjeg i međunarodnog prava ćemo posmatrati na dva
osnovna nivoa:
- nivou teorije koji se svodi na kvalifikaciju pravne vrednosti ova dva prava i
- nivou prakse (unutrašnje i međunarodne) koja podrazumeva konkretan odnos pravila unutrašnjeg i
pravila međunarodnog prava u postupku primene.
ODNOS UNUTRAŠNJEG I MEĐUNARODNOG PRAVA NA TEORIJSKOM NIVOU
Ovako shvaćen odnos unutrašnjeg i međunarodnog prava ispoljava se kroz suprotstavljanje dualističke i
monističke teorije. Kao teorijski modeli odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava, monizam i
dualizam nisu norme, stvarne ili pretpostavljene, već teorijsko, apstraktno viđenje odnosa ova dva
prava bez obzira što oba imaju uporište u praksi.
*Dualistička teorija. - Osnovna premisa dualističke teorije je da međunarodno i unutrašnje pravo
koegzistiraju kao dva nezavisna, odvojena objektivna prava, dva samostalna pravna kruga. Ne postoje
stvarne, materijalne veze između ova dva prava, jer je međunarodno pravo - pravo između država, a
unutrašnje (državno) je pravo iznad fizičkih i pravnih lica koja se nalaze na teritoriji države.
Tripel, osnivač dualističke teorije, kaže da unutrašnje pravo nastaje zakonom, a međunarodno pravo
sporazumom. Prema tome, izvor unutrašnjeg prava je volja države, a izvor međunarodnog prava je
volja više država, zajednička volja.
Drugi istorijski zastupnik dualizma, Anciloti objektivni osnov međunarodnog prava ne nalazi u kategoriji
volje, već u metafizički shvaćenom principu pacta sunt servanda kao hipotezi koja se ne može objasniti
i na kojoj se gradi međunarodni poredak.
Unutrašnje i međunarodno pravo ne mogu, po pravilu, doći u stanje konkurencije i sukoba. Mogućnost
sukoba ili konkurencije isključuju dva momenta:
1. različiti društveni odnosi koje ova dva prava regulišu i
2. različiti subjekti, jer se međunarodno pravo obraća državama, a unutrašnje pojedincima.
Ako u incidentnim slučajevima i dođe do sukoba ili konkurencije, nacionalni sud ili drugi državni organ
dužan je da primeni svoje tj. unutrašnje pravo.
Za dualističku teoriju karakteristična je postavka da međunarodno pravo ne obavezuje državu sve dok
se država ne izjasni da prihvata konkretno pravilo međunarodnog prava.
Glavni oslonac dualističke teorije je dogma o suverenitetu države. Kako prime-ćuje profesor Bartoš
„organi vlasti i sudovi u okviru jedne države ne priznaju nikakvu suverenu vlast iznad svog samostalnog,
nacionalnog suvereniteta" pa, otuda, „oni primenjuju samo ona pravila međunarodnog prava za koja im
to bude naređeno putem domaće pravne norme, koja je za njih obaveza".
U svom izvornom značenju dualistička koncepcija izvedena do krajnjih konsekvenci stvara nerešive
Docsity.com
probleme, jedan začaran krug protivrečnosti. Dualistička teorija se zasniva na koordinaciji odnosa
unutrašnjeg i međunarodnog prava, jer je hijerarhija, budući da se ova dva prava vide kao nezavisni
sistemi, isključena.
Dualistička teorija nosi skriveno antihumanističko usmerenje, jer u svojoj konstrukciji fetišizira državu i
zapostavlja pojedinca kao adresata pravnih pravila.
*Monistička teorija. - Polazna premisa monističke teorije je da su unutrašnje i međunarodno pravo
sačinjeni od jedinstvene supstance, da su delovi jednog jedinstvenog pravnog sistema.
Monistička teorija o primatu međunarodnog prava građena je na više ili manje izraženoj opoziciji dogmi
suvereniteta u korist ideje međunarodne zajednice.
Shvatanje o primatu unutrašnjeg prava razrađeno naročito u učenju o međunarodnom pravu kao
spoljašnjem državnom pravu, je kako smo istakli, neka vrsta lažnog, izvitoperenog monizma, jer
monizam pretpostavlja postojanje unutrašnjeg i međunarodnog prava kao nezavisnih, pozitivnih
sistema. Pravo značenje učenja o „spoljašnjem državnom pravu" je negacija međunarodnog prava.
Primat međunarodnog prava valja shvatiti kao funkcionalni izraz sociološke i egzistencijalne nužnosti
da se omogući postojanje država kao nezavisnih i ravnopravnih jedinki, s jedne strane, i uređenih
međunarodnih odnosa, s druge strane. Ako se stvari logički postave, teško je i pretpostaviti da će
međunarodno pravo steći potpuni primat a da se ne ukine princip suvereniteta države. Upravo ta či-
njenica nerešivog sukoba između suvereniteta i apsolutnog primata međunarodnog prava i navodi
pristalice ovog shvatanja da za adresata pravila međunarodnog prava uzmu pojedinca.
*Kompromisne teorije (teorije o koordinaciji). - Pitanje odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava na
teorijskom nivou ne iscrpljuje se monističko-dualističkom kontroverzom. Javila se i treća teorija koja
čitavu monističko-dualističku kontroverzu proglašava za nerealnu i veštačku. Ficmoris ovakvu
kvalifikaciju čitave kontroverze izvodi iz toga što navodno obe koncepcije polaze od nečega što u
stvarnosti ne postoji - zajedničkog polja, skupa odnosa i transakcija u kome oba poretka simultano
važe.
Smatra da međunarodno i unutrašnje pravo kao sistemi ne mogu nikad doći u konflikt. Jedini mogući
konflikt između ova dva sistema je onaj koji se tiče obaveza ili nesposobnosti države da se na
unutrašnjem planu ponaša u skladu sa načinom koji predviđa međunarodno pravo. Funkcija među-
narodnog prava se svodi na utvrđivanje izvesnih stvari koje nisu valjane po međunarodnom pravu i,
ukoliko se država primenjujući svoje unutrašnje pravo ponaša suprotno međunarodnom pravu, prekršiće
svoje međunarodne obaveze.
Kompromisne teorije su izraz uvažavanja nekih praktičnih iskustava u primeni međunarodnopravnih
pravila u nacionalnim pravnim porecima. Imaju za svrhu da ublaže rigidnosti teorijskih konstrukcija i
ublaže logiku vrednosnog suprotstavljanja ove dve grane prava.
U krajnjoj analizi kompromisna teorija se u osnovnim tačkama poklapa sa dualističkom.
4. ODNOS UNUTRAŠNJEG I MEĐUNARODNOG PRAVA U SVETLOSTI PRAKSE (UNUTRAŠNJE I
MEĐUNARODNE)
Docsity.com
*Odnos unutrašnjeg i međunarodnog prava sa stanovišta prakse međunarodnih sudova. Međunarodno
pravo ne uređuje primenu svojih pravila na državnoj teritoriji. Poznaje jedino princip po kome se
država ne može pozivati na svoje unutrašnje pravo da bi opravdala neizvršenje svojih međunarodnih
obaveza. Princip je posebno afirmisan u praksi međunarodnih sudova.
* Primena međunarodnog prava u unutrašnjem pravu. - Primena pravila međunarodnog prava regulisana
je unutrašnjim pravima država. Pravila unutrašnjeg prava regulišu dva pitanja:
1. opšti odnos unutrašnjeg i međunarodnog prava i
2. načine ili tehnike povezivanja unutrašnjeg i međunarodnog prava.
U pogledu opšteg odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava rešenja usvojena u unutrašnjim pravima se
značajno razlikuju.
a) Jedna grupa ustava, inspirisana rešenjem iz anglosaksonskog prava, međunarodno pravo smatra
sastavnim delom unutrašnjeg prava (Velika Britanija, ustavi SAD (1787), Meksika (1917), Austrije
(1929), Nemačke (1949), Paragvaja, Južne Koreje (1962), Kipra (I960), Južne Afrike (1996), Filipina
(1940)). Rešenje je monističko, ali na specifičan način. Izvorno monističko shvatanje, naslonjeno na
ideju univerzalnog prava čovečanstva, podrazumeva da su unutrašnje i međunarodno pravo delovi
jednog jedinstvenog prava, dok konkretno rešenje kvalifikuje međunarodno pravo kao deo unutrašnjeg.
Razlika stvara osnov da se važenje norme međunarodnog prava ceni u duhu unutrašnjeg prava odnosno
u skladu sa njegovim pravilima koja regulišu sukob normi.
Kao opšta karakteristika jedne podgrupe ustava može se navesti odsustvo izričitog pravila o prioritetu u
slučaju sukoba normi unutrašnjeg i međunarodnog prava. Međutim, prioritet se može posredno izvesti
iz drugih odredaba ili iz prakse primene relevantnih ustavnih odredaba.
b) Druga grupa ustava daje prioritet međunarodnom pravu, (Ustav Nemačke (1949), ustavi Holandije,
odnosno Francuske). Od novijih ustava prioritet međunarodnom pravu priznaju i ustavi novostvorenih
država u istočnoj Evropi i na prostoru bivše SFRJ.
Ustavi ne određuju prioritet međunarodnog prava u celini.
Većina ustava prioritet daje međunarodnim ugovorima, ne pominjući običajnopravna pravila. Manji
broj ustava prioritet daje međunarodnim ugovorima i običajima navodeći ih poimenično ili u opštoj
formulaciji „opšta pravila međunarodnog javnog prava".
Prioritet međunarodnog prava se nadalje odnosi na zakone, a ne i na ustav kao najviši pravni akt države
(Francuska, Meksiko, Nemačka, Kipar, Špani-ja i Južna Afrika).
c) Neki ustavi, istina malobrojni, daju apsolutni primat unutrašnjem pravu (Ustav Uzbekistana, Ustav
Turkmenistana i Ustav Belorusije).
d) Retki su ustavi koji se opredeljuju za dualističku koncepciju. Tako Ustav Italije (1974) utvrđuje:
„Pravni poredak Italije usklađuje se sa opštepriznatim propisima međunarodnog prava". *Tehnika
povezivanja unutrašnjeg i međunarodnog prava. - S obzirom da ne postoji apriorno i perfektno
jedinstvo unutrašnjeg i međunarodnog prava, neophodne su izvesne pravne radnje da bi se ova dva
prava povezala.
Docsity.com
U osnovi, postoje dve tehnike povezivanja unutrašnjeg i međunarodnog prava u praksi država:
transformacija i adopcija.
Tehnika transformacije podrazumeva uklapanje ili inkorporaciju pravila međunarodnog prava u
unutrašnji pravni poredak odgovarajućom pravnom procedurom (zakonodavnim aktom, promulgacijom
ugovora i si.) кojom se pravilo me đunarodnog prava transformiše u unutrašnje pravno pravilo.
Adopcija se sastoji u priznavanju pravne snage pravilima međunarodnog prava u unutrašnjem pravu
normom unutrašnjeg prava, ustavnom ili zakonskom, ili sudskom odlukom, bez promene adresata i
sadržine pravila. Kao tehnika povezivanja unutrašnjeg i međunarodnog prava izražava u osnovi
monistički pristup odnosu ova dva prava.
Ustavi se opredeljuju za adopciju kao relevantnu tehniku povezivanja unutrašnjeg i međunarodnog
prava.
Dva su osnovna modaliteta adopcije. Jedan ne povlači opštu razliku u pravnoj snazi između unutrašnjeg
i međunarodnog prava - mogao bi se nazvati tradicionalnim – i drugi koji opredeljuje odnos između
unutrašnjeg prava na jednoj strani i ugovora i običaja, na drugoj, u slučaju njihove nesaglasnosti.
Transformacija, međutim, nalazi svoje mesto, istina skromno, u pravnim porecima koji počivaju na
adopciji kao osnovnoj tehnici.
* Osvrt na unutrašnje pravo država. Praksa država u pogledu odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava
dominantno je monistička. Elementi dualističke koncepcije primetni su, međutim, u odnosu prema
pojedinim pravilima međunarodnog prava, poput pravila koja se obično nazivaju pravilima
međunarodnog krivičnog prava.
Može se zapaziti da i države koje daju opšti primat međunarodnom pravu ili međunarodno pravo
kvalifikuju kao sastavni deo unutrašnjeg prava, u praksi iznalaze pravne tehnike koje otklanjaju primat
međunarodnog prava u konkretnim slučajevima.
5. MEĐUNARODNI UGOVORI
Konvencija o ugovornom pravu od 1969. godine, u članu 1.(2) definiše međunarodni ugovor kao
„sporazum zaključen pisano između država i koji je regulisan međunarodnim pravom, bilo da je sadržan
u jednom ili u dva ili u više instrumenata međusobno povezanih, bez obzira na njegov poseban naziv."
Ovu definiciju sledi i Konvencija o pravu ugovora između država i međunarodnih organizacija ili
međunarodnih organizacija od 1986. godine, koja pod ugovorom podrazumeva međunarodni sporazum
zaključen pisano, između jedne ili više država ili međunarodnih organizacija ili međunarodnih
organizacija bilo da je taj sporazum sadržan u jednom instrumentu ili u dva ili više instrumenata
međusobno povezanih i bez obzira na njegov poseban naziv.
Termin „ugovor" je genusni termin koji obuhvata čitav niz posebnih naziva ko~-ji, mada sa značajnijim
varijacijama, upućuju na sadržinu ugovora. Najčešći nazivi su konvencija, ustav, pakt, kompromis,
kartel, deklaracija, sporazum i sl.
U teoriji se navode brojne podele međunarodnih ugovora. Kao najvažnije mogu se navesti:
Docsity.com
- podele izvedene na formalnom kriterijumu (broj ugovornih strana i mogućnost naknadnog
obavezivanja) i
- podela zasnovana na materijalnom kriterijumu (pravna funkcija ili suština ugovora).
Prema broju ugovornih strana ugovori se dele na dve osnovne grupe:
- dvostrani (bilateralni) i
- višestrani (multilateralni ugovori).
Potonji se, pak, mogu podeliti na obične višestrane (sa manjim, ograničenim brojem ugovornica) i
sveopšte višestrane koji obuhvataju većinu država članica međunarodne zajednice.
Podela na otvorene i zatvorene ugovore izvedena je prema kriterijumu mogućnosti pristupanja ugovoru
država koje nisu učestvovale u njegovom zaključenju. U pozitivnom međunarodnom pravu utemeljenom
na principu suverene jednakosti država, podela na otvorene i zatvorene ugovore je pravnotehničke
prirode. Sveopšti višestrani ugovori su, po pravilu, otvoreni ugovori.
Posebno je relevantna podela ugovora prema pravnoj funkciji na:
- ugovore - pogodbe (kontraktuelne) i
- ugovore - zakone (legislativne).
Pod ugovorima-pogodbama podrazumevaju se ugovori koji sadrže pravila dizajnirana za konkretan
slučaj, dok su pravila legislativnih ugovora opšte ili apstraktne prirode primenjiva na veći broj
slučajeva iste vrste. Svaki ugovor je kombinacija legislativnih i kontraktuelnih odredaba, a
odgovarajuća priroda ugovora određuje se na osnovu legislativne ili kontraktuelne prirode pretežnog
dela odredaba koje izražavaju predmet i cilj ugovora.
Ugovori-pogodbe su pravni poslovi, oblici pravne komunikacije subjekata međunarodnog prava, dok su
legislativni ugovori - legislativni akti u međunarodnom pravu. Motivi i ciljevi ugovornica kod ugovora-
pogodbi su različiti, pa i suprotstavljeni, dok ugovore zakone odlikuju, po pravilu, identični motivi i
zajednički cilj.
Stoga, može se reći da su ugovori pogodbe izvori prava i obaveza za ugovorne strane, a ugovori-zakoni
izvori međunarodnog prava. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
Docsity.com
•
•
•
•
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:25
6. OBIČAJNA PRAVNA PRAVILA
* Pojam. - Po široko prihvaćenoj definiciji sadržanoj u članu 38.(b) Statuta Međunarodnog suda pravde,
običaj predstavlja „dokaz opšte prakse prihvaćene kao pravo".
Od običajnog pravnog pravila treba razlikovati proste (puke običaje) koji u širem smislu obuhvataju i
pravila međunarodne kurtoazije. Prosti običaji predstavljaju ustaljenu praksu ponašanja koju ne prati
svest o obaveznosti - odstupajući od prostih običaja država ne krši međunarodno pravo mada rizikuje
da druga strana preduzme dozvoljene protivmere u obliku retorzija.
* Osnov obaveznosti običajnopravnog pravila. - Pitanje osnova obaveznosti običaja je jedno od izuzetno
delikatnih pitanja koje rađa brojne kontraverze u teoriji.
Po jednom shvatanju običaj predstavlja prećutno izraženu saglasnost država da određeno ponašanje
prihvate kao pravno relevantno.
Drugo shvatanje se naslanja na prirodnopravni rezon. Elemente ovakvog shvatanja nalazimo i u
formulaciji člana 38.(b) Statuta Međunarodnog suda pravde koji običaj određuje kao dokaz opšte
prakse prihvaćene kao pravo, mada, i teorijski i sa stanovišta prakse Suda, opšta praksa i svest o
obaveznosti su pre dokaz postojanja običaja.
Ako se držimo premise da opšte međunarodno pravo derivira iz volje međunarodne zajednice u celini,
izvesno je da i običajno pravo, kao njegov integralni deo, ima koren u istoj volji. Jednako kao i sveopšti
višestrani ugovor. Volju međunarodne zajednice u celini konstituiše volja pretežne, reprezentativne
većine članica zajednice.
Osnov obaveznosti običajnih pravila je u volji međunarodne zajednice. Običaj je samo instrumentalni
oblik izražavanja te volje primeren decentralizovanoj strukturi međunarodne zajednice.
Budući da volja međunarodne zajednice predstavlja volju pretežne ili velike većine država, nije
potrebno u konkretnom slučaju dokazivati da je pojedinačna država prećutno prihvatila određeno
običajno pravilo.
Volja međunarodne zajednice kao celine se kod običajnih pravila formira pre-ćutnim pristankom
reprezentativne većine država.
Prećutni pristanak, ili kako se posebno u jurisprudenciji Međunarodnog suda pravde naziva -
podrazumevajući pristanak ne može se poistovetiti sa prostim ćutanjem. Ovaj oblik pristanka
podrazumeva sticaj par relevantnih elemenata koji za posledicu imaju prihvatanje ili priznanje
određene radnje ili ponašanja kao elementa običajnog pravila ili prihvatanje samog običajnog pravila.
Docsity.com
Elementi podrazumevajućeg pristanka su:
1. da subjekt međunarodnog prava ima predstavu o relevantnoj pravnoj činjenici;
2. da povodom njenog nastanka ili isticanja od strane drugog subjekta, nije
reagovao na odgovarajući način, po pravilu, protestom ili na drugi način izrazio
protivljenje;
3. da je odsustvo reakcije izraz pravne namere subjekta tj. da se ne može pripisati, recimo, zabludi ili
prisili;
4. da subjekt ima interes, posredan ili neposredan, u odnosu na relevantnu činjenicu.
* Elementi običajnopravnog pravila. - Običajno pravno pravilo, dakle, podrazumeva organsko jedinstvo
dva elementa: prakse u smislu corpusa i svest o obaveznosti u smislu animusa.
a bi praksa predstavljala konstitutivni elemenat običajno pravnog pravila potrebno je da ispunjava
određene uslove. Ti uslovi se sa stanovišta njihove prirode mogu podeliti na kvantitativne i kvalitativne
uslove.
Kvantitativni uslovi se tiču trajanja i opštosti prakse. Razlika u pogledu dužine roka potrebnog za
formiranje prakse kao elementa običajnog pravila navela je deo teorije na podelu običaja na
tradicionalne i „instant" ili momentalne običaje.
Tradicionalni običaji bi bili oni koji nastaju u relativno dugom vremenskom periodu, dok bi momentalni
ili „instant" običaji bili običaji koji nastaju u relativno kratkom periodu sa osloncem na rezolucije
donete u okviru međunarodnih organizacija posebno u Organizaciji ujedinjenih nacija.
Što se tiče opštosti prakse oduvek je važio zahtev da običajno pravilo ima biti prihvaćeno od većine
država. Nema nikakvog pravnog osnova za povlačenje razlike u pogledu specifične težine ponašanja
država, mada faktički uticaj država u stvaranju običaja varira zavisno od interesa države u konkretnoj
stvari i njene opšte pozicije u međunarodnoj zajednici.
Koji je broj država u stanju da svojim ponašanjem konstituiše opštu praksu stvar je svakog konkretnog
slučaja. Mogu se istaći dva elementa inherentna pojmu opšte prakse: prvi, da praksa mora proizlaziti iz
ponašanja aritmetičke većine država, a drugi da se radi o reprezentativnoj većini, dakle, većini u kojoj
su zastupljeni svi glavni pravni sistemi i civilizacije savremenog sveta. Kvalitativni uslovi koje praksa
treba da ispunjava tiču se konzistentnosti i ponavljanja određenog ponašanja. Osnovno pravilo u vezi sa
ponavljanjem određenog ponašanja dato je u slučaju prava azila od strane Međunarodnog suda pravde
1950. godine. Sud je u svojoj presudi, između ostalog, ukazao da običajno pravilo mora biti ,,u
saglasnosti sa konstantnom i uniformnom praksom preduzimanom od strane država u pitanju".
Drugi element običaja je opinio juris ili animus. Ovaj elemenat običaja naziva se još subjektivnim,
kvalitativnim ili formalnim elementom običaja.
Neodređenost običaja odnosi se jednako i na njegov subjektivni elemenat. Međunarodna praksa naginje
tumačenju da u dokazivanju običajnog pravnog pravila nije potrebno ulaziti u ispitivanje subjektivnih
motiva država koje su formirale odgovarajuću praksu već se, sa osloncem na pretpostavku da su države
svesna i razumna bića, tumači da spoljašnje ponašanje, bilo akt ili propuštanje, sadrži u sebi i opinio
juris.
Docsity.com
*Podela običaja. Izraz „običajno pravo" ima generičko značenje u smislu da
se njime podrazumevaju, kako univerzalni ili opšti tako i regionalni i lokalni običaji.
Univerzalni običaji su, po definiciji, običaji koji vezuju sve subjekte međunarodnog prava, drugim
recima, pravna pravila koja proizlaze iz volje međunarodne zajednice kao celine.
Regionalni običaji su običaji koji važe u određenim delovima međunarodne zajednice (tzv. regionima).
U teoriji međunarodnog prava se dugo vremena osporavalo postojanje lokalnih običaja, tj. običaja koji
vezuju dve ili više država koje ne čine odgovarajuću regiju.
*Prigovor ili protest. Država koja se ne slaže sa formiranjem običajno pravnog pravila kojima se
zamenjuje postojeće pravno pravilo stavlja formalni protest.
