R. Pšihistal, Uvod u Alegoriju

8/10/2019 R. Pihistal, Uvod u Alegoriju

1/23

I (2014) 1, 95 117. a Na FOR a

95

Ruica PIHISTAL UDK 82.0 Filozofski fakultet Sveuilita 81'38 Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Izvorni znanstveni rad

L. Jgera 9, 31 000 Osijek Primljeno: 11. prosinca 2013. [email protected] Pr ihvaeno: 1. veljae 2014.

UVOD U ALEGORIJU: ALI UD VERBI S, ALI UDSENSU

Saetak Nejasan i disperzivan sadraj alegorije kao figure koja jedno kae, a drugo znai sizvoritem u etimologiji rijei i retorikim definicijama (aliud verbis, aliud sensu ),njezina protejska narav s mogunou preuzimanja razliitih oblika na retoriko-stilskome, hermeneutikome i knjievno-anrovskome polju te obilna zastupljenostu estetski obiljeenim knjievnim tekstovima, posebice u kanonskim tekstovima, alii u filozof skim i didaktikim spjevovima i traktatima, pa sve do trivijalnih i referen-cijalnih anrova, izmie pokuajima disciplinarnoga istraivanja alegorije u okvirusamo jednoga znanstvenoga polja. U povijest alegorije upisane su razliite humani-stike znanstvene paradigme s promjenjivim naglascima, koji se u heuristike svrhemogu ralaniti na nekoliko arita: retoriko-stilska faktura alegorije, receptivni proces itanja/tumaenja alegorije, alegorija kao knjievna vrsta. Slijedom naznae-nih arita, uz pretraivanje teorijsko- povijesnoga nasljea, ovom se studijom propi-tuje tropoloki, hermeneutiki i knjievnoteorijski sadraj alegorije i time uvodnootvara znatno ire istraivako polje. Kljune rijei: alegorija, tropi, figure, alegorijsko tumaenje, alegorijsko djelo

Uvod

Od hermeneutike prakse do tropa ili figure misli i knjievne vrste, alegorijakroz troplet grko-rimskoga, idovskoga i kranskoga kulturnoga supstrata proima cjelokupnu knjievnu kulturu zapadnoga civilizacijskoga kruga odhome rskih poetaka i Biblije do recentne suvremenosti. tovie, na leima jealegorije golemi teret optereen povijesnim, spekulativnim i kulturnimnasljeem neprispodobiv opremi ijedne druge stilske figure. Alegorija, akako i zanemarimo njezinu nazonost ulikovnim umjetnostima i vizualnimmedijima, ne zapoinje niti zavrava retoriko-stilskim niti knjievnimokruenjem i u nju su upisane razliite znanstvene paradigme iji su dananji

pravni sljednici barem tri krovne discipline: filozofija, teologija iznanost oknjievnosti kao grana filologije u irem smislu.Filozofija i teologija vidjele
mailto:[email protected]:[email protected]:[email protected]


2/23

96

su u alegoriji sve do romantizma mogunost izmirenja s pjesnitvom, koje prenosi istinu pod koprenom lijepe lai, premda ee orue za potvrduvlastite dominacije i mono apologetsko sredstvo, bilo da su posrijedislubeno kanonizirana djela (Homerovi i Vergilijevi spjevovi ili Biblija) ilitekstovi iz starine koje je zbog neudorednoga mitolokoga inventara trebaloobraniti u kulturi drukijega svjetonazorskoga usmjerenja, kako primjericezagovaraju humanisti u brojnim alegorijskim komentarima poganskih pri-a tijekom 15. i 16. stoljea. Najtee breme predala je alegoriji biblijska her -meneutika povjerivi joj da kroz poseban alegorijsko-tipoloki odnos izmeuStaroga i Novoga zavjeta bude tektonska osovina kranskoga Svetoga

pisma.U znanost o knjievnosti alegorija ulazi s romantiarskom stigmom o

krutoj beivotnosti i suhoparnoj racionalnosti i trebalo joj je gotovo

cijelo stoljee da se oporavi od omalovaavanja kao naivne i didaktineforme s rigidnom, apstraktnom i vrsto kodificiranom vezom izmeu zna-enja teksta i onoga to je pisac htio rei. U vladajuim knjievno-znanstvenim paradigmama 20. stoljea, posebice u ruskom formalizmu ifrancuskom strukturalizmu, ignoriranje alegorije povezano je s opim otpo-rom prema interpretaciji i instanci autora, to je ilo usporedo s pojaanomusm jerenou na istraivanje struktura, kdova i konvencija kao autonom-noga predmetnoga podruja znanstvenoga pristupa tekstu. Studija o njema-koj baroknoj alobnoj igri Waltera Benjamina1 kao rani znak rehabilita-cije alegorije ostala je tako nezapaena sve do obnovljenoga zanimanja za

retoriku sredinom 60- ih godina 20. stoljea i konanerenesanse alegorije(usp. Kernev- trajn 2009) u de Manovim dekonstrukcijim alegorijama ita-nja (de Man 1979). Premda je danas opeprihvaeno da nema nijednoga tek -sta koji se ne bio mogao itati alegorijski i da je svako razumijevanje oblikalegorijskoga itanja (usp. Bagi 2012: 20 21), alegorija je kao sredstvoknjievne kritike samo neznatan dio raznolikih praksi alegorijskih tumae-nja koje se odvijaju pod drugim imenima, kao to je primjerice psiho-analitika praksa razlikovanja manifestnoga (Trauminhalt) i latentnoga(Traumgedanke) znaenja sna prema tipinom alegorijskom hermeneuti-kom modelu razlikovanja doslovnoga i alegorijskoga smisla, etnoloko-antropoloko tumaenje mitskei religiozno- ritualne grae izmeu udaljenihnaroda zajednikim obrascima vegetacijskih ciklusa i bogova, u emu nijeteko vidjeti preivljavanje alegorijskoga naturalistikoga tumaenja mitovamodificiranih evolucionistikom tezom (Baudy 1998: 253, 259) ili narativ-na praksa historiografske proze koja razotkriva arbitrarnost vlastita diskurza(usp. Biti 1997: 5).

1 Benjaminova studija Porijeklo njemake alobne igre (Ursprung des deutschenTrauerspiels ) objavljena je u Berlinu 1928., a napisana 1925. kao postdoktorska ha-

bilitacijska radnja, koja nije prihvaena na Sveuilitu u Frankfurtu. Usp. Benjamin(1989).
http://www.zrc-sazu.si/sl/publikacije?isk&avtor=Jelka%20Kernev-%C5%A0trajnhttp://www.zrc-sazu.si/sl/publikacije?isk&avtor=Jelka%20Kernev-%C5%A0trajnhttp://www.zrc-sazu.si/sl/publikacije?isk&avtor=Jelka%20Kernev-%C5%A0trajnhttp://www.zrc-sazu.si/sl/publikacije?isk&avtor=Jelka%20Kernev-%C5%A0trajn


3/23

I (2014) 1, 95 117. a Na FOR a

97

Teorijski opis alegorije slijedei tek naznaene temeljne koordinate u nunom prelijevanju disciplinarnih granica i krianju raznorodnoga pojmovlja teko je dovesti do zaokruene cjelovitosti. Pokuat emo stoga u

ovoj studiji, kroz pretraivanje teorijsko- povijesnoga nasljea, ograniitiopis alegorije na izdvajanje temeljnih odrednica u okviru njezina retoriko-ga, hermeneutikoga i genolokoga trolista uz neto iscrpnije ekspliciranjeinicijalnih i vezivnih toaka u povijesnome slijedu te zapoeti s povijeunjezina nazivlja.

