Stvarno pravo

Stvarno pravo

Opšti pogled

1. Građansko pravo i stvarno pravo (179) Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog, imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo.Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo.Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove nasljednike.

2. Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181) Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam. Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu.Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar, već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i djeluje inter partes (između stranaka).Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est). Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i

na stvari.Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa.Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina. Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo.Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama.Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički zatvor, da ga proda ili čak ubije.U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza. U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.

3. Šta spada u stvarno pravo (182) Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi nepokretnosti.

Stvari4. Pojam stvari (182-183)

Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno da je teško obuhvatiti jednom rečenicom.Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum.Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900 sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu sukcesije (zamjene subjekata).Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen.

Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu i van prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne, pokretne i nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari

5. Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184) Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava: nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.

6. Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)

Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in commercio. Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim silama, isključeni iz pravnog prometa.Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima.U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta prema umrlima.Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt.Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu, odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.

7. Res mancipi – res nec mancipi -(185-186) Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi prenosi neformalno.

8. Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)

Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere, mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez

štete za povjerioca ili dužnika. Takve su žito, vino, novac, ovca u stadu.Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći druga stvar. Takve su rob određenog imena, kuća na posebnoj adresi, itd. Ova podjela nije apsolutna, jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari, ali 3 konja sa svojim imenima su individualno određene stvari tj. nezamjenljive.Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar, vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu, što je jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa). Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne propadaju). Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju, ali to ne utiče na prava i obaveze. Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari, dužnik ne odgovara i oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje, on se oslobađa duga). Ako je stvar zamjenljiva, dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi, dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu).

9. Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187) Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. Potrošne stvari su quae primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava, kao npr. Novac može biti više puta upotrijebljen, pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom, ukoliko je primjenjen kao sredstvo plaćanja. Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju, stvari koje se upotrebom smanjuju (quae usu minuutur), kao što su olovke, voštana svijeća.Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari, kao što je slučaj sa poslugom kog koje se stvar upotrijebi i vrati. Službenosti, takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari. Potrošne stvari se prvom upotrebom troše, i kod nje nije moguće vratiti istu stvar, već se ugovara vraćanje iste količine iste stvari (tantundem eiusdem generic). Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i nepotrošne. Npr. može se tražiti olovka na poslugu, pa se vrati, a može se uzeti 10 olovaka, koje će biti potrošene, ali će se vratiti ista količina olovaka. U prvom slučaju je olovka nepotrošna, a u drugom potrošna stvar.

10. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187) Nepokretne stvari (res immobiles, immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. To je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće, zgrade. Neke pokretne stvari kao alat i robovi u zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim. Sve ostale stvari su pokretne, među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka, robovi). U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika, razlog za ovo je nepostojanje zemljišnih knjiga, kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama.Neke razlike ipak postoje, kao npr. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari, neka prava kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost, u nekim sporovima mjesna nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice. Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’)

11. Djeljive i nedjeljive stvari -(187) Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete, bez

smanjenja vrijednosti, ona je djeljiva, a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. Djeljive su brašno, drva za ogrijev, krava namjenjena mesnici, a nedjeljive su rob, konj za jahanje, umjetnička slika.Ova dioba nema suviše veliki značaj. U slučaju spora, ukoliko je stvar djeljiva, parnica se lako i bezbolno rješava, a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac, a novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio.

12. Prosta i složena stvar- (188) Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. Složene stvari su dvojake. Ili su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod, kuća, dio namještaja,) ili je više odvojenih stvari spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom, kao npr. stado ovaca, biblioteka. Složene stvari, ma koliko bio raznovrstan njihov sastav, u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. Tako se može prodati ili založiti, kao da je jedna stvar, stado, biblioteka, čak i nasljeđe ili miraz.

13. Glavna stvar ili pripadak -(188) Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari, ali te stvari nisu međusobno ravnopravne, jedna stvar je glavna, a druga sporedna, pripadak (accessorium). Rimljani su kao pripadak navodili stoku, robove i alat uz zemlju, a novija literatura navodi gudalo kao pripadak violine, ključ uz bravu, pumpu uz bicikli, itd. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik: accessorium sequitur principale.

Svojina – opšti pogled

14. Pojam i značaj -(188) Svojina je najvažniji institut prava. Stepen razvoja i oblici prometa, odnosno obligacionog prava, zavise od svojine. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine. Čak i politička struktura je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima.

15. Terminologija -(188-189) Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium. Stari narodi, uključujući i Grke sa njihovim veoma razvijenim jezikom, nemaju tehnički termin za svojinu. Nisu ga imali ni Rimljani pre kraja republike i početkom principata. To ne znači da ovi narodi i stari Rimljani ne znaju za svojinu. Svojina postoji, ali nema naziva za nju. Za svojinu su upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i prisvojne zamjenice ‘’moj’’ odnosno ‘’svoj’’: menum esse, suum esse. U svojinskom sporu ili pribavljanju svojine ‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je stvar moja’’ (meum esse aio).Pored toga koristili su i riječ bona (dobra, imovina) ili familia pecuniaque. Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i velikih borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. Agrarni zakon (lex agraria) iz 111. godine strare ere upotrijebio je riječ dominus, kao terminus technicus za vlasnika. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagola koji znači ‘’imati vlast’’, ‘’dominirati’’

nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u dijelima Alfena Bara (kraj republike) i Labeona (početak principata), u I vijeku pre nove ere.Proprietas je nastao nešto kasnije. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima sopstvenik nad stvarima, proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj, svoj (meus, proprius). Prvi tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n.e. Rimljani ne samo što prvi dolaze do pojma svojine, nego stvaraju čak dva sinonima. Naše riječi svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko, tako da je svojina nastala od proprietas, a vlasništvo od dominium.

16. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193) Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. Dva osnovna tipa svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. Kolektivna svojina je svojina u kojoj se javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u korišćenju stvari. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici, feudalizmu i socijalizmu pripadaju kolektivnoj svojini.Lična svojina ima za titulara jednu osobu. On ima isključiva prava prema stvari, ali ta prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja, a ne i politička. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog rimskog prava, buržoaska i lična svojina u socijalizmu.Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. Ona u prvom redu postoji na sredstvima za proizvodnju, zato uz nju, kao njen pratilac, postoji i lična svojina. Lična svojina može biti isključiva, jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična dobra. Tada se kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu (na potrošnim dobrima)U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje ostaci kolektivne svojine, period agnatske familije, period kognatske porodice i period u kome se javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa.1. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). Oblici kolektivizma u imovinskim

institutima su: ager gentilicius, konzorcijum, ager publicus, pravni režim sredstava za proizvodnju (res mancipi) i dr.

Ager gentilicius. Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2 jugera zemlje i time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. Ostatak je podijeljen između rodova i čine ager gentilicius. Svi članovi roda imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake. Ovo je bio jedan od temelja na kome se zasnivala premoć patricija, jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da koriste gentilnu zemlju. Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema imovini svojih članova koji ostanu bez bližih nasljednika.Consortium. Najstariji oblik rimske porodice, patrijarhalna porodična zadruga, temelji se na jednoj vrsti kolektivne svojina. Rad je kolektivan, porodični starješina je opšti koordinator podjele zadataka između polova i generacija ukućana, ali nije vlasnik.Ager publicus. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager publicus). Čak i pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra rimskog naroda, odnosno države. Jedan dio ovog zemljišta država je koristila, organizovanjem tzv. saltusa, na kojima su radili državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. Drugi dio ovog zemljišta je odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u svojinu, a

zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. Gradska sirotinja, osiromašeni seljaci i isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. U više navrata dijeljene su parcele zemlje sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije provincija. Zakoni kojima su regulisani agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha. Licinijev zakon je utvrdio maksimum zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući višak radi diobe sirotinji. Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom iz 133. godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera, i pored toga još po 250 jugera na svakog odraslog sina. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i 111. godine stare ere izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda.Ostali tragovi kolektivizma. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj zajednici. Mancipatio kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva prilikom promjene vlasnika na stvarima koje spadaju u res mancipi.Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se zajam sa kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima, koji su van gentilne organizacije i koje ne štiti načelo solidarnosti. Veliki značaj prijateljstva, neka pravila koja regulišu ortakluk (među ortacima kao među braćom), odnosi klijenti i patroni, uticaj kolegija, sve je to prožeto pravilima u kojima se osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u prvobitnoj zajednici.2. Familia (svojina prelaznog tipa). Raspadom konzorcijuma, nastaje agnatska

familija, čija je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. Privreda je autarkična, a ropstvo još zadržava neke patrijarhalne odlike.

Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog, mješovitog karaktera, jer ima neke odlike i kolektivne i privatne svojine. Po sadržini je bliža kolektivnoj, a po titularu privatnoj svojini. U njoj nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. Izraz familia pecuniaque obuhvata i ukućane i robove, stoku, pokretne stvari, a vjerovatno i nepokretnosti. U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna prava od relativnih.Dužnik može biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema stvarima. Ukućani koji se nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku. Patria potestas je neka vrsta suvereniteta, tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti porodičnog starješine, koja obuhvata i političke i religijske komponente. On ima manus prema ženama, potestas prema ukućanima, dominium u odnosu na imovinu. Suština novina je da je nosilac tih ovlašćenja, za razliku od konzorcijuma, individualizovan, što je korak ka privatnoj svojini.3. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). Ovo je jedan od oblika

privatne svojine. Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na kojima se temelji agnatska porodica. Država je ojačala i nema potrebe za paterfamilijasom kao polugom svoje vlasti. Sve to dovodi do snižavanja vlasti paterfamilijasa. Pratioci tog preobražaja su bili: emancipacija, brak bez manusa, potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim, actiones adiecticiae qualitatis, peculium castrense, quasi castrence, bona adventitia, smanjenje i postepeno ukidanje razlike između res mancipi i nec mancipi. Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog čovjeka. Takvi svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama koje se zapažaju od punskih ratova. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja

republike i kroz čitavo klasično razdoblje. Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je rimsko klasično pravo.4. Elementi feudalne svojine. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno,

okrenuto ka prošlosti.Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih odnosa. Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu nego u pravu, koje je ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. Odnos veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik dugoročnog zakupa zemlje. Umjesto ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina, sada se sklapa ugovor na 100 godina ili na čitav život, čak i 2 života, što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine. To je novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes, a sam zakup od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. U tim novim odnosima zapaža se pojava elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. Javlja se novi odnos nalik na onaj koji u feudalizmu postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. Ovo pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih organa vlasti, vladari pokušavaju da spriječe, iako ponekad, preko volje, moraju da ga prihvate kao životnu činjenicu.

Privatna svojina

17. Vrste svojine (193-194) Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska, pretorska, provincijska i peregrinska.Kviritska svojina. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a. Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i actio negatoria. Pretorska (bonitarna) svojina. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi. Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se zvala actio Publiciana.Provincijska svojina. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad zemljištem u provincijama. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od države, drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi, treći su bili tobožnji kupci, a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu, odnosno državi, a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. Titulari nisu mogli upotrijebiti svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’. Oni imaju pravo na državinsku zaštitu. Kasnije su dobili pravo i na tužbe, upotrebom fikcije ‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i korišćenje plodova).Peregrinska svojina. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni stanovnici provincija – peregrini. Njima ius civile ne priznaje svojinu, već njihovo lokalno pravo i ius gentium. Ona je regulisana tradicijom, lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i peregrinskog pretora.Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. Ovome je doprinijelo privremeno i kulturno objedinjavanje carstva, izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima, prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine u državi, svim vlasnicima je dozvoljeno da

koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima: rei vindicatio, actio negatorija, actio Publiciana.

18. Kviritska svojina (194-197) Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: ,,svojina po pravu Kvirita’’. Rimski pravnici nisu definisali svojinu, jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim da bi osjećali potrebu za definisanjem. Međutim, srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). Te četiri riječi uzete su kao rimska definicija svojine.Svojina je apsolutna. Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu, ’’sve do neba’’ (usque ad coelum). Vlasniku pripada sve što pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje slijedi sudbinu zemlje).Sadržina. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine ,kao plodouživalac, ima pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. Oni su spojili ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus, fructus i abususUsus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje, upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da koristi stvar, da je upotrebljava.Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje stvar daje, bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. Pravi se razlika između prirodnih plodova (frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles). U prirodne spadaju periodični, redovni plodovi (jabuka, grožđe, žito) i neredovni plodovi, koje neki zovu produkt, kao što je dijete robinje. Civilni plodovi su u figurativnom smislu plodovi, to su sporedni dopinosi, dobit od nekih pravnih odnosa, kao što su zakupnina kuće, interes od pozajmljenog novca.Abusus (zloupotreba, raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja.Subjekt i objekt. Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti, odnosno rimski građani. Predmet svojine mogu biti sve pokretne stvari, a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus), a kasnije u Italiji (ager italicus). Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine.Ograničenja. Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja. Ma koliko bilo široko i apsolutno pravo svojine, svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava, bez obzira na motive i posljedice, nije dopušteno. Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti non debemus. Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima. Pored ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena, maksimiranje zemljišnog posjeda). Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže javni interes.Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. Ta ograničenja su: svaki vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala međa i izbjegavani su sporovi, vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok, svako je imao prvo da pređe na susjedovo imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća, grane sa susjedovog drveća iako prelaze među ne smiju se sjeći,

osim ako su niže od 15 stopa, jer tada prave hlad. Kasnije je dodano ograničenje koje se sastoji u zabrani imisija ili polucije, tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad radionice za proizvodnju sira, jer je širila neprijatan miris. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se sruši, njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen.Ograničenja u javnom interesu. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu upotrebu rijeka ili mora, tj. dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju, kupaju, love ribu. Kada je počelo masovno oslobađanje robova, donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost. Pripadnici najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije, koja je počela naglo propadati. Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove, jer se trgovina smatrala nedostojnom senatorskog položaja. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati svoje imanje, u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. Vlasnici zemljišta na kome je pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju, s tim da je imao pravo na 10% prihoda. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade.

19. Susvojina -(197-198) Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. Susvojina nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod), voljom nekog trećeg (dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti).Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati, otuđiti, založiti. U pogledu rukovanja stvarima, zahtjevala se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja), a za akte raspolaganja ili dispozicije (npr. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost, koju je Justinijan pretvorio u većinu, ne prema broju suvlasnika već prema veličini udjela. Ako imamo dva lica, od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine, a treće lice ima 3/5, onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja.Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi dividundo. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava, a ako je nedjeljiva, onda se obično prodaje i njena cijena dijeli.Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). Ono što rob pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). Isto je i sa dugom koji rob stvori. A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika, onda je potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac.

20. Tužbe za zaštitu svojine -(198) Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. Pored njih za zaštitu svojine služili su i državni interdikti, kao i tužba kojom se štiti pretorska svojina (actio Publiciana).

21. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199) Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. Ako je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati, a ne tvrdi da je vlasnik, onda vlasnik neće pokrenuti vindikacioni zahtjev, već tužbu in

personam iz ugovora o zakupu. Ako neko drži stvar, a drugo lice tvrdi da on nije vlasnik, onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. Uloga tuženog je uvijek lakša od uloge tužioca.Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog pravila. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega, ako se upusti u parnicu (si liti se obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne svojinu. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). To se dešava ako neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. Tada vlasnk mora iznova da se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar, uz rizik da i novi držalac postupi na isti način. Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. Zemljište van Italije nije moglo biti zahtevano po kviritskom pravu. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari, kao što je nasljeđe, za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da bude individualizovana.Teret dokazivanja je na tužiocu. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine već i pravo svojih prethodnika, sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca, npr. onog koji je stvar napravio. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga, koje rimsko klasično pravo ne koristi.Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in rem), pri čemu je polagana opklada. U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. Presuda je bila arbitrerna, tj. ostavljala je mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. U ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu je držani organi oduzmu i predaju tužiocu.Plodovi. Ako je stvar plodonosna, savesni držalac,onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. kupio je od nevlasnika, ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli, a nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova.I sa troškovima oko stvari se postupa različito. Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih troškova, a savjesni još i korisnih.

22. Actio negatoria -(199-200) Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine, nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. Najčešće, on ne samo što tvrdi, već i postupa kao da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove, prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza), podiže zgradu na njegovom zeljištu. Ako neko samo uznemirava vlasnka, bez pozivanj na neko svoje pravo, vlasnik će se braniti ili putem samopomoći, ili interdiktima, ali nema pravo na negatornu tužbu.Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane.Teret dokazivanja je podijeljen. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo svojine. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira, teret dokazivanja je na tuženom. To je izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio). Do njega se došlo zbog teškoće d se dokaže tzv. negtivna činjenica. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu, pa neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika.Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja, predviđajući

novčanu kaznu za slučaj da se ovome tuženi ne povinuje.Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine.

Pribavljanje svojine23. Pojam i klasifikacija (200-201)

Iusta causa – modus acquirendi. Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar dobije poklonom, kupoprodajom, trampom, legatom, itd., odnosno pravnim osnovom kojim je ta star pribavljena. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke koje pravo zahtijeva da bi se ustanovilo pravo na određenoj stvari. Tada je riječ o načinu sticanja (modus acquirendi). Danas se većina stvari stiče neformalno, samo za neke se traži poseban postupak (zgrada, zemljište, automobil, broj). U rimskom pravu se formi pridaje veliki značaj. Jedan od načina sticanja svojine je modus acquirendi.Klasifikacija. Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na:- kauzalne i apstraktne. Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se

zahtijeva iusta causa kao uslov punovažnosti prenosa, a kod apstraktnih to nije slučaj. To ne znači da kod apstraktnih načina nema pravnog osnova, već to da kod njih pravni osnov nije sastavni dio postupka kojim se pribavlja stvar, odnosno nije uslov njegove punovažnosti. U kauzalne spadaju: traditio (neformalna predaja) i usucapio (održaj), a ostali su apstraktni.

- načine ius civile-a i načine ius gentium-a. Ovi načine polaze od pravnog sistema kome pripadaju. U ius civile spadaju: mancipatio, in ure cessio i usucapio, a u ius gentium spadaju: traditio, occupatio, praescripti, specificatio i dr.

- originarne i derivativne. Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i pribavilac stiče svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. Rimski pravnici govore da u tom slučaju postoji prenos stvari (transferre rem), što je posljedica njihovog miješanj prava svojine na stvari i same stvari. Takvi načini se zovu derivativni načini, jer se pravo pribavioca izvodi, derivira iz prava prenosioca. Pri tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). Ostali načini su takvi da stvar nema vlasnika, bar takvog koga priznaje rimsko pravo, ili ovog ima, ali se ne traži njegova saglasnost. To su originarni, izvorni načini, jer pribavilac svoje pravo svojine stiče izvorno, ono mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika. U derivativne načine spadaju: mancipatio, in iure cessio i traditio. U originarne načine spadaju: occupatio accessio, specificatio, adiudicatio i neki slučajevi pribavljanja svojine na plodovima. Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika), a po drugim derivativni (stiče se onakvo pravo koje je imao raniji sopstvenik). Ipak pretežno ga svrstavaju u originarni način.

- načine javnog i načine privatnog prava. Postupci za pribavljanje svojine od države se nazivaju načini javnog prava, i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta.

24. Pribavljanje od države -(201-202) Svaka država i daje i uzima. Rimska je od stanaca više uzimala, ali je svojim građanima, naročito u vrijem republike, više davala. Dva najpoznatija načina pribavljanja od države su asignacija i vendito sub hasta.Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda

državne zemlje. Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju, već faktičkim prisvajanjem ili uzimanjem u tobožnji zakup. Asignacija je bio način da se od ogromne mase državnog plijena u nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne građane: gradsku sirotinju, islužene vojnike, pauperizovane seljake, stanovnike Italije. Postupak asignacije nije bio jednostavan. Najprije je, obično na prijedlog senata, donošen zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija. Određivana je komisija od pouzdanih građana od 3 do 10 ljudi, kojima je dodjeljivan niz pomoćnika. Geometri (agrimensores) su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. Zatim su parcele dijeljene, obično kockom, i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. Po tom aktu (ad – pri, i signare – bilježiti, dakle upisivati, ubilježiti) čitav postupak je dobio ime.Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili nepokretnih, koje su na neki način došle u ruke državi. Tu je spadao ratni plijen, uključujući i robove, konfiskovana imanja, poreske zaplene, itd. Prodajom jer rukovodio kvestor, koji je stvari izlagao na forumu i pored njih je zabadano koplje, kao simbol državne vlasti i garancija svojine kupcu. Prihvatanjem unaprijed određene cijene, kupac bez nekih formalnosti postaje vlasnik. Kasnije su na ovaj način putem javne dražbe, prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći birokratski aparat i vojsku.

