I Dio TUB Kolokvij

I dio kolokvija – Temelji uzgoja bilja

PISANA NEAUTORIZIRANA PREDAVANJA

TEMELJI UZGOJA BILJA

Nositelji modula: Prof.dr.sc. FERDO BAŠIC, dipl.ing.agr.Prof.dr.sc. IVICA KISIC, dipl.ing.agr.

Suradnik: Krunoslav Sajko, dipl.inž.agr.

AGRONOMSKI FAKULTET Svetošimunska 25, 10 000 Zagreb

GRADIVO ZA I kolokvij

1


SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – AGRONOMSKI FAKULTET

Zavod za opću proizvodnju bilja

Nastavni modul:

TEMELJI UZGOJA BILJA

F. Bašić

VIŠENAMJENSKO OBILJEŽJE POLJOPRIVREDE I TLA KAO

TEMELJ ODRŽIVOG GOSPODARENJA TLOM

NA PRAGU NOVOG MILENIJA

(Pisano predavanje)

Kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti naše tlo, traži previše od nas... I ako vam ga prodamo, naše tlo morate čuvati kao svetinju... Morat ćete učiti svoju djecu, kao što smo mi učili našu, da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova, da nam je tlo majka… Što god snađe tlo, snaći će i djecu toga tla. Pljuje li čovjek na tlo pljuje na sebe. Tlo ne pripada čovjeku - čovjek pripada tlu… Sve su stvari povezane kao krv koja objedinjuje obitelj…

(Odabrani citati iz poznatog pisma poglavice Sealtha,– Washington, 1854. god.)Proslov1. Uvod2. Posebnosti tla kao prirodnog izvora 2.1. Tlo kao uvjetno obnovljivi prirodni izvor3. Uloge tla3.1. Tlo u tvorbi organske tvari - poljoprivredi i šumarstvu3.2. Ekološko - regulacijska uloga tla 3.2.1. Tlo kao prijemnik - sakupljač (akumulator) i izmjenjivač (transformator) i medij prijenosa (transfera) tvari 3.2.2. Tlo kao pročistač (filter) vode 3.2.3. Tlo kao univerzalni pufer 3.2.4. Klimatsko regulacijska uloga tla3.3. Tlo kao izvor genskog bogatstva i zaštite biološkog raznovrsja3.4. Prostorna uloga tla 3.4.1. Tlo kao “nositelj” infrastrukture 3.4.2. Tlo kao odlagalište 3.4.3. Tlo u oblikovanju krajobraza 3.4.4. Tlo kao izvor sirovina3.5. Kulturna uloga tla - tlo kao povjesni medij4. Gospodarenje tlom – gospodarenje životom !ZaključakLiteratura

2


Zagreb, ožujak 2006.

PROSLOV

Dodajmo gornjim riječima indijanskog poglavice još i mišljenje W.C. Lowdermilka iz Službe za zaštitu tla (Soil Conservation Service - USA), izrečeno u zaključku dugogodišnjih istraživanja tala na izvorištima poznatih civilizacija na Zemlji. On doslovce kaže; da je Mojsije znao što će se dogoditi s tlom Obećane zemlje, u koju je doveo narod Izraela, danas bi imali jednu zapovijed više, a ta, jedanaesta bi Čovjeka obvezivala na čuvanje tla za svoju djecu, i djecu svoje djece.Jer; tlo je po mnogo čemu jedinstvena tvorevina. Ono je «alfa i omega», u sebi na poseban način sadrži i Početak i Kraj – i rođenje i smrt. Ili Smrt i Uskrsnuće. Tlo je dakle i «kolijevka» i «grobnica», ili, kako reče poglavica «pepeo naših djedova», i stvaranje Života i brisanje njegovih tragova. Jer, u tlu počinje Život, buđenjem klice stotina milijardi sjemenki u svako novo proljeće, kao što će isto tlo u jesen u svoja njedra primiti sve ostatke toga života, dio tih ostataka razgraditi do vode i CO2 … osloboditi vezane biogene elemente, da bi, njima zahvaljujući, i naredno proljeće ponovo započeti isti, beskrajno složen i mističan, savršen, a naoko tako jednostavan ciklus. Kao svojevrsni Perpetum mobile! Jeste li sijući neku sjemenčicu…. svoju oranicu pšenicom, utiskujući u tlo svojega vrta sjemenčicu mrkve ili graška, lukovicu luka, gomolj krumpira, presadnicu rajčice ili paprike, sadeći sadnicu jabuke, masline, bora ili cijep graševine, blatine,… razmišljali o čudnoj «običnosti» tla da Vam Vaš trud uzvrati prekrasnim darovima – kruhom, povrćem, voćem, sokom, vinom… Koliko «običnosti», a koliko čarobne «neobičnosti»!!! Baš kao što P. Neruda piše kruhu; O kruše, kako si običan, a kako profinjen? Jeste li pomislili, da, koliko ste god puta obavili sjetvu – sadnju, koliko je god sve tom prilikom «bilo slično», nikada to nije bilo «isto» – ni tlo, ni vremenske prilike u vrijeme kada ste s nadom u Dobro obavljali sjetvu ili sadnju, a pogotovo poslije toga… Citirane riječi poglavice da su «sve stvari povezane» suvremena znanost čita kao već široko prihvaćen, suvremen, cjelovit ili tzv. holistički pristup u proučavanju beskrajno složenih ekoloških odnosa i sustava. Znanstvenici Svijeta koji se bave proučavanjem tla, okupljeni u Međunarodnu uniju tloznanstva – IUSS (International Union of Soil Sciences, osnovana 1924. god.) na 16. kongresu održanom u Montpellieru 1998. god. predložili su, a brojne nacionalne udruge i NGO-i prihvatili prijedlog da se utvrdi kao Svjetski dan tla. Hrvatsko tloznanstveno društvo (utemeljeno 1932. god) dalo je također punu i svesrdnu potporu tom prijedlogu. Tražeći termin za taj dan izbor je pao na 20. ožujka – vrijeme prije obilježavanja Dana drveta i Dana voda, odnosno vrijeme ravnodnevnice, kada Priroda kroči u proljeće - razdoblje Svjetla, Topline, Buđenja i življeg kolanja životnih sokova. Što je tlo – koje su mu uloge i značaj, treba li mu, i zbog čega, odrediti poseban dan? Najprije, tlo ili pedosfera predstavlja tanki omotač Zemlje, smješten između Zemljine kore ili litosfere i atmosfere. U usporedbi sa živim organizmom, koja naravno nije bez temelja, imajući napose na umu mišljenje da je «sve povezano», jer se pod pojmom «sve» ne podrazumijeva samo «sve zemaljsko» već «univerzum» tlo predstavlja svojevrsnu kožu – epidermu Zemlje. Kao i koža, tlo je i nastalo, a i izloženo djelovanjima «iz vana» – atmosfere, «sa strane» - iz biosfere i hidrosfere, odnosno «iznutra» - iz stijene iz koje je i nastalo - iz litosfere. Nije mu lako, pa i reagira baš kao koža – ponegdje je i katkada osjetljivije, a drugdje i u drugim prilikama nam se čini manje osjetljivim. Naravno, tloznanstvenici, baš kao svojevrsni «dermatolozi Zemlje» uglavnom dobro poznaju razloge veće ili manje osjetljivosti na te utjecaje. A nije lako ući u trag tim razlozima – oni su jako brojni, i sve teže predvidljivi!Tlo nastaje dugim procesima – nikada kraćim od nekoliko desetaka tisuća godina, kao što su primjerice černozemi - naša najplodnija tla oko Iloka u Srijemu, a katkada i dužim od milijun godina, kao primjerice crvenice oko Umaga, za čije je stvaranje potrebno milijun godina. A za izgubiti ga dovoljno je samo jedan dan neopreza!

3


1. UVOD

Suvremena civilizacija izložena je neskladu i brojnim suprotnostima: između razvijenog Sjevera i

nerazvijenog Juga, između bogatih i siromašnih unutar iste države, ali i između Čovjeka i

njegova okoliša. U središtu tih suprotnosti nalazi se tlo kao izvor života i izuzetno značajan, a

jedan od najugroženijih prirodnih izvora. Zbog njegova višestrukog značaja ugrožavanje tla vodi

gubitku opće ravnoteže ekosustava, s teško predvidivim posljedicama. Stoga je ključno pitanje

opstanka i napretka postalo pitanje djelotvorne zaštite tla i održivog gospodarenja tlom. To

pitanje našlo je svoje mjesto u Agendi 21 Svjetske konferencije o okolišu, održane u Rio de

Janeiru. Slijedi zatim operacionalizacija različitih aspekata djelotvorne zaštite tla, odnosno serija

inicijativa; prvo u okviru CABI (Commonwealth Agricultural Bureaux International), zatim

IBSRAM (International Board of Soil Research and Management), a FAO predlaže smjernice za

vrednovanje održivog gospodarenja tlom - FESLM (Framework for Evaluating Sustainable Land

Management). Program ujedinjenih nacija za okoliš i razvitak - UNEP (United Nations

Environment Programme) pokreće poseban projekt pod nazivom: Globalna prognoza

degradacije tla - GLASOD (Global Assesment of Soil Degradation), u okviru kojega su

prikupljeni podaci o globalnom stanju i tendencijama oštećenja tala. Podaci koji su dobiveni bili

su porazni, pa se, u cilju zaštite tla pokreću aktivnosti na sustavnom motrenju - monitoringu tala,

najprije na razini država, zatim različitih regija (Hrvatska sudjeluje u okviru asocijacije Alpe-

Jadran i Podunavlje), zatim zajednica država – EU, pa će slijediti kontinentalni, i na kraju

globalni sustavi trajnog motrenja tala. Za brigu o tlu Europska unija je formirala vlastiti Ured za

tlo, sa sjedištem u Ispri – Italija.

Problem ugroženosti tla i njegove zaštite prihvaća dakako Međunarodna unija tloznanstvenih

društava (čiji je član i Hrvatsko tloznanstveno društvo), kao i nacionalna tloznanstvena društva.

Pokreću se brojna znanstvena savjetovanja posvećena problemima oštećenja tla, pitanjima

njihove djelotvorne zaštite i održivog gospodarenja tlom. Aktivnostima se priključuju različite

nevladine organizacije – NGO i fondacije, pri čemu se posebno brine i o tome da se iz toga

procesa ne isključe i države u tranziciji, koje nažalost imaju druge probleme, koji zasjenjuju

težinu ovoga. U programu fondacije «Charles Leopold Mayer» pod naslovom “Platforma za

svijet jedinstva i odgovornosti” navodi se između ostaloga; «Program treba promovirati obradu i

gospodarenje tlom koji uzrokuju minimalna oštećenja bioloških, hranidbenih, vodnih i

4


regulacijskih značajki tla. Ocjenjeno je nadalje, da ogromna oštećenja tla na nekim dijelovima

globusa imaju za posljedicu pad plodnosti, koji na nekim područjima ima dramatične razmjere,

koje dovode do opustinjavanja - dezertifikacije. Temeljem toga, cilj programa postaje globalna

revizija sustava poljoprivredne proizvodnje i mobilizacija humanih resursa u smjeru smanjenja

neizvjesnosti opskrbe hranom i selektivni pristup tim pitanjima, prilagođen stanju u

ekosustavu».

Prijelomni događaj, koji će, prema svemu sudeći obilježiti prvo desetljeće narednoga milenija, je

konferencija u Maastrichtu održana 1999. god., na kojoj je promoviran novi koncept razvitka

poljoprivrede pod naslovom Multifunctional Character of Agriculture and Land – MFCAL.

Mi smo ga preveli kao: “Višenamjensko obilježje poljoprivrede i tla“. Konkretne,

gospodarski i ekološki prihvatljive mjere i zahvate u uzgoju bilja i stoke, kao preduvjet

provedbe toga koncepta u različitim agroekološkim uvjetima tek treba osmisliti.

Naše znanstvene i stručne djelatnike s toga područja tek čeka ta složena zadaća.

2. POSEBNOSTI TLA KAO PRIRODNOG IZVORA

2.1. Tlo kao uvjetno obnovljivi prirodni izvor

Zbog dugotrajnog postanka neki autori svrstavaju tlo u neobnovljive prirodne resurse. Tlo nije

apsolutno neobnovljivo, ali je postanak (geneza) tla tako spor proces da tlo ne može biti

obnovljeno u istom naraštaju u kojemu je uništeno, pa se stoga može smatrati uvjetno

obnovljivim. Budući da neprimjerenim gospodarenjem svako tlo može biti uništeno, onečišćeno

ili premješteno u vrlo kratkom vremenu, velika je odgovornost ovovremenih korisnika tla.

3. ULOGE TLA

Tlo je jako složen polidisperzni sustav, koji se sastoji od krute, tekuće i plinovite komponente,

odnosno organskih i anorganskih, živih i neživih tvari. Uloga tla u prirodnim ekosustavima i

agroekosustavu nije jednostavna. Ona je višeznačna - višestruka i višenamjenska. Neke su uloge

teško odvojive ili neodvojive jedna od druge, a tome nasuprot, druge se međusobno potpuno

isključuju.

3.1. Tlo u tvorbi organske tvari - poljoprivredi i šumarstvu

Najznačajnija, nezamjenjiva i primarna uloga tla, koja se najčešće navodi kao najvažnija, ali je

svakako najviše poznata, je opskrba biljke vodom, zrakom i hranjivima, što omogućuje

proizvodnju biomase - organske tvari fotosintezom. U toj ulozi tlo je nezamjenjiv čimbenik

5


održanja života na Zemlji, odnosno biljne proizvodnje u primarnim gospodarskim granama -

poljoprivredi i šumarstvu. Proizvodnjom organske tvari u poljoprivredi i šumarstvu čovjek

podmiruje “prehrambene” i “neprehrambene” potrebe. Naime, u ovoj ulozi tlo nam, korištenjem

u poljoprivredi i šumarstvu, omogućuje opskrbu hranom - Food security (kruh, meso, mlijeko,

jaja, povrće, voće, gljive), pićem (vino, pivo), napitcima (voćni i grožđani sokovi, sokovi rajčice),

energijom (ogrjev, biodiesel, alkohol), vlaknom (predivo bilje – pamuk, lan, konoplja), lijekom i

začinima (ljekovito i začinsko bilje), ukrašava nam život (dekorativno bilje), osigurava sirovine

za drvno prerađivačku i prehrambenu industriju (brašno, ulje, šećer, vlakna), odijeva nas i obuva

(krzno, koža), opskrbljuje nas užitnim tvarima (alkohol, droge – duhan, hašiš, opijum).

Tlo je dakle temelj poljoprivrede i šumarstva, kao važnih gospodarskih grana, koje su izvor tzv.

prehrambene sigurnosti (Food security) svakoga naroda i središnje gospodarske grane tzv.

održivog razvitka, kao koncepta u koji čovječanstvo na početku novoga milenija polaže ogromne

nade. Dakako, te grane i same na poseban način utječu na okoliš – prirodne i antropogenizirane,

terestričke i akvatične ekosustave pa stoga imaju i značajnu ekološku ulogu.

Koliko se hrane troši u jednom danu na Zemlji?

SVAKI DAN se na Svijetu pojede:

Iz životinjskog svijeta:

604.000 tona mesa – odgovara težini milijun krava! 104 milijuna pilića, 3 milijuna svinja, 1,4 milijun ovaca, 738.000 goveda….Ali, kada bi svaki žitelj na Zemlji dobio “svoj dio” ukupne količine koja se svaki dan potroši bilo bi to:

Malo manje od dva zalogaja!!! ???

Iz biljnog svijeta:

1 600 000 tona pšeničnog brašna, 1 700 000 tona kukuruza, 1 500 000 tona riže, 675 000 tona krumpira, 246 000 tona rajčice, 132 000 tona kupusa, 156 000 tona graha i leće, 110 000 tona luka, 180 000 tona naranči, 160 000 tona banana, 157 000 tona grožđa, 153 000 tona jabuka, 130 000 tona lubenica, 131 000 tona kokosa,Kokoši snesu preko 2 mld.jaja dnevno-omlet za masu veličine otoka Cipra !!!

6


Pčele svaki dan pridonesu 3000 tona meda – dovoljno za namazati krišku kruha površine šireg

područja Londona!!!

Svemu tomu ishodište je tlo! Razumljivo je da se najveći značaj pridaje činjenici da oštećenja tla

mogu dovesti u pitanje opskrbu hranom, dakle prehrambenu sigurnost. Suvremeni pristup

problemu prehrambene sigurnosti definiran na Svjetskom sastanku na vrhu o hrani u Rimu 1997.

god., oslanja se na načelo tzv. samodostatnosti, što znači da svaka država treba sama proizvesti

osnovne prehrambene potrepštine. Međunarodna solidarnost državama i regijama koje u tome

imaju teškoća orijentira se na pomoć izradi programa razvitka poljoprivrede i formiranju

odgovarajućih službi za pomoć poljoprivrednicima – znanstvene ustanove, savjetodavna služba,

veterinarska služba, sjemenarstvo, i dr. Samo prirodne i humane katastrofe smatraju se

«opravdanim» razlozima za intervenciju izravnom dostavom pomoći u hrani.

Kolika je površina zemljišta potrebita za prehrambenu sigurnost?

U povijesti, i različitim područjima antroposfere, ta je površina jako različita. Kimpe (1998)

navodi da je svjetski fond poljoprivrednih tala 1992. god. bio «raspoređen» tako da je u

industrijski razvijenim zemljama na svakog žitelja otpadalo prosječno 0,76 ha poljoprivrednog

zemljišta, a u zemljama u razvoju 0,17 ha, što je premalo za podmirenje svih potreba.

Minimalnom se smatra 0,10 ha obradive površine po glavi žitelja.

A u nas?

Poljoprivredne površine Hrvatske Tablica 1.

Površina Hrvatske: 56 538 km2

Broj stanovnika 4 784 265Poljoprivredno zemljište - 1995. god. – u hektarima površine Način korištenja (ha) Ukupno Po stanovniku

Oranice i vrtovi 1 465 000 0,310Voćnjaci 70 000 0,014Vinogradi 72 000 0,015Livade 413 000 0,086Ukupno obradivo zemljište 2 020 000 0,420Pašnjaci 1 155 000 0,240Ukupno poljoprivredno zemljište 3 208 000 0,670Šume 1 978 000 0,410

Nije stoga čudo da se ponovo prizivaju postavke Maltusove teorije, tako da Greenland et al

(1998) na ovuu temu objavljuju knjigu pod naslovom «Zemljišni resursi – na rubu Maltusove

7


provalije? Hrvatska bi dakle trebala optimalno pokrivati svoje potrebe hrane, a mogla bi

podmirivati minimalne potrebe 20-ak milijuna žitelja! Naglašavamo: minimalne potrebe!

Općenito gledajući, pokriće potreba, odnosno postizanje visokog stupnja samodostatnosti važno

je za samostalnost - integritet, gospodarsku, socijalnu, kulturnu i političku stabilnost svake

države.

Zbog toga se problemi zaštite tla na poseban način prelamaju u suvremenim geopolitičkim

kretanjima. U državama srednje i istočne Europe, među kojima i u Hrvatskoj, u proteklom

desetljeću došlo je do promjena posjedovnih odnosa u poljoprivredi - privatizacije i pripreme za

uključivanje u europske integracije. Privatizacija poljoprivrednog zemljišta otvorila je mogućnost

da u posjed zemljišta dođu nestručne osobe, sa samo jednim ciljem – eksploatacija tla na način da

se iz njega poluči što veći profit. To je zlo, ali barem naoko manje od pojave da primjerice se

zemljište oko Zagreba, kao najvećeg potrošačkog središta, u koje su projektom Črnec polja

svojedobno uložena ogromna sredstva za odvodnju i kompleksno uređenje, najblaže rečeno

koristi na način koji ga čini “mrtvim kapitalom”. Trebali uopće reći da društvo mora tražiti, i

naći, mehanizme djelotvorne zaštite tla, kao vrijednog i nezamjenjivog nacionalnog blaga. Nije

upitno da se društvo koje to ne umije lišava svoje sigurne sutrašnjice.

U državama s površinom obradivog zemljišta per capita ispod 0,10 ha problem oštećenja tala

npr. erozijom, ima dramatične posljedice. Podaci koje iznosi Lal (1997) govore da je u deset

država Afrike i Azije površina obradivog zemljišta 1990 g. iznosila manje od kritičnih 0,10 ha po

žitelju, a procjenjuje se da će se taj broj, uz aktualna demografska kretanja 2025 god. povećati na

čak 29 država.

Dodajmo k tome lako predvidivu pojavu, da će socijalno raslojavanje u društvu općenito, a u

poljoprivredi posebno, imati za posljedicu trend da bogata gospodarstva ulažu u proizvodnju još

više agrokemikalija, koriste još teže strojeve, i uzrokuju još veća oštećenja tla, a njima nasuprot,

siromašna i mala gospodarstva, koja imaju siromašna tla, i još veće potrebe, neće imati sredstava

ni za najnužnija, gospodarski opravdana, a ekološki prihvatljiva ulaganja. Posljedice toga trenda

moguće je, i dakako potrebito, selektivnim gospodarskim mjerama ublažavati. Poljoprivrednici će

djelotvorno utjecati na tlo ako za to budu stimulirani gospodarskim mjerama, ali i dobro

obaviješteni o učincima svojega (ne)djelovanja. Mala obiteljska gospodarstva u nas prolaze teško

razdoblje, u kojemu je za većinu njih glavna briga goli opstanak.

8


Nemamo dvojbi o tomu da izlaz iz gospodarske krize i stabilan razvitak Hrvatska može polučiti

samo kao stalan i prepoznatljiv po ponudi izvoznik poljoprivrednih proizvoda na svjetsko tržište.

Globalizacija i liberalizacija u kretanju roba i kapitala koje otvara ulazak u WTO otvara potrebu

da se naznače neki putokazi glede aktualnog stanja na ovom području. Kao partner našemu

gospodarstvu, bogate zemlje razvijenoga Sjevera, koje imaju hiperprodukciju hrane i veliku

kupovnu moć pučanstva, ne postavljaju više zahtjeve glede u kojima bi bitnija odrednica bila

količina proizvoda. Sve se naglašenije i istančanije postavlja pitanje kakvoće određenog

proizvoda. U tomu se ide tako daleko, da se traži podatak o tome tko je, gdje, i na koji način,

proizveo neki proizvod, na kakvim tlima, da li su ta tla čista, postoji li o njima informacijski

sustav, ima li u blizini izvora onečišćenja, i dr. Partneri koji za proizvode iz svoje ponude ne

mogu pružiti pouzdan odgovor na ta pitanja ne mogu pretendirati na značajnije mjesto na tržištu

tih država. Treba reći, da su i u turizmu, kao našoj, poslije poljoprivrede najvažnijoj gospodarskoj

grani, šanse država koje svojoj turističkoj klijenteli ne mogu jamčiti isto takove proizvode

minimalne, barem kada je u pitanju platno sposobnija i stoga turističkom tržištu zanimljiva

klijentela. Valja reći da su ti zahtjevi izvor suprotnosti i kolizije sa samim načelom “slobodne

trgovine”, kao temeljem tržišnog gospodarstva, jer se javlja i posebna “kvalitativna” uloga

poljoprivrede. Zbog toga će se neki zahtjevi za kvalitetom proizvoda ostvariti samo u posebnim

(poznatim) agroekološkim uvjetima, uz nadzor procesa proizvodnje, katkad i na farmama u

neposrednoj blizini potrošača. To je opet u suprotnosti s konceptom velikih i prerađivačkih

sustava, i njihovom gospodarskom djelotvornosti. Prednosti Hrvatske poljoprivrede upravo se

tiču raskoši koju na tako malenom prostoru nude posebni agroekološki uvjeti, primjerice

sredozemno podneblje, nekontaminirana tla i dovoljno kvalitetne vode za natapanje.

3.2. Ekološko - regulacijska uloga tla

3.2.1. Tlo kao prijemnik - sakupljač (akumulator) i izmjenjivač (transformator) i medij prijenosa

(transfera) različitih tvari

Tlo ima značajno mjesto u biološkom kruženju tvari i energije. S obzirom na smještaj “između”

litosfere i atmosfere, neposredni kontakt s hidrosferom i antroposferom, odnosno biosferom, tlo

ima ulogu prijemnika (akceptora) tvari koje se hotimično ili nehotice, kontrolirano, kao

posljedica incidenta ili prirodne katastrofe, emitiraju iz tih sfera u okoliš, a ekološki su relevantne

za sve članove biosfere, bilo da imaju pozitivan ili negativan utjecaj. Te tvari se u tlu mogu

nakupljati pa tlo ima ulogu njihova sakupljača (akumulatora), zahvaljujući mehaničkoj, fizikalnoj

9


i fizikalno-kemijskoj sorpciji tih tvari. Tako sakupljene tvari, napose organske, pomoću

mikrobiološkog kompleksa tlo može izmjeniti i tako odigrati ulogu izmjenjivača (transformatora)

tih tvari. Primjerice, ekološki jako relevantne i agresivne tvari, kao što su pesticidi ili nafta i

njezini derivati, tlo postupno razgrađuje u ekološki bezopasne oblike. Tlo obavlja prijenos

(transfer) nekih tvari – primjerice vode iz jednih sfera u druge – iz atmosfere u hidrosferu i

biosferu. Dakako, pri tome se pasivno ili otopljene u vodi prenose i redistribuiraju u tlu i razlličite

štetne tvari – onečišćenja u tlu.

3.2.2. Tlo kao pročistač (filter) vode

Za terestričke i akvatične ekosustave, napose za zaštitu podzemne vode od različitih onečišćenja,

ova odlika tla od ključnog je značaja. Putem koloidnog kompleksa tlo veže različite tvari, koje u

procesu prirodnog kruženja tvari, odnosno u hranidbenom lancu, pristižu u njegovu masu u

obliku "suhih" aerodepozicija, kao prašina, ili putem oborinske vode, kao "mokra depozicija" ili

kisele kiše. U ulozi univerzalnog pročistača tlo čisti - filtrira oborinsku vodu, i na taj način štiti

podzemnu vodu, a preko nje i akvatične ekosustave (vodotoke, jezera i more) od onečišćenja.