Dejstvo formalnog protesta je u tome da novo običajno pravilo ukoliko i kada bude
formulisano ne vezuje državu koja je stavila protest. Država koja se uporno i konzistentno protivi
nastanku običaja naziva se „istrajni prigovarač".
7. OPŠTA PRAVNA NAČELA PRIZNATA OD STRANE PROSVEĆENIH NARODA
Opšta pravna načela priznata od strane prosvećenih naroda predstavljaju najkontroverzniji formalni
izvor međunarodnog javnog prava.
Shvatanja izražena u doktrini međunarodnog prava o pojmu opštih pravnih načela priznatih od strane
prosvećenih naroda mogu se svrstati u dve grupe.
1. Jednu grupu shvatanja odlikuje široko, ekstenzivno određenje opštih pravnih načela kao načela
imanentnih samoj ideji prava ili svekolikom pravu. Tako bi, po ovom shvatanju, u opšta pravna načela
priznata od strane prosvećenih naroda u smislu člana 38.(c) Statuta Međunarodnog suda pravde ulazila
kako načela iz unutrašnjeg prava tako i ona iz međunarodnog prava, te transnacionalnog i
supranacionalnog prava.
2. Po drugoj grupi shvatanja, radi se o načelima prihvaćenim na unutrašnjem pravnom terenu ili,
preciznije kazano, načelima koja se osobenom pravnotehničkom operacijom Suda izvode iz unutrašnjih
pravnih poredaka u slučaju potrebe.
Praksa Međunarodnog suda pravde potvrđuje da se pod opštim pravnim načelima u smislu člana 38.(c)
Statuta podrazumevaju načela „koja se oslobađaju iz konzistentnih rešenja različitih sistema
unutrašnjeg prava u odnosu na konkretan problem." Ovakvo shvatanje je u skladu sa razlogom unošenja
opštih pravnih načela prosvećenih naroda u sistem izvora člana 38. - a to je da se isključi, ili, bar,
minimizira, mogućnost da se Sud u konkretnoj stvari oglasi nenadležnim zbog nepostojanja ugovornih ili
običajnih pravila koja bi se odnosila na predmet spora.
Jednako je tačno, međutim, da se Međunarodni sud pravde u svojim presudama ili savetodavnim
mišljenjima sa krajnjim oprezom poziva na opšta pravna načela u smislu člana 38.(c) Statuta. Čak i
kada se na njih oslanja, nije redak slučaj da li upućuje na običajno pravo ili jednostavno koristi izraz
„opšta pravna načela" ne precizirajući da li ima u vidu načela međunarodnog ili unutrašnjeg prava.
Ovakva praksa Suda proizlazi ne samo iz neodređenosti ovog formalnog izvora, već i njegove bitno
Docsity.com
smanjene operativne uloge u sistemu pozitivnog međunarodnog prava.
Danas su pravne praznine u međunarodnom pravu, uglavnom, popunjene kodifikacijama. I u
slučajevima kada se pojave, one, u uslovima relativno zaokruženog sistema, mogu biti popunjene i bez
pribegavanja opštim načelima u smislu člana 38.(c) Statuta, recimo, analogijom sa slučajevima
regulisanim pravom ili ekstenzivnim tumačenjem postojećih pravila. Izvesna načela za koja se moglo
reći da su izvorno predstavljala opšta pravna načela u smislu člana 38.(c) Statuta su protekom vremena
izgubila to svojstvo i sukcesivnim odlukama međunarodnih sudova ili progresivnim razvojem
međunarodnog prava postala pravila međunarodnog prava.
Termini koji se koriste u odnosu na ovaj formalni izvor samo su spoljni izraz kontraverzi koje prate
opšta pravna načela u smislu člana 38.(c) Statuta. U današnjem međunarodnom pravu izraz ima
značenje „opštih pravnih načela priznatih od strane nezavisnih država" ili „opštih pravnih načela
priznatih u unutrašnjem pravu nezavisnih država". Razlike u shvatanjima o pojmu opštih pravnih načela
prosvećenih naroda, udružene sa neujednačenom terminologijom Suda, dovele su do simultane
upotrebe drugih izraza poput „opšti pravni principi koji proizlaze iz specifične prirode međunarodne
zajednice", „principi svojstveni ideji prava i svim pravnim sistemima", „principi pravde zasnovani na
samoj prirodi čoveka kao racionalnog i socijalnog lica" i sl.
Drugi krug kontraverze vezuje se za njihovu pravnu prirodu. Pravna priroda ovih načela je predmet
večitog sukoba prirodno-pravne škole i škole pozitivizma u međunarodnom pravu. Prirodno pravna škola
smatra da uvođenje opštih pravnih načela u sistem formalnih izvora predstavlja negaciju pozitivizma u
pravu. Po shvatanju pozitivista opšta pravna načela prosvećenih naroda deriviraju iz volje država. U
tom pogledu ne postoji suštinska razlika između njih na jednoj strani, i ugovora i običaja, na drugoj
strani. Razlika postoji samo u načinu izražavanja volje država. Dok se kod ugovora i običaja volja
države izražava neposredno, kod opštih pravnih načela ona se izražava posrednim putem kroz norme
unutrašnjeg prava.
Vladajuća koncepcija opštih pravnih načela prosvećenih naroda je obojena pozitivistički. Po tom
shvatanju opšta pravna načela prosvećenih naroda deriviraju iz unutrašnjeg pravnog poretka. Ova
načela nisu kodifikovana tako da nisu zapisana ni u jednom međunarodnom pravnom aktu, već do njih
Sud dolazi posredno, osobenom pravnotehničkom operacijom. Ona se sastoji u primeni komparativnog,
uporedno-pravnog metoda pomoću koga sud ili drugi organ koji želi da ustanovi opšte načelo
prosvećenih naroda, ispituje norme unutrašnjeg prava o konkretnom predmetu.
Opšta pravna načela prosvećenih naroda nisu izvorno međunarodna pravna pravila, već da
međunarodnopravno svojstvo stiču pravnotehničkom operacijom suda ili drugog organa koji u
odgovarajućem postupku primenjuje međunarodno pravo.
Što se pravne snage opštih pravnih načela prosvećenih naroda tiče, mišljenja su, takode, podeljena. Za
prirodnopravno orijentisanu teoriju međunarodnog prava, opšta pravna načela poseduju najjaču pravnu
snagu.
U pozitivističkom poimanju opšta pravna načela priznata od strane prosvećenih naroda su supsidijerni
glavni izvor međunarodnog prava. Zbog toga ona ne samo da ne mogu biti po pravnoj snazi jednaka ili
Docsity.com
jača od ugovora ili običaja, već ne mogu ni biti izvor normi ius cogens u međunarodnom pravu.
8. JEDNOSTRANI PRAVNI AKTI DRŽAVE
Pod jednostranim pravnim aktima države podrazumevaju se raznovrsni akti koje donose nadležni organi
države (ili više država deluju kao celina, in corpore) sa namerom da se proizvedu određene
međunarodnopravne posledice nezavisno od odgovora adresata akta.
Da bi proizveli međunarodnopravna dejstva jednostrani akti treba da ispune određene uslove. U
suprotnom, njihovo dejstvo ostaje u sferi faktičkog.
Poput dvostranih i višestranih pravnih akata, jednostrani akti moraju ispunjavati opšte uslove za
punovažnost akata u međunarodnom pravu:
1. da su doneti od strane nadležnog organa;
2. da izražavaju stvarnu volju države tj. da nisu doneti u zabludi, prevarom
druge strane ili pod prinudom;
3. da imaju pravno dopušten predmet;
Jednostrani pravni akt podleže ništavosti poput međunarodnih ugovora.
Osnov obaveznosti jednostranih akata leži u nameri države koja akt donosi. Irelevantno je da li je
jednostrani akt upućen jednom (ili više) adresatu ili međunarodnoj zajednici kao celini. Razlika leži
samo u domašaju obaveze – ukoliko je upućena drugoj državi radi se o dejstvu inter partes, a ako je
upućena međunarodnoj zajednici deluje erga omnes.
Međunarodno pravo ne postavlja bilo kakve posebne uslove u pogledu forme jednostranih akata.
Budući izraz volje jedne države, jednostrani akti u načelu mogu biti i opozvani voljom jedne države.
Interesi pravne sigurnosti mogu nalagati da se pravno dejstvo opozivanja jednostranog akta veže za
protek određenog roka. Pravno dejstvo opoziva jednostranog akta može biti vezano i za neke druge
uslove.
Međunarodno pravo ne poznaje pravila na osnovu kojih bi se izvršila precizna, egzaktna klasifikacija
jednostranih akata država.
Klasifikacija jednostranih pravnih akata država na formalnoj osnovi je teško izvodljiva, budući da je
pitanje forme irelevantno kod ovih akata. Opšta klasifikacija jednostranih pravnih akata država je pre
izvodljiva na osnovu materijalno-pravnog kriterijuma tj. na osnovu pravnog dejstva konkretnog akta.
Može se povući razlika između dve osnovne grupe jednostranih pravnih akata.
U prvu grupu ulaze jednostrani pravni akti država koji nemaju pravnu vrednost per se, nemaju
nezavisno pravno značenje u sistemu formalnih izvora međunarodnog prava, već ga ispoljavaju kroz
ugovorni i običajni postupak nastanka pravnih pravila (akti ratifikacije ili akcesije, rezerve uz ugovore,
deklaracija kojom država prihvata obaveznu nadležnost Međunarodnog suda pravde na osnovu člana 36.
Statuta Suda, otkaz ugovora i sl.).
Drugu grupu jednostranih pravnih akata čine akti koji poseduju nezavisan pravni značaj i ispoljavaju se
tako što konstituišu, menjaju ili ukidaju izvestan međunarodnopravni odnos države koja ih izdaje ili
Docsity.com
pokušavaju da ustanove novu pravnu situaciju. Ovi jednostrani akti mogu se razvrstati u podgrupe.
- Jednu podgrupu čine jednostrani akti putem kojih država realizuje opšte, generalno ovlašćenje
sadržano u normi međunarodnog prava. Na ovaj način država koja izdaje jednostrani akt stiče neko
subjektivno pravo. Da bi se, međutim, druge države upoznale sa sadržinom takvog akta, uputno je
uputiti odgovarajuće akte čiji je adresat međunarodna zajednica u celini.
- Drugu podgrupu čine jednostrani akti putem kojih država preuzima međunarodnu obavezu. Da bi
imale pravne posledice, nema potrebe da izjave budu adresovane na posebne države, niti je potrebno
prihvatanje bilo koje države.
Obavezivanje država u formi jednostranog akta je supsidijerne prirode.
Jednostrani akt kojim država prihvata relevantnu obavezu deluje nezavisno od prihvatanja druge
strane. Zainteresovana država može jednostrano primiti k znanju jednostrani akt druge države i sa
osloncem na princip acta sunt servanda zahtevati da tako stvorena obaveza bude poštovana".
- Treću podgrupu čine jednostrani akti kojima se država usaglašava sa određenom faktičkom ili
pravnom situacijom. Ova vrsta jednostranih akata svodi se na priznanje faktičkih ili pravnih situacija
(priznanje država, vlada ili ustaničkih pokreta).
Prema tome, jednostrani akti nisu per se formalni izvor međunarodnog prava. Oni su pre oblik pomoću
kojeg se aktivira primena međunarodnog prava, ili element prakse u konstituisanju nove norme
međunarodnog prava putem običaja ili sastojak ugovornog postupka.
Jednostrani akti se donose u individualnom interesu države. Postoje, međutim, i akti koji objektivno
štite grupni i širi interes.
9. AKTI MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA
Postojanje velikog broja međunarodnih organizacija dovodi do prave poplave jednostranih akata ovih
organizacija. Delikatan je problem njihove kvalifikacije ne samo zbog toga što se međunarodne
organizacije između sebe uveliko razlikuju, kako po obimu ovlašćenja, tako i po načinu rada, već i zbog
nepostojanja jedinstvene nomenklature akata koje donose međunarodne organizacije.
Širok je krug termina kojima se označavaju akti međunarodnih organizacija: rezolucije, preporuke,
odluke, pravilnici, direktive, mišljenja, finalni akti, standardi, norme, praksa i tako dalje. U praksi,
posebno, Organizacije UN uobičajen je naziv „rezolucija".
Jednostrane akte međunarodna organizacija donosi na osnovu svojih ustavnih akata. U konkretnoj
stvari ustavni akti nisu od prevelike koristi.
Međunarodne organizacije (sa izuzetkom nadnacionalnih organizacija) nisu ovlašćene da donose
opšteobavezna pravila ponašanja za svoje članice. One su najvećim slučajem medijum u kome države
stvaraju pravila ponašanja na bazi saglasnosti u skladu sa zahtevima koje postavlja unutrašnje pravo.
Jednostrani akti međunarodnih organizacija mogu se podeliti u dve grupe:
prvu grupu čine akti vezani za unutrašnje funkcionisanje organizacije,
drugu grupu akti koji se neposredno odnose na države članice.
Docsity.com
Jednostrani akti koji se tiču unutrašnjeg života organizacije poseduju, po pravilu, obavezujuću snagu.
Obaveznu snagu imaju i opšti akti koji su doneti u cilju normalnog funkcionisanja organizacije, exempli
causa, pravilnici o radu organa organizacije.
U odnosu države članice jednostrani akti organizacije, po pravilu, nemaju obavezujuću snagu (izuzetak
su akti nadnacionalnih organizacija koje su, međutim, prava retkost u današnjoj međunarodnoj
zajednici). Po svome značenju, one su najpre poziv državama članicama da postupe u skladu sa
preporukom, poziv koji poseduje političku i moralnu snagu.
Postoje, međutim, rezolucije, koje su, po svojoj prirodi, odluke. Generalna skupština o važnim
pitanjima donosi „odluke" koje poseduju obaveznu snagu. Kao takve ne mogu biti menjane ni
presudama Međunarodnog suda pravde. Obaveznu snagu poseduju, takođe, i rezolucije Saveta
bezbednosti donete u vezi sa očuvanjem međunarodnog mira i bezbednosti.
Specifične su prirode rezolucije Generalne skupštine koje u sebi sadrže deklaraciju pravila ili principa
međunarodnog prava. Iako kao rezolucije nemaju obavezujuću snagu, pravila sadržana u njima
obavezuju države. Osnov obaveznosti u tom slučaju nije rezolucija kao samostalni pravni akt već kao
interpretativni akt, akt kojim se tumače principi ili pravila pozitivnog međunarodnog prava, običajnog
ili ugovornog karaktera.
Iz relevantnih činjenica teško je, izvući zaključak da su jednostrani akti međunarodnih organizacija
formalni izvori međunarodnog prava stricto sensu poput ugovora, običaja ili opštih pravnih načela
prosvećenih naroda. Takvoj kvalifikaciji opire se nekoliko razloga. Jedan razlog je opšte prirode i tiče
se prirode međunarodne organizacije. Kao derivativni subjekti one imaju ograničenu sposobnost
samostalnog nastupanja u međunarodnim odnosima i samim tim njihova pravno kreirajuća sposobnost
je suštinski ograničena. Pored toga, postoji i nekoliko posebnih razloga koji se vezuju za prirodu ovih
akata. Najveći broj ovih akata nema obavezujuću snagu za države članice per se. Da bi postali
obavezno pravo za članice, oni moraju biti prihvaćeni od država u odgovarajućoj ustavnoj proceduri.
Jednostrani akti koji su obavezni za organe i organizacije su, po svojoj prirodi, funkcionalni akti koji
nemaju bitnog odraza na sistem međunarodnog prava. Najprihvatljivijie je određenje po kome su
jednostrani akti formalni izvori unutrašnjeg poretka međunarodnih organizacija ili organizacionog,
institucionalnog prava međunarodnih organizacija.
10. MEKO PRAVO („SOFT LAW)
U delu novije teorije svojstvo formalnog izvora priznaje se i tzv. mekom pravu. Ovaj izraz bi trebalo da
označi široku grupu instrumenata koji se nalaze u nekoj vrsti sive zone između prava i neprava.
Ne postoji potpuna saglasnost o instrumentima koji bi činili tzv. meko pravo. U njega se svrstavaju:
1. rezolucije Generalne skupštine UN;
2. dobrovoljni kodeksi i rukovodna načela koje međunarodne organizacije donose u oblasti ekonomskih
i socijalnih odnosa, poput Kodeksa UN o restriktivnoj poslovnoj praksi (1981) ili Rukovodnih načela
Svetske banke o tretmanu stranih direktnih investicija (1992). Smatra se da instrumenti poput ovih
Docsity.com
nemaju obavezujuću snagu;
3. opšteprihvaćeni međunarodni standardi koji su svoju primenu našli posebno u Konvenciji o pravu
mora (1982) i pravu zaštite čovekove okoline;
4. zajednički akti vlada i političke deklaracije, od kojih se kao tipični navode: Završni akt Helsinške
konferencije (1975), Bonska Deklaracija o međunarodnom terorizmu (1978) i Rio Deklaracija o zaštiti
čovekove okoline i razvoju (1992);
5. norme, bilo ugovorne ili običajne, u fazi nastajanja, pre nego što steknu svojstvo obaveznosti.
Smatra se da ova pravila, iako nisu pravno obavezujuća, mogu imati izvestan uticaj u sudskim i
arbitražnim postupcima kao argument u tumačenju postojećeg, pozitivnog prava.
Izraz „meko pravo" je konfuzan i neodređen. Sugeriše da postoji pravo koje ne utvrđuje prava i obaveze
subjekata u strogom smislu reči, štaviše, da nema obaveznu snagu. Ako se radi o neobaveznim
pravilima, nejasno je zašto se ona nazivaju pravom, a ne, recimo, političkim ili moralnim obavezama.
Dobar deo sastojaka mekog prava je teorijski ispravnije odrediti kao skup vrednosti, iz koga se,
zakonodavnom tehnikom međunarodnog prava, mogu stvarati i stvaraju pravna pravila. Od navedenih
sastojaka „mekog prava" svojstvo pravne prirode u strogom smislu može se pripisati jedino
opšteprihvaćenim međunarodnim standardima.
Nepravni sastojci „mekog prava" koriste se tako što se, kombinacijom političkog, ekonomskog a,
ponekad, i vojnog pritiska, pretaču u obavezujuća pravila, bilo po međunarodnom ili unutrašnjem
pravu, za manje i slabije države, dok ih države sa većim kapacitetom moći tretiraju kao političke
obaveze. Tako se jedna obaveza pojavljuje i kao pravna i kao politička ili moralna, dakle pravno
neobavezujuća, zavisno od država u pitanju. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Docsity.com
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:26
11. POJAM SUBJEKTIVITETA U MEĐUNARODNOM JAVNOM PRAVU
Izrazi „subjekt međunarodnog prava" ili „međunarodna pravna ličnost" su teorijski izrazi koji daju
povoda različitim tumačenjima, jer norme međunarodnog prava ne definišu pojam međunarodnog
subjekta. Oslonac pri određivanju pojma subjektiviteta u međunarodnom pravu valja tražiti:
a) u elementima opšteg pojma pravnog subjektiviteta elaboriranog u unutrašnjem pravu;
b) osobenoj prirodi međunarodnog javnog prava.
Okvirno određenje subjekta međunarodnog javnog prava, dao je Međunarodni sud pravde u
savetodavnom mišljenju koje se ticalo naknade štete pretrpljene u službi Ujedinjenih nacija (1949).
Sud je našao da je subjekt međunarodnog prava „entitet sposoban da pribavi međunarodna prava i
obaveze".
Pojam međunarodnopravnog subjektiviteta čini nekoliko kumulativnih konstitutivnih elemenata:
a) subjekt međunarodnog prava je titular, nosilac prava i obaveza utvrđenih normama međunarodnog
javnog prava.
Subjekt međunarodnog prava je neposredni adresat konkretne međunarodne norme u smislu da se
nalazi u neposrednoj, direktnoj vezi sa međunarodnim pravnim poretkom. Svojstvo titulara prava, stiče
voljom međunarodnog zakonodavca bez bilo kakve pravne radnje ili posredovanja drugog subjekta.
Jednako rezonovanje važi po analogiji i za obaveze koje međunarodno pravo nameće svojim
subjektima. U međusobnim odnosima subjekata, pravo jednog subjekta je obaveza za drugog i obrnuto.
b) „Odgovornost je nužna dopuna prava. Sva prava međunarodnog karaktera
uključuju međunarodnu odgovornost". Pravila o odgovornosti su, za razliku od
primarnih pravila koja utvrđuju prava i obaveze, sekundarne prirode. Subjekti međunarodnog prava su,
otuda, odgovorni za kršenje svojih međunarodnopravnih obaveza na osnovu međunarodnog prava.
Odgovornost subjekta međunarodnog prava je opšti pravni princip međunarodnog prava.
c) subjekt medjunarodnog prava poseduje sposobnost da, u sudskom ili drugom
postupku relevantnom po međunarodnom pravu, ostvari pravo koje mu je priznato.
Ova sposobnost omogućuje subjektu međunarodnog prava da neposredno i efektivno deluje na polju
međunarodnog prava, da pokrene međunarodni pravni poredak u cilju zaštite svog prava.
Međunarodna zajednica predstavlja svojevrsnu kombinaciju elemenata pravne i političke zajednice.
Ova činjenica se odražava i na sadržinu sposobnosti subjekta da ostvari svoje pravo.
U zajednici u kojoj je individualna upotreba sile ne samo dozvoljena u izuzetnim okolnostima, već
može predstavljati i način obezbeđenja prava (recimo, osnovnog prava na suverenitet ili samu
egzistenciju), sposobnost upotrebe sile, takođe je sastojak relevantnog elementa subjektiviteta.
d) U heteronomnom pravu, pravu u kome dominira princip subordinacije kakvo je unutrašnje pravo,
pravnostvarajuća sposobnost je irelevantna za određivanje subjektiviteta. Stvari, međutim, stoje
drugačije u međunarodnom pravu koje, kao autonomno pravo, stvaraju sami subjekti. I
Docsity.com
pravnostvarajuću sposobnost, shvaćenu kao moć da se sopstvenom voljom doprinosi, bilo u pozitivnom
ili negativnom smislu, stvaranju međunarodnog prava, valja uključiti u corpus elemenata koji čine biće
pojma subjektiviteta u međunarodnom pravu.
Navedeni elementi čine potpuno ili idealno biće pojma subjektiviteta u međunarodnom javnom pravu
ili teorijski pojam subjektiviteta.
2. OBLICI ISPOLJAVANJA SUBJEKTIVITETA U MEĐUNARODNOM PRAVU
Elementi ili idealnog subjektiviteta nisu u celosti zastupljeni kod svih entiteta koji se smatraju
subjektima međunarodnog prava. Međunarodne organizacije ne poseduju stranačku sposobnost pred
međunarodnim sudom pravde, jednako kao što je i njihova pravnostvarajuća sposobnost ograničene
prirode. Čak i države, kao prirodni subjekti međunarodnog prava, ne moraju posedovati elemente
subjektiviteta in totto.