1. Povijest termina

1.1. Etimoloka ralamba rijei alegorija (gr., lat. allgoria,diversiloquium, alienloquium ) upuuje na dva semantiki nosiva dijela:llos , u znaenju drugi, drukiji, razliit iagor kao korijen glagolaagoreein, u znaenju govoriti javno, u skuptini ili na agori. Veza s in-ver tirajuimllos odreuje znaenje glagola: govoriti drugo/drukije nego javno. Whitman (1999: 263) upozorava na dva znaenja imenice agora:agora kao politika skuptina i agora kao trg, sajmite (usp.Fletcher 1995: 2,Stama 1995: 253, Zlatar 1995: 266, del Bello 2007: 39 40). Ta se dvoz-nanost reflektira i u glagolskim izvedenicama, pa tako isti glagol moe upu-ivati na slubeni politiki i juridiki kontekst, ali i na svakodnevnu, pukugovornu komunikaciju. Dvoznanost se reflektirala i na podruju teorijskerefleksije, kao i na podruju praktine uporabe. S jedne je stane alegorijaoznaavala govor skriven od oiju javnosti, a s druge govor nerazumljivmnotvu. Prvi je naao primjenu u razliitim oblicima politike alegorijeoponirajui govorukakav se prak ticira u skuptini, dok je drugi kr oz her -metiku alegoriju2 oponirao govoru kakav se izvodi na javnome trgu ilisajmu. Uz alegoriju kao hermetiki govor vezana je i ideja o alegoriji kao jedinome/nunome nainu izricanja neizrecivoga, kako ju je formulirao F.Schlegel: Das Hchste kann man, eben weil es unaussprechlich ist, nurallegorisch sagen. (navod prema Kurz 1997: 40)

Kao drugi/drukiji govor (inogovor )3 alegorija je, unato razliitim

pravcima teorijske misli i praktine uporabe, fundamentalno odreenarasto- janjem izmeu rijei i znaenja.4 U ovisnosti o tome je li naglasak bio na

2 O hermetikoj alegoriji usp. Bloomfield (1972: 306).3 Hrvatski retoriari i filolozi prevode alegoriju i kaoinokazanje , inorijeije, inokaz ,ali se kao sinonimi za alegoriju rabe i termini prispodoba , prilika i sl. Usp. Petrovi(1968: 184 186), Simeon (1969: 45), Bagi (2012: 21). 4 Allegoria est alieniloquium, aliud enim sonat, aliud intelligitur (Izidor Seviljski,

Etymol. 1, 37, 22.; PL 82: 115B). Vossius (1681) alegoriju naziva diversiloquium(Commentariorum Rhetoricum IV, 9). Usp. Kurz (1997: 31). Na tom je tragu i M.

Orbiniji u Zrcalu duhovnom (1614): Alegoriko govorenje jest ono, koje inakojerazumi i inako hoe rijeti nego rijei kau. Usp. Petrovi (1968: 185).


4/23

98

rijeima ili na znaenju upisana je povijest retorike i hermeneutike ale-gorijske teorije i prakse: alegorija kao strukturni element i kompozicijskatehnika govora/teksta te predmet retorike i gramatike i alegorija kao inter - pretativna tehnika i predmet filozofsko-egzegetike obrade (usp. Whitman1999: 3 5, 264, Zlatar 1995: 263).

1.2. Prva, po svemu sudei nepouzdana, potvrda o najranijoj uporabi rijeialegorija pripisuje se, prema navodu sofista Apolonija iz Tira (1./2. st.),stoikom filozofu Kleantu 5 (4./3. st. pr. Kr.) koji ju rabi u znaenju herme-neutikoga termina. No kako nemamo pouzdanih informacija treba li tu rije pripisati samom Kleantu ili zapisivau Apoloniju, sigurniju potvrdu o upo-rabi rijei treba potraiti u filozofskim i retorikim spisima nastalim u posljednjem pretkranskome stoljeu. Meu njima, zanimljivu uporabu rije-i pronalazimo u najstarijoj poznatoj grkoj zbirci pisama raenoj za kolske

potrebe: Oblici pisama (1. st. pr. Kr./1. st.), 6 gdje se jedan tip pisma nazivaalegorijskim. Pouzdana i obilna uporaba rijei alegorija i njezinih izve-denica zatjee se u retorikoj raspraviO stilu ,7 jo uvijek nepoznatogaDemetrija, ije se datiranje smjeta izmeu 1. st. pr. Kr. i 1. st. po. Kr. Ostilistikoj ulozi te figure Demetrije govori na vie mjesta:8 ona je najpri-kladnija uzvienome stilu, primjerena je i uglaenome i silovitome sti-lu te nije preporuljiva samo kod jednostavnoga stila, za koji je karakteri-stina tedljiva uporaba figura. Okvir retorike definicije alegorije donosi iretorika rasprava epikurejca Filodema (1. st. pr. Kr.), gdje se alegorija opi-

suje kao trop u bliskoj vezi s metaforom.Retorike definicije alegorije javljaju se u latinskoj retorikoj tradiciji poevi od Cicerona (106. 43. pr. Kr.). Ciceron spisom Govornik (46. pr.Kr.) u latinsku retoriku tradiciju unosi grki pojam () opisujuinjime kontinuirani niz metafora: cum fluxerunt continuae plures tralationes (Orator XXVII, 94), dok u spisu O govorniku (55. pr. Kr.) napominje kakonizanje metafora omoguuje govorniku rei jedno, a razumjeti drugo:utaliud dicatur, aliud intellegendum sit ( De oratore III, 41, 166). U Retorici za

Herenija (oko 84. pr. Kr.), alegorija se pod nazivom permutatio ubraja ufigure rijei (exornationes verborum ) i opisuje kao: oratio aliud verbis,aliud sententia demonstrans ( Rhet. Her . IV, 34, 46). Prvi je nastup alegorijekod Kvintilijana (oko 35. oko 96. po. Kr.) vezan uz skupin u tropa. Kvin-tilijan uz grku posuenicu (allegoria) donosi latinski ekvivalent ( inversio ) idefiniciju alegorije ( aliud verbis, aliud sensu ) te primjerom iz Horacija

5 U opisu povijesti termina oslanjamo se na podatke koje iznose Grant (1957: 1 30,121 123), Rollinson (1981: 215 17), Whitman (1999: 264 268), Hanson (2002: 37 59). 6 Djelo je pogrjeno pripisano Demetriju iz Falera (4./3. st. pr. Kr.).7

Usp. Demetrije, O stilu , 99 102, 151, 243, 282 283, 285 286.8 O stilskoj ulozi figura kod Demetrija usp. Novakovi (1995: 32 34).


5/23

I (2014) 1, 95 117. a Na FOR a

99

(Carm . 1, 14) ilustrira prvu vrstu alegorije: onu koja se sastoji od niza meta-fora ( Inst. or. VIII, 6, 44).

Uz retorike, u helenistikome se razdoblju zatjeu i hermeneutike

implikacije pojma. tovie, s prijelazom iz pretkranskoga u prvo kranskostoljee biljei se u grkoj retorikoj tradiciji zamjena starijega termina /hypnoia (slutnja, sumnja, aluzija, nagaanje) novijim pojmom . Izuzme li se primjer Kleanta kao prvi nepouzdani primjer herme-neutike uporabe termina, prvi je nastup alegorije kao tumaenja vezan uz praksu alegorijskoga tumaenja Homera. Zatjee ga se kod grkoga geografai povjesniara Strabona (1. st. pr. Kr./1. st. po. Kr.) koji uGeografijama sindignacijom odbacuje ona tumaenja koja Homerove spjevove pretvaraju ualegoriju (usp. Lamberton 1986: 27). Njemu nasuprot, grki gramatiarHeraklit (1. st. po. Kr.) svojim djelom Problemi Homerovih spjevova

(Quaestiones Homericae ) postaje vodeim predstavnikom apologetske ho-merske alegoreze. Heraklit ponavlja retoriku definiciju alegorije kao tropakoji govori jedno, a znai drugo pozivajui se pritom na etimologiju rijei(usp. Hanson 2002: 38 39, 57 59, Murrin 1980: 4 11), ali pojam alegorijekoristi i u znaenju hermeneutikoga termina. Nepuno stoljee kasnije,filozof i biograf Plutarh (1./2. st. po. Kr.) u spisu De audiendis poetis donosiekspli citni podatak o odnosu izmeu dvaju termina: ono to se nekadanazivalo hypnoia, sada se naziva allegoria , dok u spisu O Izidi i Ozirisu napominje kako ne eli izjednaiti svoje tumaenje egipatske legende s pro-stim i primitivnim alegorijskim tumaen jima, po kojima primjerice Hadoznaava tijelo u kojem se dua preputa inima ludila i ekstaze (usp. Han-son 2002: 39). Isti ambivalentan odnos prema alegoriji kao tumaenju nazo-an je i kod idovskoga povjesniara Josipa Flavija (oko 37. oko 100. po.Kr.). S jedne je strane s m spreman do u tanine slijediti alegorijski modeltumaenja,9 dok u spisu Contra apionem , vjerojatno kao odgovor na pokua- je suvremenoga oivljavanja poganske religije, alegoriju naziva ispraznimizumom (usp. Hanson 2002: 39, 60).

