Prof. dr Duško Medić

NOVO STVARNO PRAVO REPUBLIKE SRPSKE

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 NOVO STVARNO PRAVO REPUBLIKE SRPSKE 

Autor:Prof. dr Duško Medić 

Recenzenti:Prof. dr Ilija Babić, profesor Pravnog fakulteta u Banjoj Luci

Prof. dr Milorad Živanović, rektor Univerziteta za poslovne studije Banja LukaProf. dr Enes Hašić, profesor Pravnog fakulteta u Bihaću 

Izdavači:Fakultet pravnih nauka

Panevropski univerzitet "APEIRON" Banja LukaUdruženje pravnika Republike Srpske 

Odgovorno lice izdavača: DARKO UremovićProf. dr RAJKO Kuzmanović 

Glavni i odgovorni urednik:Mr ALEKSANDRA Vidović 

Prelom i dizajn korica:BOŽANA Đurić Štampa:

 Odgovorno lice štamparije: SVETOZAR Ćerketa Tiraž 500 primjeraka 

EDICIJA:

Pravna biblioteka – Sofokles- Σοφοκλῆς, knj. 76

 

ISBN 978-99955-49-60-2

Prof. dr Duško Medić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

NOVO STVARNO PRAVO REPUBLIKE SRPSKE

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Banja Luka, mart 2011. godine

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SADRŽAJ

 

 

PREDGOVOR.......................................................................................................7

 

NOVO STVARNO PRAVO REPUBLIKE SRPSKE........................................9

 

ZAŠTITA PRAVA SVOJINE...........................................................................49

 

ZALOŽNO PRAVO...........................................................................................69

 

REGISTARSKA ZALOGA..............................................................................157

 

ZAŠTITA ZALOŽNIH POVJERILACA KAO RAZLUČNIH POVJERILACA U STEČAJNOM POSTUPKU..................177

 

ZAŠTITA, PREINAČENJE SADRŽAJA I PRESTANAK PRAVA SLUŽBENOSTI.....................................................189

 

PRAVO GRAĐENJA.......................................................................................207

 

DRŽAVINA......................................................................................................223

 

ZAVRŠNE ODREDBE ZAKONA O STVARNIM PRAVIMA REPUBLIKE SRPSKE.....................................................................................269

 

PRILOG

ZAKON O STVARNIM PRAVIMA ..............................................................285

 

LITERATURA..................................................................................................389

 

BILJEŠKA O AUTORU...................................................................................413

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PREDGOVOR

 

Stvarna prava u današnjem vremenu sve više dobijaju na značaju. Posebno se to odnosi na pravo svojine i prava obezbjeđenja. Zbog toga njihova reforma predstavlja poseban izazov. Donošenjem Zakona o stvarnim pravima, u Republici Srpskoj je izvršena kodifikacija stvarnog prava i definitivno ukidanje socijalističkih svojinskih odnosa. Ovaj zakon, koji predstavlja temelj daljeg razvoja privatnog prava, ima izuzetan značaj, jer je pretendovao da na jednom mjestu reguliše sva pitanja koja su bitna za stvarnopravne odnose koji se moraju uskladiti sa novim odnosima u društvu i procesom tranzicije sistema. Građansko i uopšte cijelo privatno pravo je u prošlom sistemu bilo marginalizovano i potčinjeno javnom pravu i specifičnom društveno-svojinskom uređenju. Posebno je stvarno pravo pretrpjelo velike sadržajne i strukturne promjene. Povratak kontinentalnom pravnom krugu i tradicionalnim institutima i sadržajima u skladu sa evropskim standardima predstavljao je imperativ ove transformacije. Zbog toga je novo stvarnopravno uređenje moralo donijeti korjenite promjene. Pravo svojine i ostala stvarna prava dobila su onakav sadržaj kakav imaju u razvijenim kontinentalnim pravnim sistemima. Novi pravni, ekonomski i politički ambijent uslovio je potrebu i za regulisanjem niza pitanja koja nisu bila uređena važećim propisima. No, tranzicija stvarnog prava primjerenog modernoj tržišnoj ekonomiji je težak i dugotrajan proces. Stupanje na snagu novih zakonskih normi predstavlja samo prvi korak u tome. Nesumnjivo je da ona zahtijeva brojne promjene ne samo u svojinskim odnosima već i u drugim odnosima u društvu. Samo na taj način će ova krucijalna reforma biti adekvatno provedena i usklađena sa ustavnim poretkom i željama i potrebama svih građana. Prelazne norme bi trebalo da omoguće što jednostavniji i pravedniji prelazak ka novom uređenju. One ne samo da razdvajaju primjenu novog i starog prava, nego i omogućavaju ponovno uspostavljanje pravnog jedinstva nekretnine i pretvaranje društvene svojine u pravo svojine njenih subjekata. Otežavajući faktor u ovom procesu može da predstavlja činjenica da još nije izvršena restitucija imovine koja je putem nacionalizacije, konfiskacije i prisilne kolektivizacije oduzeta ranijim vlasnicima (Zakonom o građevinskom zemljištu samo je u većem dijelu izvršena denacionalizacija gradskog građevinskog zemljišta), a to pokazuje da nije bilo jasne vizije i sveobuhvatne strategije razvoja pravne regulative.

Imao sam čast i zadovoljstvo da budem predsjednik radne grupe za izradu Nacrta Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske. Taj projekat je rađen zajedno sa radnom grupom iz Federacije Bosne i Hercegovine, uz pokroviteljstvo GTZ-a u periodu 2003–2007. godine. Dakle, od početka sam bio uključen u reformu stvarnog prava na ovim prostorima i to mi daje dodatnu obavezu da učinim sve što je u mojoj moći da taj proces da rezultat koji se od njega očekuje. Ova knjiga je moj mali doprinos u tom pravcu. Svaki dio knjige predstavlja posebnu cjelinu, a radi lakšeg razumijevanja instituta, nastojao sam da slijedim ne samo sadržaj Zakona o stvarnim pravima, nego i njegovu sistematiku. U knjigu sam uvrstio i registarsku zalogu, te zaštitu založnih povjerilaca u stečajnom postupku, jer se radi o materiji koja je u bliskoj vezi sa ostalim dijelovima instituta založnog prava, a ima značaja i za stvarnopravne odnose u cjelini.

 

 

U Banjoj Luci, februara 2011. godine Autor

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

NOVO STVARNO PRAVO REPUBLIKE SRPSKE

 

Uvod

 

Donošenjem Zakona o stvarnim pravima (ZSP)1[1] u Republici Srpskoj izvršena je kodifikacija stvarnog prava2[2] i definitivno ukidanje socijalističkih svojinskih odnosa.3[3] Ustavni osnov za njegovo donošenje utvrđen je u Amandmanu XXXII tačka 6 na Ustav Republike Srpske, kojim je propisano da Republika uređuje i obezbjeđuje svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine.4[4] Ovaj zakon sadrži brojne novine u odnosu na raniji Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima (ZOSPO) iz 1980. godine.5[5] One su uslovljene suštinskim promjenama u društveno-ekonomskim odnosima, prelasku od centralizovane, planske ka tržišnoj privredi, a posebno ukidanjem do tada dominantne društvene svojine.6[6] Novi pravni, tržišni i politički ambijent uslovio je potrebu za regulisanjem mnogih pitanja koja uopšte nisu bila uređena7[7] ili su pak bila uređena neadekvatno. Osnovna namjera zakonodavca bila je da se pravni poredak Republike Srpske u ovoj oblasti vrati u kontinentalnoevropski pravni krug, gdje građansko (privatno) pravo zauzima centralno mjesto. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno vratiti se tradicionalnim institutima i sadržajima, imajući pri tome u vidu evropske pravne standarde.8[8] Javnopravni segmenti tog poretka, koji su u socijalizmu bili dominantni,9[9] trebalo je da svoje mjesto prepuste građanskopravnim i služe kao njihov nužni korektiv. No, tranzicija stvarnopravnog uređenja primjerenog tržišnoj privredi je težak i dugotrajan proces. Ona zahtijeva bitne promjene ne samo u stvarnopravnim odnosima, već i u drugim odnosima u društvu. Sigurno je da će na tom putu biti dosta prepreka i problema.10[10] Zbog toga treba biti uporan i dosljedan da bi ovaj proces bio uspješno proveden i usklađen sa ustavnim poretkom i željama i potrebama svih građana. Jedan od prioritetnih zadataka u narednom periodu, od koga dobrim dijelom zavisi uspjeh reforme stvarnog prava i jačanje pravne sigurnosti, svakako je usklađivanje zemljišnoknjižne evidencije sa stvarnim pravnim stanjem nekretnina nastalim pretvaranjem društvene svojine i uspostavom pravnog jedinstva nekretnine. Tačna i ažurna

1[1] Službeni glasnik RS br. 124/08. 2[2] Izraz kodifikacija potiče od latinske riječi codex koja označava knjigu, pravni zbornik, zbornik zakona, zakonik.

Kodifikacija je zakonski akt (ili više akata) koji potpuno i sveobuhvatno reguliše sva važnija pitanja jedne pravne oblasti. Određena oblast može biti uređena sa više zakona koji predstavljaju kodifikaciju ili sa jednim zakonom, što predstavlja kodifikaciju u užem smislu. Prednosti kodifikacije donošenjem jednog zakonika su u sistematizovanju normi rasutih po mnogobrojnim zakonima i drugim izvorima prava u jedinstven zakonik. Time se postiže usklađenost normi i popunjavanje pravnih praznina. U Republici Srpskoj, osim Zakona o stvarnim pravima, postoje i drugi (manje značajni) zakoni koji uređuju određena pitanja iz stvarnog prava. Međutim, Zakon o stvarnim pravima je temeljni zakon, lex generalis koji reguliše sva bitna pitanja iz ove oblasti, pa se slobodno može reći da je njegovim donošenjem izvršena kodifikacija stvarnog prava na ovim prostorima.

3[3] Prije donošenja ZSP-a za materiju stvarnog prava posebno značajno je bilo donošenje zakona koji su regulisali registarsku zalogu, zemljišnoknjižno pravo i oblast građevinskog zemljišta.

4[4] U BiH su entiteti i Brčko distrikt BiH nadležni za regulisanje stvarnog prava. Federacija BiH je još 1998. godine donijela Zakon o vlasničkopravnim odnosima (Službene novine Federacije BiH br. 6/98, 29/03) koji nije značio bitnu reformu stvarnog prava u odnosu na raniji propis (ZOSPO), dok je u Brčko distriktu BiH stvarno pravo regulisano Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (Službeni glasnik Brčko distrikta BiH br. 11/01, 8/03, 40/04).

5[5] ZOSPO bivše SFRJ (Službeni list SFRJ br. 6/80 i 37/90) sadržavao je samo 90 članova, jer je u nadležnosti savezne države bilo samo regulisanje osnova svojinskopravnih odnosa (član 281 tač. 4 Ustava SFRJ iz 1974. godine). Ono što je značajno je da je taj zakon usvojio objektivnu, a ne subjektivnu koncepciju državine. Inače, njegov sadržaj odudara od kontinentalnoevropske pravne tradicije.

6[6] O tome: N. Kovačević, „Zakon o stvarnim pravima u Republici Srpskoj“, ZIPS, br. 1166/09, str. 13–18.7[7] Zakonima se ne regulišu samo postojeći odnosi, već se uređuju i odnosi čije se nastajanje tek očekuje. 8[8] Život dugo izgrađuje institute stvarnog prava, a kontinentalno pravo svoj izvor ima u rimskom pravu.9[9] Vidi: N. Gavella, “Stvarnopravno uređenje u SFRJ u odnosu privatnoga i javnoga”, Zakonitost, br. 9–10/90, str. 953–

965. 10[10] Donošenju ZSP-a trebalo je da prethode propisi o restituciji. Nema sumnje da protekom vremena osnov za restituciju

postaje sve uži. Zbog toga će eventualno buduće vraćanje ranije oduzete imovine kao ispravka istorijske nepravde biti suočeno sa brojnim problemima. Inače, u Republici Srpskoj su još 1996. godine bili doneseni zakoni iz ove oblasti (Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta i Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti). Ti zakoni su stupili na snagu i počela je njihova primjena. Oni su stavljeni van snage 2000. godine donošenjem Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, kojim je bilo riješeno pitanje restitucije svih oduzetih stvari i prava. Međutim, ovaj zakon je stavljen van snage odlukom tadašnjeg visokog predstavnika za BiH, g. V. Petriča, sa obrazloženjem da ta oblast mora biti uređena jedinstveno za čitavu državu. Zakonom o građevinskom zemljištu Republike Srpske samo je u većem dijelu izvršena denacionalizacija gradskog građevinskog zemljišta.

evidencija o pravima na nekretninama dovela bi i do garancije i afirmacije prava svojine, koja je preduslov za provođenje reformi u društvu. Inače, mišljenja smo da bi najbolje rješenje u oblasti građanskog prava bilo donošenje Građanskog zakonika, što bi nesumnjivo bio značajan korak ka uspostavljanju pravne sigurnosti na ovim prostorima.11[11] Ovakav zakonik ne predstavlja samo skup posebnih zakona, već harmoničnu cjelinu gdje se sistematizuju i pojedini propisi u pogledu istog pravnog odnosa i njegovo postojanje je svakako odraz pravne kulture određenog naroda. Zato se rad na izradi tog zakonika ukazuje kao potreba.

ZSP sadrži 357 članova, koji su podijeljeni u pet dijelova. Sistematika ovog zakona odstupa od sistematike ZOSPO-a. U prvom dijelu12[12] su osnovne odredbe koje se odnose na svojinu i druga stvarna prava, zatim odredbe koje regulišu predmet i sadržaj stvarnih prava, te odredbe o sticanju svojine stranih lica. Drugi dio13[13] je najobimniji i posvećen je svojini kao centralnom institutu stvarnog prava, a u okviru toga su i odredbe o susvojini, zajedničkoj i etažnoj svojini, te o susjedskim pravima kao ograničenjima prava svojine na nekretninama. Značajno je da zakon unosi jasno razgraničenje između pravnog režima za pokretne i nepokretne stvari. 14[14]Treći dio15[15] normira ograničena stvarna prava – založno pravo (založno pravo na pokretnim i nepokretnim stvarima, te pravima), pravo službenosti (stvarne i lične), realne terete i novi institut – pravo građenja.16[16] Redoslijed njihovog regulisanja, naravno, ne odražava značaj pojedinih prava. U četvrtom dijelu17[17] regulisana je državina (posjed) kao faktička vlast na stvari. I konačno, peti dio18[18] sadrži prelazne odredbe o pretvaranju društvene svojine u pravo svojine i uspostavljanju pravnog jedinstva nekretnine, te završne odredbe o dejstvu zakona, stečenim pravima, raspolaganju nekretninama u svojini republike i jedinica lokalne samouprave, prestanku važenja određenih zakona, započetim postupcima i stupanju zakona na snagu. U nastavku ćemo apostrofirati najznačajnije novine koje donosi ZSP.19[19]

 

 

NOVINE KOJE DONOSI ZAKON O STVARNIM PRAVIMA (ZSP)

 

Jednovrsnost svojine i pravnih subjekata, opšta i javna dobra,

11[11] U tom smislu su i Preporuke i zaključci sa četvrtog (i svih kasnijih) savjetovanja pravnika “Oktobarski pravnički dani”, v. Pravna riječ, br. 13/07, str. 26.

12[12] Članovi 1–16 ZSP-a.13[13] Članovi 17–138 ZSP-a.14[14] O podjeli na pokretne i nepokretne stvari v. D. Lazarević, “Pokretne i nepokretne stvari”, Pravo-teorija i praksa, br. 7-

8/04, str. 36-52.15[15] Članovi 139–302 ZSP-a.16[16] Mogli bismo se složiti sa mišljenjem prof. D. Stojanovića da nije ispravan naziv ograničeno stvarno pravo, ako se pod

tim misli na založno pravo, službenosti, realne terete i pravo građenja. Sve su to “puna stvarna prava sa ograničenim sadržajem u odnosu na svojinu” – v. D. Stojanović i D. Petrović, Komentar ZOSO, Beograd, 1991, str. 58. Mi ćemo ipak upotrebljavati termin ograničeno stvarno pravo, jer je kod nas uobičajen.

17[17] Članovi 303–323 ZSP-a.18[18] Članovi 324–357 ZSP-a.19[19] O tome: D. Medić, „Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske“, u Aktuelne tendencije u razvoju i primeni

evropskog kontinentalnog prava, Tematski zbornik radova, sveska II, Pravni fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2010, str. 207–240.

dobra od opšteg interesa, pravno jedinstvo nekretnine

 

Društvena svojina kao fenomen svojinskih odnosa u socijalističkom pravnom sistemu bila je negacija svojine i potpuna suprotnost privatnoj.20[20] Ustavne reforme iz 1971. i 1974. godine u bivšoj državi su donijele suštinske promjene u koncepciji ove svojine.21[21] Vlasnički koncept društvene svojine pretvoren je u tzv. nevlasnički koncept koji je uobličen u Zakonu o udruženom radu (ZUR). 22[22] Društvena svojina je prestala biti pravna kategorija i smatrala se ekonomskom kategorijom. Predmeti u društvenoj svojini su bili izuzeti od redovnog svojinskog režima i podvrgnuti su posebnom javnopravnom režimu. Stvari u društvenoj svojini su bile “svačije i ničije” i služile su “udruženom radu” za zadovoljavanje opštih potreba građana. Na njima su nekim pravnim subjektima data određena subjektivna prava, prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja,23[23] koja je u procesu reforme trebalo pretvoriti u subjektivna prava koja su primjerena novom stvarnopravnom uređenju, u skladu sa izmijenjenom koncepcijom prava svojine.24[24] Novo stvarno pravo je koncipirano na individualističkom modelu, nema više nejednakosti pravnih subjekata i njihovih prava, uklonjen je dotadašnji dualizam pripadanja stvarima i kolektivistički model svojine. Uspostavljena je jednovrsnost prava svojine, bez obzira na titulara i to je jedna od suštinskih novina.25[25] Ovdje nedostaje odredba da svojina obavezuje, ali je na neki način kompenzuje odredba o ograničenju stvarnih prava, a posebno svojine.26[26] Došlo je i do izmjene pravnog statusa pravnih subjekata i pretvaranja tzv. društvenosvojinskih subjekata, koji su bili nosioci prava na društvenim sredstvima, u subjekte koji su sposobni biti nosioci prava svojine. Na taj način je uspostavljena i jednovrsnost pravnih subjekata. Sada svako fizičko i pravno lice može biti nosilac prava svojine i drugih stvarnih prava.27[27] Posebno je naglašeno da republika, jedinica lokalne samouprave, javno preduzeće, javna ustanova i druge javne službe kao nosioci prava svojine javnog prava imaju kao vlasnici u pravnim odnosima isti položaj kao i drugi vlasnici,28[28] ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.29[29] Dakle, položaj javnopravnih vlasnika se razlikuje od položaja privatnih samo ako je to posebnim zakonom nedvosmisleno određeno. Javna svojina po svom predmetu i sadržaju ne razlikuje se od svojine privatnopravnih subjekata.30[30] Sve stvari koje mogu biti objektom prava svojine mogu biti i u svojini pravnih lica javnog prava. No, niz propisa uređuju specifične pravne režime za pojedine stvari u javnoj

20[20] Vidi kritiku nevlasničkog koncepta društvene svojine kod: D. Stojanović, Stvarno pravo, osmo, izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1991, str. 390–397.

21[21] Vidi: M. Povlakić, Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009, str. 19–30.22[22] Službeni list SFRJ br. 53/76, 57/83, 85/87, 40/89.23[23] Članovi 227–241 ZUR-a. O tome: D. Radonjić, Pravno raspolaganje stvarima u društvenoj svojini, Beograd, 1983.24[24] Transformacija prava svojine ima centralnu ulogu u ovom procesu.25[25] Član 3 st. 2 ZSP-a. Ovu odredbu treba posmatrati u vezi sa prelaznim odredbama o uspostavljanju jednovrsnosti prava

svojine (v. član 324.).26[26] Član 2 ZSP-a.27[27] Član 3 st. 1 ZSP-a.28[28] Potrebno je naglasiti da i Ustav Republike Srpske u članu 54. propisuje da svi oblici svojine imaju jednaku pravnu

zaštitu. 29[29] Član 22 st. 1 ZSP-a.30[30] O javnoj svojini u Srbiji i Hrvatskoj v. V. Lakićević i S. Lakićević Stojačić, „Javna svojina i promene u strukturi

svojinskih odnosa“, u Promene u pravnom sistemu, Zbornik radova, Zlatibor, 16–19. mart 2009, Novi Sad, str. 7–21; I. Babić, „Zaštita javne svojine“, u Promene u pravnom sistemu, Zbornik radova, Zlatibor, 16–19. mart 2009, Novi Sad, str. 55–70; Lj. Slavnić, „Ustavni koncept javne svojine“, u Zlatiborski dani prava, april 2010, str. 85–110; T. Josipović, „Stvari u vlasništvu države i drugih osoba javnog prava (javno vlasništvo)“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 22, br. 1/01, str. 95–153; M. Jelušić, „Javno vlasništvo u pravnom sustavu Republike Hrvatske“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 46, br. 1/09 (91), Split, 2009, str. 151–165.

svojini kao što su npr. šume i šumska zemljišta,31[31] javno vodno dobro,32[32] građevinsko zemljište,33

[33] poljoprivredno zemljište,34[34] itd.35[35] Javna dobra su stvari u svojini države ili drugih lica javnog prava i po zakonu su namijenjene da služe svima pod jednakim uslovima (javni putevi, ulice, trgovi i sl.).36

[36] Ova dobra treba razlikovati od opštih dobara. Opšta dobra su stvari koje ne mogu biti objekat prava svojine i drugih stvarnih prava37[37] i koje po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti fizičkog ili pravnog lica već su na upotrebi svima pod jednakim uslovima (vazduh, voda u rijekama, izvorima, jezerima i morima).38[38] Međutim, pravni režim javnih i opštih dobara je identičan. Posebnim zakonom se uređuje korišćenje i upravljanje opštim i javnim dobrima39[39].40[40] Ovdje je primjena ZSP-a samo supsidijarna, što dovodi do značajnih odstupanja od opšteg stvarnopravnog uređenja. Opšta dobra treba razlikovati i od dobara od opšteg interesa koja mogu biti objekat prava svojine i drugih stvarnih prava (građevinska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, šume i šumska zemljišta, zaštićeni dijelovi prirode, biljni i životinjski svijet, stvari od kulturnog, ekološkog i istorijskog značaja).41[41] Dobra od opšteg interesa uživaju posebnu zaštitu.42[42] Inače, veoma značajno je da ZSP daje potpuno uređenje stvari kao objekata stvarnog prava,43[43] što je do sada u našem pravu nedostajalo. Pojam nekretnine određen je na potpuno novi način44[44] i to je jedna od suštinskih koncepcijskih novina.45[45] Time je došlo do povratka dejstva starog rimskog načela superficies solo cedit,46[46] dakle zemljište je opet postalo glavna stvar, a ono što se sa njim trajno spoji je njegov priraštaj,47[47] te ponovnog uspostavljanja pravnog jedinstva

31[31] Zakon o šumama, Službeni glasnik RS br. 75/08.32[32] Zakon o vodama, Službeni glasnik RS br. 50/06.33[33] Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske, Službeni glasnik RS br. 112/06.34[34] Zakon o poljoprivrednom zemljištu, Službeni glasnik RS br. 93/06, 86/07, 14/10.35[35] Smatramo da bi i te stvari trebalo što više podvrgnuti opštem stvarnopravnom režimu, a iznimke u pogledu njih

propisati samo u izuzetnim slučajevima kada je to zaista neophodno i kada je potreban uticaj javnopravnih normi.36[36] Član 7 st. 2 ZSP-a.37[37] Prema tome, to sa stanovišta stvarnog prava nisu stvari.38[38] Član 7 st. 1 ZSP-a.O opštim dobrima v. N. Gavella i I. Gliha, Uvod u stvarno pravo, Zagreb, 1991, str. 99–100.39[39] Član 7 st. 5 ZSP-a.40[40] O korišćenju opštih dobara i javnih dobara u opštoj upotrebi u Republici Hrvatskoj v. D. Aviani, „Zasebno korištenje

opće-uporabljivih dobara u Hrvatskoj: dometi i ograničenja“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 46, br. 1/09 (91), Split, 2009, str. 123–150.

41[41] Član 8 st. 1 ZSP-a.42[42] Član 8 st. 3 ZSP-a.43[43] Članovi 5–14 ZSP-a.44[44] Nepokretnost je sve što je na površini zemljišta, iznad ili ispod njega izgrađeno, a namijenjeno je da tamo trajno

ostane, ili je u nepokretnost ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili bilo kako drugačije s njom trajno spojeno i dio je te nepokretnosti sve dok se od njega ne odvoji – član 14 stav 1 ZSP-a.

45[45] O nekretninama kao objektima prava vlasništva i prava građenja v. P. Simonetti, „Nekretnine kao objekti prava vlasništva i prava građenja“, Pravni život, br. 11/09, str. 515–549.

46[46] Sve što se nalazi na zemljištu ili ispod zemljišta i što je sa zemljištem trajno spojeno dijeli njegovu pravnu sudbinu i pripada vlasniku zemljišta.

47[47] Načelo superficies solo cedit postojalo je u našem pravnom sistemu sve do donošenja Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ br. 52/58).

O pravilu superficies solo cedit v. I. Puhan, Odrednica „Superficies solo cedit“, u Enciklopedija imovinskog prava i prava udruženog rada, Tom treći, Beograd, 1978, str. 230–233.

nekretnine48[48] sa dalekosežnim posljedicama po stvarnopravne institute.49[49] Ovo ima veliki značaj za pravni promet nekretnina, kao i za uređenje zemljišnih knjiga, posebno za uspostavu cjelovitosti zemljišnoknjižnog tijela.50[50] Isto tako, to je od značaja i za pravno uređenje instituta etažne svojine, pravila o sticanju svojine građenjem na tuđem zemljištu, pravila u situaciji kada neko dogradi, nadogradi ili preuredi nečiju zgradu, pravila o sađenju i sijanju na tuđem zemljištu i tome slično. Na ovaj način stvarnopravno uređenje u Republici Srpskoj ponovo je usklađeno sa tradicionalnim načelima na kojima se ono bazira u savremenim evropskim državama i opet slijedi opšta načela cjelokupnog građanskog prava. Nesumnjivo je da je to veoma značajno, jer živimo u vremenu veće uloge i značaja stvarnih prava nego što je to bilo ranije, pogotovo dok je institut svojine bio podijeljen.

 

 

Prava stranih lica

 

Stranci su fizička i pravna lica koja nemaju domaće državljanstvo.51[51] Pitanje pravnog položaja stranaca sve više dobija na značaju. Ova oblast regulisana je unutrašnjim i međunarodnim pravnim izvorima. Prema ZOSPO-u, strana lica su bila u mnogo nepovoljnijem položaju od domaćih državljana. 52

[52] Promjene u njihovom svojinskom režimu omogućile su ustavne promjene iz 1988. godine i kasnije izmjene tog zakona, donesene zbog privlačenja stranog kapitala. ZSP u ovu materiju unosi značajnu liberalizaciju i bitne novine, imajući u vidu unapređenje tržišne privrede i nova društvena opredjeljenja. Odredbama o pravima stranih lica pokušao se postići kompromis između izjednačenja položaja stranaca i domaćih državljana i zaštite interesa društvene zajednice u vezi sa raspolaganjem nekretninama na njenoj teritoriji. To je posljedica okolnosti da su nekretnine važne za svaku državu zbog svoje ekonomske i sigurnosne komponente.53[53] Za razliku od ZOSPO-a i Zakona o politici direktnih stranih ulaganja,54[54] koji je donio značajne promjene u svojinskom režimu stranih lica ukidajući za strane investitore sva

48[48] Šire o tome: P. Simonetti, “Reintegracija načela pravnog jedinstva nekretnine u Bosni i Hercegovini (u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj)”, Pravna riječ, br. 8/06, str. 53–86; P. Simonetti, “Pravno jedinstvo nekretnine”, Pravni život, br. 11/07, str. 429–447; E. Hašić, „Uspostava pravnog jedinstva nekretnine i izvršavanje ovlašćenja u pogledu cijele nepokretnosti u prelaznom periodu prema Zakonu o stvarnim pravima“, u Problemi primjene prelaznih i završnih odredaba Zakona o stvarnim pravima, materijal za savjetovanje, Sarajevo, 2009, str. 29–44.

49[49] Ovo načelo je u socijalizmu bilo napušteno, jer je razbijanje pravnog jedinstva nekretnine omogućilo uspostavljanje različitih pravnih vlasti na pojedinim dijelovima, što je dovelo do visokog stepena pravne nesigurnosti. Sada je jedini izuzetak od ovog načela predviđen u situaciji kada postoji pravo građenja. Inače, trajna veza je zakonska pretpostavka pravnog jedinstva zemljišta i zgrade i svih drugih stvari koje su trajno spojene sa zemljištem. Zbog toga privremene zgrade nisu sastavni dio zemljišta bez obzira na to koliko su sa njim čvrsto spojene.

50[50] Zemljište i zgrada upisuju se kao jedno zemljišnoknjižno tijelo.51[51] Većina zakonodavstava definiše strance na ovakav način, a to znači da su pod tim pojmom obuhvaćeni ne samo strani

državljani, nego i lica bez državljanstva. O pojmu stranca v. V. Šaula, Osnovi međunarodnog privatnog prava Republike Srpske, Banja Luka, 2008, str. 130–131.

52[52] Vidi članove 82–85 ZOSPO-a.O tome: D. Kitić, Pravni položaj stranaca, Beograd, 1991, str. 38–47; M. Povlakić, „Pravo svojine stranaca u SFRJ“, u

Zborniku radova “Promjene u pravu svojine, Transformacija društvene svojine”, Sarajevo, 1990, str. 143–157. O položaju stranaca ranije v. M. Bartoš i B. Nikolajević, Pravni položaj stranaca, Beograd, 1951.

53[53] V. Tomljanović, „Stranci kao stjecatelji prava vlasništva nekretnina prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19, br. 2/98, str. 530.

Vidi: T. Deskoski, „Stvarna prava stranaca na nepokretnostima u Makedoniji”, u Aktuelne tendencije u razvoju i primeni evropskog kontinentalnog prava, Tematski zbornik radova, sveska II, Pravni fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2010, str. 241–268.

54[54] Službeni glasnik BiH, br. 17/98 i 13/03.

ograničenja, ali i otvorio mnogo spornih pitanja, sada ograničenja u pogledu sticanja svojine za strance imaju karakter izuzetka.55[55] Prije svega, odredbe ZSP-a primjenjuju se i na strana fizička i pravna lica, bez obzira na to da li se pojavljuju kao investitori i bez obzira na to da li su ovdje stalno nastanjeni.56[56] Stranci mogu sticati svojinu po svim zakonom predviđenim osnovama, a nema restrikcije ni u pogledu vrste nekretnina koje ta lica mogu da stiču, a isto tako ni u pogledu njihove namjene. Ono što je bitno za sticanje je postojanje reciprociteta,57[57] koji se pretpostavlja (dok se ne dokaže suprotno). Prema tome, reciprocitet nije potrebno dokazivati u svakom slučaju, a u slučaju spora odluku o tome donosi ministarstvo pravde. Ograničenje je i u tome što se ovo može drugačije urediti zakonom ili međunarodnim ugovorom.58[58] Zakonska pravila se neće primjenjivati ukoliko su u suprotnosti sa međunarodnim ugovorom, jer je međunarodni ugovor jači pravni izvor od zakona. U pogledu stranih lica predviđeno je i ograničenje sticanja prava svojine na nekretninama na području koje je radi zaštite interesa i bezbjednosti zakonom proglašeno područjem na kome ta lica ne mogu imati pravo svojine. Ovo se odnosi na sve vrste nekretnina na toj teritoriji. Ograničenje ovakvog karaktera moglo bi biti sporno sa aspekta prijema Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, jer nacionalni propisi ne smiju povrijediti osnovne slobode niti ograničiti konkurenciju. Ukoliko je strano lice steklo pravo svojine na nekretnini prije nego što je područje na kome leži nekretnina proglašeno ovakvim, prestaje mu pravo svojine, a to lice ima pravo na naknadu prema propisima o eksproprijaciji.59[59] Pravo na ovu naknadu pripada i stranom licu koje bi nasljeđivanjem steklo takve nekretnine. Posebnim zakonom se određuje na kojim nekretninama stranci ne mogu sticati pravo svojine.60[60] Dakle, radi se o odredbama koje su zaštitnog karaktera.61[61] I pored određenih nedostataka, nova rješenja u poređenju sa ranijim propisima znače radikalan zaokret i dobru osnovu za privlačenje stranih investitora.

 

 

Sticanje prava svojine s povjerenjem u zemljišne knjige

i obaveza uknjižbe stvarnih prava

 

Novo zemljišnoknjižno pravo u Republici Srpskoj donijelo je pojačano dejstvo načela povjerenja u zemljišne knjige.62[62] To načelo je jedno od temeljnih načela zemljišnih knjiga i od stepena povjerenja

Taj zakon određene strane investitore izjednačava s domaćim državljanima, a za neke traži da bude ispunjen uslov reciprociteta (član 12).

55[55] Šire o tome: M. Povlakić, „Stranci i stjecanje vlasništva na nekretninama u BiH“, Pravna riječ, br. 16/08, str. 270–275.

56[56] Član 15 st. 1 ZSP-a.57[57] Radi se o situaciji u kojoj organi jedne države priznanje nekog prava stranim licima uslovljavaju istim ili sličnim

ponašanjem njihove države prema domaćim državljanima. 58[58] Zaista je teško pretpostaviti da bi se sa nekom zemljom međunarodnim ugovorom ugovarao restriktivniji režim za

strance.59[59] Ovakva odredba je suvišna, jer se oduzimanje svojine vrši u postupku eksproprijacije uz utvrđenje opšteg interesa. 60[60] Član 16 ZSP-a.61[61] Poznato je da nema višestranih konvencija u međunarodnim odnosima kojima se regulišu pitanja stvarnopravnih

odnosa, a pogotovo pitanja u vezi sa nekretninama, jer je to od bitnog značaja za svaku državu i predmet posebnog normiranja.62[62] Vidi član 9 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske (ZZK) – Službeni glasnik RS br. 67/03, 46/04, 109/05 i

119/08.

u zemljišne knjige zavisi i njihov značaj za sigurnost pravnog prometa.63[63] Zato se metaforički kaže da je zemljišna knjiga ogledalo prava na nekretninama.64[64] Zbog dejstva ovog načela treća savjesna lica mogu se pouzdati da je ono što je upisano u zemljišnu knjigu tačno (pozitivni pravac načela povjerenja) a da ono što nije upisano ne postoji (negativni pravac načela povjerenja).65[65] Narušavanje povjerenja u zemljišne knjige unosi pravnu neizvjesnost i dovodi do pravne nesigurnosti. Zemljišne knjige su javne i dostupne svima, te se u načelu niko ne može pozivati na to da mu je bilo nepoznato pravno stanje u pogledu određene nekretnine.66[66] Reafirmaciju načela povjerenja u zemljišne knjige predviđa i ZSP. Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine.67[67] Zato je ZSP predvidio sticanje prava svojine s povjerenjem u zemljišne knjige.68[68] To pravo stiče ono lice koje u trenutku sklapanja pravnog posla i u trenutku kada je zahtijevao upis nije znao niti je imao razloga da sumnja da stvar ne pripada onom licu koje je otuđuje i koje je upisano kao vlasnik, iako to nije bio. 69

[69] Dakle, sticalac treba da je savjestan, a pri tome on nije dužan da istražuje vanknjižno stanje.70[70] Da bi se sticalac smatrao savjesnim on mora prilikom sticanja upotrebiti dužnu pažnju koja je potrebna za takav način sticanja u pravnom prometu. Za opseg načela povjerenja od bitnog značaja je upravo definicija savjesnosti tog lica. U ovom slučaju, sticalac stiče pravo svojine na nekretnini od zemljišnoknjižnog vlasnika po samom zakonu. Takvo sticanje prava svojine ograničeno je raskidnim uslovom, jer lice koje je upisom prava svojine prodavca povrijeđeno u svom knjižnom pravu svojine može podnijeti tužbu za brisanje tog upisa u roku od tri godine od kada je taj upis bio zatražen 71[71] odnosno u roku od 60 dana od proteka roka za žalbu protiv rješenja kojim je sud dozvolio neistinit upis 72[72].73[73] Prema tome, rokovi prema licu koje je bilo uredno obaviješteno vežu se za rok za žalbu. Rokovi za podizanje brisovne tužbe teku od dana stupanja na snagu zakona.74[74] Ovim se, faktički, odlaže dejstvo pozitivnog pravca načela povjerenja.75[75] Tek istekom rokova sticatelj može biti siguran da je konačno

63[63] O načelu povjerenja u zemljišne knjige v. J. Weike i L. Tajić, Komentar Zakona o zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2005, str. 43–45; M. Povlakić, „Reforma zemljišnoknjižnog prava kao dio ukupne reforme građanskog prava“, u Zborniku radova „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2003, str. 239–241.

64[64] P. Simonetti, „Stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige po Nacrtu Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“, Pravna riječ, br. 5/05, str. 95.

65[65] O. Stanković i M. Orlić, Stvarno pravo, deveto izdanje, Beograd, str. 332.66[66] P. Simonetti, „Stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige u Republici

Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“, u Zborniku radova „Aktuelna pitanja građanskog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini,” Jahorina, 2010, str. 12.

67[67] Član 55 st. 1 ZSP-a.68[68] U načelu, na osnovu pravnog posla kome je cilj sticanje prava svojine, to pravo se ne može steći od nevlasnika, jer

niko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u pogledu toga postoje izuzeci, kada se štiti savjesni sticalac. ZSP pod određenim uslovima predviđa sticanje prava svojine na nekretninama s povjerenjem u zemljišne knjige (v. članove 55 i 56) i sticanje prava svojine od nevlasnika na pokretnoj stvari (član 111).

69[69] Članovi 55 st. 2 i 56 st. 1 ZSP-a.Vidi: S. Mulabdić, „Savjesno sticanje prava vlasništva na nekretnini zaštitom povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne

knjige“, ZIPS, br. 1135/08, male stranice, str. 1–24.70[70] Član 55 st. 3 ZSP-a.Saznanje da su knjižno i vanknjižno stanje u suprotnosti čini određeno lice nesavjesnim. 71[71] Ovo podrazumijeva da lice o njemu nije bilo obaviješteno.72[72] Član 56 st. 3 ZSP-a.73[73] ZZK ne poznaje ovu tužbu i zbog šturog regulisanja u ZSP-u u primjeni ovog pravnog sredstva će sigurno biti

određenih problema. Član 60 ZZK-a govori o načinu ispravke zemljišnoknjižnog upisa. Zakon o zemljišnim knjigama iz 1930. godine je tu tužbu regulisao (paragrafi 68–71).

Vidi i P. Simonetti, „Stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige i učinci pravnog posla o otuđenju tuđe nekretnine“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 22. br. 1/01, str. 297–299.

74[74] Član 345 ZSP-a.75[75] To je preuzeto iz austrijskog zemljišnoknjižnog prava (v. par. 63 i 64 austrijskog Zakona o zemljišnim knjigama iz

1955. godine). Ovaj sistem zaštite povjerenja u istinitost u literaturi se naziva tzv. sistemom umjerene zaštite povjerenja. O tome: T. Josipović, „Stjecanje stvarnih prava na nekretninama na temelju povjerenja u zemljišne knjige“, Zbornik Pravnog fakulteta

stekao određeno pravo, koje mu više ne može biti osporeno. Brisovna tužba je sredstvo za zaštitu povrijeđenog knjižnog prava svojine nevaljanim upisom u zemljišne knjige i ona odstupa od klasičnih petitornih tužbi.76[76] Sticatelj koji stiče svojinu s povjerenjem u zemljišne knjige stiče svojinu nekretnine kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja nisu bila upisana u zemljišnu knjigu, osim onih koja postoje na osnovu samog zakona, a ne upisuju se u zemljišnu knjigu.77[77] Savjesni sticatelj stiče ovo pravo opterećeno onim pravima, teretima i ograničenjima koja su u času podnošenja zahtjeva za upis već bili upisani u zemljišnoj knjizi ili je iz zemljišne knjige bilo uočljivo da je zatražen njihov upis.

Upisom u zemljišnu knjigu u odnosu na stvarna prava na nekretninama ostvaruje se jedno od osnovnih načela stvarnopravnog uređenja – načelo publiciteta.78[78] U zemljišnoj knjizi se publikuje sve što je bitno za određene nekretnine i one o tome pružaju vanjsku sliku. Njihova sadržina je dostupna svakome.79[79] Upisom knjižnog prava u zemljišnu knjigu nastaje oboriva pretpostavka da je lice koje je upisano kao njegov nosilac zaista i njegov stvarni nosilac sa onim sadržajem i obimom koji je u ovoj knjizi upisan. Zemljišna knjiga ispunjava svoju funkciju u pravnom prometu samo ako stvara pretpostavku prava.80[80] Međutim, slika o nekretninama može biti i pogrešna. Poznato je da je kod nas zemljišnoknjižno stanje nesređeno i da su zemljišne knjige često nepotpune i neistinite, te da ne prikazuju uvijek stvarno stanje u pogledu relevantnih činjenica. Moguće je dokazivati da je ovo stanje različito od vanknjižnog stanja nekretnine. Zbog toga je predviđeno da vanknjižni nosioci stvarnih prava mogu u roku od tri godine pokrenuti postupak za upis stvarnih prava u pogledu nepokretnosti i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu. Nadležno pravobranilaštvo dužno je da u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ZSP-a pokrene postupke za upis stvarnih prava na nepokretnostima, kojih je nosilac republika, odnosno jedinica lokalne samouprave, kao i za upis javnih i opštih dobara. Zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim zakonom neće se primjenjivati u korist sticanja do kojih dođe unutar roka od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako se njime stiče nepokretnost na kojoj je bila upisana društvena svojina, a nije brisana prije stupanja na snagu ovog zakona. 81[81] Ovo bi trebalo dovesti do usklađivanja vanknjižnog i zemljišnoknjižnog stanja, što je od velike važnosti za pravnu sigurnost u ovoj oblasti i za zaštitu svih onih koji sudjeluju u prometu nekretnina. Protekom tih rokova zemljišne knjige će moći ostvarivati svoju funkciju u skladu sa ZSP-om (i ZZK-om).

 

 

Višestruko ugovaranje otuđenja

 

Zbog neažurnosti zemljišnih knjiga u praksi se relativno često dešavalo višestruko otuđenje nekretnina. Sa početkom rada notara ovi slučajevi se rjeđe pojavljuju, jer notari odgovaraju za sigurnost transakcije. ZOSPO taj institut nije

Sveučilišta u Rijeci, vol. 19, br. 2/98, str. 457.76[76] O brisovnoj tužbi šire: T. Josipović, Zemljišnoknjižno pravo, Zagreb, 2001, str. 269–276.77[77] Član 56 st. 2 ZSP-a.78[78] Publiciranje stvarnih prava je pretpostavka za njihovo dokazivanje i zaštitu. Da bi djelovala apsolutno, prema svim

trećim licima (erga omnes), stvarna prava moraju biti vanjski vidljiva. To ima posebno značenje za sigurnost pravnog prometa. Publicitet stvarnih prava na nekretninama ostvaruje se njihovim upisom u posebne javne registre (kod nas su to zemljišne knjige).

79[79] Svako može tražiti da pogleda bilo koji zemljišnoknjižni uložak i zahtijevati da mu se on izda.80[80] M. Povlakić, „Novo zemljišnoknjižno pravo u BiH“, Pravni savjetnik, br. 12/03, str. 48.81[81] Član 346 ZSP-a.

regulisao,82[82] ali se o tome razvila bogata praksa sudova,83[83] koja je svoju potvrdu našla u Zaključku broj 3 sa savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda, održanom u Beogradu 28. i 29.5.1986. godine. Prema tom zaključku, kada je više lica zaključilo posebne pravne poslove radi sticanja prava svojine na istu nepokretnost, o jačem pravu sud odlučuje primjenom načela morala socijalističkog samoupravnog društva, savjesnosti i poštenja i načela zabrane zloupotrebe prava. Kada su svi kupci savjesni, a ni jednom od njih nepokretnost nije predata u državinu niti je neko od njih ishodio upis prava svojine u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu, jači pravni osnov ima raniji kupac. Ako su svi kupci savjesni, jaču pravnu osnovu ima kupac koji je ishodio upis u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu, a ako ni jedan od njih to nije ishodio, jači je u pravu kupac kome je nepokretnost predata u državinu. Raniji savjesni kupac ima jaču pravnu osnovu u odnosu na kasnijeg nesavjesnog kupca. Ovo je i u slučaju kad je prodavac nepokretnost predao u državinu kasnijem nesavjesnom kupcu ili je nesavjesni kupac ishodio upis u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu. U sporu radi utvrđivanja jačeg pravnog osnova pasivno su legitimisani prodavac i ostali kupci iste nepokretnosti kao jedinstveni suparničari.84[84] Iz toga je vidljivo da je savjesnost imalo prioritet u odnosu na načelo upisa, a za savjesnost se tražilo i istraživanje vanknjižnog stanja.85

[85] Moglo bi se smatrati da je Zaključak na sljedeći način rangirao relevantne činjenice: savjesnost, državina, prethodno zaključeni ugovor, upis u javnu knjigu. To govori o tome koji značaj se davao tom upisu,86[86] što je uzrokovano neažurnošću javnih knjiga za evidenciju nekretnina koje nisu odražavale pravo stanje. ZSP propisuje da će u slučaju kada je više lica zaključilo sa vlasnikom pravne poslove radi sticanja svojine iste nepokretnosti, svojinu steći ono lice koje je kao savjesno prvo podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i ostale pretpostavke za sticanje svojine.87[87] Dakle, iz toga je vidljivo da je za razrješenje ove situacije bitna savjesnost onog lica koje je prvo podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu. To je u saglasnosti sa načelom prvenstva i načelom javnog povjerenja koja proklamuje zemljišnoknjižno pravo. Propisano je da savjesnost mora postojati u trenutku podnošenja zahtjeva za upis. Međutim, nema sumnje da je ona bitna i u momentu zaključenja pravnog posla,88[88] jer ako neko lice tada nije bilo savjesno, teško je pretpostaviti da bi to moglo postati naknadno. I Zakon o obligacionim odnosima bivše SFRJ (ZOO),89[89] koji se još primjenjuje u Republici Srpskoj, nalaže učesnicima u pravnom prometu da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja i pri zasnivanju obligacionih odnosa i prilikom ostvarivanja prava i obaveza iz tih odnosa.90[90] To načelo se odnosi na sve pravne poslove kojima se

82[82] Interesantno je da je ZOSPO regulisao situaciju višestrukog otuđenja pokretnih stvari (član 35).83[83] Vidi: D. Petrović, „Dvostruka prodaja iste nepokretnosti“, Pravni život, br. 11–12/91, str. 1419–1423; P. Simonetti,

„Višestruko ugovaranje otuđenja“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 22, br. 1/01, str. 73–75; S. Mulabdić, „Višestruko ugovaranje otuđenja nekretnine“, ZIPS, br. 1145/08, male stranice, str. 1–29.

84[84] Vidi Bilten Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 3/86, str. 47.85[85] O tome šire: P. Simonetti, Rasprave iz stvarnog prava, Rijeka, 2001, str. 88–98. 86[86] M. Povlakić, “Uloga savjesnosti kod višestrukog otuđenja iste nepokretnosti i predstojeća reforma zemljišno-knjižnog

prava”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, XLII 1999, Sarajevo, 2000, str. 262.87[87] Član 57 st. 1 ZSP-a.88[88] Zaštita povjerenja u zemljišne knjige zahtijeva savjesnost kako u trenutku zaključenja pravnog posla, tako i u trenutku

podnošenja zahtjeva za upis (član 55 st. 2 ZSP-a).89[89] Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; Službeni glasnik RS br. 17/93.90[90] Član 12 ZOO-a.

zasnivaju obligacioni odnosi, pa i na pravne poslove kojima se zasniva obaveza prenosa prava svojine na nekretninama.91[91] Ako je jedno od više lica koja su sa vlasnikom zaključila pravni posao radi sticanja svojine iste nepokretnosti podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, odnosno izvršilo upis u svoju korist i pri tome bilo nesavjesno, savjesna lica imaju pravo da u roku od tri godine od izvršenog upisa podnesu tužbu za brisanje i uknjižbu prava svojine u svoju korist, kao i da izvrše zabilježbu spora.92[92] Ovo je slučaj kada je nesavjesno lice zatražilo upis u zemljišnu knjigu ili ga već ishodilo, a postoje savjesni sticaoci (jedan ili više) koji nisu upisani u zemljišnu knjigu. Njima stoji na raspolaganju tužba za brisanje i uknjižbu prava svojine u svoju korist u roku od tri godine od izvršenog upisa. Istovremeno, oni imaju pravo da izvrše i zabilježbu spora, radi zaštite od trećih savjesnih lica koja eventualno mogu steći pravo od nesavjesnog upisanog sticaoca. Navedena tužba se razlikuje od brisovne tužbe, jer se ne radi o situaciji da je nečije upisano zemljišnoknjižno pravo povrijeđeno. Zakonodavac propisuje i da je u pravu jače ono lice koje je prije zaključilo pravni posao, a da je najjače ono koje je uvedeno u samostalnu državinu nepokretnosti.93[93] To bi se moglo shvatiti kao regulisanje odnosa između više savjesnih sticatelja. No, ono može da dođe u obzir samo ako niko od savjesnih lica nije zatražio upis u zemljišnu knjigu, jer ukoliko takav slučaj postoji, to normiranje nije ni potrebno. Ako određeno lice ima prednost na osnovu državine nepokretnosti, on bi imao obavezu da istražuje vanknjižno stanje, što nije intencija zakonodavca. U pogledu ovog dijela može se opravdano postaviti pitanje njegove svrsishodnosti.

 Građenje na tuđem zemljištu i na tuđem pravu građenja

 

Građenje na tuđem zemljištu kao originarni način sticanja prava svojine je slučaj vještačkog priraštaja nekretnine, koji postoji kad neko svojim materijalom i radom podigne građevinski objekt na tuđem zemljištu, a pri tome između njega i vlasnika zemljišta ne postoji ugovorni odnos.94[94] Pravila o građenju na tuđem zemljištu primjenjuju se i u slučaju građenja na zemljištu koje je u suvlasništvu odnosno zajedničkom vlasništvu graditelja i drugih lica.95[95] Odredbe ZOSPO-a u pogledu ovog instituta96[96] odražavale su duh socijalističkog perioda i nisu se temeljile na načelu superficies solo cedit, bez obzira na to što su bile predviđene i situacije u kojima vlasnik zemljišta postaje i vlasnik zgrade. Ovaj zakon je u težište stavljao savjesnost lica, te vrijednost zemljišta i zgrada, a ne garanciju prava svojine.97[97] ZOSPO je u

O načelu savjesnosti i poštenja v. O. Antić, “Savesnost i poštenje u obligacionom pravu”, Pravni život, br. 10/03, str. 567–583; M. Baretić, “Načelo savjesnosti i poštenja u obveznom pravu”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 24, br. 1/03, str. 571–615; G. Galev, “Načelo savjesnosti i poštenja”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, supplement, br. 3/03, str . 223–236.

O odnosu ustanove višestrukog ugovaranja otuđenja nekretnine prema načelu savjesnosti i poštenja v. P. Simonetti, “Višestruko ugovaranje otuđenja po Nacrtu Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske” , u Zborniku radova „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse” Mostar, 2005, str. 35 .

91[91] L. Belanić, “Višestruko otuđenje nekretnina”, u Zborniku radova „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2004, str. 370.

92[92] Član 57 st. 2 ZSP-a.93[93] Član 57 st. 3 ZSP-a.94[94] Ako postoji sporazum o gradnji primjenjuju se njegove odredbe.95[95] N. Gavella, “Stjecanje prava vlasništva preradom, sjedinjenjem, izgradnjom zgrade i odvajanjem plodova”, Zbornik

Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1–2/81, str. 61–62.96[96] O tome: P. Simonetti, Građenje na tuđem zemljištu, Sarajevo, 1982.

pogledu građenja na tuđem zemljištu regulisao tri hipotetičke situacije.98[98] Prva je bila ona kada je graditelj savjestan (ne zna i ne može da zna da gradi na tuđem zemljištu), a vlasnik zemljišta nesavjestan (znao za gradnju i nije se odmah usprotivio), druga je bila obrnuta, kada je graditelj nesavjestan (znao da gradi na tuđem zemljištu), a vlasnik zemljišta savjestan (odmah se usprotivio izgradnji) i treća kada su obje strane bile savjesne. Nije bilo regulisano šta će biti u situaciji kada su obje strane nesavjesne,99[99] pa su o tome postojala podijeljena mišljenja. Generalno opredjeljenje zakonodavca bilo je da jače zaštiti savjesnog graditelja, pa čak i u situaciji kada je vlasnik zemljišta bio savjestan. ZSP je bitno promijenio sadržaj odredaba o sticanju svojine u situaciji kada postoji građenje na tuđem zemljištu i vratio se tradicionalnim načelima.100[100] To je posljedica uspostavljanja pravnog jedinstva nekretnine i povratka načelu superficies solo cedit. Ovaj zakon (kao ni ZOSPO) nije posebno regulisao šta se smatra izgrađenom zgradom (od tada nastupaju pravni učinci izgradnje), pa se u pogledu toga ukazuje na značaj sudske prakse.101[101] Za pojam zgrade nije od uticaja da li je ona podignuta iznad ili ispod površine zemlje, od kojeg materijala je sagrađena, kao i u koju svrhu je namijenjena. Važno je da je to građevinski objekt koji je trajno povezan sa zemljištem.102[102] Osnovno pravilo je da se sada primarno štiti vlasnik zemljišta i da zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta,103[103] a samo izuzetno graditelju (kada je graditelj savjestan, a vlasnik zemljišta nesavjestan).104[104] Nesavjestan graditelj, za razliku od ranijeg zakona, nikako ne može postati vlasnik zgrade. Savjesnost graditelja treba cijeniti veoma restriktivno.105[105] Izričito se određuje i šta će biti u situaciji kada su i graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni.106[106] U tom slučaju propisano je da zgrada pripada vlasniku zemljišta, a da on nema pravo da zahtijeva uspostavljanje prijašnjeg stanja. Mišljenja smo da je ovo prihvatljivo rješenje. Naime, prije svega u ovakvoj situaciji treba dati prednost vlasniku zemljišta, jer je do tog slučaja ipak došlo zbog nesavjesne gradnje graditelja, a to što se vlasnik zemljišta nije bez odgađanja usprotivio takvoj gradnji i na taj način joj pogodovao, sigurno je manji propust od čina nelegalne izgradnje. Takođe, eventualno drugačije normiranje moglo bi da pospješi bespravnu gradnju, što ne bi bilo društveno opravdano i u praksi bi imalo veoma negativne posljedice. Sankcija za nesavjesnog vlasnika zemljišta je u tome što on nema pravo da traži uspostavljanje stanja koje je postojalo prije takve izgradnje i to bi za njega trebalo da bude dovoljna kazna. Odredbama ZSP-a nisu predviđeni rokovi u kojima bi vlasnik zemljišta ili graditelj morali ostvariti svoja prava.

97[97] U uporednom pravu principijelno prednost ima vlasnik zemljišta, ali se u nekim situacijama daje prednost i savjesnom graditelju.

98[98] Članovi 24–26 ZOSPO-a.99[99] Ova situacija je u praksi vrlo rijetka.100[100] Slična je situacija i u Republici Hrvatskoj – v. J. Brežanski, „Građenje na tuđem zemljištu“, Zbornik Pravnog

fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19, br. 2/98, str. 505–525. U Brčko distriktu BiH nije predviđena mogućnost sticanja svojine građenjem na tuđem zemljištu.

101[101] Ovdje bi kao orijentir mogla poslužiti odredba člana 152 st. 5 hrvatskog Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09), koja određuje da se zgrada smatra izgrađenom kada je dovedena u takvo stanje da ju je moguće koristiti za svrhu za koju takve zgrade redovno služe, a kada je to slučaj uvijek je faktičko pitanje.

102[102] Vidi: M. Žuvela, “Stjecanje prava vlasništva – posebno o građenju na tuđem zemljištu i dosjelosti”, Zakonitost, br. 9–10/90, str. 970.

103[103] To je izvedeno iz načela superficies solo cedit.104[104] I u ovom slučaju zgrada izgrađena na tuđem zemljištu će pripasti tom zemljištu kao glavnoj stvari, samo se

preferira savjesni graditelj prema nesavjesnom vlasniku zemljišta.105[105] Savjestan graditelj je onaj koji ne zna niti može znati da gradi na tuđem zemljištu i koji opravdano vjeruje da je

zemljište njegovo. Veoma je mali broj situacija u kojima ova savjesnost može postojati. Legalno građenje za koje postoji odobrenje podrazumijeva građevinsku dozvolu, a ona se ne može dobiti ako nisu riješeni imovinskopravni odnosi.

106[106] Član 59 ZSP-a.

Kad je građeno na tuđem zemljištu opterećenom pravom građenja, nosiocu tog prava pripadaju prava i obaveze vlasnika zemljišta,107[107] jer je pravo građenja u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom.

 

Dogradnja, nadziđavanje, preuređenje i ulaganje

 

Dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom)108[108] zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih ne može se steći svojina, ako vlasnik (suvlasnici, zajedničari) dograđene, nadograđene, odnosno pregrađene nepokretnosti nije drugačije odredio.109[109] Ovim se razrješavaju odnosi nastali preduzimanjem navedenih građevinskih radova kada je te radove preduzelo treće lice ili jedan od suvlasnika odnosno zajedničkih vlasnika. Dakle, u principu, izvođenjem takvih radova ne može se steći svojina na nekom objektu. Izuzetak predstavlja slučaj da u pogledu toga postoji dogovor sa vlasnikom (suvlasnicima ili zajedničarima) koji se sa tim može saglasiti. Ako postoji pravo nadogradnje, kao podvrsta prava građenja, na njega se primjenjuju propisi o pravu građenja i tada se može steći pravo svojine na nadograđenom dijelu i pravo susvojine na cijeloj nekretnini. Ove česte životne situacije ranije nisu bile zakonski regulisane, ali je sudska praksa, uglavnom, zauzimala ovakvo stanovište. Zbog učestalosti navedenih slučajeva, tim pitanjem su se bavili i najviši sudovi bivše SFRJ. Na XLIII zajedničkoj sjednici Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda, održanoj 23.10.1990. godine u Subotici, zauzet je načelni stav 1/90 prema kome se dogradnjom, nadziđavanjem ili adaptacijom tuđeg ili suvlasničkog građevinskog objekta ne stiče pravo svojine, osim ako zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno. Izuzetno, zaključeno je da dogradnjom i nadziđavanjem posebnog dijela zgrade savjestan graditelj stiče pravo svojine na poseban dio zgrade samo ako je vlasnik zgrade znao za gradnju i nije se tome protivio (shodno članu 24 st. 1 ZOSPO-a).110[110] Međutim, ako bi izvedeni radovi bili takvog obima da bi se po građevinskim normativima moglo smatrati da je nastao novi objekat,111[111] tada ne dolazi do primjene ovog instituta, već bi se moralo utvrditi da li su ispunjeni uslovi za sticanje građenjem na tuđem zemljištu.112[112] Lice koje je dogradilo, nadogradilo ili preuredilo zgradu odnosno prostoriju ili je ulagalo odnosno nešto ugradilo u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po

107[107] Član 63 ZSP-a.108[108] Dogradnjom i nadogradnjom povećava se supstanca objekta. Preuređenje (adaptacija) je prilagođavanje objekta za

izmijenjenu ili novu funkciju i time se ne mijenja supstanca tog objekta. 109[109] Član 61 st. 1 ZSP-a.110[110] Vidi Bilten Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 1/91, str 55.111[111] Takvi radovi se ne bi mogli smatrati kao dogradnja, nadogradnja, preuređenje, pregradnja, ugradnja ili ulaganje.112[112] I sudska praksa ide u ovom pravcu: “Savjesni graditelj stiče pravo svojine na tuđem građevinskom objektu samo kada

je, zbog obima i vrijednosti njegovih investicionih ulaganja, raniji objekt izgubio svoj prvobitni identitet i s pravnog gledišta predstavlja novi objekt” – Vrhovni sud BiH, Rev-229/86 od 10.10.1986, Bilten Vrhovnog suda BiH, br. 1/87, odl. 13. Vidi i odluku Prvog opštinskog suda u Beogradu, P-4259/99 i Okružnog suda u Beogradu, Gž-1784/00, u D. Medić i H. Tajić, Sudska praksa iz stvarnog prava, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2008, str. 233.

pravilima obligacionog prava.113[113] Ovdje bi se moglo postaviti pitanje da li treba primijeniti pravila o sticanju bez osnove, naknadi štete ili poslovodstvu bez naloga. Smatramo da tu naknadu treba odrediti primjenjujući institut sticanja bez osnove (neosnovanog obogaćenja) koji je najprimjereniji situaciji nastaloj u ovakvim slučajevima.

 

 

Prekoračenje međe građenjem

 

Prekoračenje međe građenjem kod nas do sada nije bilo zakonski regulisano. Da bi došlo do primjene ovog instituta, potrebno je da je građenjem zgrade prekoračena međa odnosno da je time zahvaćen i dio susjednog zemljišta uz među koje predstavlja tuđu svojinu, a da između graditelja i vlasnika zemljišta ne postoji ugovorni odnos koji uređuje građenje preko međe. Izgrađena zgrada, dakle, mora da se nalazi s obje strane međe. Odredbe o prekoračenju međe građenjem primjenjuju se samo u slučaju kada se manji dio zgrade (najčešće neznatni) nalazi na susjednom zemljištu.114[114] Glavni (važniji i veći) dio zgrade mora se nalaziti na zemljištu graditelja kao glavnom zemljištu.115[115] Zbog toga u ovoj situaciji nije moguće primijeniti (sva) pravila o građenju na tuđem zemljištu. Sudska praksa treba da se izjasni kada se radi o slučajevima prekoračenja međe građenjem i gdje to prekoračenje prestaje. Pojam zemljišta podrazumijeva i površinu ispod, kao i vazdušni prostor iznad zemljišta.116[116] Razumljivo je da dijelovi zgrade ne mogu imati različit pravni status, jer se radi o jedinstvenom objektu. Dio zgrade koji je zahvatio susjedovo zemljište nije samostalna stvar koja bi prirasla tom zemljištu. ZSP je propisao rješenja za dva moguća slučaja. Prvi slučaj je kada je došlo do prekoračenja međe od strane savjesnog graditelja. Tada je predviđeno da on stiče pravo svojine na zahvaćenom zemljištu uz obavezu isplate vlasniku zemljišta tržišne vrijednosti njegovog zemljišta.117[117] Ovdje bi dolazila u obzir isplata prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.118[118] U suprotnom, ako je graditelj bio nesavjestan ili ako se vlasnik zahvaćenog zemljišta bez odgađanja usprotivio gradnji, zakonodavac štiti vlasnika zemljišta. On tada može zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja (to može značiti i rušenje zgrade119[119]) i naknadu štete ili ustupanje zemljišta graditelju uz isplatu tržišne vrijednosti zemljišta.120[120] U ovoj situaciji nema mogućnosti da zgrada pripadne vlasniku zemljišta, jer je zgradom zahvaćen samo mali dio njegovog zemljišta. Regulisanje pravila za slučaj prekoračenja međe građenjem je u svakom slučaju korisno, jer se radi o složenom i specifičnom pravnom odnosu, koji često narušava odnose među susjedima.

113[113] Član 61 st. 2 ZSP-a.114[114] O tome v. N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Svezak 1, Zagreb, 2007, str.

542.115[115] V. Prančić, “Prekoračenje međe građenjem”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 59, br. 4/09, str. 768.116[116] A. Jurić i J. Bošnjak, “Prekoračenje međe građenjem”, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog

zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2009, str. 335.117[117] Član 62 st. 1 ZSP-a.118[118] Ako je došlo do prekoračenja samo neznatnog dijela zemljišta, može se postaviti pitanje da li je opravdano da

savjesni graditelj mora otkupiti cijelu parcelu.Kada je riječ o savjesnom graditelju i nesavjesnom vlasniku zemljišta ne bi smjelo biti nebitno u kojoj mjeri je prekoračena

međa i od kakvog je to značaja s obzirom na veličinu cijele parcele – v. O. Jelčić, “Građenje na tuđem zemljištu”, u Nekretnine u pravnom prometu, VII savjetovanje, Zagreb, 2004, str. 68.

119[119] Uklanjanje samo dijela zgrade koji prelazi na susjedovo zemljište često nije moguće.120[120] Član 62 st. 2 ZSP-a.

 

 

Susjedska prava

 

Susjedska prava su emanacija prava svojine i pripadaju vlasniku kao dio njegovog prava svojine.121[121] Pomoću njih se štiti pravo svojine na nekretnini. S druge strane, ova prava izazivaju na strani vlasnika druge nekretnine dužnost trpljenja, propuštanja ili određenog činjenja. Pravo svojine daje vlasniku potpunu privatnu pravnu vlast na određenoj stvari, ali ta vlast nije neograničena, nego je samo najviša privatna pravna vlast koja na toj stvari može postojati.122[122] Međutim, svojina i obavezuje i podliježe ograničenjima, koja mogu biti građanskopravnog i javnopravnog karaktera. Susjedska prava obuhvataju one restrikcije privatne svojine stvarnopravnog karaktera koje nastaju iz činjenice susjedstva, odnosno iz zajedničkog življenja na određenom prostoru.123[123] Susjedskopravna ovlašćenja odnosno ograničenja su svakako nužnost124[124] i nastala su iz potrebe da se ostvari skladan odnos između susjednih vlasnika prilikom vršenja njihovih svojinskih prava.125[125] Cijeli institut je nazvan po pravima, a ne po obavezama, jer prava ipak dominiraju brojem i važnošću.126[126] Ova prava koja čine norme koje regulišu odnose između vlasnika susjednih nekretnina nastaju neposredno na osnovu zakona i ne upisuju se u zemljišne knjige, a vrše se u duhu dobrosusjedskih odnosa.127[127] Kao i službenosti, i susjedska prava treba da se izvršavaju samo u mjeri i na način da se njima što manje ograničava, opterećuje ili na drugi način uznemirava ono lice na čiji teret postoje, a s druge strane da se omogući normalna upotreba susjedne nekretnine.128[128] Korišćenjem susjedskih prava ne smije se drugom licu nanositi šteta.129[129] ZOSPO susjedska prava nije regulisao, jer ona ne čine oblast osnovnih svojinskih odnosa, već je samo dao pojam imisija.130[130] Druga susjedska prava su u pogledu regulisanja bila prepuštena republičkim zakonodavcima, ali takvi propisi u bivšoj SFRJ nisu bili doneseni.131[131]

121[121] O susjedskim pravima opširno: D. Lazarević, Službenosti i susedsko pravo, Prvo izdanje, Beograd, 2011, str. 389–487.

122[122] N. Gavella, „Ograničenja prava vlasništva“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19, br. 2/98, str. 351.

123[123] N. Mojović, „Susjedska prava kao sui generis ograničenja vlasništva“, Pravna riječ, br. 11/07, str. 96.124[124] R. Kovačević Kuštrimović, „Susedsko pravo u budućoj građanskoj kodifikaciji“, u Budimpeštanski simpozijum,

Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 185.125[125] R. Kovačević Kuštrimović, “Vršenje prava svojine”, Pravni život, br. 10/95, str. 99.126[126] M: Vedriš i P. Klarić, Građansko pravo, opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo, osmo izmijenjeno

izdanje, Zagreb, 2004, str. 230.127[127] O. Stanković i M. Orlić, op. cit., str. 205–206; T. Zlatković, „Susedska prava“, Pravni život, br. 10/01, str. 89.128[128] O razgraničenju susjedskih prava od prava stvarnih službenosti v. P. Simonetti, Prava na građevinskom zemljištu

(1945–2007), Knjiga prva, Rijeka, 2008, str. 157.129[129] Vidi odluku Vrhovnog kasacionog suda Srbije, Rev-415/10 od 15.6.2010, Izbor sudske prakse, br. 2/11, str. 51.130[130] Član 5 ZOSPO-a.131[131] Jedino su republički zakoni o vanparničnom postupku propisivali pravila o uređenju međa.

ZSP sada dosta sveobuhvatno uređuje ovu materiju.132[132] Priroda odnosa koji čine objekt regulisanja daje ovim pravima određene zajedničke karakteristike. Propisana prava mogu se dijeliti po raznim osnovama. Prema sadržini, najprikladnija sistematizacija bi bila u četiri grupe. Prvu grupu čine ona prava koja proizlaze iz razgraničenja nekretnina, zatim postoje prava na osnovu kojih vlasnik jedne nekretnine može da na neki način upotrebljava susjednu nekretninu, sljedeću grupu čine prava da se zahtijeva od susjeda da svoju nekretninu ne upotrebljava u određenom pravcu i konačno su prava da se od vlasnika susjedne nekretnine zahtijeva neko činjenje. ZSP je prilikom normiranja ovog instituta, koji čini dio pravnog režima svojine, u najvećem dijelu prihvatio dosadašnja uobičajena pravila iz ove oblasti i na taj način je nastojao da ostvari ravnotežu i minimum tolerancije u zajednici susjeda. Susjedska prava se, inače, mogu štititi u postupku pred sudom,133

[133] ali isto tako i u upravnom postupku,134[134] te putem samopomoći135[135] ako je ona izričito dopuštena. Korisna je odredba da pravo da zahtijeva neko trpljenje, propuštanje ili činjenje koje predviđa zakon, isto kao i vlasnik, ima i ono lice koje drži nekretninu na osnovu nekog prava izvedenog od vlasnika, te da se to može tražiti i od lica koje drži nekretninu na osnovu prava izvedenog iz prava vlasnika.136[136] Dobro je rješenje da su imisije regulisane mnogo opširnije i cjelovitije nego ranije.137

[137] Zaštita od nedopuštenih imisija ostvaruje se negatornom tužbom,138[138] ali postoji i zaštita obligacionopravne prirode.139[139] Ono što je interesantno je da ZSP u ovom dijelu sadrži i materijalnopravne odredbe u pogledu uređenja međe,140[140] što je do sada bilo regulisano u zakonu koji je uređivao vanparnični postupak.141

[141] Propisano je da će se međa obnoviti ili ispraviti ako su međašnji znaci između dvije nepokretnosti toliko oštećeni da bi se moglo dogoditi da se međa neće moći raspoznati ili ako se međa već ne raspoznaje odnosno ako je sporna. Kao načini uređenja predviđeni su sporazum susjeda, posljednja mirna državina i pravičnost, a sud se mora držati tog redoslijeda. Uređenje međe prema jačem pravu više nije predviđeno i to, donekle, devalvira ovaj institut. Sporna međa se, dakle, prije svega sada uređuje na osnovu sporazuma susjeda. Stranke se mogu sporazumjeti u skladu sa svojim željama,142[142] jer imaju pravo da slobodno raspolažu sa svojom stvari, pa su ovlašćeni i da odrede granice svojih parcela.143[143] U slučaju da među nije

132[132] Članovi 66–79 ZSP-a.O susjedskim pravima u Republici Hrvatskoj v. I. Gliha, “Novo uređenje susjedskih odnosa u svjetlu prilagodbe hrvatskog

građanskopravnog poretka europskim”, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 48–65.

133[133] Ova prava se pred sudom mogu štititi negatornom ili državinskom tužbom.134[134] Ako se npr. povrede pravila o dozvoljenoj buci, odlaganju smeća itd.135[135] To će se npr. vršiti odsijecanjem grana i čupanjem korijenja i žila susjedovog drveća koje je prodrlo na tuđu

nekretninu (v. član 71 ZSP-a).136[136] Član 66 st. 2 i 4 ZSP-a.137[137] Član 76 ZSP-a.138[138] Član 132 ZSP-a.139[139] Vidi član 156 ZOO-a.140[140] Član 69 ZSP-a.141[141] Sada Zakon o vanparničnom postupku – ZVP (Službeni glasnik RS br. 36/09) propisuje samo pravila ovog

postupka u članovima 179–185, što je u suštini i zadatak tog procesnog zakona.142[142] Stranke samo ne mogu da postignu sporazum u vezi sa raspolaganjima koja nisu dopuštena.143[143] Čak i da ovaj način nije predviđen, nesporno je da stranke mogu u pogledu sporne međe u toku cijelog postupka

zaključiti sudsko poravnanje u skladu sa odredbama članova 87–90. Zakona o parničnom postupku – ZPP (Službeni glasnik RS br. 58/03, 85/03 i 74/05).

moguće urediti na ovaj način, sud će je urediti prema posljednjoj mirnoj državini.144

[144] Prilikom takvog uređenja mora se pouzdano utvrditi koja od stranaka ima u faktičkoj vlasti spornu međnu površinu odnosno dokle u prostoru seže faktička vlast svakog od susjeda. To se može utvrđivati raznim dokaznim sredstvima, primjera radi saslušanjem svjedoka, vještaka, uvidom u isprave itd.145[145] Kada se u vanparničnom postupku vrši uređenje međa na ovaj način, mjerodavno je stanje na terenu, a ne stanje u katastarskim planovima.146[146] Ukoliko se međa ne može urediti ni na jedan od ovih načina, sud će spornu površinu podijeliti po pravičnosti. Pravičnost je pravda pojedinačnog slučaja.147[147],148[148] Prilikom tumačenja ovog načina uređenja međe neki autori su smatrali da u takvom slučaju spornu površinu treba podijeliti u smislu paragrafa 404 bivšeg OGZ-a, kao neko ostrvo koje nastane u rijeci.149[149] No, očito je da to nije bila intencija zakonodavca i da sudija prilikom uređenja međa na ovaj način ne bi smio tako postupati. Kod donošenja ove odluke moraju se imati u vidu svi bitni elementi, a posebno konfiguracija terena, eventualne prepreke i uopšte sve ono što postoji na samom terenu, a što može biti relevantno za presuđenje u konkretnom slučaju.150[150] S obzirom na to da se radi o arbitrernom sudovanju, ta rješenja moraju biti posebno detaljno obrazložena da bi se, povodom eventualne žalbe, mogla ispitati i ocijeniti u drugostepenom postupku.151[151] Zakonodavstva su, inače, u pravilu vrlo oprezna u odnosu na uvođenje pravičnosti kao osnove za presuđenje građanskopravnih odnosa, a i pravna teorija podržava orijentaciju da se po pravičnosti može suditi samo ako za to postoji izričito ovlašćenje zakonodavca.152[152] Suđenje po ovom osnovu je teže od drugih oblika suđenja, jer se kod ostalih oblika unaprijed zna materijalnopravna norma prema kojoj će se donijeti odluka. Kod takvog suđenja sud sam stvara normu i prema njoj provodi dokaze. To je objektivno situacija koja je za suđenje mnogo teža.153[153] Suđenje po osnovu pravičnosti nije ni subjektivno ni proizvoljno, ali ne smije biti ni sentimentalno, niti ideološko, zasnovano isključivo na nekoj apstraktnoj dogmi, religioznoj, filozofskoj ili političkoj. Ono treba da bude izrazito naučno i da se rukovodi objektivnim, racionalnim i vladajućim društvenim kriterijumima.154[154] Iako se u ovom postupku ne odlučuje o pravu svojine, kada se uredi sporna međa, pretpostavka je (oboriva) da postoji svojina do te međe. Svako ima pravo da nakon

144[144] Pretpostavka je da držalac ima i pravo na državinu.145[145] Državina stečena silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja (vi, clam, precario) nije mirna zbog toga što držalac

čija je državina oduzeta ima pravo uspostave ranijeg stanja putem suda ili putem samopomoći. No, i ovakva državina može postati mirna kada proteknu rokovi u kojima raniji držalac ima pravo na zaštitu državine. Vidi član 312 st. 3 ZSP-a.

146[146] Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 194/87, R. Ćosić, Vanparnični postupak, Beograd, 1997, str. 111. 147[147] G. Radbruh, Filozofija prava, drugo izdanje, Beograd, 2006, str. 41.148[148] Pitanje pravde i pravičnosti spada u veoma značajna pitanja pravne nauke i filozofije i privlači pažnju mnogih

pravnika i filozofa prava. Šire o tome: R. Lukić, Sistem filozofije prava, str. 509–510; S. Perović, Pravno-filozofske rasprave, Beograd, 1995, str. 156–157; B. Marković, „Pravičnost kao izvor prava“, Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 1–2/06, str. 571–583.

149[149] Vidi npr. J. Uzelac, „Uređenje međa“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 1/07, vol. 28, str. 875.150[150] Primjera radi, kad se međa uređuje pravičnom ocjenom suda između nekretnina koje su šume, glavni kriterijum za

ovu ocjenu suda treba biti vrijednost i kvalitet stabala koja se nalaze na spornoj međnoj površini – v. Županijski sud u Koprivnici, Gž- 1034/00 od 14.12.2000, u M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str. 197.

151[151] D. Medić, „Uređenje međa u Bosni i Hercegovini“, Pravni život, br. 13/07, str. 824.152[152] Vidi: A. Radolović, „Suđenje osnovom pravičnosti, diskreciono ovlašćenje suca i slobodna ocjena dokaza“,

Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19. supplement, 1998, str. 1051.153[153] O tome: A. Radolović, op. cit., str. 1062.154[154] B. Marković, „Suđenje po pravičnosti u opštem i arbitražnom pravu“, Pravni život, br. 2/86, str. 145.

toga u parnici dokazuje svojinu na spornoj površini.155[155] Onaj susjed koji je učestvovao u postupku uređenja međe (i lice koje izvodi svoje pravo iz njegova prava) može ovu parnicu pokrenuti u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti donesene odluke. Protekom tog roka prestaje mu ova mogućnost, jer se radi o prekluzivnom roku materijalnog prava. Međa na građevinskom zemljištu uređuje se u skladu sa prostornoplanskom dokumentacijom u sudskom vanparničnom postupku.156[156]

 

 

Novi koncept etažne svojine

 

Etažna svojina razlikuje se od opšteg prava svojine na nekretnini kako po svom objektu tako i po ograničenjima svojinskih ovlašćenja koja proizlaze iz susjedskih odnosa. 157[157] Vraćanje načelu superficies solo cedit uticalo je na izmjenu konstrukcije etažne svojine. Ova svojina kao složena pravna forma usmjerena na zadovoljavanje jedne od osnovnih ljudskih potreba – potrebe za stanom158[158] koncipirana je na potpuno drugačiji način u odnosu na njenu dosadašnju regulativu i oslanja se na germansku varijantu dualističkog koncepta.159[159] Izmijenjena je sama njena suština.160

[160] Etažna svojina se sada tretira kao specifičan oblik susvojine više lica na jednoj nepokretnosti, koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili prava građenja sa zgradom, pa se na sve pravne odnose etažnih vlasnika koji nisu posebno regulisani primjenjuju opšta pravila o susvojini. Svaki etažni vlasnik ima svoj posebni dio nepokretnosti koji isključivo koristi i sa njim raspolaže na osnovu svog prava svojine, a na zajedničkim dijelovima nepokretnosti ima pravo susvojine. Svojina je povezana neodvojivo sa susvojinskim dijelom u nepokretnosti i samo se zajedno mogu prenositi i opterećivati. 161

[161] Dakle, etažni vlasnik je i vlasnik i suvlasnik, a njegova svojina posebnog dijela je sastavni dio susvojine na zgradi sa zemljištem i sporednog je karaktera u odnosu na susvojinu zgrade. Prestankom susvojine na zgradi prestaje i etažna svojina na posebnom dijelu, dok prestanak etažne svojine ne

155[155] Zahtjev je usmjeren na predaju u državinu dijela koji je između stranaka sporan.156[156] Suprotno tome, članom 185 ZVP-a propisano je da sud neće uređivati među na građevinskom zemljištu na kome

postoji pravo svojine, osim u slučaju ako nije izvršena parcelacija zemljišta po odredbama Zakona o prostornom uređenju, pa bi ove odredbe trebalo uskladiti, kako bi se izbjegle moguće dileme u praksi.

157[157] P. Simonetti, Rasprave iz stvarnog prava..., str. 146.158[158] Kod normiranja ovog instituta mora se voditi računa o tri bitna segmenta – pravu na stan, zajedničke dijelove

zgrade i zemljište. U pogledu toga teško je naći optimalno rješenje, pogotovo ako se imaju u vidu osnovni principi stvarnog prava. O etažnoj svojini v. V. Krulj, Svojina na delovima zgrada (etažna svojina) i izgradnja stambenih zgrada (stanova) neposredno za tržište, Beograd, 1969; I. Crnić, „Vlasništvo na dijelu zgrade – etažno vlasništvo“, Zakonitost, br. 9–10/90, str. 1009–1023; Z. Rašović, M. Ivović i Z. Žižić, Etažna svojina, Beograd, 1995; N. Planojević, Etažna svojina, Kragujevac, 1997; Z. Stefanović, „Etažna svojina kao deo kodifikacije građanskog prava“, u Aktuelna pitanja građanske kodifikacije, Niš, 2008, str. 135–148.

159[159] Članovi 80–107 ZSP-a.160[160] ZOSPO je samo propisivao da u slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo svojine na

stan i poslovnu prostoriju kao posebni dio zgrade (član 19).Do donošenja ZSP u Bosni i Hercegovini je bio u primjeni Zakon o svojini na posebnim dijelovima zgrade (Službeni list SR

BiH br. 35/77). Taj zakon je zadržao koncept etažne svojine uspostavljen ranijim saveznim zakonom iz 1959. godine (Zakon o svojini na dijelovima zgrade – Službeni list FNRJ br. 16/59).

161[161] Dosadašnji koncept polazio je od svojine na posebnom dijelu zgrade kao glavnom pravu koji su pratila dva sporedna prava – pravo na zajedničkim dijelovima zgrade i pravo na zemljištu. Sada se, shodno novim načelima, polazi od zemljišta kao glavne stvari.

povlači za sobom prestanak susvojine na zgradi.162[162] Prema tome, daje se prioritet pravu na zemljište koje se širi i na zgradu u odnosu na svojinu na posebnom dijelu, a to je posljedica dejstva načela superficies solo cedit i uspostave pravnog jedinstva nekretnine. Novina je i da se etažna svojina može protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućne bašte, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji.163[163] Bitno je da posebni dio zgrade mora biti samostalna upotrebna cjelina164[164] koja omogućava samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlašćenja. Suvlasnici etažne svojine imaju pravo preče kupovine.165[165] To pravo ne postoji ako drugi etažni vlasnici prodaju svoju etažnu svojinu, nego samo ako je više lica steklo svojinu na posebnom dijelu nekretnine. 166[166] Svjesni smo da je nova koncepcija u saglasnosti sa navedenim načelima i da omogućava i samostalno izvršavanje prava svojine na posebnim dijelovima, srazmjerno suvlasničkom dijelu, ali pošto ona nije u skladu sa našim mentalitetom i tradicijom, prilikom njenog provođenja u praksi sigurno će biti određenih problema i poteškoća.167[167] Uvijek je teško naći pravu simbiozu između individualnih i kolektivnih prava i to je problem koji se postavlja u svim slučajevima svojine sa više subjekata na nepokretnosti, pa i kod ovog specifičnog instituta, gdje na optimalan način treba harmonizovati različite pojedinačne interese i potčiniti ih zajedničkom interesu.

Sticanje svojine od nevlasnika na pokretnim stvarima168[168]

 

I ovo je izuzetak od pravila građanskog prava da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima.169[169] Kao iznimka od opšteg načela, taj originarni način sticanja prava svojine dolazi u obzir samo u zakonom određenim slučajevima i uz ispunjenje propisanih pretpostavki.170[170] Ovdje se na račun vlasnika stvari maksimalno štite ona lica koja su u pravnom prometu bila savjesna pouzdajući se u publicitetno djelovanje državine. To je pitanje koje ne zadire samo u odnose statike prava nego i njegove pravno valjane dinamike.171[171] ZSP se u pogledu ove materije značajno razlikuje od ZOSPO-a. Sada je ovakvo sticanje olakšano u cilju veće zaštite povjerenja u promet.172[172] Uslovi su da se radi o pokretnoj stvari, da je pravni posao za sticanje prava svojine bio teretan, da je sticalac bio savjestan i da je prodata stvar preuzeta u državinu.173[173] Više se ne traži da je stvar pribavljena od nevlasnika koji u okviru svoje djelatnosti stavlja u promet takve stvari ili da ju je raniji vlasnik predao nevlasniku na osnovu pravnog posla koji nije osnova za

162[162] Član 107 ZSP-a.163[163] Član 81 st. 3 ZSP-a.164[164] Vidi član 85 st. 4 ZSP-a.165[165] Član 90 st. 1 ZSP-a.166[166] Ovo treba povezati sa odredbom člana 83 ZSP-a.167[167] Vidi i N. Planojević, „Koncept etažne svojine iz Nacrta Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH i RS i koncepti

drugih“, Pravna riječ, br. 8/06, str. 211–212; M. Povlakić, „Etažno vlasništvo prema Nacrtu Zakona o stvarnim pravima“, u Zborniku radova sa 2. međunarodnog kongresa u Bosni i Hercegovini “Sigurnost prava vlasništva kao osnova ekonomskog razvoja”, Banja Luka, 2006, str. 5–13.

168[168] Vidi: N. Planojević, Sticanje svojine od nevlasnika, Kragujevac, 2008, str. 71–72.169[169] Nemo plus iuris alium transferre potest quam ipse habet, (Sec. Paulus – D. 50, 17, 120), navedeno prema: D.

Stojčević i A. Romac, Dicta et regulae iuris, Beograd, 1989, str. 314.170[170] O pravnoj prirodi sticanja svojine od nevlasnika v. N. Planojević, „Pravna priroda sticanja svojine od nevlasnika“,

Pravni život, br. 10/01, str. 45–63.171[171] N. Mojović, „O sticanju vlasništva od nevlasnika“, Pravna riječ, br. 8/06, str. 115. 172[172] Član 111 ZSP-a.173[173] To je gotovo identično članu 118 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Republike Hrvatske koji je rađen

po uzoru na odgovarajuća rješenja Njemačkog građanskog zakonika.

pribavljanje prava svojine odnosno da je stvar pribavljena na javnoj prodaji.174[174] Savjesnost sticaoca predstavlja ključni element činjeničnog stanja sticanja svojine od nevlasnika.175[175] ZOSPO se nije izjašnjavao o trenutku prema kome se ta savjesnost procjenjuje. ZSP ovo pitanje pozitivno određuje na taj način što propisuje da se savjesnost sticaoca zahtijeva kako u trenutku zaključenja pravnog posla, tako i u trenutku pribavljanja neposredne državine predmetne stvari.176[176] Smatramo da je to korisno rješenje, jer između ova dva momenta može da prođe i duži vremenski period. Time se otklanja mogućnost različitih tumačenja i znatno olakšava rad sudovima u ovakvim slučajevima. Za razliku od ZOSPO-a, sada su prihvatljivi samo oni načini predaje koji sticaocu donose neposrednu i samostalnu državinu.177[177] ZSP propisuje pravilo da ovakvo sticanje ne dolazi u obzir na stvarima koje su vlasniku bile ukradene ili ih je on izgubio,178[178] osim ako se ne radi o sticanju gotovog novca, hartija od vrijednosti na donosioca ili sticanju na javnoj licitaciji.179[179] Pošto se radi o sticanju svojine na osnovu zakona, propisano je da prava trećih lica na stvari stečenoj od nevlasnika prestaju, osim ako je sticalac u času pribavljanja svojine za njih znao ili mogao znati (ZOSPO se o tome nije izjašnjavao).180[180] Predviđena je pretpostavka da se smatra da je sticalac znao da postoji založno ili neko drugo pravo ako je o postojanju tog prava mogao saznati uvidom u odgovarajući javni registar. Ova presumpcija se ne primjenjuje ako je stvar u promet stavio prodavac u okviru svog redovnog poslovanja. Za prava koja prestaju sticanjem svojine od nevlasnika sticatelj ne duguje naknadu njihovim nosiocima. Raniji vlasnici imaju pravo da podnesu obligacionopravni zahtjev protiv lica koje je određenu stvar na taj način otuđilo. ZSP ne predviđa pravo ranijeg vlasnika za vraćanje ove stvari od savjesnog sticatelja, kao što je to predviđao ZOSPO u slučaju da je ta stvar za njega imala tzv. afekcionu vrijednost. Nova rješenja su prilagođena potrebama savremenog prometa i novih odnosa u društvu, a koliko su ona prihvatljiva najbolje će pokazati njihova primjena u praksi.181[181]

 

 

Založno pravo

 

Pravo obezbjeđenja danas ima poseban značaj i doživljava veoma intenzivan razvoj.182[182] Stvaranje adekvatnog pravnog okvira u ovoj oblasti predstavlja preduslov za strana ulaganja.183[183] U Republici Srpskoj u pogledu hipoteke ranije su se primjenjivale odredbe ZOSPO-a,184[184] a založno pravo

174[174] Član 31 st. 1 ZOSPO-a.175[175] N. Planojević, „Predmet savesnosti sticaoca svojine od nevlasnika u uporednom i komunitarnom pravu“, u

Zborniku radova „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2010, str. 328.176[176] O tome: N. Planojević, „Vremenski trenutak prema kome se procenjuje savesnost u kontekstu člana 111 Nacrta

Zakona o stvarnim pravima RS“, Pravna riječ, br. 5/05, str. 253–266.177[177] Prema tome, isključeni su constitutum possessorium i cessio vindicationis.178[178] Prema odredbi člana 120 st. 1 ZSP-a, stvar koju je vlasnik izgubio, zagubio ili mu je ukradena samim tim nije

prestala biti njegova svojina.179[179] Ti izuzeci su predviđeni zbog sigurnosti pravnog prometa.180[180] Ovo je u skladu sa članom 23 stav 3 ZSP-a koji normira sticanje svojine na osnovu zakona.181[181] Vidi kritiku ovog koncepta kod: S. Stjepanović, „Sticanje od nevlasnika“, u Aktuelna pitanja građanske

kodifikacije, Zbornik radova, Niš, 2008, str. 131.182[182] Zbog svoje važnosti obezbjeđenje potraživanja se u pojedinim zemljama posmatra kao posebna grana prava.183[183] Posebno su zemlje u tranziciji u oštroj konkurentskoj utakmici za privlačenje stranih investitora, jer su razvoj i

prestrukturisanje privrede u tim zemljama gotovo nemogući bez stranog kapitala. 184[184] Članovi 63–69 ZOSPO-a. Primjera radi, Njemački građanski zakonik (BGB) samo ekstenzivnosti hipoteke posvećuje čak 12 paragrafa (1120–1131).

na pokretnim stvarima i zalaganje potraživanja i drugih prava bilo je regulisano ZOO-om.185[185] Priroda založnog prava kao jedinstvenog instituta sa mješovitim elementima nametala je potrebu za njegovim uređenjem na jednom mjestu, što je u svakom slučaju racionalnije i cjelishodnije.186[186] Postojanje više zakona u regulativi ovog instituta ukazuje na stihijnost u njegovoj dosadašnjoj razradi. Zbog toga je razumljiva novina da ZSP u cijelosti sadrži opšte norme u pogledu založnog prava (dakle, pored hipoteke da normira i založno pravo na pokretnim stvarima i pravima),187[187] jer je ono po svojoj pravnoj prirodi stvarno pravo, mada je do sada bilo normativno razdvojeno.188[188] Međutim, smatramo da je u ZSP-u, zbog specifičnih karakteristika i razlika, trebalo odvojiti hipoteku od založnog prava na pokretnim stvarima i na pravima i da bi takvo regulisanje sigurno bilo preglednije i jasnije, te smanjilo mogućnost eventualnih dilema. Krupan propust predstavlja regulisanje zalaganja prava kome je u principu posvećena samo jedna posebna odredba,189[189] jer je primjena pravila za zalaganje pokretnih stvari predviđena i za prava. ZOO je u ovom dijelu sadržavao najmoderniju regulativu,190[190] pa je takvo propisivanje ovog privredno važnog pitanja korak unazad u odnosu na ranija rješenja.191[191] Pored ZSP-a, kao temeljnog zakona, pojedine aspekte založnog prava normiraju i drugi zakoni. Tako Zakon o izvršnom postupku (ZIP)192[192] reguliše postupak namirenja iz vrijednosti zaloga,193[193] Zakon o stečajnom postupku194[194] sadrži pravila o odvojenom namirenju založnih povjerilaca u stečajnom postupku protiv dužnika, gdje oni imaju status privilegovanih (razlučnih) povjerilaca,195[195] ZOO propisuje pojedina zakonska založna prava,196[196] ZZK uređuje upisivanje založnih prava na nekretninama197[197] itd. Odnos svih ovih zakona rješava se po pravilima o odnosu opštih i posebnih normi, te o odnosu ranijih i kasnijih normi, pri čemu su odredbe ZSP-a o založnom pravu opšte norme.

