1) Ekonomska analiza i ekonomski modeli ( ekonomska teorija i ekonomska analiza; definiranje i vrste EA; koeficijenti osjetljivosti; mikro i makro ekonomska analiza; vrste modela elementi modela; načela izgradnje makro ekonomskih modela )

Ekonomska teorija uočava zajedničke karakteristike određenih ekonomskih pojava i procesa i utvrđuje zakonitosti u njihovom kretanju. Ekonomska analiza se može definirati kao skup ekonomskih načela i logike pomoću kojih se mogu utvrditi međuzavisnosti između svih ekonomskih pojava i procesa, objasniti njihovo nastajanje, dosadašnje kretanje, predvidjeti budući razvoj, odrediti optimalni pravac razvoja, kao i mjere kojima će se razvoj usmjeriti u željenom smjeru. Ekonomska analiza je primjena ekonomske teorije u rješavanju određenih problema u određenoj ekonomskoj situaciji. Ekonomska analiza je skup ekonomskih teorija, ekonomske statistike i ekonomske historije. Vrste ekonomske analize su: kvantitativna i kvalitativna. Kvalitativna ekonomska analiza koristi se uglavnom opisivanjem pomoću različitih „narativnih metoda“, čime nastoji utvrditi osnovne zakonitosti u ekonomskom svijetu. Kvalitativna ekonomska analiza osim utvrđivanja egzistencije, primjenom različitih matematičkih metoda, nastoji kvantificirati međuzavisnosti koje postoje među ekonomskim pojavama i procesima u ekonomskom svijetu. Mikroekonomska analiza bavi se proučavanjem ponašanja manjih jedinica ekonomskog sistema i utvrđivanjem međuzavisnosti među njima. Problem se najčešće svodi na traženje presjecišta krivulje S i D, koje određuju parcijalnu ravnotežu, to znači cijenu tog proizvoda na tom tržištu i količinu koju treba ponuditi i koje se mogu prodati na tom istom tržištu. Makroekonomska analiza proučava ponašanje sveukupne nacionalne privrede i utvrđuje međuzavisnosti između njezinih važnijih agregata, kao što su nacionalni dohodak, agregatna potrošnja, štednja, investicije, izvoz, uvoz itd. Ova analiza se bavi problemom međuovisnosti uvjeta AS i AD, proučava stanje ravnoteže kad su AS i AD jednake. Koeficijent osjetljivosti predstavlja kvantitativni izraz međuzavisnosti među ekonomskih varijablama, to je najčešća mjera osjetljivosti. Pokazuje promjenu jedne varijable uslijed promjene druge varijable. On se izražava kao odnos granične i prosječne promjene određene ekonomske varijable.

∑y,x = ΔY/ΔX__ Y/X

∑y,x > 1 – varijabla Y elastična na promjene varijable X∑y,x < 1 – varijabla Y neelastična na promjene varijable X

Ekonomski model je skup jednačina kojima su izražene međuovisnosti između ekonomskih varijabli nekog ekonomskog sistema.Ekonomski modeli dijele se na: matematičke i ekonometrijske. Ekonometrijski se dijele na mikro i makro, a makro na: agregatne, strukturne i modele rasta. Ekonomski modeli mogu biti statički i dinamički. Elementi ekonomskih modela su: varijable (endogene i egzogene), relacije ( bilančne, definicijske, tehničke, institucionalne, relacije ponašanja i uvjeti rasta) i parametri (predstavljaju kvanititativni izraz međuovisnosti između dvije varijable i to po intenzitetu i smjetu. Načela izgradnje makroekonomskih modela su:

1. Specifikacija svih varijabli2. Pronalaženje analitičkog oblika međuovisnosti3. Pisanje modela u polaznom i strukturnom obliku4. Procjena strukturnih parametara i provjera analitičkog oblika5. Rješenje modela- prevođenje u reducirani oblik i ekonomska analiza.

2) Mikroekonomija u makroekonomiji ( proizvodnja; funkcija ukupnih troškova; izvođenje krivulje ponude; funkcija potražnje; rješenja mikroekonomskog modela – parcijalna ravnoteža; potražnja faktora proizvodnje )

Proizvodnju definišemo kao proces pretvaranja proizvodnih faktora u proizvode i usluge. Funkcija proizvodnje pokazuje ovisnost količine proizvodnje (Q) nekog proizvoda, koja se uz danu tehnologiju može ostvariti iz danih količina proizvodnih faktora. Funkcija proizvodnje možemo pisati kao funkciju dvije varijable, rada (L) i kapitala (K): Q=f(L,K).

Funkcija ukupnih troškova pokazuje koliko su najmanji ukupni troškovi određenih količina proizvodnje iz dane cijene proizvodne faktore i uz danu tehnologiju proizvodnje. Svaka količina proizvodnje ima svoje najniže ulupne troškove. To znači da su ukupni troškovi funkcija količine proizvodnje: T= f(Q). Ukupne troškove dijelimo na fiksne i varijabilne. T(Q)=FT+VT(Q).

Ponuda (S) je količina dobara ili usluga koje proizvođači nude na tržištu, ovisi o cijeni tog dobra ili usluge, cijeni ostalih dobara ili usluga, dohotku potrošača i vremena. Cilj preduzeća je ostvarivanje maksimalnog profita i da je supanj ostvarivanja tog cilja kriterij efikasnosti njegovog poslovanja. S=f(p), dS/dp > 0 ( mjenja se proporcionalno sa promjenom cijena p)

Potražnja (D) nekog dobra predstavlja količinu tog dobra koja se može prodati po svakoj cijeni, na određenom tržištu u određeno vrijeme. D ovisi o cijeni tog dobra, cijeni drugih dobara (komplemenata ili supstituta), dohotku potrošača, vremenu, izdacima za reklamu i inflacijskim očekivanjima. D je funkcija cijene D= f(p), dD/dp < 0 (mijenja se obrnuto proporcionalno da promjenom cijene p).

Rješenje mikroekonomskog modela daje ravnotežnu p te količinu S i D određenog proizvoda, Autonomne promjene egzogene varijable u našem modelu tržišta stvaraće sile koje utiču na smanjenje D za proizvode, a iste te promjene će djelovati na povećanje ponude tog proizvoda. Problem mikroekonomske ravnoteže se svodi na određivanje p. Pri p se krivulje krivulje S i D sijeku predstavlja ravnotežnu P i jedino ravnotežna P može imati stabilnost na tržištu.

Potražnja preduzeća za proizvodnim faktorima je različita, ovisno o tržišnoj strukturi u kojoj preduzeće posluje. Ako posluje u uvjetima potpune konkurencije njegova optimalna kombinacija proizvodnje je veća, a cijena niža nego kad posluje u uvjetima nepotpune konkurencije. Krivulje ponude se izvodi iz krivulje graničnog troška nakon njenog presjeka sa krivuljom prosječnog varijabilnog troška.

3) Nacionalno računovodstvo ( ekonomska aktivnost i ekonomske transakcije i njihovo grupiranje; kružni tok privredne aktivnosti )

Ekonomske aktivnosti imaju za posljedicu određene ekonomske tokove koji stvaraju mijenjaju, prenose ili ipak uništavaju ekonomske vrijednosti. Sistem nacionalnih računa predstavlja statističko-dokumentacijsku osnovu koja je preduvjet svake kvantitativne makroekonomske analize. Integralni sistem nacionalnih računa čine: skup računa domaćeg proizvoda, račun finansijskih transakcija, input-output tablice i bilansa nacionalnog bogatstva.

Ekonomske transakcije mogu biti realne i finansijske. Realne transakcije predstavljaju proizvodnju, razmjenu, potrošnju ekonomskih dobara. Na računima finansijskih transakcija se za svaki sektor prikazuje ukupni novčani prihodi i rashodi u tekućoj godini i transakcije pojedinih sektora u sferi akumulacije.