S obzirom na to da je pojam subjektiviteta teorijske prirode, u praksi se retko postavlja pitanje da li je
izvesni entitet subjekt međunarodnog prava. Recimo, u praksi Međunarodnog suda pravde, Sud po
pravilu, rešava da li entitet u pitanju poseduje pravo ili obavezu koja je predmet spora.
3. PODELA SUBJEKATA MEĐUNARODNOG PRAVA
3.1. Izvorni (originerni) i derivativni (izvedeni) subjekti. Pod izvornim subjektima podrazumevaju se
entiteti koji subjektivitet poseduju na osnovu sopstvenog prava (ех iure proprio), a pod izvedenim ili
derivativnim subjektima entiteti čiji je subjektivitet ugovorne prirode tj. kreacija pravnostvarajuće
sposobnosti izvornih subjekata. Države su jedini izvorni subjekti međunarodnog prava. Kao članice
međunarodne zajednice država, one su prirodni subjekti međunarodnog prava.
Subjektivitet država u međunarodnom pravu se pretpostavlja, dok se nepostojanje konstitutivnog
elementa ili nekog od sastojaka konstitutivnog elementa subjektiviteta države mora dokazivati.
3.2. Potpuni subjekti (ili subjekti stricto sensu) i krnji ili abnormalni subjekti. Pod potpunim subjektima
ili subjektima stricto sensu podrazumevaju se entiteti koji poseduju sve relevantne konstitutivne
elemente subjektiviteta. Predstavljaju ih suverene države i međunarodne organizacije poput
Organizacije ujedinjenih nacija. Krnji ili abnormalni subjekti bili bi entiteti koji imaju jedan ili više, ali
ne sve konstitutivne elemente subjektiviteta. U ovu grupu obično se svrstavaju pojedinci, federalne
jedinice, ustanici i sl.
3.3. Aktivni i pasivni subjekti. Ova podela se zasniva na elementu pravnostvarajuće sposobnosti i (ili)
sposobnosti da neposredno ostvare ili zaštite svoja prava. Pod aktivnim subjektima najčešće se
podrazumevaju entiteti koji raspolažu sposobnošću da stvaraju međunarodno pravo a pasivni su oni
kojima takva sposobnost nedostaje. Pod pojam pasivnih subjekata može se podvesti i shvatanje o
Docsity.com
refleksnom subjektu tj. subjektu kome prava ne pripadaju neposredno već posredno, kao odsjaj
objektivnog pravnog poretka. Pojam pasivnog subjekta se izvorno vezuje za pojedinca ali, po analogiji,
važi za sve entitete u međunarodnom pravu koji ne poseduju pravnostvarajuću sposobnost ili na koje se
međunarodno pravo ne primenjuje neposredno.
3.4. Apstraktni i konkretni subjekti. Podelu subjekata moguće je izvršiti i na osnovu kriterijuma
stepena apstrakcije koja je u njihovoj pravnoj formi i biću zakupljena.
U tom smislu, kao jedini apstraktni entitet opremljen izvesnim elementima subjektiviteta može se
navesti „čovečanstvo u celini" kao titular međunarodne zone ili zajedničke baštine čovečanstva na
osnovu Konvencije o pravu mora iz 1982. godine. Pojam „čovečanstva" je, sa pravne tačke gledišta,
apstraktan. Smatra se da čovečanstvo obuhvata sva ljudska bića koja žive danas i koja će živeti u
budućnosti.
Ostali subjekti, bez obzira da li su, po svojoj prirodi, pravne apstrakcije ili ne, ulaze u grupu
konkretnih subjekata međunarodnog prava.
3.5. Trajni i prolazni subjekti." Trajni subjekti su imanentni samoj strukturi međunarodne zajednice.
Budući da je međunarodna zajednica nastala kao zajednica država i da je do današnjeg dana zadržala
primarno etatistički karakter, razumljivo je da su države trajni subjekti međunarodnog prava. U
postojećoj konstrukciji međunarodna zajednica je nezamisliva bez država. Ostali subjekti su prolazni u
smislu da svojim postojanjem pripadaju samo pojedinim fazama u razvoju međunarodnog prava.
S obzirom na to da su države jedini izvorni subjekti međunarodnog prava, subjektivitet ostalih
subjekata je kreacija država tako da ga one, mutatis mutandis, mogu i ugasiti.
4. SUBJEKTI U POZITIVNOM MEĐUNARODNOM PRAVU
Konfiguraciju subjekata u pozitivnom međunarodnom pravu čine države i javne (vladine) međunarodne
organizacije.
Države su primarni, glavni i univerzalni subjekti međunarodnog prava. U isto vreme i nužni subjekti, jer
je bez države nemoguće zamisliti postojanje međunarodnog prava. Sam nastanak međunarodnog prava
vezan je za državu kao oblik političke organizacije, kao što je, u isto vreme, država jedini entitet u
međunarodnoj zajednici koji poseduje sve elemente imanentne pojmu subjektiviteta.
U pozitivnom međunarodnom pravu status subjekta stekle su i javne ili međuvladine organizacije. U
svom savetodavnom mišljenju koje se ticalo tumačenja Sporazuma između Svetske zdravstvene
organizacije i Egipta zaključenog 25. marta 1951, Međunarodni sud pravde je, između ostalog, našao
da: „Međunarodne organizacije su subjekti međunarodnog prava i, kao takve, podležu obavezama na
osnovu opštih pravila međunarodnog prava, na osnovu njihovih ustava ili na osnovu međunarodnih
sporazuma čije su ugovornice".
Prelomni trenutak u shvatanju o subjektivitetu međunarodnih organizacija predstavlja savetodavno
Docsity.com
mišljenje Međunarodnog suda pravde u slučaju koji se ticao naknade štete pretrpljene u službi
Ujedinjenih nacija. Sud je našao da je:
„...Organizacija stvorena sa namerom da izvršava funkcije i uživa prava koja se mogu objasniti samo
time što ona u velikoj meri ima svojstva međunarodne ličnosti i sposobnost da deluje na
međunarodnom planu. Ona je trenutno najviši oblik međunarodne organizacije i ne bi mogla da
odgovori namerama svojih osnivača ako bi bila lišena međunarodne ličnosti. Mora se potvrditi da su joj
njene članice, određujući joj izvesne funkcije s pratećim dužnostima i odgovornostima, priznale
potrebnu sposobnost da te funkcije efikasno izvršava.
Subjektivitet međunarodnih organizacija se ne poklapa sa subjektivitetom države.
Između subjektiviteta države i subjektiviteta međunarodne organizacije postoje razlike koje se po
svom karakteru, mogu podeliti na kvalitativne i kvantitativne.
Kvalitativne razlike suštinski proizlaze iz izvedene, derivativne prirode subjektiviteta međunarodnih
organizacija. Stvarajući međunarodnu organizaciju i poveravajući joj određene funkcije i prava, države
joj, u stvari, daju izvesnu meru subjektiviteta u smislu međunarodnog prava.
Kvantitativne razlike odnose se na obim subjektiviteta međunarodne organizacije. Pravilo je da je
subjektivitet međunarodne organizacije, budući da međunarodna organizacija nije naddržava, uži od
subjektiviteta države.
Međunarodnim organizacijama nedostaje pravnostvarajuća sposobnost uporediva sa odgovarajućom
sposobnošću država, kao i sastojci drugih elemenata subjektiviteta.
Međunarodne organizacije nemaju sposobnost da stvaraju pravila opšteg međunarodnog prava.
Ugovorna sposobnost međunarodnih organizacija je ograničena ivezana je, po pravilu, za efektivno
obavljanje funkcija koje su joj poverene.
Ne može im se odreći pravnostvarajuća sposobnost u pogledu pravila koja regulišu funkcionisanje same
organizacije a koja se, ponekad, nazivaju „međunarodnim ustavnim pravom" ili institucionalnim pravom
međunarodnih organizacija.
Međunarodnim organizacijama nedostaje obim prava ugovaranja i prava poslanstva koji bi se mogao
meriti sa odgovarajućim pravima država. Nadalje, ne poseduju, sa relativnim izuzetkom Ujedinjenih
nacija, sposobnost da upotrebe silu u cilju ostvarenja ciljeva organizacije.
Može se smatrati da međunarodnopravni subjektivitet pored Organizacije ujedinjenih nacija poseduju
specijalizovane agencije i neke regionalne organizacije (npr. NATO i Evropska unija).
Najširi obim subjektiviteta poseduje nesumnjivo Organizacija ujedinjenih nacija.
Pored međunarodnopravnog subjektiviteta javne međunarodne organizacije poseduju, po pravilu, i
subjektivitet u unutrašnjim pravima država. Subjektivitet međunarodnih organizacija u unutrašnjem
pravu je, uglavnom, akcesorne prirode, rezultat i dopuna međunarodnopravnog subjektiviteta, mada
nisu nepoznati slučajevi da međunarodna organizacija ima subjektivitet u unutrašnjem pravu a nema
međunarodnopravni. Za države-članice priznanje subjektiviteta međunarodne organizacije u njihovim
unutrašnjim pravima je članska obaveza. Recimo, član 104. Povelje u imperativnom obliku stipuliše da
Organizacija uživa na teritoriji svakog člana one povlastice i imunitete koji su potrebni za postizanje
Docsity.com
njenih ciljeva.
12. POLOŽAJ INDIVIDUE U MEĐUNARODNOM PRAVU
Položaj individue u međunarodnom pravu je predmet brojnih kontroverzi. U konkretnom kontekstu,
radi se o dve osnovne kontroverze:
a) šta se podrazumeva pod „individuom", i
b) kakav je pravni položaj individue u pozitivnom međunarodnom pravu tj. da
li se individua može smatrati subjektom međunarodnog prava ili ne?
U svom gramatičkom.značenju reč „individua" označava pojedinca kao ljudsko biće, fizičko lice. Deo
međunarodnog prava koji obično nazivamo ljudskim pravima obuhvata, međutim, kako pojedince tako i
ljudske grupe sastavljene od pojedinaca koji, u izvesnim pravno relevantnim okolnostima, nastupaju
zajednički poput, recimo, manjina ili naroda. S obzirom na to da su ljudska prava osnov bilo koje
rasprave o subjektivitetu pojedinca, ispravno je u konkretnom kontekstu individuu ili pojedinca shvatiti
u širem, generičkom smislu koji podrazumeva i grupe pojedinaca.
Nije prihvatljivo određenje koje pod „individuom" (pojedincem) podrazumeva sve entitete u
međunarodnim odnosima koji nisu države, javne međunarodne organizacije ili ustanički pokreti koji
kontrolišu deo teritorije države.
Teorija je duboko podeljena u kvalifikaciji pravnog položaja pojedinca u međunarodnom pravu.
Dok jedna grupa teoretičara smatra daje pojedinac subjekt, ili, štaviše, isključivi subjekt
međunarodnog prava, drugi nalaze da se njegov položaj izjednačuje
sa objektima međunarodnog prava. Na sredini između dva suprotstavljena shvatanja su oni koji
pojedinca kvalifikuju kao pasivnog subjekta, refleksnog subjekta
ili subjekta u fazi nastajanja.
Kontroverza o subjektivitetu pojedinca je dobrim delom terminološka. Pristalice shvatanja o
subjektivitetu pojedinca, kažu da je pojedinac subjekt zbog toga što je titular izvesnih međunarodnih
prava iako nema sposobnost pravnog delanja tj. proceduralna prava na međunarodnom planu. Oponenti
shvatanja o subjektivitetu pojedinca, pak, ne sporeći da pojedinac može biti, i u stvarnosti jeste,
adresat normi međunarodnog prava, nalaze da se ne može smatrati subjektom međunarodnog prava
budući da nema pravne mogućnosti da ostvari prava na međunarodnom planu.
Do konzistentnog odgovora na pitanje o subjektivitetu pojedinca moguće je doći jedino analizom
zastupljenosti konstitutivnih elemenata pojma subjektiviteta u corpus-u pravila međunarodnog prava
koja se tiču pojedinca.
Izgleda nesporno da je pojedinac neposredni adresat obaveza, i odgovarajućih prava, sadržanih u
konkretnim normama kojima se utvrđuju međunarodni zločini (genocid, ratni zločini, zločini protiv
mira, zločini protiv čovečnosti i piraterija).
Ovim normama valja dodati i norme koje utvrđuju pravo naroda na samoopredeljenje, te prava i
obaveze ustaničkog pokreta u oružanom sukobu ili običnih pobunjenika.
Docsity.com
Što se ostalih ljudskih prava tiče izgleda preterano shvatanje da ljudska prava nisu prava stricto sensu,
već pre jedna osobena kombinacija elemenata prava, politike i vrednosti međunarodne zajednice, s
obzirom na to da su pojedinci samo korisnici prava te da odgovarajuća pravila međunarodnog prava u
krajnjoj liniji uspostavljaju obaveze između država a ne obavezu država prema pojedincima i ljudskim
grupama.
Pojedinac je odgovoran za kršenje obaveza koje mu međunarodno pravo nameće bilo direktno ili
indirektno. Od posebnog značaja je direktna krivična odgovornost pojedinca koja je, osnivanjem
Stalnog međunarodnog krivičnog suda, dobila i svoj stalni, institucionalni izraz.
Može se reći da u odnosu na elemente koji podrazumevaju svojstvo adresata međunarodnih prava i
obaveza te odgovornosti za kršenje obaveza, pojedinac ispunjava odgovarajuće elemente
subjektiviteta. Stvari su, međutim, bitno različite u odnosu na preostala dva elementa subjektiviteta -
sposobnost da neposredno deluje na terenu međunarodnog prava i pravnostvarajuću sposobnost.
Pojedincu, uopšte uzev, nedostaje sposobnost da neposredno, sopstvenim radnjama pokrene
međunarodnopravni mehanizam zaštite svojih prava i interesa.
Pojedinac ne poseduje sposobnost da svoja prava zaštiti sopstvenom političkom ili diplomatskom
akcijom na međunarodnom terenu.
Pojedinac je u međunarodnom pravu potpuno lišen pravnostvarajuće sposobnosti kako u odnosu na
objektivno međunarodno pravo tako i u odnosu na subjektivna prava.
Kvalifikacije pojedinca kao subjekta međunarodnog prava nemaju pravno pokriće i bliže su etičkom i
filozofskom nego pravnom rezonovanju. Činjenica da je razvoj međunarodnog prava pravni položaj
pojedinca i ljudskih, grupa izvukao iz domena strogo unutrašnje nadležnosti države ne znači da je ipso
facto pojedinac subjekt međunarodnog prava.
U teoriji su se javila shvatanja da pojam subjekta međunarodnog prava treba zameniti pojmom
„učesnik u međunarodnom procesu pravnog odlučivanja".
Iako se ne bi moglo reći da je pojam subjektiviteta lišen nejasnoća, još manje bi se mogla prihvatiti
njegova supstitucija pojmom „učesnika u međunarodnom procesu pravnog odlučivanja". I to iz barem
dva razloga.
Prvo, pojam subjektiviteta je, kao pravni pojam, jedan od temeljnih pojmova svakog prava. Kao
genusni pravni pojam pripada opštoj riznici prava koga se nijedno pravo ne bi moglo odreći.
Drugo, pojam „učesnik u međunarodnom procesu pravnog odlučivanja" je nejasan i višesmislen.
Objektivno gledano, afirmiše fakticitet nauštrb normativiteta u međunarodnom pravu i kao takav bliži
je teoriji međunarodnih odnosa.
13. POJAM DRŽAVE U MEĐUNARODNOM PRAVU
Međunarodno pravo operiše formalnom definicijom države, zasnovanom na spoljašnjim, pojavnim
elementima države. U tom smislu, država se može odrediti kao entitet koga kumulativno određuju tri
konstitutivna elementa:
Docsity.com
a) postojano stanovništvo;
b) utvrđena teritorija; i
c) suverena vlast.
a) izraz „postojano stanovništvo" ima dvostruko značenje: faktičko i normativno.
U faktičkom značenju izraz podrazumeva postojanje grupe pojedinaca koja je svojim
načinom života vezana za određenu teritoriju. Tako, recimo, u slučaju nomadskog stanovništva ne bi se
moglo reći da je uslov postojanog stanovništva zadovoljen.
U normativnom značenju izraz „postojano stanovništvo" podrazumeva da u skupini lica
koja nastanjuju određenu teritoriju izvestan broj poseduje državljanstvo odnosne države. Pored
državljana teritoriju države mogu nastanjivati i stranci i štićenici.
b) utvrđena teritorija - sintagma „utvrđena teritorija" obično se shvata u smislu
definisanih i utvrđenih granica države u skladu sa pravilima međunarodnog prava.
Ispravnije je kvalifikovati je kao konzistentnu i povezanu teritoriju nad
kojom se vrši vlast, jer uslov utvrđenih granica nije apsolutne prirode.
c) suverena vlast - ovaj uslov se određuje i kao „vlada" ili „konstituisana vlada". Ispravnije je govoriti o
suverenoj vlasti kao elementu pojma države. Suverena vlast može postojati i bez „vlade" u tehničkom
smislu reči, dok „vlada" bez suverene vlasti ne postoji.
Suverena vlast bi se mogla nazvati osnovnim konstitutivnim elementom države. Nesporno je da
suverena vlast karakteriše jedino državu. Suverena vlast ne samo što je jedan od konstitutivnih
elemenata države, već je istovremeno i elemenat koji ponešto apstraktno i preširoko određen pojam
teritorije i stanovništva konkretizuje i vezuje za pojam države u smislu međunarodnog prava. Očigledno
je da teritorija da bi predstavljala državnu teritoriju mora biti podvrgnuta suverenoj vlasti. Suverenost
podrazumeva dve stvari: prvo, suprema potestas pod kojim se podrazumeva da država nema iznad sebe
nikakvu vlast izuzev međunarodnog prava.
Drugo, summa potestas u smislu stvarne, faktičke vlasti na državnoj teritoriji. Namera da se stvarna
vlast uspostavi ne predstavlja ništa više od političkog projekta koji nije realizovan. Ta namera mora biti
realizovana što, između ostalog, podrazumeva postojanje institucionalne mreže koja je podobna i
opremljena sposobnošću da svoje odluke sprovodi na celoj državnoj teritoriji.
14. NETERITORIJALNI ENTITETI SA ELEMENTIMA SUBJEKTIVITETA - POSTOJEĆI ILI U FAZI NASTAJANJA (IN
STATU NASCENDI)
* Ustanici i zaraćene strane. Izvesne elemente subjektiviteta poseduju ustanici i zaraćene strane u
slučaju priznanja. Moglo bi se reći da se u konkretnom slučaju radi o primeni konstitutivne teorije
priznanja.
Priznanje ustanika i zaraćenih strana koje, inače, nisu pravno kvalifikovane da vode oružani sukob u
međunarodnopravnom smislu, pravda se njihovom faktičkom sposobnošću da uđu u oružani sukob.
Stoga, ispravno je reći da osnov elemenata subjektiviteta u slučaju ustanika i zaraćenih strana leži u
Docsity.com
fakticitetu.
Elementi subjektiviteta u konkretnom slučaju tiču se, uglavnom, podobnosti ili kapaciteta ustanika i
zaraćenih strana da podležu relevantnim pravilima prava oružanih sukoba.
U slučaju da ustanički pokret postane nova vlada države ili da dovede do formiranja nove države, akti
ustaničkog pokreta smatraće se aktima postojeće države odnosno aktima nove države.
Ratni brodovi ustanika koji su priznati za zaraćenu stranu ne mogu biti tretirani kao piratski brodovi.
Elementi subjektiviteta ustanika priznatih za zaraćenu stranu suštinski su ograničeni u tri pravca:
a) ratione materiae - po pravilu, tiču se prava oružanih sukoba. Ne mogu, recimo, da koriste prava iz
međunarodnih ugovora koji regulišu odnose u doba mira. Ne poseduju aktivno i pasivno pravo
poslanstva, uključujući i međunarodne organizacije, izuzev ako se radi o oslobodilačkim pokretima od
kolonijalne dominacije. Staviše, na njih se ne primenjuju sva pravila prava oružanih sukoba.
b) ratione temporis - elementi subjektiviteta ustanika su privremenog karaktera, vremenski opredeljeni
njihovom faktičkom sposobnošću da opstanu. U momentu kada izgube sposobnost da vode neprekidne i
usmerene vojne operacije, elementi subjektiviteta nestaju;
c) ratione loci - vršenje elemenata subjektiviteta ustanika ograničeno je na teritoriju države protiv čije
zakonite vlade se bore. Njihovi akti nemaju ekstrateritorijalnu važnost tj. ne mogu se pravno protezati
izvan granica odnosne zemlje.
* Narodnooslobodilački pokreti. - Posebnu vrstu ustaničkih pokreta predstavljaju narodnooslobodilački
pokreti koji se bore za oslobođenje naroda od kolonijalne, strane ili rasističke dominacije poput PLO,
SWAPO, NLESAC, POLISARIO i drugi.
Specifičan status narodnooslobodilačkih pokreta u odnosu na tradicionalne ustaničke pokrete ispoljava
se dvojako: u osnovu i u obimu subjektiviteta.
Osnov elemenata subjektiviteta narodnooslobodilačkih pokreta leži u legalitetu. Otuda, ratione
temporis elementi subjektiviteta narodnooslobodilačkih pokreta nisu opredeljeni njihovom faktičkom
sposobnošću da opstanu. Čak i u slučaju da izgube sposobnost da vode neprekidne i usmerene vojne
operacije, zadržavaju ih do ostvarenja konačnog cilja - oslobađanja od kolonijalne i rasističke
dominacije.
Legalitet narodnooslobodilačkih pokreta, kao osnov elemenata subjektiviteta, proizlazi iz činjenice da
se borba protiv kolonijalne i rasističke dominacije ne vodi isključivo u individualnom interesu naroda
koji se u takvom statusu nalaze, već da predstavlja i realizaciju univerzalnog interesa međunarodne
zajednice izraženih u seriji relevantnih međunarodnih dokumenata.
Elementi subjektiviteta narodnooslobodilačkih pokreta nadmašuju odgovarajuće elemente
tradicionalnih ustaničkih pokreta. Pored elemenata subjektiviteta koji se izražavaju u činjenici da su,
kao i svi ustanički pokreti, neposredni adresati relevantnih pravila prava oružanih sukoba,
narodnooslobodilački pokreti poseduju i dodatne elemente subjektiviteta koji deriviraju iz priznatog
prava na učešće u radu međunarodnih organizacija i prava predstavljanja u odnosima sa državama.
Najčešće se radi o statusu posmatrača pri nadležnim organima Ujedinjenih nacija, posebno pri
Generalnoj skupštini UN, konferencijama koje se organizuju pod okriljem agencija Ujedinjenih nacija.