Originarni načini25. Održaj (usucapio) - (202-204)

Naziv potiče od riječi usu (capere – pribaviti upotrebom), steći stvar korišćenjem u toku određenog vremena. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se pravna situacija prilagodi faktičkoj. Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička, tj. ekonomska svojina, pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik.Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana, a za zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan, nije se tražila ni savjesnost, ni pravni osnov. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. Po drugima, to je bila zamisao patricija kako da legalizuju svoje otimačine zemlje i drugih stvari. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom odredbom da stvore način za sticanje imovine, već da olakšaju, inače teško, dokazivanje svojine u parnicama. Međutim kada je jednom stvoreno, ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge svrhe. Umjesto da učvrsti svojinu, ono se okrenulo protiv vlasnika. Zato su Rimljani zabranili odražaj ukradenih stvari, a nešto kasnije i otetih stvri, kao i državnih, hramovski i imperatorskih dobara.Tumačenjem ovih pravila, rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. Tražio se pravni osnov i savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu.Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. Bilo je potrebno da držalac dođe do stvri na osnovu kupovine, poklona, legata, trampe, a ne prostim, faktičkim uzimanjem. Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji drži stvari misli da je vlasnik, ne zna da je samo držalac. Savjesnost se pretpostavlja, što znači da će suprotna stranka imati teret dokazivanja. Ona se procjenjuje

na osnovu postojećih činjenica koje ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’, da li je na osnovu svih okolnosti morao ili mogao znati da stvar nije njegova. Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom čitavog trajanja državine, tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar: naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). Time je sužena mogućnost pribavljanja svojine odražajem, što je i bio cilj ovih izmjena. Ipak, te mogućnosti postoje, kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi, što ius civile ne priznaje, pa je ovim puem, protekom vremena legalizovano. U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i pravnim osnovom, a to su: usucapio pro herede, usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura. Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu, iako zna da mu ne pripada. Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo oko prihvatanja nasljedstva. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie, priniuti o imanju. Čak se nije tražio rok od dvije godine za odražaj, već samo godinu dana, jer se pošlo od odredbe Zakona 12 tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina, a za ostale stvari 1 godina. Zaostavština je dakle spadala u ostale stvari, ako može obuhvatati i zemlju i zgrade.Nije se tražio pravni osnov, ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi zbog duga. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari, postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex praediatura). Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava, pa i rimsko čini u korist sirotinje. Sličan je slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu, a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe vlasništvo (usureceptio fiduciae).Longi temporis praescriptio. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom vremena. Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena, ali je razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo, a zastarjelošću se ne gubi samo pravo, već jedino pravo na zaštitu. Vlasnik je i dalje vlasnik, ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar. Onaj ko drži stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu, ali ne i svojinsku. Razlika je još u tome što je odražaj ustanova civilnog prava, a zastarjelost je institut ius gentium-a. Zastarjelost je uvedena početkom II vijeka n.e. u korist posjednika provincijskog zemljišta, a kasnije je proširena i na pokretne stvari. Rok je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije, a 20 godina ako nisu iz iste provincije. I kod zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. U IV vijeku uvedena je longissimi temporis praescriptio, kod koje se ne traži ni savjesnost, ni pravni osnov, ali je rok duži, najprije 40 godina, a kasnije 30 godina. To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi.U vrijeme Justinijana, pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje, ukinute su razlike između odražaja i zastarjelosti. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio), 10 i 20 godina za nepokretnosti (longi temporis praescriptio). Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30 godina čime se stiče, ne svojina, već pravo na prigovor zastarjelosti. Ukoliko je savjestan, stiče svojinu i to se zove (longissimi temporis praescriptio).Prekid i obustava zastarjelosti. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. Kada vlasnik pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe, kada dođe na imanje i odlomi grančicu u prisustvu svjedoka, tada je nastupao prekid roka i koji počinje

iznova teći. Obustavu roka (kada se neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče, rimsko pravo nije poznavalo.

26. Occupatio (205) Occupatio je način ius gentium-a po kome stavri koje nisu ničije, a mogu biti predmet privatne svojine, pripadaju onom ko ih uzme. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari, occupatio bellica, res derelicta, thesaurus.Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome, iako mogu biti predmet svojine. To su: životinej u moru, na zemlji ili u vazduhu, dragocjenosti i drago kamenje nađeno na obali.Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju, čiju svojinu rimsko pravo ne priznaje. U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka, a kasnije je uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’.Res derilicta. Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae), to su predmeti kojih se vlasnik odrekao i koje može svako uzeti.Thesaurus. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. g. predstavljaju stvari veće vrijednosti, sakrivene u nekoj nepokretnosti, o čijem se vlasništvu ništa ne zna. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što je na zemlji pripada njenom vlasniku. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik zemljišta dijelili blago.

27. Priraštaj (accessio) - (205-206) Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu. Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj, priraštaj pokretne nepokretnoj i priraštaj dve pokretne stvari.Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje, ako se pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj. Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. Ostrvo i korito rijeke dijele priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka, a ako voda otrgne komad zemlje i nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica, raniji vlasnik zadržava svojinu. Ali ako na njemu ima rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika, tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom.Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu, posadi drvo, sagradi kuću, onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada zemljištu, tj. njegovom vlasniku). Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u zgradu. Po Zakonu 12 tablica, nije se moglo tražiti izdvajanje grede, jer bi se nanijela nesrazmjerna šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao svijet, u ovom slučaju zgrada). Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na dvostruku vrijednost grede.Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto, tako da čini jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu, slikanje svojom bojom na tuđoj ploči ili platnu. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom. Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta

‘’makar zlatnim slovima pisao’’, tkanina je važnija od konca koji je utkan, ali je boja bila važnija od platna. Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo na naknadu njene vrijednosti.

28. Prerada (specificatio) -(206) Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog, a materijalom drugog lica. To se dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj, od pređe platno, od zlata prsten. Sabijanci su smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne može napraviti). Prokuleanci daju prednost radu. Gaj, iako sabijanac, imao je poseban stav: ako se star može vratiti u pređašnji oblik, prednost je na strani vlasnika materijala, a ako to nije moguće stvar dobija onaj koji je uložio rad, s tim da plati vrijednost materijala. Ovako se rješavalo do XVI vijeka kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada.

29. Presuda (adiudicatio) -(207) U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. Do ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge), actio communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). U načelu sud ne ustanovljava neko pravo, već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne, pa prema tome presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine, vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj svojini.

30. Plodovi - (207) Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla, njive, krave. Kada se odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu, plodouživaocu, savesnom držaocu, emfitevti. Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem, bez obzira ko je plodove odvoji, ili tek preuzimanjem plodova, tzv. percepcijom. Vlasnik i emfitevta pribavljaju svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti, a plodouživalac i zakupac percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca, odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom, a zakupac derivativnim. Savjesni držalac je onaj koji vjeruje da je vlasnik. On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem, a ako se pojavi pravi vlasnik, dužan mu je predati plodove koji su se zatekli.

Derivativni način31. Mancipatio -(207-208)

Mancipacija je apstraktni način civilnog prava, posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res mancipi. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti, steći, pribaviti.Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom, najmanje 5 svjedoka, punoljetnih rimskih građana, prenosioca i pribavioca. Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade, rostru od broda, runo od ovce. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. Zatim bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. Ovo je jedna od varijanti posla per aes et

libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. To je fiktivna prodaja stvari.Mancipacija je apstraktna forma, što znači da se ne navodi pravni osnov, niti je osnov uslov valjanosti prenosa. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. Ukoliko dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost.Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi, a ako neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao skupocjeni nakit, provincijska zemljišta). Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom, porodičnom, nasljednom i obligacionom pravu.

32. In iure cessio (208-209) In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se na sudu nije branio. Stranke dolaze pred pretora. Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi da je ona njegova po kviritskom pravu. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju, ako ovaj kaže da neće ili ćuti, pretor presuđuje u korist pribavioca, jer se suprotna stranka nije branila (interdefsus). Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari, bilo da su res mancipi ili nec mancipi, već i bestjelesne, odnosno prava. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje prava, kao što su službenosti, založno pravo, potraživanja.

33. Traditio (209-210) Traditio je neformalan, kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske svojine na res nec mancipi. Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti, državine na stvari. Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec mancipi i da postoji pravni osnov. Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne priznaje, jedino se mogu prenositi res nec mancipi.Iusta causa. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine, pravni akt na osnovu koga se obavlja predaja. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina, kao što su poklon, prodaja, trampa, zajam, legat. Ako posao ne prenosi svojinu (zakup, posluga,ostava), tradicijom koja slijedi ne prenosi se svojina već državina. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta, na valjanosti pravnog posla, naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. Tada je prenos svojine konačan, što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. Postoje sredstva in personam, tužbe obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio, tužba zbog prevare).Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika, u prvom redu ukućana (per servum aut filium – putem roba ili sina), dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da prisustvuje pribavilac i prenosilac. Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi važio), već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina, kao neka vrsta produžene ruke.Tradicija bez predaje. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo, to su: traditio longa manu, traditio brevi manu i constitutum possessorium.

Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje, obično nepokretnosti. Kuća se ustupa predajom ključeva, zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa manu).U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca, pa kasnije stekne svojinu. Npr. kada zakupac kupi stvar koja je predmet zakupa. Ranije je držao za drugog (pro alio), sada za sebe (pro se). To je predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu). Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu.U slučaju da da neko, ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude, tako da stvar drži za drugog (pro alio). To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko vrijeme stanovati u njoj. Ovdje imamo pravni osnov, a predaja je odložena u budućnost, ali se smatra da je prenijeta svojina. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium).Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna, mogu se koristiti ukućani, zato je vremenom tradicija potiskivala mancipaciju, počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika svojina.

Pretorska svojina34. Pojam (210-211)

Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom, a ne mancipacijom ili ustupanjem na sudu. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res mancipi. Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe neformalnu predaju stvari. Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu, a ne svojinu. Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi, pribavilac će postati i kviritski sopstvenik, koristeći odražaj. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne prođe.

35. Zaštita (211-212) Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem: exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana.Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji, koristeći svoje formalno pravo svojine, podigne tužbu protiv pribavioca, pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’ (exceptio rei venditae et traditae). Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran, jer je zauvijek odbijao vindikacioni zahtjev. Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. Ako je izvršena simbolična predaja (longa manu), prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom, i to putem mancipacije. Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku, pa ih on može ponovo prodati i predati. Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj prošao’’. Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je povoljnija od rei vindicatio, jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa usucapiendi), pošto se savjesnost pretpostavlja, trebalo je samo dokazati pravni osnov, da postoji kupoprodaja, poklon. Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. Rimljani su govorili da se stvar nalazi ‘’u imovini’’, u dobrima (in bonis). Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari, jedno lice je kviritski, a drugo bonitarni vlasnik. Ovakva situacija je privremena, jer protekom vremena bonitarna

svojina se pretvara u kviritsku.

Državina

36. Pojam (212-213) Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. Međutim nije svaka faktička vlast državina. Ulpijan kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. Svojina je pravo, a državina fakt. Za rimske pravnike svaka faktička vlast nije possessio. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus.Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi. Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u našoj službi, pa da ipak zadržimo državinu na stvari. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema fizičku vlast na stvari, naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast: povjerili smo susjedu stvar na čuvanje, on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim uslovima imamo corpus na stvari. U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast, već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima aktivni vlasnik, onaj koji nije odustao od svog prava, svojine.Animus. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i pretenzije prema stvri, animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). Ako nema ove želje, animusa, onda je to pritežanje ili detentio.Animus je akt volje, ali se on ogleda u određenom ponašanju. Gost u restoranu nema ovakve namjere prema priboru za jelu, garderober prema povjerenim stvarima. Oni su samo detentori, a ne držaoci. Ali je vlasnik savestan držalac, ima. Ima je i nesavjesni držalac, lopov. Da nema pretenzije ne bi prisvojio tuđu stvar. U nekim slučajevima, rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi habendi. Jedan od takvih je sekvestar, lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor oko njene svojine. Kako je svojina neizvjesna, treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na predmet zaloge.Odnos svojine i državine. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. Ljudi ne mogu da shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina (possessio), već samo onaj koji je zaštićen, a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima, prvi put dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. Rei vindicatio je starija od interdikta za zaštitu državine. Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta, a tek potom do državine.

37. Zaštita (214-216) Zašto se štiti. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita, a ova nije konačna i njome se ne rješava pravno pitanje, već samo faktički odnos, kod koga će biti stvar. Postoje dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa.Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi samovlasna zaštita prava. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. Ne

može svako, makar bio u najvećoj mjeri u pravu, da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari, pa bio to i lopov. Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova, lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da stvar vrati, a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. Interdikt je samo privremena mjera, koja upućuje na sud.Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. Najčešće se iza držaoca krije vlasnik, tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. Tako se postojećem arsenalu sredstava za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti.Kako se štiti. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. Interdikt je u izvornom značenju zabrana, a potom i naredba. Zabrana određenog ponašanja, a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. Ako si oteo, da je vratiš’’. Učinak interdikta je da rješava samo neki faktički odnos, bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. Taj učinak je privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku, može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu.Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja, ‘’za zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. Drugi su namjenjeni povraćaju nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine).U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. Prvi služi za zaštitu držaoca nepokretne stvari od uznemiravanja, a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama.Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno, nedozvoljenim načinom oduzeta stvar, bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. Nedopušteni načini su vi (silom), clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja). Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar oteta i pretor naređuje da se ona vrati. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Ovdje se upotrebljava izraz potajno, a ne krađa jer mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik, zbog nemogućnosti da na drugi način dođe do svoje stvari, potajno uzeo od drugog lica svoju stvar, to onda nije krađa jer se svoja stvar ne može ukrasti. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja. Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. (kada nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu, ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite). U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu, a ne vicioznu (neispravnu) državinu. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica, koje sada tuži, ranije na nedozvoljen način došao do stvari. Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). Ali treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. Ako je Petar oteo stvar od marka, a od njega je otme Pavle, pa bude tužen interdiktom unde vi. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova državina viciozna.Značaj i vrste. Državina je važan institut prava. Protekom vremena ona može dati svojinu. U svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. Zato će često vlasnik ako ima na to pravo, najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja. Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni

koji drže, posjeduju).S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita. Ona može biti savesna i nesavesna. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da takvo pravo ima, ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Posebna vrsta državine je viciozna, do koje se došlo silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja. Ako je državina bila zakonita i savesna, tj. ako postoji iusta causa i bona fides, ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa usucapiendi). U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava, koja postoji ukoliko se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus, habitatio, hypotheca).Rimsko i današnje shvatanje. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast, nego i volja, postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast. Drugim riječima i pritežanje (detentio) ima zaštitu. Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan, čak se ti interdikti zovu isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana.

Iura in re aliena38. Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)

Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter, a obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga omnes. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno, a titular drugo lice. U pravnim sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). U pravnim sistemima sa tipičnom privatnom svojinom, koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari, svako drugo, uže pravo postaje derivat svojine, pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari, koje se još naziva i sektorsko pravo, jer obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. Taj sektor može biti iz domena usus-a, fructus-a ili abusus-a.U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava, službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa stvarnopravnim dejstvom (emfitevza, superficies i ius in agro vectigali).

Založna prava39. Pojam, razvoj i vrste (217-218)

Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. Ovo pravo nije samo sebi cilj, već služi obezbjeđenju potraživanja. To je jedan prateći, akcesorni odnos uz obligaciju. Iako povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile, njegov položaj nije sasvim bezbjedan. Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. Isto tako mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga, pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. Od ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. Postoje načini obezbjeđenja koji spadaju u obligaciono pravo. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna kazna, zatezne kamate). Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo, a to su oblici zaloge. Rimsko pravo poznavalo je tri oblika zaloge. Najstarija je fiducija, zatim se javio pignus, i na kraju hipoteka. U prva dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu, i to kod fiducije u svojinu, a kod pignusa u državinu. Zato se ovdje pored

stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. Sve se to tiče samo njih, djeluju inter partes, zato i spadaju u obligaciono pravo. Drugi odnosi, koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari, spadaju u stvarno pravo. Prema tome, fiducija i pignus su hibridne ustanove. Založno pravo ima akcesorni karakter, tj. zavisi od glavnog odnosa, od samog duga čijem obezbjeđenju služi. Ako taj osnovni odnos prestane (izvršenjem, poništajem, opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja.

40. Fiducija (218-219) Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. Ime je dobila od fides (vjera, povjerenje, poštenje), jer se u početku zasnivala na povjerenju, a ne na pravnoj sankciji. Fiducijarni prenos svojine se sastoji u tome što neko dobija svojinu, ali ne zauvijek, već do proteka roka ili ispunjenjem uslova, kada treba da je vrati bivšem vlasniku, ili preda nekom trećem licu. U nasljednom pravu se koristila za neki kvazi-testament (mancipatio familiae). Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta (zaključena sa prijateljem). Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. To je fiducia cum creditore contracta (zaključena s povjeriocem).Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio), uz neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. Zaštita moralnom sankcijom se pokazala nedovoljnom, pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa, kojom je založni dužnik mogao da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. Ova tužba je djelovala samo prema povjeriocu, a ne i prema trećim licima. Ako povjerilac proda ili pokloni nekom drugom stvar, dužnik ga ne može tužiti. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor, jedino može tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. Fuducija je mješavina stvarnopravnih i obligacionih odnosa. Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema stvari, a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. Većina savremenih prava ne dopušta ovakav prenos svojine. Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan pravni institut trast (trust), kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom, nasljednom pravu, kao i poslovnim transakcijama, a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom.

41. Pignus (219-220) Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka, ruka. Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga. Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina, već državina. Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova stvar dođe u ruke trećih lica. U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj, nema animus. Pravo mu ipak daje državinsku zaštitu, jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica, pa i samog založnog dužnika. Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine, da nije ove zaštite, on bi morao da moli založnog dužnika, kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda.Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti), iako nema svojinu mogao je da tuži zbog krađe, ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj

potajno uzeo stvar, a nije izvršio svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. Dok je stvar kod njega, povjerilac nije imao pravo da je koristi, inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao upotrebu i pribiranje plodova. Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv, hresis- korišćenje, smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu stvar. Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. Ako je dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama, tako da dužnik nije obavezan da plaća interes.Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene naplati, a eventualni višak vrati dužniku. On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze, ali je ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu, državinu ili pritežanje u svojinu. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula. I ona je zabranjivana i onda i danas, jer je vodila iskorišćavanju sirotinje. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga, inače je ne bi prihvatio povjerilac, zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen. Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga, dužnik bio lišen svoje stvari, što je još više pogoršavalo njegovu tešku situaciju. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge, hipotekom.

42. Hipoteka (220-221) Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod, pod i tithemi – staviti podložiti, pa prema tome: staviti stvar pod nečiju vlast). Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada, odnosno stanova. Ako zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari, vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i prodati za dug. To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). Stvari su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga.Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika. Povjerilac nema ni svojinu, ni državinu ili pretežiranje prema stvri, već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. To je pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu, povjerilac može uzeti stvar, prodati je ii z cijene naplatiti vrijednost duga. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku. Ako je dužnik, pritisnut novim novčanim nevoljama, prodao stvar koja je založena, povjerilac moge zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar založena. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes. Hipoteka može nastati sporazumom, testamentom i zakonom. Hipoteka može postojati na jednoj stvari, na više njih, pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka).Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga. Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti, bilježi eventalna hipoteka.Svega ovog u Rimu nije bilo, tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. Tek u poznom carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige.

Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. To nije moralo značiti nikakvu prevaru, jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova., ali ako je iznos potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. Teoretski su moguća dva rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje. Tako bi neki dobili sve, a neki gotovo ništa. Iako bi procentualne isprave bile pravičnije, i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior tempore potior iure (raniji u vremenu, jači u pravu). Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja dolaze preko reda: potraživanja države za poreze, žene za povraćaj miraza.Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. On se upotrebljavao protiv dužnika i to najprije onih iz ugovora o zakupu, i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. Pretor je uveo action Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke. Tako je hipoteka postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. U postklasičnom pravu ona se naziva actio hypothecaria.

Službenosti

43. Šta je, a šta nije službenost (221-222) U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima. Nazivaju se službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi, neko ima pravo da se koristi stvarima koje mu ne pripadaju.Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog prava. Postoji bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom, koje mu dozvoljava da na neki način koristi stvar, to njegovo pravo je zaštićeno samo prema vlasniku. Ukoliko nasljeđem ili prodajom dođe do promjene svojine, njegovo pravo ne djeluje prema novom sopstveniku. Nasuprot tome, službenost je vezana za stvar, prati stvar i djeluje prema svim vlasnicima. Pravo ljudi da se koriste parkom ili drugim javnim dobrom nije službenost, u službenost ne spada ni ograničenje koje vlasniku nameće zakon, npr. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. Ova ovlašćenja spadaju u javno pravo, a službenosti u privatno pravo.Primjer službenosti. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova, Petru da gornji dio na kome je izvor, a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na Petrovoj parceli. Pošto je riječ o stvarnom pravu koje djeluje erga omnes, Pavle i njegovi nasljednici, kao i kupci njegove parcele imaće pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. Petar i njegovi nasljednici moraju to dopustiti.U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi. On proda dio placa Luki i ugovori, da bi dobio više novca, da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove zgrade koji je zajednički.U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku, a u drugom gradsku. Primjer lične službenosti - Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike, ali u korist žene Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova, bez prava raspolaganja, s tim da će i ovo pravo izgubiti ako se preuda. Ovo je slučaj tzv. udovičkog plodouživanja koje traje do smrti, ili eventualne udaje, a poslije toga imanje nasljeđuju sinovi. Ako vlasnik proda roba - ljekara, ali je zadržao za sebe i svoju porodicu pravo da ga i dalje liječi. On je prenio svojinu, ali je zadržao službenost koja spada u lične i zove

se operae servorum.Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih) službenosti. Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari.

44. Razvoj (222-223) Najprije su se javile zemljišne, i to seoske službenosti. Male parcele zemljišta dosta brzo su dovele do problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo. Zakonodavac je već u Zakonu 12 tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen pojas od dvije i po stope sa svake strane, a građani su počeli za naknadu ili bez nje da stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom zemljištu. Rimljani u to vrijeme nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu, već to smatraju svojinom (ako mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili dobio pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim). Zakon 12 tablica za ovo pravo upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav, a 16 na zavojima.Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. (ugovarano je pravo da se kišnica odvede u tuđe dvorište, da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom, da se vlasnik uzdrži od podizanja zgrade preko određene visine, da ne bi zaklonio vidik).U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo korišćenja svoje stvari ili sakupljanja plodova, stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos koji je vezivao samo dve stanke, tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u stvarno pravo, ali još nije sazrela misao da čini istu kategoriju kao i zemljišne službenosti). Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti svrstane u istu kategoriju. Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni – actio confessoria.

45. Opšta načela službenosti (223) Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u činjenju, tj. da vlasnik opterećene stvari, bilo pokretne ili nepokretne, mora da trpi da titular službenosti kotisti svoje pravo, ali nije ništa dužan da čini.Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. Ne može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u korist nekog drugog lica. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli, on ne može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka)Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. Ako se spoje u jednom licu titular službenosti i vlasnik, onda se službenost gasi.Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine, zato se kao i svaki izuzetak usko tumači: exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). Ako neko ima pravo da prelazi preko tuđeg imanja, ne može ići i kolima. Onaj ko može više može i manje, tako da ako neko ima pravo puta (prelaska kolima), može ići i pješice.

46. Podjela službenosti (224) Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –praedium serviens). Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske.

Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri vlasnika. Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus), pravo upotrebe (usus), besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae).Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta, dejstva i djeljivosti. Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost, a predmet ličnih može biti i pokretna stvar.Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog vlasnika poslužnog dobra, dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja prema predmetu službenosti. Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra, dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se smrću gase.Zemljišne službenosti su nedjeljive, dok su lične djeljive. Neko može imati polovinu ili trećinu plodouživanja, a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive.

47. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225) Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. Ovim ‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje službenosti. Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti, a onaj ko dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti.Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske (servitutes praediorum urbanorum). Seoske službenosti su spadale u res mancipi, tako da podliježu posebnim pravilima o prenosu. Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo do nedoumica jer, npr. Prelaz preko tuđe njive bio je seoska, a preko tuđeg dvorišta, gradska službenost. Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. Ako je službenost takva da pretežno služi obrađivanju zemlje, onda je seoska, a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska.Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti), via (pravo prelaska kolima, službenost puta), actus (pravo progona stoke), pravo napasanja stoke na tuđem pašnjaku, korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta. Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus), pravo uzimanja vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska službenost. Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid, odnosno korišćenje tuđeg zida, izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom, odvođenje kišnice u tuđe dvorište. Postoje gradske službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u preduzimanju nekih radnji, kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik, da ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha.Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. obaveza održavanja nasipa protiv poplave, susjedske službenosti). Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine.

48. Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227) Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje, koja su ustanovljena u korist određenog lica, titulara službenosti. Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje pružaju zemljišne službenosti, ali im je trajanje kraće, jer su vezane za određenu ličnost i njenom smrću se gase.Najstarija lična službenost je plodouživanje. Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog prava, ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus, usus, habitatio i operae. Ususfructus i usus su osnovni oblici, a habitatio i operae su izvedeni oblici varijante usus.Ususfructus (plodouživanje). Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja ona daje, kako prirodne (žito sa njive, voće sa voćnjaka, mlijeko i tele od krave, dijete od robinje), tako i civilne (kamata od novca, najamnina od kuće ili njive). Njihovo korišćenje nije određeno smao potrebama titulara, on može dio plodova ustupiti drugom, sa naknadom ili bez nje. Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske koristi, ali ne dirajući u njenu suštinu. On nije mogao raspolagati sa stvari, zalagati je, mijenjati, čak i ako bi ta promjena značila poboljšanje. Npr. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak, voćnjak u vinograd. Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. uvođenje bolje sorte vinove loze). Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. U klasično doba se zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’ (quasiususfructus) na potrošnim stvarima. Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i zamjenljiva stvar, a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste vrste. U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari. Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. Npr. Ako paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je dat na zajam ili na štednju, onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. Ovdje se primjenjuje princip: salva rerum substantia, jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem, već samo građanskim plodovima.Usus (upotreba). Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice. Vlasniku ostaje višak plodova. Ovo plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara.Habitatio (pravo stanovanja). To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. Ovo pravo se ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno služio gospodaru, pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može koristiti sa prodicom dok je živ.Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). Kao stvarno pravo na tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba. Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu, a u korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili ugovorom (neko je prodao vola, ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola za oranje).

49. Sticanje, prestanak i zaštita (227-228) Sticanje. Službenosti nastaju ugovorima, testamentom i sudskom presudom. Uspostavljanje službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. Često se dešavalo da neko, ustupajući stvar prodajom ili poklonom, zadrži za sebe službenost bilo ličnu (plodouživanje, uživanje) ili stvarnu (pravo prelaza, pravo uzimanja vode). To se zvalo deductio servitutus, jer se iz prava svojine izvodi (dedukuje) pravo službenosti. Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa, a zadrži pravo službenosti.Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta službenosti. Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su pravila koja i za pribavljanje svojine. Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom pravu, o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način za pribavljanje službenosti postaje ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). U klasičnom pravu nije bila dozvoljena državina, pa ni održaj službenosti. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave državine (quasipossessio). Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti neformalno, čak i običnim paktom. U postklasičnom peridu službenost se mogla ustanoviti prostom tradicijom ili tzv. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti svoje pravo službenosti, a sopstvenik se tome ne protivi.Gašenje. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji službenost, bilo da je lična ili zemljišna. To se zove konfuzija, jer se u jednoj ličnosti sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i vlasnik poslužnog dobra. Zemljišne službenosti se gase još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje: pjeska, vode, kreča, a lične propašću stvari (smrt konja ili roba, propast kuće u požaru ili zemljotresu). Jedan od načina za gašenje službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve, a kasnije u toku 10 odnosno 20 godina.Lične službenosti se gase smrću titulara, a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom statusa. I lične i zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa naknadom ili bez nje. Neko može platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne bi više uznemiravao.Zaštita. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje službenosti). Ona se upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio servitutis. Titular službenosti podizao je ovu tužbu protiv vlasnika, držaoca ili bilo koga ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava.

Ostala stvarna prava

50. Opšti pogled (228) Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine.

51. Superficies (površina) (228-229) Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je podignuta na tuđem zemljištu. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na tuđem terenu, to pripada vlasniku terena. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi, ali su ga okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. Zgrada

na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku zemljišta, ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup, koji je za razliku od obično, nasljediv izaštićen tužbama erga omnes. Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća zakupninu (solarium).

52. Ius in agro vectigali (229) Ius in agro vectigali je stvarnopravni, dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. Najčešće se kao zakupodavac javlja država ili municipija. Zakupac je imao pravo da koristi zemljište, kao i njegovi nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina, a zatim državina, dažbina). Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem, kao i vlasnik. Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku, uz dodatak utilis causa.

53. Emfitevza (229) Emfitevza je dugoročan, nasljedan, stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje. Porijeklom je iz grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). Zakupac ili emfitevta je dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera, pravilo). Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. Zato su država i gradske vlasti, a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju, pod uslovom da je zakupac obrađuje. Tokom određenog vremena, zakupac je oslobađan plaćanja kanona. Emfitevza se sklapala na rok od 100 godina, uz mogućnost produženja. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino ako nije plaćao u toku 3 godine kanon, ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište.

Nasljedno pravoOpšti dio

54. Pojam i značaj (230-231) Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est, quam successio in universum ius quod defunctus habuit (ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku).Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti. Život čovjeka se gasi, ali većinu njegovih prava, potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na nasljednike. Nasljednopravni propisi su veoma važni, jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih odnosa, već sudbina čitave imovine porodice. Pored sve te važnosti, rimski pravnici nisu izdvajali propise o nasljeđivanju u posebnu granu. Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine, a s druge strane, u Gajevim Institucijama najveći broj pravila je posvećen nasljednom pravu.Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili testament.

55. Zaostavština (hereditas) -(231) Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus, što je skraćeno do de cuius successione agitur (o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). Nasljednik je heres, a zaostavština hereditas.

Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna sukcesija, jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice, sa svim svojim teretima, za razliku od singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama. Neka prava i obaveze se gase smrću. Tako se ne prenose javna, politička prava (pravo glasa, svojstvo magistrata). Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom, vlast nad djecom). Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. Od stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti, državina, a od obligacionih se ne nasljeđuju prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk, kao i potraživanja i dugovanja iz delikta. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina, stvarne službenosti, založna prava, dugoročni zakupi, potraživanja i dugovi iz zajma, kupoprodaje itd. Nasljednik nasljeđuje i obaveze - terete (nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra, nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). U najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične, javnopravne elemente. U konzorcijumu i agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine, nego šta će biti sa imovinom.

56. Dva osnova za nasljeđivanje (231-232) Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. Zakonsko nasljeđivnje se još zove intestatsko (bez testamenta). Testament je moćniji od zakona. Ovdje zakon nema imperativni, već dispozitivni, tačnije supletorni karakter. Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta, ako je testament nevažeći, ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati nasljeđa. Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan djelimično po testamentu, djelimično po zakonu. Ili ima testament, tada se imovina dodjeljuje onima koje on poziva na nasljeđe, ili nema testamenta, tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. Čak i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom, a za ostatak se predviđa zakonski nasljedni red, tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio zaostavštine.

Intestatsko nasljeđivanje

57. Od čega zavisi red nasljeđivanja (232) Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje, od oblika svojine, porodice i srodstva, od položaja žene u društvu i niza drugih okolnosti. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi se na smjenjivanje u funkciji. Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. Kolektivni oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana zajednice. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. Patrijarhalna porodična zadruga ima jedna mjerila, a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. Takođe ne može se zanemariti položaj žene i značaj braka. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog, privrednog, vojnog, religijskog i kulturnog života, on ima prednost i u nasljeđivanju. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom se ogleda u pravu na miraz.

58. Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)

Odredbe Zakona. Većina propisa 5. tablied se odnosi na nasljeđivnje. Najprije se proglašava sloboda testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu, neka to bude zakon.’’ Zatim slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika, neka najbliži agnat dobije zaostavštinu. Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da zaostavština oslobođenika pripada patronu.

Objašnjenje D. Stojčevića. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je slobodan da odredi nasljednika testamentom. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio, to su oni redovno činili o određivali su sinove za nasljednike. Ako je umro bez testamenta i samim tim nije odredio nasljenika onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja, najprije nasljeđivao nabliži agnat, a ako ovog nema, onda gentili. Prvi nasljedni red čini najbliži agnat, a to je brat. Ovakav redoslijed nalagala je logika konzorcijuma, bilo bi čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin. A ako nema braće, o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili.

59. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234)

U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. Ti redovi su: sui heredes, agnatus proximus, gentiles. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću porodičnog starješine.Sui heredes (sopstveni, svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. To su sinovi, bilo da su rođeni ili usvojeni, ali ne i emancipovani, jer oni raskidaju agnatsku vezu sa porodicom. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac, sin dekujusa, preminuo ili je emancipovan. Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. svi zajedno dobijaju dio koji bi dobio njihov otac da je živ, odnosno da nije emancipovan. Ako je dekujus imao tri sina, pa jedan pogine u ratu, ostavljajući za sobom dva djeteta, živi sinovi dobijaju po trećinu imovine, a dva unuka preostalu trećinu, tj. po šestinu. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni, jer se moraju prihvatiti zaostavštine.Agnati čine drugi nasljedni red, tačnije najbliži agnat. Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu isključujući ostale, dalje. Ako ih ima više, koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom, oni je dijele. Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije, što znači da na mjesto najbližeg agnata, koji je preminuo, neće doći njegovi potomci. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat) njemu pripada čitava zaostavština. Nema ni delacije, što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može da prihvati nasljeđe, ne ide srodinicima sljedećeg stepena, već se prenosi na naredni nasljedni red, a to su gentili.Pozivanje gentila, koji čine treći nasljedni red, je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. Zakon ne predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu, to su određivali običaji.Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz. Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe, ali je to odudaralo od odnosa u prvobitnoj patrijarhalnoj porodici.

60. Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236) Pretor je najprije postupio posrednim putem. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red, ali je formalno davao prednos ius civile-u, je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara, a ne svojstvo naljednika. Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik, pretorov držalac je morao da mu prepusti zaostavštinu. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara bez stvari, odnosno bez zaštite. Kasnije kada je uloga pretora ojačala, on se osmelio da zaštiti svoje nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. Tako pretorovi nasljednici dobijaju državinu na stvari. Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi), zakonski nasljednici (legitimi), kognati, preživjeli bračni drug.Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. Djete koje je dato na usvajanje, gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj, ali je sticalo pravo u novoj porodici. Zakon 12 tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. Zato pretor uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red, u kategoriju liberi. Uslov je bio da unese ono što je zaradio van porodice u zaostavštinu. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio, dok su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu.Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). To su uglavnom braća, ali mogu biti i dalji srodnici. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke.Treći nasljedni red čine krvni srodnici, do šestog, u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena srodstva. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon.Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug, ako brak pre smrti nije raskinut. Čudno je što muž ili žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva brata od strica).Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. Prvi nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela, drugi je u cjelini agnatski, dok je treći u cjelini kognatski.

61. Izmjene u klasičnom periodu (236) Značajne su bile promjene tokom II vijeka n.e. U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa, a majka u ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj, jer su od nje jači nasljednici po zakonu tj. legitimi. Ona ne spada u agnatske srodnike. Brat će dobiti imovinu iako dekujus ima živu majku, jer je majka, kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. Zato je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta, bilo da je bračno ili vanbračno, odmah poslije djece (liberi), oca i istokrvne braće. SC Orfitianum, donijet nešto kasnije dao je pravo djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak, bez obzira da li su bračna ili vanbračna.

62. Justinijanove novele (236-237) Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji, donio dvije novele kojima je uveo novi nasljedni red. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva, jedini osnovi su krvno srodstvo i brak. Nasljedni redovi su: potomci

(descendenti), preci (ascendenti), polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales).U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji, bez obzira da li su u porodici ili van nje, ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i njene srodnike. Dalji srodnici unuci, praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije.Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja, već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo u vezi preko njih: braća, sestre, njihova djca, ali ne i dalji srodnici (unuci od braće). Ovakva djeca ako konkurišu sa braćom, tj. svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije. Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei, a preko majke uterini), uključujući i one koji su rođeni izvan braka. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu reprezentacije, ali ne i unuci i dalji potomci. Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije.Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva, do zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva.Ove novele ne pominju izričito bračnog druga, ali naglašavaju jednakost polova, što je dotadašnje rimsko pravo izbjegavalo. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz, ni vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom, i to na isti dio koji pripada djeci, s tim da nije imala pravo raspolaganja, već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje).Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova, osim kad se radilo o supruzi.

Testament

63. Pojam i sadržina (238-239) Testament je lična, formalna, posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa njegovom imovinom po njegovoj smrti. To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa. Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. U današnjem pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament.To je formalna izjava volja, jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za niz lica. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna.Testament može sadržati: imenovanje nasljednika, legate, fidenkomise, određivanje tutora, oslobađanje robova.Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. Imenovanje podliježe strogim pravilima forme. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik). Ne važi testament ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu, neka se smatra mojim nasljednikom. Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama, najčešće u dvanaestinama,

jer je rimski sistem mjera zasnovan na broju 12. U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti nasljednik na određenoj stvari. Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u Tuskulumu, smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane, tako da je Petar nasljeđivao sve. Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje, a drugi drugo, smatralo se da dijele imovinu na pola. Prema tome, ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu ili zgradu, trebalo je da to učini u obliku legata. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari.Supstitucije. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa, ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. Prvoimenovani nasljednik se naziva institut, a rezervni – supstitut. Jednom institutu se može odrediti više supstituta, i obrnuto. Postoji obična (vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik, a ako Petar ne želi ili ne može neka nasljednik bude Pavle. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa, već i za slučaj da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva, tj. prije vremena kada može da sastavi testament. Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji.Ostale odredbe. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate, kao oblik singularne sukcesije za slučaj smrti, zatim fideikomisi. Ako ostavlja maloljetnu djecu, bilo da im određuje nasljdni dio ili ne, dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora. Dešavalo se da u testamentu paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio testamentaria.

64. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240) Većina antičkih naroda ne zna za testament. Rimljani, od najstarijih vremena znaju za testament i široko ga koriste. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu može biti i sam karakter svojine. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja svojinom. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog nasljeđivanja i oblika porodice. Da ne bi na nasljeđe došao brat, dekujus je testamentom određivao svog sina za nasljednika. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda nasljeđivanja.

65. Forme testamenta (240-241) Testament calatis comitiis. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. Kada je vlast porodičnog straješine opala, kao i uloga kurijatskih komisija, testament se proglašavoa pred 30 liktora, koji su simbolizovali 30 bratstava.Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. Oni su mogli da neformalno pred svojim drugovima odrede ko će im biti nasljednik. Pošto se ovakva izjava davala uoči boja, testament se zvao in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska).Mancipatio familiae. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka, kao što su: žene i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije, nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik, a najveći nedostatak je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). Porodični starješina koji se u proljeće dobro osjećao, a u

jesen obolio, a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik, je sazivao librepensa, svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja, uz klauzulu da on tu imovinu preda trećem, recimo sinu, kada dekujus umre. To je posao per aes et libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae. To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. On spada u fiducijarne poslove, jer je prenosio svojinu, ne definitivno, već uslovno. U praksi, taj prijatelj nije ni dobijao u ruke imovinu. On je samo formalno postajao vlasnik, a poslije smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj odredio.Testament per aes et libram. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament, vremenom je od njega nastao pravi testament, koji je najprije usmen (nunkupacioni), a zatim pismen (tripartitni).Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije, a pored njih službeni mjerač i ‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi ius civile-a).Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako kako je na ovim tablicama i vosku napisnao, tako dajem, tako legiram, tako izražavam posljednju volju i vi mi, Kviriti, tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama, a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam svjedoka. Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri pravna sistema: civilnog, pretorskog i carskog). Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta pretorskog prava.Novi oblici. Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan, za koji nisu bili neophodni svjedoci), zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta conditum).

66. Sloboda testiranja (241-243) Sa gledišta prava, sloboda testiranja nesumljivo postoji. U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane prevare, prijetnje, neopravdanog razvoda braka. Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija, moral, uticaj javnog mnjenja, cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih opšteprihvaćenih načela. To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri sastavljanju testamenta. Kasnije međutim, religijske sankcije su manje djelotvorne, uticaj javnog mnjenja slabi. Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. Javljaju se dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo.Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u testamentu, bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. Civilno pravo je u ovakve osobe ubrajalo sinove, koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim), a za ostale ukućane, uključujući i kćeri, bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa.Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio zaostavštine. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor, pravna

nauka i imperatorove odluke.Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba (podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao svoj zakoniti dio. Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti (tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom.Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu dijela koji pripada po zakonu.

67. Testamenti factio (243-244) Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju).Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e. žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na testament.Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki. Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik otpao) i pripadala je državnoj blagajni.Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb.U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio,

primjenom pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

68. Legati (244-246) Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji.Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je saglasnost volja darodavca i obdarenog.Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe.Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem, legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem.Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem.Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem.Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza nasljednika u trpljenju, nečinjenju.Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipio-unaprijed uzeti)Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000 sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da

bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima, poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.

69. Fideikomisi (246-247) Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet.Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno.Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje imanja. Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor, koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi, tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil. Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa

70. Nužni nasljednici (247) Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je slobodni građanin neće prihvatiti.Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium abstinentiae).

71. Izjava o prijemu (247-248) Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog

akta koji se zvao krecija (cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio).Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano primam ovo nasljeđe’’).Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću, naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja.Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom nasljednik, zauvijek nasljednik) Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća (hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja, dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik

72. Posljedice prijema (248-249) Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena. Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom.Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a kasnije je prošireno na testamentalne.Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika.Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti zaostavštine koja je popisana.Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika.Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine, emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od

dekujusa. Ako je iznos imovine koja se unosi veći od dijela koji bi dobili, takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine.

73. Zaštita (249-250) Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ, jer on dolazi na njegovo mjesto kao opšti pravosljedbenik. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama), kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe po civilnom pravu, interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske nasljednike.Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili potraživanja koja pripadaju zaostavštini. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne. Tužilac je morao dokazati svoje svojstvo nasljednika, što je obično lakše nego dokazivati svojinu.Nasljednik prema pretorovom ediktu, od vremena kada je dobio zaštitu, kada je njegova državina dobara postala cum re, mogao je podići interdictum quorum bonorum. Naziv je dobio, kao i većina interdikata, po riječima kojima je počinjala pretorova naredba. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati stvari koje pripadaju zaostavštini, ali ne i dugove.Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria.Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno, bilo tuđim nasljednim dijelovima, bilo izdašnim legatima, imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. Činjenica koju je trebalo utvrditi ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu.

Obligaciono pravoOpšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa

74. Šta je obligacija (251-252) Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine za pribavljanje svojine per universitatem. Rječ obligare znači vezati, obavezati, obaveza. Obligacioni odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava, vezani su za promet dobara i usluga, trgovine na malo i veliko, novčane transakcije i kredit. Оva grana je najviše uticala na razvoj savremenog prava, ono uređuje odnose između učesnika u trgovini , u prometu roba i usluga.Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo, prema pravnom poretku naše države, dužni da nešto damo, učinimo ili ne učinimo. (iz Justinijanove kodifikacije). Obligacija je pravna veza iz čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu zahtjevati putem suda. Postoje obligacije kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se prirodne.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje obligacioni. Obligaciono pravo je dio imovinskog , privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u kojima je jedan od subjekata vlast. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza zato što su najčešće obligacije i stvarno pravo dio iste pojave, iste cjeline. Često je obligacija samo sredstvo da se dođe do stvarnog prava, obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi.Kupčevo potraživanje(obligacija) pretvara se, kada prodavac ispuni obavezu, u stvarno pravo

prema kupljenoj robi, u svojinu.

75. Predmet i sadržina obligacije -(252-254) U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije, predmet obligacije i predmet prestacije. Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje sadržinu čine prava i obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje.Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji korelativnost-ono što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. Sadržina obligacija nastaje čim se stvori obligacioni odnos. Ovlašćenja povjerioca postoje bez obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju obavezu. Sadržinu obligacije čine npr. Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu, zajmodavca da potražuje kamate.Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika, ono na šta je usmjerena sadržina, dugovano ponašanje dužnika – prestacija.Suština obligacije je da drugoga obaveže prema nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese državinu. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih rtazlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa. Stavrno pravo se odnosi na stvar, povjeriočevo pravo, potraživanje nikad se ne odnosi neposredno na stvar.Zato obligacioni odnos ne može pratiti stvar jer je njegov predmet ne samo stvar, već činidba dužnika , koja može biti u vezi sa nekom stvari.Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa, poklon), facere (činiti-lice koje se obaveže da za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije se odnosi na prenos državine-zakup,posluga)Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji.(obaveza pjevača da učestvuje na koncertu)Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije. Predmet obligacije mora biti određen, moguć i mora imati novčanu vrijednost. Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati certa) ili se mogu predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta).(budući rod njive). Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija) (prstom dodirnuti nebo). Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu vrijednost, čak i one koje imaju za predmet nečinjenje, podizanjem tužbe i dovođenjem postupka do presude ova obligacija dobija novčani ekvivalent.

76. Klasifikacija obligacija (254-256) S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne. Posebne obligacije sa facultas alternativne.Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac, mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti jednake i nejednake).Ako je kriterijum zaštita, mogu biti prirodne i civilne.Alternative i facultas alternativa je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno, zajmoprimac treba da vrati pozajmicu, plati kamatu; prodavac da preda robu, obezbjedi prevoz i ambalažu.Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o alternativnim obligacijama gdje se gleda ko ima pravo izbora.A kod facultas alternativa postoje obaveze kod kojih se duguje jedna činidba, ali se dužnik može nje osloboditi ukoliko izvrši nešto drugo.Ovdje povjerilac ne može tražiti više činidbi. Facultas alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa traži nadoknada

štete a on ponudi delikventa.Jednostrane i dvostrane obligacija:Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik, onda se naziva jednostarnom-contractus unilateralis (zajam,poklon). Ako su obe ugovorne staranke međusobno i povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od samog početka to je dvostrani jednaki ugovor,contractus bilateralis aequalic.Ukoliko je ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se pretvorio u dvostrani zove se dvostrani nejednaki.Prirodne obligacije:Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos), država svojim aparatom prinude pomaže povjeriocu da ostvari svoja prava. One obligacije koje nemaju taj element zaštite, nazivaju se prirodne obligacija. (obaveze između lica u istoj porodici, pod istim porodičnim starješinom, dug iz zajma koji je zaključio sin oca koji je još živ, obaveze maloljetnika bez tutora). Današnje pravo tako tretira zastarjeli dug,obaveze iz kocke ili opklade kao prirodne obligacije.