Grupiranje transakcija može se vršiti na dva načina:1. Svrstavaju se u istu grupu sve institucionalne jedinice koje proizvode isti proizvod,

pogodno za računa domaćeg proizvoda2. Grupiranje po institucionalnim jedinicama koji ima za jedinicu preduzeće bez obzira

na njihov proizvodni sistem, pogodan u računima finansijskih transakcija koje se registriraju po PB

Kružni tok privredne aktivnosti dvosektorske privrede sastoji se samo od dva sektora: od sektora proizvodnje i sektora potrošnje. Potrošači iznose svoje faktore na tržište, formira se ponuda proizvodnih faktora. Proizvođači dolaze na tržište proizvodnih faktora nabaviti ih i angažirati u procesu proizvodnj, formira se potražnja za proizvodnim faktorima. Na osnovu ponuda i potražnje formira se cijena na njihovom tržišnom sektoru potrošnje za proizvodni faktor dobiva se od njega novčane dohotke i tim novčanim dohocima finansira izdatke za robu i usluge koje nabavlja od nositelja aktivnosti sektorske proizvodnje, prema cijenama koje se formiraju na tržištima proizvoda (usluga) radi zadovoljenja svojih potreba. Proizvođači u procesu proizvodnje od proizvodnih faktora proizvedu robu i usluge koje oiznose na tržište. Tako se formiraju ponudu roba i usluga. S dohocima koje su zaradili u procesu proizvodnje, potrošači idu na tržište s njima i tako stvaraju potražnju za njima. Na temelju ponude i potražnje za robama i uslugama formiraju se njihove cijene na tržištu.

Kružni tok privredne aktivnosti otvorene privrede formira se uvođenje sektora inozemstva, što omogućuje da domaći proizvod ne mora biti jednak finalnoj upotrebi domaćih rezidenata. Ako je izvoz veći od uvoza, postoji tzv. neto-izvoz što znači da je domaća proizvodnja veća od domaće potražnje. Ako je uvoz veći od izvoza postoji neto –uvoz, što znači da je domaća potražnja veća od domaće proizvodnje. U gornjem luku iz procesa domaće proizvodnje izlaze njihovi rashodi, izlaze izdaci za angažiranje proizvodnih faktora domaćeg i inostranog porijekla. Domaćim rezidentima pritječu i dalje novčani dohoci kao naknada za proizvodni faktor koje su oni uložili u proces proizvodnje. Ino rezidentima pritječu prihodi od naknada za proizvodne faktore koje su oni ustupili na korištenje domaćem procesu proizvodnje. U donjem luku, osim procesa domaće potrošnje dodan je je i sektor inozemstva iz kojeg u proces proizvodnje teku prihodi od izvoza.

4) Platna bilansa ( pojam i struktura; platna bilanca i nacionalna privreda; prilagođavanje platnog bilansa; automatsko uravnoteženje bilanse i uravnoteženje bilanse putem ekonomske politike zemlje )

Platna bilansa predstavlja sistematiziran pregled ekonomskih transakcionih rezidenata i nerezidenata za određeni vremenski period, uglavnom za jednu godinu. Platni bilans predstavlja pregled transakcija zemlje sa inozemstvom u periodu od jedne godine.

Struktura platne bilanse čine: 1. Bilans tekućih transakcija - predstavlja razliku između domaće potrošnje i domaće

proizvodnje. On obuhvata: trgovinski bilans, bilans usluga i jednostavne transfete.2. Bilans kapitalnih transakcija – pregled neto promjena dugovanja i potraživanja zemlje

prema inozemstvu u određenom vremenskom periodu. 3. Bilans monetarnih rezervi – predstavlja jedan od izvora međunarodne likvidnosti

zemlje, međunarodne rezerve jedne zemlje čine: devize, zlato, specijalna prava itd.Teorije prilagođavanja platne bilanse su: elasticitelni, apsorpcioni i monetarni pristup.

Deficit platne bilanse može biti ograničavajući faktor rasta nacionalne privrede, kada je zaduženost takva da zemlja ne može održavati vanjsko – trgovinsku likvidnost redovnim prihodima. Pri rastu zaduženosti metode prilagođavanja platne bilanse one su više administrativnog i prinudnog karaktera. Saldo ravnoteže može biti uravnotežen, aktivan i pasivan. Meed = deficit + PB je stvarni iznos kompenzirajućeg finansiranja koji se koristi u određenom vremenskom periodu da bi se održao devizni kurs nacionalne valute.

Ravnoteža u privredi zemlje ostvaruje se pri jednakosti AS i ADY+U=C+G+I+EY+U=AS finalnih proizvoda u zemljiC+G+I= AD domaćih komponentiE=D za domaćim proizvodom.

Mehanizam automatskog uravnoteženja platne bilanse odvija se na dva načina:1. Promjenom cijena2. Promjenom dohotka

Promjene u platnoj bilansi utiču i na promjene cijena u domaćoj privredi što izaziva primjene odnosa cijena i u zemlji i u inozemstvu. Time se mijenjaju i tokovi u vanjsko-trgovinskog razmjeni. Mehanizam automatskog uravnoteženja platne bilanse promjenom cijena djeluje različito u sistemima fiksnih odnosa u sistemu fluktuirajućeg deviznog kursa. Promjena stanja platne bilanse utiču i na promjene dohotka koji sa svoje strane preko marginalne sklonosti uvoza utiču i na promjenu uvoza, a time i na promjene platne bilanse. Polazne su funkcije uvoza u obliku: M=Mo + m*Y gdje je Mo=autonomni uvoz, m= marginalna sklonost uvozu, Y=dohodak. Uravnoteženje platne bilanse mjerama ekonomske politike provodi se preko monetarne politike, fiskalne politike i politike deviznog kursa. Instrumentima makroekonomske politike djeluje se na unutarnju i vanjsku ekonomsku ravnotežu, a time i na platnu bilasnu. Ravnoteža u platnoj bilansi U=Uo + m*Y. Kada odbijemo uvoz od izvozda dobijemo vanjskotrgovinsku bilansu funkcije domaćeg proizvoda.

5) Struktura globalne ekonomije ( uvod u makroekonomiju; osnovne škole makroekonomije; o agregatima kao složenim vrijednostima ekonomske aktivnosti; metodološka objašnjenja agregata; značajniji agregati )

Makroekonomija proučava ponašanja ekonomije kao cjeline. Glavne kategorije i varijable kojima se bavi makroekonomija su: ukupna proizvodnja ili bruto domaći proizvod, ekonomski rast i razvoj, agregatna ponuda, agregatna potražnja, zaposlenost odnosno nezaposlenost, ravnoteža i neravnoteža ekonomskog sistema, investicije, štednja, inflacija, deflacija, opšti nivo cijena, platna bilansa, privredni ciklusi, ekonomske krize itd.Klasična liberalna škola- Predstavnici su: Adam Smith, David Ricardo, J.B.Say itd. Oni su promatrali ekonomiju sa stajališta čovjeka kao individue, njegove osobne slobode i njegovog interesa u ekonomskim procesima. Klasičari su formirali model ekonomije na petpostavci da u ekonomskoj stvarnosti dominira potpuna konkurencija i oscilacije cijena u oba pravca. Promatrali su i objašnjavali tržište kao samopokretni mehanizam koji pokreće ljude na ekonomsku aktivnost i regulira ekonomske procese.

Karakteristike:1) zalaganje za privatno vlasništvo i poduzetništvo 2) preferencija slobodnog tržišta i kritika državne regulacije 3) zalaganje za budžet 4) teza o razdvojenosti robnog i novčanog sektora ekonomije 5) teza o neutralnoj ulozi novca u odnosima između monetarnog i robnog sektoraPrema klasičarima, ljudi se na raznim tržištima pojavljuju jednom kao prodavači jedne vrste robe,a drugi put kao kupci druge vrste robe. Tako se robe razmjenjuju za robu, a ljudi i njihov novac su posrednici koji olakšavaju razmjenu.