 

 

Novine u pogledu hipoteke

 

185[185] Članovi 966–996 ZOO-a. 186[186] D. Medić, Založno pravo, Banja Luka, 2002, str. 18.187[187] Članovi 139–185 ZSP-a.188[188] Zakon o stvarnim pravima ne reguliše registarsko založno pravo, već samo predviđa mogućnost njegovog

postojanja (član 144 stav 1). To pravo normirano je Okvirnim zakonom o zalozima BiH, koji je objavljen u Službenom glasniku BiH br. 28/04.

189 ?[189] Član 150. ZSP-a. 190 ?[190] Članovi 989-995.ZOO.191 ?[191] M. Povlakić, “Novo stvarno pravo Republike Srpske”, Nova pravna revija, br. 1-2/10, str. 18.192[192] Službeni glasnik RS br. 59/03 i 85/03. 193[193] Načelo oficijelnosti založnog prava je jedno od temeljnih načela ovog instituta.194[194] Službeni glasnik RS br. 67/02, 38/03 i 12/10. Prečišćen tekst ovog zakona objavljen je u Službenom glasniku RS br. 26/10.195[195] Član 38 Zakona o stečajnom postupku.196[196] Zakonsko založno pravo prema tom zakonu imaju ovi povjerioci: prevozilac na stvarima koje su mu date radi

prevoza, skladištar na uskladištenoj robi, nalogoprimac na pokretnim stvarima nalogodavca koje je dobio po osnovu naloga kao i na novanim iznosima koje je naplatio za račun nalogodavca, komisionar na stvarima koje su predmet ugovora o komisionu, trgovinski zastupnik na svotama koje je naplatio za nalogodavca, kao i na svim nalogodavčevim stvarima koje je u vezi sa ugovorom primio od nalogodavca ili od nekog drugog i vršilac kontrole u ugovoru o kontroli robe na robi koja mu je predata na kontrolu.

197[197] Vidi član 20 ZZK-a.

Hipoteka, koja je među svim oblicima založnog prava do sada bila najsavršenija, u uslovima tržišne privrede i razvoja privatne svojine ima sve veći značaj.198[198] Ona ima značajnu ulogu mobilizatora imovine putem hipotekarnog kredita199[199] koji predstavlja krvotok tržišne privrede.200[200] Zahvaljujući mogućnosti zalaganja, lica koja imaju imovinu veće vrijednosti su kreditno sposobnija, a to stvara brojne pogodnosti.201[201] Zbog toga hipotekarno pravo zahtijeva stalno usavršavanje i višedimenzionalnu transformaciju, jer je njegov razvoj u direktnoj proporciji sa progresom ekonomskih i kreditnih odnosa u jednom društvu. ZSP, i pored izvjesnih nedorečenosti, mnogo cjelovitije i sveobuhvatnije reguliše ovaj institut i pruža potpuniji zakonodavni okvir za ovu vrstu zalaganja. Veoma je značajno da je došlo do izvjesnih odstupanja od načela akcesornosti202[202] (a i specijalnosti i nedjeljivosti) i zbog toga će hipoteka sigurno postati fleksibilnija i bolje prilagođena uslovima moderne kreditne privrede. Međutim, vrijeme će dati odgovor da li će predviđeni izuzeci moći da u potpunosti udovolje zahtjevima savremenih tehnika finansiranja. Ozbiljan problem kod zasnivanja hipoteke u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini uopšte predstavlja veliki broj neuknjiženih nekretnina, pa je ograničen interes za njihovo zalaganje.203[203] Moderno pravo obezbjeđenja teži da obuhvati što više nekretnina, ali bi bilo pogrešno da se to uradi zalaganjem onih koje nisu upisane, već upravo povećanjem obima uknjiženih nekretnina.204[204] Pošto je regulativa hipoteke kod nas ranije sadržavala samo načelne, lapidarne odredbe, očito je da ona nije bila adekvatna i da nije mogla da odgovori zahtjevima moderne tržišne privrede. U Republici Srpskoj u oblasti hipotekarnog zalaganja su najprije uvedene određene novine koje su bile posljedica izmjene drugih propisa, a ne materijalnog hipotekarnog prava. Tako su doneseni novi zakoni o javnim registrima nekretnina (zemljišnim knjigama) i stečajnom postupku, a reformisan je i izvršni postupak u cilju jednostavnije realizacije hipoteke. Kada se ima u vidu da je u praksi zaživjela i institucija notarijata,205[205] te da postoji mogućnost izvršenja na osnovu izvršne notarske obrađene isprave,206[206] nesumnjivo je da je time bio poboljšan položaj hipotekarnih povjerilaca. ZSP je pokušao da na što adekvatniji način izvrši i temeljitu reformu materijalnog hipotekarnog prava kako bi sve prednosti ovog instituta u odnosu na ostala sredstva obezbjeđenja došle do punog izražaja. Bitne novine kod hipoteke odnose se na odstupanje od načela nedjeljivosti,207[207] hipoteku za buduće i uslovno potraživanje, te maksimalnu hipoteku,208[208]

198[198] D. Medić, “Osvrt na razvoj stvarnopravnih sredstava obezbjeđenja potraživanja”, u Rasprave iz građanskog i poslovnog prava, Banja Luka, 2007, str. 102.

199[199] M. Lazić, “Pravni položaj poverioca po Zakonu o hipoteci”, Pravni život, br. 10/06, str. 519.200[200] P. Simonetti, “Hipoteka (objekt, obujam, sticanje)”, Zakonitost, br. 9–10/90, str. 1114.201[201] D. Medić, Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja potraživanja – stanje i pravci razvoja, Banja Luka, 2005, str.

30.202[202] O načelu akcesornosti v. M. Živković, Akcesornost založnih prava na nepokretnosti, Beograd, 2010.203[203] U BiH su zemljišne knjige prema austrijskom modelu uvedene 1884. godine. Razlozi neažurnosti zemljišnih knjiga

kod nas su višestruki. U nekim dijelovima one nikada nisu ni ustrojene, dio je uništen u Drugom svjetskom ratu i nije adekvatno obnovljen, dio je uništen i tokom rata na ovim prostorima 1992–1995. godine, a i rješenja stvarnog prava predviđaju određene načine sticanja prava bez upisa u zemljišnu knjigu.

204[204] O problemima zalaganja nekretnina u BiH opširno: M. Povlakić, „Neki aktuelni problemi zalaganja nekretnina u entitetima BiH“, Pravna riječ, br. 8/06, str. 215.

205[205] Vidi Zakon o notarima (Službeni glasnik RS br. 86/04)). 206[206] Notarski obrađena isprava predstavlja izvršni naslov bez dalje aktivnosti izvršnog suda. Vidi: M. Povlakić, „Izvršenje na osnovu notarske isprave”, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog

zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2007, str. 329–351. 207[207] Član 141 st. 6 i 9 ZSP-a.208[208] Član 141 st. 2 i 3 ZSP-a.

raspolaganje neizbrisanom hipotekom,209[209] zabilježbu zadržavanja prvenstvenog reda,210[210] amortizaciju hipoteke,211[211] te ugovor o hipoteci.212[212] 213[213]

Najvažnija novost je mogućnost raspolaganja neizbrisanom hipotekom, jer je potpuna akcesornost hipoteke velika smetnja savremenoj tržišnoj privredi.214[214] Napuštanje načela akcesornosti založnog prava, a time i hipoteke,215[215] otvara mogućnost da se to pravo samostalno kreće u prometu i da nasljeđivanjem pređe na lice koje je nasljednik založnog povjerioca, bez obzira na to prelazi li na nasljednika i potraživanje koje to pravo osigurava.216[216] ZSP ne predviđa postojanje svojinske hipoteke,217[217] ali reguliše raspolaganje neizbrisanom hipotekom. Ova mogućnost postoji u situaciji kada je potraživanje prestalo, a hipoteka još nije brisana iz zemljišnih knjiga.218[218] Dakle, radi se o ovlašćenju da se već isplaćena hipoteka prenese na novog povjerioca. Uslov je da nova tražbina nije veća od upisane hipoteke, koja još nije brisana.219[219] Raspolaganje neizbrisanom hipotekom moguće je u svim slučajevima prestanka potraživanja, osim kada je potraživanje prestalo jer je namireno iz vrijednosti založene nekretnine. Hipoteka sada pripada vlasniku nekretnine i to za njega stvara mogućnost da to iskoristi kako bi osigurao neko drugo potraživanje.220[220] Ovo je za njega očigledno korisno, jer ako raspolaže visokim mjestom u redu prvenstva, veća mu je i kreditna sposobnost, a to otvara mogućnost dobijanja zajmova pod povoljnim uslovima.221[221] Na mjestu u prvenstvenom redu neizbrisane hipoteke moguće je osnovati i više hipoteka radi osiguranja više potraživanja i to u korist različitih povjerilaca, ali njihov ukupan zbir ne smije prelaziti visinu tražbine koja je prestala. Na taj način vlasnik nekretnine ima mogućnost da efikasnije ekonomski iskoristi vrijednost svoje nekretnine raspolažući u korist novog hipotekarnog povjerioca boljim, vrednijim mjestom u prvenstvenom redu. U ovom slučaju radi se o osnivanju nove hipoteke na već postojećem mjestu u prvenstvenom redu, pa se za upis te hipoteke moraju ispuniti sve materijalne i procesne pretpostavke koje propisuje zemljišnoknjižno pravo.222[222] U tabularnoj ispravi na osnovu koje se sprovodi upis na mjestu u

209[209] Član 181 ZSP-a.210[210] Član 182 ZSP-a.211[211] Članovi 183 i 184 ZSP-a.212[212] Član 147 st. 5 ZSP-a.213[213] O novinama kod hipoteke opširno: D. Medić, „Hipoteka prema Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske”,

Pravni život, br. 10/10, str. 637–657.214[214] Vidjeti: D. Softić, „Akcesornost hipoteke kao prepreka pri primjeni modernih tehnika finansiranja“, u Zborniku

radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2008, str. 618–632.215[215] O odstupanju od načela akcesornosti hipoteke u zemljama bivše SFRJ v. M. Povlakić, „Zemljišni dug u

usporednom pravu“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 26, br. 1/05, str. 214–223. Vidi i M. Povlakić, „Stvarnopravno osiguranje kredita u BiH“, u Stvarnopravna uređenja tranzicijskih zemalja – stanje i perspektive, Zagreb, 2009, str. 261–270.

216[216] N. Gavella, Založno pravo, Zagreb, 1992, str. 166.217[217] O svojinskoj hipoteci v. D. Medić, „Svojinska hipoteka”, ZIPS, br. 1027/05, str. 29–30.218[218] U ovoj situaciji njemačka doktrina ima u vidu vlasnički zemljišni dug. Prema III noveli na Austrijski građanski

zakonik iz 1916. godine postoji mogućnost raspolaganja sa neizbrisanom hipotekom kao surogat za vlasničku hipoteku. Vidi: F. Čulinović, Komentar zemljišno-knjižnih zakona, Beograd, 1931, str. 206.

219[219] Raspolaganjem mjestom u prvenstvenom redu neizbrisane hipoteke nosioci knjižnih prava koji su upisani s kasnijim prvenstvenim redom ne smiju biti oštećeni u ostvarivanju svojih prava pri namirenju osiguranih tražbina. Ukoliko bi nova tražbina bila veća od stare oni bi bili oštećeni, jer bi u slučaju namirenja iz vrijednosti nekretnine za namirenje njihovih potraživanja preostao manji iznos od onog iznosa koji bi ostao da se namirenje provodilo prije nego što je prestala stara tražbina.

220[220] Dok vlasnik ne ostvari svoje pravo raspolaganja neizbrisanom hipotekom u odnosu na treća savjesna lica djeluje neoboriva pretpostavka da postoji ona tražbina osigurana hipotekom upisanom u zemljišnoj knjizi.

221[221] Slično rješenje postoji i u pravu Hrvatske i Srbije. Vidi: N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 821; R. Kovačević Kuštrimović i M. Lazić, Stvarno pravo, Niš, 2006, str. 391. Uporediti: M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na bezposjedovnu (registriranu) zalogu, doktorska disertacija, Sarajevo, decembar 2001, str. 147–148.

222[222] O tome: T. Josipović, Zemljišnoknjižno pravo..., str. 262–263.

prvenstvenom redu neizbrisane hipoteke decidirano bi se trebalo navesti da se prenosi odnosno osniva hipoteka na mjestu u prvenstvenom redu već upisane hipoteke. Hipoteka na prijašnjem mjestu u prvenstvenom redu se ne briše već se samo prenosi na novu tražbinu.223[223] Vlasnik se ne može odreći ovog svog prava unaprijed, ali ako se on nekome obavezao ishoditi brisanje određene hipoteke, i to je u zemljišnoj knjizi zabilježeno, on ipak ne može njome raspolagati.224[224] Prema tome, to pravo nije svojinska hipoteka, mada joj je veoma slično.225[225], 226[226] Naravno, raspolaganje neizbrisanom hipotekom može da u praksi dovede do određenih problema i štete za povjerioce sa kasnijim redom prvenstva. Naime, vlasnik može pred sam istek stare hipoteke, a prije pokretanja izvršnog postupka ili otvaranja stečajnog postupka227[227] upisati novu hipoteku, što može dovesti do toga da će povjerioci nerado davati kredite koji bi bili obezbijeđeni hipotekom drugog ili kasnijeg ranga. Ovo dovodi do relativiziranja kliznog ranga, što je u osnovi korisno, a fiksni rang u tom slučaju sigurno donosi pozitivne efekte.

 

 

Lične službenosti

Lične službenosti su stvarna prava na tuđoj stvari.228[228] ZOSPO ih nije normirao, ali je predvidio mogućnost njihovog postojanja.229[229] To je dovelo do toga da lične službenosti skoro iščeznu iz svakodnevnog života.230[230] ZSP sada reguliše ovaj institut231[231] i predviđa tri klasična subjektivna prava – plodouživanje,232[232] upotrebu i stanovanje, koja imaju mnogo zajedničkih karakteristika, ali i posebnih specifičnosti.233[233] Ovo je nesumnjivo korisno, jer te službenosti mogu da imaju veoma širok spektar primjene. Razlika između plodouživanja i ostalih ličnih službenosti je u obimu korišćenja tuđe stvari. Dok plodouživanje omogućava sveobuhvatno korišćenje poslužne stvari, upotreba i stanovanje ovlašćuju titulara na korišćenje u obimu koji je potreban da zadovolji potrebe tog lica i članova njegove porodice. Lične službenosti su, inače, ograničena stvarna prava koja daju ovlašćenje određenom licu da se služi tuđom stvari

223[223] G. Mihelčić, „Upis hipoteke i fiducijarnog vlasništva u zemljišne knjige”, u Nekretnine i zemljišne knjige, Zagreb, 2005, str. 33.

224[224] Pravo vlasnika da raspolaže neizbrisanom hipotekom, inače, nastaje u momentu prestanka potraživanja koje je hipoteka obezbjeđivala, a traje sve dok ne dođe do brisanja hipoteke.

225[225] Slično i N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 822. 226[226] Vlasnik nekretnine nije sam sebi povjerilac, pa ne može biti ni svoj hipotekarni povjerilac.227[227] Prava hipotekarnog povjerioca posebno dolaze do izražaja u ovim postupcima. 228[228] Radi se o klasičnom građanskopravnom institutu koji je bio regulisan još u Hamurabijevom zakoniku, a i u

rimskom pravu.229[229] Član 60 ZOSPO-a.230[230] D. Lazarević, Službenosti i susedsko pravo, Prvo izdanje, Beograd, 2011, str. 295.231[231] Članovi 229–247 ZSP-a.232[232] Vidi: R. Kovačević Kuštrimović, „Plodouživanje i naše pravo“, Pravni život, br. 10/96, str. 105–122; M. Lazić,

Plodouživanje, doktorska disertacija, Pravni fakultet, Niš, 1998; M. Lazić, „Primena prava plodouživanja u savremenom pravu“, Pravni život, br. 10/98, str. 407–422.

233[233] U nekim zemljama broj ličnih službenosti nije ograničen, kao npr. u švajcarskom pravu.

(poslužna stvar),234[234] što je svaki vlasnik te stvari dužan trpjeti.235[235] Za razliku od stvarnih, lične službenosti su prava koja pripadaju određenom licu radi zadovoljavanja njegovih potreba.236[236] Ove potrebe moraju imati razumnu svrhu da bi se opravdao smisao njihovog postojanja.237[237] Lične službenosti mogu postojati na cijeloj poslužnoj stvari ili na idealnom dijelu ako je to moguće s obzirom na sadržaj službenosti i prirodu predmeta.238[238] Njihovo trajanje je ograničeno na ugovoreno vrijeme (privremena prava), a one prestaju najkasnije smrću ovlašćenog lica, osim ako zakon ne određuje drugačije.239[239] Lične službenosti su neprenosive. To se odnosi samo na pravo službenosti, dok se izvršavanje sadržaja tog prava u nekim slučajevima (plodouživanje) može prenositi na drugo lice.240[240] Ove službenosti su, u pravilu, i nenasljedive, osim onih koje su osnovane i za nasljednike ovlašćenog lica. Ako je lična službenost izričito osnovana i za nasljednike ovlašćenog lica ona se gasi smrću posljednjeg nasljednika.241[241] Problem može da nastane ako se kao posljednji nasljednik pojavljuje Republika Srpska,242[242] jer bi takve službenosti mogle trajati neograničeno, što je suprotno njihovoj prirodi. Predmet ovih službenosti su, najčešće, pokretne nepotrošne stvari ili nekretnine, ali to može biti i skup pokretnih stvari. Pravo plodouživanja može se ustanoviti i na potrošnim stvarima (nepravo plodouživanje).243[243] Službenost koja je po svojoj prirodi stvarna može se osnovati na poslužnoj nepokretnosti i u korist određenog lica.244

[244] U tom slučaju radi se o nepravilnoj službenosti na koju se primjenjuju pravila o ličnim službenostima. To je sasvim razumljivo, jer su nepravilne službenosti zaista lične službenosti, mada je sadržaj njihovih ovlašćenja bliži stvarnim službenostima. Ko tvrdi da je stvarna službenost osnovana u korist određenog lica, treba to i da dokaže.245[245] Za lične službenosti nije predviđeno, ali ni izričito zabranjeno pravo na naknadu, kao što je to slučaj kod stvarnih službenosti.246[246] Međutim, takva naknada bi odstupala od pravila da se njima želi postići korist za određeno lice na nečijoj stvari, što je svrha njihovog osnivanja. U svakom slučaju, dobro je da je ZSP regulisao ovaj institut i omogućio njegovu ponovnu (re)afirmaciju u našem pravu, jer lične službenosti mogu da imaju višestruke funkcije i širi društveni značaj. Ovim pravom mogu da se ostvare značajni ciljevi u privatnom pravu (pogotovo u porodičnim i nasljednim odnosima), a u određenim slučajevima i u javnom pravu.

 

 

234[234] Nema negativnih ličnih službenosti.235[235] Član 229 ZSP-a.236[236] O ličnim službenostima opširno: M. Lazić, Lične službenosti, Niš, 2000. 237[237] Ako izgube razumnu svrhu, lične službenosti se kao i sve službenosti mogu ukinuti (član 258 ZSP-a).238[238] Član 230 st. 1 ZSP-a.239[239] Član 231 ZSP-a.240[240] Plodouživalac ima pravo na potpunu upotrebu i sve plodove, pa nije bitno ko će to izvršavati.241[241] Član 232 ZSP-a.242[242] Član 8 st. 4 Zakona o nasljeđivanju – ZON (Službeni glasnik RS br. 1/09). 243[243] Vidi član 233 st. 2 ZSP-a.244[244] Primjera radi, to će se desiti kada neko lice na osnovu dogovora sa vlasnikom poslužne nekretnine stekne pravo da

koristi put preko tog zemljišta radi pristupa na javni put.245[245] Član 217 ZSP-a.246[246] Član 208 ZSP-a.

Realni tereti

 

Novina je i uređenje realnih tereta, koji do sada nisu bili zakonski regulisani. Ova pravna ustanova nastala je u srednjovjekovnom feudalnom pravu.247[247] Mogućnost njihovog postojanja bila je priznata ZOSPO-om,248[248] koji je upućivao na to da je trebalo da ih uredi posebni (republički) zakon. To nije bilo urađeno, pa je ovaj institut, koji je više istorijska kategorija, kod nas imao relativno mali značaj.249[249] ZSP realne terete reguliše dosta opširno.250[250] Realni teret daje svom korisniku ograničeno stvarno pravo na nepokretnosti koju opterećuje, ovlašćujući ga da mu se na teret njene vrijednosti periodično daju stvari ili čine radnje koje su njegov sadržaj.251[251] Ovaj teret nastaje na osnovu pravnog posla upisom u zemljišnu knjigu i odlukom suda252[252] ili drugog nadležnog organa.253

[253] Pravni posao o osnivanju realnog tereta mora biti sačinjen u obliku notarski obrađene isprave254[254] i time se na najbolji način potencira njegov značaj. Sadržaj realnog tereta može biti moguća, dopuštena i određena ili odrediva radnja periodičnog davanja stvari ili novca ili drugih radnji koje imaju novčanu vrijednost.255[255] Radnja koja čini sadržaj realnog tereta ne mora biti u vezi sa ekonomskom namjenom opterećene nepokretnosti, niti služiti ostvarivanju takve namjene korisnikove nepokretnosti. Jednokratno davanje ili činjenje koje ima novčanu vrijednost može biti sporedni sadržaj realnog tereta.256[256] Ovaj teret obavezuje vlasnika opterećene nekretnine da korisniku tereta ispunjava njegov sadržaj i za to on odgovara vrijednošću te nekretnine. Obaveza iz realnog tereta može se prenositi samo zajedno sa nekretninom koja je opterećena, a sa prelaskom vlasništva opterećene nekretnine na drugo lice istovremeno prelazi i obaveza iz tog tereta.257[257] Osnovna obaveza iz realnog tereta ne zastarijeva.258[258] No, zastarjevaju pojedina dospjela potraživanja.259[259] Korisnik realnog tereta može

247[247] Uporedna zakonodavstva imaju različit odnos prema realnim teretima. Francuski građanski zakonik ne reguliše ovaj institut, vjerovatno zbog toga što je postojao strah od obnove feudalnih odnosa, u Austrijskom građanskom zakoniku realni tereti su normirani samo djelimično (paragrafi 1122–1150), Njemački građanski zakonik ih sveobuhvatno propisuje (paragrafi 1105–1112), dok ih Švajcarski građanski zakonik reguliše sa velikim ograničenjima u dejstvima (članovi 782–792). Zakon o svojinsko-pravnim odnosima Crne Gore (Službeni list Crne Gore br. 19/09) nije predvidio realne terete kao stvarno pravo, dok ih hrvatski Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima cjelovito reguliše (članovi 246–279).

248[248] Članovi 6 i 60 ZOSPO-a.249[249] Realni tereti su obično nastajali zaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju ili ugovora o ustupanju i

raspodjeli imovine za života – v. Veliki pravni priručnik, Jugoslovenski pravni sistem, drugo prerađeno i dopunjeno izdanje, glavni redaktor B. Blagojević, Beograd, 1977, str. 465.

250[250] Članovi 264 –285 ZSP-a.Ove odredbe su najbliže odredbama hrvatskog Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kome su uzor bila rješenja

švajcarskog zakonika. 251[251] ZSP je kod normiranja ovog instituta prihvatio vladajuće shvatanje po kome su realni tereti prvenstveno

stvarnopravne prirode, za razliku od nekih mišljenja koji smatraju da je njihova priroda obligacionopravna, imajući u vidu ovakav njihov aspekt. No, nesumnjivo je da kod realnih tereta postoje i stvarnopravna i obligacionopravna dejstva.

252[252] Odlukom suda realni teret može se osnovati u postupku diobe, ostavinskom postupku i u drugim slučajevima određenim zakonom (član 268 st. 1).

253[253] Član 265 st. 1 ZSP-a.254[254] Član 266 st. 2 ZSP-a.255[255] Činidba mora biti moguća po objektivnom kriterijumu i ispunjavati pretpostavke za valjanost činidbe kod nekog

pravnog posla.256[256] Član 270 ZSP-a.257[257] Realni teret se ne može odvojiti od nekretnine koju opterećuje (neodvojivost). S druge strane, realni teret se ne

može odvojiti ni od ličnosti titulara ni od prava svojine na povlasnoj nekretnini (član 276).258[258] Član 272 ZSP-a.259[259] Član 273 st. 3 ZSP-a.

biti određeno lice, vlasnik neke nekretnine (povlasna nekretnina) ili nosilac prava građenja.260[260] Realni teret prestaje brisanjem u zemljišnoj knjizi.261[261] Kao i kod službenosti, karakteristično je da se može tražiti njegovo ukidanje ako on izgubi svrhu svog postojanja. Odluku o tome donosi sud na zahtjev vlasnika opterećene nepokretnosti, bez obzira na pravni osnov njegovog osnivanja.262[262] Pravo iz realnog tereta ima određene sličnosti sa službenostima i sa založnim pravom, mada ima i bitnih razlika. Sličnost sa pravom službenosti je u tome što kod oba prava titular ima pravo na neke radnje vlasnika opterećene nekretnine, a sličnost sa založnim pravom se ogleda u pravu titulara ovih prava na namirenje dospjelih, a neizmirenih obaveza. Razlika u odnosu na službenosti je u tome što kod realnog tereta vlasnik opterećene nekretnine nešto daje ili čini korisniku tereta, dok kod službenosti vlasnik opterećene nekretnine treba da u korist titulara tog prava nešto trpi ili propušta. U odnosu na založno pravo, razlika je u karakteru međusobnog odnosa između stvarnog prava i obaveze. Stvarno pravo iz realnog tereta i vlasnikova obaveza su dva dijela koja se ne mogu razdvojiti i ni jedan nema prednost nad drugim, a kod založnog prava osigurano potraživanje je glavno pravo i može postojati bez založnog prava, dok je založno pravo sporedno, akcesorno pravo koje bez ovog potraživanja ne može postojati i služi za njegovo obezbjeđenje.263[263] Pošto kod nas realni tereti na nekretninama gotovo ne postoje, možda će ovo detaljno regulisanje dovesti i do njihove buduće primjene u praksi.

 

 

Pravo građenja

 

Pravo građenja je novi institut u stvarnom pravu Republike Srpske,264[264] uveden po uzoru na austrijsko i hrvatsko pravo.265[265] Ovo pravo poznaju mnogi pravni sistemi,266[266] dok u nekim postoji superficijarno pravo koje mu je prilično srodno.267[267] Pravom građenja se omogućuje pravno razdvajanje

260[260] Članovi 280 i 282 ZSP-a. 261[261] Realni teret osnovan u korist lica briše se kao teret poslužne nekretnine, a ako se radi o realnom teretu u korist

nekretnine, tada se briše kao korist povlasne nekretnine i kao teret poslužne nekretnine. 262[262] Član 285 ZSP-a.263[263] N. Gavellla, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, svezak 2, Zagreb, 2007, str. 61–62.264[264] U našem pravnom sistemu važi načelo zatvorenog broja stvarnih prava (numerus clausus). Prema ZSP-u stvarna

prava su : pravo svojine, pravo građenja, založno pravo, pravo stvarne i lične službenosti i pravo realnog tereta (član 1 st. 2). Pravo građenja kod nas do sada nije bilo zakonski regulisano, niti je bila predviđena mogućnost njegovog postojanja.

265[265] Članovi 286–302 ZSP-a.Vidi: R. Jotanović, „Pravo građenja prema Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske“, u Aktuelna pitanja savremenog

zakonodavstva, Beograd, 2009, str. 85–98.O pravu građenja opširno: P. Simonetti, Pravo građenja, Sarajevo–Beograd, 1986; R. Jotanović, Pravo građenja, magistarska

teza, Pravni fakultet u Beogradu, decembar 2006; L. Velić, „Pravo građenja u SR Njemačkoj i njegovo uvođenje u pravni sistem Bosne i Hercegovine“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2006, str. 459–474; P. Simonetti, Prava na građevinskom zemljištu (1945–2007), Rijeka, 2008, str. 478–499.

266[266] Npr. u Austriji je pravo građenja uvedeno Zakonom o pravu građenja od 26.4.1912. godine, u Njemačkoj Uredbom o nasljednom pravu građenja sa zakonskom snagom od 15. januara 1919. godine, Republika Hrvatska je uvela ovaj institut Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine itd.

O pravu građenja u uporednom pravu šire: P. Simonetti, „Funkcije, sadržaj i priroda prava građenja u usporednom pravu“, u Aktuelne tendencije u razvoju i primeni evropskog kontinentalnog prava, Tematski zbornik radova, sveska II, Pravni fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2010, str. 171–205.

267[267] I pravo građenja i superficijarno pravo razdvajaju zgradu od zemljišta. Međutim, superficijarno pravo samo neutralizuje snagu zemljišta i drži zgradu pravno odvojenu od zemljišta. S druge strane, pravo građenja preuzima funkciju zemljišta.

zemljišta i zgrade, a da se ne narušava sistem koji se zasniva na pravnom jedinstvu nekretnine i da se ne izlažu opasnosti savjesna lica u pravnom prometu. To pravo je ograničeno, otuđivo i nasljedivo stvarno pravo na nečijem zemljištu koje daje ovlašćenje svom nosiocu da na površini zemljišta ili ispod njega ima vlastitu zgradu, a vlasnik zemljišta dužan je da to trpi.268[268] Dok ovo pravo postoji, zemljište i zgrada mogu imati različit stvarnopravni status. Kad pravo građenja prestane, nestaje pravna prepreka između zemljišta i zgrade. U pravnom pogledu to pravo je izjednačeno s nekretninom, a zgrada koja je izgrađena ili koja bude izgrađena na zemljištu koje je opterećeno pravom građenja pripadnost je ovog prava kao da je ono zemljište.269[269] Pravo građenje se ne može odvojiti od zemljišta koje opterećuje.270[270] Nosilac tog prava je lice u čiju korist je ovo pravo osnovano ili je na njega preneseno.271[271] Zgrada i pravo građenja čine neraskidivo pravno jedinstvo, pa se zajedno prenose, nasljeđuju i opterećuju.272[272] Osnivanje tog prava moguće je pravnim poslom ili odlukom suda.273[273] Specifičnosti prava građenja proizlaze iz njegove dvostruke pravne prirode. Ono je i ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu i samostalna nekretnina u pravnom smislu.274[274] Po svojoj namjeni pravo građenja se bitno razlikuje od ostalih ograničenih stvarnih prava, jer treba da zadovolji tri bitne funkcije: socijalnu, privrednu i pravnu.275[275] Pravo građenja se prvenstveno osniva radi izgradnje porodičnih stambenih zgrada ili radi izgradnje stanova socijalno ugroženih slojeva stanovništva, jer se na taj način snižavaju troškovi ove izgradnje. Za pribavljanje građevinske parcele ne mora se platiti tržišna cijena zemljišta, već se plaća mjesečna naknada za pravo građenja u iznosu prosječne zakupnine za takvo zemljište dok to pravo traje. S druge strane, omogućeno je vlasniku zemljišta da dugoročno ima koristi od svoje nekretnine, a da pri tome na njoj ne gubi pravo svojine. Institut prava građenja je i u društvenom interesu, jer omogućava kontrolu nad stambenom izgradnjom, kao važnom komponentom socijalne stabilnosti, te sticanje sredstava za ulaganja u komunalnu infrastrukturu, ako su vlasnici opterećenog zemljišta jedinice lokalne samouprave. Lice koje je nosilac prava građenja je i vlasnik zgrade koja je pripadnost tog prava, a u pogledu zemljišta koje je opterećeno pravom građenja ima ovlašćenja i dužnosti plodouživaoca.276[276] Pravo građenja, dakle, nudi mogućnost svrsishodnijeg ulaganja novca, jer njegov nosilac stiče pravo svojine na građevini, a ne mora da kupuje zemljište na kome će taj objekat biti izgrađen. Prestankom prava građenja objekt postaje sastavni dio zemljišta od kojeg je tim pravom bio odvojen.277[277] Tako se ponovo uspostavlja jedinstvo nekretnine, a vlasnik zemljišta postaje i vlasnik objekta. On je u tom slučaju u obavezi da licu kome je prestalo pravo građenja da naknadu za zgradu u onoj visini koliko je njegova nekretnina u prometu sa tom zgradom dobila na vrijednosti.278[278] Podržavamo uvođenje ovog instituta u pravni sistem Republike Srpske i smatramo da će on u praksi imati široku primjenu.

  

Pravo nadogradnje 

268[268] ZZK za ovaj institut koristi termin pravo korištenja (član 29 st. 1 tač. 1), ali nema sumnje da se misli upravo na pravo građenja.

269[269] Član 286 ZSP-a.270[270] Član 289 ZSP-a.271[271] Član 290 st. 1 ZSP-a.272[272] Član 291 st. 3 ZSP-a.273[273] Član 293 st. 1 ZSP-a.274[274] O tome: P. Simonetti, „Pretpostavke, funkcije i priroda prava građenja“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u

Rijeci, vol. 19, br. 2/98, str. 423.275[275] Šire o tome: P. Simoneti, „Ustanova prava građenja prema radnom Nacrtu Zakona o stvarnim pravima Federacije

BiH i Republike Srpske“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2008, str. 25–28.

276[276] Član 287 ZSP-a.277[277] Član 300 st. 1 ZSP-a.278[278] Član 300 st. 3 ZSP-a.

Nadogradnja je izgradnja jednog ili više posebnih dijelova nepokretnosti na postojećoj zgradi.279[279] To nije dograđivanje već postojećeg, već stvaranje posebnog dijela zgrade.280[280] Da bi došlo do legalne nadogradnje treba da postoji saglasnost vlasnika, a moraju biti ispunjeni i svi tehnički uslovi za dobijanje saglasnosti koje su potrebne za građenje.281[281] Na pravo nadogradnje primjenjuju se propisi o pravu građenja, ako ZSP-om nije drukčije određeno i ako se to ne protivi njegovoj prirodi.282[282] Ovo pravo se tretira kao podvrsta prava građenja. Bez toga bi dijelovi koji su nadograđeni postali priraštaj zgrade. Pravo nadogradnje ima suštinsku funkciju da neutralizuje priraštaj odnosno da omogući sticanje prava svojine na nadograđenom dijelu. Nosilac prava nadogradnje stiče pravo da na tuđoj zgradi izgradi jedan ili više stanova na kojima će steći pravo svojine i zato treba da bude upoznat i sa pravima i obavezama etažnih vlasnika. Završetkom nadogradnje graditelj ex lege stiče pravo svojine na nadograđenom dijelu i pravo susvojine na cijeloj nepokretnosti, a pravo nadogradnje prestaje.283[283] Pravo nadogradnje se ne može otuđiti ni opteretiti bez saglasnosti vlasnika zgrade i nosilaca drugih stvarnih prava na nepokretnosti.284[284] Time je došlo do odstupanja od mogućnosti raspolaganja koje postoji kod prava građenja, ali se to može razumjeti kada se ima u vidu da između ovih instituta postoje i razlike koje to opravdavaju. Založno pravo na pravu nadogradnje prelazi na nadograđeni dio nepokretnosti i na pravo susvojine na nepokretnosti285[285] što je logično i u interesu je založnog povjerioca.

 

Državina

 

Državina stvari i pravo svojine na stvar su potpuno različiti fenomeni. Stanje državine je pravna činjenica, jer u domenu prava (posebno stvarnog) proizvodi niz značajnih posljedica.286[286] Upravo zbog toga državina zauzima posebno mjesto u pravu. Proučavanje državine je interesantno jer se kroz nju prožima stvarno, faktičko stanje sa pravnim stanjem.287[287] Državina je prije svega faktički društveni poredak, ali ona ulazi i u sferu pravnog poretka i zato joj pravo pruža zaštitu.288[288] Njen sadržaj (korišćenje predmeta) joj daje snagu i vitalnost i zadržava je uz pravne odnose koji su, inače, apstraktni.289[289] Državini je u ZSP-u posvećena mnogo veća pažnja nego u ZOSPO-u i ovaj institut je sada cjelovito regulisan. Prihvaćena je

279[279] Vidi član 302 st. 1 ZSP-a.280[280] O pravu nadogradnje v. P. Simonetti, “Pravne osnove građenja na tuđoj nekretnini (de lege lata)”, Zbornik Pravnog

fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 17, br. 1/96, str. 27–37.281[281] Početkom primjene ZSP-a prestala je primjena Zakona o nadziđavanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u

stanove u zgradama u društvenoj svojini (Službeni list SRBiH, br. 32/87).282[282] Član 302 st. 2 ZSP-a.283[283] Član 302 st. 4 ZSP-a.284[284] Član 302 st. 3 ZSP-a.285[285] Član 302 st. 5 ZSP-a.286[286] O tome: P. Simonetti, Predgovor za knjigu A. Eterović, Smetanje posjeda u sudskoj praksi, Sarajevo, 1989, str. 7.287[287] D. Lazarević, Državina, pojam, oblici i zaštita, Prvo izdanje, Beograd, 2010, str. 11.288[288] N. Gavella, Posjed stvari i prava, Zagreb, 1990, str. 2–3.289[289] Vidi: S. Krneta, Uloga i značaj posjeda u našem pravu, doktorska disertacija, Sarajevo, 1963, str. 84.

moderna koncepcija,290[290] a za razliku od ranijeg zakona određen je i pojam državine kao faktičke vlasti na stvari.291[291] Da bi mogla se smatrati državinom, faktička vlast treba da je pravno relevantna.292[292] Zakon ne definiše pojam faktičke vlasti, ali je nesumnjivo da se radi o društveno priznatom faktičkom raspolaganju stvarima293[293] i da to treba shvatiti u širem kontekstu. Šta se pod tim podrazumijeva u svakom pojedinom slučaju, faktičko je pitanje.294[294] Faktička vlast na stvari, kao spoljašnja, materijalna strana državine, drukčije se ocjenjivala u primitivnim društvima gdje su postojali jednostavniji odnosi, a sasvim drugačije danas, kada postoje mnogi komplikovani odnosi gdje je nekada teško utvrditi relevantne činjenice i donositi pouzdane zaključke. Moderna pravna teorija pod pojmom faktičke vlasti smatra ono stanje koje se u opštoj svijesti ljudi u društvu prihvata kao takvo.295[295] Danas se smatra da pravno priznata faktička vlast postoji u situaciji kada neko lice ima objektivnu mogućnost da raspolaže sa određenom stvari odnosno kada je ta stvar u sferi njegove kontrole.296[296] ZSP sadrži pravila o sticanju (čime se ZOSPO nije bavio) i prestanku državine stvari i prava, kvalitetu državine, trajnosti i zaštiti. Pored neposrednog i posrednog držaoca, te nasljednika kao držaoca, ovaj zakon poznaje i pomoćnika u državini297[297] posredstvom koga neposredni držalac izvršava faktičku vlast na stvari i više stepena posredne državine. Novina je i razlikovanje samostalnog i nesamostalnog držaoca.298[298] Samostalan držalac stvari je ono lice koje određenu stvar drži kao da je njen vlasnik. Isto tako, samostalan držalac je i ono lice koje koristi pravo stvarne službenosti kao da je njegov nosilac.299[299] Ovaj držalac može imati neposrednu i posrednu državinu. Ako postoji samo neposredna državina stvari, presumpcija je da je ona samostalna. Zakon propisuje da je nesamostalni držalac ono lice koje drži stvar ili pravo stvarne službenosti priznajući vlast neposrednog držaoca.300[300] Smatramo da je ovdje došlo do omaške i da je trebalo navesti da to lice priznaje vlast posrednog, a ne neposrednog držaoca. Primjera radi, nesamostalnu državinu ima plodouživalac, zakupac i tome slično. Nesamostalan držalac takođe može imati neposrednu (što je češći primjer) i posrednu državinu. Dakle, od sadržaja volje držaoca zavisi o kakvoj se državini radi. ZSP poznaje i državinu prava na način da ističe da se ne radi o pravu kao netjelesnoj stvari. S državinom prava izjednačeno je faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih službenosti u pogledu neke nekretnine.301[301] Na ovu državinu primjenjuju se na odgovarajući način odredbe o državini stvari, ako to nije suprotno prirodi prava. Prema tome, zakonodavac je zadržao državinu prava priznajući joj kvalitet posebne vrste državine.302

[302] Predviđena je i novina u pogledu objekta državine. Naime, i pojedini dijelovi stvari sada mogu biti objekti državine, mada ne bi mogli biti samostalan predmet stvarnih prava. Tako objekt državine može da bude i neka soba ili druga prostorija u stanu i tome slično.303[303] Pravila o stvarima kao objektima stvarnih prava ne mogu se u potpunosti primijeniti na državinu, jer državina nije pravo. Zbog toga je i propisano da

290[290] Vanjska slika držaoca nije vlasnik i njegovo faktičko ponašanje. Državina se stiče dobijanjem faktičke vlasti na stvari.

291[291] Član 303 st. 1 ZSP-a.292[292] N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, svezak 1, Zagreb, 2007, str. 151.293[293] Ni istaknuti pravni teoretičari koji su se bavili fenomenom državine, počev od Savinjija, Vinšajda, Jeringa, Rande i

drugih, nisu našli univerzalnu definiciju koja je svugdje prihvaćena. 294[294] Z. Popović, “Zaštita državine”, Pravni život, br. 12/87, str. 1434–1435.295[295] E. Wolf, Lehrbuch des Sachenrechts, Köln, 1971, str. 17.296[296] Nije neophodno da uvijek postoji fizički kontakt sa stvari.297[297] Član 306 ZSP-a.298[298] Shodno tome, sada se za sticanje prava svojine održajem traži samostalna državina (član 58. ZSP). 299[299] Član 304 st. 1 ZSP-a.300[300] Član 304 st. 2 ZSP-a.301[301] Sudska praksa je riješila pitanje državinske zaštite u slučaju smetanja u korišćenju električne energije, vode, plina,

telefonske linije i tome slično oslanjajući se na pojam državine stvari.302[302] O državini prava v. S. Krneta, “Posjed prava u povijesnom i suvremenom značenju”, Zbornik Pravnog fakulteta

Sveučilišta u Rijeci, supplement, br. 3/03, str. 1–23. 303[303] Član 303 st. 5 ZSP-a.

se u pogledu dijela neke stvari koji ima funkcionalnu samostalnost može priznati državina, naravno pod uslovom da na njemu postoji odvojena pravno relevantna faktička vlast.

 

 

Prelazne odredbe

 

Poseban značaj imaju brojne prelazne i završne odredbe kojima se stvara pravni okvir za stvarnopravne odnose u uslovima tržišne privrede. Prelazne odredbe su izuzetno važne za primjenu ovog zakona i po svom značaju premašuju standardne okvire ovakvih odredaba.304[304] One sadrže odredbe o pretvaranju društvene svojine,305[305] uspostavljanju pravnog jedinstva nekretnine306[306] i izvršavanju ovlašćenja u pogledu cijele nepokretnosti u prelaznom periodu.307[307] Njima se uspostavljaju i sprovode suštinska načela zakona. Pretvaranje prava na stvarima je pojava da ona prava koja su postojala na stvarima u bivšem pravnom poretku, a u postojećem ne ulaze u krug zatvorenih stvarnih prava (npr. specifična prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu), mijenjaju po sili zakona svoj sadržaj, pretvarajući se u prava takve vrste koja postoje u savremenom pravnom poretku.308[308] Ova promjena se dešava u pravnim sistemima koji se nalaze u tranziciji, dok se to rijetko događa u tradicionalnim sistemima. Pretvaranje društvene (državne) svojine u pravo svojine proizvodi vrlo krupne društvene i ekonomske implikacije. To je posljedica sloma sistema zasnovanog na udruženom radu sa sredstvima za proizvodnju u društvenoj svojini, kojim se htjelo negirati pravo svojine na kome počiva cjelokupna struktura građanskog društva.309[309] Pravni sistem bivše SFRJ zasnivao se na preferiranju društvene svojine u odnosu na tradicionalno pravo svojine.310[310] Društvena svojina je oblik svojine karakterističan za socijalističke društvene sisteme i to kao specifičan oblik prisvajanja društvenih dobara od strane društvenopravnih subjekata i u ranijem sistemu je predstavljala osnovni tip svojine.311[311] Ona je bila negacija svojine, jer nije imala titulara u pravom smislu te riječi. To je pružilo gotovo neograničene mogućnosti političkog

304[304] Članovi 324–343 ZSP-a.Ove odredbe su donesene po uzoru na hrvatsko pravo, mada je u polaznim pozicijama bilo određenih razlika (npr. Republika

Hrvatska je prethodno donijela propise koji regulišu pitanja denacionalizacije i naknade za oduzetu imovinu – v. P. Simonetti, Denacionalizacija, Rijeka, 2004, dok nije imala propis o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu itd.).

305[305] Članovi 324–328 ZSP-a.Već sam naziv ovog poglavlja nije sasvim adekvatan. Naime, u Republici Srpskoj je ranije donesen Zakon o prenosu

sredstava društvene u državnu svojinu (“Službeni glasnik RS” br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) i od tada je pojam društvena svojina zamijenjen pojmom državna svojina. Ovaj zakon nije promijenio suštinu te svojine, mada je određen subjekt društvenog kapitala. O tome: M. Povlakić, Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini..., str. 44–47.

U pravnom životu su doduše ostala određena prava koja su nastala iz društvene svojine (pravo upravljanja, pravo raspolaganja i pravo korištenja) i ove odredbe regulišu pitanja vezana za pretvaranje ovih prava u pravo svojine. Vidi: E. Hašić, „ Pretvorba prava korištenja, raspolaganja i upravljanja u pravo vlasništva shodno Nacrtu Zakona o stvarnim pravima“, u Zborniku radova “Sigurnost prava vlasništva kao osnova ekonomskog razvoja”, Banja Luka, 2006, str. 16–25.

306[306] Članovi 330–336 ZSP-a.307[307] Članovi 337–342 ZSP-a.308[308] N. Gavellla, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, svezak 1, Zagreb, 2007, str. 116.309[309] Vidi: P. Simonetti, „Pretvorba društvenog vlasništva na nekretninama“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u

Rijeci, vol. 19, br. 2/98, str. 367. 310[310] O društvenoj svojini u bivšoj SFRJ šire: R. Jelić, Posebni oblici prava svojine u SRJ, Beograd, 1998, str. 146–154.311[311] I. Velić, Zakon o stvarnim pravima – prelazne i završne odredbe, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i

trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2006, str. 477.

odlučivanja i intervencije u društveno-ekonomskim odnosima.312[312] Prelazne odredbe zakona imaju za cilj ukidanje ranijih socijalističkih odnosa i namjera je da se sva prava koja izviru iz društvene (državne) svojine i koja su kao takva upisana u zemljišnoj knjizi smatraju pravom svojine.313[313] Ovo je veoma značajno, jer svojinski odnosi determinišu i društveno-ekonomske odnose u svakom društvu. Na taj način domaći pravni sistem se usklađuje sa tradicionalnim načelima sistema stvarnog prava i vrši njegova harmonizacija sa pravom članica Evropske unije.314[314] Opredjeljenje za koncept jednog oblika svojine je veoma važno za pravnu sigurnost, ali ono donosi i mnogo dilema u pogledu postupka buduće transformacije.

 

 

Završne odredbe

 

Značaj završnih odredaba zakona je višestruk.315[315] Pomoću njih se (kao i pomoću prelaznih odredaba) treba omogućiti prelazak iz dosadašnjeg u novo stvarnopravno uređenje, a isto tako i regulisanje onih oblasti koje su do sada bile normirane posebnim zakonima. Pojedine završne odredbe su načelnog karaktera i imaju značaj za primjenu zakona (npr. odredbe o dejstvu zakona, započetim postupcima i stečenim pravima). Neke od ovih odredaba imaju uže značenje i tiču se određene materije (npr. raspolaganje nepokretnostima u svojini republike i jedinica lokalne samouprave, te poljoprivrednim i drugim zemljištem, zgradama, stanovima i poslovnim prostorima). Isto tako, u završnim odredbama su i standardne odredbe o prestanku važenja određenog broja zakona,316[316] te stupanju na snagu i početku primjene ovog zakona. Nesumnjivo je da završne odredbe imaju bitan značaj za primjenu zakona, kao i drugih propisa iz ove oblasti, te za cjelokupan pravni poredak, a tek njihovo provođenje u praksi će otvoriti mnoge dileme i sporna pitanja o kojima treba dati precizan odgovor. 317[317] ZSP propisuje da se na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju njegove odredbe, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Zbog zaštite stečenih prava kao i poštovanja principa pravne sigurnosti predviđeno je da se na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju propisi koji su važili u trenutku sticanja promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava.318[318] Razgraničenje važenja normi novog od starog prava provedeno je na način da se što manje dira u postojeće stvarnopravne odnose. Načelo zaštite stečenih prava,319[319] kao univerzalni standard i demokratski princip, propisano je

312[312] O tome: Komisija za izradu Građanskog zakonika, Rad na izradi Građanskog zakonika Republike Srbije, Izvještaj Komisije o otvorenim pitanjima, Beograd, 2007, str. 313.

313[313] O prelaznim odredbama opširno: L. Velić, „Prelazne odredbe Zakona o stvarnim pravima RS“, u Problemi primjene prelaznih i završnih odredbi Zakona o stvarnim pravima, materijal za savjetovanje, Sarajevo, 2009, str. 7–26.

314[314] Stvarno pravo, istina u vrlo malom dijelu, predstavlja sastavni dio pravnih tekovina Evropske unije. Ugovor o funkcionisanju Evropske unije ne dira u pravo država da samostalno uređuju svojinske odnose (član 345), ali nacionalni propisi ne mogu vrijeđati osnovne slobode ili ograničiti konkurenciju. Stvaranje odgovarajućeg pravnog okvira u ovoj oblasti nakon zaključivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju svakako je nužnost na putu ka evropskim integracijama.

315[315] Članovi 344–357 ZSP-a.316[316] Bilo je nužno da prestanu važiti zakoni koji se baziraju na drukčijim načelima i čiju materiju je regulisao ZSP .317[317] Šire o tome: D. Medić, „Završne odredbe Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske“, Pravni život, br. 11/09,

str. 581–597.318[318] Član 344 st. 1 i 2 ZSP-a.319[319] U doktrini postoje i mišljenja da se ovdje radi o svršenim činjenicama koje su punovažno nastale za vrijeme

važenja starog zakona i pod njegovim režimom bile okončane. O tome: S. Perović, “Svojinsko pitanje”, u Besede sa Kopaonika, Beograd, 2010, str. 61.

odredbom da stupanje na snagu tog zakona nema uticaja na postojeće odnose vlasnika, odnosno suvlasnika stvari, te lica koja su na valjanom pravnom osnovu i na valjani način stekla prava u pogledu tih stvari.320[320] Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama tih propisa.321[321] Ove odredbe propisuju vremensko važenje zakona. Pitanje povratne snage zakona riješeno je ustavnom odredbom da zakoni, drugi propisi i opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo, a da se zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe imaju takvo dejstvo, ako to zahtijeva opšti interes utvrđen u postupku donošenja zakona.322[322] Takvo rješenje je rezultat evolucije prava u ovoj oblasti pod uticajem stavova pravne teorije i ustavnosudske prakse i izraz načela ustavnosti. Zabrana povratnog dejstva zakona je zaštita načela pravne sigurnosti, a osnovni cilj uvođenja mogućnosti izuzetka od tog pravila je zaštita opravdanih društvenih interesa.323[323] ZSP je nastavio našu zakonodavnu praksu u kojoj je najčešće slučaj da zakonodavac određuje primjenu novog zakona za one slučajeve koji nastanu nakon početka primjene tog zakona, što znači da odredbe novog zakona djeluju samo za ubuduće. Nije određeno da pojedine njegove odredbe imaju povratno dejstvo, jer nije nađeno da to zahtijeva opšti interes. Ovo je antipod retroaktivnosti,324[324] jer novi zakon dopušta starom da i dalje reguliše određene odnose koji su nastali ranije, a nastavili su svoje postojanje u vremenu važenja novog zakona.325[325] Predviđeno je da početkom primjene zakona prestaje primjena cijelog niza drugih zakona, te pojedinih odredaba određenih zakona.326[326] Pojedini propisi bivših SFRJ i SRBiH su se, inače, na području Republike Srpske primjenjivali na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske.327[327] Prema tome, iz toga se jasno vidi da je novi zakon imao pretenziju da sveobuhvatno reguliše materiju stvarnih prava i konsekventno provede nova načela, a to najbolje pokazuje i koliki je uticaj ovog zakona na cjelokupni pravni poredak Republike Srpske i koliko su bitne promjene izazvane njegovim donošenjem. Na taj način će biti omogućen daleko veći stepen ostvarivanja zaštite prava i interesa svih nosilaca pojedinih stvarnih prava, kao i razvoj novih pravnih i društvenih odnosa u ovoj veoma značajnoj oblasti.

Zakoni nikad ne stupaju na snagu u momentu donošenja. Uvijek se ostavlja određeni rok da se pravni subjekti upoznaju sa njegovim sadržajem i da se pripreme za njegovu primjenu. U završnim odredbama propisano je da ZSP stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku Republike Srpske328[328], a njegova primjena je bila odložena do 1. jula 2009. godine.329[329] Kasnije je primjena tog zakona prolongirana do 1. januara 2010. godine.330[330] Razlozi za to su bili opravdani kada se ima u vidu da provođenje ovog sistemskog zakona pretpostavlja donošenje većeg broja podzakonskih akata, te vrijeme koje je potrebno da se zainteresovana lica na odgovarajući način upoznaju sa njegovim

320[320] Član 347 st. 1 ZSP-a.321[321] Član 356 ZSP-a.322[322] Vidi član 110 st. 1 i 2 Ustava RS.323[323] K. Trnka, N. Milićević, M. Simović i M. Dmičić, Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Ustav Republike Srpske,

Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, komentar, Sarajevo, 2004, str. 443.324[324] Vidi: S. Perović, Retroaktivnost zakona i drugih opštih akata, teorija sukoba zakona u vremenu, Beograd, 1987.325[325] ZOSPO se o tome nije izjašnjavao, pa je na zajedničkoj sjednici Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i

autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda od 14. i 15.12.1983. godine usaglašen sljedeći načelni stav: “Za postojanje stvarnopravnih odnosa i za pravna dejstva tih odnosa nastala do stupanja na snagu Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima mjerodavno je pravo važeće u vrijeme nastanka, a na pravna dejstva koja nastanu kasnije primjenjuje se Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima” – A. Radovanov, Načelni stavovi i pravna shvatanja, Novi Sad, 2000, str. 260.

326[326] Član 355 st. 1 ZSP-a.327[327] Službeni glasnik RS br. 21/92.328[328] Dakle, zakon je trebalo da stupi na snagu 4.1.2009. godine.329[329] Član 357 ZSP-a.330[330] Član 1 Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik RS” br. 58/09 ).

sadržajem.331[331] Zbog važnosti ove materije Narodna skupština Republike Srpske je obavezala Vladu da formira posebnu komisiju koja će pratiti implementaciju tog zakona. Međutim, moramo istaći da između pojmova “stupanje na snagu” i “početak primjene propisa “ nema suštinske razlike i da ti pojmovi faktički imaju isti sadržaj. Ako zakon ili drugi propis stupa na snagu određenog dana, to znači da se od tog dana i primjenjuje. Zakonodavac je u ovom slučaju napravio razliku između pojmova među kojima razlike nema. Zato nema osnova da se u propisima istovremeno upotrebljavaju oba ova pojma, jer to samo unosi konfuziju.332[332] Kod ovakvog stanja stvari javila se situacija da su dva propisa koji regulišu istu materiju istovremeno bila na snazi, a da se raniji propis primjenjivao, a kasnije doneseni još nije mogao primijeniti. Ustav Republike Srpske propisuje da zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročito opravdanih razloga nije predviđeno da ranije stupe na snagu, a da se prije stupanja na snagu objavljuju u odgovarajućem službenom glasilu.333

[333] Dakle, ovaj ustav poznaje samo pojam “stupanje na snagu” i jasno je da primjenu zakona veže upravo za ovaj trenutak.334[334] Prema tome, nesumnjivo je da zakoni i drugi propisi treba da se primjenjuju čim stupe na snagu, a u situaciji koja je nastala usvajanjem ZSP-a, kada je zaista bio nužan vacatio legis, trebalo je propisati da zakon stupa na snagu 1.7.2009. godine ili u nekom drugom primjerenom roku poslije njegovog objavljivanja u odgovarajućem službenom glasilu.335[335] Kod postojećeg stanja stvari, da bi se izbjegli mogući nesporazumi, sva pravna dejstva ovog zakona faktički bi trebalo vezati za početak njegove primjene, a logičkim i teleološkim tumačenjem moglo bi se smatrati da je to u suštini i dan kada je taj zakon i stupio na snagu.

 

 

Zaključak

 

Zakonom o stvarnim pravima u Republici Srpskoj konačno je izvršena kodifikacija stvarnog prava i njegova reinregracija u kontinentalnoevropski pravni krug. Zakon ima izuzetan značaj, jer je imao pretenziju da na jednom mjestu reguliše sva pitanja koja su značajna za stvarnopravne odnose koji se moraju uskladiti sa novim odnosima u društvu i procesom tranzicije sistema. Nesumnjivo je da je upravo reforma svojinskog poretka ključna u procesu ove transformacije. Novo stvarnopravno uređenje donijelo je korjenite promjene i stvorilo zakonski okvir za nove odnose u uslovima tržišne ekonomije. Pored ostalog, stvarno pravo, a posebno pravo svojine, koncipirano je na individualističkom modelu, naglašena je jednovrsnost prava svojine, ponovo je uspostavljeno pravno jedinstvo nekretnine, došlo je do povratka starom rimskom načelu superficies solo cedit, posebna pažnja posvećena je založnom pravu koje u savremenoj tržišnoj privredi ima veliki značaj, uveden je novi institut – pravo građenja, detaljno su

331[331] Komparacije radi, ZOSPO je objavljen u Službenom listu SFRJ br. 6 od 6.2.1980. godine, a vacatio legis je bio gotovo sedam mjeseci, jer je taj zakon stupio na snagu 1.9.1980. godine.

332[332] Slično i B. Nenadić, „Vacatio legis i pravo građana da se u primerenom roku upoznaju sa zakonima i drugim propisima“, Pravni informator, deset godina Pravnog informatora 1998–2008, jubilarni broj, str. 127.

333[333] Član 109 Ustava RS.334[334] Vidi: M. Blagojević, „Problemi vremenskog važenja zakona u Bosni i Hercegovini“, Značenja, broj 56/06, str. 55.335[335] Republički sekretarijat za zakonodavstvo RS je donio Pravila normativnopravne tehničke za izradu zakona i drugih

propisa Republike Srpske, koja su objavljena u Službenom glasniku RS br. 6/06 i stupila na snagu 24.2.2006. godine. U članu 24 ovih pravila propisano je da se prilikom određivanja datuma stupanja na snagu zakona primjenjuje pravilo da “stupanje na snagu” i “primjena” imaju isto značenje, a da se izuzetno može odložiti primjena pojedinih odredaba ili cijelog zakona za pojedine složenije zakone, tako da nadležni organi mogu da obave sve tehničke i organizacione pripreme, uključujući i pripremu podzakonskih akata za primjenu zakona. Dakle, vidljivo je da donosilac najprije pravilno izjednačio pojmove “stupanje na snagu” i “primjena”, da bi zatim dozvolio iznimku od ovog ustavnog pravila, iako za to nije bio nadležan.

regulisani susjedska prava, lične službenosti i pravo realnog tereta, promijenjen je koncept etažne svojine i što je možda i najvažnije, uspostavljen je sistem pretvaranja društvene (državne) svojine u pravo svojine. Da bi se sve ove radikalne promjene mogle shvatiti na pravi način, potrebno je poznavati i ranije uređenje koje je bilo uspostavljeno ZOSPO-om bivše SFRJ (koji se primjenjivao i u Republici Srpskoj), a zasnovano na Ustavu SFRJ iz 1974. godine i ZUR-u iz 1976. godine, te na nekim ranijim propisima koji su uveli društvenu svojinu i samoupravljanje kao osnovne vrijednosti tadašnjeg državnog uređenja. Pošto je nesporno da svojinski odnosi značajno utiču na društveno-ekonomske odnose u svakom društvu, nesumnjivo je da novi zakon ima bitnu ulogu u procesu tranzicije i ostvarivanju pravne sigurnosti u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini uopšte. Promjena stvarnopravnog uređenja je težak i dugotrajan proces, a primarni zadatak je ponovna afirmacija građanskopravnih sadržaja koji treba da dobiju centralno mjesto što će svakako najviše doprinijeti usklađenosti našeg prava sa pravnim sistemima razvijenih evropskih zemalja. Za dalji razvoj stvarnog prava na ovim prostorima neophodno je provesti restituciju i završiti proces privatizacije, te konačno ažurirati stanje u zemljišnim knjigama, jer je značaj pouzdane evidencije nekretnina u ovoj oblasti od izuzetne važnosti.

 

 

 

ZAŠTITA PRAVA SVOJINE

 

UVOD Svojina nije samo pravni, već je i ekonomski, socijalni, filozofski i etički

pojam.336[336] Izuzetan je značaj svojine kao pravne kategorije.337[337] Pravo svojine je jedno od temeljnih ljudskih prava i zajamčeno je ustavnim odredbama, međunarodnim dokumentima, kao i brojnim zakonskim i podzakonskim aktima.338

[338] Ovo pravo je vrlo kompleksno, pa je teško usvojiti definiciju koja bi obuhvatala sve njegove oblike. Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske (ZSP) svojinu definiše kao stvarno pravo koje vlasniku daje ovlašćenje da slobodno i po svojoj volji stvar drži, koristi i da s njom raspolaže, te da svakoga od tog prava isključi u granicama određenim zakonom.339[339] Kao najšira pravna vlast na stvari i kao apsolutno subjektivno pravo,340[340] pravo svojine uživa najpotpuniju pravnu zaštitu koja omogućava zaštitu i drugih temeljnih prava. To pravo je osnova čovjekove slobode341[341] i međunarodno priznato ljudsko pravo342[342] koje pripada svakom čovjeku bez obzira na vjerski, socijalni, nacionalni ili bilo koji drugi status.343[343] U Ustavu Bosne i Hercegovine nema pravnog okvira za svojinsko uređenje. Međutim, nema sumnje u postojanje tržišne orijentacije i garancije prava svojine.344[344] Dejtonski ustav sadrži i katalog osnovnih ljudskih prava gdje spada i pravo svojine – pravo na imovinu.345[345] Isto tako, taj ustav propisuje da Evropska konvencija o ljudskim pravima ima prioritet nad svim ostalim zakonima u Bosni i Hercegovini346[346] iz čega proizlazi da pravo svojine uživa ustavne garancije.347

[347] Ustav Republike Srpske (Ustav RS) propisuje da svi oblici svojine imaju

336[336] O svojini šire: A. Gams, Neka razmatranja o svojini sa stanovišta ekonomije, prava, sociologije i filozofije, u Zborniku radova “Promjene u pravu svojine, Transformacija društvene svojine”, Sarajevo, 1990, str. 5–18; A: Gams, Svojina, treće dopunjeno izdanje, Beograd, 1991; R. Jelić, Pojam i struktura osnovnog oblika svojine u našem pravu, Beograd, 1992; R. Jelić, Posebni oblici prava svojine u SRJ, Beograd, 1998.

337[337] Vidi: D. Stojanović, „Svojina kao pravni institut“, Pravni život, br. 10/98, str. 333–341; I. Babić, „Pravo svojine, istorijat, pojam i sadržina“, Pravni život, br. 11/09, str. 551–570.

338[338] “Kažeš li o kakvoj stvari moja je, to je najviše što kazati možeš” – Valtazar Bogišić u članu 1015 OIZ-a.339[339] Član 17 st. 1 ZSP-a.340[340] Ostala stvarna prava daju svojim nosiocima samo neku parcijalnu vlast na stvarima.341[341] R. Kovačević Kuštrimović, „Vršenje prava svojine”, Pravni život, br. 10/95, str. 91.342[342] Vidi: T. Meyer, „Svojina kao ljudsko pravo”, Pravni život, br. 10/05, str. 381–392; D. Stojanović, „Pravo na

svojinu kao univerzalno zajemčeno pravo”, Pravni život, br. 10/95, str. 25–47. 343[343] O istorijskom razvoju ovog instituta v. V. Čok, „Svojina kao pravo čoveka“, Jugoslovenska revija za međunarodno

pravo, 1989, str. 38–49.344[344] O ustavnoj garanciji prava svojine u BiH i njenim entitetima v. P. Simonetti, Vlasništvo i njegove transformacije,

jamstvo i zaštita u ustavnom poretku Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Zborniku radova „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2010, str. 23–26.

345[345] Član II 3 k Ustava BiH.346[346] Član II 2 Ustava BiH.347[347] O tome: M. Povlakić, Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009, str. 60–61.

jednaku pravnu zaštitu,348[348] da republika uređuje i obezbjeđuje zaštitu svih oblika svojine349[349] i da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine uz pravičnu naknadu.350[350] Zaštitom svojine štiti se načelo pravne sigurnosti i povjerenje u pravni poredak. Ova zaštita kao ostvarenje ustavnopravnih garancija ima brojne aspekte i predviđena je u mnogim granama prava. Najznačajnija i najpotpunija zaštita prava svojine obezbijeđena je u građanskom, a posebno u stvarnom pravu.351

[351] No, pravo svojine štiti se i u drugim granama prava, ustavnom, krivičnom, privrednom, radnom itd.352[352] Osim u sudskom postupku (parničnom, vanparničnom, izvršnom, zemljišnoknjižnom, krivičnom),353[353] svojina uživa zaštitu i u postupku pred upravnim organima ili drugim organima javne vlasti.354

[354] Isto tako, pod određenim uslovima, kada su iscrpljena sva propisana pravna sredstva pred domaćim pravnim ustanovama, svojina se štiti i pred Evropskim sudom za ljudska prava.355[355] I kod nas garancija svojine mora biti u skladu sa savremenim evropskim standardima ove zaštite ustanovljenim na osnovu člana 1 Prvog protokola na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija).356[356] Priznavajući svakom pravo na mirno uživanje svoje imovine357[357] ovdje se, faktički, štiti pravo svojine358[358].359[359] Konvencija se u pravilu ne bavi sticanjem svojine, nego je njen zadatak zaštita postojeće svojine360[360] koja je stečena u skladu sa domaćim zakonima. Po međunarodnim konvencijama od garancije svojine može se odstupiti samo kada to nalaže javni interes361[361] utvrđen u skladu sa zakonom, uz pravičnu naknadu.362[362] Država

348[348] Član 54. Ustava RS. 349[349] Amandman XXXII tač. 6 na Ustav RS.350[350] Član 56 Ustava RS.351[351] Vidi: J. Brežanski, „Zaštita prava vlasništva“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 1/02, str. 295–

333.352[352] Svojina nije više samo kategorija privatnog, građanskog prava, ona je i kategorija javnog, prevashodno ustavnog

prava. U njoj se miješaju elementi privatnog i javnog prava, koji zajedno čine suštinu prava svojine.353[353] U kojem će se od ovih postupaka odlučivati zavisi od pravnog osnova zahtjeva i od procesnih normi koje određuju

vrstu postupka. 354[354] Npr. u upravnom postupku se odlučuje o eksproprijaciji.355[355] O tome: Š. Stažnik, „Pravo vlasništva u praksi Europskog suda za ljudska prava“, u Stvarnopravna uređenja

tranzicijskih zemalja – stanje i perspektive, Zagreb, 2009, str. 51–66; V. Crnić-Grotić, „Zaštita prava vlasništva u međunarodnom pravu“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 22, br. 1/01, str. 364–376; N. Bodiroga-Vukobrat, „Zaštita prava vlasništva u europskom pravu“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 23, br. 1/02, str. 201-215.

356[356] Interesantno je da to pravo nije bilo sadržano u Konvenciji kada je ona stupila na snagu, već je 1952. godine usvojen ovaj protokol (stupio na snagu 1954. godine), koji proklamuje pravo na mirno uživanje imovine kao ljudsko pravo koje Konvencija štiti.

357[357] O sadržini prava na mirno uživanje imovine (nepovredivosti prava svojine u institucionalnom smislu) v. D. Hiber, Svojina u tranziciji, Beograd, 1998, str. 37–44.

358[358]E. Hašić i H. Pošković, “Neka pitanja primjene člana 1 Prvog protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama”, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2008, str. 307. Vidi i N. Gavella, “Jamstvo vlasništva iz članka 1 Prvog protokola uz europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda”, u Zborniku radova “Europsko privatno pravo”, Zagreb, 2002, str. 43–78; R. Kovačević Kuštrimović i M. Lazić, “Zaštita imovine prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima”, Pravni život, br. 10/05, str. 413–431.

359[359] I član 17 Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka iz 1948. godine jamči pravo svakoga da sam ili u zajednici sa drugima bude vlasnik i da nikome svojina ne može biti proizvoljno oduzeta.

360[360] Obim zaštite je širi nego u našem zakonodavstvu i sudskoj praksi.361[361] To je standard čija konkretna sadržina varira u vremenu i prostoru.362[362] Javni interes je u tim slučajevima iznad pojedinačnog interesa, ali ga ne derogira u potpunosti i zato lice kome se

oduzima ili ograničava to pravo ima pravo na naknadu.

može ograničavati, pa i oduzimati svojinu pod uslovom da postoji proporcionalnost između postavljenih ciljeva u opštem interesu i prava samog pojedinca.

Stvarnopravni aspekt zaštite prava svojine široko je zastupljen u ZSP-u i ogleda se u više odredaba.363[363] Pravo svojine štiti se i od javne vlasti i od privatnih lica. Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.364[364] Pravo svojine može se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom, u skladu s principima međunarodnog prava.365[365] Ovo pravo može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom.366[366] Dakle, iako je svojina najšira, gotovo apsolutna vlast na stvari i kao takva se i štiti, ona ipak predstavlja ograničeno pravo.367[367] Tendencija je da se adekvatnim normiranjem ostvari pravedna ravnoteža između interesa vlasnika stvari i interesa društvene zajednice.368[368] Treće lice može povrijediti nečije pravo svojine oduzimanjem stvari vlasniku ili protivpravnim uznemiravanjem vlasnika na drugi način. Vlasnik ima pravo da svako treće lice isključi od uticaja na stvar. Stvarnopravna zaštita usmjerena je na uspostavljanje onog stanja koje je bilo prije oduzimanja stvari, odnosno uznemiravanja vlasnika u vršenju svojinskih ovlašćenja. Vlasnik se sa licem koje vrijeđa njegovo pravo svojine na ovakav način ne nalazi u ugovornom ili drugom obligacionom odnosu. Zato cilj te zaštite nije da vlasnik dobije naknadu vrijednosti stvari ili pričinjene štete. Osnov zaštite je ovdje pravo svojine kao najsveobuhvatnije stvarno pravo, a ne zaštita svojine iz nekog ugovornog odnosa. Isti sistem zaštite postoji i za pokretne i za nepokretne stvari.369[369] Pravo svojine štiti se svojinskim tužbama.370[370] ZSP poznaje svojinsku tužbu za vraćanje stvari (rei vindicatio), zatim tužbu iz pretpostavljene svojine (actio Publiciana) i tužbu zbog smetanja odnosno uznemiravanja (actio negatoria).371[371] Radi se o tužbama koje je poznavalo i rimsko pravo.372[372] Svojinske tužbe djeluju erga omnes, dakle protiv svih trećih lica koja su izvršila oduzimanje stvari ili uznemiravanje vlasnika. U parnicama koje se vode povodom ovih tužbi (petitorni sporovi) raspravljaju se sporna pravna pitanja i to je razlika u odnosu na državinske parnice, koje se pokreću državinskim tužbama. Vlasnik nema ovlašćenje da svoj vlasnički zahtjev ostvaruje putem ofanzivne samopomoći. Svojinske tužbe razlikuju se od tužbi iz obligacionih odnosa. One su ustanovljene za

363[363] Uporediti: R. Korlaet, „Zaštita vlasnika po propisima Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima“, Odvjetnik, br. 11–12/82.

364[364] Član 17 stav 2 ZSP-a.365[365] Član 2 stav 1 ZSP-a.366[366] Član 20 ZSP-a.367[367] Vidi: N. Gavella, „Ograničenja prava vlasništva“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19, br. 2/98,

str. 351–362. 368[368] Kod uobličavanja sadržine svojine uvijek postoji odmjeravanje između individualnih i društvenih interesa.369[369] T. Ralčić, Pravni instituti, propisi i sudska praksa u oblasti svojinskih odnosa sa registrom pojmova, Beograd,

1983, str. 72.370[370] I za pravo javne svojine, po pravilu, važe norme kojima se štiti pravo svojine, ali jača zaštita ove svojine u odnosu

na ostale oblike svojine predviđena je u posebnim zakonima koja uređuju dobra od opšteg interesa, ali i u nekim drugim zakonima. O tome: I. Babić, „Zaštita javne svojine“, u Promene u pravnom sistemu, Zbornik radova, Zlatibor, 16–19. mart 2009, Novi Sad, str. 60–61.

371[371] Prema Č. Rajačiću, to su svojinske tužbe u užem smislu. Pored njih, postoje i takve tužbe kojima se svojina štiti u posebnim okolnostima ili na specifičan način. Ovo su svojinske tužbe u širem smislu i u te tužbe spadaju prejudicijelna tužba, opoziciona tužba, izlučna tužba i brisovna tužba. Vidi: Č. Rajačić, Stvarno pravo, predavanja, Zagreb, 1956, str. 211.

372[372] O tome: Ž. Perić, Stvarno pravo, Beograd, 1920, str. 162–165; D. Stojčević, Rimsko pravo, sveska prva, Beograd, 1960, str. 161–165; M: Horvat, Rimsko pravo, deveto izdanje, Zagreb, 1977, str. 148–153; A. Romac, Rimsko pravo, V izdanje, Zagreb, 1994, 176–179; O. Stanojević, Rimsko pravo, Srpsko Sarajevo, 2003, str. 198–200.

zaštitu subjektivnog prava svojine kao apsolutnog prava. Pored navedenih, ZSP poznaje i brisovnu tužbu radi zaštite od povrede upisom u zemljišnoj knjizi kojom se može ishoditi brisanje upisa i uspostava zemljišnoknjižnog stanja.373[373] Kod tužbi iz obligacionih odnosa štiti se svojina vlasnika kao učesnika u obligacionom odnosu (najčešće ugovornom) u ekonomskom smislu i one su usmjerene na naknadu vrijednosti stvari ili na njenu popravku odnosno davanje druge stvari iste vrijednosti umjesto dugovane odnosno na povrat neosnovanog obogaćenja.374[374] Ovdje se normama obligacionog prava štiti vlasnik kao učesnik u ugovornom ili drugom obligacionopravnom odnosu u slučaju povrede svojine uz koju se vežu posljedice građanskopravne prirode.

Svojina ne može prestati usljed nevršenja. Pravo svojine je apsolutno pravo trajne naravi i u vremenskom smislu neograničeno,375[375] a takva prava ne zastarijevaju.376[376] Međutim, to ne mora da vrijedi i za zahtjeve koji iz svojine proizlaze. U rimskom pravu (a i u njemačkom pod uticajem romanističke tradicije) smatralo se da svojina ne zastarijeva, ali da zastarijeva svojinska tužba – reivindikacija, pa je u praksi dolazilo do toga da je vlasnik stvari ostajao bez adekvatne pravne zaštite, što je dovodilo do apsurdnih situacija. Da bi se spriječilo da neko lice ima samo golo pravo svojine, ako bi došlo do eventualne zastare vlasničkog zahtjeva, kod nas je propisano da pravo na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.377[377] Kod ovih tužbi ne važe nikakvi prekluzivni rokovi i rokovi zastarjelosti. Nezastarivost vlasničke tužbe je civilizacijski i pravni standard.378[378] Načelo nezastarivosti odnosi se samo na glavni zahtjev, a to je zahtjev na vraćanje stvari ili prestanak uznemiravanja. Pored glavnog zahtjeva, vlasnik može postaviti i neke sporedne zahtjeve, bilo zajedno sa glavnim zahtjevom, bilo posebnom tužbom. Ovi zahtjevi mogu zastarjeti. Početak toka i dužinu rokova za zastaru sporednih zahtjeva određuju posebne odredbe o zastarijevanju tražbina. I protivzahtjevi tuženog mogu zastarjeti, osim ako se ne zasnivaju na pravu svojine.

 

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Ovo je prava vlasnička tužba (rei vindicatio). Predmet parnice koja se vodi po

ovoj tužbi nije utvrđenje prava svojine, već predaja stvari u državinu vlasniku.379

[379] Državina je pretpostavka da vlasnik može vršiti svoja ovlašćenja iz svojine.380

[380] Zato je vlasniku i stalo da pribavi državinu stvari, kao faktičku vlast na predmetu na kome ima i pravnu vlast (svojinu).381[381] Pošto tužbeni zahtjev glasi na činidbu, ta tužba spada u red kondemnatornih tužbi. Osim o vraćanju stvari,

373[373] Članovi 55 st. 3 i 4 i 345 ZSP-a.374[374] D. Stojanović, Stvarno pravo, osmo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1991, str. 183.375[375] To pravo postoji dok postoji sama stvar.376[376] Prigovor nekog lica da je stekao pravo svojine na nekoj stvari nije prigovor zastare nečijeg prava svojine, već

prigovor da je određeno pravo svojine na stvari prestalo zbog sticanja tog prava od strane trećeg lica.377[377] Član 126 st. 2 ZSP-a.378[378] S. Krneta, „Pravo vlasništva – normativni i praktični aspekti njegove realizacije i Aneks VII Daytonskog

sporazuma“, u Odabrane teme privatnog prava, Sarajevo, 2007, str. 221–222.379[379] To je logična posljedica utvrđenog prava svojine tužitelja.380[380] A. Gams u saradnji sa M. Petrovićem, Osnovi stvarnog prava, osmo, novim propisima prilagođeno, izdanje,

Beograd, 1980, str. 259.381[381] L. Marković, Građansko pravo, prva knjiga, opšti deo i stvarno pravo, drugo izdanje, Beograd, 1927, str. 425.

presudom se odlučuje i o sporednim zahtjevima, te o eventualnim protivzahtjevima tuženog.382[382] Pravosnažnošću kondemnatorne presude nije konačno ostvareno pravo na pravnu zaštitu. Svoje pravo tužitelj će ostvariti tek kad činidba bude izvršena. Ukoliko tuženi ne postupi po nalogu suda, tužitelju preostaje da pokrene izvršni postupak kako bi ga primorao da to učini. Često se zahtjev za predaju stvari u ovoj parnici povezuje sa zahtjevom za utvrđenje prava svojine, koji ima za cilj sudsko priznavanje prava svojine tužitelju. Ovakvo kumuliranje zahtjeva u praksi izaziva dileme sa aspekta procesne korektnosti, jer je za podnošenje zahtjeva za utvrđenje prava svojine potrebno postojanje pravnog interesa, koji u ovim slučajevima može, ali i ne mora da postoji. Utvrđenje prava svojine tužitelja je prethodno pitanje od koga zavisi odluka o tužbenom zahtjevu.383[383] Smatramo da je, ako postoji pravni interes384[384], poželjno i da nema prepreke uz kondemnatorni postaviti i deklaratorni zahtjev za utvrđenje prava svojine, kako bi se definitivno riješio spor o pravu svojine na određenoj stvari i unijela izvjesnost u pravne odnose stranaka.385[385] Ipak, osnovni zahtjev je svakako zahtjev za povraćaj stvari (činidbu) i zato se ova tužba ubraja u kondemnatorne tužbe. Aktivno legitimisan za podnošenje tužbe je vlasnik stvari koji nema neposrednu državinu te stvari. Tužitelj može biti i vlasnik koji je posredni držalac, jer on nema faktičku vlast na stvari.386

[386] Ako tužitelj nije vlasnik, nema reivindikacijske zaštite.387[387] Isto tako, ove zaštite nema i dok god vlasnik ima stvar u svojim rukama. Etažni vlasnik u pogledu posebnog dijela je aktivno legitimisan za podnošenje ove tužbe, a u pogledu cijele nekretnine pripada mu pravo zaštite kao suvlasniku stvari.388[388] Graditelj građevinskog objekta, izgrađenog bez odobrenja za građenje, do legalizacije ili rušenja tog objekta na osnovu odluke nadležnog organa uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku.389[389] Korisnik eksproprijacije nakon sticanja prava svojine na eksproprisanim nekretninama (pravosnažnošću rješenja o eksproprijaciji) ima pravo tražiti zaštitu stečenog prava svojine predajom u državinu nekretnine svojinskom tužbom.390[390] U vlasničkoj parnici teret dokaza leži na tužitelju. Vlasnik stvari mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina. On mora dokazati postojanje svih

382[382] Svojinska tužba je postojala i u klasičnom rimskom pravu i njome se štitila kviritska svojina kao najstarija vrsta rimskog prava svojine. Reivindikacijska parnica se tada odvijala u obliku formularnog procesa. O tome opširno: M. Petrak, „Rei vindicatio u klasičnom rimskom pravu“, u Liber amicorum in honorem Jadranko Crnić, Zagreb, 2009, str. 365–383. U postklasičnom rimskom pravu ovu tužbu mogao je podnijeti svaki vlasnik stvari kod koga se stvar nije nalazila protiv lica koje je bilo njen držalac.

383[383] Pitanje svojine u ovom sporu nije prethodno pitanje zbog koga bi sud mogao prekinuti postupak do rješenja tog pitanja. Vidi odluku Vrhovnog suda Srbije, Gzz-6/92 od 26.8.1992, u M. Srdić i D. Tatić, Priručnik o sticanju, prometu i zaštiti prava svojine na nepokretnostima, propisi, sudska praksa, obrasci, Beograd, 1995, str. 75–77.

384[384] Može se smatrati da je ovaj interes najčešće naglašen samom činjenicom da tuženi odbija predaju stvari.385[385] Načelno, nema mjesta deklarativnom zahtjevu kada tužitelj ima mogućnost podnošenja kondemnatornog zahtjeva,

ali ako za to postoji pravni interes onda je to kumuliranje dozvoljeno.386[386] O tome: N. Gavella, „Sadržaj vlasnikovog reivindikacijskog i publicijanskog zahtjeva te posjednikovog

protuzahtjeva“, Privreda i pravo, br. 12/81, str. 19.387[387] H. Momčinović, „Zaštita prava vlasništva“, Zakonitost, br. 9–10/90, str. 1074.388[388] Vidi: N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Svezak prvi, II. izmijenjeno i

dopunjeno izdanje, Zagreb, 2007, str. 593–594. 389[389] Slično i zaključak sa Savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, Vrhovnog vojnog

suda i vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina održanog u Beogradu 28. i 29.5.1986. godine – Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 32/87, odl. 15.

„ Bespravno izgrađeni objekt predmet je prava vlasništva i uživa sudsku zaštitu“ – Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-279/94 od 18.2.1998, Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. 1/98, odl. 4.

390[390] Slično i Z. Rašović, Stvarno pravo, četvrto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Podgorica, 2010, str. 205.

onih relevantnih pravnih činjenica na osnovu kojih je stekao konkretno pravo svojine. Nije dovoljno samo pozivanje na osnovu sticanja.391[391] Postupak dokazivanja prava svojine zavisi od toga kakva je vrsta stvari i kakav je način sticanja svojine. U slučaju originarnog sticanja, vlasnik mora da dokaže da je ispunio uslove za sticanje prava svojine na ovaj način. Ako se, pak, radi o derivativnom sticanju, vlasnik mora da dokaže pravni osnov (iustus titulus), način sticanja (modus acquirendi) i vlasništvo prethodnika. Ovo ide sve do ispunjenja propisanih pretpostavki za originarno sticanje prava svojine nekog od tužiteljevih prednika, što je za dokazivanje najteže (probatio diabolica – đavolsko dokazivanje).392[392] Ukoliko se radi o nekretninama koje su upisane u zemljišnoj knjizi na imenu određenog lica, pravna pretpostavka (oboriva) je da je on i njihov vlasnik. Pošto se pravo svojine u određenim slučajevima može steći i odlukom suda ili drugog nadležnog organa,393

[393] tužitelj ovo pravo može dokazati i prezentovanjem sudu takve odluke. On ne mora dokazivati da je imao državinu stvari čije vraćanje traži ako je pravo svojine mogao steći i bez predaje stvari (npr. nasljednik koji još nema državinu stvari, te lice koje je derivativnim putem steklo pravo svojine na pokretnoj stvari na osnovu samog ugovora – constitutum possessorium i cesio vindicationis).394[394] Tužitelj ne mora dokazivati da njegovo pravo svojine i dalje traje, jer ko tvrdi da je ovo pravo prestalo, mora to i dokazati.395[395] On nije u obavezi da dokazuje pravo svojine ako ta činjenica među strankama nije sporna, a sud to neće uvažiti ako se radi o slučajevima nedozvoljenih raspolaganja.396[396]

Vlasnik stvari ima pravo da zahtijeva predaju stvari od svakog lica kod koga se ta stvar neovlašćeno (bespravno) nalazi, jer on time vrijeđa njegovo pravo. Za ovu parnicu je bitno da tuženi drži stvar bez odgovarajućeg pravnog osnova, čak i u slučaju kada je ta osnova ranije postojala, ali je otpala prije podnošenja tužbe. Ovdje nije od značaja na koji način je vlasnik-tužitelj ostao bez državine svoje stvari, da li ju je sam dobrovoljno predao nekom drugom licu ili mu je ta stvar ukradena ili ju je pak izgubio.397[397] Uz tužbeni zahtjev za predaju stvari ne može se postaviti alternativni tužbeni zahtjev za isplatu novčane protivvrijednosti te stvari ako za takav zahtjev nema materijalnopravne osnove.398[398] Pasivno legitimisan u ovoj parnici je držalac stvari bez obzira na to da li se radi o samostalnom ili nesamostalnom držaocu. Pomoćnik u državini399[399] nije držalac stvari i pasivno legitimisano je ono lice čiju faktičku vlast on izvršava.400[400] Vlasnik ima pravo i od savjesnog držaoca tražiti predaju stvari,401[401] osim ako je ovaj u izuzetnim slučajevima uspio da na stvari pribavi svojinu od nevlasnika.402[402] Savjesni držalac

391[391] R. Kovačević Kuštrimović i M. Lazić, Stvarno pravo, Niš, 2006, str. 199.392[392] V. Spaić, Građansko pravo, Opšti dio i Stvarno pravo, Sarajevo, 1971, str. 641.393[393] Član 23 ZSP-a.394[394] O. Stanković i M. Orlić, Stvarno pravo, drugo izdanje, Beograd, 1982, str. 203.395[395] Č. Rajačić, op. cit., str. 213.396[396] Vidi član 3 st. 2 Zakona o parničnom postupku – ZPP (Službeni glasnik RS br. 58/03 i 85/03).397[397] Vidi: B. Vizner, Komentar Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zagreb, 1980, str. 262.398[398] Vidi članove 403–408 ZOO-a.399[399] Član 306 ZSP-a.400[400] N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, op. cit., str. 595.401[401] Slično i Vrhovni sud Hrvatske, Rev-29/81 od 19.5.1981, M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i

drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str. 317.402[402] V. Spaić, Osnovi građanskog prava II, Stvarno pravo, treće dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Sarajevo, 1962, str.

272.

dužan je predati vlasniku državinu njegove stvari u onom stanju u kakvom je bila u času kada je primio zahtjev vlasnika. S obzirom na to da tužbeni zahtjev glasi na povrat stvari, tuženi će najčešće biti neposredni držalac stvari. Ako je tuženi posredni držalac, od njega se može zahtijevati vraćanje stvari u posrednu državinu.403[403] Međutim, mislimo da nema prepreka ni da se od posrednog držaoca traži da pribavi stvar od neposrednog držaoca i da je nakon toga preda vlasniku. Tužbe protiv posrednog i protiv neposrednog držaoca se međusobno ne isključuju.404[404] Tužitelj pored dokazivanja prava svojine mora da dokaže i da se sporna stvar nalazi u državini tuženog405[405] u vrijeme donošenja presude. Stvarnopravni karakter ove tužbe je u činjenici da je ona dozvoljena ne samo protiv lica koje je državinu oduzelo, već i protiv bilo koga ko sada drži spornu stvar. Vlasnik koji je, makar i samovoljno, stekao državinu stvari ne može u parnici tražiti da se bivšem držaocu naloži da mu tu stvar preda u državinu.406[406]

Vlasnik mora predmetnu stvar tako individualizovati da u pogledu identiteta ne može da bude nikakvih dilema407[407]. Stvar povodom koje se vodi ova parnica mora biti pojedinačno određena. Generične stvari (koje su određene svojim rodom) ne mogu biti predmet ove tužbe. U takvom slučaju može se podnijeti tužba za naknadu štete ili tužba iz neosnovanog obogaćenja. Kada bi se ovo dopustilo, vlasnik bi dobio stvar istog roda jednake vrijednosti i to je kompenzacija štete u naturi u čijoj osnovi je obligacionopravni zahtjev.408[408] Ako se generična stvar individualizuje i odvoji od stvari iste vrste, tako da se otkloni svaka sumnja u njenu istovjetnost, tada može da bude predmet ove tužbe.409[409] Zbirne stvari, takođe, ne mogu biti predmetom tužbe, već samo svaka pojedinačna stvar koja se nalazi u ovom zbiru koju kao takvu treba navesti, jer zbirna stvar nije posebna stvar.410[410] Individualizovanje predmeta spora treba učiniti po osobinama stvari ili nekim znacima po kojima se razlikuje od ostalih stvari iste vrste, kako bi se otklonila svaka neizvjesnost i kako ne bi došlo do spora prilikom eventualnog izvršenja. Nekretnine se najčešće označavaju podacima i oznakama iz zemljišnih knjiga. Ukoliko to nije moguće, nekretninu treba označiti na drugi podesan način da se ona jasno raspoznaje.411[411] Stvari koje ne mogu biti objekt prava svojine, sasvim razumljivo ne mogu biti ni predmet ove tužbe. Objekt prava svojine mora u stvarnosti postojati da bi se povodom njega vodila vlasnička parnica. Ovom tužbom ne može se tuženom nalagati nemoguća činidba odnosno nešto što ne može ispuniti, primjera radi vraćanje propale ili nestale stvari odnosno stvari koja je izgubila upotrebnu vrijednost. Tužbeni zahtjev mora biti određen i u pogledu same stvari, a i u pogledu načina njenog vraćanja.412[412]

403[403] N. Gavella, Posjed stvari i prava, Zagreb, 1990, str. 143.404[404] Z. Rašović, op. cit., str. 201.405[405] Član 127 st. 1 ZSP-a.406[406] Vrhovni sud Hrvatske, Rev-121/88 od 8.9.1988, Pregled sudske prakse, Prilog Zakonitosti, br. 43/89, odl. 39.407[407] Član 127 st. 2 ZSP-a.408[408] D. Petrović, „Građansko-pravna zaštita svojine“, u Zborniku radova “Promjene u pravu svojine, Transformacija

društvene svojine”, Sarajevo, 1990, str. 66.409[409] Određena količina generičnih stvari treba da je posebno obilježena i na taj način dovoljno određena.410[410] Vidi odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-3872/94 od 12.1.1995, u Z. Rašović, op. cit., str. 213.411[411] Vidi o tome mišljenje B. Hrvatina, „Stjecanje prava vlasništva na nekretninama i zaštita prava vlasništva“,

Informator br. 4704–4705, str. 20–22. 412[412] O. Jelčić, „Zaštita prava vlasništva“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 21, br. 1/00, str. 331.