Docsity.com
Može se zaključiti da su elementi subjektiviteta narodnooslobodilačkih pokreta mešovite prirode,
kombinacija opštih i posebnih elemenata. Opšti elementi subjektiviteta narodnooslobodilačkih pokreta
su, u stvari, elementi subjektiviteta ustaničkih pokreta, a posebni elementi svojstveni
narodnooslobodilačkim pokretima su refleks nerealizovanog subjektiviteta teritorija pod kolonijalnom
vlašću ili, pak, refleks subjektiviteta naroda tih teritorija.
* Multinacionalne kompanije (MNK). U teoriji su se pojavila mišljenja da i MNK poseduju subjektivitet u
smislu međunarodnog javnog prava. Ova kvalifikacija se podupire argumentima faktičke i pravne
prirode.
Od faktičkih argumenata posebno se ukazuje na moć, ekonomsku i fmansijsku, ovih entiteta koja već
danas značajno prevazilazi odgovarajuću moć većine država.
Pravna argumentacija u prilog subjektivitetu MNK koncentriše se u dve tačke:
a) raste broj pravila međunarodnog prava koja se tiču MNK. Obično se u tom smislu apostrofiraju
Kodeks o ponašanju MNK, Rukovodna načela za multinacionalne kompanije usvojena od OECD i
Rukovodna načela o postupanju sa stranim direktnim investicijama publikovana od Svetske banke 1992.
Ukazuje se i na pravo evropskih zajednica koje privatne kompanije podvrgava regulativi organa
zajednice;
b) procesna sposobnost MNK u međunarodnim arbitražnim postupcima. MNK raspolaže parničnom
sposobnošću pred arbitražnim tribunalom formiranim od strane Svetske banke za obnovu i razvoj radi
rešavanja investicionih sporova između država i državljana drugih država (ICSID). Stalni arbitražni sudu
Hagu je 1933. godine revidirao pravila procedure otvarajući mogućnost zasnivanja postupka u
sporovima između države i nedržavnog entiteta. Procesnu sposobnost MNK priznaju i regionalni
instrumenti poput Severnoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) ili Suda pravde Evropske
unije.
Nesporna činjenica da neki međunarodni instrumenti regulišu aktivnosti MNK same po sebi je
nedovoljna da konstituiše subjektivitet MNK. S pravom se primećuje da pravila sadržana u tim
instrumentima ne stvaraju nužno pravo MNK. Po svojoj prirodi, ta prava su opšte prirode, tako da služe
pre kao orijentacija, rukovodno načelo, nego što stipulišu prava i obaveze stricto sensu. Pored toga,
ona neretko upućuju na unutrašnje pravo kao merodavno ili obavezuju državu da izvesna pitanja u vezi
sa MNK urede unutrašnjim pravom.
Što se parnične sposobnosti MNK tiče, ne može se staviti znak jednakosti između parnične sposobnosti u
arbitražnim postupcima zasnovanim pri nekim međunarodnim telima nadležnim na ekonomsko-
finansijskom polju i parnične sposobnosti po opštem međunarodnom pravu. Statut Međunarodnog suda
pravde ne priznaje parničnu sposobnost MNK, već da one svoja prava u postupku pred Sudom ostvaruju
isključivo posredstvom ustanove diplomatske.
MNK su, po svojoj prirodi, privatne organizacije okrenute sticanju profita, tj. lukrativnim ciljevima, što
samo po sebi isključuje subjektivitet MNK u smislu subjektiviteta međunarodnih organizacija koje po
definiciji i predstavljaju tvorevine države čiji su ciljevi, u celini ili delom, idealne prirode.
MNK se ne mogu postaviti na istu ravan sa državama, jer države u osnovi imaju kontrolu nad MNK,
Docsity.com
postavljajući se u odnosu na njih kao viša, superiorna vlast.
Realno je očekivati da se rešenje u vezi sa njihovim pravnim statusom traži i u okvirima specijalizovane
grane međunarodnog prava - međunarodnog ekonomskog ili međunarodnog kompanijskog prava - koja
bi MNK dala, osobeni, sui generis subjektivitet odvojen od subjektiviteta po opštem međunarodnom
pravu.
* Međuvladine kompanije (MVK) i međuvladina udruženja proizvođača (MVUP). Od MNK valja, kada je
reč o pravnom statusu u smislu međunarodnog prava, razlikovati međuvladine kompanije (MVK) i
međuvladina udruženja proizvođača (MVUP). Opšta zajednička karakteristika MVK i MVUP leži u
njihovom mešovitom, hibridnom karakteru. U svom biću ovi oblici sjedinjuju javne i privatne elemente
kako u pogledu ciljeva tako i u pogledu strukture i pravne forme.
MVK se defmišu kao kompanije koje se osnivaju na bilateralnoj ili multilateralnoj osnovi u cilju
ostvarivanja izvesnih zajedničkih ciljeva vlada koje u njima učestvuju, kombinacijom vlada i privatnih
preduzeća, ili od strane privatnih kompanija koje predstavljaju od vlade odobrene monopole.
Obično se kaže da se MVK u nomenklaturi pravnih oblika organizovanja, nalaze između javnih,
međunarodnih organizacija i MNK.
MVK su znatno bliže privatnim nego javnim entitetima. Javnopravni elementi u biću su pre formalne
nego suštinske prirode. Tačno je da u MVK učestvuju i države, bilo neposredno ili preko preduzeća u
javnom vlasništvu, ali to po pravilu, čine u privatnopravnom kapacitetu.
Međuvladina udruženja proizvođača su, uglavnom, organizacije koje čine proizvođači primarnih sirovina
stvorene u cilju zaštite ekonomija država proizvođača, po pravilu, nerazvijenih ili slabo razvijenih.
Najpoznatija organizacija ove vrste je OPEC (Organizacija država izvoznica nafte). Pored OPEC-a, i
druge MVUP poseduju izvesne elemente subjektiviteta. Najpre, osnivaju ih, uglavnom, države na
multilateralnoj osnovi. Zatim, neke od njih poseduju stabilnu organizacionu strukturu i ovlašćenje da
sklapaju ugovore sa državama. Osnivanje MVUP utemeljeno je na Povelji o ekonomskim pravima i
dužnostima država (1974). Povelja predviđa da „Sve države imaju pravo da se udružuju u organizacije
proizvođača primarnih sirovina radi razvijanja svojih nacionalnih privreda... sve države su dužne da
poštuju pomenuto pravo na taj način što će se uzdržavati od primene ekonomskih i političkih mera koje
bi ga ograničavale." Poslednji put menjao Ribica dana 15 Feb 2012 12:28, izmenjena samo jedanput "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Docsity.com
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:27
15. PRIZNANJE DRŽAVE
* Pojam i pravna priroda priznanja država. Od svog nastanka ustanova priznanja lebdi u prostoru
između politike i prava. Suprotstavljena teorijska gledišta o prirodi i pravnom dejstvu priznanja i,
posebno, neujednačena i kontroverzna praksa navode na zaključak da „priznanje pre pripada svetu
politike nego prava."
U teoriji međunarodnog prava ne postoji opšteprihvaćeni pojam priznanja države. U osnovi pojam
priznanja je opredeljen teorijskim koncepcijama o priznanju država: konstitutivnom i deklarativnom.
U smislu konstitutivne teorije priznanje je element samog pojma države kao subjekta međunarodnog
prava. Standardni elementi države (postojano stanovništvo, utvrđena teritorija i suverena vlast) nisu
per se dovoljni da konstituišu pravnu ličnost države već moraju biti praćeni aktom priznanja postojećih
država. U smislu konstitutivne teorije priznanje je, dakle, jedan od elemenata pravne ličnosti države.
Ova teorija povlači razliku između političke, faktičke egzistencije države kao oblika društvene
organizacije i njene egzistencije kao subjekta međunarodnog prava.
Konstitutivna teorija se danas suočava sa barem dva nerešiva problema: prvo, u pozitivnom
međunarodnom pravu pojmovi državnosti i subjektiviteta idu ruku pod ruku. Pravo na pravnu ličnost ili
subjektivitet je osnovno pravo države kao političke organizacije. Prema konstitutivnoj teoriji,
nepriznata država nije subjekt međunarodnog prava, a u isto vreme je nosilac izvesnih obaveza i
podleže međunarodnoj odgovornosti za kršenje obaveze. Drugo, s obzirom na to da se priznanje daje
na nivou država - država daje jedan entitet subjekt međunarodnog prava u odnosu na države koje su je
priznale, a da, istovremeno nije subjekt u odnosu prema državama koje joj priznanje uskraćuju.
Deklarativna teorija o priznanju država stoji na dijametralno suprotnim pozicijama. U duhu ove teorije
priznanje države je potvrda ili konstatacija nastanka nove države u skladu sa uslovima koje utvrđuje
međunarodno pravo.
Deklarativna teorija se može kvalifikovati kao primerena pravilima međunarodnog prava relevantnim u
konkretnoj stvari, a to su u prvom redu: pojam države kao subjekta međunarodnog prava, princip
suverene jednakosti država i norma o samoopredeljenju naroda kao osnovni pravni princip na osnovu
Docsity.com
koga se stvaraju nove države.
U koordinatama deklarativne teorije, priznanje države poseduje izvesna inherentna obeležja:
1. priznanje države ne srne biti preuranjeno;
2. priznanje ima retroaktivno dejstvo i
3. priznanje ne može biti opozivo.
O preuranjenom priznanju se govori kada se priznaje entitet koji se u momentu priznanja nije
konstituisao kao država u smislu međunarodnog prava (recimo, nema suverenu vlast nad odnosnom
teritorijom) ili čiji je pravni osnov konstituisanja sumnjiv. Jednom dato priznanje države ne može da
bude opozvano.
Priznanje izvesne zajednice za državu, po ovom shvatanju, ima konstitutivni karakter u odnosima
između države koja daje priznanje i zajednica koja se priznaje, budući da se priznanjem konstituišu
međunarodna prava i obaveze svojstvene državnosti. Ukoliko izvesna politička zajednica ispunjava uslo-
ve državnosti ustanovljene međunarodnim pravom, postojeće države su, u odsustvu nadležnog
međunarodnog organa opremljenog ovlašćenjem da autoritativno utvrdi postojanje relevantnih uslova
državnosti, dužne da daju priznanje.
* Praksa država. Iako relevantni međunarodni instrumenti prihvataju deklarativnu teoriju kao i praksa
međunarodnih sudova, ne može se reći da se praksa država uklapa u okvire deklarativne teorije. Iako
praksa u značajnoj meri varira od slučaja do slučaja, moglo bi se, reći da države koje imaju neposredne
interese u slučaju nastanka nove države pribegavaju priznanju u maniru bliskom konstitutivnoj teoriji
priznanja. Države koje daju priznanje, odbijaju, po pravilu, da davanje priznanja shvate kao pravnu
obavezu.
Kada se daje pretežnim ili isključivim osloncem na državni interes, priznanje ima instrumentalnu ulogu,
služi kao sredstvo za ostvarivanje političkih, ekonomskih i drugih državnih interesa.
Retki su slučajevi u kojima države koje daju priznanje smognu snage da prenebregnu sopstvene
interese, uzdignu se iznad njih i da u davanju priznanja slede međunarodno pravo.
Češći su slučajevi u kojima države, pa i sama Organizacija UN pragmatične političke interese
pretpostavljaju zakonitosti. Kao ilustrativan primer mogao bi se navesti slučaj otcepljenih bivših
federalnih jedinica jugoslovenske federacije.
*Vrste priznanja novih država. Postoji više vrsta priznanja novih država. Neke od tih vrsta su izraz
normativne logike na kojoj počiva priznanje, a neke predstavljaju refleks suprotstavljenih teorijskih
koncepcija o pravnom dejstvu priznanja, i neusklađene prakse država.
* Priznanje de jure i priznanje de facto. Podela na priznanje de jure i de facto je opšteprihvaćena. De
jure se obično određuje kao definitivno priznanje novonastale države u totalitetu njenog
međunarodnog subjektiviteta, dok bi, suprotno tome, de facto predstavljalo privremeno priznanje nove
države u izvesnim elementima njenog subjektiviteta. De facto priznanje je, za razliku od priznanja de
jure, opozivog karaktera i nema retroaktivno dejstvo.
Podela proizlazi iz prakse država inspirisane konstitutivnom teorijom. De facto priznanje bi
podrazumevalo priznanje novonastale države kao strane-ugovornice relevantnog ugovora ili održavanje
Docsity.com
izvesnih odnosa koje nalažu pragmatični politički ciljevi, ali bez kompletnog i potpunog priznanja nove
države.
Dajući priznanje de facto, države se rukovode sopstvenim praktičnim interesima, a ne poštovanjem
prava. Naime, uskraćivanje priznanja može štetiti državi koja daje priznanje, budući da sa nepriznatom
državom ne može obavljati pravne transakcije ili preduzimati pravne radnje koje su, inače, u njenom
interesu
U praksi de facto priznanje je obično korak ka potpunom de jure priznanju. Priznanje de jure je, po
pravilu, u takvim slučajevima praćeno ispunjenjem izvesnih uslova, što daje povoda mišljenju da je de
facto priznanje jedan od oblika uslovnog priznanja. Davanjem de facto priznanja relativizuju se pravni
efekti prethodno datog priznanja de facto, s obzirom na retroaktivno dejstvo priznanja de jure.
*Uslovno i bezuslovno priznanje. I ova podela je rezultat nepoklapanja formalno vladajuće deklarativne
teorije i prakse država.
Uslovno priznanje shvaćeno u smislu priznanja nove države, uz prethodno ispunjenje uslova koje
postavlja država koja daje priznanje, u kontradikciji je sa deklarativnom teorijom.
Uslove, po pravilu, postavlja država koja daje priznanje, koristeći privilegovan položaj koji ima u
odnosu na novu državu. Retki su slučajevi da uslove postavlja i država koja se priznaje.
U bipolarnoj strukturi međunarodnih odnosa uslovno priznanje često ne daje očekivane učinke, budući
da politika nepriznavanja jedne grupe država obično dovodi do suprotne reakcije druge grupe država u
strukturi, tako da nova država po osnovu efektiviteta na kraju biva univerzalno priznata. U unipolarnoj
strukturi, međutim, politika nepriznavanja može dovesti novu državu u situaciju da bira između dve
opcije - ili da ispuni postavljene uslove ili da se nađe u izolaciji
Uslovi koji se, po svojoj prirodi, mogu ispuniti u kratkom roku ili jednim aktom u velikom broju
slučajeva bivaju ispunjeni, za razliku od uslova čije ispunjenje traži duži period vremena.
Bezuslovno priznanje je, za razliku od uslovnog, u harmoniji sa deklarativnom teorijom, naravno, u
slučaju da su se stekli faktički i pravni uslovi za nastanak nove države.
* Izričito i prećutno priznanje. Izričitim priznanjem se smatra priznanje dato u formalnom obliku, bilo
da se radi o jednostranom ili višestranom aktu. Jednostranim aktom priznanja podrazumeva se akt
posebno dizajniran u svrhu priznanja. Akt o priznanju može biti, takođe, inkorporisan u višestrani
ugovor, ili može biti predmet posebnog ugovora koji sklapaju država koja daje priznanje i država koja
se priznaje. Slične prirode su i zajedničke izjave ili kominikei s kojima se jedna strana obavezuje da će
priznati drugu stranu za nezavisnu državu u određenom vremenskom roku.
Prećutno priznanje podrazumeva akte ili propuštanja koji se smatraju kao priznanje nove države. Može
se uzeti da svako propuštanje ili akt svojstven normalnim odnosima između dveju država, ukoliko nije
praćen odgovarajućom rezervom, predstavlja prećutno priznanje nove države.
* Individualno i kolektivno priznanje. Priznanje je zadržalo u velikoj meri individualni karakter budući
da se, po pravilu, realizuje na nivou postojeća država - nova država.
I ono što se obično naziva kolektivnim priznanjem - priznanje na međunarodnim kongresima i
konferencijama - je, u stvari, agregacija ili skup pojedinačnih priznanja izraženih u odgovarajućem
Docsity.com
aktu kongresa ili konferencija.
Kolektivno priznanje u pravom smislu reči bilo bi priznanje dato od strane organizovane međunarodne
zajednice oličene u Organizaciji ujedinjenih nacija, kao univerzalne političke organizacije.
Izvesno je da prijem nove države u članstvo UN predstavlja njeno prećutno priznanje od strane
Organizacije. UN je subjekt međunarodnog prava, poseduje svojstvo objektivne pravne ličnosti, te,
otuda, nije sporno da može da da priznanje. Prijem u članstvo UN nije simboličan akt, već povlači
seriju fundamentalnih prava i obaveza nove države-članice. Uostalom, UN i članica uspostavljaju
diplomatske odnose koji su relevantan izraz priznanja.
Prijem nove države u UN predstavlja u isto vreme njeno prećutno priznanje od svake članice koja se
izjasnila za njen prijem. U isto vreme, smatra se da nova država nije samim aktom prijema u UN
priznata od strane članica koje su se izjasnile protiv njenog prijema u članstvo.
* Potreba revizije ustanove priznanja država. U praksi država priznanje u velikom broju slučajeva služi
kao pravni paravan za realizaciju pragmatičnih političkih ciljeva.
U postojećem obliku ustanovu priznanja bi valjalo isključiti iz međunarodnog prava i svesti na ono što u
stvarnosti i jeste - političku volju da se sa novom državom uspostave diplomatski odnosi kao i drugi
odnosi uobičajeni između država. Umesto priznanja kako se danas primenjuje u praksi, bilo bi
prikladnije ustanoviti neku vrstu registracije nove države pri nadležnom telu UN, recimo, Sekretarijatu.
Ukoliko bi neka država stavila prigovor na registraciju nove države, nastao bi spor koji bi se rešavao na
načine predviđene članom 33. Povelje i, poželjno, pred nepristrasnim sudskim organom.
16. PRIZNANJE VLADA
U međunarodnim odnosima se od kraja XVII veka začela praksa priznanja vlada, koegzistirajući sa
priznanjem država i ustanika kao zaraćene strane.
Priznaje se, po pravilu, nova vlada koja je na vlast došla na „nepravni" ili „ ргоtivpravni način." Izraz
podrazumeva da je nova vlada došla na vlast protivno odredbama unutrašnjeg prava - tzv. ustavnim
diskontinuitetom ili suprotno fundamentalnim normama međunarodnog prava. Država koja daje
priznanje novoj vladi u praksi obrazlaže čitavim spektrom primarnih i sekundarnih razloga, počev od
efektivne kontrole koju nova vlada poseduje, razlog koji se obično uzima kao odlučujući, preko podrške
stanovništva do poštovanja prava drugih država i ljudskih prava te okolnosti da sticanje vlasti ne duguje
stranoj vojnoj pomoći.
U međusobnim odnosima priznanje nove vlade otvara mogućnost za uspostavljanje normalnih
bilateralnih odnosa poput diplomatskih i konzularnih, te sklapanje sporazuma o pitanjima od
zajedničkog interesa.
Nepriznavanje nove vlade ima prvenstveno političko značenje, jer u praksi nije neuobičajeno da se sa
nepriznatom vladom održavaju tzv. neformalni diplomatski kontakti, sklapaju sporazumi u formi modus
vivendija, izdaju zajednička saopštenja.
U praksi je bilo i primera kolektivnog nepriznavanja novih vlada na osnovu odluka organa Organizacije
Docsity.com
ujedinjenih nacija.
Priznanje vlada je kako u svojoj pravnoj konstrukciji tako i u primeni opterećeno gotovo nerešivim
kontroverzama.
Što se pravne konstrukcije priznanja novih vlada tiče, nejasan je pravni osnov priznavanja vlade kao
takve budući da je ona samo institucionalni oblik suverene vlasti kao elementa pojma države.
Praksa priznavanja novih vlada je suštinski obeležena političkim interesima države koja daje priznanje.
Priznanje nove vlade motivisano je, po pravilu, ideološkom bliskošću ili pragmatičnim dobicima a visoki
principi koji se u tim prilikama obično ističu su poput pozorišnih kulisa.
Poimanje priznanja novih vlada kao političkog akta koji egzistira van zone prava, može predstavljati
odgovarajući izraz dve relevantne činjenice: s jedne strane, činjenice da je promena vlada, makar bila
izvedena i nepravnim putem, unutrašnja stvar države koja ne dira u njen pravni identitet i
međunarodnopravni kontinuitet i, s druge strane, činjenice da se priznanje nove vlade u osnovi svodi na
političku spremnost da se sa njom uspostavi saradnja.
Od ponuđenih pravnih rešenja izgleda prihvatljiva ideja koja leži u osnovi predloga Instituta za
međunarodno pravo a po kome nova vlada ima pravo, kome odgovara obaveza drugih država, da bude
priznata ukoliko ispunjava dva relevantna uslova - sposobnost da održi unutrašnji poredak i spremnost
da ispunjava preuzete međunarodne obaveze.
Čini se izvesnim da se u bliskoj budućnosti postojeća praksa priznavanja novih vlada ne samo što se
neće suštinski menjati već da će dobijati na značaju zbog svoje instrumentalne podobnosti da posluži
kao kvazi pravno sredstvo za ostvarivanje pragmatičnih ciljeva država koje daju priznanje.
17. OBAVEZA DRŽAVA DA SE UZDRŽE OD PRETNJE ILI UPOTREBE SILE U MEĐUSOBNIM ODNOSIMA
Obaveza država da se uzdrže od pretnje ili upotrebe sile u međusobnim odnosima poseduje suštinski
značaj za konstituisanje međunarodnog poretka kao pravnog poretka. S pravom se primećuje da je
uspostavljanje razlike između zakonite i nezakonite upotrebe sile primarni zadatak svakog pravnog
sistema.
Povelja UN utvrđuje u članu 2. (4) da „Svi članovi se u svojim međusobnim odnosima uzdržavaju od
pretnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države, ili na
svaki drugi način nesaglasan sa ciljevima UN."
Odredba o zabrani pretnje ili upotrebe sile suprotno načelima Povelje poseduje univerzalnu važnost.
Shodno članu 2 (6) Povelje: „Organizacija osigurava da države koje nisu članice UN postupaju u skladu
sa ovim načelima koliko je to potrebno za održavanje međunarodnog mira i bezbednosti." Zabrana
upotrebe sile u međusobnim odnosima država predstavlja normu jus cogens-a. Kogentni karakter
zabrane upotrebe i pretnje silom potvrđen je i odredbama Konvencije o ugovornom pravu (1969).
Povelja navodi tri izuzetka od zabrane pretnje i upotrebe sile:
a) kolektivne mere koje, u skladu sa glavom VII Povelje, preduzima Savet bezbednosti;
b) individualnu i kolektivnu samoodbranu i
Docsity.com
c) mere protiv bivših neprijateljskih država. Treći izuzetak je istorijske prirode, jer se odnosi na bivše
neprijateljske zemlje u Drugom svetskom ratu.