Značaj filtracijske i puferizacijske sposobnosti tla ilustrira podatak da se 65 % ukupnog

pučanstva Europe opskrbljuje pitkom vodom iz podzemne vode. Jedan od najozbiljnijih

onečišćivača podzemne vode emitiranih iz tla su nitrati, od kojih značajan dio potječe iz dušičnih

mineralnih gnojiva, koja su inače ključ visokih prinosa svih kulturnih biljaka. O tomu riječito

govore rezultati naših istraživanja na dreniranim tlima u Potoku, nedaleko Popovače. U

plodoredu koji se na tom području uobičajeno prakticira, primjenjivali smo jednake doze fosfora i

kalija, a različite doze dušika, od 0 do 300 kg/ha, a lizimetrijskim istraživanjem utvrđena je,

osim ostaloga, količina NO3/N u vodi ispranoj iz tla – lizimetrijskoj vodi. Rezultati tih

istraživanja su prikazani u tablici 2. Očito je da visoke doze dušika imaju za posljedicu i ispiranje

nitratnog dušika u respektabilnim količinama. Računa li se na to da visokih prinosa svih

poljoprivrednih kultura bez gnojidbe visokim dozama dušika ne može biti, jasan je procjep u

kojemu se nalazi donositelj odluke o dozi dušika koju valja primijeniti. Dakako, jako visoke

doze, kao što su one od 300 i više kg N/ha nisu racionalne, i teško ih je pravdati, ali je očito da i

manje doze imaju za posljedicu značajno ispiranje nitrata. Taj je problem u svjetskoj

poljoprivredi otvoren. Kako veći dio nitrata biva iz tla ispran poslije vegetacijskog razdoblja,

dakle poslije skidanja prethodnog usjeva u nekim se područjima, kao primjerice u USA,

pokušava riješiti korištenjem tzv. pokrovnih usjeva – «cover crops», kojima je jedina zadaća

10


vezati nitrate koji preostaju poslije skidanja prethodnog usjeva. Drugdje se pribjegava

ograničenjima u pogledu doze, vremena ili oblika primjene dušika u gnojidbi važnijih oraničnih

kultura.

Filtracijsko djelovanje tla određuje njegova sorptivna sposobnost, koju pak određuju poznati

mehanizmi sorpcije:

Mehanička sorpcija predstavlja mehaničko zadržavanje čestica suspendiranih u vodi koja se

kreće kroz masu tla. Tlo djeluje poput sita različitih dimenzija otvora - od velikih, kao što su

hodnici različitih glodavaca, hodnici glista i pukotine, do kapilarnih dimenzija. Čestice

suspendirane u vodi zadržat će se u porama, čiji je promjer manji od promjera tih čestica pa će

descedentno, u dublje slojeve i podzemnu vodu otjecati očišćena voda.

Fizikalna sorpcija se odvija utjecajem fizikalnih sila, kao što su sile površinske napetosti, kojima

se vezuje higroskopna, opnena i kapilarna voda. Prve dvije su nepokretne pa onečišćenja u njima

ostaju stanovito vrijeme nepokretna, dok se kapilarna voda kreće u tlu u svim smjerovima, i na taj

način omogućava distribuciju onečišćenja u masi tla.

Kemijska sorpcija odvija se putem kemijskih reakcija, kojima onečišćenja prelaze u netopivi-

ekološki bezopasan oblik. Unošenjem u tlo aktivnih tvari, koje će vezati onečišćenja, i oslobađati

ih postupno, sporo i u tako malim količinama da neće ugroziti vodu i biljku koja prima te tvari,

niti biosferu tla.

Fizikalno-kemijska sorpcija-adsorpcija najpoznatiji je i najvažniji način zaštite podzemne vode,

napose od ionskih - kationskih onečišćenja. Naime, koloidni kompleks tla, u kojemu su

najvažnije komponente humus i glina, ima sposobnost vezati ione suprotnog naboja silama

dovoljno snažnim da ih zaštiti od ispiranja, a da ostanu biljci pristupačni. Najvažniji pokazatelj

ove sposobnosti je kapacitet adsorpcije tla, koji govori koliko onečišćivača se može vezati u

masi tla. Ta vrijednost zavisi najviše o količini humusa, koji ima najveći kapacitet adsorpcije,

zatim o količini i vrsti minerala gline. Najveći kapacitet ima montmorilonitna glina - bentonit,

slijedi ilitna, a najmanji je kapacitet adsorcije kaolinitne gline. Prema tome, utjecajem na sadržaj

humusa i gline, zemljoradnik može utjecati na povećanje ili smanjenje kapaciteta adsorpcije.

Poznavanje mehanizma adsorpcije, a napose strukture montmorilonitnih minerala gline koristi se

praktično za zaštitu podzemne vode. Poznati su preparati na bazi zeolitnog tufa, u kojima zeolitna

komponenta ima ulogu sličnu montmorilonitu - vezanje onečišćenja fizikalno-kemijskom

sorpcijom. Na taj se način onečišćenja zadržavaju u gornjim slojevima tla pa se jedan dio

11


onečišćenja, napose organska, inaktiviraju mikrobiološkim putem, dio se kemijski veže u

netopive ili manje topive oblike, jedan dio bude primljen od strane korijena viših biljaka, a

preostali se postupno otpušta u otopinu tla, odnosno u podzemnu vodu.

Biološka sorpcija odnosi se na vezanje ekološki rizičnih tvari – onečišćivača, u žive organizme,

poglavito biljnu masu. Na taj način priječi se ispiranje tih tvari u podzemnu vodu, a tlo se čisti od

njih, napose ako se biljna masa odstranjuje s tla. Na taj će se način, izborom biljaka koje imaju

selektivnu sposobnost primanja nekih komponenata, primjerice teških kovina, tlo čistiti od tih,

ekološki štetnih tvari. Naravno, uvijek ostaje delikatno pitanje: kamo s organskom masom

onečišćenom primjerice teškim kovinama? Najopasnije je ako se ona kompostira pa ponovo

vraća u tlo, kao što je slučaj s kompostima koji do nas nalaze put iz inozemstva, gdje je njihovo

korištenje, upravo zbog onečišćenja zabranjeno. Dodajmo da je kapacitet vezanja različitih tvari

u tlu ograničen, pa se tlo u ulozi filtera i samo može onečistiti, a ta onečišćenja putem bilja

uključiti u biosferu, odnosno u lanac animalne i humane ishrane. Ima naznaka da bi se ovaj

problem mogao djelotvorno riješiti pomoću transgenih biljaka, koje će imati sposobnost

selektivnog primanja različitih onečišćenja.

3.2.3. Tlo kao univerzalni pufer

Tlo je univerzalni pufer, koji inaktivira tvari koje suhom ili mokrom depozicijom ulaze u njegovu

masu ili se pak oslobađaju mineralizacijom organske tvari. Kisele komponente tlo puferira

pomoću kationa, kao što su natrij, kalcij, kalij, magnezij i dr., i tako se odupire većim

promjenama reakcije tla. Puferizacija se vrši i drugim mehanizmima, kao što je vezanje stranih

tvari na adsorpcijski kompleks. Računa se primjerice, da se preko 99 % pesticida koji ulaze u tlo

inaktivira na ovaj način, prelazeći u netoksične - ekološki irelevantne tvari. Ostatak, premda

malen, može ugroziti podzemnu vodu u područjima s primjenom većih doza pesticida. Nazočnost

nekih tvari u tlu, kao što je primjerice bakar, može neizravno, utječući na smanjenu biološku

aktivnost, usporiti ili smanjiti razgradnju ostataka pesticida. Taj se problem javlja u

vinogradarskim područjima.

Kapacitet puferizacije tla, dakle njegove sposobnosti vezanja i inaktivacije tvari je ograničena i

promjenjiva vrijednost. Od trenutka kada adsorpcijski kompleks tla bude zasićen, tlo postaje

izvor emisije onečišćenja u podzemnu vodu. Metafora poznata pod imenom "kemijska tempirana

bomba" odnosi se upravo na trenutak kada mehanizam puferizacije tla zbog vanjskih utjecaja,

12


kao što je primjerice pretjerana imisija štetnih tvari u tlo naglo popusti, i tlo postaje nagli -

eksplozivni izvor emisije onešišćenja u podzemnu vodu.

3.2.4. Klimatsko regulacijska uloga tla

Tlo je središnja karika u lancu biotransformacije organskog ugljika. Ono utječe na sadržaj i

ukupnu količinu CO2 i drugih plinova koji uzrokuju tzv. “efekt staklenika”. Globalno gledajući,

ukupna količina organskog ugljika u tlu - humosferi, trostruko je veća nego u nadzemnoj

biološkoj masi: u ekvatorijalnom području je podjednaka, a u aridnom – stepskom području

desetorostruko je veća količina u tlu nego u nadzemnoj masi. Nema više nikakve dvojbe da je

krčenje šuma i preoravanje prerija i stepa te ekspanzija poljoprivrede u 19. i 20. st., uzrok emisije

ugljičnog dioksida u atmosferu, u količini koja je očito utjecala na klimatske promjene na Zemlji.

IPPC (Intergovernment Panel on Climate Change), na svom zasjedanju 1995, iznosi tvrdnju da

25 % CO2, koji uzrokuje tzv. «efekt staklenika» otpada na poljoprivredu. Zbog toga se svjetski

znanstvenici nalaze pred novom zadaćom; kreirati zahvate u proizvodnji hrane bez povećanja

emisije CO2! Najveće promjene zbog toga predviđamo u pristupu obradi tla. Obrada sutrašnjice

bit će koncipirana tako da zadržava ugljik iz biljnih ostataka u tlu, i/ili na tlu, i tako smanji

aerobne procese mineralizacije organske tvari tla, emisiju CO2 i efekt staklenika. O kojim se

relacijama globalno radi riječito oslikava procjena da se godišnje na poljoprivrednim površinama

na Zemlji proizvodi oko 3,4 milijarde tona biljnih ostataka. Prosječno se oko 15 % ugljika iz tih

ostataka veže u pasivni organski ugljik tla - SOC (Soil organic carbon), što se procijenjuje na

200 milijuna tona C godišnje. Procjenjuje se da godišnje povećanje sadržaja CO2 u atmosferi

iznosi 3,2 milijarde tona. Jedan od važnih i djelotvornih puteva smanjenja te količine, je vezanje

ugljika u organskom obliku u tlu, odnosno pravilno «upravljanje» organskim ugljikom tla. Na

raspolaganju su nam dvije mogućnosti. Prva je, vezati ga u biljnim ostacima usjeva i zadržati na

ili u tlu, u obliku malča, ili stimulirati humifikaciju, i “usmjeravati” ga u trajni humus. Druga je

mogućnost, koristiti fertilizacijsku vrijednost organske tvari biljnih ostataka i humusa u tlu i

stimulirati njihovu mineralizaciju – oslobađanje. Podatke o našoj procjeni ukupne emisije CO2 iz

hrvatske poljoprivrede – stočarstva, organskih i mineralnih gnojiva, spaljivanja biljnih ostataka i

emisijom iz tla – disanjem biosfere tla i korijena bilja (Mesić et al, 2000), prikazujemo u tablici

3.

13


Tablica 3. Procjena emisije CO2 iz hrvatske poljoprivrede, u tisućama tona (1990-1995)

IzvorGodina procjene - emisija CO2 u 000 tona

1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995.Emisija iz polj. tala 723 723 723 723 723 723Ostali izvori* 4321 4346,7 4059 3277,8 3109 2897Ukupno 5044 5070 4782 4001 3832 3620* Obuhvaćeni su svi izvori emisije CO2, CH4 i N2O iz poljoprivrede; stoka, gospodarenje gnojivima (stajskim i mineralnim), i spaljivanje ostataka, i preračunati u ekvivalentnu količinu CO2.

Ogromna je količina CO2 koju emitira hrvatska poljoprivreda. Dodaju li se k tomu i drugi izvori,

kao primjerice šumarstvo kao inače malen i «bezazlen» izvor, naš «doprinos» ukupnom,

globalnom efektu staklenika i nije tako mali, kao što smo mi po površini i proizvodnim

kapacitetima malena država. U razdoblju raščlambe ona postupno pada, sukladno padu broja

stoke, proizvodnje i potrošnje organskih i mineralnih gnojiva, a emisija iz poljoprivrednih tala

procjenjuje se na 723 000 tona CO2/god. Naša je procjena (Bašić et al, 1998), da se u Hrvatskoj

u pasivni oblik ugljika – trajni humus u tlu, godišnje veže oko 225 000 tona ugljika!

Procjenjuje se da će prijelaz s konvencionalne na konzervacijsku obradu, promoviran na 14.

ISTRO konferenciji (Pulawy 1997) imati za globalnu posljedicu povećano vezanje ugljika u tlo u

količini od 1,5 - 4,9 milijardi tona. Usput rečeno, očito je da zamisli laika, koji inzistiraju na

prehrani čovječanstva korištenjem isključivo organskih gnojiva također vode u svojevrsno

bespuće. Pretpostavimo li da se po nekom možebitnom scenariju ta mogućnost i ostvari,

«doprinos» poljoprivrede efektu staklenika bi se povećao, ubrzalo bi se globalno zatopljenje, sa

svim posljedicama koje ta pojava sobom donosi.

3.3. Tlo kao izvor genskog bogatstva i zaštite biološkog raznovrsja

Tlo je stanište i genski rezervat brojnih mikro i makro organizama, odnosno pedoflore i

pedofaune tla. Dobro, plodno tlo mora imati primjerenu biološku aktivnost i pokazivati veliko

biološko raznovrsje. Biološka degradacija tla nerazdvojno je povezana s degradacijom fizikalnih i

kemijskih značajki. Težina ugljika u tlu procjenjuje se na 1550 milijardi tona, dvostruko je veća

nego u atmosferi, gdje iznosi oko 750 milijardi tona, a trostruko veća nego u svim živim

organizmima (biosferi) na Zemlji, koja se procjenjuje na 550 milijardi tona. To dakako

predstavlja ogromno genetsko bogatstvo, iz kojega će se crpsti genetski materijal za različite

potrebe poljoprivrede budućnosti. Biotehnologija traži put za upravljanje korisnih procesa u tlu u

željenom smjeru. Mogućnosti su u tom pogledu nepredvidive i gotovo neiscrpne.

3.4. Prostorna uloga tla

14


Značajke tla imaju ključnu ulogu u korištenju prostora, danas i u prošlosti. Pedosfera pruža

prostor za širenje urbanih sredina, prometnica, rekreacijskih površina, deponija za odlagalište

otpada i dr. Danas se primjerice oko 2 % ukupne površine tala Europe nalazi pod zgradama, a

raspon se kreće od samo 0,5 % u Irskoj, 12 % u Mađarskoj, 13 % u Italiji, do čak 14 % površine

u Nizozemskoj. Suvišno je napominjati da se te površine s pravom smatraju trajno izgubljenim za

proizvodnju hrane i tretiraju kao trajni – nepovratni gubitak tla. Apsurdno je zahtjevati da se taj

proces potpuno zaustavi, ali ga bez sumnje, svakako treba staviti pod nadzor

3.4.1. Tlo kao “nositelj” infrastrukture

Sva infrastruktura – gradske sredine, naselja, ceste, zračne luke, vodne akumulacije izgrađene su

na tlu. Nikako nije svejedno dali su trase cesta i lokacija raznih objekata smještena na jednom ili

drugom tlu. Prilikom donošenja odluka o tom pitanju valja težiti riješenjima koja će što je

moguće kraćom trasom presjecati primjerice riječne doline s plodnim tlima. Na tom dijelu trase

preporučamo zatvoreni sustav odvodnje ceste, kako bi se onečišćenja prikupila, a zatim odložila

na prihvatljivo mjesto. Nestručne odluke o lokaciji mogu prouzročiti trajne i nesagledive

posljedice za korištenje tih objekata.

3.4.2. Tlo kao odlagalište

Tlo se koristi i kao odlagalište različitih tvari, uključivo industrijskog otpada i otpada iz

domaćinstava. Djelotvornost odlagališta uvelike zavisi o tlu na kojemu je ono locirano.

3.4.3. Tlo u oblikovanju krajobraza

Ključnu ulogu u oblikovanju krajobraznih vrijednosti ima upravo tlo, jer ono određuje moguće

načine korištenja prostora. Od početaka civilizacije do danas čovjek je u prirodne krajobraze

«utisnuo» svoje «poruke», mjenjajući prirodnu vegetaciju, unoseći u prostor poljoprivredu i

različite infrastrukturne objekte koji služe isključivo njemu. Zaštita krajobrazne raznolikosti

nerazdvojna je od zaštite tla u prostoru. Poljoprivreda i gospodarenje tlom izravno utječu i na

izgled krajobraza, mogućnost razvitka ruralnog turizma, korištenje prirodnih resursa u svrhu

rekreacije i dr. Svaki kutak Hrvatske ima posebnosti poljoprivrede već danas zanimljive i kao dio

turističke ponude. Kako se čini, taj će značaj sutra biti još veći.

3.4.4. Tlo kao izvor sirovina

Tlo je značajan izvor sirovina, napose za građevnu industriju, kao što je proizvodnja cigle, zatim

iskop gline za keramičarski obrt i industriju, korištenje pijeska i šljunka kao građevinskog

materijala ili korištenje treseta. Treset se koristi i kao sirovina za proizvodnju supstrata za

15


zatvorene prostore (staklenici, plastenici, lončanice). Eksploataciju navedenih sirovina

nerazdvojno prati oštećenje tla otvorenim kopovima, odnosno prekrivanjem plodnih tala tim

materijalima. Računa se da je približno 0,05 do 0,1 % površine tala Europe uništeno otvorenim

kopovima za potrebe rudarstva, a to nisu male površine. U nas se primjerice, što na

poljoprivrednom, što na šumskom zemljištu nalazi više od 3000 tzv. isplačnih jama, u kojima je

deponiran otpad, koji prati naftne i plinske bušotine.

3.5. Kulturna uloga tla - tlo kao povjesni medij

Tlo je značajan povjesni medij, jer se u njemu nalaze konzervirani različiti arheološki artefakti i

paleontološki materijal, koji služe kao izvori informacija za rekonstrukciju geoloških

predpovijesnih i povjesnih događaja na određenom prostoru. Za datiranje i argumentaciju

povjesnih događaja i promjena, arheologija se oslanja upravo na te ostatke.

4. GOSPODARENJE TLOM – GOSPODARENJE ŽIVOTOM !

Iz opisa kompleksnih uloga tla nedvojbeno je jasan značaj ovog prirodnog izvora za prirodne

ekosustave i život suvremene uljudbe. Soga je i gospodarenje ovim resursom izuzetno odgovorna

zadaća. Jer; gospodareći tlom naš zemljoradnik svjesno ili nesvjesno upravlja čitavim nizom

procesa koji mogu poremetiti ravnotežu u prirodnim ekosustavima, prouzročiti onečišćenje vode i

zraka, klimatske poremećaje. Za ilustraciju značaja gospodarenja tlom možda najbolje može

poslužiti naslov rada kojega je za 125. obljetnicu BOKU, u knjizi simbolična naslova «Quo vadis

agricultura» objavio ministar poljoprivrede Austrije J.Molterer (1998),a koji glasi: Landwirt –

Lebenswirt !, što bi se moglo prevesti: Gospodar zemljišta – Gospodar Života ! Dali

pretjerano?? Nije čudo što se u sustavnu zaštitu tla, kao jednog od najugroženijih resursa u nekim

državama polazi pod geslom:

S(ave) O(ur) S(oils) – Spasimo naša tla !

XIX stoljeće u razvitku poljoprivrede obilježili su veliki znanstvenici: Liebig otvara put sintezi

gnojiva, i enormnom rastu prinosa i proizvodnje, Mendel otvara neslućene puteve popravka

genetske osnove kulturnog bilja, Darwin udara temelje evolucije, a John Lawes (utemeljitelj

stanice u Rothamstedu) uvodi provjeru nekih postavki poljskim pokusima.

A sadašanji trenutak ?

Svjetska poljoprivreda ulazi u novi milenij s konceptom Održive poljoprivrede, koncipirane tako

da štiti tlo, vodu, biljne i animalne genetske resurse, ekonomski je opstojna, a socijalno prih-

vatljiva. Ona bi trebala biti održiva unutar istog naraštaja i između različitih naraštaja.

16


Na pragu novoga milenija, koji počinje globalizacijom i općom liberalizacijom, poljoprivredu ne

teba dakle promatrati kao hrane, a naročito ne profita. Sve su uloge poljoprivrede i tla od

podjednakog značaja. Sukladno “višeznačnoj ulozi poljoprivrede i tla” u različitim

agroekološkim i gospodarskim uvjetima, odnosno poljoprivrednim regijama valja kreirati

socijalno, gospodarski i ekološki prihvatljive i održive zahvate gospodarenja tlom.

ZAKLJUČAK

Na pragu novoga milenija naša poljoprivredna znanost nalazi se pred zadaćom raščlambe svih

aspekata “višeznačne uloge poljoprivrede i tla” u različitim agroekološkim i gospodarskim

uvjetima.

Sukladno s tim uvjetima, potrebito je kreirati socijalno, gospodarski i ekološki prihvatljive i

održive zahvate u poljoprivredi i gospodarenju tlom.

Orijentacija na održivu poljoprivredu, a unutar nje održivo gospodarenje tlom za hrvatsku

agronomsku znanost predstavlja značajan izazov.

Odgovore na brojna pitanja valja očekivati iz sveobuhvatnih, multi i inerdisciplinarnih

istraživanja i znanstvene provjere svih aspekata gospodarenja tlom. Tek poslije toga treba

očekivati osmišljavanje praktičnih riješenja, primjenjivih na gospodarstvu.

DODATNA LITERATURA

Bašić,F., Some aspects of sustainable agriculture in Croatia, Poljoprivredna znanstvena smotra, Vol. 60, No 2, p. 237-247, Zagreb, 1995.,

Bašić,F., Bićanić,V., Bertić,B., Igrc-Barčić,J., Sustainable management in arable farming of Croatia, International workshop on water pollution and protection in agricultural practice, Hrvatske vode br.12, 237-253, Zagreb, 1995.

Bašić,F., Mihalić,V., Bertić,B., Trajno održiva poljoprivreda u novom okruženju, Zbornik radova znanstvenog skupa HAZU "Poljoprivreda i proizvodnja hrane u novom okruženju", str. 47-61, Zagreb, 1995.

Bašić,F., Butorac,A., Održivo gospodarenje tlom - preduvjet zaštite vodnih resursa, Knjiga sažetaka Međunarodne konferencije "Šumsko i vodno bogatstvo i raznolikost flore i faune u Europi i Hrvatskoj" u organizaciji Hrvatske Paneuropske unije, Pokreta prijatelja prirode “Lijepa Naša” i dr., Zagreb, 1995.

Bašić,F., Održiva poljoprivreda – Nova “Zelena revolucija”, knjiga: Hrvatska i održivi razvitak, Gospodarstvo–stanje i mogućnosti, Ministarstvo obnove i razvitka, str. 83-103, Zagreb, 1998.

Beaufoy,G., et.al., The nature of farming, Low intwnsity farming systems in nine European countries, Institute for European environmental policy, p 65, London, 1995.

Blum,W.E.H, A concept of sustainability, based on soil functions, 1994.Butorac, A., Bašić, F., Kisić, I., Alternativni sustavi gospodarenja i njihov utjecaj na kvalitetu vode, Zbornik

znanstvenog skupa "Poljoprivreda i gospodarenje vodama", 53-77, Bizovačke toplice, 1994.Greenland,D.J., Gregory,P.J., Nye,P.H., Land Resources: On the Edge of the Malthusian Precipice?, CAB

international and Royal Society, London, 1998. Iserman,K., The extent to wich agriculture is involved in environmental problems in modern industrial society, IFA

Report A 83/60, 1960.Kimpe, C., Soil management and agriculture, European Agricultural Research in the 21. century, 84-91, Berlin,

1996.

17


Kisić, I.; Bašić, F.; Mesić, M.; Mesić Sanja; Veronek, B., Zgorelec, Ž. Promjene u tlu i ostvarenom prinosu uzgajanih usjeva uzrokovanih naftnim incidentima.Gospodarstvo i okoliš, 78, 2006, str. 41-46.

Kisić, I.; Bašić, F.; Butorac, A., Mesić, M.; Nestroy, O.; Sabolić, M. Erozija tla vodom pri različitim načinima obrade. Zagreb, Agronomski fakultet, 2005.

Kisić, I.; Bašić F.; Nestroy, O.; Mesić, M. Tillage erosion under different tillage systems. Proc. of the 4th International Congress of the European Society for Soil Conservation. Editor: Adam Kertesz, Budapest, 2004. p. 128-132.

Kisić, I.; Bašić F.; Mesić M. The soil redistribution by different tillage systems. Proceedings of the III. Alps-Adria Scientific workshop. Editor: Szilvia Hidvegi, Dubrovnik, p. 269-275.

Kišpatć,M., Zemljoznanstvo, obzirom na šumarstvo i gospodarstvo, Troškom Kraljevske Hrvatske zemaljske vlade, 337, Zagreb, 1877.

Lal,R., Soil Erosion and Land Degradation: The Global Risks, Advances in Soil Science, Vol. 11, Soil Degradation, 130-171, Washington, 1990.

Mesić,M., Bašić,F., Kisić,I., Grgić,Z., Posavi,M., Prvo nacionalno izvješće o klimatskim promjenama, poglavlje Poljoprivreda, Ministarstvoi zaštite okoliša, Zagreb, 2000.

Njos, A., Ploughing vs. non-ploughing. Soil and Tillage Research, 21: 155-157., 1991.Njos, A., Future land utilization and management for sustainable crop production. Soil and Tillage research, 30;

345357., 1994.Pevetz,W., Die Multifunktionalität der Österreichischen Land- und Forstwirtschaft, Bundesminist. für Land- und

Forstwirt., BA-awi - Bundesanstalt für Agrarwirtschaft, Wien, 1998.Racz,Z., Tlo i ekološki problemi današnjice, Polj.zn.smot. 55, 183-194, Zagreb, 1990.Racz,Z., Značaj tla u prirodnim i agroekosustavima, Soc. ekol. Vol.11, No 1, Zagreb, 1991.Racz,Z., Svjetski i domaći trendovi zaštite tala i poljoprivredne proizvodnje od Stockholma do Rio de Janeira. Soc.

