SEMINARSKI RAD IZ

MAKROEKONOMIJE

TEMA

NOVAC

Student: Profesori: Slaviša Peulić, 01/09 Prof. dr. Zdravko Glušica

Mr. Svetlana Dušanić

Banja Luka, 2010. godina

SADRŽAJ

1. UVOD 3

2. NASTANAK NOVCA 4

3. KARAKTERISTIKE I FUNKCIJA NOVCA 5

4. NOVAC KAO MJERA VRIJEDNOSTI 6

5.NOVAC U FUNKCIJI SREDSTVA RAZMJENE-PROMETA

7

6. NOVAC KAO BLAGO 9

7. NOVAC KAO SREDSTVO PLAĆANJA 10

8. NOVAC KAO SVJETSKI NOVAC 12

9. OBLICI NOVCA 13

10. KOVANI NOVAC 13

11. PAPIRNI NOVAC 14

12. ELEKTRONSKI NOVAC 14

13. ZAKLJUČAK 15

14. LITERATURA 16

2

UVOD

Istorija novca pruža nam mnoge pouke ili je barem, ako se samo potrudimo, možemo natjerati da nas mnogo nauči. Istorijski pregled pokazuje da je novac presao nekoliko faza dok je dobio osobine i funkcije kakve ima u savremenoj ekonomiji. Javlja se na prelazu prvobitne zajednice u robovlasnicko drustvo. Od tada do dana danas, novac je sastavni dio ljudskog života a njegovo izučavanje i spoznaja postaje neophodnost.

Najveći dio onoga sa čime se srećemo u životu - automobili, kuće, bolesti - važan je samo onima koji to imaju. Nasuprot tome, novac je podjednako važan i onima koji ga imaju i onima koji ga nemaju, pa zato i jedni i drugi imaju važan razlog da žele da ga shvate.

Novac je jedno od najvećih ljudskih otkrića, olakšava i ubrzava razmjenu i doprinosi društvenoj podjeli rada.

Šta je to što jedan komad papira, sam po sebi bezvrijedan, čini korisnim i upotrebljivim sredstvom razmijene, a neki drugi komad papira iste veličine nema nikakvu vrijednost?

Novac nije ni više ni manje nego upravo ono što jest- ono što se obično daje ili prima prilikom kupovanja ili prodaje roba i usluga.

Međutim, nauka i naučna shvatanja novca, prativši ga kroz različite faze razvoja društva i ljudskih aktivnosti, stvaraju pravu sliku važnosti novca njegovu funkciju i ulogu u cjelokupnom društvenom sistemu.

3

1. NASTANAK NOVCA

Proces razvoja različitih oblika razmjene robe predstavlja proces nastanka novca, nastanak novca je bio objektivno uslovljen potrebama razmjene. Novčani oblik razmjene javlja se u situaciji u kojoj je robna proizvodnja dovoljno razvijena, a društvena podjela rada raširena. Teškoće u razmjeni su dovele do otkrića novca, čijom pojavom se te teškoće uspjevaju prevazići. Pojavljuje se roba za koju su svi spremni da ustupe svoje proizvode jer znaju da će za nju uspjeti nabaviti ono što im je potrebno. Proces nastanka novca je bio veoma dug ekonomski proces.

U početku se kao novac najčešće prihvatala stoka jer je bila lako pokretljiva i jer je za njom postojala velika potreba (hrana i upotreba u poljoprivredi), pa su je svi stanovnici rado prihvatali kao opšte sredstvo razmjene. U nekim društvima novac su bili predmeti od određenih vrsta metala, najčešće bakra, ali i druge vrste korisnih proizvoda. Vremenom se ova funkcija počela vezivati za robe koje su po svojim prirodnim karakteristikama bile pogodne da služe kao opšte sredstvo razmjene. Te robe su bili plemeniti metali, ali se i unutar njih zlato izdvojilo kao najpogodnije za obavljanje ove funkcije. Razlog zašto su ljudi u različitim društvima prihvatali zlato kao svjetski univerzalno sredstvo razmjene treba tražiti u prirodnim osobinama koje ono ima.