Ako tuženi napusti državinu stvari nakon što je parnica počela teći (litispendencija), pasivna legitimacija mu ne prestaje. Sud ga u ovakvom slučaju može obavezati na naknadu pune vrijednosti stvari413[413]. Da bi uspio u parnici, tužitelj će morati dokazati postojanje državine tuženog do tog vremena. Ukoliko je tuženi napustio državinu stvari prije litispendencije, on više nije pasivno legitimisan za učešće u ovoj parnici. Tada se tužbeni zahtjev tužitelja odbija, a tužitelju ostaje mogućnost zahtjeva za naknadu eventualne štete ako su za to ispunjene pretpostavke414[414] U slučaju da u vrijeme pokretanja parnice tuženi nije bio držalac stvari, ali to tokom postupka postane, sud može u odnosu na njega usvojiti tužbeni zahtjev, zbog toga što se presuđuje na bazi činjenica koje postoje u momentu zaključenja glavne rasprave.415

[415] Ako je tuženi zavarao tužitelja time što je lažno tvrdio da drži spornu stvar, on odgovara za svu štetu koja je nastala zbog takvog ponašanja.416[416]

 

Prigovori držaoca

 

Držalac ima pravo da odbije predaju stvari vlasniku ako ima pravo na državinu.417[417] To pravo može biti obligacionopravne, stvarnopravne ili neke druge prirode.418[418] On se protiv zahtjeva tužitelja može braniti peremptornim i dilatornim prigovorima.419[419] Peremptorni prigovori negiraju i trajno onemogućuju zahtjev tužitelja, dok ga dilatorni prigovori zaustavljaju. Radi se o prigovorima materijalnopravne prirode, jer se njima osporava zahtjev tužitelja za predaju stvari. Peremptornim prigovorima se zahtjev tužitelja negira zbog nedostatka aktivne ili promašene pasivne legitimacije. Ovim prigovorima može se npr. dokazivati da je pravni posao na kome tužitelj zasniva sticanje prava svojine ništav ili da na tužitelja pravo svojine nije prenio vlasnik stvari itd. To su prigovori kojima se osporava sticanje prava svojine tužitelja. Isto tako, ovim prigovorima može se dokazivati da je pravo svojine tužitelja prestalo, dakle, ne osporava se da je to pravo nekada postojalo, ali se ističe da je u vrijeme vođenja postupka, zbog određenih okolnosti, to pravo prestalo postojati. Najčešći peremptorni prigovori su da je tuženi stekao svojinu poslije tužitelja (održajem, od nevlasnika i sl.), zatim da je tužitelj otuđio stvar u svoje ime iako nije bio vlasnik, a poslije da ju je stekao u vlasništvo, te da je tužitelj prodao nekretninu, a da tuženi još nije stekao pravo svojine upisom u zemljišnu knjigu.420[420] Protiv ove tužbe tuženi se može braniti i prigovorom promašene pasivne legitimacije, ako stvar koja je predmet spora nije u njegovoj

413[413] Član 127 st. 3 ZSP-a.414[414] Slično i Vrhovni sud Hrvatske, Rev-1730/90 od 21.11.1990, Pregled sudske prakse, Prilog Zakonitosti, br. 51, odl.

35.415[415] O tome: S: Triva, V. Belajec i M. Dika, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1986, str. 460 i dr. 416[416] Analogno i član 162 st. 3 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Republike Hrvatske (Narodne novine br.

91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09).417[417] Član 128 st. 1 ZSP-a.418[418] B. Radošević, “Građanskopravna zaštita prava svojine”, Pravni život, br. 11/07, str. 564.419[419] Pored njih tuženi može istaći i više procesnih prigovora koji nisu predmet našeg razmatranja.

državini odnosno ako je ta stvar u međuvremenu propala, uništena ili potrošena. Dilatorni prigovori zaustavljaju zahtjev tužitelja. Ovim prigovorima tuženi ne osporava tužitelju pravo svojine na stvari niti spori da spornu stvar drži, ali tvrdi da za svoju državinu ima propisno ovlašćenje. Primjera radi, ono može da se bazira na nekom obligacionom odnosu sa tužiteljem (npr. zakup, posluga), pod uslovom da vrijeme državine još nije proteklo. Isto tako, tuženi se može braniti da stvar drži kao imalac nekog stvarnog prava, kao npr. prava plodouživanja, upotrebe, zaloga na pokretnoj stvari, itd. koje mu takođe daje ovlašćenje za držanje stvari. Radi se o pravima na tuđoj stvari, a nije od uticaja da li je pravo stečeno na osnovu ugovora sa tužiteljem, odlukom suda ili na osnovu zakona. Ako vraćanje stvari traži lice koje je svojinu i posrednu državinu steklo prenosom zahtjeva za vraćanje stvari, razumljivo je da tuženi može prema tom licu istaći sve prigovore prava na državinu koje je imao i prema ranijem vlasniku.421[421] Ukoliko je tuženi nesamostalni držalac, on se od zahtjeva da preda državinu stvari može braniti imenovanjem posrednog samostalnog držaoca čiju višu vlast priznaje i iz čije državine izvodi svoju državinu.422[422] Ovo će biti uspješno u slučaju da tuženi izvodi svoju državinu od lica koje je bilo ovlašćeno da mu da vlasnikovu stvar u državinu.

  

Položaj savjesnog držaoca

 

Savjestan držalac je onaj koji ne zna ili ne može znati da nema pravo na državinu. Savjesnost državine se pretpostavlja.423[423] Da li se radi o savjesnom ili nesavjesnom držaocu treba utvrditi u svakom konkretnom slučaju, jer je pozicija savjesnog držaoca povoljnija od pozicije nesavjesnog držaoca.424[424] Primjera radi, ako se radi o prekarijumu koji traje do opoziva, prekarista do opoziva ima položaj savjesnog držaoca, a ako tada uskrati vraćanje stvari vlasniku, postaje nesavjestan držalac.425[425] Vlasnik je ovlašćen zahtijevati predaju stvari i od savjesnog držaoca, koji njegovu stvar drži bez pravnog osnova. Međutim, samo vraćanje stvari ne može u potpunosti da zadovolji vlasnika. Zato je regulisano kakve obaveze ima savjesni držalac prema vlasniku u odnosu na plodove i koristi koje je stvar dala od njenog oduzimanja do povratka na osnovu zahtjeva vlasnika, te kakva je odgovornost savjesnog lica u pogledu pogoršanja i propasti stvari. Takođe, propisana su pravila i u pogledu troškova koje je savjesni držalac imao povodom stvari za vrijeme njenog držanja. Savjestan držalac predaje stvar vlasniku sa plodovima koji još nisu ubrani.426

[426] Ovi plodovi su sastavni dijelovi vlasnikove stvari i pripadaju vlasniku. Odvojeni plodovi za vrijeme savjesnog držanja sporne stvari pripadaju držaocu, jer je on

420[420] „Kupac kome je na temelju valjanog pravnog posla nekretnina predana, iako nije stekao vlasništvo, jer nije izvršen upis u zemljišne knjige, može se s uspjehom protiviti zahtjevu vlasnika za povrat prodane stvari” – Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1060/91 od 26.9.1991, Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 1993, odl. 10.

421[421] Član 128 st. 2 ZSP-a.422[422] Član 128 st. 3 ZSP-a.423[423] Član 312 stav 4 i 5 ZSP-a.424[424] Obim odgovornosti zavisi od kvaliteta državine. 425[425] Analogno i Vrhovni sud Vojvodine, Rev-758/86 od 10.12.1986, Sudska praksa, br. 5/87, str. 38.426[426] Član 129 st. 1 ZSP-a.

vjerovao da je vlasnik stvari. Pored prirodnih, on ima pravo i na civilne plodove (npr. najamninu). Vlasnik nema pravo na naknadu za ubrane, otuđene ili potrošene plodove. No, on ima pravo da vrijednost tih plodova i drugih koristi koje je držalac imao od stvari odbije od onih troškova na koje savjesni držalac ima pravo, prema cijenama u vrijeme presuđenja. Savjesni držalac nije dužan platiti naknadu za upotrebu i koristi koje je imao od stvari, a ne odgovara ni za pogoršanje i eventualnu propast stvari koji su nastali za vrijeme takve državine.427[427] Kod upotrebe identitet stvari ostaje očuvan uz moguće smanjenje njene vrijednosti zbog upotrebe.428[428] Ovaj držalac treba vratiti stvar vlasniku u onom stanju u kojem se stvar nalazi u momentu podnošenja tužbe. On ima pravo na određene troškove koje je imao povodom stvari. Kada ovo ne bi bilo predviđeno, vlasnik bi se na njegov račun neosnovano obogatio. Savjesni držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, te korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.429[429] Pravo na ovu naknadu uređeno je opštim pravilima obligacionog prava. Nužni troškovi su oni koji su neophodni za samo održanje stvari i bez njih bi stvar propala u cijelosti ili djelimično (određuju se po objektivnom kriterijumu). Ovdje spadaju i troškovi koje je držalac imao ispunjavajući i određene obaveze u pogledu stvari, koje mogu biti privatnopravne i javnopravne prirode. Smatra se da bi ove troškove preduzeo i sam vlasnik da je imao državinu te stvari. Radi se o troškovima popravke stvari, tekućeg i investicionog održavanja, plaćanja poreza i tome slično. Pravo savjesnog držaoca na naknadu tih troškova postoji samo ako rezultat (efekat) još postoji, ako se njihovim snošenjem stvar održala. Korisni troškovi su oni koji nisu neophodni, ali kojima se povećava vrijednost određene stvari. Da li je u konkretnom slučaju došlo do povećanja vrijednosti stvari prosuđuje se prema objektivnom (tržišnom) kriterijumu. Savjesni držalac ima pravo na naknadu za iznos za koji se objektivno povećala vrijednost stvari. Ipak, ako je potrošio manje od povećanja vrijednosti stvari, on ima pravo samo na naknadu troškova koje je zaista imao. Luksuzni su oni troškovi koji su učinjeni radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari. To su troškovi subjektivne prirode, koje vlasnik ne bi snosio da se stvar kod njega nalazila. U principu, savjesni držalac nema pravo na ove troškove, ali ako je usljed toga došlo do povećanja vrijednosti same stvari, imao bi pravo na naknadu (dakle, ako su istovremeno i korisni). Savjesni držalac ima pravo da ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari odvoji od stvari i zadrži za sebe, ako se to može uraditi bez oštećenja stvari (ius tollendi).430[430] Ono što se ne može odvojiti i dalje je dio vlasnikove stvari i mora se predati vlasniku. Pravo na nužne i korisne troškove savjestan držalac će moći ostvariti samo ako se vlasniku može izvršiti povrat stvari. U situaciji kada vlasnik ne može dobiti u državinu svoju stvar, ni ovaj držalac razumljivo nema pravo na naknadu. Savjesni držalac ima pravo retencije (zadržanja) vlasnikove stvari dok mu se ne nadoknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa održavanjem stvari.431[431] Prigovor prava zadržanja je materijalnopravni prigovor koji je sredstvo odbrane za tog držaoca, ali i

427[427] Član 129 st. 2 ZSP-a.To je iznimka od opštih pravila o odgovornosti za štetu.428[428] Vidi Zaključak sa savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja bivšeg Saveznog suda, vrhovnih

sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda od 13. i 14. 6.1984, Zbirka sudskih odluka, 1984, knjiga IX, sveska 2, str. 34.

429[429] Član 129 st. 3 ZSP-a. Zakon ne daje definiciju nužnih i korisnih troškova, osim što su kao nužni troškovi navedeni oni za održavanje stvari, a kao

korisni oni koji vrijednost stvari povećavaju. 430[430] Član 129 st. 4 ZSP-a.431[431] Član 129 st. 5 ZSP-a.

sredstvo pritiska na vlasnika stvari. To pravo ne pripada posrednom držaocu stvari. Naravno, pravo zadržanja se može koristiti samo ako su ti troškovi veći od koristi koje je savjesni držalac imao od stvari. Vrijednost plodova i drugih koristi koje je držalac imao od stvari odbiće se od troškova koje držalac osnovano traži.432[432] Troškovi i vrijednost plodova obračunavaju se prema cijenama u vrijeme presuđenja.433[433] Ovdje se primjenjuju opšta pravila o zadržanju,434[434] a to znači da savjestan držalac ne može koristiti to pravo u pogledu onih stvari vlasnika koje se ne smiju zadržati. Pravo zadržanja – retencije može se vršiti ne samo kad se drži dužnikova pokretna stvar već i kad se drži dužnikova nekretnina.435[435] Ako ne dobije naknadu za troškove koja mu pripada, savjesni držalac ima pravo na namirenje iz vrijednosti zadržane stvari po pravilima o namirenju. Pozivajući se na pravo zadržanja taj držalac mora istovremeno postaviti i određeni zahtjev za naknadu troškova da bi sud mogao o tome donijeti odluku. Potraživanje troškova na koje savjesni držalac ima pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku.436[436] Zahtjev za troškove može se postaviti u istoj parnici koja se vodi radi vraćanja stvari, a može se postaviti i samostalno. Propuštanjem ovog roka gubi se pravo na zahtjev za prinudno izvršenje obaveze, jer se ta obligacija pretvorila u naturalnu obligaciju.

  

Položaj nesavjesnog držaoca Nesavjestan držalac zna ili može znati da mu ne pripada pravo na državinu

stvari. Savjestan držalac postaje nesavjestan od dostavljanja tužbe, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, a vlasnik ima pravo da dokazuje da je savjestan držalac postao nesavjestan i ranije.437[437] Nesavjestan držalac vraća stvar vlasniku u onom stanju u kakvom se nalazila u momentu zasnivanja državine. Za razliku od savjesnog držaoca, on odgovara i za faktička raspolaganja. Zato je dužan da vrati stvar sa svim plodovima (prirodnim i civilnim) koje je stvar dala za vrijeme njegove državine, a obavezan je naknaditi vlasniku vrijednost i onih plodova koje je potrošio, otuđio ili propustio da ubere438[438].439[439] Novčana naknada za plodove koje je nesavjestan držalac potrošio, otuđio ili uništio, kao i za plodove koje je propustio da ubere određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.440[440] Nesavjestan držalac je „kriv” što je držao stvar iako nije bio ovlašćen da je drži, pa vlasnik može od njega zahtijevati i ono što od savjesnog ne bi mogao.441[441] Neubrani plodovi još nisu samostalna stvar, oni su sastavni dio glavne stvari i dijele

432[432] Član 129 st. 6 ZSP-a.433[433] Član 129 st. 7 ZSP-a.434[434] Vidi članove 286–289 ZOO-a. 435[435] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-933/00 od 29.1.2002, u N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z.

Stipković, op. cit., str. 610.436[436] Član 129 st. 8 ZSP-a.437[437] Član 130 st. 7 ZSP-a.438[438] Član 130 st. 1 i 2 ZSP-a.439[439] „U slučaju naknade protivvrednosti ubranih i potrošenih plodova nesavesni držalac duguje kamatu od dana

prispeća i branja plodova pa do isplate” – Vrhovni sud Vojvodine, Rev-644/86 od 5.11.1986, Sudska praksa, br. 10/87, str. 35. 440[440] Zaključak sa savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja bivšeg Saveznog suda, vrhovnih sudova

republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda od 1. i 2.6.1988. godine – v. A. Radovanov, Načelni stavovi i pravna shvatanja, Novi Sad, 2000, str. 253–255.

441[441] N. Gavella, Posjed stvari i prava..., str. 149.

sudbinu vindikacije sa tom stvari, pa se ne može tražiti njihova predaja niti naknada. Ako se radi o individualno određenom plodu koji je samostalna stvar, zahtjev vlasnika je stvarnopravne naravi, a u slučaju ubranih plodova određenih po rodu (generičkih) koji nisu individualno određene stvari, zahtjev je obligacionopravne prirode. Plodovi po rodu treba da se vlasniku vrate po vrsti, broju i količini, što u stvari znači naknadu materijalne štete uspostavom ranijeg stanja.442[442] Isto tako, nesavjestan držalac ima obavezu i da nadoknadi štetu koja je nastala pogoršanjem ili propašću stvari, jer je to česta posljedica njene upotrebe. Izuzetak postoji jedino u slučaju ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod samog vlasnika.443[443] Nesavjestan držalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova. Pri tome je relevantno da li bi te nužne troškove imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega, dok je kod korisnih troškova bitno da su oni objektivno korisni za samog vlasnika (subjektivan kriterijum koristi).444[444] Ovaj držalac nema pravo na naknadu luksuznih troškova, osim ako je vrijednost stvari objektivno povećana za vlasnika.445

[445] To je razlika u odnosu na ZOSPO, koji ovo nije predviđao.446[446] Kao i savjesni, i nesavjesni držalac ima pravo na odnošenje (ius tollendi) na osnovu kojeg može da uzme sebi ono što je na ime tih troškova dodato stvari, pod uslovom da se to može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja. Ovo pravo se može vršiti i protiv vlasnikove volje. Rok zastare za potraživanja nesavjesnog držaoca iznosi tri godine od dana predaje stvari vlasniku. Isti rok određen je i kada se radi o zahtjevima vlasnika za naknadu za ubrane plodove koje je nesavjesni držalac potrošio ili otuđio i za plodove koje je propustio da ubere, te za zahtjev za predaju ubranih plodova određenih po rodu.447[447] U tim slučajevima se isključuje primjena odredbe ZOO-a o zastarjelosti potraživanja. Navedeni rok ne odnosi se na zahtjev vlasnika za predaju ubranih plodova koji po svojim osobinama predstavljaju samostalnu stvar. Pravo vlasnika da od nesavjesnog držaoca zahtijeva predaju takvih plodova može se ostvariti tužbama za zaštitu prava svojine koje ne zastarijevaju.448[448]

 Tužba iz pretpostavljene svojine

 Ovdje se ne radi o pravoj vlasničkoj tužbi, jer tužitelj umjesto prava svojine

treba dokazati pretpostavljenu svojinu (publicijanska tužba, actio Publiciana).449[449] Dakle, mada petitorna, to nije tužba vlasnika, već lica čija se državina bazirala na činjenicama uz koje zakon vezuje pretpostavku svojine. Ova tužba je u najvećoj mjeri slična reivindikaciji. Kao i ostale vlasničke tužbe, vodi porijeklo iz rimskog prava, a ime je dobila po pretoru Publicijusu pred kraj Republike.450[450] Pošto je veoma korisna, jer omogućava postizanje cilja bez posebnog tereta dokazivanja i

442[442] Naturalna restitucija iz člana 185 stav 1 ZOO-a.443[443] Član 130 st. 3 ZSP-a.444[444] Član 130 st. 4 i 5 ZSP-a.445[445] Član 130 st. 6 ZSP-a.446[446] Vidi član 39 ZOSPO-a.447[447] Član 130 st. 8 ZSP-a.448[448] Zaključak sa savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja bivšeg Saveznog suda, vrhovnih sudova

republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda od 1. i 2.6.1988. godine – v. A. Radovanov, op. cit., str. 253–255.449[449] Član 131 st. 1 ZSP-a.

bez strogog formalizma, poznaju je sva moderna prava. Sadržaj tužbenog zahtjeva je identičan sa pravom vlasničkom tužbom, a razlika postoji u tome što se zahtjev ne temelji na pravu svojine, nego na pretpostavci postojanja tog prava u vrijeme oduzimanja državine. Radi se o presumpciji koju tuženi može obarati. Pretpostavljeni vlasnik ne dokazuje pravo svojine već pravne činjenice uz koje se vezuje pretpostavka o postojanju svojine. Tužitelj u postupku mora dokazati pravni osnov i zakonit način sticanja svoje državine (savjesnost državine se pretpostavlja, a treba postojati za sve vrijeme trajanja), te da se sporna stvar nalazi kod tuženog i identitet stvari.451[451] Pretpostavka svojine ne djeluje u korist lica koje nije bilo savjesni držalac.452[452] Prema tome, tužitelj je lice koje pretenduje da ima svojinu i on dokazuje one činjenice iz kojih se vidi njegova pravna osnova za državinu. Razumljivo je da se sa ovom tužbom ne može uspjeti protiv vlasnika. Stranke, dakle, sučeljavaju svoje pravne osnove na državinu, a imalac jačeg osnova može se koristiti pretpostavkom svojine. Ratio ove tužbe je u činjenici da je dokazivanje svojine, pogotovo svojine prednika, zbog određenih okolnosti nekada gotovo nemoguće (probatio diabolica), pa je položaj tužitelja u ovoj parnici olakšan. Zato se tom tužbom često koristi i sam vlasnik. Pretpostavka svojine djeluje samo u odnosu na tuženog i nema apsolutno dejstvo (erga omnes). Tuženi je držalac stvari, a irelevantno je da li je do državine došao neposredno od tužitelja ili od trećeg lica. Tužitelj ima obavezu da dokaže da tuženi drži spornu stvar, a na tuženom je da dokaže da je njegova pravna osnova državine jača ili bar ista sa tužiteljevim. Ovom tužbom, kao i pravom vlasničkom, može se tražiti vraćanje samo individualno određene stvari. Pri tome, nije od uticaja da li se radi o pokretnoj ili nepokretnoj stvari. ZSP daje kriterijume za ocjenu koja od stranaka ima jaču pravnu osnovu u određenim situacijama.453[453] Tako, u slučaju da se oba lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima, jaču pravnu osnovu ima lice koje može dokazati svog nesumnjivog prednika. Ako obje stranke to mogu uraditi ili pak ne može nijedna od njih, jača je pravna osnova onog lica koje je spornu stvar steklo teretno (npr. kupoprodajom, zamjenom) u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno (npr. poklonom). U situaciji kada su pravne osnove iste jačine, prioritet ima ona strana kod koje se stvar nalazi ili kojoj je stvar prvo predata (primjena maksime koja datira iz rimskog prava – u slučaju ravnog prava stvar pripada držaocu). Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog držaoca na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona koje regulišu odnose vlasnika i ovih držalaca.454[454] Tuženi protiv ovog zahtjeva, kao i protiv reivindikacijskog, može izjaviti peremptorne i dilatorne prigovore. Pored toga, zbog pravne prirode ove tužbe, tuženom stoje na raspolaganju i neki specifični prigovori. Oni se odnose na prigovor prava svojine, odnosno jačeg ili istog pravnog osnova na državinu, te prigovore kojima tuženi negira da je tužitelj imao kvalifikovanu državinu stvari ili da je ta državina do trenutka oduzimanja izgubila ta svojstva. Ukoliko je među strankama već riješen spor u pogledu svojine stvari, razumije se da nema mjesta podnošenju ove tužbe.

450[450] O tome: Ž. Bujuklić, Forum romanum, Rimska država, pravo, religija i mitovi, Drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 2006, str. 102–103.

451[451] Vidi član 131 st. 3 ZSP-a.452[452] Član 131 st. 4 ZSP-a.453[453] Član 131 st. 2 ZSP-a. U modernim pravima je prihvaćeno stanovište da kriterijume o tome treba odrediti zakonskom normom, a ne prepustiti u

potpunosti odluci suda.454[454] Član 131 st. 5 ZSP-a.

 

Tužba zbog smetanja odnosno uznemiravanja

 

Povreda prava vlasništva može biti izvršena ne samo oduzimanjem stvari iz državine, nego i radnjama koje uznemiravaju vlasnika stvari u vršenju njegovih ovlašćenja. Negatorna tužba (actio negatoria) je vlasnička tužba koja se podiže u slučaju protivpravnog uznemiravanja vlasnika.455[455] Dakle, ovdje nije došlo do oduzimanja sporne stvari iz vlasnikove državine, već do smetanja prava svojine na drugi način odnosno parcijalne povrede svojine.456[456] Zbog toga se ova tužba razlikuje od reivindikacione i publicijanske, jer je usmjerena na postizanje potvrde o nepostojanju prava na stvari koji ističe tuženi.457[457] Osnova za podnošenje te tužbe leži u isključivosti prava svojine. Vlasnik (ili pretpostavljeni vlasnik) ima ovlašćenje da štiti pravo svojine od svih uznemiravanja koja nemaju pravne osnove. Nije od značaja da li je uznemiravanjem pričinjena šteta i da li za to postoji krivica lica koje ga vrši (to može biti od uticaja u eventualnoj parnici za naknadu štete).458

[458] Radnje koje se kvalifikuju kao uznemiravanje mogu biti različite. Uznemiravanje može da se zasniva na pozitivnoj radnji (činjenju) ili na nekom propuštanju (nečinjenju) trećeg lica da uradi ono na što bi, inače, bio obavezan. Da li neka radnja odnosno propuštanje predstavlja uznemiravanje određuje se zavisno od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Verbalno uznemiravanje ne predstavlja osnovu za negatornu tužbu. Protiv takvog uznemiravanja vlasnik se može štititi tužbom za utvrđenje ili državinskom tužbom. Uznemiravanja moraju biti protivpravna odnosno takva koja su preduzeta bez ovlašćenja ili koja se ne zasnivaju na zakonskim ograničenjima prava svojine. Nije relevantno uznemiravanje koje je posljedica prirodnog ili slučajnog događaja odnosno više sile. Uticaji na stvar mogu poticati od radnje trećeg lica ili od stanja i osobina stvari koju to lice drži, a i od napravljenog uređaja. Odgovornost trećeg lica za stvari ima opravdanje u tome što vlasnik koji je ovlašćen da disponira i koristi stvar, pored mogućnosti da izvlači koristi iz nje, ima i obavezu da odgovara za opasna stanja koja iz te stvari proizlaze. Najčešće se uznemiravanje vrši na nekretninama vlasnika,459[459] ali se to može desiti i na pokretnim stvarima.460[460] Ovlašćenja koja sadrži pravo svojine na nekretninama odnose se i na vazdušni prostor iznad nekretnina u mjeri koja je potrebna za njihovo

455[455] Član 132 st. 1 ZSP-a.Formula ove tužbe je u rimskom pravu bila sastavljena negativno zbog čega se smatra da je po njoj i dobila ime – v. I. Babić,

Građansko pravo – Uvod u građansko pravo i Stvarno pravo, Banja Luka, 2008, str. 247.456[456] U rimskom pravu ova tužba je služila kviritskom vlasniku protiv trećeg lica koje je prisvajalo neko pravo ili na

drugi način smetalo vlasniku, iako nije osporavalo njegovo pravo svojine. Tužbeni zahtjev je bio usmjeren na to da se utvrdi da tuženom ne pripada pravo koje je prisvajao. Vidi: D. Stojčević, Rimsko pravo, sveska prva, sedmo izdanje, Beograd, 1960, str. 164.

457[457] Negatorna tužba ima određene sličnosti sa tužbom zbog smetanja državine. Kada proteknu prekluzivni rokovi za državinsku zaštitu, može se podnijeti negatorija koja ne zastarijeva.

458[458] Nije bitno da li tuženi vrši uznemiravanje namjerno ili u uvjerenju da na to ima pravo.459[459] Tada postoji isključiva nadležnost suda na čijem području se one nalaze.460[460] O tome: D. Lazarević, Službenosti i susedsko pravo, Prvo izdanje, Beograd, 2011, str. 468.

normalno korišćenje.461[461] Broj radnji kojima se može vršiti uznemiravanje faktički je neograničen. Uznemiravanje treba da ima trajan karakter. Potrebno je da se preduzetim radnjama stvori trajno stanje ili da se te radnje ponavljaju odnosno da se može s osnovom očekivati da će se one opet ponoviti.462[462] Negatornom tužbom ne štiti se svojina od nečega što je bilo i prošlo463[463] Cilj ove zaštite je suzbijanje svake pretenzije trećih lica u odnosu na vlasnikovu stvar koja bi dovela do uznemiravanja ili smetanja faktičke realizacije vlasničkih ovlašćenja. Treće lice ne mora da vrši ove radnje u cilju prisvajanja nekog prava. Vlasnik želi prestanak protivpravnog uznemiravanja i njegov zahtjev treba da bude postavljen u ovom pravcu. Nije potrebno da se postavlja i zahtjev za utvrđenje da tuženom ne pripada pravo koje prisvaja, odnosno čiji sadržaj izvršava, osim ako se za to nema poseban pravni interes. U zavisnosti od načina uznemiravanja, tužitelj će tražiti uspostavljanje stanja koje je postojalo prije uznemiravanja ili prestanak radnji kojima se uznemiravanje vrši. Pri tome je dovoljno da se stvori takvo stanje u kome uznemiravajuće djelovanje više neće postojati. Troškovi uspostave ranijeg stanja padaju uvijek na teret tuženog, bez obzira na njegovu krivicu. Uspostava prijašnjeg stanja može se naložiti na način da tuženi ukloni izvor uznemiravanja ili da uradi radnju o svom trošku kojom će stvar tužitelja dovesti u stanje koje je postojalo prije uznemiravanja. Negatornom tužbom traži se i zabrana takvog ili sličnog uznemiravanja u budućnosti ako se prema prilikama može osnovano očekivati da će se ono ponoviti. Najveći broj uznemiravanja svojine vlasnika nekretnina potiče od prekomjernih imisija koje otežavaju korišćenje nekretnina preko uobičajene mjere s obzirom na namjenu nekretnina i na mjesne prilike ili koje izazivaju znatniju štetu.464

[464] Odgovornost za štetu nastalu usljed prekomjernih imisija zasniva se na povredi „norme tolerancije” između susjeda.465[465] To nije odgovornost za krivicu, niti odgovornost iz zle namjere, niti zbog vršenja prava protivno njegovom cilju, već po osnovu uspostavljanja ravnoteže između dva ili više privatnih interesa.466[466] U slučaju prekomjernih imisija prema standardu mjesnih prilika,467[467] tuženi se može obavezati da preduzme određene tehničke mjere da bi se to smetanje svelo na tolerantne granice.468[468] Iako su imisije susjedska prava, one ne moraju isključivo poticati sa susjedne nekretnine. Imisijama i drugim štetnim uticajima ne ugrožava se samo pravo svojine, već može da se ugrožava i pravo na zdravlje onih lica koja su im izložena, pa se sve više zastupa stav o nužnosti primjene normi o imisijama u cilju zaštite ljudskih prava (prvenstveno zdravlja) zanemarujući susjedske odnose.469[469] Zaštita od imisija, po prirodi stvari, prevazilazi klasičan građanskopravni odnos dva

461[461] Vrhovni sud Vojvodine, Rev-347/88 od 20.4.1988, Sudska praksa, br. 11/88, str. 32.462[462] Šire o tome: R. Kovačević Kuštrimović, “Zahtev da se ukloni opasnost štete”, Pravni život, br. 9–10/92, Šteta i

njena naknada, I tom, str. 1229–1229.463[463] Č. Rajačić, op. cit., str. 220.464[464] Vidi: D. Milić, „Zaštita od imisije i od zloupotrebe susedskog prava uopšte”, Pravni život, br. 12/87, str. 1445; L.

Dujmov, „Građanskopravna (sudska) zaštita od nedopuštenih imisija”, Odvjetnik, 1–2/84, str. 1.465[465] Za štetu od imisija se odgovara ako prouzrokuju takve štetne posljedice koje premašuju uobičajene okvire koji se

tolerišu u savremenoj sredini – v. Vrhovni sud BiH, Gž-111/08 od 24.4.1980, Bilten Vrhovnog suda BiH, br. 2/80, str. 15.466[466] R. Kovačević Kuštrimović, Vršenje prava svojine..., str. 97–98.467[467] Vidi član 76 st. 4 i 5 ZSP-a. 468[468] O specifičnoj negatornoj tužbi kao zaštiti od imisija v. I. Gliha, Novo uređenje susjedskih odnosa u svjetlu

prilagodbe hrvatskog građanskopravnog poretka europskim, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 60.

469[469] Z. Rašović, „Negatorna tužba“, Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 1–2/06, str. 964.

subjekta, budući da se imisijama ugrožava životna sredina kao kolektivno dobro.470

[470] Odredba ZSP-a o imisijama je, inače, lex specialis u odnosu na odredbu ZOO-a kojom se uređuje zahtjev za uklanjanje opasnosti štete.471[471] Prema tome, za sprečavanje djelovanja štetnih imisija postoje dvije vrste građanskopravne zaštite – stvarnopravna i obligacionopravna.472[472] Pored građanskopravne zaštite, koja često ne može u potpunosti da obezbijedi zaštitu od imisija, postoji i upravnopravna zaštita. U slučaju da vlasniku nepokretnosti prijeti predvidiva opasnost s tuđe nepokretnosti od neposrednih i posrednih imisija koje nije dužan trpjeti, on može zahtijevati određivanje i provođenje odgovarajućih mjera sprečavanja. Međutim, ta opasnost mora biti konkretna i izvjesna, a ne uslovljena nekim potpuno neizvjesnim budućim događajem.473[473] Pravo na podizanje ove tužbe, kao i ostalih vlasničkih tužbi, ne zastarijeva. Tužitelj u ovakvim slučajevima može da zatraži i državinsku zaštitu, ukoliko za to postoje zakonom propisani uslovi. Aktivno legitimisan za podnošenje tužbe je vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik,474[474] a isto tako i suvlasnik odnosno zajednički vlasnik. On treba da ima neposrednu ili posrednu državinu svoje stvari. Za negiranje prava trećih lica nije od značaja činjenica ko vrši faktičku vlast na stvari. Naravno, aktuelni držalac ne smije biti tuženi, jer bi u tom slučaju došlo do podnošenja reivindikacione tužbe.475[475] Ovu zaštitu ne mogu tražiti lica koja drže stvar u pogledu koje se vrši uznemiravanje u nesamostalnoj i neposrednoj državini, bez obzira na to da li se njihova državina zasniva na nekom stvarnom ili obligacionom pravu. Tako, između ostalog, tužitelji ne mogu biti plodouživalac, zakupac, titular prava službenosti itd. Prema tome, nevlasnici nemaju aktivnu legitimaciju za učešće u ovom postupku.476[476] Pasivno legitimisan u ovoj parnici je onaj koji neosnovano uznemirava vlasnika. Pri tome, nije od značaja da li je to lice radnje uznemiravanja vršilo za sebe i u svoje ime ili u korist trećeg lica. Pored njega, tuženi može biti i lice po čijem nalogu se vrši uznemiravanje, te lice u čiju korist se to uznemiravanje vrši, a on je tu korist naknadno odobrio.477[477] Ukoliko je zbog uznemiravanja od strane trećeg lica vlasniku ili pretpostavljenom vlasniku pričinjena šteta, on ima pravo da zahtijeva njenu naknadu.478[478] Ona se određuje po opštim

470[470] N. Petrušić, “Zaštita od imisija u građanskom sudskom postupku”, Pravni život, br. 12/03, str. 273.471[471] Član 156 ZOO-a. Vidi: D. Palačković, „Građanskopravna ekološka zaštita”, Pravni život, br. 9/95, str. 357–377. O preventivnim sankcijama v.

D. Nikolić, Građanskopravna sankcija, Geneza, evolucija i savremeni pojam, Novi Sad, 1995, str. 101–104.472[472] O odnosu između stvarnopravne i obligacionopravne zaštite kod imisija v. B. Strohsack, „Imisije – odnos između

stvarnopravne i obveznopravne zaštite”, Zakonitost, br. 9–10/90, str. 1163– 1173; M. Krisper Kramberger, „Imisije u novom pravnom uređenju”, Naša zakonitost, br. 6/81, str. 82–83; N. Gavella, D. Hrabar, T. Klepac, I. Gliha, „Zaštita subjektivnih građanskih prava i građansko parnično pravo u Jugoslaviji”, Naša zakonitost, br. 9–10/89, str. 1018.

473[473] Vidi odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Gzz-2/84 od 9.2.1984, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 24/84, odl. 84.

474[474] U tom slučaju radi se o publicijanskoj negatornoj tužbi. Tužitelj dokazuje (pored čina uznemiravanja) činjenice uz koje se pretpostavlja svojina. Tuženi ima mogućnost da istakne prigovor postojanja jače ili jednake pretpostavke svojine od tužitelja, a naravno i prigovor da uznemiravanje nije učinio ili da ga nije učinio protivpravno.

475[475] Z. Rašović, Negatorna tužba..., str. 941.476[476] Oni imaju pravo na državinsku zaštitu.477[477] M. Vedriš i P. Klarić, Građansko pravo, opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo, osmo izmijenjeno

izdanje, Zagreb, 2004, str. 292. Slično i Vrhovni sud Hrvatske, Rev-702/84 od 28.8.1984, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 26/85, odl. 38.

478[478] „Vlasniku zemljišta kome je onemogućeno korišćenje zemljišta pripada pravo na naknadu štete koja obuhvata običnu štetu i izmaklu dobit, jer mu to pravo pripada uz negatornu tužbu“ – Vrhovni sud Hrvatske, Rev-1404/83 od 25.1.1984, u R. Petaković, Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima sa sudskom praksom, Beograd, 1990, str. 46.

pravilima za naknadu štete koje predviđa ZOO.479[479] Ovdje dolazi u obzir odgovornost po osnovu pretpostavljene krivice, a ukoliko se radi o opasnoj stvari ili opasnoj djelatnosti, odgovara se po principu objektivne odgovornosti. Zahtjev za naknadu štete može se postaviti kao sporedni u negatornoj tužbi ili kao samostalan u posebnoj tužbi. Taj zahtjev zastarijeva po opštim propisima o zastari koji su predviđeni ZOO-om.480[480] U ovoj parnici vlasnik mora dokazati da je stvar njegova svojina, dok pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina na toj stvari. Isto tako, tužitelj treba da dokaže i da postoji čin uznemiravanja njegovog prava. Na njemu ne leži obaveza da dokazuje da je to uznemiravanje protivpravno. Tuženi koji je preduzeo radnju uznemiravanja dužan je da pruži dokaze da ima pravo na preduzimanje sporne radnje481[481] ili da tužitelj ima obavezu da takvu radnju trpi odnosno da navedenog uznemiravanja nema. Naime, svojina se smatra slobodnom od svakog ograničenja, a ako neko tvrdi suprotno, mora to i da dokaže. Kao i kod vindikacijskih zahtjeva, tuženi i u ovom postupku može isticati peremptorne i dilatorne prigovore, koji negiraju, ukidaju ili zaustavljaju zahtjev tužitelja.

 

 

Zaštita suvlasnika odnosno zajedničara482[482]

 

Susvojina i zajednička svojina su posebni, specifični oblici prava svojine.483

[483] Suvlasnik ima pravo na zaštitu prava svojine u pogledu cijele stvari protiv svih trećih lica. Sadržina njegovog prava ne razlikuje se od sadržine prava svojine. Sistem vlasničkopravne zaštite (reivindikacija, publicijanska tužba i negatorna tužba) i sva pravila koja u tom pogledu važe odnose se i na suvlasnike, što je sasvim razumljivo.484[484] No, suvlasnik nije obavezan da ostvaruje zahtjev za vraćanje stvari u odnosu na cijelu stvar. On ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava svojine na dijelu stvari (i prema ostalim suvlasnicima i prema trećim licima), jer je njegov dio tačno određen. Na tom dijelu suvlasnik ima sva vlasnička ovlašćenja, s tim što mora voditi računa da ne smije povređivati prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može tužbom zbog uznemiravanja zatražiti sudsku zaštitu protiv drugog suvlasnika kada mu drugi suvlasnik onemogućava ili bitno ograničava dogovoreni način obavljanja faktičke vlasti.

Imajući u vidu da je pravo zajedničke svojine jedinstveno i da su zajedničari vlasnici cijele zajedničke stvari, svaki od ovih lica takođe ima pravo na sistem vlasničkopravne zaštite u pogledu cijele stvari u odnosu na sva treća lica. No, zajedničar ne može tražiti zaštitu svog prava na dijelu zajedničke stvari, jer udjeli

479[479] Član 132 st. 2 ZSP-a.480[480] Vidi član 376 ZOO-a.481[481] Član 132 st. 3 ZSP-a.482[482] Vidi član 133 ZSP-a.483[483] O zaštiti susvojine i zajedničke svojine v. M. Dedijer, „Zaštita susvojine i zajedničke svojine“, Pravni život, br.

12/87, str. 1417–1432.484[484] Ovdje nije bitna veličina njegovog suvlasničkog dijela.

zajedničara nisu određeni ni idealno ni realno. On može od drugog zajedničara jedino tražiti predaju u sudržavinu zajedničke stvari, bez obzira na to što još nisu utvrđeni suvlasnički dijelovi i bez obzira na to što nije izvršena dioba suvlasništva.485

[485]  

Zaključak

Pravo svojine kao najšira pravna vlast na stvari sasvim razumljivo uživa i najsveobuhvatniju pravnu zaštitu. Ova zaštita ima mnogobrojne aspekte. Stvarnopravni aspekt zaštite svojine široko je postavljen u Zakonu o stvarnim pravima. Svojinski zahtjev nastaje povredom prava svojine bez obzira na pravni osnov sticanja i njegov sadržaj je uslovljen prirodom te povrede (oduzimanjem stvari vlasniku ili uznemiravanjem vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari). Tužbe za zaštitu svojine – rei vindicatio, actio publiciana i actio negatoria, vuku svoje porijeklo još iz rimskog prava i njima se ne štiti ni jedno drugo pravo osim prava svojine. Ove tužbe djeluju erga omnes odnosno protiv svih trećih lica s kojima vlasnik nije u nekom obligacionom odnosu. U parnicama koje se njima pokreću (petitorni sporovi) raspravljaju se sporna pravna pitanja za razliku od državinskih parnica gdje se traži zaštita faktičke vlasti (državine). Principi koji se odnose na zaštitu prava svojine, u osnovi, važe i za zaštitu prava suvlasnika i zajedničara.

               

485[485] Vidi odluku Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-2017/99 od 19.3.1999, Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. 1/99, odl. 126.

 ZALOŽNO PRAVO

 

Uvod

 Obezbjeđenje potraživanja predstavlja jedan od osnovnih uslova za

stvaranje pravne sigurnosti i povjerenja, te podsticanje ulaganja u privredu jedne države.486[486] Da bi instrumenti obezbjeđenja bili efikasni, oni treba da budu ne samo sigurni, već mora da bude brza i jednostavna i njihova naplata. U protivnom, gubi se funkcija garancije, a to je nespojivo sa tržišnim uslovima privređivanja, gdje postoji urgentna potreba za novcem i kreditima. Pitanje kredita je postalo jedno od egzistencijalnih pitanja stvaranja novog tržišnog ambijenta u kome treba voditi računa i u interesima kreditnih institucija i o interesima korisnika kredita koji se pojavljuju na tržištu.487[487] Kredit igra ključnu ulogu u svakoj tržišnoj privredi, ali u zemljama u tranziciji on ima poseban značaj, jer su razvoj i prestrukturisanje privrede prema zakonitostima tržišta nemogući bez stranih investicija. Svaki povjerilac je prevashodno zainteresovan za njegovo uredno vraćanje.488[488] Zbog toga samo efikasan i dobro osmišljen sistem obezbjeđenja potraživanja489[489] može stvoriti pretpostavke za strana ulaganja. Sama reforma sredstava obezbjeđenja kod nas mora omogućiti stavljanje cjelokupne imovine dužnika u funkciju obezbjeđenja, jer ćemo se samo na taj način moći ravnopravno nadmetati u konkurentskoj utakmici za privlačenje stranog kapitala sa ostalim tranzicijskim zemljama. Poznato je da su realna (stvarnopravna) sredstva obezbjeđenja potraživanja u praksi mnogo efikasnija u zaštiti ugovarača od ličnih (obligacionopravnih),490[490] jer se kod realnog obezbjeđenja garancija postiže predmetom koji svojom vrijednošću odgovara za isplatu duga.491[491] Osim toga, realne garancije djeluju erga omnes, a kod ovog osiguranja postoji i pravo prvenstvenog namirenja i pravo sljedovanja, kao relevantne karakteristike.492[492] Na taj način pojačava se položaj povjerioca, jer će on biti ovlašćen da svoje osigurano potraživanje namiri iz predmeta obezbjeđenja, bez obzira na to u čijoj svojini se taj predmet nalazi.493[493] Dakle, ovdje povjerilac pored dužnikove lične odgovornosti ima i mogućnost namirenja iz predmeta koji obezbjeđuje osigurano

486[486] Zbog svog značaja obezbjeđenje potraživanja se u pojedinim zemljama posmatra kao posebna grana prava.487[487] Pravo je u interesu pravde i pravne sigurnosti stalno imalo zadatak da pomiri dva suprotstavljena interesa: s jedne

strane nastojao se što više osigurati pravni položaj povjerioca, a s druge strane, što manje otežati položaj dužnika. 488[488] Vidi: M. Velimirović, „Opšti pogled na sigurnost povjerilaca u sistemu sredstava obezbjeđenja u jugoslovenskom

pravu”, Pravo i privreda, br. 5–8/97, str. 499.489[489] Moderno pravo obezbjeđenja povjerilaca, prije svega, mora da udovolji zahtjevima sigurnosti i efikasnosti, te

publiciteta.490[490] Još uvijek je aktuelno i važi staro rimsko pravilo: “Plus coutionis in re est, guam in persona” – veća je garancija u

stvari nego u licu – Pomponius, u Digesta, 50.17.25.491[491] O prednostima realnog osiguranja v. M. Lazić, Prava realnog obezbeđenja, Niš, 2009, str. 65–70. O tendencijama u razvoju realnih sredstava obezbjeđenja v. M. Lazić, „Tendencije u razvoju realnih prava obezbeđenja“,

Pravni život, br. 11/09, str. 719–737. 492[492] Opširnije: J. Salma, Obligaciono pravo, Beograd, 1988, str. 379.493[493] Stvarnopravno osiguranje potraživanja služi pojačanju obligacionopravnih odnosa i pošto na području tih odnosa

djeluje načelo dispozitivnosti, u praksi se stalno razvijaju novi sadržaji, koje ovo obezbjeđenje teško može adekvatno pratiti. Detaljnije o tome: N. Gavella, T. Josipović, I Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 719–720.

potraživanje.494[494] Za razliku od obligacionopravnih sredstava garancije koja su kod nas i ranije, bar normativno, bila dobrim dijelom u duhu savremenih kretanja u uporednom pravu,495[495] stvarnopravna sredstva osiguranja su znatno zaostajala u odnosu na njihovo regulisanje i praksu u razvijenim zemljama.496[496] Socijalističko pravo u ovoj oblasti nije bilo doraslo novim tržišnim uslovima, pa ga je trebalo temeljno reformisati.497[497] Zbog toga je u oblasti stvarnopravnog osiguranja neminovno moralo doći do velikih promjena i moderne tendencije se ovdje najviše ispoljavaju.498[498]

Najvažnija i tipična realna forma svakako je založno pravo na osnovu koga povjerilac ima ovlašćenje da tuđu stvar ili pravo unovči i na taj način ostvari zadovoljenje svoje tražbine. Založno pravo je stari institut građanskog prava koji predstavlja tekovinu civilizacije ljudskog društva. Mada se radi o klasičnom institutu, razvoj tržišnih odnosa, potrebe robnog prometa i nove forme kredita stalno ovo pravo čine aktuelnim i interesantnim za proučavanje. Teorija založnog prava se odlikuje bogatstvom i širinom teza, kao i brojnošću postavki, jer je zaloga složen pravni odnos u čijoj sadržini žive mnogi elementi. Nesumnjivo je da založno pravo predstavlja složen fenomen koji sadrži različite odnose kod kojih se sa jedne strane nalazi založni povjerilac, a sa druge svi ostali subjekti u koje spadaju dužnik ili vlasnik stvari, drugi založni povjerioci, hirograferni povjerioci itd. Postojanje ovog prava vrši psihološki pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. Prevashodna uloga zaloga je da omogući stvarno osiguranje potraživanja i namirenje povjerioca iz vrijednosti zaloga ako osigurano potraživanje ne bude namireno do dospjelosti. Međutim, sa aspekta dužnika, zalog ima i bitnu ulogu mobilizatora vrijednosti njegove imovine. Zahvaljujući mogućnosti zalaganja, lica koja imaju imovinu veće vrijednosti su kreditno sposobnija, a to za njih stvara brojne pogodnosti. 499[499] Logika tržišnog poslovanja nameće odgovarajuće standarde i onaj ko nije u mogućnosti da na pravi način pruži osiguranje ne može da računa na dobijanje kredita ili će ga pak dobiti pod vrlo nepovoljnim uslovima. 500

[500] Založno pravo u socijalizmu bilo je gotovo marginalizovano, a danas ponovo postaje veoma interesantno i doživljava svoju punu afirmaciju kao najsigurniji instrument stvarnopravnog obezbjeđenja i ostvarivanja finansijske discipline. Tokom svog razvoja založno pravo je izgradilo pravila koja bi trebalo da na pravi način osiguraju ravnotežu interesa povjerilaca, dužnika i trećih zainteresovanih lica. Otežavajući faktori koji mogu limitirati domete savremenih vrsta založnog prava na ovim prostorima su još uvijek nezavršena svojinska transformacija, zatim neriješeno pitanje restitucije, nesređenost javnih knjiga za evidenciju prava na nekretninama i njihova neusklađenost sa

494[494] Nesumnjivo je da nema savršenog sredstva obezbjeđenja potraživanja, jer potraživanje u svojoj prirodi uvijek krije određenu dozu neizvjesnosti i ne može postojati bez rizika. Ne postoji sredstvo koje sa sigurnošću može preduprijediti sve potencijalne opasnosti i na taj način garantovati povjeriocu namirenje. Ugovaranjem obezbjeđenja povjerilac samo podiže granicu vjerovatnoće da će zaista namiriti svoje potraživanje. O tome: N. Tešić, Registrovana zaloga, Beograd, 2007, str. 49–50.

495[495] Kod ovih sredstava garancije obligaciono pravo se pojačava obligacionim i ne otklanja se nesigurnost imovinske sankcije. Najznačajnija obligacionopravna sredstva obezbjeđenja su jemsto, ugovorna kazna, odustanica, bankarska garancija, aval, akreditiv, mjenica itd. O ovim sredstvima šire: D. Stojanović i B. Pavićević, Pravo obezbeđenja kredita, Beograd, 1997, str. 9–144.

496[496] O stvarnopravnom obezbjeđenju na nekretninama u zemljama nastalim raspadom bivše SFRJ (sem Slovenije) i Albanije v. Z. Rašović, „Vrste stvarnopravnih obezbjeđenja na nepokretnosti“, u Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza, Prva regionalna konferencija, Cavtat, 2010, knjiga II, Beograd, 2010, str. 677–687.

497[497] U to doba nije bilo tržišne, već je postojala planska privreda, odnosno dogovorna ekonomija, pa je stvarnopravno obezbjeđenje potraživanja izgubilo na značaju.

498[498] O tome: D. Medić, „Osvrt na razvoj stvarnopravnih sredstava obezbjeđenja potraživanja“, u Rasprave iz građanskog i poslovnog prava, Banja Luka, 2007, str. 101–114.

499[499] N. Gavella, Založno pravo, Zagreb, 1992, str. 16–17.500[500] Npr. uz visoke kamate. Iako visina kamatne stope ne zavisi samo od rizika, ipak se sa povećanjem rizika

povećavaju i kamate.

stvarnim stanjem,501[501] te nedovoljno brz i efikasan postupak za njihovu realizaciju. Kao i zalog građanskog prava i zalog u trgovinskom pravu danas ima sve veći značaj, a izvjesne specifičnosti ovog zaloga koje se prevashodno ogledaju u fleksibilnijim formama, 502[502] logična su posljedica brzine prometa koji se odvija u modernoj trgovini, što svakako zahtijeva i veću brzinu u izmirenju nastalih potraživanja.503[503] Zaloga ima veliku važnost u trgovinskom pravu, jer dopušta trgovcima da svojim povjeriocima pruže najprostije i najpraktičnije garancije.504[504] Raskorak između potreba modernog prometa s jedne i postojećih krutih zakonskih normi s druge strane sve više se u uporednom zakonodavstvu rješava razvijanjem i oblikovanjem novih vrsta založnog prava i njima sličnih formi. To se naročito odnosi na razne vrste bezdržavinske zaloge stvari na pokretnim stvarima, tzv. mobilijarne hipoteke, lebdeće zaloge (floating charge), oblike založnog pisma (varanta) itd. Težnja je da se stvori takav oblik obezbjeđenja koji će maksimalno osigurati pravni položaj povjerioca, a što manje otežati položaj dužnika do ispunjenja njegove obaveze ili postupka prinudnog namirenja. Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske (ZSP) posvećuje založnom pravu posebno mjesto i shodno novim opredjeljenjima reguliše ga dosta opširno.505[505]

  

Pojam i pravna priroda založnog prava Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na tuđoj pokretnoj stvari,

nekretnini ili pravu koje daje ovlašćenje založnom povjeriocu da se iz založene stvari odnosno prava namiri ako mu dospjelo potraživanje ne bude isplaćeno, bez obzira na to u čijim rukama se nalazi založena stvar, a vlasnik stvari je dužan da to trpi.506

[506] Ovo pravo ne postoji samo za sebe, već upućuje na nužnost uzajamnog postojanja dva pravna odnosa. Prvi je obligaciono-pravnog karaktera i iz njega izvire povjeriočevo potraživanje507[507] i odgovarajuća dužnikova obaveza, a drugi je stvarnopravnog karaktera i zasniva se radi osiguranja realizacije potraživanja koja proizlazi iz prvog odnosa, te nastaje i postoji između založnog povjerioca i založnog dužnika. Postojanje i punovažnost potraživanja kao glavnog prava direktno utiče na sudbinu založnog prava.508[508] Dakle, svrha založnog prava je da se osigura namirenje određenog potraživanja i pojača odgovornost za ispunjenje obaveze,509

501[501] Ustrojavanje efikasne i ažurne evidencije nepokretnosti i prava na nepokretnosti, kakvu čini sistem zemljišnih knjiga, predstavlja i garanciju svojine. Šire: M. Orlić, „Uvođenje i obnavljanje zemljišnih knjiga“, Pravni život, br. 12/00, str. 5; M. Muslić, „Zemljišne knjige i njihovo mjesto u pravosudnom sistemu“, Pravni savjetnik, br. 9/01, str. 59. O evidenciji nepokretnosti v. R. Cvetić, Savremena evidencija nepokretnosti, Novi Sad, 2009.

502[502] O tome: D. Medić, Zalog kao realno sredstvo obezbjeđenja privrednopravnih ugovora, Pravni život, br. 11/01, str. 467–480.

503[503] O sredstvima obezbjeđenja potraživanja iz ugovora u privredi v. Z. Petrović i V. Kozar, Sredstva obezbeđenja potraživanja iz ugovora u privredi, Beograd, 2009.

504[504] J. Escarra, Cours de droit commercial, Paris, 1952, str. 696. 505[505] Članovi 139–185 ZSP-a. Samo je bezdržavinska (registarska) zaloga na pokretnim stvarima i pravima regulisana

posebnim zakonom.506[506] Vidi član 139 st. 1 ZSP-a. Definicija založnog prava zavisi od shvaćanja njegovog sadržaja. Ova definicija odgovara tradicionalnom shvaćanju prema

kome je založno pravo akcesorno potraživanju koje osigurava. Međutim, to nije jedino shvatanje. Švajcarsko i njemačko pravo, na neki način, odstupaju od načela akcesornosti založnog prava na nekretninama i omogućavaju da ono egzistira i samostalno, bez obzira na to da li postoji i da li je valjano potraživanje. Naravno da definicija ovakvog založnog prava mora biti drugačija od ponuđene i u njoj ne bi bilo mjesta spominjanju potraživanja.

507[507] To je glavno pravo koje ima založni povjerilac.508[508]I. Babić, „Osnovna obeležja založnog prava“, u Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, str. 63.509[509] Pored dužnikove lične odgovornosti cjelokupnom imovinom.

[509] a kao stvarno, apsolutno pravo založno pravo prati predmet zaloga na kome je osnovano sve do punog namirenja tražbine povjerioca, te prestankom potraživanja prestaje i ovo pravo kao sporedno pravo – akcesorij. Obezbjeđenjem nekog potraživanja zalogom ne mijenja se ni identitet ni sadržaj obligacionopravnog odnosa nego se on samo pojačava. Kao stvarnopravno sredstvo obezbjeđenja, založno pravo svoju efikasnost zahvaljuje činjenici da eventualne rizike insolventnosti dužnika predupređuje postojanjem konkretne stvari, odnosno prava koji svojom vrijednošću garantuju namirenje duga.510[510] Suština zaloge se svodi u drugom supsidijarnom izvoru namirenja koji je stvoren za povjerioca.511[511] Založno pravo je teret na vlasnikovoj stvari i njegovim postojanjem na neki način sputana je vlasnikova pravna vlast na stvari koja je data u zalogu. Vlasnik mora da trpi založno pravo na svojoj stvari, on ne smije sa njom postupati na način koji može onemogućiti namirenje, a dužan je i da trpi da se založni povjerilac namiri iz vrijednosti zaloga ako dužnik svoju obavezu blagovremeno ne izmiri. Time je prometna vrijednost predmeta založnog prava umanjena. Naravno, postojanje založnog prava ne sprečava vlasnika u izvršavanju pravne vlasti na svojoj stvari. Založnopravni odnos u užem smislu postoji između založnog povjerioca i založnog dužnika. Založni povjerilac, u načelu, može biti svako fizičko i pravno lice koje je povjerilac u pogledu potraživanja koje je osigurano založnim pravom. Založni dužnik je vlasnik založenog predmeta odnosno ovlašćenik založenog prava. Najčešće je to lice koje je dužnik u obligacionom odnosu. Međutim, ako je to neko drugo lice, tada će dužnik iz obligacionog odnosa lično odgovarati za svoj dug, a založni dužnik će za njega odgovarati svojom stvari ili pravom. Založni odnos u širem smislu obuhvata i sva ostala lica koja u njemu učestvuju zbog dužnosti poštovanja ovog prava. Založno pravo djeluje erga omnes, pa založni odnos u širem smislu postoji između založnog povjerioca s jedne i svih ostalih lica s druge strane. Nema sumnje da se radi o dva međusobno povezana i uslovljena dijela složenog založnog odnosa. Kod objašnjenja pravne prirode založnog prava, kao složenog pravnog odnosa čiji sadržaj podrazumijeva mješovite elemente, u pravnoj teoriji postoje različita mišljenja.512

[512] Preovladava shvatanje da se radi o stvarnom pravu ograničenog sadržaja513[513] koje djeluje erga omnes i to je veoma značajna tekovina njegovog dugotrajnog razvoja,514[514] mada se založno pravo ipak razlikuje od ostalih tipičnih stvarnih prava.515[515] Zahvaljujući tome ovo pravo može izvršavati sve predviđene

510[510] B. Loza, Obligaciono pravo, Opšti dio, četvrto dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Beograd, 2000, str. 175.511[511] E. Demelius, Das Pfandrecht on beweglichen, Sachen nach esterreichichen burgerlichen Recht, Wien, 1897, str.

55.512[512] Vidi: D. Medić, „Pojam i pravna priroda prava zaloga“, Pravna misao, br. 9–10/02, str. 80–82.513[513] Ovakvo stanovište je izraženo u Srpskom građanskom zakoniku (član 197), Opštem imovinskom zakoniku za Crnu

Goru (član 870 st. 2), Austrijskom građanskom zakoniku (paragraf 447), Njemačkom građanskom zakoniku (paragrafi 1113–1296), Švajcarskom građanskom zakoniku (članovi 799–906.) itd.

514[514] O tome: O. Stanković i M. Orlić, Stvarno pravo, Beograd, 1982. godina, str. 350; V. Spaić, Građansko pravo, Sara-jevo, 1967, str. 442; S. Krneta, Odrednica Stvarno pravo, u Enciklopedija imovinskog prava i prava udruženog rada, Beograd, 1978, tom III, str. 186; M. Wolff i L. Raiser, Sachenrecht, Sachenrecht 4 Auflage, Karslruhe, 1960, str. 630; F. Lent i K. H. Schwab, Sachenrecht, 12. Auflage, München, 1968, str. 186. Vidjeti i B. Vizner, „Da li je nakon donošenja Zakona o obveznim odnosima založno pravo obvezno pravo ili je i dalje stvarno pravo na tuđoj stvari – ius in re aliena“, Naša zakonitost, br. 9/1979 str. 99–104.

515[515] Pravni teoretičari upozoravaju na specifične osobine založnog prava kao stvarnog prava zbog njegove funkcije i strukture koja pokazuje određena odstupanja u odnosu na ostala stvarna prava. Najvažnija stvarnopravna karakteristika ovog prava, koja je ujedno i njegova esencijalna funkcija kao sredstva obezbjeđenja, sastoji se u tome što založni povjerilac nije obični povjerilac. On ima privilegovani položaj da može namiriti svoje potraživanje neposredno iz založene stvari, prije ostalih povjerilaca, bez obzira na to u čijim se rukama stvar nalazi i bez obzira na eventualnu promjenu vlasništva na založenoj stvari (pravo prvenstva i pravo sljedovanja). Po tome se ovo pravo suštinski razlikuje od obligacionog prava i približava kategoriji

funkcije. Založno pravo ima dosta sličnosti s kaucijom.516[516] Ipak, potrebno je uočiti da u slučaju davanja kaucije kao realnog osiguranja valjanog ispunjenja dužnikove obaveze povjerilac–primalac ima pravo na neposredno namirenje svog potraživanja iz kaucije, dok kod založnog prava povjerilac može zahtijevati od suda odluku da se založena stvar proda radi njegovog namirenja. U tijesnoj vezi sa stvarnopravnim karakterom založnog prava i njegovim djelovanjem prema svima je i zahtjev za publicitetom svakog pojedinog založnog prava. Kod založnog prava na pokretnim stvarima (ručne zaloge) to se postiže pomoću državine, popisa zapljene ili upisa u registar zavisno od oblika ovog prava. Veliki problem predstavlja davanje publiciteta založnom pravu na pravima. Ovdje se postavlja pitanje kako učiniti vidljivim nečije založno pravo na takvom objektu koji nema tjelesno postojanje. Pošto je i založno pravo na pravima stvarno pravo, ono mora biti vidljivo, bar za ona lica kojih se neposredno tiče. Publicitet se kod založnog prava na pravima zadovoljava obavještavanjem dužnikova dužnika, stavljanjem indosamenta, predajom hartija od vrijednosti u državinu i slično. Najlakše se publicitet postiže kod založnog prava na nekretninama517[517] ako za to područje postoje ažurirane zemljišne knjige. Tada se ovo pravo upisuje kao teret založene nekretnine i svako lice to može saznati na jednostavan način. Do donošenja ZSP-a u Republici Srpskoj u pogledu hipoteke primjenjivale su se odredbe ZOSPO-a,518[518] a za založno pravo na pokretnim stvarima i zalaganje potraživanja i drugih prava odredbe Zakona o obligacionim odnosima (ZOO).519[519] Oba zakona poticala su iz bivše SFRJ.520[520] Priroda založnog prava kao jedinstvenog instituta sa mješovitim elementima nametala je potrebu za njegovim uređenjem na jednom mjestu, što je u svakom

stvarnih prava. Založno pravo se ipak razlikuje od ostalih tipičnih stvarnih prava. Prije svega, ova razlika postoji s obzirom na strukturu založnog prava, jer založena stvar i poslije zalaganja ostaje u svojini dužnika (ili trećeg lica) i njemu kao vlasniku pripadaju sve koristi koje ta stvar pruža. Isto tako, karakteristična razlika je i u tome što je založno pravo akcesornog karaktera i može postojati samo ako postoji punovažno potraživanje čiju isplatu obezbjeđuje, dok su ostala stvarna prava samostalna. No, bez obzira na navedeno, smatramo da to ne može da bude presudno i da je založno pravo po svojoj strukturi i dejstvu ipak stvarno pravo, što je i mišljenje većine teoretičara.

516[516] U tom pravcu navodimo karakterističnu sudsku odluku: “Kaucija po svojoj pravnoj prirodi i svrsi isto je što i zaloga stvari i ugovorna strana u čiju korist je deponovana nema pravo da kauciju zadrži u cjelini već samo da iz nje namiri svoja potraživanja. Prema svojoj pravnoj prirodi i kaucija služi kao sredstvo za pojačanje ugovora. Ona, s jedne strane, služi kao sredstvo za discipliniranje obaveze stranke da će izvršiti ugovor, a s druge strane služi i kao osiguranje od eventualne štete u korist druge stranke. Kaucija je po svojoj pravnoj prirodi i svrsi isto što je i zaloga, s tom razlikom što je predmet zaloge stvar, a kaucije gotov novac ili papiri od vrijednosti, ali i u jednom i u drugom slučaju zalogoprimac i onaj koji je primio kauciju ima pravo da se namiri iz založene stvari, odnosno od položene kaucije, već prema prirodi pravnog odnosa, ali ni u jednom slučaju zalogoprimac nema pravo da zadrži u svojinu založenu stvar, niti onaj koji je primio kauciju ima pravo da zadrži cijelu kauciju, koja prelazi njegov zahtjev, bilo da je riječ o naknadi štete ili o nekom drugom zahtjevu. Drugim riječima, onaj koji je primio kauciju, može da zadrži samo onaj iznos koji odgovara njegovom zahtjevu koji ima prema licu koje je dalo kauciju” – Vrhovni sud Jugoslavije, Gz-78/66 od 18.11.1966. godine, ZSO, knj. XI, sv. 3, odl. br. 195.

517[517] O publicitetu stvarnopravnih sredstava obezbjeđenja na nekretninama u zemljama u okruženju v. R. Živkovska, „Publicitet (registracija) stvarnopravnih sredstava za obezbeđenje potraživanja nad nepokretnostima“, u Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza, Prva regionalna konferencija, Cavtat, 2010, knjiga II, Beograd, 2010, str. 688–693.

518[518] Članovi 63–69 ZOSPO-a. U uporednom zakonodavstvu teško je bilo naći obimom tako oskudnu regulativu u pogledu ovog instituta. Primjera radi,

Njemački građanski zakonik (BGB) samo ekstenzivnosti hipoteke posvećuje čak 12 paragrafa (1120–1131). 519[519] Članovi 966–996 ZOO-a.520[520] O regulisanju založnog prava u bivšoj SFRJ v. B. Vizner, Komentar Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim

odnosima, Zagreb, 1980, str. 403–407.Do donošenja ZOO-a i ZOSPO-a, ovaj institut bio je normiran u prvom redu pravnim pravilima našeg bivšeg prava (OGZ i

dr.) što je u primjeni stvaralo mnoge dileme. Vidi: I. Jankovec, „Založno pravo“, Strani pravni život, 1965, ser. D. br. 48, str. 3–15.

slučaju racionalnije i cjelishodnije.521[521] Postojanje više zakona u regulativi ovog instituta ukazivala je na stihijnost u njegovoj dotadašnjoj razradi. Zbog toga je dobro da ZSP gotovo u cijelosti uređuje založno pravo, jer je ono po svojoj pravnoj prirodi upravo stvarno pravo, mada je do sada bilo normativno razdvojeno.522[522] Međutim, smatramo da je u zakonu, zbog specifičnih karakteristika i razlika, trebalo odvojiti hipoteku od založnog prava na pokretnim stvarima i potraživanjima i drugim pravima i da bi takvo normiranje sigurno bilo preglednije i jasnije, te smanjilo mogućnost eventualnih dilema. Nova zakonska rješenja imaju u vidu razvoj nauke i dosadašnje sudske prakse u ovoj oblasti,523[523] kao i stepen razvoja društveno-ekonomskih odnosa, a kao i cijelo stvarno pravo pod uticajem su austrijskog prava.524[524] No, ovakva regulativa svakako povećava stepen obezbjeđenja potraživanja, te treba da ubrza pravni promet dobara i njegovu sigurnost.

Pored ZSP-a, koji sadrži materijalnopravne odredbe u pogledu založnog prava, za ovo pravo su značajni i još neki zakoni. Tako Zakon o izvršnom postupku (ZIP) reguliše postupak namirenja iz vrijednosti zaloga, shodno načelu oficijelnosti, Zakon o stečajnom postupku sadrži pravila o odvojenom namirenju založnih povjerilaca u stečajnom postupku protiv dužnika, gdje oni imaju status privilegovanih (razlučnih) povjerilaca, ZOO propisuje pojedina zakonska založna prava, Zakon o zemljišnim knjigama (ZZK) uređuje upis i brisanje založnih prava na nekretninama, Zakon o notarima predviđa uslove za notarsku obradu isprava za pravne poslove čiji je predmet prenos ili sticanje ovih prava na nekretninama, itd. Odnos svih tih zakona rješava se po pravilima o odnosu opštih i posebnih, te o odnosu ranijih i kasnijih normi, pri čemu su odredbe ZSP-a o založnom pravu opšte norme. Pored navedenih zakona, za ovu oblast je značajan i Okvirni zakon o zalozima kojim je na području Bosne i Hercegovine uvedena bezdržavinska (registarska) zaloga na pokretnim stvarima i pravima.

 

 

Istorijat založnog prava

 

Kroz istoriju založnog prava mijenjale su se razne forme obezbjeđenja u zavisnosti od toga čiji je interes u određenom momentu trebalo favorizovati – povjerioca ili dužnika, dok se nije došlo do današnje etape u njegovom razvoju. Kao ekonomska i pravna kategorija založno pravo se javilo još u robovlasničkom poretku, ali je svoj puni razvitak, kako u oblicima, tako i u dejstvima, postiglo u kapitalističkom poretku kao nužni element kreditnog sistema.525[525] U početku zaloga je više bila sredstvo izvršenja nego obezbjeđenja zajma i povjerilac je stavljanjem ruke ili na neki drugi prikladan

521[521] D. Medić, Založno pravo, Banja Luka, 2002, str. 18.522[522]Ipak, još značajnije od toga je da je prihvaćena moderna sadržina ovog sredstva obezbjeđenja.523[523] Sudska praksa svugdje u svijetu, pa i kod nas, igra veoma značajnu ulogu. Međutim, do uspostavljanja tržišne

privrede bilo je malo odluka koje su se bavile institutom zaloga. Nesumnjivo je da u novim odnosima založno obezbjeđenje tražbine ima široku primjenu i to se svakako odražava i na sudsku praksu iz ove oblasti, koja je sada mnogo bogatija nego ranije.

524[524] Kada se ima u vidu da je registarska zaloga pod uticajem američkog prava, a da zemljišnoknjižno i notarsko pravo nose pečat njemačkog prava, u praksi bi moglo da dođe do određenih problema.

525[525] Pravna enciklopedija, tom 2, Beograd, 1985. godina, str. 1924.

način stekao pravo naplate na stvarima, kao i članovima porodice dužnika. Iako je ne označava specijalnim nazivom, poznaje je i Hamurabijev zakonik, a pominju je i Mojsijevi zakoni. 526[526] Pravo zaloga je u staroj Grčkoj bilo veoma razvijeno i već tada su postojali današnji oblici zaloge – ručna zaloga i hipoteka. Zaloga zemlje je bila javna i označavana je posebnim kamenom, a regulisanje hipotekarnih dugova predstavlja jedan od najbitnijih motiva Solonovog zakonodavstva. U rimskom pravu dugo je garancija bila lična – jemstvo, a tek u Katonovo vrijeme zabilježena je praksa zalaganja stvari.527[527] Zaloga se najprije javlja u formi fiducije – fiducia cum creditore contracta.528[528] U ovim slučajevima je dolazilo do prenosa stvari u povjeriočevu svojinu, s tim što se on obavezivao da će prilikom isplate duga tu stvar ponovo prenijeti dužniku,529[529] što je položaj dužnika činilo teškim i naravno moglo dovesti do zloupotrebe.530[530] Fiducijarna svojina je svojina sui generis.531[531] Fiducija je bila rezervisana samo za rimske građane. Rimsko pravo poznaje i slučaj “bezsvojinske fiducije” kod koje je povjerilac sticao pravo svojine i pored toga što stvar nije bila tradirana. 532[532] Pošto je fiducija bila malo u upotrebi,533[533] umjesto nje su se razvila dva oblika založnog prava u pravom smislu riječi – ručna zaloga (pignus) i hipoteka. Kod pignusa, koji je uveden pred kraj republike, dužnik je ostajao vlasnik stvari, ali je ona bila prenošena u povjeriočevu državinu i on je imao pravo da je proda ako dužnik ne plati dug i da iz dobijene cijene naplati svoje potraživanje. Pignus je smatran posebnim realnim kontraktom zaštićenim sa actio in factum, a u Justijanovom pravu posebnim tužbama actio pigneratitiae directa i actio pigneratitiae contraria. 534[534] Njegove prednosti su bile očigledne i višestruke, jer dužnik nije više bio u tako podređenom položaju kao ranije, 535[535] a na drugoj strani on je išao na ruku i samom povjeriocu, jer je povjerilac mogao stvar zadržati sve dok mu dug ne bi bio plaćen.536[536] Hipoteka se pojavljuje poslije ručne zaloge i njena specifičnost se ogledala u tome što je postojala i na pokretnim i na nepokretnim stvarima, nije bilo javnosti kao u današnje vrijeme, a založena stvar je ostajala u dužnikovom posjedu.537[537] Bitna karakteristika hipoteke i njena osnovna razlika prema ručnoj zalozi bila je u tome da ona nije sadržavala u sebi predaju stvari povjeriocu. Hipoteka je bila ugovorno založno pravo bez predaje stvari. 538[538] Povjerilac je imao pravo da interdiktom (int. Salvianum), a kasnije i posebnom tužbom (actio Serviana ili actio hypothecaria) traži stvar od svakoga kod koga se ona nalazi, zatim da je proda i da od dobijenog novca naplati svoju tražbinu.539[539] Rimsku hipoteku je izgradilo pretorsko pravo, a pored prednosti nad ostalim vrstama založnog prava ona je ipak bila nesavršen institut. Njen najveći nedostatak ogledao se u činjenici da

526[526] O tome više: A. Gams u saradnji sa M. Petrovićem, Osnovi stvarnog prava, osmo, novim propisima prilagođeno, izdanje, Beograd, 1980, str. 134.

527[527] U rimskom pravu založni ugovor je bio realni ugovor, jer je do njegovog zaključenja dolazilo tek predajom stvari, a do tada bi očitovanje volje ugovarača imalo značaj predugovora.

528[528] Vidi: D. Stojčević, Rimsko obligaciono pravo, Beograd, 1960, str. 66.529[529] Vraćanje svojine dužniku, dakle, zavisilo je od poštenja povjerioca.530[530] O. Stanojević, Rimsko pravo, Beograd, 1986, str, 193; I. Puhan, Rimsko pravo, Beograd, 1972, str. 248; L. Bove,

Dirito romano, voce “Pegno (Diritto vigente)“ in Noviss, Dig. It., XII, Torino, 1965, str. 763.531[531] D. Medić, „Fiducijarni prenos vlasništva“, Pravna riječ, br. 3/05, str. 102.532[532] Vidi: C. Witz, La fiducie en droit prive francais, Paris, 1981, str. 21. i dalje.533[533] Formalno ju je ukinuo tek Justinijan.534[534] Pravna enciklopedija, tom 2..., str. 1926.535[535] Dužnik je zadržavao pravo svojine na založenoj stvari.536[536] O založnom pravu po Justinijanovoj kodifikaciji v. J. Danilović i O. Stanojević, Tekstovi iz Rimskog prava,

Praktikum za vežbe, Beograd, 1996, str. 190–192.537[537] Od III vijeka naše ere u rimskom pravu se počeo koristiti grčki izraz hypoteca. Zbog toga se u starijoj doktrini

smatralo da je hipoteka recipirana iz grčkog prava. Hugo Grotius je u XVII vijeku uveo razlikovanje s obzirom na predmet založnog prava, po kome ručni zalog (pignus) može postojati samo na pokretninama, a hipoteka, zalog bez državine stvari, samo na nekretninama – v. M. Horvat, Rimsko pravo, Zagreb, 1977, str. 169.

538[538] A. Romac, Rimsko pravo, V izdanje, Zagreb, 1994, str. 198.539[539] D. Stojčević, Rimsko pravo, Beograd, 1960, str. 175.

zalaganje stvari nije praćeno postojanjem publiciteta prava, što je, naravno, u praksi stvaralo mnogo teškoća. Interesantno je da se pravilo “prior tempore potior iure” narušava u kasnijem periodu rimske istorije tzv. privilegovanim hipotekama koje su imale prednost nad onim što su nastale ranije. U ove hipoteke su ubrajane: hipoteka države nad imovinom dužnika zbog neisplaćenih javnih dažbina, hipoteka investitora nad predmetom investicija i hipoteka žene nad imovinom muža zbog osiguranja miraza. Poslije privilegovanih su dolazile izričite zakonske hipoteke, a iza njih su bile prećutne zakonske hipoteke. Među ugovornim hipotekama prioritet su imale one o čijem je nastanku bila sastavljena javna isprava, potom one snabdjevene privatnim ispravama i na kraju hipoteke koje su nastale na osnovu prostog sporazuma povjerioca i dužnika. Inače, prema stanovištu moderne nauke suština grčke i rimske hipoteke je bila različita. Grčka hipoteka je predstavljala supstituciju osigurane tražbine, zamjenu za ispunjenje, ugovaranje fakultativnog namirenja za razliku od rimske, koja je bila sredstvo prisile, pojačanja garancije da će do namirenja tražbine doći. Kod grčke hipoteke, hipotekarna stvar je dolazila na mjesto osigurane tražbine, ona je bila eventualni datio in solutum, a kod rimske ta stvar nije predstavljala tražbinu nego joj se pridruživala. Grčka hipoteka je bila isto toliko bitna kao i sama tražbina, dok je rimska hipoteka imala akcesornu prirodu. 540[540] Založno pravo se u srednjem vijeku razvijalo pod uticajem germanskog prava.541[541] U srednjovjekovnoj Evropi posebno je uređenje zaloga na nekretninama dalo pečat daljem razvoju ovog instituta. 542[542] Klasične građanske kodifikacije iz XIX i početka XX vijeka recepcijom rimskog prava uvode princip publiciteta založnog prava, za pokretne stvari – predaja stvari povjeriocu, a za nepokretne koje ostaju u državini dužnika, upis u zemljišne knjige.543[543] One su kreirale institut zaloga prema tada savremenim shvatanjima potreba, preuzevši mnogo iz tradicije rimskog prava, ali i vršeći znatne modifikacije. 544[544] Najčešće su te kodifikacije prihvatile značajna dostignuća germanskog prava, posebno u pogledu zaloga nekretnina.545[545] Hipoteka je sa razvojem tržišne privrede dobila veliki značaj kao sredstvo obezbjeđenja poslovnog kredita, bankarskih poslova i slično. Prava bivših socijalističkih zemalja (sovje -tsko, poljsko, mađarsko itd.) su poznavala zalogu, ali ona nije imala pravi značaj. Interesantno je da je bivši čehoslovački građanski zakonik, takođe, poznavao zalogu u klasičnom smislu, 546[546] ali je uz ovaj oblik poznavao i “sporazum o odbijanju od plate i drugih primanja”547[547] i “ograničenje prenosa nepokretnosti”.548[548] Ove ustanove su, kao i klasična zaloga, služile obezbjeđenju potraživanja. 549

[549]

540[540] Vidi: M. Apostolova-Maršavelski, Pojava i porijeklo rimske hipoteke, magistarski rad, Beograd, 1973; M. Apostolova-Maršavelski, „O problemu porijekla rimske hipoteke“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 4/1974, str. 355.

541[541] Interesantan je članak M. Apostolove Maršalevski, Nekretnine kao predmet osiguranja u praksi zagrebačkog Gradeca 14. i 15. stoljeća, objavljen u Zborniku Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 5–6/86, u kome autor (str. 611) ističe da je zalaganje nekretnina u gradečkoj praksi 14. i 15. stoljeća obilježeno dvjema karakteristikama, koje ga čine bitno različitim od koncepcije založnog prava rimskog i modernog doba. Prvo, povjeriočevo se pravo nije iscrpljivalo u pravu prodaje dužnikove nekretnine, nego je obuhvatalo i alternativu dodjele, “statuiranja” istom perpetuo possidendam. Drugo, dužnik i njegovi nasljednici imali su vremenski neograničeno i nezastarivo pravo da i nakon realizacije založnog prava od povjerioca, ako mu je nekretnina” “statuirana”, odnosno od kupca, ako je prodata, kao i svih daljih sticatelja tu nekretninu otkupe, isplaćujući dugovanu sumu.

Vidjeti i: M. Apostolova-Maršavelski, Zagrebački Gradec – Iura possessionaria, Zagreb–Čakovec, 1986, str. 177–188; H. Kuhlmann, Die Hypotek des Eingenthümers nach den Grundsätzen des heutigen Römischen Rechts, Leipzig, 1881.

542[542] O srednjovjekovnom zalogu kod nas v. I. Benc, Povijest države i prava na području SFRJ, Zagreb, 1986, str. 256.543[543] Kada se ima u vidu moderno uređenje zaloga u kontinentalnoj Evropi, prevashodno se misli na sistem koji su

uspostavile upravo te kodifikacije.544[544] Najviše je toj tradiciji ostalo vjerno austrijsko pravo, dok su se npr. njemačko i švajcarsko pravo mnogo više

udaljili.545[545] N. Gavella, op. cit., str. 21.546[546] Čehoslovački građanski zakonik, paragraf 495.547[547] Čehoslovački građanski zakonik, paragraf 57.548[548] Čehoslovački građanski zakonik, paragraf 58. 549[549] A. Gams, op. cit., str. 135.

Savremeni procesi sve više zahtijevaju ujednačavanje i harmonizaciju prava obezbjeđenja da bi se ona mogli primjenjivati na širem području za izvođenje složenih kreditnih operacija. Evrohipoteka550[550] predstavlja zamišljeni oblik jedinstvenog evropskog založnog prava na nekretninama za sve države članice Evropske unije, koja bi trebalo da postoji pored nacionalnih prava obezbjeđenja. Njenim uvođenjem bi se pomoglo stvaranju jedinstvenog tržišta kapitala i uopšte internacionalizaciji finansijskih tržišta. Međutim, ideja o jedinstvenoj evropskoj zalozi otvorila je mnogo spornih pitanja iz ove oblasti (posebno u vezi sa njenom akcesornosti551[551]) u pogledu kojih nije lako postići saglasnost. Mada prognoze nisu optimističke, vidjećemo kako će se taj proces dalje razvijati. No, sigurno je da bi jedno univerzalno, ne strogo akcesorno založno pravo na nekretninama, doprinijelo jedinstvu i napretku (posebno kreditnog) tržišta na ovom prostoru. I pravo obezbjeđenja na pokretnim stvarima sve više zahtijeva ujednačavanje na međunarodnom nivou. Kao mogući uzor najčešće se predviđa član 9 Jednoobraznog trgovačkog zakonika SAD-a iz 1962. godine, koji je donio veliki preokret u razumijevanju suštine obezbjeđenja. U tom pravcu donesena je konvencija koja se odnosi na ustupanje međunarodnih potraživanja i međunarodno ustupanje potraživanja, te konvencije o međunarodnom finansijskom lizingu i međunarodnom faktoringu. Harmonizaciji ovog prava doprinosi i UNIDROIT konvencija koja se bavi zalaganjem pokretnih stvari: aviona, željezničkih kompozicija i svemirske opreme. Do sada je stupio na snagu samo protokol posvećen avionima, koji propisuje da se u registar upisuju ugovori o prodaji aviona kao i prava obezbjeđenja. Konvencija predviđa jedinstveni međunarodni elektronski registar koji omogućava publicitet prava prvenstva. U oblasti bezdržavinskog obezbjeđenja mogu se izdvojiti i EU Directive on financial Collateral Arrangements koje se odnose na predmete zalaganja u obliku gotovog novca i finansijskih instrumenata.552[552]

  

Predmet založnog prava Predmet (objekt) založnog prava može biti svaka pokretna i nepokretna

stvar553[553] koja se nalazi u prometu i koja ima imovinsku vrijednost ocijenjenu po objektivnom prometnom mjerilu.554[554] Pravilo je da na istom predmetu može da postoji neograničen broj založnih prava koja mogu pripadati različitim vrstama. Kod nas postoji slobodan izbor predmeta založnog prava, s tim što oni moraju ispuniti određene faktičke uslove. Od određenja funkcije založnog prava zavisi i odgovor na pitanje koji predmeti mogu izvršiti ovu funkciju. Svrha založnog prava nije samo u tome da se osigura potraživanje povjerioca, već prevashodno u tome da se omogući namirenje iz založene stvari prije ostalih povjerilaca ako mu potraživanje ne bude plaćeno o roku dospjelosti, a to podrazumijeva otuđenje založene stvari. Nema založnog prava bez ovlašćenja založnog povjerioca da svoje zalogom obezbijeđeno potraživanje namiri iz vrijednosti založene stvari. Da bi neka stvar mogla poslužiti kao zalog, mora biti podobna da bude predmet stvarnih prava i prikladna za unovčenje, te

550[550] Ideja evrohipoteke povezuje se sa izvještajem Segreove komisije iz novembra 1966. godine pod nazivom “Razvoj evropskog tržišta kapitala”, a termin „eurohipoteka”prvi put se javlja u izvještaju Međunarodne unije latinskog notarijata od 22.5.1987. godine. Vidi: M. Lazić, Prava realnog obezbeđenja..., str. 179.

551[551] O tome: M. Živković, Akcesornost založnih prava na nepokretnosti, Beograd, 2010, str. 325–336.552[552] O tome šire: N. Tešić, Registrovana zaloga..., str. 32–37.553[553] Ovdje može da se postavi pitanje da li je predmet založnog prava stvar ili pravo svojine na stvari. Međutim, pošto

to nema praktičnog značaja, o tome ovom prilikom nećemo šire elaborirati. Vidi: M. Lazić, Sadržina hipoteke, magistarska teza, Niš, 1994, str. 6.

554[554] Zbog siromašnog legislativnog jezika jasno je da se ne može potpuno i precizno odrediti koja se sve pravna dobra mogu pojaviti kao mogući predmeti založnog prava.

ne smije biti vezana za ličnost dužnika.555[555] Založiti se mogu samo stvari u prometu (res in commercio).556[556] Stvari van prometa (res extra commercium) ne mogu biti predmet ovog prava.557[557] One stvari koje su u ograničenom prometu mogu da budu zalog, ako ta ograničenja prometnosti ne isključuju svaku mogućnost namirivanja osigurane tražbine558[558]. Izuzetno, nesposobnost stvari za promet ne mora da bude smetnja da one bude objektom nekog založnog prava. Naime, stvari i prava mogu davati i neke koristi koje imaju vrijednost u novcu, pa se založni povjerilac može namirivati i iz njih i u tom slučaju prodaja te stvari nije nužna. Svaka stvar koja po svojim osobinama može da posluži onom cilju koji se zalogom želi postići, može biti predmetom zaloge. Založno pravo može postojati samo na zalogu koji je dovoljno određen, shodno načelu specijalnosti.559[559] Time se postiže veća sigurnost ne samo za založnog povjerioca i dužnika, već i za sva treća lica. Zbog toga neke vrijedne stvari ne mogu da posluže u tu svrhu. Međutim, potpuno precizna individualizacija predmeta je često dosta nepraktična, pa ovo načelo u praksi trpi mnoge modifikacije i predmeti opterećenja se sada mogu definisati dosta široko.560

[560] Pravo obezbjeđenja, pod određenim uslovima, dopušta i zalaganje budućih stvari.561[561] Ukoliko se radi o generičnim stvarima, one se moraju individualizovati da bi mogle biti predmet založnog prava. U tom slučaju se te stvari u pravnom prometu ponašaju kao individualno određene stvari. Ako je riječ o pokretnim stvarima, u zalogu se daju individualno određene i, u pravilu, nepotrošne pokretne stvari. Plodovi založene stvari dok su spojeni s njom obuhvaćeni su zalogom, kao i pripadnosti te stvari. Pokretnine koje su izuzete od izvršenja radi zaštite izvršenika mogu biti predmet ugovornog (dobrovoljnog) založnog prava,562[562] što je sasvim opravdano kada se ima u vidu njegova pravna priroda. Izvršenik ima pravo da dobrovoljno založi bilo koju svoju stvar u željenom obimu. Nekretnine kao objekti obezbjeđenja ponovo dobijaju na značaju, prije svega zbog njihove velike vrijednosti.563[563] Radi sigurnosti povjerioca u praksi se zalažu one nekretnine čija je vrijednost veća od iznosa potraživanja.564[564] Založno pravo se odnosi na cijelu nekretninu, na njene neodvojene plodove, kao i na druge sastavne dijelove i pripatke. Ako se opterećena nekretnina podijeli, založno pravo nastavlja da opterećuje sve dijelove. U principu objekt ovog prava na nekretninama su zemljišta i trajne zgrade (zgrade izgrađene s namjerom da trajno ostanu tamo gdje su podignute). Razumljivo

555[555] O stvarima podobnim za zalaganje v. N. Tešić, „O predmetu založnog prava“, Pravni život, br. 10/03, str. 116–122.556[556] O prometnosti stvari v. N. Gavella i I. Gliha, Uvod u stvarno pravo, Zagreb, 1991, str. 93.557[557] G. Galev, „Stvari, hartije od vrednosti, prava (obligaciona i druga) i trgovačka društva kao predmet zaloge“, Pravni

život, br. 10/06, str. 508.558[558] Vidi: N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Svezak drugi, Zagreb, 2007, str.

148.559[559] Načelo specijalnosti kao tekovina razvoja založnog prava zahtijeva da budu individualizovani i dovoljno određeni i

predmet založnog prava i potraživanje koje založno pravo osigurava. Ustanova generalnih hipoteka iz rimskog prava odavno je napuštena i ne postoji u savremenim pravima.

560[560] Posebno je to slučaj u engleskom pravu.561[561] O tome: N. Tešić, Registrovana zaloga..., str. 139–142. 562[562] Član 117 ZIP-a.563[563] O nekretninama kao predmetu obezbjeđenja v. D. Medić, „Nekretnine kao objekt hipoteke u pravu Republike

Srpske“, u Reforma i funkcionisanje pravnog sistema u Republici Srpskoj, Zbornik radova, Banja Luka, 2003, str. 105–119; D. Klepić, Hipoteka kao realno sredstvo obezbeđenja tražbine prema dužniku, Beograd, 2004, str. 62–67.