Ekol. Vol. 1, No. 3: 399-405, 1992.Smith,A.,J., Dumanski,J., FESLM: An international framework for evaluating sustainable land management, FAO,

Land and Water division, p. 76, Rome, 1993. Šalinović,I., Bašić,F., Bašić,I., Matun,M., Pokazatelji erozije tala grada Iloka, Zbornik znanstvenog skupa u povodu

100. obljetnice Poljoprivredne škole – Ilok, str. 91-118, Ilok, 1999. Tanić, S., Economic and Structural Impacts of Changing Intensity in Agriculture in Pursuance of Sustainable

Agriculture - Country Report of Croatia, Gödöllö, 1997. Žugec,I., Butorac,A, Bićanić,V., Bašić,F., Anwendungsmöglichkeiten alternativer Bodenbearbeitung für landw.

Kulturen in Kroatien, "Alternative Landwirtschaft", Ried, 1993.xxx, European campaign for the countryside, Council of Europe, p 129, Strassbourg, 1989.xxx, Code of good agricultural practice, for the protection of air, water and soil, Ministry of agriculture, fisheries and

food, Branch A, London, 1991.xxx, Code of good agricultural pracices for the protection of waters from nitrates, Ministry of agric. food and

forestry, p 127, Rome, 1993. xxx, Pravilnik o zaštiti poljoprivrednih tala od onečišćenja štetnim tvarima, NN br. 15 1992.xxx, New directions for agriculture, forestry and fisheries, SARD - Sustainable agriculture and rural development,

FAO, p. 65, Rome 1994, reprinted 1995.xxx, Quo vadis agricultura, BOKU, Wien, 1997.xxx, Cultivating our future, Background papers, FAO/Netherlands Conference on the MFCAL, Maastricht, 1999.

II predavanje – AGROEKOLOŠKE OSNOVE BILJNE PROIZVODNJE

1. Poljoprivreda i prirodna sredina

18


Ne tako davno, možda prije devet do deset tisuća godina, čovjek je

eskalirao od relativno malobrojne vrste u vrstu koja danas prijeti da baci

Zemlju u ponor. Ta promjena proistječe iz njegova izuma poljoprivrede.

Spoznaja da može uzgajati biljke i domesticirati životinje za osiguranje

izvjesnijih i dovoljnih izvora hrane nije postignuta odjedanput. Trebale su

tisuće godina, ali jednom postignute materijalne koristi bile su goleme i

omogućile su brojčani rast Homo sapiensa i promjenu prvobitnih prirodnih

ekosustava do nečuvenih razmjera. Utjecaj suvremenog čovjeka, Homo

technicusa, na njegov okoliš mnogo je izrazitiji, štoviše tako jak da postoji

ozbiljna opasnost od posvemašnje degradacije okoliša i kolapsa mnogih

autoregulacijskih sustava na koje se biološki sustav u cijelosti oslanja.

Naravno, biotski okoliš samo je jedan aspekt ukupnog sindroma promjene

ravnoteže, koji uključuje druge sadržaje, tj. energiju, neobnovljive resurse,

zdravlje, urbanizaciju i poluciju. Svi su ti sadržaji međusobno povezani. Nužno

je stoga uspostaviti ravnotežu između konzervacije okoliša i različitih

razvojnih procesa u poljoprivredi, šumarstvu i drugim čovjekovim

aktivnostima. Rastuće štetne ekološke posljedice suvremenog razvoja

poljoprivrede mogle bi se svrstati u tri kategorije.

Prva kategorija promjena jest modifikacija prirodnih biljnih i životinjskih

zajednica. Taj je proces nastavak trenda vidljivog tijekom povijesti

poljoprivrede, ali se njegov hod ubrzao, a njegov opseg proširio s

modernizacijom. Promjena najčešće rezultira smanjenjem ekološke

raznolikosti. Ona često dovodi do uništenja staništa i smanjenja vrsta.

Međutim, razvoj poljoprivrede može također prouzročiti neočekivani porast u

populacijama nadmoćnijih vrsta što, npr. pokazuju recentne biljne invazije na

američkom jugozapadu.

Druga kategorija promjena okoliša je mijenjanje hidroloških sustava kao

neposredna ili posredna posljedica poljoprivrede. To također ima dostojnu

povijest. Kanali za natapanje, npr., bili su u upotrebi u istočnom Iraku prije

19


više od 7000 godina, a poznata je i umjetna drenaža tla prije 5500 godina na

visoravnima Papua Nove Gvineje.

Treća kategorija promjena odnosi se na same poljoprivredne kulture i

domaće životinje i vodi nas unatrag problemu povećane specijalizacije.

Paleotehnički sustav uzgoja bilja i stočarstvo progresivno su se zamjenjivali

neotehničkim sustavom, najprije u europskoj domovini moderne

poljoprivredne revolucije, zatim u umjerenom prekomorskom području i u

najnovije vrijeme u tropima. Cijena modernizacije često je eliminacija

vrijedne raznolikosti unutar vrsta i smanjivanje mogućnosti poljoprivrednog

sustava da podnese stresove okoliša, tj. bolesti i suše. Opasnost za genetske

izvore poljoprivrednih kultura, što je sastavni dio moderne poljoprivrede,

danas je poznata, a smetnje na putu učinkovita programa genetske

konzervacije više su socioekonomske i političke nego znanstvene.

2. Biosfera - čovjekovo mjesto i uloga u njoj

Termin “biosfera” pojavio se već 1875. g. Prvi ga je upotrijebio

austrijski geolog E. Suess. V. I. Vernadski nazvao je biosferom onaj Zemljin

omotač u kojem su živi organizmi igrali i igraju glavnu ulogu. Izdvojio je tri

glavne komponente biosfere: žive organizme (sva njihova masa, tzv. živa

tvar), mineralne tvari, uključene sa živom tvari u biogeno kruženje, i

proizvode aktivnosti žive tvari, koji povremeno ne sudjeluju u biogenom

kruženju. Vernadski je pod biosferom razumijevao sve dijelove Zemljine kore

koji su se u geološkoj povijesti podvrgavali utjecaju organizama. Suvremena

je biosfera složen sustav koji se sastoji iz mnogih komponenata, što uključuju

svu živu i neživu prirodu. Ona obuhvaća dio atmosfere, hidrosfere i površinski

dio litosfere, koji su međusobno povezani biokemijskim ciklusima migracije

tvari i energije. Kao elementarna strukturna jedinica biosfere služi

biogeocenoza, tj. zajednica organizama (biocenoza) i sredine (biotopa) u kojoj

je naseljena.

20


Gledano u cjelini, biosfera je hijerarhijski izgrađeno jedinstvo, koje

uključuje ove razine života: individuum, populaciju, biocenozu i

biogeocenozu. Svaka od tih razina relativno je neovisna. To osigurava

mogućnost evolucije makrosistema u širokom smislu.

3. Poljoprivredni proizvodni prostor (agrosfera)

Moglo bi se reći da na Zemlji ima malo površina koje nisu u stanju

pružiti uvjete za opstanak raznim organizmima. Dakako, zastupljenost i

distribucija pojedinih biljnih i životinjskih vrsta vrlo je različita prema

različitim prostorima (biotopima) slobodne prirode. Stoga i govorimo o

različitim spontanim životnim zajednicama. Svi živi organizmi na Zemlji

svojim su oblicima, unutarnjom građom, životnim manifestacijama i

rasprostranjenošću više ili manje prilagođeni ekološkim uvjetima u kojima

žive. Pod utjecajem staništa, koje se mijenjalo u dugom evolucijskom

razdoblju, organizmi su se prilagođavali tim promjenama, mijenjajući svoja

somatska i genetska obilježja. Uzajamnom uvjetovanošću živih organizama i

okolne sredine nastao je velik broj biljnih i životinjskih vrsta i životnih

zajednica (biocenoza). Svaka biocenoza i unutar nje svaka pojedina vrsta

podvrgnute su promjenama unutar svog razvoja.

Čovjek se naselio u predjele u kojima su bili povoljni uvjeti za njegov

organizam i za osiguranje hrane, boreći se manje više uspješno protiv

ekspanzije za njega opasnih ili nepovoljnih živih bića. Za razliku od drugih

živih bića, čovjek (Homo sapiens) posjeduje najmoćnije oružje - inteligenciju.

Kada okolnosti za život drugih bića postanu nepovoljne, njihov broj se

smanjuje. Čovjek ima sposobnost da sredinu u kojoj živi usmjeri prema

vlastitu progresu. U tom smislu odabrao je i povoljna područja na kojima se

naselio. Nazivamo ih antroposferom. Unutar tog prostora, prelaskom na

sjedilački način života, pod čovjekovom kontrolom otpočela je i proizvodnja

hrane, uzgojem bilja i pripitomljivanjem životinja. U antroposferu se, dakle,

uključuje i poljoprivredni proizvodni prostor ili agrosfera, tj. prostor u

21


kojem čovjek proizvodi hranu. O pogodnosti agrosfere za uzgoj bilja i

domaćih životinja ovisi, u konačnici, i uspjeh u ukupnoj poljoprivrednoj

proizvodnji. Značajne površine unutar antroposfere, koje nazivamo

tehnosferom, pod utjecajem suvremene tehnološke civilizacije, sustavno

zamjenjuju svijet biosfere za koje su razvitak trebale tri milijarde godina.

Tehnosfera i biosfera, a unutar biosfere i agrosfera kao njezin sastavni dio, ne

podudaraju se, one se isključuju. Svaka je ekspanzija tehnosfere na štetu

agrosfere. Poljoprivredni proizvodni prostor sve se više smanjuje. Nastavi li se

smanjivati sadašnjim ritmom, vrlo se lako može prognozorati da će, osobito u

nekim industrijski jače razvijenim zemljama, agrosferu za 150 do 200 godina

u cijelosti zamijeniti tehnosfera.

Agrosfera nije, dakako, zaokružena cjelina, unatoč činjenici što

agrikulturi danas već služe gotovo sve raspoložive površine, pa i one koje bi

bez suvremenih tehničkih i tehnoloških zahvata bilo gotovo nemoguće

privesti kulturi. Širenje agrosfere još je moguće, ali uz velike investicije, te uz

uvjet da se strogo brine o ekološkim načelima usklađivanja biljne i stočarske

proizvodnje s čimbenicima okolne sredine, što je ujedno i temeljno načelo

agrikulture.

Na život živih bića djeluje velik broj ekoloških čimbenika, koji izazivaju

promjene njihovih životnih aktivnosti, rasta, razvoja, reprodukcije itd. S

obzirom na njihovo ekološko značenje, svi se ti čimbenici mogu podijeliti u tri

skupine: biogene ili nužno potrebne, stimulativne ili korisne i nocidne

ili štetne.

Biogeni čimbenici se dijele na unutrašnje i vanjske. Unutrašnji su

vezani na nasljednu prirodu svake jedinke, odnosno vrste, a vanjski za

sredinu u kojoj organizmi žive. Vanjski se čimbenici dijele dalje na abiotske,

od kojih je najvažnija klima, i biotske. Život biljaka, životinja i čovjeka odvija

se u određenom rasponu djelovanja vegetacijskih čimbenika. Preciznije

rečeno, djelovanje svih ekoloških čimbenika ovisi o koncentraciji ako se radi o

kemijskim čimbenicima (biogenim elementima), odnosno o intenzitetu ako je

riječ o energetskim čimbenicima (svjetlo, toplina).

22


3.1. Elementi poljoprivrednoga proizvodnog prostora

Poljoprivredni proizvodni prostor čine ovi elementi: poljoprivredno

stanište (agrobiotop), poljoprivredna životna zajednica

(agrobiocenoza), poljoprivredne sinuzije (agrosinuzije) i

poljoprivredni ekološki sustav (agroekosustav).

3.1.1. Poljoprivredno stanište (agrobiotop)

Agrobiotop ili fizičku sredinu u kojoj se odvija poljoprivredna

proizvodnja čini tlo s reljefom i klimom. Tlo i klima nerazdvojna su cjelina.

Stoga ih smatramo poljoprivrednim proizvodnim prostorom u ekološkom

smislu. Staništa se međusobno razlikuju u vezi s pojedinim ekološkim

čimbenicima, pa su i uvjeti koje pružaju za život pojedinim kulturama različiti.

Razlike u plodnosti tla i reljefu, a napose u klimi uvelike određuju fizionomiju

biljne proizvodnje. One omogućuju izdvajanje manjih ili većih područja s istim

ili sličnim stanišnim značajkama, koje nazivamo ekološkim jedinicama.

Agrobiotop treba razumjeti kao kopneni prostor u kojem se uzgajaju

biljke i domaće životinje. Izvorno je agrobiotop vezan za geobiosferu, a samo

izuzetno za hidrobiosferu, kada se uklanjanjem slatke ili slane vode stvaraju

uvjeti za terestrički uzgoj bilja. Agrobiotopi kao niže jedinice pripadaju

određenim zonobiomima, a unutar njih opet često nižim jedinicama, ako

klima igra sporednu ulogu u odnosu prema tlu i reljefu, kao što su pedobiomi

i orobiomi.

Veličina agrobiotopa u najvećoj je mjeri određena reljefom. Načelno se

u ravnicama mogu izdvojiti veliki homogeni agrobiotopi, ako nisu veće razlike

u tlima i klimi. Pri izraženijem reljefu sužava se i areal nekog agrobiotopa sve

do granica koje onemogućuju, zbog nepovoljne klime, uzgoj bilja i držanje

domaćih životinja. To se u manjoj mjeri odnosi na tlo jer su mogućnosti u

stvaranju povoljnog supstrata šire, ali opet samo do određenih granica. Zbog

23


povezanosti tla i klime isti tipovi tala ponašat će se drukčije u različitim

klimatskim uvjetima glede uspješnosti poljoprivredne proizvodnje.

Razlike između pojedinih agrobiotopa su višeznačne, pa je nužno,

sukladno njima, organizirati biljnu proizvodnju određene fizionomije, uz

uvažavanje i utjecaja pojedinih članova jednih na druge u zatvorenom

biološkom krugu. Prilagođavanje biljnih vrsta ekološkim čimbenicima, uz

uvažavanje njihovih genetski uvjetovanih značajki i potencijala, poznato je

kao geonomsko načelo prilagodbe stanišnim čimbenicima. Ranije, na

nižem tehnološkom stupnju razvitka agrikulture, tla su se klasirala kao

“pšenična”, “zobna” itd. Geonomsko načelo nije ni u suvremenoj poljoprivredi

izgubilo svoju temeljnu vrijednost. No suvremeni agrotehnički zahvati, često i

melioracijskih značajki, u slučaju povoljnih pedoloških, reljefskih i klimatskih

prilika teže uklanjanju razlika između pojedinih agrobiotopa, kako bi se

stvorio povoljan supstrat za intenzivan uzgoj čak i zahtjevnijih kultura veće

agrotehničke vrijednosti. Nemoguće je u potpunosti ukloniti granice između

pojedinih agrobiotopa. Jednostavnija, jeftinija i mnogo učinkovitija mjera jest

stvaranje odgovarajućih kultivara, sukladno ekološkim prilikama koje vladaju

u nekom agrobiotopu. Granice pojedinih agrobiotopa na jače izraženom

reljefu čine reljefni isponi, a na ravnom reljefu površine skeletnih tala, teških

glina, tresetišta itd.

Svaka kultura sa stajališta staništa, odnosno agrobiotopa ima svoj

optimalni prostorni areal uzgoja u svjetskim razmjerima, ali i manjim

zemljopisnim, odnosno ekološkim cjelinama.

3.1.2. Poljoprivredna životna zajednica (agrobiocenoza)

Dok se u biotopima slobodne prirode život pojedinih njegovih članova

odnosno biocenoza, odvija u skladu s intenzitetom i kvalitetom ekoloških

čimbenika i međusobnim odnosima tih istih članova unutar biocenoze, brigu

o članovima poljoprivredne životne zajednice unutar određenog biotopa

preuzeo je čovjek kao organizator te zajednice. Unutar nekog biotopa ni

24


individui ni zajednice ne mogu egzistirati trajno nepromijenjeni. Svaka

promjena intenziteta i kvalitete izaziva manje ili veće promjene ostalih

komponenata. U agrobiotopu tim promjenama uvelike upravlja čovjek, pa su

one i manje dinamične, ali je prisutna i trajna opasnost da čovjek izazove

neželjene promjene sve do granica potpune degradacije nekog biotopa,

premda se čovjek ne može odreći potrebe da intervenira u prirodi. Slobodna

priroda gradi polako, a čovjek brzo. I dok u spontanim životnim zajednicama

procesi teku u smislu najveće stabilnosti, čovjek u agrobiocenozi želi postići

maksimalnu proizvodnost. Nažalost, maksimalna stabilnost i maksimalana

proizvodnja su inkopatibilne. Nestabilnost agrobiocenoze mora se

kompenzirati njezinim boljim usklađivanjem s ekološkim čimbenicima i

primjerenijom agrotehnikom. To uvijek ne uspijeva, pa unutar agrobiocenoze

dolazi do negativnih pojava koje ugrožavaju ne samo agrobiocenozu već čitav

sustav može biti izbačen iz ravnoteže ili može sasvim propasti.

Članovi agrobiocenoze mogu se podijeliti na glavne i sporedne.

Glavni članovi čine temelj proizvodnje (kulturne biljke i domaće životinje).

Sporedni su pak članovi u pravilu štetni. Ima i takvih koji imaju neko

značenje, ali ne proizvodno s pozitivnim ili negativnim predznakom (mačka,

pas, pitomi golub, kućna gamad). Sporedni članovi agrobiocenoze zbog svoga

vrlo promjenljivog biološkog sastava nose zajednički naziv pratilački

kompleks. Središnje mjesto unutar pratilačkog kompleksa među biljem

zauzimaju korovi, a među životinjama poljski miš i zec.

Prema svojoj životnoj aktivnosti, ovisno o tome stvaraju li, troše ili

razgrađuju organsku tvar, članovi agrobiocenoze dijele se u tri skupine:

proizvođače ili producente (biljke i domaće životinje), potrošače ili

konzumente (čovjek, domaće životinje i životinje iz pratilačkog kompleksa) i

razarače ili dekompozitore (mikroorganizmi i fauna tla).

Nekoliko je temeljnih razlika između spontanih biocenoza slobodne

prirode i agrobiocenoza. Među važnijima treba istaknuti to da su spontane

biocenoze bogate biljnim i životinjskim vrstama, a agrobiocenoza je

siromašna vrstama, ali bogata pripadnicima jedne vrste. U spontanim

25


biocenozama vrsta je osnovna biološka jedinica, a u agrobiocenozi je to

kultivar neke kulture i pasmina domaćih životinja. Kreiranjem pogodnih

kultivara može se proširiti uzgojni areal neke kulture, a to vrijedi i za pasmine

domaćih životinja. Nadalje, u agrobiocenozi od životinja su praktički

zastupljeni samo biljožderi (herbivora), što pokazuju organsku povezanost

biljne i stočarske proizvodnje s nizom međusobno uvjetovanih veza. Razumije

se da agrobiocenoza ne bi mogla opstati kadao bi u njoj bili mesožderi

(carnivora). Jednostavno, njihova je nazočnost u agrobiocenozi nespojiva s

njenim postojanjem.

Treba naglasiti da u biocenozama postoje cjeloviti lanci prehrane, tj. od

stvaranja, korištenja, do potpune razgradnje organske tvari. Cjeloviti lanci

prehrane u slobodnoj prirodi jamstvo su održavanja ravnoteže u životnim

zajednicama “mehanizmima” autoregulacije. Stoga je klimaks spontanih

zajednica, odnosno njihova stabilnost, čvrsto povezana za “mehanizme”

autoregulacije. Suprotno biocenozi, u agrobiocenozi ne postoje cjeloviti lanci

prehrane, pa nema ni “mehanizama” autoregulacije. To agrobiocenozu čini

manje stabilnom od spontanih biocenoza. Ravnotežom u agrobiocenozama

upravlja čovjek. To omogućuje uključivanje novih članova u agrobiocenozu,

ali i isključivanje postojećih. Pri tome je nužan veliki oprez, kako u

agrobiocenozu ne bi ušli članovi iz pratilačkog kompleksa ili bilo koji drugi

nepoželjni članovi koji bi je mogli ugroziti.

3.1.3. Poljoprivredni ekološki sustav (agroekosistem)

Uz prirodne ekosustave na Zemlji je sve više antropogenih ekosustava,

koje nazivamo poljoprivrednim ekološkim sustavima ili agroekosustavima. Ti

su sustavi posljedica potreba modernog čovjeka, tzv. homo economicusa i

tehnicusa, da osigura stalne izvore hrane i sirovina za industrijsku preradu,

često bez obzira na ugrožavanje prirodnih ekosustava. Svaka je

26


agrobiocenoza uklopljena u određeni agrobiotop i s njim čini bioekološku

cjelinu, pa ako se razmatraju zajedno, daju novu kvalitetu koju nazivamo

agroekosustavom. Agroekosustav, dakle, jedinstvo je agrobiotopa i

agrobiocenoze, ali ne jedinstvo statičkoga karaktera, već uravnotežena

dinamična cjelina. U određenom smislu, agroekosustav je i ekološki “pufer”

sustav, što se ogleda u održavanju ravnoteže prirodnih sila unutar određenog

ekosustava. Mjere gospodarenja moraju biti usmjerene na održavanje

stabilnosti agroekosustava kako bi se postigla maksimalna produktivnost

agrobiocenoze s potrebnom razinom proizvodnje. Produktivnost

agrobiocenoze najuže je povezana za povoljnost agrobiotopa, pri čemu se

ponajprije misli na klimu, a zatim na reljef. Značajnu ulogu igra i tlo, prije

svega, dakako, svojom plodnošću. Važno je stoga uskladiti agrobiocenozu s

agrobiotopom i primijeniti adekvatne agrotehničke zahvate kako bi se i u

manje stabilnim agroekosustavima postigla potrebna produktivnost. U

svjetskoj poljoprivredi u dugom hodu civilizacije, osobito u novije doba, brojni

su primjeri propadanja niza agroekosistema, što u određenoj mjeri nije

zaobišlo ni našu zemlju, zbog pogrešnog načina korištenja poljoprivrednih

površina, odnosno primjene zahvata koji nisu bili uravnoteženi s čimbenicima

okolne sredine.

4. Agrotopoklima

Topoklima ili mjesna klima je klima između makroklime i mikroklime.

Makroklima se temelji na širokoj mreži mjerenja i ne bilježi posebne značajke

koje proistječu iz topografskih razlika terena. Mikroklima obuhvaća samo

mala područja. Pri nastojanju da se dobiju potrebne spoznaje o topoklimi

nekog područja koriste se drugačiji kriteriji nego u općoj klimatologiji koja se

temelji na mnogo gušćoj mreži mjerenja. Topoklima zapravo pokazuje

klimatsku primjerenost neke površine za određene biljke ili domaće životinje.

Gotovo svi meteorološki elementi mijenjaju se u usporedbi sa slobodnom

atmosferom, pa čak i makroklima, zbog promjena u konfiguraciji terena

27


(nadmorskoj visini, nagibu, razmještaju dolina, kotlinama i ravnim

površinama).

U topoklimatologiji je vrlo važno različito pritjecanje energije sunčanom

radijacijom koja ovisi o različitoj orijentaciji površine koja tu energiju prima.

Razlike u radijaciji koje se zbivaju na nagibu utječu prvenstveno na

temperaturu površinskog sloja tla i prizemnog sloja zraka. Premda istočni

nagib ima, praktički, istu direktnu radijaciju kao i zapadni, ipak je u cjelini

nešto hladniji od zapadnoga. Analogna opažanja mogu se primijeniti na

jugoistočne i jugozapadne nagibe. Energija jutarnjeg sunca djelomično se

troši za isparivanje rose. S druge strane, jugozapadni i zapadni nagibi primaju

najveću direktnu radijaciju tijekom dana, kada se zrak jače ugrije. Učinak

klime nagiba koristi se pri obradi tla i šire u poljoprivredi, napose u

fitosociologiji. Južni nagibi u proljeće se isušuju 5 do 10 dana ranije.

Intenzivnije zagrijavanje omogućuje raniju obradu tla i produženje

vegetacijskog razdoblja. Korištenje povoljnije klime nagiba osobito je važno

pri uzgoju osjetljivih kultura u kojima opći klimatski uvjeti ne pogoduju

povoljnom razvoju. To se vrlo često odnosi na uzgoj vinove loze.

Topografija je također važna pri stvaranju i raspodjeli hladnog zraka,

osobito u vezi s kasnim i ranim mrazovima. Temperatura u prizemnom sloju

zraka osobito pada za vedrih noći, kada tlo uskladišti malo dnevne topline

zbog slabe vodljivosti za toplinu ili nepovoljne insolacije. Zbog različitog

zagrijavanja zraka prouzročenog reljefom, tlom i biljnim pokrovom, te

različitog zalaska sunca na pojedinim točkama (nagib, doline i kotline), noćno

hlađenje na nekim mjestima otpočinje ranije. Tako se formiraju površine s

različitim intenzitetom hlađenja u prizemnom sloju zraka. Temperaturne

razlike uzrokuju kompenzacijsko strujanje zraka. Međutim, na ravnoj se

površini to odvija teže zbog velike stabilnosti hladnog zraka blizu tla. Hladni

zrak jednostavno prianja uz tlo. Neravnost površine, koja je najčešće prisutna

zbog vegetacije, igra pri tome važnu ulogu. [iroka ravna prostranstva često

su hladna za vedrih mirnih noći, jer hladni zrak koji se nakuplja ne može

strujati dalje. Na nagibima hladni zrak struji prema dolje čim dobije dovoljno

28


snage. Strujanje počinje već rano uvečer, no povezano je s mogućim

preprekama. Slična je situacija pri strujanju zraka na ravnoj površini, ako na

njoj ima prepreka, a sve zajedno povezano je s veličinom gradijenta.