Prvo, i male količine zlata u prometu predstavljaju veliku vrijednost.Do zlata je veoma teško doći jer su njegove zalihe u poređenju sa drugim vrstama metala veoma male i teško se otkrivaju. Zbog toga su i minimalne količine ovog plemenitog metala veoma vrijedne. Na ovaj način se za male količine zlata mogu mjenjati i relativno značajne količine drugih roba.

U 7. vijeku p.n.e. uveden je u grčkim gradovima kovani novac od plemenitih metala, tako da je dugi niz godina atenska srebrena drahma bila dominantan oblik novca u tom dijelu svijeta. U Rimu je postojao srebreni dinarius i zlatni aureus. Tokom cijelog srednjeg vijeka novac se kovao od plemenitih ili drugih metala.

4

Slika 1. – Zlatni kovani novac

Međutim, nisu samo prirodna svojstva učinila plemenite metale, u prvom redu zlato, novcem, već činjenica da je novac roba kao i svaka druga roba, da ima vrijednost koju dobija u razmjeni, kao i svoju ponudu i potražnju; takođe i svoju upotrebnu vrijednost ( izrada nakita, ukrasnih predmeta itd.), a potom upotrebnu vrijednost zbog svoje ekonomske funkcije koju vrši. Sa razvojem i širenjem robne proizvodnja zlato je postepeno prestajalo da obavlja funkciju opšteg sredstva razmjene tokom XIX, a u toj funkciji potpuno isčezlo tokom XX vijeka ( kao datum uzima se 1971 godina, kada su SAD ukinule tkz. Zlatno važenje)

2. KARAKTERISTIKE I FUNKCIJA NOVCA

Novac je sredstvo koju javnost prihvata kao sredstvo plaćanja, međutim za razmjenu i mjerilo vrijednosti svih drugih roba i usluga.

Razmjenjivost za sve robe i uluge, čini novac posebnom ili rijetkom robom ( roba nad robama), koja u sebi sadrži, u prikrivenom stanju, sve druge robe.

Prihvaćenost opštim sredstvom razmjene uslovljena je sljedećim osobinama novca u savremenoj ekonomiji:

a. Prenosivost – novac mora biti pogodan za nošenje i prenos radi transakcija na razlicitim lokacijama

b. Trajnost – novac mora posjedovati fizičku trajnostc. Djeljivost – mora postojati mogućnost djeljivosti novca na

jednake dijelove ( npr. 1 US dolar = 100 centi)d. Standardizovanost – novčanice se ne smiju razlikovati po

obliku i kvalitetu,e. Prepoznatljivost – novac mora biti poznat prepoznatljiv, čime

se olakšava njegova primjena i zaštita od falsifikata.

5

Slika 2.- Prepoznatljivost papirnog novaca

Kroz faze razvoja proizvodnje i razmjene, novac evoulira od trampe, preko razvijenog i opšteg oblika razmjene, do novčanog (kovanice, papirni novac).

Bitno je istaći da papirni novac, za razliku od kovanica nema unutrašnju (nominalnu) vrijednost, već samo čini novčani znak, a njegova stvarna vrijednost jednaka je štampanju i vrijednosti papira od kojeg je novčanica izrađena.

Današnji sistem plaćanja papirnim novcem dijelimo na:

- gotovinski ( papirni novac i metalni sitni novac) i - bezgotovinski (plaćanje upotrebom čekova preko računa u

bankama).

Već započeta budućnost novca vidi se u potpunom prebacivanju novca iz fizičkog koncepta u koncept elektronskog novca čime novac postaje informacija.

Specifična suština novca izražava se u njegovim funkcijama; razvitak novca je ustvari razvitak njegovih pet osnovnih funkcija:

1. Mjera vrijednosti, 2. Sredstvo razmjene(prometa), 3. Sredstvo tezuracije-cuvanje vrijednosti-novac kao blago, 4. Sredstvo plaćanja-platežno sredstvo, 5. Svjetski novac.