564[564] „Zalogodavac ne može svoje protivljenje uknjižbi ugovorenog prava zaloga na nekretninama temeljiti na činjenici da je vrijednost založenih stvari veća od vrijednosti zalogoprimčevog potraživanja osiguranog tim pravom zaloga” – Vrhovni sud Hrvatske, Rev-58/80 od 27.11.1980, u R. Petaković, Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima sa sudskom praksom, Beograd, 1990, str. 61.

je da pojedini sastavni dijelovi nepokretnosti ne mogu biti predmetom založnog prava, jer predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina (ili njen suvlasnički dio).565[565] Prema zemljišnoknjižnom pravu objekat hipoteke je zemljišnoknjižno tijelo u cjelini.566[566] Ovo tijelo se sastoji od jedne ili više katastarskih parcela, zajedno sa trajnom zgradom (zgradama) na njima, koje se nalaze u istoj katastarskoj opštini i koje pripadaju istom licu. Svako zemljišnoknjižno tijelo upisuje se u poseban zemljišnoknjižni uložak.567[567] Ako se hipotekom želi opteretiti samo jedna ili više parcela, ali ne sve, treba izvršiti njihovo izdvajanje iz zemljišnoknjižnog tijela i upis u novi zemljišnoknjižni uložak ili pripis preostalih parcela u zemljišnoknjižni uložak koji već postoji. Zbog određenih ideoloških barijera mnoge nekretnine su ranije bile isključene kao potencijalni objekti hipoteke, a zalaganje nekretnina u društvenoj svojini od jednog ka drugom pravnom subjektu, koji je takođe bio u društvenoj svojini, bilo je gotovo bez smisla. Založno pravo na nekretninama, logično, nije moglo doći do izražaja u uslovima nesvojinskog koncepta društvene svojine, ograničavanja privatne svojine i napuštanja tržišnih zakonitosti privrede i kredita. U tim uslovima eliminisane su tekovine pravne civilizacije i pravo je u ovoj oblasti bilo pretvoreno u neku vrstu svoje suprotnosti. Reformom stvarnog prava i sveobuhvatnom izmjenom odredaba o hipoteci stvoreni su uslovi da se gotovo sve nekretnine mogu koristiti u svrhu obezbjeđenja. Pogotovo ovdje imamo u vidu gradsko građevinsko zemljište koje je do nedavno bilo neiskorišteni potencijal, a takvo zemljište je sigurno najatraktivnije za namirenje založnih povjerilaca.568[568] U socijalizmu gotovo zaboravljeno, založno pravo na nekretninama se u današnje vrijeme sve više koristi u praksi i kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja značajno doprinosi sigurnosti i ubrzanju savremenog pravnog prometa, a istovremeno ima i ogroman ekonomski značaj. Uz ovo založno pravo često se vezuje hipotekarni kredit koji predstavlja krvotok tržišne privrede.569

[569] Razvoj hipotekarnog tržišta (primarnog i sekundarnog) je pokazatelj razvoja društva.570[570] Povratak starom rimskom načelu superficies solo cedit i ponovno uspostavljanje pravnog jedinstva nekretnine, te ažuriranje zemljišnoknjižne evidencije571[571] doprinijeće još većem korišćenju nekretnina kao objekata založnog prava. Kod osiguranja prinudnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama radi zaštite dužnika predmet hipoteke ne mogu biti one nekretnine koje su izuzete od izvršenja – poljoprivredno zemljište u površini do 5000 m2, ali se to ograničenje ne primjenjuje ukoliko se radi o ugovornom (dobrovoljnom) založnom pravu,572[572] jer je sloboda raspolaganja bitna karakteristika privatne svojine. Predmet zalaganja ne

565[565] Vidi član 69 st. 1 ZIP-a. Pravilima izvršnog postupka prihvaćeno je načelo jedinstva nepokretnosti – v. R. Račić, Izvršno procesno pravo, Banja Luka,

2009, str. 99.566[566] O tome: I. Babić, Založno pravo (stvarnopravno obezbeđenje potraživanja), u Primena novih zakona u oblasti

privrede, pravosuđa i radnih odnosa, Zbornik radova sa savetovanja održanog na Zlatiboru 23–26.2.2005. godine, Novi Sad, 2005, str. 23.

567[567] Vidi član 16 stav 2 i 3 ZZK-a.568[568] Zakonom o građevinskom zemljištu Republike Srpske iz 2006. godine propisano je da gradsko građevinsko

zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu, ukinuta su sva prava korišćenja, a izvršena je i potpuna denacionalizacija neizgrađenog građevinskog zemljišta

569[569] O tome: P. Simonetti, „Hipoteka (objekt, obujam, sticanje)“, Zakonitost, br. 9–10/90, str. 1114.570[570] O hipotekarnom tržištu v. G. Juhas, Hipotekarno tržište, Beograd, 2008.

O hipotekarnom tržištu u SAD i Evropi v. S. Miletić, Hipotekarni krediti i hipotekarne hartije u razvijenim zemljama i zemljama u tranziciji, Beograd, 2004, str. 25-112.

571[571] Vidi: M. Lazić, „Značaj javnog registra za hipoteku“, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 1–6/00, str. 222–245.

572[572] Član 79 ZIP-a.

mogu biti ni nekretnine koje su posebnim zakonom isključene iz pravnog prometa, jer se iz njih ne može vršiti namirenje.573[573] Ozbiljan problem kod zasnivanja hipoteke u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini uopšte predstavlja veliki broj neuknjiženih nekretnina, pa je ograničen interes za njihovo zalaganje.574[574] Moderno pravo obezbjeđenja teži da obuhvati što više nekretnina, ali bi bilo pogrešno da se to uradi zalaganjem onih koje nisu upisane, već upravo povećanjem obima uknjiženih nekretnina. U izvršnom postupku sada je otežano izvršenje na neuknjiženim nekretninama,575[575] ali i pored toga za to i dalje postoji interes banaka.576[576] Početkom rada notara ovaj problem je još više potenciran, jer notari moraju da garantuju za sigurnost transakcije. Takva hipoteka ne nudi dovoljnu sigurnost i sigurno je da je treba izbjegavati.577[577] U praksi su se već pokazali negativni efekti ovakvog zalaganja. Pravo rješenje je što brže uspostavljanje zemljišne knjige na svim područjima i njeno ažuriranje tamo gdje ona već postoji. Sasvim razumljivo je da predmet založnog prava može da bude i novac, iako se radi o potrošnoj stvari. Zalaganje novca kao generičkih i zamjenljivih stvari predstavlja specifično založno pravo koje je različito od uobičajenog. Novac može biti predmet zaloge i to bilo da se određena suma novca posebno izdvoji, bilo da se iz novčane mase založi određeni iznos.578[578] Ako se novac kao opšta stvar individualizuje i transformiše kao objekt založnog prava se ne razlikuje od ostalih stvari. Strana valuta kao generična stvar takođe može biti predmet založnog prava. Po prestanku založnog prava, založni dužnik može tražiti da mu založni povjerilac vrati iznos valute koju mu je predao na ime zaloga.579[579] Založena stvar mora imati prometnu vrijednost da bi se postigao poslovni cilj (kauza) odnosno svrha založnog prava,580[580] što je i logično, jer u protivnom založni povjerilac ne bi mogao da realizuje svoje potraživanje. Zbog toga predmeti veoma male vrijednosti, koji samo za vlasnika imaju tzv. afekcionu vrijednost, ne bi mogli biti adekvatan objekt zaloge.581[581] Predmet zaloge može biti i suvlasnički, alikvotni dio pokretne i nepokretne stvari ili prava.582[582] Suvlasnik svoj idealni dio može dati u zalog bez saglasnosti ostalih suvlasnika.583[583] Kao

573[573] Posebni zakoni za određene nekretnine određuju da se ne mogu otuđiti iz javnog vlasništva, pa zbog toga one ne mogu biti predmet obezbjeđenja. Npr. članom 97 st. 1 Zakona o šumama (Službeni glasnik RS br. 75/08) propisano je da je zabranjena prodaja i drugi načini otuđivanja šuma i šumskog zemljišta u svojini republike.

574[574] U BiH su zemljišne knjige prema austrijskom modelu uvedene 1884. godine. Razlozi neažurnosti zemljišnih knjiga kod nas su višestruki. U nekim dijelovima one nikada nisu ni ustrojene, dio je uništen u Drugom svjetskom ratu i nije adekvatno obnovljen, dio je uništen i tokom rata na ovim prostorima 1992–1995. godine, a i rješenja stvarnog prava predviđaju određene načine sticanja prava bez upisa u zemljišnu knjigu.

575[575] Vidi član 113. ZIP-a. Ovdje je teret ažuriranja zemljišne knjige prenesen na povjerioca. No, efikasnost izvršnog postupka time ne bi smjela da bude ugrožena, a u ovom slučaju je upravo tako.

576[576] O zalaganju neuknjiženih nekretnina v. M. Povlakić, Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009, str. 265–277.

577[577] O tome i M. Povlakić, „Stvarnopravno osiguranje kredita u BiH“, u Stvarnopravna uređenja tranzicijskih zemalja – stanje i perspektive, Zagreb, 2009, str. 251–252.

578[578] Savezni sud, Gzs. 32/74 od 11.9.1974, B. Vizner, Komentar Zakona o vlasničkopravnim odnosima..., str. 382.579[579] Vrhovni sud BiH, Rev-756/87 od 18.2.1988, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 2/88,

odl. 32.580[580] D. Babić, Založno pravo na nepokretnim i pokretnim stvarima i pravima i evidencija zaloge i tražbine, Beograd,

2008, str. 22–23.581[581] Vidi: Lj. Đurović, „Ugovor o ručnoj zalozi“, Pravni život, br. 9–10/93, str. 1127.582[582] O susvojini v. V. Šeparović, „Suvlasništvo“, Zakonitost, br. 9–10/90, str. 981–994; V. Stanišić, „Pravo susvojine

na nepokretnim stvarima,“ Pravni život, br. 10/95, str. 299–307; D. Lazarević, „Susvojina“, Pravni život, br. 10/03, str. 37–62; I. Babić, „Susvojina – pojam, vršenje i upravljanje“, Pravna riječ, br. 24/10, str. 47–62.

583[583] Član 146 st. 2 ZSP-a.

sopstvenik dijela suvlasnik je ovlašćen da u pogledu njega preduzima akte koji znače raspolaganje sa stvari, a to obuhvaća i mogućnost otuđenja i opterećenja. Suvlasnički dio stvari se u pravnom prometu smatra samostalnom stvari i ima pravnu sudbinu nezavisnu od sudbine cijele stvari, a može biti i samostalnim predmetom izvršenja.584

[584] Izvršenjem na suvlasničkom dijelu nekretnine jednog od suvlasnika nije povrijeđeno načelo jedinstvenosti nekretnine.585[585] Do toga bi došlo da je izvršenje određeno samo na nekoj od čestica upisanih u jednom zemljišnoknjižnom ulošku. Ako suvlasnik, čiji je suvlasnički dio založen, stekne i ostale dijelove zajedničke stvari, ne nastaje automatsko protezanje založnog prava na stečene dijelove te stvari. U praksi se prodaja suvlasničkog dijela pokazala dosta neefikasnom zbog toga što u određenim slučajevima postoji zakonsko pravo preče kupovine (npr. suvlasnici etažne svojine, porodične zgrade586[586]), pa kreditori često zahtijevaju da i ostali suvlasnici založe svoje suvlasničke dijelove. Ukoliko je predmet zaloga cijela stvar koja je u suvlasništvu, za osnivanje zaloga je potrebna saglasnost svih suvlasnika, jer se radi o poslovima vanrednog upravljanja.587[587] Predmet založnog prava može biti i stvar ili pravo na kojoj postoji zajednička svojina dva ili više lica čiji dijelovi nisu određeni ni idealno ni realno, ali su odredivi.588[588] Ova svojina postoji u više mogućih oblika od kojih svaki ima specifičnu pravnu strukturu, ali svi oni imaju određene zajedničke karakteristike. U slučaju postojanja zajedničke svojine svi zajedničari moraju dati saglasnost za davanje stvari ili prava u zalog.589[589] Ovdje pravo svojine pripada svim imaocima zajedno, bez obzira na to što udjeli nisu određeni. Zbog toga akt raspolaganja ne pripada nikome pojedinačno, nego svim zajedničarima zajedno. Zato se ovaj institut razlikuje od nekih drugih prava svojine sa više lica, kao npr. od susvojine ili etažne svojine. Kad je sa suvlasničkim dijelom nekretnine povezana svojina posebnog dijela nekretnine (etažna svojina), predmet založnog prava je suvlasnički dio nekretnine s kojim je povezana svojina posebnog dijela nekretnine zajedno sa svim sporednim dijelovima na koje se proteže svojina posebnog dijela nekretnine.590[590] I pravo građenja može biti predmet založnog prava,591[591] jer je ono u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom.592[592] Založno pravo koje je teretilo pravo građenja nakon prestanka tog prava tereti naknadu koju je vlasnik zemljišta dužan licu čije je pravo građenja prestalo.593[593] Pravo nadogradnje je podvrsta prava građenja, pa iz toga proizlazi da se može hipotekarno založiti. Zaloga na pravu nadogradnje prelazi na nadograđeni dio nekretnine i na pravo susvojine na

584[584] Vidi član 69 st. 2 ZIP-a.585[585] O izvršenju na suvlasničkom dijelu v. član 69 st. 3–9 ZIP-a.586[586] Član 90 st. 1 i 7 ZSP-a.587[587] Član 32 st. 1 ZSP-a.588[588] O zajedničkoj svojini v. M. Bosiljčić, Zajednička svojina, doktorska disertacija, Beograd, 1965; M. Bosiljčić,

„Zajednička svojina“, u Enciklopedijа imovinskog prava i prava udruženog rada, Beograd, 1978, knjiga III, str. 830–846; Đ. Bjegović, „Zajedničko vlasništvo – posebno o imovinskim odnosima u braku“, Zakonitost, br. 9-10/90, str. 995–1008; Ž. Anđelković, Prilozi za stambeno pravo i ekologiju, Beograd, 2010, str. 15–16.

589[589] Član 146 st. 3 ZSP-a.590[590] Vidi član 80 st. 1 ZSP-a.591[591] Vidi član 291 st. 2 ZSP-a. Vidi: P. Simonetti, „Hipotekarno zalaganje nekretnina i prava građenja“, u Zbornik radova Zaštita vjerovnika, Pravni fakultet

Sveučilišta u Rijeci, 1994, str. 1–16; R. Jotanović, Pravo građenja, magistarska teza, Beograd, 2006, str. 149–159.592[592] Član 286 ZSP-a.593[593] Član 301 st. 2 ZSP-a.

nekretnini.594[594] Imovina kao skup imovinskih prava ne može biti objekt zalaganja,595[595] jer je to protivno načelu specijalnosti založnog prava. Predmet založnog prava ne mogu biti ni opšta dobra,596[596] s obzirom na to da ne mogu biti objekat prava svojine i drugih stvarnih prava. Takođe, predmet zaloge ne može biti ni rudno blago, objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene, jer ne mogu biti predmet izvršenja.597

[597] Inače, potrebe za kreditom i njegovim osiguranjem su u uporednom pravu značajno proširile krug objekata koji služe za potrebe garancije. Jedan od pravaca reforme sistema obezbjeđenja potraživanja je bio dovođenje u funkciju što većeg broja predmeta koji imaju imovinsku vrijednost (određene imovinske cjeline, npr. skladišta robe598[598] – tzv. „lebdeće” založno pravo) i ta tendencija je došla do izražaja u većini zakonodavstava.599[599] Time je bitno proširen krug, prevashodno pokretnih stvari, koje mogu biti objekti osiguranja i stvorena je široka lepeza, gotovo neograničen broj predmeta koji u tu svrhu mogu poslužiti. Poslovna praksa je sve kreativnija u pronalaženju novih i prilagođavanju postojećih predmeta kao sredstava obezbjeđenja. Suština je da ti predmeti budu dovoljno individualizovani da se ne naruši jedno od temeljnih načela pripadanja stvari licima – načelo specijalnosti (određenosti). Nema sumnje da na nečemu što ne zadovoljava ovaj uslov ne mogu da postoje bilo kakva stvarna prava, pa ni založno pravo.

Založnim pravom može biti opterećeno i pojedinačno određeno imovinsko pravo iz koga povjerilac može da namiri svoje potraživanje, osim ako zakonom nije drugačije određeno.600[600] Subjektivno imovinsko pravo na kome je uspostavljeno založno pravo je pravno izjednačeno sa stvarima, pa se na njega primjenjuju odredbe koje vrijede za pokretne ili nepokretne stvari. Založno pravo se ograničava na takva prava koja predstavljaju imovinsku vrijednost i koja se u cilju unovčenja mogu odvojiti od svog titulara i prenijeti na drugo lice.601[601] Dakle, pored toga što moraju imati vrijednost koja je određena ili odrediva, mora se raditi i o pravu u prometu, odnosno prenosivom, samostalnom pravu prikladnom za namirenje povjerioca.602[602] Neprenosiva prava ne mogu biti predmet zalaganja.603[603] Tako se ne mogu zalagati lična i statusna prava, kao ni stvarne i lične službenosti (osim vršenja prava plodouživanja), pravo na izdržavanje i prava koja su priznata određenom licu s obzirom na njegova lična svojstva. Institut založnog prava na pravima je predmet veoma čestih rasprava, naročito onih koje se

594[594] Član 302 st. 5 ZSP-a.595[595] V. Spaić, Stvarno pravo, treće, dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Sarajevo, 1962, str. 302.596[596] Član 7 ZSP-a.597[597] Vidi član 7 ZIP-a.598[598] Ovdje se stalno dešavaju promjene sastava, jer permanentno ulaze i izlaze pojedini elementi.599[599] Primjera radi, u Slovačkoj je 1.1.2003. godine stupila na snagu Novela Građanskog zakonika kojom je na novi

način uređeno založno pravo, s ciljem da se podstakne proces kreditiranja. Prema toj noveli svaki objekt građanskopravnih odnosa može biti založen. Tako se, između ostalog, mogu založiti stvari, prava, imovinske vrijednosti, ukupnost stvari, preduzeće ili njegov dio, itd. Zalog se u založnom ugovoru može odrediti po vrsti ili rodu na način da ga je moguće tek naknadno individualizovati, tokom cijelog trajanja založnog prava. O tome opširno: J. Lazar, „Modernizacija založnog prava u Slovačkoj“, u Stvarnopravna uređenja tranzicijskih zemalja – stanje i perspektive, Zagreb, 2009, str. 217–232.

600[600] Član 139 st. 3 ZSP-a.601[601] O tome: D. Medić, „Neki aspekti založnog prava na pravima“, Pravna riječ, br. 2/2004, str. 257–270; B. Babić,

„Založno pravo na pravima“, Pravo i privreda, br. 5–8/2004, str. 943–953; Komentar Zakona o obligacionim odnosima, knjiga II, glavni redaktor S. Perović, Beograd, 1995, str. 1591–1595; V. Belaj, „Založno pravo na pravu“, u Zaštita vjerovnika – stvarnopravno, obveznopravno i ovršnopravno osiguranje tražbina, Zagreb, 2005, str. 229–248.

602[602] Vidi: D. Milenović, „Zaloga na pokretnim stvarima u našem i uporednom pravu“, Pravni život, br. 5/83, str. 635.603[603] Ž. Perić, Stvarno pravo, Beograd, 1920, str. 242.

odnose na ispitivanje njegove pravne prirode.604[604] Nesumnjivo je da se radi o složenom i kompleksnom institutu koji je, takođe, u funkciji opštih principa. Zbog toga nije ni čudno da postoji veliki broj teorija, kao i različitih mišljenja o ovoj materiji.605[605] Pred pravnu teoriju se, inače, postavilo vrlo interesantno pitanje: kako je moguće da prava budu objekt nekih drugih prava? No, mada u pogledu ovoga postoje kontroverzni stavovi, kada se ima u vidu praktični interes dobijanja kredita, sasvim je logično da zakonodavci u mnogim zemljama dozvoljavaju da lice koje traži kredit može kao obezbjeđenje založiti svu svoju imovinu, pa tako i imovinska prava u njoj.606[606] Dakle, pored pokretnih i nepokretnih stvari, dozvoljava se i zalaganje prenosivih imovinskih prava svih vrsta, potraživanja, prava inkorporisanih u vrijednosnim papirima,607[607] autorskog prava, prava patenta,608[608] prava licence,609[609] založnog prava, vršenja prava plodouživanja (ne zalaže se stvar na kojoj je ustanovljeno plodouživanje)610[610] i tome slično. Iako pojedine vrste založnog prava na pravu imaju različitu pravnu osnovu nastanka, ipak između njih postoje i određene sličnosti. Nijedna vrsta založnog prava na pravu nema jaču pravnu snagu od drugog oblika tog prava, pa redoslijed namirenja zavisi od mjesta u prvenstvenom redu. Između ovog prava i založnog prava na pokretnim stvarima postoje značajne sličnosti, ali i bitne razlike, što je uslovljeno prirodom onoga što se zalaže.611[611] Vrlo interesantan je i odnos založnog prava na pravima i cesije, jer se radi o institutima koji predstavljaju prekoračenje relativnog dejstva ugovora odnosno pravila da ugovor stvara prava i obaveze samo za ugovorne strane.612[612] Između njih ima mnogo sličnosti, ali i znatnih razlika.613[613] Razvoj tržišnih odnosa i nove forme kredita aktuelizuju postojanje založnog prava na pravima i nesumnjivo opravdavaju njegovu sve češću primjenu u praksi. Posebno će razvoj finansijskog tržišta, koji je i uslov za uspješno poslovanje bankarskog sistema, dovesti do mnogo većeg korišćenja hartija od vrijednosti kao sredstva obezbjeđenja potraživanja.614[614]

604[604] Pitanje pravne prirode založnog prava na pravima je jedno od najspornijih pitanja nauke građanskog prava. Neki teoretičari smatraju da je samo založno pravo na stvarima stvarno pravo, a da založno pravo na pravima (posebno potraživanjima) predstavlja obligaciono pravo. Po našem mišljenju, i založno pravo na pravima je zbog svojih obilježja ipak stvarno, a ne obligaciono pravo (taj stav danas preovladava u pravnoj doktrini), mada po nekim karakteristikama predstavlja graničnu oblast između ovih prava, te lako izmiče svakom poznatom kriterijumu za njihovo razgraničenje. Vidi: M. Denišlić, Pravna priroda zalaganja prava, magistarski rad (daktilografisano), Beograd, 1988.

605[605] “To je pravo Njutnovo kolo, raznobojno, a istovremeno bezbojno” – S. Romano, Natura giuridicia del pegno de crediti, Milano, 1928, str. 1. “Konstrukcija prava na pravima jedna je od najčuvenijih najozloglašenijih konstrukcija građanskog prava” – H. Wesremann, Sachenrecht, Karlsruhe, 1956, str. 646.

606[606] Ovo poznaju i sva moderna građanska prava. Npr. Njemački građanski zakonik reguliše tu materiju u paragrafima 1273–1296, Švajcarski građanski zakonik u članovima 899–906, Grčki građanski zakonik u članovima 1247–1256 itd.

607[607] Vidi npr. D. Simić, „Zalaganje akcija“, Pravo i privreda, br. 5–8/00, str. 223–230.608[608] O tome: T. Vicković, Založno pravo na patentima-zastupljenost u praksi i ekonomski efekti realizacije, u

Zlatiborski dani prava, Promene u pravnom sistemu, Zlatibor, 16.-19. mart 2009, Novi Sad, str. 168–179.609[609] Tada je , u stvari, predmet zaloge prihod od tih prava, isto onako kao i kod potraživanja – v. A. Gams, op. cit., str.

146.610[610]Vidi: T. Rajčević, Hipoteka na plodouživanju, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2005, str. 77–

81; O ličnim službenostima u funkciji obezbjeđenja i namirenja potraživanja v. M. Lazić, Lične službenosti, Niš, 2000, str. 162–164.

611[611] O poređenju založnog prava na pravima i ručne zaloge v. Z. Rašović, Založno pravo na pokretnim stvarima, Podgorica, 1992, str. 82–85.

612[612] Ugovor cedenta i cesionara proizvodi određena dejstva i za cesusa, a ugovor o zalaganju ima dejstvo i na dužnika.613[613] O tome opširno: M. Denišlić, „Odnos založnog prava na potraživanjima i cesije“, Godišnjak Pravnog fakulteta u

Sarajevu XXXI 1983, Sarajevo 1984, str. 37–56; M. Denišlić, „Založno pravo na potraživanju u poređenju s cesijom“, Pravni život, br. 1/85. Vidi i D. Stojanović i B. Pavićević, op. cit., str. 189.

614[614] I prije donošenja ZOO-a naše pravo poznavalo je institut založnog prava na pravu. Ta vrsta zaloge bila je predviđena Uredbom o organizaciji i radu Saveznog ureda za patente od 20.5.1953. godine, kao i Zakonom o patentima i tehničkim unapređenjima od 2.11.1960. godine (izmjene i dopune od 11.7.1962. godine). Po ovim propisima zaloga na patentu i licenci sticala se upisom zaloga u registar patenata i licenci.

Pripadnosti stvari su njeni dijelovi, pripaci, priraštaj i neodvojeni plodovi. Svi dijelovi složene stvari nalaze se u međusobnoj funkcionalnoj vezi i čine pravnu cjelinu. Kad neko ima stvarno pravo na stvari, ima ga i na svim njenim pripadnostima. Sa zalogom su opterećene i sve njegove pripadnosti,615

[615] ako nešto drugo nije zakonom određeno,616[616] jer neke pripadnosti mogu biti samostalan predmet založnog prava. Pripadak (pertinencija) obuhvaća nepotpuno inkorporisane dijelove koji se od glavne stvari mogu odvojiti bez oštećenja. Svojstvo pripatka može imati samo fizički samostalna pokretna stvar.617[617] Funkcija pripatka je opredijeljena namjenom glavne stvari i ta namjena određuje prostorni odnos između tih stvari. Pripadak i glavnu stvar spaja funkcionalna veza. Po pravilu, zajedno sa glavnom stvari zalažu se i njeni pripaci, odnosno one sporedne stvari čija je ekonomska namjena da trajno služe glavnoj stvari i u takvom su prostornom odnosu sa njom koji odgovara toj namjeni. Kada se ima u vidu da pripadak u pravnim odnosima dijeli sudbinu glavne stvari onda je to svakako razumljivo. Između glavne stvari i pripatka postoji odnos zavisnosti tako da je upotreba glavne stvari nemoguća ili bitno otežana bez upotrebe pripatka. Stoga opterećenje glavne stvari obuhvata i pripadak, osim ako su strane izričito odredile da pripadak nije predmet opterećenja.618[618] Pravo svojine na stvari, inače, nužno se prostire na sve njene potpuno inkorporisane dijelove. Priraštaj je ono što se trajno sjedinilo s drugom stvari i postalo njen sastavni dio. On dijeli pravnu sudbinu te stvari. Zato je sa zalogom opterećen i priraštaj založene stvari kao njen sastavni dio. Trajna zgrada podignuta na zemljištu je sastavni dio zemljišta, pa se hipotekarno zalaže zajedno sa zemljištem odnosno hipoteka koja opterećuje zemljište proteže se i na zgradu. Ako se proširi založena zgrada ili nadogradi poseban dio zgrade, a gradnja se naslanja na dio koji je založen, hipoteka se proširuje i na taj dio. Ista situacija je i sa obnovljenom (adaptiranom) zgradom. Ukoliko je zbog pregradnje, kao voljnog akta vlasnika, prvobitna zgrada izgubila svoj pravni identitet i postala novi objekat, smatramo da je i nova zgrada objekat hipoteke, jer ovlašćenje da vlasnik može raspolagati založenom nekretninom ne smije dovesti do prestanka hipoteke.619[619] Vlasnik, inače, ne smije činiti nešto što bi ugrozilo vrijednost nekretnine opterećene hipotekom.620[620] Založno pravo tereti i sve ono što je nakon osnivanja tog prava postalo pripadnost zemljišta.621[621] To je odstupanje od načela specijalnosti u odnosu na predmet zaloge kojim se povećava sigurnost povjerioca. U slučaju propasti zaloga i njegove zamjene određenim pravom622[622] založno pravo ostaje i dalje na tom pravu.623[623] Ovo je svakako opravdano i dovodi do bolje zaštite povjerilaca u raznovrsnim životnim situacijama.624

[624] Pravičnost zahtijeva da na ovim pravima i dalje postoji založno pravo i time se svakako pojačava zaštita založnih povjerilaca i tom pravu daje onaj značaj koji ono zaista i zaslužuje. Ovdje dolazi do realne subrogacije, promjene objekta u građanskopravnom odnosu kojim se ne mijenja priroda tog odnosa. Realna subrogacija obezbjeđuje kontinuitet u pravnim odnosima. U tim slučajevima prava i dužnosti založnog povjerioca će se zbog promjene vrste založnog prava razlikovati od onih koje je on imao u pogledu ranijeg zaloga. Inače, ekstenzivnost odnosno proširenje dejstva založnog prava čini njegovu bitnu odliku i prihvaćena je u svim pravnim sistemima. Bilo je poželjno da se ovaj princip, čija primjena u

615[615] Prilikom utvrđivanja na koje se pripadnosti proteže založno pravo na stvari relevantno je stanje stvari i pripadnosti u momentu namirenja osiguranog potraživanja, ako nije drugačije dogovoreno.

616[616] Član 139 st. 6 ZSP-a.617[617] Vidi: D. Stojanović i O. Antić, Uvod u građansko pravo, drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 2004, str.

386.618[618] U odnosu na treća lica to isključenje će djelovati samo ako su ta lica to znala ili morala znati.619[619] Tako i P. Simonetti, Hipoteka (objekat, obujam, sticanje)..., str. 1121.620[620] Vidi član 165 ZSP-a.621[621] Npr. zgradu koja je izgrađena na založenom zemljištu. 622[622] Pravo na naknadu, na iznos osiguranja itd.623[623] Vidi član 141 stav 7 ZSP-a. 624[624] Slično rješenje predviđeno je i u paragrafu 1127 Njemačkog građanskog zakonika.

praksi uvijek izaziva dosta dilema, što detaljnije razradi. Pored predmeta založnog prava,625[625] ekstenzivnost se može posmatrati i u odnosu na obezbjeđeno potraživanje i o tome će biti riječi kasnije.

Plodovi su koristi koje nastaju od neke stvari.626[626] Kakve plodove stvar može davati, zavisi od njenih osobina. Plodovi mogu biti prirodni i civilni. Sa zalogom su opterećeni i prirodni plodovi koji su dio plodonosne stvari do trenutka njihovog odvajanja. Neodvojeni plodovi ne mogu biti samostalan objekat založnog prava. Civilni plodovi ne proizlaze iz stvari nego ih određena stvar daje na osnovu nekog pravnog odnosa vlasnika sa drugim licem.627[627] Najčešće se ispoljavaju u novcu, a izuzetno u obliku drugih stvari. To su periodični prihodi kod kojih važnu ulogu ima momenat dospjelosti, za razliku od prirodnih plodova gdje je ključni trenutak odvajanja. Civilne plodove mogu davati kako stvari koje su podobne da daju plodove u prirodnom obliku, tako i stvari koje ne daju takve plodove. Založno pravo koje postoji u pogledu matične stvari u pravilu se proteže i na odvojene civilne plodove. Međutim, pravo na civilne plodove može da bude predmet i samostalnog zaloga,628

[628] što je sasvim razumljivo. Bitno je da objekat založnog prava ispunjava opšte uslove koji se za to traže, a prihvativši nešto kao zalog za osiguranje svog potraživanja, povjerilac preuzima rizik eventualne prinudne naplate. U tom kontekstu logično je da i pravo na ove plodove može biti adekvatan zalog za namirenje povjerioca. Predmet založnog prava mogu biti i civilni plodovi koje nepokretnost daje na osnovu nekog pravnog posla.629[629] Radi se o naknadi za uživanje te nepokretnosti. Ovo založno pravo, u pravilu, tretira se kao hipoteka na nekretnini, tereti nekretninu kao cjelinu, ali se potraživanja namiruju iz vrijednosti civilnih plodova opterećene nekretnine, a ne iz vrijednosti same nekretnine. Prilikom eventualnog izvršenja ovdje se na odgovarajući način primjenjuju pravila o izvršenju na pravima.630[630] U zemljišnoj knjizi hipoteka na plodovima upisuje se kao teret nekretnine koja ih daje. Ako bi se radilo o nekretnini van prometa koja daje ovakve plodove, u tom slučaju nema prepreka da pravo na te plodove bude predmet zaloge. Suština obezbjeđenja potraživanja je da se osigura pravedan položaj za povjerioca, dužnika i treća lica, a zakonodavni okvir treba omogućiti da se koriste ona sredstva osiguranja koja su za njih u određenom momentu najprikladnija. I u ovom slučaju, kao i kod prirodnih plodova, vrijednost tih plodova se odbija od svih troškova na čiju naknadu povjerilac ima pravo, zatim od dužne kamate i na kraju od glavnice.631[631] Time se iznos dugovanja dužnika smanjuje.

  

Neodvojivost i neprenosivost Založno pravo ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje. Kao i svako

stvarno pravo, ono je vezano za svoj objekt i prati ga bez obzira na pripadnost subjektu prava. Lice koje po bilo kojem pravnom osnovu stekne zalog, steklo ga je

625[625] Ekstenzivnost u užem smislu u pogledu predmeta odnosi se na jedinstvo glavne i sporedne stvari, a ekstenzivnost u širem smislu znači prostiranje založnog prava i na sva naknadna poboljšanja stvari, kako prirodna tako i vještačka.

626[626] Vidi član 12 ZSP-a.627[627] Najamnina, zakupnina, kamata i sl.628[628] Član 139 st. 5 ZSP-a.629[629] Vidi član 166 st. 1 ZSP-a.630[630] Član 69 st. 11 ZIP-a.631[631] Član 166 st. 2 ZSP-a.

opterećenog založnim pravom, ako zakonom nije drukčije određeno (pravo sljedovanja).632[632] Suština ovog prava nije u tome da novi sticalac postane lični dužnik. Sticalac odgovara samo založenim predmetom do visine obezbijeđenog potraživanja, on ne preuzima sve ugovorne obaveze, a založni povjerilac može tražiti namirenje i od ličnog dužnika. Ista situacija je i kada se samo dio predmeta prenese na treće lice, shodno načelu nedjeljivosti založnog prava. Pravo sljedovanja je značajno obilježje založnog prava, jer ako ono ne bi postojalo ili ne bi bilo u potpunosti obezbijeđeno, ni založno pravo ne bi bilo pouzdano sredstvo obezbjeđenja povjeriočeve tražbine.633[633] U suprotnom, založni dužnik bi otuđujući zalog trećim licima lako mogao osujetiti mogućnost povjeriočeve naplate i to bi bilo protivno samoj svrsi obezbjeđenja. Ovo pravo je logična posljedica stvarnopravnog karaktera založnog prava.634[634] Tek sa njim založno pravo može u cijelosti da zadovolji sve ono što se od njega kao sredstva obezbjeđenja traži.635[635] Ipak, to pravo nije od posebne koristi ako je predmet zaloge uništen ili je nestao. Pravo sljedovanja kod hipoteke može da bude ugroženo u izvršnom postupku pravilom da sva založna prava prestaju javnom prodajom nekretnine u tom postupku bez obzira na to da li je došlo do potpunog namirenja svih založnih povjerilaca.636[636] Ostatak nenamirenog potraživanja založni povjerioci mogu ostvarivati u nekom drugom izvršnom postupku ali kao neosigurani povjerioci. Posebno prodaja nekretnine bez ograničenja cijene na trećem ročištu637[637] može da dovede do situacije da se ne može namiriti ni prvi povjerilac. U pogledu ostatka nenamirenog potraživanja založni povjerioci postaju neosigurani povjerioci. Logično bi bilo da samo namirena potraživanja prestaju, a da nenamirene hipoteke kupljenu nekretninu i dalje terete. Ovo može da ima negativne posljedice na proces kreditiranja i stanje u privredi uopšte. Hipoteka može ostati i dalje samo ako se hipotekarni povjerilac i kupac o tome dogovore i ako kupac preuzme izvršenikov dug prema tom povjeriocu u iznosu koji bi mu pripao u izvršnom postupku. U tom slučaju kupovna cijena se umanjuje za iznos preuzetog duga.638[638] Povjerilac na ovaj način nije oštećen, a kupcu se omogućava otplata cijene na kredit.639[639]

632[632] Član 140 st. 1 ZSP-a.633[633] Pravo sljedovanja posebno kod hipoteke dolazi do izražaja. U francuskom pravu to pravo se propisuje kao

specijalno pravo hipotekarnog povjerioca (članovi 2116 i 2166 Francuskog građanskog zakonika). U njemačkom pravu ovo pravo se tretira kao pravo hipotekarnog povjerioca koje on ima na osnovu opšteg principa o rangu zemljišnoknjižnih prava, a djeluje prema trećem licu koje je kao vlasnik upisano u zemljišne knjige, dok pravo neupisanog vlasnika nije pravno relevantno (paragraf 1148 Njemačkog građanskog zakonika).

634[634] To je opšta karakteristika svih stvarnih prava, koja proizlazi iz njihovog dejstva prema svima i različito se manifestuje kod pojedinih vrsta stvarnog prava.

635[635] Pravo sljedovanja se različito manifestuje kod ručne zaloge i hipoteke. Kod ručne zaloge ovo pravo omogućava založnom povjeriocu da zahtijeva povraćaj založene stvari od lica koje stvar drži bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, dok hipotekarni povjerilac, shodno tom pravu, može da realizuje pravo namirenja iz vrijednosti predmeta hipoteke bez obzira u čijoj se svojini i državini nalazi založena nekretnina.

636[636] Član 74 st. 2 ZIP-a.637[637] Član 89 st. 5 ZIP-a.638[638] Član 74 st. 3 ZIP-a.639[639] Ovakav sporazum je moguć najkasnije na ročištu za prodaju, a ako se radi o prodaji neposrednom pogodbom u

momentu zaključenja tog ugovora.

Jedno od osnovnih načela založnog prava je načelo akcesornosti. 640[640] Pravo zaloga je akcesorno, sporedno, zavisno pravo,641[641] pošto nastanak i postojanje stvarnog založnopravnog odnosa nužno pretpostavlja prethodno postojanje onog obligacionog odnosa iz kojeg je nastalo povjeriočevo potraživanje čije se ispunjenje odnosno realizacija osigurava zalogom.642[642] Otuđenje i nasljeđivanje založnog prava moguće je samo zajedno s potraživanjem koje osigurava.643[643] Dakle, založno pravo je nesamostalno pravo, čije postojanje zavisi od postojanja i punovažnosti prava potraživanja, a prestankom potraživanja prestaje i založno pravo kao sporedno pravo, akcesorij. Akcesornost se, inače, smatra temeljnim načelom založnog prava i ima svoje korijene još u rimskom pravu. 644[644] Dejstva akcesornosti mogu se posmatrati kroz vezu obezbjeđenja i potraživanja u nastanku,645[645] obimu,646[646] pripadanju,647[647] realizaciji648[648] i prestanku.649[649] Založno pravo, u načelu, zavisi od potraživanja u svim navedenim aspektima. Postojanje potraživanja je conditio sine qua non za postojanje ovog prava.650

[650] Akcesorni (zavisni) karakter založnog prava ogleda se za čitavo vrijeme postojanja založnog odnosa. Ukoliko je potraživanje ništavo, neće važiti ni založno pravo i tada založni dužnik može tražiti povraćaj založene pokretne stvari odnosno brisanje hipoteke iz zemljišnih knjiga. Postojanje založnog prava ne utiče na valjanost potraživanja i ono ostaje ništavo i nakon njegovog osiguranja.651[651] Ako je pak potraživanje rušljivo, založno pravo će važiti pod uslovom da se pravni posao ne proglasi ništavim. U slučaju da se pravo na poništaj rušljivog pravnog posla ostvari u predviđenom roku, tada zaloga ne proizvodi pravna dejstva. I zastarjelo potraživanje može se obezbijediti založnim pravom. To je moguće, jer iako pravno oslabljena, ova tražbina ipak postoji, a to je bitno za konstituisanje garancije. Davanje zaloge ili nekog drugog sredstva obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje smatra se kao odricanje od zastare.652[652] Obezbjeđenje za zastarjelu tražbinu je manifestacija volje dužnika da se odriče od već nastale zastarjelosti i da je spreman da svoj dug plati. Savremeni pravni promet zahtijeva određena odstupanja od načela akcesornosti, jer je potpuna akcesornost smetnja modernoj tržišnoj privredi. Zbog toga ovo načelo ne treba shvatiti kao strogu dogmu od koje nema izuzetaka. Ublažavanjem načela akcesornosti založno pravo postaje mnogo fleksibilnije i bolje prilagođeno zahtjevima kreditne prakse. 653

[653] Odstupanje od ovog načela prema ZSP-u se odnosi na založno pravo za buduće i uslovno

640[640] O pojmu akcesornosti opširno: M. Živković, Akcesornost založnih prava kod nepokretnosti, Beograd, 2010, str. 28–48. O načelima založnog prava v. D. Medić, „Načela založnog prava“, Advokatura, br. 9–10/03, str. 15–25.

641[641] Zato se odnos založnog prava i potraživanja razlikuje od sličnih situacija gdje više povezanih prava služe ostvarenju iste svrhe, ali ne postoje kao glavna i sporedna prava (npr. slučaj pasivne solidarnosti).

642[642] Prema M. Vukoviću, akcesornost je samo netačan izraz za sadržaj založnopravnog odnosa. Po njemu, potraživanje predstavlja sadržaj tog odnosa i čim nestane sadržaja prestaje postojati i založnopravni odnos. Vidi: M. Vuković, Osnovi stvarnog prava, Zagreb, 1950, str. 183.

643[643] Član 140 st. 2 ZSP-a.644[644] D. Stojanović i B. Pavićević, op. cit., str. 252.645[645] Akcesornost nastanka znači da založno pravo ne nastaje prije osiguranog potraživanja, a ako potraživanje nije

valjano da ovo pravo nije ni nastalo.646[646] Akcesornost u obimu znači da založeni iznos prati iznos osiguranog potraživanja odnosno da založno pravo nema

sopstveni obim već da on zavisi od obezbijeđenog potraživanja.647[647] Akcesornost u pripadanju znači da je povjerilac obezbijeđenog potraživanja istovremeno i titular založnog prava.648[648] Akcesornost u realizaciji znači da se založno pravo može prinudno ostvariti samo ako je moguće prinudno ostvariti

obezbijeđeno potraživanje odnosno ako je zahtjev prema dužniku dospio i osnovan. 649[649] Akcesornost u prestanku znači da prestankom osiguranog potraživanja prestaje i založno pravo, jer ono služi

obezbjeđenju potraživanja.650[650] D. Stojanović, Stvarno pravo, osmo, izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1991, str. 232.651[651] Vidi odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-1432/02-2 od 3.9.2003, u Z. Rašović, Komentar Zakona o

hipoteci sa sudskom praksom, Podgorica, 2007, str. 69–70.652[652] Član 366 stav 2 ZOO-a.653[653] U njemačkom pravu neakcesorni zemljišni dug je u praksi gotovo potpuno potisnuo hipoteku, postoji i svojinska

hipoteka – hipoteka na sopstvenoj stvari, u austrijskom pravu veliki značaj ima maksimalna hipoteka, kao odstupanje od načela akcesornosti, a i tzv. evrohipoteka koja se zagovara na nivou Evropske unije bazira se na neakcesornosti.

potraživanje, na mogućnost osnivanja maksimalne hipoteke, na namirenje sporednih potraživanja, raspolaganje neizbrisanom hipotekom i njenim rangom itd., o čemu će biti više riječi kasnije.

Založno pravo se ne može prenijeti s jednog zaloga na drugi, ako zakonom nije drugačije određeno.654[654] To proizlazi iz principa neodvojivosti založnog prava od zaloga.655[655] Međutim, stranke mogu ugovorom odrediti da će određeno potraživanje umjesto založene stvari ubuduće osiguravati neka druga stvar. U tom slučaju ne radi se o prelasku zaloga sa jednog na drugi predmet, već je novi ugovor pravni osnov za nastanak založnog prava na drugom zalogu. Ovo bi bila zamjena objekta založnog prava. Založno pravo na prvobitnom zalogu tada prestaje, a za povjerioca se osniva založno pravo na novom zalogu. Ono ima isti sadržaj, ali kontinuiteta između ovih založnih prava nema. Novo založno pravo je izvedeno iz prava svojine dužnika na novom objektu, a ne iz ranijeg založnog prava.

 

Podzalog

 

Založno pravo može se opteretiti podzalogom. Za sticanje podzaložnog prava traže se isti uslovi kao i za sticanje založnog prava. Ovaj institut je dosta kompleksan, jer se njegovim zasnivanjem stvaraju mnogi elementi koje je potrebno precizno odrediti. Za podzaložno pravo, uglavnom, vrijedi sve ono što i za založno pravo, osim ako nešto drugo zakonom nije određeno ili ne proizlazi iz pravne prirode podzaloga.656[656] Kod podzalaganja zalogoprimac ne prenosi svoje založno pravo na treće lice, on ga ne gubi, već ga samo dalje zalaže (zajedno sa potraživanjem) radi osiguranja tražbine koju treće lice ima prema njemu. Na taj način ne nastaje neko novo založno pravo koje bi teretilo zalog prvobitnog založnog dužnika i ne zasniva se založnopravni odnos između tog dužnika i podzaložnog povjerioca, mada se određena pravna dejstva protežu i prema prvobitnom založnom dužniku. On i dalje odgovara svojom stvari ili pravom do visine potraživanja osiguranog založnim pravom. Objekat podzaložnog prava je, faktički, potraživanje obezbijeđeno zalogom kao akcesornim pravom.657[657] Podzalogoprimac stiče založno pravo na potraživanju koje podzalogodavac ima prema dužniku, a tek posredno i na založenoj stvari, koja služi za njegovo obezbjeđenje. Ako založni povjerilac ima pravo da svoje potraživanje ustupi trećem licu,658[658] logično je da ima pravo i da ga založi. Moguće je da se potraživanje osigurano založnim pravom založi i bez tog založnog prava, ali se to mora izričito ugovoriti. Podzaložno pravo je po svojoj pravnoj prirodi založno pravo na pravu.659[659] Podzaložnopravni odnos nastaje između založnog

654[654] Član 140 st. 3 ZSP-a.655[655] U tom smislu navodimo dio odluke Županijskog suda u Rijeci: “Jednom osnovano založno pravo ne može se

prenijeti s jednog zaloga na drugi. Naime, nije između stranaka sporno da je osnovano založno pravo na stanu u Rijeci radi osiguranja tražbine koju tuženik, kao vjerovnik, ima s naslova otplate kupoprodajne cijene za predmetni stan. Prema tome, jednom tako osnovano založno pravo – hipoteka ne može se odvojiti od zaloga, u konkretnom slučaju od nekretnine, a to je stan u Rijeci koji je opterećuje. Bez pristanka založnog vjerovnika, a to je u konkretnom slučaju tuženik, založno se pravo ne može prenijeti s nekretnine u Rijeci na nekretninu nalazeću se u Hreljinu. To je rezultat načela neodvojivosti založnog prava od zaloga što izričito propisuje odredba iz člana 299 ZVDSP-a. Odredba člana 447 ZOO-a propisuje situaciju preuzimanja duga, pa iako ta odredba sadrži postupanje za slučaj preuzimanja duga prilikom otuđenja neke nekretnine na kojoj postoji hipoteka, ona ne zadire niti može zadirati u stvarnopravni učinak jednom osnovanog založnog prava koji njemu daju odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima” – Gž-1580/98 od 18.11.1998, Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. 1/1999, odl. 11.

656[656] Član 140 st. 4 ZSP-a.657[657] Č. Rajačić, Stvarno pravo, skripta, Zagreb, 1956, str. 335.658[658] Član 436 stav 1 ZOO-a.659[659] M. Binder, Sachenrecht, Wien, 2003, str. 192.

povjerioca iz osnovnog založnopravnog odnosa – podzaložni dužnik i lica u čiju korist je osnovano podzaložno pravo – podzaložni povjerilac. Podzaložni dužnik je u isto vrijeme i založni povjerilac u osnovnom založnopravnom odnosu. Iz tog odnosa se izvodi podzaložno pravo. Moguće je da je podzaložni dužnik lični dužnik podzaložnog povjerioca, a moguće je i da je on osnovao podzaložno pravo radi osiguranja potraživanja koje podzaložni povjerilac ima prema nekom trećem licu – ličnom dužniku podzaložnog povjerioca (tada će u podzaložnopravnom odnosu učestvovati tri lica – podzaložni dužnik, podzaložni povjerilac i njegov lični dužnik čiji je dug osiguran podzaložnim pravom).660[660] Podzaložni povjerilac nakon dospijeća svog potraživanja ima ista ovlašćenja koja ima i svaki drugi založni povjerilac po dospijeću tražbine osigurane založnim pravom. On ima pravo na namirenje iz predmeta svog podzaložnog prava odnosno on se namiruje iz vrijednosti tog potraživanja. Tek ukoliko to ne uspije, podzaložni povjerilac će se namiriti iz vrijednosti založene stvari ili prava. Osnivanje podzaložnog prava može da ima povoljne ekonomske efekte i za založnog povjerioca koji dalje zalaže svoje potraživanje, a i za podzaložnog povjerioca u čiju korist se ono osniva. Založni povjerilac na osnovu raspolaganja svojim potraživanjem može ostvariti bolje uslove kod dobijanja kredita, duže rokove isplate, niže kamate itd. Podzaložni povjerilac osiguranjem svog potraživanja podzaložnim pravom ima priliku aktivirati vrijednost svog potraživanja, jer zbog njegovog osiguranja to potraživanje dobija novu vrijednost na tržištu. I podzaložno pravo je u prometu, sa tražbinom koju osigurava, te se može prenositi, nasljeđivati i opteretiti daljim podzaložnim pravom i tako se aktivira vrijednost ovog prava. Naravno, i za to dalje podzaložno pravo vrijede ista pravila. Ugovorna ograničenja založnog povjerioca u pogledu osnivanja podzaložnog prava su suprotna prirodi zaloga, jer se opterećenjem podzalogom ni u kom slučaju ne pogoršava položaj založnog dužnika kao vlasnika založene stvari.

 

 

Potraživanje i založno pravo

 

Bez postojanja potraživanja, kao što je već navedeno, ne može nastati ni zaloga. Pri tome je nebitno iz kog osnova potraživanje potiče. Potraživanje osigurano založnim pravom mora biti novčano ili odredivo u novcu.661[661] Založno pravo daje ovlašćenje povjeriocu na namirenje njegovog potraživanja iz vrijednosti zaloga. Založena stvar se prodaje i iz dobijenog novca namiruje se osigurana tražbina. Jedino novčana potraživanja ili ona koja se mogu odrediti u novcu mogu se naplatiti iz novčanog iznosa koji se dobije prodajom stvari. Potraživanje mora biti određeno,662[662] shodno načelu specijalnosti, a smatra se da je dovoljno određeno ako su određeni povjerilac i dužnik, pravni osnov i visina ili najviši iznos do koga se osigurava zalogom,663[663] koji se ne smije prekoračiti. Založnim pravom se osigurava postojeće ili buduće potraživanje koje bi protekom nekog vremena ili nakon ispunjenja nekog uslova nastalo, ako je novčano ili odredivo u novcu.664[664] U slučaju uslovnog potraživanja, založno pravo zavisi od toga da li će se ostvariti buduća neizvjesna činjenica koja je predviđena kao uslov u pravnom

660[660] T. Josipović, „Raspolaganje sredstvima osiguranja tražbina (podzaložno pravo, raspolaganje prvenstvenim redom hipoteke, raspolaganje zadužnicom/bjanko zadužnicom i dr.)“, u Zaštita vjerovnika, pravni, porezni i računovodstveni aspekti, Zagreb, 2006, str. 257–258.

661[661] Član 141 tačka 1 ZSP-a. Nesumnjivo je da najveći broj potraživanja ima novčanu vrijednost, a da je izuzetak da se ne mogu novčano procijeniti.

662[662] Potraživanje treba da bude određeno, ali ako to nije moguće u potpunosti, bar dovoljno odredivo. 663[663] Član 141 st. 2 ZSP-a.664[664] Član 141 st. 3 ZSP-a.

poslu. Odredba da se založnim pravom može osigurati i potraživanje koje će tek nastati,665[665] te uslovno potraživanje predstavlja izuzetak od načela akcesornosti (a i specijalnosti).666[666] ZOSPO u pogledu hipoteke nije sadržavao ovakvu odredbu, nego se ta mogućnost za hipoteku izvodila iz toga što je postojala kod ručne zaloge.667[667]

Propisivanje da za potraživanje mora biti određen bar najviši iznos do koga se osigurava zalogom indirektno uvodi mogućnost zasnivanja maksimalne hipoteke,668[668] jer se to prevashodno odnosi na potraživanje koje se osigurava sa nekretninama. To omogućava obezbjeđenje kredita u okviru nekog osnovnog odnosno okvirnog pravnog odnosa u kojem visina potraživanja u raznim momentima može da bude različita. Bitno je da je određen najviši iznos za koji se garantuje zalogom. Maksimalna hipoteka predstavlja odstupanje od načela akcesornosti po obimu, jer je umanjena zavisnost obezbjeđenja hipotekom od iznosa jednog ili više obezbijeđenih potraživanja i ona je rješenje za situacije kada u momentu zasnivanja hipoteke nije moguće tačno odrediti visinu potraživanja koje se obezbjeđuje. Prema tome, za razliku od uobičajene hipoteke gdje se u zemljišnu knjigu upisuje iznos obezbijeđenog potraživanja, kod ove vrste hipoteke u registar se upisuje maksimalan iznos opterećenja nekretnine hipotekom. Najčešći oblik ove hipoteke je tzv. kreditna hipoteka, koja se koristi za osiguranje budućeg potraživanja iz jednog kreditnog odnosa. Postojanje te hipoteke kao fleksibilnog sredstva osiguranja predviđeno je u velikom broju pravnih sistema kontinentalno-evropskog pravnog kruga669[669]. Institut maksimalne hipoteke kod nas je ranije bio predviđen Zakonom o zemljišnim knjigama iz 1930. godine.670[670] U bivšoj SFRJ ovaj zakon je primjenjivan kao pravno pravilo, a mogućnost primjene je postojala i poslije donošenja ZOSPO-a i Zakona o premjeru i katastru nekretnina SR BiH iz 1984. godine. Međutim, u praksi taj institut je primjenjivan veoma rijetko. Donošenjem entitetskih zakona o zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini više nije bilo osnova za zasnivanje maksimalne hipoteke. Sada ZSP ponovo predviđa tu mogućnost, što je svakako korisno, jer je maksimalna hipoteka vrlo sofisticiran institut. Pošto se u zakonu ne navode slučajevi za koje se ta hipoteka može zasnovati, proizlazi da maksimalna hipoteka može nastati za obezbjeđenje novčanih potraživanja po bilo kom osnovu. Ovaj oblik hipoteke bi trebalo da riješi pojedine probleme u praksi banaka, ali zbog skučenosti odredbe koja ga reguliše otvaraju se mnoge dileme koje traže adekvatan odgovor, jer maksimalna hipoteka ipak pokazuje izvjesna bitna odstupanja u odnosu na uobičajenu hipoteku. Prije svega, postavlja se pitanje neposredne izvršnosti maksimalne hipoteke, jer stvarna visina potraživanja nije unaprijed određena. Povjerilac koji pokreće izvršni postupak može tražiti samo ono što mu dužnik duguje, a to ne mora da bude u skladu sa upisanim iznosom hipoteke. Pošto zbog prirode ove hipoteke u momentu zasnivanja još nije poznata visina potraživanja, proizlazi da nije moguće tu hipoteku zasnovati kao neposredno izvršnu.

665[665] U momentu osnivanja založnog prava mora postojati i biti dovoljno određen pravni osnov iz kojeg bi trebalo nastati potraživanje koje je osigurano. Moguće je i da potraživanje bude djelimično buduće, a djelimično da postoji. Prednost davanja zaloge za buduće potraživanje je u sticanju prava prvenstva.

666[666] Svrha ovog odstupanja od akcesornosti najčešće je obezbjeđivanje boljeg ranga založnog prava.667[667] Član 971 ZOO-a.668[668] O maksimalnoj hipoteci opširno: M. Živković, op. cit., str. 82–116; D. Softić, „Maksimalna hipoteka u pravu

Bosne i Hercegovine de lege lata i de lege ferenda“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, LII, Sarajevo, 2009, str. 369–396. 669[669] Od tranzicijskih zemalja ova hipoteka postoji u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj.670[670] Odredbom paragrafa 14 stav 2 tog zakona nabrojani su osnovi iz kojih je mogla nastati maksimalna hipoteka

(dozvoljeni kredit, preuzeto poslovodstvo, jemstvo ili naknada štete).

Naime, dužnik se prilikom zasnivanja hipoteke u formi notarski obrađene isprave može podvrgnuti neposrednom izvršenju, ali samo za tačno određeni iznos.671[671] No, imajući u vidu da to bitno utiče na upotrebljivost ovog instituta u praksi, moguće rješenje bi moglo biti da se maksimalnoj hipoteci prizna izvršnost u pogledu maksimalnog iznosa, a u slučaju da povjerilac traži više nego što mu dužnik stvarno duguje, dužnik bi mogao da u tom dijelu uloži prigovor.672[672] Isto tako, dilema kod maksimalne hipoteke može da bude i to da li se kamate i druga sporedna potraživanja računaju u određeni maksimalni iznos, pošto to nije izričito uređeno zakonom. Ovo pitanje, koje i u uporednom pravu izaziva dileme, moglo bi da u primjeni dovede do neizvjesnosti, pogotovo u pogledu prava trećih lica, pa bi ga zato u budućem periodu bilo poželjno nedvosmisleno regulisati.673[673] Kod maksimalne hipoteke interesantno je i pitanje njenog prestanka, jer ova hipoteka ne prestaje izmirenjem pojedinačnog potraživanja već osigurava osnovni pravni odnos i može da bude sporno kada je ovaj odnos između stranaka zaista i prestao. Maksimalna hipoteka ne mora uvijek prestati čak i kada bude namireno potraživanje u maksimalno određenom iznosu, a ne mora prestati ni kada ne postoje otvorena potraživanja. Ona obezbjeđuje čitavu lepezu potraživanja i nije vezana za pojedino, već za sva potraživanja iz određenog pravnog odnosa. Za upis u zemljišnu knjigu maksimalne hipoteke nedostaje precizna norma, pa i to može da predstavlja problem, pošto se iz zemljišne knjige mora jasno vidjeti da se radi o ovakvoj vrsti hipoteke, s obzirom na posebnosti koje ona posjeduje. Pravila za ovo bi trebalo izričito predvidjeti. Isto tako, potrebno je regulisati i prenos ove hipoteke, te pretvaranje u klasičnu hipoteku, imajući u vidu sve njene specifičnosti. Ipak, i pored izvjesnih nedorečenosti u pogledu ovog složenog instituta i vrlo suptilnih pitanja koje je potrebno riješiti u narednom periodu, nesumnjivo je da maksimalna hipoteka kao odstupanje od strogog načela akcesornosti (a i specijalnosti) odgovara zahtjevima moderne kreditne privrede, a pogotovo treba da bude značajna zbog toga što u pravni poredak Republike Srpske nije uveden zemljišni dug, kao neakcesorno i apstraktno sredstvo obezbjeđenja. Ova hipoteka u odnosu na uobičajenu pokazuje velike prednosti na modernom finansijskom tržištu, posebno kod osiguranja svih vrsta finansiranja u dužem vremenskom periodu kada permanentno postoji potreba za novim sredstvima.674[674]

Proširenje dejstva založnog prava može se posmatrati i u odnosu na obezbijeđeno potraživanje i uzrokovano je obezbjeđujućom svrhom ovog prava. Založno pravo nastoji da osigura potraživanje u cjelini. Namjera zakonodavca bila je da u ostvarenju tog cilja u što većoj mjeri precizira obim osiguranog potraživanja. Povjerilac treba da se stavi u položaj kao da je obezbijeđeni dug dobrovoljno namiren do momenta dospjelosti. Zbog toga je propisano da založno pravo, pored glavnog potraživanja, osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate potraživanja,675

671[671] Član 85 stav 2 Zakona o notarima.672[672] Član 47 stav 8 i 9 ZIP-a.673[673] Primjera radi, u Sloveniji je izričito predviđeno da kamate ulaze u najviši iznos – član 146 stav 3 Stvarnopravnog

zakonika – SPZ (Uradni list Republike Slovenije br. 87/02, 18/07).674[674] Interesantno je da je u pravu Crne Gore predviđena tzv. kontinuirana hipoteka, kod koje je akcesornost još više

smanjena u odnosu na maksimalnu hipoteku (član 317 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima Crne Gore). Kod kontinuirane hipoteke garancija se proteže i na potraživanja koja su nastala nakon zaključenja ugovora o hipoteci, a koja su dospjela prije namirenja obaveze za čije je osiguranje hipoteka prvobitno nastala. Ova hipoteka može osiguravati i potraživanja iz novog ugovornog odnosa koji je nastao nakon namirenja prvobitnog potraživanja do iznosa utvrđenog ugovorom o hipoteci. Vidi: Z. Rašović, Komentar Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, II knjiga, Podgorica, 2009, str. 1576–1579.

675[675] Član 141 st. 4 ZSP-a.

[675] dakle, onih troškova koji nastanu poslije zaključenja ugovora o zalozi odnosno docnje dužnika. I ovo predstavlja izuzetak od akcesornosti založnog prava u obimu. Sporedna potraživanja ne mogu biti unaprijed određena, ona treba da budu samo dovoljno odrediva, a prouzrokovana su zbog neblagovrememog plaćanja i eventualne prinudne naplate. Na taj način eventualni naknadni založni povjerioci mogu da saznaju u kojoj mjeri je založena stvar koja im se nudi kao obezbjeđenje već opterećena. Time se posredno štiti i založni dužnik, jer mu se tako čuva sposobnost da podigne nove kredite. Prilikom namirenja iz vrijednosti zaloga prvo će se namirivati troškovi, zatim kamate, te na kraju i glavnica. Kod naplate potraživanja postoji redoslijed propisan ZOO.676[676]

Založno pravo je po svojoj prirodi nedjeljivo.677[677] Ovo načelo podrazumijeva da zalog (predmet) osigurava cijelo obezbijeđeno potraživanje sa pripadnostima, a da čitava založena stvar sa svim njenim sastavnim dijelovima i pripacima osigurava tražbinu povjerioca.678[678] Prema tom načelu pravo zaloga ne prestaje sve dok njime osigurano potraživanje ne bude u cijelosti namireno, a opterećenje zaloga se ne smanjuje sa smanjenjem potraživanja, ako nije drugačije određeno zakonom ili sporazumom stranaka.679[679] Zbog toga dužnik, u pravilu, nema pravo da zahtijeva vraćanje ni dijela stvari u situaciji kada je isplatio samo dio duga. Razumljivo je da se kod djelimične isplate ne može zahtijevati povraćaj čitavog založenog objekta niti nekog njegovog dijela ako to nije fizički moguće. Ukoliko dođe do diobe založene stvari, ovo pravo postoji i dalje opterećujući sve njene dijelove ili ono što se od nje odvojilo. 680

[680] U nekim modernim građanskim zakonicima, a i u pravnoj teoriji, zauzeti su stavovi po kojima načelo nedjeljivosti ne treba tretirati tako strogo i kruto,681[681] već ovo pravilo može da ima određene izuzetke. Načelo nedjeljivosti je u suštini opravdano i njegova svrha je da utiče na dužnika da u cijelosti ispuni svoju obavezu. Međutim, iako je nedjeljivost ustanovljena prevashodno radi očuvanja interesa povjerioca, to ne znači da ne treba voditi računa i o interesima druge strane (dužnika ili zalogodavca). 682

[682] Nema sumnje da uvijek, kada je to moguće, treba imati u vidu opravdane interese obje strane i odstupanje od načela nedjeljivosti svakako ima opravdanje kada su očuvani ekonomski interesi povjerioca, a vraćanje dijela stvari pogoduje dužniku ili zalogodavcu, ako se ne radi o istom licu.683[683] Založno pravo treba da se prilagođava ne samo proširenju, već i smanjenju potraživanja. Zakon o stvarnim pravima je upravo ovo imao u vidu i predvidio je odstupanje od načela nedjeljivosti u slučaju smanjenja potraživanja, kada sud može, na prijedlog založnog dužnika, dopustiti da se založno pravo ograniči na jedan ili više predmeta zaloga koji su dovoljni za osiguranje preostalog potraživanja.684[684] Isto tako, predviđeno je da se, ako se otuđi dio nekretnine čija je vrijednost manja od jedne petine tražbine,

676[676] Član 313 ZOO-a.677[677] Mada neki autori smatraju da nedjeljivost zaloge ne izvire iz same suštine založnog prava, kao što nedjeljivost

privatne svojine izvire iz same suštine te svojine – v. A. Gams, op. cit., str. 139.678[678] Još u rimskom pravu spominje se nedjeljivost založnog prava. Na osnovu fragmenata iz Digesta uzetih iz

Papijanove liber VIII quaestionum, u kojim pravnik primjećuje da je causs pignoris indivisa, razvija stara germanska doktrina dogmu o nedjeljivosti založnog prava – v. Z. Rašović, Stvarno pravo, četvrto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Podgorica, 2010, str. 407. Načelo nedjeljivosti proklamuju mnogi građanski zakonici. Primjera radi, Francuski građanski zakonik – član 2083 (ručna zaloga) i član 2114 (hipoteka); Švajcarski građanski zakonik – član 889, str. 2; Austrijski građanski zakonik, paragraf 457; Italijanski građanski zakonik – član 2799; itd.

679[679] Član 141 st. 5 ZSP-a. Đ. Pavlović, u djelu Hipotekarno pravo u Kneževini Srbiji, Beograd, 1868, na str. 11 ističe: “Kad je jedna čest duga

isplaćena, hipoteka celokupna ostaje da garantuje ostatak duga, kao da ništa nije plaćeno”.680[680] Član 141 st. 6 ZSP-a.681[681] Prema mišljenju nekih autora, ovo načelo se i ranije moglo ograničiti voljom stranaka – npr. L. Marković,

Hipotekarno pravo, Beograd, 1911, str. 32. Vidi i Č. Rajačić, op. cit., str. 289–290. 682[682] Vidi: M. Bartoš, „Koncentracija hipoteke“, Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. XXXV, br. 3/37, str. 245.

Autor je ovdje predložio dopuštanje tzv. koncentracije hipoteke i srazmjerno umanjenje obezbjeđenja hipotekom u mjeri koja je potrebna da se očuva isti „kvalitet” odnosno srazmjerno obezbjeđenje potraživanja.

683[683] Šire o tome: D. Medić, Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja potraživanja – stanje i pravci razvoja, Banja Luka, 2005, str. 58.

684[684] Član 141 tačka 9 ZSP-a.

povjerilac ne može protiviti otuđenju i oslobađanju tog dijela nekretnine od založnog prava, ukoliko dužnik daje odgovarajuće osiguranje za taj dio ili ostatak nekretnina pruža dovoljno obezbjeđenje. 685[685] Podržavamo ove novine kao korisne, jer pravna teorija i praksa imaju obavezu da pronalaze rješenja za takve situacije, jasno uz očuvanje svih opravdanih interesa povjerilaca.

  

Zajednička hipoteka Za osiguranje jednog potraživanja može se zasnovati hipoteka na više

nekretnina – zajednička (simultana) hipoteka.686[686] Ako je u isti zemljišnoknjižni uložak upisano više parcela, sve one zajedno čine jedno zemljišnoknjižno tijelo i predstavljaju u pravnom prometu jednu nekretninu, pa zalaganjem ovih parcela ne nastaje zajednička hipoteka. Zalaganje cjelokupnih suvlasničkih dijelova više suvlasnika jednog zemljišnoknjižnog tijela takođe ne konstituiše zajedničku hipoteku. U tom slučaju radi se o zajedničkoj zalozi. Zajednička hipoteka postoji ako su založeni suvlasnički dijelovi iz različitih zemljišnoknjižnih tijela. Ta hipoteka je specifičan oblik založnog prava koji pokazuje sva obilježja koja se na ovo pravo odnose, a koja su izražena u temeljnim načelima. Ona se osniva radi potpunog osiguranja povjeriočevog potraživanja u slučaju kada vrijednost jedne nekretnine nije tolika kolika je vrijednost tražbine, pa se zalaže više nekretnina kako bi njihova zajednička vrijednost odgovarala vrijednosti potraživanja ili kad povjerilac insistira na tome zbog predostrožnosti odnosno sličnih razloga.687[687] Svaka od založenih nekretnina mora ispunjavati opšte pretpostavke za zasnivanje založnog prava odnosno mora biti sposobna za unovčenje. Ova specifična vrsta hipoteke će sigurno imati sve širu primjenu u uslovima naraslih kreditnih potreba u situaciji kada visine kredita u praksi postaju sve veće. Ona omogućava finansiranje i siromašnijih dužnika, koji nedovoljnu vrijednost svoje imovine kompenzuju učešćem više hipotekarnih dužnika koji zalažu svoje nekretnine radi obezbjeđenja povjeriočevog potraživanja,688[688] jer nekretnine koje su opterećene zajedničkom hipotekom mogu pripadati i različitim licima. Kod zajedničke hipoteke svaka nekretnina odgovara za čitavo potraživanje, dok sa druge strane založno pravo prestaje u odnosu na sve založene nekretnine čim je osigurano potraživanje namireno. U zemljišnim knjigama ranije se upis ove hipoteke vršio samo u zemljišnoknjižnom ulošku jedne od založenih nekretnina (glavni uložak), dok se kod preostalih nekretnina samo konstatovalo da je zajednička hipoteka upisana na ovoj nekretnini (sporedni ulošci). Razlikovanje na glavne i sporedne uloške nije bilo od značaja za namirenje, jer je hipotekarni povjerilac mogao zahtijevati namirenje svoje tražbine iz vrijednosti bilo koje ili svih založenih nekretnina. ZZK propisuje da se, ako je više zemljišnoknjižnih tijela opterećeno istim stvarnim pravom, u svakom

685[685] Član 141 tačka 6 ZSP-a.Ovo je uvedeno po uzoru na član 811 Švajcarskog građanskog zakonika, prema kome hipotekarni dužnik može prodati

parcelu hipotekom opterećenog zemljišta slobodnu od te hipoteke ako ona vrijedi manje od 1/5 duga, a isplati odgovarajući dio duga ili ako ostatak pruža dovoljno garancije za isplatu duga.

686[686] Član 139 st. 4 ZSP-a.687[687] Vidi D. Medic, Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja potraživanja..., str. 170–172.688[688] O tome: H. Ernst, „Simultana hipoteka“, u V. Belaj, M. Dika, A. Eraković, H. Ernst, M. A. Giunio, O. Jelčić, T.

Josipović, J. Matko Ruždjak, B. Vukmir, Zaštita vjerovnika – stvarnopravno, obveznopravno i ovršnopravno osiguranje tražbina, Zagreb, 2005, str. 195.

zemljišnoknjižnom ulošku vrši upis tog opterećenja.689[689] Zajednička hipoteka tereti sve nekretnine nepodijeljeno. U ovom slučaju može da se postavi pitanje da li postoji jedno ili više založnih prava. Mišljenja smo da kod ove hipoteke postoji više hipoteka vezanih jedinstvenom tražbinom i solidarnošću obaveza zemljišnoknjižnih tijela ili hipotekarnih tražbina. Odnos između pojedinih založnopravnih odnosa ima obilježje stvarnopravne solidarnosti. To dolazi do izražaja u pravilima o namirenju. Kod zajedničke hipoteke sva založna prava služe samo jednom kreditnom odnosu. Radi se o istoj obligaciji za koju više založnih objekata nepodijeljeno odgovara. Postoji jedinstvo kauze iz koje nastaje zajednička hipoteka. Ova hipoteka može nastati i iz više pojedinačnih ugovora, koji su tako povezani da više lica zalažu po jedan predmet za isti dug ili povjerilac prvobitno jednom založenom objektu za dug dodaje drugi objekat, koji će za njega odgovarati. Kod te hipoteke posebno su složeni odnosi između više hipotekarnih dužnika u onim pravnim sistemima koji dopuštaju svojinsku hipoteku. Zajednička hipoteka može biti aktivator dužnikove imovine ili pak imovine više lica ako služi ostvarenju zajedničkog kredita. Pitanje namirenja kod zajedničke hipoteke je veoma delikatno. Ukoliko nije drukčije određeno, kod zajedničke (simultane) hipoteke založni povjerilac može slobodno birati iz koje od založenih nekretnina će namiriti svoje potraživanje.690[690] Ovo, naravno, obavezuje na savjesno ponašanje i na zaštitu prava nosilaca ostalih stvarnih prava na toj nekretnini. Pravilo je da se u takvim slučajevima potraživanje namiruje srazmjerno iz svih založenih nekretnina. Prilikom namirenja sud treba da cijeni sve okolnosti konkretnog slučaja imajući u vidu i odredbe ZIP-a,691[691] jer povjerilac ne može zahtijevati izvršenje u većem obimu od onog koji je potreban za namirenje njegove tražbine.

 

Prednost pri namirenju

 

Pravo prvenstva založnog povjerioca proizilazi iz ugovora o zalozi i stvarnopravnog karaktera založnog prava koje mu to omogućava. Ovo pravo zajedno sa pravom sljedovanja predstavlja esenciju založnog prava. Pravo prvenstva ima dvostruki domašaj, tako što obuhvata prvenstvo ne samo u odnosu na obične (hirograferne) povjerioce,692[692] već i u odnosu na kasnije založne povjerioce. Dakle, pravo prvenstva ima dva aspekta i može se posmatrati dvojako: kao pravo prvenstvene naplate i kao pravo prvenstvenog reda. Pravom prvenstvene naplate reguliše se odnos koji postoji između založnih i običnih povjerilaca, a pravom prvenstvenog reda odnos između založnih povjerilaca povodom objekta zaloga.693

689[689] Član 55 ZZK-a.690[690] Član 141 st. 8 ZSP-a.691[691] Članovi 8 st. 2 i 65 ZIP-a.692[692] To su povjerioci čije potraživanje nije obezbjeđeno založnim pravom i kojima dužnik garantuje cjelokupnom

svojom imovinom, pa tako i založenom stvari.693[693] Vidi: D. Medić, „Hipotekarnopravni odnos kao aspekt sadržine hipoteke“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u

Rijeci, vol. 27, br. 1/06, str. 452–453.

[693] Potraživanje osigurano založnim pravom ima prednost pri namirenju iz vrijednosti zaloga pred svim potraživanjima koja nisu osigurana založnim pravima na tom zalogu, ako zakonom nije drugačije određeno.694[694] Prema tome, založni povjerilac ima uvijek prvenstvo prilikom namirenja u odnosu na običnog (hirografernog) povjerioca bez obzira na to da li je potraživanje običnog povjerioca nastalo prije ili poslije njegovog prava potraživanja. Ako je zalog opterećen s više založnih prava, prednost pri namirenju ima ono potraživanje koje je ispred ostalih u prvenstvenom redu.695[695] Mjesto u prvenstvenom redu određuje se prema trenutku nastanka založnog prava, ako zakon ne određuje drukčije.696[696] Ovdje nije relevantno vrijeme sklapanja pravnih poslova iz kojih izviru tražbine založnih povjerilaca, već je bitno vrijeme sticanja založnog prava na strani povjerioca. Kao i kod ostalih stvarnih prava, primjenjuje se staro rimsko pravilo: “Prior tempore potior iure” – raniji u vremenu, jači u pravu. Mjerodavan je momenat sticanja, a ne priroda založnog prava.697[697] Založno pravo koje je ranije stečeno omogućava povjeriocu da svoju tražbinu naplati u cijelosti, kako u pogledu glavnog duga, tako i u pogledu sporednih potraživanja, dok se kasniji povjerilac može naplatiti samo iz iznosa koji je ostao poslije njegovog namirenja. Prema tome, vidljivo je da je rang za ostvarivanje založnog prava od krucijalnog značaja,698[698] posebno u slučaju kada vrijednost predmeta zaloga ne dostiže dovoljan iznos za naplatu potraživanja svih povjerilaca. Ranije stečeno založno pravo je, dakle, ekonomski vrednije za založnog povjerioca i zato će on dužniku ponuditi kredit pod povoljnijim uslovima u pogledu trajanja, kamate i svih ostalih bitnih elemenata.

Prvenstveni red hipoteka i pretpostavke pod kojima je moguće izvršiti valjano ustupanje mjesta u prvenstvenom redu određuju se pravilima zemljišnoknjižnog prava.699[699] Sve dok se hipoteka ne izbriše iz zemljišne knjige smatra se da postoji, bez obzira na to što je prestalo potraživanje koje je osiguravala. Do brisanja hipoteke vlasnik opterećene nekretnine može raspolagati njenim mjestom u prvenstvenom redu.700[700] Kada se ima u vidu da se hipoteka na osnovu pravnog posla ili sudske odluke stiče upisom u zemljišne knjige, red prvenstva na nekretninama bi trebalo da se određuje prema trenutku upisa u zemljišnu knjigu.701

[701] Pošto se zahtjevi moraju obrađivati prema redoslijedu po kome su preuzeti,702

[702] to je za određivanje ranga hipoteke relevantan momenat prispjeća zahtjeva, osim ako je ugovoren neki drugi prvenstveni red. Za utvrđenje tog reda nije od značaja kada je doneseno rješenje o dozvoli upisa ni kada je upis zaista i proveden. Kad je zemljišnoknjižnom sudu stiglo istovremeno više prijedloga za upis hipoteka na istoj nekretnini, sve te hipoteke imaće isto mjesto u prvenstvenom redu i namirivaće se srazmjerno. Brisanjem hipoteke na mjestu u prvenstvenom redu, kasnije upisane hipoteke će se pomjeriti naprijed u svom prvenstvenom redu. Do toga jedino neće

694[694] Član 142 st. 1 ZSP-a.695[695] Član 142 st. 2 ZSP-a.696[696] Član 142 st. 3 ZSP-a.697[697] Dobrovoljno ili prinudno.698[698] Samo ograničena stvarna prava (iura in re aliena) imaju rang, jer se pravo svojine ne može rangirati, pošto se radi o

isključivom stvarnom pravu. Obligaciona prava ga nemaju, jer regulišu odnose između lica.699[699] Član 142 st. 4 ZSP-a.700[700] T. Josipović, „Založno pravo na nekretnini“, u V. Belaj, M. Dika, A. Eraković, H. Ernst, M. A. Giunio, O. Jelčić,

T. Josipović, J. Matko Ruždjak, B. Vukmir, Zaštita vjerovnika – stvarnopravno, obveznopravno i ovršnopravno osiguranje tražbina, Zagreb, 2005, str. 175.

701[701] Vidi član 45 st. 2 ZZK-a.702[702] Član 36 stav 1 ZZK-a.

doći ako vlasnik založene nekretnine iskoristi svoje pravo raspolaganja prvenstvenim redom, koje mu osigurava povoljnije uslove kreditiranja.703[703] Odredbe o prioritetu hipotekarnog povjerioca našle su svoj izraz i u izvršnom postupku tako da se hipotekarni povjerioci namiruju redom kojim su sticali hipoteku, bez obzira na to ko je pokrenuo izvršni postupak,704[704] te u stečajnom postupku gdje imaju status razlučnih povjerilaca, koji imaju pravo na odvojeno i prvenstveno namirenje.705[705] Nosioci knjižnih prava, inače, mogu mijenjati mjesta u prvenstvenom redu ovih prava. Ustupanje mjesta u prvenstvenom redu je zamjena mjesta između knjižnih prava upisanih na istoj nekretnini. Time se ne dira u obim, a ni u prvenstveni red ostalih prava na toj nekretnini. Ustupanje reda prvenstva postoji kada hipotekarni povjerilac sa ranijim redom ustupi svoj red nekom od hipotekarnih povjerilaca sa kasnijim redom, a prilikom toga njegovo pravo prvenstva stupa na snagu. Najčešće, pravo koje stupa nazad dolazi na mjesto prava koje ide naprijed. Prema tome, radi se o zamjeni mjesta dva hipotekarna povjerioca i ona je moguća samo na osnovu njihovog sporazuma, dvostranog pravnog posla706[706] na osnovu kojeg se vrši upis u zemljišne knjige. Jednostrana izjava volje hipotekarnog povjerioca da ustupa mjesto u prvenstvenom redu svog knjižnog prava nije pravno relevantna. Ustupanjem reda prvenstva nastaje situacija kao da je hipoteka koja je stupila naprijed upisana već u času kada je zatražen upis hipoteke koja je stupila natrag, a hipoteka koja je stupila pozadi kao da je upisana tek kad je zatražen upis hipoteke koja je stupila naprijed.707[707] Na taj način može i više prava istovremeno stupiti na mjesto drugoga prava. Međusobni red prvenstva se tada određuje prema mjestu koje su ta prava imala prije ustupanja. Hipotekarni povjerilac koji ustupa red prvenstva može time za sebe ostvariti određene ekonomske koristi, ali pri tome mora procijeniti u kojoj će to mjeri uticati na naplatu njegovog potraživanja iz vrijednosti založene nekretnine. Najčešće su pravni učinci ustupanja apsolutni, a promjena prvenstvenog reda konačna, mada se može i drukčije ugovoriti. Ustupanje reda prvenstva treba razlikovati od ustupanja potraživanja – cesije.708[708] Kod cesije na mjesto dosadašnjeg hipotekarnog povjerioca može doći svako treće lice kao prijemnik prava i ona proizvodi pravne učinke samim sklapanjem ugovora.

 

Založno pravo kao hipoteka

 

Na nekretninama je moguće zalaganje isključivo zasnivanjem hipoteke. Hipoteka je, prevashodno, založno pravo na nekretninama i nekada je mogla postojati samo na nekretninama. No, hipoteku je sada moguće osnovati i na nekim drugim stvarima i pravima, pa se izjednačavanje hipoteke sa založnim pravom na

703[703] To će biti u slučaju raspolaganja neizbrisanom hipotekom i zabilježbe zadržavanja prvenstvenog reda.704[704] Članovi 74 stav 1 i 98 stav 3 ZIP-a705[705] Član 38 Zakona o stečajnom postupku.706[706] Kauza je zamjena mjesta u prvenstvenom redu.707[707] Vidi: T. Josipović, Zemljišnoknjižno pravo, Zagreb, 2001, str. 256.708[708] Član 436 ZOO-a.

nekretninama709[709] ne bi moglo apsolutno prihvatiti. Pojava novih oblika zalaganja, kao što su zalaganje pomorskih i riječnih brodova,710[710] vazduhoplova, motornih vozila i nekih drugih pokretnih stvari i prava, aktuelizovala je raspravu o kriterijumu podjele založnog prava na ručnu zalogu i hipoteku prema prirodi predmeta zaloga. U pomenutim slučajevima dolazi do zalaganja pokretnih stvari, ali se one ne predaju u državinu povjeriocu, nego se obezbjeđenje postiže upisom u javne registre. Ovo se, takođe, tretira kao hipoteka i uspostavlja se situacija koja liči na onu kod nekretnina. Zbog toga neki teoretičari smatraju da kriterijum ove podjele založnog prava nije u prirodi predmeta zaloge, već u okolnostima da li založni povjerilac ima državinu na tom predmetu ili ne. Prema tom shvatanju, hipoteka je moguća i na pokretnim stvarima ako one ostaju u državini zalogodavca, a ručna zaloga postoji uvijek kada se založena stvar predaje u državinu zalogoprimcu.711

[711]

 

 

Registarsko založno pravo

 

Na pokretnim stvarima i pravima može se osnovati založno pravo upisom u registar zaloga pod pretpostavkama i na način određen posebnim zakonom (registarsko založno pravo).712[712] Dakle, predviđeno je da posebni zakon propiše uslove za osnivanje bezdržavinske (registarske) zaloge na pokretnim stvarima i pravima i time je ZSP uvažio činjenicu da je takav zakon u Bosni i Hercegovini već bio donesen.713[713] Inače, problem bezdržavinske zaloge na pokretnim stvarima jedno je od pitanja o kojima se u teoriji građanskog prava najviše diskutovalo.714[714] Danas je ovaj institut priznat u cijelom svijetu. U posljednjih stotinu godina nastala je široka lepeza bezdržavinskih vrsta obezbjeđenja.715[715] Takva sredstva obezbjeđenja na pokretnim stvarima i pravima (posebno registarsko založno pravo) su sada apsolutni trend u uporednom pravu.716[716] To je naročito uočljivo u tranzicijskim zemljama.717[717]

709[709] Vidi član 143 ZSP-a.710[710] O tome: Z. Radović, Hipoteka na brodu, Beograd, 1996; Z. Radović, „Hipoteka na brodu unutrašnje plovidbe“,

Pravni život, br. 11–12/91, str. 1489–1498; J. Nikčević Grdinić, „Hipoteka na brodu (pojam, nastanak, prostiranje i prestanak hipoteke na brodu)“, Pravna riječ, br. 8/06, str. 243– 254.

711[711] Vidi npr. O. Stanković i M. Orlić, op. cit., str. 352.712[712] Član 144 st. 1 ZSP.713[713] BiH je tako slijedila praksu tranzicijskih zemalja da se ovaj institut ne reguliše u okviru kodifikacije stvarnog

prava, već posebnim zakonom.714[714] Vidi npr. E. Doskotz, Faustpfand oder Registerpfand (Mobiliarhypothek) als moderne Pfanderchtsar an

beweglichen Sachen, diss., Erlangen, 1934, str. 110; M. Konstantinović, “Hipoteka na stoci”, Spomenica četvrtog kongresa pravnika Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1931, str. 237–254, itd.

715[715] M. Cabrillac, C. Mouly, Droit des sûretés, cinquiéme édition, Paris, 1999, str. 559.716[716] O tome opširno: E. Čulinović Herc, Ugovorno osiguranje tražbina zalaganjem pokretnih stvari bez predaje stvari

u posjed vjerovnika, Rijeka, 1998; D. Stojanović, Stvarno pravo, osmo, izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1991, str. 301–310.

717[717] Vidi: A. Janevski, „Vrste ugovornih stvarnopravnih osiguranja na pokretnim stvarima, objekti koji mogu biti založeni, potraživanja koja mogu biti osigurana, Komparativni pregled zemalja – Srbija, Makedonija, BiH, Hrvatska, Crna Gora, Albanija“, u Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza, Prva regionalna konferencija, Cavtat, 2010, knjiga II, Beograd, 2010, str. 303–307.

Prilikom reforme prava osiguranja u ovim zemljama znatno je proširen krug objekata na kojima se može zasnovati založno pravo,718[718] napušteni su određeni tradicionalni principi ovog prava i nastala su nova sredstva obezbjeđenja na pokretnim stvarima.719[719] Različitim sredstvima garancije stvaraju se uslovi za ubrzanje finansijske i privredne aktivnosti. U novim zakonima se, uglavnom, uvažavaju klasični principi građanskog prava uz korišćenje prihvatljivih iskustava iz kontinentalnog i anglosaksonskog prava. Mogućnost osnivanja bezdržavinske zaloge na pokretnim stvarima postojala je u bivšoj SFRJ od donošenja novele ranijeg Zakona o izvršnom postupku iz 1990. godine,720[720] kada je uvedeno zasnivanje založnog prava na osnovu sporazuma stranaka pred sudom721[721] kojim je znatno proširen obim stvari koje mogu biti predmet zaloga.722[722] Sporazum povjerioca i dužnika sklopljen pred sudom imao je značaj sudskog poravnanja i ono je, kao surogat sudske odluke, imalo snagu izvršne isprave. Modus acquirendi kod te zaloge na pokretnim stvarima bio je pljenidbeni popis stvari. Cilj uvođenja ovog instituta bio je ubrzanje realizacije prava založnog povjerioca. No, to založno pravo, i pored nesumnjivo pozitivne uloge, u praksi se kod pokretnih stvari nije pokazalo dovoljno djelotvornim zbog nedostatka adekvatnog publiciteta. U Bosni i Hercegovini su najprije na nivou entiteta i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine bili doneseni zakoni koji su uređivali bezdržavinsku (registarsku) zalogu na pokretnim stvarima i članskim udjelima.723[723] No, za implementaciju tih zakona nisu bili ispunjeni neophodni preduslovi, pa oni nikada nisu ni počeli da se primjenjuju u praksi. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, poslije mnogo priprema, konačno je usvojila Okvirni zakon o zalozima (OZZ)724[724] kojim je u cijeloj Bosni i Hercegovini uvedeno registarsko založno pravo.725[725] Ovaj zakon, koji je donesen pod uticajem američkog prava,726[726] predstavlja novinu u našem pravnom poretku i svakako zaslužuje posebnu pažnju. Zakon je donesen sa željom da se na bosanskohercegovačkom tržištu radne snage, kapitala, robe i usluga na jedinstven način urede osnove založnog prava i vođenje registra zaloga. Cilj je da se stvori što povoljnije okruženje za obezbjeđenje kredita i da se podstaknu finansijske institucije da daju povoljne kredite koji će omogućiti dalji razvoj privrednih aktivnosti. Posebno je značajno da potencijalni kreditori u čitavoj Bosni i Hercegovini mogu putem registra brzo da dobiju pouzdane informacije o postojećim potraživanjima na pokretnoj imovini. Navedeni zakon sadrži odredbe o obezbjeđenju na pokretnim stvarima, zatim odredbe o organizaciji i vođenju registra, kao i postupku registracije, a propisuje se i poseban izvršni postupak za namirenje povjerilaca koji su osigurani registrovanom zalogom, koji u cilju što efikasnijeg namirenja sadrži određena odstupanja od opštih pravila izvršenja. Registar zaloga vodi Ured za registar kao posebna organizaciona jedinica Ministarstva pravde

718[718] Proširenje podloge založnog prava, koje u stvari predstavlja odstupanje od načela specijalnosti, odgovara tendencijama uporednog prava, mada može da ima posljedice na sigurnost založnih povjerilaca. Na ovaj način se udovoljava zahtjevima moderne kreditne privrede.

719[719] O tome: C. Jessel-Holst, Reforma prava o obezbeđenju potraživanja pokretnim stvarima u Jugoistočnoj Evropi, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 82.

720[720] Službeni list SFRJ br. 27/90.721[721] Član 251a – 251f ZIP-a iz 1978. godine.722[722] O tome više: D. Medić, “Sticanje hipoteke na osnovu sporazuma pred sudom i notarski obrađene isprave“, Pravni

život, br. 10/05, str. 457–471; S. Babić, „Osiguranje potraživanja vjerovnika zasnivanjem založnog prava na nekretninama i pokretnim stvarima dužnika na temelju sporazuma stranaka“, Informator, male stranice, br. 3925–3926/91, str. 1–8.

723[723] Zakon o registrovanim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima Republike Srpske – Službeni glasnik RS br. 16/00, Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima Federacije BiH – Službene novine FBiH br. 17/02 i Zakon o registrovanim zalogama na pokretnim stvarima i pravima – Službeni glasnik Brčko distrikta BiH br. 9/00.

724[724] Službeni glasnik BiH br. 28/04 i 54/04.725[725] Vidi: Dž. Mutapčić, Registrirane zaloge na pokretnim stvarima i članskim udjelima, u Zborniku radova sa

međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2003, str. 413; M. Lasić, Prijedlog Okvirnog zakona o zalozima BiH s posebnim osvrtom na odredbe međunarodnog privatnog prava , u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2004, str. 351; M. Hadžimusić, Zaloga – sredstvo osiguranja postojećih ili budućih potraživanja, ZIPS, br. 1022/04, str. 31; M. Povlakić, Registrirana zaloga u BiH, u u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2008, str. 366–381.

726[726] Ovdje se ima u vidu član 9 Jednoobraznog trgovačkog zakonika SAD-a iz 1962. godine.

Bosne i Hercegovine727[727] i to je, u stvari, registar opterećenja. OZZ-om je izbjegnut negativno dejstvo deposesije, a omogućen adekvatan publicitet prava založnih povjerilaca upisom u registar zaloga.728[728] Ovaj propis, i pored izvjesnih nedostataka, zaslužuje prelaznu ocjenu zbog toga što su njime normativno uobličene osnovne karakteristike koje mora da ima ovakvo sredstvo osiguranja da bi moglo da posjeduje upotrebnu vrijednost. Ovdje prevashodno mislimo na efikasnu zaštitu povjerilaca u odnosu na treća lica i u odnosu na založnog dužnika. Nema sumnje da donošenje tog zakona, koji slijedi savremene trendove u ovoj oblasti, ima veliki značaj za razvoj povoljnog ambijenta za komercijalne aktivnosti. Zahvaljujući njegovom postojanju, kreditori imaju priliku da dođu do potpunih obavještenja koja će biti relevantna za donošenje eventualne odluke o njihovim budućim ulaganjima. Nedvojbeno je da ovaj zakon, zajedno sa drugim reformskim propisima, treba da odigra ključnu ulogu u razvoju tržišne privrede i uspješnom provođenju procesa tranzicije. Posebno je značajno da se registracija zaloga odvija bez uključivanja sudova, koji su preopterećeni drugim poslovima, te što je predviđen relativno brz i efikasan postupak izvršenja. Ipak, najvažnije je da je bezdržavinska (registarska) zaloga konačno zaživjela i postala stvarnost na ovim prostorima, kako zbog njenih prednosti u odnosu na ručnu zalogu, tako i zbog činjenice da može predstavljati supstitut hipoteci u situacijama kada se ona ne može uspostaviti zbog problema koji su vezani za evidenciju nekretnina.