Deklaracija načela međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji između država (1970),
konkretizujući opštu zabranu iz člana 2.(4) Povelje, navodi posebne slučajeve zabrane upotrebe ili
pretnje silom. Između ostalog, zabranu pretnje ili upotrebe sile radi kršenja postojećih granica država
uključujući i teritorijalne sporove; zabranu organizovanja i podsticanja akata građanskog rata, ili
terorističkih akata na teritoriji druge države; zabranu prisvajanja teritorija druge države upotrebom ili
pretnjom sile.
Kogentni karakter poseduje kako opšta zabrana upotrebe i pretnje sile u međunarodnim odnosima, tako
i izuzeci od opšteg pravila.
Zabrana pretnje i upotrebe sile, kao univerzalna norma, vezuje države i međunarodne organizacije
koje poseduju faktičku i pravnu mogućnost da upotrebe silu.
18. PRAVO NA SAMOODBRANU
U članu 51. Povelja UN sadrži permisivnu normu koja se odnosi na upotrebu sile (individualna i
kolektivna samoodbrana). Član 51. utvrđuje da: „Ništa u ovoj Povelji ne umanjuje urođeno pravo na
individualnu ili kolektivnu samoodbranu u slučaju oružanog napada protiv člana UN..."
Dva su osnovna obeležja prava na samoodbranu utvrđenog članom 51. Povelje:
1. pravo na individualnu i kolektivnu samoodbranu kvalifikuje se kao „urođeno pravo",
2. pravo na samoodbranu pripada svim državama, kako članicama UN tako i nečlanicama.
Pravo na samoodbranu predstavlja izuzetak u odnosu na pravilo o zabrani upotrebe sile. I osnovno
pravilo i izuzetak od pravila su kogentne pravne snage, s tim što je norma o upotrebi sile ili pretnje
silom prohibitivne prirode a norma koja utvrđuje pravo na samoodbranu permisivne prirode. Uslovi za
vršenje prava na samoodbranu utvrđeni su članom 51. Povelje i normama običajnog prava. Relevantni
uslovi su:
a) pravo na vršenje samoodbrane konstituiše se u slučaju spoljnog oružanog napada na teritoriju
države. Može se uzeti da izraz „oružani napad" obuhvata akte agresije.
Pretpostavljena ili preventivna samoodbrana podrazumeva mogućnost da država preduzme preventivnu
oružanu akciju u slučaju navodnih priprema ili ponašanja druge strane koja razumno ukazuje na skori
napad.
Preventivnoj ili pretpostavljenoj samoodbrani se pribegava i danas, uglavnom, pozivanjem na običajno
međunarodno pravo.
Široko tumačenje samoodbrane je u funkciji derogacije pravila koja zabranjuju jednostranu upotrebu
sile u odnosima između država. Pozivanje na običajno pravo nema snagu pravnog argumenta koji
opravdava koncept preventivne ili pretpostavljene samoodbrane, budući da je član 51. Povelje norma
jus cogens-а. tako da je običajna praksa suprotna toj normi lišena pravne snage. U sistemu Povelje UN
pravo na samoodbranu je formulisano kao defanzivno pravo.
Docsity.com
b) Samoodbrana po svom intenzitetu mora biti proporcionalna oružanom napadu. U praksi
proporcionalnost nije jednostavno odrediti. Valja je ceniti funkcionalno,tj. u smislu sile potrebne da se
odbije oružani napad na političku nezavisnost i teritorijalni integritet države u kontekstu okolnosti
svakog konkretnog slučaja.
c) Pravo na samoodbranu je privremeno pravo. Privremenost prava na samoodbranu ima dva vida:
faktički i pravni.
Privremeni karakter prava na samoodbranu u faktičkom smislu podrazumeva da pravo na samoodbranu
prestaje u momentu kada država koja pribegava samoodbrani odbije napad druge države. U praksi
države neretko pribegavaju takozvanoj produženoj samoodbrani, sa namerom da unište vojne ili druge
potencijale agresora kako bi sprečile ponovljeni napad.
Pravni vid privremenosti prava na samoodbranu vezan je za sistem kolektivne bezbednosti. Pravo na
samoodbranu prestaje aktiviranjem mehanizma kolektivne bezbednosti tj. preuzimanjem obaveze od
strane Saveta bezbednosti da spreči oružani napad.
d) Obaveštavanje Saveta bezbednosti. Član 51. Povelje, između ostalog, utvrđuje da su članice UN koje
pribegavaju vršenju prava na samoodbranu u smislu
člana 51, obavezne da odmah obaveste Savet bezbednosti o preduzetim merama.
Obaveza obaveštavanja Saveta bezbednosti potpada pod opštu obavezu savesnog ispunjavanja obaveza
preduzetih Poveljom UN. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:28
Docsity.com
19. ZABRANA INTERVENCIJE U UNUTRAŠNJE I SPOLJNE POSLOVE
Ideja o zabrani intervencije u unutrašnje poslove drugih država stara je koliko i ideja o međunarodnom
pravu.
U smislu posebnog pravila neintervenciju je u teoriju prvi uveo Vatel. De lege ferenda razmatranja o
neintervenciji bila su u dubokom raskoraku sa praksom, budući da je tadašnji sistem međunarodnog
prava dopuštao nekontrolisanu upotrebu sile od strane država. U takvim uslovima zabrana intervencije
se povremeno stipulisala bilateralnim ili multilateralnim ugovorima. Monroova doktrina, koja se često
uzima za začetak pravila o neintervenciji u međunarodnom pravu pre je politički instrument očuvanja
američkog kontinenta kao interesne sfere SAD nego antiintervencionistička doktrina.
Epitet normativnog embriona neintervencije u međunarodnom pravu zaslužuje tzv. Dragova doktrina.
Prostor za konstituisanje neintervencije kao samostalne, posebne zabrane nastaje uvođenjem u
pozitivno međunarodno pravo pravila o zabrani pretnje i upotrebe sile u odnosima između država.
Iako Povelja UN ne reguliše izričito intervenciju, može se reći da je sistem UN normativni prostor u
kome se konstituisala zabrana intervencije u unutrašnje stvari država.
Doprinos Povelje UN konstituisanju načela neintervencije ispoljava se:
a) kroz zabranu oružane intervencije konzumiranu opštom odredbom člana 2(4) o zabrani „pretnje
silom i upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države",
b) koncepcijom neintervencije kao samostalne ustanove međunarodnog javnog prava.
Konceptualizacija neintervencije izvršena je, uglavnom, Deklaracijom načela međunarodnog prava o
prijateljskim odnosima i saradnji između država (1970).
Deklaracija proširuje zabranu oružane intervencije obuhvaćenu članom 2.(4) Povelje u dva pravca:
1. Oblici intervencije. Do donošenja Deklaracije bilo je rašireno mišljenje da se zabrana intervencije
odnosi isključivo na oružanu intervenciju. Deklaracija utvrđuje da „nijedna država niti grupa država
nema pravo da interveniše, neposredno ili posredno, iz bilo kog razloga, u unutrašnje ili spoljne poslove
neke druge države." Po Deklaraciji je zabranjen svaki oblik intervencije - diplomatske, finansijsko-
ekonomske ili propagandne - uperene protiv određenih državnih vrednosti;
2. Zaštitni objekt. Norma o zabrani oružane intervencije podrazumeva kao zaštitni objekt političku
nezavisnost i teritorijalni integritet država. Proširenje vrsta zabranjenih intervencija odražava se i na
zaštitni objekt norme o zabrani intervencije. Deklaracija kao posebne zaštitne objekte navodi
nacionalni identitet u smislu zabrane upotrebe sile u cilju lišavanja naroda njihovog nacionalnog
identiteta kao i pravo na samoopredeljenje.
Norma o zabrani intervencije u unutrašnje stvari država je kogentnog karaktera. Jedini izuzetak trpi u
obliku intervencije koju preduzima Savet bezbednosti na osnovu glave VII Povelje UN.
U ovoj materiji postoji upadljiv raskorak između normativnog i stvarnog. Očigledno je da je
intervencija u unutrašnje stvari država isuviše primamljiv izazov za moćne države da bi ga se lako
odrekle.
Najčešći oblici intervencije su: oružane, ekonomske i propagandne intervencije.
Docsity.com
Oružane intervencije se obično pokušavaju prikazati kao dopuštene:
a) ako do intervencije dođe na zahtev legalne vlade u specifičnim okolnostima poput državnog udara ili
spoljne agresije, i
b) intervencije protiv tzv. nedemokratskih država.
U praksi velike države se neretko pozivaju na poziv ili pristanak države u koju intervenišu kao osnov
isključenja protivpravnosti oružane intervencije.
Prihvatanje koncepcije po kome je dopuštena intervencija protiv nedemokratskih režima značilo bi
saglašavanje sa tzv. Brežnjevljevom i Reganovom doktrinom o ograničenom suverenitetu država.
Kao dozvoljen izuzetak od norme o zabrani oružane intervencije figurirala je u doba dekolonizacije
oružana intervencija u cilju da se omogući narodima pod kolonijalnom upravom da ostvare pravo na
samoopredeljenje i nezavisnost.
Pod nedozvoljenom ekonomskom intervencijom podrazumeva se intervencija instrumentima ekonomske
prirode koja ima za cilj lišavanje države suverenih prava ili njihovo ograničavanje protivno volji države.
Dakle, ekonomska intervencija je jedan od izražajnih oblika intervencije. Ekonomska intervencija je,
po svojoj prirodi, suptilniji oblik intervencije, tako da nije lak zadatak razlučiti dozvoljenu od
nedozvoljene ekonomske intervencije u ambijentu nedovoljno institucionalizovane međunarodne
zajednice. To posebno važi u slučaju kada se ekonomski odnos uspostavlja između jakih država, na
jednojstrani, i slabih, na drugoj.
Prostor za nedozvoljenu ekonomsku intervenciju širi se u uslovima jedne međuzavisne međunarodne
zajednice i, posebno, u uslovima globalizacije. Ekonomska intervencijaje zabranjena kada ima za cilj
da prinudi državu da usvoji kurs ponašanja suprotan svojoj volji i u korist države koja interveniše.
Obično se kao poseban oblik intervencije navodi i politička intervencija.
U suštini svaki oblik intervencije u odnosima između država kao suverenih političkih jedinki ima -
posredno ili neposredno - politički cilj. Sa stanovišta cilja svaka intervencija je, u najširem smislu,
politička intervencija. U užem smislu, politička intervencija bi se mogla odrediti kao oblik intervencije
koji se preduzima političkim sredstvima. U tehničkom smislu, politička intervencija se vrši posredstvom
državnih organa ovlašćenih da predstavljaju državu u međunarodnim odnosima. To, dakle, nisu samo
diplomatski organi već i šefovi država, vlada ili ministri inostranih poslova. Tako shvaćena, diplomatska
intervencija se teško može okva-lifikovati kao samostalan oblik intervencije.
Odgovarajuće aktivnosti diplomatskih predstavnika države u državi u kojoj se intervencija vrši samo su
instrumentalni oblik intervencije. Izuzetak bi predstavljale samo one aktivnosti diplomatskih
predstavnika koje su ratione materiae strogo ograničene na pitanja koja se tiču statusa diplomatskih
predstavnika u jednoj zemlji. U novije vreme politička intervencija se vrši i posredno kroz nevladine
organizacije koje su pod uticajem ili kontrolom stranih država.
* Humanitarna intervencija
Novi oblik oružane intervencije je tzv. humanitarna intervencija.
Docsity.com
Pod humanitarnom intervencijom podrazumeva se „nasilna akcija u drugoj državi koja uključuje
upotrebu oružane sile bez pristanka njene vlade, sa ili bez odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinjenih
nacija, u svrhu sprečavanja ili zaustavljanja teških i masovnih povreda ljudskih prava ili međunarodnog
humanitarnog prava".
Definicija je preširoka i obuhvata dva osnovna oblika intervencija:
oružanu intervenciju koja se preduzima na osnovu odluke Saveta bezbednosti
Ujedinjenih nacija; i,
oružanu intervenciju koja se preduzima bez odgovarajuće odluke Saveta bezbednosti.
20. NADLEŽNOST DRŽAVE U MEĐUNARODNOM PRAVU
Nadležnost države u smislu međunarodnog javnog prava mogla bi se odrediti kao ovlašćenje države da
uređuje odnose na svojoj teritoriji donošenjem pravnih pravila i da obezbeđuje njihovu primenu.
Nadležnost države uređena je normama unutrašnjeg i međunarodnog prava.
U unutrašnjem pravu izraz „nadležnost" koristi se da bi se označio krug poslova koje vrši određeni
državni organ ili grupa organa, pa se, stoga, obično govori o nadležnosti, recimo, zakonodavnih,
izvršnih i sudskih organa. Pravilima unutrašnjeg prava o nadležnosti vrši se distribucija vlasti između
različitih državnih organa.
Međunarodno pravo kao pravo međunarodne zajednice utvrđuje granice koje države, kao ni ostali
subjekti međunarodnog prava, ne mogu preći u vršenju nadležnosti, kao i načine rešavanja sporova koji
povodom vršenja nadležnosti između subjekata međunarodnog prava iskrsnu.
1. OSNOVNI MEĐUNARODNOPRAVNI PRINCIPI ZA ODREĐIVANJE NADLEŽNOSTI
Principi na kojima međunarodno pravo zasniva nadležnost država vezani su, uglavnom, za krivičnu
nadležnost.
U materiji građanske (civilne) nadležnosti država teško je u međunarodnoj praksi pronaći
opšteprihvaćene principe. U materiji građanske nadležnosti, ne postoje čvrsta, ustanovljena pravila
opšteg međunarodnog prava.
Principi na kojima se temelji krivična nadležnost države daleko su razvijeniji i manje-više jasno
kristalizovani u međunarodnoj praksi. Postoji nekoliko relevantnih principa nadležnosti u materiji
krivične nadležnosti država. To su:
1. teritorijalni princip;
2. princip nacionalnosti;
3. zaštitni princip;
4. princip univerzalnosti; i
5. pasivni nacionalni princip.
1. Teritorijalni princip nadležnosti određuje se na osnovu kriterijuma rnesta gde je delo počinjeno.
Docsity.com
Ovaj princip počiva na teritorijalnoj nadležnosti države i smatra se univerzalno prihvaćenim. Razlikuje
se subjektivna i objektivna primena teritorijalnog principa. Subjektivna primena teritorijalnog principa
podrazumeva da se krivično delo dogodilo u državi, ako je započeto u toj državi, bez obzira gde je
završeno. Objektivno tumačenje tog principa se svodi na obrnutu situaciju. U praksi se često
subjektivna i objektivna primena principa kombinuju, tako da se teritorijalna nadležnost zasniva kada
je osnovni konstitutivni element dela počinjen na odnosnoj teritoriji. Teritorijalni princip nije
apsolutan.
2. Princip nacionalnosti za relevantan uzima kriterijum nacionalnosti ili državljanstva počinioca.
Teorijski se vezuje za vernost koje lice optuženo za krivično delo duguje državi čije državljanstvo
poseduje. Pogodan je kao kriterijum u oblastima van nacionalne jurisdikcije. Tako je, exempli causa,
usvojen u konvencijama koje regulišu zagađivanje mora.
3. Zaštitni princip polazi od nacionalnog interesa povređenog izvršenjem krivičnog dela. Brani se
pragmatičnim razlogom o neadekvatnim kaznama koje nacionalni pravni poreci propisuju za dela
počinjena na njihovoj teritoriji protiv bezbednosti, integriteta i nezavisnosti stranih država. Zaštitni
princip je ugrađen i u neka rešenja u pozitivnom međunarodnom pravu.
4. Princip univerzalnosti podrazumeva nadležnost države u kojoj se optuženi nalazi u pritvoru, pa se
otuda kao nadležan za izricanje sankcije pojavljuje sud te države. U praktičnom ishodu to znači daje za
izvesna krivična dela nadležan sud bilo koje države koji, izričući sankciju, deluje u ime celokupne
međunarodne zajednice, kao njen organ. U praksi je princip univerzalnosti konstituisan u odnosu na
zločine ex iure gentium, kao što su piraterija, trgovina robljem, i po nekim mišljenjima, ratni zločini.
5. Pasivni nacionalni princip zasniva krivičnu jurisdikciju države na osnovu nacionalnosti ili
državljanstva lica koje je oštećeno krivičnim delom. Naišao je na jaku opoziciju, jer izlazi iz logike
suvereniteta kao principa na kome su uređeni odnosi između država u međunarodnoj zajednici. Ima
izvestan značaj kao pomoćni princip za određivanje krivične nadležnosti.
2. OBLICI NADLEŽNOSTI DRŽAVE
2.1. Teritorijalna nadležnost. Teritorijalna nadležnost podrazumeva nadležnost državnih organa -
zakonodavnih, sudskih i izvršnih - nad svim stvarima i licima koja se nalaze na njenoj teritoriji.
Suštinski je vezana za suverenu vlast - summa pote-stas - države na sopstvenoj teritoriji. U tom smislu
se i državna teritorija određuje kao prostor unutar koga država ostvaruje suverenost.
Teritorijalna nadležnost poseduje dva vida - pozitivan i negativan. Pozitivan vid nadležnosti države
označava vlast države na svojoj teritoriji. Budući da je vlast države po definiciji suverena, moglo bi se
u izvesnom smislu reći, da je nadležnost države na svojoj teritoriji isključiva i apsolutna jer, kao
suverena vlast, ne poznaje ograničenja koja proizlaze iz nje same. No, suverena vlast države, kao
osnov njene nadležnosti, je pravni pojam međunarodnog prava. Kao pravni pojam međunarodnog
prava, suverena vlast države je inherentno ograničena. Ograničenja nadležnosti države su dvojaka:
kvalitativna i kvantitativna. Kvalitativna ograničenja državne nadležnosti proizlaze iz činjenice da
Docsity.com
država teritorijalnu nadležnost treba da vrši lege artis, u skladu sa ustanovljenim pravilima i
standardima. Ukoliko država vrši teritorijalnu nadležnost, na način koji predstavlja kršenje priznatih
prava i interesa trećih država ili njenih fizičkih i pravnih lica, aktiviraju se pravila o međunarodnoj
odgovornosti država. Međunarodna odgovornost države se konstituiše i u slučaju neefikasnog delovanja
njenog organa u vršenju teritorijalne nadležnosti.
Kriterijumi legalnog i efikasnog vršenja teritorijalne nadležnosti utvrđeni su pravilima međunarodnog
prava, tako da se država ne može osloboditi odgovornosti unutar granica utvrđenih međunarodnim
pravom pozivanjem na pravila unutrašnjeg prava. Kvantitativna ograničenja teritorijalne nadležnosti
tiču se njenog obima. Obim teritorijalne nadležnosti države promenljiv je kako u vremenu tako i u
prostoru. Dok se nadležnost u kvalitativnom smislu smanjuje razvojem međunarodnog prava,
nadležnost u kvantitativnom smislu se proširuje. Tako su države, pored nadležnosti na svojoj teritoriji,
stekle nadležnost nad stvarima i licima izvan svoje teritorije. Već starim i dobro poznatim
nadležnostima države nad svojim diplomatskim i konzularnim predstavništvima u inostranstvu,
međunarodno pravo je dodalo i nadležnosti obalnih država nad delovima otvorenog mora.
Negativan vid teritorijalne nadležnosti podrazumeva zabranu vršenja ovakve nadležnosti od strane bilo
koje druge države. To se posebno odnosi na prinudnu funkciju državne vlasti. Ovaj vid teritorijalne
nadležnosti je refleks pravila da državna teritorija predstavlja prostor isključivog vršenja funkcija
državne vlasti od strane teritorijalne države. Međutim, u formi međunarodnog sporazuma država može
pristati da u izvesnim stvarima nadležnost na delu njene teritorije vrši strana država ili međunarodna
organizacija.
2.2. Ekstrateritorijalna nadležnost države. Ekstrateritorijalna nadležnost države se obično naziva
personalnom nadležnošću. Ekstrateritorijalna nadležnost se, na opšti način, može odrediti kao
nadležnost države nad licima i objektima koji se nalaze van njene teritorije. Razlikujemo dva oblika
ekstrateritorijalne nadležnosti:
a) nadležnost nad državljanima.
Široko je prihvaćeno da država može vršiti jurisdikciju nad svojim državljanima, čak i kada se nalaze
van njene teritorije. Na osnovu državljanske veze, i obaveza koje iz te veze proizlaze, država može
vršiti građansku ili krivičnu jurisdikciju nad svojim državljanima koji se nalaze u inostranstvu, nametati
im poreske obaveze, pozivati ih da vrše vojnu službu i podvrgavati različitim vrstama zapovesti.
Ekstrateritorijalnu nadležnost države vrše u nejednakoj meri, posebno kada je reč o nadležnosti u
krivičnim stvarima. Vršenje nadležnosti nad domaćim državljanima na teritoriji stranih država sudara
se sa teritorijalnom nadležnošću te države. Da bi se ovakva vrsta konkurencije nadležnosti otklonila,
pribegava se ustanovi pravne pomoći.
b) nadležnost nad objektima.
Drugi oblik ekstrateritorijalne nadležnosti odnosi se na nadležnost države nad objektima koji se nalaze
van njene teritorije bilo da je reč o objektima na teritoriji drugih država ili na teritorijama nad kojima
države po međunarodnom pravu nemaju nadležnost (otvoreno more, kosmos).
Reč je o objektima poput ambasada, konzulata, brodova ili vazduhoplova. Ovi objekti su, po pravilu u
Docsity.com
nadležnosti države kojoj pripada ambasada ili konzulat odnosno čiju zastavu nosi ratni brod,
vazduhoplov ili drugi objekt.
2.3. Strogo unutrašnja nadležnost države i međunarodna nadležnost. Strogo unutrašnja nadležnost
države je prostor u kome država suvereno i nezavisno od međunarodnog prava reguliše relevantne
odnose. U suštinskom smislu, domen strogo unutrašnje nadležnosti države je funkcionalni izraz odnosa
između ideje suverenosti i ideje organizovane međunarodne zajednice. Stoga, strogo unutrašnja
nadležnost nema egzaktne, precizno definisane granice. Ona je varijabilna kategorija čije granice
određuje stepen razvoja međunarodnog prava.
Prema sadašnjem stanju međunarodnog prava, Sud je mišljenja da pitanja državljanstva u principu
spadaju u domen isključive nadležnosti (domaine reserve).
Pravo jedne države da koristi slobodu svog odlučivanja je ograničena obavezama koje je preuzela u
odnosu na druge države. U takvom slučaju, nadležnost, iako u principu isključiva, ograničena je
pravilima međunarodnog prava.