Strujanje hladnog zraka i njegovo nakupljanje u dolinama ili kotlinama pod

utjecajem je topografije, što je vrlo važno u agrotopoklimi zbog povećane

opasnosti od mraza. Na poljoprivrednim površinama na kojima se mraz pojavi

početkom ili krajem vegetacijskog razdoblja najvažnije je utvrditi mjesta

nakupljanja hladnog zraka i, ako je moguće, izbjegavati na njima uzgoj na

mraz osjetljivih kultura.

Navedene su temperaturne razlike prouzročene topografijom. No, one

mogu biti uvjetovane i razlikama u izmjeni topline pod utjecajem vjetra.

Mjesta zaštićena od vjetra toplija su u vrijeme sijanja sunca od nezaštićenih.

Razlike u brzini vjetra, u biti, također su pod utjecajem topografije.

5. Mikroklima i fitoklima

Mikroklima - klima manjih područja - stvara se pod utjecajem reljefa,

nižih površina i drugih čimbenika zbog kojih nastaju razlike između

temperature zraka i tla, vlažnosti i intenziteta vjetra. Mikroklima nagiba,

dolina i drugih reljefnih oblika u funkciji je svih obilježja reljefa, a mikroklima

pojedinih kategorija poljoprivrednih površina (livada, oranica, nasada

višegodišnjih kultura itd.) stvara se pod utjecajem nejednakog radijacijskog

zagrijavanja. Poseban oblik mikroklime, koji se naziva fitoklimom, pojavljuje

se unutar biljnog sklopa. Mikroklimatska obilježja vrlo su uočljiva u prizemnim

slojevima zraka. Pri jače izraženom reljefu zamjetljive razlike u

temperaturama tla i zraka pojavljuju se između površina na udaljenosti od

nekoliko desetaka metara. Te razlike, koje se smanjuju s visinom, postoje do

visine od nekoliko metara, zatim se gube zbog miješanja zraka zahvaljujući

turbulenciji i djelovanju vjetra. Razlike u temperaturi između sjevernih i južnih

nagiba sa slabo razvijenom vegetacijom za vedrog mirnog vremena mogu

iznositi 10 do 12 C. Na visini od 20 cm u prizemnom sloju zraka one su od 3

29


do 5 C. Za vedrih mirnih noći bitnije mikroklimatske razlike stvaraju se

zahvaljujući, s jedne strane, radijacijskom hlađenju, a, s druge, premještanju

hladnog zraka na niže položaje. Zbog toga je minimalna temperatura zraka

na donjim dijelovima strmih nagiba, kao i u kotlinama, od 3 do 5 C niža od

temperature ravnih površina. U vrijeme slabih proljetnih ili jesenskih mrazova

mikroklima tih reljefskih oblika najopasnija je za poljoprivredne kulture, jer

smanjuje trajanje bezmraznog razdoblja u usporedbi s ravnom površinom.

Mikroklima nagiba ovisi o ekspoziciji i inklinaciji, odnosno o promjenljivu

pritjecanju sunčane topline na aktivnu površinu. Zbog tog se razloga snijeg

otapa ranije na južnim nagibima, tlo se brže zagrijava i isušuje, moguća je

ranija sjetva i povećava se vjerojatnost za sazrijevanje kultura. Mikroklima

južnih nagiba suša je od klime platoa i sjevernih nagiba, što je povoljan

čimbenik za poljoprivredne kulture u područjima s ekscesivnom vlažnošću. U

suhim se područjima povoljna mikroklima može postići natapanjem.

Fitoklima je zapravo izmijenjena mikroklima unutar biljaka. Pod

utjecajem je strukture biljnog pokrova, tj. visine biljaka, gustoće sklopa,

površine lišća, načina na koji su biljke raspoređene unutar sklopa i širine

redova. Insolacija, temperatura i vlažnost zraka i tla te brzina vjetra, ovisno o

vrsti, habitusu i starosti biljaka, gustoći sklopa i načinu sjetve, odnosno

sadnje, bitno se razlikuju od vrijednosti takvih istih meteoroloških elemenata

na otvorenu prostoru.

Poboljšanje mikroklime poljoprivrednih površina vrlo je važno sa

stajališta povećanja prinosa poljoprivrednih kultura. U sjevernim područjima,

u kojima je vrlo hladno i vlažno, glavne metode poboljšanja mikroklime jesu

smanjenje prekomjerne vlažnosti tla stvaranjem grebenova i presijecanjem

strujanja hladnog zraka na nagibima. U aridnim područjima koriste se

različite metode konzervacije vlage i natapanje. [umski pojasovi smanjuju

brzinu vjetra, koji tijekom toploga, suhog i vjetrovitog razdoblja smanjuje

narušavanje fitoklime polja, koja osigurava više vlage od okolnog zraka. Zimi

šumski pojasovi omogućuju nakupljanje snijega, kao i njegovu jednoličniju

raspodjelu u međupojasnom prostoru. Vjetrozaštitni pojasovi bitno utječu na

30


promjene klime, osobito na brzinu vjetra i turbulenciju u prizemnom sloju

zraka.

Suvremene metode utjecaja na klimu radi njezine optimalizacije za

potrebe agrikulture prilično su raznolike. Osnovne metode korekcije klime

usmjerene su prema reguliranju vodnih prilika. No, pri tome se mijenjaju i

druge klimatske komponente. Znakoviti utjecaji na klimu postižu se

natapanjem, dreniranjem i isušivanjem poplavnih područja, podizanjem

zaštitnih pojasova i izgradnjom akumulacija. Natapanjem suhih stepskih

područja, semiaridnih zona i pustinja zbivaju se značajne promjene u vodnoj,

radijacijskoj i toplinskoj ravnoteži tla. Evaporacija se znatno povećava, a s

njom i toplina za evaporaciju, zbog čega dolazi do pada temperature aktivne

površine. Time se smanjuje razlika u temperaturi između zraka i aktivne

površine, pa može čak doći do inverzije temperature u prizemnom sloju

zraka. Obrnuto, bez natapanja tlo upija sunčane zrake, pa se jače zagrijava

zbog manjeg utroška topline na evaporaciju. Pri natapanju se smanjuje

temperatura tla i zraka, zbog čega natapanje većih površina može utjecati na

promjene klime na globalnom planu.

Isušivanje močvarnih, odnosno poplavljenih površina ima suprotan

učinak od natapanja. Smanjuje se evaporacija s površine tla i humiditet, a

povisuje temperatura površinskog sloja tla. Pojačava se turbulencija i

intenzitet vjetra zbog promjene temperature tla i zraka. Reklamirana tla u

sjevernim područjima postaju toplija, čime se popravlja ukupno stanje

plodnosti tla.

Određenim postupcima čovjek može utjecati na klimu ili mijenjati klimu

manjih područja, prilagođavajući je potrebama poljoprivrednih kultura, ali su

sve te metode vrlo skupe. No, neke su i neizbježne, ali i provedive, dakako,

na manjim površinama.

1. Klimatske zone svjetskoga poljoprivrednog proizvodnog prostora

31


Za proučavanje i razumijevanje prostornog rasporeda svjetske

poljoprivrede treba poznavati klimatske zone. One su najvažnija razlikovna

snaga u svjetskim razmjerima. Stoga naše zanimanje mora prije svega biti

usmjereno na njih. Krenimo redom.

Tropske kišne klime

Tropske kišne klime identične su sa skupnim predodžbama o

“humidnim tropima” ili “unutarnjim tropima”. S poljoprivredno-zemljopisnog

stajališta mogu se podijeliti na tri podskupine:

Aridne klime

Aridne klime počinju od tropskih kišnih klima do granice aridne klime,

gdje je najviše šest vlažnih mjeseci u godini. Dok se tropske kišne klime sa

stajališta poljoprivrede većinom mogu okarakterizirati viškom vode, sve

tropske aridne klime, bez izuzetka, trpe od nedostatka vode. Ta se situacija

može primijeniti i na tzv. vanjske trope. Aridne klime ne nalaze se samo u

žarkom pojasu, već i u subtropskim i umjerenim, pa čak i hladnijim

zemljopisnim širinama. Zajedničke poljoprivredne značajke ipak omogućuju

njihovo tretiranje kao cjeline.

Umjereno tople humidne klime

Tri su varijante ove klimatske skupine, koje se međusobno razlikuju s

poljoprivredno-zemljopisnog stajališta ne samo prema temperaturnim

značajkama već i prema količini oborina te, napose, njihovoj raspodjeli.

Humidno umjerene - hladne klime

Pod ovom oznakom obuhvaćene su klime u kojima najvažniji

poljoprivredni kriterij nije količina oborina, već minimalna temperatura.

2. Klima kao abiotski čimbenik

Distribucija kulturnih biljaka i nativne vegetacije uvelike je u funkciji

klime. Glavni meteorološki elementi, tj. svjetlost, toplina, vlaga (oborine) u

svim svojim oblicima, vjetrovi i evaporacija u različitim međusobnim

odnosima u najvećoj mjeri utječu na oblikovanje klime. Biljke su, naravno,

32


pod utjecajem tla, reljefa, bolesti, štetnika itd., ali nijedna kultura neće postići

pravu vrijednost u sustavima biljne proizvodnje dok se sasvim ne prilagodi

stanišnim uvjetima, a unutar njih na prvom mjestu klimi. Uzgajani usjevi na

raspolaganju moraju imati povoljne odnose svih čimbenika unutar vlastitog

mikroklimata ili će izostati ekonomski učinci. Sve biljke imaju određena

prirodna početna ograničenja meteoroloških elemenata izvan kojih se ne

razvijaju normalno, ali se križanjem i selekcijom ti pragovi mogu proširiti za

mnoge kulture. Zahvati obrade tla ispunjavaju također svoju svrhu, katkad

postizanjem promjena u mikroklimi. Značajan problem pri suvremenom

uzgoju bilja pitanje je utjecaja integriranih meteoroloških elemenata na

usjeve. Razvoj biljaka ovisi o svim čimbenicima koji čine stanište. Nijedna se

zasebna razina nekog čimbenika ne bi mogla uzeti kao optimum za razvoj

usjeva bez utvrđivanja barem približnih razina ili stanja drugih važnih

sastavnica staništa. Ne postoji pojedinačni optimum za bilo koji čimbenik koji

ne bi uzeo u obzir status drugih čimbenika.

2.1. Sunčana radijacija

Izdvoji li se iz kompleksa atmosferskih čimbenika Sunčevo zračenje,

može se reći da sve klimatske manifestacije u atmosferi imaju svoj uzrok

prvenstveno u sunčanoj energiji koju prima Zemlja. U najdonjem sloju

atmosfere odnosno na tlu i u biljkama zbiva se konverzija energije solarne

radijacije, koja utječe najneposrednije na meteorološke pojave, zbog čega je

Sunčevo zračenje veoma značajno u agrikulturi. Od ukupne solarne radijacije,

koja iznosi 1.36 x 1026 kW/m2 na gornjoj granici atmosfere, a naziva se

solarnom konstantom, površina Zemlje prima približno 43 %. Neposredno u

svemir reflektira se s gornjeg ruba atmosfere 42 %, a oko 15 % apsorbira se

ili raspršuje u atmosferi molekulama zraka, kišnim kapima i česticama

prašine. Gubitak radijacijske energije apsorpcijom i raspršivanjem ovisi o

dužini puta sunčanih zraka u atmosferi, stanju atmosfere, njezinoj vlazi i

mutnoći prouzročenoj prašinom. Stoga od navedene energije na površinu

Zemlje stigne 0.9 do 1.1 x 1026 kW/m2, što je još velika količina. Zanimljivo je

33


naglasiti da sva klimatska kolebanja u prošlosti mogu biti objašnjena

fluktuacijama u solarnoj konstanti manjim od 8 %. Smatra se da bi 1 %

promjena u radijaciji moglo izmijeniti srednju godišnju temperaturu Zemlje od

1.2 do 1.5 C.

2.2. Svjetlost kao ekološki čimbenik

Prema svom sastavu spektar Sunčeva svjetla dijeli se na zrake različite

valne duljine. Duljina elektromagnetskih valova je od 290 do 5000 nm. No,

samo onaj dio Sunčeva spektra kojeg je duljina od 360 do 760 nm nazivano

skupnim imenom svjetlo ili vidljiva radijacija. Pri razmatranju svjetlosti kao

ekološkoga, odnosno vegetacijskog čimbenika misli se na vidljivi dio Sunčeva

spektra (od 400 do 700 nm), a zatim i na onaj nevidljivi dio koji se odnosi na

ultraljubičaste zrake kojih je valna duljina manja od 360 nm. Te su zrake

štetne za živa bića. No zahvaljujući postojanju ozonskog ekrana u gornjim

slojevima atmosfere na Zemljinoj površinu dopiru samo ultraljubičaste zrake

dulje od 280 nm. Prisutan je, međutim, recentan proces oštećenja ozonskog

ekrana pod utjecajem nepoželjnih čovjekovih aktivnosti.

Spektar Sunčeva svjetla, odnosno radijacije nije homogen, već se dijeli

na ultraljubičaste zrake kraće od 360 nm, ljubičaste 360 do 424 nm, plave

424 do 492 nm, zelene 492 do 535 nm, žute 535 do 586 nm, narančaste 586

do 647 nm, crvene 647 do 760 nm i infracrvene, dulje od 760 nm. Pojedini

dijelovi sunčanog spektra imaju specifično djelovanje. Pri fotosintezi

najefikasnije su vidljive zrake, a ultraljubičaste zrake mogu utjecati na klijanje

i kvalitetu sjemena. Dio spektra od 300 do 400 nm djeluje na smanjenje

habitusa biljke i debljanje listova. Zona od 500 do 700 nm važna je za

fotosintetsku asimilaciju ugljika, premda je najjača apsorpcija sunčanog

svjetla u klorofilu u zoni od 600 do 700 nm (crvena zona).

2.2.1. Količina svjetlosti

Količina svjetlosti često se izjednačava s intenzitetom. Mjeri se luksima.

Jedan luks izražava iluminaciju koju proizvodi jedna svijeća na plohi jednog

34


četvornog metra. Jedan luks iznosi približno 0.093 svijeće. Puni mjesec isijava

oko 0.05 svijeća svjetla, a svjetlo koje je ugodno za čitanje ima intenzitet od

20 svijeća. Većina biljaka traži minimalni svjetlosni intenzitet od 100 do 200

svijeća ili veći da bi održala potrebnu razinu fotosintetske aktivnosti za

nesmetani razvoj. Međutim, jedinice luksa ne izražavaju svjetlosnu energiju.

Budući da biljke iskorištavaju svjetlosnu energiju, podaci koji se temelje na

mjerenjima intenziteta svjetlosti mogu samo pružiti informacije o reakciji

biljaka na svjetlost ili o promjenama svjetlosnih uvjeta u polju.

Biljke se mogu podijeliti na dvije velike skupine prema intenzitetu

svjetla potrebnog za zasićenje: biljke svjetla koje dostižu zasićenje pri

intenzitetu svjetla od 5 000 svijeća ili većem i biljke sjene, koje to postižu pri

500 svijeća. Biljke koje trebaju mnogo svjetla nazivaju se heliofitima, biljke

sjene zovu se skiofiti, a biljke s osrednjim potrebama za svjetlom

semiskiofiti. Heliofiti rastu na otvorenim površinama pod direktnom

sunčanom svjetlošću, primjerice, krumpir, duhan, kukuruz, a semiskiofiti

mogu rasti i u polusjeni, kao grah, bundeva i djeteline. Većina usjeva i korova

su heliofiti.

2.2.2. Trajanje osvjetljenja - dužina dana

Za život biljaka važno je trajanje osvjetljenja, odnosno dužina dana. Što

Sunce duže sija, fotosinteza se povećava. Međutim, to nije sasvim

jednostavno. Mnogi usjevi zahtijevaju svjetlo specifična trajanja da bi

otpočela cvatnja. Reakcija biljaka na relativnu dužinu dana i noći promjenom

brzine vegetativnog i generativnog razvoja naziva se fotoperiodičkom

reakcijom ili fotoperiodizmom. Pojam fotoperioda uveden je pak kao

oznaka za povoljne dužine dana za pojedine biljne vrste. Zahvaljujući

fotoperiodizmu, biljke ne cvatu ako im ne odgovara dužina dana, odnosno

godišnje doba. Tu su pojavu prvi uočili Allard i Garner 1920. godine, utvrdivši

da od svih čimbenika koji utječu na generativnu reprodukciju biljaka svjetlo

ima iznimnu važnost. Prema reakciji na dužinu dana biljke se kategoriziraju

35


kao biljke kratkog dana, biljke dugog dana, intermedijarne i

neutralne biljke. Biljke, dakle, traže različitu duljinu fotoperiode, ispod ili

iznad određenog minimalnog kritičnog praga, da bi izdiferencirale

inflorescence. Kritična fotoperioda varira od 12 do 14 sati, kako za biljke

kratkog dana, tako i za biljke dugog dana. Mnoge biljke ne cvatu ako nisu

izložene određenom broju dana s određenom dužinom dana i noći.

Prema nekim istraživačima, granica između biljaka kratkoga i dugoga

dana nije sasvim striktno povučena. Za biljke kratkog dana ona je ispod 10 do

12 sati, a za biljke dugog dana iznad 13, odnosno 14 sati dnevnog

osvjetljenja. Pri tim dužinama dana biljke postižu svoj optimalni razvoj i

sazrijevanje. To znači da biljke dugog dana trebaju minimalno od 13 do 14

sati dnevnog osvjetljenja prije nego što će u potpunosti razviti cvjetove, dok

biljke kratkog dana traže maksimalno oko 12 sati dnevnog osvjetljenja za

iniciranje i razvoj cvjetova. Neke se biljke mogu klasificirati kao neutralne

glede trajanja osvjetljenja. One ne reagiraju bitnije na dužinu dana u smislu

inicijacije cvatnje. Otpočinjanje cvatnje u žitarica uvjetovano je produženjem

dana u proljeće. Biljke tropa općenito su tipovi kratkog dana, a biljke

podrijetlom iz srednjih zemljopisnih širina usporavaju cvatnju ako se duljina

dana smanji, tj. ako se uzgajaju bliže ekvatoru. I neke drvenaste biljke

također reagiraju na duljinu dnevnog osvjetljenja.

U biljke kratkog dana spadaju grah, ricinus, kukuruz, krastavci, proso,

riža, soja, ananas, krizantema, krumpir, slatki krumpir, konoplja itd. Biljkama

dugog dana, koje za cvatnju traže tamnu fazu dužu od kritičnog praga i ne

mogu cvasti pri kontinuiranoj iluminaciji, pripadaju ječam, zob, raž, pšenica,

crveni luk, lan, gorušica, šećerna repa, špinat, mrkva, crvena djetelina, bob

itd. Cvatnja tih biljaka inhibirana je kada tamna faza prelazi određenu kritičnu

duljinu. Neutralne ili fotoindiferentne biljke mogu otpočeti cvatnju pri noćima

bilo kakve duljine, a obuhvaćaju suncokret, rajčicu, bundevu, duhan, pamuk

itd. i mnoge kultivare biljaka kratkog dana. Zbog genetskog varijabiliteta

unutar iste vrste postoje kultivari koji različito reagiraju na dužinu dana.

36


2.3. Temperatura kao ekološki čimbenik

Temperatura je kvalitativni izraz toplinskog stanja neke tvari. Ne smije

se zamijeniti s toplinom koja je oblik kinetičke energije. Kao što je poznato,

toplina prelazi s toplijih na hladnija tijela radijacijom, konvekcijom i

konduktivitetom. Važnost temperature u biljnjoj proizvodnji naglašena je

činjenicom da se i glavne kulture klasificiraju kao biljke hladne ili tople

sezone. Može se reći da je toplina, odnosno temperatura pretpostavka rasta,

razvitka i života uopće i da o njoj ovise svi životni procesi (klijanje,

fotosinteza, respiracija, reprodukcija, sorpcija, sinteze i reprodukcija,

translokacija, transpiracija itd.), kao i mikrobiološki procesi (humifikacija,

amonifikacija, nitrifikacija i dr.). Temperatura također utječe na neke fizikalne

značajke tla (strukturu i sl.). Ostali utjecaji temperature vezani su za razvoj

usjeva: cvatnju, izražavanju spola, omjeru grane/stabljika, dormantnost

sjemena i biljaka itd.

Temperatura je podvrgnuta dnevnim i sezonskim promjenama. Za

biljke su važnije temperature zraka nego tla. Kolebanja dnevnih i sezonskih

temperatura obilježavaju toplinsko stanje ambijenta u kojem biljke žive.

Kolebanja temperature tla, među ostalim čimbenicima, u funkciji su dubine

tla. Dakako, smanjuju se s dubinom. U plićim površinskim slojevima tla u

jačim su korelacijskim vezama s temperaturom zraka. Događa se stoga da je

u proljeće temperatura tla preniska za klijanje sjemena, dok je temperatura

zraka dovoljno visoka za rast biljaka. Nadalje, pojavljuje se nesklad između

početka vegetacije nekih kultura koje su pod utjecajem temperature zraka i

početka mikrobiološke aktivnosti u tlu, primjerice, nitrifikacije, pa ako se ne

intervenira mineralnim gnojivima, usjevi trpe od nedovoljne ishranjenosti.

S udaljavanjem od površine tla temperatura zraka se u prosjeku snizuje

za 5.5 C za svakih 1 000 m visine. Česti su, ipak, slučajevi da se u nižim

slojevima atmosfere pojavljuju odstupanja od ovog pravila, tako da su niži

slojevi zraka hladniji od viših, pa govorimo o termičkoj inverziji. Ona se može

dogoditi radijacijom i konvekcijom.

37


2.3.1. Optimalne, kardinalne i kritične temperature

Optimalne temperature su one pri kojima se vitalne funkcije biljaka

odvijaju maksimalnom brzinom. Kardinalne temperature, minimalne i

maksimalne, su one ispod ili iznad kojih životne funkcije prestaju, ali se

eventualno mogu povratiti ako se temperaturni uvjeti poboljšaju.

Kritične temperature su one minimalne i maksimalne temperature

ispod ili iznad kojih nastaju nepopravljive štete u funkcijama ili na biljnim

organima. Međutim, optimalne, kardinalne i kritične temperature nisu fiksni

pokazatelji niti su valjani za sve situacije, već su različiti, ovisno o varijabilnim

okolnostima. Među biljnim vrstama nalaze se mikrotermne biljke kojih su

životni i termički uvjeti vrlo niski, te makrotermne biljke koje su zahtjevne

glede temperature. Njihovi termički zahtjevi uvelike ograničavaju širenje

pojedinih vrsta u neka, termički nepovoljna područja, zahtijevajući da se

njihov uzgoj ograniči na određeno razdoblje, primjerice, jesenska sjetva

umjesto proljetne. Unutar pojedinih vrsta postoje kultivari koji se u pogledu

termičkih zahtjeva međusobno razlikuju. Neke su vrste rezistentne na niske

temperature, dok su druge veoma osjetljive, čemu treba prilagoditi rokove

sjetve.

Biljke su u punoj aktivnosti mnogo osjetljivije na kritične temperature

nego u vrijeme mirovanja. Izrazito niske minimalne temperature u vrijeme

prezimljenja žitarice podnose najčešće bez štete, a mnogo više temperature

u vrijeme aktivne vegetacije mogu biti štetne za razvoj usjeva. Stoga se

može zaključiti kako se termički zahtjevi usjeva mijenjaju shodno razvojnim

stadijima, a u skladu s njima mijenjaju se i biološki minimumi. Pod

biološkim pak minimumom temperature treba razumijevati najnižu

minimalnu vrijednost temperature pri kojoj neka fenofaza otpočinje.

Osim temeljne podjele biljaka na mikrotermne i makrotermne prema

njihovim termičkim zahtjevima, sve se biljke, odnosno kulture mogu dalje

razvrstati u tri skupine: termofilne, kojih je aktivni život pomaknut u zonu

38


viših temperatura, kriofilne ili frigorifilne, koje su dobro prilagođene nižim

temperaturama, i mezotermne, kojih su termički zahtjevi između dviju

prethodnih skupina. One biljke koje podnose velika termička kolebanja u

smislu ekološke valencije ili životne amplitude mogle bi se označiti kao

euritermne, a one s uskom ekološkom valencijom, odnosno malim

termičkim kolebanjima kao stenotermne.

U biljke hladne sezone pripadaju pšenica, raž, zob, ječam, mnoge trave

i mnoge povrtne kulture. Minimalna temperatura pri kojoj te kulture mogu

rasti općenito je 4.5 C. Među njima najniže temperature podnosi raž.

Maksimalna temperatura za te kulture iznosi 32 do 44 C, a iznad navedene

temperature ugibaju. Optimalna temperatura za njh je od 16 do 32 C.

U biljke tople sezone ubrajaju se kukuruz, sirak, sudanska trava, riža,

pamuk, soja i neke krmne kulture. Većina tih usjeva neće aktivno rasti ispod

10 C. Gotovo sve toleriraju temperaturu višu od 44 C, ali je njihov optimum

od 30 do 38 C.

2.3.2. Minimalne i maksimalne temperature

Sve kulture imaju, dakle, svoje minimalne, optimalne i maksimalne

limite za svaki stadij (fazu) razvitka. Oni mogu bitnije varirati. Primjerice,

tropske biljke, npr. kakaovac, datulje i druge traže visoku temperaturu

tijekom cijele godine, dok ozima raž može podnijeti temperature smrzavanja

tijekom svog dugog zimskog mirovanja.

Obje skupine kultura, tj. kulture hladne i tople sezone mogu biti

oštećene ekscesivno visokim temperaturama. Oštećenja toplinom mogu se

pripisati gubitku vode, smanjenju turgora i desikaciji protoplazme, ali su

često povezana za promjene u strukturi i funkciji enzima. Toplina može

koagulirati proteine, a toplinom inducirane promjene onemogućuju enzimima

da reguliraju ili upravljaju celularnom aktivnošću.