Za stabiliziranje hermeneutikoga znaenja termina posebno jezasluan aleksandrijski idov Filon Aleksandrijski (oko 25. g. pr. Kr. oko40. g. po. Kr. ), koji uz Heraklita pojam alegorija prvi koristi u znaenjufigurativne interpretacije autoritativnoga teksta (usp. Hanson 2002: 39).Jedan od triju svojih velikih komentara Pe toknjija Filon je naslovio Alego-

9 Josip Flavije alegorijski tumai ator saveza u djelu idovske starine(III, 7, 180 187), uvaavajui boje, numerike odnose, vrste tkanine itd. Dijelove atora tumaikao zemlju, more i nebo, hramski zastor sastavljen od 4 dijela tumai kao 4 ele-menta, 12 beskvasnih kruhova na stolu i 12 kamenia na odjei velikog svee-nika uspore uje sa zodijakom, lanenu tkaninu hramskog zastora kao simbol zemlje,

grimizni dio zastora kao more, pojas velikog sveenika kao ocean koji okruuje koz-mos itd. Usp. Josip Flavije (1995: 90 91).


6/23

100

rija zakona ( Legum allegoriae ).10 Filon nije jedini niti prvi aleksandrijskiidov koji prakticira alegorijsko tumaenje,11 ali je najzasluniji za prijenoste metode tumaenja na Stari zavjet, to je presudno utjecalo na kranskualeksandrijsku kolu, a kasnije i na crkvene oce i skolastike mislioce.

No najodluniju prekretnicu u povijesti alegorije kao hermeneutikogatermina predstavlja njegova uporaba u Novome zavjetu. Premda se u cijelo-me Novome zavjetu taj termin zatjee samo u Poslanici Galaanima (Gal 4,24), pod njegovim e se znakom odvijati patristika i srednjovjekovna prak -sa tumaenja svetoga teksta, a ve e samo mjesto njegova pojavljivanja bitidovoljan argument povjesniarima kranske alegoreze da povijest alegorijekao termina veu uz apostola Pavla, a ne uz Heraklita ili Filona Aleksandrij-skoga.

2. Trop, figura ili metatrop

2.1. Kao locus classicus za sve budue definicije alegorije ostala je vaeaKvintilijanova formula:

Allegoria , quam inversionem interpretantur, aut aliud verbis aliudsensu ostendit, aut etiam interim contrarium. Prius fit genus

plerumque continuatis translationibus, ut

'O navis, referent in mare te novi fluctus: o quid agis? fortiteraccipe portum',

totusque ille Horatii locus, quo navem pro re publica, fluctus ettempestates pro bellis civilibus, portum pro pace atque concordiadicit.

( Inst. or . VIII, 6, 44)

Kod alegorije, koju mi prevodimo inversio (izvrtanje, obrtanje) rijei ne pokazuju pravo znaenje, nego neto drugo, a ponekad i neto sasvimsuprotno. Prva se vrsta sastoji od itavoga niza metafora, npr.:

Lao, mnogi valovi e te opet vratiti na more, to radi? vrsto se dri luke!

10 Za sintetiki prikaz Filonova ivota i djela, kao i objanjenje njegove alegoreze,usp. agi-Buni (1998: 259 266), a o Filonovu utjecaju na Aleksandrijsku kolu,

posebice na Klementa Aleksandrijskoga, usp. Moreschini (2009: 118 119).11 Sm F ilon spominje interpretativnu praksu idovskih monakih sljedbi esena i

terapeuta koji se ne zadovoljavaju doslovnim znaenjem Pisma, nego ga tumae uz pomo alegorije. Usp. Hanson (2002: 45).


7/23

I (2014) 1, 95 117. a Na FOR a

101

Cijela j e Horacijeva pjesma alegorija, u kojoj se pod laom podrazumijeva dravu, a pod valovima i olujama graanske ratove,a pod lukom mir i slogu.

(Kvintilijan 1985: 272)

Primjerom iz Horacijeva pjesnitva(Carm . I, 14, 1) Kvintlijan meu-tim opisuje samo jednu vrstu alegorije, onu koja se sastoji od kontinuiranoganiza metafora. K tomu, jezgra njegove definicije ne zadovoljava uvjete va-ljanoga definiranja. Formulacija kojom se definira pojam aliud verbis,aliud sensu ne sadri samo bitne oznake po kojima bi se sadraj definira-noga pojma razlikovao od sadraja drugih pojmova. Ona je ujedno i nejasna

jer definiens ili pojam uz pomou kojega se definira nije nita jasniji negoto je todefiniendum ili pojam koji se definira. Nita bolje ne stoji ni s defi-niranjem tropa kao rodnoga pojma alegorije:

Tropos est verbi vel sermonis a propria significatione in aliam cumvirtute mutatio.

( Inst. or. VIII, 6, 1)

Trop je dakle definiran promjenom pravoga znaenja rijei ili iskazau drugo znaenje i ne poznaje granicu rijei. Posve nejasnu razliku izmeutropa i figura ( Inst. or . IX, 1, 4) Kvintilijan je meutim upravo na primjerualegorije nastojao svesti na kvantitativni odnos: kao to produena metafora

prelazi u alegoriju, tako i neprekinuti niz tropa prelazi u figuru ( Inst. or. IX,

2, 46). Prvi je nastup alegorije kod Kvintilij ana vezan dakle uz podrujetropa, 12 ali e u nastavku uz ironiju koja je najprije pridruena alegoriji posluiti upravo kao primjer figure misli.

Primjer alegorije potvrujeda Kvintilijanov program institucionalizi-ranja re torikoga znanja u svrhu kolske poduke nije vodio istim i norma-tivnim retorikim definicijama. Kvintilijan ne mari puno ni za nazivlje tropai figura ni za vrste razlikovne toke izmeu dviju skupina (tropi i figure)koje naelno ipak eli razlikovati.13 Nizanje tropa i figura provedeno je pre- 12

Na Kvintilijanovoj definiciji poiva Lausbergova podjela tropa na trope rijei(Wort-Tropus ) i trope misli (Gedanken-Tropus ), u koje ubraja alegoriju, ironiju,emfazu, sinegdohu i hiperbolu. I jednu i drugu vr stu tropa Lausberg (1973: 893 910) ubraja u figure gdje se promjena znaenja temelji na naelu per immuta-tionem . I njegova definicija alegorije (1973: 895), koja ostaje u granicama sup-stitucijskoga modela, slijedi Kvintilijana: Die Allegorie ist fr den Gedanken, wasdie Metap her fr das Einzelwort ist: die Allegorie steht also zum gemeinten Ernstge-danken in einem Vergleichsverhltnis. Das Verhltnis der Allegorie zur Metapher istquantitativ: die Allegorie ist eine in einem ganzen Satz (und darber hinaus)durchgefhrte Metapher. I kiljanova definicija alegorije, kao i podjela tropa ifigura, oslanja se na Lausberga (kiljan 1992: 75). 13

Sm Kvintilijan ( Inst. or. VI, 9, 8) otvoreno iskazuje nemar prema egzaktnom re-torikom nazivlju, pozivajui se na imena ljudi: kao to i ljudi, ako promijene staro


8/23


9/23

I (2014) 1, 95 117. a Na FOR a

103

Nefunkcionalnost Kvintilijanove definicije koja rezultira gubitkom razlikov-nih obiljeja izmeu alegorije i ostalih tropa poiva, kako Zima ispravnozamjeuje, upravo na etimolokome porijeklu rijei.18

Latentna autotropoloka snaga alegorije, s podrijetlom u etimologijirijei i fiksirana u retorikim definicijama, uinila ju je nekom vrstom meta-tropa pod kojim su se mogli nesmetano bez jasnih retorikih i lingvistikihgraninika okupljati mnogi drugi tropi/figure koji zapoinju slinou(metafora), ukljuuju razliitost, a u svojem krajnjem luku vode u suprotnost(ironija), uz uvjet da udovoljavaju nejasnoj Kvintilijanovoj formuli: aliudverbis, aliud sensu.