Subjekti

77. Inter partes . intuitu personae (256-257) Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati stvar i djeluje erga omnes, dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na činidbu i djeluje između stranaka-inter partes.Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje potraživanja, umjesto jednog dužnika javlja se drugi). Međutim i,a obligacija gdje to nije moguće –intuitu personae. (ugovor sa slikarem da naslika portret, umjetnikom da pjeva na koncertu,ponekad i ugovor o deliktu vezan za određenu ličnost, kad umre ne svetimo se njegovom nasledniku).

78. Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258) Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije, postoje neki izuzeci:

1. Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. Porodični starješina stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica.

2. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću, gdje paterfamilijas može odlučiti predaju delikventa oštećenom

3. Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje ličnost dekujusa.

4. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica u obligaciju

5. Ugovori u koris i na štetu trećih lica. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe obligaciju da će isplatiti tuđi dug.

79. Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259) Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti, česta pojava.Porjeklo novac vodi od: onaj ko donese hartiju od vrijednosti, potražuje od banke određenu količinu metalnog novca. Moguća je potreba da se izmjeni ličnost dužnika. (Petar koji mora na put nudi Marku, da njegovu obavezu održavanja vrta izvrši brat)

Cesija je promjena povjerioca cessio, koju staro društvo nije dopuštalo, međutim porastom novčanih i bankarskih špekulaciju, zahtjevala je mogućnost promjene povjerioca. Jedan od prvih načina je novacija, sklapanje novog ugovora iste sadržine sa novim povjeriocem.Ovakav ugovor ne znači prenos tražbine, već se gasi jedan obligacioni odnos a stvara se novi, pri čemu je potrebna saglasnost dužnika. Sledeće oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je stranka odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini, pa i da traži naplatu). U oba slučaja, presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje. Posebnim ugovorom je ugovarano između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će predmet prestacije zadržati za sebe. Time je na posredan način omogućeno ustupanje tražbine.U 2 vj. Je omogućeno je da se ugovorom odredi novo lice kao povjerilac, s tim da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni.Bez obavještenja, postoji rizik da dužnik izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom.Lice koje ustupa tražbinu je cedent, a novi povjerilac cesionar. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja. Expromissio je zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a obavezuje novog, naravno uz saglasnost povjerioca.

80. Ugovori u korist i na teret trećih lica - (259-260) Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa drugim (promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu (beneficijaru). Roditelj plati učitelju za časove klavira za djete.Rimljani kažu: niko ne može svojom izjavom volje ugovarati za drugog. Osnovni razlog je što takvi ugovori nisu utuživi, djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim ugovoralo posao.Nije imao „aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan.U klasičnom periodu u ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae), čime se dobijao imovinski interes i mogućnost pokretanja spora. Ako je ugovor u korist naslednika, bez ugovorne kazne se postizala punovažnost, jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u momentu njogove smrti.Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće lice dati ili učiniti nešto.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret. Ovdje važi :posao zaključen između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti. Moguć je jedino ugovor o zauzimanju čime jedno lice obeća posredovanje, pomoć i računa se da je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne uspije.Izuzetak od pravila je ugovor na teret naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može naslediti i neki teret.Naslednici nisu treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta dekujusa.

81. Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261) Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata koji može bili podijeljeni i solidarni.Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to tako da se zna udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju. Ako više lica duguje jedan isti iznos jednom licu, svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio. Tu se radi o nezavisnim obligacionim odnostima. Čest slučaj je kada više lica duguje ili potražuje stvar koja je djeljiva. Zakonski naslednici su sapovjerioci ili sadužnici dugova dekujusa.Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje načelo, svi za jednog-jedan za sve, gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može

zahtjevati cjeli iznos duga dok ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio potraživanja. A ako je više dužnika (pasivna solidarnost) ,jedan može biti tužen za cijeli iznos. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to ako više njih potražuje ili duguje nedjeljivu stvar. Pošto u solidarnim obligacijama , jedan od sapovjerilaca ili sadužnika djeluje u ime svih, postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom (regres).U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres ugovaran ugovorom. U potklasičnom periodu, povjerilac je morao podjeliti potraživanje na sve dužnike pa je svako odgovarao samo za svoj dio. Najčešći oblik je bila pasivna solidarnost gdje se rizik nesolventnosti jednog, prebacivao na drugog od koga se naplaćuje cijeli iznos, koji se kasnije međusobno reguliše između dužnika.Adstipulatio - Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom povjeriocu i još jednom licu, astipulatoru, da će mu učiniti isto. Astipulacija liči na aktivnu solidarnu obligaciju, jer astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug, ali je on sporedni povjerilac jer ako se glavno potraživanje na bilo koji način ugasi, on nema pravo ništa zahtijevati. Kad je omogućeno zaključivanje ugovora u korist naseldnika prestala je potreba za astipulacijom.

Obezbjeđenje potraživanja82. Lična obezbjeđenja - (261-262)

Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia, pignus,hypoteca postoje i metode za obezbjeđenje . One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant da će dužnik izvršiti obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na vrijeme obavezu ili nikako ne izvrši.Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili tuđi dug. Osnovni oblik obezbjeđenja u obligacionom pravu je jemstvo, ugovorna kazna i kreditni nalog.

83. Jemstvo -(262-263) Kada neko, pored glavnog dužnika, garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se jemstvo.Rimljani su koristili termine sponsio,fideiussio,fidepromissio, prema obliku stipulacije. U današnjm pravu osobine jemstva su: akcesornost, susidijarnost i pravo na regres. Akcesornost je slučaj kada jemčeva obaveza nije glavna već sporedna ali djeli sudbinu glavne. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se prvo pokuša naplatiti obaveza od gl.dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati na „privilegiju redosleda“.Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika.Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki. Fidepromisio su koristili peregrini.Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca koji pita prvo dužnika pa onda jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa spondeo ili fidepromitto.Akcesornost nije dozvoljavala da se dug naplati dva puta, ali je se mogao tužiti jemac pre nego gl.dužnik. Fidejusia se javila kasnije i njom se moglo jamčiti uz bilo koju obligaciju, i prelazila je na naslednike. Nizom mjera u vrijeme Republike poboljšan je položaja jemstva. Bio je ograničen iznos po osobi, da lakovjerni ne nastradaju, uveden je regres prema gl.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je zahtijevao od povjerioca da na njega prenesa tražbinu. Obaveza jemca je zastarjevala u roku od 2 godine.Hadrijan je naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema povjeriocu. Klasično pravo uvodi supsidijarnost: fideiussio indemnitatis.Njome se jemac obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik nije mogao ili nije platio.

Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda, jemac koji je platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu koja je glasila na dvostruki iznos.Time se jemstvo znatno približilo današnjem.

84. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263) Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu prestaciju ako osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku, čime oslobađa poverioca dokazivanja da je pretrpio štetu.Ugovorna kazna se zaključivala putem stipulacije, mogla je biti u novcu ili u stvarima,fiksna ili u procentu za svaki vremenski interval i tada se zove zatezna kamata. Povjerilac je morao zahtjevati ispunjenje glavne obaveze pa tek onga ugovorne kazne, koje se dužnik nije mogao osloboditi čak iako je do neizvršenja došlo slučajno.

85. Kreditni nalog -(263) Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu, onda se takav nalogodavac javlja kao garant. Ako treće lice ne vrati zajam, bankar se može obratiti nalogodavcu i zahtjevati da on isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria. Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu, međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa jemcem.Pisani nalog bankaru predstavlja začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava.

Krivica i šteta86. Vrste odgovornosti - (264)

Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1. da je šteta nanjeta protivpravnom radnjom,“. Da postoji uzročna veza između radnje i štete, 3. da je stvarno nastupila šteta. Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti. Načelo objektivne odgovornosti je zastupljeno u starim pravima, ne postavlja se pitanje krivice. (Edip ispašta iako nije znao da je ubio oca i oženio majku).Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost. Pitanje krivice i štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu (vanugovorna odgovornost-neko je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih strana.

87. Krivica, uračunjljivost i vinost - (264-265) Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica. Krivica je važan institut prava, čak se i jedna grana prava zove krivično pravo. U krivičnom pravu pitanje krivice je subjektivno, često se poziovaju psihijatri, dok u građanskom pravu, pitanje krivice je objektivno, procjenjuje se prema važećim standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim obrascem.Pretpostavka krivice je uračunljivost. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni, za njih odgovara drugo lice, dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob,životinja), paterfamilijas može da ga oslobodi ako plati štetu.Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti, krivice u užem smislu. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili mogao da zna i da li je to želeo ili bar pristajao na posledice.

88. Razvoj i stepeni krivice - (265-266) Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete.Zakon 12 tablica je oslobađao odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem prolaznika) Dugo se odgovaralo samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala neposredna veza između radnje učinioca i posledice.(rob nije stradao od guranja u rjeku

već od vode).Napretkom pravne nauke, aktivnošću pretora otkriven je čitav niz stepena krivice.Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica (ubistvo,paljenje) U ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja mu je data na čuvanje. Nehat je slučaj kada se neko ne ponaša kako treba. Culpa lata (teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao drugi ljudi, ne posvećuje ni najmanju pažnju. Laki nehat ima dva oblika; culpa levis in concreto koji nalaže dužniku da se u izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima,ponašanje kada radi za sebe.Culpa levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o stvarima. Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može ugovoriti ali se i pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene stvari,jedino ne ako je u pitanju viša sila požar, zemljotres, poplava). U obligacijama je vladalo načelo autonomije volje s tim da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju). Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete, pojačano odgovara, a ako besplatno čini uslugu odgovara za grubi nehat.Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao dobar domaćin.

89. Slučaj i viša sila - (266-267) Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete, bez volje dužnika. (bjekstvo roba,životinje,oštećenje stvari od trećeg lica). Vis maior (viša sila) je buduća neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti. To su prirodne katastrofe, rat, novi zakon...Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi termin slučaj više sile.

90. Šteta - (267) Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima.Postoje dve vrste: materijalna,imovinska šteta i neimovinska, nematerijalna (bol za izgubljenom osobom,gubitak ugleda i časti).Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit.Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive,povećanju pasive.(stvar uništena,advokat nije na vrijeme poslao tužbu te je došlo do štete).Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika. (ubijen rob koji je trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe.

Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava91. Opšti pogled - (267-269)

Obligaciono pravo, kao neposredni izraz prometa, najviše reaguje na promjene u privrednom životu.U doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni, znalo se za zajam kao prijateljski gest.Zatvorena kućna privreda je nije razvijala promet, razmjena viškova se vršila na forumu mancipacijom i verbalnom stipulacijom.Posledice insolventnosti su bile teške,dužnici su pretvarani u robove.Krivična djela i delikt privatnog prava nisu razdvajana, tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi, neka je to zakon. Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem, borba između patricija i plebejaca, zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa, kamata na kamatu je zabranjena, ukinuto je dužničko ropstvo. Uveden je institut pravno neosnovanog bogaćenja, pretor je odigrao veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim poslovima, štitio žrtve novih poslovnih prilika. Klasično pravo i pravnici daju veliki doprinos razvoju obligacionog prava,čemu je doprineo razvoj trgovine, dodir sa drugim

narodima, uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na verbalne, literarne, realne i konsensualne. Potklasično pravo je donijelo intervencionizam vladara čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda, mogućnost raskida ugovora ako nije plaćena polovina cijene. Nizom zakona se olakšava položaj dužnika i sirotinje, što je posledica antifeudalne politike, hrišćanskog morala i etike kao što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne naplate, zabrana privatnih zatvora, zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva, kamate na kamatu, iznuđivanje poklona, naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u dug.

92. Bona fides - (269-270) U najstarijem periodu rimskog carstva, usled nedostatka pravnih normi, funkcionisao je mehanizam prava zasnovan na dobroj volji, bona fides, mehanizam prinude je –prezir,bojkot,gubitak časti...Poslovi između prijatelja zaključuju se bez strogih formi,rukovanje koje je i danas običaj, koje ne daje pravo na tužbu putem suda.Osnovna sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova.Razvojem trgovine, miješanjem naroda postepeno se sankcionišu neformalni ugovori, Akvilije Gal uvodi tužbu zbog prevare. Sam pojam bona fides mijenja značenje, svi poslovi se temelje na striktnom pravui (negotia stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei).Prvi su više formalni, dpslednije se primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je kod drugih obrnuto. Tako se i tužbe dijele na actione stricti iuris i actione bonae fidei.Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava, sudija ima manju slobodu odlučivanja, vezan je uputstvima pretora.

93. O tzv. formalizmu rimskog prava - (270-272) Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko.Ovo je tačno samo ako se misli na najstarije rimsko pravo, ali ne i na klasično ili potklasično pravo. Formalizam starog ius civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom periodu države.U obligacionom pravu važila je svečana riječ. Primjenjivala su se pravila: Prost sporazum ne stvara obligaciju, Iz golog sporazuma ne rađa se pravo na tužbu..Za izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti.Za isplatu zajma zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova.Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova, trgovine sa stranim zemljama, strogost starih poslova se ublažava, nastaju realni i koncesualni ugovori. Neki neimenovani ugovori dobijaju zaštitu putem pretorske actio in factum, neformalni sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na tužbu ali daju pravo na prigovor. Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se najvažniji ugovori kao npr prodaja, zakup, najam, ortakluk, ugovor o djelu, mandat. Uz minimum forme zaključuju se realni kontrakti zajam, ostava, posluga, zaloga. Transakcije u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni tužbom.Tu su i neformalni paktovi dodatni, pretorski, imperatorski. Mnogo se raspravlja da li je u tumačenju ugovora važnija riječ ili volja stranaka. U 2 vjeku, volja je suština ugovora, Papinijan piše da se treba držati više volje nego riječi. Krajem razvoja rimskog prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti. Danas je obrnuto, ni jedan važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde, odobrenja, uvjerenja. U starom Rimu, kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana za sve formalnosti.

Posebni dio

94. Izvori obligacija -(273-274)

Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa“. Obligacije ne nastaju same od sebe. Potrebne su određene okolnosti, najčešće vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti, koje su povod za nastanak pravne situacije u kojoj će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili dužnika. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na različite načine djelilo izvore obligacija. U drugom vjeku n.e., javlja se dioba izvora na: kontrakte i delikte (dvodioba ili biparticija). Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj, on je nagovjestio i treću podjelu.DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije mogu podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. Po ovoj podjeli Gaj ističe da je to najvažnija podjela. Po Gaju ne postoji mogućnost za još jednu kategoriju podjela iz dva osnovna razloga:

Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj, bezimeni ugovori se tek formiraju, kao i neki oblici neformalnih sporazuma.

Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je dozvoljena radnja koja izaziva prava i obaveze, za razliku od nedozvoljene, od delikata).

TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n.e., Gaj je sve obligacije podjelio na: kontrakte, delikte i različite druge izvore. Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo, odnosno sa Institucijama, postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo, već postklasična kompilacija. Novije literature obacuju ovaj kriterijum, iz razloga što su mišljenja da je Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje, a kada je objašnjavao trodiobu u svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja. On je čak nagovjestio i četvrtu diobu, jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa deliktima.Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta. Umjesto ranije formulavije, kolega i pravnik Gaja, Pedije, dolazi do otkrića da je suština ugovora saglasnost volja. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije kojima ovaj elemet nedostaje.ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala, ali u Institucijama koje je sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija na četiri vrste:

Oni koji nastaju iz ugovora, Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore, Koji nastaju iz delikata, Koji nastaju iz radnji nalik na delikte.

Kontrakti

95. Pojam ugovora -(274-276) Contrahere–znači: stegnuti, sažeti, sakupiti, ujediniti, dogovoriti se. U osnovi je ideja o zajedničkom preduzimanju, zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice. Stara prava nemaju opšti pojam ugovora (Sumeri,Vavilonci,Asirci), slično je i sa Egipatskim pravom. Grci su došli do saznanja o SINALAGMI, rječ koja je po epitimologiji slična rimskom kontraktu.STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n.e. rimska pravna nauka se koleba između dva osnovna shvatanja ugovora: Koje zastupa Labeon, po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum. Koje zastupa Gaj u Institucijama, ugovor je aktivnost, ćinidba u formi koju propisuje

zakon, koja stvara, mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i isplatu nedugovanog, jer nastaje predajom stvari, kao i zajam).

KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora sporazum, saglasnost volja. On je napisao da nema ugovora (što je tačno), niti obligacije (što nije tačno), koja u sebi ne sadrži saglasnost volja. Pedije je učinio grešku, on je jedno otkriće, genijalno za jednu oblast (saglasnost volja), htio da uopšti, da primjeni na sve obligacije. U delitima kao izorima obligacija nema govora o nekoj saglasnosti volja, osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne kompozicije). Drugi v.n.e. karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične vještine u nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata, podjela stvari, pojam bestjelesnih stvari, nastanak prvog pravnog sistema. To se dogodilo zbog intelektualnog napretka, promjene načina gledanja na pravo, rađanje novih odnosa, naračito u obligacionom pravu: bezimeni kontrakti, zaštićena pakta, mogućnosti da se odbije izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. Formaizma je sve manje, ispoljava se suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica. I današnja nauka tako def.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju, mjenjaju ili ukidaju pravni odnosi. Za ugovor je potrebno, da saglasnost bude izražena u određenoj formi, i neophodno je da unaprijed bude predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni , smatra se da ne postoji kontrakt, već eventualno, pakt, iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi.

96. Zaključenje ugovora - (276-277) Da bi se do saglasnosti volja došlo, potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će sadržati bar bitne elemente ugovora. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda), a druga treba da ga prihvati. Prihvat treba da je u svemu saglasan sa ponudom, inače se smatra novum ponudom koju druga stranka treba da prihvati da bi nastao ugovor. Ako neko nudi određenu količinu, a druga stranka prihvata manju količinu, smatra se da ugovora uopšte nema ili ga ima samo u pogledu manje količine.Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati, npr. Predmet i cijena kod prodaje.Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze stranaka,a bez kojih on može da postoji(uslov,rok,troš.prevoza,gdje će roba biti isporučena).Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje

„bogovima“(ako pobjedi u ratu, sazidaće hram), obećanje municipijama od strane gradskih magistrata kada stupaju na dužnost, obećanje sržavi. Saglasnost se može postići i među odsutnim licima, putem pisama ili preko glasnika. Moguće je zaključiti ugovor i preko punomoćnika, ali tada je stranka sam punomoćnik, s tim što je obavezan da imovinske objekte prenese vlastodavcu. Jedino je kod zajam rimsko pravo davalo mogućnost neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u ugovoru javlja vlastodavac, onaj koji je dao novac, iako je drugo lice predalo taj novac.

97. Zabluda - (277-278) Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke. Današnje pravo u te nedostatke ubraja prinudu, prevaru i zabludu. Zabluda je pogrešna predstava o bitnom elementu pravnog posla. Zabluda je slična prevari, ali postoji jedna važna razlika, kod zablude se ne postavlja pitanje krivice, dok je u prevari druga strana kriva zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. Postoje četiri tipa zabluda:1. Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled

saglasne, a postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. „Hoćeš li mi dati 100 sestercija?“ „Hoću“, jedno lice misli na poklon,a drugo na zajam), ovde nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi.

2. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom, misleći da ga sklapa sa drugom (npr. Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim slikarom, misleći da je čuveni umjetnik, koji se slučajno zove isto).

3. Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet,(npr.“Hoćeš li mi dati Pamfilija (misli na konja)?“, „Hoću (misli na roba)“), ni ovde nema usaglašenosti volje.

4. Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari. (npr. kada neko kupuje šareno staklo misleći da je dragi kamen, ili bronzani prsten kao zlatni).

Ako se ustanovi zabluda, smatra se da nema ugovora. Dužnik može odbiti izvršenje ovakvog ugovora putem prigovora, a ako su obaveze već ispunjene, može tražiti povrat u pređešnje stanje.

98. Rok i uslov - (278-279) Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv. modalitet. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata promjene u dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove obaveze. U starom pravu prilikom zaključenja stipulacije, pa i prvobitnog neksuma, odmah nastaju poslijedice ugovora i stare formule nepredviđaju modalitete. Zaslugom pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. izmjene. Rok – je buduća izvijesna činjenica, obično određeni vremenski interval. Ako je buduća činjenica izvijesna, smatra se rokom, a ne uslovom (smrt nekog lica). Ako dejstvo ugovora počinje tek kada istekne rok, onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr.zajam kod koga je ugovoreno vraćanje po proteku dvije godine od dana zaključivanja), a ako istekom roka prestaje dejstvo obligacije, onda je to raskidni (rezolutivni) rok (npr.kada se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog punoljetstva,istekom roka prestaje obaveza).Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva ugovora. Ovde umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti. Uslov može biti odložan (npr. kada paterfamilijas obeća sinu poklon, ako završi studij- ne

postoji obligacija dok se ne ispuni uslov ili raskidan (npr. Kada neko dodijeli imovinu nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda, - ispunjenjem uslova prestaje dejstvo ugovora, prava i obaveze se gase.

99. Klasifikacija kontrakata – (279-280) Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu, bitna je klasifikacija s obzirom na način na koji se zaključuje, tako imamo ugovore: verbalni, realni, literarni i konsesualni. Značaj forme u zaključenju ugovora može biti dvoja:

Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme) Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku,

ali u slučaju da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje).VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi, zaključuju se svečanim rječima, a to su stipulacije i neke njene varijante.LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili,imali su izražen religijski karakter, jeedam od njih je ekspensilacija.REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari, oslobađaju se načela formalizma, tu spadaju: zajam, ostava, posluga.KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme, a to su: prodaja, najam ili zakup, ortakluk i zastupništvo.Današnje pravo smatra ugovorom i paktove, koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe stavaraju na osnovu ovlaštenja i obaveza, a nastali su djelatnošću pretora i imperatora. Imamo i ugovore tzv. bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u kupoprodaju, niti u bilo koji „imenovani“ ugovor, a po formi najbliži su realnim kontraktima, jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od strane ugovornika.