U tijeku cvatnje kultura hladne sezone visoke temperature mogu

prouzročiti sterilnost polena zbog njegova ekscesivnog isušivanja, prerano

otpadanje cvijeta i ploda. Utjecaj visokih temperatura ponešto je teže

39


proučavati, jer je često povezan s nedostatkom vode. Druge štete

prouzročene visokim temperaturama jesu opekline koleoptile mladih biljaka

kada temperatura površine tla naglo poraste te opekline od sunca pri visokoj

insolaciji u vrijeme natapanja kišenjem. Visoke su temperature vrlo štetne

zbog golemog povećanja evapotranspiracije, koja često može uzrokovati

negativnu vodnu bilancu biljke i uginuće od uvenuća. Pod utjecajem visoke

temperature ubrzava se respiracija i dozrijevanje kultura, a negativan je

aspekt često prisilna zrioba, što je posljedica toplinskog udara, osobito u

strnih žitarica. Koristi od visokih temperatura mogu se manifestirati bržim

isušivanjem mokrog tla i korisnim ubrzavanjem dozrijevanja i sušenja plodina.

Štetno djelovanje niskih temperatura, koje se prije svega manifestira na

vanjskom izgledu biljke, ali, dakako, i na druge načine, uzrokuje desikaciju

protoplazme, koagulaciju plazmatskih koloida i povećava koncentraciju

staničnog soka, te mehaničko oštećenje biljke. Negativne temperature

nepovoljne su za biljke najviše zbog toga što prestaje aktivna vegetacija. Pri

smrzavanju voda u intercelularnim prostorima stvara kristaliće leda koji,

povećavajući se, kidaju membrane i uzrokuju poremetnje u tkivima preko

koagulacije protoplazme.

Negativne temperature u termofilnih kultura uzrokuju fiziološku smrt, a u

kriofilnih i mezotermnih se održava još latentan život. Disanje uglavnom

prestaje pri -10 C, ali ima kultura koje podnose jer niže temperature. Tako su

kritične temperature za pšenicu između -14 i -20 C, raž -30 C, crvenu

djetelinu -10 C, leću -5 do -6 C, krumpir -3 do -6 C, bundevu -1.5 C, šljivu -

32 do -38 C, te krušku i jabuku -38 do -40 C. No, u širem prosjeku, u

pupovima drvenastih kultura vegetacija se održava do -25 C.

Ispod nulte vegetacijske točke biljka može izdržati relativno niske

temperature bez veće štete. Ako, međutim, temperatura padne ispod novog

praga (prirodna otpornost na mraz), biljka također ugine. Konzenkventno

tome, za svaku vrstu i svaku fenofazu postoje četiri temperaturna praga:

prirodna otpornost prema mrazu, nulta vegetacijska točka,

tolerantan maksimum i apsolutan maksimum. Između točke prirodne

40


otpornosti prema mrazu i nulte vegetacijske točke biljni organi miruju, dok se

između maksimalne tolerantnosti i apsolutnog maksimuma njihov rast naglo

smanjuje kako temperatura raste.

Neke biljke mogu stradati zbog niskih temperatura (hladnoće). Te su

temperature niske, ali iznad točke smrzavanja. One smanjuju tok vode prema

korijenu biljke, koja zatim vene i suši se. Dva do tri dana s takvim

temperaturama mogu uništiti rižu i pamuk, a krumpir, kukuruz i mnoge

povrtne kulture mogu podnijeti takvo razdoblje. Osobito pažljivo treba

postupati pri natapanju hladnom vodom, budući da njezin doticaj s biljkom

može uzrokovati efekt hlađenja. To može biti pojačano dodatnim sniženjem

temperature prouzročenim evaporacijom površinske vode. Ako se tlo održava

mokrim, ono se, ipak, noću brzo ne hladi.

Kada su usjevi izvrgnuti niskim temperaturama, rezultat može biti

oštećenje ili uginuće. Neke voćne vrste, kao jabuka, mogu podnijeti

ekstremno niske temperature tijekom zime, dok druge, kao smokva, mogu

stradati. Mnoge voćke imaju čvrstu potpovršinsku strukturu, pa mogu održati

život u izjednačenijim uvjetima klime tla kada su temperature zraka niske,

dok mlade biljke ili cvijeće mogu stradati. Niske temperature mogu

uzrokovati različite oblike šteta na usjevima. Ako temperatura naglo padne

ispod točke smrzavanja, citoplazma se smrzava i nastaje poremetnja u

stanicama: enzimi se talože, a stanice ugibaju. Ako su temperature osam sati

i više ispod 0 C, remeti se ravnoteža vode i odnosi unutar stanica. Voda se u

stanici zagrijava zbog metaboličke aktivnosti (fotosinteze i respiracije) i

nastoji ući u intercelularne prostore

Mraz može nanijeti velike štete biljkama. Mraz se pojavljuje ako se

stvori rosa, a temperatura se spusti ispod 0 C. Ako se rosa smrzne, stvara se

bijeli mraz. Mraz je zapravo prijelaz vode iz tekućeg stanja u kruto stanje, i

implicira odgovarajuću temperaturu koja iznosi 0 C. Budući da biljke, osobito

neke, mogu podnositi mnogo niže temperature od 0 C, pojam ”bijeli mraz”

mora se odijeliti od pojma “smrzavanje vode”. U ovom slučaju to je sasvim

fiziološki koncept, čvrsto povezan sa samom biljkom, s nekim njezinim

41


organima. Katkad je zrak tako suh da se ne stvara rosa pri 0 C. Biljke će,

međutim, trpjeti oštećenja od mraza (često paljenjem lišća ili oštećenjem

cvijeta). Takav oblik suhog oštećenja mrazom pripisuje se crnom mrazu.

Zimske su opekline jedan od oblika oštećenja hladnoćom. Nastaju ako

nadzemni dijelovi biljke otpočnu aktivan rast (prekid dormantnosti), a tlo je

još smrznuto. Započeti rast traži vodu, ali kako biljke ne mogu uzimati vodu iz

smrznuta tla, slijedi stanje slično suši, tj. pojavljuju se opekline na listovima, i

pupovi ugibaju, a zatim i cijela biljka ako takvo stanje potraje duže vrijeme.

Čak i kratko toplo razdoblje tijekom uobičajeno hladnih mjeseci može

rezultirati zimskim opeklinama i prekidom dormantnosti nadzemnih dijelova

biljaka. U normalnim okolnostima, s padom temperature zraka, biljka postaje

dormantna kako se tlo polagano hladi ispod točke smrzavanja. Tlo se hladi i

zagrijava mnogo sporije od zraka, što uvelike ovisi o njegovoj teksturi.

Temperatura pjeskovitih tala mijenja se brže nego temperatura teških

glinastih tala.

2.3.3. Borba protiv mraza

Negativni učinci obiju vrsta mraza, advektcijskoga i radijacijskoga,

mogu se u nekim okolnostima izbjeći zaštitnim mjerama. U vrijeme mraza

alternativno smrzavanje i odmrzavanje može uzrokovati podizanje tla ili

desikaciju biljaka, a i jedno i drugo može oštetiti ili uništiti biljku. Mnoge se

biljke postupno aklimatiziraju na hladno vrijeme. Povremeni jaki mraz u jesen

prije nego što se biljka prilagodi može biti vrlo poguban. Zaštita pomoću neke

vrste pokrova ili malča koji sprečava gubitak topline iz tla može biti vrlo

učinkovita za korijenov sustav koji je pliće u tlu. U vrijeme radijacijskih

mrazova neke kulture, npr. jagode i voćke, mogu stradati, dok same biljke ne

stradaju. Mnogi su usjevi, poput krumpira, rajčice i dinje, osjetljive na mraz

sve do zriobe, dok neki, kao celer i prokulica, čini se, imaju koristi od

“hladnog vala”.

42


Univerzalni koncept u agrometeorologiji je vegetacijsko razdoblje, tj.

broj dana između prosječnog datuma posljednjeg mraza u proljeće i prvog

mraza u jesen. Takav koncept može biti pogrešan, jer postoje mikroklimatske

varijacije izvan srednjih temperatura na malim udaljenostima i stoga što se

temelji na mjerenjima u meteorološkom zaklonu, a ne unutar usjeva.

Mjere borbe protiv mraza su raznolike. Protiv zimskih mrazova one su

prevalentno indirektne: izbor položaja, termin sjetve, izbor pogodnih kultura

te adekvatna gnojidba. U zaštiti drvenastih kultura protiv oštrih mrazova

mjere su borbe dosta ograničene. Općenito uzevši, postoje brojne direktne

mjere, različite učinkovitosti, ovisno i o tome radi li se o advekcijskom ili

radijacijskom mrazu. Naravno da se u raspoloživim okvirima nije moguće

upuštati u pobliži opis svih tih metoda, njihove učinkovitosti i dosega, pa se

pozornost skreće na samo neke aspekte problema. Direktne mjere mogle bi

se podijeliti na tri kategorije: antiradijacijske mjere, dinamičke mjere i

termičke mjere. Antiradijacijske mjere svode se na stvaranje neprozirnog

sloja za infracrvene zrake. Taj tip zaštite učinkovit je samo u slučaju mraza

koji nastaje zbog radijacije. Dinamičkim se mjerama želi izbjeći stvaranje

hladnijih slojeva zraka iznad tla, i tako spriječiti termička inverzija. Na tome

se načelu temelji borba upotrebom ventilatora koji su efikasni isključivo kad

je posrijedi radijacijski mraz. Termičke se mjere temelje na proizvodnji

topline. One potiču izravno podizanje temperature atmosfere na razini biljke

pomoću peći ili se može osigurati toplina za biljke infracrvenim zrakama što

ih proizvode posebni generatori.

Pri zaštiti usjeva od mraza treba upamtiti da nije važno utjecati na

temperaturu zraka već na temperaturu same biljke. S tog stajališta borba

protiv mraza može se svesti na pasivnu i aktivnu. Pasivna se svodi na izbor

kultura i njihovih kultivara, što je prvi korak, a klima se uzima kao gotova

činjenica bez pokušaja da se modificira. Pasivna borba dalje zahtijeva da se

utvrde džepovi hladnog zraka, odnosno mjesta u kojima se hladni zrak

skuplja, te da se na takvim mjestima ne uzgajaju osjetljive kulture. Taloženje

hladnog zraka može se zapriječiti podizanjem barijera ili živih ograda. Aktivna

43


borba protiv mraza svodi se na zagrijavanje, prskanje vodom, miješanje

zraka, protuzračenje i pokrivanje. Svaki od navedenih postupaka ima

specifičnosti, pa ga, sukladno tome, treba i primjenjivati.

Temperatura je važna za biljke tijekom čitavoga njihova životnog

ciklusa. Premda se može malo utjecati na temperaturu od klijanja do cvatnje,

u vrijeme klijanja temperatura se može kontrolirati izborom termina sjetve. U

vrijeme i nakon cvatnje problemi s temperaturom mogu se izbjeći pažljivim

odabirom kultivara osjetljivih usjeva, kao i izborom rokova sjetve.

Ako se toplo vrijeme pojavi rano, prednost ima uzgoj ranih kultivara

kriofilnih biljaka. Ako, pak, takva mogućnost nije realna, a postoji opasnost od

hladnog vremena u kasno proljeće, poželjan je uzgoj kultivara kraće

vegetacije. Slično, da bi se izbjegle štete u termofilnih biljaka, npr., kukuruza,

treba sijati kultivare kraće vegetacije u područjima s kratkim vegetacijskim

razdobljem.

Tri su praktična zahvata na koje se moguće ograničeno osloniti pri

kontroli temperature kako bi se smanjila šteta od mraza. Prvo, sustav

umjetnog kišenja katkad će dovoljno ugrijati zrak u blizini biljaka da se

spriječi mraz. To zagrijavanje, koje se zbiva zahvaljujući kapacitetu fizikalne

izmjene topline vode kojom se prska i zraka, povisit će temperaturu za samo

1.6 do 2.2 C, s otprilike -1 do -2 C, jedva na nešto iznad smrzavanja. Drugi

postupak, kojim se zagrijava zrak sasvim blizu usjeva, razumijeva korištenje

velikih ventilatora, koji su trajno postavljeni iznad voćnjaka i vinograda.

Pokretanjem zraka, oni premještaju topliji zrak prema zraku oko usjeva.

Gornji slojevi zraka mogu biti za više od 2.8 C topliji od zraka koji okružuje

usjev. Kako ventilatori taj zrak prisiljavaju da se pomiče prema dolje,

temperatura zraka se u dodiru s površinom biljaka povisuje za 1 do 3 C.

Dimljenje, kao treći postupak, koristi se za zagrijavanje voćnjaka. Pri tom se

zahvatu koristi neka vrsta naftnog plamenika kao grijača. Grijači se pale kada

se temperatura približi vrijednosti od 0 C, što podrazumijeva njezinu stalnu

kotrolu tijekom noći. Dimljenjem se temperatura može povisiti za više od 4

44


C. Vjetar može bitno umanjiti taj učinak. Krpe natopljene naftom i stare

gume ne smiju se spaljivati zbog polucije zraka.

Osim hoda temperature, broj bezmraznih dana također utječe na biljnu

proizvodnju. Bezmrazno razdoblje bitno varira od područja do područja.

Općenito, biljke se ne uzgajaju u područjima u kojima je bezmrazno razdoblje

kraće od 125 dana. Izuzetak čini uzgoj ozime i jare pšenice. Većina kultivara

ozime pšenice dovoljno je otporna da tolerira mraz u vrijeme sjetve. Taj se

usjev može uzgajati i u područjima u kojima bezmrazno razdoblje iznosi 100

do 110 dana, a jara pšenica čak u područjima s manje od 90 bezmraznih

dana. Mnoge perene krmne kulture, uključujući trave i neke leguminoze,

također su izuzetak pravila prema kojemu usjevi traže 125 bezmraznih dana.

Međutim, u područjima s manje od 125 bezmraznih dana smanjuje se prinos

u usporedbi s područjima s dužim vegetacijskim razdobljem. Suprotno tim

kulturama, usjevi poput pamuka zahtijevaju bezmrazno razdoblje od 200 i

više dana, kao i visoke temperature.

2.3.4. Termoperiodizam

Termoperiodizam je pojava koja predstavlja reakciju biljaka na

fluktuaciju temperature. Ili, drugim riječima, svi efekti temperaturnih razlika

između svijetle i tamne periode u životu biljaka, bez obzira na to radi li se o

stadiju cvatnje, zriobe plodova ili rasta usjeva, označuju se kao

termoperiodicitet. Premda se ne bi moglo reći da je termoperiodicitet

teoretski sasvim objašnjen, zadovoljavajuće objašnjenje moglo bi se svesti na

činjenicu da visoke temperature tijekom dana povećavaju produktivnost

transpiracije, a visoke noćne temperature pogoduju razgradnji stvorene

organske tvari, potičući respiraciju. Stoga se najpovoljnija bilanca stvorene

organske tvari postiže pri visokim dnevnim i niskim noćnim temperaturama.

2.3.5. Vernalizacija

45


Vernalizacija je fiziološka pojava vezana za cvatnju dvogodišnjih biljaka

pod utjecajem niskih temperatura. Niske temperature često djeluju

stimulativno na cvatnju biljaka, s obzirom na to da neke biljke ostaju u

vegetativnom stadiju bez pojave cvjetova dok nisu postigle stimulaciju pod

utjecajem niske temperature. To su kriofilne biljke i tog se razloga ne mogu

uspješno uzgajati u permanentno toploj klimi. Među njih spadaju pšenica, raž,

mrkva, šećerna repa, mnoge trave, jabuka itd. Nakon nicanja ozime pšenice

u jesen, nekoliko joj je mjeseci potrebna niska temperatura (gotovo -2 C)

kako bi nastala njezina vernalizacija. Vernalizacija je proces koji prisiljava

ozimu pšenicu da razvije cvjetne organe (klas) kada je izložena odgovarajućoj

dugoj fotoperiodi. Ako ozima pšenica nije vernalizirana, neće razviti

reprodukcijske organe, pa, prema tome, ni sjeme. Niske temperature u

ozimina također stimuliraju busanje. Mnoge voćke traže niske temperature u

tijeku mirovanja. Ako nisu, npr., trešnja, izložene niskim temperaturama

nekoliko mjeseci u razdoblju mirovanja, neće se razviti cvjetni pupovi.

1. EKOLOŠKO ZNAČENJE VJETRA, VJETROZAŠTITNI

POJASI I UTJECAJ VJETRA NA BILJKE

Vjetar ili, općenito, zračne struje pojavljuju se kao posljedica

neravnoteže u tlaku zraka između različitih točaka u atmosferi. Topao zrak se

podiže, a okolni hladan zrak nastoji zauzeti njegovo mjesto. Vjetar je važan

ekološki čimbenik u nizinskim područjima, uzduž obala i u planinama.

Ako se pri ocjenjivanju smjera najfrekventnijih vjetrova uzmu u obzir

samo deformacije koje trpi vegetacija, ne smije se zaboraviti da su one više

ili manje izražene, ovisno o jakosti vjetra ili dobi dana i razdoblju u kojem

vjetar puše. Tako jak vjetar koji se redovito ponavlja može saviti grane ili

vrhove stabala, izvaliti stabla ili lomiti njihova debla, neovisno o vremenu u

kojem puše, odnosno uzrokovati potpunu fizičku destrukciju, što je posljedica

ponavljanih mehaničkih tlačenja. U mnogim područjima jaki vjetrovi mogu

kidati plodove sa stabla, uništiti njihove cvjetove i ogoliti usjeve. Jaki vjetrovi

46


interferiraju s aktivnošću insekata u vrijeme polinacije, ali isto tako pomažu u

prenošenju, ali i širenju sjemena korova. Mnogo slabiji vjetrovi mogu katkad

imati iste učinke na oblik krošnje stabala uz uvjet da pušu u vrijeme kada se

razvijaju terminalni pupovi, tj. kada se godišnji izdanci produžuju. Tako u

umjerenim područjima mjesni vjetrovi slabog intenziteta, koji se pojavljuju

redovito u proljeće i tijekom noći, izazivaju jace deformacije u krošnjama

stabala nego mnogo jaci vjetrovi koji pušu danju u svim godišnjim dobima,

čak neredovitije. Može se naglasiti da je djelovanje vjetra na vegetaciju

obično mehaničko, rjeđe kemijsko (slani vjetrovi), a učinak mehanički i

biološki. Mehanički se, dakle, učinak vjetra opaža vrlo uočljivo na habitusu

biljaka, osobito u područjima u kojima vjetrovi postižu veliku brzinu i pušu

pretežno iz istog kvadranta. Učinak vjetra to je jaci što su biljke više, jer se

njegova brzina povećava s povećanjem udaljenosti od površine zemlje.

Nadzemni se organi jace ili slabije deformiraju, ovisno o snazi vjetra. Morski

(slani) vjetrovi koji nose cestice soli cesti su na jadranskoj obali i mogu

nanijeti velike štete vegetaciji ako je koncentracija soli velika. Štoviše, mogu

u toliko osoliti vegetaciju da mnoge jednogodišnje biljke, kao i lišce trajnica,

uginu. Nastaje defolijacija biljaka zbog plazmolitskog djelovanja visokih

koncentracija soli. Kada vjetar nosi cestice pijeska ili leda, nastaje abrazija.

Pupovi i kora mogu biti jako oštećeni. Noseći sitne cestice površinskog sloja

tla u obliku gustih oblaka prašine vjetar uzrokuje eroziju tla. Kada otpočne

erozija tla, stvaraju se nanosi, pa nisko raslinje može biti prekriveno i

ugušeno naslagama sitnih čestica.

1.1. Vjetrozaštitni pojasi (vjetrobrani)

Zaštita od ekscesivnih jakih vjetrova pruža jednu od mogućnosti

modificiranja (mikro)klime. Biljke mogu biti oštećene ekscesivnim hlađenjem,

visokim temperaturama, desikacijom ili izravnim mehaničkim povredama.

Zaštita od vjetra se odnosi na zgrade, naselja, komunikacije i poljoprivredne

površine. Nas, dakako, zanima zaštita poljoprivrednih površina. Vjetrobrane

47


nalazimo širom svijeta u predjelima u kojima ima čestih i jakih vjetrova. Mogu

se razlikovati mrtvi i živi vjetrobrani, odnosno barijere ili palisade.

Mrtve palisade pretežno se sastoje od suhozidova ili pletera, a žive se

barijere sastoje od trave, grmlja ili drveća. Vjetrobrani smanjuju kinetičku

energiju vjetra. Kada vjetar stigne do prepreke, jedan njegov dio prolazi kroz

nju, smanjujući brzinu, a ostali dio skreće uvis preskačući prepreku na visini

koja je tri do pet visina vjetrobrana. Budući da su ekološki uvjeti širom

svijeta vrlo različiti, i biljne su vrste (grmovi i drveće) koje se sade za

vjetrobrane vrlo različite i brojne. Govorit ćemo o našoj zemlji, prije svega o

izboru vrsta biljaka za vjetrobrane u našem obalnom području. Sredozemna

klima sužava broj biljnih vrsta prikladnih za vjetrobrane, pa prednost imaju

zimzelene vrste. To mogu biti stablašice (drveće) i grmovi, listopadni i

zimzeleni. Od stablašica za naš su obalni pojas glavne vrste čempres, bor,

cedar i tuja, a od grmlja lovor, planika, tamaris i ligustrun. Od listača za

hladnije se kontinentalne predjele može koristiti brijest, joha, topola, platana

itd.

Vjetrobrani mogu biti jednoredni i višeredni. Iako broj redova nije

ograničen, malokad ih je više od pet. Koliko će biti redova u vjetrobranu ovisi

o vjetrovima, tj. o jačini udara vjetra na nekom području i zaštiti koju “živa”

barijera u određenom slučaju treba trpjeti. Pravilo je pri podizanju vjetrobrana

da u sredini palisade budu visokostablašice. One su tzv. vodeći red. O njemu

ovisi do koje će razine biti neki prostor zaštićen od vjetra, a prema izrazu: 20

- 25 x h, u kojem je h = visina stabla u metrima.

Najvažnije je da glavni (zonski) vjetrobran bude okomit na udar

dominantnog vjetra, koji je ujedno i najštetniji. Mogu se tolerirati odstupanja

do 30. Na nagnutim terenima glavni se vjetrobrani podižu okomito na pad

terena i kao antierozijska mjera.

Uz gospodarske i stambene zgrade, staklenike (plastenike) i rasadnike

funkcija vjetrobrana je specifična. Tu vrijedi opće pravilo prema kojemu se

palisada podiže oko 30 metara od glavnih i 15 do 25 metara od gospodarskih

48


zgrada, dok staklenici (plastenici) i rasadnici zahtijevaju maksimalnu zaštitu,

uz osiguranje potpune insolacije zaštićenog prostora.

2. TLO (SUPSTRAT)

Tla su vrlo kompleksne prirodne tvorevine. Ona pružaju pogodan

supstrat iz kojega biljke mogu koristiti vodu, hraniva i kisik za disanje korijena

i u kojem se mogu ukorijeniti. Tla su nastala pod utjecajem trošenja stijena uz

sudjelovanje biljaka, životinja i mikroorganizama. Čimbenici koji zapravo

sudjeluju u stvaranju tla jesu matični supstrat, klima, reljef i topografija,

vegetacija i vrijeme. Tvorba tla se zbiva trošenjem stijena i akumulacijom

trošine u dovoljnim količinama da bi se stvorio medij (supstrat) za rast

biljaka. Ta se akumulacija zbiva, dakle, trošenjem stijena ili može biti

prouzročena djelovanjem vjetra (nakupljanje lesa), vode (aluvijalne i

marinske naslage) ili leda (glacijalne naslage). ^im se ti produkti trošenja

akumuliraju, počinje stvaranje tla. Prema jednoj od brojnih definicija tlo je

skup prirodnih tijela na Zemljinoj površini koja sadrže živu tvar i omogućuju ili

su u stanju omogućiti rast biljaka. Njegova su temeljna gornja ograničenja

vezana za nedostatak vode i zraka, a donja je ograničenja teško definirati,

premda se obično misli kako je to sveopća dubina zakorjenjivanja perenih

nativnih biljaka, granica koja je plitka u pustinjama i tundri, a duboka u

humidnim tropima.

2.1. Podrijetlo i stvaranje kulturnih tala

Teorijski promatrano, cjelokupna pedosfera pruža, u načelu,

mogućnosti za dobivanje kulturnih tala. Stoga su u agrosferi svijeta danas

zastupljena automorfna, hidromorfna, halomorfna i subakvalna tla raznih

tipova u vrlo različitim klimatskim uvjetima. Privođenjem kulturi ta su tla u

većini slučajeva izgubila svoja temeljna tipska fiziografska svojstva,

49


prvenstveno, dakako, u onom dijelu svog ekološkog profila koji se našao pod

antropogenim utjecajem, kao posljedica poremećenih tipskih procesa.

Većina tala koja se danas koriste nastala su od automorfnih, manje od

hidromorfnih i halomorfnih, a najmanje od subakvalnih tala. U novije se

vrijeme sve više privode kulturi tla pustinja, premda je, nažalost, prisutna i

obrnuta tendencija, usto progresivna, tzv. dezertifikacija, osobito u nekim

afričkim zemljama, zbog negativnih antropogenih utjecaja, ali i poremećenih

klimatskih prilika.

Među aktualnim poljoprivrednim površinama najviše je onih koje su bile

pod šumama i travnjacima. Izvorno su se obje te skupine razvile na različitim

tipovima tala, različitom reljefu i u različitim klimatskim uvjetima, što je,

dakako, različito utjecalo na njihovu prirodnu plodnost.

Preoravanjem travnjaka terestričkih tala u kratkom su razdoblju

stvorena poljoprivredna tla, u pravilu oranice, povoljne bonitetne vrijednosti.

U nekim slučajevima to je postignuto paljenjem, što je svakako ekstenzivniji

oblik privođenja travnjaka kulturi. Pri stvaranju poljoprivrednih površina od

travnjaka na hidromorfnim tlima pojavljuju se teškoće zbog njihova

nepovoljnog vodnog režima. Problem se u prošlosti rješavao mnogo teže

nego danas kada dobro uhodani redoslijed nužnih melioracijskih zahvata ne

mora činiti veće teškoće, ali svakako traži veće investicije.

Glavnina poljoprivrednih površina u našoj zemlji nastala je od šuma i

travnjaka, dakako, različito prema važnijim poljoprivrednim područjima.