2.3. Opa predodba o alegoriji kao produenoj metafori ili kontinuiranomenizu metafora, na kojoj poivaju klasine retorike definicije alegorije,implicitno je pokazala kako je za stabilnu dvostr ukost znaenja alegorijinedostatna granica rijei. Kvantitativna protenost alegorije u korelaciji je snjezinom zadanom osobinom:

Moda je da bi se odrala zajedno oba znaenja, tome potreban jedanin duha, dakle suda, dakle reenica? Jesu li pojmovidoslovnog iduhovnog znaenja bili definirani u okvirima reenice a ne rijei, bazato to se predviala ovakva analiza alegorije.

(Ric ur 1981: 71)

Alegoriji je neophodna reenica, sud, zaokruena misao kao podloga iz kojese kognitivnom rasudbom moe rekonstruirati drugi/drukiji smisao ne ponitavajui prvi. K tomu, kako razlae grki retoriarDemetrije, govornikuz pomo alegorije postie vie i na emotivnome planu sluatelja te je onakao sredstvo pathosa prikladna silovitome stilu, to je vidljivo na primjeruAristotelove izreke u obliku zagonetke (Cvrci e im pjevati s tla.). 19

Da je jednostavno rekao kako e razoriti lokridskuzemlju, ispao biosorniji i prizemniji, a ovako se alegorijom koristi kao nekomkoprenom za svoju nakanu. Sve ono to se samo nasluuje izaziva

vei strah jedan daje ovo, drugi ono tumaenje a ono to je jasno i otvoreno pogledu, poput ljudske golotinje, prirodno izaziva prezir.

(O stilu , 100) 20

18 Na etimologiju rijei poziva se i Dante u Poslanici Cangrandeu della Scala (Ep.XIII, 7).19 Usp. Aristotel, Retorika II, 21, 1395 a 8; III, 11, 1412 a 6. Autorstvo izrekeAristotel pripisuje Stezihoru.20 Demetrije takoer preporuuje: [...] ne treba svakom potanko i nadugoko govoriti

ve poneto valja ostaviti i sluatelju da shvati i svojom glavom zakljui. Jer, kadshvati ono to si ti izostavio, prestaje biti samo sluatelj, i postaje svjedokom u tvoju


10/23

104

Kako bi se mogla realizirati stabilna dvostrukost znaenja, alegoriji je neop-hodan kakav najmanji segment teksta kojemu se moe pripisati relativnosamostalno znaenje. Narativnost ili deskriptivnost alegoriji je imanentnautoliko vie to se moe koristiti mnemonikim potencijalom tradicionalno-ga topikoga inventara uz pomo kojega oblikuje poseban sustav indicijakoje vode u dvostruko itanje, koje se u modernim alegorijama (Orwellova ivotinjska farma, Kafkin Dvorac ) moe realizirati kroz metalogiki (usp.Ricur 1981: 180 182) otklon izmeu smisla i stvarnosti.

U krug tipiziranih alegorijskih narativno-deskriptivnih uzoraka ubraja- ju se san ili vizija, 21 knjiga, kazalite, vrt, otok, zrcalo, putovanje (usp.Grmaa 2012), posebice hodoae, uz esto krianjenarativnoga modela putovanja/hodoaa uklopljena udeskriptivni uzorak sna ili vizije (usp.Zlatar 1991: 22 24, S tama 1995: 255 256, Tambling 2010: 7 8, Bagi

2012: 17 18). Najpoznatiji medijevalni literarni vrt u Romanu o Rui, kamo pjesnika nosi san, otvara se u koricama knjige. Listanje stranica knjige uje-dno je i kretanje prostorom vrta u ijem je sreditu savrena Rua, a predogradom vrta uznemirujui personificirani likovi Mrnje, Podlosti i Poude(Zlatar 1995: 275). Srednjovjekovna alegorijska epika, posluivi se personi-fikacijom, premjestila je vane dogaaje o kojima vrijedi pripovijedati iz prostora vidljivoga u prostor nevidljivoga: sna, vizije. Najvanije se bitkevie ne odvijaju vani, nego u nevidljivoj protenosti ljudske due/psihe:

psihomahija .

3. Alegorijsko tumaenje: od apologije do racionalne kritike mita

3.1. Povijest alegorijskoga tumaenja Homera zapoinje prije Platona injegova izgona pjesnika. Platonova kritika Homera kulminacija je raspraveizmeu filozofije i poezije koja je u Platonovo doba ve stara (Curtius 1998:222). Ipak, njegova je osuda pjesnika znaajna ne samo kao (kasni) simptomraskida koji je potom nalagao pomirbu, nego i stoga to je pouzdanimsvjedokom da se praksa alegorijskoga tumaenja pjesnitva sukladnonapadu morala odvijati pod znakom obrane.

Sokrato v je napad na poeziju u prvome redu napad s etikoga motrita (usp. Lamberton 1986: 16 19) . Ne zauuje stoga to je poetna tokaobrane gramatiara Heraklita, najpoznatijega apologa Homera, bila upravo

korist, i vie ti je naklonjen. Sam se sebi ini otroumnim zbog toga to si mu pruio priliku da misli. A ako mu sve objanjava kao da je budala to se doimlje kao oma-lovaavanje sluatelja. (O stilu , 222)21 Kurz (1997: 46 49) donosi pregled alegorijskih djela koja preuzimaju domi-nantnu alegorijsku temu sna, vizije i putovanja: Put hodoasnika J. Bunyana, Roman

o Rui G. de Lorrisa, Danteova Boanstvena komedija, Planctus Naturae Alana izLillea, Preobrazba F. Kafke, pa sve do Freudova tumaenja snova.


11/23

I (2014) 1, 95 117. a Na FOR a

105

obrana na moralnome planu: ako se Homera ne shvati alegorijski, on po-staje bezboan i amoralan. U Homeru je stoga prikladnije, tvrdi Heraklit,vidjeti slikara koji alegorijski odijeva nae iskustvo imenima bogova (usp.

Lamberton 1986: 184, de Lubac 1999: 369).22

Sokratovska kritika izazvala je primjeren odgovor koji je ukljuivao obranu prvo na moralnome, a tek po-tom na estetikome planu, koja e se u punoj mjeri razviti tek u kasnom neo-

platonizmu.Apologetska se namjera primarno mogla odnositi samo na jedan tip

teksta: na obranu kanonskoga teksta. Tako bi se i povijest apologetske alego-reze mogla svesti na nekoliko kljunih kanonskih tekstova: Ilijada , Odi-

seja , Eneida i Biblija . Kanonski tekst po naravi ne trpi pogrjeke, protu-slovlja ili nemoralnost. Apsolutna istinitost i nezabludivost Pismau kojemnema nieg suvinog ni proturjenog nije iskljuivo povlastica idovskoga i

kranskoga Pisma. I praksa antike alegoreze ima isti naputak: sve to se na povrinskoj razini autoritarnoga teksta ini nekoherentnim, proturjenim ili usukobu s boanskim ili moralnim uredbama indikator je za nunost ukljui-vanja alegorijskoga tumaenja kojim se brani njegov kanonski status. Uzrok je tomu predodba o naravi i funkciji pjesnitva. Drevno pjesnitvo, kaoizvor istine, temelj je iz kojega se u suvremenosti oblikuje kontekst, kanonili tradicija. Ono se tako za pobornike najranije poznate tradicije alegorijsko-ga tumaenja bolje moe opisati terminom Pismo negoli knjievnost ililiteratura (Lamberton 1986: 14).