Neoklasična (neoliberalna) škola – Predstavnici su: K.Menger, J.Bentham, S.Jevons, A.Marshall, A.C.Pigou, itd. Razvija se od 1871.godine. Predstavnici pokušavaju slijediti misaonu tradiciju klasične škole, ali pomoću teorije marginalne korisnosti koja odbacuje klasičnu teoriju troškova proizvodnje i teoriju radne vrijednosti. Oni priznaju da tržišni mehanizam ima neke nedostatke, te da država može pomoću mjera ekonomske politike otklanjati te nedostatke i bez transformacije privatnog u državno vlasništvo.

Keynesijanska škola- Predstavnici su: J.M.Keynes, A.Hansen, J.Robinson, itd. Osnivači su Keynes i M.Kalecki. On i njegovi sljedbenici formirali su makroekonomiju kao znanstvenu disciplinu, te kratkoročnu politiku uravnoteživanja i stabilizacije ekonomskog sustava. Keynes je razmatrao krizno-recesijsko stanje ekonomije i tražio izlaz iz tog stanja. Tražio je makroekonomske metode uravnoteživanja AS i AD, te načine stabilizacije uspostavljene ravnoteže. Odbacio je Sayov zakon i viziju tržišta kao samoregulirajućeg mehanizma. Formirao je princip efektivne potražnje koji nam govori da AD u kratkom roku određuje razinu proizvodnje i zaposlenosti. Keynes je odbacio model potpune konkurencije i prihvatio nepotpunu konkurenciju kao dominantno stanje kapitalističke ekonomije. Zalagao se za kombinaciju privatnog i državnog vlasništva te kombinaciju tržišne i državne regulacije. Smatrao da je nezaposlenost veće zlo od inflacije, te da ekonomski rast i puna zaposlenost trebaju biti glavni ciljevi makroekonomske politike.

Makroekonomski agregati predstavljaju sistem određenih globalnih i sintetičkih pokazatelja kojima se izražavaju osnovni sadržaji, dinamika i struktura, kao i rezultati ekonomske aktivnosti u nekoj zemlji, odnosno društvenoj zajednici. Cilj makroekonomskog agregata je

kvanitativno izražavanje vrijednosti društvene proizvodnje kako bi se ona dalje mogla analizirati i razmatrati, planirati i porediti sa rezultatima drugih privreda.

Bruto društveni proizvod predstavlja tržišnu vrijednost ukupne mase proizvoda (materijalnih dobara i proizvodnih usluga) proizvedenih u jednoj zemlji za određeni period vremena, obično za godinu dana. BDP mjeri vrijednost cjelokupne društvene proizvodnje u jednoj godini. BDP = C + I + G + (E - M). Komponente bruto društvenog proizvoda bile bi: potrošnja (C) - obuhvata finalnu potrošnju pojedinaca odnosno domaćinstava; investicije (I) - odnose se na potrošnju preduzeća kao privrednih subjekata i obuhvataju kupovinu osnovnih sredstava, opreme, objekata i slično; državna potrošnja (G) - obuhvata sva trošenja državnog aparata, razlika između izvoza i uvoza, odnosno neto izvoz (E - M) Nominalni bruto društveni proizvod je bruto društveni proizvod koji je obračunat po tekućim cijenama, odnosno po tržišnim cijenama dobara i usluga po kojima se one prodaju i kupuju u toku godine za koju se BDP obračunava. Realni bruto društveni proizvod predstavlja bruto društveni proizvod koji je obračunat na osnovu stalnih cijena čime je uticaj inflacije na vrijednost ovog agregata otklonjen.

Ostali makroekonomski agregati su: - Bruto nacionalni proizvod (BNP=C+I+G+(E-M)- Neto nacionalni proizvod (NNP= BDP- amortizacija)- Nacionalni dohodak( BDP- amortizacija –indirektni porezi)- Dohodak pojedinaca- Raspoloživi dohodak (RD=ND- direktni porezi)- Diskrecioni dohodak pojedinaca- Stvarni društveni proizvod- Potencijalni društveni proizvod- Društveni proizvod po glavi stanovnika (BDPpc =BDP/br. stanovnika)- Nacionalni dohodak po glavi stanovnika ( NDpc=ND/br. stanovnika)

BDP se može mjeriti na dva načina:1. Proizvodni pristup – BDP= C + I + G + (E - M)2. Troškovni pristup – BDP= plata + kamata + renta + profiti + dividenda + amortizacija

+ indirektni porezi

6) Agregatni makroekonomski model ( krivulja agregatne tražnje; agregatna ponuda; rješenje makroekonomskog modela; uticaj mjera ekonomske politike; uloga cijena u narodnoj privredi; potencijalna proizvodnja )

AS pokazuje međuovisnost koja u kratkom roku postoji između razine cijena i veličine proizvodnje u narodnoj privredi. AS predstavlja rastuću funkciju razine cijena. Jednaka je ukupnoj količini dobara i usluga koje je nacionalni poslovni sektor valjan proizvesti i ponuditi u danom razdoblju. AS zavisi od: nivoa cijena, proizvodnom kapacitetu privrede i razini troškova. AS=BDP-U.

AD pokazuje međuovisnost između ukupne proizvodnje i razine cijena. AD pokazuje razinu realne potrošnje svih faktora privrede uz različite razine cijena. AD nekog proizvoda je opadajuća funkcija tog proizvoda zbog efekta supstitucije i efekta dohotka. AD=C+I+G+E ( C- lična potrošnja, I-investicije, G-javna potrošnja, E-izvoz)AD= f(p,Y,r,M/p,G,T,R,p/pf,O) ( razina cijena p, veličina domaćeg proizvoda Y, kamatne stope r, realna novčana masa M/p., budžetksa potrošnja G, budžetski prihodi T, tečaj R, odnosi domaćih i inozemnih cijena p/pf i očekivanja O).

Posmatrajući AS i AD zajedno, može se pronaći ravnotežna vrijednost cijene i količine. Može se pronaći realni GNP i razina cijena koja bi zadovoljila i kupce i prodavače. Samo u tački E su potraživači spremni kupiti onu količinu koju su ponuđači spremni proizvesti i prodati. Makroekonomska ravnoteža je kombinacija opšte razine cijene i količine pri kojoj niti kupci niti prodavači ne žele promijeniti svoje kupovine, prodaje ili cijene.

Postoje tri slučaja uticaja fiskalne politike: 1. Ako je sjecište krivulje AD i AS u fazi visoke nezaposlenosti i niske inflacije (Keynsov

dio AS) tada bi promjena krivulje agregatne potražnje sa AD0 na AD1 zbog ekspanzivne fiskalne politike utjecala samo na povećanje proizvodnje s Yo na Y1.

2. Ako je sjecište krivulja AS i AD bilo na razini pune zaposlenosti u kalsičnom dijelu krivulje AS tada bi pomicanje krivulje AD udesno od AD3 na AD4 zbog ekspanzivne fiskalne politike rezultiralo samo u povećanju cijena s p3 na p4 ali ne i u povećanju proizvodnje jer su svi faktori zaposleni.

3. Ako je sjecište krivulja AS i AD bilo na neoklasičnom dijelu krivulje AS tada će pomicanje krivulje AD udesno uticati na porast i proizvodnje i cijena.

Uticaj monetarne politike - Porast novčane mase povećava dohodak potrošača, što utiče na povećanje osobne potrošnje C. To izaziva smanjenje cijena,a porast investicija, te se krivulja agregatne potražnje pomiče udesno i to za onaj postotak za koji se povećala novčana masa. Pomjeranje krivulje AD utjecat će na povećanje proizvodnje i cijena ovisno o obliku krivulje AS na kojem je sjecište krivulja AS i AD. Ako je sjecište krivulja AD i AS u vodoravnom dijelu krivulje AS povećava se proizvodnja. Ako je sjecište AD i AS u vertikalnom dijelu povećava se cijena.

