Mirovinski sustav

Mirovinski sustav definiramo kao skup pravnih normi, administrativnih i financijskih aranžmana kojima se regulira osiguranje starosti, invaliditeta, gubitka hranitelja. On je civilizacijsko dostignuće koje je nužno za funkcioniranje suvremenog društva i održanje njegove socijalne kohezije.

- mirovinskim sustavom osiguravaju se najrašireniji i najznačajniji socijalni rizici kojima su izloženi građani (starost, invalidnost, smrt hranitelja)

- pad stope fertiliteta, više starijeg stanovništva; povećan indeks ovisnosti umirovljenika u odnosu na zaposlene; porast udjela sredstava za mirovine u BDP-u; umirovljenici čine značajan dio biračkog tijela

Funkcije mirovina:

mirovine pojedincima i socijalnim skupinama omogućavaju raspodjelu potrošnje tijekom cijelog života zasnovanu na svojevrsnom međugeneracijskom sporazumu

mirovine predstavljaju ključnu kategoriju pojedinačne i kolektivne štednje koja utječe na individualno i društveno blagostanje (mirovinski fondovi su akumulacije financijskog kapitala)

socijalno-integrativna funkcija mirovina – putem mirovinskog sustava vrši se vertikalna redistribucija dohotka od bogatih prema siromašnijima (temeljne ili nacionalne imovine)- horizontalna redistribucija unutar mirovinskog sustava (naknada za uzdržavane članove, naknada za njegu nemoćnih i starih)

POVIJEST MIROVINSKOG SUSTAVA

a) neformalni tip starosnog osiguranja – može se ostvariti unutar obitelji ili šire srodničke skupineb) formalni tip – može se ostvariti u okviru organizacija u kojima pojedinac radi ili ima na neki drugi

način pripada (poduzeće, grana proizvodnje, profesionalna udruga, država)

- u tradicionalnom ruralnom društvu obitelji (s velikim brojem članova) predstavljale „jedinice proizvodnje i potrošnje“, ali i „zajednice uzajamnog pomaganja“ koje su se brinule o starima, bolesnima, radno nesposobnima

- ovakav tip i dalje prevladava u nerazvijenim zemljama; unutar obitelji zbrinjava se 70% starijih

- formalni sustavi mirovinskog osiguranja nastali su u novo doba; vezani su uz razvoj urbano-industrijskog društva i novu društvenu organizaciju

- oslabljena obiteljska struktura, ljudi ovisni o vanjskom radu; obitelj gotovo isključivo ovisila o industrijskom radu → pojava masovnog siromaštva u 19.st. i masovni sukobi – u opasnijim profesijama poput rudarstva radnici osnivali udruge uzajamnog ispomaganja, a nešto kasnije u modernijim poduzećima i državnim službama nastali prvi mirovinski fondovi

- u početku se mirovinsko osiguranje javilo u obliku tzv. patronskog mutualizma (bilo je pod kontrolom poslodavca) – htjelo se poboljšati socijalnu sigurnost i produktivnost radnika, a s druge strane vezati radnike za poduzeće, ostvariti nad njima kontrolu i odvojiti ih od sindikata

- većina radnika i dalje izvan sustava socijalne sigurnosti pa krajem 19. i početkom 20.st. u zapadnim zemljama nastaju prvi javni mirovinski sustavi koji znače početak moderne soc. države

- prvi zakon o obveznom mirovinskom i invalidskom osiguranju usvojen u Njemačkoj 1889. (Bismarck); u početku u mirovinske fondove uplaćivali po pola poslodavci i radnici; obuhvaćene samo neke kategorije zaposlenih, mirovine niske

- bismarckovski model socijalne sigurnosti (Kodeks soc. osiguranja 1911.) proširio se po svijetu

- u Francuskoj 1910. izglasan prvi zakon o radničkim i seljačkim imovinama; mirovine minimalne i isključivo pomoć sirotinji, uspjelo ih ostvariti tek 5% radnika (65 god., 30 god. radnog staža); 1930. glasan širi zakon o socijalnom osiguranju i njime bili pokriveni industrijski i trgovački radnici s nižim plaćama; oni su mogli birati blagajnu osiguranja pa je nastalo više posebnih mirovinskih sustava; nakon Drugog svjetskog rada uvedeno obuhvatno mirovinsko osiguranje

- u VB 1908. uvedene prve starosne mirovine; provjera prihoda, mirovine su male i financirane iz poreza; 1911. National Insurance Act; doprinose u fondove plaćali poslodavci, radnici i država

- u Švedskoj 1913. usvojen Zakon o narodnim mirovinama; mirovine obvezne i obuhvatile svu populaciju; prvi primjer univerzalnih starosnih mirovina u svijetu; financirane pretežito iz poreza, a u fondove osiguranici pored toga uplaćivali relativno male doprinose

- javni sustav mirovinskog osiguranja uveden u SAD nakon velike gospodarske krize (Roosevelt); Social Security Act 1935.

- presudnu ulogu u širenju i produbljivanju mirovinskog sustava imala dva svjetska rata te velika gospodarska kriza krajem 20ih i početkom 30ih (u takvim uvjetima jedino je država u stanju koliko-toliko jamčiti osnovne uvjete egzistencije); dominantna doktrina državnog gospodarskog i socijalnog intervencionizma (Keynes i Beveridge), brzi gospodarski rast i prosperitet te puna zaposlenost doprinijeli razvoju mirovinskih sustava

MODELI MIROVINSKOG OSIGURANJA

Modeli mirovinskog osiguranja definiraju se temeljem pet osnovnih dihotomiziranih kriterija:

1) mirovine osiguranja – univerzalne mirovine2) tekuća raspodjela – kapitalizacija3) definirana davanja – definirani doprinosi4) javno upravljanje – privatno upravljanje5) obvezno sudjelovanje – dobrovoljno sudjelovanje

→ u modelu osiguranja mirovine su vezane uz plaće (doprinose koje osiguranici plaćaju tijekom radnog vijeka) ; za visinu mirovina važna dužina vremena plaćanja doprinosa i visina plaće; mirovinsko osiguranje obavezno za sve zaposlene, a fondovi se mogu formirati za pojedine profesionalne skupine ili socijalne kategorije; utemeljitelj – njemački kancelar Bismarck krajem 19.st.

→ model univerzalnih mirovina podrazumijeva mirovinska davanja starim ljudima iznad određene dobi ili invalidima, bez obzira jesu li ili nisu bili formalno zaposleni i plaćali doprinose; financiraju se iz poreza; uvjet za dobivanje mirovine je građanski status – glavni promotor vb reformator Beveridge

- nijedan od ova dva temeljna modela ne ostvaruje se u čistom obliku

- glavna razlika u tome što se temeljna mirovina u univerzalnom modelu ostvaruje kao pravo, dok se socijalna pomoć u modelu osiguranja dodjeljuje administrativnom odlukom; socijalnu pomoć prati stigma korisnika, dok se to ne može reći za temeljnu mirovinu

Palier – 4 velike obitelji mirovinskih sustava:

1. obitelj čine stari bismarckovski mirovinski sustavi kontinentalne Europe (Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Austrija, Belgija)

- u tu kategoriju spada mirovinski sustav koji je donedavno bio na snazi u Hrvatskoj- starosno je osiguranje glavi, uz invalidsko, ponekad i jedini stup mirovinskog sustava- osnovni cilj je održanje dohotka, sustav se financira doprinosima radnika i poslodavaca, a funkcionira na osnovi tekuće raspodjele- mirovinski fondovi organizirani neovisno od države; u upravljanju fondovima sudjeluju socijalni partneri, sindikati i poslodavci

2. obitelj čini druga generacija bismarckovskih mirovinskih sustava kojoj pripadaju skandinavske zemlje te Kanada i VB prije reforme 1986.