Osnivanje založnog prava

 

Oblici osnivanja založnog prava

 

U pravnoj teoriji već odavno je prihvaćen stav da se pojedine vrste zaloga međusobno razlikuju prema dva osnovna kriterijuma: prema prirodi predmeta na koje se pravo zaloga odnosi i prema oblicima osnivanja (načinu nastanka).729[729] Prema prirodi predmeta (objekta), založno pravo se dijeli na založno pravo na pokretnim i nepokretnim stvarima, te na pravima.730[730] Kao što je vidljivo, osnovni orijentir za ovu podjelu jeste vrsta objekta na koje se založno pravo odnosi.731[731] Osnivanje je nastajanje subjektivnog založnog prava na nečijoj stvari. Prema oblicima osnivanja, založno pravo se dijeli na dobrovoljno, sudsko i zakonsko. Založno pravo je osnovano kada su ispunjeni svi zakonom propisani opšti i posebni uslovi,732[732] koji su različiti za razne vrste založnog prava. Dobrovoljno založno pravo se osniva na određenoj stvari ili pravu na osnovu pravnog posla, sudsko na osnovu sudske odluke u postupku namirenja povjerilaca u izvršnom postupku, a zakonsko na osnovu zakona.733[733] Iako se navedeni oblici založnog prava

727[727] Član 16 stav 2 OZZ-a.728[728] D. Medić, „Bezdržavinska zaloga na pokretnim stvarima u Bosni i Hercegovini“, u Zborniku radova „Aktuelna

pitanja građanskog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini”, Jahorina, 2006, str. 35.729[729] O tome: D. Medić, „Založno pravo – osnov pravne sigurnosti“, Značenja, br. 44–45/02, str. 247–260.730[730] D. Stojanović, op. cit., str. 234. Prema M. Vedrišu i P. Klariću, ako je pravo kao objekt založnopravnog odnosa upisano u zemljišnim knjigama postoji

hipoteka, a ako nije upisano ručna zaloga (pignus). Vidi: M. Vedriš i P. Klarić, Osnove imovinskog prava, peto izdanje, Zagreb, 1984, str. 224.

731[731] Različitost predmeta među ovim oblicima neminovno dovodi do razlika.732[732] Član 145 ZSP-a.733[733] Sudsko i zakonsko se nazivaju i prinudno (nužno) založno pravo.

međusobno razlikuju po određenim karakteristikama, ipak između njih postoje i određene sličnosti, jer se na njih primjenjuju i opšta pravila o založnom pravu. Nijedan od ovih oblika nema prednost pred ostalima, osim ako poseban zakon ne bi odredio drukčije. Unutar toga postoji i daljnja diferencijacija koja se bazira na posebnim osobinama pojedinih oblika tog prava. Na jednom predmetu može postojati više založnih prava različitih oblika odnosno podvrsta.

  

Dobrovoljno založno pravo

 

Dobrovoljno založno pravo se osniva na osnovu pravnog posla kome je cilj uspostavljanje založnog prava na određenoj stvari ili pravu.734[734] To je redovni i najčešće zastupljeni oblik založnog prava. Pravila građanskog prava koja se odnose na materiju zaloga imaju u vidu upravo ovu njegovu formu. Najčešće se zaključuje ugovor o osnivanju založnog prava, a moguće je ovo pravo steći i jednostranom izjavom volje vlasnika predmeta zaloga, kao lica čije se pravo ograničava (npr. testamentom). Dobrovoljno založno pravo nastaje voljom da se stvar založi i izvodi se iz prava svojine stvari koja se zalaže. Pravni osnov nastanka tog založnog prava je pravno relevantno izražena volja ovlašćenog lica za zalaganje određene stvari ili prava.

 

Ugovor o davanju u zalog

 

Ugovor sam po sebi ne proizvodi nastanak založnog prava. On je tek pravni osnov za nastanak dobrovoljnog založnog prava. Kao i svaki ugovor, i ugovor o zalogu obavezuje ugovorne strane. Založni dužnik se ugovorom obavezuje da preda povjeriocu određenu pokretnu stvar u zalog ili da mu dopusti da svoje založno pravo upiše u javni registar (zemljišne knjige) kao teret određene stvari odnosno da prenese povjeriocu neko pravo radi osiguranja. S druge strane, založni povjerilac se obavezuje da će čuvati založenu pokretnu stvar i da će je, čim njegovo potraživanje prestane, vratiti zalogodavcu ili da će učiniti ono što je potrebno da bi se založno pravo izbrisalo iz javnog registra odnosno da će mu ponovo prenijeti neko pravo.735[735] Bez ovakvog sporazuma strana ugovor ne može biti valjan pravni osnov za nastanak založnog prava. Sloboda ugovaranja ne može biti apsolutna. Postoje opšte zabrane za sve pravne poslove, a isto tako i specifične za pojedine vrste, pa tako i za ugovor o zalogu. Podređen položaj dužnika, njegova zavisnost, a često i stanje nužde, opravdavaju težnju da se on što adekvatnije zaštiti. Međutim, prava suština zabrane određenih odredaba nije samo u tome da se zaštiti dužnik, nego i druga lica koja te

734[734] Član 146 st. 1 ZSP-a.735[735] Član 147 st. 1 ZSP-a.

odredbe mogu pogoditi. To su, prevashodno, kasniji založni povjerioci koji takođe žele da naplate svoj dug i kojima bi to, u suprotnom, moglo da bude znatno otežano ili onemogućeno. Zabranjene odredbe u ugovoru o zalozi su plod evolucije založnog prava, zaštitnog su karaktera i zato je razumljivo da su ništave i da ne proizvode pravno dejstvo.736[736] ZSP prije svega propisuje opšte pravilo da su ništave sve odredbe ugovora suprotne prirodi zaloga i potraživanja koja bi trebalo da budu osigurana založnim pravom.737[737] Pored toga, propisane su i neke posebne zabrane. Tako je, između ostalog, ništavna i odredba ugovora o prelasku zaloga u povjeriočevu svojinu ako dug ne bi bio plaćen do dospjelosti.738[738] Dakle, u skladu sa načelom oficijelnosti (namirenje sudskim putem), pri realizovanju potraživanja u našem pravnom sistemu je zabranjena tzv. lex commisoria.739[739] Razumljivo je da je ta zabrana našla svoju zakonsku potporu i da su takvi sastojci ugovora ništavi, jer se oni prevashodno protive prirodi, cilju i kauzi založnog prava. Nema sumnje da treba imati u vidu da se zalaganjem stvari (prvenstveno nekretnina) služe upravo ona lica koja se nalaze u teškim materijalnim prilikama, kako bi putem kredita ili zajma svoje nezavidno materijalno stanje na neki način popravili i logično je da oni lako pristaju na sve povjeriočeve uslove, čak i ako bi za njih docnije mogle nastupiti štetne posljedice.740[740] Ovakvi uslovi su zabranjeni zato što dužnik na njih pristaje iz nužde i lakomislenosti.741[741] Zakonodavac je htio da na taj način zaštiti dužnika od često veoma beskrupuloznih zahtjeva povjerioca i intencija je bila da se vodi računa o socijalnom interesu koji je ovdje veoma naglašen. Komisorni pakt ne bi štetio samo dužnicima koji bi pristali na posljedice koje se ovakvim ugovaranjem preuzimaju, već bi u slučaju njegove validnosti bio oštećen i konkurentni kreditor i drugi mogući povjerioci u odnosu na onog koji stiče prednost na osnovu takve odredbe. Nesumnjivo je da je njihov interes da stvar koja je data u zalogu bude prodata na javnoj prodaji kako bi, eventualno, mogli konkurisati u pogledu onoga što je prodajom dobijeno. Prema tome, razlog zabrane ugovaranja pomenute odredbe u ugovoru o zalozi je sprečavanje nastupanja generalne štete.742[742] U teoriji postoje i stavovi da ovaj institut treba poistovjetiti sa zamjenom ispunjenja (datio in solutum). Međutim, i pored izvjesne sličnosti, između njih postoje i suštinske razlike, jer je kod komisornog pakta prenošenje svojine uslovljeno, a kod zamjene ispunjenja dolazi do gašenja dužnikove obaveze u trenutku prijema druge stvari.743[743] Ništavnost takve odredbe ne povlači automatski i ništavnost samog ugovora. Prema stavu sudske prakse dopušteno je naknadno ugovaranje prava da povjerilac stekne pravo svojine na zalogu, a po dospjelosti potraživanja koje je obezbijeđeno zalogom, kao kompenzacija za neplaćenu dospjelu tražbinu.744[744] To je u skladu i sa rješenjima sadržanim u uporednom pravu.745[745] Obrazloženje za to je da dužnik više nije u tako nepovoljnoj situaciji kao kada je zaključivao ugovor o zalogu, jer on u tom momentu može

736[736] Vidi: D. Medić, „Zabranjene odredbe u ugovoru o zalogu“, Glasnik pravde, br. 7–8/01, str. 49–57.737[737] Član 147 st. 2 ZSP-a.738[738] Član 147 st. 3 ZSP-a.739[739] Ugovaranje lex commissoriae je zabranjivalo i rimsko pravo.740[740] O tome: M. Milović, „Odredbe ugovora o zalozi koje ne uživaju pravnu zaštitu“, Pravni život, br. 10/01, str. 485.741[741] To je uopšte slučaj kod zelenaških ugovora (v član 141 ZOO-a).742[742] Z. Rašović, „Zabranjene klauzule kod ugovora o zalozi“, Pravni život, br. 10–12/88, str. 1598.743[743] O tome: Z. Rašović, Založno pravo na pokretnim stvarima..., str. 73.744[744] Vidi npr. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1226/95 od 12.10.1999. godine, u D. Medić i H. Tajić, Založno

pravo u praksi, Sarajevo, 2009, str. 213.745[745] Npr. paragraf 1229. Njemačkog građanskog zakonika, član 2078 stav 2 Francuskog građanskog zakonika, itd.

ravnopravno da pregovara sa povjeriocem o zaključenju ovakvog sporazuma. Jasno je da dužnik neće biti saglasan sa pogodbom koja bi za njega bila nepovoljnija od redovnog puta kojim se namiruje založni povjerilac i da će on pristati samo na one klauzule koje i njemu odgovaraju. Mišljenja smo da se to odstupanje može prihvatiti. Naime, ratio zabrane, kao što smo već naveli, nije samo da se zaštiti dužnik, nego i druga lica koja ova klauzula može pogoditi (u prvom redu kasniji založni povjerioci), a imajući to u vidu smatramo da se može prihvatiti kao valjan komisorni pakt koji je nastao poslije dospjelosti duga, ukoliko je to u njihovom zajedničkom interesu. Radi zaštite dužnika ništavne su i odredbe ugovora kojima se dužnik onemogućava da zalog iskupi ili da drugom dopusti da osnuje založno pravo na istom zalogu (podzaloga, nathipoteka). Isto tako, razumljivo je da je ništavna i odredba da povjerilac ne može nakon dospijeća potraživanja zahtijevati prodaju založnog prava, što bi bilo u suprotnosti sa svrhom i prirodom ovog sredstva obezbjeđenja,746[746] jer bez toga založno pravo ne može ni postojati. U praksi se, inače, često dešava da se dužniku zabranjuje otuđenje i opterećenje zaloga (najčešće nekretnine) bez saglasnosti povjerioca i to je dodatni pritisak na dužnika. Ta zabrana ne donosi povjeriocu značajnu prednost, a ograničava dužnika koji založenu stvar ne može dalje koristiti za osiguranje novog kredita niti je može prodati i dobiti svjež novac. Takva zabilježba je nepotrebna i suprotna prirodi zaloga. Ako se radi o nekretninama, vlasnik nekretnine se prilikom osnivanja hipoteke u formi notarski obrađene isprave može podvrgnuti neposrednom prinudnom izvršenju, a to obavezuje i novog vlasnika, tako da se i protiv njega može preduzeti neposredno izvršenje. Kasniji povjerioci ne ugrožavaju značajno prvog povjerioca, a ako bi povjerilac sa kasnijim rangom prvenstva prvi pokrenuo izvršni postupak, to ne utiče na redoslijed namirenja. Dakle, ovakve zabrane u praksi kao nepotrebne treba izbjegavati.747[747] Ugovaranje nekih odredaba koje su zabranjene ne mora činiti ništavnim čitav ugovor, čak ni onda kada je takva odredba bila uslov ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ništavne su i odredbe ugovora o zalogu po kojima povjerilac može po svojoj volji ili po unaprijed određenoj cijeni otuđiti zalog ili ga zadržati za sebe. Ovo je izuzetno dozvoljeno u slučaju da zalog ima propisanu cijenu ili ako je ona određena na osnovu procjene vještaka, jer tada dužnik ne može da bude oštećen.748[748] Ta odredba donesena je po uzoru na rješenja iz Poljskog građanskog zakonika.749[749]

Ugovor o davanju u zalog nepokretnosti je pravna osnova za osnivanje hipoteke. To je ugovor između vlasnika nepokretnosti i povjerioca, kojim se vlasnik nepokretnosti obavezuje da trpi da povjerilac naplati svoje obezbijeđeno potraživanje iz vrijednosti hipotekovane nepokretnosti na način propisan zakonom, ako dug ne bude isplaćen o dospjelosti. Radi se o dvostranoobaveznom, kauzalnom750[750] i naplatnom751[751] ugovoru. Ovaj ugovor može da bude sklopljen kao poseban752[752] ili kao dio ugovora koji uređuje potraživanje (ugovora o zajmu, kreditu i dr.).753[753] Imajući u vidu da je hipoteka akcesorne prirode, pravna sudbina tog ugovora zavisi od valjanosti ugovora koji je pravni osnov potraživanja koje se

746[746] Član 147 st. 3 ZSP-a.747[747] U uporednom pravu su ovakve zabrane zabranjene. Vidi npr. član 147 st. 2 Stvarnopravnog zakonika Slovenije.748[748] Član 147 st. 4 ZSP-a.749[749] Član 313 Poljskog građanskog zakonika. 750[750] Kauza mu je realno osiguranje određenog potraživanja. 751[751] Zalog se može smatrati naplatom za osigurano potraživanje.752[752] D. Vuksanović, „Značaj upisa hipoteke za pravo namirenja potraživanja“, Pravni život, br. 11/09, str. 740.753[753] Z. Rašović, Komentar Zakona o hipoteci..., str. 90. Vidi i T. Josipović, Založno pravo na nekretnini..., str. 159.

osigurava hipotekom.754[754] No, forma samostalnog obligacionog ugovora ne određuje i formu akcesornog ugovora o zalozi.755[755] Ugovor o hipoteci je formalan pravni posao.756[756] ZSP predviđa da taj ugovor mora biti sačinjen u obliku koji je propisan za pravne poslove čiji je predmet prenos ili sticanje svojine na nepokretnostima.757[757] Kada se imaju u vidu odredbe Zakona o notarima koje predviđaju obaveznu notarsku obradu isprava koje se, između ostalog, odnose i na prenos ili sticanje svojine ili drugih stvarnih prava na nekretninama,758[758] nesumnjivo je da i ovaj ugovor zahtijeva adekvatnu notarsku obradu. Forma notarski obrađene isprave nije samo uslov izvršnosti notarske isprave već i valjanosti pravnog posla kojim se zasniva hipoteka.759[759] Radi se o formi ad solemnitatem,760[760] a pri tome nije od značaja da li se dužnik odnosno vlasnik nekretnine želi podvrgnuti prinudnom izvršenju. 761

[761] Ako postoji takva situacija, to se može odmah zabilježiti u zemljišnoj knjizi 762[762] i djelovanjem načela zemljišnoknjižnog prava obavezuje i eventualnog novog vlasnika nekretnine ukoliko do te promjene dođe. Pozitivno je da je predviđena mogućnost da notarske isprave budu izvršne isprave i da su uvrštene u kategoriju izvršnih naslova na osnovu kojih se može tražiti izvršenje.763[763] Za izvršnost isprava nije potrebna nikakva dalja aktivnost izvršnog suda.764[764] Prilikom zasnivanja hipoteke notar mora u potpunosti utvrditi pravu volju stranaka i formulisati odredbe ugovora prema tome, imajući u vidu obavezu poučavanja i zaštite neuke stranke.765[765] Pravni poslovi koji ne zadovoljavaju ovaj uslov su ništavni i ne proizvode pravne posljedice. Ugovor o hipoteci se ispunjava upisom i to uknjižbom založnog prava u zemljišne knjige. Osnova za odobrenje tog upisa može biti samo isprava koja zadovoljava pretpostavke za upis. Dakle, ona mora zadovoljavati uslove za valjanost i tabularne isprave, ali to su zahtjevi za upis, a ne za valjanost ugovora. Ugovor o hipoteci ukoliko bude sačinjen u pomenutoj formi će obavezivati dužnika i u slučaju da nema oblik knjižne isprave.766[766] Može se desiti da hipotekarni dužnik nije vlasnik založene nekretnine, iako je kao takav upisan u zemljišnoj knjizi, pa se postavlja pitanje da li se u takvom slučaju hipoteka može steći od nevlasnika. Ovdje dolazi u obzir primjena instituta zaštite povjerenja u zemljišne knjige,767[767] čime se omogućuje da savjesni hipotekarni povjerilac, pod određenim pretpostavkama, stekne hipoteku od nevlasnika. Uostalom, ako se od nevlasnika, ispunjenjem propisanih uslova može steći pravo svojine na nekretninama,768[768] razumljivo je da se može steći i hipoteka kao ograničeno stvarno pravo. Inače, ugovor o hipoteci ranije nije bio

754[754] O tome: N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 813.755[755] I. Babić, Građansko pravo – Uvod u građansko pravo i Stvarno pravo, Banja Luka, 2008, str. 275.756[756] Za razliku od toga, ugovor o zalaganju pokretnih stvari je neformalan i za njegovu valjanost se ne traži nikakav

poseban oblik.757[757] Član 147 tačka 5 ZSP-a.758[758] Član 68 st. 1 tač. 4 Zakon o notarima (Službeni glasnik RS br. 86/04).759[759] Vidi: D. Medić, Sticanje hipoteke na osnovu sporazuma pred sudom i notarski obrađene isprave..., str. 457–471.760[760] Ova forma predstavlja bitan uslov punovažnosti pravnog posla i kada određeni posao za koji je takva forma

predviđena nije preduzet u toj formi on ne proizvodi pravno dejstvo.761[761] Vidi član 85 st. 2 Zakona o notarima.762[762] Član 20 st. 2 ZZK-a.763[763] Član 23 ZIP-a; član 85 st. 1 Zakona o notarima.764[764] Član 85 st. 3 Zakona o notarima.765[765] M. Povlakić, Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini..., str. 240–241.766[766] O formi ugovora o hipoteci u hrvatskom pravu v. N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković,

Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 813–814, a o sudskoj praksi vezanoj za taj ugovor v. M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str. 463–466. O formi ugovora o hipoteci u Srbiji v. D. Živković, Komentar Zakona o hipoteci, Beograd, 2006, str. 20–21; A. Gloginić, Komentar Zakona o hipoteci, Beograd, 2007, str. 38. O formi ugovora o hipoteci u Crnoj Gori v. Z. Rašović, Komentar Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, II knjiga..., str. 1610–1635.

767[767]Član 55 ZSP-a; član 9 ZZK-a.768[768] Član 56 ZSP.

posebno uređen zakonom, pa su u pogledu njegove forme postojala različita mišljenja. 769[769] Međutim, mada ovaj ugovor nije ugovor o prenosu prava na nekretninama,770[770] on se u svakom slučaju približava ovakvim ugovorima, pa se nužno zaključivao u formi koju su propisivali važeći propisi o prometu nekretnina za prenos prava svojine. Jasno je da se uknjižba hipoteke u korist hipotekarnog povjerioca nije mogla izvršiti na osnovu ugovora koji nije ispunjavao te uslove i u pogledu toga nije moglo da bude posebnih dilema. Uknjižba hipoteke vršila se na osnovu isprava (privatnih i javnih) sastavljenih u propisanoj formi za njihovu punovažnost koje nemaju očiglednih nedostataka.771[771] Ipak, značajno je da je forma ugovora o hipoteci sada jasno i precizno određena. Prema tome, ugovor o hipoteci je formalni pravni posao koji, ukoliko nije zaključen u propisanoj formi, ne proizvodi pravne učinke.772[772]

 

Način sticanja založnog prava na pokretnim stvarima

 

Ugovor o zasnivanju ručne zaloge je koncesualan, kauzalan i naplatan, a nastaje saglasnošću volja ugovornih strana o bitnim elementima. Zahvaljujući neformalnosti ovog ugovora, do njegovog zaključenja najčešće dolazi u onom obliku u kome je zaključen pravni posao koji je pravna osnova povjeriočevog potraživanja, pa ga stranke redovno sačinjavaju u vidu jednog ili više sporednih sastojaka tog pravnog posla. No, ugovor o zalogu može biti zaključen i nakon što je već nastalo potraživanje koje bi

769[769] Vidi: Š. Erak, „Hipoteka sredstvo osiguranja potraživanja (I dio)“, Pravni savjetnik, br. 5/01, str. 21; T. Tumbri, „Založno pravo“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1–2/81, str. 152; P. Simonetti, Hipoteka (objekt, obujam, sticanje)..., str. 1124–1125.

Na savjetovanju iz imovinsko-pravne oblasti, koje je održano u Neumu (BiH) 2.10.1997 godine, obrazloženo je stanovište da se za ugovor o hipoteci ne traži kvalifikovana pismena forma, s ovjerom potpisa ugovornih stranaka, već da je dovoljna obična pismena forma. U prilog tom mišljenju izneseni su sljedeći argumenti:

– u pravnom poretku Federacije BiH važi načelo neformalnosti ugovora, ako zakonom nije drukčije određeno, a u pravu se izuzeci usko tumače, pa se ne može pravilo o formi ugovora o otuđenju prava vlasništva na nekretnini protegnuti i na manje značajan ugovor o njenom hipotekarnom opterećenju;

– ne može se za ugovor o hipoteci tražiti stroža forma, nego što je propisano za ugovor o kreditu, a to je obična pismena forma (član 1066, stav 1 ZOO-a);

– nekretnina opterećena hipotekom određuje se u sudskom postupku na javnoj prodaji čime se pruža veća zaštita njenom vlasniku, nego što je ovjera potpisa na ugovoru o osnivanju hipoteke.

Međutim, mišljenja smo da se ovo stanovište tada nije moglo prihvatiti. Prije svega, načelo neformalnosti ugovora ne isključuje analognu primjenu propisa o formi ugovora o prenosu prava svojine na nekretninama na ugovor o hipoteci, jer reali -zacija hipoteke znači i gubljenje prava svojine na nekretnini koja je založena. Ugovorom o kreditu se zasniva samo obligacionopravni odnos, dok se ugovorom o hipoteci stvara osnov za zasnivanje stvarnog prava. Sudski postupak javne prodaje, čime se sprečava prodaja ispod tržišne cijene, nema prevashodnu važnost za vlasnika založene nekretnine, nego je za njega bitno da se ona prodaje. Imajući u vidu da sticanje hipoteke može dovesti do gubitka prava vlasništva na predmetu hipoteke propis o formi ugovora o otuđenju nekretnina trebalo je primijeniti i za ugovor o hipoteci. O tome i P. Simonetti, „Hipotekarno zalaganje nekretnina u Federaciji Bosne i Hercegovine (s osvrtom na zalaganje prava građenja de lege ferenda)“, Pravna misao, br. 1–2/99, str. 45–47.

770[770] Zaključivanjem tog ugovora vlasnik pristaje da se, pod određenim zakonskim uslovima, na zahtjev hipotekarnog povjerioca proda založena nekretnina radi naplate njegovog potraživanja.

771[771] Vidi odluku Vrhovnog suda Srbije , Rev-1342/99 od 25.11.1999, u D. Medić i H. Tajić, Sudska praksa iz stvarnog prava, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2008, str. 705

772[772] Ugovor o hipoteci može u ime i za račun dužnika potpisati i punomoćnik sa specijalnom punomoći. U tom smislu ide i sudska praksa: „Pravni posao na temelju kojega se osniva hipoteka predstavlja posao koji ne ulazi u redovno poslovanje pa takav posao punomoćnik može poduzeti na temelju punomoći koja se odnosi na poduzimanje toga posla, odnosno određene vrste poslova među koje on spada” – Vrhovni sud Republike Hrvatske, Gzz-1/99 od 15.4.1999. godine, Informator, br. 4788/00 od 26.1.2000.

zalog trebalo da osigura. Sam po sebi taj ugovor ne stvara založno pravo. Pored postojanja ugovora, potrebna je i predaja stvari. Dužnik se u ugovoru obavezuje da će u cilju osiguranja potraživanja predati povjeriocu u državinu određenu stvar da bi na njoj nastalo založno pravo. Predaja pokretne stvari ima značaj akta ispunjenja ugovorne obaveze. Isto tako, predaja pokretne stvari je i način sticanja ovog založnog prava, jer se ono stiče tek kada se založena pokretna stvar preda založnom povjeriocu (tradicioni princip).773[773] Dakle, ugovor predstavlja samo pravnu osnovu, a način sticanja je predaja pokretne stvari. Ratio legis za ovo leži u tome što se time zadovoljava princip publiciteta, a povjeriocu osigurava bezbjedno namirenje potraživanja. Da bi proizvela pravne posljedice, predaja treba da je posljedica punovažnog ugovora o zalozi, zatim mora da bude akt zalogodavčeve slobodne volje i da je upravljena na izvršenje ugovorne obaveze da se stvar preda. Najčešće, predaja stvari u zalog je dobrovoljna, ali ako založni dužnik ne želi tako da izvrši svoju obavezu iz ugovora, predaja može biti izvršena i prisilno. Predaja stvari treba da bude izvršena na način na koji se stiče pravo svojine na pokretnim stvarima na osnovu pravnog posla.774[774] Ona može da bude fizička, simbolična i fiktivna, a smatra se izvršenom kada to proizlazi iz konkretnih okolnosti. Stvar treba da je oduzeta iz područja uticaja dužnika i prebačena u sferu uticaja povjerioca. Fizička ili prava predaja (traditio vera), koja se najčešće vrši predajom stvari iz ruke u ruku, najviše je zastupljena u praksi kao oblik zasnivanja zalogoprimčeve državine na stvari. Simbolička predaja je predaja znacima i ona se vrši predajom isprave na osnovu koje povjerilac može da raspolaže sa stvari, kao i uručenjem nekog dijela stvari ili izdvajanjem odnosno drugim označavanjem stvari koje znači predaju stvari. Fiktivna predaja vrši se na osnovu samog pravnog posla, pri čemu se fingira da je izvršena fizička predaja, pošto bi takva predaja faktički bila bez smisla kada se imaju u vidu okolnosti konkretnog slučaja. Izuzetno, ako je založni dužnik zadržao neposrednu državinu, predaja se vrši vidljivim obilježavanjem. Založno pravo osnovano pukim očitovanjem volje ipak nije tako djelotvorno kao ono koje je osnovano fizičkom predajom, jer založni povjerilac je najviše zaštićen kada dobije založenu stvar u neposrednu državinu. U pogledu sticanja založnog prava na osnovu predaje “kratkom rukom” (traditio brevi manu) nema dilema u uporednim zakonodavstvima,775[775] a ni u našoj pravnoj teoriji.776[776] Isto tako, ni dopuštenost cessio vindicationis nije sporna, jer ovaj slučaj obezbjeđuje sve uslove.777[777] Njemačko pravo ovo dopušta sa nešto užim opsegom, samo u slučaju kad zalogodavac ima posrednu državinu. U tom slučaju predaju zamjenjuje prenos posredne državine na založnog povjerioca i obavještenje neposrednog držaoca o konstituisanju zaloge.778[778] Ako treći drži stvar tako da zalogodavac nema posrednu državinu, putem cessio vindicationisa se ne može zasnovati založno pravo. Tada se može prenijeti pravo na drugoga da zahtijeva predaju stvari.779[779] Predaja putem constitutum possesoriuma, po našem mišljenju, nije dopuštena za zasnivanje založnog prava. To stanovište dominira u uporednom pravu,780[780] kao i u pravnoj teoriji,781[781] jer se smatra da se na taj način ne kreira potreban publicitet zalaganja, a za zasnivanje založnog prava neophodna je neposredna ili

773[773] Član 148 ZSP-a.774[774] Vidi član 109 ZSP-a.775[775] Vidi npr. paragraf 1205 Njemačkog građanskog zakonika; član 307 st. 2 Poljskog građanskog zakonika, itd. 776[776] L. Marković, Građansko pravo, prva knjiga, Opšti deo i stvarno pravo, Beograd, 1927. str. 564; D. Stojanović, op.

cit., str. 247; Č. Rajačić, op. cit., str. 301. itd. 777[777] Č. Rajačić, op. cit., str. 301, O. Stanković, „Beleške o zalogoprimčevom pravu na državinu“, Anali Pravnog

fakulteta u Beogradu, br. 2/85, str. 256; M. Bartoš, Tabaci stvarnog prava, Beograd, str. 359. itd. 778[778] Paragraf 1205 st. 2 Njemačkog građanskog zakonika.779[779] Paragrafi 868 i 870 Njemačkog građanskog zakonika.780[780] Npr. Grčki građanski zakonik ga u članu 1213 izričito zabranjuje, a ustanovljenje založnog prava posesornim

konstitutom zabranjivao je i član 173 Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru, gdje se navodilo: “Ali kad bi se uglavilo da će pokretna zaloga ostati pri samome dužniku, pogodba ne bi vrijedila: tj. prosti bi dug ostao tvrd, ali to ne bi nikako bio dug pod zalog.” Takav zaključak može se izvesti i za njemačko i poljsko pravo, jer prema paragrafu 1253 st. 1 Njemačkog građanskog zakonika i članu 325 st. 1 Poljskog građanskog zakonika založno pravo obavezno prestaje u slučaju kad zalogoprimac vrati stvar zalogodavcu.

781[781] O tome: L. Marković, Građansko pravo..., str. 564; M. Bartoš, Tabaci stvarnog prava..., str. 359; V. Spaić, Stvarno pravo, Sarajevo, 1962, str. 305; Z. Rašović, Stvarno pravo..., str. 428.

posredna, te stalna državina.782[782] Međutim, za postojanje založnog prava na pokretnim stvarima nije neophodno da je pokretna stvar predata zalogoprimcu, već je dovoljno da se ona više ne nalazi u rukama zalogodavca. Zbog toga je moguće da postoji založno pravo i u slučaju kada je stvar već nekome založena. U tom slučaju založno pravo nastaje kada zalogodavac obavijesti povjerioca kod koga se stvar nalazi o tome da je zaključen ugovor o zalogu sa drugim povjeriocem i on se obaveže da po naplati svoje tražbine preda stvar drugom povjeriocu. Drugi povjerilac drži založenu stvar posredstvom prvog povjerioca, a posredno držanje založene stvari zasniva se na obavještenju i nalogu datom prvom povjeriocu i to u ovakvom slučaju zamjenjuje predaju u državinu. Založno pravo na pokretnim stvarima može nastati i osnivanjem sudržavine za sticatelja novog založnog prava, odnosno prepuštanjem dijela faktičke vlasti na stvari.783[783] Deposesija zalogodavca mora biti podobna da kreira publicitet postojanja tog prava, sve dok obaveza ne bude ispunjena. Koristi od nje su mnogobrojne, jer se njome štite interesi i založnog povjerioca i trećih lica, ali posredno i interesi zalogodavca. No, deposesija ima i dosta negativnih strana, jer može da onemogući dužnika u vršenju određene djelatnosti, što mu otežava isplatu duga, a povjeriocu može da prouzrokuje dodatne troškove i obaveze.

 

 

Način sticanja založnog prava na nepokretnostima

 

Jedno od suštinskih načela zemljišnih knjiga je načelo upisa prema kome se stvarna prava na nekretninama stiču upisom u zemljišne knjige.784[784] Značaj upisa je pojačan time što je određeno da je sada upis obavezan.785[785] U bivšoj SFRJ načelo upisa primjenjivalo se sa mnogo izuzetaka. Zakonodavac i sudska praksa tretirali su upis kao zakonit način sticanja samo ako se radilo o sticanju na osnovu pravnog posla. To predviđa i ZSP, tako da nije od uticaja činjenica da ZZK reguliše ovo načelo na bitno drugačiji način.786[786] Zbog toga se taj zakon mora uskladiti sa odredbama ZSP-a. Nekonsekventna primjena načela upisa i mogućnost vanknjižnog sticanja značajno su uticali na neažurnost zemljišnih knjiga.787[787] Dobrovoljno založno pravo na nekretninama i na pravu koje je izjednačeno s nekretninom, povjerilac stiče uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu, ukoliko posebni zakon ne određuje drugačije.788[788] Dakle, upis u zemljišnu knjigu u ovim slučajevima ima konstitutivno dejstvo i predstavlja zakonit način sticanja (modus

Ipak, neki teoretičari smatraju da je moguće zasnivanje založnog prava i na ovaj način kao npr. Č. Rajačić, op. cit. str. 301; I. Čepulić, Sistem općeg privatnog prava, Zagreb, 1925, str. 281 i O. Stanković i M. Orlić, op. cit., str. 354.

782[782] Slično: Z. Rašović, „Izvršenje obaveze da se stvar preda kod ugovora o zalozi“, Pravni život, br. 9–10/93, str. 1153; Z. Rašović, Založno pravo na pokretnim stvarima..., str. 108. N. Gavella u svom članku pod nazivom “O predaji stvari u posredan posjed” objavljenom u časopisu Naša zakonitost, br. 3/84, na str. 277 ističe: “kada je predaja posjeda pretpostavka za stjecanje nekih prava, tada stjecanje posjeda posesornim konstitutom nije uvijek dovoljno da bi ta pretpostavka bila ispunjena. Naime, posjedovnim se konstitutom ne može steći pignus...”

783[783] Npr. to izričito predviđa paragraf 1206 Njemačkog građanskog zakonika.784[784] Član 5 st. 1 ZZK-a.785[785] Član 8 ZZK-a.786[786] Vidi: J. Weike i L. Tajić, Komentar Zakona o zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2005, str. 37–

38.787[787] Pojačano dejstvo načela povjerenja trebalo bi u pogledu ažurnosti biti efikasnije nego propisana obaveza upisa.788[788] Član 149 st. 1 ZSP-a.

acquirendi).789[789] Na sličan način se hipoteka stiče u njemačkom pravu,790[790] dok je u francuskom pravu za sticanje hipoteke dovoljno postojanje punovažnog ugovora.791[791] Logično, pravila o osnivanju dobrovoljnog založnog prava na nekretninama upisom u zemljišnu knjigu primjenjuju se i na promjene i prestanak založnog prava na nekretninama do kojih dolazi na osnovu pravnih poslova.792[792] Pravni učinak uknjižbe, inače, sastoji se u bezuslovnom i konačnom sticanju, ograničenju ili prestanku knjižnih prava po ispunjenju svih propisanih pretpostavki. Dejstvo sticanja nastupa izvršenjem upisa, ali pravni učinci postoje već od trenutka kada je zemljišnoknjižni sud primio zahtjev za upis. Hipoteka se upisuje u teretnom listu zemljišne knjige (C), a punovažnost upisa zavisi od postojanja i valjanosti pravnog osnova (iustus titulus) na kome ona počiva.793[793] Uknjižba se vrši na temelju naročite zemljišnoknjižne isprave koja sadrži pravnu osnovu (punovažni ugovor), oznaku iznosa potraživanja i visine kamate, sem kod maksimalne hipoteke gdje je označen najviši iznos, zatim opis zemljišnoknjižnog tijela na kome se hipoteka uspostavlja, a isto tako mora da sadrži i clausulu intabulandi (izjavu knjižnog prethodnika). Ta izjava se može dati u posebnoj ispravi ili u molbi upućenoj zemljišnoknjižnom uredu, ali tada isprava ili molba moraju da budu snabdjevene sa svim onim što se za uknjižbu zahtijeva.794[794] Izričit pristanak dužnika ili trećeg lica da se nekretnina optereti hipotekom sastavni je dio ugovora o zalaganju, bez obzira na činjenicu da li je i faktički sadržan u ugovoru ili je posebno dat. Bez njega, ugovor o zalaganju ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za upis hipoteke u javne knjige. Pravna osnova koja je potrebna za nastanak hipoteke ne može se poistovjetiti sa pravnom osnovom iz koje je nastala tražbina obezbijeđena hipotekom. Samim ugovorom ne može se zasnovati hipoteka, baš kao ni samim upisom u javnu knjigu bez punovažnog pravnog naslova – ugovora o hipoteci.795

[795] To znači da upis hipoteke u javnu knjigu na temelju ništavog ugovora o hipoteci, upravo kao i pogrešan upis, ne proizvodi pravni učinak.796[796] Ukoliko nisu ispunjene sve potrebne pretpostavke za uknjižbu, založno pravo na nepokretnosti će se osnovati predbilježbom ako su ispunjeni propisani uslovi.797

[797] Predbilježba je zemljišnoknjižni upis kojim se knjižna prava stiču, prenose, ograničavaju ili prestaju pod uslovom naknadnog opravdanja i u obimu u kome budu naknadno opravdana.798[798] Ona će se opravdati naknadnim ispunjenjem svih pretpostavki za uknjižbu koje nisu postojale prilikom podnošenja prijedloga za upis. Do donošenja ZZK-a predbilježba u praksi sudova nije imala posebnu ulogu. Sada se predbilježbi daje mnogo veći značaj i ona može da bude bitan instrument u

789[789] “Hipoteka nastaje uknjižbom ili predbilježbom koja je naknadno opravdana, u zemljišnim knjigama” – Županijski sud u Rijeci, Gž – 2023/02 od 18.12.2002, u M. Žuvela, op. cit., str. 469.

790[790] Paragraf 873 Njemačkog građanskog zakonika.791[791] Član 2117 Francuskog građanskog zakonika.Vidi: R. Kovačević Kuštrimović, „Ugovorna hipoteka“, Pravni život, br. 9-10/93, str. 1109. O tome šire: D. Stojanović,

„Ugovorna hipoteka u francuskom i nemačkom pravu“, Pravni život, br. 11–12/91, str. 1445–1464.792[792] Član 149 st. 3 ZSP-a.793[793] B. Čolić, „Pravo zaloge na nepokretnostima“, Pravni život, br. 12/87, str. 1490.794[794] T. Zlatković, „Upis hipoteke u javne knjige“, Pravni život, br. 10/98, str. 786.795[795] Upis hipoteke je kauzalan.796[796] D. Medić, „Sticanje založnog prava na nekretninama (hipoteke)“, Pravni život, br. 10/02, str. 121.797[797] Član 149 st. 2 ZSP-a.798[798] Vidi član 2 tač. 3 ZZK-a.

osiguranju prometa na nekretninama.799[799] Predbilježbom nastupaju isti pravni učinci kao i uknjižbom, ali su oni uslovljeni naknadnim opravdanjem, jer u momentu podnošenja prijedloga za upis nisu bile ispunjene sve nužne pretpostavke. Pravni učinci predbilježbe traju sve dok se ona ne opravda odnosno dok se ne izbriše. Imajući u vidu da se opravdanjem predbilježba pretvara u uknjižbu i to od časa provođenja,800[800] ona ima posebnu ulogu za sticanje, promjenu ili prestanak prava na nekretninama. Stvarno pravo stečeno na osnovu predbilježbe smatra se stečenim ili prestalim već od momenta kada je sudu bio podnesen prijedlog za njegov upis. Temeljni smisao predbilježbe je sticanje prvenstvenog reda za nastanak, promjenu ili prestanak knjižnog prava u onim slučajevima kada nisu ispunjene pretpostavke za uknjižbu, ali su ispunjene opšte pretpostavke za zemljišnoknjižni upis. I ZSP daje poseban značaj predbilježbi u pogledu sticanja prava svojine na nekretninama.801[801] Raspolaganja predbilježnim pravom od strane lica u čiju korist je predbilježba izvršena, kao i od lica na čiji teret je izvršena, dopuštena su, ali pod odložnim uslovom, što je posebno bitno za tržišne uslove privređivanja. Njihova valjanost zavisi od toga da li će se predbilježba opravdati. Predbilježba hipoteke će se dozvoliti samo kad su dovoljno određeni i ispravom dokazani potraživanje i pravna osnova hipoteke. Postavlja se pitanje kakav značaj će imati predbilježba hipoteke, kada se isti efekti mogu postići zabilježbom prvenstvenog reda. Hipoteka koja je predbilježena još uvijek nije hipoteka i ne daje povjeriocu položaj obezbijeđenog povjerioca. Kreditor će, u pravilu, ipak odobriti kredit tek poslije uknjižbe odnosno podnošenja zahtjeva za uknjižbu.

 

Način sticanja založnog prava na pravima802[802]

 

Predmet zalaganja mogu da budu i hartije od vrijednosti, koje su jedan od najčešće korišćenih instrumenata na finansijskom tržištu.803[803] U njima su inkorporisane tražbine, članska prava i stvarna prava, a založno pravo obuhvata pravo na hartiju i u hartiji pravo kao predmet zaloge. Njihova upotreba je u neposrednoj vezi sa položajem povjerilaca koji se suočavaju sa rizikom davanja kredita i traže odgovarajuće mehanizme za obezbjeđenje svog potraživanja.804[804] Prenos založnog prava na hartiji predstavlja zalaganje potraživanja iz hartije.805[805] Založni dužnik ima pravo svojine na hartiji, ali opterećeno založnim pravom založnog povjerioca. Ovaj povjerilac realizuje prava iz hartije, ali samo radi

799[799] O tome: M. Povlakić, „Novo zemljišnoknjižno pravo u BiH“, Pravni savjetnik, br. 12/03, str. 44–45.800[800] Opravdanje djeluje ex tunc.801[801] Vidi član 54 ZSP-a.802[802] ZOO je sadržavao savremenu regulativu u pogledu ovog pitanja (članovi 989–995). ZSP detaljnije reguliše samo

zalaganje hartija od vrijednosti koje je već uređeno posebnim zakonima, tako da nova rješenja u ovoj materiji ne predstavljaju željeni napredak.

803[803] Član 150 st. 1 ZSP-a.804[804] Vidi: D. Simić, „Upotreba hartija od vrednosti kao instrumenata obezbeđenja novčanih potraživanja“, Pravni život,

br. 11/98, str. 115–123.805[805] O davanju u zalog potraživanja iz hartija od vrijednosti v. A. Gloginić, Pravo zaloge, Zbirka propisa sa

komentarima i sudskom praksom, Beograd, 2005, str. 46–51.

namirenja svog obezbijeđenog potraživanja. On ne može dalje raspolagati tim pravima. Za zalaganje svih hartija od vrijednosti potrebna je predaja hartije u državinu založnog povjerioca. Kao instrumenti osiguranja mogu se pojaviti sve hartije od vrijednosti koje su regulisane pozitivnim zakonodavstvom. Krediti na temelju hartija od vrijednosti odobravaju se u određenoj visini od njihove tržišne vrijednosti.806

[806] Pri tome se vodi računa o kojoj vrsti hartija se radi, njihovom bonitetu, te bonitetu njihovih izdavača. Način zalaganja, kao i realizacija (naplata) zavisi od vrste hartije. Ugovor o kreditu na osnovu zalaganja ovih hartija je bankarski posao koji se sastoji od elemenata ugovora o kreditu i ugovora o zalaganju hartija od vrijednosti.807[807] Predmet zalaganja mogu biti sve hartije od vrijednosti, kako novčane,808[808] tako i robne koje personifikuju robu, odnosno novac.809[809] Radi se o formalnom ugovoru koji, kao i svi ugovori o kreditu, mora da bude zaključen u pismenoj formi. Da bi ovaj kredit funkcionisao u praksi na odgovarajući način, potrebno je da postoji razvijeno primarno i sekundarno tržište hartija od vrijednosti koje se mogu koristiti u svrhu obezbjeđenja. Kamata kod te vrste kredita je nešto viša od uobičajene, jer ovakva specifična vrsta kreditiranja zahtijeva dodatne poslove koji se odnose na procjenu boniteta hartija, njihovo čuvanje, naplatu iz hartija ako se ne vrati kredit, te potencijalni rizik zbog variranja njihove tržišne vrijednosti i mogućnosti naplate od emitenta. U slučaju naplate kamate iz hartije od vrijednosti ti iznosi se prvo prebijaju sa troškovima na koje banka ima pravo, zatim sa dugovanom kamatom i na kraju sa glavnim dugom. Potrebno je naglasiti da hartije od vrijednosti na našem finansijskom tržištu još uvijek nisu našle svoju punu primjenu,810[810] ali da njihovo korišćenje kao instrumenata obezbjeđenja potraživanja nesumnjivo ima svoju perspektivu.

Hartije od vrijednosti na donosioca, koje se odlikuju velikom sposobnošću cirkulacije,811[811] ali i nesigurnošću u prometu, zalažu se prostom predajom iz ruke u ruku. Iz toga proizlazi da je pretpostavka da je njihov držalac i vlasnik tih hartija. Imalac hartije od vrijednosti na donosioca ne mora da dokazuje svoju savjesnost. Povjerilac stiče založno pravo na potraživanju upisanom na hartiji od vrijednosti na donosioca kada mu ona bude predata. Za sticanje tog založnog prava ne traži se da dužnik bude obaviješten, jer je on dužan da ispuni obavezu svakom zakonitom imaocu hartije. Kada dužnik izvrši svoje obaveze prema povjeriocu, ovaj je dužan da ih preda njemu ili trećem licu koje je položilo te hartije. U slučaju da dug ne bude vraćen, povjerilac može realizovati svoje potraživanje prodajom hartija od vrijednosti ili vršenjem prava iz tih hartija. Kod ovih hartija ne može se isključiti pravo povjerioca da trećem savjesnom licu dalje prenosi tu hartiju svojinskim prenosom, za razliku od hartija od vrijednosti po naredbi i na ime.812[812] Hartije od vrijednosti po naredbi 813[813] daju se u zalogu indosamentom u kome je naznačeno da je hartija predata u zalogu. Indosament je pisano očitovanje o prenosu prava koje je inkorporisano u hartiji od vrijednosti po naredbi i razlikuje se od založnog indosamenta, kojim se pravo prenosi samo radi zalaganja. Založni indosament smatra se za najpouzdaniji način zalaganja hartija od vrijednosti, odnosno realizacije zaloge po ovim hartijama. To se izražava klauzulom “vrijednost za zalogu” ili slično na poleđini hartije. Tim indosamentom stavlja se u zalogu hartija od vrijednosti i pravo iz hartije od vrijednosti radi obezbjeđenja neke tražbine. Založni indosament ipak ograničava založnog povjerioca, jer se on iz prenesenog prava može namiriti tek kada se ispune pretpostavke za namirenje, a do tada to pravo mora čuvati. Kod običnog indosamenta pravo je preneseno, u pravilu, bez ograničenja i sticatelj može njime odmah raspolagati. Primjera radi, mjenica kao tipična i najstarija novčana hartija od vrijednosti može da se prenosi na indosatara – zalogoprimca radi obezbjeđenja nekog potraživanja putem

806[806] Ona se formira kao rezultat ponude i potražnje.807[807] Vidi član 1069 ZOO-a.808[808] Mjenice, čekovi, akcije, obveznice, dionice i sl.809[809] Konosman, skladišnica, prenosivi tovarni list itd.810[810] Dugo je njihova upotreba sputavana zbog ranijih ideoloških barijera.811[811] To je njihova komparativna prednost u odnosu na druge vrste hartija od vrijednosti.812[812] M. Vasiljević, Poslovno pravo (trgovinsko i privredno pravo), šesto izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd,

1999, str. 739.813[813] Slične su hartijama od vrijednosti na ime, samo što je kod njihovog izdavanja ugrađena i klauzula – ili po naredbi.

založnog indosamenta. U tom slučaju založnopravni odnos814[814] nastaje između indosanta – zalogo-davca i indosatara – zalogoprimca. Indosatar – zalogoprimac ima originarna prava, s obzirom na to da izviru iz mjenice kao isprave i zato mu se ne mogu stavljati oni subjektivni prigovori koji su se mogli stavljati ranijem imaocu mjenice indosantu – zalogodavcu. On ne može mjenicu dalje indosirati u svojinu, ali može da je indosira kao u punomoć,815[815] a o roku dospjelosti mjenicu ima pravo da naplati i da se na taj način iz nje namiri, kao od stvari koja je data u zalogu. Smatramo da je odredba ZOO-s po kojoj založni povjerilac hartija od vrijednosti može tom hartijom raspolagati samo punomoćničkim indosamentom, ali ne i svojinskim, svakako smetnja za sigurnost povjerilaca, jer oni, kod postojećeg stanja stvari, ne mogu da se namire prodajom ovog sredstva obezbjeđenja. Ukoliko se radi o hartiji od vrijednosti na ime, koja ne predstavlja pravu hartiju od vrijednosti i koja se u poslovnoj praksi rijetko zalaže,816[816] dobrovoljno založno pravo povjerilac stiče putem ustupanja radi osiguranja i obavještavanjem dužnika o tom ustupanju. Obavještenje dužnika predstavlja jednostranu izjavu volje za koju nije potrebna dužnikova saglasnost. Dakle, sve dok dužnik nije obaviješten o zaključenom ugovoru o zalogu između njegovog povjerioca i zalogoprimca, on svoju obavezu izvršava svom povjeriocu, a od obavještenja za ugovor o zalaganju zalogoprimcu. Prenosom za zalogu konstituiše se založno pravo u vezi sa pravom iz hartije od vrijednosti na ime. Založni povjerilac kod ove hartije stiče toliko pravo koliko je imao i zalogodavac. Novi imalac hartije od vrijednosti postaje založni povjerilac, a ne titular prava iz hartije od vrijednosti. Ako dužnik ipak izvrši isplatu svom povjeriocu – zalogodavcu, obaveza ostaje i on će biti dužan da je ispuni zalogoprimcu. Isti slučaj je i kod sticanja dobrovoljnog založnog prava na potraživanjima. Pored potraživanja kao obligacionih prava, predmet založnog prava mogu da budu i druga prava. Dobrovoljno založno pravo na ostalim pravima stiče se na način koji je predviđen za prenos tih prava ukoliko drugačije nije određeno posebnim zakonom.817[817] Bitno je da prava koja se zalažu imaju imovinski karakter (imovinsku vrijednost), da su samostalna i prenosiva na drugo lice. Sa založnim pravom koje je osnovano na nekom pravu opterećene su i sve njegove pripadnosti, osim ako zakon ne određuje drukčije.

 

 

Osnivanje prinudnog sudskog založnog prava

 

Zakon o stvarnim pravima propisuje da se prinudno sudsko založno pravo osniva na osnovu odluke suda donesene u postupku prinudnog osiguranja potraživanja.818[818] ZIP taj postupak ne reguliše, već je on uređen Zakonom o parničnom postupku (ZPP) koji normira mjere osiguranja,819[819] ali određenje sudskih mjera osiguranja ne dovodi do zasnivanja založnog prava.820[820] U pogledu nekretnina moguća je sudska mjera osiguranja predbilježbom založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja ili

814[814] To je odnos stvarnopravnog karaktera.815[815] Član 247 ZOO-a.816[816] I kod ovih hartija postoje kako prava na hartiju tako i prava iz hartije.817[817] Član 150 st. 2 ZSP-a.818[818] Član 151 st. 1 ZSP-a.819[819] Članovi 268–290. ZPP-a. Vidi: Z. Kulenović, S. Mikulić, S. Milišić-Veličkovski, J. Stanišić i D. Vučina,

Komentari Zakona o parničnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, Sarajevo, 2005, str. 442–471.820[820] Ovo je uvedeno po uzoru na hrvatsko pravo gdje postoji poseban postupak osiguranja u kome može nastati

prinudno sudsko založno pravo. Taj postupak se razlikuje od izvršnog postupka i sticanja prava na namirenje u izvršnom postupku. O tome: N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, svezak 2, Zagreb, 2007, str. 361.

na pravu uknjiženom na nekretnini radi očuvanja reda prvenstva do vrijednosti dosuđenog glavnog potraživanja sa kamatama.821[821] Ovo će biti u slučaju kada postoji odluka suda koja još nije postala izvršna.822[822] Predbilježba se kasnije mora opravdati da bi se pretvorila u uknjižbu i imala trajni karakter. Sudska zaloga, inače, nastaje bez pristanka dužnika. Njen objekt, po pravilu, mogu biti samo stvari u svojini dužnika, a ne i trećih lica.823[823] Izuzetno, ako bi bile zaplijenjene tuđe pokretne stvari kao da su dužnikove, a njihov vlasnik ne podigne izlučnu tužbu do okončanja izvršnog postupka ili sa njom ne uspije, povjerilac na tim stvarima stiče prinudno sudsko založno pravo. Slično je i kod nekretnina. Ako bi kao predmet osiguranja pogrešno bila određena nekretnina koja nije u svojini dužnika nego trećeg lica, a to lice ne bi adekvatno zaštitilo svoje pravo, tada će povjerilac na toj nekretnini steći prinudno sudsko založno pravo kao da se radi o dužnikovoj nekretnini. Prinudna sudska zaloga na pokretnim stvarima stiče se popisom zapljene stvari u izvršnom postupku,824[824] u slučaju da izvršenik nije ispunio svoje dospjele obaveze, a tražilac izvršenja je na osnovu pravosnažne sudske odluke predložio prinudno izvršenje. To može biti i izvršni upravni postupak, pa je prema nekim autorima bolji naziv izvršno založno pravo.825[825] Na prijedlog tražioca izvršenja, sud može odrediti da se popisane pokretne stvari predaju na čuvanje njemu ili trećem licu, a mogu se staviti i u sudski depozit.826[826] Isto tako, one mogu ostati i dalje u rukama založnog dužnika i to može biti nepovoljno za tražioca izvršenja, a zbog nedostatka publi-citeta i za treća savjesna lica. Između sudske i dobrovoljne zaloge na pokretnim stvarima postoje izvjesne sličnosti, ali i sadržajne različitosti. Zbog različitog konstituisanja ovih prava kod sudske zaloge se ne traži predaja stvari, dok se kod dobrovoljne ona mora izvršiti.827[827] Sudsko založno pravo na nekretninama stiče se zabilježbom izvršenja na nekretninama828[828] i to momentom upisa.829[829] Ako upis zabilježbe nije moguće izvršiti, jer na određenom području ne postoje zemljišne knjige, upis se kompenzuje objavljivanjem u službenom glasilu RS i najmanje dva dnevna lista koji se tu distribuišu.830[830] Zabilježbu izvršenja vrši sud nakon donošenja rješenja o izvršenju. Upis zabilježbe izvršenja ima značajne pravne posljedice – tražilac izvršenja stiče pravo na namirenje i nakon upisa u zemljišne knjige nije moguće provoditi poseban postupak izvršenja na toj nekretnini za namirenje nekog drugog povjerioca. 831

[831] U slučaju da je izvršena predbilježba založnog prava prije pokretanja izvršnog postupka, zabilježbom izvršenja se vrši opravdanje te predbilježbe. Na taj način tražilac izvršenja stiče sudsko založno pravo od dana upisa predbilježbe i od tog dana se računa njegov prvenstveni red.832[832] Za izvršenje o prijedlogu za izvršenje na nepokretnosti i sprovođenje rješenja o izvršenju nadležan je sud na čijem se području nepokretnost nalazi.833[833] Predmet izvršenja može da bude samo nepokretnost kao cjelina, tako da nije moguće izvršenje na sastavnim dijelovima nepokretnosti. Predmet prinudnog sudskog založnog prava nisu sve nekretnine koje mogu da budu predmet založnog prava. To su samo one nekretnine koje se mogu prodati u izvršnom postupku radi namirenja založnog povjerioca, dakle one u

821[821] Član 271 st. 1 tač. 4 ZPP-a.822[822] Član 271 st. 2 ZPP-a.823[823] O tome: Č. Rajačić, op. cit., str. 303.824[824] Dakle, popis zapljene je momenat sticanja ove zaloge, a ne predaja stvari kao kod dobrovoljnog založnog prava.

Vidi član 124 st. 1 ZIP-a.825[825] Vidjeti npr. Leksikon građanskog prava, glavni urednik O. Stanković, Beograd, 1996, str. 188.826[826] Sudski depozit se koristi kada je riječ o čuvanju gotovog novca, hartija od vrijednosti i dragocjenosti ili uopšte

vrijednim stvarima pogodnim za takav smještaj.827[827] Z. Rašović, Komentar Zakona o hipoteci..., str. 98.828[828] Član 72 st. 2 ZIP-a.829[829] O zasnivanju založnog prava na nekretninama po ranijem ZIP v. G. Stanković, „Zasnivanje založnog prava na

nepokretnosti u postupku obezbeđenja“, Pravni život, br. 11–12/91, str. 1499–1506. 830[830] Član 72 st. 4 ZIP-a.831[831] Član 73 st. 1 ZIP-a.832[832] A. Daupović, R. Obradović, M. Povlakić, F. Zaćiragić i M. Živanović, Komentari Zakona o izvršnom postupku u

Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, Sarajevo, 2005, str. 289.833[833] Član 67 ZIP-a.

pogledu kojih ne postoje zakonska izuzeća i ograničenja. Sudsko založno pravo nastaje i zapljenom potraživanja.834[834] Tražilac izvršenja u tom slučaju stiče založno pravo na izvršenikovom potraživanju. Prema tome, sudsko založno pravo nastaje u izvršnom postupku pljenidbenim popisom pokretnih stvari, zabilježbom izvršenja na nekretninama i zapljenom potraživanja.

 

 

Osnivanje zakonskog založnog prava

 

Zakonsko založno pravo osniva se u trenutku kada su ispunjene pretpostavke predviđene posebnim zakonom.835[835] To pravo na pokretnim stvarima može da nastane bez predaje u državinu založnom povjeriocu, a na nekretninama bez upisa založnog prava u zemljišne knjige. Dakle, ono može postojati i bez publiciteta i u tome je njegova slaba strana, jer treća lica ne mogu saznati za njegovo postojanje.836[836] Zbog toga se, nasuprot ugovornom (i sudskom) založnom pravu, zakonsko založno pravo na nekretninama najčešće ne upisuje u zemljišne knjige. Treće lice koje hoće da kupi nekretninu često ne može saznati ono što je najvažnije, a to je koliko iznosi potraživanje obezbijeđeno zakonskom hipotekom i koliko ima zakonskih hipoteka na toj nekretnini, pa to u praksi može da dovede do velikih problema. Zakonsko založno pravo na nepokretnosti upisaće se u zemljišnu knjigu na zahtjev založnog povjerioca.837[837] Mogućnost da stvar bude opterećena zakonskim založnim pravom, često s privilegovanim redom prvenstva, oduvijek je bila predmet kritike.838[838] Nesumnjivo je da to šteti pravnoj sigurnosti, jer je nekada gotovo nemoguće saznati da li je neki predmet opterećen ovim založnim pravom u korist određenih povjerilaca.839[839] Moderni sistemi nastoje da takvih prava u praksi bude što manje, ali se to ponekad predviđa iz određenih, najčešće političkopravnih razloga. Posebno je opasno postojanje ovih prava u pogledu nekretnina, jer se time narušava istinitost i potpunost javnih registara koji služe za evidentiranje prava na njima. Zbog toga njemačko i švajcarsko pravo teže da ne postoje nikakva založna, a ni druga prava na nekretninama koja ne bi bila upisana u zemljišnim knjigama. Mada u praksi u pogledu toga postoje određeni problemi, ovdje je ipak pravilo da se i zakonska založna prava na nekretninama stiču tek upisom u zemljišne knjige. Za nastanak zakonskog založnog prava nije potrebna saglasnost dužnika, pa ono nastaje i u slučaju kada dužnik na to ne pristaje. Njegova svrha je da se zaštiti opšti interes. Inače, činjenična stanja u kojima postoji ovo založno pravo tako su konstruisana da uvijek postoji hitna potreba povjerioca za obezbjeđenje njegove tražbine prema dužniku. Tako su, prema ranijim pravnim pravilima, zakupodavci nekretnina imali za obezbjeđenje svojih potraživanja zakonsko založno pravo na pokretnim stvarima koje je zakupac unio u zgradu ili na zemljište, postojalo je i zakonsko založno pravo vlasnika poljoprivrednog zemljišta na životinjama

834[834] Član 141 ZIP-a.835[835] Član 152 st. 1 ZSP-a.836[836] O specifičnostima u pravnoj prirodi zakonskog založnog prava v. D. Vuksanović, „Specifičnosti u pravnoj prirodi

zakonskog založnog prava“, Pravni život, br. 10/04, str. 243.837[837] Član 152 st. 2 ZSP-a.838[838] Privilegije koje uživa država treba svesti u racionalne okvire kako one ne bi štetile interesima ostalih povjerilaca.

Nesumnjivo je da treba voditi računa o opštim interesima, ali i o interesima pojedinca, jer tek kada se oba zadovolje stvaraju se pretpostavke za funkcionisanje vladavine prava i postojanje pravne države. Ovim problemom se ranije bavio Ž. Perić u knjizi O prvenstvenom pravu naplate između države i hipotekarnih povjerilaca, Beograd, 1901, a sada o tome v. D. Vuksanović, Pravna priroda privilegovanih potraživanja, magistarski rad, Pravni fakultet Beograd, 2005; D. Vuksanović, „Privilegovana potraživanja u našem pravu“, u Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2004, str. 227–235.

839[839] U literaturi koja je dostupna ne postoji sistematski prikaz ovih založnih prava, tako da bi za njihovo utvrđivanje trebalo izvršiti uvid u našu cjelokupnu legislativu.

uhvaćenim u poljskoj šteti itd.840[840] Kod nas sada postoje raznovrsni oblici zakonskog založnog prava i na pokretnim i na nepokretnim stvarima. Oni su predviđeni u pojedinim zakonima za obezbjeđenje onih potraživanja kojima se, iz određenih razloga, daje prioritet u odnosu na ostala.841[841] Slučajeve zakonskog založnog prava nalazimo često i u privrednom (trgovinskom) pravu.842[842] Specifičnosti ovog prava postoje u pogledu nastanka, predmeta, koneksiteta između predmeta i obezbijeđenog potraživanja i načina ostvarenja. To zakonsko založno pravo postoji da bi se olakšalo normalno odvijanje privrednih poslova. Za nastanak nije potrebno da povjerilac i dužnik zaključe ugovor o zalozi, ono nastaje automatski. 843[843]Ako zakon propisuje da povjerilac iz određenih vrsta ugovora u privredi ima založno pravo na nekim stvarima koje je primio u vezi sa takvim poslovima, to se pravo ni ugovorom između povjerioca i dužnika ne može ukinuti.844[844] ZOO predviđa brojne slučajeve zakonske zaloge. Zakonsko založno pravo prema tom zakonu imaju ovi povjerioci: prevozilac na stvarima koje su mu date radi prevoza,845[845] skladištar na uskladištenoj robi,846[846] nalogoprimac na pokretnim stvarima nalogodavca koje je dobio po osnovu naloga kao i na novčanim iznosima koje je naplatio za račun nalogodavca,847[847] komisionar na stvarima koje su predmet ugovora o komisionu,848[848] trgovinski zastupnik na svotama koje je naplatio za nalogodavca, kao i na svim nalogodavčevim stvarima koje je u vezi sa ugovorom primio od nalogodavca ili od nekog drugog849[849] i vršilac kontrole u ugovoru o kontroli robe na robi koja mu je predata na kontrolu.850[850] Ovdje je potrebno ispuniti uslov tzv. koneksiteta – vezu između konkretnog ugovora i stvari koja je predmet zaloge. To znači da je stvar koja je predmet zaloge dospjela u ruke povjerioca zbog obezbjeđenja privrednopravnog posla po osnovu kojeg dužnik predaje taj predmet u ruke povjeriocu,851[851] pa se ovo pravo ne može protegnuti na stvari koje mu je dužnik predao u druge svrhe. Izuzetak postoji kod ugovora o komisionu kod kojeg povjerilac – komisionar može iz vrijednosti založene stvari naplatiti sva svoja potraživanja prema komitentu, bez obzira na to da li su ona nastala u vezi sa tim ili pak nekim drugim stvarima.852[852] Razlog tome je stalnost odnosa komisionara i komitenta, pa sva komitentova roba u državini komisionara treba da služi za obezbjeđenje svih tražbina komisionara prema komitentu.853[853] U slučaju sukoba ovih založnih prava, prvenstvo naplate imaju potraživanja nastala otpremom ili prevozom i to obratno redu kojim su nastala.854[854] Ovo je značajna specifičnost zakonskog založnog prava i odstupanje od opšteg pravila. Razlog za to je što se založena stvar u momentu dospjelosti potraživanja nalazi kod posljednjeg, a ne prvog prevozioca,855[855] pa je logično da se iz prodajne cijene stvari na koju se odnosi založno pravo najprije namiri posljednji prevozilac. Interesantno je da Zakon o poreskoj upravi Republike

840[840] O zakonskim hipotekama prema Srpskom građanskom zakoniku v. L. Marković, Hipotekarno pravo..., str. 130–145.

841[841] D. Milenović, „Zaloga na pokretnim stvarima u našem i uporednom pravu“, Pravni život, br. 5/83, str. 633.842[842] Vidi: I. Jankovec, Odrednica „Zakonsko založno pravo u privrednim poslovima“, u Enciklopediji imovinskog

prava i prava udruženog rada, Beograd, 1978, knjiga III, str. 912–918.843[843] I. Jankovec, Privredno pravo, Beograd, 1981, str. 219.844[844] S. Carić, Međunarodni transport robe, Novi Sad, 1972, str. 155.845[845] Član 679 st. 1 ZOO-a.846[846] Član 736 st. 2 ZOO-a.847[847] Član 763 ZOO-a.848[848] Član 786 st. 1 ZOO-a.849[849] Član 809 ZOO-a.850[850] Član 853 ZOO-a.851[851] Slično i M. Stražnicki, Predavanja iz trgovačkog prava, Zagreb, 1926, str. 181.852[852] Član 786 st. 2 ZOO-a.853[853] Ovo je izuzetak od načela specijalnosti založnog prava.854[854] Član 680 stav 1 ZOO-a.855[855] O tome: M. Orlić, Odrednica „Založno pravo“, u Enciklopediji imovinskog prava i prava udruženog rada,

Beograd, 1978, knjiga III, str. 953-954.

Srpske propisuje da zakonska hipoteka u korist fiskusa nastaje upisom u zemljišnu knjigu,856[856] čime je dosljedno sprovedeno načelo upisa. Ova odredba je u suprotnosti sa prirodom tog prava,857[857] ali će sigurno doprinijeti pravnoj sigurnosti i smanjiti mogućnost eventualnih sporova. Komparacije radi, u Federaciji BiH zakonska hipoteka nastaje danom razreza poreza, a nadležno lice u poreskoj upravi je dužno izvršiti uknjižbu ovakve hipoteke. Ovaj upis, međutim, nema konstitutivno dejstvo.858[858] U Brčko distriktu BiH zakonska hipoteka stiče se ispunjenjem zakonskih pretpostavki, a upisuje u zemljišnu knjigu na zahtjev povjerioca. Treća savjesna lica su zaštićena time što se hipoteka stečena na osnovu zakona ne može suprotstaviti pravu savjesnog lica koje je, postupajući s povjerenjem, u zemljišne knjige upisalo svoje pravo prije nego što je bio zatražen upis hipoteke stečene na osnovu zakona.859[859]

Dobrovoljno, sudsko i zakonsko podzaložno pravo

 

Založni povjerilac može založenu pokretnu stvar koju drži u svojoj državini dalje založiti u granicama svog prava, imajući u vidu pravila za osnivanje dobrovoljnog založnog prava. Pretpostavke za osnivanje dobrovoljnog podzaložnog prava su iste kao i za osnivanje dobrovoljnog založnog prava.860

[860] Da bi došlo do osnivanja dobrovoljnog podzaložnog prava, moraju biti ispunjeni određeni uslovi. Prije svega, mora postojati ovlašćenje za osnivanje podzaložnog prava koje ima isključivo založni povjerilac koji ima založno pravo na određenom zalogu i on će imati status podzaložnog dužnika. Isto tako, mora postojati i pravna osnova odnosno ugovor o podzalogu kojim se podzaložni dužnik obavezuje da će radi obezbjeđenja tražbine podzaložnog povjerioca u njegovu korist osnovati na svom založnom pravu podzaložno pravo, a podzaložni povjerilac preuzima obavezu da će nakon prestanka osigurane tražbine vratiti zalog podzaložnom dužniku. I konačno, mora postojati odgovarajući način sticanja koji određuju pravila koja uređuju način sticanja založnog prava na pokretnoj stvari.861[861] Za osnivanje dobrovoljnog podzaložnog prava ne traži se izričit pristanak založnog dužnika odnosno vlasnika založene stvari. Zbog toga podzaložno pravo mora biti u granicama prava založnog povjerioca i ne smije biti na štetu ni založnom dužniku, a ni povjeriocima slabijeg ranga. Valjanost odredbe u ugovoru o zalogu da će založni povjerilac moći osnovati podzaložno pravo samo uz saglasnost založnog dužnika treba cijeniti primjenom odredaba o ništavim odredbama u tom ugovoru, a isto tako i primjenom odredbe u kojoj je propisano da se založno pravo može opteretiti podzalogom. Takvo ugovorno ograničenje založnog povjerioca bi bilo suprotno prirodi zaloga, kada se ima u vidu da se osnivanjem podzaloga ne pogoršava položaj založnog dužnika kao vlasnika zaloga. Ukoliko je založni dužnik obaviješten da je zalog dalje založen podzaložnom povjeriocu, on može podmiriti dug svom povjeriocu samo ako na to pristane imalac podzaložnog prava ili uz deponovanje iznosa duga u sud. U suprotnom, zalog ostaje založen za podzaložnog povjerioca.862[862] U slučaju da se založni dužnik ili zalogodavac protive davanju zaloga u podzalog, založni povjerilac će odgovarati založnom dužniku i za slučajnu propast i oštećenje založene stvari do kojih inače ne bi došlo.863[863] Ovo je propisano u svrhu zaštite dužnika koji zbog zasnivanja podzaložnog prava protiv svoje volje ne smije da trpi nikakve štetne posljedice.

856[856] Član 68 stav 2 Zakona o poreskoj upravi Republike Srpske (Službeni glasnik RS br. 112/07).857[857] Pošto ova hipoteka nastaje na osnovu zakona, upis treba da ima samo deklaratorni karakter.858[858] Član 50 stav 2 i 3 Zakona o poreskoj upravi Federacije BiH (Službene novine FBiH br. 33/02).859[859] Član 131 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (Službeni glasnik BD BiH br. 11/01,

8/03, 40/04, 21/05).860[860] Član 153 st. 1 ZSP-a.861[861] Predaja stvari u posrednu ili neposrednu državinu.862[862] Član 153 st. 3 ZSP-a.863[863] Član 153 st. 4 ZSP-a.

Prinudno sudsko podzaložno pravo koje osigurava potraživanje založnog povjerioca osniva se na osnovu sudske odluke na način kako se osniva sudsko založno pravo.864[864]

Zakonsko podzaložno pravo osniva se kada se ispune uslovi propisani za osnivanje zakonskog založnog prava u skladu sa posebnim zakonom. Ukoliko se radi o zakonskom podzaložnom pravu na nekretninama, ono će se upisati u zemljišnu knjigu na zahtjev založnog povjerioca.865[865]

  

Nathipoteka Nathipotekom se ograničavaju prava hipotekarnog povjerioca. Slična je

podzalozi kod ručne zaloge. ZSP propisuje da hipotekarni povjerilac može, u granicama svog prava na namirenje, osnovati na postojećem založnom pravu (hipoteci) novo založno pravo u korist trećeg lica (nathipoteka).866[866] Hipotekarni povjerilac prilikom zasnivanja nathipoteke mora o tome pismeno obavijestiti založnog dužnika.867[867] Predmet nathipoteke je potraživanje obezbijeđeno hipotekom,868[868] a tek posredno i hipoteka kao imovinsko pravo koje predstavlja akcesorijum. Kada se nathipoteka ne bi ovako tretirala, onda bi hipoteka mogla da u pravnom prometu bude samostalan pravni institut, što kod nas nije moguće. Da bi nathipoteka nastala, potrebno je da se izvrši njen upis u javne knjige gdje je upisana i hipoteka. Redoslijed prvenstva nathipotekarnih i hipotekarnih povjerilaca je suprotan vremenu zasnivanja hipoteke odnosno nathipoteke. Razumljivo je da nathipoteka zavisi od hipoteke i zato ona ne može trajati duže od hipoteke, a nathipotekarni povjerilac ne može imati više prava od hipotekarnog povjerioca.869[869] To je posljedica pravila da niko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ga sam ima. U slučaju da je iznos potraživanja nathipotekarnog povjerioca veći od potraživanja obezbijeđenog hipotekom, ovaj povjerilac ne može preostalo potraživanje namiriti iz vrijednosti koja se dobije prodajom nekretnine iznad potraživanja obezbijeđenog hipotekom. Prilikom realizacije nathipotekarni povjerilac mora prvo da traži namirenje potraživanja osiguranog hipotekom, a zatim da u okviru toga ostvaruje svoje pravo po osnovu nathipoteke. Kada se ima u vidu da je hipoteka za povjerioca imovinska vrijednost, vjerovatno će ovaj institut u budućnosti biti u češćoj upotrebi nego do sada.

 

 

Zaštita povjerenja

864[864] Član 154 st. 1 ZSP-a.865[865] Član 154 st. 2 ZSP-a.866[866] Francuski građanski zakonik ne dopušta stavljanje hipoteke na hipoteku (član 2118), Austrijski građanski zakonik

primjenjuje za nathipoteku iste propise kao i za hipoteku (paragraf 454), dok Njemački građanski zakonik u ovakvim slučajevima primjenjuje propise koji važe za založno pravo na pravima.

867[867] Član 153 st. 2 ZSP-a.Prema Ž. Periću, „dužnika se ne tiče nathipotekarni poverilac; on odužujući se namiruje svoga hipotekarnog a ne

nathipotekarnog poverioca” – Ž. Perić, Stvarno pravo, Beograd, 1920, str. 263.868[868] U pogledu toga u doktrini nema dilema. Vidi npr. Z. Rašović, Stvarno pravo..., str. 523.869[869] Đ. Pavlović, op. cit., str. 216.

 

Savremeni pravni sistemi štite povjerenje s kojim se postupa u pravnom prometu prilikom sticanja stvarnih prava, pa i kod sticanja ručne zaloge. Povjerilac koji ima pravnu osnovu za sticanje dobrovoljnog založnog prava i koji je dobio u zalog tuđu pokretnu stvar bez pristanka vlasnika, stiče založno pravo ukoliko su ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine na toj stvari.870[870] U ovom slučaju založni povjerilac je stekao založno pravo izvorno, na osnovu zakona, a ne na osnovu ugovora. Na taj način štiti se povjeriočevo povjerenje prilikom sticanja ručne zaloge. On stiče založno pravo ukoliko su ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine na toj stvari i može ga uspješno suprotstaviti i pravom vlasniku. To je logično rješenje, jer ako se pod tim uslovima može steći svojina, razumljivo je da se može steći i založno pravo, kao ograničeno pravo,871[871] koje sadrži samo dio vlasničkih ovlašćenja. U takvim slučajevima lice koje je založilo tuđu stvar odgovara za štetu koju je prouzrokovalo vlasniku stvari, a može da odgovara i krivično. To pravilo je izričito predviđeno i u uporednom pravu.872[872] Na ovaj način stiče se i zalog hartije od vrijednosti na donosioca.873[873] Već smo vidjeli da se založno pravo na ovim hartijama zasniva jednako kao i na pokretnim stvarima, pa je to i potpuno razumljivo.

  

Prava i obaveze povjerioca

 

Prenos potraživanja

 

Ako se potraživanje osigurano založnim pravom prenese po bilo kom pravnom osnovu na drugo lice, sa tim se prenosi i to založno pravo, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno.874[874] Prenošenje založnog prava u ovim slučajevima se vrši bez posebnog pravnog osnova za sticanje založnog prava i bez posebnog načina sticanja tog prava. Ovo je posljedica načela akcesornosti, koje je temeljno načelo založnog prava. Potraživanje i založno pravo čine neraskidivu cjelinu. Inače, pravilo je da samim prelaskom potraživanja (ustupanjem, cesijom) prelaze na novog povjerioca i sva sporedna prava, uključujući i založno.875[875] Ukoliko se založno pravo prenese mimo tražbine, takav pravni posao je ništav, a iste su posljedice prenošenja tražbine bez založnog prava. Izuzetno, potraživanje će preći na novog povjerioca bez založnog prava koje ga osigurava, ako je pravni osnov

870[870] Član 155 st. 1 ZSP-a.871[871] Ko je ovlašćen na više, ovlašćen je i na manje.872[872] Npr. član 884 stav 2 Švajcarskog građanskog zakonika, paragraf 1207 Njemačkog građanskog zakonika, paragraf

456 Austrijskog građanskog zakonika, član 309 Poljskog građanskog zakonika itd.873[873] Član 155 st. 2 ZSP-a.874[874] Član 156 ZSP-a.875[875] Član 437 stav 1 ZOO-a.

prelaska takav da isključuje i prelazak založnog prava. Tada će založno pravo prestati, jer ne može samostalno da postoji.

  

Pravo na državinu Zalogoprimac na osnovu svog dobrovoljnog založnog prava na pokretnoj

stvari ima pravo da tu stvar drži u svojoj državini.876[876] Pravo na državinu podrazumijeva i pravo da se zahtijeva predaja stvari u državinu, kao i da se državina štiti pravnim sredstvima do namirenja duga. Državina mora biti vidljiva,877[877] stalna i kontinuirana, sve do punog ispunjenja obaveze. Ona ide u prilog zalogoprimcu, jer se tako založena stvar može najbolje sačuvati, a to garantuje naplatu njegove tražbine. Ako je založen suvlasnički dio, zalogoprimac ima sudržavinu sa ostalim suvlasnicima. U slučaju da dužnik zadržava isključivu faktičku vlast na stvari ne može postojati ručna zaloga.

Založni povjerilac ima pravo na neposrednu državinu založene stvari ukoliko nije drugačije određeno.878[878] Ako zalogodavac preda stvar u zalogu zalogoprimcu i jedan i drugi imaju državinu založene stvari i to zalogoprimac neposrednu,879[879] a zalogodavac posrednu.880[880] Oni uživaju državinsku zaštitu u odnosu na treća lica, a i u međusobnim odnosima. Na temelju svog založnog prava zalogoprimac je ovlašćen tražiti da mu zalog preda u državinu onaj ko ga drži bez pravnog osnova. Ukoliko je zalog u njegovoj državini, a treće lice ga neovlašćeno u tome smeta, on ima pravo na zaštitu svoje državine od tog smetanja. U slučaju da je ista stvar založena nekolicini povjerilaca, oni se smatraju kao sudržaoci i takođe im pripada državinska zaštita prema trećim licima, a i međusobno. Međutim, to ne znači da je za postojanje prava zaloge neophodno da založni povjerilac uvijek stekne isključivu faktičku vlast na stvari. Bitno je da zalogoprimac može da utiče na raspolaganje sa založenom stvari, bilo zajedno sa zalogodavcem, bilo posredstvom trećeg lica. Zalogoprimac može vršiti državinu založene stvari i posredstvom trećeg lica, a to je slučaj kod višestrukog zalaganja jedne pokretne stvari. Tada samo prvi zalogoprimac ima stvar u neposrednoj državini, a drugi i eventualni ostali imaju samo posrednu državinu na stvari.881[881] U ovom slučaju založno pravo, a sa njim i državina, nastaju u momentu obavještavanja prvog založnog povjerioca kod koga se stvar već nalazi o zaključenju novog ugovora o zalozi. Ta obavijest sadrži i nalog povjeriocu da poslije naplate svoje tražbine preda stvar sljedećem založnom povjeriocu. Onaj povjerilac čije je potraživanje obezbijeđeno sudskim, zakonskim ili registarskim založnim pravom na pokretnoj stvari nema pravo na državinu stvari.882[882] Ovdje založno pravo nastaje bez predaje zaloga u državinu povjeriocu. To se u praksi, kao što smo već istakli, sve više koristi, jer je ručna zaloga često nepogodna za dužnika, pogotovo ako u zalog daje stvar koja mu je potrebna za svakodnevni život ili obavljanje njegove djelatnosti. Ovo dobrim dijelom odgovara i povjeriocu, jer nema troškove za čuvanje stvari, a na taj način dužnik ima mogućnost da mu brže ispuni

876[876] Član 158 st. 1 ZSP-a.877[877] Ona treba da kreira publicitet založnog prava.878[878] Član 158 st. 2 ZSP-a.879[879] Zato što stvar drži u rukama.880[880] Vidi član 303 st. 2 i 3 ZSP-a.881[881] Član 158 st. 3 ZSP-a.882[882] Član 158 st. 4 ZSP-a.

svoju obavezu, što je i društveni interes. Dakle, mnogo je razloga da založena pokretna stvar ostane u državini dužnika i svaki pravni poredak nastoji da na optimalan način u svim takvim situacijama zadovolji suprotstavljene interese zalogoprimca, zalogodavca i trećih lica.

 

 

Čuvanje i vraćanje zaloga

 

Osnovna obaveza zalogoprimca je da čuva založenu stvar sa pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika ako se radi o ugovorima trgovinskog prometa,883[883] bez obzira na to da li ima dozvolu od zalogodavca da stvar upotrebljava ili ne. Ovo proizlazi iz ZOO-a koji propisuje da je u obligacionom odnosu svaka strana dužna postupati sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa. 884[884] Opravdano je da zalogoprimac u odnosu na založenu stvar treba da pokaže viši stepen pažnje nego što je to pozornost koju pokazuje prema svojim stvarima i on je dužan da tu stvar čuva sa pažnjom brižljivog i savjesnog čovjeka. Zbog toga se zalogoprimac neće moći osloboditi od odgovornosti za eventualnu propast ili oštećenje zaloga ako se bude pozivao na pažnju koju uobičajeno poklanja svojim vlastitim stvarima. On će pokazati dužnu pažnju prilikom čuvanja ako redovno održava supstancu stvari prema njenoj prirodi, te ukoliko se uzdržava od prava na upotrebu ako za to nije dobio dozvolu od zalogodavca. Razumljivo je da će priroda stvari biti ključni faktor od koga će se polaziti prilikom ocjene šta znači redovno održavanje supstance stvari. Radi se o faktičkom pitanju i odgovor na njega treba tražiti uzimajući u obzir sve bitne okolnosti konkretnog slučaja. Za neke stvari će biti dovoljno obično držanje bez aktivnog uticaja na stvar, dok će za neke biti potrebno i preduzimanje određenih aktivnih radnji. U slučaju da je zalogoprimac bio obavezan da snosi nužne troškove za očuvanje založene stvari, on ima pravo da ih naplati prije ostalih povjerilaca iz cijene postignute prodajom ove stvari. Zalogoprimac nema obavezu da snosi troškove kojima se uvećava vrijednost stvari. Smatramo da njegova obaveza čuvanja stvari ne obuhvata i obavezu osiguranja stvari od požara, krađe ili oštećenja. Inače, obaveza čuvanja (i vraćanja) založene stvari proizlazi za zalogoprimca iz obligacionopravnog odnosa koji je osnovan ugovorom o zalogu. U principu, sva prava, kao što su pravo upotrebe založene stvari, pravo otuđivanja i pravo na plodove založene stvari, pripadaju zalogodavcu kao vlasniku ove stvari. To su njegova vlasničkopravna ovlašćenja. Ukoliko u ugovoru u pogledu upotrebe nema posebnih odredaba, zalogoprimac je u obavezi da se od nje uzdržava, osim ako je to nužno radi čuvanja i održavanja založene stvari u primljenom stanju.885[885] U suprotnom, zalogoprimac odgovara i za slučajnu propast i oštećenje stvari koji bi se tom prilikom dogodili, jer je nedopuštenom upotrebom svojom krivicom stvorio situaciju za koju i odgovara. Međutim, pravilo da zalogoprimac nema pravo da

883[883] Član 159 st. 1 ZSP-a.884[884]Član 18 stav 1 ZOO-a.885[885] Npr. povremena upotreba motora radi sprečavanja njegovog oštećenja i tome slično.

upotrebljava stvar je dispozitivnog karaktera. Ugovorom se može predvidjeti njegovo pravo upotrebe založene stvari.886[886] U tom slučaju koristi postignute upotrebom stvari odbijaju se od vrijednosti potraživanja i to od troškova na čiju naknadu postoji pravo zalogoprimca, zatim od dužne kamate i naposljetku od glavnice. Kad prestane potraživanje koje je osigurano založnim pravom, založni povjerilac ima obavezu vraćanja založene stvari bez odgađanja, najčešće onome od koga ju je primio u državinu.887[887] To je u tijesnoj vezi sa akcesornim karakterom zaloge. Ugovor o zalogu je sklopljen pod odgovarajućim, suspenzivnim uslovom, pa čim dođe do neispunjenja ovog uslova, jer je povjeriočev dug namiren, on je dužan da založenu stvar vrati zalogodavcu, s obzirom na to da se gubi pravo potraživanja, a zajedno sa njim prestaje i založno pravo kao sporedno pravo. Obaveza na restituciju založene stvari postoji pod uslovom namirenja potraživanja, ali ona isto tako postoji i ako se povjeriočeva državina više ne zasniva na pravnom osnovu odnosno ako je založno pravo ugašeno. Ukoliko je založena stvar bila povjerena na čuvanje trećem licu, vraćanje se vrši prema pravilima koja važe za ostavu, imajući u vidu specifične karakteristike založnog odnosa. U slučaju da je založnom dužniku nužno da zalog ima u svojoj neposrednoj državini, on može i prije prestanka potraživanja zahtijevati njegovo vraćanje, kada u zamjenu da neki drugi zalog koji po vrijednosti odgovara prvobitnom zalogu.888[888] Ovdje bi, kao zalog koji se daje u zamjenu, mogla doći u obzir pokretna stvar, kao i nekretnina ili subjektivno pravo koje za to ispunjava uslove. Naravno, najčešće će se raditi o pokretninama, a izuzetno, ako bi se radilo o nekretninama ili subjektivnom pravu, promijenio bi se oblik založnog prava. Bitno je da drugi zalog u pogledu vrijednosti odgovara prvobitnom zalogu, da se ne bi osujetilo namirenje tražbine povjerioca.

  

Uzimanje iz povjeriočeve državine Obaveza čuvanja založene stvari za zalogoprimca izuzetno može prestati

ukoliko se od njega oduzme stvar i preda nekom trećem licu.889[889] To će biti u situaciji kada založni povjerilac ne čuva zalog s pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika, ako ga upotrebljava bez dozvole zalogodavca ili ga neovlašćeno daje drugom na upotrebu, te ukoliko je za sebe uzeo plodove i druge koristi od zaloga iako se obavezao da to neće činiti.890[890] Ovo je preventivna mjera da bi se spriječilo dalje neželjeno ponašanje zalogoprimca. Povodom zahtjeva zalogodavca odluku o tome donosi nadležni sud. Prilikom odlučivanja treba seriozno procijeniti da li su okolnosti određene situacije stvorile osnovanu sumnju da će se zloupotreba od strane zalogoprimca ponoviti i da li ima opravdanje za takvo njegovo postupanje. Oduzimanje stvari od povjerioca ne dovodi u pitanje njegovo založno pravo niti to za njega znači gubitak državine na stvari, ali se na ovaj način njegova neposredna državina pretvara u posrednu. Lice kome je data založena stvar na čuvanje tu stvar drži za njega. Zalogoprimac i dalje ima državinu na stvari i uživa državinsku zaštitu, iako se založena stvar više ne nalazi u njegovim rukama. Naknada koja se daje trećem licu za čuvanje stvari pada na teret zalogoprimca, što je sasvim razumljivo

886[886] Vidi član 159 st. 2 ZSP-a.887[887] Član 159 st. 3 ZSP-a.888[888] Član 159 st. 4 ZSP-a.889[889] To ne može biti vlasnik stvari, jer bi se zaloga ugasila.890[890] Član 160 ZSP-a.

kada se ima u vidu da je do ove situacije došlo zbog njegove krivice. Ako zalogodavac plati tu naknadu, on ima pravo regresa od zalogoprimca. U slučaju da treće lice postupa sa založenom stvari protivno ugovoru, zalogodavac i zalogoprimac se mogu dogovoriti da stvar oduzmu i predaju na čuvanje novom licu.

  

Plodovi zaloga

 

Plod u prirodnom (naturalnom) obliku je proizvod koji stvar daje periodično, ne iscrpljujući svoju supstancu, i koji je namijenjen za odvajanje. Do odvajanja plod je dio plodonosne stvari, a nakon odvajanja postaje samostalna stvar. Pravilo je da plod nakon odvajanja pripada onom licu čija je plodonosna stvar.891[891] Plodovi i druge koristi koje se postižu upotrebom založene stvari pripadaju založnom dužniku.892[892] Založni povjerilac, u načelu, nema pravo ni na kakve koristi iz založene stvari do trenutka realizacije potraživanja. On nije lice koje bi na osnovu zakona steklo pravo na plodovima njihovim odvajanjem od matične stvari. No, onaj povjerilac koji neposredno drži založenu stvar ovlašćen je da plodove i druge koristi od te stvari ubere za sebe na račun namirenja svog potraživanja.893[893] Tada plodovi koje je založni povjerilac ubrao postaju njegova svojina, a iznos čistog prihoda od plodova odbija se od troškova na čiju naknadu povjerilac ima pravo, zatim od dužne kamate i napokon od glavnice.894[894] To je povoljno i za dužnika, jer se iznos njegovog dugovanja smanjuje. Povjerilac nema pravo na još neodvojene plodove odnosno na još viseće stojeće plodove i navedena pravila se odnose samo na već odvojene, odijeljene plodove od založene stvari. Ovo pravilo je široko prihvaćeno i u uporednom pravu.895[895]

Nužna prodaja zaloga

 

Stvar koja je založena može biti prodata na javnoj prodaji ili po tržišnoj cijeni i prije dospjelosti obezbijeđenog potraživanja. To će biti u slučaju kada nastupe određene okolnosti koje predstavljaju opasnost za potpuno namirenje povjerioca. Naime, kada se založena pokretna stvar koju je založni povjerilac dobio u zalog kvari ili kad inače gubi vrijednost, te postoji realna opasnost da postane nedovoljna za osiguranje povjeriočevog potraživanja, sud može na zahtjev založnog dužnika odlučiti da se stvar odmah proda na javnoj prodaji ili po tržišnoj cijeni ako je ima i da se cjelokupan iznos ili dovoljan dio cijene položi kod suda radi obezbjeđenja zalogoprimčevog potraživanja.896[896] Nije jasno zašto nije propisano da se ovo

891[891] Član 12 stav 3 ZSP-a.892[892] Član 161 st. 1 ZSP-a.893[893] Član 161 st. 2 ZSP-a.894[894] Član 161 st. 3 ZSP-a.895[895] Vidi npr. paragraf 1213 Njemačkog građanskog zakonika, paragraf 1221 Grčkog građanskog zakonika, član 319

Poljskog građanskog zakonika itd.896[896] Član 162 ZSP-a.

može uraditi i na zahtjev zalogoprimca, jer je to i u njegovom interesu. U ovom slučaju radi se o realnoj subrogaciji, jer novac koji se dobija prodajom služi umjesto založene stvari za obezbjeđenje potraživanja. Prijevremena prodaja je u interesu obje strane, jer se time sprečava realni gubitak zalogodavčeve imovine koji bi nastao usljed kvarenja stvari ili gubljenja njene vrijednosti. Tu prodaju je potrebno organizovati u svim slučajevima kada postoji opasnost od kvarenja ili gubljenja vrijednosti koje nema prolazni karakter. Ovo je postupak predostrožnosti, a ne izvršenja, jer dobijena cijena nema za cilj namirenje povjerioca, već se ona deponuje kod suda kako bi zadovoljenje bilo izvjesno po proteku roka za namirenje povjerioca. Smatramo da bi zalogodavac umjesto toga mogao da ponudi zalogoprimcu da mu umjesto založene stvari preda neku drugu stvar iste vrijednosti čije čuvanje ne zahtijeva veći trud i brigu od čuvanja stvari koja je ranije založena. Zalogoprimac, koji bez sudske odluke proda založenu stvar radi namirenja svoje tražbine, odgovara za štetu koju usljed toga trpi vlasnik stvari. Šteta u ovom slučaju nije pričinjena samo zbog toga što je stvar otuđena nego i time što zalogoprimac povredom svoje dužnosti nije stvar sačuvao, pa i to treba imati u vidu kod utvrđivanja njene visine.