2.1 NOVAC KAO MJERA VRIJEDNOSTI

6

U funkciji mjere vrijednosti novac svojim različitim količinama, izražava vrijednosti različitih roba. Zahvaljujući novcu, robe različitih fizičkih osobina (brašno,meso, automobili, knjige...) se u razmjeni ispoljavaju kao kvalitativno istorodne i količinski usporedive , a ono što se ne može vidjeti iz njihovih fizičkih karakteristika saznaje se zahvaljujući novcu.

Zahvaljujući novcu, moguće je upoređivanje vrijednosti različitih dobara jer će se jednostavno uporediti količina novca koju je potrebno dati za jedan proizvod i količina novca koja je potrebna za drugi proizvod. Količina novca koju je potrebno dati kao protuvrijednost da bi se kupila neka roba, naziva se njenom cijenom.

Ona je, dakle, novčani izraz koju vrijednost robe dobija u razmjeni. Različitim količinama novca koje su spremni da daju za različite robe, ljudi putem tržišta svakodnevno daju svoje stavove o njihovim vrijednostima. Da bi novac mogao da izražava te razlike u vrijednostima mora se prvo odrediti mjera kojom se upoređuju različite količine robe koja funkcioniše kao novac.

Ta tehnička mjera kojom se upoređuju različite količine novca naziva se mjerilo cijene. Mjerilo cijene nije funkcija novca, ono je preduslov da bi novac mogao da obavlja svoje funkcije u ekonomskom sistemu. Mjerilo cijena je tehnička mjera tj. određena količina zlata uzeta kao novčana jedinica.

Mjerilo cijene je u istoriji najčešće određivala država, odnosno njen vladar, jer je trebalo garantovati da ono što je zakonima propisano bude u stvarnosti i poštovano. Naziv marka, funta, dinar ili dolar, takođe je posljedica državnih odluka tako da se u savremenim uslovima može reći da je određivanje mjerila cijene funkcija države. U funkciji mjere vrijednosti novac ne mora biti realno prisutan.

Ova funkcija novca je pojednostavila razmjenu jer je omogućila lakše upoređivanje različitih roba,odnosno njihovih vrijednosti.

2.2 NOVAC U FUNKCIJI SREDSTVA RAZMJENE-PROMETA

Prije postojanja novca razmjena se odvijala u obliku trampe. To je takva razmjena u kojoj se jedna roba mjenja za drugu, odnosno to je razmjena u kojoj je prodavac ujednoi kupac. Prodajući svoju robu, on automatski kupuje drugu robu, kao što je slučaj i sa osobom sa kojom razmjenjue svoju robu.

Trampa podrazumjeva uvijek dvostruku saglasnost potreba. Ako je, npr., poljoprivrednik želio pantalone, morao je naći krojača koji imao pantalone za razmjenu, a trebalo mu je žito. Postojao je još jedan problem u razmjeni

7

robe za robu - problem djeljivosti. Bilo je potrebno da postoje saglasnosti ne samo oko vrste proizvoda koje su predmet razmjene, već i oko njihovih količina.

Pojavom novca, ovi se problemi jednostavno prevazilaze. Sada se novac pojavljuje kao posrednik u razmjeni pa se prvo roba prodaje za novac pa se onda tim novcem kupuje željeno dobro. Na taj način, čin prodaje se odvaja od čina kupovine.

Novac u funkciji sredstva razmjene u velikoj mjeri je olakšao razmjenu. Bilo je dovoljno da vlasnik robe pronađe bilo koga kome je njegov proizvod potreban i razmjeni ga za novac, a potom pronađe vlasnika robe koja je njemu potrebna i kupi tu robu, bez obzira šta treba njenom vlasniku.

Međutim, pojava novca dovela je do nastanka problema koji nisu postojali u uslovima trampe. U uslovima razmjene se javlja mogućnost da se neka roba proda, ali se istovremeno ne kupi druga. Proizvođač može odlučiti da privremeno zadrži novac i za njega ništa ne kupi. To znači da će neko na tom tržištu biti u poziciji da ne uspije realizovati svoju proizvodnju, a to onda znači da taj proizvođač neće moći nabaviti dobro za novi ciklus proizvodnje, čime može doći do poremećaja u cijelom sistemu društvene reprodukcije.