Cijena utiče i na agregatnu ponudu i na agregatnu potražnju. Kad je proizvodnja veća od potrošnje zalihe rastu.To dovodi do opadanja cijena. Opadanje cijena utiče na smanjenje toka proizvodnje. To dovodi do smanjenja zaliha. Smanjenje zaliha utiče na porast cijena. Porast cijena utiče na povećanje proizvodnje i na smanjenje potrošnje. Na taj način cijene usklađuju proizvodnju i potrošnju. Jednostavna metoda određivanja potencijalnog outputa se temelji na pretpostavci da u kratkom roku kapital nepromjenljiv, pa je promjena proizvodnje

posljedica isključivo promjene zaposlenosti radne snage. Često se koristi i metoda na osnovu Okunovog zakona.

Yf -Y/Y=0.032(u-uf)

To znači da svaki postotak nezaposlenosti iznad naravne stope uvjetuje smanjenje DP za oko 3,2 %.Yf – potencijalni proizvod, Y- stvarni output, u – aktualna stopa nezaposlanosti, uf -strukturna stopa nezaposlenosti. Prema ovom zakonu potencijalni proizvod se izračunava tako da se ostvarenom outputu doda određena veličina za svaki postotak nezaposlenosti iznad razine za koju je puna zaposlenost definirana. U praksi se najviše koriste tri metode kvantifikacije potencijalnog outputa:

1. Anketiranje poduzeća2. Trend kroz vrhove ciklusa3. Procjena proizvodnih funkcija.

7) Funkcija potrošnje ( funkcija potrošnje; funkcija štednje; formuliranje i rješenje modela; paradoks štednje; dinamički makroekonomski model; teorije funkcije potrošnje - apsolutnog, relativnog i permanentnog dohotka i životnog ciklusa )

Funkcija potrošnje pokazuje odnos između razine potrošnje i razine raspoloživog ličnog dohotka. C=f(Y) Y=C+I (Y=C+S)MPC=ΔC/ΔY (granična sklonost potrošnji je dodatni iznos koji ljudi potroše kada dobiju dodatni dolar dohotka).

A(Y< C) – negativna štednjaB(Y=C) – nulta štednja (izjednačenje)C(Y> C) – pozitivna štednja

Funkcija štednje pokazuje odnos između razine štednje i dohotka Y=C+S S=Y-CŠtednja je onaj dio dohotka koji nije utrošen na potrošnju. MPS=ΔS/ΔY ( granična sklonost štednji je dio dodatnog dolar dohotka koji se koristi za dodatnu štednju).

Polazni ili strukturni oblik modela je Y=C+I, C= α+β , Y= α + βY + I. Reducirani oblik modela je Y=(1/1-β) *α + (1/1-β)*I, C=(1/1-β) *α + (β/1-β)*I

Što je veća MPS, to je manji multiplikator. Kad je manji multiplikator, tad će povećanje autonomne potrošnje u situaciji nepotpune zaposlenosti rezultitati manjim povećanjem domaćeg dohotka, pa dakle i štednje i obrnuto. I u tome se sastoji paradoks štednje.

MPS + MPC = 1

U dinamičnim modelima sve varijable imaju vremensku dimenziju t – vremensko razdoblje (Yt, Ct, It). Za razdoblje koje je prethodilo razdoblju t za n jednakih vremenskih perioda (Yt-n, Ct-n, It-n). Za razdoblje koje slijedi t za n perioda (Yt+n, Ct+n, It+n). Vrijednost neke varijable u određenom razdoblju ovisi o vrijednosti te ili neke druge varijable iz prethodnog ili nekog ranijeg razdoblja.

Teoriju apsolutnog dohotka formulisao je Keyns, koji tvrdi da potrošač određuje dio dohotka koji troši i da udio potrošnje u dohotku opada sa povećanjem dohotka. Suština ove teorije je da je u kratkom razdoblju prosječna sklonost potrošnji (APS=S/Y) veća od granične tj. S porastom dohotka smanjuje se udio osobne potrošnje, a povećava se udio štednje.

Duesenbery svojom teorijom relativnog dohotka tvrdi da dio dohotka koje kućanstvo odvaja za potrošnju ovisi o odnosu njegova dohotka i dohotka njegovih susjeda. Ako dohodak jednak kućanstvu ostane nepromijenjen, dok se dohoci drugij povećavaju, njegov relativni položaj će se pogoršati, te da bi sačuvao svoj relativni životni standard, povećaće dio potrošnje u svom dohotku. Dok teorije apsolutnog i relativnog dohotka uzimaju tekući dohodak (iz tekućeg ili prethodnog perioda) teorija permanentnog dohotka (Milton Friedman) uzima permanentni ili očekivani dohodak (dohodak koji potrošač očekuje da će primiti u budućem razdoblju).

Ando i Modiglian su razvili teoriju životnog ciklusa. Oni potrošnju koju potrošač ostvari za svog života smatraju funkcijom dohotka, koji potrošač u svom životu ostvari. Potrošnja je funkcija očekivanog dohotka koji potrošač očekuje da će ostvariti iz svih izvora. U početku i na kraju života potrošač troši više nego što zarađuje, a u sredini života on više zarađuje nego što troši.

8) Fiskalna politika ( funkcija poreza; raspoloživi dohodak; automatski i ugrađeni stabilizator; promjene budžetske potrošnje, prihoda ; uticaj budžetskog deficita na Y; strukturni i ciklični budžet )

Fiskalnu politiku definiramo kao svjesne promjene državnih prihoda i rashoda kojim je svrha ostvarivanje makroekonomskih ciljeva ekonomske politike: pune zaposlenosti, stabilnih cijena, zadovoljavajuce stope rasta i eksterne ravnoteze. Instrumentalne varijable fiskalne potrosnje su: budzetska porosnje, autonomni porezi, porezne stope i transferi. Funkcija poreza glasi: T=Tn+Y. Tn je zbir poreza neovisnih o velicini domaceg dohotka, dok ja Y dio poreza koji ovisi o domacem proizvodu.

Dohodak koji ostaje po odbitku poreza T, a uveca za velicinu transfera Tr naziva se raspolozivi dohodak, jednak je Y=Y-T+TR.

Smanjenjem multiplikatora poreza na dohodak smanjuje se intenzite ciklicnih amplituda i tako utjece na stabilnije kretanje privrede. Zato ovaj porez djeluje kao automatski stabilizator, smanjujuci moguci porast domaceg proizvoda u fazi poleta i njegovo opadanje u vrijeme recesije. Budžetski prihodi mijenjaju se promjenom neto-poreza. Promjena neto – poreza može nastati promjenom autonomnih poreza, poreza koji su funkcija domaćeg dohotka, promjenom transfera.

Porastom opšte potrošnje u situaciji nepotpune zaposlenosti došlo bi do porasta DP, a smanjenje bužetske potrošnje za jednu jedinicu dovelo bi do smanjenja DP.

Budzetski deficit definira se kao razlika izmedu budzetske potrosnje G i budzetskih prihoda T. D=G-T Budzetski deficit moze nastati smanjenjem poreznih prihoda uz istu budzetsku potrosnju ili povecanjem budzetske potrosnje uz iste porezne prihode. On dovodi do povecanja domaceg proizvoda u situaciji nepotpune zaposlenosti.

Strukturni budžet je aktivan, određen diskrecionim politikama, kao što su utvrđivanje potrebnih stopa, pružanje socijalne zaštite.

Ciklični budžet predstavlja razliku između stvarnog i strukturnog budžeta. On je pasivan, utvrđuje ga stanje poslovnog ciklusa. Osnovne funkcije fiskalne politike su: alokativna, stabilizacijska i redistributivna.