 

 

Skriveni nedostaci

 

Kada se pokaže da založena stvar ima neki materijalni i pravni nedostatak za koji povjerilac u trenutku sticanja založnog prava nije znao niti trebalo da zna, a zbog kojeg zalog ne predstavlja dovoljno osiguranje naplate potraživanja, založni povjerilac ima pravo zahtijevati od zalogodavca otklanjanje tog nedostatka ili davanje drugog odgovarajućeg zaloga.897[897] Dakle, povjeriocu ne pripada pravo na bilo kakvu dopunu vrijednosti postojećeg zaloga, već samo pravo da traži “drugi odgovarajući zalog” ili pak da zahtijeva od zalogodavca da nedostatak otkloni. Ovo je propisano zbog specifičnosti samog založnog prava, jer kada se ima u vidu njegova svrha, može se smatrati da davanje stvari u zalogu predstavlja naknadu za ono što zalogodavac dobija,898[898] a prema ZOO-u, kod ugovora o naknadi svaki ugovarač odgovara za materijalne i pravne nedostatke svog ispunjenja.899[899] Prema tome, za ovu specifičnu odgovornost zalogodavca oslonac postoji u odredbama ZOO-a, koje se tiču odgovornosti prenosioca prava u teretnim ugovorima i to pravo može da nastane samo pod određenim pretpostavkama. Bitno je da povjerilac u trenutku sticanja založnog prava nije znao, a niti mogao znati da takav nedostatak postoji. Što se tiče materijalnih nedostataka, prije svega je potrebno istaći da odgovornost nastaje u svim slučajevima koji umanjuju vrijednost stvari, pa čak i u slučajevima koji umanjuju i njenu korisnost, pa založena stvar ne predstavlja dovoljno obezbjeđenje naplate potraživanja. Taj nedostatak treba da bude skriven,

897[897] Član 163 ZSP-a.898[898] Izuzetak je kada je zalogodavac treće lice, a ne dužnik. Ugovor o zalozi pokretnih stvari je ugovor sa naknadom – v. A. Gloginić, Glavna sredstva pojačanja ugovora, zbirka propisa

sa komentarima, Beograd, 2004, str. 95. 899[899] Član 121 ZOO-a.

te da postoji u momentu zalaganja. U pogledu pravnih nedostataka, bez obzira na to da li se radi o potpunoj ili djelimičnoj evikciji, uznemiravanje treba da se zasniva na nekom pravu trećeg lica. Takođe, potrebno je da je to pravo nastalo još dok je stvar bila u državini zalogodavca, a zalogoprimac mora da bude savjestan i ima obavezu da obavijesti zalogodavca o tome i da ga pozove da u razumnom roku oslobodi stvar od prava i pretenzije trećeg.900[900] Naravno, tek ako zalogodavac u tome ne uspije, pa stvar zbog toga ne predstavlja dovoljno obezbjeđenje, založni povjerilac ima pravo na dopunu zaloge. Ukoliko do umanjenja vrijednosti založene stvari dođe u toku trajanja državine zalogoprimca, a nije riječ o skrivenim manama, on nema pravo da zahtijeva promjenu zaloga. Isti je slučaj i kada založena stvar propadne usljed više sile ili krivicom trećeg lica, što može biti samo razlog za prestanak založnog prava.

  

Založno pravo bez državine Za razliku od povjerioca kod ručne zaloge, hipotekarni povjerilac nema pravo

na državinu založene nekretnine. Ovdje se založno pravo stiče upisom u zemljišne knjige, što je sasvim dovoljno obezbjeđenje ako su te knjige ažurne. Predmet hipoteke ostaje u državini dužnika, što ima znatne prednosti u odnosu na zalaganje putem predaje založene stvari, pogotovo ako je založena nekretnina jedini izvor prihoda koji mu služe za isplatu duga. Hipotekarni povjerilac nema pravo da ubire i prisvaja plodove i druge koristi od nekretnine ili da je upotrebljava na bilo koji način,901[901] za razliku od ručne zaloge gdje stranke mogu ugovoriti suprotno. Zbog toga je broj prava hipotekarnog povjerioca manji od broja prava koja ima zalogoprimac kod ručne zaloge. Razumljivo je da hipotekarni dužnik pribira plodove sa stvari čim se oni odvoje od glavne stvari, te prisvaja koristi od nekretnine, jer on ulaže svoj trud radi njihovog stvaranja i to bez posredovanja povjerioca. Dopuštanje korišćenja založene stvari je u suprotnosti sa suštinom hipoteke i zato nije ni dozvoljeno. Imajući u vidu da se radi o imperativnoj odredbi, svaka suprotna odredba u ugovoru ili drugom pravnom poslu je ništavna.902[902] Dakle, drugačije ugovaranje u ovim slučajevima nije moguće i ne proizvodi pravne posljedice. Pravni položaj hipotekarnog povjerioca primjenjuje se i na povjerioce čije je potraživanje osigurano sudskim ili zakonskim založnim pravom na pokretnoj stvari odnosno registarskim založnim pravom,903[903] pošto oni, u principu, imaju isti status kao i ovaj povjerilac.

 

Održavanje vrijednosti zaloga Hipotekarni dužnik samostalno raspolaže predmetom hipoteke. Međutim, on

ne smije da svojim ponašanjem umanjuje vrijednost založene nepokretnosti.904[904] U slučaju da hipotekarni dužnik čini nešto što bi ugrozilo vrijednost nepokretnosti

900[900] Analogna primjena člana 509 ZOO-a.901[901] Član 164 st. 1 ZSP-a.902[902] Član 164 st. 2 ZSP-a.903[903] Član 164 st. 3 ZSP-a.904[904] Smanjenje vrijednosti nepokretnosti može biti izvršeno pravnom ili fizičkom radnjom. Vidi: I. Krkljuš, „Pravo

zaloge prema ZOSO“, Glasnik Advokatske komore Vojvodine, br. 6/80, str. 12.

opterećene hipotekom na taj način što smanjuje njenu vrijednost ili na drugi način pogoršava njeno stanje, odnosno svojim radnjama dovodi u opasnost interese hipotekarnog povjerioca,905[905] ovaj povjerilac ima pravo da zahtijeva da sud naloži hipotekarnom dužniku da se uzdrži od takvih radnji,906[906] a ako on to ne učini, može zahtijevati prisilnu naplatu osigurane tražbine i prije njene dospjelosti.907[907] Prema tome, prava za zaštitu hipotekarnog povjerioca do ispunjenja uslova za realizaciju hipoteke su, prije svega, usmjerena na očuvanje vrijednosti predmeta hipoteke, a tek ako se smanjenje vrijednosti ne spriječi, postoji mogućnost korišćenja prava na prijevremenu realizaciju namirenja potraživanja. Interesi hipotekarnog povjerioca su ugroženi ako postoji stvarna i realna opasnost da on neće moći da u cijelosti namiri svoje obezbijeđeno potraživanje.908[908] Ovdje se ne zahtijeva krivica vlasnika nepokretnosti, već je bitno da postoji uzročna veza između njegove radnje i smanjenja vrijednosti nepokretnosti. To je izuzetak od načela akcesornosti u realizaciji. U ovom slučaju to je sankcija za štetno postupanje vlasnika prema založenoj stvari. Hipotekarni dužnik se tako lišava državine i svojine na predmetu hipoteke prije dospjelosti obaveze. On bi, inače, morao da spriječi i one štetne radnje koje preduzimaju lica koja su njegovi pomoćnici u državini, te lica koja priznaju njegovu vlast i kojima je u stanju tako nešto zabraniti.909[909] Hipotekarni povjerilac može tražiti sudsku zaštitu i u odnosu na treća lica koja bi svojim postupcima protivpravno ugrožavala njegove interese zaštićene hipotekom, s obzirom na stvarnopravni karakter prava zaloga, po kojem ono djeluje prema svima (erga omnes). Prava koja ima u slučaju smanjenja vrijednosti predmeta hipoteke, hipotekarni povjerilac može koristiti od trenutka zasnivanja hipoteke do momenta dospjelosti potraživanja koje se obezbjeđuje. U uporednom pravu postoje slična rješenja.910[910] Dakle, kod hipoteke do prijevremene prodaje založene stvari dolazi zbog ponašanja hipotekarnog dužnika koje je protivno ugovoru i zakonu, dok se kod ručne zaloge prijevremena prodaja može tražiti kada se založena stvar kvari ili kad inače gubi vrijednost. Ova facultas alternativa pripada samo hipotekarnom povjeriocu koji je nosilac dobrovoljnog založnog prava na nekretnini. Ona ne pripada nosiocu prinudnog založnog prava, jer se to založno pravo na nekretnini ne može steći prije pravosnažnosti i izvršnosti presude kojom je naloženo dužniku da plati potraživanje koje se osigurava prisilnom hipotekom na dužnikovoj nekretnini. Prinudno založno pravo na nekretninama nastaje samo kao sredstvo osiguranja, koje određuje sud u postupku osiguranja.

  

Ovlašćenje u pogledu zaloga prava

905[905] Dakle, to su slučajevi kada se hipotekarni dužnik ne ponaša kao dobar domaćin.906[906] Zahtjev za propuštanje je sličan zahtjevu iz negatorne tužbe. Može se koristiti u situaciji kada je vrijednost

nekretnine već umanjena, a i preventivno, ako prijeti opasnost od smanjenja njene vrijednosti.907[907] Član 165 ZSP-a.Ovakav je i pravni stav Kantonalnog suda u Sarajevu, v. Bilten sudske prakse Kantonalnog suda Sarajevo, br. 1/01, str. 33.908[908] Ovo je uvijek faktičko pitanje i cijeni se u svakom konkretnom slučaju.909[909] O tome i N. Gavella, Založno pravo..., str. 191.910[910] Član 2131 Francuskog građanskog zakonika predviđa pravo hipotekarnog povjerioca na dopunu hipoteke ili isplatu

iz postojećeg predmeta obezbjeđenja prije dospjelosti tražbine, ako vlasnik založene stvari umanjenjem vrijednosti založene stvari ugrožava interes povjerioca. Član 809 Švajcarskog građanskog zakonika propisuje da hipotekarni povjerilac može od dužnika vlasnika zahtijevati ponovno uspostavljanje ranijeg stanja ako je smanjenje vrijednosti založene stvari već nastupilo, a ako samo prijeti ugrožavanje može zahtijevati mjere obezbjeđenja koje, ako ne budu poštovane, daju povjeriocu pravo da zahtijeva dopunu zaloge ili otplatu duga u ratama.

 Subjektivno imovinsko pravo na kome je uspostavljeno založno pravo je

pravno izjednačeno sa stvarima, pa se na njega primjenjuju odredbe koje vrijede za pokretne ili nepokretne stvari. U zavisnosti od toga da li je pravo izjednačeno sa pokretnom stvari ili sa nekretninom, založni povjerilac ima u pogledu tog prava ona ovlašćenja koje bi imao da mu je založena pokretna stvar ili neka nekretnina. Zakonom o stvarnim pravima je propisano da određene vrste prava ili netjelesne stvari mogu biti izjednačene sa stvarima i tada se ubrajaju u pokretne stvari, a u nepokretne samo ako su spojene sa svojinama nepokretnih stvari ili su njihov teret odnosno ako su zakonom proglašene kao nepokretne. U slučaju sumnje da li je neka stvar pokretna ili nepokretna, smatra se da se radi o pokretnoj stvari.911[911]

Ukoliko je pravo koje je dato u zalogu izjednačeno s pokretnom stvari, založni povjerilac ima u pogledu tog prava ona ovlašćenja i dužnosti koje bi imao da mu je založena pokretna stvar, ako zakonom nije drugačije određeno ili to ne proizlazi iz pravne prirode zaloga prava.912[912] On treba čuvati zalog s pažnjom dobrog domaćina, jer u protivnom odgovara za eventualnu štetu. Založni povjerilac je ovlašćen koristiti založeno pravo samo ako mu je to dopustio založni dužnik ili je to neophodno da bi ispunjavao svoju obavezu čuvanja zaloga. Prestankom osiguranog potraživanja založni povjerilac dužan je da pravo koje je založeno odmah vrati licu koje mu je to pravo prenijelo. U slučaju da je založeno pravo izjednačeno s nekretninom, založni povjerilac ima u pogledu tog prava ona ovlašćenja i dužnosti koje bi imao da mu je založena nekretnina, ako zakonom nije drugačije određeno ili to ne proizlazi iz pravne prirode zaloga prava.913[913] On nema pravo da koristi zalog. No, on može zahtijevati od založnog dužnika da prestane s radnjama koje na bilo koji način dovode u opasnost ili smanjuju vrijednost tog prava. Ako bi, i pored toga, založni dužnik nastavio s takvim ponašanjem, založni povjerilac može i prije dospjelosti zahtijevati prisilnu naplatu osiguranog potraživanja. Založni povjerilac, pored navedenih prava, ima i obavezu da omogući dužniku ispunjenje njegove obaveze na način predviđen ugovorom i dužan je da to ispunjenje primi.914[914] Ukoliko bi se ponašao protivno tome, on bi pao u docnju915[915] i bio bi dužan da dužniku naknadi pričinjenu štetu. Naravno, njemu se može staviti na teret samo ona docnja za koju se dokaže da je u određenom trenutku mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Povjerilac ne pada u docnju ako bi dokazao da u vrijeme ponude ispunjenja ili u vrijeme određeno za ispunjenje dužnik nije bio u mogućnosti da ispuni svoju obavezu. Docnja povjerioca može nastupiti samo kod onih potraživanja kod kojih je za ispunjenje potrebno i njegovo sadejstvo. Ako za ispunjenje obaveze iz potraživanja to nije potrebno, do ove docnje ne može doći.

  

Namirenje založnog povjerioca Mogućnost namirenja je razlog za osnivanje založnog prava.916[916] Pravo na namirenje, kao

centralno pravo založnog povjerioca, daje mu ovlašćenje da od založnog dužnika zahtijeva da trpi

911[911] Član 6 st. 5 i 6 ZSP-a.912[912] Član 167 st. 1 ZSP-a.913[913] Član 167 st. 2 ZSP-a.914[914] Član 167 st. 3 ZSP-a.915[915] Član 325 st. 1 ZOO-a.916[916] Namirenje povjerioca se ostvaruje prema odredbama ZSP-a i ZIP-a.

namirenje iz vrijednosti zaloga ako se zalogom osigurano potraživanje ne ispuni po dospijeću.917[917] Pored dospjelosti potraživanja,918[918] pretpostavka za namirenje je i docnja dužnika.919[919] Ove pretpostavke moraju nastati u obligacionom odnosu čijem obezbjeđenju založno pravo služi. Sva ostala prava kojima raspolaže založni povjerilac su sekundarnog karaktera i služe ostvarenju prava namirenja.920

[920] Založno pravo nije jedino subjektivno pravo koje daje mogućnost da se povjerilac namiri iz vrijednosti stvari. No, ono je jedino stvarno pravo kome je bitni sadržaj upravo ovlašćenje na namirenje. Pravo namirenja ovlašćuje povjerioca da ga u sudskom postupku štiti i prema trećim licima, koja treba da trpe namirenje njegove osigurane tražbine iz založene stvari, ako zakonom nije drugačije određeno. U ZSP-u je došlo do očigledne pogreške, jer se govori o pravu založnog dužnika da traži da vlasnik založene stvari i treća lica trpe namirenje,921[921] a nema sumnje da to pravo pripada založnom povjeriocu. Založni dužnik je lice koje treba da trpi namirenje iz predmeta založnog prava, bez obzira na to da li je on i lični dužnik. Pravo namirenja odnosi se na naplatu cjelokupnog potraživanja koje obuhvata glavnicu i sporedna potraživanja, kamate, troškove za očuvanje stvari i troškove realizacije založnog prava. Založni povjerilac, u pravilu, ne smije sam prodati zalog i namiriti svoje potraživanje, a ni zadržati zalog za sebe. Namirenje se u cilju zaštite dužnika vrši posredstvom javne vlasti (suda),922[922] shodno načelu oficijelnosti založnog prava. Dakle, povjerilac se ne može namiriti na bilo koji način i samo realizacija posredstvom suda na strogo formalan način čini ovo namirenje punovažnim. To je uvedeno radi zaštite interesa založnog dužnika koji je u ekonomski zavisnom položaju u odnosu na založnog povjerioca. Ovaj povjerilac može namiriti svoje potraživanje iz založene stvari sudskim putem na taj način što će podnijeti tužbu i ishoditi izvršni naslov, a zatim u izvršnom postupku zatražiti da se stvar proda na javnoj prodaji.923

[923] U teoriji i praksi nije sporno da je namirenje povjerioca iz vrijednosti založene stvari njegovo pravo, ali ne i obaveza.924[924] Zbog toga ga dužnik ne može na to natjerati, čak i ako dokaže da povjerilac ne može na drugi način namiriti svoje potraživanje.925[925] Založni povjerilac može po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svog potraživanja prvenstveno iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika926[926] odnosno istovremeno i iz zaloga i dužnikove imovine.927[927] Založno pravo daje povjeriocu dodatnu garanciju, a na njemu je pravo izbora predmeta namirenja. Logično, ako povjerilac zahtijeva namirenje iz vrijednosti založene stvari i njenom prodajom se ne uspije namiriti u potpunosti, ostatak može ostvariti iz ostale dužnikove imovine. U slučaju da se zalog proda za veći iznos od njegova potraživanja, višak razumljivo pripada dužniku (hiperoha).928[928] Pravo na hiperohu prihvaćeno je u modernom založnom pravu.929[929] To je pravo svakog vlasnika stvari koja je bila predmet izvršenja. Ono proizlazi iz svojine i obuhvata pravo vlasnika stvari na onaj dio novčane

917[917] Član 168 st. 1 ZSP-a.918[918] Dospjelost nastupa onda kada je prema ugovoru ili zakonu dužnik u obavezi da ispuni svoju obavezu, a povjerilac

ovlašćen da traži njeno ispunjenje.919[919] Dužnik dolazi u docnju ako ne ispuni svoju dospjelu obavezu u predviđenom roku, niti ponudi njeno ispunjenje, a

za odlaganje nema valjanih razloga. Osnovna posljedica docnje dužnika je obaveza na plaćanje kamate.920[920] M. Lazić, „Hipoteka, nužnost njenog reformisanja kao zahtev tržišne privrede“, Pravni život, br. 10/96, str. 149.921[921] Član 168 st. 3 ZSP-a. 922[922] Član 168 st. 2 ZSP-a.923[923] Pravo prodaje je sekundarnog karaktera, vremenski prethodi namirenju i u funkciji je ostvarenja prava namirenja.924[924] U tom smislu navodimo karakterističnu sudsku odluku: “Pravo je, a ne obaveza zalogoprimca, da se iz vrijednosti

založene stvari namiri, tako da on može po svom izboru da zahtijeva vraćanje duga, a ne prodaju založene stvari” – Vrhovni sud Makedonije, Rev. 1080/86 od 6.11.1986. godine, Sudska praksa, br. 7/87, str. 45.

925[925] Rubino – Il pegno, in Tratt. dir. civ. it., diretto da F. Vassalli, Torino, 1956, str. 257.926[926] Povjerilac koji se namiruje iz ukupne imovine nema status osiguranog povjerioca.927[927] Član 168 st. 4 ZSP-a. Ovo je novina u regulisanju koja je korisna, mada reguliše nešto u pogledu čega ne bi trebalo

da bude dilema.928[928] Član 168 st. 5 ZSP-a.929[929] Ovo pravo su predviđali i Srpski građanski zakonik (paragraf 321) i Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru (član

180).

vrijednosti prodate stvari koji nije zahvaćen realizacijom potraživanja kako običnih, tako i založnih povjerilaca.930[930] U protivnom bi došlo do neosnovanog obogaćenja povjerioca. Ukoliko se na založenoj stvari sprovodi postupak prinudnog namirenja nekog drugog potraživanja, založni povjerilac ima pravo otkupa tog potraživanja do početka javne prodaje,931[931] u skladu sa pravilima izvršnog postupka.932[932] Založni povjerilac tada stupa na mjesto tražioca izvršenja i pored svog osiguranog potraživanja ima i potraživanje koje je stekao otkupom. Novo potraživanje nije osigurano ako tražilac izvršenja nije imao neko sredstvo osiguranja. Ovo će se dešavati u slučaju kada založni povjerilac ima interesa da se ne vodi izvršni postupak (dužnik mu otplaćuje dug). Založena stvar ili pravo može da daje plodove ili druge koristi (sigurne prihode) iz čije bi se vrijednosti moglo namiriti potraživanje. U takvoj situaciji založni povjerilac može da zahtijeva od suda da uspostavi privremenu upravu zalogom i da postavi upravnika koji će biti ovlašćen da ubire te plodove odnosno koristi i unovčava ih, te da dobijene iznose polaže u sud radi namirenja.933[933] Prinudna uprava je oblik namirenja kod kojeg se tražilac izvršenja namiruje ubiranjem plodova i drugih koristi koje daje založena stvar ili pravo. Ona će se koristiti u praksi kada iz određenih razloga nije moguće izvršiti prodaju neke nekretnine ili kada se ne može dobiti odgovarajući iznos na javnoj prodaji. Kad protekne vrijeme zastarjelosti, povjerilac čije je potraživanje obezbijeđeno zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari, ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi,934[934] jer u takvim slučajevima potraživanje nije ugašeno i ono i dalje egzistira.935[935] Postojanje i realizacija založnog prava, shodno načelu akcesornosti, uslovljeno je postojanjem potraživanja, makar i kao naturalne obligacije odnosno „duga časti”, a ne od postojanja tražbine koja se može prinudno ostvariti.936[936] Zbog toga zastarjelost potraživanja ne dovodi do prestanka založnog prava.937[937] Ukoliko je vrijednost opterećene stvari nedovoljna, založni povjerilac u slučaju zastarjelog potraživanja neće moći namiriti ostatak iz imovinske mase dužnika. Zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja ne mogu se namiriti ni iz opterećene stvari. 938

[938] Ovdje može da se postavi pitanje opravdanosti takvog rješenja. Naime, sporedna potraživanja prate sudbinu glavnog duga i sigurno je da prilikom naplate potraživanja treba da imaju isti pravni tretman, a to je u interesu i povjerioca i dužnika.939[939]

930[930] M. Lazić, Sadržina hipoteke..., str. 104.931[931] To pravo se može koristiti od momenta kada je zatražena prodaja, pa do momenta javne prodaje.932[932] Član 168 st. 6 ZSP-a. Vidi i odredbe članova 299–311 ZOO-a o ispunjenju sa subrogacijom.933[933] Član 168 st. 7 ZSP-a.934[934] Član 368 st. 1 ZOO-a. Izraz “iz opterećene stvari” treba tumačiti tako da se odnosi i na prava (npr. iz hartija od vrijednosti, autorsko i patentno

pravo), dok izraz “ako je drži u rukama” znači da povjerilac može založenom stvari raspolagati. Slično i A. Raspor, Zastara, sistemski prikaz po Zakonu o obveznim odnosima i drugim zakonima, Zagreb, 1982, str. 13. U ovom pravcu ide i sudska praksa: “Kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čije je potraživanje osigurano zalogom može se namiriti iz opterećene stvari samo ako je drži u rukama” – Viši privredni sud Hrvatske, Pž-1358/78 od 10.10.1978, objavljena u pomenutoj knjizi A. Raspora, str. 13.

935[935] Istina, ono je pravno oslabljeno i postoji kao naturalna obaveza koja se ne može prinudno izvršiti.936[936] Z. Rašović, „Načela založnog prava u OIZ za CG“, Glasnik odjeljenja društvenih nauka, Titograd (Podgorica),

1989, str. 311.937[937] Njemački građanski zakonik u paragrafu 223 propisuje da zastarjelost potraživanja koje je obezbijeđeno

hipotekom, ili hipotekom na brodu ili zalogom, ne sprečava povjerioca da zahtijeva namirenje iz založene stvari. Francuski građanski zakonik u članu 2180 dopušta mogućnost prestanka hipoteke usljed zastarjelosti hipotekarnog prava, bez obzira na tražbinu kao glavno pravo, ukoliko lični i realni dužnik nisu ista lica. Prema Švajcarskom građanskom zakoniku (član 807) dopuštena je mogućnost naplate zastarjelog potraživanja samo za zalogu na nekretninama koja je upisana u javne registre.

938[938] Član 368 st. 2 ZOO-a. 939[939] Vidi: J. Borovac, „Hipoteka i kamata“, Pravni život, br. 11/08, str. 286–291.

Vrijednost i efikasnost osiguranja povjerioca zavisi od rješenja izvršnog postupka kao završnog stadijuma u ostvarivanju nekog prava.940[940] Založni povjerioci kod izvršenja na nekretninama941[941] biće obuhvaćeni rješenjem o namirenju i namireni, iako nisu pokrenuli postupak ni prijavili svoja potraživanja.942[942] Kasniji povjerioci ne mogu bitno ugroziti povjerioca koji ima bolji rang prvenstva. Pravo namirenja imaju i založni povjerioci čije potraživanje nije dospjelo,943[943] čije je potraživanje uslovno944[944] ili je samo predbilježeno.945[945] Značajno je da se založni povjerioci namiruju neposredno nakon troškova postupka.946[946] Odredbe o izvršenju na neuknjiženim nekretninama pretrpjele su značajne izmjene.947[947] Prevashodni cilj je bio ažuriranje zemljišnoknjižnog stanja, ali i zaštita interesa povjerioca. Međutim, zbog mnogih nejasnoća i grešaka prilikom normiranja tog izvršenja, povjerioci će u ovakvim slučajevima imati dosta teškoća da ostvare efikasno namirenje. Prodaja ispod cijene na nekom od ročišta (posebno na trećem) može da ugrozi namirenje i sigurnost povjerilaca.948[948] Ona nije u interesu ni dužniku kome bi trebalo da pripadne višak od cijene dobijene prodajom založene stvari. Sigurno je da bi u ovom dijelu trebalo donijeti izmjene koje bi propisale limit ispod koga ta prodaja nije moguća.949[949] Postupak izvršenja na pokretnim stvarima uređen je manje detaljno u odnosu na ovaj postupak na nekretninama,950[950] a za sva pitanja koja nisu izričito regulisana primjenjuju se pravila koja uređuju izvršenje na nekretninama.951[951] Izuzetak je samo primjena odredbe o mogućnosti promjene predmeta izvršenja.952[952] Problem i dodatno opterećenje za sud predstavlja postojanje dva izvršna postupka i to opšteg izvršnog postupka na pokretnim stvarima i postupak izvršenja na objektu na kome je registrovano založno pravo, koji je znatno liberalniji i predviđa značajne olakšice u postupku namirenja povjerioca.953[953] U stečajnom postupku založni povjerilac je razlučni povjerilac koji ima pravo da štiti odvojeno namirenje svoje tražbine neovisno o pravima ostalih povjerilaca.954[954] Namirenje iz vrijednosti zaloga se tada sprovodi u stečajnom postupku, ali po pravilima izvršnog postupka.955[955] Razlučni povjerioci nisu stečajni povjerioci i saglasno tome nisu uvršteni u isplatne redove, nisu ni učesnici postupka i

940[940] Norme tog postupka trebalo bi da pretrpe značajne izmjene u cilju olakšanja namirenja, naročito kada su u pitanju nekretnine. Na taj način bio bi uspostavljen adekvatan pravni okvir i odgovarajući standard pravne zaštite povjerilaca, koji bi doveo do promjene u radu sudova, te stvaranja povjerenja u naš pravni sistem. Pravo na pravnu zaštitu u razumnom roku propisano članom 6 st. 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda određeno je kao osnovno ljudsko pravo. Savremeni izvršni postupak, inače, treba da ostvari ravnotežu između zaštite interesa povjerilaca i zaštite interesa dužnika.

941[941] Izvršenje na nekretninama ima veći ekonomski značaj nego izvršenje na pokretnim stvarima i pravima.942[942] Članovi 74 st. 1 i 97 st. 1 ZIP-a.943[943] Član 104 ZIP-a.944[944] Član 106 ZIP-a.945[945] Član 107 st. 1 ZIP-a.946[946] Član 98 st. 2 ZIP-a.947[947] Vidi član 113 ZIP-a.948[948] Vidi član 89 ZIP-a.949[949] Pojedini sudovi čak odbijaju da primijene ovu odredbu. Vidi odluke Kantonalnog suda u Travniku, Pž-2/05 od

23.11.2005. i 006-0-Pž-07-000 031 od 21.3.2007, Domaća i strana sudska praksa, br. 22/07, str. 67-69. Vidi i odluku Županijskog suda u Koprivnici, Gž-331/04-2 od 15.3.2004, u D. Medić i H. Tajić, Založno pravo u praksi..., str. 335–336.

950[950] O tome opširno: M. Povlakić, „Mogućnost efikasnog namirenja založnog povjerioca iz vrijednosti pokretnih stvari u pravu BiH“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, LII 2009, Sarajevo, 2009, str. 325-366.

951[951] Vidi član 135 ZIP-a.952[952] Član 71 ZIP-a. U Brčko distriktu BiH samo je određena shodna primjena pravila koja važe za izvršenje na nekretninama bez ograničenja

(član 122 ZIP BDBiH).953[953] Okvirni zakon o zalozima u odredbama članova 26–34 reguliše postupak izvršenja i namirenja na pokretnim

stvarima koje su objekt registrovane zaloge.954[954] O tome: D. Medić, „Zaštita izlučnih i razlučnih povjerilaca u stečajnom postupku“, u Aktuelna pitanja savremenog

zakonodavstva, Beograd, 2009, str. 321– 337.955[955] Vidi: F: Zaćiragić, „Prodaja predmeta založnog prava u stečajnom postupku“, ZIPS, br. 1140/08, str. 12-16.

ne mogu podnijeti zahtjev za njegovo otvaranje. Oni mogu biti stečajni povjerioci ako im je stečajni dužnik i lično odgovoran, a oni se odreknu prava na odvojeno namirenje ili ako se nisu uspjeli namiriti u potpunosti.956[956]

Načelo oficijelnosti ima i određene izuzetke i u tim slučajevima povjerilac može da se namiri i vansudskim putem, što je u skladu i sa tendencijama u uporednom pravu.957[957] Ovdje su, donekle, izbjegnute manjkavosti prouzrokovane sporom realizacijom založnog prava. 958[958] Prije svega, založni povjerilac je ovlašćen da svoje pravo na namirenje ostvari na takav način ako je predmet založnog prava pokretna stvar ili pravo, a založni dužnik je u pisanom obliku dao izričito dopuštenje za takvo namirenje.959[959] Iz ovog proizlazi da je takav sporazum moguć u svakom momentu, pa i prilikom zaključenja ugovora o zalozi. Dakle, nema vremenskog ograničenja za realizaciju ove mogućnosti.960[960] Ako se radi o potraživanjima iz trgovačkih poslova, odstupanja su još veća. Ukoliko je pokretna stvar ili pravo dato u zalog za osiguranje potraživanja iz trgovačkog posla, založni povjerilac se može vansudski namiriti ako založni dužnik takvo namirenje nije izričito isključio u trenutku osnivanja zaloga.961[961] Prema tome, ovakav način namirenja kod trgovačkih poslova je prirodni sastojak ugovora koji založni dužnik može izričito isključiti. Međutim, nesumnjivo je da on za to treba imati saglasnost založnog povjerioca. Povjerilac može pristupiti prodaji založene stvari ili prava na javnoj prodaji962[962] nakon isteka roka od osam dana od upozorenja dužniku odnosno zalogodavcu, ako kod postojećeg stanja stvari nije prikladniji neki drugi način za namirenje.963[963] Ovo je sasvim logično, jer ako je povjeriocu kod nekih trgovačkih poslova priznato založno pravo radi obezbjeđenja njegovih potraživanja, onda je razumljivo i nastojanje da se ostvarivanje tog prava što više olakša.964[964] Ipak, kada se ima u vidu da se u ovim slučajevima radi o namirenju založnog povjerioca samo kod ručne zaloge,965[965] onda je sigurno da će primjena ovih prvila u praksi biti ograničenog dometa.

Određena odstupanja od načela oficijelnosti založnog prava predviđena su i odredbama OZZ-a u postupku namirenja osiguranog povjerioca kod registarske zaloge966[966] mada je za postupak izvršenja nadležan sud. Ovdje se odredbe ZIP-a samo supsidijarno primjenjuju.967[967]

 

956[956] Član 39 Zakona o stečajnom postupku.957[957] Ovaj način namirenja znatno ubrzava postupak realizacije založnog prava, ali nosi i određene opasnosti po

dužnika.958[958] Pravila izvršnog prava ne utiču na vansudsko namirenje iz vrijednosti zaloga.959[959] Član 169 st. 1 ZSP-a.960[960] Ovo se može tumačiti kao suprotnost odredbi člana 147 st. 3 i 4 ZSP.961[961] Dakle, pretpostavka je da je povjerilac ovlašćen za vansudsko namirenje.962[962] U pogledu toga je trebalo propisati određena pravila.963[963] Član 169 st. 2 ZSP-a. U odredbi se omaškom pominje održaj umjesto dospjelost potraživanja, a trebalo je i jasnije odrediti šta znači drugi prikladniji

način namirenja, jer to u praksi može da dovede do nesporazuma.964[964] Slično je bilo propisano i članom 981 st. 1 ZOO-a.965[965] Ručna zaloga u trgovačkim odnosima ima marginalan značaj i sve više se zamjenjuje registarskom zalogom.966[966] Vidi članove 26–34 OZZ-a.967[967] Član 25 st. 3 OZZ-a.

 

Zaštita založnog prava

 

Založni povjerilac ima pravo na zaštitu svog založnog prava. On je ovlašćen da od svakoga, kako od vlasnika zaloga, tako i od bilo kog drugog lica,968[968] tužbom traži zaštitu od samovlasnog ometanja u izvršavanju nekog njegovog prava vezanog za zalog. Obim te zaštite zavisi od vrste založnog prava, te od načina povrede. U slučaju podnošenja tužbe založni povjerilac mora dokazati svoje pravo i akt njegove povrede. On ima pravo da zahtijeva od vlasnika zaloga da prizna i trpi njegovo založno pravo, te da trpi izvršavanje ovog prava na založenoj stvari, da propušta činiti na predmetu zaloga ono što je dužan da propušta i da od njega i trećih lica zahtijeva predaju stvari odnosno prestanak uznemiravanja. Ovo pravo ne zastarijeva.969[969] Dakle, ZSP ima u vidu tužbe petitornog karaktera (nezastarive) za zaštitu založnog prava i one proizlaze iz cjeline svih zakonskih normi koje regulišu ovu materiju. Ovdje je izvršeno objedinjavanje svih tužbenih zahtjeva koji postoje za zaštitu založnog prava. Može se raditi o deklaratornoj tužbi za priznavanje postojanja založnog prava, zatim o tužbi koja je usmjerena na propuštanje radnji kojima se onemogućava vršenje založnog prava i na prestanak uznemiravanja, tužbi kojom se od hipotekarnog dužnika traži zabrana radnji kojima se smanjuje vrijednost hipotekovane nekretnine, tužbi kojom se zahtijeva povrat založene stvari (vindicatio pignoris) itd. Ukoliko hipotekarni dužnik i pored zabrane nastavi da smanjuje vrijednost založene nekretnine, hipotekarni povjerilac može da zahtijeva prinudnu prodaju te nekretnine prije dospjelosti (devastaciona tužba). Pored založnog povjerioca, i pretpostavljeni založni povjerilac ima pravo na zaštitu. U ovom slučaju se misli na zaštitu samo povjerioca kod ručne zaloge. 970[970] Da bi je ostvario, on mora da podnese tužbu i u postupku pred sudom ili drugim nadležnim organom dokaže pravnu osnovu i istinit način svoga sticanja državine zaloga (savjesnost se pretpostavlja).971[971] Može se reći da ovdje postoji određena sličnost sa zaštitom pretpostavljenog vlasnika, ali između njih ima i dosta razlika uslovljenih različitom prirodom ovih instituta. Sigurno je da ta tužba neće biti mnogo korišćena u praksi, jer će pretpostavljeni založni povjerilac ručne zaloge većinu sporova moći lakše riješiti korišćenjem državinskih tužbi ili putem tužbe za vraćanje založene stvari. Založni povjerilac ima pravo da se štiti i po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako bi neko povrijedio založno pravo na nepokretnosti nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu.972[972] Problem kod ove zaštite može da nastane zbog toga što ZZK ne predviđa brisovnu tužbu i što taj propis nije usaglašen sa ZSP-om,973[973] zato što je ranije donesen. Prema ZZK-u, u slučaju da je neki upis neispravan iz razloga za koje nije kriv zemljišnoknjižni ured, takav upis se može ispraviti ako pogrešno upisano

968[968] Založno pravo je apsolutnog karaktera. 969[969] Član 170 ZSP-a.970[970] Ovdje se može postaviti pitanje zašto nije predviđena zaštita pretpostavljenog titulara založnog prava na nekom

pravu.971[971] Član 171 ZSP-a.972[972] Član 172 ZSP-a.973[973] Ovo je preuzeto iz hrvatskog prava gdje su ta dva propisa kompatibilna .

lice da odobrenje ili sudskom odlukom.974[974] No, ovdje se ne predviđaju pretpostavke za tužbu, niti rokovi za njeno podnošenje, pa u pogledu toga treba imati u vidu relevantne odredbe ZSP-a.975[975] Ova tužba se ne može podići protiv trećeg savjesnog lica koje je steklo neko pravo na osnovu nevaljanog upisa.

Prestanak založnog prava

 

Prestanak osiguranog potraživanja

Založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja kamata i troškova, ako zakonom nije drugačije određeno.976[976] To je sasvim razumljivo, jer zaloga služi za obezbjeđenje potraživanja i kada ono prestane, shodno načelu akcesornosti, prestaje i založno pravo kao sporedno, akcesorno pravo. Kao što ovo pravo ne može nastati prije potraživanja, tako ne može ni trajati duže od njega. ZSP u pogledu toga ipak predviđa određene izuzetke977[977] u cilju prilagođavanja ovog instituta potrebama savremene tržišne privrede. Potraživanje će najčešće prestati u slučaju kad dužnik isplati svoju obavezu prema povjeriocu.978[978] Međutim, prema ZOO-u, potraživanje može prestati i na druge načine: kada se povjerilac i dužnik sporazumiju da će povjerilac primiti nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje – zamjena ispunjenja,979[979] ako se izvrši prebijanje–kompenzacija,980[980] u slučaju da dodje do otpuštanja duga,981[981] kada se izvrši prenov-novacija,982[982] nemogućnošću ispunjenja,983

[983] protekom vremena984[984] i smrću dužnika ili povjerioca kod obaveza koje su nastale s obzirom na lične osobine ugovornika ili s obzirom na lične sposobnosti dužnika.985[985] Sve navedeno takođe dovodi do prestanka založnog prava.986[986] Prema tome, kad potraživanje povjerioca bude namireno isplatom ili kad potraživanje prestane da postoji, prestaje i razlog zbog koga je postojalo založno pravo, pa je razumljivo da ono i prestaje da egzistira.

 

974[974] Član 60 st. 4 ZZK-a.975[975] Član 56 st. 3 i 4 ZSP-a.976[976] Član 173 ZSP-a.977[977] Npr. raspolaganje neizbrisanom hipotekom.978[978] To je najčešći način prestanka potraživanja u praksi, ali nije i jedini. 979[979] Član 308 ZOO-a. 980[980] Član 336 ZOO-a.981[981] Član 344 ZOO-a.982[982] Novacijom prestaje potraživanje koje je do tada postojalo (član 348 st. 1 ZOO-a). Odredba ZOO-a da s ranijom

obavezom prestaju i zaloga i jemstvo, izuzev ako je s jemcem ili zalogodavcem drukčije ugovoreno (član 350 st. 2 ZOO-a) ne znači da postoji mogućnost da založno pravo nastavi postojati. U slučaju dogovora sa zalogodavcem, taj ugovor će biti pravna osnova novog založnog prava, koje će obezbjeđivati novo potraživanje.

983[983] Član 354 ZOO-a.984[984] Član 357 ZOO-a.985[985] Član 359 ZOO-a.986[986] O tome i O. Stanković i M. Orlić, op. cit., str. 414.

Propast zaloga

 

Založno pravo prestaje kada propadne zalog, a nije nadomješten drugom stvari ili pravom, pri čemu osigurano potraživanje ostaje.987[987] Najčešće će se propast založene stvari dešavati usljed elementarnih nepogoda (poplava, zemljotresa, erupcija i tome slično). Razumljivo je da založno pravo ne može postojati bez objekta i da njegovom propašću ovo pravo prestaje. Dakle, to važi za sve objekte založnog prava generalno. Ukoliko zalog propadne pa umjesto njega nastane pravo koje ga nadomješta (pravo na naknadu, na iznos osiguranja i dr.) založno pravo traje i dalje na tom pravu.988[988] Smanjenje vrijednosti opterećene stvari nema za posljedicu gašenje založnog prava, a ono nastavlja da traje i u slučaju djelimične propasti stvari. Ukoliko postoji opasnost od daljeg propadanja, založni povjerilac i založni dužnik mogu tražiti prijevremenu prodaju stvari. Djelimična propast založene stvari ne daje pravo založnom povjeriocu na dopunu zaloge, jer on to pravo može ostvariti samo u slučaju ako je založena stvar imala mane u momentu zalaganja.

 

 

Gubitak državine založene stvari

 

Založno pravo na pokretnim stvarima prestaje trajnim gubitkom državine. Privremenim gubitkom državine založene pokretne stvari ovo pravo ne prestaje ukoliko se založni povjerilac nije odrekao svog založnog prava i bezuslovno vratio državinu zaloga dužniku.989[989] Ovo se odnosi samo na ručnu zalogu, a ne i na registarsku zalogu, sudsku zalogu koja nastaje pljenidbenim popisom kada stvar ostaje u državini založnog dužnika, te na zakonsku zalogu kod nekih ugovora u privredi. Svaki gubitak državine, dakle, ne mora nužno dovesti do prestanka založnog prava, jer se izgubljena državina može i vratiti i tada se automatski ponovo aktiviraju dejstva koja su bila suspendovana (pravo prvenstvene naplate). Da bi došlo do prestanka založnog prava na ovaj način, gubitak državine mora biti trajan i dobrovoljan. Državina se ne gubi ako je držalac privremeno bio spriječen da vrši faktičku vlast nezavisno od svoje volje.990[990] Prema tome, treba razlikovati dva slučaja gubitka državine i od toga zavisi da li založno pravo prestaje definitivno ili se samo gubi mogućnost prvenstvene naplate založnog povjerioca iz vrijednosti založene stvari. Založno pravo konačno prestaje kada zalogoprimac vrati stvar zalogodavcu, dakle, kada je založena stvar dospjela u njegove ruke voljnim aktom predaje stvari. 991[991] Ukoliko je

987[987] Član 174 ZSP-a. Pošto je u naš pravni sistem opet uvedeno načelo jedinstva nekretnine, propast nekretnine će se u praksi rijetko dešavati.988[988] Član 141 st. 7 ZSP-a. Paragraf 1045 Njemačkog građanskog zakonika propisuje da se osiguraniku ne smije isplatiti osigurana suma, prije nego što

se obavijeste hipotekarni povjerioci o nastaloj šteti i tek ako se oni u roku od mjesec dana ne usprotive isplati. Članom 822 Švajcarskog građanskog zakonika predviđeno je da se dospjeli iznos sume osiguranja smije isplatiti vlasniku osigurane nepo-kretnosti samo po odobrenju svih hipotekarnih povjerilaca. Prikladno obezbjeđenje se uz saglasnost hipotekarnih povjerilaca može isplatiti vlasniku i radi ponovnog obnavljanja predmeta hipoteke.

989[989] Član 175 ZSP-a.990[990] Član 314 st. 1 ZSP-a. Analogno i član 921 Švajcarskog građanskog zakonika, član 981 Grčkog građanskog zakonika, paragraf 856 Njemačkog

građanskog zakonika, član 340 Poljskog građanskog zakonika, itd. 991[991] U uporednom pravu u pogledu toga postoje ovakvi stavovi:

zalogoprimac izgubio državinu založene stvari protivno svojoj volji, bez obzira na način gubitka, prestaje samo mogućnost realizacije prava prvenstvene naplate iz vrijednosti založene stvari, a založno pravo ne prestaje.992[992] Ako je stvar oduzeta silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, držalac je može vratiti u roku u kome se može podići državinska tužba.993[993]

 

 

Odricanje

 

Mogućnost odricanja od prava posljedica je autonomije volje i dispozitivnosti subjektivnih građanskih prava. Pravo odricanja se može, izuzetno, ograničiti samo ako je sračunato na oštećenje povjerioca (actio pauliana).994[994] Isto tako, time se ne smiju ugroziti ni interesi trećih lica. Založno pravo prestaje valjanim odricanjem založnog povjerioca.995[995] Da bi odricanje bilo valjano, ne smije postojati ni jedan od razloga ništavnosti ili rušivosti pravnih poslova. Potraživanje u tom slučaju i dalje egzistira, pretvara se u obično,996[996] a povjerilac postaje hirograferni povjerilac sa svim rizicima koje taj status nosi i više ne može tražiti namirenje iz založene stvari već iz imovine dužnika. To povjerioca vodi u neizvjesnost, ali do odricanja može da dođe iz raznih razloga, između ostalog i zato što mu dužnik može dati druga sredstva obezbjeđenja. Ovaj način prestanka založnog prava ima pravno dejstvo i kada se ne zatraži saglasnost zalogodavca ili dužnika, ako se ne radi o istom licu.997[997] Ukoliko bi se založni povjerilac odrekao potraživanja, to bi dovelo do prestanka založnog prava. Kod ručne zaloge izjava povjerioca o odricanju može se dati u bilo kojoj formi, čak i konkludentnom radnjom, a nije neophodno da se sa izjavom o odricanju odmah vrati i založena stvar, već to može uslijediti i docnije.998[998] Kad hipotekarni povjerilac želi da se odrekne hipoteke, izjava o odricanju se mora dati u formi propisanoj za osnivanje, a hipoteka tada prestaje brisanjem u zemljišnoj knjizi ili drugom javnom registru.999[999] Notar u tom slučaju mora da izvrši notarsku obradu isprave kao kod osnivanja hipoteke. Ovdje se može postaviti pitanje cjelishodnosti ovakvog rješenja koje dovodi i do gubitka vremena i do povećanja troškova. Neki povjerioci nedjeljivog potraživanja osiguranog založnim pravom mogu se odreći ovog prava bez pristanka ostalih povjerilaca.1000[1000] Odricanje jednog povjerioca od založnog prava nema uticaja na položaj ostalih povjerilaca i zaloga ostaje

– založno pravo se gasi ako založni povjerilac vrati založenu stvar zalogodavcu ili vlasniku i prestanak založnog prava je konačan, a stranke ne mogu suprotno ugovoriti – paragraf 1253 st 1 Njemačkog građanskog zakonika,

– založno pravo prestaje samo ako je zalogoprimac vratio dužniku stvar bezuslovno, iz čega proizlazi da stranke mogu i suprotno ugovoriti – paragraf 467. Austrijskog građanskog zakonika, i

– u slučaju vraćanja založene stvari zalogodavcu, založno pravo ne prestaje, već miruje dok se stvar nalazi u rukama zalogodavca – član 888 Švajcarskog građanskog zakonika.

992[992] Istina, postaje “golo” pravo dok se ne vrati državina stvari.993[993] Ovaj rok je 30 dana od saznanja za smetanje i počinioca (subjektivni rok) odnosno godina dana od oduzimanja

(objektivni rok) – član 313 st. 3 ZSP-a.994[994] M. Lazić, Sadržina hipoteke..., str. 93.995[995] Član 176 st. 1 ZSP-a.996[996] D. Medić, „Prestanak hipoteke“, Značenja, br. 54–55/06, str. 69.997[997] Za odricanje od tražbine, odnosno obligacionog prava, koje karakteriše odnos korelacije između povjerioca i

dužnika, potrebna je saglasnost dužnika (član 344 stav 1 ZOO-a), a za odricanje od stvarnih prava dovoljna je izjava volje njihovog titulara. Opširnije o podjeli građanskih prava: R. Kovačević Kuštrimović, „Podela građanskih prava na stvarna i obligaciona“, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 1–2/88, str. 45.

998[998] D. Medić, Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja potraživanja..., str. 115.999[999] Član 176 st. 3 ZSP-a.1000[1000] Član 176 st. 2 ZSP-a.

netaknuta. Prema načelu nedjeljivosti založno pravo osigurava potraživanje do njegovog potpunog namirenja.

 

 

Istek roka i ispunjenje raskidnog uslova

 

Ukoliko je založno pravo nastalo radi obezbjeđenja uslovnog potraživanja1001[1001] ili potraživanja ograničenog rokom,1002[1002] ono može prestati ako ne nastupi uslov ili ako rok protekne. Protek roka ili ispunjenje uslova koje dovodi do prestanka potraživanja dovodi i do prestanka založnog prava (akcesornost). Ako je samo založno pravo ograničeno, protekom roka ili ispunjenjem uslova ono prestaje, ali ne prestaje i osigurano potraživanje. Naravno, i u tom slučaju založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi prestaće brisanjem tog prava.1003[1003] Izuzetno, založno pravo na nepokretnosti neće prestati istekom roka ili ispunjavanjem raskidnog uslova ako založni povjerilac nije znao niti je iz zemljišne knjige morao znati za to ograničenje kad je sticao potraživanje osigurano založnim pravom.1004[1004] Dakle, za savjesnog povjerioca ograničenja koja nisu bila upisana nemaju značaja, pa njegovo založno pravo tada ne prestaje, shodno načelu povjerenja u zemljišne knjige.

 

Prestanak pravnog svojstva založnog povjerioca

 

Založno pravo prestaje ukoliko pravno lice izgubi svojstvo založnog povjerioca, a nema pravnog sljednika1005[1005] odnosno univerzalnog sukcesora. Zakon je u ovom dijelu jezički neprecizan, jer iz njega proizlazi da prestankom svojstva založnog povjerioca prestaje založno pravo, što se naravno podrazumijeva. Međutim, ovdje se radi o prestanku svojstva pravnog lica koje nema pravnog sljednika, a to se reflektuje na sudbinu založnog prava. To je razlog za prestanak založnog prava i ovo založno pravo se više ne može steći. Inače, u ostalim slučajevima prestanka nosioca založnog prava (spajanje, podjela, pripajanje), ono zajedno sa potraživanjem prelazi na njegovog pravnog sljednika koji postaje novi založni povjerilac. Ako bi došlo do smrti fizičkog lica, založno pravo bi prešlo na njegove nasljednike.

 

 

1001[1001] Vidi članove 74–76 ZOO-a.1002[1002] Vidi članove 77–78 ZOO-a.1003[1003] Član 177 st. 1 ZSP-a.1004[1004] Član 177 st. 2 ZSP-a.1005[1005] Član 178 ZSP-a.

Konsolidacija i sjedinjenje

 

Kada je isto lice postalo nosilac prava svojine i nosilac založnog prava na istoj stvari prestaje založno pravo (konsolidacija).1006[1006] Iste su posljedice i kod založnog prava na pravima koji zakon ne spominje. Vlasnik založene nekretnine, koji je postao hipotekarni povjerilac, može zahtijevati da se hipoteka briše iz zemljišne knjige i u tom slučaju njemu kao povjeriocu ostaje obično potraživanje pre ma dužniku i nekretnina se oslobađa tereta hipoteke. Međutim, vlasnik može i da zadrži hipoteku na nekretnini i da prenese potraživanje zajedno sa hipotekom na neko treće lice odnosno može prodati nekretninu ili ustupiti potraživanje, a zadržati nekretninu i u ovim slučajevima se ponovo uspostavlja hipotekarnopravni odnos.1007[1007] Zakon o stvarnim pravima u ovom pogledu propisuje izuzetak predviđajući mogućnost raspolaganja neizbrisanom hipotekom. Sjedinjenje (konfuzija) subjekata u obligacionom odnosu dovodi do prestanka potraživanja, a to se dešava kada isto lice postane i povjerilac i dužnik.1008[1008] Tada takođe prestaje založno pravo.1009[1009]Ako se radi o hipoteci, nužno je i brisanje iz zemljišne knjige.

 

 

Prestanak hipoteke 

Hipoteka ne prestaje ipso iure prestankom potraživanja. Ona prestaje tek brisanjem iz zemljišne knjige odnosno uknjižbom brisanja (ekstabulacijom). Prestankom potraživanja obezbijeđenog hipotekom koja je upisana u zemljišnoj knjizi, može se zahtijevati brisanje hipoteke, jer je hipoteka akcesorno pravo, pa ne može postojati bez potraživanja koje čini glavno pravo.1010[1010] Zbog toga kada dužnik ispuni svoju obavezu1011[1011] ili kada potraživanje prestane na neki drugi, već navedeni način, prestaje osnova na kojoj je počivala hipoteka.1012[1012] U tom slučaju potrebno je da se hipoteka izbriše, odnosno da se izvrši ekstabulacija, uknjižba brisanja postojeće hipoteke, uz prethodno pribavljanje tzv. brisovne dozvole od hipotekarnog povjerioca.1013[1013] U skladu sa odredbama ZZK-a, brisanje može zahtijevati hipotekarni povjerilac.1014[1014] Ako on ne želi da da brisovnu dozvolu, vlasnik nekretnine koja je opterećena hipotekom može ga na to prisiliti putem suda i tada odluka suda zamjenjuje njegovu saglasnost.

1006[1006] Član 179 st. 1 ZSP-a.Vidjeti: H. Klang, Kommentar zum Allgemeinen bürgerlichen Gesetzbuch, I Band, II Halbband, Wien 1930, str. 349.1007[1007] O. Stanković i M. Orlić, op. cit., str. 418.Ima i mišljenja da se prihvatanjem konsolidacije kao razloga prestanka hipoteke narušava stvarnopravno dejstvo zaloge – v.

M. Lazić, Sadržina hipoteke..., str. 31.1008[1008] Član 353 st. 1 ZOO-a.1009[1009] Član 179 st. 2 ZSP-a.1010[1010] Punovažna isplata tražbine koja mu po hipotekarnom pravu pripada, oduzima povjeriocu materijalnu osnovu za

postojanje hipoteke – v. E. Feil, Osterreichiesches Hypotekarrecht, 1973, str. 172.1011[1011] To znači da je potraživanje hipotekarnog povjerioca namireno.1012[1012] M. Vuković, Osnovi stvarnog prava…, str. 202.1013[1013] Član 180 ZSP-a.1014[1014] Vidi član 41 ZZK-a.

 

 

Prestanak sudskog i zakonskog založnog prava

 

ZSP propisuje da prinudno založno pravo prestaje pravosnažnošću rješenja o namirenju ako je u tom postupku sprovedeno namirenje,1015[1015] s tim što hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišnih knjiga. Međutim, prema ZIP-u, pravni osnov prestanka nije rješenje o namirenju, nego o dosudi kojim se zemljišnoknjižnom sudu nalaže da izvrši upis prava svojine na kupca, te brisanje prava trećih za koje je to rješenjem određeno.1016[1016] Pravilo je da prodajom u izvršnom postupku prestaju sva založna prava, bez obzira na vrste (pa i sudsko) i bez obzira na to da li je došlo do potpunog namirenja svih založnih povjerilaca, a to može da ima nepovoljne posljedice na proces kreditiranja uopšte. Prinudno založno pravo prestaje i pravosnažnošću rješenja kojim se ukidaju sprovedene radnje i mjere na kojima je to pravo bilo zasnovano.1017[1017] To će biti u slučaju kada se usvoje prigovor odnosno žalba protiv rješenja o izvršenju. Zakonsko založno pravo prestaje kao i dobrovoljno (na sve navedene načine), a i prestankom okolnosti zbog kojih je zakonom zasnovano,1018[1018] ako nije zakonom drugačije određeno.1019[1019]

  

Raspolaganje neizbrisanom hipotekom

 

Već je navedeno da je hipoteka, kao i uopšte založno pravo, nesamostalno pravo čije postojanje zavisi od postojanja i punovažnosti prava potraživanja. Prestankom potraživanja treba da prestane i založno pravo kao sporedno pravo, akcesorij.1020[1020] Prestanak hipoteke ipak kasni za prestankom tražbine, jer hipoteku treba izbrisati iz zemljišnih knjiga. Do upisa brisanja hipoteka postoji, bez obzira na prestanak potraživanja. Postojanje potraživanja je conditio sine qua non za postojanje založnog prava, a time i hipoteke.1021[1021] Strogo akcesorni (zavisni) karakter hipoteke ogleda se za sve vrijeme njenog postojanja. No, potpuna akcesornost je velika smetnja savremenoj tržišnoj privredi.1022[1022] Već smo istakli da akcesornost ne treba shvatiti kao dogmu. Napuštanje načela akcesornosti založnog prava, a time

1015[1015] Založni povjerioci koji se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, namiruju se neposredno nakon troškova izvršnog postupka (član 98 ZIP-a).

1016[1016] Član 93 st. 2 ZIP-a.1017[1017] Član 185 st. 1 ZSP-a.1018[1018] Ako je zakonsko založno pravo nastalo zbog neplaćenog poreza, njegovim plaćanjem ono bi trebalo prestati.1019[1019] Vidi član 185 st. 2 ZSP-a.Ovdje je omaškom navedeno da zakonsko i dobrovoljno založno pravo prestaju i prestankom okolnosti zbog kojih je zakonom

zasnovano, ako nije zakonom drugačije određeno, a trebalo je odrediti uslove samo za prestanak zakonskog, a ne i dobrovoljnog založnog prava.

1020[1020] Vidjeti: I. Babić, Leksikon obligacionog prava, Beograd, 1997. str. 387; S. Nikšić, „Akcesornost založnog prava“, Hrvatska pravna revija, br. 9/02, str. 147.

1021[1021] M. Zobkow, „Akcesorna narav založnog prava“, Mjesečnik, br. 5/1898, str. 226. i br. 6/1898, str. 347. 1022[1022] O tome: D. Softić, Akcesornost hipoteke kao prepreka pri primjeni modernih tehnika finansiranja, u Zborniku

radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2008, str. 618–632.

i hipoteke,1023[1023] otvara mogućnost da se to pravo samostalno kreće u prometu i da nasljeđivanjem pređe na lice koje je nasljednik založnog povjerioca, bez obzira na to prelazi li na nasljednika i potraživanje koje to pravo osigurava.1024[1024] Tipičan slučaj odstupanja od načela akcesornosti je tzv. svojinska hipoteka.1025[1025] Ona predstavlja pravnu konstrukciju, čiju ekonomsku snagu može aktivirati po svojoj volji samo njen titular. Svojinska hipoteka je hipoteka na sopstvenoj stvari.1026[1026] Ta hipoteka može postojati bez potraživanja, prenosi se samostalno, ali se ne može realizovati bez postojanja tražbine za čije obezbjeđenje služi.1027[1027] Svojinska hipoteka je nastala pod uticajem germanskog običajnog prava, koje nije prihvatilo koncept akcesornosti hipoteke iz rimskog prava. ZSP ne predviđa postojanje svojinske hipoteke, ali reguliše raspolaganje neizbrisanom hipotekom.1028[1028] To pravo nije svojinska hipoteka, mada joj je veoma slično1029[1029].1030[1030] Nesumnjivo je da je ovo jedna od najznačajnijih novina u materiji založnog prava. Mogućnost raspolaganja postoji u situaciji kada je potraživanje prestalo, a hipoteka još nije brisana iz zemljišnih knjiga.1031[1031] Dakle, radi se o ovlašćenju da se hipoteka prestankom obezbijeđenog potraživanja prenese na novog povjerioca.1032[1032] Uslov je da nova tražbina nije veća od prethodne koja je bila obezbijeđena hipotekom, koja još nije brisana.1033[1033] Raspolaganje neizbrisanom hipotekom moguće je u svim slučajevima prestanka potraživanja, osim kada je potraživanje prestalo jer je namireno iz vrijednosti založene nekretnine. Povjerilac mora imati priznanicu ili drugu ispravu kojom dokazuje prestanak osiguranog potraživanja. Hipoteka sada pripada vlasniku nekretnine i to za njega stvara mogućnost da to iskoristi kako bi osigurao neko drugo potraživanje. 1034

[1034] Ovo je za njega očigledno korisno, jer ako raspolaže visokim mjestom u redu prvenstva, veća mu je i kreditna sposobnost, a to mu otvara mogućnost dobijanja zajmova pod povoljnim uslovima.1035[1035]

1023[1023] O odstupanju od načela akcesornosti hipoteke u zemljama bivše SFRJ v. M. Povlakić, „Zemljišni dug u usporednom pravu”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 26, br. 1/05, str. 214–223. Vidi i M. Povlakić, Stvarnopravno osiguranje kredita u BiH..., str. 261–270; D. Softić, „Odnos između stvarnopravnog osiguranja i osiguranog potraživanja”, u Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza, Prva regionalna konferencija, Cavtat, 2010, knjiga II, Beograd, 2010, str. 684–686.

1024[1024] N. Gavella, Založno pravo..., str. 166.1025[1025] Ovom hipotekom se položaj ranga u zemljišnoj knjizi obezbjeđuje za budućeg povjerioca.1026[1026] O tome: N. Ogorelica, „Hipoteka na sopstvenoj stvari ili tzv. vlasnička hipoteka”, poseban otisak iz Pravnika za

1893, Beograd, 1893; V. Spaić, Građansko pravo – Opšti dio i Stvarno pravo, Sarajevo, 1971, str. 689; D. Medić, „Svojinska hipoteka”, ZIPS, br. 1027/05, str. 29-30; M. Lazić, „Hipoteka, nužnost njenog reformisanja kao zahtev tržišne privrede”, Pravni život, br. 10/96, str. 151–154; M. Vedriš i P. Klarić, Građansko pravo, Zagreb, 2004, str. 328.

1027[1027] M. Lazić, „Stvarna prava na sopstvenoj stvari”, Pravni život, br. 10/03, str. 87–92.1028[1028] Član 181 ZSP-a.Interesantno je da je raspolaganje neizbrisanom hipotekom bilo predviđeno i Predosnovom građanskog zakonika Kraljevine

Jugoslavije iz 1934. godine – v. Ministarstvo pravde Kraljevine Jugoslavije, Predosnova građanskog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju, Beograd, 1934, str. 103–104, paragrafi 490-498.

1029[1029] Slično i N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 822. 1030[1030] Vlasnik nekretnine nije sam sebi povjerilac, pa ne može biti ni svoj hipotekarni povjerilac.1031[1031] U ovoj situaciji njemačka doktrina ima u vidu vlasnički zemljišni dug. Prema III noveli na Austrijski građanski zakonik iz 1916. godine postoji mogućnost raspolaganja sa neizbrisanom hipotekom

kao surogat za vlasničku hipoteku. Vidi: F. Čulinović, Komentar zemljišno-knjižnih zakona, Beograd, 1931, str. 206.1032[1032] Pravo vlasnika da raspolaže neizbrisanom hipotekom nastaje u momentu prestanka potraživanja koje je hipoteka

obezbjeđivala i traje sve dok ne dođe do brisanja hipoteke.1033[1033] Raspolaganjem mjestom u prvenstvenom redu neizbrisane hipoteke nosioci knjižnih prava koji su upisani s

kasnijim prvenstvenim redom ne smiju biti oštećeni u ostvarivanju svojih prava pri namirenju osiguranih tražbina. Ukoliko bi nova tražbina bila veća od stare, oni bi mogli biti oštećeni, jer bi u slučaju namirenja iz vrijednosti nekretnine za namirenje njihovih potraživanja preostao manji iznos od onog koji bi ostao da se namirenje provodilo prije nego što je prestala stara tražbina.

1034[1034] Dok vlasnik ne ostvari svoje pravo raspolaganja neizbrisanom hipotekom u odnosu na treća savjesna lica djeluje neoboriva pretpostavka da postoji ona tražbina osigurana hipotekom upisanom u zemljišnoj knjizi.

1035[1035] Slično rješenje postoji i u pravu Hrvatske i Srbije. Vidi: N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 821; R. Kovačević Kuštrimović i M. Lazić, Stvarno pravo, Niš, 2006, str. 391. Nešto izmijenjene odredbe o raspolaganju neizbrisanom hipotekom postoje i u makedonskom pravu (v. član 45 Zakona za dogovoren

Na mjestu u prvenstvenom redu neizbrisane hipoteke moguće je osnovati i više hipoteka radi osiguranja više potraživanja i to u korist različitih povjerilaca, ali njihov ukupan zbir ne smije prelaziti visinu tražbine koja je prestala. Na taj način vlasnik nekretnine ima mogućnost da bolje ekonomski iskoristi vrijednost svoje nekretnine raspolažući u korist novog hipotekarnog povjerioca boljim, vrednijim mjestom u prvenstvenom redu. U ovom slučaju radi se o osnivanju nove hipoteke na već postojećem mjestu u prvenstvenom redu, pa se za upis te hipoteke moraju ispuniti sve materijalne i procesne pretpostavke koje propisuje zemljišnoknjižno pravo.1036[1036] U tabularnoj ispravi na osnovu koje se sprovodi upis na mjestu u prvenstvenom redu neizbrisane hipoteke decidirano bi trebalo navesti da se prenosi odnosno osniva hipoteka na mjestu u prvenstvenom redu već upisane hipoteke. Hipoteka na prijašnjem mjestu u prvenstvenom redu se ne briše već se samo prenosi na novu tražbinu.1037[1037] Vlasnik se ne može odreći ovog prava unaprijed, ali ako se on nekome obavezao ishoditi brisanje određene hipoteke i to je u zemljišnoj knjizi zabilježeno, on ipak ne može njome raspolagati.1038[1038] Ovo bi moglo biti u slučaju kada vlasnik nekretnine pregovara sa novim povjeriocem, čije potraživanje osigurava kasnijom hipotekom, pa je on zainteresovan da nakon prestanka prvog potraživanja ranija hipoteka bude izbrisana i njegova bude pomjerena naprijed. Naravno, raspolaganje neizbrisanom hipotekom može u praksi da dovede do određenih problema i štete za povjerioce sa kasnijim redom prvenstva. Naime, vlasnik može pred sam istek stare hipoteke, a prije pokretanja izvršnog postupka ili otvaranja stečajnog postupka1039[1039] upisati novu hipoteku, a to može dovesti do toga da će povjerioci nerado davati kredite koji bi bili obezbijeđeni hipotekom drugog ili kasnijeg ranga. Sve ovo može dovesti do gotovo trajnog nepomicanja unaprijed prvenstvenog reda ovih povjerilaca. Time se znatno relativizuje problem kliznog ranga,1040[1040] što je u osnovi korisno, jer fiksni rang u ovom slučaju sigurno donosi pozitivne efekte.

 

 

Zabilježba zadržavanja prvenstvenog reda

 

Vlasnik može u slučaju brisanja hipoteke istodobno ishoditi u zemljišnoj knjizi zabilježbu1041[1041] s kojom je za upis nove hipoteke do visine izbrisane zadržan prvenstveni red za vrijeme od tri godine od odobrenja te zabilježbe.1042[1042] Ako bi došlo do promjene vlasništva, to bi djelovalo i u korist novog vlasnika, ali se u slučaju prisilne javne dražbe1043[1043] te nekretnine ovo zadržavanje ne bi uzelo u obzir, ukoliko ne bi bilo iskorišćeno prije zabilježbe rješenja kojim je dopuštena

zalog Makedonije). Od prava zemalja bivše SFRJ raspolaganje neizbrisanom hipotekom ne postoji samo u pravnim sistemima Slovenije i Crne Gore.

Uporediti: M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na bezposjedovnu (registriranu) zalogu, doktorska disertacija, Sarajevo, decembar 2001, str. 147–148.

1036[1036] O tome: T. Josipović, Zemljišnoknjižno pravo..., 262–263.1037[1037] G. Mihelčić, „Upis hipoteke i fiducijarnog vlasništva u zemljišne knjige”, u Nekretnine i zemljišne knjige,

Zagreb, 2005, str. 33.1038[1038] Ovo znači da je izričito prihvatio klizni rang.1039[1039] Prava hipotekarnog povjerioca posebno dolaze do izražaja u ovim postupcima. 1040[1040] Klizni rang je nepravedniji od fiksnog, jer se po isplati hipotekarnog povjerioca koji je prvi po rangu, kasniji

hipotekarni povjerioci automatski pomjeraju u rangu i stiču povoljniji položaj za koji nisu dali adekvatnu naknadu.1041[1041] Zabilježba je takva vrsta zemljišnoknjižnog upisa kojom se evidentiraju i čine javnim izvjesne pravne činjenice

koje su od uticaja na predmet zemljišnoknjižnih prava.1042[1042] O rangu hipoteka v. D. Stojanović i D. Pop-Georgiev, Komentar Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim

odnosima, Beograd, 1980, str. 147–148; M. Lazić, „Rang stvarnih prava“, Pravni život, br. 10/02, str. 77–79.

pljenidba na toj nekretnini radi naplate nečije novčane tražbine. Vlasnik nekretnine ima mogućnost zahtijevati upis hipoteke za novu tražbinu u prvenstvenom redu i do visine hipoteke kojom je nekretnina opterećena, ali s ograničenjem da će nova hipoteka imati pravni učinak jedino ako se brisanje stare hipoteke uknjiži u roku od godine dana od odobrenja upisa nove hipoteke.1044[1044] Ukoliko ne bude zatraženo brisanje stare hipoteke ili ono ne bude dopušteno u navedenom roku,1045[1045] nova hipoteka prestaje čim ovaj rok protekne, te će se zajedno sa svim upisima koji se na nju odnose brisati po službenoj dužnosti.1046[1046] Hipoteka koja je upisana na mjestu starije opterećene hipoteke u prvenstvenom redu imaće pravni učinak samo ako se taj teret izbriše ili se s pristankom sudionika prenese na novu hipoteku. U slučaju da starija hipoteka tereti više nekretnina zajednički,1047[1047] nova će proizvoditi pravne učinke samo ako se starija hipoteka izbriše na svim nekretninama koje tereti. Ovo će se primjenjivati i u slučaju da nova tražbina stupa na mjesto dvije ili više hipotekarnih tražbina koje u prvenstvenom redu dolaze neposredno jedna iza druge.1048[1048] Prema tome, ako postoji više hipoteka, mogu se brisati i dvije ili više njih koje se nalaze jedna iza druge. Na taj način, kao i kod raspolaganja neizbrisanom hipotekom, vlasnik ostvaruje uslove za bolje ekonomsko iskorišćavanje vrijednosti svoje nekretnine, jer će ostvariti povoljnije uslove kreditiranja ponudom novom povjeriocu za osiguranje osnivanjem hipoteke na zadržanom mjestu u prvenstvenom redu. Zabilježba djeluje prema svakom licu, pa ukoliko kasnije budu izvršeni neki upisi, sud će po prijedlogu sve te upise izbrisati. Dakle, ovom zabilježbom se osniva prvenstveni red za hipoteke koje će se upisati na osnovu određenih raspolaganja koja u času podnošenja prijedloga za zabilježbu još nisu ostvarena ili za koja u tom momentu ne postoje sve pretpostavke da bi se na osnovu njih mogla izvršiti uknjižba ili predbilježba. Upis založnog prava će se sprovesti na onom mjestu u prvenstvenom redu koje je osnovano zabilježbom zadržavanja prvenstvenog reda bez obzira na to kada je sačinjen ugovor o hipoteci. ZZK-om je predviđena mogućnost zabilježbe prvenstvenog reda1049[1049] bilo kojeg zemljišnoknjižnog prava, pa tako i hipoteke.1050[1050] Bilo bi poželjno da se regulativa u vezi sa ovim institutom nalazi u okviru jednog zakona, što bi sigurno dovelo do bolje preglednosti i smanjenja dilema koje u vezi sa tim mogu da nastanu.

Inače, nužno je konstatovati da su i raspolaganje neizbrisanom hipotekom, kao i zabilježba zadržavanja prvenstvenog reda, mogući samo uz sprovođenje odgovarajućih postupaka pred zemljišnoknjižnim sudom, što dovodi do gubitka vremena i prouzrokovanja određenih troškova. Međutim, najvažnije je da su nova rješenja kod hipoteke donekle odstupila od načela akcesornosti, a to će nužno dovesti do bolje prometnosti ovog instituta, jer je očito da praksa treba ovakva fleksibilna sredstva osiguranja.1051[1051] Pogotovo ovdje imamo u vidu da u Republici Srpskoj nije uveden zemljišni dug, kao neakcesorno i apstraktno sredstvo obezbjeđenja,1052[1052] koji posebno u njemačkom pravu ima široku primjenu.1053[1053]

1043[1043] Taj termin nije najbolje rješenje, jer bi se moglo zaključiti da se ova odredba neće primijeniti u slučaju prodaje nekretnine u izvršnom postupku neposrednom pogodbom.

1044[1044] U ovom slučaju se raspolaže mjestom u prvenstvenom redu stare hipoteke iako se još nisu stekli uslovi za njeno brisanje. Zbog toga je to raspolaganje uslovno.

1045[1045] Brisanje stare hipoteke ovlašćeni su da traže hipotekarni dužnik i povjerilac u čiju korist je upisana nova hipoteka.

1046[1046] Ovo ima za cilj da spriječi fiktivna zadržavanja prvenstvenog reda i razne prevare koje mogu da nastanu.1047[1047] Ukoliko se radilo o zajedničkoj hipoteci, ona se mora brisati na svim opterećenim zemljišnoknjižnim tijelima.1048[1048] Član 182 ZSP-a.1049[1049] Član 2 tačka 4 ZZK-a.1050[1050] O zabilježbi prvenstvenog reda u zemljišnoknjižnom pravu v. T. Josipović, Komentar Zakona o zemljišnim

knjigama, Zagreb, 1998, str. 178. Vidi i J. Weike i L. Tajić, op. cit., str. 21–22.1051[1051] O neakcesornim založnim pravima na nepokretnostima v. M. Živković, op. cit., str. 193–312.1052[1052] U Nacrtu ZSP-a ovaj institut je bio predviđen. 1053[1053] Vidjeti: D. Medić, „Zemljišni dug kao neakcesorno sredstvo obezbjeđenja potraživanja na nekretninama“,

Pravni život, br. 10/06, str. 601–612.

 

 

Amortizacija i brisanje hipoteke

 

Jedna od novina je i da založno pravo na nepokretnostima prestaje ukidanjem na osnovu odluke zemljišnoknjižnog suda i brisanjem iz zemljišne knjige.1054[1054] Dakle, zemljišnoknjižni sud može donijeti odluku o prestanku hipoteke i na osnovu nje je izbrisati. Međutim, za to su predviđeni određeni uslovi koji kumulativno moraju biti ispunjeni. Ti uslovi su sljedeći:

– protek najmanje 30 godina od uknjižbe hipotekarne tražbine, a u slučaju kada ima daljih upisa koji se odnose na nju od posljednjeg od tih upisa,

– nemogućnost pronalaženja lica koja su prema upisima ovlašćena, a ni njihovih pravnih sljednika i

– slučaj da u proteklom periodu nije došlo do promjene ni glavnice ni kamata, niti se pravo na drugi način ostvarivalo.

Ovaj postupak pokreće zemljišnoknjižni sud na zahtjev vlasnika, suvlasnika ili zajedničkog vlasnika. Smatramo da pokretanje tog postupka treba dozvoliti i ostalim licima koja za to imaju pravni interes. Ukoliko zemljišnoknjižni sud nađe da ovom prijedlogu treba udovoljiti,1055[1055] pozvaće oglasom da se prijave sva zainteresovana lica i odrediti rok od godinu dana za prijavu. Oglas će se objaviti u odgovarajućem službenom glasniku i na oglasnoj ploči suda, a može i na drugi prikladan način. Ako se niko ne javi u tom roku, sud će dopustiti amortizaciju hipotekarne tražbine, te odrediti brisanje hipoteke i drugih upisa koji se na nju odnose. U slučaju da u ostavljenom roku bude podnesena prijava u pogledu prava čija se amortizacija zahtijeva, sud će o tome obavijestiti lice koje to zahtijeva, te ga uputiti na parnicu o postojanju hipotekarne tražbine i obustaviti postupak amortizacije.1056[1056] Prema tome, na parnicu se obavezno upućuje ono lice koje je zahtijevalo amortizaciju hipoteke, čak i ako je podnesena prijava koja sprečava brisanje hipoteke očigledno neosnovana. Amortizacija hipoteke je u svakom slučaju korisna i služi usaglašavanju zemljišnih knjiga sa stvarnim stanjem.1057[1057] Naime, u praksi je poznato da su mnoge hipoteke upisane u javnim knjigama iako su tražbine za čije obezbjeđenje služe već odavno prestale. Zbog toga je poželjno da se radi pravne sigurnosti i zaštite svih onih koji učestvuju u prometu nekretnina provede ovaj postupak i takve hipoteke izbrišu.1058[1058] Sličnu odredbu sadrži i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama,1059[1059] kojim je, između ostalog, propisano da se, ako ugovorom o hipoteci nije drugačije određeno, hipoteke kod kojih je od dana posljednjeg upisa

1054[1054] Član 183 ZSP-a.1055[1055] Sud smatra da postoji vjerovatnoća osnovanosti prijedloga.1056[1056] Član 184 ZSP-a.1057[1057] Amortizacija hipoteke bila je kod nas nekada regulisana Zakonom o zemljišnim knjigama iz 1930. godine

(paragrafi 128–131).1058[1058] Poređenja radi, amortizacija i brisanje starih hipotekarnih tražbina u Republici Hrvatskoj su regulisani

odredbama članova 141–144 Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 91/96). O tome: T. Josipović, Komentar Zakona o zemljišnim knjigama..., str. 252–254. U Republici Srbiji ovaj institut je propisan u članu 52 Zakona o hipoteci ( Službeni glasnik Republike Srbije br. 115/05). Vidi: A. Gloginić, Komentar Zakona o hipoteci..., str. 81–82.

1059[1059] Službeni glasnik RS br. 109/05.

proteklo 30 i više godina smatraju brisanim i ne proizvode pravne posljedice,1060[1060] a da se hipoteke kod kojih je od dana dospjeća obaveze proteklo pet i više godina, brišu na zahtjev zainteresovanih lica.1061

[1061] I ovdje bi trebalo doći do usaglašavanja ZZK-a i ZSP-a, a poželjno bi bilo da institut amortizacije hipoteke bude normiran u jednom zakonu.

Takođe, u prelaznim odredbama ZSP-a predviđeno je da se brišu i hipoteke upisane u zemljišne knjige prije prenosa opterećene nekretnine u državnu svojinu.1062[1062] Imajući u vidu da je u Republici Srpskoj ranije donesen Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu,1063[1063] doslovnim tumačenjem proizlazilo bi da se brišu sve hipoteke upisane prije njegovog donošenja. Međutim, mislimo da to nije bila namjera zakonodavca i da su se na ovaj način željele izbrisati one hipoteke koje su nastale prije uspostave društvene, a ne državne svojine i to bi trebalo doprinijeti istinitosti i potpunosti zemljišnih knjiga.1064[1064] Ova odredba ima opšti značaj, a riječ je o hipotekama upisanim u zemljišne knjige prije prelaska nekretnine u društvenu svojinu koje su tim prelazom prestale po samom zakonu, 1065[1065] ali su ostale upisane u zemljišnim knjigama.1066[1066] U tim slučajevima može da se postavi pitanje da li će to zemljišnoknjižni uredi uraditi po sopstvenoj inicijativi odnosno po službenoj dužnosti ili će za to biti potrebno podnijeti poseban zahtjev za brisanje. Smatramo da bi sudovi trebalo da ove postupke sprovode bez zahtjeva zainteresovanih lica, a obaveza bi im bila samo da ih o tome obavijeste. 1067[1067] Inače, na nekretninama u društvenoj svojini bilo je zabranjeno osnivanje hipoteke čak i u korist društvenopravnih lica sve do donošenja Zaključka na savjetovanju građanskih i građanskoprivrednih odjeljenja Saveznog suda, Vrhovnog vojnog suda i vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina bivše SFRJ od 25. i 26.5.1989. godine.1068[1068] Ovaj zaključak je donesen nakon stupanja na snagu Zakona o preduzećima,1069[1069] koji je značio napuštanje socijalističkog koncepta preduzeća i njegovu transformaciju u vidu statusnih promjena i promjene prava koja su preduzeća imala na sredstvima kojima su raspolagala.

 

 

Zaključak

 

Založno pravo je klasični institut građanskog prava koji u današnje vrijeme u uslovima tržišne privrede i razvoja privatne svojine ima sve veći značaj. Zbog toga to pravo zahtijeva stalno usavršavanje i

1060[1060] Dakle, te hipoteke se smatraju brisanim bez vođenja bilo kakvog postupka.1061[1061] Član 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama.1062[1062] Član 329. ZSP-a.1063[1063] Službeni glasnik RS br. 4/93.1064[1064] Vidi: L. Velić, „Prelazne odredbe Zakona o stvarnim pravima“, u Problemi primjene prelaznih i završnih

odredbi Zakona o stvarnim pravima, materijal za savjetovanje, Sarajevo, 2009, str. 24-25.1065[1065] Vidi član 50 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list SFRJ br. 52/58).1066[1066] O tome: P. Simonetti, „Uspostavljanje prava vlasništva na nekretninama i građevinskom zemljištu u Federaciji

Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj“, u Zborniku radova “IV savjetovanje iz građanske oblasti u Bosni i Hercegovini”, Jahorina, 2009, str. 32.

1067[1067] U tom smislu i E. Hašić i N. Kovačević, Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske – sa registrom pojmova, maj 2009, str. 23–24.

1068[1068] Vidi: A. Radovanov, Načelni stavovi i pravna shvatanja, Novi Sad, 2000, str. 251–253.1069[1069] Službeni list SFRJ br. 87/88, 40/89, 46/90 i 61/90.

višedimenzionalnu transformaciju, jer je njegov razvoj u direktnoj proporciji sa progresom ekonomskih i kreditnih odnosa u jednom društvu. Ranija regulativa (naročito u pogledu hipoteke) očito nije bila adekvatna, jer je sadržavala samo načelne, lapidarne odredbe. Restrukturisanje stvarnih prava posebno je zahtijevalo reformu hipotekarnog prava kao poluge razvoja kreditnih odnosa u društvu, koji su osnovna pretpostavka poboljšanja standarda građana i oživljavanja privredne aktivnosti. Zakon o stvarnim pravima, i pored izvjesnih nedorečenosti, mnogo cjelovitije i sveobuhvatnije reguliše ovaj institut i pruža potpuniji pravni okvir za sve vrste zalaganja. Veoma je značajno da je došlo do izvjesnih odstupanja od načela akcesornosti (a i specijalnosti, nedjeljivosti i oficijelnosti) i zbog toga će založno pravo sigurno postati fleksibilnije i bolje prilagođeno uslovima moderne kreditne privrede. Međutim, vrijeme će dati odgovor da li će predviđeni izuzeci moći u potpunosti da udovolje zahtjevima savremenih tehnika finansiranja. Mišljenja smo da je ovo bila prilika i za još neke novine u reformi tog prava. Po našem mišljenju, bilo je poželjno još određenije regulisati ekstenzivnost založnog prava, posebno u pogledu prenošenja obezbjeđenja na sva povećanja potraživanja nastala zbog dužnikove docnje, a trebalo je preciznije urediti i prava hipotekarnog povjerioca u slučaju smanjenja vrijednosti predmeta hipoteke. Ukazivala se potreba i da se detaljnije reguliše institut zajedničke hipoteke. Ukoliko je predmet zajedničke hipoteke istovremeno i objekt druge hipoteke, moglo se predvidjeti da se namirenje najprije pokuša iz ostalih predmeta, a da se povjerilac namiruje iz tog predmeta samo ako je to zaista neophodno. Isto tako, ovo je bila prilika da se još jasnije odredi rang založnog prava (posebno zakonskog) da u tom pogledu ne može da bude nikakvih dilema. Naravno, ima još značajnih segmenata ovog instituta za koje bi bilo dobro da budu primjerenije normirani. Ozbiljan problem kod zasnivanja hipoteke u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini uopšte predstavlja veliki broj neuknjiženih nekretnina, pa je ograničen interes za njihovo zalaganje. Moderno pravo obezbjeđenja teži da obuhvati što više nekretnina, ali bi bilo pogrešno da se to uradi zalaganjem onih koje nisu upisane, bez ikakvog publiciteta, već upravo povećanjem obima uknjiženih nekretnina, a za to treba stvoriti odgovarajuće uslove. No, bez obzira na sve navedeno, dalja afirmacija založnog prava je nužnost koja se kod nas sigurno ne može izbjeći. Primarni zadatak je ipak stvaranje takvog ekonomskog ambijenta i stabilnih tržišnih uslova privređivanja da bi sistem kreditiranja, a sa njim i pravo zaloga kao najsigurnije sredstvo obezbjeđenja, došli do punog izražaja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

REGISTARSKA ZALOGA

 

Uvod

 

Poznato je da se ručna zaloga malo primjenjuje u praksi, jer i povjerilac i dužnik imaju obavezu da se pasivno ponašaju prema založenoj stvari za sve vrijeme dok zaloga traje, a isto tako i zato što je dugotrajan i složen postupak naplate u slučaju da dužnik ne izvrši svoju obavezu prema povjeriocu. Zbog toga su odavno činjeni mnogi pokušaji da se klasično založno pravo na pokretnim stvarima, koje je postalo suviše kruto u prometu, u praksi zamijeni raznim oblicima bezdržavinske zaloge, često i contra legem.1070[1070] Nema sumnje da je za dužnika često i nepodnošljiv teret, koji ga onemogućava u vršenju privredne djelatnosti i otežava mu isplatu duga, to što gubi mogućnost da u potpunosti koristi svoju stvar,1071[1071] dok je s druge strane prenošenje stvari u državinu povjeriocu ponekad skopčano sa velikim troškovima i problemima.1072[1072] Osim toga, prenosom stvari povjeriocu dolazi i do objelodanjivanja zaduženosti dužnika.1073[1073] Pošto se povjeriocu u formi ručne zaloge faktički davalo više nego što mu je to za obezbjeđenje njegove tražbine neophodno, interesi obje strane bili su usmjereni na stvaranje bezdržavinske zaloge,1074[1074] po kojoj se povjeriocu omogućuje da zalogu dobije, bez predaje stvari, najčešće upisivanjem u posebne javne registre (zbog čega se ova zaloga često označava i kao registarska zaloga) i ona je danas dobila pravo građanstva u mnogim pravnim sistemima.1075[1075] Postojanje funkcionalnog registra u kome sve zainteresovane strane objavljuju osnovne elemente svojih poslova putem propisanih formulara u ustanovi ovlašćenoj za registraciju omogućava potencijalnim povjeriocima da utvrde da li neki drugi pravni subjekti već polažu pravo na konkretnu imovinu i daje im sigurnost i povjerenje da će imati zaštitu u slučaju dužnikovog nesavjesnog ponašanja.1076[1076] Bezdržavinska sredstva obezbjeđenja znače mogućnost aktiviranja imovine dužnika, što je u sadašnjim uslovima vrlo značajna funkcija.1077[1077] Inače, problem bezdržavinske zaloge na pokretnim stvarima je jedno od pitanja o kojima se u teoriji građanskog prava najviše diskutovalo.1078[1078] Danas je ovaj institut priznat

1070[1070] Vidjeti: D. Stojanović, Stvarno pravo, Beograd, 1977, str. 222.1071[1071] O tome: J. Barbić, „Sudsko i javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava“, u

Novo ovršno i stečajno pravo, Zbornik radova, Zagreb, 1996, str. 102.1072[1072] K. Offinger, Das Fahrnispfand, Kommentar zum schweizerischen Zivilgesetzbuch, Das Sachenrecht, zweite und

neu gearbeitete Auflage, Zürich, 1952, str. 46. ta. 154. 1073[1073] M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na

bezposjedovnu (registriranu) zalogu, doktorska disertacija, Sarajevo, decembar 2001, str. 155.1074[1074] O tome: D. Stojanović, „Bezdržavinska zaloga (pokretna hipoteka)“, Zbornik Pravnog fakulteta u Nišu u 1971.

godini, str. 43; P. Simonetti, „Mobilijarna hipoteka“, Privreda i pravo, br. 1–2/93, str. 63.1075[1075] Neki pravni sistemi opredjeljuju se za numerus clausus izbora predmeta ove zaloge, a neki za slobodan izbor. Za

numerus clausus npr. opredijelili su se francuski i italijanski zakonodavac, dok njemačko, englesko i američko pravo, primjera radi, ostavlja strankama slobodu izbora.

1076[1076] Iako je nesumnjivo da predaja stvari u državinu čini jačim položaj povjerioca od registracije, pravni promet teži ovom mnogo praktičnijem sredstvu obezbjeđenja.

1077[1077] O ulozi zaloga kao mobilizatora vrijednosti imovine v. N. Gavella, Založno pravo, Zagreb, 1992, str. 16–17.1078[1078] Vidi npr. E. Doskotz, Faustpfand oder Registerpfand (Mobiliarhypothek) als moderne Pfanderchtsar an

beweglichen Sachen, diss., Erlangen, 1934, str. 110.

u cijelom svijetu.1079[1079] U posljednjih stotinu godina nastala je široka lepeza bezdržavinskih vrsta obezbjeđenja.1080[1080] Ova sredstva su apsolutni trend u uporednom pravu.1081[1081] Posebno je to uočljivo u tranzicijskim zemljama. One se nisu odlučivale samo za jedan oblik takvog osiguranja, već su najčešće kombinovale više vrsta, za razliku od zapadnih zemalja koje su prihvatile jedan od mogućih modela.1082[1082] Naša pravna teorija se još prije Drugog svjetskog rata bavila jednim posebnim oblikom bezdržavinske zaloge – u pitanju je bila stoka. O tome su podnesena tri referata na Četvrtom kongresu pravnika Kraljevine Jugoslavije, koji je održan u Skoplju 1931. godine.1083[1083] Tada je predloženo da se, pored do tada poznate ručne zaloge, omogući zalaganje stoke bez napuštanja državine zalagača, pod uslovom da se ugovor o zalozi upiše u poseban registar. Korisnici ove zaloge bi mogle biti samo specijalne kreditne ustanove sa dozvolom nadležnog organa i tom vrstom zaloge je trebalo omogućiti kreditiranje i dalji razvoj stočarstva kao važne privredne grane. Međutim, ova prihvatljiva i korisna inicijativa nije uobličena i naše pravo je ostalo imuno ne samo na ovaj zahtjev za uvođenje bezdržavinske zaloge, već i na mnoge druge i ostalo je vjerno tradicionalnim principima ustanovljenja založnog prava. Mogućnost osnivanja bezdržavinske zaloge na pokretnim stvarima postojala je u bivšoj SFRJ od donošenja novele ranijeg Zakona o izvršnom postupku od 1. jula 1990. godine, 1084[1084] kada je uveden institut zasnivanja založnog prava na osnovu sporazuma stranaka pred sudom1085[1085]. Modus acquirendi kod ove zaloge bio je pljenidbeni popis stvari. Taj postupak je omogućio efikasnije i pouzdanije obezbjeđenje povjerilaca, jer je u njemu, voljom stranaka, odmah nastajala perfektna izvršna isprava. Na ovaj način se izbjegavalo vođenje parničnog postupka, koji je često skup i dugotrajan, a postigle su se i znatne uštede u vremenu i troškovima. No, zbog neadekvatnog publiciteta, taj način zalaganja pokretnih stvari u praksi nije našao široku primjenu.

 

 

Razvoj prava osiguranja na pokretnim stvarima

u zemljama nasljednicama bivše SFRJ

 

U državama koje su nasljednice bivše SFRJ, bezdržavinska zaloga na pokretnim stvarima je prihvaćena bez izuzetka.1086[1086] Prilikom reforme prava osiguranja u ovim zemljama znatno je proširen

1079[1079] O savremenom bezdržavinskom obezbjeđenju potraživanja v. N. Tešić, Registrovana zaloga, Beograd, 2007, str. 32–37.

1080[1080] M. Cabrillac, C. Mouly, Droit des sûretés, cinquiéme édition, Paris, 1999, str. 559.1081[1081] Vidi: D. Medić, „Bezdržavinska zaloga u uporednom pravu“, Srpska pravna misao, br. 1–4/00, str. 201–218 ;

M. Mićović, Savremena sredstva realnog obezbjeđenja bankarskih kredita, Srbija i evropsko pravo, Knjiga IV, Kragujevac, 1999–2000, str. 276; T. Tajti, Comparative Secured Transactions Law, Budapest, 2002.