Mjesto prodaje i kupovine ne moraju se uvijek poklapati. Roba se može prodati na jednom, a novac utrošiti na drugom tržištu. To može dovesti do nedostatka novca na prvom tržištu i do privremenih zastoja u funkcionisanju društvene reprodukcije. Manjak novca će značiti smanjenu tražnju, što će prisiliti proizvođače da smanje cijene. To smanjenje cijena će uticati da robe na tom tržištu postanu privlačnije za druge kupce što će dovesti do priliva novca sa drugih tržišta i ponovnog uspostavljanja ravnoteže.

Za razliku od robe, koja u jednom momentu izlazi iz prometa i odlazi u proces proizvodnje, novac stalno cirkuliše na trzištu. On prelazi od jednog vlasnika do drugog ali ne izlazi iz prometne oblasti. To stalno kretanje novca u prometu nazivamo opticaj novca.

Kao prometno sredstvo novac je u pocetku pravljen od orginalnog novcanog materijala, zlata i srebra kojeg su trgovci ubacivali u promet. Tako nastaje moneta, kovani novac određenog oblika i finoće.

8

Slika 3. Kovani novac

Upotreba kovanog novca, tokom vremena, izazivala je određene ekonomske posljedice. Materijel od kojeg se pravio vremenom se troši i stvara se sve veća razlika između stvarne i nominalne vrijednosti novca.

Na osnovu ove činjenice ukazala se mogućnost zamjene metala u prometu i sredstvima koja nemaju gotovo nikakvu realnu vrijednost.

Na toj osnovi došlo je do pojave prvog papirnog novca( prvi papirni novac pojavio se u SAD 1690 godine, a početkom XVIII stoljeća i u Francuskoj).

Slika 4. Novčanice od 1, 2 i 10 US Dollara.

Danas se u opticaju nalazi državni papirni novac s prisilnim tečajem. Novčani opticaj papirnim novcem odvija se normalno sve dok se u opticaju nalazi ona količina papirnog novca koja predstavlja istoimenu količinu plemenitig metala.

Ukoliko se ubaci u promet veće količine papirnog novca od one koliko bi u prometu stvarno trbalo da bude plemenitog metala, nastaje poremećaj u prometu koji se naziva Inflacija. Kao posljedica pojave inflacije se ispoljava se smanjenje kupovne snage novca i opšti porast cijena.

Deflacija je suprotna inflaciji, a u stvarnosti je ređa.

Ipak, činjenica da je novac i u savremenim uslovima opstao kao univerzalno sredstvo razmjene, odnosno premeta, pokazuje da su prednosti za

9

ekonomski sistem do kojih je dovela njegova pojava, bila veća od poremećaja koje je proizveo.

2.3 NOVAC KAO BLAGO

Treća funkcija novca je ona u kojoj novac funkcioniše kao sredstvo za sticanje blaga, odnosno sredstvo održavanja vrijednosti. Činjenica da se nakon prodaje robe novac ne mora odmah potrošiti već se može zadržati određeno vrijeme kod prodavca, jasno pokazuje da je taj novac za njega vrijednost i tada se ne upotrebljava u prometu. Novac može biti sredstvo održanja vrijednosti zbog toga što je univerzalno dobro za koje se uvijek može dobiti neka druga roba. U funkciji blaga novac više nije u opticaju već se izvlači iz njega i počinje se skupljati tj. akumulirati.

Različiti su motivi zašto se novac izvlači iz opticaja i zadržava - akumulira. Ta vrsta dobra traje veći broj godina i zbog toga se ona nazivaju trajna potrošna dobra.Većina ljudi mora štediti da bi došla mogućnost da kupi neko trajno potrošno dobro. Cijelo to vrijeme dok se skuplja, novac je izvan opticaja i nalazi se u funkciji blaga.

Drugi razlog zbog kog ljudi privremeno izvlače novac iz opticaja je želja da budu u stanju, u slučaju potrebe, izvršiti hitnu nabavku neke robe. Novac je, naime,likvidan što znači da se odmah može pretvoriti u druge robe. Pod likvidnošću neke stvari, podrazumjeva se brzina kojom se ta stvar može upotrebiti za kupovinu drugih dobara. Najlikvidnije ekonomsko dobro je novac.