100. Neksum - (280-281) Neksum je posao starog prava, a suštinu mu nepoznajemo. Bio je raširen oblik obavezivanja u starom Rimu, imao je zelenaški karakter, dovodi je do teških poslijedica (dužničko ropstvo), a naročito je pogađao plebejce. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio je ukidanje neksuma, pod njihovim pritiskom ukinuto je dužničko ropstvo, a neksum je ostao lišen svoje svrhe. Postojala su mišljenja jednih da je neksum opšti oblik obavezivanja, a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko uzeo zajam.Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum,najvjerovatnije predstavljao jednu vrstu samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca. Neksum je bio posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe, da bi nešto dobio od povjerioca,čime bi spasio sebe i porodicu od gladi. Tek kasnije, on postaje kreditni posao, daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je primio (poslije žetve ili berbe), a ako ne uspije onda postaje dužnički rob. Objašnjenje za poslove kojim se otuđuje član porodice ili zalaže sloboda, jeste: bjeda i glad. Forma maljnicipacije je potrebna kod neksuma iz razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana, sama ličnost je predmet ovog ugovora pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača. Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac, ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug, mogao bez intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor. ON JE UZEO ROBU KOJU JE KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. Neksum je izgubi svoju svrhu 326 g.s.e. kada su Pantelije i Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko

ropstvo, a dužnik svečano obećava da će određeni broj radnih dana svom povjeriocu. Pad neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije prava, već je to prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi, porast bogatstva i smanjenje bijede.

Verbalni kontrakti

101. Opšti pogled - (281) Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori, Rim je volio više da recituje recitacije. Ta razlika izmđu Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja. Ovoj razlici doprinosi u znatnoj mjeri i dosta jeftiniji materijal na Istoku, na kome se pisalo (glina).Mentalitetu ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je odgovaralo svečano izgovaranje riječi, nego pisani ugovr, razlog je zaostalost,sujevjerje i vjerovanje.U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi, dužnik mora da odgovori propisanom formulom. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA.

102. Stipulacija – znači: čvrst dogovor, tvrda vjera - (281-283) Stipulacija je verbalni, apstraktni kontrakt. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja: „obećavaš li; obećavam; časti ti; časti mi; zaklinješ li se čašću; zaklinjem se;“.Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza, mogla je dati zakonski oblik i zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. Naročito je pogodna za zajam, s tim da se za kamatu upotrebljavala nova stipulacija. Kupoprodaja se takođe zaključivala sa dvije stipulacije, jednom bi kupac obećao cijenu, a drugom prodavac robu. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i Justinijanovim Institucijama, gdje se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora,zaključenje preko trećih lica,govori poslovno nesposobnih subjekata itd. Stipulisati danas znači dogovoriti.Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na drugom jeziku, a ne samo na latinskom. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom jeziku. U postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno, mogli su se koristiti različiti jezici ali pod uslovom da ih obje strane razumiju.Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci, sama rječ je obavezivala iz straha od njenog magijskog djelovanja. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu smjeli pogaziti datu riječ. Uticaj religije je slabio, pa su i povjerioci postali sumnjivi u rječ, pa su počeli pribjegavati načinima koji obezbjeđuju dokazivanje. Rimljani su stvorili izreku: riječi lete, napisano ostaje. Pisani dokument uz stipulaiju zvao se instrumentum stipulations. Vremenom je dokument postao srž posla, a usmena formula nije izgovarana. Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt.Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna. Iz same stipulacije se ne vidi zašto je dužnik obavezan, šta je osnov njegove obligacije, njegova obaveza može biti dug iz zajma, poklon, miraz itd. Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude zloupotrebljena, pa se stoga ugovori više ne sklapaju između osoba koje se dobro poznaju, koje računaju na uticaj religije, javnog mjenja i cenzora. Apstraktnos je imala i dobre i loše osobine. Dobre- široka upotreba ovog ugovora, Loše- siromašni su mogli zaključiti stipulaciju npr. Za zajam i prije nego što dobiju novac, a zelenaš mu taj novac i nedonese, pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma. Zelenaš ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika, ukoliko nevraća „dug“. Kasnije su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor i kverela. Prigovor da novac nije odbrojan, podizao je dužnik,ako ga pvjerilav tuži i time

zauvjek odbija tužbu, a kverela je služila da se utvrdi činjenica da novac nije prebrojan, time je stipulacija postala kauzalna.Stipulacija je služila svim stanovnicima Carstva i kao verbalna i kao apstraktna.Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum. Dosta rano se prestalo sa postupkom polaganja opklade, što je takođe prouzrokovalo širenje primjene ovog ugovora. Ako je stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku činidbu), u njoj se navodi pravni osnov duga (zajam,prodaja itd.), a u kondemnaciji se ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će osuditi tuženog.

103. Ostali verbalni ugovori – (283) U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio, iusiurandum liberti i praediatura.

Dotis dictio – je svečano obećanje miraza, koje daje žena ili njen porodični starješina, obično se zaključuje uz vjeridbu, ali može i kasnije.

Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika, je svečano obećanje oslobođenika kojim se obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona.

Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u legisankcionom postupku izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar, platiti iznos opklade.

Pisani ugovori (literarni kontrakti)

104. Pojam i značaj - (284) Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih izjava volja. Latinsko litteris: literalni, a ranije se koristio termin pismeni ugovor, danas se kritikuje, jer rječ „pismen“ znači nešto drugo, mada dođe dobro kao paralelan pojam „usmenom“ ugovoru, zato se danas koristi termin: PISANI UGOVOR.Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima, međutim i oni su s vremenom prešli na pisane ugovore, jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora, kao i dokazivanje u slučaju spora. Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan litteris.Postoji jedan posao starog prava, zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio. Kasnije su preuzeta još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha. Između starih i novih oblika postoji razlika. Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi, a ostali oblici su poslijedica težnje da se obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora.

105. Ekspensilacija - (284-285) Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan. Podatke o ovoj vrsti ugovora nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu. Iz Gajevih Institucija se može zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga, jednu, u kojoj su bilježili dnevne novčane transakcije, hronološki,bilo je riječ o prihodima i rashodima, a u drugoj su prepisivali neke od ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku prihoda,a isplaćeno u rashode. Pisani ugovor ekspensilacije nastaje kada se bez navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i kome je isplaćeno, to je apstraktni upis. Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt upisivanja, i to rukom samog povjerioca, stvoriti obavezu za drugu stranu. Postoji objašnjenje da se ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi, pa se rizikovalo prokletstvo

bogova, ako bi povjerilac bez isplate unio bilješke o dugu, a dužnik je rizikovao i bogove i sudski proces. Od kraja republike povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od dužnika da bi obezbjedili dokaz, o čemu svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. Ekspensilacija je služila različitim ciljevima, kao i stipulacija, što je omogućavao njen apstraktni oblik. Rađa se jednostrana obaveza, koja uvjek glasi na sumu novca i koja je zaštićena.

106. Ostali pisani ugovori - (285) Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. Sabijanci su dopuštali da se kao dužnik može pojaviti i stranac, a prokuelanci su i ovu mogućnost odbijali. Dva grčka ugovora su se proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo prihvata, kao ustanove ius gentium-a. To su shirographum i syngrapha.

Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik, navodeći sumu koju je dužan, ali ne i pravni osnov po kome duguje. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan povjeriocu. Povjerilac iz ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac, što se zadržalo i danas.

Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice , pisar ili bankar, u kome se navodi ko,kome i koliko duguje, takođe apstraktno, bez pravnog osnova. Po pravilu je sastavljen u više primjeraka, tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora.

Realni kontrakti

107. Pojam i vrste - (285-286) Kada Gaj kaže: putem stvari, odnosno putem predajom stvari,nastajeobligacija, on nigdje ne pominje sporazum. Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. Volja stranaka postepeno dolazi u prvi plan kod realnih ugovora. Prvi i najvažniji takav ugovor je zajam. Zajam postaje zaštićen putem ideje neosnovanog obogaćenja, tako i pravo na tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari pređu u tuđu imovinu, a to je jedan actum re (posao zaključen predajom stvari). Sporazum o zajmu ili posluzi predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru, koji ne daje pravo na tužbu.

Realni kontrakti su se pojavili dosta rano. Jedan od prvih je ugovor o zalogu. U drugom v.prije n.e. i zajam dobija sankciju. Kada nabraja realne kontrakte, Gaj pominje samo zajam, kasnije navodi još ostavu i poslugu. U Institucijama Gaj je vjerovatno naveo samo najvažniji realni ugovor, on i kaže: „Predajom stvari, nastaje ugovorna obligacija kao kod zajam“. Posluga i ostava u tom vremenu su od manjeg ekonomskog značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova.

108. Zajam ( fenus i mutui datio) - (286-289) Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih stvari drugoj, a ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste. Zajam je nalik na poslugu, jer i ovde neko nešto dobija što može da koristi. Zajam je posao kojim se prenosi svojina na stvarima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže. Zajam se odnosi na potrošne stavri , a posluga na nepotrošne. Posluga je uvijek dobročin posao, prijateljska usluga bez naknade, a zajam može biti i sa naknadom. Postoje dva ugovora, koja nosa različita imena: fenus i mutui datio. Fenus – je zajam sa kamatom, najčešće zelenaški posao, dok je mutui datio – prijateljska usluga, bez naknade, a u starom pravu i bez sankcije. Ugovori nisu mogli

imati isti pojam jer je zelenaški,kamatni zajam vodio u propast, u dužničko ropstvo, a beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti. Kamata je u to vrijeme bila moralno žigoisanje, što je još više produbljivalo jaz između dva posla.Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile stipulacija,ekspencilacija i neksum.Kako je mutuum dobio zaštitu – Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. Prijatelj, srodnik daju novac ili druge stvari na zajam, ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje. Računa se na riječ, tada je bili teško zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest. Ali su se vremena mjenjala i trebalo je zaštiti lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da vrate iznos koji su dobili. Sredstvo koje je poslužilo u tu svrhu bile su kondikcije. Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. Kasnije se stvara svijest da je zajam pravni posao zaštićen kondikcijama, sa svojim posebnim pravnim režimom. Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se upotrebljava nego (mutuum). Zajam je imao neke specifičnosti, jedino je kod zajma dozvoljeno „potpuno zastupanje“ tako da se kao stranka u poslu pojavljuje, zastupno lice. Ovde se smatra da je takva osoba izvršila materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije imovine je je došlo do obogaćenja, a to je vlastodavac. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite jeste i načela besplatnost zajma. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu. Za kamate se moraju zaključiti posebne stipulacije, to se pravilo zadržalo do kraja.Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. Francuska teorija je smatrala da se kao zajam javljaju potrošne stvari. I jedno i drugo shvatanje može se braniti. Zajam se uzima radi potrošnje. Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu upotrebljava ista riječ, ali se posluga naziva upotrebni zajam, zajam upotrebe, a ovaj potrošni zajam.Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana, donijeta u prvom vijeku n.e. da lica alieni iuris uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ. Dobila je ime po nekom Macedonu, koji je uzeo velike zajmove, pa je, pritisnut od povjerioca da vrati dug, ubio svog oca. Zajmoprimac stiče svojinu predajom stvari i može njom slobodno raspolagati. Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju naziva: zove se zajam (mutuum), zato što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit). Ali ovo objašnjenje nije prihvaćeno. Riječ se povezuje sa uzajamnošću,solidarnošću,kao što je slučaj u našem jeziku.Kamate – kamate su cijene zajma, naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje je dao dužniku. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. Bilo da zajam uzima siromah u nevolji, čovjek koji treba da plati porez,sin bogatog oca koji očekuje veliko naslijeđe, u to vrijeme se zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra. Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom. Aristotel je tvrdio da je od svih vrsta prihoda on najizopačeniji. Kamata je uzimana zato što je onaj koji ima novac ili hrane moga da je zahtjeva, a onaj kome je zajam nužan, morao je to da prihvati. U krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana. Definicija kapitala je „novac koji se oplođuje“. Još zakon 12 tablica odredio je maksimalnu kamtnu stopu na jednu dvanaestinu, vjerovatno mjesečno, jer su se tada kamate naplaćivale prvog u mjesecu, dozvoljeni interes bio 100% godišnje. Zajema se po pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća, kada se ambar isprazni, a vraćao poslije žetve ili berbe, tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan, ne

pretjerano visok iznos. U koliko se uopšte vrati, a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga je ropstvo.Zajam i kamate, neksum, dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila žestoka borba u vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike. Plebejci su se žalili zbog kamate koje nisu mogli da otplate,jer su ih ratovi odvajali od polja,pa su postajali robovi. Sukobi oko dugovo ugrožavali su opstanak države. Kao poslijedica ove borbe, a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva, neksum,pa i smanjenje kamatne stope. Bilo je i pokušaja da se kamata potpuno ukune, jer je ona više nanijela štete nego koristi. Povjerioci ili nisu htjeli da daju zajmove, ili su naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon. Postojalo je još jedno ograničenje - zabrana antocizma. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu, na koju se naplaćuju nove kamte. Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo, a Justinijan je potvrđuje. Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%. U klasično dobo stopa se kretala između 6 i 12% godišnje. Justinijan je donio nove propise,odredio je intersenu stopu na 6%,za zajam trgovcima dozvoljeno je 8%,a zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%. Latinska riječ usura koja označava kamate, u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. Kada su prilike počele iskazivati kredit, a samim tim i kamate,nađena je nova riječ:interesse (naknada štete). Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno,već je bila potrebna posebna stipulacija. Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati interes iz zajma, izuzetak su zajam hrane i pomorski zajam.Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda, bio je to zajam sa elementima osiguranja. Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine. On je bio obavezan da ga vrati samo pod uslovom da se putovanje srećno završi. U koliko bez njegove krivice propadnu brod ili teret (bura,gusarski napad), nije bio obavezan da vrati zajam i kamate. Zato što je nosio veći rizik,bio je praćen i visokim kamatama – u klasično doba bez ograničenja, a u Justinijanovom zakonodavstvu 12%,dvostruko više nego obični zajam.

109. Posluga (commodatum) - (289-290) Posluga je realni kontrakt, kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj (komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje. Predmet ugovora je nepotrošna stvar. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na poslugu,da bi se napravio utisak(npr.kada neko izloži egzotične plodove,skupe mirise,strana pića,pa to sve vrate kada posjeta prođe). I ovde su predmet posluge nepotrošne stvari. Ako neko upotrijebi bočicu prfema ,skupog falerskog vina da bi je pokazao,onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše, već nepotrošne koje je moguće više puta tako koristiti. Posluga je najprije prijateljska usluga, bez pravane sankcije, osim eventualno tužbe zbog prevare. Kasnije je dobila zaštitu na taj način što je zaključena u obliku fiducije. Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne kontrakte, ali je pominje kada govori o tužbama,izričito kaže da je i posluga obligacioni odnos koji se zaključuje predajom stvari.Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje. Bitno obilježje posluge je besplatnost. U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to zakup, a ne posluga. Ugovor se zaključuje iu interesu poslugoprimca, ali se može desiti da i poslugodavac ima neke koristi od toga. To će biti slučaj kada neko odlazi na daleki

put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi. Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u skladu sa ugovorm, ili u skladu sa prirodom stavari. Ukoliko prekorači ove granice, čini krađu upotrbe (npr.odjaše dalje nego što je dogovoreno, ili rasnog trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje). Poslugoprimac odgovora za svaku krivicu. Jedino na odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed nečega. Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno blaže jer čini uslugu od koje po pravili nema koristi. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu, a u postklasičnom pravu još i za teški nehat, ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole sve životinje poslugoprimca,odgovaraće za štetu. Redovno troškove stvari snosi poslugopramac. Ako smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju , nije red da snosimo troškove ishrane i redovnog održavanja. Ali vanredni troškovi (opravke, liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika.

110. Ostava (depositum) - (290-292) Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar, a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari. Ovaj ugovor je besplatan i realan. Neki vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom. Davanje stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu. Zakon 12 tablica predviđa poseban delikt, kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati. Tada još uvijek ne postoji poseban realni ugovor o čuvanju, sa određenim pravima i obavezama, sa svojim tužbama, već samo delikt, neka vrsta krađe. U to vrijeme su odnosi regulisani na vanpravnom terenu. U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt, sa posebnim tužbama. Depozit se zaključuje ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli prijatelja da stavi vino u svoj podrum, žito u skladište), ako neko odlazi na put. Posebna vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i progona, kada su ljudi bježali glavom bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje,dok se ne vrate, kada prođe nevolja.Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor,njegovo bitno obilježje je besplatnost. Nije imao pravne poslijedice, bio je to neformalni i neobavezni sporazum o budućem ugovoru. Prava i obaveze nastaju tek kada deponent preda stvar. Predmet ugovora je pokretna stvar, koja nemora biti u svojini deponenta,može neko ko već čuva tuđu stvar,da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju,zato što je primoran da biježi. Depozitar nema državninu stvari. Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na zahtijev ili po isteku roka vrati. Odnosi prema stvari se određuju ugovorom,ali ako ništa nije predviđeno ,on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. Kasnije je njegova odgovornost proširena i na teški nehat. Depozitar nije obavezan na neku posebnu pažnju,jer čuvanjem čini inače uslugu iz koje nema nikakve koristi. Nije ovlašten da stvar upotrbljava ,inače rizikuje odgovornost zbog „krađe upotrebe“, ne snosi nikakve troškove,pa ni redovne za čuvanje stvari. Ako depozitar odbije da vrati stvar,ako je ošteti ili koristi, deponent ima pravo da podigne tužbu tz.actio depositi directa. Pošto se smatra da je time iznevjerio odnos prijateljstva,ostavoprimac je osuđen i na gubitak časti (infamia). Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari, u prvom redu nužne i korisne troškove. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je prirodnu a ne civilnu obligaciju.Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa posebnim režimom, to su: depositum irregulare, depostium miserabile i sequestratio.Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari. Stvar

koja je predme posla postaje svojina depozitara, on je može upotrebljavati, ali će, kad istekne rok ili na zahtjev deponenta, vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr.daje novac bankaru na čuvanje, žito vlasniku skladišta, itd.).Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za ostavku koja se zaključivala pod posebnim okolnostima. Ako je neko pritisnut nevoljom (brodolom, poplava. požar, politički progoni), ostavio stvari na čuvanje, onda se smatralo posebno teškim deliktom kada depozitar iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku. Zato je depozitar, koji odbije da vrati povjerene stavri i odriče postojanje ugovora, osuđen na dvostruki iznos. Osim toga postojao je infaman,tj. Gubio je čast. Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor, povjeri na čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča. Sličan slučaj će biti kada se povjeri stvar nekom, s tim da je da onom ko ispuni određeni uslov,što biva povodom opklade. Posebnost pravnog režima sastoji se u tome što je njen predmet mogla biti i pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao državinsku zaštitu, a to je bilo neophodno. Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost deponenta dok se spor ne okonča, ili uslov ne ispuni.

111. Fiducija i pignus - (292) U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus). Iako ova dva pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne ustanove.

Konsesualni kontrakti

112. Opšti pogled - (292-293) Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. Kod njih se ne zahtjeva nikakva forma,niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao dokazano sredstvo (foram ad probationem). Za realne ugovore kaže se da su ugovori kojima jedna starna daje drugoj itd., a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna strana obavezuje itd. Konsesualni, neformalni ugovori su veliki proboj načela slobodne volje stranaka u formalizam rimskog prava. Oni su dokaz.koliko je formalizam ovog prava iamo skučenu primjenu. To su bili ugovori koji predstavljaju najvažnije transakcije svakog pravnog sistema,a oni su: emptio-vendito (prodaja), location-conductio (najam,zakup i ugovor o djelu), societas (ortakluk), i mandatum (zastupništvo). Dodajmo ovome zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte. Osnovni razlog za nastajanje ovih ugovor je razvoj prometa. Do zaključenja konsesualnih ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o bitnim elementima, bez obzira na koji način je ta volja izražena: izričito ili prećutno,konkludentnom radnjom, pismom.

113. Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296) Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu državinu neku stvar, a kupac da će za to platiti određenu cijenu. Kupoprodaja je najvažniji ugovor obligacionog prava. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor. Staro ius civile shvatilo je prodaju više kao određenu transakciju , nego kao ugovor u današnjem smislu riječi. Zaključivane su dvije stipulacije, ili jedna stipulacija za robu, a ekspensilacija za cijenu. Postoji više pretpostavki o tome kako je neformalčana kupoprodaja dobila zaštitu. Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor,

neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju. Drugi korijen konsesualne prodaje vide u dvostrukoj stipulaciji. Smanjenjem formalizma, verbalna stipulacija se pretvara u neformalni ugovor, ali se zadržao dvostruki naziv, jer se, ranije, jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati cijenu,a drugom prodavac da preda stvar. Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala neformalana kupoprodaja između prijatelja i poznanika, ali nije bila pravom sankcionisana. Krajem republike imamo prodaju kao konsesualni ugovor ,zaštićen posebnim tužbama, kojima se zahtjeva naknada ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima. Zaključujući ugovor, često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha). Ona je služila kao znak da je ugovor zaključen, ali je tokom vremena postala i način obezbjeđenja za obe strane. Ako kupac odustane, gubi kaparu, a ako prodavac odustane mora vratiti njen dvostruki iznos. Kapara postaje kazna za ugovornu nevjernu stranku.

Bitni elementi ugovora - bitni elementi prodaje su predmet i cijena.Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Rimski pravnici smatraju da se i bestjelesne stvari mogu prodati, a danas je to sporno. Predmet može biti nepokretna ili pokretna stvar. Može se pradati,što se često dešava, stvar koja ne postoji u trenutku zaključivanja ugovora. U tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive ili ulov ribe). Za takve ugovore koji nose rizik kaže se da su aleatorni. Kupvina stvari kojima se nadamo postoji kada se odredi cijena po jedinici (komadu,mjerici) za neku stvar koja će tek nastati. U pogledu cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu,istinita,određena i u nekim slučajevima pravična. Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače će se smatrati da je zaključena trampa. Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. Kada se kaže da cijena treba da bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena,da nije riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza koje se možda krije poklon. Cijena mora da bude i određena.Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima zanimljiv razvoj. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je nagonila državu na intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja. Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. Ona je poslijedica nastojanja da se spriječi osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Pravilo iz ove Dioklecijanove odluke u srednjem vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako pretplati stvar). Tako je nastao institut laesio enormis (prekomjerno oštećenje ili oštećenje preko polovine).

Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor, a uz to još i kauzalan. Tek kada neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od druge stranke. Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu, onako kako je ugovoreno: odmah ili kasnije,odjednom ili u nekoliko rata. U koliko individualno određena stvar propadne bez krivice prodavca prije nego što je ovaj preda, rizik je na kupcu. To pravilo je dosta čudno i odudara od opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što prije preuzme stvar). Obaveza prodavca je da preda stvar. Iz nekih razliga on nije morao da prenese svojinu već samo da obezbjedi mirnu državinu. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare,već praestare. Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste rzultate kao da je prenosio svojinu.

Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke

nedostatke. Pod pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo, službenost) ili, što je još gore, na slučaj da stvar nije njegova tačka. Ako neko proda tuđu stvar, pa pravi vlasnik podigne rei vindication i oduzme kupcu, kaže se da je stvar evincirana, da postoji evikcija. Ukoliko se pojavi treće ilice i uznemirava kupca svojinskom ili drugom tužbom, prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od evikcije). Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje, a ovaj će ili preuzeti spor na sebe ili će mu pomagati u parnici. Ukoliko stvar bude oduzeta, kupac može posebnom tužbom tražiti povraćaj dvostruke cijene.

Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena, bila regulisana na uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva. Još u vrijeme Zakona 12 tablica mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu kolika je predviđena ugovorom. Dosta često je korištena stiulacija kojom je prodavac garantovao neka svojstva prodate stvari. Kurulski edili su uveli pravilo na prijacama robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje pločicu sa nabrojanim manama. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za fizičke nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari. Zatim, da su nevidljivi, osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke. Ako se otkrije nedostatak kupac može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone, ukoliko je to moguće. Osim toga kupac može da zahtjeva smanjenje cijene, srazmjerno smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. I na kraju može tražiti raskid ugovora i povraćaj cijene posebnom tužbom. Danas se nedostaci zbog kojih je moguć raskid ugovora zovu redhibitorne mane.

Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava, ima različite oblike. Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se modifikovalo osnovno dejstvo ugovora. Tako je neformalni sporazum o nesviđanju kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. Ta kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje ugovora pretjerano oprezni i kolebljivi kupci. Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine ugovor ako u određenom roku nađe povoljnijeg kupca. Ovo je bio način da se privoli na prodaju kolebljiv prodavac. Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac ako ikada želi da proda stvar najprije njemu ponudi.

114. Locatio – conductio (zakup ili najam) - (296-299) Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri, danas veoma različita ugovora: ugovor o zakupu stvari, o najmu radne snage i o djelu. Možda je razlog bio u tome što je na čovjeka koji prodaje svoju radnu snagu gledano kao na neku vrstu roba. Dosta rano se javi zakup stvari, naročito zemlje, ali su i razni oblici iznajmljivanja radne snage postojali još u vrijeme rane republike. Do klasičnog perioda nose isti naziv. Locatio – conductio, a tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei (ugovor o zakupu stvari), Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu). Sva tri su ugovora bonae fidei, zaštićeni sa actio locati i actio conducti.

Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar, a druga (zakupac) da za to plati određenu naknadu. Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što

jedna stranka predaje stvar (locare-smjestiti, dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je koristila (sonducare). U Rimu se rano javio zakup zemljišta za obrađivanje, koji koriste ne samo siromasi, već nobili. Bilo je ljudi koji su iznajmljivali čitave zgrade u zakup, da bi izdvali stanove u podzakup. Zakupljivane su i lađe, alati i stoka za obradu zemlje. U dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone.

Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno korištenje. Stvar mora biti nepotrošna. On odgovara ako zbog pravnih nedostataka zakupac ne može upotrebljavati stvar.

Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. Zakupnina je morala biti ozbiljna, određena i novčana. Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad, prema klasičnom pravu to bi prije bio bezimeni kontrakt, ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne zakupnine. Ako nije ugovoren rok i jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada žele, pod uslovom da nenasu neku štetu. Ukoliko protekne rok od 5 godina na koji je zaključen ugovor, i obe stranke ništa ne preduzimaju, smatra se da je izvršeno prećutno produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. Ako zakupac ne plaća zakupninu, naročito za zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u stan. Otkaz bez najave, pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za zakupce, odnosno sirotinju. Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju dugoročni i dobijaju zaštitu. Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze u stvarno pravo.

Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o najmu radne snage potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje svoju radnu snagu, a drugo (conductor) da će za to platiti naknadu (merces). Predmet ugovora su operaje (rad), otuda i njegov naziv. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage. Sirotinja koja nije mogla da bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu. Bitni elementi ugovora su rad, tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. Obično se ugovarao iznos dana koje lokator duguje, a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno'', ili za svaku vremensku jedinicu (dnevno, mjesečno). Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''. Ukoliko se iz nekoliko razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj izvršio svoju obavezu stavljanjem na raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu. Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja. Građani koji iole drže do sebe zaključivali su, ne ugovor o najmu, već mandat, koji je u načelu besplatan.

Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni kontrakt kojim se konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao, a ovaj da će mu za to platiti ugovorenu naknadu. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje određenog posla, ne samo rad, već rezultat rada, da sagradi kuću, sašije tuniku, i dr. Postoji i zanimljiva terminološka razlika, tamo se onaj koji radi zove lokator (jer locira svoju radnu snagu), a ovde je lokator onaj koji naručuje posao, a konduktor onaj koji radi. Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu radne snage. Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama, čak može koristiti rad svojih robova za poslove niže vrste. Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. Odgovarao je ne samo kao bonus pater familias, već i za nestručnost (inperitia), a ako je dio posla prepustio drugima, onda i za pogrešan izbor. Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe more, što je bio čest slučaj u vrijeme procvata trgovine, podlijegao je posebnim pravilima. Ako je zbog neke nevolje (bura, napad pirata), kapetan broda bude prinuđen da

dio tereta baci, kako bi spasio brod i ostali teret, vrijednost žrtvovane robe snosili su vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta, srazmjerno vrijednosti broda, odnosno tovara koji je spašen. To je načelo opšte havarije. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu (zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima).

115. Societas (ortakluk) - (299-301) Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja zajedničke imovinske dobiti. Uobičajni naziv je ortakluk. Zakon o obligacionim odnosima ipotrebljava termin: privredno udruživanje građana. Ortkluk nije svako udruženje. Bitno obilježje ortakluka je namjera da se ostvari dobit. Najstariji oblik rimske porodice nije ortakluk, iako ga Gaj tako posmatra, jer su u njegovo vrijeme postojali samo degenerisani ostaci porodične zadruge. Konzorcium je zajednica života i rada,a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja neke koristi. Ortakluk je rana pojava pravne istorije. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj, gdje se zove „koinonia“. Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade, a sredstva pojedinaca nisu dovoljna,oni su se udruživali da bi ostvarili i podjelili dobit(zelenašima,bankarima,zakupcima poreza i javnih radova,trgovcima na veliko,zantlijama, prodavcima). Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu. Špekulanti su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i javnih radova (publikanti). Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način zgrtanja bogatstva u Rimu. Kako je državni aparat bio mali, nedovoljan za sakupljanje poreza ili organizovanje javnih radova (izgradnja puteva,javnih građevina,itd.),grupa imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati procijenjenu vrijednost poreza jedne provincije,oblasti ili grada,a zatim bi za svoj džep, što znači veoma revnosno, utjerivali porez od obveznika. Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu, pa bi svojim robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao. Razlika između ugovorene cijene i stvarnih troškovo predstavljala je dobit, koju su djelili na osnovu ugovra.

Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se udruže da otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju. Moguć je i ortakluk čiji je cilj trajno obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje,pružanje bankarskih usluga) postoji ortakluk u kome se ortaci obavezuju da će zajednički obavljati sve svoje poslove.

Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog. To može biti novac, neke druge stvari (prostorije,alati,materijal) ili rad. Danšnji ulog je ptent ili licenca.

Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica. Ako postoji više ortaka, ne zanači da su odnosi unutar ortakluka multilteralni. Ovaj ugovor dovodi do tijese saradnje između ortaka. Grci su ortake nazivali ortaci kao braća.što je preuzelo i rimsko pravo. Zato što se4 zasniva na posebnom povjerenju. Smrću ili gibitkom statusa jednog člana gasio se ortakluk. U koliko ostli prihvate naslijednika kao ortaka,smatra se da je zaključen nov ugovor.

Dobit – se dijeli prema ugovoru. U koliko nije ništa ugovoreno,onda je moguće primjeniti načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove. Rimsko pravo je primjenljivalo ovo drugo pravilo,jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti procenata učešća. Ugovorom se ne može isključiti neki ortak iz dobiti,jer bi to bio „lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve životinje udruže da zajedno love, pa je svu lovinu uzeo lav). Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka. Ortkluk prestaje istekom

roka,završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka, kao i jednostranim otkazom. Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme, tj. Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku. Tužba se zvala actio pro socio. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi, pored imovinske izricana je i moralna osuda,jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja. Postupak je imao i nekeprednosti za osuđenog. U izvršenju presude nije se moglo ići do kraja,osuđenom se morao ostaviti jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i ta privilegija se zvala beneficium competentiae (da plati koliko može).

116. Mandatum (ugovor o zastupništvu) - (301-302) Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar,zastupnik), obavezuje da će u svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno obaviti neki pravni ili faktički posao. Razlika između ovog ugovora u rimskom i današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ račun,a rimski u svoje ime ali za tuđ račun. Ta je razlika poslijedica ličnog karaktera obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar, on je stranka u tom poslu, zato se kaže u svoje ime,ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca „radi za tuđi račun“). Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na pravne poslove, a rimsko još i na fizičke,materijalne akte. Do ovoga je došlo zbog prezira koji su rimljani osjećali prema najmu radne snage,pa su sve finije poslove svrstali u mandat, što je u suštini protivno njegovoj prirodi. Istorija mandata u rimskom pravu je duga i bogata. Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje. Zbog formalizma i uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam,a slab promet nije time bio ugrožen, kasnije su mijenjali svoj stav. Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje putem roba ili sina, jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt, kao neka vrsta produžene ruke porodičnog stariješine. Takav je bio slučaj sa zajmom, gdje je omogućeno široko uključenje ukućana u porodične poslove. To je bio nagovještaj budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“. Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima, gdje se javljaju kognitor i prokurator. Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u sporu, i to u prisustvu protivne strane. Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije ovlaštenje da štiti nečije interese,u prvom redu na sudu.

Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da obavi posao. Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za njega), može biti i u interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički koristiti), a može biti i u interesu nekog trećeg (da daje časove njegovom sinu, da opravi tuđu kuću). Neće postojati mandat ako je posao isključivo u interseu mandatara, osim ako to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“. Ako je posao koji se nalaže samo u interesu zastupnika, smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi,kako bi u Rimu prodao i zaradio). U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je dobio od mandatara. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu,jer nije imao koristi od posla. Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i mandatara,počela se pooštravati i odgovornost mandatara, tako da je na kraju proširena na levis in abstracto.

Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora. Ugvaranja naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla. Dosta rano je uveden da se advokatima i drugim licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast).

Neko vrijeme je zakonom zabranjeno advokatima da uzimaju honorare. Dioklecijan je svojim ediktom predvidio i tarife za advokate,ljekare i druge koji su putem mandata ugovorili svoje usluge. Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz mandata već posebnom tužbom. Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu. Smatralo se da finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar,a grublji su predmet ugovora o dijelu,kod koga se plaća merses. Iako je mandat u načelu besplatan , zastupnik će imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu, troškove puta) i to putem action mandate contario. Osuda po action mandati directa povlačila je infamiju za osuđenog, jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja.

117. Bezimeni kontrakti - (302-304) Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju, ni u zajam, niti u bilo koji postojeći „imenovani“ ugovor. Takvi poslovi se nazivaju bezimeni, neimenovani ugovori. Ovdje bi spadao dogovor po kome će jedno lice davati časove stranog jezika, a ovo će mu održavati vrt, ili sporazum prevozioca da stolaru preveze neku robu, a on da mu napravi deo namještaja. Dug je bio put kojim su bezimeni kontrakti ušli u krug zaštićenih ugovora. Od kada su nastale ove institucije, počela se upotrbljavati tužba zbog prevare ili za neosnovano obogaćenje. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja jedna stranka izvršila svoju obavezu, a druga odbija da ispuni svoje obećanje. Tada je onaj koji je ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare. Ovi ugovori nisu imali karakter kontrakta koji obavezuje.iz razloga što nije postojao način da se natjera druga strana da izvrši svoju činidbu. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju obavezu ne izvrši. Činjenica koja je navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju obavezu. Kasnije je stvorena još jedna mogućnost, da ugovorna vijerna strana,kada ispuni svoju činidbu,dik druga još nije izvršila svoju, traži raskid ugovora i povraćaj onog što je dala. Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje: smatralo se da se stranka pokajala). Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte, jer i kod ovih sam sporazum ne obavezuje, potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu. Zato ih neki nazivaju ''neimenovani realni kontrakt'', za razliku od ''imenovanih''. U imenovanim realnim ugovorima postoji tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. Prestacija onog koji je primio stvar sastoji se u tome što istu stvar (posluga, ostava, zaloga) ili istu količinu iste vrste stvari (zajam, neredovni depozit) treba da vrati. Iz bezimenih ugovora nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze, osim što jedna drugoj služe kao osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju, stiče osnov da zahtjeva od druge ispunjenje njene obaveze. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene kontrakte u četiri grupe. Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des (dajem ti svojinu ili neko drugo stvarno pravo da bi i ti meni dao, zatim do ut facias (dajem ti da bi mi nešto učinio), facio ut des (činim ti da bi mi dao), i facio ut facias (činim da bi ti meni nešto učinio). Najvažniji bezimeni kontrakti su: permutation (trampa, razmjena) aestimatum i precarium.

Permutatio (trampa, razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu neku stvar, a druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar. Ovaj ugovor se nije razlikovao od prodaje. Ali postoje razlike: kupoprodaja je konsensualna, a trampa realna, prodajom se ne prenosi svojina, a trampom se prenosi, i trampa, za razliku od prodaje može biti raskinuta ''zbog pokajanja''.

Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na malo, kojim trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda, s tim da se neprodato vrati, a za svaki prodati komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. Trgovci na malo su izbjegavali da kupuju veće količine robe od prizvođača ili trgovca na veliko, jer nisu znali da li će moći sve da prodaju. Ovim ugovorom je uklanjan taj rizik.

Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio ut facias, kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom, tako da je u svako doba može uzeti natrag, a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr. da mu radi na imanju određeni broj dana). To je stara ustanova, često korištena u odnosima patrona i klijenata, a puni zamah dobila u vrijeme feudalizacije carstva. Ovaj ugovor ima sličnost sa poslugom. Razlika je u tome što se posluga ugovara na određeni rok i poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar.

118. Pacta (304-305) Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. Takvi suporazumi mogu biti zaštićeni (pacta vestita) i bez zaštite (pacta nuda). Pactum potiče od pax (mir). Riječ pakt znači neko rješavanje sukoba, nagodbi. U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica, ako neko osakati drugog, pa se ne nagode neka se primjeni talion. U starom pravu ugovor se jasno razlikuje od pakta. Prvi je formalan, a drugi neformalan, onaj je zaštićen, a ovaj nezaštićen. Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost sporazum ne stvara obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. Tokom vremena su neformalni sporazumi dobili zaštitu. Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i koji mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi. Ako su ispunjeni uslovi oni daju pravo na prigovor. Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju, ali daje pravo na prigovor. Prodorom konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu, to su pretorski paktovi. U vrijeme carstva i imperator svojim zakonima počinje štiti neke neformalne ugovore, koji su ranije zaključivani u određenoj formi. To su zakonski ili imperatorski paktovi. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih sporazuma i zaštićene koji se približavaju kontraktima. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i pakta. Razlika se zadržala nešto zbog tradicije, a nešto zbog toga što su na različit način zaštićeni. Kontrakti imaju svoje posebne tužbe, što nije slučaj sa paktovima. Postoje tri vrste zaštićenih neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta), pretorski (pacta praetoria) i zakonski ili imperatorski (pacta legitima).

119. Dodatni neformalni sporazum – (305) Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo ugovora. Takav sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma, o plaćanju cijene u nekoliko rata kod kupoprodaje, o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. Ove paktove srednjovjekovni pravnici su nazivali dodatnim. Da li će važiti dodatni sporazum zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor, da li otežava položaj dužnika ili ga olakšava, da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili poslije izvjesnog vremena, naknadno. Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio zaštitu putem prigovora. Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika, dobili su zaštitu tek krajem klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in continenti.

120. Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306) U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu neformalnim sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa zakonima i senatskim odlukama. 1. Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu, s jedne strane, i neki građanin s druge strane, kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. Time stranke spor povjeravaju nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. Prethodno parničari međusobno zaključuju pakt o tome da će na ovaj način riješiti spor. Taj njihov sporazum se zove kompromis, i on je tek u vrijeme carstva dobio zaštitu, postavši jedan od zakonskih paktova. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu arbitra, pretor je mogao natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom. 2. Receptum nautarum, cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik broda, krčme ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene. Ako roba ili konji pretrpe štetu ili nestanu, odgovaraju ova lica, čak i kada nije dokazana njihova krivica. Jedino ne odgovaraju za štetu nastalu višom silom. Putnik kome su stvari nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv gostioničara, vlasnika štale ili broda.3. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu nekog postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. To može biti ugovor kojim bankar obećava da će isplatiti određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. A može se odnositi i na dugovanje klijenta iz ugovora, koji još nije zaključen. Time se pojačava kredit ovog lica, jer će njegov povjerilac, kao neku vrstu garanta imati samog bankara. Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da isplati) ne može zahtjevati tužbom isplatu. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu, i to jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia.4. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku isplatiti svoj ili tuđi dug. Suština posla naročito u prvo vrijeme, bilo je određivanje roka, jer stare transakcije ostavljaju po strani rok (stipulacija, neksum, ekspensilacija) za to bi možda, bilo ispravnije ovaj pakt nazvati ustanovljenje roka. Kasnije je dobio i druge namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg duga. 5. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se stranke dogovaraju da će spor riješiti zakletvom. Upotrebljavao se kada je sporna svojina na stvari ili dug. Povjerilac ili vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje, ili da je stvar njegova.

121. Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308) Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. Za ove slučajeve se smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala actio ex lege (koja se podiže na osnovu zakona), a samim tim sporazumi se zovu pacta legitima (neformalni sporazumi zasnovani na zakonu). Postoje tri ovakva pakta: kompromis, sporazum o mirazu i poklon.

Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi pred pretora, već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će kasnije zaključiti receptum arbitri. Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u obliku stipulacije.

Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta, nije obavezivalo. Tek je u petom vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza

daje pravo na tužbu. Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. Poklon je ugovor kojim jedna

strana obeća da će dati drugoj neku stvar ili sumu novca. U širem smislu spadaju u poklon i drugi dobročini akti kao što su isplata ili oproštaj nečijeg duga, ustupanje tužbine itd. Poklon se rađa jednostranim obligacionim odnosom, u kome postoji obaveza samo na strani darodavca. Kod mnogih naroda poklon je igrao veliku ulogu. Prema nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor obligacija. To su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. Oni služe razmjeni ali i sticanju ugleda. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone. To je najprije Cincijev zakon iz 2004. godine stare ere. Cincijev zakon je zabranio poklone advokatima. Drugim licima je dozvolio samo poklone do određene vrijednosti, jedino je ženi i članovima porodice dozvoljeno da primaju i veće poklone. Isti smisao je imao i Kalpurnijev zakon, zabranio je davanje poklona magistrima uz neke druge mjere kojima se pokušalo sprečavanje korupcije. U klasičnom pravu uvedeno je pravilo da poklon između bračnih drugova nije dozvoljen. To su nametnuli učeni pravnici, vjerovatno ljudi u godinama koji su imali mlađe žene. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je tek u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500 zlatnika obavezuje. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna, ne samo pismena forma, nego je takav ugovor morao biti registrovan.

Kvazikontrakti

122. Pojam (308-309) Približno se prevodi kao nalik, nepravi, tobožnji, dakle: nepravi, tobožnji ugovor. Rimski pravnici nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. Gaj i dr. Pravnici kažu da „kao iz ugovora, tobož iz ugovora“ nastaje obligacija. Tokom srednjeg vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je pojam tobožnji ugovor. Ako neko isplati sumu novca koju ne duguje, klasični pravnici su smatrali da time nestaje obligacija koja spada u kontrakte, to realne, jer se obaveza rađa iz predaje stvari. Od kada je Pedije došao do saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja, isplata nedugovanog se nije mogla ubrojiti u kontrakte, jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. Za isplatu nedugovanog kažu da je „nepravi“ zajam, neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa mandatom,slučajnu smješu stvari sa ortaklukom. U kvazikontrakte spada pet obligacionih odnosa: pravno neosnovano obogaćenje, neovlašteno obavljanje tuđih poslova, slučajna imovinska zajednica, tutorstvo i legati koji stvaraju obligacije.

123. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311)

Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava. Osnovni razlog za uvođenje ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da preraste prvobitni formalizam i apstraktnost. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost pokretanja spora u nekim slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem, a nisu bili

pokriveni postojećim sistemom tužbi, koje se temelje na svojini, na formalističkom kontraktu i na ograničenom broju delikta.Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog civilnog prava. To je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. Ako su zadovoljni zahtjevi forme, mancipacije i ''ustupanje na sudu'' prenose svojinu, bez obzira da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr. nesuđeni tast budućem zetu da miraz, a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu se djevojka ne sviđa i neće da se oženi). Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo odgovornost za ovaj delikt, mogao je zet da odgovara. Ali to nije uvijek slučaj, kod tradicije se zahtjeva iusa causa, al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta. Prenos svojine će biti definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. Tako će neko ostati bez stvari koja je prešla u tuđu imovinu i ne može podići svojinsku tužbu. Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio. U načelu se ne može podići svojinska tužba za sumu novca, osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili kesi, koja će biti donijeta na raspravu. Novac i druge po rodu određene stvari se uglavnom zahtjevaju tužbama in personam, a ne putem actio in rem.Postoji još jedan razlog. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova, ali takvu kauzu javni poredak ne priznaje. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo na osnovu nemoralnog, ''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa). Da bi popunili ovu prazninu, dva zakona, Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog rata) i Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije. Prvobitno njegov domen primjene bio je dosta ograničen.Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu, ali je taj prelazak neopravdan, bez valjanog osnova. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik. Ako je još uvijek stvar njegova, nema bogaćenja. Zato se kaže: ko može da vindicira, ne može da kondicira i obrnuto.Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. Neki su zaključivali da je koren ideje neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je isplatio (u zabludi, misleći da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na zajam, da postoji kvazi-zajam (quasi ex mutuo).2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj imovini, pa je to pravilo primljeno na mutui datio.

Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog, davanje stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu.

1. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca ili drugu stvar, misleći da je dužan, a dug ne postoji.

2. Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati nedugovanog. Neispunjen osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu, a druga odbije da ispuni ono što je obećala.

3. Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam) daje pravo na povraćaj isplaćenog, iako osnov postoji, jer sa tim osnovnom nije nešto u redu zato što se protivi moralu. Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je primio, a ne onog koji je dao. Ima poslova koji su obostrano nemoralni, kao što je sporazum sa prostitutkom. U tom slučaju niko nema pravo na povraćaj.

124. Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312)

Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili faktički akt iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. Odsutnom susjedu neko popravi krov da ne bi zgradi propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). Ako susjed odobri posao, dok on još traje, neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter mandata. To se naziva naknadno odobrenje. Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii) i lica koje to radi (negotiorum gestor). Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim poslovima, a u Justinijanovom praavu još i više. On ima pravo na nužne i korisne troškove, ali ne i na luksuzne. Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi malter (korisni) i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi). Ove poslednje, vlasnik nije dužan da nadoknadi. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito zabranio obavljanje poslova. Od ovog pravila postoji izuzetak, koji je razumljiv, ako je i pored zabrane neko organizovao sahranu člana porodice odsutnog, imaće pravo da zahtjeva troškove sahrane.

125. Ostali slučajevi (312) Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika.

Takav je slučaj među sanasljednicima, između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari koja još nije podjeljena. Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na ortakluk. Oni imaju pravo da zajednički koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u susvojini, i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele. Postojale su tri tužbe koje su služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu susvojine), actio familiae erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa).

Tutorstvo – kada prestane, rađa međusobna prava i obaveze između tutora i štićenika. Ovaj odnos ne spada u ugovore. On je kvazi kontrakt. Obaveze tutora su da vrati imovinu, da podnese račun i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom krivicom. Pupila je dužan da nadoknadi moguće troškove koje je tutor imao oko imovine, da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti tutora.

Legati - stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije došlo voljom stranaka, te se svrstava u kvazikontrakte.

Delikti

126. Pojam i vrste delikata - (312-313) Delikt znači: nedozvoljena, protivpravna radnja. Učinilac delikta zove se delikvent. Delikt je nedozvoljen akt, prekršaj pravne norme. Delikti mogu biti javni i privatni. Javni su oni kod kojih je ugrožen javni interes, iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno lice. Oni imaju element društvene opasnosti i izazivaju javne represije. Zovu se i krivična djela. Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju krivično djelo, npr. ubijstva. Teške tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog prava, ali kasnije prelaze u krivična djela. Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost. Tužbu za njih ne pokreće državni organ, već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije, do imovinske odgovornosti. Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo,

izdaja, preoravanje međa, podizanje ruke na porodičnog starješinu, bacanje čini na usjeve. Kasnije se tome pridržuje i povreda dostojanstva rimskog prava. Reagovanje na delikte prošlo je dug put, preko krvne osvete, preko taliona ''oko za oko, zub za zub'', do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji treba platiti za određeni delikt. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor obligacije. Neke delikte predvidjelo je civilno, a neke pretorsko pravo. U delikte ius civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija: damnum iniuria datum i rapina. U pretorske delikte spadaju: metus, dolus malus i fraus creditorum.

127. Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314) Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze. Te razlike proističu iz ideje osvete, koje kod ugovorne odgovornosti nema. Evo nekih:

1. Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. Dok se za ugovore traži pravna i poslovna sposobnost, deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku ličnost, uključujući i robove. Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i duševno bolesna lica.

2. Smrću se ugovorne obaveze ne gase, osim onih koje su intuitu personae. Nasuprot tome, deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim, a nepravična je prema članovima njgove porodice.

3. Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. Capitis deminutio po pravilu gasi kontraktnu obavezu, koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac), a deliktna obaveza ostaje. Osveta je moguća, jer postoji fizička ličnost delinkventa.

4. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili solidarno, ali u svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. Nasuprot tome, ako postoji više učinilaca delikta, sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od njih mora da plati dugovani iznos. Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. One se moraju ostvariti u roku od godinu dana. Poslije toga penalna tužba se pretvara u reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija jednostruku vrijednost stvari.

Delikti ius civile-a 128. Iniuria – (314-315)

Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih, jedan je usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). Iniuria u širem smislu obuhvata tri oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu, prelom kosti i osakaćenje. Inijurija je nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom ili štapom, guranje, lišenje slobode. Kazna je bila 25 asa. Prelom kostiju je kažnjavan sa 300 asa, ako je povrijeđeni slobodan, a sa 150 ako je rob. Osakaćenje (bukvalno: istrgut, isščupan ud), je trajno osakaćenje.Ovde Zakon 12 tablica predviđa mogućnost dobrovoljne kompozicije, ali, ako se ne nagode, dozvoljava talion. Od sredine perioda republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene. Teške tjelesne povrede su postale krivična djela, a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte protiv gospodara. U klasičnom pravu delikt mijenja svoju suštinu. Umjesto napada na tjelesni, postoji napad na moralni integritet, blizak današnjoj uvredi ili kleveti. Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja (učinilac je dobijao usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator, što znači klevetnik). Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu, tako da je kažnjavano ne samo svako

dobacivanje, već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez pratioca, koji je obično bio neki dječak – rob).

129. Krađa (furtum) – (315-316) Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika. Najprije – krađa je šire shvatana, tako da obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. Zatim – postojalo je više oblika krađe koji su različito kažnjavani. I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano. Jedino je strogo kažnjavan rob u krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. Ostali su plaćali dvostruku vrijednost stvari. Najteži oblik krađe je noćna krađa sa upotrebom oružja. Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom sazove susjede. Drugi uslov, koji se podrazumjeva, je da lopov njega ne ubije. Ako je lpov uhvaćen na djelu (ne noću i bez oružja), dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo, a rob je batinan i bacan sa Tarpejske stijene. Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može dogoditi i što je moglo da ugrozi robovlasnike. Lopov koji nije uhvaćen na djelu osuđivan je na dvostruki iznos vrijednosti. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego prema zelenašima, jer su lopove osuđivali in duplu (dvostruka vrijednost), a druge na četvorostruki iznos. Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja, tako su spartanci vaspitavali djecu da su ona, kao neku vrstru priprema za ratovanje, krala voće, ali su ih žestoko batinali ako budu uhvaćeni na djelu. Ako je neko sumnjao na drugog da ga je pokrao, mogao je primjeniti poseban način pretraživanja ''pomoću činije i konca''. Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na osnovu činije i konca, osuđivan je da plati trostruko. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko pretraživanja i to bez odjela. Zato je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla vrijednost). Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. Vrsta krađe je ''krađa upotrebe''. Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. kad neko duže jaše konja nego što je ugovoreno). Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku, trostruku, četvorostruku vrijednost stvari), već i osnov za krivično gonjenje.

130. Damnum iniuria datum – (316-318) Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta, ali bez namjere da se neposredno ostvari korist. Zakon 12 tablica, kao i drugi primitivni zakonodavci, ne poznaje opšti pojam naknade štete. U trećem v.s.e. donijet je Akvilijev zakon, koji ima epohalni značaj za pravnu istoriju. Prvi put je na manje – više uopšten način postavljeno načelo naknade štete. Primitivni mentalitet više teži za osvetom nego za obeštećenjem. Ako dođe do prekršaja pravne norme, staro pravo uglavnom gleda kako da kazni krivca, a malo vodi računa o žrtvi. A i ljudi se radije svete, nego što primaju naknadu. Kasnije, kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći druga, postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade. Akvilijev zakon upravo je svjedočanstvo o tome kako su Rimljani relativno rano, prije drugih naroda, došli do tog otkrića. Zakon ima tri poglavlja. U prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili črtvoronožnu životinju koja živi u stadu, biti dužan da naknadi najveću vrijednost koju su stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. To znači, ako je izgubio oko prije nekoliko mjeseci, biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i čitav. U drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug, čime

šteti ostale sapovjerioce. Dužan je im naknadi štetu. Treće poglavlje reguliše odgovornost za ostale vrste štete, koje nisu predviđene prvom glavom. Za njih je predviđena naknada u visini najveće vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset dana. Indirektne poslijedice i one koje su nanijete nečinjenjem nisu kažnjive. Naravno da se zhtjeva i krivica, ali je bio dovoljan i najmanji nehat. Tokom klasičnog perioda neka od ovih pravila su ublažena, tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne poslijedice (npr. Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne), kao i na štete koje su izazvane nečinjenjem. Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni karakter. Iako traži vrijenjdnost stvari, penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se ne zahtijeva prosta vrijednost, već najveća vrijednost u određenom periodu. Na lex Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima izgrađena je savremena teorija naknade štete. Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska.

131. Rapina (grabiti,oteti) –(318) Rapina je razbojništvo, otimanje stvari. Od ove rječi potiče engleska rječ rape, što znači silovanje. Rapina rimskog prava je teži, kvalifikovani oblik krađe. Lopov do stvari obično dolazi potajno, iako to nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne), a razbojnik otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“. Prije nego što se izdvojio u poseban delikt, ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na djelu. I kasnije, oštećeni je mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi bonorum raptorum (tužbu zbog otetih stvari), koja je glasila na četvorostruki iznos. Pored toga,vlasnik je imao pravo na povrat stvari. Tako je actio vi boorum raptorum postala mješovita, obuhvatala je i vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. Ako je bilo više razbojnika, svaki je bio dužan da plati ovaj iznos (kumulativna odgovornost).

Pretorski delikt

132. Opšti pogled – (318-319) U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija, čiji su instrumenti javno mnjenje i cenzorske bilješke, bili su dovoljni da spriječe prevare, i ,ako do njih dođe, da kazne krivca. Širenjem države, i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo nije bilo dovoljno. Zato pretori svojim ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla do koga je došlo prevarom ili prinudom, dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju delikventa. Tako nastaju tri delikata: metus (prinuda), dolus malus (prevara) i fraus creditorum (izigravanje povjerilaca). Postoje i neki drugi, manje važni delikti koje je pretor sankcionisao: skrnavljenjem groba, navođenje na zlo tuđeg roba.

133. Metus (prinuda) - (319) Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji ne bi zaključio da prinude nije bilo. Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča,

vezivanje, paljevina usjeva) ili u prijetnji primjenom zla, u „stavljanju u izgled“ nanošenje zla oštećenom, njegovoj imovini ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću, ubićemo ti djete). Delikt je dobio zaštitu krajem perioda republike kada su se naročito umnožila razbojništva i otimačine. Da bi delikt postojao, potrebno je da je prijetnja ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. Govorilo se da pretor ne štiti kukavice (npr.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka, da ga je napao,nenaoružan, prinudio na zaključenje nepovoljnog ugovora). Ako bude tužen da izvši ugovor zaključen zaključen pod prijetnjom, oštećeni je mogao istaći prigovor prinude, koji je trajno odbijao zahtjev tužioca. U koliko je ugovor ne samo zaključen, već i izvršnjn zbog prinude, mogla se podići actio quod metus causa koja je glasila na četvorostruk iznos štete. Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. Najčešće se koristi kada je proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego postupak po tužbi zbog prinude.

134. Dolus malus (prevara) –(319-320) Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu i oštećen. Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu, već i ako se samo iskoristi zabrluda u kojoj se oštećeni već nalazi. Prevara postoji i kada zablude nema, ali je stranka pokušala da dođe do koristi na način koji nije u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti (bona fides). Pravnik Pavle kaže da postoji prevara ako neko traži ono što treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. Pojam prevare se pojavio uporedo sa bona fides, kao njegova suprotnost. Krajem republike pretog Faj Akvilije Gal je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete. Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do koga je došlo putem prevare. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je prevarno zaključen. Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje, u kom slučaju optuženi nije postajao infaman.

135. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320- 321)

Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini, javio se rizik za povjerioce. Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili prodaje budzašto svoje stvari, ne naplaćuje dugove. Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se dužnik ne drži redosljeda, nego isplaćuje svoje dugove preko reda. Obično se radi o dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. Upravo se ovde javila prva sancija. Ako dužnik isplati jednog povjerioca, oni koji imaju pravo prvenstva mogu podići interdikt (interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati ono što je primio. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan, da mu je imovinska pasiva veća od aktive. Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca. Nešto je širi domašaj bio povratak na ranije stanje (restitution in integrum), koji je dozvoljen početkom klasičnog perioda. Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo svih postupaka dužnika koji idu na štetu njegovih povjerilaca. Uslovi za njeno podizanje su: šteta (povećana insolventnost), svijest o instolventnosti na strani dužnika i saznanje da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili nešto iz njegove imovine.

Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca, teretnim (prodaja) ili dobročinim poslom (poklonom, opraštanjem duga).

Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan, njegova nesavjesnost u odnosu na povjerioce. Ovo se pretpostavlja, što je i shvatljivo: obično

čovjek zna kada je prezadužen, a dokazivanje da je znao nije ni malo lako.Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo

raspolaganje. Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti povjeriocima. Taj uslov se ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika. Ako je posao dobročin (lukrativan), kao što su poklon ili oproštaj duga, onda treće lice može biti savjesno, ipak će morati da vrati ono što je primilo. Ovde pravo treba da izabere ko će snositi krajnje posledice, povjerilac ili treće lice. Jedno izbjegava štetu, a drugo propušta da se obogati. Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome prijedi šteta (damnum), a ne onog koji propušta korist (lucrum).

Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika, ali je u tom slučaju njena djelotvornost ograničena. Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje rasipljnje imovine. Mnogo je fikasnija tužba protiv trećih lica, jer im nalaže da vrate u imovinsku masu dužnika ono što su primili.

Fraus creditorum – je delikt koji, više nego ostali, ima imovinski karakter, pa je dozvoljeno da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana, kao što je dozvoljeno tužiti i naslednike insolventnog dužnika. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje dužnikovih radnji van stečaja''), a tužbe se i danas zove paulijanska.

136. Kvazidelikti (321-323) Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti, pravi delikti i kvazidelikti.

Obligacije nastaju quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima:- kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit)- kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de

effusis vel deiectis)- šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel

suspendis)- šteta na stvarima koje su povjerene brodarima, krčmarima ili vlasnicima

štala (actio in factum adversus nautas, caupones, stabularios).1. Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). To se dešava kada

sudija ne donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. Ako sudija suviše odugovlači sa presudom, može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo pokrene spor, jer se parnica mora okončati do kraja mandata pretora. Još od Zakona 12 tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži naknadu štete. Tužba iz ovog delikta, kao što smo vidjeli, u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu.

2. Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili sa broda prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika. Tužba se zvala actio de effusis vel deiectis (za prosute i izbačene stvari).

3. Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari. Kada neko na zid ili prozor objesi, pstavi nešto, ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog, on će odgovarati ukoliko prijeti opasnost po prolaznike. Ne samo saksije cvijeća, već i oštećen malter, neučvršćena cigla ili kamen na zidu. I ovde nema pravog delikta, jer se ne traži da je šteta zaista nastupila, dovoljna je potencijalna opasnost.

4. Šteta na stvarima povjerenim krčmarima, vlasnicima štala i brodarima predstavlja četvrti kvazidelikt. Ako konj, prtljag putnika nestanu ili se oštete, makar odgovorno lice ne bi bilo krivo, može biti tuženo sa actio in factum. Ukoliko su ukućani ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli štetu, plaćena je dvostruka vrijednost stvari. Vlasnici brodova, štala i gostionica mogli su se osloboditi odgovornosti jedino ako je

šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica, koja nisu u njihovoj službi. I ovde nema pravog delikta, jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva.

Docnja (Mora)

137. Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324) Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu, on to mora učiniti na vrijeme. Ukoliko zakasni sa izvršenjem obaveze, pada u docnju. Pored dužničke (mora debitoris) postoji i povjerilačka docnja (mora creditoris). Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene (interpellatio) smatra da je nastala docnja. Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema štićeniku. Isto tako se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene. Govorilo se da je lopov uvijek u docnji (fur semper in mora).Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost, pretvaranje obligacije u trajnu, naknada štete i, eventualno, ugovorna kazna.Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na vrijeme izvršio svoju obavezu. On se i onako ne oslobađa obaveze. Toga se mogao osloboditi jedino ako dokaže da bi stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu (voda je poplavila njegovo skladište, ali i skladište povjerioca, gje bi stvar bila smještena).

138. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325) Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni. On pokazuje da je i u jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik, da ne postoji stoprocentni povjerilac i dužnik. Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano odbije prijem izvršenja. Postoje slučajevi u kojima povjerilac može odbiti izvršenje. Ako, primjera radi, povjerilac i dužnik putuju karavanom preko pustinje, pa se pojave beduini sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike, povjerilac može bez posledica da odbije isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. Povjerilac ne može odbiti prijem izvršenja i kada je ono prije roka, osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom interesu. Rok može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom skladištu za stvari koje dužnik treba da mu preda. Posledice povjerilačke docnje su: smanjenje dužnikove odgovornosti i mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi svog duga. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa dužnika da posvećuje posebnu pažnju prema dugovanoj stvari. Posledice povjerilačke docnje prestaju kada povjerilac izjavi da želi da primi izvršenje. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio morae).

Gašenje obligacija

139. Opšti pogled – (325-326) Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. Ima obligacija koje su predviđene da

duže traju: zakup, depozit. Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak, nije cilj povjerioca da ostane zauvjek povjerilac, već da mu dužnik izvrši prestaciju, čime prestaje njihov odnos. Redovni način za prestanak obligacija je izvršenje (solutio). Ali postoje i drugi načini. Njih je pandektistika podijelila u one koji se temelje na volji stranaka (novatio, litis contestatio, pactum de non petendo) i one koji djeluju nezavisno od volje stranaka. Postoji još jedna podjela, znači da i bez volje stranaka, samom činjenicom da su

određeni uslovi ispunjeni, prestaje obligacioni odnos. To su, po pravilu, načini koje je predvidjelo ius civile. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod kojih je potrebno da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala.

Gašenje voljom stranaka

140. Solutio (326-327) Solutio znači ''odvezivanje'', ''razrješenje'', ''rješenje''. U starom pravu nije bilo

dovoljno da dužnik izvrši prestaciju koju duguje, već je potrebno zadovoljiti i zahtjev forme. Kod izvršenja obligacije postavljaju se pitanja: ko, kome, gdje, kada i šta treba da izvrši. Obavezu treba da izvrši sam dužnik. Pod izvjesnim uslovima, ako obligacija nije intuitu personae, dio ili cijelo izvršenje može dužnik prenijeti na neko drugo lice. Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica. Dužan je da primi izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika, koji djeluje kao nezvani vršilac tuđih poslova. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde gdje sama priroda obaveze to nalaže. Ako nema ovih pokazatelja, izvršava se u mjestu domicila dužnika. Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam, dolaze ti na noge, a kada zahtjevaš vraćanje, ideš dužniku na noge''. Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja predmet obligacije. Povjerilac, osim ako nije suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same prirode potraživanja, mora prihvatiti i djelimično izvršenje. Djelimična isplata se obračunava onako kako dužnik naznači. Ukoliko je propustio da to učini, najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju: kamate prije glavnice, dospjeli dugovi prije nedospjelih, zalogom ili jemstvom obezbjeđena potraživanja prije neobezbjeđenih. Dužnik i povjerilac mogu se sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena druga. Dužnik umjesto novca, koji nema, ponudi roba ili žto, a povjerilac to prihvati. Kao što je povjerilac zainteresovan da obezbijedi dokaz da dug postoji, tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz o izvršenju. Stare forme, osim verbalne akceptilacije, ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige. Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama.

141. Novatio (prenov) (327-328) Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori

nova. Uslovi za prenov su: novi element (aliquid novi), forma i volja da se izvrši novacija ((animus novandi). Promjenjena može biti stranka, osnov ili neki drugi važan element. Čest oblik novacije jeste promjena povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio). Ukoliko se prenov obavlja između istih stranaka, onda se može promijeniti osnov duga: dug iz delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti iuris. Novacija se obavlja putem stipulacije. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija, što proizilazi iz same definicije. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo, zaloga, hipoteka), zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog.

142. Litis contestatio (328) Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. Zato se nazivala

novatio necessaria (nužna, nevoljna novacija). U momentu zaključenja prvog dijela postupka, među strankama više ne postoji dotadašnji obligacioni odnos. Gase se i uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja, bilo da su stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo).

Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su stranke dužne da dovedu spor do kraja, do izricanja presude. Ako spor nije doveden do kraja, nemarnošću sudije ili iz drugih razloga, povjerilac se ne može više pozivati na stari, ugašeni odnos. On gubi pravo da obnovi spor. Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. Ali ovo ''pretvaranje starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. Nenaslediva obaveza, kao što je slučaj sa onim iz delikta, postaje naslediva, obligacije koje se moraju utužiti u određenom roku postaju trajne.

143. Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329) Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku, ali samo u

određenoj formi, koja se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio, solutio per aes et libram). Jedino je za obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane neformalnim sporazumom. Aktivnošću pretora došlo se do toga da je i neformalni oproštaj duga iz ugovora obavezivao, jer bi dužnik, u slučaju da se povjerilac pokaje ili da se pojave naslednici koji ga tuže, mogao istaći prigovor kojim je zauvjek odbijao tužbu. Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je povjerilac odustajao od svog potraživanja, a dužnik se sa tim saglasi. To je bio dobročin akt, nalik na poklon.

Gašenje bez volje stranaka

144. Smrt (329) Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da

ga smrt ne gasi. Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. Postoje obligacije koje se smrću gase. To su, najprije, obligacije iz delikta, koje su i pasivno i aktivno nenasledive. Niti će naslednici delinkventa odgovarati za dug dekujusa, niti će naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca delikta. Pretor je davao pravo na tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari, jer se polazilo od toga da bi oni dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene, što je i logično. Ugovorne obaveze su u načelu nasledive. Ovdje ima izuzetaka. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog povjerenja, mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. Takođe se ne prenose obaveze iz ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr. Ugovor sa slikarom da napravi portret, sa pjevačem da nastupi na priredbi). Iz sličnih razloga ne prenose se na naslijednike obaveze jemca iz sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije prenose).