Strogo unutrašnju nadležnost države priznaje i Povelja UN. Član 2. tačka 7. utvrđuje da „Ništa u ovoj
Povelji ne ovlašćuje UN da se mešaju u pitanja koja se po svojoj suštini nalaze u unutrašnjoj
nadležnosti svake države niti zahteva od članova da takva pitanja iznose na rešavanje na osnovu ove
Povelje; ali ovo načelo neće uticati na primenu prinudnih mera predviđenih u glavi VII". Pored ovog
uzroka relativnosti strogo unutrašnje nadležnosti države, koga bismo mogli nazvati normativnim,
postoji i vrednosni ili politički osnov relativnosti strogo unutrašnje nadležnosti države. Očuvanje
međunarodnog mira i bezbednosti je najviša vrednost međunarodne zajednice. U sistemu UN ocenu o
tome da li unutrašnje stanje u nekoj zemlji predstavlja pretnju miru i bezbednosti, donosi Savet
bezbednosti.
Pod međunarodnom nadležnošću podrazumevaju se stvari u kojima je nadležna međunarodna
zajednica. Nadležnost međunarodne zajednice se operacionalizuje na dva načina:
a) kroz univerzalni princip kažnjavanja u krivičnopravnoj materiji.
Smatra se da za izvesne kategorije međunarodnih krivičnih dela svaka država poseduje nadležnost da
kazni počinioca. Za osnov ove nadležnosti uzima se povreda interesa međunarodne zajednice kao celine
koji su zaštićeni ovim krivičnim delima. Domašaj ovog načina ispoljavanja međunarodne nadležnosti je
suštinski umanjen osnivanjem Stalnog međunarodnog krivičnog suda jer preko Suda se vrši neposredno
nadležnost međunarodne zajednice.
b) preko međunarodnih organizacija i tela.
U konkretnom slučaju međunarodna zajednica preko izvorno međunarodnih organa vrši nadležnost. Kao
ilustraciju možemo navesti Savet bezbednosti UN kome su članice UN poverile prvenstvenu odgovornost
za održanje međunarodnog mira i bezbednosti i saglasile se da Savet bezbednosti deluje u njihovo ime
pri sprovođenju svojih dužnosti na osnovu ove odgovornosti. Drugi primer neposrednog vršenja
međunarodne nadležnosti predstavlja Međunarodna vlast - međunarodna organizacija osnovana
Konvencijom o pravu mora iz 1982. godine. Nadležnost Međunarodne vlasti proteže se nad
Docsity.com
međunarodnom Zonom (zajedničkom baštinom čovečanstva). Bogatstva koja se nalaze u Zoni pripadaju
čovečanstvu kao celini, u čije ime deluje vlast koja organizuje i nadzire delatnosti u Zoni, posebno radi
upravljanja bogatstvima Zone.
21. IMUNITET STRANIH DRŽAVA
Vukući svoje poreklo iz principa par in parem non habet imperium (jednak nad jednakim nema vlasti),
imunitet stranih država konstituisan je kao pravilo međunarodnog prava krajem XIX veka. U najširem
smislu, svodi se na izuzimanje iz jurisdikcije sudskih i drugih državnih organa države foruma, kako same
strane države tako i njene imovine.
Međunarodna praksa se razilazi u pogledu domašaja imuniteta stranih država. U opticaju su dve
koncepcije - koncepcija o apsolutnom imunitetu stranih država i koncepcija o ograničenom ili
funkcionalnom imunitetu.
Koncepcija o apsolutnom imunitetu zagovara imunitet bez obzira na vrstu državne aktivnosti tj. da li
država in concreto nastupa kao nosilac javnih, vrhovničkih ovlašćenja ili u ekonomskom ili
komercijalnom kapacitetu.
Osnovna karakteristika ograničenog ili funkcionalnog imuniteta je povlačenje razlike između dve grupe
državnih akata: s jedne strane su akti doneti vršenjem suverene vlasti (jure imperii) i akti nejavne
prirode (jure gestionis), koje država donosi u ekonomskom ili komercijalnom kapacitetu.
Imunitet strane države obuhvata ne samo imunitet u pogledu jurisdikcije, već i imunitet od zaplene ili
izvršenja nad državnom imovinom. Kada je reč o imovini države koja služi u javne svrhe, sudski
imunitet i imunitet u pogledu zaplene ili izvršenja se poklapaju. Stvari stoje drugačije u slučaju ako se
radi o imovini koja se koristi u komercijalne svrhe. U vezi sa imunitetom od izvršenja najveći broj
država prihvata pravilo o imunitetu od izvršenja u odnosu na državnu imovinu, bez obzira da li se radi o
državnoj imovini koja služi u javne svrhe ili u komercijalne svrhe, mada neujednačena praksa ide dotle
da se stanovišta sudova razlikuju čak i unutar jedne države.
U novijoj praksi preteže koncepcija o ograničenom ili funkcionalnom imunitetu stranih država. Za ovu
koncepciju se opredeljuju, čak, i države koje su tradicionalno zagovarale načelo apsolutnog imuniteta.
Što se bivšeg jugoslovenskog zakonodavstva tiče, ono se nije definitivno opredeli-lo za neku od
navedenih koncepcija. Odredbe relevantnih zakona na uopšten način regulisale su pitanje imuniteta
stranih država. Tako, Zakon o parničnom postupku od 1976.g. kaže: ,,U pogledu nadležnosti
jugoslovenskih sudova za suđenje strancima koji uživaju pravo imuniteta u SFRJ i za suđenje stranim
državama i međunarodnim organizacijama važe pravila međunarodnog prava."
"U slučaju sumnje o postojanju i obimu prava imuniteta, objašnjenje daje savezni organ uprave
nadležan za poslove pravosuđa". Imovina stranih država ne može da bude predmet izvršenja, bez
prethodne saglasnosti saveznog organa uprave nadležnog za poslove pravosuđa, izuzev ako se strana
država izričito složi.
U najvećem broju slučajeva, dakle, međunarodno pravo prepušta pravu države foruma da povuče
Docsity.com
relevantnu razliku.
Nacionalni sudovi primenjuju dva osnovna kriterijuma. Prvi kriterijum je pravna priroda konkretna
transakcije. Na osnovu ovog kriterijuma nacionalni sudovi odriču imunitet stranoj državi u slučaju ako
se radi o transakcijama koje mogu preduzimati i privatna lica. Drugi kriterijum je kriterijum krajnje
svrhe ili predmeta akta - na osnovu njega domaći sudovi daju imunitet stranoj državi samo za one akte
koji su direktno ili neposredno povezani sa javnim funkcijama kao što su, primera radi, oni koji se
odnose na odbranu ili državne finansije. Nijedan od ova dva kriterijuma nije zadovoljavajući, budući
da, kao opšti i nedovoljno precizni, daju osnova za različite kvalifikacije nacionalnih sudova u
identičnim ili sličnim slučajevima.
22. OPŠTI POJAM MEĐUNARODNOPRAVNE ODGOVORNOSTI DRŽAVE
Odgovornost države u međunarodnom pravu ide ruku pod ruku sa pravima država. Ona je korelat prava,
budući da kršenje pravila međunarodnog prava povlači međunarodnu odgovornost. Stalni sud
međunarodne pravde je istakao između ostalog: „princip je međunarodnog prava i, čak, opšta pravna
koncepcija, da kršenje bilo kakve obaveze podrazumeva obavezu nadoknade štete".
Pravila o odgovornosti države imaju zaštitnu funkciju u međunarodnom poretku. Posredstvom tih
pravila kršenje međunarodnopravne obaveze ne stiče karakter negacije međunarodnog prava, već
izvora prava i obaveza, instrumenta transformacije neprava u pravo. Pravila odgovornosti nisu vezana
za pravila međunarodnog prava kojima se propisuju konkretna prava i obaveze, već su neka vrsta
neutralnih, strukturalno-funkcionalnih normi koja pokrivaju kompletno normativno biće međunarodnog
prava. Zato se pravila o odgovornosti nazivaju i sekundarnim pravilima za razliku od primarnih pravila
međunarodnog prava kojima se konstituišu prava i obaveze država.
23. VRSTE MEĐUNARODNOPRAVNE ODGOVORNOSTI DRŽAVA
Ideja o odgovornosti države u međunarodnom pravu rodila se i razvijala u okvirima odgovornosti za
štetu tj. građanske odgovornosti države. Protivpravni akt države je za posledicu imao nastajanje novog
pravnog odnosa - odnosa između države kojoj se akt pripisuje tj. države koja je u obavezi da naknadi
štetu i države u pogledu koje postoji neizvršena obaveza, tj. države koja ima pravo na naknadu štete.
Kršenje međunarodnih obaveza ustanovljenih u interesu međunarodne zajednice kao celine (obaveze
erga omnes), rodilo je i ideju o međunarodnoj krivičnoj odgovornosti države.
Sa stanovišta pozitivnog međunarodnog prava krivična odgovornost države je doktrinarna koncepcija,
pravilo de lege ferenda. Država ne može biti krivac u smislu krivičnog prava, budući da pojam krivice
podrazumeva subjektivni elemenat (umišljaj ili nehat) koji se ne može pripisati apstraktnom biću kakav
je država. Iznalaženje krivične odgovornosti države, ili barem, elemenata te odgovornosti u
protivmerama koje organizovana međunarodna zajednica oličena u Organizaciji UN i drugim
Docsity.com
međunarodnim organizacijama ili oštećene države pojedinačno preduzimaju protiv države koja je
počinila protivpravni akt, meša krivičnu represiju sa merama koje se protiv države koja je počinila
pravni akt preduzimaju od strane navedenih subjekata na političkoj osnovi.
Vansudsko rešavanje sporova oko naknade štete prouzrokovane protivpravnim aktom u eminentno
političkim zajednicama, neretko implicira politički elemenat koji, zavisno od odnosa snaga i
oportuniteta, može poprimiti i penalni karakter. Penalni karakter ili elementi penalnog karaktera
političkih mera koje se u takvim slučajevima mogu preduzeti protiv države koja je počinila protivpravni
akt predstavljaju kvazi krivičnu odgovornost države. Sa stanovišta relevantnih pravila Međunarodnog
prava u slučajevima kršenja međunarodne obaveze od suštinskog značaja za međunarodnu zajednicu
kao celinu, poput agresije, aparthejda, genocida i drugih, stiču se individualna krivična odgovornost i
građanska odgovornost države.
Relevantni oblici odgovornosti u pozitivnom međunarodnom pravu su: građanska odgovornost države i
krivična odgovornost pojedinca.
24. USLOVI ZA GRAĐANSKU ODGOVORNOST DRŽAVE
Opšti uslovi za građansku odgovornost države u međunarodnom pravu obuhvataju:
1. povredu važeće međunarodne obaveze države koja se sastoji bilo u radnji ili propuštanju. Kršenje
međunarodne obaveze države kvalifikuje se kao protivpravni akt-izvor međunarodne odgovornosti
države. Moguće je da država odgovara i za štetu prouzrokovanu vršenjem dozvoljene radnje.
2. da se radnja ili propuštanje može pripisati državi. Državi se pripisuje ponašanje svakog državnog
organa koji je deo formalne strukture države ili organa teritorijalne zajednice koja je unutrašnjim
pravom ovlašćena da vrši elemente državne vlasti.
3. šteta ili gubitak kao rezultat protivpravnog akta.
4. odsustvo bilo kog osnova isključenja odgovornosti.
Uslovi za građansku odgovornost države sami po sebi ilustruju delikatnost pitanja osnova odgovornosti
države. Dok su uslovi pod i), ii) i iv) objektivne prirode, uslov pripisivosti akta državi implicira i
subjektivni element.
Pravila o odgovornosti u međunarodnom pravu konstruisana su u ravni odnosa država - država.
Međunarodno pravo, ipak, dopušta da se država supstituiše na mesto svog državljanina koji je pretrpeo
štetu radnjom ili propustom organa strane države. To je ustanova diplomatske zaštite ili generalne
supstitucije kao diskreciono pravo države. Država je jedini sudija u smislu da odlučuje da li će, i u kom
obimu, priznati zaštitu svom fizičkom ili pravnom licu.
Država čiji je organ počinio protivpravni akt i prouzrokovao štetu stranom fizičkom licu ima pravo da
traži da se iskoriste unutrašnja pravna sredstva pre nego što država čiji je državljanin navodno oštećen
iznese spor na međunarodni plan.
Sticaj navedenih uslova konstituiše međunarodnu odgovornost države.
Postoje okolnosti koje isključuju protivpravnost akta. To su:
Docsity.com
1. Saglasnost povređene države. Opšte je prihvaćeno da saglasnost data od strane države radi izvršenja
od strane druge države akta nesaglasnog sa onim što bi bilo pravo prve države isključuje protivpravnost
akta u pitanju, izuzev u slučaju pravila jus cogens-a.
2. Samoodbrana. Vršenje prava na samoodbranu kao permisivne kogentne norme, u skladu sa
odredbama člana 51. Povelje, isključuje međunarodnu odgovornost države koja pribegava
samoodbrani.
3. Dozvoljene protivmere. Po analogiji sa samoodbranom i dozvoljene protivmere koje preduzima
oštećena država u skladu sa relevantnim pravilima međunarodnog prava ili mere koje preduzima
nadležna međunarodna organizacija ne konstituišu međunarodnu odgovornost. Navedene mere
isključuju odgovornost vis-a-vis države koja je počinila protivpravni akt, ali per se ne isključuje
protivpravnost eventualne povrede subjektivnih prava treće države. Da bi mere u pitanju isključile
odgovornost neophodno je da budu legalne.
4. Viša sila i neočekivani slučaj. Viša sila i neočekivani slučaj se, u Nacrtu pravila o odgovornosti
države, kvalifikuju kao neodoljiva sila ili nepredvidljivi spoljni slučaj van kontrole države koji je učinio
materijalno nemogućim da deluje saglasno sa međunarodnom obavezom ili da zna da njeno ponašanje
nije saglasno sa tom obavezom. Radi se o prirodnim događajima (poplave, zemljotres, epidemija i
slično) ili ljudskim radnjama (rat, revolucija i slično) koji deluju nezavisno od volje državnoga organa,
snagom uslova ili događaja koji su van kontrole države. Opšti je pravni princip da u slučaju u slučaju
više sile ili neodoljivog slučaja ne postoji odgovornost za štetu, budući da šteta proizlazi iz spoljašnjeg
uzroka koji se ne može pripisati državi.
5. Nevolja. Protivpravnost akta države nesaglasnog sa međunarodnom obavezom države isključena je i
u slučaju ako fizičko lice koje dela u svojstvu državnog organa preduzme akt, koji čini akt države, nije
imalo drugih načina, u situaciji nevolje za spasavanje svog života ili lica poverenih njegovoj pažnji.
6. Stanje nužde. Za razliku od nevolje koja označava stanje neposredne opasnosti po lična dobra samog
fizičkog lica koje dela u svojstvu državnog organa, nužda se kvalifikuje kao stanje opasnosti po vitalne,
suštinske interese same države. U doktrini se često isticalo da protivpravna radnja ili propuštanje
počinjeno u stanju nužde isključuje međunarodnu odgovornost države.
Član 33. Nacrta predviđa da se država može pozvati na stanje nužde kao osnov isključenja
protivpravnosti ukoliko:
a) akt je bio jedini način obezbeđenja suštinskog interesa države protiv ozbiljne i neposredne
opasnosti, i
b) da aktom nije ozbiljno oštećen suštinski interes države prema kojoj obaveza postoji.
Država se, međutim, ne može pozivati na stanje nužde:
a) ako međunarodna obaveza sa kojom akt države nije saglasan proističe iz peremptorne norme opšteg
međunarodnog prava; ili
b) ako je međunarodna obaveza sa kojom akt države nije, saglasan ustanovljena ugovorom koji,
eksplicitno ili implicitno, isključuje mogućnost pozivanja na stanje nužde u pogledu ove obaveze; ili
c) ако je ta država doprinela događanju stanja nužde.
Docsity.com
25. OBLICI ODGOVORNOSTI DRŽAVE
1. Direktna odgovornost države. Pod direktnom odgovornošću države podrazumeva se odgovornost
države za radnje svojih zakonodavnih, sudskih i izvršnih organa. Državi se mogu pripisati ne samo akti
ili propuštanja lica koja deluju de jure u ime države, kao delovi formalne strukture države, već i akti i
propuštanja lica koja de facto deluju, ili mogu delovati u ime države. Da bi se pojedinac, ili grupa
pojedinaca smatrala de facto agentima države neophodno je da se stekne nekoliko uslova. To su:
c) da su lica plaćena od države;
d) da su relevantne radnje finansirane i proveravane od države;
e) da su bile poznate odnosnoj državi.
Navedeni uslovi su, kako proizlazi iz prakse Međunarodnog suda pravde, samo neka vrsta indicija ili
spoljnih pokazatelja stvarne, efektivne kontrole države nad odnosnim licima kao suštinskog,
materijalnog uslova za odgovornost države.
Smatra se da odgovornost države za svoje zakonodavne organe nastaje u slučaju kada zakonodavni
organ donese zakon koji je nesaglasan sa međunarodnim obavezama države ili kada ne donese zakon
koji je neophodan za izvršavanje preuzetih obaveza. U nekim slučajevima odgovornost države nastaje
činjenjem ili propuštanjem zakonodavnog organa. U drugim slučajevima radnja ili propust
zakonodavnog organa per se ne konstituiše odgovornost države, već takvo dejstvo proizvodi šteta koja
iz radnje ili propusta zakonodavnog organa proistekne po drugu državu.
U odnosu na odgovornost države za akte izvršnih organa, u pozitivnom međunarodnom pravu
preovlađuje stanovište da država odgovara za radnje ili propuste bilo kog izvršnog organa bez obzira na
njegovo mesto u hijerarhiji.
Odgovornost države za akte bilo kog izvršnog organa brani se potrebom jasnoće i sigurnosti u
međunarodnim odnosima, a podela državnih službenika na „više" i „niže" stvara praktične probleme u
praksi. Razlika između viših i nižih službenika države odbačena je u arbitražnoj praksi u prvoj polovini
prošlog veka.
Predmet različitih mišljenja je i pitanje da li država odgovara za akte izvršnih organa preduzete ultra
vires, van njihove nadležnosti. Valja uzeti da država odgovara i za neovlašćene (ultra vires) akte svojih
organa. Razlika postoji samo u osnovu odgovornosti.
Ako državni organ počini protivpravni akt u normalnom vršenju svoje funkcije, tako da njegov akt ima
sva formalna obeležja zvaničnog akta, država odgovara za prouzrokovanu štetu na osnovu direktne
odgovornosti. Ako državni organ počini protivpravni akt u notornoj suprotnosti sa svojim ovlašćenjima,
tako da se šteta mogla izbeći da je štetnik pokazao dužnu pažnju, država odgovara po osnovu vikarne
odgovornosti.
Država je odgovorna i za rad svojih sudskih organa. Princip nezavisnosti sudskih organa, kao
opšteprihvaćeni princip organizacije državne vlasti, nije prepreka ovakvoj odgovornosti države.
Država odgovara za svoje sudske organe u dva slučaja:
Docsity.com
a) u slučaju kada njeni sudski organi na način suprotan preuzetim međunarodnim obavezama države
onemogućavaju strancu da ostvaruje svoja prava u sudskom postupku ili kada se sudski postupak
strancu neopravdano odlaže ili mu se u postupku postavljaju neopravdani zahtevi koji odudaraju od
utvrđene procedure. Radi se o tzv., odricanju od pravosuđa.
b) kada Sud donese odluku na štetu stranca očiglednim kršenjem obaveza koje je država preuzela na
međunarodnom planu.
2. Odgovornost države za akt privatnih lica (vikarna ili namesnička odgovornost). Vikarna ili namesnička
odgovornost se tiče odgovornosti države za radnje ili propuste pojedinaca, grupa pojedinaca ili pravnih
lica koja ne deluju u ime države, a pričine štetu stranoj državi ili njenim fizičkim i pravnim licima.
Klasično međunarodno pravo je odgovornost države za protivpravne akte fizičkih lica vezivalo za ideju
saučesništva države. Država je smatrana odgovornom ukoliko je bila svesna da pojedinac namerava da
počini zločin protiv druge države ili njenih državljana a ne spreči ga u toj nameri, ili ukoliko država
pruži zaštitu takvom licu odbijanjem ekstradicije ili propuštajući da ga kazni. Smatra se da na taj način
država prećutno odobrava akt pojedinca, uspostavlja vezu solidarnosti sa njegovim protivpravnim
aktom, odnosno da krši obavezu da spreči subjekte pod svojom nadležnošću da čine povrede prava
druge države. Iz ovakvog shvatanja proizlazi i sam izraz „vikarna ili namesnička odgovornost".
Pozitivno međunarodno pravo dopušta odgovornost države za akte privatnih lica ili grupa lica koja ne
deluju u njeno ime pod uslovom da je propustila da izvrši svoju međunarodnu obavezu sprečavanja
nezakonitog akta ili ukoliko, nakon što je akt počinjen, nije preduzela odgovarajuće zakonske mere
prema počiniocu. Država odgovara za sopstveni propust, odsustvo dužne pažnje nadležnih državnih
organa.
3. Odgovornost države za štetu koju prouzrokuju pobunjenici i ustanički pokreti. Kod odgovornosti za
štetu koju prouzrokuju pobunjenici i ustanički pokreti razlikujemo dva slučaja:
a) slučaj neuspele pobune ili ustanka. U ovom slučaju važi opšte pravilo da dr-
žava ne odgovara za akte ustanika ili pobunjenika, budući da je nemoguće očekivati
od države da vrši svoje nadležnosti nad teritorijama nad kojima, u uslovima suštinske iregularnosti,
nema i ne može vršiti potpunu kontrolu.
Izuzetak od ovog pravila konstituiše se ako se dokaže da državni organi nisu preduzeli mere koje su bile
u njihovoj moći da bi sprečile nastanak štete.
b) slučaj uspele pobune ili ustanka. Uspešno okončanje pobune ili ustanka tran-
sformiše organizaciju ustaničkog pokreta u organizaciju nove države. Kontinuitet or-
ganizacije predstavlja osnov pripisivanja novoj državi, radnji ili propusta ustaničkog
pokreta. Naime, u takvim slučajevima relevantna je ab initio, promenjena volja naroda ili dela naroda
koji od samog početka podržava ustanak a otkazuje poslušnost
državnom aparatu.
Država ne odgovara za radnje terorističkih grupa na svojoj teritoriji, niti je u obavezi da zaštiti strance
od akata terorističkih grupa. Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju saučesništva države ili u slučaju
Docsity.com
da država ne ispunjava svoje obaveze iz ugovora koji za predmet imaju suzbijanje terorizma ili
terorističkih akata. Poslednji put menjao Ribica dana 15 Feb 2012 12:31, izmenjena samo jedanput "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:29
26. POJAM SUKCESIJE
Izraz „sukcesija država" se često koristi u širokom, nepreciznom značenju obuhvatajući dve stvari:
a) teritorijalnu promenu u smislu zamene jedne države drugom u odgovornosti za međunarodne odnose
nekog područja i
b) prenos dela prava i obaveza sa države prethodnice na državu sukcesora.