Funkcija novca kao blaga proističe i iz potreba proizvodnih jedinica, odnosno preduzeća. Ona raspolažu opremom tj. sredstvima za rad koja traju većibroj proizvodnih ciklusa. Ali, u svakom ciklusu ta sredstva se djelimično utroše.

Zbog toga je potrebno izvršiti odvajanje jednog djela prihoda koji se ostvari prodajom proizvoda kao nadoknadu za utrošene mašinu i opremu.

Država takođe čuva novac u obliku blaga. Cijelo vrijeme u trezorima centralne banke te zemlje mora se nalaziti određena suma stranih sredstava plaćasnja, što znači da taj novac obavlja funkciju blaga. U današnjim uslovima, kao blago služe rtazne nekretnine kao što su zemlja, stanovi i slično, jer je njihova vrijednost velika i obično nije podložna velikim promjenama cijena. Problem sa ovom vrstom dobara koja služe kao blago, ogleda se u činjenici da je njihova likvidnost manja o likvidnosti novca.

Da bi novac vršio funkciju blaga, mora imati stalnu vrijednost. Problemi se javljaju kada se u opticaju pojavljuje papirni novac koji nema stvarnu vrijednost. U slučaju inflacije i rasta cijena vrijednost papirnog novca

10

drastično opada. Zato se u zemljama koje su imale negativno iskustvo sa visokim stopama inflacije štednja nastoji održati ili u stranim sredstvma plaćanja (marka, funta, dolar i sl.) ili u materijalnim dobrima koja imaju realnu vrijednost (stanovi, zemlja i sl.).

2.4 NOVAC KAO SREDSTVO PLAĆANJA

Ova funkcija novca nastaje kao rezultat potrebe za kupovinom i prodajom robe na kredit. Često se dešava da je kupcu potrebna određena količina robe ali ne raspolaže novac kojim bi odmah platio. Takve slučajeve imamo npr. kod poljoprivrednih proizvođača, gdje je velika vremenska razlika između sjetve, kad su mu potrebni inputi, i žetve, kad realizacijom prodaje stiče novac kojim bi pokrio troškove inputa. Naplaćeni novac od kredita tek tada preuzima funkciju platežnog sredstva. Iz ove funkcije novca nastaje tkz. kreditni novac.

Oblici kreditnog novca su: mjenica, bankota i ček.

Mjenica predstavlja vrijednosni papir kojim se dužnik obavezuje da će svoju obavezu izvršiti pod ugovorenim uslovima.

Bankota predstavlja vrijednosni papir koji, na propisani način, izdaju banke koje se obavezuju da će donosiocu isplatiti označenu količinu novca.

Ček predstavlja vrijednosni papir kojim se daje nalog banci ili drugoj finansijskoj ustanovi da izvrsi isplatu.

Negativnosti ovakvog načina plaćanja su što je neizvjesno da li će obveznik izvršiti svoje obaveze na vrijeme. Neizmirenje obaveze za posljedicu ima ugrožavanje daljeg toka razmjene i reprodukcije.

Novčani volumen je ukupan novac u opticaju koji čine različiti oblici novca.

Njega čine dva osnovna dijela i to:

a) Transakcijski novac- novačna masa koju čini:

Gotov novac ( kovani novac i novčanice)

Depozitni- bankarski novac ( žiro i tekući računi građana,neoročeni depoziti, novčana sredstva na zbirnim računima državnog budžeta)

b) Kvazi novac- depozit koji ne služi za tekuća plaćanja( depoziti po viđenju u domaćoj valuti- ulozi na štednju po viđenju, depozoti po viđenju države i ostali depoziti po viđenju, depoziti po kreditima...)

11

Kad govorimo o gotovom i kreditnom novcu moramo je spomenuti to da je veoma bitna količina novca u opticaju, jer njegova neravnoteža ima za posljedice ekonomske poremećaje ( inflacija. Deflacija).