- postoji temeljni (beveridgeanski) mirovinski stup iz kojeg se dobivaju nacionalne mirovine financirane porezima te obvezni javni mirovinski stup iz kojeg se dobivaju mirovine na osnovi plaćenih doprinosa, a kod njihove distribucije koristi se tekuća raspodjela- drugi (bismarckovski) stup daje glavni iznos mirovina, dok je prvi stup financijski komplementaran i manje izdašan

3. obitelj čine mirovinski sustavi s više stupova (Danska, Nizozemska, Švicarska, Australija i VB nakon 1986.)

- prvi (beveridgenaski) stup je dopunjen obveznim profesionalnim mirovinama, koje se, uokviru poduzeća ili određene privredne grane, financiraju doprinosima osiguranika koji se kapitaliziraju

4. obitelj čine rezidualni anglosaksonski mirovinski sustavi (Irska, Novi Zeland i djelomično SAD)- jedan obvezan, uniforman javni stup- dodatne individualne i profesionalne mirovine dobrovoljne, pokrivaju samo dio populacije i financiraju se kapitalizacijom doprinosa

→ kod mirovine radi se o raspoređivanju dohotka i usluga pojedinca tijekom cijelog životnog vijeka; posredstvom mirovinskog sustava osiguranja pojedinac dio svoje potrošnje, koju ostvaruje tijekom aktivne dobi, odgađa za budućnost kada će biti star i nemoćan- jamstvo socijalne zajednice kojoj građani povjeravaju svoju ušteđevinu (plaćene doprinose) je temeljni smisao mirovinskog sustava

Dva temeljna načina prikupljanja i raspodjele sredstava za mirovine:

1) kapitalizirani fondovi- osiguranici izdvajaju doprinose za svoje mirovine, ti se doprinosi prikupljaju u fondovima i ulažu radi ostvarivanja dobiti- osiguranici iz fondova dobivaju mirovine kad prestanu raditi, u njih se uračunava ostvarena dobit na uložena sredstva- osiguranici snose rizik poslovanja kapitaliziranih fondova; fondovima upravljaju posebne organizacije; država određuje osnovna pravila njihova poslovanja- prednost: njima se racionalnije upravlja, smanjuju odgovornost države, pojačavaju odgovornost pojedinca za vlastitu sudbinu u starosti- nedostatak: rizik na tržištu kapitala, mirovine mogu varirati s obzirom na stanje na tržištu

2) tekuća raspodjela mirovina iz plaća zaposlenih temeljem međugeneracijske solidarnosti

- PAYG – pay-as-you-go = generacije zaposlenih svojim doprinosima plaćaju generacijama umirovljenika- ovom modelu pripada većina javnih mirovinskih sustava u svijetu- dugoročno se ne akumuliraju sredstva u fondove već se oporezuje zaposlena generacija; zaposlenici kao protuuslugu od države dobivaju pravo dobiti zakonom propisana mirovinsku naknadu kad prestanu raditi- država se oslobađa obveze da umirovljenicima da sredstva koja su oni izdvojili u vidu doprinosa; mirovine se isplaćuju iz prihoda budućih generacija - pod pretpostavkom normalnog rasta ekonomije i održanja demografske ravnoteže, svaka nova generacija može dobiti više nego je platila doprinosima – problem: to se ne ostvaruje uvijek, pad mirovina- 3 prednosti PAYG sustava:

a) prikladnija zaštita protiv inflacije i tržišnih oscilacijab) omogućuju da se mirovine realno povećaju ovisno o gospodarskom rastuc) takvi se sustavi mogu vrlo brzo izgraditi

- nedostatak: PAYG ugrožava smanjivanje nataliteta i starenje stanovništva, prikladniji za društvo pune zaposlenosti, gubi se veza između doprinosa i mirovina, građane ne stimulira na racionalno ekonomsko ponašanje

→ definirana davanja podrazumijevaju da su mirovine unaprijed određene i da se tome prilagođavaju formule prikupljanja doprinosa ili poreza- doprinosi se određuju na dva načina: proporcionalno plaćama ili za sve u jednakom iznosu

→ definirani doprinosi podrazumijevaju izračun mirovina na temelju raspoložive sume prikupljenih doprinosa; visina mirovina prilagođava se prikupljenoj sumi doprinosa

KRIZA JAVNIH MIROVINSKIH SUSTAVA- 70ih poremećene osnovne pretpostavke poslijeratne socijalne države, tako i mirovinski sustav

- usporeni gospodarski rast, demografske promjene, restrukturiranje obitelji, individualizacija, tehnološka revolucija, povećana nezaposlenost, globalizacija

- schumpeterijanska, tržištu prilagođena socijalna država u kojoj se odvija individualizacija socijalnog

- demografski uzroci krize mirovinskih sustava: starenje populacije (starenje odozgo, posijedenje), opadanje stope fertiliteta (starenje odozdo, dejuvenalizacija) – indeks ovisnosti nepovoljan s tendencijom pogoršanja

- porast zdravstvenih troškova (stariji od 80)

- povećanje javnih mirovinskih troškova

- sazrijevanje mirovinskih sustava – nakon rata kad su se mirovinski sustavi konstituirali, masovno zapošljavane mlade generacije pa su umirovljenici lako imali velike mirovine, kad su te generacije umirovljene sad ih trebaju plaćati malobrojne generacije zaposleni (rođeni 50ih u mirovini 2010. – kriza!)