1082[1082] M. Povlakić, „Stvarnopravna sredstva osiguranja na pokretnim stvarima u zemljama nasljednicama bivše SFRJ“, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 223.

Vidjeti i E. Čulinović Herc, Ugovorno osiguranje tražbina zalaganjem pokretnih stvari bez predaje stvari u posjed vjerovnika, Rijeka, 1998; Z. Rašović, Založno pravo na pokretnim stvarima, Podgorica, 1992, str. 114–123.

1083[1083] M. Konstantinović, „Hipoteka na stoci“, B. Vlajić, „Hipoteka na stoci“ i I. Matijević, „Hipoteka na stoci“ – v. Spomenicu četvrtog kongresa pravnika Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1931, str. 235–270.

1084[1084] Službeni list SFRJ br. 27/90.1085[1085] Član 251a – 251f ZIP-a. 1086[1086] Vidi: D. Medić, Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja potraživanja – stanje i pravci razvoja (doktorska

disertacija), Novi Sad, 2004, str. 222–227; M. Povlakić, “Registrirana zaloga u BiH”, u Zborniku radova “Aktualnosti

krug objekata na kojima se može zasnovati založno pravo, napušteni su određeni tradicionalni principi ovog prava i nastala su nova sredstva obezbjeđenja na pokretnim stvarima.1087[1087] Različitim sredstvima garancije stvoreni su uslovi za ubrzanje finansijske i privredne aktivnosti.1088[1088] U novim zakonima se, uglavnom, uvažavaju klasični principi građanskog prava uz korišćenje prihvatljivih iskustava iz kontinentalnog i anglosaksonskog prava.1089[1089]

Republika Makedonija, koja je provela cjelovitu reformu u oblasti osiguranja potraživanja, za sve vrste založnog prava prva je predvidjela poseban postupak registracije.1090[1090] Uveden je centralni, elektronski registar za cijelu republiku, koji objedinjava više registara (registar zaloga na pokretnim stvarima i pravima, registar nekretnina i registar pravnih lica sa njihovim godišnjim bilansima).1091[1091] Doneseni su i Zakon o zalaganju pokretnih stvari i prava1092[1092] i Zakon o ugovornoj hipoteci.1093[1093] Interesantna rješenja su predviđena u Zakonu o zalaganju pokretnih stvari i prava. Prema ovom zakonu, zalaganje pokretnih stvari u formi ručne zaloge ne zahtijeva registraciju, s obzirom na to da publicitet daje državina stvari od strane založnog povjerioca, dok se bezdržavinska zaloga mora registrovati.1094[1094] Registar pokretnih stvari i prava je određen kao javna knjiga u koju je svakom dozvoljen uvid. U pogledu registra važi neoboriva pretpostavka da su svim licima poznate činjenice koje su u registar upisane.1095[1095] Sporazum o zalaganju prava dobija karakter izvršnog naslova činom ovjere kod javnog bilježnika,1096[1096] a to se može učiniti prilikom upisa u registar ili kasnije. Donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima1097[1097] zakoni o zalaganju pokretnih i nepokretnih stvari nisu stavljeni van snage. 1098[1098] Nakon navedenih zakona donesen je i jedinstven Zakon o ugovornom zalogu.1099[1099] Cilj donošenja ovog propisa bio je postizanje jednoobraznosti u uređivanju načina, uslova i postupaka za zasnivanje, postojanje, realizaciju i prestanak ugovornog založnog prava na pokretnim stvarima, hartijama od vrijednosti, potraživanjima i na drugim pravima (ručni zalog), kao i na nepokretnostima (hipoteka). 1100[1100] Nedavno je donesen i Zakon o obezbjeđenju potraživanja1101[1101] koji sadrži odredbe kojim je uređeno sudsko založno pravo na nekretninama i na pokretnim stvarima, prethodne mjere, privremene mjere i prenos svojine na stvari i prenos prava (fiducijarni prenos prava svojine).1102[1102]

građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,”Mostar, 2008, str. 366–381.1087[1087] O tome: C. Jessel-Holst, Reforma prava o obezbeđenju potraživanja pokretnim stvarima u jugoistočnoj Evropi,

u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 82. 1088[1088] Z. Rašović, Stvarno pravo, drugo izdanje, Beograd, 2005, str. 466.1089[1089] Vidjeti: V. Živković i A. Knežević, „Založno pravo na pokretnim stvarima“, u Promene stvarnog prava u Srbiji,

Beograd, 2004, str. 173–190.1090[1090] Zakon o vođenju registara u Republici Makedoniji (Služben vesnik br. 21/98).1091[1091] Član 2 st. 1 Zakona o vođenju registara u Republici Makedoniji.1092[1092] Služben vesnik br. 21/98, 48/99 i 86/00.1093[1093] Služben vesnik br. 59/00 i 86/00.1094[1094] Član 7 Zakona o zalaganju pokretnih stvari i prava.1095[1095] Član 36 st. 1 Zakona o zalaganju pokretnih stvari i prava.1096[1096] Član 8 Zakona o zalaganju pokretnih stvari i prava.1097[1097]Služben vesnik br. 18/01 i 92/08.1098[1098] Vidi: K. Schrameyer, Mazedonien: Gesetz über Eigentum und sonstige dingliche Rechte, WiRO br. 11/01, str.

339. 1099[1099] Služben vesnik br. 5/03, 4/05 i 87/07.1100[1100] A. Janevski, „Uloga notara u zasnivanju i realizaciji ugovornog zaloga po Zakonu o ugovornom zalogu“, u

Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,”Mostar, 2007, str. 121.1101[1101] Služben vesnik br. 87/07.1102[1102] Vidi: A. Janevski, „Obezbeđenje potraživanja prenosom svojine na stvari i prenosom prava po Zakonu o

obezbeđenju potraživanja“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2008, str. 70–80.

U Republici Sloveniji postojalo je bezdržavinsko založno pravo bez upisa, a donošenjem Stvarnopravnog zakonika (SPZ),1103[1103] koji je stupio na snagu 1.1.2003. godine, otvorena je mogućnost da se bezdržavinska zaloga konstituiše kao registarska, kada se posebnim propisima urede ovakvi registri.1104[1104] Inače, ovaj zakon propisuje da se bezdržavinska zaloga može zasnovati samo na osnovu javnobilježničkog akta1105[1105] i da sastav ovakvog akta ima učinak pljenidbe pokretne stvari.1106

[1106] Smatramo da insistiranje na strogoj formi ugovora nepotrebno šteti brzini obavljanja ovih poslova, a ne doprinosi mnogo većoj zaštiti stranaka i trećih lica,1107[1107] te da je ugovornim stranama trebalo ostaviti slobodu izbora forme ovog ugovora. SPZ propisuje i mogućnost fiducijarnog prenosa svojine kao modela obezbjeđenja na pokretnim stvarima.1108[1108] Kasnije je donesena Uredba o registru neposesnih zastavnih pravic in zarubljenih premičnin,1109[1109] koja je riješila mnoga bitna pitanja iz ove oblasti.

Republika Hrvatska poznaje širok dijapazon bezdržavinskih sredstava obezbjeđenja koja su propisana Ovršnim zakonom,1110[1110] dok je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima1111[1111] pokušao dati opšti okvir prava osiguranja ističući da se sve ono što je određeno za založno pravo na odgo -varajući način primjenjuje na svako sredstvo osiguranja potraživanja.1112[1112] Ovakvo razdvajanje prava osiguranja sigurno nije dobro rješenje, jer između ovih zakonskih tekstova postoje određene nesaglasnosti.1113[1113] Zakon o upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretninama i pravima1114[1114] trebalo je da riješi problem publiciranja prava i mjera osiguranja tražbina na ovim objektima i poslužiti za evidenciju osiguranjem opterećenih pokretnina i prava i subjekata upisanog pravnog odnosa.1115[1115] Funkcija ovog upisnika je da se učine dostupnim podaci koji se u njega upisuju,1116[1116] a odnose se na prava kojima se u svrhu osiguranja namirenja tražbina vjerovnika ograničava, prenosi odnosno pridržava vlasništvo ili neko drugo pravo na pokretnim stvarima i pravima dužnika ili treće osobe.1117[1117] Zbog istovjetne svrhe Upisnik bi trebalo da bude

1103[1103] Uradni list Republike Slovenije br. 87/02 i 18/07.1104[1104] Član 177 SPZ-a.1105[1105] Član 171 st. 1 SPZ-a.1106[1106] Član 171 st. 3 SPZ-a.1107[1107] Uporediti: E. Braniselj, „Osiguranje tražbina u slovenačkom pravu i uloga javnog bilježnika u izboru vrste

osiguranja“, Javni bilježnik 7/99, str. 26.1108[1108] Vidi član 21 st. 1 SPZ-а. O tome šire: R. Vrenčur, “Fiducijarni prenos vlasničkog prava u osiguranje na pokretnim stvarima u novom slovenačkom

pravu”, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 291–296.

1109[1109] Uradni list Republike Slovenije br. 23/04 i 66/06.1110[1110] Narodne novine br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03 – ispravak, 151/04, 88/05, 121/05. Vidjeti članove 261–

279. Čudno je da se dobrovoljna sredstva osiguranja regulišu zakonom koji normira prinudno izvršenje.O tome: E. Čulinović Herc, „Dobrovoljno osiguranje tražbina na pokretnim stvarima bez predaje u posjed prema Ovršnom

zakonu – Pravni okvir i primjena“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19, Supplement, 1998, str. 915–944. 1111[1111] Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06.1112[1112] Član 297 st. 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Vidi: M. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj, Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998. str. 781.1113[1113] Suprotnost između ovih zakona donekle je otklonjena odredbom člana 312 Zakona o vlasništvu i drugim

stvarnim pravima prema kojoj su za sudsko dobrovoljno založno pravo mjerodavne odredbe zakona koji reguliše prinudno izvršenje i osiguranje, dakle Ovršnog zakona.

1114[1114] Narodne novine br. 121/05.1115[1115] O tome: O. Jelčić, „Upisnik sudskih i javnobilježnikih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretninama i

pravima“, u Hrvatsko registarsko pravo, Zagreb, 2006, str. 83–115.1116[1116] Upisnik je neograničeno javan (član 3), a nakon što se pravo upiše, niko se ne može opravdati da za njega nije

znao (član 21/4). 1117[1117] Vidi: A. Eraković, „Založno pravo na pokretninama – posebnosti prema Zakonu o Upisniku sudskih i

javnobilježnikih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima“, u M. Baretić, A. Eraković, H. Ernst, D. Gulin,

komplementaran sa zemljišnom knjigom kada su predmet zemljišnoknjižnog upisa opterećenja i ograničenja prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbina, te popuni prazninu u pogledu evidencije tih prava na pokretninama i pravima, koja je do početka primjene zakona u tom pogledu postojala.1118[1118] Ovaj zakon predstavlja bitan pomak u modernizaciji stvarnopravnih sredstava osiguranja potraživanja, ali ipak ne uređuje u cijelosti sve ono što je značajno za registarsko založno pravo na pokretnim stvarima i pravima. Zakon o financijskom osiguranju (ZFO)1119[1119] uređuje finansijska osiguranja koja osnivaju na finansijskim instrumentima subjekti finansijskog tržišta1120[1120] i u većoj mjeri odstupa od opštih pravila hrvatskog stvarnog, izvršnog i stečajnog prava. Finansijska osiguranja se stiču na osnovu ugovora o finansijskom osiguranju.1121[1121] Ovdje se radi o osiguranju prenosom instrumenta osiguranja ili osiguranju osnivanjem posebnog založnog prava, koje primaoca instrumenta osiguranja ovlašćuje na korišćenje i raspolaganje tim instrumentom kao da je njegov zakoniti imalac, 1122

[1122] dakle u svoje ime i za svoj račun.1123[1123]

Crna Gora je donijela Zakon o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja (ZZSOP).1124

[1124] Ovaj propis predstavlja potpun kodeks založnog prava na pokretnim stvarima, pa se ugovorne zaloge zasnivaju i proizvode dejstvo prema trećim licima samo u skladu sa njegovim odredbama. 1125

[1125] On se ne primjenjuje samo na prenos potraživanja po osnovu naknada iz radnog odnosa zaposlenog, prodaju potraživanja po računima kao dio kupoprodaje ili drugog pravnog posla iz kojih su nastali, te na založno pravo na nekretninama, osim ako se radi o nekretninama po namjeni. 1126[1126] Zakon daje definicije upotrebljenih termina,1127[1127] jer se veliki broj razlikuje od ustaljenih izraza u našoj dosadašnjoj praksi.1128[1128] Predmet ove zaloge može da bude samo pokretna stvar koja se nalazi u prometu, kao i zbir stvari, te priraštaj ukoliko ugovorom nije drukčije određeno. 1129[1129] Ugovor o zalozi zaključuje se u pismenoj formi i mora da sadrži podatke o ugovornim stranama (i dužniku iz pravnog posla ako to nije zalogodavac), predmet zaloga i potpise ugovarača ili njihovih zastupnika. 1130

[1130] Pored državinske zaloge koja nastaje predajom založene stvari zalogoprimcu, predviđa se mogućnost postojanja i bezdržavinske zaloge, kod koje stvar ostaje kod zalogodavca koji ima pravo

O. Jelčić, T. Josipović, Z. Koharić, J. Matko Ruždjak, S. Porobija, Z. Stuhne, Zaštita vjerovnika – pravni, porezni i računovodstveni aspekti, Zagreb, 2006, str. 5-36.

1118[1118] O. Jelčić, Upis u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina na pokretninama i pravima – sredstvo zaštite vjerovnikove tražbine, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2007, str. 406.

1119[1119] Narodne novine br. 76/07.1120[1120] Član 1 ZFO-a.1121[1121] Član 2 tač. 2 ZFO-a.1122[1122] Član 5 ZFO-a.1123[1123] O tome šire: D. Bajuk, „Prikaz novog Zakona o financijskom osiguranju“, u Zaštita vjerovnika, financijski,

pravni i porezni aspekti, Zagreb, 2007, str. 3–14; T. Josipović, „Zaštita vjerovnika po Zakonu o financijskom osiguranju“, u Zaštita vjerovnika, financijski, pravni i porezni aspekti, Zagreb, 2007, str. 23–42.

1124[1124] Službeni glasnik Republike Crne Gore br. 38/02. Zakon je stupio na snagu 1.1.2003. 1125[1125] Vidi: M. Živković, „O reformi realnih obezbeđenja u jugoslovenskom pravu”, u Budimpeštanski simpozijum,

Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 319; Zakon o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja sa uvodnim komentarom R. Milovića, Podgorica, 2003; D. Đuranović, „Registar po Zakonu o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja”, u Simpozijum u Cavtatu, Doprinosi reformi vanparničnog postupka u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2005. str. 17; Z. Rašović, Stvarno pravo..., str. 466–469; M. Novaković, „Zaloga kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja prema novom Zakonu o zalozi“, u Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja novčanih potraživanja, Zbornik radova i zaključaka sa savjetovanja održanog u Podgorici 13. juna 2003. godine, Podgorica, novembar, 2003, str. 17–35.

1126[1126] Član 1 ZZSOP-a.1127[1127] Član 2 ZZSOP-a.1128[1128] Ovo je posljedica upotrebe tehnike anglosaksonskog sistema.1129[1129] Član 3 ZZSOP-a.1130[1130] Član 6 ZZSOP-a.

držanja i upotrebe, ali ne i pravnog raspolaganja prodajom, davanjem u zakup i tome slično. 1131[1131] Bezdržavinska zaloga se perfektuira upisom u registar,1132[1132] a registrovanje se smatra izvršenim dostavljanjem akta u propisanoj formi i plaćanjem propisane naknade. 1133[1133] Registracija, inače, traje tri godine.1134[1134] Zakonodavac je, između ostalog, predvidio da registar osniva Vlada Republike Crne Gore i da je to organ registracije poreskih zaloga, sudskih zaloga i drugih zaloga, u skladu sa tim zakonom.1135[1135] Pored navedenog zakona, donesena je i Uredba o osnivanju registra zaloga 1136[1136] i Uputstvo o radu registra zaloga.1137[1137] ZZSOP je sadržajno savremen zakon, zasnovan na razvijenoj poslovnoj praksi i anglosaksonskom sistemu prava, ali unesen u pravni sistem Crne Gore bez odgovarajuće harmonizacije i na taj način djeluje kao strano tijelo. Njegovu primjenu pogotovo otežava neadekvatan prevod i unošenje termina koji nisu uobičajeni na ovim prostorima. 1138[1138] Interesantno je napomenuti da je u Crnoj Gori i fiducijarno otuđenje vlasništva na pokretnim i nepokretnim stvarima bilo regulisano posebnim zakonom,1139[1139] koji je korespondirao sa odgovarajućim institutima postojećeg založnog prava i rađen je na tradiciji evropskog kontinentalnog prava. Ovaj zakon je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, 1140[1140] koji je sada u cijelosti normirao ovaj institut.1141[1141]

Republika Srbija je usvojila Zakon o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar (ZOZP),1142[1142] kojim je na moderan način definisan položaj povjerioca.1143[1143] Prema odredbama ovog zakona, povjerilac stiče založno pravo upisom u registar zaloga, osim ako drukčije nije određeno zakonom.1144[1144] Ugovor o zalozi se zaključuje u pismenoj formi, a stvar ostaje u državini dužnika i on može sa njom slobodno raspolagati.1145[1145] Povjerilac čije je založno pravo upisano u registar zaloga može se naplatiti iz vrijednosti predmeta založnog prava prije ostalih povjerilaca, ako

1131[1131] Član 8 ZZSOP-a.1132[1132] Član 15. ZZSOP-a.1133[1133] Član 17 st. 1 ZZSOP-a.1134[1134] Član 17 st. 2. ZZSOP-a.1135[1135] Član 19 st. 1 i 2 ZZSOP-a.1136[1136] Službeni list Republike Crne Gore br. 31/03 od 15.5.2003.1137[1137] Službeni list Republike Crne Gore br. 37/03 od 11.6.2003.1138[1138] Vidi kritiku ZZSOP-a kod: E. Durutović, „Obezbjeđenje povjerilaca po Zakonu o fiducijarnom prenosu prava

svojine“, u Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja novanih potraživanja, Zbornik radova i zaključaka sa savjetovanja održanog u Podgorici 13. juna 2003. godine, Podgorica, novembar, 2003, str. 65–66; Z. Rašović, Stvarno pravo..., str. 466; Z. Rašović, Komentar Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, II knjiga, Podgorica, 2009, str. 1397.

1139[1139] Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine (Službeni list Republike Crne Gore br. 23/96). O tome: Z. Rašović, Komentar Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine Crne Gore, Podgorica, 1996; Z. Rašović,

Fiducijarni pravni poslovi i fiducijarna svojina, Podgorica, 1997.1140[1140] Službeni list Crne Gore br. 19/09 od 13.3.2009. 1141[1141] Članovi 353–384.1142[1142] Službeni glasnik Republike Srbije br. 57/03 i 61/05. Zakon je stupio na snagu 7.6.2003.1143[1143] O tome: D. Klepić, „Povodom Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima“, Pravni informator, br. 2/04,

str. 42: M. Milović, „Novi propisi o založnom pravu na pokretnim stvarima”, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2004, str. 143; N. Tešić, „O predmetu založnog prava“, Pravni život, br. 10/03, str. 120; A. Gloginić, Glavna sredstva pojačanja ugovora, Beograd, 2004, str. 115–157; A. Gloginić, „Pravo zaloge“, Zbirka propisa sa komentarima i sudskom praksom, Beograd, 2005, str. 97–142; D. Babić, Založno pravo na nepokretnim i pokretnim stvarima i pravima i evidencija zaloge i tražbine, Beograd, 2008, str. 125–156; N. Jasika, „Založno pravo na pokretnim stvarima upisanim u registar”, u Zborniku radova “Primena novih zakona u oblasti privrede, pravosuđa i radnih odnosa”, Novi Sad, 2005, str. 48–59.

O procesnim odredbama u navedenom zakonu v. G. Stanković, „Procesne odredbe u Zakonu o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar“, Pravni život, br. 12/03, str. 33–43.

1144[1144] Član 4 ZOZP-a.1145[1145] Član 3 ZOZP-a.O formi ugovora o zalozi v. N. Tešić, op. cit., str. 64–68.

mu njegovo potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti.1146[1146] U skladu sa načelom specijalnosti ne ostavlja se mogućnost zalaganja preduzeća kao cjeline.1147[1147] Predmet ovog založnog prava, inače, može biti svaka individualno određena stvar kojom zalogodavac može slobodno raspolagati. 1148[1148] Mogu se založiti i pokretne stvari određene po vrsti, ako je ugovorom određena količina, broj i način na koji se mogu identifikovati, kao što je roba u određenom skladištu ili prodavnici te inventar koji služi za obavljanje privredne djelatnosti, kao i sve drugo u skladu sa ugovorom. 1149[1149] Osim toga, predmet založnog prava može biti i pravo potraživanja zalogodavca prema dužniku, te druga imovinska prava kojima imalac može slobodno raspolagati.1150[1150] Takođe, predmet zaloge može biti i suvlasnički dio pokretne stvari ili zbira stvari,1151[1151] a isto tako i stvar koju će zalogodavac pribaviti u budućnosti, s tim da založno pravo u tom slučaju nastaje kad zalogodavac stekne pravo svojine na stvari. 1152[1152] Ukoliko je jedan predmet založnog prava, putem upisa u registar zaloga, založen nekolicini povjerilaca, red po kome se isplaćuju njihova potraživanja iz vrijednosti tog predmeta određuje se prema trenutku upisa založnih prava u registar.1153[1153] Registar zaloga je javni registar založnih prava fizičkih ili pravnih lica i drugih podataka koji se upisuju. Vrlo je značajno da je ovaj registar jedinstvena elektronska baza podataka, čija je osnova centralna baza podataka u kojoj se čuva sve uneseno.1154

[1154] Registar vodi Agencija za privredne registre preko Registratora. Podaci iz registra zaloga su javni. Svako ima pravo da zahtijeva pristup ovim podacima, te ovjereni izvod iz registra.1155[1155] Presumpcija je da su treća savjesna lica upoznata sa stanjem u registru, a upis podataka nije dokaz o postojanju svojinskih ili drugih prava zalogodavca na založenim stvarima, niti da je obezbijeđeno potraživanje ili zalaganje punovažno.1156[1156] Prema tome, ovim zakonom se u pravo Srbije uvodi zaloga na pokretnim stvarima bez predaje u državinu pokretnih stvari i prava radi obezbjeđenja potraživanja povjerioca. Publicitet se u takvim slučajevima, kao što smo vidjeli, ostvaruje upisom u registar zaloga i to je sigurno u duhu savremenih tendencija u toj oblasti.1157[1157] Ovo omogućava da predmet zalaganja, pored individualno određenih stvari, budu i generičke stvari, kao i zbir stva ri, što je vrlo značajno jer se time nesumnjivo širi realna podloga za odobravanje potrebnih kredita, a to je u skladu i sa rješenjima iz uporednog prava.

Zanimljivo je da je i specijalni predstavnik generalnog sekretara UN+a na Kosovu i Metohiji dana 7.2.2001. godine donio Uredbu o zalogama, čija je pretenzija da na sveobuhvatan način reguliše

1146[1146] Član 6 ZOZP-a.1147[1147] Primjera radi, Model zakona o obezbjeđenju potraživanja predviđa zalaganje preduzeća sa svim stvarima i

pravima (član 5, 6). Ovu mogućnost predviđa i Češki građanski zakonik (član 153, stav 1) sa novelama iz 2002. godine, te Mađarski građanski zakonik, koji je izmijenjen 2000. godine (član 266).

1148[1148] U uporednom pravu u ovom pogledu postoje različita rješenja. Primjera radi, Holandski građanski zakonik iz 1992. godine u članu 228 odjeljak 9 predviđa da se pravo zaloge ili hipoteke može zasnovati na svim stvarima podobnim za prenos.

1149[1149] Član 9 ZOZP-a.Umjesto poimeničnog navođenja više stvari propisuje se da predmet zaloge mogu biti dvije stvari, na primjer, u određenom

skladištu ili prodavnici.1150[1150] Član 10 ZOZP-a.1151[1151] Član 12 ZOZP-a.1152[1152] Član 13 ZOZP-a.1153[1153] Član 30 ZOZP-a.1154[1154] Član 56 ZOZP-a.1155[1155] Član 59 ZOZP-a.1156[1156] Vidi: A. Gloginić-Ninaca, „Pravo zaloge“, Specijalni prilog Savremene prakse, br. 1/04, str. 70.1157[1157] Naravno, to dovodi do troškova upisa i izmjene podataka u registru, ali ti nedostaci su zanemarljivi u odnosu na

prednosti koje registracija donosi.

materiju založnih prava na pokretnim stvarima i pravima, a koja je uvela i pojam bezdržavinske (registrovane) zaloge.1158[1158]

Dakle, evidentno je da su zemlje nasljednice bivše SFRJ ispoljile samostalnost u kreiranju novih sredstava osiguranja na pokretnim stvarima putem bezdržavinske zaloge, te da nema idealnog cjelovitog rješenja. Razumljivo je da to stvara dosta problema u pravnom saobraćaju između ovih država, što svakako može da ugrozi sigurnost povjerilaca. Sa tim problemom se, inače, suočila i Evropska unija koja je mnogo veće tržište od bivše SFRJ i zbog toga se intenzivno razmišlja o unifikaciji prava u ovom domenu, što može da bude putokaz i za regulativu u ostalim zemljama.1159[1159] Ova štura i sumarna analiza bezdržavinske zaloge u zemljama nasljednicama bivše SFRJ je posebno interesantna, jer su te zemlje poslije raspada bivše države u ovoj oblasti imale istu početnu poziciju kao i Bosna i Hercegovina.

 

 

Registarska zaloga na pokretnim stvarima u Bosni i Hercegovini

 

USAID-ov projekt pravne reforme sa ciljem pružanja tehničke pomoći Bosni i Hercegovini pri uspostavljanju globalnog pravnog, ekonomskog i poslovnog okruženja koje podstiče razvoj privatnog sektora, počeo je sa radom 1997. godine. Između ostalog, taj projekat je uključio i analizu postojećeg zakonodavstva, pa se tako došlo do zaključka da je neophodno donijeti propis o bezdržavinskoj zalozi koji bi trebalo da ima veliki doprinos u razvoju tržišne ekonomije i uspješnom provođenju postupka privatizacije i koji bi omogućio prvenstveno malim preduzećima dobijanje kredita za kupovinu i investiranje u nove opreme i tehnologije davanjem u zalog cijelog preduzeća ili pak dijela preduzeća.1160

[1160]

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, poslije mnogo priprema, na sjednici Predstavničkog doma održanoj 4.5.2004. godine i sjednici Doma naroda održanoj 21.5.2004. godine, usvojila je Okvirni zakon o zalozima (OZZ).1161[1161] Ovaj zakon predstavlja novinu u našem pravnom sistemu i svakako zaslužuje posebnu pažnju.1162[1162] Zakon je donesen sa željom da se na bosanskohercegovačkom tržištu radne snage, kapitala, robe i usluga urede osnove založnog prava i vođenje registra zaloga. USAID-ov projekt registra zaloga na pokretnoj imovini ima za cilj da se stvori što povoljnije okruženje za obezbjeđenje kredita i da podstakne finansijske institucije da daju povoljne kredite koji će omogućiti dalji razvoj privrednih aktivnosti. Posebno je značajno da potencijalni kreditori u cijeloj

1158[1158] O tome: D. Čelić, „Pravo zaloge prema 'Uredbi' Specijalnog predstavnika za Kosovo i Metohiju“, Pravni život, br. 10/05, str. 543–551.

1159[1159] Značajan korak u unapređenju prava obezbjeđenja na međunarodnom planu predstavljao je Model zakon o obezbjeđenju potraživanja koji je 1994. godine objavila Evropska banka za obnovu i razvoji na osnovu koga su gotovo sve države Centralne i Istočne Evrope donijele zakone koji regulišu bezdržavinsku zalogu.

1160[1160] O registrovanim zalogama opširno: M. Povlakić, Moderne tendencije..., str. 154–200.1161[1161] Objavljen u Službenom glasniku BiH br. 28/04, stupio na snagu 1.7.2004. godine. 1162[1162] O registrovanim zalogama na pokretnim stvarima u BiH v. Dž. Mutapčić, „Registrirane zaloge na pokretnim

stvarima i članskim udjelima”, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2003, str. 413–422; M. Lasić, „Prijedlog Okvirnog zakona o zalozima BiH s posebnim osvrtom na odredbe međunarodnog privatnog prava”, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2004, str. 351–362; M. Hadžimusić, „Zaloga – sredstvo osiguranja postojećih ili budućih potraživanja”, ZIPS, br. 1022/04, str. 31; M. Povlakić, „Bezposjedovna sredstva osiguranja na pokretnim stvarima u BiH”, u Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza, Prva regionalna konferencija, Cavtat, 2010, knjiga II, Beograd, 2010, str. 193–217.

Bosni i Hercegovini mogu putem registra da brzo dobiju pouzdane i tačne informacije o postojećim potraživanjima na pokretnoj imovini.1163[1163] Navedeni zakon sadrži odredbe o obezbjeđenju na pokretnim stvarima, zatim odredbe o organizaciji i vođenju registra, kao i postupku registracije, a propisuje se i poseban izvršni postupak za namirenje povjerilaca koji su osigurani registrovanom zalogom, koji u cilju što efikasnijeg namirenja sadrži određena odstupanja od opštih pravila izvršnog postupka. Registar zaloga vodi Kancelarija za registar, koji se osniva kao posebna organizaciona jedinica Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine i to je, u stvari, registar opterećenja. Pretrage u registru se mogu vršiti dvadeset četiri sata dnevno sedam dana u sedmici, a registracije u toku trajanja radnog vremena. Bitno je da je u svakom momentu moguće brzo pribaviti traženu informaciju bez opterećenja službe koja je nadležna za vođenje registra. Kao povjerilac i kao davalac osiguranja može se pojaviti svako domaće i strano fizičko i pravno lice. Nikakva ograničenja ne postoje ni u pogledu objekta osiguranja (sve pokretne stvari i prava pod uslovom da su dovoljno određeni), kao ni u pogledu potraživanja koja se mogu osigurati. Mogućnost zalaganja generičkih stvari znači proširenje podloge založnog prava i odstupanje od načela specijalnosti. Ovdje je založno pravo upravljeno na novčanu vrijednost, a ne na određene stvari i to odgovara tendencijama u uporednom pravu gdje se zahtijeva da svaka imovinska vrijednost služi za potrebe osiguranja kredita. Registrovana zaloga lebdi nad određenom grupom pokretnih stvari i ne veže se ni za jedan konkretni predmet.1164[1164] Registar obuhvaća pojedini objekt samo ako povjerilac na njemu registruje određeno pravo osiguranja. Upis u registar nema konstitutivno dejstvo, a ugovor o zalozi nije uslov za upis. Za upis prava povjerioca nije nužan pristanak vlasnika opterećene stvari, ali je potrebno da povjerilac u skladu sa pravilima savjesnog postupanja obavijesti dužnika o izvršenoj registraciji. Sistem registracije je brz i jednostavan i zbog toga je taj registar funkcionalan, te potpuno različit od dosadašnjih koji su kod nas postojali. Kod ovog registra ne postoji pretpostavka tačnosti i potpunosti registrovanih podataka, a odgovornost za unošenje pogrešnih podataka kao i eventualne zloupotrebe snosi povjerilac. Prvenstvo među različitim vrstama osiguranja se određuje gotovo isključivo prema vremenu registracije, nezavisno od toga kada su pojedina prava osiguranja nastala. Materija zakona je sistematizovana u 39 članova i šest poglavlja. U nastavku ćemo se osvrnuti na najvažnije odredbe tog zakona.

 

 

Okvirni zakon o zalozima (OZZ)

 

Opšte odredbe

Na ovom mjestu se objašnjava šta čini predmet ovog zakona, zatim se daje tumačenje izraza, te određuje predmet zaloga. Prije svega, ističe se da su tri glavne vrste prava na koje se zakon primjenjuje: zalog, posebno vlasničko pravo i srodno pravo. Pored toga, tretiraju se i strana, kao i ranije stečena prava.1165[1165] Za postojanje ovih vrsta prava kreditor treba da zna prije donošenja odluke u vezi sa davanjem nekog kredita i provjerom u registru on jednostavno može da dobije relevantnu informaciju.

1163[1163] D. Medić, „Bezdržavinska zaloga na pokretnim stvarima u Bosni i Hercegovini”, u Zborniku radova “Aktuelna pitanja građanskog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini”, Jahorina, 2006, str. 29.

1164[1164] M. Povlakić, „Stvarnopravno osiguranje kredita u BiH“, u Stvarnopravna uređenja tranzicijskih zemalja – stanje i perspektive, Zagreb, 2009, str. 281.

1165[1165] Član 1 OZZ-a.

Zakon daje i opširne definicije ovih prava.1166[1166] Moramo na ovom mjestu da konstatujemo da termini i definicije, kao i sav nomotehnički koncept zakona, nisu u duhu pozitivnih propisa i tradicije na ovim prostorima, pa to u praktičnoj primjeni može da dovede do konfuzije i da izazove dosta problema. Sigurno je da je prilikom izrade zakona trebalo biti obazriv i o tome više voditi računa i to predstavlja jedan od njegovih bitnih nedostataka. Neophodno je usaglašavati domaći pravni sistem sa modernim pravima u svijetu, ali se pri tome ne smije vršiti nekretička recepcija tuđih rješenja. Stručna terminologija mora da bude zastupljena u zakonima, ali je bitno da tekst bude razumljiv za sve one zbog kojih je donesen, bez potrebe za posebnim objašnjenjima pravnih stručnjaka, a to u konkretnom primjeru nije slučaj. Za razliku od propisa o registrovanoj zalozi koje su donijeli entiteti i Brčko distrikt BiH, OZZ je donesen pod uticajem američkog prava, prvenstveno člana 9 Jednoobraznog trgovačkog zakonika iz 1962. godine.1167

[1167] Ovakvo opredjeljenje, pored određenih nedostataka, može imati i prednosti, jer se principi američkog prava vide i kao mogući uzor za harmonizovanje prava obezbjeđenja na pokretnim stvarima u Evropskoj uniji. Prema principima iz navedenog člana, sva mobilijarna osiguranja su u pogledu registracije i prioriteta podvrgnuta istim pravilima, registracija ima samo publicitetno dejstvo i u pravilu određuje rang prvenstva. OZZ određuje da se zalog može zasnovati na stvari u svojini založnog dužnika, kao i na stvari na kojoj će on steći pravo svojine tek nakon zaključenja ugovora o zalogu. 1168[1168] Ovo je veoma značajno za pravilno funkcionisanje modernog sistema osiguranog finansiranja. Bilo bi zaista neracionalno da se npr. svaki put kada trgovac robom nabavi nove zalihe, zahtijeva zaključenje novog ugovora o zalogu. Dakle, dužniku se na ovaj način dozvoljava zalaganje naknadno nabavljene stvari, a logično je da će zalog proizvoditi pravne posljedice čim dužnik postane vlasnik tih stvari.

 

 

Prava i obaveze založnog povjerioca i založnog dužnika

 

Zakonom je propisano da zalog nastaje kada se ispune četiri uslova, bez obzira na redosljed ispunjenja:

a)        postojanje registracije koja se odnosi na taj zalog u Registru zaloga;1169[1169]

b)        zaključenje ugovora o zalogu između založnog dužnika i založnog povjerioca;

c)        lice koje je označeno kao založni dužnik u registraciji treba da je vlasnik stvari koja je ugovorom o zalogu određena kao obezbjeđenje, i

1166[1166] Član 2 OZZ-a.1167[1167] Taj zakonik je donio veliku promjenu u shvaćanju prava obezbjeđenja. U njemu je identifikovano osam

različitih sredstava koja su se do tada koristila kao garancija. Revizijom člana 9 iz 1999. godine izvršene su značajne izmjene u cilju prilagođavanja savremenim potrebama.

1168[1168] Član 3 stav 1 OZZ-a.1169[1169] Upis u registar nema značaj zakonitog načina sticanja i samo je jedna od četiri pretpostavke za nastanak

ugovornog založnog prava.

d)        lice koje je označeno kao založni povjerilac u registraciji odnosno neko drugo lice u skladu sa ugovorom o zalogu ili sa njim povezanim ugovorom je dalo ili se obavezalo dati kredit licu označenom kao založni dužnik u registraciji.1170[1170]

Prema tome, moguće je da se izvrši registracija budućeg zaloga prije potpisivanja ugovora o zalogu ili prije nego što založni dužnik postane vlasnik određene stvari, ali ona sama po sebi ne može uspostaviti zalog. Registracija je obavijest da zalog postoji ili da može postojati u budućnosti. Međutim, kao što smo vidjeli, zalog nastaje tek kada budu ispunjeni i ostali propisani uslovi. 1171[1171] Ugovor o zalogu treba da bude sačinjen u pismenoj formi,1172[1172] a za njegovu valjanost se ne traži notarska obrada, odnosno ovjera, niti ovjera kod suda ili odgovarajuće opštinske službe.1173[1173] Propisivanje obavezne notarijalne forme bi sigurno negativno djelovalo na veliki broj ugovarača kod ove vrste zaloge. U ugovoru o zalogu obezbjeđenje mora biti dovoljno određeno da se na pouzdan način može identifikovati ukoliko za to bude potrebe, kada se postavi pitanje valjanosti, prava prvenstva i izvršenja založnog prava.1174[1174] Ako ugovor o zalogu ne zadovoljava ovaj uslov, on razumljivo neće proizvoditi pravne posljedice. Predmet zaloga može biti i sva dužnikova imovina, kao i potraživanja, druga prava, hartije od vrijednosti i druga nematerijalna dobra.1175[1175] Zalog i posebna svojinska prava, kao i njihova postojeća prava prvenstva u odnosu na obezbjeđenje, mogu da se protežu i na korist od obezbjeđenja. Uslov je da registracija tog zaloga i posebnog svojinskog prava uključuje i opis koristi iz obezbjeđenja, te da je korist od obezbjeđenja novac ili potraživanje plativo po osnovu police osiguranja ili naknade štete za izazvane gubitke, odnosno pričinjenu štetu na obezbjeđenju.1176[1176] Ovo je bitna odredba, jer se korist od obezbjeđenja odnosi na stvari koje je založni dužnik stekao u zamjenu za prvobitno založenu stvar, kao i na pravo na isplatu od osiguranja na ime gubitka ili oštećenja založene stvari. Zalog na korist od obezbjeđenja je, u stvari, produžetak zaloga na prvobitno založenoj stvari. Založni povjerilac i založni dužnik imaju pravo da se dogovore da se zalog na koristi od obezbjeđenja ne prenosi.

 

Prava prvenstva

 

Pravo prvenstva između suprotstavljenih zaloga, posebnih vlasničkih prava i srodnih prava, određuje se prema skupu pravila za određene situacije. Opšte pravilo je jednostavno i temelji se na redoslijedu kojim se registracije vrše u registru zaloga i to tako što ranija registracija ima prioritet u odnosu na kasniju. U zakonu je izričito određeno da se to odnosi i na situaciju kada je nekom povjeriocu izvršena predaja u državinu.1177[1177] Dakle, postupkom registracije stiče se određeni rang i dejstvo prema

1170[1170] Član 4 st. 1 OZZ-a.1171[1171] To je bolje rješenje za savremenu tržišnu privredu koja je bazirana na kreditu.1172[1172] Ovako je i kod većine zemalja u regiji.1173[1173] O negativnim stranama suvišne forme ugovora v. S. Perović, Formalni ugovori u građanskom pravu, Beograd,

1964, str. 41.1174[1174] Član 5 st. 1 OZZ -a.1175[1175] Proširenje podloge založnog prava, koje u stvari predstavlja odstupanje od načela specijalnosti, odgovara

tendencijama uporednog prava, mada može da ima posljedice na sigurnost založnih povjerilaca. Na ovaj način udovoljava se zahtjevima moderne kreditne privrede.

1176[1176] Član 6 OZZ-a.1177[1177] Član 7 st. 1 OZZ-a.

trećima. Zakon donosi i pravila o posebnom pravu prvenstva,1178[1178] pravu prvenstva kupca i zakupca,1179[1179] pravu prvenstva zaposlenika kod založnog dužnika,1180[1180] kao i pravu prvenstva u odnosu na buduće isplate.1181[1181] Isto tako, postoje i posebna pravila o pravu prvenstva na obezbjeđenju pričvršćenom za nepokretnu stvar,1182[1182] pravu prvenstva na obezbjeđenju spojenom za drugu pokretnu stvar,1183[1183] pravu prvenstva u odnosu na trgovačke hartije od vrijednosti uređene drugim zakonima, te promjeni reda prvenstva. Ovakav sistem određivanja prioriteta je kod nas novina i nije u skladu sa našom pravnom tradicijom.

 

 

Registar zaloga

 

Registar zaloga se vodi elektronski za cijelu Bosnu i Hercegovinu1184[1184] i osniva se u cilju registracije i dobijanja informacija o zalozima, posebnim svojinskim pravima, srodnim pravima, stranim pravima i ranije stečenim pravima u skladu sa ovim i drugim zakonima koji dozvoljavaju registraciju. Kao što smo već naveli, Registar zaloga vodi Kancelarija za registar, koja postoji kao osnovna organizaciona jedinica u sastavu Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine. Ministar pravde imenuje šefa Registra zaloga, njegovog zamjenika i ostale službenike koji su tu zaposleni, saglasno Pravilniku o zalozima. Šef Registra zaloga rukovodi radom ove institucije.1185[1185] Ministar pravde donosi propise o radu Registra zaloga i proceduri registracije.1186[1186] Smatramo da su time ovom ministru data prevelika ovlašćenja i da je tu bitnu materiju trebalo zakonski regulisati. U ovom poglavlju su određene i neke od glavnih karakteristika sistema Registra zaloga. Tako npr. svakoj registraciji mora biti dodijeljen broj koji označava vrijeme i redoslijed unosa registracije u bazu podataka.1187[1187] Razumljivo je da se registracijski broj ne može dodijeliti više od jednog puta. Dakle, na taj način se onemogućava istovremeno registrovanje dva ili više zaloga na ime istog založnog povjerioca i u pogledu istog predmeta. Nakon izvršene registracije, lice može tražiti izvod iz Registra zaloga u vidu Potvrde o registraciji, odnosno Potvrde o rezultatu pretrage. Svaka osoba koja vrši registraciju (ili njenu promjenu) mora potvrdu registracije (odnosno promjene) dostaviti licu koje je označeno kao dužnik, u roku od sedam dana od njenog unosa.1188[1188] Da bi se ova zakonska obaveza ispunila, dužniku se mora dostaviti papirna kopija prikaza sa ekrana kompjutera. Šef Registra zaloga dužan je da izda traženi izvod ukoliko je tražilac prije ili istovremeno sa podnošenjem zahtjeva platio propisanu taksu. Prihod ostvaren pružanjem usluga Registra zaloga predstavlja prihod

1178[1178] Član 8 OZZ-a.1179[1179] Član 9 OZZ-a.1180[1180] Član 10 OZZ-a.1181[1181] Član 11 OZZ-a.1182[1182] Član 12 OZZ-a.1183[1183] Član 13 OZZ-a.1184[1184] Elektronski vođen registar omogućava svim zainteresovanim licima direktno pretraživanje bitnih podataka

putem sistema registra ili putem javnog davaoca usluga.1185[1185] Član 16 OZZ-a.1186[1186] Ministar pravde BiH donio je Pravilnik o zalozima, koji je objavljen u Službenom glasniku BiH br. 53/04 i

10/05. Ovim pravilnikom su određene mnoge bitne pojedinosti za funkcionisanje registra u praksi. 1187[1187] Član 18 st. 1 OZZ-a.1188[1188] Član 17 st. 2 Pravilnika o zalozima.

budžeta institucija Bosne i Hercegovine.1189[1189] Registar zaloga sa svim podacima mora da bude dnevno dostupan zainteresovanim građanima u entitetskim ministarstvima pravde.1190[1190] Lice koje ima interes za informacije pohranjene u bazi podataka mora izvršiti pretragu. Ona se vrši po osnovu tri kriterijuma: jedinstvenog matičnog broja, odnosno poreskog broja pravnog lica, serijskog broja stvari ako se zahtijeva da stvar bude tako opisana i registracionog broja koji je dodijeljen od registra zaloga. 1191

[1191] Postojanje i sadržaj podataka koji se nalaze u Registru zaloga može se dokazati isključivo izdatim izvodom. Ovaj dokument ima karakter i dokaznu snagu javne isprave u pogledu činjenica koje su u njemu sadržane, ako se ne dokaže suprotno.1192[1192] Nakon ispunjenja obaveze koja je obezbijeđena zalogom, registraciju bi trebalo izbrisati.1193[1193] Međutim, ukoliko postoji ekonomski interes da se to ne uradi, registracija može i da ostane. To će se dešavati u slučajevima kada stranke žele da zadrže registraciju da bi se olakšala buduća poslovna saradnja i kako bi se zadržalo pravo prvenstva koje ona omogućava. Šef Registra zaloga može da odbije registraciju ukoliko ona nije u saglasnosti sa ovim zakonom ili Pravilnikom o zalozima. On je dužan da o tome obavijesti podnosioca u digitalnoj formi, navodeći razloge zbog kojih je to učinjeno.1194[1194] Do odbijanja da se izvrši registracija doći će u situacijama kada nije udovoljeno određenim formalnim uslovima.1195[1195] To je neophodna karakteristika sistema Registra zaloga, jer on može funkcionisati samo ako su ispunjeni svi propisani uslovi. Poslije prijema obavijesti, podnosilac zahtjeva za registraciju ima mogućnost da ispravi greške i podnese novi zahtjev. Šef Registra ili pak njegovi službenici ne odgovaraju za tačnost unesenih podataka. U pogledu toga postoji odgovornost lica koje vrši registraciju.

 

 

Povrede obaveza iz ugovora o zalogu i izvršenje

 

Ovo poglavlje se bavi izvršenjem prava iz ugovora o zalogu ili ugovora kojim je zasnovano strano pravo u obliku zaloga.1196[1196] Cilj je da se omogući brza i jednostavna zapljena i prodaja predmeta obezbjeđenja.1197[1197] Za postupak izvršenja nadležni su izvršni sudovi entiteta i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.1198[1198] Veoma je značajno da taj postupak sadrži određena odstupanja od načela oficijelnosti založnog prava, što dovodi do efikasnijeg namirenja povjerilaca. Nezadovoljna strana ima mogućnost zaštite svojih prava u parničnom postupku. Pokretanje parničnog postupka nema uticaja na proces izvršenja.1199[1199] Postupak izvršenja pokreće se na zahtjev založnog povjerioca

1189[1189] Član 7 tač. 5 Pravilnika o zalozima.1190[1190] Član 18 st. 4, 5 i 6 OZZ-a.1191[1191] Član 19. St. 1. OZZ-a.1192[1192] Član 21 OZZ-a.1193[1193] Vidjeti član 23 OZZ-a.1194[1194] Član 24 OZZ-a.1195[1195] Primjera radi, u zahtjevu nisu navedeni založni povjerilac ili založni dužnik odnosno obezbjeđenje itd.1196[1196] Član 25 stav 1 OZZ-a.1197[1197] Ovaj zakon se ne primjenjuje na izvršenje srodnih prava, posebnih vlasničkih prava, ranije uspostavljenih prava

ili stvarnih prava u obliku posebnih vlasničkih prava. Nastanak ovih prava, kao i eventualni izvršni postupak, uređuju posebni zakoni.

1198[1198] U većini zemalja nastalih raspadom bivše SFRJ regulisan je poseban postupak izvršenja kod registrovane zaloge (izuzetak predstavlja Republika Hrvatska).

1199[1199] Član 25 st. 2 i 5 OZZ-a.

poslije povrede obaveza iz ugovora o zalogu.1200[1200] Interesantno je da Potvrda o registraciji predstavlja izvršni naslov. No, izvršenje će se provesti samo ukoliko založni povjerilac, pored Potvrde o registraciji, dostavi sudu i ugovor o zalogu.1201[1201] Založni povjerilac može predložiti dva načina zapljene i prodaje predmeta obezbjeđenja. Prije svega, on može zatražiti da sudski izvršilac oduzme obezbjeđenje i da mu ga preda radi prodaje, a pored toga može da predloži da sudski izvršitelj oduzme taj predmet i sam izvrši njegovu prodaju.1202[1202] Ukoliko je predmet obezbjeđenja predat založnom povjeriocu, on je obavezan da izvrši prodaju prema uslovima propisanim u zakonu. To je značajna odredba, jer su kreditori najbolje upoznati sa tržišnom vrijednošću određenih stvari koje služe kao obezbjeđenje. Založni povjerilac i založni dužnik mogu postići dogovor da i sam založni povjerilac može izvršiti zapljenu predmeta obezbjeđenja, a kasnije i njegovu prodaju. Uslov za to je da postoji pismena saglasnost založnog dužnika, koja se može dati samo nakon povrede ugovora o zalogu. 1203

[1203] Lice koje je određeno da proda obezbjeđenje (založni povjerilac ili službenik za zapljenu) dužno je da najmanje 15 dana prije prodaje tog predmeta o tome obavijesti dužnika i ostale osobe koje su u pogledu toga registrovale svoja prava.1204[1204] Primarna funkcija ovog obavještenja je da za prodaju saznaju lica koja imaju pravo na iskup obezbjeđenja, a isto tako bitno je da založni dužnik ili druga lica mogu da poduzmu mjere nadzora načina prodaje ili kupovine obezbjeđenja. U određenim situacijama, ova obaveza ne postoji. Radi se o slučajevima kada odgađanje prodaje može dovesti do propadanja ili smanjenja vrijednosti objekta obezbjeđenja, zatim kada su troškovi vezani za održavanje i uskladištenje obezbjeđenja nesrazmjerno visoki u odnosu na njegovu vrijednost, te kada sud odluči da ova obavijest nije neophodna.1205[1205] Novac dobijen prodajom obezbjeđenja, prevashodno se koristi za pokrivanje troškova nastalih izvršenjem ugovora o zalogu, a ostatak se mora položiti na poseban depozitni račun otvoren u banci Bosne i Hercegovine u skladu sa Pravilnikom o zalozima. 1206[1206] Savjestan kupac koji kupi stvar u skladu sa zakonom i stekne državinu, postaje vlasnik te stvari bez bilo kakvih tereta, a pri tome nije od značaja da li je prodavac ispunio predviđene zakonske uslove. 1207[1207] To je logično rješenje, jer kupac ne može znati da li su prilikom prodaje ispunjeni svi potrebni uslovi. Zakonski povjerilac ili sudski izvršitelj dužni su da založnom dužniku i ostalim zainteresovanim licima u roku od osam dana od dana prodaje daju sve esencijalne informacije u pogledu objekta obezbjeđenja, a novac dobijen prodajom se mora rasporediti u skladu sa odredbama ovog zakona koje uređuju pravo prvenstva.1208[1208] Založni dužnik ili lice sa nižim pravom prvenstva, imaju pravo da u bilo koje vrijeme prije prodaje izvrše iskup obezbjeđenja.1209[1209] Prema tome, ovo pravo nije ograničeno samo na založnog dužnika, već se proteže i na povjerioca sa nižim redom prvenstva, koji ga može realizovati tako što će založnom povjeriocu višeg reda platiti iznos glavnice i prouzrokovane troškove.

 

1200[1200] Vidi: M. Povlakić, „Mogućnost efikasnog namirenja založnog povjerioca iz vrijednosti pokretnih stvari u pravu BiH“, u Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, LII, 2009, Sarajevo 2009, str. 357–365.

1201[1201] Član 26 st. 1 OZZ-a.Imajući u vidu da sama registracija nije dovoljna za uspostavljanje zaloga, založni povjerilac će morati da dokaže da su

ispunjeni uslovi iz člana 4 zakona i da postoji zalog na stvari koju on želi zaplijeniti. 1202[1202] Član 26 st. 2 OZZ-a.1203[1203] Član 26 st. 3 OZZ-a.1204[1204] Član 29 st. 1 OZZ-a.1205[1205] Član 29 st. 3 OZZ-a.1206[1206] Član 30 st. 1 OZZ-a.1207[1207] Član 31 OZZ-a.1208[1208] Član 32 st. 1 i 2 OZZ-a.1209[1209] Založni dužnik se može odreći prava na iskup, tako što poslije povrede ugovora o zalogu, sklopi pismeni ugovor

sa založnim povjeriocem kojim se ovog prava odriče. On se ne može odreći ovog prava prilikom potpisivanja ugovora o zalogu, jer je tada založni povjerilac u dominantnoj poziciji (dužniku je potreban kredit), pa bi to moglo dovesti do zloupotreba na njegovu štetu.

 Prelazne i završne odredbe

 OZZ uređuje i veoma važno pitanje valjanosti i prava prvenstva zaloga na pokretnoj stvari u

situaciji kada je, pored domaćeg pravnog sistema, uključeno i strano pravo.1210[1210] Odredbe o primjeni pravila međunarodnog privatnog prava treba da omoguće nesmetan protok pokretne imovine, kao predmeta zaloga, između Bosne i Hercegovine i drugih država. Bez ovog mehanizma, koji postoji u savremenim sistemima, postojala bi opasnost da se ograniči kretanje pokretne imovine prema lokalnoj jurisdikciji. Primjera radi, postoji situacija kada predmet obezbjeđenja predstavlja garanciju za dva zaloga. Prvi zalog je npr. zasnovan u Republici Hrvatskoj, a drugi kasnije u Bosni i Hercegovini. Odredbe OZZ-a služe da se izbjegnu bilo kakve nedosljednosti ili sukob zakona i bave se stranim pravima koja imaju iste karakteristike kao posebno vlasničko pravo ili zalog (jasno bez registracije). Odvojeno se uređuju sukobi takvih prava na tjelesnim stvarima i na potraživanjima. U slučaju da se radi o tjelesnim stvarima primjenjuje se zakon područja na kome se stvar nalazila kada je strano pravo uspostavljeno.1211[1211] Slično pravilo vrijedi i kada su u pitanju suprotstavljena prava na potraživanjima. U ovom poglavlju se uređuje i komplikovani problem ranije stečenih prava i pravo prvenstva između ovih prava sa pravima koja su uspostavljena nakon stupanja OZZ-a na snagu. Ranije stečeno pravo, koje je registrovano u Registru zaloga u roku od 90 dana od dana kada je ovaj zakon stupio na snagu, smatra se registrovanim na dan kada je taj zakon stupio na snagu. Kupac odnosno zakupac obezbjeđenja ima pravo prvenstva nad ranije stečenim pravom na obezbjeđenju ukoliko to pravo nije registrovano u Registru zaloga prije nego što je kupac, odnosno zakupac stekao pravo na tom obezbjeđenju.1212[1212] Zbog toga je bilo veoma važno izvršiti registraciju ranije stečenih prava, jer bez toga ona nemaju zaštitu u odnosu na prava koja su stečena kasnije. Svako lice koje u skladu sa ovim zakonom traži zaštitu svojih prava mora se ponašati savjesno i prema standardima ponašanja mjesta na kome se pravni posao vrši.1213[1213] Logično je da se uobičajeni standardi ponašanja prihvatljivi na mjestu obavljanja određene transakcije na tržištu određuju prema objektivnom kriterijumu. Ukoliko je OZZ u suprotnosti sa drugim zakonima u Bosni i Hercegovini, primjenjivaće se ovaj zakon. 1214[1214] Dakle, taj zakon ima prvenstvo u odnosu na sve druge zakone koji regulišu ovu oblast, 1215[1215] što može da bude problematično s aspekta ustavnosti.

  

Zaključak Normiranje materije obezbjeđenja potraživanja jako je delikatno, jer na odgovarajući način treba

pomiriti interese sigurnosti povjerilaca i dužnika, kao i trećih lica. U praksi je očigledno da ne postoji takvo sredstvo obezbjeđenja koje optimalno rješava sve ove probleme. Ono što je svakako najbitnije je da je OZZ-om izbjegnuto negativno dejstvo deposesije, a omogućen adekvatan publicitet prava založnih povjerilaca upisom u registar zaloga. Ovaj propis, i pored navedenih nedostataka, zaslužuje prelaznu

1210[1210] Član 35 OZZ.1211[1211] Npr. sudija u BiH će morati da primijeni zakon Republike Hrvatske kako bi odlučio da li je strano pravo valjano

u BiH.1212[1212] Član 36 OZZ-a.1213[1213] Član 37 OZZ-a.1214[1214] Član 38 OZZ-a.1215[1215] Republika Srpska je donijela Zakon o registrovanim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima

(Službeni glasnik RS br. 16/00 i 52/01), a Federacija BiH Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima (Službene novine Federacije BiH br. 17/02). Sličan propis postoji i u Brčko distriktu BiH. Za implementaciju ovih zakona nisu bile ispunjene tehničke pretpostavke. Pomenuti zakoni su doneseni pod uticajem rješenja poljskog prava, Model – zakona Evropske banke za obnovu i razvoj, kao i američkog prava.

O bezdržavinskoj zalozi u Republici Srpskoj v. D. Medić, “Bezdržavinska zaloga u pravu Republike Srpske”, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama Jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 186–197.

ocjenu zbog toga što su njime normativno uobličene osnovne karakteristike koje mora da ima jedno ovakvo sredstvo osiguranja da bi moglo da posjeduje upotrebnu vrijednost. Ovdje prevashodno mislimo na efikasnu zaštitu povjerilaca u odnosu na treća lica i u odnosu na založnog dužnika. Sistem registracije je dosta brz i jednostavan. Registar ne daje podatke o pravu svojine na objektu, već samo informaciju o opterećenju, pri čemu ne važi pretpostavka tačnosti i potpunosti podataka koji su uneseni. Jako je važno da je sistem dostupan u cijeloj državi i podoban za samostalnu pretragu. Koncepcija navedenog zakona (a i entitetskih zakona iz ove oblasti, kojima se nismo detaljnije bavili) bazira se na sljedećem:

–        zalogodavac zadržava založenu pokretnu imovinu u svojoj državini, što mu omogućava njeno stalno i produktivno korišćenje, te ostvarivanje finansijskih pretpostavki za blagovremeno ispunjenje obaveze (npr. taksista založi svoj putnički automobil, ali pomoću njega i dalje ostvaruje prihode koji služe za vraćanje duga);

–        zalogodavac može dati u zalog cjelokupnu svoju imovinu;

–        zalogoprimac ima mogućnost sigurne procjene kreditne sposobnosti zalogodavca i

–        zalogoprimac u slučaju potrebe ima na raspolaganju efikasan sistem za ostvarivanje svojih prava ukoliko dužnik na vrijeme ne ispuni svoju obavezu.

Od usvojenih rješenja sve strane bi trebalo da imaju višestruke koristi. Budžet dobija prihode od taksa koje se plaćaju na ime registracije i izdavanja izvoda iz registarskih uložaka. Zajmoprimac ima mogućnost da u zalogu da cjelokupnu svoju imovinu i dobije kredit koji je jednak njenoj ukupnoj vrijednosti. S druge strane, zajmodavac može da dobije u zalogu ne samo imovinu kupljenu sredstvima kredita, nego i svu imovinu dužnika, koji ne prekida svoju uobičajenu poslovnu aktivnost u kojoj se založena imovina koristi. Sigurniju poziciju i veću garanciju za svoje zajmove imaju i banke, kao posebna kategorija zajmodavaca. To bi, u skladu sa postojećim bankarskim propisima, trebalo da redukuje odredbe kojima se uslovljava i ograničava davanje kredita, smanji kamatne stope, te inflacijski pritisak. Postojanje centralnog registra je veoma značajno i ima zadatak da omogući brzu i pouzdanu informaciju, da spriječi mnoge zloupotrebe i da znatno doprinese povećanju sigurnosti zajmodavaca. Ipak, ovim zakonom nije otklonjen najkrupniji nedostatak jednog bezdržavinskog sredstva obezbjeđenja, a to je oduzimanje predmeta osiguranja koji se nalazi kod dužnika. Zakon predviđa oduzimanje od strane sudskog izvršitelja, a pod određenim uslovima i od strane samog založnog povjerioca, a to u praksi može da pričinjava velike teškoće. Naravno da će dalji proces primjene zakona (život je mnogo suptilniji od propisa) otvoriti još mnoge dileme i sporna pitanja koja u vezi sa ovim mogu da nastanu i tek protekom vremena će se sa sigurnošću moći vidjeti kako će sve propisano da funkcioniše u praksi. Međutim, donošenje OZZ-a, koji ima prioritet, pored postojanja ranije donesenih zakona iz ove oblasti (istina, oni se nisu ni počeli primjenjivati), otvorilo je dosta dilema koje treba riješiti u narednom periodu. Očigledno je da je taj zakon imao pretenziju da riješi sva esencijalna pitanja koja se tiču ove vrste založnog prava, pa se opravdano postavlja i pitanje smisla daljeg postojanja entitetskih zakona. Zbog toga njegov naziv, u stvari, predstavlja samo privid. Takođe, vidljivo je da su ovim zakonom, pored institucionalnih i procesualnih, propisani i materijalnopravni aspekti iz ove oblasti založnog prava. Nesumnjivo je da to predstavlja negativan primjer pokušaja da se pravni sistem reformiše na konzistentan način, jer zakonodavna tradicija i razlozi pragmatičnosti nalažu da založno pravo bude sveobuhvatno regulisano upravo u zakonu koji uređuje vlasništvo i ostala stvarna prava,1216[1216] dok je ovim zakonom trebalo samo omogućiti uvođenje registra i postaviti osnovne principe njegovog rada.1217[1217] Isto tako, OZZ je tako koncipiran da njegov

1216[1216] Preporuke međunarodnih organizacija zalažu se za funkcionalni pristup i jedinstveno regulisanje prava obezbjeđenja u okviru jednog zakona.

1217[1217] Kod postojećeg stanja stvari, Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske (Službeni list RS br. 124/08) u članu 144 st. 1 samo je propisao da se na pokretnim stvarima i pravima može osnovati založno pravo upisom u registar zaloga pod

nomotehnički koncept nije u duhu naše pravne tradicije, što u procesu primjene može da dovede do neželjenih problema. No, nema sumnje da donošenje tog zakona ima veliki značaj za razvoj povoljnog ambijenta za komercijalne aktivnosti. Investitore treba ubijediti u sigurnost njihovog ulaganja u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući postojanju takvog zakona, kreditori imaju priliku da dođu do potpunih obavještenja koja su relevantna za donošenje eventualne odluke o njihovim budućim investicijama. Nesumnjivo je da ovaj zakon, zajedno sa drugim reformskim propisima, treba da odigra ključnu ulogu u razvoju tržišne privrede i uspješnom provođenju procesa tranzicije. Posebno je značajno da se registracija zaloga odvija bez uključivanja sudova, koji su preopterećeni drugim poslovima, te što je predviđen relativno brz i efikasan postupak izvršenja uz odstupanja od načela oficijelnosti. Ipak, najvažnije je da je registrovana zaloga konačno postala stvarnost na ovim prostorima, kako zbog njenih prednosti u odnosu na ručnu zalogu, tako i zbog činjenice da može predstavljati supstitut hipoteci u situacijama kada se ona ne može uspostaviti zbog problema koji su vezani za evidenciju nekretnina.

 

 

pretpostavkama i na način određen posebnim zakonom (registarsko založno pravo).

 

ZAŠTITA ZALOŽNIH POVJERILACA KAO RAZLUČNIH POVJERILACA U STEČAJNOM POSTUPKU

 

Uvod

 

Zakon o stečajnom postupku Republike Srpske (ZSP RS)1218[1218] usvojio je evropski koncept stečajnog postupka koji je više naklonjen interesima stečajnih povjerilaca, ali je isto tako uzeo u obzir i moderne tendencije u stečajnom zakonodavstvu po kojima je moguće spašavanje stečajnog dužnika, što može da bude u zajedničkom interesu svih zainteresovanih lica, ali i društvene zajednice.1219[1219] Poznato je da je stečaj radikalna mjera čijim okončanjem najčešće svi gube1220[1220] i on nesumnjivo proizvodi i određene socijalne i političke probleme. Sigurno je da je efikasan postupak stečaja jedno od krucijalnih pitanja od koga zavisi i uspješno vođenje ekonomske politike. Zbog toga se donošenjem navedenog zakona pokušala na najbolji mogući način izvršiti višedimenzionalna transformacija stečajnog prava, koja bi trebalo pozitivno da utiče na strana ulaganja i proces integracije u moderne tržišne tokove.1221[1221] Stečajni postupak je postupak kolektivnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika. Cilj vođenja ovog postupka je zaštita povjerilaca stečajnog dužnika i namirenje njihovih potraživanja. Prema novoj koncepciji, imovina stečajnog dužnika se smatra imovinom povjerilaca stečajnog dužnika,1222[1222] pa oni odlučuju o njegovoj sudbini i načinu namirenja svojih potraživanja.1223[1223] I ovaj zakon predviđa postojanje potraživanja odnosno prava, na koja ne utiče otvaranje postupka stečaja, a to su izlučna i razlučna prava.1224[1224] Potraživanja tih povjerilaca nastaju prije otvaranja stečajnog postupka. Zato su izlučni i razlučni povjerioci privilegovani povjerioci i za njih važe specifična pravila.1225[1225] Privilegovani položaj ovih povjerilaca zasniva se na ranije savjesno stečenim pravima,

1218[1218] Službeni glasnik RS br. 67¤ 02, 77/02, 38/03 i 96/04.1219[1219] Vidjeti: M. Rajčević, “Zakonska regulativa stečaja i likvidacije u Bosni i Hercegovini”, u Zborniku radova

“Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2004, str. 240.1220[1220] M. Velimirović, “Reforma našeg stečajnog zakonodavstva”, Pravo i privreda, br. 5–801, str. 47.1221[1221] Federacija BiH je takođe donijela Zakon o stečajnom postupku (Službene novine Federacije BiH br. 29/03 i

32/04) koji je gotovo identičan zakonu koji je donijela Republika Srpska. U Brčko distriktu BiH u primjeni je Zakon o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji iz 2002. godine, koji se zbog drukčijeg koncepta dosta razlikuje od entitetskih zakona.

1222[1222] Pored izlučnih i razlučnih povjerilaca, u stečajnom postupku postoje i stečajni povjerioci, te povjerioci stečajne mase (v. članove 30–34 i 37–42 ZSP-a RS).

1223[1223] O tome: F. Zaćiragić, „Položaj založnih povjerilaca u stečajnom postupku“, ZIPS, br. 1092/06, str. 4.1224[1224] Vidjeti: D. Medić, “Izlučna i razlučna prava prema Zakonu o stečajnom postupku Republike Srpske”, Pravni

savjetnik, br. 7-8/04, str. 83–88.1225[1225] O tome: P. Bojadžić, “Razlučna i izlučna prava (Prema Zakonu o sanaciji i prestanku organizacija udruženog

rada)”, Privredno-pravni priručnik, br. 2/81, str. 3–16; M: Dika, Izlučna i razlučna prava, stečaj poduzeća i banaka, Zagreb, 1990; M. Dika, “Izlučna i razlučna prava”, Zbornik radova, Zagreb, 1994, str. 41; S. Manić, “Izlučna i razlučna prava u stečajnom postupku”, Pravni informator, br. 9/99, str. 58.

odnosno na prirodi potraživanja i njihova je logična posljedica. Ta prava dovode do odvojenog namirenja iz određenih stvari odnosno imovine dužnika, kao i do prava izdvajanja stvari koje se nalaze u imovini dužnika, ali mu ne pripadaju.1226[1226] Razlučni povjerioci se razlikuju od izlučnih po tome što se njihovo pravo odnosi na dijelove dužnikove imovine, dok se pravo izlučnih povjerilaca odnosi na one predmete koji nisu dužnikova imovina.1227[1227]

 

Zaštita založnih povjerilaca kao razlučnih povjerilaca

Pojam i osnovne napomene

 

Razlučno pravo poznaju sva stečajna zakonodavstva.1228[1228] Zaštita obezbijeđenih potraživanja u stečajnom postupku jedan je od najznačajnijih zadataka stečajnog prava.1229[1229] Razlučni povjerioci su povjerioci koji imaju razlučno pravo.1230[1230] Razlučno pravo je pravo na odvojeno i prioritetno namirenje povjerilaca iz određenih stvari ili prava stečajne mase.1231[1231] Nosioci razlučnog prava se namiruju prije namirenja potraživanja svih ostalih povjerilaca u stečajnom postupku.1232[1232] Ovo pravo se stiče obezbjeđenjem pravom zaloga, pravom retencije (zadržanja) ili na sličan način za potraživanja iz nekog obligacionog odnosa prema dužniku koji je nakon toga stavljen pod stečaj. 1233[1233] Razlučni povjerioci

1226[1226] Ova prava su postojala i prema Stečajnom zakonu za Kraljevinu Jugoslaviju od 22.11.1929. – v. Stečajno pravo na temelju novog Stečajnog zakona za Kraljevinu Jugoslaviju od 22.11.1929. – priredio S. Deželić, Zagreb, 1930, str. 12–13, a i prema Zakonu o prisilnoj nagodbi i stečaju (Službeni list SFRJ br. 15/65, 55/69, 39/72 16/74) – v. M. Dika, Stečajno pravo i pravo prisilne nagodbe – skripta, Zagreb, 1978, str. 95–97, te Zakonu o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji (Službeni list SFRJ br. 84/89) – v. N. Šarkić i D. Rašić, Komentar Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, Beograd, 1992, str. 91–92.

1227[1227] A. Eraković, Stečajni zakon s komentarom i primjerima, Zagreb, 1997, str. 71.1228[1228] Pojam razlučnog prava vodi porijeklo iz njemačkog stečajnog prava kada je izraz “realni povjerioci” zamijenjen

terminom “razlučni ovlašćenici”.1229[1229] V. Radović, „Stečajni isplatni redovi“, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog

zakonodavstva, Beograd, 2005, str. 175.1230[1230] M. Velimirović, Privredno pravo, Srpsko Sarajevo, 2001, str. 195. 1231[1231] Vidi: M. Dika, “Razlozi za reformu hrvatskog insolvencijskog prava i neke temeljne novine toga prava”, u Novo

ovršno i stečajno pravo, Zbornik radova, Zagreb, 1996, str. 224; H. Momčinović, “Novo Hrvatsko stečajno pravo”, Pravo u gospodarstvu, vol. 25, 1996, str. 1148; T. Delibašić, Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika, Beograd, 1999, str. 60; S. Jokić, “Razlučna prava u stečajnom postupku”, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije, br. 3/03, str. 195; M. Dukić - Mijatović, Vodič kroz stečajni postupak, Novi Sad, 2010, str. 195-217.

1232[1232] O tome: F. Zaćiragić, „Novo stečajno pravo u BiH“, ZIPS, br. 1072/06, str. 15.1233[1233] O razlučnim pravima prema Stečajnom zakonu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 44/96, 161/98, 29/99,

129/00, 123/03, 197/03 i 187/04) v. O. Jelčić, „Izlučna i razlučna prava na nekretninama u stečajnom postupku“, u Nekretnine kao objekti imovinskih prava, Zagreb, 2006, str. 265-291; „Izlučni i razlučni vjerovnici“, u Novi stečajni zakon sa sudskom praksom i praktičnim primjerima, priredio I. Novotni, Zagreb, 2006, str. 77–86; V: Buljan, „Izlučni i razlučni vjerovnici“, u Četvrta novela Stečajnog zakona, Zagreb, 2006, str. 143–154; A. Eraković, “Ostvarivanje tražbina u stečajnom postupku”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 20, br. 2/99, str. 666–674; A. Eraković, “Izlučna i razlučna prava u stečaju”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br, 103, str 639–675.

nisu stečajni povjerioci, već zahvaljujući svom razlučnom pravu namiruju se prema pravilima koja bi vrijedila da dužnik nije pao pod stečaj.1234[1234] Otvaranje stečajnog postupka ne utiče na pravo odvojenog namirenja razlučnih povjerilaca, oni se namiruju nezavisno od toka i rezultata stečajnog postupka1235[1235] i objekti osiguranja nisu uopšte dio stečajne mase.1236[1236] Za razliku od razlučnih, stečajni povjerioci svoja potraživanja nisu obezbijedili, pa ih zato ostvaruju srazmjerno iznosu potraživanja u okviru odgovarajućeg stečajnog reda. Onaj ko je stekao razlučno pravo na imovini dužnika ima to pravo i u slučaju neprovođenja postupka stečaja zbog male imovine.1237

[1237] Razlučna prava su stvarna prava na stvarima stečajnog dužnika i predstavljaju sredstvo obezbjeđenja potraživanja.1238[1238] Razlučiti, znači izdvojiti iz opšte stečajne mase stvar ili pravo.1239[1239] Osnovni preduslov da bi dio stečajne mase bio predmet razlučnog prava je da pripada dužniku i da postoji kako u momentu nastanka, tako i u trenutku ostvarivanja razlučnog prava. Da bi se govorilo o razlučnom pravu, ono mora biti stečeno prije otvaranja stečajnog postupka i zbog toga se vidi od kakve je važnosti precizno zakonsko određenje momenta nastanka određenih prava. Razlučna prava nastala u periodu 60 dana prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga putem prinudnog izvršenja (sudskog ili upravnog) ili prisilnim sudskim osiguranjem, prestaju da važe samim otvaranjem stečajnog postupka.1240[1240] Za početak toka roka važan je dan sticanja razlučnog prava, a to se utvrđuje primjenom propisa stvarnog odnosno izvršnog prava.1241[1241] Iz ovog (argumentum a contrario) proizlazi da se to ne odnosi na razlučna prava stečena na osnovu pravnog posla, sporazuma pred sudom ili zakona. Takva založna prava bi, eventualno, mogla biti samo predmetom postupka pobijanja pravnih radnji, ako su njihovim nastankom neki od povjerilaca stečajnog dužnika bili privilegovani u odnosu na ostale.1242[1242] Založna prava po osnovu sudskog ili upravnog postupka prinudnog izvršenja prestaju da postoje po samom zakonu, pa bi sud trebalo da o tome donese odluku koja ima samo deklaratorni karakter. Smatra se da je navedeni rok dovoljan da spriječi da povjerioci koji su bolje upoznati sa dužnikovom situacijom obezbijede svoja potraživanja na štetu onih koji su neupućeni u finansijsko stanje dužnika.1243[1243]

O razlučnim pravima prema Zakonu o stečajnom postupku Republike Srbije (Službeni glasnik Republike Srbije br. 84/04) v. S. Spasić, „Utvrđivanje potraživanja u stečajnom postupku“, Pravo i privreda, br. 5-8/05, str. 1037–1041; V. Kozar, Komentar Zakona o stečajnom postupku, Beograd, 2004, str. 93; S. Spasić, Realizacija obezbeđenih potraživanja u stečajnom postupku, u Simpozijum u Ohridu, Prilozi o reformi stečajnog prava u zemljama Južne Evrope, Bremen, 2006, str. 122–148.

1234[1234] M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 1999, str. 330.1235[1235] M. Velimirović, „Harmonizacija stečajnog zakonodavstva“, u Zborniku radova “Primena novih zakona u

oblasti privrede, pravosuđa i radnih odnosa”, Novi Sad, 2005, str. 94.1236[1236] M. Cabrillac, Les créanciers munis de sûretés dans les procédures de faillite en droit français , RabelsZ 44

(1980), Heft 4, str. 743. 1237[1237] N. Šarkić i D. Rašić, op. cit., str. 92.1238[1238] V. Kozar, “Stečajni postupak”, Specijalni prilog Savremene prakse, br. 7/04, str. 11.1239[1239] M. Jovanović-Zatilla i V. Čolović, Stečajno pravo, Beograd, 2007, str. 119.1240[1240] Član 57 ZSP-a RS. Vidi: J. Gucunja, „Razlike u tretmanu razlučnih prava u postupcima stečaja i prinudnog poravnanja“, Naša zakonitost, br. 11–

12/79, str. 39.1241[1241] M. Dika, „Osnovne procesnopravne i materijalnopravne posljedice otvaranja stečajnog postupka“, Zbornik

Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 22, br. 1/01, str. 22.1242[1242] F. Zaćiragić, „Položaj založnih povjerilaca u stečajnom postupku“, ZIPS, br. 1092/06, str. 7. Vidi članove 80-86. ZSP-a RS.1243[1243] M. Velimirović, „Izlučno i razlučno pravo“, u Aktuelna pitanja stečajnog prava, Banja Luka, 2008, str 77. Vidi i B. Živković, „Pravne posledice stečajnog postupka na prava hipotekarnih poverilaca“, Izbor sudske prakse, br. 4/09, str.

20

Momentom otvaranja stečajnog postupka uzima se dan i sat otvaranja naveden u rješenju o otvaranju stečajnog postupka.1244[1244] ZSP-om RS riješena su mnoga konkretna pitanja položaja razlučnih povjerilaca koja su u ranijem zakonu ostala otvorena i izazivala dileme zbog pravnih praznina ili terminoloških nepreciznosti.1245

[1245] Osnovni postulat novog prava u ovoj oblasti je maksimalno poštovanje funkcije razlučnih prava kao sredstava osiguranja povjerioca.1246[1246]

Prema ZSP-u RS, razlučni povjerioci su:

– hipotekarni povjerioci1247[1247] i povjerioci zemljišnog duga,1248[1248]

– povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko založno pravo1249[1249],1250[1250]

– povjerioci kojima je stečajni dužnik radi obezbjeđenja prenio neko pravo,1251[1251]

– povjerioci kojima pripada pravo zadržanja1252[1252].1253[1253]

Smatramo da se radi o prihvatljivom metodu definisanja, jer se na ovaj način ne zatvara lista mogućih razlučnih prava.1254[1254] Razlučni povjerioci mogu biti stečajni povjerioci ako im je stečajni dužnik i lično odgovoran. Oni imaju pravo na srazmjerno namirenje iz stečajne mase samo ako se odreknu odvojenog namirenja ili se nisu uspjeli odvojeno namiriti u cjelini ili djelimično i u tom slučaju se namiruju srazmjerno visini neizmirenog dijela svog potraživanja.1255[1255]

 

1244[1244] Član 45 stav 2 tačka 3 ZSP-a RS.1245[1245]O tome: V. Čolović i N. Milijević, Stečajni postupak, teoretska razmatranja, zakonski propisi, sudska praksa i

obrasci za praktičnu primjenu, Banja Luka, 2004, str. 59-60.1246[1246] Vidi: M. Povlakić, Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009, str. 261–264.1247[1247] Ne navodi se osnov sticanja hipoteke.1248[1248] Institut zemljišnog duga još nije uveden u naš pravni poredak, pa je čudno da se u zakonu spominju i ovi

povjerioci. Istina, zemljišni dug je bio predviđen u Nacrtu Zakona o stvarnim pravima, ali ga u Zakonu o stvarnim pravima nema. 1249[1249] Založno pravo je najčešći osnov razlučnog prava, a nekada je bilo i jedini.1250[1250] “Stečajni povjerilac ako nije stekao založno pravo, bez obzira na postojanje ugovora o založnom pravu, nije

stekao i pravo odvojenog namirenja. Prema odredbi člana 64 Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima založno pravo stječe se upisom u zemljišne knjige. To znači da je uz punovažan pravni posao (titulus) potreban i način sticanja založnog prava. Postojanje ugovora o založnom pravu stvara samo obveznopravni odnos među strankama. Bez upisa u javne knjige, nema stjecanja založnog prava” – Viši privredni sud Hrvatske, Pž. 3230/87 od 12.1.1988, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti , br. 37/88, odl. 139.

1251[1251] Na ovaj način je moguće odredbu o razlučnim pravima proširiti i na neke nove forme osiguranja.1252[1252] U stečaju dolazi do sukoba prava povjerioca retinenta i prava stečajnog upravnika da provede likvidaciju dobara

dužnika kako bi se ostali povjerioci namirili iz stečajne mase. Ako bi se retinent mogao protiviti zahtjevima dužnikovih povjerilaca i stečajnog upravnika da proda dužnikovu stvar, to bi dovelo do blokade namirenja iz stvari. Zato je trebalo naći rješenje koje istovremeno štiti retinenta i sprečava ga da osujeti namirenje. O tome: S. Petrić, Institut prava retencije u hrvatskom i usporednom pravu, Split, 2004, str. 337.

1253[1253] Član 38 ZSP-a RS.1254[1254] Primjera radi, u Njemačkoj je u ranijim propisima o stečaju odredbama materijalnog prava bilo prepušteno da

definišu ko su razlučni povjerioci, dok je prema novom insolvencijskom pravu izvršeno taksativno nabrajanje razlučnih povjerilaca (paragrafi 50, 51. InsO), tako da odredbama nekog drugog propisa ova lista ne može biti proširena.

1255[1255] Član 39 ZSP-a RS.

Aktivnosti razlučnih povjerilaca u stečajnom postupku

Legitimacija za pokretanje postupka

 

Za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ovlašćeni su stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za sprovođenje ovog postupka.1256[1256] Pošto su razlučni povjerioci privilegovani povjerioci, može da se postavi pitanje njihove legitimacije za pokretanje stečajnog postupka. Prije svega, moguća je situacija kada razlučnom povjeriocu dužnik nije i lično odgovoran. Kada se ima u vidu da takvi povjerioci imaju pravo na namirenje neovisno od toga da li je stečajni postupak otvoren, smatramo da oni nemaju pravni interes za pokretanje stečajnog postupka. Međutim, ukoliko je razlučnom povjeriocu dužnik i lično odgovoran, a on izjavi da se odriče prava na odvojeno namirenje u slučaju otvaranja stečaja, takav povjerilac postaje stečajni povjerilac i, po našem mišljenju, treba mu priznati legitimaciju za pokretanje postupka.1257[1257] Takođe, ovu legitimaciju ima i razlučni povjerilac kome predmet razlučnog prava ne pokriva cijelu tražbinu, pod uslovom da je stečajni dužnik lični dužnik ovog povjerioca.1258[1258]

 

 

Prijava razlučnih prava

 

Povjerioci pismeno prijavljuju svoja potraživanja stečajnom sudu. Prijava mora sadržavati firmu i sjedište, odnosno ime, prebivalište ili boravište povjerioca, pravnu osnovu i iznos potraživanja, te broj žiro računa ili nekog drugog računa povjerioca. Razlučni povjerioci označavaju u prijavi dio imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja prema predviđanju neće biti pokrivena tim razlučnim pravom.1259[1259] Prema tome, ukoliko dio imovine na kome je stečeno razlučno pravo1260[1260] nije dovoljan da se iz njega namiri potraživanje ovih povjerilaca, oni preostali dio mogu realizovati kao neprivilegovani stečajni povjerioci. Zbog toga se i traži da razlučni povjerioci prijave svoje potraživanje u stečajnu masu.1261[1261] Stečajni upravnik se mora izjasniti da li potraživanje priznaje ili ga osporava.1262[1262] Ukoliko razlučni povjerioci prijavljuju svoja potraživanja kao stečajni povjerioci, stečajni upravnik može da utvrdi takva potraživanja određujući da takav povjerilac mora dokazati u kojoj mjeri dobro

1256[1256] Član 4 stav 1 ZSP-a RS.1257[1257] Slično i D. Milenović, “Izlučna i razlučna prava prema Predlogu Zakona o stečaju”, Pravo i privreda, br. 5–

8/04, str. 642. 1258[1258] Tako i J. Garašić, Izlučna i razlučna prava u postupcima prisilne nagodbe, stečaja i likvidacije, magistarski rad,

Zagreb, 1992, str. 246; E. Čulinović Herc, Ugovorno osiguranje tražbina zalaganjem pokretnih stvari bez predaje stvari u posjed vjerovnika, Rijeka, 1998, str. 352.

1259[1259] Član 110 stav 5 ZSP-a RS.1260[1260] To je posebna stečajna masa.1261[1261] Potrebno je istaći da razlučno pravo samo po sebi nije predmet potraživanja, već povjerilac prijavljuje određeno

potraživanje pozivom na to da ima pravo da ga realizuje kao razlučni povjerilac – analogno i Viši privredni sud u Beogradu, stav utvrđen na sjednici od 15.10.2001. godine, iz arhive suda.

koje služi za obezbjeđenje nije dovoljno za namirenje.1263[1263] U slučaju da je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi njegovog utvrđenja. Ukoliko je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu radi dokazivanja osnovanosti tog osporavanja.1264[1264] Ispitivanje potraživanja u stečajnom postupku obavlja se prema pravilima vanparničnog postupka. Meritorno raspravljanje o postojanju potraživanja može se obavljati samo u parnici, a ne u postupku ispitivanja prijavljenih potraživanja. Povjerilac koji ima pravo na odvojeno namirenje dužan je u određenom roku podnijeti dokaz stečajnom upravniku da se i za koji iznos odrekao odvojenog namirenja ili da nije odvojeno namiren odnosno da unovčavanje dobra koje služi za obezbjeđenje nije dovelo do namirenja ličnog potraživanja. U slučaju da se taj dokaz ne podnese blagovremeno, njegovo potraživanje se kod diobe ne uzima u obzir.1265[1265] Ovo se neće primijeniti u slučaju ako je stečajni upravnik ovlašćen za unovčavanje predmeta na kome postoji razlučno pravo ili ako taj predmet još nije unovčio.1266[1266]

 

 

Realizacija prava namirenja razlučnih povjerilaca

 

Razlučna prava povjerilac ne može ostvariti u prethodnom postupku.1267[1267] Pošto nema izričite zakonske odredbe kojom bi bilo određeno da prethodni postupak počinje donošenjem sudskog rješenja o otvaranju prethodnog postupka, proizlazi da se momentom početka može uzeti trenutak prijema prijedloga za otvaranje stečajnog postupka kod suda.1268[1268] Kada se otvori stečajni postupak, založni povjerilac kao razlučni povjerilac može svoje pravo na namirenje realizovati u stečajnom ili sudskom izvršnom postupku. Pravo izbora postoji dok stečajni upravnik ne počne sa prodajom predmeta zaloge, kao dijela stečajne mase.1269[1269] Ako založni povjerilac odluči da svoje pravo ostvari van stečajnog postupka, on će se namiriti prema pravilima izvršnog postupka. 1270[1270] Ukoliko založni povjerilac odluči da svoje pravo namirenja ostvari u stečajnom postupku, primjenjuju se pravila koja uređuju postupak prodaje predmeta založnog prava i namirenja ovih povjerilaca. 1271

[1271] Način i uslove prodaje imovine stečajnog dužnika određuje skupština povjerilaca na izvještajnom ročištu.1272[1272] Međutim, u pogledu prodaje predmeta razlučnog prava u stečajnom postupku skupština povjerilaca nema takva ovlašćenja. Stečajni upravnik i razlučni povjerioci mogu dogovoriti drugačije uslove i način prodaje u odnosu na redovne. Prodaju cjelokupne imovine dužnika

1262[1262] “Stečajni upravnik može osporiti visinu prijavljenog potraživanja povjerioca i njegovo razlučno pravo, odnosno hipoteku, jer se izjašnjava i na prijavljeno potraživanje i na hipoteku kao razlučno pravo” – Viši trgovinski sud u Beogradu, stav utvrđen na sjednici od 11.7.2000. godine, iz arhive suda.

1263[1263] Član 114 stav 1 ZSP-a RS.1264[1264] Član 115 ZSP-a RS.1265[1265] Član 120 stav 1 ZSP-a RS. 1266[1266] Član 120 stav 2 ZSP-a RS. 1267[1267] Član 15 st. 3 ZSP RS.1268[1268] F. Zaćiragić, „Položaj založnih povjerilaca u stečajnom postupku i njihovih prava u prethodnom postupku“,

ZIPS, br. 1094/06, str. 27.1269[1269] Analogna primjena člana 73. Zakona o izvršnom postupku RS (ZIP).1270[1270] Članom 58 st. 5 ZSP-a RS predviđen je izuzetak od toga.1271[1271] Članovi 102–107 ZSP-a RS.1272[1272] Imajući u vidu da u članu 99 stav 2 ZSP-a RS nisu određena nikakva ograničenja iz toga proizlazi da u ovom

pogledu skupština povjerilaca ima neograničenu slobodu.

u stečajnom postupku vrši stečajni upravnik.1273[1273] On je potpuno samostalan u preduzimanju svih radnji i donošenju bitnih odluka u ovom pogledu.1274[1274] Nekretnine se unovčavaju po propisima o prinudnom izvršenju,1275[1275] a ako se ne uspije na taj način, stečajni upravnik može da ih unovči slobodnom pogodbom.1276[1276] Ukoliko su nekretnine opterećene razlučnim pravom,1277[1277] za prodaju neposrednom pogodbom potrebna je saglasnost razlučnog povjerioca.1278[1278] Iz dijela dobijenog prodajom koji pripada razlučnom povjeriocu izdvaja se 5% za stečajnu masu. 1279[1279] Radi se o opštem pravilu koje se primjenjuje uvijek kada se stvar prodaje u stečajnom postupku. 1280[1280] U Brčko distriktu BiH u stečajnu masu se unosi samo ono što je preostalo nakon namirenja stečajnih povjerilaca.1281[1281] Razlučni povjerilac ima pravo da tu stvar pogleda.1282[1282] Smisao toga je da on može na odgovarajući način odlučiti o davanju saglasnosti za prodaju nekretnine slobodnom pogodbom. Osiguranje pozicije razlučnih povjerilaca u stečaju treba poslužiti poboljšanju kreditne sposobnosti učesnika na tržištu, te olakšanju uslova za dobijanje kredita.1283[1283] Stečajni upravnik ima ovlašćenje da unovči pokretne stvari na kojima postoji razlučno pravo javnim nadmetanjem ili slobodnom pogodbom,1284[1284] ukoliko tu stvar ima u svojoj državini. Ako stečajni upravnik ima pravo na unovčenje pokretne stvari na ovaj način, dužan je da razlučnom povjeriocu na njegov zahtjev da obavještenje o stanju te stvari. Umjesto toga on može dozvoliti da povjerilac razgleda stvar. Stečajni upravnik može naplatiti ili na drugi način unovčiti potraživanje koje je stečajni dužnik ustupio ili založio radi obezbjeđenja nekog prava. U tom slučaju dužan je razlučnom povjeriocu na njegov zahtjev dati obavještenje o potraživanju. Umjesto toga, on može povjeriocu dozvoliti uvid u knjige i poslovnu dokumentaciju stečajnog dužnika.1285[1285] Prije nego što stečajni upravnik otuđi trećem licu pokretnu stvar ili pravo na čije je unovčenje ovlašćen, dužan je razlučnog povjerioca oba vijestiti na koji način namjerava da otuđi taj predmet i dati mu priliku da u roku od osam dana predloži njegovo povoljnije unovčenje uz predočavanje konkretne ponude sa uputom na platežnu sposobnost kupca. U slučaju da razlučni povjerilac u tom roku ili blagovremeno prije otuđenja predloži povoljniju mogućnost unovčavanja, stečajni upravnik je dužan to iskoristiti ili ga dovesti u poziciju kao da je ovo iskoristio. Isto tako, postoji mogućnost da razlučni povjerilac sam preuzme predmet.1286[1286] Evidentno je da su ove odredbe donesene radi zaštite razlučnih povjerilaca. Nakon što stečajni upravnik proda pokretnu stvar ili pravo, ima obavezu da podmiri troškove stečajne mase vezane za

1273[1273] F. Zaćiragić, “Prodaja predmeta založnog prava u stečajnom postupku”, ZIPS, br. 1140/08, str. 14.1274[1274] Vidi član 101 stav 1 ZSP-a.Zakon ne predviđa nijednu radnju ili odluku koju u okviru postupka prodaje mora da donese stečajni sudija.1275[1275] Potrebno je primijeniti pravila izvršnog postupka o postupku i načinu prodaje, ali ne i o redoslijedu namirenja

povjerilaca.1276[1276] Član 83 ZIP-a koristi termin neposredna pogodba, ali između ovih termina nema suštinske razlike.1277[1277] “Realizacija razlučnog prava ustanovljenog hipotekom može da se ostvari sve dok postoji nepokretnost

opterećena hipotekarnim pravom kao razlučnim pravom. Radi se o stvarnom pravu ustanovljenom na tuđoj nepokretnoj stvari. Hipotekarni povjerilac kome u postupku stečaja nije utvrđeno razlučno pravo, nema pravo namirenja iz hipotekom opterećene nepokretnosti bez obzira na svoje upisano hipotekarno pravo, jer se u postupku stečaja namiruju samo povjerioci sa utvrđenim potraživanjima i pravima” (stav Višeg trgovinskog suda u Beogradu utvrđen na sjednici od 30.8.2002. godine), iz arhive Suda.