Dok su plemeniti metali imali funkciju opticaja novca, ovaj problem se rješavao automatizacijom( veža ponuda zlata- povlačenje novca-zlata iz prometa i plasiranje na trzište gdje je vrijednost očuvana)

U uslovima dominacije papirnog novca automatizam ne postoji iz razloga što proces reprodukcije stalno prati potreba odgovarajuće količine novčanih sredstava, odnosi ponude i potražnje se stalno mijenjaju, vrijednost novca oscilira itd.

Emitovanje novca je u nadležnosti države, a centralna banka određuje potrebnu količinu novca u opticaju. Za izračunavanje potrebnog novca u opticaju banke uzimaju u obzir sljedeće elemente:

Zbir robnih cijena (ZRC) Suma cijena roba prodatih na kredit (PRK)

Iznos kredita dospjelih za plaćanje (DK)

Međusobne kompenzacije (MK)

Brzina opticaja novca

ZRC-RPK+DK-MK Količina novca u opticaju = ---------------------------------- Brzina opticaja novca

Zbog velike odgovornosti očuvanja vrijednosti novca i normalne ekonomske aktivnosti, centralne banke moraju biti u državnom vlasništvu, a kao takve imaju monopol bitnih odluka monetarno-kreditne politike.

Svojom politikom prema poslovnim bankama, centralna banka nastoji realizirati utvrđene ciljeve kao što su određena stopa rasta, rješavanje problema nezaposlenosti, održavanje vrijednosti novca, odnosno stabilnosti cijena itd.

2.5 NOVAC KAO SVJETSKI NOVAC 

Nema te društvene zajednice ili države koja je u stanju sama da proizvede sve proizvode koji su nephodni za zadovoljenje potreba njenih stanovnika.Sve one su nužno upućene na svjetsko tržište i na razmjenu sa drugim zemljama. U takvim uslovima javlja se problem svijetskog novca ili robe koja će biti opšteprihvaćeno sredstvo razmjene u različitim zemljama. Nacionalne valute funkcionišu samo na tržištu nekoliko zemalja.

12

Uz to formalna vrijednost jedne valute, koju je utvrdila država svojom odlukom i njena stvarna vrijednost na tržištu(crni kurs), mogu se značajno razlikovati.Isto tako, može se desiti da papirni novac neke države brzo gubi na vrijednosti zbog visoke stope inflacije. Nema privrednog subjekta ilidržave koji bi prihvatio da se plaćanje obavi u toj valuti. Zbog toga se i pojavljuje potreba da postoji jedno jedinstveno sredstvo razmjenekoje bi bilo prihvatljivo za većinu zemalja.

Ulogu svjetskog novca preuzele su valute ekonomski najjačih zemalja, kao što su dolar, marka, jen, franak i slično.Nužno je dati odgovor na pitanje kako su to onemogle kad su u pitanje nacionalne valute.

Jednostavno zbog toga što to više nisu samo nacionalne valute, već je riječ o novcu čija količina i vrijednost ne zavise samo od prilika na domaćem tržištu ili samo od odluka vlade neka zemlje. Vrijednost tih valuta zavisi od opšteg stanja svjetske ekonomije i odnosa između različitih valuta.

U funkciji svijetskog novca, novac obavlja iste funkcije koje obavlja i unutar zemlje-služi kao mjera vrijednosti, sredstvo prometa i blago, samo što to sada obavlja na svijetskom nivou, tj. u međunarodnim ekonomskim odnosima.Svjetski novac u funkciji mjere vrijednosti, čini robe proizvedene u različitim zemljama svijeta kvalitativno jednakim i međusobno uporedivim.

U funkciji sredstava prometa u međunarodnoj trgovina dugo vremena služilo je zlato. Međutim, međunarodna trgovina se širila , obim razmjene povećavao, a zlata nije bilo dovoljno za sve te činove razmjene.

Najrašireniji oblik razmjene između privrednih subjekata iz različitih zemalja je korišćenje jedne od valuta koje imaju karakteristiku svijetskog novca čija je vrijednost duže vrijeme nepromijenjena i čije vlade nastoje da ih održe stabilnim.Da bi neka zemlja došla u posjed odgovarajuće količine svijetskog novca, ona mora izvoziti, pa je izvoz domaćih roba dugoročno jedina osnova na kojoj nastaje mogućnost uvoza nedostajućih proizvoda iz drugih zemalja.