Mogućnosti za njihovo proširenje vrlo su ograničene, pogotovo ako se ne žele

bitnije narušiti preostali prirodni ekosustavi. Najveće su svakako u dolini Save

i dolinama njezinih pritoka, manje u planinskom brdskom području, u kojem i

klimatske prilike upućuju na drukčije oblike poljoprivredne proizvodnje, ali ne

na oraničnu, a najmanje intenzivnu proizvodnju. Brdskoplaninsko, odnosno

litoralno područje obalnog pojasa traži i određene mjere sanacije sadašnjeg

stanja.

2.2. Efektivna dubina tla

50


Dubina tla važan je ekološki čimbenik svakoga pojedinog agrobiotopa,

jer o njoj ovise descedentni i ascedentni tokovi vode, premještanje (ispiranje)

hraniva, mogućnosti zakorjenjivanja, te zahvati obrade i gnojidbe. Na

formiranje tla, a samim time i na njegovu dubinu, uvelike utječe topografija.

Apsolutna dubina tla uvjetovana je genezom, ali više od toga njegovim

položajem u reljefu. Najdublja tla nalaze se u ravnicama u koje je materijal

nanesen vodom i vjetrom u velikim količinama. Relativno duboka tla nalaze

se također na blago nagnutu reljefu, jer ona još omogućuju dobro vertikalno

procjeđivanje vode, za razliku od jako nagnutih terena na kojima je jako

površinsko otjecanje vode. Taloženjem finih (koloidnih) cestica u mirnoj vodi

stajaćica (jezera i mora) nastaju duboka subakvalna tla (lakustralni i marinski

sedimenti), koja se obraduju nakon odvodnje. Na nagnutim terenima tla su

plitka, osobito na višim položajima u reljefu, što je najčešće posljedica erozije

vodom ili to što se nalaze u inicijalnoj fazi formiranja. No, plitka tla na

kamenitoj podlozi ili skeletna tla (kamenjari) mogu se pojaviti i u ravnici, što

ovisi i o geološkoj formaciji. Dubina tla ovisi o klimi i vegetaciji, a zatim o vrsti

matičnog supstrata, starosti tla i reljefu. Može se vrednovati kao apsolutna

dubina, ali za korištenje u poljoprivredi važnija je efektivna dubina, tj. dubina

fiziološki aktivnog profila pod kojom se razumijeva sitno rastresito tlo što služi

kao supstrat za zakorjenjivanje i normalno funkcioniranje korijenova sustava.

Prema efektivnoj dubini tla se mogu ovako klasificirati (Kovačević i

Jakšić, 1964, cit. prema Mihaliću, 1985):

Vrlo plitkaPlitkaSrednje dubokaDubokaVrlo duboka

< 25 cm25 – 50 cm50 – 90 cm 90 – 150 cm >150 cm

2.3. Tekstura i prirodna uslojenost tla

51


Tekstura (mehanički sastav) tla važna je za mnoga druga svojstva.

Tekstura utječe na kretanje i retenciju vode, konzistenciju i obradivost,

sposobnost bubrenja i stezanja, aeraciju i plodnost tla, da naglasimo samo

neka svojstva. Tekstura tla samo je pod neznatnim utjecajem obrade i drugih

zahvata ako oni nisu drastični. Pjeskovita tla, npr., lako se obraduju, dobro su

aerirana, što pogoduje dobru razvoju korijena, lako se vlaže, ali se također

brzo suše i lako gube hraniva ispiranjem. Teška glinovita tla (s više od 30 %

gline) sadrže vrlo male cestice koje su međusobno čvrsto povezane,

ostavljajući malo otvorenih pora, što znaci da ima malo prostora za ulaženje

vode u tlo. Stoga se ta tla teško vlaže, teško dreniraju i teško obraduju.

Pogodnost tla za uzgoj biljaka smanjuje se ako se prekomjerno povećava

sadržaj krupnog pijeska, šljunka i kamena, ili pak sadržaj glinastih cestica.

Sa stajališta uzgoja bilja, najbolja su ilovasta tla. Bonitetna vrijednost

kulturnog tla povećava se od skeleta prema ilovači, a zatim pada prema glini.

Uzgoj kultura na ekstremno lakim skeletnim tlima praktički je onemogućen,

kao i na ekstremno teškim glinenim tlima, pogotovo ako su u predjelima s

nedostatkom ili viškom oborina. Ipak, skeletna tla u usporedbi s vrlo teškim

glinastim tlima pružaju veće mogućnosti kao supstrati. Poznati su primjeri

uzgoja, primjerice, vinove loze i lucerne na šljunkovitim tlima ako ima

dovoljno vode.

2.4. Prirodna dreniranost tla

Dreniranost (ocjednost) tla može se definirati kao uklanjanje suvišne

vode iz korijenskog sloja (rizosfere). Brzina kojom voda ulazi u tlo ovisi o

udjelu krupnih pora u površinskom sloju i pod utjecajem je svih onih

čimbenika koji utječu na njihov broj i stabilnost. Razlikujemo sljedeće razrede

ocjednosti tla:

I. razred - ekscesivno ocjedna tla vrlo brzo gube vodu, što ih čini

neprikladnima za uzgoj poljoprivrednih kultura. Ako je klima aridna, kulture

trpe od velikog deficita vode. U ovaj razred spadaju skeletna tla i grubi

52


pijesci. Biljna je proizvodnja na njima nesigurna, a prinosi niski ako se tlo ne

natapa.

II. razred - jače ocjedna tla. Prema nepovoljnosti približavaju se

ekscesivno ocjednim tlima. Prema teksturi to su pjeskulje. Izbor kultura je

sužen, a prinosi niži i promjenljivi u jednogodišnjih kultura. Dublji supstrati

mogu biti povoljni za vinovu lozu koja osigurava vino dobre kvalitete.

Međutim, u humidnoj klimi njihova proizvodnost jako raste i povećava se

izbor kultura. Koherentnost im se može bitno povećati primjenom organskih

gnojiva, kao i nekim drugim postupcima (npr., glinjenjem).

III. razred - ocjedna tla zapravo su dobar supstrat za sve kulture, budući

da imaju povoljne vodozračne odnose. Ocjednost se može povećati

površinskim otjecanjem ako je tlo nagnuto. Ocjedna su tla osobito pogodna

za kulture koje se dublje zakorjenjuju i one manjeg konzuma vode.

IV. razred - umjereno ocjedna tla srednje su teškog mehaničkog sastava.

Napetost, odnosno konveksnost površine uvjetuje umjereno do brzo

površinsko ocjeđivanje. Ova su tla pogodna za kulture većeg konzuma vode,

osobito za leguminoze.

V. razred - nepotpuno ocjedna tla težeg su mehaničkog sastava ili imaju

u profilu zbitiji i, samim time manje propustan sloj ili se pojavljuju visoke

podzemne vode. Kao supstrati za uzgoj bilja manje su povoljna, a dominiraju

kulture koje zahtijevaju više vode. U ovim tlima potrebno je povećati

dreniranost, što se može postići melioracijskim hidrotehničkim i

agrotehničkim zahvatima.

VI. razred - slabo ocjedna tla. Slaba dreniranost može biti posljedica samo

teškoga teksturnog sastava. Često su to kombinacije težeg mehaničkog

sastava i nepovoljnih prilika u tlu i na tlu. To se najviše odnosi na nepovoljan

položaj u reljefu, nakupljane površinskih voda, visoku podzemnu vodu i

humidnu klimu. Tla ovog razreda najpovoljnija su za travnjake, a za uzgoj

oraničnih kultura nužno ih je meliorirati.

VII. razred - vrlo slabo ocjedna tla. To su prvenstveno tla teškoga

teksturnog sastava. Ipak, glavni im je nedostatak njihov položaj u reljefu, tj.

53


nalaze se u depresijama. Zbog toga se u njima nakuplja vlastita i tuda

(poplavna) voda. Ova su tla veoma nepovoljni supstrati koje treba meliorirati.

Izbor kultura vrlo je ograničen. Tla su pogodna za permanentne travnjake i

uzgoj riže u kasetama. Za ostale kulture treba ih prethodno meliorirati ili se

takva tla uopće ne iskorištavaju.

2.5. Kamenitost i stjenovitost tla

Skeletna i skeletoidna tla zauzimaju značajne površine u svijetu. U

našoj su zemlji osobito zastupljena u litoralnom području. Udio tla koji je

zaposjednut kamenjem većim od 25 cm u promjeru odgovara kamenitosti tla.

Pod kamenom se razumijeva onaj dio skeleta koji se može vaditi i premještati

ili mljeti, a pod stjenovitošću eksponirane stijene ili površine vrlo blizu

kamene podloge (do dubine obrade), tj. živi kamen koji je dio podloge i koji

se ne može pomicati). U poljoprivredne svrhe mnogo se više koriste kamenita

nego stjenovita tla. Kamen i stijena su smetnja u obradi tla, smanjuju aktivnu

površinu koja bi mogla primati vodu i hraniva, odnosno ukupnu proizvodnu

površinu.

Kamenitost tla______________________________________________________________________Klasa Udio

kamena, % Iskoristivost za uzgoj kultura______________________________________________________________________0 <0.01 Kamen čini neznatne smetnje pri obradi i drugim

zahvatima. Lako se može ukloniti. Proizvodna je površina neznatno smanjena, pa se na tlu uzgajaju

sve kulture.___________________________________________I. 0.01-0.1 Tlo se može obrađivati, ali se već pojavljuju određene

smetnje. Razmak medu kamenjem je 10 do 30 m. Kamen se može ukloniti. Proizvodna površina donekle je smanjena. Tlo je još prikladno za uzgojsvih kultura.

______________________________________________________________________II. 0.1 do 3 Razmak medu kamenjem je 1.5 do 10 m. Stoga su

54


smetnje pri obradi već izražene, a proizvodna po-vršina smanjena. Može se očistiti od kamenja. Teškoće se pojavljuju pri korištenju složenije mehanizacije. Ne mogu se uzgajati okopavine. Tlo je pogodnije za žitarice.

_______________________________________________________________________III. 3 do15 Razmak medu kamenjem je 0.8 do 1.5 m. Nije mo-

guća obrada ili se ona obavlja s velikim teškoćama.Dominira ručni rad. Proizvodna je površina bitno smanjena. Tlo je prikladno za uzgoj drvenastih kultura i ekstenzivan uzgoj povrća i žitarica.

_______________________________________________________________________IV. 15 do 90 Razmak medu kamenjem manji je od 0.8 m . Kamen

se ne može ukloniti. Tlo je prikladno samo za drvenaste kulture, ali sa slabijim uspjehom.

Ekstenzivni pašnjaci i šume. _______________________________________________________________________V. >90 Šume ili goleti. Prakticira se sječenje sočnih

dijelova drveća (lisnik) ili paša (brst). _______________________________________________________________________

Stjenovitost tla_______________________________________________________________________Klasa Udio

stijena, % Iskoristivost za uzgoj kultura_______________________________________________________________________0 <2 Tlo je pogodno za veći broj kultura. Praktički nema

smetnji u uporabi mehanizacije._______________________________________________________________________I. 2 do 10 Razmak medu stijenama je 30 do 90 m. Moguć

je uzgoj okopavina, što znaci da izbor kulturanije ograničen. Proizvodna je površina nešto sma-njena. Pojavljuju se teškoće u primjeni širokozah-vatnih agregata.

_______________________________________________________________________II. 10 do 25 Razmak medu stijenama je 10 do 30 m. Tla nisu

pogodna za uzgoj okopavina. Odgovaraju prven-stveno za drvenaste kulture i travnjake. Mogućaje primjena samo lakše mehanizacije.

_______________________________________________________________________III. 25 do 50 Razmak medu stijenama je 3 do 10 m. Prevladava

ručni rad. Proizvodna je površina bitno smanjena. Primjenjuju se eksplozivi. Tlo je donekle iskoristivo za ekstenzivan uzgoj drvenastih kultura, za travnjake i

šume.______________________________________________________________________IV. 50 do 90 Razmak medu stijenama manji je od 3 m. Vrlo

ograničeno iskorištavanje za poljoprivredu. Ne-moguća primjena mehanizacije. Ekstenzivni tra-vnjaci, ali prvenstveno šume.

______________________________________________________________________V. >90 Goleti ili šume.

55


2.6. Slojevi antropogenog tla

Radikalnim mehaničkim, ali i drugim zahvatima izvorne tipske značajke

nekog tla mogu se toliko izmijeniti da ih je nužno posebno sistematizirati. S

tim u vezi Mihalić (1985) antropogena tla svrstava u atipičnu skupinu i uže u

skupinu “poremećenih” tala. Neka je tla covjek malo izmijenio, neka vrlo

radikalno (rigosol), a neka u potpunosti (hortisol). Dubina i intenzitet

zahvata u pedosferu veoma su različiti, no za postizanje visokih i stabilnih

prinosa nužno je stvoriti duboki oranični sloj tla koji ce omogućiti korijenju

biljaka da prodire na veću dubinu, a poljoprivrednim kulturama manju

ovisnost o nepovoljnim ekološkim uvjetima, osobito suši. Suština je, dakle,

antropogenizacije tla da se stvori novi sloj kakvog nema u tlima slobodne

prirode. Taj se sloj naziva mekotom ili antropogenim slojem. Mekota je

površinski sloj tla u dodiru s atmosferom dubok 8 do 45 cm, što bi se moglo

uzeti kao najveća dubina do koje se ore i u kojoj se nalazi glavnina biljnog

korijenja.

3. RELJEF

Reljef je važan čimbenik pri stvaranju tla zbog svojeg utjecaja na

njegovu temperaturu, otjecanje vode i biljni pokrivač. Sa stajališta zaštite tla,

reljef ima posebno značenje za vodni režim tla, jer uvelike određuje količinu

vode koja utječe na genezu tla i razvoj biljaka. Na ravnome tlu odgovarajućeg

stupnja infiltracije svu oborinsku vodu koja se ne ispari upija tlo. Naprotiv, na

nagnutom tlu dio vode otječe i akumulira se na nižim položajima. Zbog toga i

niza drugih čimbenika bonitet nekog tla uvelike ovisi o njegovu položaju u

reljefu. Poljoprivredna su tla razmještena na različitim oblicima reljefa, od

potpuno ravnih terena do granica na kojima je moguć uzgoj bilja. Stoga,

prema svojoj temeljnoj namjeni, poljoprivredna tla moraju biti u ravnoteži

56


prirodnih sila i pogodna za uzgoj bilja. U protivnome gube svoju plodnost, pa

prema tome i svoju temeljnu namjenu, jer više ne mogu služiti kao pogodni

supstrati za uzgoj poljoprivrednih kultura. Potrebnu stabilnost najlakše je

postići na ravnom ili pretežno ravnom terenu. S povećanjem nagiba terena,

sve je teže održavati ravnotežu prirodnih sila. U istom smislu rastu i teškoće

pri uzgoju poljoprivrednih kultura, odnosno obavljanju pojedinih agrotehničkih

zahvata. Položaj antropogenog tla u reljefu jedan je od značajnih pokazatelja

njegove vrijednosti. Razlikujemo pet glavnih oblika reljefa: 1. megareljef

(horizontalne dimenzije do 100 km, a vertikalne do 1 000 m), 2. makroreljef

(horizontalne dimenzije do nekoliko desetaka kilometara, a vertikalne do

nekoliko desetaka metara), 3. mezoreljef (horizontalno 100 do 200 m, a

vertikalno 10 do 20 m), 4. mikroreljef (horizontalno od 2 do 50 m, vertikalno

do 1 m) i 5. nanoreljef (horizontalno 10 cm do 1 m, vertikalno 0.5 m). Za

ocjenu bonitetne vrijednosti antropogenog tla osobito je važan makroreljef,

premda na plodnost tla utječu i vrlo male razlike u nanoreljefu. Površine tla

vrednuju se prema položaju u reljefu, a prema nagnutosti dijele se na pet

klasa:

I. klasa - tereni nagiba od 0 do 3. To su ravne do vrlo blago

položene površine. Prave ravnice su tereni kojih nagib ne prelazi 0.5. Na

njima ne nastaje erozija vodom, ali je moguća erozija vjetrom. Na tim se

terenima može zadržavati voda, a može doći i do ispiranja hraniva, ovisno o

tome je li tlo težeg teksturnog sastava i zbito ili je teksturno lakše i propusno.

Najpovoljnijim se smatra nagib od 0.5 do 1, eventualno 2, na kojem se voda

može površinski ocjeđivati, a nema erozije. Vrlo su povoljni i tereni s nagibom

od 1 do 3 na kojima se povećava površinsko otjecanje, koje već može prijeći

granicu na kojoj počinje proces erozije.

II. klasa - tereni nagiba od 3 do 7. Premda se pri takvu nagibu već

može pojaviti erozija, to su još dobra poljoprivredna tla na kojima se mogu

uzgajati sve kulture. I na njima je insolacija gotovo ujednačena. Svakoj se

biljci može osigurati vegetacijski prostor. Svi uzgojni zahvati obavljaju se bez

teškoća. Međutim, ti tereni traže antierozijske zahvate koji se prije svega

57


svode na korekturu reljefa. Oni razumijevaju snimanje terena prema

izohipsama, a zatim iskolčavanje pojasova ili kontura, koje se oblikuju

posebnim strojevima. Svi se zahvati (oranje, sjetva, kultiviranje itd.) obavljaju

okomito na pad terena. Time se gotovo u potpunosti osigurava zaštita od

erozije oborinama slabog do umjerenog intenziteta, ali malo ili nikako od

povremenih jakih kiša koje uništavaju redove kontura. Opasnosti od erozije

povećavaju se s povećanjem nagiba.

III. klasa - tereni nagiba od 7 do 15. Na tim su terenima već bitna

ograničenja za uzgoj poljoprivrednih kultura jer su na njima, osobito ako

nema prirodnog i zaštitnog biljnog pokrova, erozijski procesi jaki. Stoga je,

ako površina nije zatravljena, nužno terasiranje (široke “položene terase”).

Tako uređen teren prikladniji je za drvenaste kulture (voćke i vinovu lozu).

Pokosi terasa moraju biti zatravljeni. Insolacija je već donekle nejednaka, pa

je za ovu klasu nagiba terena važna i njegova ekspozicija. Prednost imaju

sunčane ekspozicije, što se prvenstveno ogleda u kakvoći, ali i u visini

prinosa. Svi uzgojni zahvati obavljaju se uzduž terasa uz korištenje

odgovarajuće mehanizacije.

IV. klasa - tereni nagiba od 15 do 30, odnosno 40. To su već jako

strmi tereni na kojima su, ako nema biljnog pokrova, prisutni procesi

ekscesivne erozije, zbog čega je apsolutna dubina tla smanjena, a bonitetna

vrijednost mu je niža. Razlike u insolaciji između osojnih i prisojnih strana vrlo

su izražene. Nažalost, u brdskim područjima s jačim demografskim pritiskom

koriste se i tako strmi tereni za uzgoj oraničnih kultura na vrlo primitivan

način, gotovo u potpunosti ručnim radom, pa se ne govori o oranici već o

kopanici. Prinosi su promjenljivi i u prosjeku niski, a uloženi rad nerazmjerno

velik. Takva tla nije moguće očuvati od ekscesivne erozije, pa obrađeni

slojevi tla gotovo u cijelosti bivaju ubrzo potpuno odneseni, a teren ogoljen

do geološke podloge. Takvi se tereni moraju napustiti. Pri korištenju takva

terena nameče se terasiranje kao jedini zahvat kojim se može održati

ravnoteža prirodnih sila. Kako bi se, dakle, provela korektura reljefa, nužni su

skupi zemljani i građevinski radovi. Podižu se strme, uske terase, cesto

58


posebno učvršćene odnosno podzidane. Na manjem nagibu i nižim terenima

prevladavaju voćke, a na strmijim, ali isključivo sunčanim ekspozicijama,

vinova loza. Na osojnim stranama cesto se ne mogu uzgajati drvenaste

kulture. Tereni s takvim nagibom mogu se koristiti kao travnjaci. Tratinu

treba čuvati da se ne otvori put opasnim erozivnim procesima.

V. klasa - tereni s nagibom većim od 40. Na tim su terenima

razvijena plitka tla na kojima su prirodan pokrivač šume ili travnjaci. Obično

su to početni stadiji u stvaranju trošina na geološkoj podlozi. Ponegdje na

površinu izbija kamen, pa su to goleti. Na tako strmim terenima prirodna je

erozija vrlo intenzivna. Uništenje prirodne vegetacije vrlo je opasno, jer

dovodi do katastrofalne bujice i poplave nizinskih vodotoka, gdje se nalaze

veće poljoprivredne površine. Stoga bi vododjelnice morale biti pod prirodnim

biljnim pokrivačem, šumama i travnjacima. Bilo kakvi zahvati saniranja

terena i regulacije vodotoka bez toga ne mogu biti uspješni. Isključena je

svaka mogućnost uzgoja poljoprivrednih kultura. Tereni koji pripadaju ovoj

klasi smatraju se apsolutno šumskim tlima. Prema tome, ta se tla ne bi

smjela prevoditi u obradiva jer su za to prirodni čimbenici izrazito nepovoljni.

Isključeno je i terasiranje zbog složenosti i skupoće takva zahvata, te vrlo

cesto veoma plitkog tla i konfiguracije terena. Ako se ipak provodi

terasiranje, nije uvijek moguće cijelo područje obuhvatiti terasama. Mjesta

nepovoljne konfiguracije stalna su i opasna žarišta ekscesivne erozije pa

mogu ugroziti i same terase. Stoga sva kritična mjesta treba zatraviti. Ona se

nazivaju putovima za otjecanje vode.

4. BIOLOŠKI PRIROD I PRINOS

Rast i razvoj organizama glavno je obilježje života. Za biljke s

biološkoga stajališta to znaci da fotosinteza nadilazi respiraciju, s

biokemijskoga da je prirast tvari veći od utrošenih, a s ekonomskog da je

učinak u proizvodu veći od troškova. Fenomen života kao i rast javljaju se u

59


ekološkoj sredini u kojoj su prisutni svi čimbenici potrebni za opstanak živih

bića. Rast je povezan s takvim čimbenicima i mehanizmima kao što su klima,

fizikalna i kemijska svojstva tla, pristupačnost hraniva, vode, svjetla i drugih

biofaktora. Zakoni života vrijede za sve organizme, tj. autotrofne i

heterotrofne, bez obzira na to je li rijec o slobodnoj prirodi ili agrikulturi. Svi

su organizmi podvrgnuti općim biološkim zakonima rasta i razvoja, što je u

izravnoj vezi s evolucijom živih bića. Naša razmatranja usmjeravamo, dakako,

samo na kulturne biljke. Pri tome, u svezi s osnovnim ciljem uzgoja

poljoprivrednih kultura pod biološkom prirodom razumijevamo ukupnu

nadzemnu i podzemnu masu koju je stvorila neka kulturna biljka na jedinici

površine, dok dio biološkog priroda zbog kojega se neka kultura uzgaja, a

istodobno ima i ekonomsku, odnosno tržišnu vrijednost, nazivamo prinosom.

Drugim riječima, prinos je sadržan u biološkom prirodu čini njegov najvažniji

dio s dvije bitne komponente: količinom i kakvoćom. Za podmirenje osnovnih

potreba čovjeka i domaćih životinja važnija je količina, a tek potom kakvoća.

Kakvoća se može identificirati sa sadržajem poželjnih komponenata u

dobivenom proizvodu.

4.1. Plodnost tla

Različite su definicije za plodnost tla. Prema najjednostavnijoj, moglo bi

se reci da doprinos tla produktivnosti označava njegovu plodnost. To je

sveobuhvatna definicija koja pokriva fizikalne, kemijske i biološke aspekte tla.

Uža definicija plodnosti tla ograničava se na njegov hranidbeni status.

Plodnost djevičanskog tla jest njegov kapacitet da zadovolji potrebe prirodne

uravnotežene populacije, a plodnost oraničnog tla njegova je mogućnost da

posluži za uzgoj kulturnih biljaka.

Prema drugoj definiciji plodnost je sposobnost tla da osigura potrebe

biljaka za hranivim tvarima, vodom, zrakom, toplinom, tj. da osigura pogodne

uvjete za razvoj korijenova sustava i dr., odnosno plodnost, kao opći

pokazatelj svih svojstava tla, jest sinteza kemijskih, fizikalnih, vodnih, zračnih

60


i toplinskih svojstava. Plodnost nije apsolutno apstraktno svojstvo tla, ona je

naime, u čvrstim uzajamnim odnosima s određenim biljkama. Neki autori

razlikuju prirodnu, efektivnu ili ekonomsku i potencijalnu plodnost tla,

neki samo efektivnu i potencijalnu (Gračanin, 1947), a može se podijeliti i

na primarnu, prirodnu, tradicionalnu i tehnološku plodnost (Edelman,

1963).

Prema Gračaninu (1947) plodnost tla njegovo je kompleksno svojstvo

koje ga čini manje ili više sposobnim supstratom za uzgoj bilja. Prema istom

autoru potencijalna je plodnost definirana konstelacijom svih čimbenika tla

(geološkim podrijetlom, teksturom, tipskom pripadnošću, reljefom, klimom i

vodnim režimom), a efektivna intenzitetom svih vrijednosti edafskih

vegetacijskih čimbenika (sadržaja i kakvoće humusa, teksture, posebno

udjelom gline i praha, stupnja zasićenosti adsorpcijskog kompleksa bazama,

sadržajem biljci pristupačnih hraniva itd.). Za biljnu je proizvodnju bitna

efektivna plodnost tla, pa su i brojni agrotehnički zahvati usmjereni na njeno

povećanje. Ona je zapravo rezultat čovjekova djelovanja na tlo s određenom

prirodnom plodnosti u određenim ekonomskim i društvenim uvjetima. Ovisi o

količini i kakvoći uloženog rada u tlo, pa se kao glavni čimbenik koji određuje

efektivnu plodnost pojavljuje stupanj znanstveno-tehničkog napretka i

karakter društveno-ekonomskih odnosa. Primarna plodnost tla, prema

Edelmanu (1963), akumulirana je u tlima slobodne prirode, razvijenima pod

nativnom vegetacijom. Dobro poznata poslovična plodnost nekih iskrčenih

tropskih područja ili legendarna plodnost stepskih i prerijskih tala primjeri su

primarne plodnosti tla postignute prvobitnom vegetacijom, a samo neznatno

pod utjecajem tvorbe tla. Osobito je važna količina vrijednog humusa i biljnih

hraniva. Nakon privođenja tla kulturi, koristi se taj prirodni potencijal tzv.