U interpretaciji Homera, kao najekstenzivnijoj interpretativnoj tradiciji antike, presudan je tako koncept koji je ve naslovom istaknuo Lamberton(1986): Homer the Theologian . Homer kao teolog poetna je i zavrnaargumentacijska toka homerske alegoreze, koja svoje pisane tragove biljeiod predsokratovskoga razdoblja (6. st. pr. Kr.), a potom kroz razliite inter - pretativne metode antikih filozofskih pravaca svoj puni raspon dostie kodneoplatonista koji ju prenose u nasljee srednjovjekovlja. Apologetska sesvrha mogla ostvariti samo kroz projekt pomirbe Platona i Homera, filozofijei pjesnitva. Znailo je to u konanici sauvati Homerovo mjesto uz Platonau kanonu onih autora koji mogu pruiti put do istine. U vrijeme konanekonfrontacije kranstva i poganstva (4. st.) ta je tendencija prirodno kulmi-nirala: kasnoantiki poganski alegoristi moraju obraniti autoritet vlastitihtekstova kako bi mogli izdrati konkurenciju s kranskim Pismom.

22 Cijela je Odiseja , za Heraklita ( Quaest. Hom . 70), koherentna moralna alegori-

ja, a sva su Odisejeva lutanja alegorija kojom se opisuju zla koja prate ljudski i-vot. Usp. Lamberton (1986: 224), Hanson (2002: 59).


12/23

106

3.2. Prema navodu Diogena Laertija, kao prvi poznati kuditelj Homerovihlai biljei se Ksenofan iz Kolofona (6./5. st. pr. Kr.) koji se u Rugalicama

prepirao s Homerom i Heziodom:

Svaki in koji je ljudima na sram i osudu kao krasti, preljubnik biti, jedan drugoga varatii Homer i Heziod bogovima su dodijelili.

( Predsokratovci , sv. 1, 132)

Nedostojni, tovie sramotni, ini koji se u Homerovim i Heziodovimpriama pripisuju bogovima, kao povod Ksenofanova napada, ujedno su i poetna toka alegorijskih tumaenja koja e obraniti Homerovu moral-nost traeidrugo znaenje skriveno pod povrinom.

Porfirije (234. 304.) u skoliji uz borbu bogova iz Ilijade (usp. Lam- berton 1986: 32) imenuje Teagena iz Regija (6. st. pr. Kr.) kao prvoga po-znatoga Homerova tumaa i daje saet opis:

[...] On odreuje borbe, davi vatri imena Apolona, Helija i Hefe-sta, vodi imena Posejdona i Skamandra, a osim toga mjesecu imeArtemida, zraku ime Hera i tako dalje. Isto tako ponekad i osnov-nim stanjima daje ime bogova, mudrosti ime Atena, nerazboritostiAresovo, poudi ime Afrodite, umu Hermesa, kako jetome pri-klad no. Taj nain obrane, drevan, a potjee od Teagena, Reginca,koji je prvi pisao o Homeru [...].

( Predsokratovci , sv. 1, 49)

Na samome poetku fragmenta Porfirije izvjeuje i o tipu i svrsi tu-maenja: kako bi se opovrgnule optube o nedolinim opisima bogova, nekise oslobaaju od doslovnoga izraza, drei da je sve o prirodnim elementimareeno alegorino.23

Takav naturalistiki model tumaenja, prema kojemu se prirodnimelementima daju imena bogova (vatri Apolon, Helije i Hefest; vodi Posejdoni Skamandar, mjesecu Artemida, zraku Hera), a borba meu bogovima tu-mai se kao borba meu prirodnim elementima,24 do krajnosti je doveo Me-

23 Prijevod alegorino predstavlja, dakako, anakronizam, jer se prva obrana Home-ra jo ne odvija pod terminom alegorije. 24 Takav je model tumaenja, prema kranskim izvorima, prakticirao i Ferekid saSira (6. st. pr. Kr.) , uveni grki filozof, udotvorac i mag, poznat pod nadimkomTeolog. Origen u djeluContra Celsum (VI, 42) Ferekida povezuje s alegorijskimtumaenjem svojega protivnika Kelsa, a spominje ga i Klement Aleksandrijski(Stromata VI, 53), koji Ferekidovo al egorijsko teologiziranje povezuje s Hamo-vim proroanstvima. Kels (2. st.), predstavnik srednjega platonizma, kao najvaniji inajozbiljniji teorijski protivnik kranstva u prvom razdoblju, napisao je oko 178.

opirno, danas samo fragmentarno sauvano, djelo protiv kranstva u etiri knjige: Alethes Logos (Istinita Rije/Logos), koje obilno citira Origen u svojem djelu


13/23

I (2014) 1, 95 117. a Na FOR a

107

trodor iz Lamp saka (4./3. st. pr. Kr.) tumaei Agamemnona kao zrak, Ahi-leja kao Sunce, Helenu kao Zemlju, Hektora kao Mjesec, Demetru kao jetru,Dioniza kao slezenu, a Apolona kao u (usp. Predsokratovci , sv. 2, 52).

Usporedo se razvija i model moralnoga ili psiholokoga tumaenja, po kojemu se psiholokim stanjima ili mentalnim moima pridaju imena bogova.Tea gen je, kako izvjeuje Porfirije, mudrosti dao ime Atena, nerazboritostiAres, poudi Afrodita, umu Hermes. Apologetska interpretacija Homera ikod Anaksagore (5. st. pr. Kr.) ide u tom smjeru: teme su Homerove poezijevrlina i pravda.

U krilu alegorijsk oga tumaenja razvija se meutim kao svojevrstanantipod apologetskim namjerama poseban model alegorijskoga tumaenja

poznat pod nazivom euhemerizam. 25 Kao svojevrsni obrnuti alegorizam, okojemu progovara i jedan od sugovornika u Ciceronovu dijalogu De natura

deorum (usp. Rollinson 1981: 4 5), euhemeristiko je tumaenje racional-nom kritikom mita u bogovima vidjelo tek divinizirane ljudske junake izdavne prolosti, to je po rijeima Plutarha bio opasan ateistiki izum koji je vodio u potpuno bezvjerstvo.26 Zanimljiva je povijesno-kulturna koinci-dencija da e se u okviru ranokranskoga polemikoga obrauna (KlementRimski, Arnobije, Laktancije, Augustin) 27 s poganskom praksom alego-rijskoga tumaenja obilno koristiti euhemeristika teza. Ako se s poganskih bogova skine alegorijska ljuska, iza nje stoje samo obina ljudska bia.Euhemeristiki je argument znaio konano i neopozivo unitavanje realiteta poganskih bogova i stoga je u kranskom obraunu s poganskom religijomiznimno dobrodoao.28

Contra Celsum , napisanom ezdesetak godina kasnije. Sm je Kels prakticirao ale-gorijsko tumaenje Homera. Tako primjerice Origen citira njegovo alegorijsko tu-maenje Ilijade (XV, 18 24) i Zeusovo kanjavanje Here i Hefesta: Zeus je bog,Hera materija, a cijeli je sukob zapravo izvjee o bojem ureenju kaosa. O Kelsuusp. agi-Buni (1998: 246248). O njegovu alegorijskome tumaenju usp. Hanson(2002: 59 60). Za Origenove reference na Ferekida usp. Predsokratovci , sv. 1, 46 47.25 Taj je model alegorijskoga tumaenja nazvan prema grkome piscu Euhemeru(4./3. st. pr. Kr.) koji je u djelu pod nazivom Sveti spis razvio prvu poznatu racio-nalnu kritiku mita.26 O euhemerizmu usp. 21. i 23. poglavlje Plutarhova spisa O Izidi i Ozirisu .27 Usp. primjerice kod Augustina: De civ. Dei VII, 18; VIII, 24. O euhemerizmu uranokranskoj alegorezi usp. Rollinson (1981: 66 68).28 Baudy (1998) anal izira euhemeristiko tumaenje ranokranskoga apologetaFirmika Maternusa (4. st.), koji u djelu De errore profanarum religionum upravoeuhemeristikom tezom pobija poganske religije svodei ih na realne kultove ukojima su obini ljudi aeni kao bogovi. Firmicus provodi kritiku naturalistikogamodela alegorijskoga tumaenja i donosi zanimljivu tezu: nisu ljudski teolozi,

nego je s m avo naveo ljude da aste prirodne elemente kao bogove, pa je on svojevrsni prvi, zavodniki prateolog i praalegorik.