Postoji potreba da se novac pojavi i u funkciji blaga na međunarodnom nivou. U toj funkciji može se pojaviti zlato jer ga mnoge zemlje i danas koriste u razmijeni sa drogim zemljama, ali i valute najrazvijenijih zemalja svijeta.

Sve zemlje moraju imati jednu sumu stranih novčanih sredstava u rezervi(devizne rezerve zemlje) da bi mogle učestvovati u međunarodnoj razmijeni. To jednostavno znači da one izvlače iz međunarodnog prometa jednu količinu stranih sredstava plaćanja i čuvaju ih kao blago.Da bi papirni novac neke zemlje mogao funkcionisati kao blago na međunarodnom planu, privreda te zemlje mora biti stabilna i bez visokih stopa inflacije. Samo u tom slučaju postojaće povjerenje privrednih subjekata i stanovništva u različitim zemljama u pomenutu valutu.

13

3. OBLICI NOVCA

Prelaskom razmjene roba za robu na razmjenu podsredsvom jedne robe kao ekvivalenta, novac se javlja u različitim oblicima: kovani, papirni i elektronski.

3.1 KOVANI NOVAC

Prvobitno funkcionisanje novca je bilo u obliku zlata. Oblici u kojima je zlato funkcionisalo kao novac su bili u vidu komadića, grumenja, pločica i sl.

Međutim tako funkcionisanje je stvaralo mnoštvo problema jer se svaki komad morao posebno vagati, a javljali su se i problemi prenosa i transporta novca. Na taj način je došlo do pojave kovanog novca, koji je imao određenu veličinu i težinu.

Propise o veličini, težini i obliku novca donosila je država. Takav novac se zove moneta, a ona podrazumijeva jedinstven znak i ime novca, pored gore pomenutih veličine i težine.

Funkcionisanje zlata kao novca se uskoro pokazalo kao nepraktično i povezano sa mnogo teškoća. Naime, poroizvodnja novca od zlata je bila veoma skupa, a javili su se i problemi oko plaćanja manje vrijednih roba.

Zbog ovih problema u početku su se počeli koristiti manje vrijedni metali a potom je došlo do pojave papirnog novca.

3.2 PAPIRNI NOVAC

Početna pojava papirnog novca se vezuje za tzv. bank-note, čija je funkcija u početku bila potvrda za količinu predatkog zlata na čuvanje u banku. Ubrzo su se bank-note počele koristiti u razmijeni dobara, što je i prva pojava papirnog novca. Primjena papirnog novca ima višestruku korist, jer su vijednosti proizvodnje novčanica male, ali su u prometu te vrijednosti bile veoma velike. U početku su za izdavanje papirnog novca postojala dva uslova:

1. Papirni novac mora imati podlogu u zlatu, u vrijednosti emitovanih novčanica koje se nalaze u prometu

2. Obaveza izdavaoca novca da će donosiocu, papirni novac konvertovati u zlato.

14

Pojava i razvoj papirnog novca je uskoro dovela do toga da je prestala stroga veza zlata i papirnog novca. . Sa razvojem i sirenjem robne proizvodnja zlato je postepeno prestajalo da obavlja funkciju opsteg sredstva razmjene tokom XIX, a u toj funkciji potpuno iscezlo tokom XX stoljeca ( kao datum uzima se 1971 godina, kada su SAD ukinule tkz. Zlatno vazenje)

Tada je postala veoma značajna uloga države, jer je jedino ona mogla biti garant za količinu emitovanog novca.

3.3 ELEKTRONSKI NOVAC

Elektronski novac definisemo kao novac koji se krece kroz elektronske medije tj. van uobicajenih kanala placanja koje tradicionalno podrzavaju banke. Njegova upotreba je inicirana znatnim prednostima u odnosu na klasicni novac: umjesto da ga smjestimo na papir, novac se „upakuje“ u niz cifara, lako je pokretan i prenosiv kroz mrezu, ne poznaje granice, moze se programirati, pratiti i ogranicavati.