- povećana nezaposlenost te promjene u strukturi rada

- proces globalizacije i liberalizacije svjetskog tržišta kapitala – delegitimacija državnog intervencionizma

REFORME MIROVINSKIH SUSTAVA

Dva osnovna tipa mirovinskih reformi:

1. prilagodba javnih mirovinskih sustava novim okolnostima pomoću raznih mjera redefiniranja mirovinskih davanja i kontrole mirovinskih troškova

2. radikalne mirovinske reforme usmjerene na privatizaciju i fondovsku kapitalizaciju mirovina→ kod prilagodbe, obične se poseže za podizanjem dobi odlaska u mirovinu- treba razlikovati zakonom određenu dob umirovljenja od efektivne dobi- posljednjih desetljeća politika ranog umirovljenja (osloboditi radna mjesta za mlade); sad se potiče što duže zadržavanje u statusu zaposlenosti- podiže se mirovinska dobna granica; odgoda umirovljenja žena- druge mjere svode se na redukciju mirovinskih izdataka- neke zemlje nastoje smanjiti zamjensku stopu mirovina u odnosu na plaće- dolazi do fiskalizacije mirovina i slabljenja njihove ovisnosti o doprinosima zaposlenih- porast broja invalidskih umirovljenika (posljedica pogoršanja stanja na tržištu rada); zbog toga se u nekim zemljama mijenja definicija invalidnosti i uvodi parcijalna ili profesionalna invalidnost

→ radikalne reforme sastoje se u potpunom ili djelomičnom pretvaranju javnih u privatne mirovine, kao i u napuštanju sustava tekuće raspodjele u korist kapitalizacije mirovina

Primjeri:

Čile – 1981. proveo najradikalniju mirovinsku reformu; prešlo se sa sustava tekuće raspodjele na sustav potpune kapitalizacije i privatizacije mirovina; doprinose plaćaju samo zaposleni, ako žele višu mirovinu mogu uplaćivati dodatne doprinose, na novi sustav individualne kapitalizirane štednje prešli su gotovo svi osiguranici što je jedinstven slučaj potpuno kapitaliziranih imovina, čileanska vlada suficit u proračunu upotrijebila za plaćanje visokih prijelaznih troškova reforme

Italija – 1995. cilj reforme: unifikacija mirovinskih režima, te veća transparentnost mehanizama prikupljanja i raspodjele sredstava; stimuliran model individualne kapitalizirane štednje; 1997. nove reforme – razviti dodatne kapitalizirane mirovine

VB – od 70ih pokušava reformirati sustav; 1946. uveli temeljne mirovine; 1975. dodatne mirovine financirane metodom tekuće raspodjele; Thatcher – smanjivanje javnih i privatizacija dodatnih mirovinaŠvedska – tri stupa: prvi čine univerzalne mirovine, drugi se naslanja na doprinose zaposlenih, treći predstavlja individualnu mirovinsku štednju; reforma 1998. – u sustav tekuće raspodjele uvodi striktnu vezu između plaćenih doprinosa i visine mirovine, manji dio ulaže se u mirovinske fondove

NJEM – 2001. smanjivanje javnih mirovina i uvođenje privatnih (Reister-mirovine) fakultativnih mirovina

FRA – 2003. snižavanje javnih mirovina i privatizacija; odgoda odlaska u mirovinu

EUROPSKI MODEL MIROVINSKOG SUSTAVA- 1994. „Spriječiti krizu starenja – Politika zaštite starih i poticanja rasta“ (Svjetska banka)

- Svjetska banka glavni zagovornik privatizacije i kapitalizacije mirovina (posebno postsocijalističkim zemljama nudi model sustava s više stupova) – tako se povećava nacionalna štednja, jača tržište kapitala i otvaraju mogućnosti većeg investiranja; jača individualna odgovornost

- pretpostavka većih mirovina; privatne banke efikasnije upravljaju mirovinskim fondovima

- problem postsocijalističkih zemalja: imaju isključivo javne mirovinske sustave i teško im je prijeći na kapitalizaciju i privatizaciju mirovina

- prvi stup financira se doprinosima ili porezima i ima redistributivnu funkciju i štiti siromašne umirovljenike; drugi stup je obavezan, individualiziran i predstavlja mirovinsku štednju osiguranika koji plaćaju doprinose; treći je dobrovoljan i privatan, takvu štednju fiskalnim mjerama stimulira država

- prigovori kapitalizaciji mirovina: ugrožavaju se osnovne vrijednosti na kojima počiva mirovinski sustav, osporava se ideja da se sredstva za mirovine koriste za poticanje gospodarskog rasta te da se privatizacijom i kapitalizacijom mirovina mogu prevladati problemi nastali zbog demografskih promjena

- strategija EU iz 2000. – 3 točke: prva inzistira na porastu zaposlenosti, druga na smanjenju javnog duga, a treća na prilagodbi samih mirovinskih sustava na nove ekonomske i društvene okolnosti

11 ciljeva europske mirovne strategije:1) prevenirati socijalnu isključenost starih ljudi2) održavati primjerenu životnu razinu umirovljenika3) promicati solidarnost među generacijama4) podići razinu zaposlenosti5) produžiti aktivnu životnu dob6) osigurati održivost mirovinskih sustava u kontekstu zdravih javnih financija7) uravnotežiti mirovinske doprinose i davanja8) osigurati adekvatnost i financijsku solidarnost sustava privatnih mirovina9) prilagoditi mirovinske sustave fleksibilnoj zaposlenosti10) zadovoljiti aspiracije za većom jednakošću muškaraca i žena u mirovinskom sustava11) osposobiti mirovinske sustave za ostvarenje naznačenih ciljeva

Socijalna politika i (ne) zaposlenost

- pojam nezaposlenost vezan uz nastanak masovnog plaćenog rada (salariat) krajem 19.st.- salariat podrazumijeva plaćeni rad, podređenost poslodavcu, poštivanje radnih normi, ali i socijalnu zaštitu radnika putem socijalnog osiguranja- krajem 19. i početkom 20.st. odvija se diferencijacija unutar fluidne, marginalne, siromašne populacije; izdvaja se nezaposlenost kao posljedica disfunkcije tržišta rada i ona je neovisna o ponašanju same individue (rad se u industrijskom društvu odvojio od obitelji, a prihod od rada se individualizirao)- nezaposlenost postala jedan od središnjih socijalnih problema suvremenog društva, moderni sinonim za siromaštvo

Tri temeljna kriterija nezaposlenosti:a) nezaposlen je onaj čovjek koji je bez plaćenog radab) koji je spreman raditic) koji se nastoji zaposliti unutar određenog referentnog vremenskog razdoblja

NEZAPOSLENOST KAO SOCIJALNI RIZIK- osiguranje od nezaposlenosti u zapadnim zemljama uvedeno kao posljednji od 4 sustava socijalne sigurnosti (osiguranje od nesreće na poslu, osiguranje bolesti, starosti i osiguranje od nezaposlenosti)- nezaposlenost je neprirodna, ona je specifičan, društveno uzrokovan rizik- osiguranje od nezaposlenosti teško je uvesti jer je ona nepredvidiva; njen uzrok može biti opća ekonomska kriza, propast poduzeća, ali i individualno ponašanje- ona je loš rizik i zato jer neravnomjerno ugrožava pojedine kategorije zaposlenih; više ugrožava zaposlene s nižim kvalifikacijama i plaćama, mlade, stare, žene te imigrante- osiguranje od nezaposlenosti ima u svim zemljama ograničen vremenski i financijski okvir; prestaje protekom određenog vremena nakon čega država na drugi način (socijalna pomoć) nastoji riješiti socijalni problem nezaposlenih građana