“djevičanskih tala”. Primarna je plodnost kratkog vijeka. U nekim slučajevima

traje samo nekoliko godina, u drugima i do pola stoljeća. Nakon tog razdoblja

plodnost tla se usmjerava prema prirodnoj plodnosti, tj. aktiviranju biljnih

hraniva trajnim procesom trošenja.

61


Prirodna plodnost slijedi nakon iscrpljivanja primarne plodnosti. Ona je

najuže povezana za pedološka svojstva određenog tipa tla. Pri tome je važna

apsolutna, ali i fiziološki aktivna dubina tla, reljef, teksturni sastav,

stratigrafija, prirodna dreniranost, odnosno vodozracni odnosi, struktura,

sorpcijska sposobnost tla i kolicina biljci pristupacnih hraniva itd. Na

oraničnim tlima prirodna plodnost glavni je pokazatelj sposobnosti tla kao

supstrata za uzgoj kultura.

Tradicionalna plodnost pokazuje kako je dugotrajna antropogenizacija

utjecala na plodnost tla. Ona je zapravo klimaks plodnosti nekoga tla pri

tradicionalnoj agrotehnici, pod kojom razumijevamo primjenu stajskog

gnojiva, pliću obradu i uzgoj leguminoza, prvenstveno krmnih. Naime, tla

velikog dijela Europe i susjednih područja Azije i Afrike koriste se gotovo 8

000 godina, pa se zahvatima obrade radikalno izmijenila njihova plodnost u

smislu njezina poboljšanja. Suprotno tome, neracionalnom ispašom domaćih

životinja na neobrađenu tlu gubi se dio prirodne plodnosti, dok je stajsko

gnojivo korišteno na obrađenim površinama pridonijelo također povećanju

njihove plodnosti. Danas, međutim, tradicionalna plodnost ima izrazito

regionalan karakter.

Tehnološka plodnost tla oslanja se na prirodnu plodnost ili se od

neplodnih tala stvaraju antropogena tla. Tradicionalna plodnost imala je

presudnu važnost sve do uvođenja mineralnih gnojiva. Nakon toga, ideje o

plodnosti tla radikalno su se izmijenile, a mineralna su gnojiva samo jedna

komponenta unutar kompleksa agrotehničkih i hidrotehničkih melioracija.

Plodnost tla zapravo ovisi o primjeni znanstvenih i tehničkih spoznaja. Temelj

plodnosti tla danas uvelike leži izvan samog tla. Premda je tehnološka

plodnost rezultat radikalnih i složenih zahvata, još je sukladna sa stvarnim

svojstvima tla, ali u manjem opsegu od tradicionalne ili prirodne plodnosti.

Glavni elementi plodnosti tla. To su sorpcijska sposobnost tla za

hraniva i količina fiziološki aktivnih hraniva, reakcija (pH - vrijednost) tla,

sadržaj i oblik humusa, struktura tla, te kapacitet tla za vodu i zrak. O

pojedinim elementima plodnosti tla, prvenstveno o reakciji tla i sadržaju

62


kalcija u njemu, strukturi tla i vodozračnom režimu tla, posebno se govori u

odgovarajućim poglavljima, kada se ujedno navode mjere popravka

navedenih parametara kemijske i fizikalne plodnosti tla.

U vezi sa sorpcijskom sposobnosti valja reci da tlo osigurava vezanje

biljnih hraniva i njihovo usvajanje od biljaka. Sa stajališta ishrane bilja važno

je da se hraniva dobro vežu na adsorpcijski kompleks tla i da se lako

desorbiraju. Budući da plodnost tla ovisi o količini biljci pristupačnih hraniva,

prekomjerno je fiksiranje i ispiranje hraniva štetno.

Fizikalna svojstva tla uvelike utječu na njegovu plodnost. Utjecaj

teksture manifestira se na više načina. Pjeskovita tla su porozna, s visokim

stupnjem infiltracije uza slabo zadržavanje vode. Suprotno njima, glinovita tla

imaju niski stupanj infiltracije, dobro zadržavaju vodu i slabo su drenirana.

Korijenje prodire mnogo lakše u pjeskovitim nego u glinovitim tlima. Srednje

teška tla nalaze se između laganih i teških tala glede poroznosti, retencije

vode i dreniranosti.

Struktura tla zajedno s teksturom upravlja poroznošću tla, utječući tako

na vodozračne odnose, zakorjenjivanje i metaboličku aktivnost flore i faune

tla.

Sposobnost tla da osigura potrebnu vodu za biljke ima ogromnu

važnost za njegovu plodnost. Vodni se potencijal u tlu smanjuje njezinim

gubitkom iz tla transpiracijom i evaporacijom. U pjeskovitim tlima vodni je

potencijal podvrgnut čestim promjenama, pa je nužno nadoknaditi izgubljenu

vodu, što se postiže oborinama ili natapanjem.

I aeracija tla snažno utječe na njegovu plodnost. Adekvatno osiguranje

kisika potrebno je za respiraciju korijenja, koja utječe na biljni metabolizam,

što je opet u vezi s usvajanjem hraniva. Slaba aeracija pojačava redukcijske

procese u tlu, usporava se razgradnja organske tvari.

Utjecaj temperature na plodnost tla može biti posredan i neposredan.

Intenzitet izmjene tvari svih organizama koji se koriste tlom kao medijem u

kojem žive pod utjecajem je temperature. Niska temperatura smanjuje

usvajanje hraniva i vode. Venuće biljaka može, primjerice, biti izazvano

63


natapanjem hladnom vodom. Ako su temperature izvan optimuma za klijanje

sjemena nekog usjeva, bilo da su više ili niže od njega, one taj proces mogu

usporiti, isto tako kao što niske temperature mogu usporiti razvoj klijanaca i

učiniti ih osjetljivima na bolesti. Temperature tla mogu se donekle izmijeniti

agrotehničkim zahvatima, npr., primjenom malča ili natapanjem.

Problem kemijske plodnosti tla vrlo je kompleksan. U modernoj

poljoprivredi izrazito snažan utjecaj na plodnost tla ima gnojidba, dakako, u

načelu više mineralna nego organska, kao i drugi kemijski zahvati u tlo,

osobito oni melioracijskog karaktera. Njihov je utjecaj mjerljiv preko promjena

reakcije tla, statusa biljci pristupačnih, ali i ukupnih hraniva u tlu, količine i

karaktera humusa itd. O tome će biti više rijeci u posebnom poglavlju.

Plodnost tla usko je povezana i s njegovim biološkim svojstvima. Biljke

koje uzgajamo u kompeticiji su s korovima i mikroorganizmima. Različite

vrste mikroorganizama sudjeluju u brojnim reakcijama u tlu, koje mogu biti

korisne, neutralne ili štetne za uzgajane usjeve. Slično tome, i fauna koja živi

u tlu također može štetiti ili koristiti njegovoj plodnosti. Mikroorganizmi i

fauna tla sudjeluju u transformaciji mnogih supstancija u tlu. Razgradnjom

organskih rezidua oslobađaju se hraniva kojima se koriste biljke, ali se

povećava i količina humusa. U tlima sa širokim odnosom ugljika i dušika

mikroorganizmi su u kompeticiji s biljkama za dušik i druga hraniva. Neke

bakterije vežu atmosferski dušik, unoseći ga tako u tlo. Druge pretvaraju

amonijak u nitrite i nitrate, ali ima i onih koje djeluju u supstrotnom smjeru.

Intenzifikacija poljoprivrede iziskuje masovnu primjenu mineralnih

gnojiva, pesticida, uvođenje specijaliziranih plodoreda i različitih sustava

obrade tla, izvođenje agromelioracija i hidromelioracija i dr., što opet

uzrokuje promjene ekoloških osobitosti, a time i strukture mikrobiološke

zajednice i njezine biološke aktivnosti. Uvjete životne aktivnosti

mikroorganizama i mobilizacije biljnih hraniva osobito snažno mijenjaju

različiti načini obrade tla.

Ugorenost tla. Pod utjecajem egzogenih i endogenih čimbenika tlo je

podvrgnuto stalnim promjenama. Neki su od tih čimbenika biogenoga, a neki

64


abiogenoga podrijetla. Prvi se odnose, ako je riječ o poljoprivrednom tlu, na

kulturne biljke i korove kao njihove stalne pratioce, te mikroorganizme i

faunu tla. Drugi su vezani prvenstveno na klimu, odnosno njezine

hidrotermičke značajke, ali i sve agrotehničke zahvate koji zadiru u fizikalni i

kemijski kompleks, pojačavajući djelotvornost biokomponente tla, osobito

bakterija. Povoljno stanje tla nazvano je ugorenošću i još je u antici bilo

sinonim za plodnost. Ugorenje se može promatrati i u sklopu nacina

korištenja tla, kao i temperaturnih ekstrema, pa se u tom smislu razlikuje

sljedeći oblici ugorenosti: ugorenost od zasjenjivanja kulturom ili

malčiranjem, ugorenost od pretkulture, ugorenost od gnojidbe, ugorenost od

negativnih temperatura (mraza) i ugorenost od vrućine. Naglasimo ipak da se

pravim ugorenjem može smatrati samo ono koje je postignuto radom

mikroorganizama, pa i makroorganizama tla. Svi ostali oblici ugorenosti samo

su prividni i efemerni po svojoj prirodi.

Ugorenost od zasjenjivanja kulturom ili malčiranjem proistječe odatle

što je tlo zaštićeno od štetnih atmosferilija i cijelom je dubinom oraničnog

sloja povoljno za rad mikroorganizama i makroorganizama tla. Malčevi

organskog podrijetla (kompost, stajski gnoj) jako stimuliraju procese ugorenja

tla, jer istodobno djeluju i kao gnojidba. Ugorenost od predusjeva posljedica

je pozitivnog djelovanja nekih usjeva na nositelje tog procesa. Medu takve

spadaju grahorice, luk, uljana repica i neke djeteline. Negativno, odnosno

destimulativno djeluju strne žitarice.

4.2. Značenje gujavica u održavanju plodnosti tla

Darwin (1881) bio je prvi koji je upozorio da gujavice sudjeluju u

formiranju i razvoju tla. Njegovi zaključci bili su jasni iskaz korisnih utjecaja

gujavica na plodnost tla. Od Darvinova vremena publicirana je golema

literatura o toj problematici, pa je i uloga gujavica sve jasnija. One utječu na

fizikalna svojstva bušenjem “hodnika”, deponirajući izmet na površini i unutar

tla, te miješajući horizonte i unoseći u tlo biljni nastor. To rezultira općim

65


povećanjem poroznosti i aeracije tala, te popravljanjem njihovih hidrauličnih

svojstava i stabilnosti strukture. Pomažu također pri formiranju profila tla

hraneći se sitnim cesticama. Njihov izmet katkad štiti tlo od erozije i cesto je

bogatiji hranivima od okolnog tla. Neka istraživanja pokazuju i štetno

djelovanje gujavica na strukturu tla, pa odatle i na prinos. Mineralizacijom

organske tvari, što potiču gujavice, oslobađanje hraniva može biti tako

intenzivno da ih biljke odmah ne iskoriste, pa se ona ispiru iz površinskih

slojeva tla.

Danas su velike zajednice gujavica drastično izmijenjene ili uništene

primjenom mehanizacije i zbog polucije. Sve se veća pozornost pridaje

unošenju lokalnih populacija u tlo ili populacija iz različitih geografskih

područja prilagođenih izmijenjenim uvjetima u tlu.

Aktivnost entomofaune, unutar nje posebno gujavica kao popravljača

strukture i indikatora plodnosti tla, pod snažnim je utjecajem konzervacijske

obrade tla. Broj gujavica povećava se u tlu ako se ono ne ore. Način obrade

tla veoma utječe na biomasu gujavica, a njihova uloga u popravljanju

plodnosti upravo ovisi o njihovoj biomasi. Ako se pretpostavi da 1 g gujavica

(svježa masa) probavi 0.2 g suhog tla, onda 50 g gujavica može obraditi 15

t/ha tijekom aktivnosti od 150 dana. Ustanovljen je signifikantan pozitivni

utjecaj izravne sjetve na pojavu gujavica s osobitim naglaskom na Lumbricus

terrestris, kojih se broj povećao devet puta. Krajem 40-ih godina ovoga

stoljeća u Californiji, a 80-ih u nas počela se razvijati tehnologija proizvodnje

biomase gujavica i prerade fermentiranih organskih tvari u kvalitetno

organsko gnojivo. Smatrao sam primjerenim to gnojivo nazvati lumbripost.

Lumbripost, kao kompleksno organsko gnojivo sadrži brojne mikroorganizme

i njihove enzime, te makroelemente i mikroelemente.

POLJOPRIVREDNE REGIJE

Agroekološko vrednovanje agrosfere Hrvatske za potrebe poljoprivrede naziva se regionalizacija

poljoprivrede. Tim postupkom se izdvajaju posebne agroekološke - prostorne cjeline agrosfere s

podjednakim klimatskim prilikama i tlom, koje nazivamo poljoprivredne regije. Unutar njih

66


izdvajaju se posebne - manje cjeline, koje se razlikuju zbog neke posebnosti tla ili klime, a

nazivaju se podregije. Svaka regija ima drugačije značajke, i pruža drugačije uvjete za uzgoj

bilja pa se zbog toga sustavi, struktura i načini gospodarenja u pojedinim regijama razlikuju.

Premda je Hrvatska površinom malena država, na njezinu se prostoru miješaju utjecaji više

tipova klime, nalaze se prema starosti, postanku i razvoju različite stijene, reljef je također

raznovrstan pa se pod tim utjecajima razvijaju raznovrsna tla, različite plodnosti. Upravo zbog

tih raznovrsnosti u Hrvatskoj se jasno razlikuju tri poljoprivredne regije – Panonska,

Gorska i Jadranska.

Zauzimajući 56,7 % prostora Hrvatske poljoprivreda je najveći korisnik prostora, a zastupljenost

poljoprivrednog zemljišta u ukupnoj površini različita je u pojedinim regijama.

Tablica 1. Način korištenja zemljišta Republike Hrvatske (ha)

REGIJAŠumskozemljište

% Poljoprivrednozemljište

% Vodenepovršine

% Naselja % Ukupno %

PANONSKA%

904 617 38,5 1 643 844 51,2 38 267 71,7 30 702 68,9 2 617 430 46,234,6 62,8 1,5 1,2 100,0

GORSKA%

849 813 36,1 531 505 16,5 4 583 8,6 2 847 6,4 1 388 748 24,561,2 38,3 0,3 0,2 100,0

JADRANSKA%

596 840 25,4 1 037 467 32,3 10 509 19,7 11 037 24,8 1 655 853 29,236,0 62,7 0,6 0,7 100,0

HRVATSKA%

2 351 270 100,0 3 212 816 100,0 53 359 100,0 44 586 100,0 5 662 031 100,041,5 56,7 0,9 0,8 100,0

Od kopnene površine Hrvatske koja iznosi 5 662 031 ha površina poljoprivrednog zemljišta

iznosi 3 212 816 ha. Zastupljenost različitih kategorija korištenja zemljišta jako se razlikuje

prema regijama.

Panonska regija je najvažnija i najprostranija poljoprivredna regija Hrvatske, premda je, kako se

vidi u tablici 2 najviše poljoprivrednog i oraničnog zemljišta po glavi stanovnika u gorskoj regiji.

Do toga je došlo zbog velikog udjela pašnjaka u toj regiji, ali i zbog snažne depopulacije ovoga

područja u nedavnim ratnim događajima.

Tablica 2. Poljoprivredne površine i način korištenja zemljišta

Regije i podregije Poljoprivre-dne površine

Obradive površine

Oranica Voćnjaci Vinogradi Livade

Hektara

67


P1 – istočna podregija 418 577 390 200 373 662 4 926 4 158 7 454% 13 19 26 7 7 2

P2 – središnja podregija 329 932 296 024 242 003 7 699 3 817 42 505% 10 15 17 12 6 10

P3 – zapadna podregija 607 944 549 058 358 303 15 766 12 695 173 747% 19 27 25 22 21 40

P4 – sjeverozap. podregija 193 162 176 888 116 591 8 065 8 543 43 693% 6 9 8 12 14 10

PANONSKA -UKUPNO 1 549 615 1 412 170 1 090 559 36 456 29 213 267 399% 48 70 75 54 49 62

G1 – predplan. podregija 274 607 174 103 112 553 3 615 2 027 45 190% 9 9 8 5 3 10

G2 – planinska podregija 318 619 127 607 58 857 1 366 318 70 000% 10 6 4 2 1 16

GORSKA - UKUPNO 593 226 301 710 171 411 4 981 2 345 115 190% 19 15 12 7 4 26

J1 – sjeverna podregija 258 501 122 612 75 802 4 281 7 695 31 448% 8 6 5 6 13 7

J2 – središnja podregija 409 775 100 266 65 606 10 524 9 551 14 585% 13 5 4 15 16 3

J3 – južna podregija 366 266 82 575 53 829 12 425 11 342 4 975% 12 4 4 18 19 1

JADRANSKA 1 034 542 305 453 195 237 27 230 28 588 51 008% 33 15 13 39 47 12

HRVATSKA-UKUPNO 3 181 107 2 020 626 1 458 216 66 667 60 146 433 597% 100 100 100 100 100 100

Tablica 3. Poljoprivredno zemljište po glavi stanovnika*Regije i podregije Broj stanovnika Poljop. površine, ha Obradivo, ha Oranica, ha

P - 1 Istočna 491 860 418 577 390 200 373 662Hektara po glavi 0,85 0,79 0,76P - 2 Središnja 382 360 329 932 296 024 242 003Hektara po glavi 0,86 0,77 0,63P - 3 Zapadna 1 483 058 607 944 549 058 358 303Hektara po glavi 0,41 0,37 0,24P - 4 Sjeverozapadna 441 961 193 162 176 888 116 591Hektara po glavi 0,44 0,40 0,26PANONSKA REGIJA 2 799 239 1 549 615 1 412 170 1 090 559Hektara po glavi 0,55 0,50 0,39G - 1 Predplaninska 169 921 274 607 174 103 112 553Hektara po glavi 1,62 1,02 0,66G - 2 Planinska 81 330 318 619 127 607 58 857Hektara po glavi 3,92 1,57 0,72GORSKA REGIJA 251 251 593 226 301 710 171 411Hektara po glavi 2,36 1,20 0,68J - 1 Sjeverna 484 853 258 501 122 612 75 802Hektara po glavi 0,53 0,25 0,16J - 2 Središnja 267 171 409 775 100 266 65 606Hektara po glavi 1,53 0,38 0,25J - 3 Južna 578 838 366 266 82 575 53 829Hektara po glavi 0,63 0,14 0,09JADRANSKA REGIJA 1 330 862 1 034 542 305 453 195 237Hektara po glavi 0,78 0,23 0,15HRVATSKA 4 381 352 3 181 107 2 020 626 1 458 216Hektara po glavi 0,73 0,46 0,33*Prema popisu iz 2001. god.

68


1. PANONSKA REGIJA

1.1. Istočnopanonska podregija (P -1)

Ova podregija je najvažnija hrvatska žitnica. Obuhvaća najistočniji dio države – Zapadni Srijem,

Baranju i dio Slavonije. Tu, na obalama Dunava smješten je naš najistočniji grad Ilok –

«Dubrovnik hrvatskog kontinenta», zatim grad mučenik, heroj i žrtva – Vukovar. Osijek je

najveće gospodarsko i urbano središte u podregiji. Na ušću Drave u Dunav nalazi se poznati

šumsko vodeni labirint Kopački rit. Podregija ima površinu 605.492 ha ili 10,7 % površine

Hrvatske, a 13,5 % fonda poljoprivrednih tala. Prema popisu iz 2001 god. na području podregije

živi 491.860 stanovnika ili 81/km2. Na svakog stanovnika podregije otpada 0,85 ha

poljoprivrednog zemljišta, od čega je visokih 0,76 ha oranične površine. Prirodno pripada zoni

šumo-stepe, dakle granici između stepe i šume.

Klima je umjereno topla, s prosječnom količinom oborina u Iloku 688, Osijeku 682, a u Donjem

Miholjcu 729 mm, najviše u lipnju, a najmanje u veljači i ožujku. Srednja godišnja temperatura u

Iloku je 11,1 °C, a u Osijeku i Donjem Miholjcu 10,7 °C. Najhladniji mjesec je siječanj (–1,2 do -

0,2 °C), a najtopliji srpanj sa srednjom mjesečnom temperaturom 20,8-20,9 °C. Važno obilježje

klime je manjak vode, pa je glavni cilj gospodarenja tlom nakupljanje vode u kišovitom jesensko-

zimskom, i čuvanje za beskišno ljetno razdoblje. Cijelo područje podregije prekriva les. Marljivi

Srijemci i Baranjci u lesu tradicionalno kopaju podrume, u kojima se na optimalnoj temperaturi

čuva i dozrijeva vino. Les se u davna doba koristio kao građevni materijal za kuće «nabijače», a

na njemu su se razvila najplodnija tla koja priroda poznaje. To je na prvom mjestu černozem,

zatim eutrično smeđe i regosol na lesu. Na tim tlima gotovo su idealni uvjeti za intenzivan uzgoj

svih ratarskih kultura, vinove loze, voća i povrća. Uzgoj vinove loze ima dugu tradiciju. Počeci

mu sežu od vladavine rimskog cara Probusa, čija vojska u trećem stoljeću nove ere unosi vinovu

lozu, a ona preživjevši turska osvajanja, doživljava snažno širenje na poznatim veleposjedima

Eugena Savojskog, Odescalchija i Eltza, iz kojih su nastala danas, svjetski poznata gospodarstava

– PIK Belje i VUPIK. Područje Baranje i Zapadnog Srijema predstavlja primjer koji najbolje

oslikava apsurdan odnos prema navodnjavanju u nas. Na njoj se nalaze naša najplodnija i

najvrjednija tla, protječe najveća rijeka, o kojoj pjeva i državna himna.

Ali, to je istodobno i područje u kojemu nedostatak i nepravilan raspored oborina priječi uzgoj

usjeva zanimljivih našem i svjetskom tržištu. A «beskrajne» količine vode teku Dunavom...,

«naravno» - u nepovrat! Nemamo dvojbe oko toga kako trajno unaprijediti i stabilizirati

69


gospodarstvo ovoga kraja – to je podizanje cjelokupne «infrastrukture» za navodnjavanje svake

parcele Zapadnog Srijema i Baranje, jer nedostatak vode predstavlja ključno ograničenje za uzgoj

praktički svih kultura. Za navodnjavanje je pogodno čak 138 013 ha (lesivirano na lesu semiglejno, i

černozem na lesu, semiglejni i tipični), bez ograničenja, dok je na ostalim površinama potrebno

regulirati i višak vode zahvatima odvodnje. U ovoj podregiji nalaze se četiri u nas i u svijetu

poznata vinogorja: Srijem, Baranja, Erdut i Đakovo.

Najvažnije sorte tih vinogorja Graševina bijela i Traminac crveni i mirisni, Chardonnay bijeli,

Pinot bijeli i sivi, Rizling rajnski bijeli, Ružica crvena, Frankovka crna, Pinot crni, Gamay crni,

Cabernet sauvignon crni, Plemenke i dr.

1.2. Središnja panonska podregija (P–2)

Prostire se na živopisnom području zapadne Slavonije, Podravine, Bilogore, srednje Posavine,

odnosno Brodsko-posavske, Požeško-slavonske i Virovitičko-podravske županije. Veća su

urbana i gospodarska središta Slavonski Brod, Požega i Virovitica.

Površina podregije je 642.073 ha, od čega je 252.207 ha ili 39,3 % šumskog, a 378.358 ha ili 58,9

% poljoprivrednog zemljišta. Prema popisu iz 2001. god., tu živi 382.360 stanovnika, od čega je

187.300 ili 49 % seoskog, a 195.060 ili 51 % gradskog pučanstva.

Prosječna godišnja količina oborina u Slavonskom Brodu iznosi 781, a u Požegi 798 mm. Srednja

godišnja temperatura zraka na ovim postajama iznosi 10,5 °C. Najhladniji mjesec je siječanj, s

prosječnom temperaturom –0,9 do -1,0 °C, a najtopliji srpanj, sa srednjom mjesečnom

temperaturom od 20,4 do 20,5 °C.

Prevladavaju hidromorfna tla – najrasprostranjeniji je pseudoglej, slijedi močvarno glejno i

lesivirano tlo na lesu, kao najznačajnije poljoprivredno tlo. Ova podregija pripada rubnoj zoni

šume, pa je u odnosu na prethodnu veća zastupljenost šume. U poljoprivredi prevladava

intenzivna oranična - ratarska proizvodnja, napose u ravnom, istočnom dijelu podregije, a na

povišenim položajima i nagibima povoljni su uvjeti za uzgoj vinove loze i svih vrsta

kontinentalnog voća. Tu se, u «Zlatnoj dolini» nalazi i znamenito Požeško vinogorje. Prema

zapadu postupno se povećava zastupljenost stočarske proizvodnje i površina pod ribnjacima, koji

se opskrbljuju vodom iz prirodnih vodotoka. To je dodatni razlog zbog kojega čuvanje vode od

svakog onečišćenja ima poseban značaj. U odnosu na prethodnu podregiju podneblje obilježava

70


povećana količina i erozivnost kiša, napose proljetnih, a s erozijskim nanosom u vodotoke ili

vodne akumulacije - ribnjake odnosi se značajna količina agrokemikalija.

Značajna je potreba hidromelioracijskih zahvata – odvodnje i navodnjavanja na području

podregije. Naša procjena govori da odvodnju cijevnom drenažom treba izvršiti na površini od

203.000 ha hidromorfnih tala.