9) Funkcija investicija ( pojam investicija; investicije kao funkcija kamatne stope; investicije kao funkcije gapa između željene i stvarne veličine kapitala )

Makroekonomisti koriste termin investicije da bi označili dohodak fondu stvarnih kapitalnih dobara tj. opreme, građevinskih objekata i zaliha. Investicije su sastavni dio privatnog trošenja. Podijeljene su u tri kategorije:

- Kupovina stambenih objekata- Investicije u fiksne fondove tj. Oprema i građevinske objekte- Prirast zaliha

Investicije mogu biti finansijske i realne. Finansijske ili portfolio investicije su ulaganja štednje u vrijednosne papire. Realne investicije mogu biti:

- Neproizvodne – stambene investicije- Proizvodne – investicije u osnovna i obrtna sredstva

Investicije u osnovna sredstva (zgrade i oprema) mogu biti: bruto i neto. Bruto investicije – amortizacija = Neto investicije

Odnos između kretanja investicija i kamatne stope je obrnuto proporcionalan, što znači da investicije rastu kada se smanjuje kamatna stopa (r) i obrnuto.

Funkciju investicija možemo definisati kao opadajuću funkciju kamatne stope. Povećanje kamatne stope smanjuje veličinu investicija, jer manje investicije sa tom kamatom postaje rentabilno. I=f(r), ΔI/Δr<0, I=100 – 10r

Bitan kriterij za donošenje investicione odluke je interna stopa rentabilnosti ili po Keynsu - granična efikasnost investicija (kamata pri kojoj bi sadašnja vrijednost očekivanog dohotka od investicija bila upravo jednaka njegovim troškovima). Preduzeća ponekad moraju investirati, čak i ako je interna stopa rentabilnosti niža od tržišne kamate stope. U tom slučaju funkcija investicija se piše kao funkcija jaza (gapa) između željene i stvarne veličine kapitala. Teorije koje investicije smatraju funkcijom jaza između poželjnog i stvarnog toka kapitala su:

1. Teorija akceleratora – polazi od pretpostavke da je željena veličina kapitala proporcionalna s danom razinom proizvodnje. Međuzavisnost rasta proizvodnje i neto investicija zove se princip akceleracije. Povećanje neto investicija moguće je samo kada se poveća stopa rasta proizvodnje.

2. Teorija vlastitih fondova – sredstva za finansiranje mogu biti vlastita (amortizacija i dio dobiti namjenjen za reinvestiranje) i tuđa (zajam, vrijednosni papiri). Kad se iscrpe vlastita sredstva, poseže se za tuđim. S tim da su tuđa posuđena sredstva skuplja od vlastitih, pa troškovi investicija rastu opadanjem udjela vlastitih sredstava u njihovo finansiranje.

3. Neoklasična teorija investicija – smatra da je cilj preduzeća max profit, a nužni uvjet za to je jednakost između graničnog proizvoda i cijene svakog proizvodnog faktora.

4. Teorija Tobinova koeficijenta q – koja povezuje finansijske i realne investicije. Ova teorija pretpostavlja da su realne investicije funkcija koeficijenta q. I=f(q)

q=tržišna vrijednost preduzeća (dionica na berzi) / izgradnja novog takvog preduzeća q>1 izgraditi novo q<1 kupiti postojeće

10) Monetarna makroekonomija ( funkcija novca; potražnja za novcem; ponuda novca; multiplikatori novca ; model reguliranja kreditnog potencijala; monetrana politika ; uticaj monetarne politike na kamatnu stopu; monetarni efekti fiskalne politike )

Osnovne funkcije novca su:- služi kao sredstvo plaćanja- predstavlja mjerilo vrijednosti svih dobara koje se razmjenjuju- predstavlja funkciju pričuve vrijednosti iz čega proizilazi štednja.

Potražnja za novcem je posljedica funkcije novca. Prema faktorima koji bitno utiču na potražnju za novcem razlikujemo više teorija, a sve se mogu svrstati u dvije grupe: klasična (kvantitativna) i Keynesijanska novčana teorija. Prema Keynsu potražnja za novcem se bazira na:

1. potražnja za svakodnevnim plaćanjima svakodnevnih transakcija2. potražnja za novcem zbog neizvjesnosti, radi nepredviđenih i hitnih plaćanja3. potražnja za novcem radi špekulativnih namjena

Novčana ponuda se definira kao iznos novca koji u određenom trenutku postoji u nekoj privredi. Pri tome se pod novcem podrazumjeva sve ono što je općenito prihvaćeno kao sredstvo plaćanja. Privredni subjekti drže isključivo novac zbog njegove funkcije plaćanja, razmjene i sl.

Novčani ili monetarni multiplikator predstavlja recipročnu vrijednost stope obavezne rezerve (1/p). Ovaj multiplikator pokazuje koliko se jedinica novca može stvoriti u bankarskom sistemu iz jedne jedinice viška rezervi.

Kreditni multiplikator predstavlja broj koji pokazuje koliko jedinica kredita maksimalno stvara bankarski sistem iz jedne jedinice viška rezervi. On je manji od novčanog multiplikatora ((1-p)/p).

Pretpostavke na kojima se gradi model monetarno – kreditnog reguliranja su: otvorena privreda, fiksne stope obavezne rezerve, postojanje dvije vrste depozita, fiksni odnosi između novca u opticaju, depoziti po viđenju, različite stope obavezne rezerve na depozite.

Monetarna politika je dio ekonomske politike zemlje i predstavlja skup mjera koje preduzima društvo u sferi monetarnih faktora (stvaranja, poništavanja i raspodjele kupovne snage). Ona predstavlja ovladavanje i svjesnu kontrolu usmjetavanja svih oblika i tokova novca u reprodukciji. Monetarna politika promjenom novčane ponude uz danu potražnju za novcem utiče na promjenu kamatne stope i to u 3 efekta:

1. efekat likvidnosti – porast novčane ponude će povećati likvidnost2. efekat dohotka i cijena – porast novčane mase uvjetovat će porast potražnje za

vrijednosnim papirima, porast njihove cijene i opadanje kamatne stope3. efekat očekivane inflacije – inflacijska očekivanja smanjuju realnu vrijednost prinosa

obveznica, opada potražnja za obveznicama i raste kamatna stopa.

Budžetski deficit se finansira porastom emisije državnih obveznica ili porastom novčane mase tj. štampanja novca. G-T=ΔM+ ΔB ΔB – promjena državnih obveznica. Ovaj način finansiranja budžetskog deficita najviše se koristi kod zemalja u razvoju. Budžetski deficit se može finansirati:

Zaduživanjem vlade kod nefinansijskog sektora – prodajom obveznica novčana masa ostaje ista. Vlada dobivenim novcem plaća robu i usluge, što utiče na porast bankarskog tiska.

Zaduživanjem vlade kod finansijskog sektora – može biti u komercijanim bankama i u centralnoj banci.

11) Ravnoteža robnih i novčanih tokova ( ravnoteža na robnom tržištu IS krivulja ; ravnoteža na novčanom tržištu LM krivulja; istovremena ravnoteža na robnom i novčanom tržištu;

izvođenje krivulje agregatne tražnje; uticaj monetarne i fiskalne politike na agregatnu tražnju; kamatne stope i ročna struktura; teorija kamatnih stopa )

IS krivulja (krivulja ravnoteže na robnom tržištu) pokazuje ovisnost domaćeg proizvoda do kamatne stope. Ta je ovisnost indirektna preko investicija. Promjena investicija multiplikativno se odražava na promjenu domaćeg proizvoda, a porast kamatne stope utiče na smanjenje domaćeg proizvoda. Zbog toga je domaći proizvod opadajuća funkcija kamatne stope. Taj se odnos između domaćeg proizvoda i kamatne stope uz uvjet I=S. Budući da je I=S predstavlja uvjet ravnoteže.