POVIJEST OSIGURANJA NEZAPOSLENIH- prije uvođenja osiguranja od nezaposlenosti razlikovali dostojne i nedostojne siromahe; prvi nesposobni za rad; a drugi mogu raditi, ali su se odali skitnji i prosjačenju jer su lijeni i pokvareni; samo prvima pomoć- skitnicama i prosjacima još u srednjem vijeku ograničavano kretanje i namijenjeni im radni i popravni domovi- razdoblje između 15. i 19.st. poznato po represiji nad prosjacima i skitnicama, traje do pojave industrijskog društva kad su oni postali prvi proleteri- radničke udruge razvile razne oblike uzajamne pomoći i podržavale svoje nezaposlene članove – prvu osnovali engleski ljevači 1831.- pred kraj 19.st. pojavila se masovna industrijska nezaposlenost pa slične programe pokretale lokalne vlasti u pojedinim zemljama (Švicarska, Njemačka)- nacionalni sustavi osiguranja nezaposlenih utemeljeni su u glavnim zapadnoeuropskim zemljama u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća; dvije vrste osiguranja: subvencionirano dobrovoljno i obvezno

→ dobrovoljno nacionalno osiguranje nezaposlenih uvedeno u Francuskoj 1905. - bilo subvencionirano, a visina subvencija ovisila o visini sredstava prikupljenih u dobrovoljnim fondovima- Norveška, Danska, Nizozemska, Finska, Belgija, Švicarska, Švedska- ti sustavi kasnije prerasli u obvezne sustava (izuzetak: Danska, Finska, Švedska)

→ kašnjenje obveznog osiguranja nezaposlenih može se tumačiti na različite načine;

- lokalne dobrovoljne sheme u nekim zemljama priječile njegov razvoj (Francuska, Rueff – smatra da se problem nezaposlenosti može riješiti snižavanjem nadnica i uspostavom ravnoteže ponude i potražnje)- u VB 1911. uvedeno obvezno tripartitno financiranje (radnici, poslodavci i država) osiguranja nezaposlenih; doprinosi za sve radnike bili jednaki, a naknade niske- uvedeni kvalificirajući uvjeti za primanje naknade, one se dobivaju nakon razdoblja čekanja na ograničeno- Italija, Austrija, Irska, Njemačka i Norveška uvele obvezno osiguranje nezaposlenih prije, a ostale zapadnoeuropske zemlje nakon Drugog svjetskog rata (utjecaj Međunarodne organizacije rada)- tijekom vremena osiguranje nezaposlenih proširilo se na nove kategorije, potom uključeni i poljoprivredni radnici; u nekim zemljama uvedena davanja za ovisne članove obitelji nezaposlenih, shema proširena na dugotrajnu nezaposlenost; 60ih zemlje poput ITA i FRA uvele programe osiguranja kolektivno otpuštenih; „slavnih trideset godina“ nakon rada- Švedska i Danska nisu uvele obvezno osiguranje – razvije su aktivnu, preventivnu politiku sprečavanja nezaposlenosti- osiguranje za slučaj duge nezaposlenosti uvedeno tijekom velike krize 30ih; uvedena diferencirana davanja, u prvom razdoblju naknade su više i vezane uz plaće, a u drugom manje

OBILJEŽJA SUSTAVA OSIGURANJA NEZAPOSLENIH- četiri osnovna obilježja prema kojima je moguće razlikovati sustave osiguranja nezaposlenosti: izdašnost, kontrola, utjecaj države i redistribucija

→ IZDAŠNOST se iskazuje kroz visinu naknade s obzirom na prethodnu plaću osiguranika te dužinu plaćanja naknade - u nekim zemljama svi dobivaju jednaku naknadu; ona je u pravilu ograničena na određeni period→KONTROLA nezaposlenih ostvaruje se definiranjem uvjeta primanja naknade, dužinom razdoblja čekanja na početak primanja naknade i diskvalifikacijskim razdobljem- kontrolira se i rad koji nezaposleni radnik treba prihvatiti; nema naknade ako svojevoljno napusti zaposlenje ili ako se radi o drugim oblicima neprihvatljivog ponašanja→ UTJECAJ DRŽAVE određen je samim tipom osiguranja nezaposlenih (obvezno podrazumijeva intervenciju države)- važan je i način financiranja sustava (zaposlenici, poslodavci, država ili kombinacije)→ VERTIKALNA REDISTRIBUCIJA naknada važna je za ocjenu karaktera sustava; radi se o tome na koji se način prikupljeni doprinosi kroz naknade raspodjeljuju osiguranicima s obzirom na njihov socijalni status, odnosno plaću koju su kao zaposleni primali- tri osnovne mogućnosti u određivanju doprinosa i naknada: određeni postotak plaće, jednaki iznos naknade, obrnuti postotak s obzirom na plaću

- razvoj sustava osiguranja nezaposlenih nije posljedica sustavne i jasno koncipirane politike nego djelovanja različitih pritisaka i kompromisa- nakon pada socijalizma u postsocijalističkim zemljama došlo do dramatičnog povećanje nezaposlenosti te pod tim pritiskom uspostavljeno osiguranje nezaposlenih - te zemlje oslonjene na naknadu za nezaposlenost, obiteljske naknade i socijalnu pomoć- tamo osiguranje na osjetno nižoj razini nego na zapadu Europe, problemi siromaštva i nezaposlenosti

AKTIVNA POLITIKA PREMA NEZAPOSLENIMA- razvila se paralelno s pasivnom; podrazumijeva različite akcije i mjere usmjerene na uključivanje nezaposlenih u svijet rada; ta politika ima svoje korijene u srednjem vijeku- represija nad prosjacima i skitnicama u srednjem vijeku najizraženija u VB (puritanci kalvinizam) – središnje pitanje – kako radno sposobne prosjake i skitnice natjerati da rade – javni radovi

- u 18.st. s merkantilistima moralnu dimenziju zamjenjuje ekonomska, traži se korist od rada besposličara- u vrijeme Francuske revolucije pokušaj ostvarenja prava kroz atelje pomoći; na javnim radovima Seine angažirani brojni siromašni građani – neuspješno- aktivna politika u širim razmjerima prvi put primijenjena u New Dealu u SAD – javni radovi (3 mil ljudi)- aktivne politike dobro razvijene u skandinavskim zemljama

Aktivna politika podrazumijeva tri temeljne vrste državne intervencije na tržištu rada:

1) posredovanje kojem je cilj usklađivanje ponude i potražnje radnih mjesta2) obrazovanje za tržište rada kojemu je cilj unapređenje i prilagodba znanja i vještina tražitelja

zaposlenja ponudi na tržištu rada3) neposredno stvaranje radnih mjesta bilo u javnom sektoru, bilo sufinanciranjem zapošljavanja u

privatnom sektoru

- primjer aktivnih mjera: savjetovanje za rad, obrazovanje, privremeni rad- u razdobljima gospodarske konjunkture, kad je malo nezaposlenih, politika zapošljavanja koncentrira se na one koji čine tvrdu jezgru nezaposlenosti

NOVI OBLICI POLITIKE PREMA (NE)ZAPOSLENOSTI- temeljno polazište nove politike: izdašne i dugotrajne naknade destimuliraju zapošljavanje, ugrožavaju ekonomski rast i povećavaju socijalne probleme; zato se poduzimaju mjere redukcije naknada i njihovo transformiranje u poticaje zapošljavanja- u novoj politici prema nezaposlenima prednjače anglosaksonske zemlje, one imaju niže troškove rada od kontinentalnih europskih zemalja - sporiju redukciju socijalnih prava smatra se glavnim uzrokom euroskleroze – nesposobnosti europskih država da se priklone novoj socijalnoj i ekonomskoj politici liberalnog usmjerenja- politiku deregulacije tržišta rada međunarodne financijske institucije posebno forsiraju u postsocijalističkim zemljama- socijalne naknade demotiviraju za rad – iatrogenetski efekt socijalne pomoći