14/23

108

3.3. Alegorijska praksa tumaenja mitova, posebice naturalistiko tuma-enje, u Plutarhovo je doba opeprihvaena ak i meu prostim pukom. Sdruge pak strane naglaeni eklekticizam kasnoantike filozofije s jaanjemsinkretikih religioznih tendencija na (neo)platonistikoj osnovi otvara nove

prostore alegorijskoj interpretaciji suvremenih religijsko-kultnih praksi.Tako Origen u polemikome djeluContra Celsum , izdaan u navodima ikomentarima poganske prakse alegorijskoga tumaenja, donosi obavijesti nesamo o obiaju alegorijskoga tumaenja Homera i Hezioda nego i o tumae-nju misterija koje se odnose na Titane i gigante koji navijetaju rat protiv bogova i misterije kod Egipana koje se odnose na Tifona, Hora i Ozirisa(usp. Predsokratovci , sv. 1, 46), na to vjerojatno aludira i Josip Flavije kojiu spisu Contra apionem govori o ispraznom izumu alegorije, vidjevi unjemu opasnost od oivljavanja poganskih religija (usp. Hanson 2002: 39,60).

Naturalistiko i psiholoko-moralno tumaenje, kao dominantni her-meneutiki modeli, modificiraju se u znatno kompleksnije uzorke tumaenjakoje svaka filozofska kola opisuje vlastitim terminima. Naturalistiki modeltumaenja, naslijeen iz predsokratovskoga razdoblja, stoici dovode do logi-noga kraja sa sredinjomtemom kozmologije i strukture materijalnoga koz-mosa. Mitologija se sustavno premjeta u (krunu) kozmologiju, a put odsvoenja bogova na prirodne elemente (Ahil Sunce, Helena Zemlja) ideu smjeru njihova reduciranja na naela kozmosa. Reduciranje mnotva bogo-va na jedno boanstvo ide u stoikoj alegorezi usporedo s ukidanjem dis-

tinkcije izmeu boanskih uzroka i prirodnih fenomena (usp. Whitman 1999:33 38). U (srednje)platonikoj i potom u neoplatonikoj tradiciji tumaenje je usmjereno ponaj vie na status due i njezin odnos prema tijelu s nagla-enom vertikalnom koncepcijom, dok sredinjom temom odnosa mikrokoz-mosa i makrokozomosa dolazi do modificiranja i ukrtanja psiholoko-moralnoga i naturalistikoga modela tumaenja prema mistikoj alegorijikoja e povlateno mjesto imati u Filonovoj alegorezi.

U pogledu metode, vokabulara i hermeneutikoga instrumentarija Fi-lon Aleksandrijski ne donosi nita novo: filozofsku batinu antike i metodepoganske alegoreze on prenosi na idovsko Pismo. Novum Filonova tuma-enja vidljiv je s druge strane: on unosi preokret u hijerarhijski odnos izme-u teksta i tumaenja. Sofisticiranim modelima tumaenja, kako je to kodstoika, Heraklita ili Plutarha, tumaenje se postavlja u tako nadmoan odnosspram predm eta tumaenja da dovodi u pitanje integritet samoga teksta:tumaenje vie nije obrana teksta, ve prostor za ovjeru vlastite doktrine.Filon, idovski Platon, Ciceron od alegorije (Smalley 1952: 3), unosiaksiom koji e ostati zakonodavnim za sve interpretativne smjerovekranske alegoreze: tumaenje uvijek mora sluiti tekstu (Whitman 1999:61).


15/23

I (2014) 1, 95 117. a Na FOR a

109

4. Knjievna vrsta ili diskurzivna strategija

4.1. Povijest alegorije kao vrste zapoinje s kranskim latinskim pjesnikom

Prudencijem i spjevom Psihomahija (405). P riom o sedam estokih borbikoje se vode u dui,29 od kojih se svaka odnosi na jedan smrtni grijeh, Pru-dencije je prvi uz pomo personificiranih apstrakcija od alegorije stvorio na-rativni anr. Proces napredovanja personifikacije prema alegoriji nije samoodgovor na ope stanje duha iz kojega je kranstvo izraslo (usp. Quilligan1979: 20). I kao rezultat i kao uzrok promjene, kranstvo je, naglaavajuiovjekov ivot kao niz unutarnjih bitaka izmeu dobra i zla, prebacilo mje-sto narativnoga konflikta s vanjskih dogaaja (Hektor i Ahilej) na unutarnja, psiholoka stanja (Dobro protiv Zla). Kranstvo nije samo pomaknulo mje-sto narativnoga dogaaja u unutarnju psiholoku dimenziju nego je tu di-

menziju uinilo i povijesno realnom na nain na koji se to nikada prije u po-vijesti nije dogodilo. Nije iznenaujue, tvrdi Lamberton (1986: 145), ni ka-da ni u kojem okruenju nastaju egzemplarna alegorijska djela. Pojava in-tencionalne alegorije u epici presudno je odreena rastuim utjecajem kr-anstva, dok je s druge strane upravo tradicija alegorijskoga tumaenja (Ho-mera) odgovorna za njezin nastanak. 30 Model itanja odreuje i generira mo-del pisanja (usp. Lamberton 1986: 299, 144 145). Tradicija alegorijskoga tu-maenja Homera od krucijalnoga je znaenja za stvaranje modela razmilja-nja o literaturi i odgovorna je za nastanak alegorije kao vrste. Do Prudencijaalegorija je egzistirala kao figura i kao tumaenje, od Prudencija alegorija

postoji kao narativni anr. Novost koju donosi pojava alegorije u epici sastoji se u injenici da ona nastaje na svjesnoj, ciljano zamiljenoj strukturi zna-enja slinoj onoj koju su neoplatonisti pronali kod Homera.

Alegorijska epika dovodi do simbioze za klasinu retoriku razliitihfigura: alegorije i personifikacije. 31 Prudencijeva praksa da u ep uvodi nara-

29 U svakom od sedam prizora borbi sudjeluju i historijski (biblijski) dvojnici ap-straktnih vrlina i poroka. Ve u Prodikovoj prii o Herkulu personificirane moralnevrjednote ponaaju se, izgledaju i govore kao ljudi. Atanazijev ivot sv. Antunakr -

anska je psihomahija u kojoj se unutarnji konflikt izmeu dobra i zla premjeta navanjski plan preko Antunove borbe s demonima, a personalna razina due isprepliese s kozmikom. Atanazijeva psihomahija, po Whitmanu (1999: 76. i d.), ipak jonije m anifestacija alegorijske forme personifikacije, koja e se ostvariti tek s Pru-dencijem.30 Raanje alegorijske literature u kasnoj antici formiralo je temelj za kasniji velikialegorijski prilog epskoj tradiciji u Danteovoj Boanstvenoj komediji. injenica je,zakljuuje Lamberton (1986: 288), da je oko 1300. Vergilije, a ne Homer, vrijediokao uzor te da Dante govori na Vergilijeva usta dajui time glas epskoj tradiciji ukojoj je Vergilije zamijenio Homera, ali bez tradicije alegorijskoga tumaenja Ho-mera Dante nije mogao zamisliti svoju poemu kao nasljednicu Eneide .31

Gle dite o personifikaciji kao alegoriji pojavljuje se tek u 18. stoljeu. Do tada se personifikacija i alegorija nalaze na posve odvojenim mjestima, a personifikacija se


16/23

110

tivne figure ija imena indiciraju apstraktne pojmove stara je koliko i Ho-mer. Meutim dok je u ranijoj epskoj tradiciji figura alegorije jedna meumnogima, ona je kod Prudencija sredi nja i dominira cijelom fikcijom. Tuvrstu alegorije, prema Lambertonu (1986: 146), ne moemo pronai kodHomera. Struktura znaenja u potpunosti je drukija. Klju za interpretacijunadohvat je ruke, a sekundarna razina znaenja posve je nametljiva. Radnjasamo ukraava apstraktnu ideju i daje joj slikovnu i konkretnu dimenziju.