Da bi teritorijalna promena podrazumevala i prenos prava i obaveza koje je posedovao prethodni
teritorijalni suveren, neophodno je da je izvršena lege artis, u skladu sa relevantnim pravilima
međunarodnog prava. Ovaj princip, kao sužena projekcija koncepta zakonitosti u materiji teritorijalnih
promena, izražen je i u Konvenciji o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore (1978),
odnosno Konvenciji o sukcesiji država u odnosu na državnu imovinu, dugove i arhive (1983.).: „Ovi
članovi primenjuju se samo na dejstva sukcesije država izvršene u skladu sa međunarodnim pravom i,
posebno, principima međunarodnog prava otelotvorenim u Povelji UN".
Sukcesiju valja shvatiti kao legalnu promenu teritorijalnog suvereniteta koja sa sobom povlači
supstituciju dela prava i obaveza države prethodnice. U slučaju nelegalnih teritorijalnih promena radi
se o prostoj zameni suvereniteta nad određenim delom državne teritorije, tj. o de facto ili
Docsity.com
pseudosukcesiji.
27. SUKCESIJA I MEĐUNARODNOPRAVNI KONTINUITET
Teritorijalne promene mogu pokrenuti i pitanje međunarodnog pravnog kontinuiteta države pogođene
tim promenama. U ovoj tački se sukcesija i međunarodnopravni kontinuitet države dodiruju.
Sukcesija podrazumeva prenos dela prava i obaveza sa države prethodnice na državu sukcesora. Stoga,
možemo reći da je sukcesija odnos prema pravima i obavezama države prethodnice.
Međunarodnopravni kontinuitet, međutim, tiče se odnosa prema subjektivitetu države prethodnice, tj.
pitanja da li je raniji subjekt usled teritorijalnih promena nestao ili nastavlja da egzistira kao identičan
subjekt međunarodnog prava.
Međunarodnopravni kontinuitet kao pravni izraz suštinskog poklapanja prava i obaveza države u periodu
koji neposredno prethodi i sledi teritorijalnoj promeni (pravni identitet), podrazumeva neprekinuto
delovanje države kao nezavisnog subjekta u međunarodnim odnosima. Umanjenje državne teritorije
samo po sebi ne utiče na pravni identitet države. Ovaj princip međunarodnog prava duboko je
ukorenjen u međunarodnoj praksi.
Kao mogući izuzetak od navedenog principa navodi se slučaj kada teritorijalna promena
pogađa.„teritorijalni nukleus" države.
Odnos prema kontinuitetu opredeljen je u velikoj meri raznovrsnim interesima, tako da se neretko
stanovišta države koja je pogođena teritorijalnim promenama i trećih država ne poklapaju. Slučaj SFR
Jugoslavije, uopšte uzev, karakterišu dva momenta.
S jedne strane, većina država je osporavala kontinuitet SR Jugoslavije sa osloncem na mišljenja
Badinterove arbitražne komisije za koja bi se teško moglo reći da su jasna i koherentna.
S druge strane, ta osporavanja su dobrim delom bila političke, deklarativne prirode, jer su u
praktičnom delovanju treće države tretirale SR Jugoslaviju kao državu koja nastavlja kontinuitet SFRJ.
Tako su neprekinuto održavale diplomatske odnose sa SRJ i tretirale je kao stranu ugovornicu u
međunarodnim ugovorima koje je zaključila SFRJ, iako SRJ nije izrazila pristanak na obavezivanje tim
ugovorima nakon osamostaljenja federalnih jedinica bivše SFRJ. Kontroverzan je bio, takođe, status
SRJ u Organizaciji UN.
Kontroverza oko kontinuiteta SRJ razrešena je krajem 2000. godine, budući da se SRJ tada odrekla
zahteva za kontinuitetom i prihvatila status jedne od pet sukcesora bivše SFRJ.
28. PRAVNA PRIRODA SUKCESIJE
O pravnoj prirodi sukcesije država formulisane su brojne, neretko suprotstavljene teorije. Opšta
karakteristika evolucije teorijskih shvatanja o sukcesiji država izražava se u pomeranju težišta u
kvalifikaciji - od kvalifikacije sukcesije država kao nasleđivanja prava i obaveza do poimanja sukcesije
država kao zamene jednog suvereniteta drugim nad određenom teritorijom.
Docsity.com
Najstarije teorije sukcesija država građene su na analogiji sa ustanovom nasleđivanja u unutrašnjem
pravu. Sukcesija je za posledicu imala kompletan, potpun kontinuitet prava i obaveza između države
prethodnice i države sukcesora, sa izuzetkom prava i obaveza koja su imala personalni karakter, tj.,
bila vezana za ličnost vladara i njegovu dinastiju. Grocijusova koncepcija univerzalne sukcesije bila je
vladajuća u teoriji međunarodnog prava do 19. veka.
Osnovna slabost teorije univerzalne sukcesije država, kao i njenih modifikacija, leži u preširokom
korišćenju analogija sa pravilima koja regulišu odgovarajuće situacije u unutrašnjem pravu. Oslanjanje
na analogiju u konkretnoj stvari gubi iz vida kako suštinsku razliku između države, na jednoj strani, i
fizičkog lica, na drugoj, tako i razliku između dva autonomna poretka - međunarodnog i unutrašnjeg - u
kojima se sukcesija država događa.
Javljaju se teorije koje sukcesiju posmatraju kroz prizmu supstitucije suvereniteta nad određenom
teritorijom. Sa stanovišta odnosa prema pravima i obavezama države prethodnice, ove teorije se mogu
podeliti na one koje zagovaraju kontinuitet prava i obaveza države prethodnice i teorije koje stoje na
stanovištu diskontinuiteta prava i obaveza države prethodnice.
Za razliku od teorije univerzalne sukcesije po kojoj sukcesor stupa u prava i obaveze države
prethodnice u integralnom obliku, po teoriji o pravnom sledbeništvu država sukcesor stupa u prava i
obaveze države prethodnice kao da su njene sopstvene. Funkcija sukcesije u privatnom pravu je, dakle,
u tome da dozvoli nasledniku da uđe u odnose de cuiusa, a u javnom pravu prisvajanje prava i obaveza
de cuisa od strane sukcesora. Jedini izuzetak od pravila o kontinuitetu prava i obaveza države
prethodnice čine prava koja proističu iz jednostrane volje države prethodnice poput zakona kao i
politički ugovori koji se ne prenose budući da imaju lični karakter.
Po teoriji singularne sukcesije samo se prava države prethodnice prenose na državu sukcesora budući
da se nov suveren smatra originalnim i da svoj autoritet izvodi ex jure proprio a ne iz autoriteta druge
države. Sukcesija je, po ovom shvatanju, supstitucija bez kontinuiteta. Radikalne promene u
unutrašnjem poretku, po ovoj koncepciji, dovode do stvaranja novog državnog organizma koji nema
dodirnih tačaka sa starom državom, pa, otuda, ne može ni preuzeti obaveze koje je stara država
stvorila.
Njerereova doktrina o sukcesiji država stoji na stanovištu da sve obaveze vezane za ranije kolonije
nestaju u trenutku sticanja nezavisnosti kao rezultat pojavljivanja nezavisnog položaja prethodne
zavisne teritorije, uz mogućnost inoviranja na bazi sporazuma između sukcesora i ostalih
zainteresovanih država. Prestanak obaveza činom sticanja nezavisnosti ranijih zavisnih teritorija je bez
uštrba na prava koja država sukcesor poseduje po međunarodnom pravu.
29. UNUTRAŠNJI ORGANI ZA ODRŽAVANJE MEĐUNARODNIH ODNOSA
U unutrašnje organe za održavanje međunarodnih odnosa spadaju: šef države, vlada, ministar
inostranih poslova i predstavničko telo.
Docsity.com
1. Šef države. U pozitivnom pravu šef države je vrhovni organ spoljašnjeg zastupanja.
Položaj šefa države regulisan je ustavnim pravom i normama međunarodnog prava. Ustavi na različite
načine regulišu unutrašnje i međunarodne funkcije šefova država. Faktičko učešće šefa države u
međunarodnim odnosima može biti različito i kretati se od predsedničkog modela u kome je učešće
predsednika izraženo u toj meri da možemo reći da je on i formalno i materijalno najviši organ
zastupanja, do kabinetske vlade, u kome šef države samo otelotvoruje jedinstvo države u
međunarodnim odnosima, a u materijalnom smislu vođenje međunarodnih odnosa je u nadležnosti
vlade odnosno ministra inostranih poslova. Međunarodno pravo tretira šefove država na jednak način
bez obzira na njihova ustavna ovlašćenja. U načelu šef države može biti inokosni ili kolegijalni organ. U
praksi preovlađuje inokosni šef države, mada nisu nepoznati slučajevi kolektivnog šefa države.
Kolektivni šef države donosi relevantne odluke kao Celina, mada u izvesnim slučajevima kada priroda
poslova to zahteva, u ime kolektivnog šefa države nastupa član kolegijalnog tela.
Pravo zastupanja pripada stvarnom, efektivnom šefu države. To pravo ne poseduje šef države koji je
svoj položaj izgubio na neustavan način (revolucijom, državnim udarom ili pučem). Strane države
svrgnutom šefu države, međutim, mogu i dalje, po osnovu kurtoazije, odavati počasti i priznavati
imunitete koje, inače, uživa efektivni šef države.
Kao vrhovni organ spoljnjeg zastupanja, šef države deluje u međunarodnim odnosima bez posebnog
punomoćja. Smatra se da samom prirodom svoje funkcije poseduje opšte, pretpostavljeno punomoćje.
U tom smislu i Konvencija o ugovornom pravu (1969) utvrđuje da se šef države smatra predstavnikom
svoje države za sve akte koji se odnose na zaključenje ugovora bez obaveze podnošenja punomoćja.
Budući da šef države simbolizuje jedinstvo države u međunarodnim odnosima, pravilo je da se svi akti
države in foro externo neposredno ili posredno vezuju za njega. Reč je o aktima kao što su: proglašenje
ratnog stanja; zaključenje mira; akreditovanje i opozivanje diplomatskih predstavnika države u
inostranstvu; prijem akreditivnih i opozivnih pisama stranih diplomatskih predstavnika; vođenje
pregovora, bilo od strane samog šefa države ili u njegovo ime; izdavanje ratifikacionih instrumenata ili
ratifikacija međunarodnih ugovora.
U duhu vladajuće, internacionalističke teorije ovakva pozicija šefa države zasnovana je neposredno na
međunarodnom pravu. Po ovoj teoriji, međunarodno pravo, određuje krug lica koja predstavljaju
državu u međunarodnim odnosima i načine putem kojih je obavezuju u odnosima sa drugim subjektima
međunarodnog prava.
* Položaj šefa države u inostranstvu. Princip suverenosti država, udružen sa principom pravne
jednakosti, dovodi do konstituisanja posebnog položaja šefa države na teritorijama stranih država.
Bitna obeležja toga položaja su:
1. lična neprikosnovenost;
2. izuzeće od jurisdikcije organa stranih država;
3. nepovredivost stana;
4. sloboda opštenja;
5. počasti i povlastice.
Docsity.com
Osnov olakšica, privilegija i imuniteta šefa države leži u prirodi njegove funkcije. One se šefu države
priznaju kao vrhovnom organu zastupanja države, reprezententu jednog suvereniteta u odnosu na drugi
suverenitet.
Lična nepovredivost podrazumeva apsolutnu i potpunu bezbednost šefa države i njegove pratnje, te
korelativnu obavezu organa strane države da obezbede najbrižljiviju zaštitu protiv ma kakve povrede i
napada na njegov život, telesni integritet, čast i dostojanstvo.
Osnovni oblici izuzeća šefova država od jurisdikcije organa strane države su krivičnopravni i
građanskopravni imunitet. Krivičnopravni imunitet šefa države je apsolutne prirode i, u osnovi,
predstavlja refleks fundamentalnog principa par in parem non habet imperium. Kada je reč o
građanskopravnom imunitetu šefova stranih država, praksa nije uniformna. Preteže praksa da se
građanskopravni imunitet šefovima stranih država priznaje u svim okolnostima.
Počasti koje šef države uživa predviđene su etikecijom, i variraju od države do države. Zajednička
karakteristika im je da šefu države obezbeđuju poseban tretman u poređenju sa tretmanom ostalih
državnih zvaničnika i, posebno, običnih stranaca.
U operativnom smislu uloga šefa države u vođenju međunarodnih odnosa menjala se tokom vremena. U
doba apsolutizma šef je preduzimao sve važnije radnje u međunarodnim odnosima u ime države. U
periodu od završetka Bečkog kongresa 1815. godine pa do početka Prvog svetskog rata, uloga šefa
države u operativnom vođenju međunarodnih odnosa se suštinski smanjila. Drugi svetski rat označava
bujanje operativnih aktivnosti šefova država u međunarodnim odnosima.
2. Vlada i šef vlade. Kao jedan od unutrašnjih organa za održavanje međunarodnih odnosa može se
pojaviti kako vlada kao celina, tako i šef vlade. Formalne izjave i akti vlade (deklaracije, odluke i sl.),
obavezuju državu u čije ime su date. Šef vlade se smatra ovlašćenim po međunarodnom pravu da
izjavljuje volju u ime države. Konvencija o ugovornom pravu (1969) stipuliše da se šef vlade smatra
predstavnikom svoje države u svrhu preduzimanja akata u vezi sa zaključenjem ugovora na osnovu
svoje funkcije i bez obaveze podnošenja punomoćja.
Kada boravi u inostranstvu šef vlade uživa, mutatis mutandis, prava koja uživa i šef države uz smanjen
obim počasti.
3. Ministar inostranih poslova. Ministar inostranih poslova je član vlade resorno zadužen za vođenje
međunarodnih odnosa. Pored šefa države i šefa vlade on je jedini politički funkcioner države koga
međunarodno pravo smatra ovlašćenim da samostalno izjavljuje volju države u međunarodnim
odnosima. Ministar inostranih poslova operativno rukovodi spoljnom politikom jedne države. Njegove
izjave i akti neposredno obavezuju državu u čije ime su dati.
Kako je ministar inostranih poslova neka vrsta normalnog, regularnog posrednika između njegove
države i stranih država, ili, drugačije rečeno, srednji čovek, između šefa države i organa stranih
država, preko njega teče normalna komunikacija između država. U tom smislu strane vlade se obraćaju
ministru inostranih poslova preko svojih diplomatskih predstavnika ili predstavnika drugih zemalja koji
Docsity.com
zastupaju njihove interese u odnosnoj državi.
Duga lista uobičajenih nadležnosti ministra inostranih poslova obuhvata: izdavanje nota i ostalih oblika
komunikacije sa drugim državama; izdavanje naloga za pripremu dokumenata u vezi odnosa sa stranim
državama poput nacrta ugovora ili konvencija, izjave pravne ili faktičke prirode, deklaracije i slično;
predlaganje šefu države diplomatskih predstavnika, pripremu njihovih punomoćja i davanje instrukcija;
preporuke šefu države za prihvatanje akreditacija stranih diplomatskih predstavnika; izdavanje
egzekvatura stranim konzularnim predstavnicima; rukovođenje diplomatskim i konzularnim
predstavništvima u inostranstvu i drugo. Važna uloga pripada ministru inostranih poslova i u postupku
primene međunarodnog prava u nacionalnom pravnom poretku. U mnogim državama tumačenja
relevantnih pravila međunarodnog prava koja, na zahtev sudova ili drugih državnih organa, daje
ministarstvo inostranih poslova, imaju na jedan ili drugi način, obavezujuće i konačno dejstvo.
U međunarodnoj praksi ministar inostranih poslova kada boravi u inostranstvu uživa položaj analogan
šefu države ili šefu vlade, srazmerno umanjen u delu koji se tiče počasti koje mu se iskazuju.
4. Ostala ministarstva. Intenziviranje međunarodne saradnje kandidovalo je i pitanje uloge ostalih
ministarstava u vođenju međunarodnih odnosa ili, barem, pojedinih vrsta međunarodnih odnosa. Budući
da, među ministrima samo ministar spoljnih poslova poseduje pretpostavljeno generalno punomoćje za
izražavanje volje države u međunarodnim odnosima, šefovi ostalih resora su u svrhu vođenja pregovora
i zaključivanja međunarodnih ugovora dobijali uvodno pismo izdato od strane ministra inostranih
poslova ili punomoćje. U tom slučaju resorni ministar nastupao je kao opunomoćenik vlade u
konkretnoj stvari.
5. Predstavničko telo. Zbog svoje glomazne kompozicije predstavnička tela ne učestvuju neposredno u
vođenju međunarodnih odnosa poput šefa države ili ministra inostranih poslova. Činjenice da
predstavlja najviši organ vlasti, predstavničko telo zaslužuje da u širem smislu bude okvalifikovano kao
organ za održavanje međunarodnih odnosa.
Postoji jasna razlika u položaju između šefa države, šefa vlade i ministra unutrašnjih poslova, s jedne
strane, i predstavničkog tela kao organa za održavanje međunarodnih odnosa, s druge. Predstavničko
telo je središte, u kome se formira državna volja, koja se prema stranim državama i drugim subjektima
međunarodnog prava izražava kroz aktivnosti šefa države, šefa vlade i ministra inostranih poslova kao
unutrašnjih organa za održavanje međunarodnih odnosa.
30. DIPLOMATSKI PREDSTAVNICI
* Diplomatski predstavnici. Pod diplomatskim predstavnikom podrazumeva se lice koje je ovlašćeno da
svoju državu, u okviru utvrđenih prava i obaveza, zastupa u odnosu prema drugim državama.
Osnovni akt u materiji diplomatskog prava je Konvencijao diplomatskim odnosima (1961). U preambuli
Konvencija utvrđuje da se u pitanjima koja nisu izričito regulisana odredbama Konvencije i dalje
Docsity.com
primenjuju pravila običajnog međunarodnog prava. Konvenciji su pridodata i dva fakultativna
protokola. Protokol koji se odnosi na obavezno rešavanje sporova i Protokol sa fakultativnim
potpisivanjem koji se tiče sticanja državljanstva.
Za razliku od navedenih akata koji za predmet imaju stalna diplomatska predstavništva, Konvencija o
specijalnim misijama (1969) reguliše specijalne misije kao oblik ad hoc diplomatije. Uz Konvenciju o
specijalnim misijama donet je i Fakultativni protokol o obaveznom rešavanju sporova koji proisteknu iz
primene ili tumačenja primene Konvencije.
* Uspostavljanje diplomatskih odnosa. Uspostava diplomatskih odnosa podrazumeva saglasnost dve ili
više država. Uobičajeni način održavanja diplomatskih odnosa između dve države je da svaka od njih
uspostavi stalnu diplomatsku misiju na teritoriji druge. Države su ovlašćene da, na bazi sporazuma,
diplomatske odnose uspostave i na druge načine kao što je, primera radi, obavljanje diplomatskih
odnosa preko njihovih misija u trećoj državi, tzv. zajedničko zastupanje.
Diplomatska praksa poznaje i slučajeve višestrukog zastupanja. Radi se o slučaju kada je diplomatski
predstavnik akreditovan u više zemalja, mada se sedište diplomatske misije nalazi u jednoj od njih.
* Sastav diplomatske misije. Diplomatska misija je složen organizam u čiji sastav ulaze:
1. šef misije;
2. diplomatsko osoblje, tj. članovi osoblja misije koji imaju diplomatski status.
3. administrativno i tehničko osoblje; i
4. poslužno osoblje.
Konvencija deli šefove misija na tri klase:
1. ambasadore ili nuncije akreditovane kod šefova država i druge šefove misija odgovarajućeg ranga;
2. poslanike, ministre ili internuncije akreditovane kod šefova država; i
3. otpravnike poslova akreditovane kod ministra inostranih poslova.
Države gotovo bez izuzetka šefove diplomatskih misija postavljaju u rangu ambasadora. Ambasadori,
kao i ostali diplomatski predstavnici prve klase, formalno se titulišu kao „izvanredni predstavnik i
opunomoćeni ministar".
Konvencija u prvu klasu, pored ambasadora, svrstava i nuncije akreditovane kod šefova država i druge
šefove misije odgovarajućeg ranga. Nuncije predstavljaju stalne i redovne ambasadore Svete stolice
koji se odašilju radi obavljanja redovnih diplomatskih poslova. Pored nuncija, praksa Svete stolice
poznaje i legate – pod kojima se podrazumevaju diplomate iz reda kardinala, koji se šalju samo
katoličkim državama u vanrednim misijama specijalne, pretežno crkvene prirode.
Izraz „drugi šefovi misija odgovarajućeg ranga" obuhvataju lica poput ambasadora akreditovanih pri
međunarodnim organizacijama, (recimo, pri OUN), ili ambasadore akreditovane na konferencijama
dugog trajanja kao što je, primera radi, Konferencija o razoružanju.
Za razliku od prve dve klase šefova diplomatskih misija koje se akredituju kod šefova država, otpravnici
poslova akredituju se kod ministra inostranih poslova. Otpravnike poslova u smislu šefova diplomatskih
Docsity.com
misija, valja razlikovati od privremenih otpravnika poslova. Privremeni otpravnik poslova nije
akreditovan u tom svojstvu već je to član misije koji vrši dužnost šefa misije u slučaju ako je mesto
šefa misije upražnjeno, ili ako je šef misije sprečen da vrši svoje funkcije. Diplomatski odnosi na nivou
otpravnika poslova, uspostavljaju se, po pravilu, u situacijama kada se nisu stekli relevantni uslovi za
pune diplomatske odnose. Ti uslovi mogu biti diplomatske ili političke prirode.
Diplomatski predstavnici akreditovani u jednoj zemlji sačinjavaju diplomatski kor. Po svojoj prirodi,
diplomatski kor nije pravno lice, skup pojedinaca povezanih međusobnim pravima i obavezama, već
prosto jedan slobodan skup odvojenih, jedan prema drugom nezavisnih lica, među kojima postoji čisto
moralna veza zasnovana na solidarnosti izvesnih prava i interesa njihovih dotičnih država, ukoliko ta
solidarnost ne može postojati bez štete po nezavisnost svake od tih država.
Na čelu diplomatskog kora nalazi se doajen. Doajen diplomatskog kora se određuje na osnovu dva
objektivna kriterijuma:
a) doajen, po pravilu, pripada najvišoj klasi diplomatskih predstavnika - klasi
ambasadora;
b) danu i času preuzimanja funkcija.
U diplomatsko osoblje spadaju savetnici misija, sekretari i atašei. Država imenovanja notifikuje
ministarstvu inostranih poslova države prijema imenovanje članova misije, njihov dolazak i konačni
odlazak ili prestanak njihovih funkcija u misiji. Po pravilu, država imenovanja je slobodna u izboru
članova misije, tako da njihova imena ne dostavlja unapred državi prijema kao što čini u odnosu na
šefa misije. Ova činjenica, međutim, ne sprečava državu prijema, da u bilo koje vreme, čak, i pre nego
što odnosna osoba stigne u državu prijema i preuzme svoje dužnosti, obavesti državu imenovanja da je
odnosno lice persona non grata (nepoželjna ličnost).