SAD – 80ih počele primjenjivati workfare politiku koja je dovela do niske razine nezaposlenosti - socijalna pomoć države treba biti druga šansa, nakon one koju nudi tržište rada; njeni korisnici moraju prihvaćati razne (i slabije plaćene) poslove koji donose zaradu ispod visine socijalne pomoći- temeljna greška socijalnih programa: nude financijsku pomoć bez protuusluge- workfare dovodi do povećane intervencije države u socijalnu sferu; javljaju se novi socijalni rizici poput kriminala, terorizma, droge, raspada obitelji

VB – Job Seeker's Allowance – obaveza nezaposlenih da traže posao- za vrijeme Tonya Blaira reforme kojima je cilj poticanje na plaćeni rad – poboljšanje porodnih i roditeljskih dopusta i veća socijalna prava zaposlenih s djelomičnim vremenom i žena; druga skupina mjera ima za cilj suzbijanje siromaštva u najnerazvijenijim područjima; u treću skupinu mjera spadaju New Deals programi za mlade, stare, hendikepirane i njihovu integraciju u svijet rada

DANSKA – uspješna politika uključivanja nezaposlenih u tržište rada- smješta se između welfare i workfare pristupa; naglasak na mobilizaciji nezaposlenosti, obrazovanju i prilagodbi potrebama tržišta rada, a manje na redukciji socijalnih davanja- kombinacija fleksibilnosti rada i socijalne sigurnosti (flexicurity)- Danska reforma počela 1993. – naknada za nezaposlenost 7 godine, u prvom razdoblju (4 god.) korisnik se dužan aktivirati najmanje 12 mjeseci, u sljedeće tri nezaposlena osoba treba raditi najmanje 20 sati tjedno

(obavljati neki posao ili obrazovati se); 1994. nezaposleni obvezani na stalnu aktivnost u drugom razdoblju primanja naknade; 1995. prvo razdoblje skraćeno na dvije godine- razvijani javni servisi koji nezaposlenima nude posao na području konzervacije i zaštite prirode, u kulturi i socijalnoj skrbi- rotacija zaposlenih s kojom je povezana kontinuirana edukacija radne snage (specijalni dopusti)

FRANCUSKA – 1988. uvela program uključivanja nazvan RMI (Minimalni dohodak uključivanja)- on podrazumijeva neku vrstu ugovora između pojedinca i države (CES) – država daje određeni dohodak nezaposlenom pojedincu koji nema drugih sredstava za život, a on je obvezan tražiti posao ili obrazovati se- RMI je realizacija socijalnog trećeg tipa, između socijalne pomoći i zaštite

PROMJENA STRUKTURE RADA I SOCIJALNA SIGURNOST- 60te – snažna demografska ekspanzija, rast ekonomije i zaposlenosti te razvoj programa socijalne sigurnosti kojima je uporište bila puna zaposlenost (1945-1975 – snažan uspon)- najuspješnije nordijske zemlje; Švedska – veliko zapošljavanje žena

Tri osnovne komponente društvenih promjena koje su od 70ih utjecale na tržište rada i odnos prema nezaposlenosti:

1) u razvijenim zapadnim zemljama dogodio se prijelaz na postindustrijsku ekonomiju obilježenu brzim rastom uslužnih djelatnosti (niski dohoci) i razvojem informacijskih tehnologija

2) globalizacija koja je izazvala veliku pokretljivost kapitala (država prisiljena smanjivati troškove rada i socijalne troškove)

3) velike promjene u demografskoj strukturi (povećava se udio starog stanovništva, a istovremeno smanjuju stope nataliteta; defamilijarizacija)

- politika pune uposlenosti iz prvih desetljeća nakon rata više nije moguća- značajna promjena na tržištu rada vezana je uz zapošljavanje žena- pojava diversifikacije – atipičnih oblika zapošljavanja – rad s djelomičnim vremenom, rad na određeno vrijeme i neovisan rad- kriza zaposlenosti u posljednja tri desetljeća uzrokovale redukciju radne snage na dva kraja radnog kontingenta:

a) mladi se kasnije zapošljavaju nego je to bio slučaj u prethodnom razdobljub) trend ranijeg napuštanja tržišta rada od strane starijih radnika

- u modernoj proizvodnji ključnu ulogu dobiva RD faktor (research-development) uz koji je vezana visokokvalificirana radna snaga sposobna za inovacije, dok se manje kvalificirani i slabije plaćeni rad potiskuje prema zonama uslužnog, povremenog i nesigurnog rada = dualizacija tržišta rada - raširena prekariacija (nesigurnost) rada koja karakterizira 20.st.; tri bitne točke novog socijalnog pitanja: destabilizacija stabilnih, širenje prekarizacije rada, deficit radnih mjesta što znači produkciju „nepotrebnih na svijetu“- fleksibilna zaposlenost u konfliktu je sa sustavima socijalne sigurnosti

DVA SCENARIJA ZA BUDUĆNOST1. odvajanje ekonomskog od socijalnog2. međuovisnost između socijalne kohezije i ukupne produktivnosti društva – rekonstrukcija

socijalnog prava u 4 koncentrična kruga: (1) univerzalna soc. prava za sve članove društva; (2) prava koja proizlaze iz neplaćenog rada; (3) prava na osnovi profesionalne aktivnosti bez obzira na njen oblik; (4) prava koja proizlaze iz plaćenog rada

20. Stvaranje javnih politika

- javne politike rezultati su političkog sustava: pojavljuju se u različitim oblicima, uključujući zakone, propise ili pravila- javne politike su iskazi vlade o tome što kani ili ne kani učiniti, uključujući zakone, propise, odluke ili uredbe

- središnji aspekt u analizi stvaranja javnih politika je suprotstavljanje ili pristanak adresanata na različite opcije javnih politika; politička perspektiva omogućuje profinjeniju definiciju troškova i koristi povezanih s nekom policy opcijom

KONCEPCIJSKI MODELI STVARANJA JAVNIH POLITIKA- koncepcijski su modeli polazišta u analizi stvaranja javnih politika- modeli se razlikuju prema shvaćanju aktera javnih politika kao potpuno ili djelomično racionalnih- modeli se razlikuju i prema usredotočenosti na političke institucije, aktere ili oboje

INSTITUCIONALNI MODEL- analitički usredotočen na ravnotežu između izvršne i zakonodavne vlasti- javne politike formuliraju i implementiraju isključivo te institucije- stvaranje javnih politika shvaća se kao nesmetan i uvelike tehnički proces u kojem sudjeluju sve važne institucije, no svi procesi unutar institucija ostaju „crna kutija“