LM krivulja ( krivulja ravnoteže na novčanom tržištu). Ondje gdje je potražnja za novcem L jednaka ponudi novca M. Mijenjanje LM krivulje može nastati kao posljedica primjena u potražnji za novca, kako špekulacijskog tako i transakcijskog te promjeni ponude novca. Promjene u špekulacijskoj potražnji novca i promjenu u graničnoj sklonosti držanja gotovine, preferencije likvidnosti.

Krivulja AD pokazuje različite kombinacije domaćeg proizvoda i razine cijena pri kojima se ostvaruje istovremena ravnoteža na novčanom i robnom tržištu. Pokazuje kako se uz danu novčanu ponudu i uz dane relacije ponašanja mijenja realni BDP zbog promjena cijena. Ona je opadajuća funkcija razine cijena. Nagib AD ovisi o krivulji i što je krivulja IS neelastičnija na promjene kamatne stope, to je i AD krivulja neelastičnija na promjene cijena. Povećanje javne potrošnje pomiče udesno IS krivulju, što utiče na proporcionalnu horizontalnu promjenu AD krivulje, porast novčane mase također utiče na porast AD.

Kamatne stope dijelimo na nominalne i realne kamatne stope. Nomninalna stopa – plaća se po jedinici pozamljenih novčanih sredstava. Ako odbijemo očekivane inflacije dobićemo realnu kamatnu stopu. Zbog neizvjesnog kretanja realne kamatne stope investitori određuju strukturu svog portfolija tako da se u određenom vremenu izjednače zarade od niza svojih kratkoročnih investicija sa zaradom jedne dugoročne investicije na taj isti period. Ako su kratkoročne kamatne stope iznad dugoročnih očekivanja očekuje se da će one pasti. To znači da postoji međuovisnost između kratkoročnih i dugoročnih kamatnih stopa, a grafički se prikazuje krivuljom zarade.

Kamatna stopa je cijena koja se plaća za posuđivanje novca na određeno vrijeme, izražena kao postotak glavnice. Nemonetarne teorije – objašnjava kamatnu stopu pomoću štednje i granične produktivnosti investicija. U ovim teorijama pretpostavlja se da novam ima samo funkciju plaćanja. U ove teorije spada: teorija preferencije,teorija apstinencije, teorija vremenske preferencije teorija raspoloživih sredstava. Monetarne teorije – kamatnim stopama je zajedničko što uzimaju da novac osim plaćanja i mjeri vrijednost funkcije štednje.

12) Ekonomska politika ( ciljevi ; instrumenti ekonomske politike; nosioci ekonomske politike; modeli ekonomske politike; pojam i instrumenti politike stabilizacije )

Osnovni ciljevi ekonomske politike su: ostvarivanje ekonomskog rasta i razvoja, ekonomska ravnoteža i stabilnost cijena, pravednija raspodjela dohotka. Na temelju krajnjeg cilja subjekti ekonomske politike definira se posredni cilj. Moguće je izabrati jedan ili više posrednih ciljeva da bi se ostvario opći cilj. Da bi se mogla uzeti za posredni cilj varijabla mora imati 4 kriterija:

1. mora biti mjerljiva2. mora biti pod kontrolom subjekata ekonomske politike3. mora uticati na opšti cilj4. mora biti administrativno i politički ostvariv

Nakon utvrđivanja ciljeva i vrste ekonomske politike koji će na ciljeve najefikasnije djelovati određuju se instrumenti. Izbor instrumenata treba izvršiti u skladu sa principom njihove maksimalne efikasnosti, vremenskim jazovima djelovanja i u skladu sa pravnim i administrativnim ograničenjima.

Proces ekonomske politike (izbor ciljeva i određivanje ekonomske politike) je veoma kompleksan posao. Samim tim rješenje modela ekonomske politike nije jednostavno. U mnogim slučajevima ne postoji opšte rješenje nego se do rješenja dolazi tzv. postupkom pokušaja i promašaja.

Politika stabilizacije definira se kao politika stabilnih cijena u uslovima pune zaposlenosti. Postoje 4 vrste ekonomske politike: politika cijena (i dohodaka), monetarna politika, fiskalna politika i politika ekonomskih odnosa sa inozemnstvom. Politika stabilizacije vodi se najčešće primjenom fiskalne i monetarne politike.

Instrumenti ekonomske politike u rukama su države. Primjene ekonomske politike u ekonomskim modelima su predstavljene instrumentalnim varijablama. Rješenje problema svodi se na određivanje vrijednosti tih varijabli. Može se mijenjati krivulja potražnje fiskalnom politikom (promjenom prihoda i rashoa) i monetarnom politikom (promjena ponude novca). A može i kombinacijom obe ove politike. U okviru teorije ekonomske politike javljaju se dva temeljna pristupa: normativni pristup i pozitivna teorija ekonomske politike.

Osnovni subjekti ekonomske politike su: vlada centralna banka sindikati radnika i poslodavaca udruženja insitucionaliziranja tržišta kapitala

13) Fiskalna politika ( dio ekonomske politike; povećanje budžetske potrošnje, multiplikator budžetske potrošnje, smanjenje budžetskkih prihoda, multiplikator uravnoteženog budžeta )

Fiskalna politika je dio ekonomske politike, orjentirana na stvaranje kratkoročnih ciljeva ekonomske politike. Osnovne funkcije ove politike su:

- Alokativna (stimuliranje investicione aktivnosti)- Stabilizacijska (očuvanje pune zaposlenosti, stabilnost cijena itd.)- Redistributivna (poreske olakšice siromašnima)

Fiskalna politika može biti ekpanzivna ( u stanju budžetskog deficita) i restriktivna (u stanju budžetskog suficita).

Porast budžetske potrošnje uz konstantne budžetske prihode dovodi do povećanja budžetskog deficita. Tad vlada povećava ponudu obveznica. To utiče na snižavanje cijena obveznica, a to dovodi do povećanja kamatne stope. To je jedan način na koji budžetsko povećanje potrošnje utiče na povećanje kamatne stope. Drugi način je povećanje domaćeg proizvoda procesom multiplikatora. To povećava transakcijsku potražnju novca, a to uz fiksnu novčanu ponudu dovogi do povećanja kamatne stope.

Multiplikator budžetske potrošnje: dY/dG= 1 / (1-β(1-t)) β -granična sklonost potrošnji raspoloživog dohotka t-granična sklonost oporezivanju. dr=(-k` /l`) *dY – pokazuje da ce porast proizvoda za dY uvjetovati porast kamatanjaka (–k`/l`) uzduž LM krivulje, da bi se očuvala ravnoteža na tržištu novca.dY=( 1/1-C`(1-t) +I`*k`/l` ) *dG – predstavlja nagib, derivaciju LM krivulje, a ujedno pokazuje potrebno povećanje kamatne stope koje rezultira iz povećanja domaćeg proizvoda za dY, da se očuva monetarna ravnoteža. I` pokazuje smanjenje investicija koje rezultira povećanje kamatne stope, I`*k`/l` pokazuje smanjenje investicija uvjetovano povećanjem domaćeg proizvoda za dY i kamatne stope.

Privredna aktivnost može stimulirati stvaranjem budžetskog deficita koji se može stvoriti povećanjem budžetskih rashoda uz iste prihode ili smanjenjem budžetskih prihoda uz iste rashode. Smanjenje budžetskih prihoda ima manje multiplikativno djelovanje na stabilizaciju od povećanja budžetskih rashoda. dY=(-C`Y/ 1-C`(1-t)+I`*k`/l`) *dt – pokazuje smanjenje potrošnje uvjetovano povećanjem porezne stope.