Ovime ne samo da potpuno nestaju dotadasnji troskovi razmjene vec se prevazilaze i slabosti klasicnog-papirnog novca kao sto su ; vrijeme potrebno za prijenos, rastojanje na koje ga je potrebno prenijeti da bi se ostvarilo placanje, rizici u transportu, troskovi izrade, troskovi tansakcija, sigurnost itd.

Njegova upotreba je moguća:

Na veliko ( swift, fedwire, chips) Na malo ( kartice-viza, master, smartCard i elektronski čekovi)

Slika 5. Elektronske kartice

4. ZAKLJUČAK

U zaključenim razmatranjima ćemo tretirati neke negativne pojave do kojih može dovesti nekontrolisana ili bolje rečeno neodgovorna državna kontrola količine novca u opticaju.

15

Naime,  svaka država treba da uskladi i vodi računa o količini novca u opticaju. Tako, količina novca  teoretski treba  da bude  usaglašena sa robnom proizvodnjom dotične države.

Intervencije i zahvati države u nekom momentu,  prije svega kada je u pitanju recesija ( smanjenje obima proizvodnje, otpuštanje radnika, usporavanje stope privrednog razvoja) ne moraju nužno voditi ka doštampavanju novca.  Doštampavanje novca uvodi privredu u inflaciju( pad vrijednosti novca ) a dalja misija novca i njegovo  puštanje  u opticaj dovodi do veoma opasne pojave u ekonomiji, poznate pod imenom “inflatorna spirala”. Na ovaj način dolazi do ekonomskog sloma države, a tridesetih godina prošlog vijeka kompletna svijetska privreda doživjela je iz tih razloga slom. Tih godina cijene su za novine, mlijeko , hljeb i slično u Njemačkoj, dostizale vrijednost od nekoliko desetina milijardi maraka. Inače,  jedna minimalna inflacija (2-3% na godišnjem nivou)  je čak i poželjna.

Suprotan proces od inflacije je deflacija koja podrazumijeva pad cijena proizvoda, a što često može biti razultat povećane proizvodnje,  koju ne prati dovoljna količina novca u opticaju.I ova pojava može imati negativne efekte, jer proizvođači padom cijena određenih roba gube interes za njegovu proizvodnju. Manje fleksibilni proizvođači, koji nisu u situaciji da izvrše brze promjene u procesu proizvodnje,  propadaju a to opet neminovno vodi u socijalne krize, povećanje nezaposlenosti i sl.

Treći problem, s kojim se može sresti država je revalvacija tj. povećanje vrijednosti domaće valute u odnosu na svijetske valute. Ovo naročito pogađa izvozno orijentisane privrede, u privredi npr. Japana čija se konkurentnost smanjuje, jer revalvacija poskupljuje vrijednost njenje robe u inostranstvu,  a samim tim pada i  interes za  kupovinu tih roba.

Probleme inflacije tridesetih godina proteklog vijeka, države su riješile otvaranjem javnih radova (radove koje finansira država), povlačenje do tada štampanog novca i oštrom kontrolom bankarskog sistema posebno onog na koji je država imala poseban uticaj.Sve ovo ukazuje na najbitniju i najznačajniju ulogu države u njenom monetarnom sistemu. Svaka neodgovornost  u ovom pogledu, državu i njen ekonomski sistem može gurnuti u propast.

Kontrola novca i novčane mase, je uvođenjem eura, u zemljama Zapadne Evrope vrlo bitna i na globalnom nivou. Da je to tačno, vidi se iz  formiranja brojnih institucija koje su zadužene za praćenje eura, da se nebi desile neke od naprijed pobrojanih negativnih situacija jer bi obzirom na teritoriju  koju euro pokriva cijela svijetska privreda došla u krizu.

16

LITERATURA

1) Bankarstvo – teorija i praksa, prof. dr. Vojin Bjelica, Stilos Novi Sad 2001. godine

2) http://hr.wikipedia.org/wiki/Novac

3) http://novac.blog.hr/

4) Osnove bankarstva , prof. dr. Vlado Leko, Sveučilište u Zagrebu 2004. godine

17