Od pravila da se za lica sa diplomatskim statusom, izuzev šefa misije, ne traži prethodno davanje
saglasnosti izuzimaju se, prema Konvenciji, vojni, pomorski ili vazduhoplovni atašei. Administrativno i
tehničko osoblje misije čine administrativni službenici, tehnički stručnjaci, prevodioci i slično. Član
administrativnog osoblja misije nema diplomatski status, pa, otuda, ni veći deo privilegija i imuniteta
koji iz takvog statusa proizlazi.
Konvencija određuje poslužno osoblje kao osoblje misije zaposleno na poslužnim dužnostima u misiji.
Radi se o licima kao što su: baštovani, kuvari, vozači i slično. Jedino efektivno pravo koje uživaju jeste
da u slučaju rata ne mogu biti zadržani već moraju biti repatrirani zajedno sa licem u čijoj su se službi
nalazili.
Diplomatski predstavnik može angažovati i privatnu poslugu (privatni sekretari, domaći učitelji itd.).
Ova lica nisu službenici države koja akredituje već su u privatnoj službi člana misije.
Poseban status uživaju diplomatski kuriri. Pod diplomatskim kurirom podrazumeva se lice koje je
ovlašćeno od nadležnih vlasti države odašiljanja, i u tom smislu opremljeno službenim dokumentom
koji sadrži njegov status, da čuva, transportuje i isporuči diplomatsku torbu i da preda službenu
usmenu poruku diplomatskoj misiji, konzularnom predstavništvu, specijalnoj misiji ili drugoj misiji ili
delegaciji države odašiljanja bez obzira gde se ona nalazi, kao i drugim državama ili međunarodnim
Docsity.com
organizacijama. Diplomatski kurir uživa kako privilegije i imunitete u vršenju svojih službenih funkcija
tako i olakšice od strane države tranzita. Pod „diplomatskim prtljagom" podrazumevaju se svi paketi
koji sadrže službenu korespondenciju, dokumenta ili stvari koje služe isključivo u službene svrhe i koje
imaju vidljive spoljašnje oznake njihovog karaktera a u funkciji su komunikacije između države
odašiljanja i njenih diplomatskih predstavništava, konzularnih predstavništava, specijalnih misija ili
drugih misija i delegacija.
* Funkcije diplomatskih predstavnika. Konvencija o diplomatskim odnosima navodi sledeće osnovne
funkcije diplomatskih predstavnika:
1. predstavljanje države koja akredituje kod države kod koje se akredituje. Diplomatske misija
predstavlja državu imenovanja u državi prijema. Misija, posebno preko šefa misije, je ovlašćeni
predstavnik svoje vlade u komunikaciji sa vladom države prijema, ili u bilo kojim diskusijama koje se
vode o pitanjima koja iskrsavaju u međusobnim odnosima dve države.
2. zaštita u državi kod koje se akredituje, interesa države koja akredituje i njenih državljana, u
granicama koje dozvoljava međunarodno pravo.
3. pregovaranje kod vlade kod koje se akredituje. Ovlašćenje šefova diplomatskih misija u konkretnoj
stvari ograničeno je u dvostrukom smislu: ratione materiae (odnosi se samo na ugovore koji se
zaključuju između države imenovanja i države prijema) i ratione valorem (ograničeno je na svrhe
usvajanja teksta ugovora).
4. obaveštavanje, svim dozvoljenim sredstvima, o uslovima i razvoju događaja u državi kod koje se
akredituje i podnošenje izveštaja o tome vladi države koja akredituje. Funkcija obaveštavanja je u
praksi najdelikatnija diplomatska funkcija. Predmet ove funkcije su ne samo akti vlade i drugih
državnih organa države prijema, već ukupne političke, kulturne, socijalne i ekonomske aktivnosti u
državi prijema koje mogu biti od interesa za državu odašiljanja. Diplomatski predstavnik ne samo što
prikuplja relevantna obaveštenja o stanju stvari u državi prijema, već na zahtev nadležnih organa
države prijema pruža relevantne informacije o stanju stvari u svojoj zemlji.
5. unapređivanje prijateljskih odnosa i razvijanje privrednih, kulturnih i naučnih odnosa, između države
koja akredituje i države kod koje se akredituje.
* Prostorije diplomatske misije. Pod „prostorijama diplomatske misije" podrazumevaju se zgrade ili
delovi zgrada i okolna zemljišta koja se koriste za potrebe misije, uključujući i rezidenciju šefa misije.
Konvencija predviđa da su prostorije misije nepovredive, tako da organi teritorijalne države mogu da
uđu u prostorije misije samo uz pristanak šefa misije.
Nepovredivost prostorija diplomatske misije je, izuzev u slučaju saglasnosti šefa misije, apsolutne
prirode. Zbog toga ulazak organa teritorijalne države u prostorije diplomatske misije u cilju
sprečavanja izvršenja krivičnog dela ili preuzimanja radnje radi kažnjavanja počinilaca krivičnih dela u
ambasadi, a bez odobrenja šefa misije, ne može smatrati dopuštenim.
Nepovredivost prostorija misije se proteže i na nameštaj i druge predmete koji se u njima nalaze, kao i
Docsity.com
prevozna sredstva koja ne mogu biti predmet nikakvog pretresa, rekvizicije, zaplene ili mera izvršenja.
Diplomatska misija i njen šef imaju pravo da koriste zastavu i grb svoje zemlje, kako na prostorijama
misije tako i na rezidenciji šefa misije i na njegovim sredstvima prevoza
* Arhiva i dokumenti diplomatske misije. Pravilo je da su arhiva i dokumenti misije nepovredivi u svako
doba i ma gde se nalazili. Konvencija sadrži i posebno pravilo o nepovredivosti arhiva i dokumenata
imajući u vidu njihov značaj za aktivnosti diplomatske misije. Smisao navedene odredbe je u tome da
je nepovredivost arhiva i dokumenata samostalno pravilo, iz čega sledi obaveza države prijema da tu
nepovredivost poštuje ma gde se arhiva i dokumenti misije u konkretnom trenutku nalaze.
Pravilo o nepovredivosti arhiva i dokumenata obuhvata službene arhive dokumente i privatne arhive i
prepisku diplomata.
* Olakšice u radu misije, sloboda kretanja i komunikacija. Postoji opšta obaveza države prijema da
pruže svaku pomoć diplomatskoj misiji u cilju uspostavljanja diplomatske misije kao i njenog
normalnog funkcionisanja.
Država prijema obezbeduje članovima misije slobodu putovanja i kretanja na svojoj teritoriji. Izuzetak
od ovog pravila odnosi se na zone u koje je ulaz zabranjen i posebno regulisan iz razloga nacionalne
bezbednosti.
Ograničenja su ustanovljavana uglavnom na dva načina:
a) indirektno kroz proglašenje velikih područja za zone bezbednosti. U tom smislu svaka zemlja
ustanovljava zone bezbednosti oko važnih, strateških vojnih objekata.
b) direktno, ograničenjem slobode kretanja stranih diplomatskih predstavnika na relativno usko
područje oko sedište misije.
* Sloboda opštenja. Sloboda opštenja diplomatske misije od suštinskog je značaja za obavljanje njenih
funkcija. Otuda Konvencija ne samo što dozvoljava slobodno opštenje misije u sve službene svrhe, već
predviđa daje država prijema dužna da štiti slobodu opštenja misije. Konvencija predviđa da u
opštenju sa vladom i sa drugim misijama i konzulatima države koja akredituje, ma gde se oni nalazili,
misija može upotrebljavati odgovarajuća sredstva komunikacije, uključujući diplomatskog kurira i
poruke kodeksom ili šifrom.
Konvencija predviđa da je službena prepiska misije nepovrediva. Pod službenom prepiskom
podrazumeva se svaka prepiska koja se odnosi na misiju i njene funkcije. Paketi koji čine diplomatsku
valizu treba da nose vidne spoljne oznake svoje prirode i mogu sadržati samo diplomatske dokumente
ili predmete za službenu upotrebu. Zaštićenost diplomatske valize ponekad motiviše države da ih
zloupotrebe.
* Prestanak funkcije diplomatskog predstavnika. Funkcija diplomatskog predstavnika može da prestane
iz dve grupe razloga.
Docsity.com
Prvu grupu čine razlozi koji nisu neposredno vezani za diplomatskog predstavnika. Radi se, u stvari, o
prekidu diplomatskih odnosa koji ipso facto dovodi do prestanka funkcija diplomatskog predstavnika.
Do prekida diplomatskih odnosa dolazi iz sledećih razloga:
1. jednostranim aktom države između kojih postoje diplomatski odnosi
2. izbijanjem rata između država koje imaju uspostavljene diplomatske odnose.
3. nestankom jedne od država između kojih su uspostavljeni diplomatski odnosi.
Drugu grupu razloga prestanka diplomatske funkcije čine osnovi vezani neposredno za diplomatskog
predstavnika. Funkcija diplomatskog predstavnika može prestati na sledeće načine:
1. opozivanjem diplomatskog predstavnika od strane države imenovanja
2. notifikacijom države koja akredituje državi prijema da su funkcije diplomatskih predstavnika
prestale
3. notifikacijom države prijema državi koja akredituje da ta država odbija da prizna diplomatskog
predstavnika za člana misije
4. istekom roka na koji akreditivno pismo glasi kada je ono dato samo za određeni, ograničeni period
5. smrću diplomatskog predstavnika.
31. LIČNE PRIVILEGIJE I IMUNITETI DIPLOMATSKIH PREDSTAVNIKA
* Lične privilegije i imuniteti diplomatskih predstavnika. Lične privilegije i imuniteti diplomatskih
predstavnika obuhvataju:
1. neprikosnovenost;
2. diplomatski imunitet; i
3. izuzeće od poreza, taksa i drugih fiskalnih davanja.
* Neprikosnovenost diplomatskih predstavnika. Diplomatski agent ne može biti podvrgnut nikakvoj vrsti
hapšenja ili pritvora, a država kod koje se akredituje tretira ga sa dužnim poštovanjem i preduzima sve
razumne mere da bi sprečila nanošenje uvreda njegovoj ličnosti, njegovoj slobodi ili njegovom
dostojanstvu.
Lična nepovredivost diplomatskog agenta znači, između ostalog, da diplomatski agent ne može biti
podvrgnut merama koje predstavljaju direktnu prinudu. Izuzetak od ovog opšteg principa postoji u
slučaju samoodbrane ili, u izuzetnim okolnostima, mera koje se preduzimaju prema diplomatskom
agentu da bi se sprečilo izvršenje teškog krivičnog dela.
Povreda lične nepovredivosti diplomatskog agenta povlači međunarodnu odgovornost države prijema
bez obzira da lije povreda učinjena umišljajno ili iz nehata.
Opšte pravilo o nepovredivosti diplomatskog predstavnika utvrđeno Konvencijom o diplomatskim
odnosima (1961), konkretizovano je odredbama Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju akata
terorizma koji imaju oblik zločina protiv ličnosti i iznuđivanja, koji su od međunarodnog značaja (1971)
i Konvencije o sprečavanju krivičnih dela protiv lica pod međunarodnom zaštitom uključujući i
Docsity.com
diplomatske predstavnike (1973).
* Imuniteti diplomatskih predstavnika. Diplomatski predstavnici poseduju u državi prijema sudski
imunitet. Imunitet podrazumeva izuzeće od vršenja jurisdikcije sudova države prijema. Zakoni države
prijema važe za sva lica koja borave na njenoj teritoriji, pa, prema tome, i za diplomatske
predstavnike. No, u slučaju prekršaja tih zakona diplomatski predstavnici ne mogu, poput ostalih lica
koja se nalaze na teritoriji države prijema, biti podvrgnuti vršenju jurisdikcije sudskih organa države
prijema. Zbog toga se i kaže da su u odnosu na diplomatske predstavnike zakoni države prijema lex
imperfecta.
Postoji izvesna razlika u obimu krivičnopravnog i građanskopravnog imuniteta diplomatskih
predstavnika.
Krivičnopravni imunitet diplomatskih predstavnika je apsolutan i to u dvostrukom smislu reči. S jedne
strane, diplomatski predstavnik ne odgovara ni za najteža krivična dela počinjena na teritoriji države
prijema. S druge strane, diplomatski predstavnik se ne može odreći krivičnopravnog imuniteta. Ratio
ovog pravila leži u činjenici da se krivičnopravni imunitet ne daje diplomatskom predstavniku ad
personam, već kao predstavniku države. Otuda, samo se država može odreći krivičnopravnog imuniteta
datog njenom diplomatskom predstavniku.
Imunitet diplomatskog predstavnika u građanskom i upravnom postupku je relativan u dvostrukom
smislu reči. Naime, pravilo o imunitetu diplomatskog predstavnika u građanskom i upravnom postupku
se ne primenjuje u slučajevima:
1. stvarne tužbe koja se odnosi na privatne nepokretnosti na teritoriji države kod koje se akredituje,
osim ako diplomatski predstavnik poseduje tu nepokretnost za račun države koja akredituje a za
potrebe misije;
2. tužbe koja se odnosi na nasleđe, u kojoj se diplomatski predstavnik pojavljuje kao izvršilac
testamenta, administrator, naslednik i legator po privatnoj osnovi a ne u ime države koja akredituje; i,
3. tužbe koja se odnosi na slobodne profesije ili trgovačke delatnosti ma kakva ona bila, koju vrši
diplomatski agent u državi u kojoj se akredituje, izvan njegovih službenih funkcija.
Diplomatski agent može se prećutno odreći imuniteta u građanskom i upravnom postupku. Konvencija
utvrđuje da se diplomatski agent ne može pozivati na sudski imunitet u pogledu protivzahteva
neposredno vezanog za osnovni zahtev ako sam pokrene sudski postupak u vezi sa osnovnim zahtevom.
Opšte je pravilo da se država koja akredituje može lišiti sudskog imuniteta diplomatskih agenata i lica
koja uživaju diplomatski imunitet, kako u krivičnopravnim tako i u građanskopravnim stvarima.
Konvencija uslovljava pravilo da odricanje od imuniteta mora biti izričito.
Diplomatski agenti uživaju imunitete kako u pogledu radnje ili propusta u vršenju službene dužnosti
tako i radnji i propusta van nje.
Pored diplomatski agenata, imunitete uživaju i drugi, nediplomatski članovi osoblja diplomatske misije.
Konvencija utvrđuje da imunitete uživaju u celini ili delimično:
1. članovi porodice diplomatskog agenta uživaju pune privilegije i imunitete utvrđene Konvencijom,
Docsity.com
pod uslovom da nisu državljani države prijema i da su članovi domaćinstva diplomatskog agenta;
2. članovi administrativnog i tehničkog osoblja misije, kao i članovi njihovih porodica koji čine deo
njihovih domaćinstava ako nisu državljani države prijema, uživaju puni krivičnopravni imunitet.
Priznaje im se samo funkcionalni imunitet od građanskog i upravnog sudstva države prijema, tj.
imunitet za postupke koji su učinjeni u vršenju njihovih funkcija;
3. članovi poslužnog osoblja, pod uslovom da nisu državljani države kod koje se akredituje ili u njoj
nemaju stalno prebivalište, uživaju funkcionalni imunitet, imunitet u pogledu postupaka učinjenih u
vršenju svojih funkcija.
Članovi privatne posluge članova misije ne uživaju imunitete i privilegije na osnovu međunarodnog
prava. Država prijema može članovima privatne posluge da prizna izvesne privilegije i imunitete na
osnovu kurtoazije.
* Privilegije diplomatskih predstavnika. Konvencija o diplomatskim odnosima izričito reguliše privilegije
diplomatskih predstavnika i time ih iz kurtoazije pretače u pravnu obavezu države prijema.
Diplomatski predstavnik oslobođen je svih poreza i taksi, ličnih ili stvarnih, državnih, regionalnih ili
komunalnih.
Navedena odredba Konvencije je ratione materiae - ograničena na neposredne poreze, tako da ne
podrazumeva oslobađanje od posrednih poreza, tj. poreza koji su uključeni u cenu robe ili usluge.
Diplomatski predstavnik plaća poreze i takse koji se odnose na njegovu privatnu nepokretnu imovinu na
teritoriji države prijema, nasledne takse kao i poreze i takse na lične prihode koje ostvaruje nezavisno
od svoje funkcije diplomatskog predstavnika. Diplomatski predstavnik je oslobođen svih ličnih davanja,
svake javne službe i vojnih nameta kao što su rekvizicija, kontribucije i vojni smeštaj.
Konvencija sadrži opštu odredbu na osnovu koje se diplomatskim predstavnicima odobrava i
oslobođenje od carina, taksa i drugih dažbina:
a) predmeta namenjenih za službene potrebe; i
b) predmeta namenjenih za ličnu upotrebu diplomatskog agenta i članova njegove porodice koji čine
njegovo domaćinstvo uključujući i predmete namenjene za njegov smeštaj.
Vršenje ovog prava diplomatskih predstavnika reguliše se i zakonom ili drugim pravnim aktom države
prijema.
Po pravilu, šef misije, kao i diplomatski agent, ne podležu ograničenjima u pogledu vrednosti imovine
koju uvoze u navedene svrhe.
Od značaja je da se radi o predmetima koji su za službene potrebe misije i za ličnu upotrebu
diplomatskog agenta, te da se ne prodaju na teritoriji države prijema.
Lični prtljag diplomatskog predstavnika ne podleže pregledu. Od ovog pravila postoji izuzetak u slučaju
ozbiljnih razloga za sumnju da taj prtljag sadrži predmete koji nisu oslobođeni restriktivnih mera, ili
predmete čiji je uvoz ili izvoz zabranjen zakonodavstvom ili podleže karantinskim propisima države kod
koje se akredituje. U takvim slučajevima pregled prtljaga se može vršiti ali samo u prisustvu
diplomatskog agenta ili njegovog ovlašćenog predstavnika.
Docsity.com
"Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:31
32. PRAVNI OSNOV IMUNITETA I PRIVILEGIJA DIPLOMATSKIH PREDSTAVNIKA
* Pravni osnov imuniteta i privilegija diplomatskih predstavnika. Tokom vremena iskristalisale su se tri
teorije o pravnom osnovu imuniteta i privilegija diplomatskih predstavnika:
a) teorija eksteritorijalnosti,
b) teorija reprezentacije i
c) funkcionalna teorija.
Suštinu teorije eksteritorijalnosti Grocijus je formulisao na sledeći način: „Prema međunarodnom
pravu, kao što ambasador predstavlja na osnovu neke fikcije, samo ličnost svog vladara, on se isto tako
smatra ličnom fikcijom, kao da je van teritorije one države kod koje vrši svoje funkcije."
U klasičnom međunarodnom pravu kada je ova teorija primenjivana, smatralo se da se vladar, budući
personifikacija države, kada boravi u inostranstvu nalazi extra territorium, dakle, pravno van zemlje u
kojoj fizički boravi.
Po analogiji zgrada ambasade se posmatrala kao fiktivni deo državne teritorije. Teorija
eksteritorijalnosti zasnovana je na fikciji da se diplomatski predstavnik nalazi van teritorijalne države,
da je pravno vezan za državu odašiljanja. Zbog toga on ne podleže teritorijalnim zakonima poput
običnih stranaca. U svom značenju teorija eksteritorijalnosti je uglavnom danas odbačena. Teorija
reprezentacije vuče korene iz srednjeg veka kada je ambasador smatran za ličnog predstavnika
Docsity.com
suverena. U svetlosti fundamentalnog principa par in parem non habet imperium smatralo se da je
svaki akt protiv ličnog integriteta diplomatskog predstavnika u stvari akt protiv samog vladara.
Ova teorija našla je svoj izraz u pravilima koja su se ticala ranga diplomatskih predstavnika usvojena na
Bečkom kongresu 1815. godine. Iako je, s obzirom na pobedu parlamentarizma, ova teorija u čistom
obliku neprimerena današnjem stanju stvari, ugrađena je u relevantne odredbe Konvencije o
diplomatskim odnosima koje regulišu klase diplomatskih predstavnika u delu koji se odnosi na
ambasadore ili nuncije, odnosno poslanike, ministre ili internuncije akreditovane kod šefova država.
Funkcionalna teorija osnov privilegija i imuniteta nalazi u razlozima praktične prirode. Odsustva
jurisdikcije organa države prijema nad diplomatskim predstavnicima, ova teorija vidi kao uslov
normalnog i nesmetanog obavljanja odgovornih diplomatskih funkcija.
Ona prećutno polazi od pretpostavke da bi i skrupulozno vršenje jurisdikcije organa države prijema nad
diplomatskim predstavnicima onemogućilo, ili barem, značajno ograničilo mogućnost obavljanja
diplomatskih funkcija.
U pozitivnom pravu u privilegijama i imunitetima diplomatskih predstavnika, prepoznaje se
kombinovan, mešovit uticaj teorije reprezentacije i funkcionalne teorije.
33. SPECIJALNE MISIJE
* Geneza specijalnih misija. Kao oblik ad hoc diplomatije specijalne misije imaju dugu predistoriju u
međunarodnim odnosima.
Specijalne misije se obično vezuju za velike međunarodne kongrese i konferencije. Praksa održavanja
međunarodnih kongresa i konferencija nije, međutim, dovela do konstituisanja posebnih pravila koja bi
regulisala materiju specijalnih misija. Za to je postojao jak razlog. Države učesnice su u prošlosti na
međunarodnim kongresima i konferencijama bile, po pravilu, predstavljane šefovima država a njihov
položaj u inostranstvu bio je regulisan posebnim pravilima međunarodnog prava. Na ostale članove
delegacije su se, po analogiji, primenjivala pravila koja su važila za stalne diplomatske predstavnike.
* Pojam specijalne misije. Konvencija o specijalnim misijama (1969) definiše specijalnu misiju kao
privremenu misiju koja predstavlja državu, koju jedna država upućuje u drugu državu, uz saglasnost
ove poslednje, u cilju pregovaranja o određenim pitanjima ili izvršenja određenog zadatka.
Široko definisan cilj specijalne misije kao „pregovaranje o određenim pitanjima ili izvršenju određenog
zadatka" omogućava državama da elastičnu formu popune sadržajem koji im odgovara. Mogu biti
odašiljane kako u političke tako i u tehničke svrhe.
U svetlosti Konvencije sledeći elementi čine pojam specijalne misije:
1. specijalnu misiju šalje država koja je subjekt međunarodnog prava, u drugu državu koja je takođe
subjekt međunarodnog prava.
2. specijalna misija nije odgovorna za održavanje regularnih diplomatskih odnosa između država.
3. specijalna misija može biti odaslata u drugu državu samo na osnovu njene unapred date saglasnosti.
Docsity.com