Ako je budžet uravnotežen tj. ako je (dG=dT) onda imamo: dY= dG-C`dG/1-C`+k`/l`*I` = (1-C`/1-C`+k`/l`*I`)*dG. U slučaju nepostojanja novčanog tržišta, kad je k`/l`=0 multiplikator uravnoteženog budžeta jednak je 1. Uvođenje novčanog tržišta smanjilo je vrijednost ovog multiplikatora. On više nije jednak 1, nego je manji od 1. Razlog je što porastom domaćeg proizvoda raste i transakcija potražnje za novcem. To dovodi do porasta kamatnjaka, a zatim i do smanjenja investicija što utiče na smanjenje domaćeg proizvoda. Onda konačni porast domaćeg proizvoda nije jednak porastu budžeta, nego je manji od njega dY manje od dG.

14) Model otvorene privrede ( bilanca plaćanja; uticaj vanjske trgovine na domaću proizvodnju; funkcija uvoza; multiplikatpor vanjske trgovine; bilanca plaćanja i kretanje kapitala; međuzavisnost vanjske i unutrašnje ravnoteže; postizanje ovih ravnoteža sa monetranom i

fiskalnom politikom; devizni kurs; uravnoteženje bilanse plaćanja putem promjene deviznog kursa )

Bilansa plaćanja je agregirani popis svih monetarnih transakcija rezidenata neke zemlje s inozemstvom tokom jedne godine. Sve transakcije između zemlje i inozemstva klasificiraju se i iskazuju u bilansi plaćanja u tri skupine:

- transakcije koje su posljedica trgovine tobom i uslugama- transferne transakcije- kapitalne transakcije

Izvoz roba i usluga je jedan od kategorija finalne potrošnje isto kao i investicije, osobna i opća potrošnja. Stoga njegovo autonomno povećanje ima multiplikativne efekte na domaću proizvodnju. Uvođenjem izvoza uvjet ravnoteže između AS i AD se piše Y=C+I+G+E tj. Domaća proizvodnja Y jednaka je zbiru osobne potrošnje C, investicijske potrošnje I, budžetske potrošnje G i izvoza E. Povećanje agregatne potrošnje za izvoz roba i usluga pomaklo je krivulju AS s C+G+I na C+G+I+E i ravnotežni domaći proizvod iz Y1 u Y2. Prema tome izvoz u situaciji nepotpune zaposlenosti utiče multiplikativno na domaći proizvod kao i na ostale komponente autoomne potrošnje. Ako cijene nekog dobra rastu u odnosu na ista dobra neke druge zemlje, porast produktivnosti pada, tada će se kupovati više dobara te druge robe.

Uvoz robe i usluga za razliku od izvoza nema multiplikativnih efekata stvaranja domaćeg proizvoda. Uvijek postoji dio novca koji nije moguće zamijeniti sa robom. To je tzv. nekonkurentski uvoz. On je funkcija domaće proizvodnje. Ako pretpostavimo da je veza između uvoza i dohotka linearna imamo slijedeću funkciju uvoza:

M= Mo + mY m= ΔM/ΔYMo – autonomni uvozm – granica sklonosti uvozaM – uvozY – dohodakOdnos M/Y između uvoza i dohotka zove se prosječna sklonost uvozu, a pokazuje koliko u prosjeku novčanih jedinica uvoza dolazi na jednu jedinicu dohotka. Marginalna sklonost uvozu pokazuje za koliko će se povećati ili smanjiti uvoz kad se dohodak Y poveća ili smanji za jednu novčanu jedinicu ΔM/ΔY. Odnos između marginalne i prosječne sklonosti uvozu zove se koeficijent elastičnosti uvoza:

∑mY = ΔM/ΔY__ M/Y

Finansijski tokovi između zemlje i inostranstva prikazani su u bilansi kapitalnih i finansijskih transakcija. Odljev kapitala iz zemlje u inostranstvo može biti u obliku zajmova danih u inostranstvo, depozita u inozemnim bankama itd. Priljev kapitala ostvaruje se putem zajmova iz insotranstva, prodajom vrijednosnih papira itd. Kretanje kapitala uvjetovano je razlikama u stopi dobiti od kapitala u zemlji i inozemstvu.

Porast kamatne stope utiče na smanjenje investicija, na porast tečaja domaće valute, a to utiče na smanjenje izvoza, a povećanje uvoza, na pogoršanje VTB. Veći uvoz od izvoza kapitala uvjetuje povećanje rezervi komercijalnih banaka, jer one stranu valutu polažu u centralnu banku.

Krivulja unutrašnje ravnoteže je manje elstična na promjenu kamatne stope nego na krivulju vanjske ravnoteže. Kada je nagib krivulje unutrašnje ravnoteže veći od nagiba krive

vanjske ravnoteže tada se ispravno poduzetim mjerama fiskalne i monetarne politike mogu postići unutrašnja i vanjska ravnoteža što vodi ukupnoj stabilnoj ravnoteži.

Vanjsko-trgovinski multiplikator pokazuje za koliko će se povećati dohodak Y, kada se izvoz poveća za 1 novčanu jedinicu. Moguća su dva slučaja:

1. ako je Y > (C+I+G) – saldo (X-M) je pozitivan jer je X>M2. ako je Y < (C+I+G) – saldo (X-M) je negativan jer je X<M

Multiplikator vanjske trgovine: 1/1-MPC(1-t)+m

Devizni kurs (cijena strane valute) uspostavlja se u onoj tčki u kojoj su ponuda i potražnja u ravnoteži, tj. kada su uravnotežene ponuda i potražnje roba, usluga i kapitala. Iza potražnje skriva se želja de se uvozi britanska roba, kupuju britanski vrijednosni papiri, a iza ponude funti u zamjenu za dolare stoji želja za američkom robom, uslugama i kapitalom.Pad kupovine robe, usluga i investicijasmanjuje potražnju stranih valuta. Ta promjena predstavljena je pomakom krivulje potražnje ulijevo. Rezultat će biti niža cijena stranih valuta tj. niži devizni kurs funte, a viši dolara.

Uravnoteženje bilansa plaćanja može vršiti promjenom kursa nacionalne valute devalvacijom (pristup dohotka i pristup cijena). Tri su pristupa analizi uspjeha devalvacija: pristup elastičnosti, pristup apsorpcije i monetarni pristup.Razlika između izvoza i uvoza robe i usluga naziva se vanjskotrgovinska bilansa. VTB=E-U

15) Inflacija ( vrste inflacije; teorija inflacije potražnje; inflacija troškova; posljedice inflacije )

Inflacija označava porast opće razine cijena. To je posljedica neravnoteže u privredi porastom unutarnjih cijena i novac gubi svoju vrijednost.

% inflacije = ( CPIt – CPIt-1 ) / CPIt-1 CPI- indeks potrošačkih cijena

Prema intenzitetu razlikujemo:- blagu ili puzeću 5% može stimulativno djelovati na privredni razvoj,ali je teško

kontrolirati kad krene, - umjerenu 5-10% podrazumjeva lagan rast cijena. Kad su cijene relativno stabilne, ljudi

imaju povjerenja u novac- galopirajuću preko 10%, novac gubi na vrijednosti pa ljudi kod sebe zadržavaju

minimalne količine novca - hiperinflacija veća od 50% ponuda novca daleko promašuje njegovu potražnju.

Prema njezinim početnim uzorcima dijelimo je na: inflaciju potražnje i na inflaciju troškova.

Inflacija potražnje nastaje kada agregatna potražnja raste brže od proizvodnog potencijala ekonomije, povlačeći cijene na više da bi se izjednačile agregatna ponuda i potražnja. Dva su osnovna pogleda na uzroke koji vode rastu AD koja ima za posljedicu inflaciju:

- Klasična teorija inflacije potražnje objašnjava inflaciju povećanjem novčane mase iznad porasta ukupne proizvodnje u narodnoj privredi u razini pune zaposlenosti.

- Keynesijanske teorije temelji se na međuovisnosti AD i domaćeg proizvoda. Ova teorija odbacuje pretpostavku o funkcionalnoj međuovisnosti između količine novca i agregatne potražnje. Razlike između ove dvije teorije je u različitim stavovima o stabilnosti potražnje za novcem.