RACIONALNI MODEL- formulira smjernice o tome kako osigurati optimalne odluke o javnim politikama- povezan s posebnim načinom učenja – pojmom Bayesova učenja = vlade ažuriraju svoja stajališta o posljedicama javnih politika pomoću svih dostupnih informacija o ishodima javnih politika u prošlosti i drugdje te odabiru javnu politiku za koju se očekuje da će dati najbolje rezultate- od tvoraca politika očekuje se da budu savršeno informirani – kritika!- racionalan model pomaže u usporedbi idealnih odluka o javnim politikama sa stvarnim javnim politikama

- glavni predmeti analize su biračko ponašanje i stranačko natjecanje, koaliranje i sastavljanje vlade, uključenost interesnih skupina i birokracije u stvaranje javnih politika- povezan s teorijom igara (ona služi za analizu odluka u kojima u interakciju stupaju dva ili više racionalnih igrača i ishod ovisi o odlukama koje svaki od njih donosi) – trgovinska politika, politika zaštite okoliša

INKREMENTALNI MODEL- pojavio se kao reakcija na racionalni model- nastoji se prikazati kao realističan opis načina kako tvorci javnih politika dolaze do svojih odluka- inkrementalne odluke podrazumijevaju ograničene promjene postojećih javnih politika- ograničeno učenje – npr. preuzimanje javnih politika iz zemalja koje se smatra osobito uspješnima- kritika: model ne objašnjava kako donositelji odluka dolaze do inkrementalnih prilagodbi- odgovor na kritiku: Jones i Baumgartner predlažu model izbora koji kombinira inkrementalizam i teoriju punkturiranog ekvilibrija – taj pristup tvrdi da političke procese obilježavaju stabilnost i inkrementalnost, ali da povremeno poduzimaju opsežne otklone od prošlosti

MODEL SKUPINA- teorija skupina pretpostavlja da tvorci javnih politika stalno odgovaraju na pritiske skupine, što potiče političare da stvaraju većinske koalicije koje su kompetentne odrediti koje će se skupine uključiti- skupine se razlikuju prema dohotku, broju članova, gustoći članstva, organizacijskim aspektima, mehanizmima sankcioniranja – promjene relativne snage interesnih skupina mogu potaknuti promjenu neke javne politike- u neokorporativističkim sustavima u stvaranje javnih politika snažno uključeni ekonomski interesi; u pluralistički sustavi tržište na kojem se pojedinci, političke stranke i interesne skupine natječu za utjecaj na pojedine domene javnih politika

MODEL ELITA- povezan s teorijom skupina; gledište da stvaranje javnih politika određuju preferencije vladajućih elita- tvrdi da je biračko tijelo loše informirano o javnim politikama i da elite oblikuju javno mnijenje o pitanjima pojedinih politika- pristranost u stvaranju javnih politika – usvajaju se policy alternative koje odgovaraju preferencijama elite, a ne šire javnosti- medijanski birač – pod uvjetom da se upotrebljava pravilo relativne većine, mišljenje medijanskog birača će postati odluka o javnoj politici

+ PROCESNI MODEL

ANALIZA STVARANJA JAVNIH POLITIKA KAO PROCESA: POLICY CIKLUS

3 obilježja stvaranja javnih politika:

a) stvaraju se u sklopu višestrukih ograničenja – nedostatka vremena i resursa, javnog mnijenja i ustava

b) stvaranje javnih politika podrazumijeva postojanje različitih policy procesa – vlade nisu jedinstveni akteri nego se sastoje od različitih ministarstava koja se međusobno preklapaju i natječu

c) policy procesi tvore beskonačan ciklus odluka i politika – sadašnje odluke o javnim politikama nisu neovisne o prethodno donesenim odlukama, a javne politike o kojima se danas raspravlja mogu imati kumulativne učinke koji određuju buduće javne politike

Policy ciklus – policy proces niz političkih aktivnosti koji čine: (1) postavljanje agende, (2) formuliranje politike, (3) usvajanje politike, (4) implementacije, (5) evaluacija

→ policy ciklus počinje utvrđivanjem nekog socijetalnog problema i njegovim postavljanjem na policy agendu. Kasnije se formuliraju prijedlozi javne politike od kojih će jedan biti usvojen. Onda se usvojena javna politika počinje primjenjivati. Na kraju se vrednuju učinci javne politike. Posljednja faza vodi do prve – policy ciklus je kontinuiran i beskonačan.

1. POSTAVLJANJE AGENDE- utvrđivanje socijetalnog problema koji zahtijeva intervenciju države – policy agenda

3 modela iniciranja javnih politika:1) model izvanjske inicijative – odnosi se na stanje u kojemu neke skupine građana stječu široku

potporu javnosti i uspijevaju neki problem staviti na formalnu agendu2) mobilizacijski model – opisuje stanje u kojemu se inicijative vlasti moraju staviti na javnu

agendu kako bi bile uspješno implementirane3) model unutarnje inicijative – obuhvaća stanja u kojima utjecajne skupine koje imaju pristup

donositeljima odluka izlažu prijedloge javnih politika koje imaju široku potporu pojedinih interesnih skupina, ali marginalnu potporu javnosti

Kingdon – postavljanje agende: tri procesna tijeka koja teku kroz sustav – problemski tijek, policy tijek i politički tijek- oni su neovisni no u nekim okolnostima se spajaju, tad dolazi do najvećih promjena javnih politikaBaumgranter i Jones – policy monopol – pojedini podsustavi kontroliraju interpretaciju problema- oni obuhvaćaju aktere na vlasti i socijetalne aktere – nastoje promijeniti izgled politika kako bi oslabili stabilnost postojećih policy aranžmana- mogu obznaniti neki problem i potaknuti javnost da od vlade zahtijeva da se on riješi – Downsova strategija; ili modificirati institucionalna uređenja unutar kojih funkcionira njihov podsustav – Schattschneiderova strategija

- policy agendu predstavljaju 4 tipa aktera: javni dužnosnici, birokracija, masovni mediji, interesne skupine- izabrani dužnosnici (predsjednik, parlament, ministarstva, sudovi) najočitiji postavljači agende- pasivnom zakonodavnom tijelu birokrati nameću policy alternativu koju preferiraju iz skupa alternativa koje dominiraju statusom quo (Niskanen)- masovni mediji – pitanje razglašavanja i pripremanja informacija- interesne skupine – zagovornici šire interes o nekom problemu ili javnoj politici

2. FORMULIRANJE JAVNE POLITIKE- obuhvaća definiranje, raspravu, prihvaćanje ili odbacivanje mogućih pravaca djelovanja u rješavanju policy problema- formuliranje se zbiva unutar tehničkih i političkih ograničenja djelovanja države – politička ograničenja mogu biti sadržajna ili proceduralna- javna politika formulira se u državnim birokracijama, uredima interesnih skupina, prostorijama parlamentarnih odbora, na sjednicama posebnih povjerenstava i u organizacijama za planiranje javnih politika koje su obično poznate kao trustovi mozgova- velik broj aktera – u prvom planu odnos izvršne i zakonodavne vlasti (izvršne vlasti dominiraju)- novije analize ističu da se formuliranje javnih politika može zamisliti kao neformalan proces pregovora između pojedinih ministarskih odjela i interesnih skupina