Prudencijeva je Psihomahija postala uzorom za preobrazbu personifi-kacije u alegorijsku figuru.32 Personificirani likovi zdruuju elokvenciju imudrost, kasnu antiku i srednjovjekovlje. 33 Sedam slobodnih umijea ( septemartes liberales ) u ljudskome obliju iz enciklopedijskoga djelaSvadba Mer-kura i Filologije poganskoga autora Marcijana Kapele (5. st.) ulazi u sred-njovjekovne kolske prirunike i ukraava proelja srednjovjekovnih crkava,gospoa Filozofija izUtjehe filozofije kranskoga latinskoga pjesnikaBoetija (oko 480. 525.) meu najpoznatijim je likovima kroz cijeli srednjivijek. Kao to je BoetijevaUtjeha filozofije bila najitanije djelo u srednjemvijeku, tako je i Roman o Rui G. de Lorrisa jedno je od rijetkih srednjo-vjekovnih djela koje e se neprekidno itati do klasicistikoga razdoblja.

4.2. Alegorija kao naziv za knjievnu vrstu koja bi uz alegorijsku epikuobuhvatila iri korpus knjievnih tekstova pokuala se definirati u okviruknjievnoznanstvenih studija. Budui da se distinktivna generika obiljejaalegorije ne mogu izdvojiti prema matrici tradicionalnih genolokih razreda

(lirika/epika/drama, poezija/proza/drama), rjeenje se pokualo pronai uFryeo voj teoriji modusa, na ijoj pozadini nastaju utjecajne alegorijske

u klasinim retorikim prirunicima povezuje s figurom sermocinacije i figuromevidencije ili hipotipoze. Usp. Lausberg (1973: 810 819, 820 825, 827 829). DokKvintilijan poistovjeuje semocinaciju i personifikaciju, jer ne moemo zami-slitirazgovor, a da u isto vrijeme ne zamislimo i osobe koje ga vode ( Inst. or. IX, 2, 31),Lausberg (1973: 826) sermocinaciju ograniuje na figuru kojom se pridaje govornaravnim osobama, dok se personifikacija moe ostvariti ili kroz utjelovljenje ili

kroz izravni govor. Plett (1973:69) pr ozopopeju ubraja u mimetike oblike sermo-cinacije, a Bagi (2012: 245 248, 258 270, 282) razlikuje personifikaciju, prozopo- peju i sermocinaciju kao posebne figure.32 Da bi personifikacija postala alegorijom, nije dovoljan postupak utjelovljenja ap-strak cije niti je dovoljno apstraktnom i neivom posuditi ljudski glas. Personifikacija

postaje alegorijom cjelovito provedenim postupkom fikcionalizacije, kojim se posti-e rastojanje izmeu oblika i znaenja. Tek kada se uspostavi dinamiki odnos nape-tosti i zmeu konvergencije i divergencije, izmeu oblika i znaenja, persona postaje

persona ficta i kao takva participira u alegorijskome modusu. Usp. Whitman (1999:8 9), Kurz (1997: 57).33 O personificiranim likovima u srednjovjekovnim teoloko-filozofskim djelima Deuniversitate mundi Bernarda Silvestrisa ili Planctus Naturae i Anticlaudianus Alanaiz Lillea usp. Zlatar (1995: 276), Curtius (1998:122, 131).


17/23

I (2014) 1, 95 117. a Na FOR a

111

genoloke studije E. Honiga (1966) i A. Fletchera (1995). 34 Takav je pristupmeutim vodio u gotovo nepregledan popis alegorijskih djela od najranijihvremena do suvremenosti. Pojam simbolikoga modusa bio je oito

preirok da bi se njime mogla opisati relativno koherentna skupina knjiev-nih djela u kojoj bi broj srodnih crta prevladao nad mnotvom razlikovnihobiljeja. Honigova teza (1966: 15) kako je alegorija kao anr simbolikitip utoliko to pripada klasi srodnih fikcionalnih vrsta koje rabe simbole,kao to su epika, satira ili pastorala, ne nudi mogunost izdvajanja jasnih dis-tinktivnih obiljeja koja bi jasno upuivala na to to alegorija kao knjievnavrsta jest, a to nije. Njegova se teza temeljila na pretpostavci o simbolikoj prirodi alegorije, to je vodilo simplificiranom suprotstavljanju alegorijeunivonosti realistike fikcije, zanemarujui pritom ogromne razlike koje postoje izmeu alegorijskih djela kao tosu primjerice srednjovjekovni

Roman o Rui G. de Lorrisa, Kafkin Dvorac , Spenserova Vilinska kraljica iliSwiftova Gulliverova putovanja , kao i injenicu da se alegorija moe legi-timno pojaviti u tekstovima subliterarnoga i neliterarnoga statusa.

Fletcher (1995: 220 221) pozitivno uporite u odreivanju alegorij-skih generikih kvaliteta pronalazi u Fryeovoj tezi o alegorijskim djelimakao tematskim djelima: onima u kojima dominira ideja, misao dinoia (usp. Frye 1979: 66 68) . Umjesto usredotoenostina fabulu, kako je kodpripovjedakih djela, kod tematskoga se knjievnoga djela itatelj pitakoji je smisao prie. Premda Frye upozorava kako ne postoje ista pripo-vjedaka, kao ni ista tematska djela, te da je mogue i pripovjedakodjelo tematskom kritikom pretvoriti u parabolu, nudi relativno jasnu raz-liku:

Sve formalne alegorije imaju, ipso facto , snaan tematski aspekt, premda ne znai, kao to se esto tvrdi, da e tematska kritika nekodjelo pripovjedake knjievnosti pretvoritiu alegoriju [...]. Prva jealegorija strukturni element u knjievnosti: ona tamo mora postojati, a ne moe se dodati samom kritikom interpretacijom.

(Frye 1979: 68)

Nemogunost izdvajanja vrstih distinktivnih generikih kategorijaalegorije, ime se ipak ne opovrgava teza da je ona legitiman knjievni anr,Quilligan (1979: 18 19) oprimjeruje vrstom satire s kojom alegorija iska-zuje najveu strukturnu srodnost. Odnos izmeu alegorijskoga kao kvalite-te i alegorije kao anra prispodobiv je odnosu satirikoga i satire. Neka sudjela tako satire, a neka satirika, kao to su i neka djela alegorije, a neka

34 Usp. prva izdanja: N. Frye, Anatomy of Criticism: Four Essays , Princeton, 1957.;

E. Honig, Dark Conceit: The Making of Allegory , Evanston, 1959.; A Fletcher, Allegory . The Theory of a Symbolic Mode , Ithaca, 1964.


18/23

112

alegorijska. Alegorija je tako, kao i satira, legitimni knjievni anr, premda sostalim djelima u drugim anrovima moe dijeliti kvalitete koje semogunazvati alegorijskim. Knjievna djela koja se mogu definirati kao alegorijeu anrovskome smislu dvostrukost alegorije kao tropa ostvaruju, premaQuilliganu (1979: 23), kroz dijalektiki odnos izmeu inicijalnogateksta ili prototeksta (preteksta) i novoga teksta. Prototekst meutim ne mora bitisamo tekst u uem smislu, nego ga mogu initi i dogaaji, kako je kod kr-anske alegorije (usp. Quilligan 1979: 97). itav se svijet moe tumaiti pre-ma modelu svijeta kao knjige: vidljivo ine njegova slova, dok je prostornevidljivoga njegovo znaenje. Bog je u srednjem vijeku zamiljen kao autorknjige svijeta (usp. Kurz 1997: 41 42). Prototekst moe imati kanonski sta-tus, kakav je za itavoga srednjega vijeka i renesanse Biblija, pri emu novitekst potvr uje i prisvajajui obnavlja njegov smisao, ali isti prototekst moe biti izloen i subverzivnim parodijsko-ironijskim osporavanjima.

Prema strukturno ostvarenome modelu dvostrukoga govora, u tipinealegorijske vrste neovisno o primarnim anrovsk im razredima mogu seubrojiti jednostavni oblici, kao to su maksime, aforizmi, krilatice (Bagi2012: 16), poslovice ili zagonetke, a posljednje dvije javljaju se ve na Kvin-tilijanovu popisu vrsta alegorija. Moemo im pridruiti i basne, posebiceezopovski tip basana, kao i parabole, premda se alegorijska struktura prvihtemelji na personifikaciji, a alegorijsku strukturu drugih, posebice kada je rije o Isusovim parabolama izevanelja, treba uvijek iznova dokazivati.Srednjovjekovne vrste, kao to su prikazanja, moraliteti, peregrinacijski spje-

vovi i prenja, mogle bi se takoer ubrojiti u aksiomatske alegorijske vrste,uz pastoralu, satiru i parodiju (usp. Kurz 1997: 43, 51). Ne postoji meutimnijedna knjievna vrsta koja ne bi mogla postati alegorijom, 35 pa ni ona koja je primarno predstavljaka ili mimetika,36 dok s druge strane naglaenakognitivna funkcija alegorije omoguuje njezinu laku primjenu u primarnoneliterarnim anrovima, kao to su primjerice filozofski ili didaktikispjev ovi ili filozofski i politiki traktati.