Borba protiv inflacije potražnje usmjerena je na eliminaciju viška potražnje nad ponudom mjerama fiskalne i monetarne politike.

Inflacija troškova uzrokovana je smanjenjem agregatne ponude na istu agregatnu potražnju. Ova inflacija potiče od porasta troškova u razdoblju visoke nezaposlenosti i nedovoljne iskorištenosti kapaciteta. Uvjetovana je pomicanjem krive AS ulijevo zbog porasta neke troškovne komponente. Borba protiv inflacije troškova treba se voditi pomicanjem krive AS udesno.

Svaka inflacija ima iste posljedice,utječe na: proizvodnju koja se smanjuje, troškove -povećavaju se troškovi ,potrošnju -raste štednju, investicije-raste i investicijska potrošnja, redistribucija dohotka: u onim skupinama koje su sposobnije prilagoditi se, budžetske prihode i rashode –povećavaju. novac gubi svoje funkcije,bilancu plaćanja pogoršava se,stvara psihološke i socijalne troškove. Borba protiv posljedica su: kontrola cijena, ograničenja plaćanja.

16) Privredni razvoj ( pojam privrednog razvoja; teorija privrednog razvoja; politika privrednog razvoja; izvori rasta; makroekonomska stabilnost i rast – jedna od osnovnih funkcija države )

Privredni razvoj se definiše kao dinamičan proces povećanja stupnja zadovoljenja ljudskih potreba. Može se shvatiti kao stalna utrka između ljudskih potreba i mogućnosti njihova zadovoljenja.Teorija privrednog razvoja bavi se istraživanjem međuovisnosti između ekonomskih varijabli koje određuju dugoročni razvoj neke zemlje. Određen je količinom i kvalitetom postojećih proizvodnih faktora kojima zemlja raspolaže. Povećava se veličina raspoložiih proizvodnih resursa zbog porasta stanovništva, znanja, kapitala i s. Zato se povećava i privredni razvoj zemlje. Odnos štednje i investicija je osnovni problem teorije privrednog razvoja. Politika privrednog razvoja- Da bi se uspostavila dobra politika treba riješiti 4 problema:

1. Akumulacija kapitala –Investicije su nužni uvjet privrednog razvoja. Da bi se finansirale investicije potrebna je domaća akumulacija (štednja)

2. Promjene proizvodne strukture – Udio poljoprivrede u proizvodnji i zaposlenosti opada, a raste udio industrije

3. Vanjska trgovina –Razvojna politika temeljena na promicanju izvoza povoljno utiče na povećanje domaće proizvodnje

4. Uloga države i tržišta u privrednom razvoju –Uravnoteženi rast se može postići dobrim državnim planiranjem alokacije oskudnih resursa. Ona može osigurati nužne pretpostavke razvoja.

Izvori rasta –metoda analize procesa rasta je procjena doprinosa rada i kapitala. Razlika pokazuje efikasnost korištenja proizvodnih faktora, a zove se ukupna faktorska produktivnost(ufp). Najvažniji izvor rasta UFP su investicije u istraživanje i razvoj koje rezultiraju inovacijama u proizvodnim procesima ili novim proizvodima. Ekonomska politika može bitno uticati na količine uloženih proizvodnih faktora i na njihovu produktivnost. Za ubrzani privredni razvoj treba imati otvorenu privredu i obrazovanu radnu snagu. Makroekonomska stabilnost i razvoj je preduvjet stabilnost. Politika stabilizacije ima za cilj kratkoročne promjene agregatne potražnje. Strukturne politike imaju za cilj promjene agregatne ponude. Makroekonomska stabilnost stvara veće izglede za uspjeh strukturnih reformi koje treba provoditi istodobno.Treba pratiti redoslijed: makroekonomska stabilizacija koja može prethoditi strukturnoj reformi, strukturne reforme koje su komplementarne s programom stabilizacije, liberalizacija tržišta proizvoda, liberalizacija uvoza robe, usluga i kapitala.

17) Harrod – Domarov model rasta ( pretpostavke; model )

Ovaj model privrednog rasta pokazuje da se puna zaposlenost u dugom roku može ostvariti ako se ispune dva temeljna uvijeta:1. cjelokupna se štednja svake godine mora investirati da bi se održao uvijet jednakosti

investicija i štednje i da bi efektivna potražnja bila dovoljna da apsorbira agregatnu ponudu

2. da bi se zadržala puna zaposlenost stopa rasta proizvodnje mora biti jednaka stopi rasta radne snage uvećane za porast njene produktivnosti.

Harrod-Damarov model zasniva se na slijedećih 6 postavki:1. Proizvodnja je funkcija ulaganja rada i kapitala2. Elastičnost substitucije rada i kapitala jednaka je 03. Proizvodni faktor rad L raste konstantnom stopom n, koja se zove prirodna stopa rasta

radne snage4. Udio štednje u nacionalnom dohotku je konstantan;5. Nivo cijena se ne mijenja i zanemaruju se uticaji monetarne politike;6. Postoji puna zaposlenost proizvodnih faktora u privredi.

Suština Harrod- Domarovog modela je u slijedećem: Povećanje stupnja proizvodnog razvoja rezultira povećanjem mogućnosti zadovoljenja potreba. Uz pretpostavku konstantne marginalne sklonosti potrošnji, povećanje stupnja razvoja znači i povećanje nivoa agregatne potrošnje. To povećanje potražnje zahtjeva povećanje proizvodnje. Povećanje proizvodnje u situaciji pune zaposlenosti nije moguće postići bez izgradnje novih kapaciteta. Izgradnja novih kapaciteta potrebnih za proizvodnju dodatne količine dobara zahtjeva investicije koje su b puta veće (b= marginalni kapitalni koeficient) od potrebnih kapaciteta. Taj dio investicija koji je potaknut tj, induciran povećanjem potrošnje zovemo Inducirane investicije. Veličina investicija određena je veličinom sredstava za njihovo finanstiranje, a to je štednja, a štednja je opet određeni dio s (s= marginalna sklonost štednji) nacionalnog dohotka Y.Stopa rasta privrede funkcija je odnosa između stopa štednje i kapitalnog koeficijenta.

18) Neoklasični model rasta ( pretpostavke ; model )

Tempo privrednog razvoja mjeri se stopom rasta realnog domaćeg proizvoda. Stopa rasta određuje se pomoću modela rasta i oni čine oruđe ekonomske analize. Prema skupu varijable koje obuhvataju postoji više modela rasta:

1. Realni modeli (jednosektorski i višesektorski)2. Monetarni modeli (jednosektorski)

Neoklasični pristup problemu stabilnog rasta temelji se na pretpostavci postojanja velikog broja proizvodnih procesa, sa isto tolikim brojem kapitalnih koeficijenata. Temelj neoklasičnih modela rasa je neoklasična funkcija proizvodnje Y=f(K,L).Neoklasična teorija rasta usredotočuje se na akumulaciju kapitala. Tehnički progres može se definirati kao poboljšanje znanja- kako upotrijebiti raspoložive resurse da se iz njih dobije povećana proizvodnja. Neoklasični model rasta Solowa prihvata sve pretpostavke Harrod Domarovog modela, osim pretpostavke o proizvodnoj funkciji. Osim toga pretpostavljena je neoklasična proizvodna funkcija u kojoj se faktori K i L mogu supstituirati pa zamjena rada kapitalom K/L može kontinuirano varirati.

dY/Y = ∑Y,X dK/K + ∑Y,L dL/L, prema tome stopa porasta DP dY/Y jednaka je ponderiranom prosjeku stopa rasta kapitala i rada, gdje se ponderi elastičnosti proizvodnje s obzirom na K ondnosno L. Porast K posljedica je investicija. Porast L obično se mjeri porastom broja radnih sati.