3. USVAJANJE JAVNE POLITIKE- odnosi se na formalno prihvaćanje javne politike – određuju ga institucije vlasti i ovisi o dvjema skupovima čimbenika; - prvo, skup ostvarivih javnih politika može biti smanjen zbog potrebe da se stvore većine koje su nužne za njihovo odobravanje (vrijednosti, stranačka pripadnost - lojalnost, interesi biračkog tijela, javno mnijenje)

- drugi skup čimbenika odnosi se na raspodjelu kompetencija među akterima koji su uključeni u stvaranje javnih politika- tip organizacije države (savezna ili unitarna) utječe na uspjeh i prirodu vladina stvaranja javnih politika - pojam igrača veta – podijeljena vlast može kočiti usvajanje javnih politika (FRA)

4. IMPLEMENTACIJA- pretvaranje novih zakona i programa u praksu- uspjeh javne politike ovisi o pripremljenosti birokratske strukture na primjenu vladine odluke

3 kategorije teorijskih pristupa:a) modeli od vrha prema dnu – ponajprije naglašavaju sposobnost tvoraca javnih politika da postave

jasne ciljeve javnih politika i kontroliraju proces implementacijeb) modeli od dna prema vrhu – smatraju lokalne birokrate glavnim akterima u isporuci javnih politika i

gledaju na implementaciju kao na pregovarački proces unutar različitih mrežac) hibridni modeli – integriraju pojedine elemente oba spomenuta modela, i drugih teorijskih modela

- kod implementacije se kao glavni akteri pojavljuju birokrati- za uspješnu implementaciju važan tip javnih politika i odabir instrumenata- u horizontalnoj implementaciji broj aktera je mali i ona je lako ostvariva, u vertikalnoj različiti segmenti nacionalne vlasti moraju stupati u interakcije s različitim podnacionalnim razinama- neka politika može imati uklon ka onome što žele birokracije, a otklon od onoga što je izvorno bila namjera zakona (vrlo vjerojatno u koalicijskim vladama)

5. EVALUACIJA- nakon što neku javnu politiku usvoji zakonodavno tijelo i implementira birokracija, ona postaje predmet evaluacije- glavno pitanje – je li neka javna politika ostvarila željene ciljeve?

Mugner razlikuje:

a) čisto formalne evaluacije (kojima se prate rutinski zadaci)b) evaluacije zadovoljstva klijenata (obavljanje primarnih funkcija)c) evaluaciju ishoda (zadovoljavanje niza mjerljivih željenih rezultata)d) evaluaciju troškova i koristi (usporedbu troškova i učinaka neke politike)e) evaluaciju dugoročnih posljedica (utjecaj na glavni socijetalni problem,a ne samo simptome)

- evaluacija osigurava petlju povratne veze – ona utvrđuje nove probleme i još jednom pokreće proces stvaranja javnih politika, stvarajući beskonačan policy ciklus - sustavnu evaluaciju javne politike provode znanstvenici: administrativnu pokreće ili provodi javna uprava, a političku raznovrsni akteri u političkoj sferi, uključujući javnost i medije- najuobičajeniji tip evaluacije temelji se na saslušanjima i izvješćima, drugi proizlazi iz analize pritužbi građana, neka područja evaluiraju vladini entiteti uspoređujući ih s profesionalnim standardima- većina evaluacija javnih politika je nesustavna; očekuje se povećanje potrebe za sustavnom evaluacijom- rezultati evaluacije mogu dovesti i do okončanja javne politike, ali to je rijetko jer je javnu politiku, jednom kad je institucionalizirana unutar vlade, teško okončati (besmrtnost javnih politika – zato jer su koristi od njih koncentrirana u rukama, malog organiziranog biračkog tijela, dok su troškovi raspršeni na veliku neorganiziranu skupinu) - okončanje vjerojatnije ako vlada doživi neku vrstu izvanjskog šoka (privredna kriza) ili zbog nadnacionalne harmonizacije javnih politika

ULOGA INSTITUCIJA

- u širem smislu, stvaranje javnih politika možemo interpretirati kao strategiju rješavanja socijetalnih problema uz pomoć institucija- izborni sustavi su najvažnija formalna institucija u ispitivanju stvaranja javnih politika- političke stranke su važni akteri, strukturiraju i artikuliraju javno mnijenje (dihotomija lijevo-desno)

3 glavna tipa izbornih sustava:1) sustavi relativne i apsolutne većine u kojima izabrani kandidati osvajaju više glasova od bilo koga

drugoga (UK)2) razmjerni izborni sustavi u kojima se mjesta raspodjeljuju prema nekom obrascu kojim se nastoji

osigurati razmjernost (NJEM)3) mješoviti sustavi koji kombiniraju relativnu ili apsolutnu većinu s aspektima razmjernog

predstavništva (Japan=

- dok razmjerni sustav osigurava predstavljenost svih socijetalnih skupina, uključujući i male stranke, sustavi relativne i apsolutne većine obično se povezuju sa stabilnim i učinkovitim vladama- od ključne važnosti i odnos zakonodavne i izvršne vlasti – u parlamentarnim sustavima izvršna vlast je skupina ministara koji su izabrani u samom parlamenti, a u čistim predsjedničkim su te dvije grane vlasti odvojene- demokratski sustavi ubrajaju se u dvije velike kategorije: većinske i konsenzusne demokracije→ većinski sustav poznat kao i vesminsterski model – koncentrira vlast i spaja izvršne i zakonodavne ovlasti na klasičan parlamentarni način (Kolumbija, Kostarika, Francuska, Grčka)→ konsenzusni model usredotočen na podjelu vlasti odvanjanjem i uravnoteživanjem izvršne i zakonodavne vlasti (Austirja, Njemačka, Indija, Japan, Nizozemska, Švicarska) - konsenzusne demokracije zauzimaju više mjesto na ljestvici od većinskih demokracija prema demokratičnosti i izdašnosti države u socijalnoj skrbi, zaštiti okoliša, pravosuđu, pomoći drugim zemljama

ULOGA KOGNITIVNIH I NORMATIVNIH OKVIRA- oni su ključni za objašnjenje kako akteri shvaćaju i interpretiraju situacije u stvaranju javnih politika, mogu omogućiti i ograničiti policy djelovanje→ kognitivni okviri odnose se na sheme kroz koje akteri gledaju i interpretiraju svijet→ normativni okviri tiču se vrijednosti i stavova koji utječu na svjetonazor aktera

Surel – policy paradigme, zagovaračke koalicije i referentiela) Hall – u stavnom svijetu prisutne određene paradigme koje impliciraju posebne ciljeve javni politika, oni isprepleteni s paradigmom određuju odabir instrumenata. b) okvir zagovaračke institucije – pretpostavlja sličan konstrukt koji utječe na cijelo društvo – duboka jezgra; njoj je podređena policy jezgra sa sustavima vjerovanja u nekom podsustavu javne politike → sekundarni aspekti su instrumentalne odluke nužne za implementaciju policy jezgrec) referentiel je jednak paradigmi jer se sastoji od vrijednosti i normi

- kognitivni i normativni okviri stvaraju osjećaj posebnog identiteta- policy mešetari – imaju povlaštenu ulogu u stvaranju javnih politika zato što stvaraju i šire kognitivne okvire- okviri pridonose smanjivanju napetosti i sukoba

NACIONALNI POLICY STILOVI- policy stilovi odnose se na rutine i odabire aktera uključenih u stvaranje i implementaciju javnih politikaRichardson – dvije dimenzije:

a) to kako tvorci javnih politika odgovaraju na probleme koji su dio policy agende b) samostalnost države vis-avis drugih uključenih aktera

Van Waardenova tipologija regulacijskih stilova:

1. Liberalno-pluralistički nasuprot etatističkom nasuprot korporativističkom stilu: prvi preferira tržišna rješenja problema javnih politika, drugi implicira preferiranje državnih rješenja, a treći je sklon asocijacijskim rješenjima.