Zakljuak

Prvi je nastup alegorije kao prakse vezan uz alegoriju kao tumaenje prema pisanim svjedoanstvima od 6. st. pr. Kr. kada se javlja pod drugimnazivom ( hypnoia). Alegorija kao termin najprije se javlja u retorikome

35 Stama (1995: 256) izrijekom izdvaja alegorijsku dramu, alegorijsku pastirskuigru, alegorijsku pjesmu, alegorijsku poslovicu, alegorijski roman, alegorijsku satiru,alegorijski spjev.36 Predstavljaka i alegorijska poezija usko su upuene jedna na drugu. Pred-stavljaka poezija ujedno je i alegorijska, bez obzira na namjeru autora, jer upra-

vo alegorijska mo potkopava i zatamnjuje doslovno znaenje teksta, dok mu mime-tiko- predstavljaka jami razumijevanje. Usp. Bloomfield (1972: 302).


19/23

I (2014) 1, 95 117. a Na FOR a

113

pojmovniku u posljednjem pretkranskom stoljeu, ali se ve s prvim sto-ljeem isti termin primjenjuje i na alegoriju kao tumaenje. Pojava alegorijekao narativne vrste vee se tek uz kraj 4. i poetak 5. stoljea, tonije uz

Prudencijevu Psihomahiju (405), premda e knjievnoznanstvene studijesredinom 50- ih godina 20. stoljea pojam alegorije kao knjievne vrste otvo-riti nepreglednom broju primarno razliitih anrova.

Povijest naziva i uporabe rijei svjedoi o iznimnoj kompleksnosti itrajnome otporu alegorije prema granicama pojedinih znanstvenih disciplina,koje su je mogle odrati u zadanim okvirima tek uz uvjet svojevrsnoga slje-

pila , zanemarivanja onoga to bi moglo dovesti do rascjepa i disperzije a-rita. Iz klasino-retori koga motrita, u okviru supstitucijskoga modela, ale-gorija se uglavnom definirala u kvantitativnome odnosu prema metafori kao proirena metafora ili kao ulanani niz metafora ali poslije Pruden-cijeve Psihomahije alegorija kao narativni anr preuzima personifikaciju kaovodee kompozicijsko naelo. Kasni nastup narativne alegorije, u odnosuna dugu povijest alegorije kao retorikoga i hermeneutikoga termina, uzrok je nesklada izmeu alegorije kao narativnoga anra i klasinih retorikihdefinicij a koje joj vie ne odgovaraju. Novost koju donosi pojava alegorije uepici sastoji se u injenici da se ona s jedne strane oslanja na personifikacijikoju klasina retorika nije ubrajala u alegoriju niti u alegorijske figure, dok sdruge strane nastaje na svjesno zamiljenoj strukturi dvostrukoga znaenjaslinoj onoj koju su neoplatonisti pronali kod Homera. Da paradoks budevei, na pojavu intencionalne alegorije kao narativnoga anra presudno jeutjecala praksa alegorijskoga tumaenja Homerovih spjevova koji nisu bilizamiljeni kao alegorije. Antiki alegoristi ne prave uobiajenu distink -ciju izmeu onoga to Homer govori (Hera) i onoga to Homer misli(zrak) to je alegorijski Homer u modernom smislu nego svoje tumae-nje pokoravaju teleo logiji kontroliranoga znaenja sa svrhom obrane kanon-skoga statusa teksta. Pitanje autorske namjere kao sredinje pitanje pozitivi-stikih paradigma znanosti o knjievnosti nastojalo je alegorijskim tumae-njem razumjeti skrivenu namjeru autora odgonetava jui figure teksta, to jedovelo do pomutnje izmeu stilistikoga i hermeneutikoga aspekta alego-rije i njezina nepovratna prelijevanja izmeu dvaju razliitih retorikih polja:elocutio i inventio . Uz pomo dvoznanosti na stilskoj razini (elocutio ) do-

prijeti do autorove voluntatis (inventio ) postala je nemogua misija u kojojsu se natjecale brojne filozofske i filoloko-interpretativne kole podvodeialegoriju svaka pod svoje pojmovno- epistemoloke razrede.

Alegorija je trop prema preinaci znaenja per immutationem , ali pre-ma diskurzivnoj protenosti ona premauje sve zadane granice bilo koje stil-ske figure. Kao figura misli alegorija je eo ipso figura reenice ( sententiae ):Ona nastaje kad se metafora kroz cielu misao (t.j. kroz sve dielove jedneizreke) ili jo dalje protee (Zima 1880: 28). Problematino je ovdje upravoono jo dalje. Dok je donja granica alegorije limitirana reenicom, gornja

joj je potpuno otvorena i najpotpunije se realizira upravo kada zatvara gra-


20/23


21/23


22/23

116

Novakovi, Darko. 1995. Stilska dimenzija figura u antikoj retorikoj tradiciji.U: Tropi i figure. iva Beni i Dunja Falievac, ur. Zagreb: Zavod zaznanost o knjievnosti, 11 51.

Petrovi, Svetozar. 1968. Problem soneta u starijoj hrvatskoj knjievnosti (obliki smisao). Rad JAZU, knj. 350., 5 303.

Plett, Heinrich F. 1973. Einfhrun g in die rhetorische Textanalyse . Hamburg:Buske.

Quilligan, Maureen. 1979. The Language of Allegory. Defining the Genre .Ithaca London Cornell University Press.

Ricur, Paul. 1981. iva metafora. Zagreb: GZH.Rollinson, Philip. 1981. Classical Theories of Allegory and Christian Culture .

Brighton: Harvester Press.Smalley, Beryl. 1952. The Study of the Bible in the Middle Ages . Oxford: Basil

Blackwell.Stama, Ante. 1995. Naziv alegorija (enciklopedijske natuknice o pridruenim

pojmovima. U: Tropi i figure . iva Beni i Dunja Falievac, ur. Zagreb:Zavod za znanost o knjievnosti, 253 259.

agi-Buni, Tomislav J. 1998. Povijest kranske literature. Zagreb: Kranskasadanjost.

kiljan, Dubravko. 1992. Dijalog s antikom . Zagreb: Latina et Graeca.Tambling, Jeremy. 2010. Allegory . The New Critical Idiom . London: Routledge. Whitman, Jon. 1999. Allegory. The Dynamics of an Ancient and Medieval

Technique . Cambridge: Harvard University Press.Zima, Luka. 1880. Figure u naem narodnom pjesnitvu s njihovom teorijom.

Zagreb: JAZU.Zlatar, Andrea. 1991. Knjiga nad knjigama (Srednjovjekovna knjievnost izme-

u zbornika i sume. Knji evna smotra 83, 17 25.Zlatar, Andrea. 1995. Alegorija: figura, tumaenje, vrsta. U:Tropi i figure. iva

Beni i Dunja Falievac, ur. Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti,261 279.
http://www.google.hr/search?hl=hr&tbo=p&tbm=bks&q=bibliogroup:%22The+new+critical+idiom%22&source=gbs_metadata_r&cad=4http://www.google.hr/search?hl=hr&tbo=p&tbm=bks&q=bibliogroup:%22The+new+critical+idiom%22&source=gbs_metadata_r&cad=4http://www.google.hr/search?hl=hr&tbo=p&tbm=bks&q=bibliogroup:%22The+new+critical+idiom%22&source=gbs_metadata_r&cad=4http://www.google.hr/search?hl=hr&tbo=p&tbm=bks&q=bibliogroup:%22The+new+critical+idiom%22&source=gbs_metadata_r&cad=4


23/23

Documents

R. Pšihistal, Uvod u Alegoriju