145. Captis deminutio – (330) Iako je gubitak statusa „građanska smrt“, ipak je to posebna institucija, koja je drugačija nego kod prave smrti. Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase, jer su one vezane za fizičku ličnost delikventa. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj odgovornosti. Captis deminutio u načelu gasi kontraktne obaveze. Naročito maxima i media. Ako slobodan čovjek postane rob, rimski građanin peregrin, njegovi povjerioci ostaće praznih šaka, a ni on ne može da tuži svoje povjerioce.

146. Confusio (sjedinjenje) – (330) Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. To najčešće biva naslijeđem ili

usvojenjem. Niko ne može sam sebi dugovati. Ako je sin uzeo zajam od oca, pa otac umre i on ga nslijedi, dug se gasi. I ovo je način koji djeluje ipso iure.

147. Neskrivljena propast stvari – (330-331) Dok je u rukama dužnika, stvar može propasti bez njegove krivice. Kaže se da je stvar uništena slučajem ili višom silom. Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti jeste sama stvar. Obligacija se gasi samo ako je njen predmet, tačnije: predmet njene prestacije, stvar koja je individualno određena. Ako je stvar određena po rodu propala, dužnik se ne osobađa obaveze i treba da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću žita,sto zlatnika). Propast individualno određene stvari, dovodi do nemogućnosti izvršenja obaveze. Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je načelo da snosi onaj koji je kriv, a ako niko nije kriv- vlasnik. Pravilo glasi – ako je stvar data na poslugu ili majam pa bude uništena bez krivice, onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi nikakve poslijedice zbog toga. Obećani poklon, ako predmet slučajno propadne ne obavezuje darodavca. Kod kupoprodaje je drugačije, ovdje postoji rizik od slučajne propasti na kupcu iako on nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana. I pored toga što predmet više ne postoji, on duguje novac cjenu, a ako je cjena već isplaćena, prodavac ne mora da je vrati.

148. Compensatio (prebijanje) – (331-332) Modestin, definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja. Kada je dužnik istovremeno i povjerilac, kada nešto duguje, ali i potražuje od istog lica, onda se pod određenim uslovima, manji dug gasi i za toliko smanjuje veći dug, tako da se duguje samo ostatak. Zato je kompenzacija način za gašenje obligacija. Među načinima za gašenje, kompenzacija zauzima posebno mjesto, jer se ne može reći da li nastaje voljom ili bez nje, da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. Formalizam starog prava nije dopuštao prebijanje dugova. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti. Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. U klasičnom pravu uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel. Kako je sudija dobijao dosta široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na osnovu načela savjesnosti i poštenja, on je mogao izvršiti prebijanje. U vrijeme Marka Aurelija, drugi v.n.e., proširena je mogućnost prebijanja i na poslove stricti iuris, samo što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare, zahtjevana kompenzacija. U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. Da bi se mogle prebiti dve tražbine potrebno je da budu: uzajamne, istorodne i likvidne. Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno povjerilac i dužnik.

Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. Obojica duguju novca ili količinu žita ili određeni broj dana rada.

Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još nije istekao.

Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“. Nije dopušteno prebiti sporno potraživanje sa nespornim, uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom.Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava. Ona se primjenjuje i u unutrašnjem,a još više u međunarodnom prometu. Jedan njen oblik je kliring, gdje se tokom godine obavljaju transakcije između država ili kompanija, a na kraju napravi

obračun i višak plati onaj koji je više uzeo. Time se štedi u vremenu i u troškovima bankarske manipulacije.

Epilog

149. Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)

Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju, posebno onaj njen oblik koji se naziva zapadna civilizacija. Treba svakako imati na umu da je to uticaj koji je ovaj narod imao u krugu Credozemlja i Bliskog Istoka.

1. Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete, nego što teži novoj materijalnoj kompenzaciji. Današnje pravo, ubistvo iz osvete proglašava za zločina iz niskih pobuda. Ovdje nije rječ o etici, već o težnji države da sačuva monopol fizičke prinude. Da je novac mjera svih stvari to je jedan od temelja zapadne civilizacije.

2. Krivica – nijedan narod starog vijeka, uključujući i Grke, nije raskinuo sa objektivnom odgovornošću, nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica. Aristotel, nju naslućuje kroz diobu radnji na voljne i nevoljne. Rimljani su dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene nijanse, tako da potonji razvoj prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo.

3. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu. Stvori su i dva pojma svojine: proprietas i dominium. Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari, ali su postavili granice toj vlasti putem raznih ograničenja.

4. Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni narod. Ali do ideje zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz instrumenata kojima se i danas služimo.

5. Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje imovinom, ne samo za života, već i za slučaj smrti.

6. Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica. Jedan dio zaostavštvine (nužni dio) mora se ostaviti potomcima, osim ako se nisu teže ogriješili o neke pravne i moralne norme, a prihvatile su gotovo sve zemlje koje su recipirale rimsko pravo.

7. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju poštovati, da se zakon primjenjuje makar bio i surov, da nikome ne škodi onaj koji koristi svoje pravo. Oni su shvatili da se pretjeranom primjenom prava može nanijeti vrhunska nepravda. Pod uticajem životnog iskustva, počeli su da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. Tako su došli do nekoliko INSTITUTA:

- NEOSNOVANO OBOGAĆENjE- NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA- OŠTEĆENO PREKO POLOVINE- MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE- DUGOVI SE MORAJU PLATITI, ali u nekim slučajevima dužniku

treba ostaviti određeni minimum koji je neophodan za život.

8. Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u istorijskom uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg bilo pretežno formalizovano, to je daleko od istine. To je tačno jedino za arhaični perid rimskog prava. Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za realne kontrakte, koji zahtjevaju samo predaju stvari uz sporazum, zatim konsesualne, kod kojih se zahtjeva forma,poznaju mnoge vrste paktova. Sve u svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti.

9. Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji, Rimljani su dali veliki doprinos razvoju teorije prava, bilo neposredno, bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva kojima su primjenjeni neki opšti principi. Gaj je stvorio prvi pravni sistem u istoriji. Rimski pravnici su podjelili pravo na javno i privatno, dali su definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude.

KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

1. Značaj rimskog prava (9-10 str)...........................................................................12. Uzroci pravničke genijalnosti Rima (10-14 str)...................................................13. Dvostruki karakter rimskog prava (14-16 str).....................................................24. Da li je rimsko pravo- zaista rimsko (16-17 str)..................................................25. Izvori saznanja (17-19 str)...................................................................................36. Četiri perioda Rimske historije (20-21 str)..........................................................3

Rim na sedam brežuljaka postanak države od 754-509 g.p.n.e.....................................47. Sredozemlje (22-25 str)........................................................................................48. Jedan pogled na Apeninski poluotok (25-26 str).................................................59. Legenda (26)........................................................................................................510. Vojna demokratija (27-28)...............................................................................511. Patrici i plebejci (28-29)..................................................................................612. Reforma Servija Tulija (29-30)........................................................................613. Pravo u doba kraljeva (30-32)..........................................................................7

Republika (od polisa do carstva, 509-27. g. pre n.e........................................................7Promjene u privredi i društvu..........................................................................................7

14. Opšti pogled (33-34)........................................................................................715. Osvajanja (34-35).............................................................................................816. Res publica (35-39)..........................................................................................817. Privreda (39-40).............................................................................................1018. Borba oko zemlje (40-41)..............................................................................1119. Društvo (42-44)..............................................................................................11

Pravo.................................................................................................................................1220. Ius civile,Ius honorarium, ius gentium (44)...................................................1221. Zakon 12 tablica (44-47)................................................................................1222. Zakoni (47-48)...............................................................................................1323. Pretorsko pravo (48)......................................................................................1424. Ius honorarium (48-50)..................................................................................14

25. Ius gentium (50-51)........................................................................................1426. Novine (51)....................................................................................................15

Principat ( od prikrivene do otvorene monarhije 27g pne – 284 g n.e.).....................1527. Principat: napredak ili kriza (52-53)..............................................................15

Društvo..............................................................................................................................1628. Agonija republike i nastanak principata (53-55)...........................................1629. Uzroci (55).....................................................................................................1630. Dijarhija (56-57)............................................................................................1731. Pax romana (procvat gradova i privrede) (57-58)..........................................1732. Širenje rimskog jezika i kulture (58-59)........................................................1833. Promjene u društvu (59-62)...........................................................................18

Pravo.................................................................................................................................1934. Klasično rimsko pravo (62-63)......................................................................1935. Zakoni i senatske odluke (63)........................................................................1936. Edictum perpetuum (64)................................................................................2037. Constitutiones principum (64).......................................................................2038. Pravna nauka (64-70).....................................................................................20

Dominat (Propast antičke civilizacije, 284-565 g. n.e...................................................23Kriza robovlasničkog sistema.........................................................................................23

39. Opšti pregled (71)..........................................................................................2340. Simptomi krize (72).......................................................................................2341. Uzroci (73-75)................................................................................................2342. Dioklecijanova reforma (75-77)....................................................................2443. Feudalizacija (77-78).....................................................................................2544. Hršćanstvo (79-82).........................................................................................2545. Karakter države (82-83).................................................................................2646. Pad Rimskog Carstva (83-85)........................................................................26

Pravo.................................................................................................................................2747. Postklasično pravo (85-87)............................................................................2748. Ius i leges – nova uloga učenih pravnika (87-88)..........................................2749. Zbornici prije Justinijana (88-90)..................................................................28

Justinijanova kodifikacija...............................................................................................2950. Justinijana (90-91).........................................................................................2951. Tribonijan (91)...............................................................................................2952. Corpus iuris civilis (91-95)............................................................................29

Recepcija Rimskog prava................................................................................................3053. Opšti pregled (96)..........................................................................................30

Rimsko pravo na istoku...................................................................................................3154. Vizantija (97).................................................................................................3155. Vizantijski zbornici rimskog prava (97-98)...................................................31

Rimsko pravo o zapadnoj Evropi...................................................................................3156. Jedan pregled na Zapadnu Evropu: ”Dugo putovanje u noć” (98-99)...........3157. Varvarski zbornici Rimskog prava (100).......................................................3258. Glosatori (100-102)........................................................................................3259. Prvi univerziteti (102-103).............................................................................3360. Postglosatori (103-104)..................................................................................33

61. Škola “elegantne jurisprudencije” (104-105).................................................3362. Prodor Rimskog prava u praksu (usus modernus Pandectarum)-(105-108). .3463. Škola prirodnog prava (108-109)...................................................................3564. Istorijsko pravna škola (109-110)..................................................................3565. Pandektisti (110)............................................................................................3666. Novije tendencije (111)..................................................................................36

Rimska teorija prava.......................................................................................................3667. Antiteoretski stav (112)..................................................................................3668. Pravo i pravda (112-113)...............................................................................3669. Dioba prava (114-115)...................................................................................3770. Sistem triparticije (115).................................................................................37

Statusno pravo..................................................................................................................3871. Pojam i značaj (116)......................................................................................3872. Persona (116-117)..........................................................................................38

Pravna sposobnost...........................................................................................................3873. Pojam (117)....................................................................................................38

Status libertatis.................................................................................................................3974. Ropstvo i sloboda (118).................................................................................3975. Patrijarhalno ropstvo (118-119).....................................................................3976. Pravni položaj (119).......................................................................................3977. Stvarni položaj (119-121)..............................................................................4078. Oblici borbe (121-122)..................................................................................4079. Izvori ropstva (122-123)................................................................................4080. Oslobađanje iz ropstva (manumissio) – (123-124)........................................4181. Ublažavanje položaja robova (124-125)........................................................4182. Između ropstva i slobode (125)......................................................................42

Status civitatis...................................................................................................................4283. Cives, Latini, Peregrini (125-126).................................................................4284. Cives Romani (126).......................................................................................4285. Latini (127)....................................................................................................4386. Peregrini (127)...............................................................................................43

Status familiae..................................................................................................................4387. Sui i alieni iuris (127-128).............................................................................4388. Actiones adiecticiae qualitatis (128-129).......................................................4389. Mogućnost sticanja imovine (129-130).........................................................4490. Deliktna odgovornost (130)...........................................................................4591. Capitis deminutio (130-131)..........................................................................4592. Trajanje subjektiviteta (131-132)...................................................................4593. Pravna lica (132)............................................................................................46

Poslovna sposobnost........................................................................................................4694. Pojam (133)....................................................................................................46

Tutela................................................................................................................................4695. Tutorstvo nad maloljetnicima (133)...............................................................4696. Tutorstvo nad ženama (tutela mulierum) (134-135)......................................4797. Starateljstvo (cura) – (135-136).....................................................................47

Porodično pravo...............................................................................................................4898. Rimsko porodično pravo (137-138)...............................................................48

Porodica............................................................................................................................4899. Razvoj porodice (138-139)............................................................................48100. Vrste srodstva (139-140)................................................................................48101. Consortium (140)...........................................................................................49102. Agnatska familija (140-141)..........................................................................49103. Patria potestas (156-159)...............................................................................50104. Kognatska porodica (145-146)......................................................................51

Brak...................................................................................................................................52105. Pojam braka (146-147)..................................................................................52106. Brak sa manusom (147-149)..........................................................................52107. Brak bez manusa (150-151)...........................................................................53

Položaj žene......................................................................................................................54108. U pravu (151-152)..........................................................................................54109. U Životu (152-154)........................................................................................54110. Razlozi (154)..................................................................................................54111. Legisakcioni postupak (162-168)..................................................................55112. Formularni postupak (168-172).....................................................................56113. Ekstraordinarni (kognicioni) postupak (172-175).........................................56

Stvarno pravo...................................................................................................................57Opšti pogled......................................................................................................................57

114. Građansko pravo i stvarno pravo (179)........................................................57115. Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)...............57116. Šta spada u stvarno pravo (182).....................................................................58

Stvari.................................................................................................................................58117. Pojam stvari (182-183)..................................................................................58

Podjela stvari....................................................................................................................59118. Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)................................59119. Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)....................................................................................................................59120. Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)....................................................59121. Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)..........................60122. Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187).........................................................60123. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)..............................60124. Djeljive i nedjeljive stvari -(187)...................................................................60125. Prosta i složena stvar- (188)...........................................................................61126. Glavna stvar ili pripadak -(188).....................................................................61

Svojina – opšti pogled......................................................................................................61127. Pojam i značaj -(188).....................................................................................61128. Terminologija -(188-189)..............................................................................61129. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193)........................................................61

Privatna svojina...............................................................................................................63130. Vrste svojine (193-194).................................................................................63

131. Kviritska svojina (194-197)...........................................................................64132. Susvojina -(197-198).....................................................................................65133. Tužbe za zaštitu svojine -(198)......................................................................65134. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199)..................................................65135. Actio negatoria -(199-200)............................................................................66

Pribavljanje svojine.........................................................................................................66136. Pojam i klasifikacija (200-201)......................................................................66137. Pribavljanje od države -(201-202).................................................................67

Originarni načini..............................................................................................................67138. Održaj (usucapio) - (202-204).......................................................................67139. Occupatio (205).............................................................................................68140. Priraštaj (accessio) - (205-206)......................................................................69141. Prerada (specificatio) -(206)..........................................................................69142. Presuda (adiudicatio) -(207)..........................................................................69143. Plodovi - (207)...............................................................................................69

Derivativni način..............................................................................................................70144. Mancipatio -(207-208)...................................................................................70145. In iure cessio (208-209).................................................................................70146. Traditio (209-210)..........................................................................................70

Pretorska svojina.............................................................................................................71147. Pojam (210-211)............................................................................................71148. Zaštita (211-212)............................................................................................71

Državina............................................................................................................................71149. Pojam (212-213)............................................................................................71150. Zaštita (214-216)............................................................................................72

Iura in re aliena................................................................................................................73151. Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217).....................................73

Založna prava...................................................................................................................73152. Pojam, razvoj i vrste (217-218).....................................................................73153. Fiducija (218-219).........................................................................................74154. Pignus (219-220)............................................................................................74155. Hipoteka (220-221)........................................................................................75

Službenosti........................................................................................................................75156. Šta je, a šta nije službenost (221-222)...........................................................75157. Razvoj (222-223)...........................................................................................76158. Opšta načela službenosti (223)......................................................................76159. Podjela službenosti (224)...............................................................................76160. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225).............................77161. Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)...................................77162. Sticanje, prestanak i zaštita (227-228)...........................................................78

Ostala stvarna prava........................................................................................................79163. Opšti pogled (228).........................................................................................79164. Superficies (površina) (228-229)...................................................................79165. Ius in agro vectigali (229)..............................................................................79166. Emfitevza (229).............................................................................................79

Nasljedno pravo...............................................................................................................79Opšti dio............................................................................................................................79

167. Pojam i značaj (230-231)...............................................................................79168. Zaostavština (hereditas) -(231)......................................................................80169. Dva osnova za nasljeđivanje (231-232).........................................................80

Intestatsko nasljeđivanje.................................................................................................80170. Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)..........................................................80171. Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)...............................................80172. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234)....................................................................................................................81173. Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236)..................81174. Izmjene u klasičnom periodu (236)...............................................................82175. Justinijanove novele (236-237)......................................................................82

Testament..........................................................................................................................82176. Pojam i sadržina (238-239)............................................................................82177. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240)............................................83178. Forme testamenta (240-241)..........................................................................83179. Sloboda testiranja (241-243)..........................................................................84180. Testamenti factio (243-244)...........................................................................85181. Legati (244-246)............................................................................................85182. Fideikomisi (246-247)...................................................................................86

Prijem nasljeđa.................................................................................................................86183. Nužni nasljednici (247)..................................................................................86184. Izjava o prijemu (247-248)............................................................................86185. Posljedice prijema (248-249).........................................................................87186. Zaštita (249-250)............................................................................................87

Obligaciono pravo............................................................................................................88Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa.........................................................88

187. Šta je obligacija (251-252).............................................................................88188. Predmet i sadržina obligacije -(252-254).......................................................88189. Klasifikacija obligacija (254-256).................................................................89

Subjekti.............................................................................................................................89190. Inter partes . intuitu personae (256-257)........................................................89191. Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)......................................89192. Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)..................................90193. Ugovori u korist i na teret trećih lica - (259-260)..........................................90194. Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261)................90

Obezbjeđenje potraživanja.............................................................................................91195. Lična obezbjeđenja - (261-262).....................................................................91196. Jemstvo -(262-263)........................................................................................91197. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263)...................................................91198. Kreditni nalog -(263).....................................................................................91

Krivica i šteta....................................................................................................................92199. Vrste odgovornosti - (264).............................................................................92200. Krivica, uračunjljivost i vinost - (264-265)...................................................92

201. Razvoj i stepeni krivice - (265-266)..............................................................92202. Slučaj i viša sila - (266-267)..........................................................................92203. Šteta - (267)....................................................................................................92

Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava................................................93204. Opšti pogled - (267-269)................................................................................93205. Bona fides - (269-270)...................................................................................93206. O tzv. formalizmu rimskog prava - (270-272)...............................................93

Posebni dio........................................................................................................................94207. Izvori obligacija -(273-274)...........................................................................94

Kontrakti..........................................................................................................................94208. Pojam ugovora -(274-276).............................................................................94209. Zaključenje ugovora - (276-277)...................................................................95210. Zabluda - (277-278).......................................................................................95211. Rok i uslov - (278-279)..................................................................................96212. Klasifikacija kontrakata – (279-280).............................................................96213. Neksum - (280-281).......................................................................................96

Verbalni kontrakti...........................................................................................................97214. Opšti pogled - (281).......................................................................................97215. Stipulacija – znači: čvrst dogovor, tvrda vjera - (281-283)...........................97216. Ostali verbalni ugovori – (283)......................................................................98

Pisani ugovori (literarni kontrakti)................................................................................98217. Pojam i značaj - (284)....................................................................................98218. Ekspensilacija - (284-285)............................................................................98219. Ostali pisani ugovori - (285)..........................................................................98

Realni kontrakti...............................................................................................................99220. Pojam i vrste - (285-286)...............................................................................99221. Zajam ( fenus i mutui datio) - (286-289)......................................................99222. Posluga (commodatum) - (289-290)...........................................................100223. Ostava (depositum) - (290-292)..................................................................101224. Fiducija i pignus - (292)...............................................................................102

Konsesualni kontrakti...................................................................................................102225. Opšti pogled - (292-293)..............................................................................102226. Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296)..................................................102227. Locatio – conductio (zakup ili najam) - (296-299)......................................103228. Societas (ortakluk) - (299-301)....................................................................104229. Mandatum (ugovor o zastupništvu) - (301-302)..........................................105230. Bezimeni kontrakti - (302-304)..................................................................106231. Pacta (304-305)............................................................................................107232. Dodatni neformalni sporazum – (305).........................................................107233. Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306).............................................107234. Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308)...........................................108

Kvazikontrakti...............................................................................................................109235. Pojam (308-309)..........................................................................................109236. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311).......109237. Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312)....110238. Ostali slučajevi (312)...................................................................................110

Delikti..............................................................................................................................110239. Pojam i vrste delikata - (312-313)..............................................................110240. Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314).......................................111

Delikti ius civile-a...........................................................................................................111241. Iniuria – (314-315).......................................................................................111242. Krađa (furtum) – (315-316).........................................................................111243. Damnum iniuria datum – (316-318)............................................................112244. Rapina (grabiti,oteti) –(318)........................................................................112

Pretorski delikt...............................................................................................................113245. Opšti pogled – (318-319).............................................................................113246. Metus (prinuda) - (319)...............................................................................113247. Dolus malus (prevara) –(319-320)...............................................................113248. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)..............................113249. Kvazidelikti (321-323).................................................................................114

Docnja (Mora)................................................................................................................114250. Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)...............................................114251. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325)......................................115

Gašenje obligacija..........................................................................................................115252. Opšti pogled – (325-326).............................................................................115

Gašenje voljom stranaka...............................................................................................115253. Solutio (326-327).........................................................................................115254. Novatio (prenov) (327-328).........................................................................116255. Litis contestatio (328)..................................................................................116256. Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329).........................................116

Gašenje bez volje stranaka............................................................................................116257. Smrt (329)....................................................................................................116258. Captis deminutio – (330).............................................................................117259. Confusio (sjedinjenje) – (330).....................................................................117260. Neskrivljena propast stvari – (330-331)......................................................117261. Compensatio (prebijanje) – (331-332).........................................................117

Epilog..............................................................................................................................118262. Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334).......................118

Documents

Stvarno pravo