2. Aktivni nasuprot reaktivnim stilovima: aktivni imaju viši stupanj intenziteta, radikalizma i inovativnosti.

3. Obuhvatni nasuprot fragmentiranima ili inkrementalnim stilovima: obuhvatne politike integrirane su u šire planove, a posljednje nisu.

4. Protivnički nasuprot konsenzusnim paternalističkim stilovima: prvi tip snažno se oslanja na prisilu i nametanje, posljednji se temelji na savjetovanju

5. Legalistički nasuprot pragmatičnim stilovima: legalističke obilježava formalizam, podrobna regulacija i stroga primjena pravila. Pragmatični su neformalni i fleksibilni.

6. Formalni nasuprot neformalnim odnosima mreža između državnih agencija i organizacija državnih agencija.

MEĐUNARODNI ČIMBENICI U STVARANJU DOMAĆIH JAVNIH POLITIKA

TEORIJA DIFUZIJE, TRANSFERA I KONVERGENCIJE JAVNIH POLITIKA U VIŠE ZEMALJA

- difuzija: društveno posredovano širenje javnih politika između političkih sustava i unutar njih, uključujući komunikacijske procese i procese utjecaja koji djeluju kako na stanovništvo onih koji usvajaju javne politike tako i unutar njega- s obzirom na domaću politiku, difuzija utječe na fazu postavljanja agende, i manje na formuliranje- raspon u kojem neka zemlja prihvaća inovaciju može se objasniti trima aspektima: institucionalnim, kulturnim i socijalno-ekonomskim čimbenicima

- transfer: proces kojim se znanje o javnim politika, administrativnim aranžmanima, institucijama i idejama u jednome političkom sustavu koristi u razvoju javnih politika, administrativnih aranžmana, institucija i ideja u drugome političkom sustavu- nije ograničen na puko oponašanje javnih politika drugih zemalja, nego može sadržavati i temeljite promjene pa nastaju 4 oblika:

a) preslikavanje – izravan i potpun transferb) emulaciju – transfer ideja na kojima se temelji programc) kombinaciju – miješanje različitih javnih politikad) inspiraciju – konačna javna politika ne oslanja se na izvornu

- važni su akteri koji se upuštaju u transfer i regulacijska legitimnost kod uvoza neke javne politike- zajedničko transferu i difuziji – zahtijevaju informiranost aktera o odlukama drugih o javnim politikama; mogu rezultirati konvergencijom javnih politika = svako povećanje sličnosti između jednog ili više obilježja određene javne politike u danom skupu političkih nadležnosti tijekom danog razdoblja (slična izomorfizmu = procesu homogenizacije… )

MEĐUNARODNI IZVORI KOJI UTJEČU NA STVARANJE DOMAĆIH JAVNIH POLITIKAKako bismo objasnili mehanizme na kojima se temelji internacionalizacije, oslanjamo se na koncepte koje su uveli Holzinger i Knill, a koji razlikuju:

1) nametanje2) međunarodnu harmonizaciju3) regulacijsku konkurenciju4) nadnacionalnu komunikaciju1. NAMETANJE – prisilni izomorfizam, penetracija

- zbiva se uvijek kad neki izvanjski politički akter prisili neku vladu da usvoji određenu javu politiku

- pretpostavlja asimetriju moći i često praćeno razmjenom ekonomskih resursa- jedna zemlja može jednostrano nametnuti javne politike drugoj zemlji ili nametanje može biti uvjet pripadnosti nekoj međunarodnoj instituciji- jednostrano nametanje događa se rijetko i samo u ekstremnim stanjima (ratovi)- uvjetovanost češća (kad zemlje za pristup EU moraju usvojiti acquis communautaire)

2. MEĐUNARODNA HARMONIZACIJA- odnosi se na stanja u kojima države članice dobrovoljno međunarodno surađuju i stoga odgovara sporazumnom transferu- podrazumijeva da se zemlje pridržavaju jednakih prava i obveza koje su određene međunarodnim ili nadnacionalnim pravom- pretpostavlja međuovisnost ili eksternalije koje prisiljavaju vlade da rješavaju zajedničke probleme suradnjom s međunarodnim institucijama, čine žrtvuju određenu neovisnost za dobrobit zajednice- institucionalni aranžmani ograničuju i oblikuju odluke o domaćim javnim politikama

3. MEHANIZAM REGULACIJSKE KONKURENCIJE- usko povezan s pojmom internacionalizacije kao ekonomske globalizacije- očekuje se da se homogenizira javne politike različitih zemalja kad se one uzajamno suoče s kompetitivnim pritiscima; pritisak proizlazi iz potencijalnih prijetnji ekonomskih aktera de će premjestiti svoje aktivnosti drugdje što navodi vlade da snize regulacijske standarde- regulacijska konkurencija među vladama tako može uzrokovati utrku prema dnu na području javnih politika- standardi proizvoda i standardi proizvodnog procesa – države više gravitiraju prema javnim politikama zemlje koja je najviše laissez-faire- empirijski nalazi (zaštita okoliša, socijalna politika) – utrka prea vrhu

4. NADNACIONALNA KOMUNIKACIJA- sastoji se od niza mehanizama koji su jasno utemeljeni na komunikaciji među pojedinim zemljama; na učenju lekcija, nadnacionalnom rješavanju problema, emulaciji i nadnacionalnom promicanju određenih modela javnih politika- učenje lekcija – odnosi se na konstelacije transfera javnih politika u kojima vlade racionalno koriste iskustva dostupna iz drugih izvora kako bi riješile domaće probleme (kao i nadnacionalno rješavanje problema)- emulacija je motivirana željom za usklađenošću s drugim zemljama, a ne rješavanjem problema- učinci nadnacionalne komunikacije jako ovise o posredovanju domaće politike

EMPIRIJSKA ILUSTRACIJA (internacionalizacija zapravo utječe na stvaranje domaćih javnih politika)- difuzija javnih politika – usvajanje certifikata ISO 9000- transfer – objašnjava donošenje Zakona o socijalnom osiguranju 1989., utjecaj SAD na noviji razvoj u VB politici kontrole kriminala- konvergencija – razvoj 40 mjera zaštite okoliša u 24 zemlje između 1970. i 2000.