Nije mala potreba za natapanjem, a uvjeti za taj zahvat su izvrsni, jednako tako i učinci koji se

objektivno mogu očekivati od toga zahvata. Sva tla ove podregije, dakle 303.318 ha zemljišta

pogodna su za navodnjavanje, s tim da je 88 731 ha (lesivirano na lesu, eutrično smeđe, rendzina na

laporu ili mekim vapnencima, aluvijalno i lesivirano tipično na laporu i mekim vapnencima)

pogodno bez ikakvih ograničenja, dok je na ostalim površinama potrebno prethodno regulirati

suvišak vode odvodnjom. U podregiji se nalaze naša poznata vinogorja: Slavonski Brod, Požega,

Pakrac, Feričanci - Orahovica i Virovitica – Slatina. Sva vinogorja podregije smještena su na

padinama srednje slavonskog gorja. U svim vinogorjima od sorata za proizvodnju kvalitetnih i

vrhunskih vina dominiraju Graševina bijela, Pinot bijeli i sivi, Chardonnay bijeli, Sauvignon, a

od crnih Frankovka crna, Pinot crni i dr. Izuzetno su povoljni uvjeti za uzgoj svih vrsta voća,

napose jabuka, trešnje, višnje i drugih vrsta u ovoj podregiji.

1.3. Zapadno panonska podregija (P-3)

Smještena na krajnjem zapadnom, živopisnom dijelu panonske nizine ova podregija ima površinu

od 1,048.047 ha ili 18,5 % ukupne površine Hrvatske, od čega na šume otpada 402.134 ha ili

38,4 %, a na poljoprivredno zemljište 617.862 ha ili 59 % površine. Pod naseljima se nalazi

15.296 ha ili 1,5 % površine. Tu živi najveći dio hrvatske populacije – prema posljednjem popisu

to je 1,483.058 stanovnika ili 33,8 % ukupnog hrvatskog pučanstva, s gustoćom naseljenosti od

čak 142 osobe po km2. U njoj je smješten i glavni grad Hrvatske Zagreb. Temeljno obilježje

podregije je razvijeno stočarstvo i tradicija u uzgoja stoke, čemu pogoduju prirodni uvjeti.

Prosječna godišnja količina oborina u Sisku je 865, Koprivnici 891, a u Zagrebu 869 mm.

Najveća mjesečna količina oborina je u Sisku u studenom, u Koprivnici u srpnju, a u Zagrebu u

lipnju, dok je najmanja mjesečna količina oborina u veljači. Srednja godišnja temperatura zraka u

Sisku je 10,6 °C, Koprivnici 10,1 te a u Zagrebu 10,2 °C. Najrasprostranjeniji tipovi tala u

podregiji su lesivirano tlo i pseudoglej, a vrlo plodna su i fluvijativna tla uz rijeku Dravu.

71


Za stabilnu i sigurnu proizvodnju svih poljoprivrednih kultura za izravni konzum gradskog

pučanstva, podmirenje potreba prerađivačke industrije, razvitak stočarstva i opskrbu mesom,

mlijekom i jajima, ali i za zapošljavanje nove radne snage na svim tim poslovima ulaganje u

hidrotehničke melioracije siguran je i pouzdan put. Naša je procjena da je na području podregije

potrebito izvršiti detaljnu odvodnju hidromorfnih tala na površini 185.000 ha.

Vrlo su povoljni uvjeti za uzgoj svih vrsta voća, povrća i vinove loze. Uzgoj vinove loze ima

dugu tradiciju. Vinogradi su locirani na živopisnim, privlačnim brežuljkastim položajima,

nadmorske visine 150 - 400 m. Tu se nalaze poznata vinogorja: Plešivica, Vukomeričke gorice,

Zagreb, Dugo Selo – Vrbovec, Moslavina, Kalnik, Koprivnica, Bjelovar, i Daruvar. Zajedničko je

obilježje da u vinogradima nalazimo stare, autohtone sorte, kao što su od bijelih Kraljevina,

Škrlet, Stara belina, Moslavac, Lipovina, Mirkovača i dr., a od crnih Kadarka, Frankovka i

Črnine. U Plešivičkom, Zagrebačkom, Zelinskom, Moslavačkom i Daruvarskom vinogorju

posljednjih 30 godina došlo je do promjene sortimenta, pa sada prevladava Graševina bijela, a

slijede je Pinot bijeli i sivi, Chardonnay bijeli, Sauvignon bijeli, Rizvanac bijeli, Traminac crveni

i mirisni, Rizling rajnski i dr. Od crnih sorata zastupljen je Portugizac, Pinot crni, Zweigelt crni, i

dr.

1.4. Sjeverozapadna panonska podregija (P-4)

Podregija zauzima krajnji zapadni i sjeverozapadni dio Hrvatske, odnosno Zagorje, Varaždinski

kraj i Međimurje. Ima površinu 321.819 ha, od čega je 100.195 ha ili 31,1 % šumskog, a

212.786 ha ili 59 % poljoprivrednog zemljišta. Broj žitelja je 441.961, ili čak 137 po km2, a čak

55,4 % je seosko pučanstvo. Obilježje podregije je izuzetna, razigrana ljepota krajobraza, s

bezbroj reljefskih i vegetacijskih oblika, a da se niti jedan ne ponavlja, svaki ima svoju posebnost

i pred svakim se ljubitelj Lijepog ima zbog čega zadržati. Drugo je obilježje, velika gustoća

naseljenosti i zbog toga, izuzetna usitnjenost posjeda.

Prosječna godišnja količina oborina u Varaždinu iznosi 877, a u Kostelu 1.014 mm. Najveća

mjesečna količina oborina na obje postaje je u srpnju, a najmanja u veljači. Srednja godišnja

temperatura u Varaždinu iznosi 9,9, a u Kostelu 9,3 °C. Najhladniji mjesec je siječanj s

prosječnom temperaturom –0,1 do -1,4 °C, a najtopliji srpanj sa srednjom mjesečnom

temperaturom od 18,9 do 19,7 °C.

72


Zbog guste izmjene jako različitih supstrata i jako razvijenog reljefa, izuzetno je velika šarolikost

tala. Najzastupljenije je močvarno glejno tlo, rasprostranjeno u brojnim dolinama, rijeka, i

rječica, potoka i potočića, a za uzgoj bilja, napose nasada voća i vinove loze najvažnija su

nerazvijena tla na laporu. Zajednička značajka tala ove podregije je intenzivna erozija, kojoj je

primarni uzrok smanjena propusnost tala i povećano površinsko otjecanje vode. Značajke

podneblja pogoduju eroziji, ali je primarni antropogeni utjecaj - visoka zastupljenost

višegodišnjih nasada-vinograda i voćnjaka, orijentacija redova u smjeru nagiba. Eroziji pogoduje

i velika zastupljenost okopavina, posebice kukuruza na ratarskim površinama i obrada u smjeru

nagiba.

Erozijski materijal snašan erozijom vrši eutrofizaciju i onečišćenje vodotoka i podzemnih voda,

posebice nitratima. Nema egzaktnih podataka o intenzitetu ovog procesa, ali sva naša opažanja

govore da on ima ozbiljne razmjere, premda se radi o razmjerno ekstenzivnoj poljoprivrednoj

proizvodnji, u kojoj se primjenjuju manje količine mineralnih gnojiva, a korištenje drugih

agrokemikalija je dosta skromno.

U ovoj podregiji nalazimo tri vinogorja; Međimurje, Varaždin i Hrvatsko-zagorje. Osnovne

značajke vinogorja dosta se razlikuju. Sortiment je vrlo različit. Karakterizira ga veliki broj

starih, udomaćenih i novih sorata vinove loze, kao što je Kraljevina, Šipovina bijela i Moslavac, a

od crnih Portugizac crni, Frankovka crna i druge “Črnine”. Znatno bolje stanje je u vinogorju

Varaždin, gdje je u posljednjih 20 godina došlo do značajne izmjene sortimenta u korist

kvalitetnih suvremenih kultivara za vina dobre i visoke kakvoće. Za vinogorje Međimurje

možemo utvrditi da je jedno od najkvalitetnijih i da je tamo najviše zastupljena Graševina bijela,

Moslavac bijeli, Pinot, Chardonnay, Traminac crveni i mirisni, Sauvignon bijeli i Muškat žuti.

2. GORSKA REGIJA

2.1. Predplaninska podregija (G-1)

Predplaninska podregija čini prirodni prijelaz između panonske nizine i planinskih masiva

dinarskog gorja, a pokriva dio Like, Banovine i Korduna, odnosno Karlovačku i «prekosavski»

dio Sisačko moslavačke županije. Površina od 569.403 ha, nastanjena je sa 169.921 žitelja –

samo 30/km2. Manji dio geomorfološki čini holocensku terasu rijeke Save, a na nju se nastavlja

gorje u kojemu se krajobrazno izdižu dvije impozantne, u hrvatskoj povijesti značajne gore -

Zrinska i Petrova. Na njih se poslije Karlovca i Duge Rese nastavlja prostrana krška ploča, s jako

73


izraženim i razvijenim krškim fenomenima. Posebnost krajobraza su brojna udubljenja ili vrtače,

zbog čije velike gustoće u literaturi ovaj krš nosi naziv "boginjavi krš". Druga je značajka da je

krš pokriven dubokim, razvijenim tlom. Godišnja količina oborina na meteorološkoj postaji

Karlovac iznosi u prosjeku 1.158, a u Ogulinu visokih 1.610 mm.

Na ravnijim i nižim dijelovima podregije dominira crvenica, u našoj literaturi opisana kao tzv.

reliktna crvenica, te lesivirano-akrično i distrično smeđe tlo. Na vapnencima i dolomitima javlja

se kalkokambisol i rendzina, ili pak kalkomelanosol. Podregija je vrlo povoljna za uzgoj svih

oraničnih usjeva, a napose svih vrsta stoke. Stočarstvo ima dugu tradiciju, a sve gospodarske

mjere kojima se potiče razvoj stočarstva imaju prioritet. Vrlo su povoljni uvjeti i za farmski uzgoj

divljači.

2.2. Planinska podregija (G-2)

To je izrazito šumsko područje sa 61 % šumskog, a 38,3 % poljoprivrednog zemljišta, ili samo

8,2 % ukupnog poljoprivrednog zemljišta Hrvatske. Sa stajališta poljoprivrede to je najzaostalije i

najmanje naseljeno područje države sa samo 10 ljudi na km2. Na njemu se nalazi biser prirode

Nacionalni park Plitvička jezera. Prosječna godišnja količina oborina za Gospić iznosi 1.417, za

Skrad 1.755, a za Parg (op.a. Parg nije otok Pag) visokih čak 1.904 mm. Najveća prosječna

mjesečna količina oborina bilježi se u sve tri postaje u studenom, dok je najmanja prosječna

mjesečna količina oborina u Gospiću u srpnju, u Skradu u siječnju, a u Pargu u ožujku. Srednja

godišnja temperatura zraka u Gospiću je 8,4 °C, Skradu 8,3 te u Pargu 7,0 °C. U Gospiću je

zabilježena najniža apsolutna minimalna temperatura od –33,5 °C, u Skradu –22,5, te u Pargu –

23,2 °C. Premda je podregija litološki razmjerno homogena, zbog velikog raznovrsja drugih

čimbenika koji utječu na tvorbu tla, napose reljefskih prilika i vegetacije, područje je pedološki

jako raznovrsno. Planinska podregija je u oskudici s dobrim, obradivim tlima, kojih ima

neznatnih 0,2 % ili 477 ha.

Na području ove podregije neznatna je površina tala na kojima bi bilo uputno izvršiti zahvate

detaljne odvodnje. To su glejna tla, zastupljena na samo 4.500 ha površine. Barem polovicu tih

površina, napose ona u užim riječnim i potočnim dolinama, uputno je ostaviti u prirodnom stanju

kao staništa močvarne vegetacije i ornitofaune. Samo glejna tla u krškim poljima dolaze u obzir

74


za odvodnju. Procjenjujemo da ta površina ne prelazi 2.000 ha, no u pravilu se nalazi uz druga

daleko plodnija tla, koja još nisu dovoljno iskorištena. Izvedba agrotehničkih melioracija u ovoj

podregiji dolazi u obzir za kisela smeđa tla na praporu, na holocenskim nanosima, klastitima ili

na reliktnoj crvenici površine 43.093 ha (16,4 %), kao i za lesivirana tla na vapnencu i dolomitu,

odnosno reliktnoj crvenici površine 24.161 ha (9 %).

Tla ove podregije izložena su procesima pojačanih oštećenja. Značajan dio trase autoceste

Zagreb – Rijeka prolazi ovom podregijom. Tako je iz primarne namjene – proizvodnje organske

tvari u poljoprivredi i šumarstvu trajno izuzeta značajna površina tala. Na dijelu trase zahvati

zaštite od erozije nisu provedeni na način koji osigurava dobru i trajnu zaštitu.

3. JADRANSKA POLJOPRIVREDNA REGIJA

3.1. Sjevernojadranska podregija (J-1)

Ova podregija obuhvaća cijelu Istru, a zatim se bilom Velebita proteže uskim pojasom do

Starigrada kod Zadra, obuhvaćajući Istarsku županiju u cijelosti, a zatim i rubne, odnosno otočne

dijelove Primorsko goranske i Ličko senjske županije. Ima površinu 452.934 ha kopna, od čega

se 60 % koristi kao poljoprivredne površine, a ima 4.454 ha pod naseljima i prometnicama i 843

ha vodenih površina. Na podregiji živi 484.853 stanovnika, koji raspolažu s 258.501 ha ili 0,58

ha po glavi.

Prosječna godišnja količina oborina u Pazinu iznosi 1.215 u Puli 875 te Cresu 1.109 mm. Najveća

prosječna mjesečna količina oborina bilježi se u sve tri postaje u studenom, a najmanja u veljači.

Temperaturni prag temperature zraka od 10 °C, ovisno o meteorološkoj postaji, počinje od kraja

ožujka do sredine travnja, a prestaje od kraja listopada do kraja studenog, s prosječnim trajanjem

od 191 do 244 dana. Navodnjavanje je najvažniji zahvat, koji je preduvjet visoke i stabilne

proizvodnje u svim sustavima gospodarenja. Sve pokazuje da je navodnjavanje pitanje broj jedan za

sigurnu proizvodnju povrća. Za navodnjavanje se mogu koristi raspoložive površinske i podzemne

75


vode. Za osiguranje potrebnih količina vode uputno je izraditi veće i manje akumulacije koje bi

imale i višenamjensku ulogu. Kakvoća površinskih voda uglavnom je zadovoljavajuća, osim u

blizini ušća rijeka u more, a podzemne vode u priobalnom dijelu mogu biti zaslanjene ili/i

alkalizirane zbog prodora morske vode.

Značajke podneblja Istre pogoduju eroziji, a napose visok prosjek oborina i visoki dnevni

maksimumi kiše. Naša istraživanja pokazuju da prosječno odnošenje tla u slivu Mirne iznosi

18.84 t/ha, Raše 31.97, a u slivu Boljunčice 21.20 t/ha godišnje.

U «vinskom atlasu» sladokusaca područje ove poljoprivredne podregije ima značajno i zapaženo

mjesto. Značajne površine pod nasadima vinove loze nalaze se u istarskom dijelu podregije. No,

osim područja Istre, ona obuhvaća Hrvatsko primorje i Kvarnersko - sjevernojadransko otočje. U

ovoj podregiji se nalaze naša poznata vinogorja: Zapadna Istra, Istočna i Središnja Istra, Rijeka i

vinogorje Kvarner. Svako od tih vinogorja ima dugu tradiciju i stanovite posebnosti. Sortiment

se u ovoj podregiji jako razlikuje po vinogorjima i pojedinim proizvodnim staništima. U

vinogorju Istra od bijelih sorata prevladava Malvazija istarska bijela, slijedi Chardonnay bijeli,

Pinot bijeli, Trebljano toscano bijeli, Muškat bijeli momjanski, i drugi kultivari manje

zastupljenosti. Od crnih kultivara zastupljen je Merlot, Cabernet sauvignon, Cabernet franc,

Teran, Hrvatica, i dr.

U vinogorju Rijeka i Kvarner zastupljene su na Krku Žlahtina bijela, Bašćanac crni, Brajdica

crna i dr, na Susku Troijšćina crvena, Krizol bijeli, Sušćan crni, i u manjoj mjeri Pljeskunaca

bijela, Sauvignon bijeli i druge sorte u tragovima. Na otoku Pagu poznata je sorta Gegić bijeli.

3.2. Srednjejadranska podregija (J-2)

Ova podregija obuhvaća središnji dio našega priobalja, odnosno područje Zadra sa zaleđem -

Ravnim Kotarima i pripadajućim otočjem, te cijelo područje šibenske županije. Ima površinu od

570.946 ha, ili 10,1 % površine Hrvatske. Nastanjuje je 267.171 stanovnik, gotovo upola manje

nego na površinom manjoj sjevernojadranskoj podregiji, a to stanovništvo raspolaže s tri puta

više poljoprivredne površine po glavi - 1,53 ha.

Područje je geomorfološki razmjerno nisko, građeno od raznovrsnih vapnenaca, pretežno kredne

starosti, na kojima se kao dominantni tip tla javlja smeđe tlo na vapnencu (kalkokambisol), manje

je crvenice, na mekim vapnencima se javlja rendzina, a na povišenijim reljefskim pozicijama

vapnenačko dolomitna crnica i kamenjar ili gola stijena.

76


U kršku ploču svoja živopisna korita usjekle su krške ljepotice s vodom vrhunske kakvoće –

Zrmanja, Čikola i Krka, čija dolina predstavlja Nacionalni park, u kojemu je gospodarenje

ograničeno. Krka formira niz vodopada i više proširenja od kojih je najveće Prokljansko jezero, a

na samomu ušću ima prekrasne živopisne vodopade sa sedrenim barijerama. Na podregiji se

nalazi i naše najveće slatkovodno jezero – Vransko jezero. U njegovu južnom dijelu slatka voda

se miješa s morskom pa je ograničeno upotrebljiva za natapanje.

Ova podregija ima tradicionalno jako naprednu i razvijenu poljoprivredu, napose uzgoj vinove

loze, voćarstvo i uzgoj povrća, odnosno dublje u zaleđu i razvijeno stočarstvo. U domovinskom

ratu podregija je bila izložena teškim razaranjima, progonima hrvatskog pučanstva, a u poratnom

razdoblju povratak pučanstva izostaje ili je jako spor. Jedini je realan i saglediv put gospodarskog

oporavka i revitalizacije ovoga područja ulaganje u poljoprivredu, napose u sustave za natapanje.

Prosječna godišnja količina oborina najveća je u Kninu, gdje iznosi 1.114 mm, slijedi Zadar sa

947 te Šibenik sa 827 mm. Najveća prosječna mjesečna količina oborina bilježi se u Kninu i

Šibeniku u studenom, u Zadru u listopadu, a najmanja količina za sve tri postaje je u srpnju.

Srednja godišnja temperatura zraka u Kninu je 12,9 °C, Zadru 14,6, te u Šibeniku 15,1 °C. Opća

je značajka bilance vode redoviti višak u izvanvegetacijskom, a manjak u vegetacijskom

razdoblju. U strukturi pedosfere uvjerljivo prevladava smeđe na vapnencu i dolomitu, manje je

tala na flišu, a znatno je veća zastupljenost antropogenih tala, jer su i površine pod trajnim

nasadima na izvanšumskim prostorima znatno veće.

Na području podregije već su izvedeni hidromelioracijski zahvati odvodnje polaganjem cijevne

drenaže na površinama društvenih poduzeća, i to među prvima u Hrvatskoj. Površina

hidromelioriranih tala prelazi 4.000 ha. Ti su zahvati opravdali ulaganja, ali su sustavi kasnije

zapušteni i dobar dio je danas izvan djelovanja.

Držimo da u budućnosti te sustave na nekim površinama valja obnoviti. Nadalje, u krškim

poljima valja osigurati stabilan vodni režim suzbijanjem poplava, a zatim i na novih oko 3.000

ha valja planirati detaljnu odvodnju. No, daleko je veći značaj i potreba odnosi se na

navodnjavanje. Malo je primjera tako visokih potreba, realno jednako visokih očekivanih

učinaka, raspoložive vode izuzetne kakvoće, a tako malo, rekli bi nedopustivo malo ulaganja te

vrste. Prikazana raščlamba vodne bilance pokazuje da bi se višenamjenskim vodnim

akumulacijama ne samo spriječile poplave, stabilizirao kaotičan i nepovoljan vodni režim, već bi

se obogatio krajobraz i osigurala stabilna i sigurna opskrba usjeva i nasada kvalitetnom vodom.

77


Procjenjujemo da na području ove podregije u daljnjoj budućnosti treba planirati investicije koje

bi osigurale navodnjavanje na površini od barem 60.000 ha.

Sigurna proizvodnja povrća sađenog ili sijanog u kasnoproljetnim ili ranoljetnim mjesecima u

ovoj podregiji moguća je jedino uz navodnjavanje. Za osiguranje vode za navodnjavanje na ovom

području moguća je izgradnja i većih i manjih akumulacija koje bi imale i višenamjensku ulogu.

Posebno bi značajna bila izgradnja mini akumulacija u krškim poljima na kopnu i na otocima.

Kakvoća površinskih voda je zadovoljavajuća, osim u vodi koja se blizu ušću u more miješa s

morskom, kao u Vranskom jezeru, u kojemu sadržaj soli u ljetnim mjesecima prelazi granicu koju

toleriraju poljoprivredne kulture.

Područje podregije izuzetno je povoljno za uzgoj svih vrsta povrća izuzetne kakvoće, i to tijekom

cijele godine. Povoljni su uvjeti i za uzgoj svih vrsta sredozemnog voća, napose masline i

smokve, ali i višnje – maraske, breskve, trešnje. Dugu tradiciju ima uzgoj vinove loze. U

podregiji su važnija vinogorja Zadar, Benkovac, Šibenik, Drniš i Knin, a u svima je od crnih

sorata najzastupljenija Plavina, Lasina i Gustopenjica, a od introduciranih Carignon, Grenoche,

Syrah, i dr. Od starih bijelih sorata vodeća je Maraština, a introducirane su Ugni blanc, Grenoche

bijeli i dr.

3.3. Južnojadranska podregija (J-3)

Podregija obuhvaća ostatak priobalnog dijela do Konavala, odnosno državne granice, s

pripadajućim otočjem. Obuhvaća dakle cijelu Splitsko–dalmatinsku i Dubrovačko–neretvansku

županiju. Ima površinu 631.973 ha ili 11,2 % površine RH, na kojoj, prema popisu iz 2001. g.

živi 578.838 stanovnika, od čega 11 % seoskog, a raspolažu sa 366.266 ha poljoprivrednog

zemljišta, ili 0,63 ha po glavi. Područje je građeno pretežito od vapnenaca i dolomita, na kojima

prevladava goli krš, odnosno smeđa tla na vapnencu i crvenice, s izuzetkom doline Neretve i

krških polja, gdje se javljaju aluvijalna i koluvijalna tla. Dolina Neretve predstavlja u svakom

pogledu posebnu i izuzetnu prirodnu cijelinu – jedinstveno močvarno stanište, među posljednjima

u Europi. U njoj su prirodna tla zatresećena odnosno tresetna, i uglavnom privedena kulturi.

Prosječna godišnja količina oborina za Split iznosi 855 za Hvar 753 a za Dubrovnik 1.253 mm.

Najveća prosječna mjesečna količina oborina javlja se u studenom, a najmanja u srpnju. Srednja

godišnja temperatura zraka u Splitu je 10,6 °C, a Hvaru i Dubrovniku 16,3 °C. Prema toplinskim

oznakama riječ je o toploj klimi. Prevladavaju tla na vapnencu – smeđe (kalkokambisol), crnica

78


(kalkomelanosol), ali se javlja i značajna površina hidromorfnih tala, dakako u dolini Neretve i

krškim poljima.

S obzirom na značajke najzastupljenijih tipova tala, za sigurnu proizvodnju, visoke i stabilne

prinose potrebito je izvršiti hidro i agrotehničke melioracije. Na dijelu površina hidromelioriranih

tala, ukupne površine 7.488 ha sustavi su zapušteni i izvan djelovanja, na jednomu dijelu je došlo

do zaslanjivanja iz različitih, dosta složenih razloga. Stoga bi obnavljanje, dopuna i popravak

sustava trebalo izvršiti na površini od barem 2000 ha. Osim toga, valja regulirati vodu u

plavljenim krškim poljima, urediti tla Imotskog i Vrgoračkog polja, i izvršiti detaljnu odvodnju

na površini koju procjenjujemo na 15.000 ha. No, daleko veći značaj i gospodarske učinke valja

očekivati od zahvata navodnjavanja. Valja osigurati dovoljnu količinu vode, izgraditi

akumulacije, nabaviti odgovarajuću infrastrukturu, naprave i opremu za natapanje površine koju

procjenjujemo na 150.000 ha. Za navodnjavanje je uputno izgraditi akumulacije za prikupljanje

vode u kišnom razdoblju. Kakvoća površinskih voda uglavnom je zadovoljavajuća, osim na ušćima

rijeka u more. Dolina Neretve bez dvojbe je najznačajnije poljoprivredno područje. Raspolaže s

tlima izuzetne kakvoće, velikim bogatstvom vodom, ali je zbog miješanja s morskom vodom upitna

kakvoća vode. Morska voda prodire Neretvom do iznad Metkovića a zaslanjene su i podzemne

vode, a sadržaj soli varira.

Ovoj podregiji pripadaju vinogorja: Split, Sinj, Makarska, Imotski, Vrgorac, Neretva, Dubrovnik-

Mljet, Pelješac, Korčula, Lastovo, Vis, Hvar, Brač i Šolta. Svako vinogorje pokazuje neke

posebnosti sortimenta. Od crnih su najraširenije Babić crni i Plavac mali, Glavinuša, Ninćuša,

Okatac, Kadarun i Vranac a od bijelih Trebljan bijeli, Mladenka bijela, Maraština bijela, Debit, te

ranije introducirane sorte; Cabernet sauvignon, Franc crni, Ugni blanc. U vinogorju Imotski

vodeća bijela sorta je Kujundžuša, a od crnih Rudežuša (Trnjak) i Vranac.

79

Documents

I Dio TUB Kolokvij