1278[1278] Ovo je ustanovljeno zbog privilegovanog položaja razlučnog povjerioca u stečajnom postupku.1279[1279] Član 102 stav 4 ZSP-a RS. 1280[1280] Ovaj procenat je mogao biti i viši, kada se ima u vidu značaj stečajne mase.1281[1281] Član 70 stav 2 Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji Brčko distrikta BiH. 1282[1282] Član 102 stav 5 ZSP-a RS.1283[1283] O tome: M. Dika, „Četvrta novela stečajnog zakona od 7. srpnja 2006. – opći pregled“, u Četvrta novela

stečajnog zakona, opća redakcija M. Dika, Zagreb, 2006, str. 49.1284[1284] U obrazloženju uz član 74 Konačnog prijedloga četvrte novele Stečajnog zakona Republike Hrvatske iz 2006

godine stoji da bi slobodna pogodba značila pogodbu po pravilima obligacionog prava.1285[1285] Član 103 ZSP-a RS.1286[1286] Član 104 ZSP-a RS.

identifikaciju prava i unovčavanje, a ostatak ostvarenog iznosa će se iskoristiti za namirenje razlučnih povjerilaca.1287[1287] Ako je stečajni upravnik prenio stvar na povjerioca, ovaj će biti obavezan da u stečajnu masu uplati iznos koji je potreban za namirenje troškova utvrđivanja prava potraživanja i za plaćanje poreza kojima je takva prodaja opterećena.1288[1288] Ovakvo rješenje je u skladu sa najnovijim tendencijama u razvoju stečajnog prava. Ukoliko nešto ostane nakon namirenja punog iznosa potraživanja navedenih povjerilaca, to postaje dio stečajne mase. Ako stečajni upravnik ovlašćen za unovčavanje predmeta na kome postoji razlučno pravo to odugovlači nakon izvještajnog ročišta, povjeriocu se mora iz stečajne mase nadoknaditi gubitak vrijednosti njegovog udjela u unovčavanju.1289[1289] Povjerilac je ovlašćen za unovčavanje pokretne stvari ili potraživanja na kojima postoji razlučno pravo u slučaju da tu stvar ima u državini ili ako mu je stečajni upravnik prepustio potraživanje na unovčavanje. Na zahtjev stečajnog upravnika i poslije saslušanja povjerioca, stečajni sudija može odrediti rok u kome povjerilac mora unovčiti predmet kako bi se spriječile eventualne zloupotrebe.1290[1290] Protekom tog roka, pravo na unovčavanje stiče stečajni upravnik.1291

[1291] Dakle, na pomenuti način u ovom značajnom segmentu bitno je ojačan položaj razlučnih povjerilaca u odnosu na raniji propis (Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji bivše SFRJ).

 

 

Prava razlučnih povjerilaca

u postupku reorganizacije

 

Reorganizacija podrazumijeva namirenje povjerilaca na osnovu stečajnog plana u kome se može odstupiti od zakonskih odredaba o unovčenju i raspodjeli stečajne mase.1292[1292] To je novi institut stečajnog prava čija je primjena počela donošenjem ovog zakona1293[1293] kako bi se posljedice stečaja ublažile.1294[1294] Termin reorganizacija upućuje na to da se radi o preuređenju dužnika u organizacionom i strukturnom smislu.1295[1295] Mogućnosti reorganizacije su različite. Tako je jedan od metoda smanjenja ili odgoda isplate obaveze stečajnog dužnika, što je suština ustanove prinudnog poravnanja, pa zbog toga

1287[1287] Ovi povjerioci imaju pravo i na kamate i troškove.1288[1288] Član 105 ZSP-a RS.1289[1289] Član 106 ZSP-a RS.1290[1290] To je propisano u cilju sprečavanja eventualnih zloupotreba.1291[1291] Član 107 ZSP-a RS.1292[1292] Vidjeti: M. Mićović, “Reorganizacija ili redresman stečajnog dužnika”, Pravo i privreda, br. 5-804, str. 648–658.1293[1293] Reorganizacija je prvi put regulisana u Zakonu o stečaju SAD-a iz 1978. godine. Njime je u glavi XI predviđeno

da sudija može da ostavi dužniku rok od 120 dana (sa mogućnošću skraćenja ili produženja) da podnese plan reorganizacije kako bi se izbjegao stečaj, pod uslovom da plan bude prihvaćen. Kasnije je ovaj institut preuzet i u drugim zakonodavstvima. Primjera radi, predviđa ga Zakon o insolventnosti Njemačke iz 1994, zatim Stečajni zakon Republike Hrvatske iz 1996. godine, Zakon o insolventnosti privrednih društava Republike Crne Gore iz 2002, Zakon o stečajnom postupku Republike Srbije iz 2004. godine itd. O reorganizaciji u Republici Hrvatskoj v. J. Barbić, “Preustroj dužnika u stečaju”, Tvrtka br. 696, str. 7–11; J. Barbić, “Preustroj”, u Novo ovršno i stečajno pravo, Zbornik radova, Zagreb 1996, str. 251–281; J. Barbić, “Preustroj dužnika u stečaju”, Zbornik radova, XXXIV susret pravnika u gospodarstvu, Opatija 1996, str. 124–151. O reorganizaciji u uporednom pravu v. Lj. Dabić, “Reorganizacija stečajnog dužnika, plan reorganizacije”, Pravni život, br. 11/06, str. 75–93.

1294[1294] Može se reći da stečajni plan predstavlja novi ugovor o međusobnim pravima i obavezama između stečajnog dužnika i njegovih povjerilaca i oni imaju obavezu da ga u cijelosti ispune.

nije bilo potrebe da se prinudno poravnanje posebno reguliše kao u ranijim zakonskim rješenjima. Stečajnim planom se ne smije zadirati u pravo razlučnih povjerilaca na namirenje iz predmeta na kojima postoje prava odvojenog namirenja, ako tim planom nije izričito određeno.1296[1296] Ako sam plan ne sadrži odredbe o tome na koji način se mijenjaju prava razlučnog povjerioca, smatra se da se ta prava ne mijenjaju ni po sadržaju ni po obimu.1297[1297] Ukoliko je planom drugačije određeno, u osnovi za sprovođenje za razlučne povjerioce će se posebno navesti u kom dijelu se njihova prava smanjuju, na koje vrijeme se odgađa njihovo namirenje, te koje još odredbe plana prema njima djeluju.1298[1298] Ako je stečajnim planom uređen i pravni položaj razlučnih povjerilaca,1299[1299] na ročištu na kojem će se raspravljati i glasati o stečajnom planu i pravu glasa stečajnih povjerilaca će se pojedinačno raspraviti prava tih povjerilaca. Pravo glasa imaju oni razlučni povjerioci čija prava nije osporio ni stečajni upravnik, niti neki od razlučnih povjerilaca, kao ni neki od stečajnih povjerilaca. U pogledu prava glasa nosilaca osporenih ili nedospjelih prava, te prava vezanih uz odložni uslov, na odgovarajući način primjenjuju se pravila zakona o utvrđivanju prava glasa tih povjerilaca. Stečajni sudija može, na zahtjev razlučnog povjerioca, priznati takvom povjeriocu pravo glasa, iako mu je samo postojanje ili obim razlučnog prava osporeno.1300[1300] Ukoliko stečajni sudija, na osnovu vjerovatnoće postojanja razlučnog prava, prizna takvom povjeriocu pravo glasa, to će se zabilježiti u popisu prava glasova za glasanje o stečajnom planu.1301[1301] Razlučni povjerioci na čiji pravni položaj plan nema dejstva nemaju pravo glasa.1302[1302] Ako stečajni dužnik (ili neko ko je preuzeo obavezu) ne ispunjava svoje obaveze prema razlučnim povjeriocima (ili nekim drugim povjeriocima), nakon što stečajni plan bude pravosnažno potvrđen od suda, oni mogu da protiv stečajnog dužnika pokrenu postupak prinudnog izvršenja za ostvarenje prava koja su postojala prije usvajanja stečajnog plana.1303[1303] Zakonodavac je ovakvim rješenjem htio maksimalno da zaštiti razlučne povjerioce, čija su prava stečajnim planom svakako modifikovana.

 

Razlučna prava u međunarodnom stečaju

 

Zakonodavac je odlučio da posebnu pažnju posveti i međunarodnom stečaju1304[1304], jer savremeno tržišno poslovanje ima u velikoj mjeri i međunarodni karakter. Postojanje elementa inostranosti stvara novu i kompleksniju situaciju i nameće potrebu za drugačijim pravilima kako bi se

1295[1295] U Francuskoj se ne koristi termin reorganizacija, već redressment (oporavak, podizanje), kako bi se ukazalo da je cilj postupka da se sačuva preduzeće, njegove privredne aktivnosti i radna mjesta.

1296[1296] O stečajnom planu v. M. Velimirović, “Sadržaj i dejstvo stečajnog plana”, Pravni život, br. 1103, str. 31; V. Čolović, “Stečajni plan”, Pravo i privreda, br. 5–803, str. 98.

1297[1297] F. Zaćiragić, „Prava razlučnih povjerilaca u reorganizaciji stečajnog dužnika (2)“, ZIPS, br. 1142/08, str. 18.1298[1298] Član 148 ZSP-a RS.1299[1299] Iz člana 147 ZSP-a RS proizlazi da će se u slučaju da plan predviđa mijenjanje prava razlučnih povjerilaca u

bilo kojem smislu, samim planom morati od tih povjerilaca formirati posebna grupa za glasanje o prihvaćanju stečajnog plana, a ovi povjerioci mogu biti podijeljeni u nekoliko svojih grupa, po osnovu različitih ekonomskih interesa članova pojedinih grupa.

1300[1300] Član 28 stav 3 ZSP-a RS. 1301[1301] Član 164 ZSP-a RS.1302[1302] Član 163 ZSP-a RS. 1303[1303] Vidi član 180 ZSP-a RS. 1304[1304] O međunarodnom stečaju šire: V. Čolović, Međunarodni stečaj, Istočno Sarajevo, 2005.

problemi koji ovdje mogu da nastanu mogli adekvatno razriješiti.1305[1305] Takva vrsta stečaja je, sasvim razumljivo, prije svega regulisana nacionalnim propisima, mada se sve više nastoji da se to rješava i na širem nivou.1306[1306] Stečajni postupak i njegovi pravni učinci se generalno određuju prema pravu države u kojoj je postupak otvoren.1307[1307] U pogledu razlučnih prava na predmetima koji se nalaze u državi priznanja strane odluke o otvaranju stečajnog postupka, treba da se primijeni pravo zemlje priznanja, ako se oni u trenutku otvaranja stranog stečajnog postupka nisu nalazili na području gdje je otvoren taj postupak. Ukoliko su prava na stvarima evidentirana u javnim registrima, smatra se da se predmet nalazi u državi u kojoj se javni registar vodi.1308[1308] Inače, opšte pravilo kod stvarnopravnih odnosa s elementom inostranosti kod stvari ili prava upisanih u registre jeste da se primjenjuje pravo mjesta gdje se vodi odnosni registar. Prema regulativi Evropske unije, pokretanje stečajnog postupka ne utiče na stvarna prava povjerilaca na tjelesnim i bestjelesnim stvarima, odnosno na pokretnoj i nepokretnoj imovini koja je vlasništvo dužnika, a nalazi se na teritoriji druge države ugovornice. Ta prava povjerilaca se odnose, između ostalog, i na prava na isključivo ispunjenje potraživanja, a što je garantovano zalogom ili drugim garancijama.1309[1309]

Zaključak

 Pored stečajnih povjerilaca i povjerilaca stečajne mase, u stečajnom postupku se

pojavljuju i neka druga lica koja imaju tzv. izlučna i razlučna prava. Založni povjerioci su razlučni povjerioci i njihova potraživanja nastaju prije otvaranja stecajnog postupka. Zbog toga su ovi povjerioci privilegovani povjerioci i za njih, kao što smo vidjeli, važe specificna pravila. Novim Zakonom o stečajnom postupku Republike Srpske su u pogledu ovih lica uređena mnoga važna pitanja na način koji je primjeren modernim rješenjima u drugim zemljama, a u skladu sa tržišnim uslovima privređivanja i velikim promjenama do kojih je došlo u našem ekonomskom sistemu. Pravila o položaju založnih povjerilaca kao razlučnih povjerilaca i namirenju njihovih potraživanja trebalo bi da omoguće potpuniju zaštitu ove kategorije povjerilaca i time doprinesu sigurnosti poslovanja u svim oblastima.

1305[1305] Regulativa EU treba da dovede do unifikacije prava u ovoj oblasti na nivou Evrope.1306[1306] Evropska Konvencija o međunarodnim aspektima stečaja, zaključena u okviru Savjeta Evrope 1990. godine u

Istanbulu, kao i Direktiva br. 134600 Savjeta Evropske unije o stečajnom postupku od 29.5.2000. godine, bave se materijom stečaja sa inoelementom.

1307[1307] Član 197 ZSP-a RS. 1308[1308] Član 198 ZSP-a RS. 1309[1309] O tome: V. Čolović, “Opšti pojmovi o međunarodnom stečaju (stečajnom postupku sa elementom

inostranosti)”, u Aktuelna pitanja stečajnog prava, Banja Luka, 2008, str. 309–310.

 

ZAŠTITA, PREINAČENJE SADRŽAJA I PRESTANAK

PRAVA SLUŽBENOSTI

 

Uvod

 

Službenost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svog nosioca da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar), a njen vlasnik je dužan da to trpi ili nešto propušta. 1310

[1310] Ovaj institut je nastao još u rimskom pravu1311[1311] uporedo sa pravom privatne svojine i dugo je bio jedino ograničenje svojine.1312[1312] Kod službenosti dolazi do korišćenja predmeta prava svojine, koji je, ujedno, i predmet tog prava.1313[1313] Službenosti su ograničenje za vlasnika poslužne stvari koji svoja vlasnička ovlašćenja više ne može vršiti u potpunosti kao prije njihovog nastanka. Istorija službenosti je zbog neminovne povezanosti istorija prava svojine.1314[1314] Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima bivše SFRJ (ZOSPO) sumarno je normirao stvarne službenosti,1315[1315] dok je lične samo nabrojao.1316[1316] Sve ostalo je tada bilo prepušteno republičkim odnosno pokrajinskim zakonodavcima.1317[1317] Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske (ZSP) je službenosti sveobuhvatno regulisao,1318[1318] a pri tome je prihvatio klasičnu koncepciju o stvarnim i ličnim službenostima kao jedinstvenom institutu.1319[1319] Zaštita, preinačenje sadržaja i prestanak službenosti zaslužuju posebnu pažnju. Titulari ovog prava mogu radi zaštite koristiti ona pravna sredstva koja pripadaju i drugim imaocima stvarnih prava, a isto tako i tužbu koja je karakteristična za zaštitu službenosti. Sadržaj službenosti se, pod određenim uslovima, može preinačiti i prilikom toga može da se javi više spornih pitanja. Prava službenosti se gase kada izgube kauzu svog postojanja, ali bi bilo pogrešno reći da službenosti prelaze na vlasnika stvari, jer on ne može biti istovremeno vlasnik stvari i titular prava

1310[1310] Član 186 ZSP-a.1311[1311] Ranije rimsko pravo je izgrađivalo samo pojedine službenosti, lične službenosti su smatrane kao posebna

stvarna prava na tuđoj stvari, a tek od doba Justinijana službenosti su se donekle počele tretirati kao jedinstven institut. Međutim, pojedini zakoni ih i danas razdvajaju. Vidi: M. Horvat, Rimsko pravo, deveto izdanje, Zagreb, 1977, str. 154–155.

1312[1312] O pravu službenosti opširno: E. Statovci, Prava služnosti – komparativni aspekat, Priština, 1985. To je prva obimna studija u bivšoj SFRJ koja je bila posvećena ovom institutu. Za razliku od drugih autora, Statovci tvrdi da

je službenost originalan i nezavistan institut koji ne potiče od svojine, iako je nastao istovremeno, a u nekim slučajevima i prije nego što se svojina pojavila. Prema njegovom mišljenju, službenost je nastala u određenom stepenu razvoja proizvodnih odnosa kao jedna ekonomska neminovnost, isto kao što je nikla i svojina i drugi instituti građanskog prava.

1313[1313] D. Stojanović i D. Pop-Georgiev, Komentar Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Beograd, 1980, str. 117.

1314[1314] Tako i R. Kovačević Kuštrimović, „Novine u sadržini prava stvarne službenosti u Nacrtu Zakonika o pravu svojine i drugim stvarnim pravima”, u Aktuelna pitanja građanske kodifikacije, Niš, 2008, str. 150.

1315[1315] Članovi 49–59 ZOSPO-a.1316[1316] Član 60 ZOSPO-a.1317[1317] Nažalost, ovakvi propisi nisu doneseni, pa su lične službenosti zadržane samo kao mogućnost, ali ne i kao

realnost, jer je izostalo njihovo zakonsko regulisanje.1318[1318] Članovi 186–263 ZSP-a.1319[1319] Iako se međusobno znatno razlikuju, stvarne i lične službenosti ipak čine jedinstven institut sa mnogo

zajedničkih karakteristika. No, primjera radi, Francuski građanski zakonik uređuje ove službenosti kao posebne pravne institute.

službenosti.1320[1320] Prestanak službenosti u pravnom prometu znači povećanje upotrebne i prometne vrijednosti poslužnog dobra.1321[1321] Postoji više razloga za prestanak službenosti. Neki od njih vrijede za sva stvarna prava uopšte, a pojedini su karakteristični samo za stvarna prava na tuđoj stvari odnosno bar neka od njih. Jedan razlog je specifičan samo za službenosti – zastara.1322[1322] Posebnu pažnju smo posvetili ukidanju službenosti na zahtjev vlasnika poslužnog dobra zbog promijenjenih okolnosti (kad službenost izgubi razumnu svrhu), jer to predstavlja najčešći način njihovog prestanka iz ugla sudske prakse. Značajno je da stvarne službenosti ne prestaju prodajom nekretnine koja je predmet izvršenja. Isti je slučaj i sa ličnim službenostima koje su u zemljišnoj knjizi upisane prije prava radi čijeg se namirenja izvršenje provodi, dok ostale lične službenosti prestaju provedbom rješenja o dosudi.1323[1323]

 

Zaštita službenosti

Zahtjev za poštovanje prava službenosti

 

Pravo službenosti djeluje prema svima (erga omnes). Zbog toga titular ovog prava uživa zaštitu ne samo protiv vlasnika poslužnog dobra, već i protiv svakog trećeg lica. Tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (od confessio – priznanje, dakle za priznavanje službenosti) i ona potiče iz rimskog prava.1324[1324] Najčešće ovom tužbom imalac prava službenosti zahtijeva od vlasnika poslužne stvari da prizna postojanje službenosti i da trpi izvršavanje te službenosti na svojoj stvari odnosno da propušta na njoj činiti ono što je na osnovu te službenosti dužan propuštati. Aktivno legitimisan za podnošenje tužbe je, dakle, titular prava službenosti. To može da bude vlasnik, suvlasnik ili zajednički vlasnik povlasnog dobra, kao i držalac koji ima pravo da se koristi određenom službenošću (npr. plodouživalac). Suvlasnik ili zajednički vlasnik mogu sami podnijeti tužbu ukoliko drugi suvlasnici ili zajednički vlasnici ne žele da se pojave u toj parnici, jer bi u protivnom u takvim slučajevima bili onemogućeni u zaštiti svog prava. Pasivno legitimisan u najvećem broju slučajeva je vlasnik poslužne stvari. No, u svojstvu tužene strane može da se pojavi i svako drugo lice koje svojim radnjama osporava ovo tužiteljevo pravo ili ga protivpravno onemogućuje odnosno uznemirava u njegovom izvršavanju bez obzira na to da li te radnje preduzima u svoje ime ili u korist trećeg lica odnosno po njegovom nalogu.1325[1325] Lice po čijem nalogu se onemogućavanje ili uznemiravanje vrši odnosno u čiju korist se vrši može da bude legitimisano ako ove radnje odobri ili se time koristi. Uznemiravanje ne mora da bude samo faktičko, već su relevantne i pravne pretenzije tužene strane. Bitno je da

1320[1320] Z. Rašović, Stvarno pravo, četvrto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Podgorica, 2010, str. 311.1321[1321] D. Lazarević, Službenosti i susedsko pravo, Prvo izdanje, Beograd, 2011, str. 14.1322[1322] O tome: N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 651.1323[1323] Vidi član 75 st. 1, 2 i 3 Zakona o izvršnom postupku – ZIP (Službeni glasnik RS br. 59/03 i 85/03).1324[1324] U klasično doba ta tužba je imala naziv vindicatio servitutis, a od Justinijanovog doba se zove actio confessoria.

Vidi: Ž. Bujuklić, Forum romanum, Rimska država, pravo, religija i mitovi, Drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 2006, str. 99.

1325[1325] Vidi član 248 st. 1 ZSP-a.

je time zasnovano trajno stanje ili da se te radnje ponavljaju odnosno da se može osnovano očekivati da će se opet ponoviti. Ova tužba se ne koristi za zaštitu od nečega što je završeno i više se neće ponoviti. Osnova konfesorne tužbe je u sadržini prava službenosti i ovlašćenju njenog titulara da to pravo štiti od svih povreda za koje nema pravne osnove. Tužitelj ima obavezu da dokaže da je povreda njegovog prava neosnovana odnosno protivpravna. Zbog takvih radnji tužene strane imalac prava službenosti je onemogućen da stvar upotrebljava u ranijem obimu ili mu je upotreba sužena odnosno potpuno onemogućena. Cilj tužbe je da onemogućavanje ili uznemiravanje prestane i da se tužitelju ponovo omogući ostvarenje njegovog prava u punom kapacitetu. Da bi se uspostavilo prijašnje stanje, tužitelj može zahtijevati da sud naloži tuženom pozitivna ili negativna činjenja. Troškovi uspostave ranijeg stanja su uvijek na strani tuženog. Pored toga, u tužbi je sadržan i zahtjev da sud tuženom zabrani da ubuduće ponavlja takve ili slične radnje. Pri tome je irelevantno da li je zbog radnji tuženog tužitelj pretrpio štetu i da li na strani tuženog u pogledu toga postoji krivica. Ako je imalac prava službenosti zbog ovoga pretrpio i štetu, tuženi mu je na njegov zahtjev treba nadoknaditi. Ukoliko, i pored izrečene zabrane od strane suda, tuženi kasnije ponovi iste ili slične radnje, tužitelj zaštitu svog prava može ostvariti u izvršnom postupku. Otuđenje stvari povodom koje teče parnica, a na kojoj postoji pravo službenosti, ne sprečava da se postupak između istih stranaka okonča. Lice koje je tu stvar pribavilo može stupiti u parnicu umjesto jedne od stranaka, samo ako obje stranke na to pristanu.1326[1326] Ratio ove odredbe je da se spriječi odugovlačenje postupka i zloupotrebe koje mogu da nastanu. Rok za tužbu iznosi 10 godina.1327[1327] Početak roka teče od dana kada je titular prestao da vrši svoje pravo zbog oduzimanja ili smetanja od strane nekog lica.1328[1328]

Pored petitorne zaštite, titular prava službenosti pod određenim uslovima ima pravo i na sredstva državinske zaštite (samopomoć i državinske tužbe), a isto tako i obligacionopravne tužbe za naknadu štete prouzrokovane radnjama vlasnika poslužnog dobra ili trećih lica i za izvršenje obaveze iz ugovornog odnosa o ustanovljenju službenosti.

  

Tužba ovlašćenika službenosti

 

Imalac prava službenosti, da bi ostvario svoje pravo na zaštitu, mora dokazati svoje pravo službenosti i čin tuženog koji dovodi do onemogućavanja ili smetanja u izvršavanju tog prava.1329[1329] Tužitelj će svoje pravo dokazati ako dokaže pravnu osnovu i način sticanja, svojinu na povlasnom dobru (kod stvarnih službenosti) i svojinu prethodnika ako je službenost stečena na osnovu pravnog posla. Kod pokretnih stvari (ako su u pitanju lične službenosti) tužilačka strana treba da dokaže čin predaje stvari, dok kod nekretnina, kod obje vrste službenosti,

1326[1326] Član 61 Zakona o parničnom postupku RS – ZPP (Službeni glasnik RS br. 58/03, 85/03 i 74/05).1327[1327] Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Republike Hrvatske u članu 233 st. 3 za ovo predviđa rok od 20

godina. Smatramo da bi taj rok bio primjereniji i kod nas, jer tada službenosti prestaju zbog zastare.1328[1328] Član 248 st. 2 ZSP-a.1329[1329] Član 249 ZSP-a.

potrebno je priložiti sudu zemljišnoknjižni uložak ili dokazati da je pravo službenosti stečeno na jedan od zakonom predviđenih načina. Ovdje se na odgovarajući način primjenjuju pravila o reivindikacionoj tužbi.

 

 

Tužba pretpostavljenog ovlašćenika službenosti

 

Slično kao i kod zaštite prava svojine, moguća je i tzv. publicijanska actio confessoria. Zakon je naziva tužbom pretpostavljenog ovlašćenika službenosti. Aktivno legitimisan je držalac prava službenosti koji dokaže pravnu osnovu i istinit način sticanja državine te službenosti.1330[1330] Ako ovo dokaže, za njega se pretpostavlja da je imalac prava službenosti. Naravno, to je pretpostavka koja se može obarati (presumptio iuris tantum). Na ovaj način se olakšava njegov položaj kao držaoca. U pogledu te zaštite na odgovarajući način primjenjuju se pravila o tužbi pretpostavljenog vlasnika1331[1331].

 

 

Zaštita od povrede upisom u zemljišnoj knjizi

 

U slučaju da neko lice stekne pravo korisnika stvarne službenosti nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu, ovlašćenik ima pravo zaštite prema pravilima zemljišnoknjižnog prava.1332[1332] Zaštita u tom postupku može se ostvariti pravnim lijekovima kojima se osporavaju odluke zemljišnoknjižnog suda o sprovođenju upisa. Upis će biti nevaljan kad, u momentu predlaganja, za njegovo sprovođenje nisu bile ispunjene sve pretpostavke koje propisuje zemljišnoknjižno pravo. Na ovaj način došlo je do povrede upisanog knjižnog prava i razumljivo je da titular tog prava ima pravo na zaštitu. Nevaljan upis ne predstavlja relevantan pravni osnov za sticanje, promjenu ili prestanak nekog knjižnog prava. On proizvodi samo pravne učinke koji su posebno određeni, a proizlaze iz načela zaštite knjižnih prava i zaštite povjerenja u pravnom prometu nekretnina.

  

Preinačenje sadržaja 

1330[1330] Član 250 st. 1 ZSP-a.1331[1331] Član 250 st. 2 ZSP-a.1332[1332] Član 251 ZSP-a.

Sadržaj službenosti može se preinačiti bez obzira na osnov nastanka. Ovlašćenik prava službenosti ima pravo na izmjene i poboljšanja u vršenju svog prava. Prilikom preinačenja primjenjuju se odredbe zakona koje uređuju osnivanje službenosti na osnovu pravnog posla.1333[1333] Preinačenje načina izvršavanja službenosti može se izvršiti po sadržaju ili po mjestu gdje se konkretna službenost izvršava. Ukoliko se bitno mijenja prijašnji način izvršavanja službenosti o tome se mora postići dogovor sa vlasnikom poslužnog dobra na način kako se službenosti osnivaju na osnovu pravnog posla.1334[1334] Izuzetno, nekada je za promjene u vršenju prava službenosti potreban i pristanak trećih lica. To će biti u slučaju kada bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja drugih stvarnih prava na istoj stvari čiji su oni titulari. Ako se bitno ne mijenja način izvršavanja službenosti nosilac ovog prava ga može po svojoj volji preinačiti.1335[1335] Ovdje se radi o poboljšanju načina vršenja ovog prava koje ne predstavlja veći teret za poslužno dobro. Da li u određenom slučaju dolazi do bitne promjene načina izvršavanja službenosti uvijek je faktičko pitanje.

  

Prestanak službenosti1336[1336] 

Propast stvari Pravo službenosti prestaje propašću povlasnog ili poslužnog dobra.1337[1337]

Propašću poslužnog dobra nestaje objekt službenosti, a time i mogućnost njenog vršenja. S druge strane, propašću povlasnog dobra više nema smisla dalje postojanje službenosti, jer se ona i osniva radi boljeg korišćenja tog dobra. Najčešće do propasti dolazi usljed djelovanja više sile zbog nekog prirodnog događaja, ali ona može nastati i iz drugih razloga. Nemogućnost vršenja službenosti izjednačena je u pogledu dejstva sa propašću.1338[1338] ZOSPO nije propisivao šta će se desiti ako se dobro koje je propalo obnovi. ZSP izričito određuje da će se službenost ponovo uspostaviti čim se stvar vrati u prijašnje stanje i to je pravično rješenje.1339[1339] Iste pravne posljedice kao i propast stvari postoje i u slučaju da stvar bude stavljena izvan prometa1340[1340]. Pravo plodouživanja ne prestaje ako je umjesto propale poslužne stvari nastalo pravo koje ga nadomješta (pravo na naknadu, na

1333[1333] Član 252 ZSP-a.1334[1334] Član 207 st. 2 i 3 ZSP-a.1335[1335] Član 207 st. 1 ZSP-a.1336[1336] Vidi: D. Medić, “Prestanak stvarnih služnosti”, Pravna riječ, br. 16/08, str. 181–191.1337[1337] Član 253 st. 1 ZSP-a.1338[1338] Npr. prema članu 1136 Grčkog građanskog zakonika službenost prestaje ako usljed stvarnih ili pravnih razloga

njeno vršenje postane nemoguće.1339[1339] U pogledu ovoga naši raniji zakonici su predviđali različita rješenja. Tako je paragraf 388 Srpskog građanskog

zakonika propisivao da „ako bi se zemlja ili zdanje obnovilo i u pređašnje stanje postavilo, onda i službenost se u pređašnje stanje vraća i svoju pređašnju silu dobija“. Slično rješenje je i u paragrafu 525 Austrijskog građanskog zakonika. Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru u članu 155 predviđao je da se službenost obnavlja ako od propasti povlasnog odnosno poslužnog dobra do njegove obnove nije proteklo više od dvadeset godina.

Prema stanovištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kad je na mjestu stare srušene zgrade odmah izgrađena nova, ne radi se o propasti poslužnog dobra koja bi dovela do prestanka stvarne služnosti – Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2278/93 od 14.4.1994, Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. 2/95, odl. 7.

1340[1340] Član 253 st. 2 ZSP-a.

osiguraninu i sl.). U tom slučaju ovo pravo postoji i dalje na tome kao poslužnoj stvari.1341[1341]

 

 

Sjedinjenje

 

Stvarna službenost prestaje ako isto lice postane vlasnik povlasne i poslužne nekretnine (konsolidacija).1342[1342] Pri tome nije bitno na koji način je došlo do toga (kupoprodajom, nasljeđem, poklonom itd.). Ovo proizlazi iz osnovnog načela prava službenosti po kojem je službenost stvarno pravo na tuđoj stvari.1343[1343] Naše pravo ne poznaje svojinske službenosti koje postoje u njemačkom i švajcarskom pravu.1344[1344] Za slučaj prestanka osnova sjedinjenja koje ima retroaktivno dejstvo (npr. poništenje ugovora o kupoprodaji), smatra se da službenost nije ni prestajala.1345[1345] Ako je službenost upisana u zemljišnoj knjizi, onda postoji i nakon konsolidacije, a njeno dejstvo se ogleda samo u tome da je prestalo vršenje službenosti. Moglo bi se smatrati da u ovim slučajevima službenost miruje, 1346[1346] odnosno da je latentna do promjene ličnosti sopstvenika.1347[1347] Da bi službenost zaista prestala potrebno je izvršiti njeno brisanje u zemljišnim knjigama. U slučaju otuđenja jedne od ovih nekretnina ili uopšte razdvajanja svojine povlasne i poslužne nekretnine prije brisanja službenosti u zemljišnoj knjizi, službenost se ponovo uspostavlja.1348[1348] Ukoliko bi jedan od suvlasnika povlasnog dobra postao vlasnik poslužnog dobra ili obratno, to u pogledu službenosti nema nikakvog dejstva.

 

 

Odricanje ovlašćenika

 

Odricanje je jednostrana pravna radnja. Ona proizlazi iz principa autonomije volje. Da bi odricanje proizvelo pravne posljedice, moraju biti ispunjene pretpostavke za valjanost jednostranog pravnog posla. Pravo službenosti prestaje valjanim odricanjem njegovog titulara bez obzira na pravni osnov osnivanja.1349[1349] Razlozi odnosno motivi zbog kojih je došlo do odricanja nisu od značaja. Jednostranom izjavom volje titulara stvarne službenosti mogu prestati i one stvarne službenosti koje su

1341[1341] Član 253 st. 3 ZSP-a.1342[1342] Član 254 st. 1 ZSP-a.1343[1343] B. Vizner, Komentar Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zagreb, 1980, str. 359.1344[1344] Vidi: D Stojanović, Stvarno pravo, osmo izmenjeno i dopunjeno izdanje izdanje, Beograd, 1991, str. 218.1345[1345] Z. Rašović, op. cit., str. 369.1346[1346] D. Lazarević, op. cit., str. 219.1347[1347] M. Bartoš, Tabaci stvarnog prava, str. 295.1348[1348] Član 254 st. 2 ZSP-a.1349[1349] Član 255 st. 1 ZSP-a.

nastale na osnovu ugovora, iako je pravilo da se ugovori ne mogu jednostrano raskinuti.1350[1350] Sa odricanjem izjednačena je derelikcija (napuštanje) povlasnog dobra. Ukoliko je povlasna nekretnina u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu, za odricanje je potrebna saglasnost svih suvlasnika ili zajedničkih vlasnika.1351[1351] Odricanje proizvodi pravno dejstvo i bez pristanka vlasnika poslužnog dobra. Pristanak nije potreban ni ako je vlasnik poslužnog dobra imao od službenosti određene koristi – npr. naplatna službenost.1352[1352] No, potreban je pristanak založnog povjerioca, ako je povlasno dobro opterećeno založnim pravom, jer ono time gubi na vrijednosti. Isto vrijedi i u pogledu titulara prava plodouživanja1353[1353]. Ukoliko je službenost upisana u zemljišnoj knjizi ona prestaje tek ispisom iz ovih knjiga,1354[1354] a odricanje od postojeće službenosti do tada ima samo obligaciono dejstvo.

 

Istek roka i ispunjavanje raskidnog uslova

 

Službenosti (posebno stvarne) u pravilu su trajne, a vremensko ograničenje se mora izričito ugovoriti. Ako je službenost osnovana na određeno vrijeme, ona prestaje istekom ugovorenog vremena. Ukoliko je službenost ustanovljena pod raskidnim uslovom, do njenog prestanka dolazi kada se taj uslov ostvari. Ostvarenje raskidnog uslova nema retroaktivno dejstvo, jer je nemoguće izbrisati akte upotrebe koji su predstavljali vršenje prava. Službenosti mogu prestati i istekom vremena na koje je bilo osnovano pravo svojine iz kojeg su izvedene ili ispunjenjem raskidnog uslova pod kojim je osnovano pravo svojine iz kojeg su izvedene1355[1355]. Ovdje se radi o primjeni pravila resolutio iure dantis (poništenjem – rušenjem prava davaoca ništi se i pravo primaoca). Ukoliko je službenost osnovana pod uslovom da traje dok treće lice navrši određene godine života, ona će do tada trajati, mada je to lice umrlo ranije, ako iz svrhe osnivanja ne proizlazi nešto drugo.1356[1356] Ako je službenost u ovim slučajevima bila upisana u zemljišnoj knjizi ona će prestati tek njenim brisanjem1357[1357].

 

 

Neizvršavanje

 

Službenosti mogu da prestanu i nevršenjem. Taj razlog prestanka je karakterističan za same službenosti i posljedica je njihove prirode, jer su službenosti ograničenja ili opterećenja svojine.

1350[1350] Z. Rašović, op. cit., str. 370.1351[1351] Član 255 st. 2 ZSP-a.1352[1352] Član 255 st. 4 ZSP-a.1353[1353] Član 255 st. 3 ZSP-a.1354[1354] Član 255 st. 5 ZSP-a.1355[1355] Član 256 st. 1 ZSP-a.1356[1356] Član 256 st. 2 ZSP-a.1357[1357] Član 256 st. 3 ZSP-a.

Nevršenje službenosti pojavljuje se u dva vida: kao zastarjelost i kao liberatorna uzukapija. Pretpostavka zastarjelosti je nevršenje službenosti u periodu od 20 godina 1358[1358] koje nije kvalifikovano protivljenjem od strane vlasnika poslužnog dobra. Dakle, kao što se službenost može steći održajem kada se izvršava njen sadržaj u periodu od 20 godina,1359[1359] tako i kada se ne vrši u tom periodu ona prestaje. Službenost je jedino stvarno pravo koje prestaje zastarom. 1360[1360] To je propisano zbog otklanjanja pravne neizvjesnosti i nesklada faktičkog i pravnog stanja. U ovom slučaju radi se o izuzetku od pravila da stvarna prava ne zastarijevaju. Dugotrajno nevršenje službenosti jasno pokazuje da je ona u toj situaciji postala nepotrebna. Ako je povlasno dobro u suvlasništvu, pa službenost vrši samo jedan od suvlasnika, ona ne prestaje, jer vršenje sadržaja službenosti od strane samo jednog suvlasnika sprečava nastupanje zastarjelosti za ostale suvlasnike. Suvlasnik koji vrši službenost „čuva” je i za ostale suvlasnike. U tom slučaju dolazi do izražaja načelo nedjeljivosti, jer službenost služi povlasnom dobru, a ne njegovom vlasniku, pa zato ne može da prestane za jednog suvlasnika, a da važi za drugog.1361[1361] Nevršenjem može prestati pravo stvarne službenosti određene vrste i transformisati se u pravo stvarne službenosti druge vrste i manjeg obima. 1362[1362] Rok koji vodi prestanku prava službenosti zbog nevršenja prekida se tužbom vlasnika povlasnog dobra radi utvrđenja postojanja službenosti. Ako se pravo službenosti po svojoj prirodi može samo rijetko izvršavati, ono ne prestaje zastarom dok tri puta ne nastupi prilika u kojoj treba da se izvrši njen sadržaj, a titular službenosti to ne učini. Rok od 20 godina se tu može produžiti dok ne nastupi i treća takva prilika. 1363

[1363] Ovo je novina u odnosu na ZOSPO, koji to nije propisivao. Koje je to pravo službenosti koje se može samo rijetko izvršavati uvijek je faktičko pitanje.

Liberatorna uzukapija je, pak, prestanak usljed nevršenja koje je praćeno protivljenjem od strane vlasnika poslužnog dobra. Rok u ovom slučaju iznosi tri godine i teče od momenta kada se vlasnik poslužnog dobra usprotivio daljem vršenju postojeće službenosti.1364[1364] Prema tome, ovdje je bitno da je vlasnik poslužnog dobra manifestovao svoju volju da se protivi vršenju prava određene službenosti. On za to ne mora biti u dobroj vjeri.1365[1365] Protivljenje vršenju službenosti može biti izraženo na bilo koji način. Relevantno je svako protivljenje koje je ozbiljno, jasno i usmjereno na konkretnu službenost. U ovom slučaju titular prava je sam kriv za prestanak službenosti, jer se pokorio zabrani. Rok od tri godine uzastopnog nevršenja prekida se ne samo fizičkim vršenjem prava službenosti, nego i zahtijevanjem pravne zaštite vlasnika povlasnog dobra pred sudom.1366[1366] Ovaj rok se ne prekida tužbom vlasnika poslužnog dobra radi utvrđenja nepostojanja stvarne službenosti.

Prestanak prava službenosti zbog nevršenja posljedica je prirode ovog instituta. Nevršenje pokazuje nezainteresovanost njegovog titulara i takvo ponašanje treba da bude sankcionisano, a prestanak službenosti je građanskopravna sankcija za pasivnost vlasnika povlasnog dobra. Na taj način se pravo

1358[1358] Član 257 st. 1 ZSP-a. Zastarjelost prava službenosti postoji i u francuskom pravu. Rok nevršenja ovdje iznosi 30 godina (članovi 706–710. Code

civila). 1359[1359] Član 198 ZSP-a.1360[1360] Ovdje se ne radi o zastari u pravom smislu riječi, jer zastarom ne prestaje subjektivno pravo, nego samo zahtjev

za njegovo ostvarivanje pred sudom.1361[1361] D. Lazarević, op. cit., str. 206.1362[1362] Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, broj Gvl- 8/87 od 20.8.1987, Bilten Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br.

4/87, odl. 22.1363[1363] Vidi član 257 st. 2 ZSP-a.1364[1364] Član 257 st. 3 ZSP-a.1365[1365] To je zbog toga što se ne radi o sticanju prava.1366[1366] Ovako i Kantonalni sud u Sarajevu, Bilten sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 3/02, str. 17, u B.

Majkić-Marinković, „Pravo službenosti /služnosti (servitutes)“, u Zborniku radova sa II savjetovanja iz građanske oblasti u Bosni i Hercegovini, Jahorina, 2007, str. 43.

Tako i I. Velić, „Stvarne služnosti u sudskoj i upravnoj praksi“, Pravni savjetnik, br. 6/05, str. 61.

svojine vlasnika poslužnog dobra oslobađa suvišnog opterećenja, zadovoljava se i društveni interes, a vlasnik povlasnog dobra nema gubitak koji bi mu nanio realnu štetu. Ovdje može da se postavi pitanje da li pod istim uslovima treba dopustiti i prestanak ličnih službenosti zbog nevršenja, pošto je teško pretpostaviti pasivno ponašanje titulara ovih službenosti u tolikom vremenskom periodu. Smatramo da je za prestanak ličnih službenosti zbog nevršenja trebalo predvidjeti drukčije uslove, primjerenije njihovoj prirodi i svrsi osnivanja. Pravo službenosti ne prestaje nevršenjem niti nastupa zastara dok na poslužnoj stvari postoji naprava koja je namijenjena izvršavanju tog prava, jer se u tom slučaju ne može smatrati da postoji nevršenje.1367[1367] Ako je službenost bila upisana u zemljišnoj knjizi, za njen prestanak potrebno ju je izbrisati.1368[1368] Za to će najčešće biti potrebno ishoditi donošenje sudske odluke kojom se utvrđuje prestanak određene stvarne službenosti iz ovih razloga.

 

 

Ukidanje

 

Ukidanje službenosti na zahtjev vlasnika poslužnog dobra zbog promijenjenih okolnosti (kad službenost izgubi razumnu svrhu) predstavlja najčešći način njihovog prestanka. Iz osnovnog načela da se službenost ima vršiti “civiliter” (uljudno) tj. uz što veću pažnju i na način koji najmanje opterećuje poslužno dobro i da mora imati razumnu svrhu, izvire i pravo vlasnika (suvlasnika) poslužnog dobra da traži da se neka službenost suzi, odnosno potpuno ukine.1369[1369] Ovo načelo ima u vidu da je službenost opterećenje za vlasnika stvari na kojoj ona postoji i zato se službenosti ne smiju proširivati, nego ih treba što je moguće više sužavati (restrikcija službenosti). U trenutku kada određena službenost postane nepotrebni teret treba je promijeniti ili ukinuti.1370[1370] Pogotovo je zabranjena zloupotreba prava službenosti.1371[1371] Pravilo o restrikciji službenosti nije dovoljno razrađeno i to povećava značaj sudske prakse koja se u vezi s tim razvija.1372[1372] Da bi sud mogao donijeti odluku o ukidanju postojeće službenosti, potrebno je da je ona izgubila razumnu svrhu. Ovdje nije od značaja pravna osnova na kome je određena službenost bila osnovana.1373[1373] Dakle, može se tražiti ukidanje svih vrsta službenosti, bez obzira na način njihovog nastanka. Bitno je da je od nastanka službenosti nastupila takva promjena koja je dovela do toga da se povlasno dobro može adekvatno koristiti i bez te službenosti i da je ona postala suvišna. Kada je neka službenost izgubila razumnu svrhu uvijek je faktičko pitanje i odluka o tome zavisi od relevantnih okolnosti svakog konkretnog slučaja u vrijeme donošenja. Zbog njihovog značaja ZSP posebno reguliše ukidanje nužnog prolaza i službenosti puta. Sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine ukinuti nužni prolaz, a i drugu službenost puta, bez obzira na kojem je osnovu zasnovana, ako je otvoren prikladniji prolaz ili drugi prolaz iste vrijednosti, koji vlasniku poslužnog dobra čini manju

1367[1367] Član 257 st. 4 ZSP-a.1368[1368] Član 257 st. 5 ZSP-a.1369[1369] Vidjeti sudsku praksu vezanu za ukidanje prava službenosti kod: T. Krsmanović i M. Krvavica, Sudska praksa

iz oblasti stvarnog prava, Beograd, 1999, str. 204–209.1370[1370] E. Karajović, „Prilagođavanje stvarnih službenosti savremenim promenama“, Pravni život, br. 10/96, str. 134. 1371[1371] Vidi član 4 ZSP-a.1372[1372] Brz razvoj tehnike i promjena načina života će biti uzrok mnogih sporova u pogledu čijeg rješavanja će biti

potrebno naći najadekvatnija rješenja.1373[1373] Član 258 st. 1 ZSP-a. I ranije je vlasnik poslužnog dobra mogao tražiti ukidanje svih suvišnih službenosti, bez obzira na način odnosno pravni osnov

njihovog nastanka – v. odluku Vrhovnog suda BiH, Gvl-16/77 od 16.9.1977, u D. Medić, „Ukidanje stvarnih služnosti“, u Rasprave iz građanskog i poslovnog prava, Banja Luka, 2007, str. 9.

štetu odnosno ako postoji javni prolaz iste vrijednosti.1374[1374] Kriterijumi koji se primjenjuju kod donošenja ove odluke odnose se prevashodno na ekonomsku svrsishodnost, potrebu i opravdanost, gledano sa stanovišta mogućnosti redovnog korišćenja i upotrebe nekretnina u čiju korist službenost postoji. Po načelu restrikcije, službenost bi mogla prestati ako postoji odgovarajuća veza prevoza i prolaza pod uslovom da se njome tuženi bez štete može normalno služiti.1375[1375] U svakom slučaju je potrebno da se nađe najadekvatniji način za razrješenje suprotnih interesa vlasnika opterećenih nekretnina i onih nekretnina u čiju korist prolaz postoji na način kojim se maksimalno uvažavaju oba interesa, a treba voditi računa i o javnom interesu čiji je cilj da se omogući korišćenje i obrada svih zemljišta koja se u ekonomskom smislu mogu iskorišćavati. Ponuđeni prolaz mora omogućavati isti način ostvarivanja redovne upotrebe kao i prolaz koji se ukida. Postoji razlog za ukidanje prava službenosti prolaza ako je nakon njenog konstituisanja uslijedila takva promjena koja omogućava prikladan, iako manje udoban prolaz do javnog puta.1376[1376] Prilikom presuđenja će biti ključni oni elementi koji se odnose na samu mogućnost prolaska tim putem s obzirom na njegov kvalitet (konfiguracija tla, podloga i dr.), kao i interes nekretnina u čiju korist prolaz postoji, te elemenat štete posmatrano sa stanovišta poslužnog dobra. Šta će se smatrati redovnim i uobičajenim korišćenjem i upotrebom nekih nekretnina, može se odlučivati samo prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Pri tome svakako treba imati u vidu i specifičnosti nekih krajeva i mjesne prilike koje u njima vladaju. Ukidanjem postojećeg prolaza ne može se titular prava službenosti stavljati u lošiji položaj tako da bi mu situacija nastala ukidanjem prolaza nalagala da napusti dotadašnji način upotrebe svog zemljišta i da mijenja njegovu dotadašnju ekonomsku namjenu. ZSP ne kaže da li se za ukidanje službenosti duguje naknada bivšem imaocu prava. Sudska praksa je na ovo pitanje odgovorila pozitivno ako je službenost ustanovljena sa naknadom.1377[1377] Prilikom određivanja naknade sud treba da vodi računa o svim bitnim okolnostima, a naročito o tome koliko dugo je trajala službenost i šta ta odluka znači za povlasno i poslužno dobro. U ovakvim sporovima može se postaviti i pitanje ima li mjesta ukidanju stvarnih službenosti ako tuženi u vrijeme dok se vodi parnica još nema osiguran putni prolaz do svog zemljišta, ali bi se taj prolaz mogao jednostavno i uz neznatne troškove osigurati. Praksa sudova je stala na stanovište da okolnost da u trenutku presuđenja još nije osigurana druga putna veza ne mora bezuslovno biti prepreka za ukidanje službenosti, ako se istom odlukom uz ukidanje službenosti odluči i o radovima koje treba izvesti da bi se nova putna veza uspostavila i o snošenju troškova tih radova.1378[1378] Mišljenja smo da se ovaj stav može prihvatiti ako se ne radi o znatnijim troškovima.1379[1379] Kod donošenja odluke sud mora da ima u vidu odnos između troškova uređenja puta i štete od upotrebe postojeće službenosti. Ako je te troškove snosio vlasnik povlasnog dobra on može od vlasnika poslužnog dobra zahtijevati njihovu naknadu.1380[1380] Moguće je čak i da pravo stvarne službenosti prestane pod odložnim uslovom, tj. od trenutka kada tužitelj (vlasnik poslužnog dobra) uredi prilaz do povlasnog dobra – nekretnina tuženog i tada se izrekom presude moraju određeno navesti radovi koje je tužitelj u takvim situacijama dužan izvesti.1381[1381] U slučaju ovakvog prestanka, titularu službenosti ne bi pripadala naknada, čak i ako je službenost pribavljena uz naknadu. Bilo bi nepravedno

1374[1374] Član 258 st. 2 ZSP-a.Ovako je bilo propisano i paragrafom 5 bivšeg Zakona o nužnim prolazima za Hrvatsku i Slavoniju iz 1906. godine, a isto

propisuje i član 242 st. 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Republike Hrvatske.1375[1375] Vrhovni sud BiH, Rev-26/89 od 14.9.1989, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 4/89,

odl. 45. 1376[1376] Vrhovni sud BiH, Rev-585/89 od 23.4.1990, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br.

2/90, odl. 27.1377[1377] Okružni sud u Valjevu, Gž-1583/76 od 22.11.1976, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije. br. 1/77, u D.

Medić, Ukidanje stvarnih služnosti..., str. 10. 1378[1378] Vrhovni sud Hrvatske, Rev-963/83, 18.1.1984, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 24/84, odl.

47. 1379[1379] Vidi odluku Vrhovnog suda BiH, Rev-711/82 od 10.3.1983, u M. Vidović i A. Marković, Pravni praktikum,

Imovinskopravni i nasljednopravni odnosi u praksi, Zagreb, 2001, str. 455.1380[1380] Slično i Vrhovni sud Hrvatske, Gzz-125/82 od 7.12.1982, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br.

22/83, odl. 24.

obavezivati vlasnika poslužnog dobra na još jedan izdatak, pored troškova za uređenje puta. Može se smatrati da je učinjenim izdatkom vlasniku povlasnog dobra faktički “vraćena” naknada koju je prethodno dao za zasnivanje službenosti.1382[1382] Službenost je stvarno pravo na tuđoj stvari na osnovu kojeg titularu tog prava pripada ovlašćenje da se koristi tuđom stvari na određeni način i pri tome se ima u vidu korišćenje u najširem smislu riječi, odnosno svako ono koje ima razumnu svrhu i koje je objektivno korisno, a korist ne mora uvijek da bude materijalna, a još manje novčana.1383[1383] Prestanak objektivne koristi predstavlja opravdan razlog za ukidanje službenosti.1384[1384] Isto tako, prestanak potrebe je opravdan razlog za ukidanje stvarne službenosti, a ovo pravo se ne može ukinuti sudskom odlukom ako nije prestala potreba zbog koje je ustanovljeno.1385[1385] U uporednom pravu postoji mogućnost ukidanja službenosti zbog promijenjenih okolnosti i u slučajevima djelimične korisnosti za povlasno dobro, pod uslovom da je ta korist u nesrazmjeri sa teretom koji službenost predstavlja za poslužno dobro.1386[1386] Vlasnik poslužnog dobra, preko kojeg postoji pravo službenosti prolaza, ne može uspjeti sa zahtjevom da se službenost ukine kada vlasnik povlasnog dobra povremeno koristi drugi prolaz preko imanja trećih lica i sa njihovom saglasnošću. Za ukidanje postojeće službenosti bilo bi nužno da je u momentu pokretanja sudskog postupka vlasnik povlasnog dobra putem pravnog osnova stekao mogućnost korišćenja prolaza do svoga zemljišta preko nekretnina trećih lica.1387[1387] Ista je situacija i kada na terenu postoji prikladniji prolaz preko nekretnina koje su u vlasništvu trećih lica.1388[1388] Ukoliko je nakon osnivanja prava službenosti naknadno izgrađen novi put u skladu sa zakonom, zahtjev za ukidanje prava službenosti puta bi bio osnovan, dok se zahtjev ne bi mogao prihvatiti ako bi samo postojao faktički put koji ne bi garantovao nesmetan pristup vlasniku povlasnog dobra.1389[1389] Aktivno legitimisan za podnošenje tužbe za ukidanje službenosti je vlasnik poslužnog dobra, a ne i neko treće lice – npr. stanar u zgradi koja se nalazi na poslužnom dobru.1390[1390] Ako postoji više suvlasnika poslužnog dobra, svaki od njih to može tražiti.1391[1391] Ovu legitimaciju ima i svaki zajednički vlasnik. Pasivno legitimisan u ovoj parnici je vlasnik povlasnog dobra,1392[1392] odnosno titular službenosti, ali ne i onaj ko je samo držalac prava

1381[1381] Analogno i Okružni sud Zagreb, Gž-7377/84-2 od 19.2.1985, u R. Petaković, Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima sa sudskom praksom, Beograd, 1990, str. 56.

1382[1382] S. Paunović, „Službenost prolaza“, Pravni život, br. 10/05, str. 528.1383[1383] Vidjeti odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Rev-160/88 od 18.1.1989, Pregled sudske prakse, Prilog naše

zakonitosti, br. 46, odl. 36.Članom 1028 Italijanskog građanskog zakonika propisano je da se službenost ustanovljava ne samo radi postizanja

ekonomskih koristi za vlasnika povlasnog dobra, već i radi postizanja većeg komoditeta.1384[1384] U tom smislu i Vrhovni sud Hrvatske, Rev-303/78 od 28.6.1978, u Z. Stipković, „Služnosti“, Zbornik Pravnog

fakulteta u Zagrebu, br. 1–2/81, str. 84. „Zemljišne službenosti su trajno vezane za povlasno dobro i moraju služiti njegovom ekonomskom iskorištavanju. Ove

službenosti moraju biti objektivno korisne, pa prestanak takve koristi može biti opravdan razlog za ukidanje službenosti” – Pravni stav Kantonalnog suda u Sarajevu, u Zbornik sudske prakse sudova u Bosni i Hercegovini u oblasti građanskog prava, priredio Haso Tajić, Sarajevo, 2005, str. 41.

1385[1385] Vrhovni sud Srbije, Rev-1753/98 od 24.4.1998, u M. Subić, Zakon i sudska primena zakona, Zbornik radova, Beograd, 2005, str. 195.

1386[1386] Vidi npr. član 736 st. 2 Švajcarskog građanskog zakonika, član 1383 Etiopskog građanskog zakonika i član 294 Poljskog građanskog zakonika.

1387[1387] Analogno i Vrhovni sud Makedonije, Gzz-48/84 od 8.11.1984, Sudska praksa, br. 5/85, str. 33.1388[1388] Slično i Županijski sud u Varaždinu, Gž-229/08-2 od 28.2.2008, u D. Medić i H. Tajić, Sudska praksa iz

stvarnog prava, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2008, str. 656. Vidi i odluku Županijskog suda u Sisku, Gž-710/99 od 29.11.1999, Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. 2/00, odl. 5.

1389[1389] Slično i Vrhovni sud BiH, Rev-22/80 od 5.2.1980, u M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str. 419.

1390[1390] Vrhovni sud Srbije, Gzz-369/73, Zbirka VSS, br. 111.1391[1391] U tom smislu i Okružni sud u Puli, Gž-336/74 od 6.5.1974, u M. Žuvela, op. cit., str. 418. Prema mišljenju D.

Lazarevića, svi suvlasnici poslužnog dobra su nužni suparničari i ako tužbu podnese samo jedan od suvlasnika, ona treba da bude odbačena. Vidi: D. Lazarević, op. cit., str. 208.

1392[1392] Vrhovni sud Srbije, Gzz-112/76, Zbirka VSS, br. 109.

službenosti.1393[1393] Ukoliko na povlasnom dobru postoji više suvlasnika odnosno zajedničkih vlasnika ili je više lica koji imaju pravo službenosti, svi oni su jedinstveni suparničari.1394[1394] Povodom tužbe vlasnika (suvlasnika) poslužnog dobra za ukidanje službenosti, kada su za to ispunjeni zakonski uslovi, službenost se gasi odlukom suda u parničnom postupku. Dakle, ova odluka ima konstitutivni karakter. Kod ostalih slučajeva prestanka službenosti radi se o odlukama koje imaju deklaratorno dejstvo. 1395[1395] U pravnoj teoriji preovlađuje mišljenje da je dopušteno da se vlasnik za određeno vrijeme može odreći prava da zahtijeva ukidanje stvarnih službenosti zbog promijenjenih okolnosti.1396[1396] Smatramo da se taj stav može prihvatiti, jer se ne protivi prirodi i svrsi ovih službenosti, a u tom smislu ne postoji nikakva pravna zabrana. Plodouživalac u pogledu korišćenja stvari treba da se ponaša kao dobar domaćin i u skladu sa namjenom stvari. Ukoliko tako ne postupa, može se obavezati da da osiguranje ili ovo osiguranje može da odredi sud. Ako plodouživalac to ne učini, sud će donijeti odluku kojom plodouživanje ukida i obavezuje vlasnika na plaćanje pravične naknade.1397[1397] Alternativa za ukidanje plodouživanja u ovom slučaju može da bude u tome da sud koji vodi postupak svojom odlukom postavi upravnika poslužnoj stvari. Ovo će se desiti u slučaju da sud utvrdi da je to bolje s obzirom na sve bitne okolnosti konkretnog slučaja, te ukoliko to zahtijeva plodouživatelj koji se obavezao da će snositi sve troškove te uprave kao troškove upotrebe i iskorišćavanja poslužne stvari.1398[1398] Zakonom je propisano da službenost koja je upisana u zemljišne knjige u slučajevima ukidanja prestaje brisanjem.1399

[1399] Ovo je u suprotnosti sa odredbom da se službenost ukida odlukom suda, odnosno da sudska odluka ima konstitutivni karakter, ali brisanje službenosti koja je ukinuta u svakom slučaju je korisno zbog publiciteta i obavještavanja trećih lica.

 

 

Zaštita tuđeg povjerenja

 

Pretpostavka je da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti. Načelo povjerenja je esencijalno načelo zemljišnih knjiga.1400[1400] Upravo od stepena povjerenja u zemljišne knjige zavisi i njihov značaj za sigurnost pravnog prometa. Prema ovom načelu treća savjesna lica se mogu pouzdati da je ono što je upisano u zemljišnu knjigu tačno (pozitivni pravac načela povjerenja) a da ono što nije upisano ne postoji (negativni pravac načela povjerenja).1401[1401] U određenim slučajevima službenost se može steći i vanknjižno, bez upisa u zemljišnu knjigu. Takvo sticanje dovodi do neusklađenosti

1393[1393] „Ukoliko tuženi nije vlasnik povlasnog dobra, već samo faktički korisnik prolaza čije se ukidanje tražilo tužbom, onda ne bi bio pasivno legitimisan u sporu radi ukidanja službenosti” – Vrhovni sud Srbije, Gzz-112/76, u T. Ralčić, Pravni instituti, propisi i sudska praksa u oblasti svojinskih odnosa, Beograd, 1983, str. 193–194.

1394[1394] Član 366 ZPP-a.1395[1395] Vidi: J. Hekman, „O proširenju i dokidanju stvarnih služnosti”, Naša zakonitost, br. 9/82, str. 73.1396[1396] U tom smislu i član 1385 Etiopskog građanskog zakonika.1397[1397] Član 258 st. 3 ZSP-a.1398[1398] Član 258 st. 4 ZSP-a.1399[1399] Član 258 st. 5 ZSP-a.1400[1400] Član 190 ZSP-a propisuje da se na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige u pogledu službenosti primjenjuju

odredbe čl. 55–57 ovog zakona, ako nisu suprotne pravnoj prirodi tih prava.1401[1401] Vidi O. Stanković i M. Orlić, Stvarno pravo, drugo izdanje, Beograd, 1982, str. 545.

zemljišnoknjižnog sa stvarnim stanjem nekretnine i to nepovoljno utiče na sigurnost pravnog prometa nekretnina. Kada se službenost stiče odlukom suda ili drugog organa, onda je momenat pravosnažnosti odnosno konačnosti odluke trenutak tog sticanja. U situaciji kada se službenost stiče održajem, ona nastaje ispunjenjem zakonom predviđenih pretpostavki odnosno protekom posljednjeg dana roka od dvadeset godina. Titular službenosti može u ovakvim slučajevima tražiti da se tako stečene službenosti upišu u zemljišnu knjigu. Međutim, to je njegovo pravo, ali ne i obaveza. Može se desiti da nakon takvog sticanja poslužnu stvar stekne lice koje nije znalo niti je moralo znati za postojanje navedene službenosti, pouzdajući se u potpunost zemljišnih knjiga u kojima ona nije bila upisana. U tom slučaju službenost prestaje, jer savjesni sticalac stiče svojinu bez tereta koji nisu bili upisani.1402[1402] Zbog djelovanja pravnih učinaka zaštite povjerenja u zemljišne knjige ovaj sticalac stiče knjižno pravo opterećeno samo onim pravima, teretima i ograničenjima koji su u času podnošenja zahtjeva za upis na njegovo ime već bili upisani u zemljišnoj knjizi ili je iz te knjige bilo uočljivo da je zatražen njihov upis.1403[1403] Sve dok se zemljišnoknjižno i stvarno pravno stanje nekretnine ne usklade u korist savjesnih sticatelja, djeluju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost zemljišne knjige. Sticalac poslužnog dobra će lakše moći dokazati svoju savjesnost ukoliko neupisana služnost nije bila vidljiva, dok će mu to u suprotnom slučaju biti mnogo teže. Dokazivanje će mu biti olakšano zato što mu se nedostatak dobre vjere ne može prebaciti iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.1404[1404] Time je znatno pojačan položaj trećih savjesnih lica, a i povjerenje u zemljišne knjige.

  

Prestanak lične službenosti Lične službenosti su načelno nenasljediva i neprenosiva stvarna prava

vezana za ličnost uživaoca (jednog ili više) – fizičkog ili pravnog lica i traju, najduže, do prestanka njihovog pravnog subjektiviteta.1405[1405] Subjektivitet fizičkog lica prestaje smrću ili proglašenjem nestalog lica za umrlo. Tada prestaje i pravo lične službenosti, ako nije drugačije ugovoreno.1406[1406] Pravna lica gube subjektivitet usljed zabrane obavljanja djelatnosti, stečaja ili sličnih razloga. Pri tome, mora doći do njihovog brisanja iz odgovarajućeg registra. S druge strane, smrt fizičkog ili prestanak pravnog lica kao vlasnika objekta ličnih službenosti ne dovode do njihovog prestanka. ZSP predviđa izuzetak od pravila o nenasljedivosti ličnih službenosti na taj način što je predviđena mogućnost njihovog nasljeđivanja poslije smrti prvog titulara. Ako je pravo lične službenosti izričito osnovano i za ovlašćenikove nasljednike, nasljeđivanjem će preći na one koji nasljeđuju prvog ovlašćenika. Smrću prvih nasljednika naslijeđeno pravo lične službenosti se gasi, ako nije drukčije ugovoreno1407[1407]. Do nasljeđivanja može doći samo voljom vlasnika, a ne i voljom titulara te službenosti.

Ako je lična službenost konstituisana u korist jedne porodice, ona će postojati sve dok postoji ta porodica, odnosno bilo ko od njezinih pripadnika. Budući članovi

1402[1402] Član 259 ZSP-a.1403[1403] Vidi član 56 stav 2 ZSP-a.1404[1404] Član 55 stav 3 ZSP-a.1405[1405] M. Lazić, Lične službenosti, Niš, 2000, str. 125.1406[1406] Član 260 st. 1 ZSP-a.1407[1407] Član 260 st. 2 ZSP-a.

porodice stiču službenost u času rođenja. U slučaju sumnje da li je lična službenost osnovana za nasljednika ili za određenu porodicu smatra se da je osnovana za nasljednika, što je sasvim razumljivo, jer je to manji teret za vlasnika. Ukoliko neko tvrdi da je sporna lična službenost osnovana za porodicu, to mora i dokazati na odgovarajući način.1408[1408]

  

Rasterećenje zakonom ili odlukom upravne vlasti

 

Rasterećenje zemljišta je ukidanje određenih tereta na nekim zemljištima. Između ostalog, na ovaj način može prestati i pravo službenosti. Do rasterećenja može da dođe posebnim zakonom ili odlukom nadležnog organa u slučajevima i pod pretpostavkama određenim posebnim zakonom1409[1409] uz obeštećenje ili bez njega u opštem interesu. Ako je po sili zakona službenost prestala, ne može se više u sudskom postupku raspravljati je li službenost takvog sadržaja i dalje potrebna, već da li je na zakonom propisan način nastala nova službenost.1410[1410] Ukoliko ukidanje ili prestanak službenosti ima značaj izvlašćenja (eksproprijacije),1411[1411] titular službenosti ima pravo na naknadu.1412[1412] Ona se određuje shodno odredbama Zakona o eksproprijaciji Republike Srpske.1413[1413] Ako je službenost upisana u zemljišnoj knjizi ona prestaje brisanjem, osim ako zakonom nije drukčije određeno.1414[1414]

  

Prestanak stvarne službenosti 1415[1415] Odredba ZSP-a pod ovim naslovom vjerovatno je unesena omaškom, pošto

su navedeni načini prestanka stvarnih službenosti (liberatorna uzukapija, sjedinjenje, propast povlasnog i poslužnog dobra, zastarjelost, ukidanje) normirani ranije u opštim odredbama o prestanku službenosti koje se odnose i na stvarne službenosti. Zbog toga bi tu odredbu u budućim izmjenama i dopunama zakona, kao suvišnu, trebalo ukinuti. Propisivanje u ovom dijelu da stvarne službenosti prestaju nevršenjem u periodu od 10 godina u suprotnosti je sa već navedenom opštom odredbom gdje je za prestanak službenosti po ovom osnovu predviđen rok od 20 godina, pa to može da dovede do dilema u praksi. Odredba da vlasnik poslužne nekretnine može zahtijevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasne nekretnine, kao i kada prestane drugi

1408[1408] Član 260 st. 3 ZSP-a.1409[1409] Član 261 st. 1 i 2 ZSP-a. Vidi odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Gzz-39/84 od 31.10.1984, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 26/85,

odl. 40.1410[1410] Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-498/93 od 26.1.1994, u M. Vidović i A. Marković, op. cit., str.

457.1411[1411] Eksproprijacija je mjera državne prinude kojom se pravo svojine na nepokretnostima oduzima ili ograničava uz

pravičnu naknadu u cilju ostvarenja opšteg interesa.1412[1412] Član 261 st. 3 ZSP-a.1413[1413] Službeni glasnik RS br. 112/06 i 37/07.1414[1414] Član 261 st. 4 ZSP-a.1415[1415] Član 262 ZSP-a.

razlog zbog kojeg je zasnovana, 1416[1416] faktički je ponavljanje opšte odredbe kojom je propisano da se može tražiti ukidanje službenosti kada ona izgubi razumnu svrhu.

  

Podjela povlasne i poslužne nepokretnosti

Prema načelu nedjeljivosti u slučaju podjele povlasnog ili poslužnog dobra stvarne službenosti ostaju u svom ranijem obimu i protežu se na sve dijelove kako podijeljenog povlasnog dobra tako i podijeljenog poslužnog dobra. Ovo načelo odnosi se samo na stvarne službenosti,1417[1417] dok su kod ličnih službenosti moguća određena odstupanja. ZSP je propisao poseban slučaj odstupanja od načela nedjeljivosti predviđajući mogućnost ukidanja stvarne službenosti kao nepotrebne u slučaju kada se podijeli povlasna nekretnina.1418[1418] U tom slučaju vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da stvarna službenost vlasnika pojedinog dijela podijeljenog povlasnog dobra prestane, ako ona ne služi za potrebe tog dijela.1419[1419] To će biti u situaciji kada je i prije diobe povlasnog dobra postojeća stvarna službenost, po svojoj prirodi i namjeni, bila ograničena samo na određeni, samostalni dio povlasnog dobra, zbog čega nakon njegove podjele službenost faktično služi samo za potrebe tog samostalnog dijela, ali ne i za potrebe ostalih diobom nastalih dijelova. Zbog toga je razumljivo da vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da na ostalim dijelovima povlasnog dobra službenost prestane. Pravo službenosti, dakle, prestaje ako je otpala njegova namjena.1420[1420] Ukoliko dođe do podjele poslužne nepokretnosti, stvarna službenost ostaje samo na onim dijelovima na kojima je zaista i vršena,1421[1421] pa je i to odstupanje od navedenog načela nedjeljivosti. U ovakvoj situaciji nema nikakvog opravdanja da nakon diobe poslužnog dobra službenost ostane i dalje na onim dijelovima na kojima nije bila vršena ni ranije.

 

 

Zaključak

 

Titular službenosti ima za zaštitu svog prava na raspolaganju sva pravna sredstva kao i ostali nosioci stvarnih prava, te tužbu karakterističnu za zaštitu službenosti (actio confessoria). Sadržaj službenosti se može preinačiti na način na koji se uređuje osnivanje službenosti na osnovu pravnog posla. Službenosti prestaju kao i sva stvarna prava ili pak na načine koji su tipični za ovaj pravni institut. Zakon o stvarnim pravima je regulisao neke slučajeve njihovog prestanka, dok se ostali podrazumijevaju shodno njihovoj pravnoj prirodi (npr. nije propisan slučaj prestanka službenosti na osnovu pravnog posla). Specifičan razlog za prestanak službenosti je zastara. Najviše dilema svakako izaziva ukidanje službenosti na zahtjev vlasnika poslužnog dobra kada su one, po njegovom mišljenju, izgubile razumnu svrhu. Sud će udovoljiti zahtjevu u ovakvim parnicama ako se utvrdi da je šteta koja se čini vlasniku poslužne

1416[1416] Ovako je propisivao i ZOSPO-a u članu 58 stav 2.1417[1417] O načelu nedjeljivosti stvarnih službenosti šire: I. Grbin, „Pravo služnosti“, Zakonitost, br. 9–10/90, str. 1097.1418[1418] U postupku razvrgnuća zajednice nekretnina, u postupku eksproprijacije ili komasacije itd.1419[1419] Član 263 st. 1 ZSP-a.1420[1420] Vrhovni sud Srbije, Gzz-168/49, Zbirka odluka, 1952, knjiga 1. br. 104.1421[1421] Član 263 st. 2 ZSP-a.

nekretnine veća od koristi za povlasnu nekretninu ili da su bar šteta i korist postale podjednake, te da više nema razloga za dalje postojanje sporne službenosti. Pri tome se svakako mora imati u vidu i javni interes koji zahtijeva da što više zemljišta bude obrađeno, ali isto tako i da štetu od suvišnih puteva ne trpe samo vlasnici opterećenih nekretnina, nego posredno i cijela društvena zajednica.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PRAVO GRAĐENJA

 

Uvod

Pravo građenja je novi institut stvarnog prava u Republici Srpskoj.1422[1422] Uveden je u naš pravni sistem Zakonom o stvarnim pravima (ZSP) kojim je na ovim prostorima konačno izvršena kodifikacija stvarnog prava.1423[1423] To pravo postoji i ima tradiciju u mnogim zemljama,1424[1424] dok u nekim postoji superficijarno pravo koje mu je prilično srodno.1425[1425] Pravo građenja u današnjem obliku se uvodi početkom XX vijeka pod uticajem jakog privrednog i ekonomskog razvoja.1426[1426] Ovo pravo ima dosta sličnosti sa službenostima i sa zakupom, mada u pogledu njih ima i bitnih razlika.1427

[1427] Postoji više razloga za uvođenje prava građenja u naše stvarno pravo. Ipak, jedan od najvažnijih, svakako je mogućnost rješavanja stambenih potreba socijalno ugroženih slojeva stanovništva, jer se na ovaj način značajno snižavaju troškovi te izgradnje. Nosiocu prava građenja omogućava se sticanje prava svojine na zgradi, a da ne mora prethodno kupiti zemljište na kome se ta zgrada nalazi. S druge strane, pravo građenja je lukrativan posao za samog vlasnika zemljišta1428[1428] jer mu omogućava da dugoročno stiče koristi od svog zemljišta, a da na njemu ne gubi pravo svojine. Nadamo se da će ovaj institut u praksi imati široku primjenu.

 

1422[1422] Vidi: M. Vuković, Osnovi stvarnog prava, Zagreb, 1950, str. 205–209; P. Simonetti, Pravo građenja, Sarajevo–Beograd, 1986; P. Simonetti, „Pravo građenja i držanje vlastite zgrade na tuđem zemljištu“, Pravo u gospodarstvu, br. 5–6/84, str. 354–370; P. Simonetti, „Pravo građenja“, Pravni život, br. 11–12/91, str. 1293–1306; R. Jotanović, Pravo građenja, magistarska teza, Beograd, 2006.

1423[1423] U našem pravnom sistemu važi načelo zatvorenog broja stvarnih prava (numerus clausus). To je princip koji uglavnom važi u kontinentalnim pravima. Prema ZSP-u, stvarna prava su: pravo svojine, pravo građenja, založno pravo, pravo stvarne i lične službenosti i pravo realnog tereta (član 1 st. 2). Pravo građenja kod nas do sada nije bilo zakonski regulisano, niti je bila predviđena mogućnost njegovog postojanja.

1424[1424] Npr. u Austriji je pravo građenja uvedeno Zakonom o pravu građenja od 26.4.1912. godine, u Njemačkoj Uredbom o nasljednom pravu građenja sa zakonskom snagom od 15. januara 1919. godine, Republika Hrvatska je uvela ovaj institut Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine itd.

O pravu građenja u uporednom pravu opširno: P. Simonetti, „Funkcije, sadržaj i priroda prava građenja u usporednom pravu“, u Aktuelne tendencije u razvoju i primeni evropskog kontinentalnog prava, Tematski zbornik radova, sveska II, Pravni fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2010, str. 171–205.

1425[1425] I pravo građenja i superficijarno pravo razdvajaju zgradu od zemljišta. Međutim, superficijarno pravo samo neutralizuje snagu zemljišta i drži zgradu pravno odvojenu od zemljišta. S druge strane, pravo građenja preuzima funkciju zemljišta.

Vidi: A. Romac, Rimsko pravo, peto izdanje, Zagreb, 1994, str. 195; P. Simonetti, „Rimski superficies i pravne ustanove koje prethode hrvatskom pravu građenja“, u Rasprave iz stvarnog prava, Rijeka, 2001, str. 203–258; P. Simonetti, Prava na građevinskom zemljištu (1945–2007), Rijeka, 2008, str. 16–24.

1426[1426] O tome: L. Tajić, “Pravo građenja”, Pravni savjetnik, br. 7–8/05, str. 47.1427[1427] Npr. razlika između prava građenja i prava službenosti je u tome što pravo građenja, osim korišćenja tuđe stvari,

sadrži i pravo svojine na izgrađenoj zgradi.1428[1428] D. Stojanović, Stvarno pravo, deveto izdanje, Kragujevac, 1998, str. 285.

 

Pojam prava građenja

 

Pravo građenja je ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu1429[1429] koje daje ovlašćenje svom nosiocu da na površini toga zemljišta ili ispod nje ima vlastitu zgradu,1430[1430] a vlasnik tog zemljišta dužan je da to trpi. Ovo pravo je u pravnom pogledu izjednačeno s nepokretnošću. Zgrada koja je izgrađena ili koja bude izgrađena na zemljištu koje je opterećeno pravom građenja pripadnost je tog prava, kao da je ono zemljište.1431[1431]

Dakle, pravo građenja ima vrlo kompleksnu strukturu i specifičnu pravnu prirodu,1432[1432] na neki način svoj dvostruki pravni život. S jedne strane radi se o ograničenom stvarnom pravu na nečijem zemljištu (teret zemljišta),1433[1433] a s druge strane je u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom, što znači da se fingira da se radi o zemljištu i smatra se posebnim zemljišnoknjižnim tijelom. Pravo građenja je po svojoj pravnoj prirodi ograničeno stvarno pravo koje se po sadržaju razlikuje od ostalih stvarnih prava.1434[1434] Ono ima sva značajna obilježja stvarnog prava, jer postoji privatna vlast na stvari, neposrednost, apsolutnost i sljedovanje, njegov objekt je određena nekretnina,1435[1435] a ne činidba dužnika, stiče se i gubi na isti način kao i ostala stvarna prava na nekretninama, ali postoje i specifični razlozi njegovog prestanka.1436[1436] Pošto je u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom („otjelovljeno” samostalno pravo1437[1437]), pa je zgrada njegova neraskidiva pripadnost, pravo građenja sa zgradom čini pravno jedinstvo, bez obzira na to da li je zgrada koja je njegov sastavni dio izgrađena prije ili nakon osnivanja prava građenja. Činjenica da je na zemljištu već podignuta zgrada ne sprečava njegovo opterećenje pravom građenja. Ako do toga dođe, zgrada se odvaja od zemljišta, prirasta pravu građenja i biće u svojini nosioca ovog prava dok to pravo traje. Zgrada je priraštaj prava građenja, njegov bitni sastavni

1429[1429] Pošto se pravo građenja može osnovati i na vlastitom zemljištu, ne bi bila adekvatna formulacija na „tuđem” zemljištu. Dakle, pravo građenja i pravo svojine na nekom zemljištu se ne isključuju. Pravo građenja se ne može osnovati na zemljištu na kome niko ne može imati pravo svojine.

1430[1430] Zgrade treba da budu trajne, jer je trajnost konstitutivni element pravnog jedinstva zemljišta i zgrade. Privremene zgrade nisu sastavni dio zemljišta, one su se samo radi neke prolazne namjene spojile sa zemljištem i smatraju se pokretnim stvarima. Na njih se pravo građenja ne odnosi. Trajnost ili privremenost zavisi od namjene zgrade.

1431[1431] Član 286 ZSP-a. 1432[1432] O pravnoj prirodi prava građenja v. L. Velić, „Pravo građenja u SR Njemačkoj i njegovo uvođenje u pravni

sistem Bosne i Hercegovine“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2006, str. 463–464.

1433[1433] Vlasnik zemljišta je ograničen postojanjem prava građenja, ne smije raditi sa zemljištem ono što bi imao pravo kada prava građenja ne bi bilo i primoran je trpjeti radnje nosioca ovog prava na svom zemljištu.

1434[1434] Ovako je i po austrijskom i njemačkom pravu, dok švajcarsko pravo pravo građenja smatra kao podvrstu službenosti.

1435[1435] Predmet prava građenja je zemljište i to uvijek cijelo zemljišnoknjižno tijelo.1436[1436] P. Simonetti, „Ustanova prava građenja prema radnom nacrtu Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i

Hercegovine i Republike Srpske“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2008, str. 28.

1437[1437] P. Simonetti, „Pravo građenja de lege ferenda“, Zakonitost, br. 2–3/93, str. 183.

dio.1438[1438] Prema ovoj konstrukciji zgrada je izgrađena na pravu građenja koje je fiktivno zemljište. Zbog postojanja prava građenja omogućeno je razdvajanje između prava svojine na zemljištu i prava svojine na objektu i građevina ne postaje sastavni dio zemljišta i svojina vlasnika zemljišta. Na ovaj način na prvi pogled narušava se načelo pravnog jedinstva nekretnine, jer su, u pravilu, različita lica vlasnici zemljišta i građevine izgrađene u režimu prava građenja. Međutim, na osnovu fikcije da je pravo građenja nekretnina, održava se načelo jedinstvenosti nekretnine kao suštinsko načelo novog stvarnopravnog uređenja.1439[1439] Pravna veza između prava građenja i zgrade koja je njegova pripadnost čvršća je nego prirodna veza između zemljišta i zgrade, jer se zgrada može pravom građenja odvojiti od zemljišta, a pravo građenja i zgradu je nemoguće odvojiti.1440[1440] Pravo građenja može postojati iznad ili ispod površine zemljišta. To znači da bi, teoretski, na jednom zemljištu mogla postojati dva prava građenja različitih lica, jedno na površini, a drugo ispod površine zemljišta. Značajno je da se time otvara mogućnost ekonomskog korišćenja i tzv. podzemlja za izgradnju npr. podzemnih garaža, skloništa, proizvodnih pogona i tome slično. Volumen objekta prava građenja po pravilu je manji od volumena objekta prava svojine, jer se proteže samo do one dubine koja je nužna za stabilnost zgrade koju pravo građenja odvaja od zemljišta na njegovoj površini ili ispod nje odnosno do one visine dokle dopire opravdani interes nosioca prava građenja.1441[1441] Najveći volumen prava građenja je na onoj površini zemljišta koju pokriva zgrada odvojena od zemljišta pravom građenja ili zgrada koja se na njemu može izgraditi. Manji volumen je tamo gdje su izgrađeni ili se mogu izgraditi sporedni građevinski objekti, koji su pripaci zgrade odvojeni od zemljišta pravom građenja. Najmanji volumen objekta prava građenja je na onom dijelu zemljišta opterećenim pravom građenja na kome njegov nosilac ima prava i obaveze plodouživaoca.1442[1442]

  

Sadržaj prava građenja, neodvojivost, nosioci, prometnost i ograničenja

 Sadržaj prava građenja nije čvrsto određen. Samo bitni dio sadržaja ovog

prava se određuje zakonom, jer je to u skladu sa njegovom društvenom svrhom i stranke ga moraju poštovati. Ovlašćenja nosioca prava građenja ne smiju biti veća od ovlasti koja bi imao vlasnik zemljišta da na svom zemljištu izgradi zgradu. Lice koje je nosilac prava građenja je i vlasnik zgrade koja je pripadnost tog prava,1443

[1443] a u pogledu zemljišta koje je opterećeno pravom građenja ima ovlašćenja i dužnosti plodouživaoca.1444[1444] Svaka odredba ugovora i drugog akta koja je sa

1438[1438] Dakle, zgrada kao tjelesna stvar je priraštaj prava građenja, bestjelesne stvari, koje je izjednačeno s nekretninom.

1439[1439] O tome: V. Belaj, „Pravo građenja“, u Liber amicorum in honorem Jadranko Crnić (1928–200.), Zagreb, 2009, str. 389.

1440[1440] R. Jotanović, „Pravo građenja prema Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske“, u Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2009, str. 86.

1441[1441] P. Simonetti, „Pretpostavke, funkcije i priroda prava građenja“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19, br. 2/98, str. 424.

1442[1442] P. Simonetti, „Nekretnine kao objekti prava vlasništva i prava građenja“, Pravni život, br. 11/09, str. 530.1443[1443] Sa pravom građenja koje postoji na zemljištu neodvojivo je povezano pravo svojine na izgrađenoj zgradi i jedno

lice ne može biti nosilac prava građenja, a drugo vlasnik izgrađene zgrade.

tim u suprotnosti je ništavna.1445[1445] Nosilac prava građenja dužan je vlasniku zemljišta plaćati mjesečnu naknadu za zemljište u visini prosječne zakupnine za takvo zemljište, ako zakon ne određuje drukčije.1446[1446] Ovo je lična obaveza nosioca prava građenja, a nije stvarni teret nekretnine.1447[1447] Prema tome, to je striktni zakonski okvir u okviru kojeg se stranke prilikom osnivanja prava građenja moraju kretati i on se ne može mijenjati njihovom voljom, a njime se konkretizuje svrha ovog prava. Na taj način štiti se ekonomski slabija strana (nosilac prava građenja). Veći dio sadržaja prava građenja prepušta se strankama koje ga osnivaju, ako je pravni posao osnov sticanja. One u granicama autonomije volje ugovorom uređuju svoja prava i obaveze prema vlastitim interesima. Stranke se, primjera radi, mogu dogovoriti o vrsti i veličini zgrade, roku izgradnje, obavezi snošenja različitih tereta, trajanju prava građenja itd. I sud koji određuje osnivanje prava građenja može u okviru obaveznog zakonskog okvira odrediti sadržaj tog prava. Nosilac prava građenja ne smije izgraditi zgradu suprotno zakonskim ograničenjima, a pogotovo javnopravnim pravilima o građenju. Ako bi zgradu izgradilo treće lice ili vlasnik zemljišta, radilo bi se o građenju na tuđem zemljištu i primijenila bi se pravila u pogledu toga, s tim što bi pravo građenja igralo ulogu zemljišta.1448[1448] Pravno jedinstvo prava građenja i zgrade je neraskidivo, ne postoji pravo koje može odvojiti zgradu od prava građenja. Zbog toga se zajedno i prenose, nasljeđuju i opterećuju.1449[1449] Promjena sadržaja prava građenja dopuštena je samo u sporazumu s vlasnikom opterećene nepokretnosti. Ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na opterećenoj nepokretnosti, onda razumljivo treba postići sporazum o tome i sa titularima tih prava. Na preinačenje sadržaja primjenjuju se odredbe ZSP-a koje se odnose na osnivanje prava građenja na osnovu pravnog posla.1450[1450]

Pravo građenja ne može se odvojiti od zemljišta koje opterećuje (neodvojivost), pa ako neko po bilo kojem pravnom osnovu stekne svojinu opterećenog zemljišta, stekao je zemljište opterećeno pravom građenja, osim ako zakonom nije drugačije određeno.1451[1451] Odstupanje bi se npr. eventualno moglo propisati Zakonom o eksproprijaciji kada to traži svrha eksproprijacije zemljišta koje je opterećeno pravom građenja i u drugim sličnim slučajevima. Ovo pruža pravnu sigurnost i nosiocu prava građenja i titularima prava koja ga opterećuju, a to je krucijalno u pravnom prometu. Pravo građenja može se ograničiti pravnim poslom na svaki način koji nije suprotan zakonu ili njegovoj prirodi odnosno pravima trećih lica.1452[1452] Nosilac prava građenja je lice (fizičko ili pravno) u čiju korist je to pravo osnovano ili je na njega preneseno.1453[1453] Nema posebnih ograničenja u

1444[1444] Titular prava građenja ima samo prava i dužnosti plodouživaoca. Međutim, on svojim pravom može raspolagati. Pravo građenja se, inače, bitno razlikuje od prava plodouživanja, posebno u pogledu prometnosti. Vidi: V. Spaić, Građansko pravo, Opšti dio i Stvarno pravo, Sarajevo, 1971, str. 672.

1445[1445] Član 287 st. 1 ZSP-a.1446[1446] Član 287 st. 2 ZSP-a. Dakle, što se tiče naknade, radi se o dispozitivnoj odredbi koja vrijedi u slučaju “ako zakon ne određuje drukčije”. 1447[1447] N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, svezak 2, Zagreb, 2007, str. 87.1448[1448] M. Vedriš i P. Klarić, Građansko pravo, Opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo, osmo izmijenjeno

izdanje, Zagreb, 2004, str. 358–359.1449[1449] Član 291 st. 3.ZSP-a.1450[1450] Član 288 ZSP-a.1451[1451] Član 289 ZSP-a.1452[1452] Član 292 ZSP-a.1453[1453] Član 290 st. 1 ZSP-a.

pogledu toga ko sve može biti nosilac tog prava. Za to se ne traži poslovna sposobnost, pa pravo građenja može biti osnovano u korist bilo kog lica koje je za to pravo zainteresovano.1454[1454] Pravo građenja može se osnovati samo na zemljištu na kome neko lice ima pravo svojine.1455[1455] Nije moguće osnovati pravo građenja na pravu građenja. Vlasnik zemljišta može biti nosilac prava građenja na svome zemljištu.1456[1456] Posljedica toga je da ovo pravo ne prestaje sjedinjenjem. Dakle, u tom slučaju vlasnik ima dvije nekretnine i to prirodnu (zemljište) i pravnu (pravo građenja) i time se povećava vrijednost njegovog zemljišta. Pravo građenja je u prometu, ono je otuđivo1457[1457] i nasljedivo kao i druge nepokretnosti, ako zakonom nije drugačije određeno. Ako bi se pravu građenja oduzela ta bitna svojstva, ono bi izgubilo svoj pravni identitet. Po tome se ovo pravo razlikuje od ličnih službenosti. Prometnost i nasljedivost mogu biti ugovorno ograničene, ali na način koji nije u suprotnosti sa prirodom tog prava. Pravo građenja može se opteretiti službenostima, realnim teretima i založnim pravom, kao i na svaki drugi način koji je u skladu sa zakonom, a nije suprotan pravnoj prirodi tog prava.1458

[1458] Mogućnost opterećenja prava građenja nalazi se u opterećenju prava svojine koje postoji na zgradi, a to se čini posredno, preko prava građenja. Ta prava se upisuju u teretovnicu (odjeljak C) posebnog zemljišnoknjižnog uloška.1459[1459] Ako se osnuje neko stvarno pravo kao teret prava građenja, to pravo tereti samo pravo građenja, a ne i zemljište koje je tim pravom opterećeno. Imajući u vidu da ne postoje posebna ograničenja, proizlazi da se pravo građenja može opteretiti i stvarnim i ličnim službenostima, kao i stvarnim i ličnim teretima. Opterećenje prava građenja u skladu je sa njegovom funkcijom. Posebno je značajna mogućnost zalaganja ovog prava, radi dobijanja hipotekarnog kredita u svrhu izgradnje objekta.1460[1460]

  

Funkcije prava građenja Iz svega izloženog, može se izvući zaključak da pravo građenja treba da

zadovolji tri bitne funkcije: socijalnu, privrednu i pravnu, pa se po tome ono razlikuje od ostalih ograničenih stvarnih prava.1461[1461]

  

Socijalna funkcija prava građenja

1454[1454] No, primjera radi, ono ne može biti osnovano u korist svakidašnjeg vlasnika neke nekretnine.1455[1455] Dakle, pravo građenja se ne može osnovati na opštim i javnim dobrima.1456[1456] Član 290 st. 2 ZSP-a.Smisao postojanja prava građenja na vlastitom zemljištu mogao bi biti jedino u njegovom prenošenju na drugoga i to bi zato

trebalo biti privremeno stanje dok do tog prenosa ne dođe.1457[1457] Za to se ne traži saglasnost vlasnika zemljišta. U Njemačkoj se npr. za otuđenje prava građenja zahtijeva

saglasnost vlasnika opterećenog zemljišta (paragraf 26 Uredbe o nasljednom pravu građenja).1458[1458] Član 291 st. 1 i 2 ZSP-a.1459[1459] Vidi čl. 20 i 29 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske – ZZK (Službeni glasnik RS br. 67/03, 46/04,

109/05 i 119/08). 1460[1460] To je velika prednost u odnosu na prava korišćenja koja su prethodila pravu građenja i koja su imala istu

funkciju, ali se nisu mogla hipotekarno založiti, niti biti predmet izvršenja – o tome v. P. Simonetti, Pravo građenja, doktorska disertacija, Zagreb, 1983, str. 249–251.

1461[1461] O tome opširno: P. Simonetti, Ustanova prava građenja prema radnom nacrtu Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske..., str. 25–28.

 Poznato je da su danas troškovi izgradnje građevina (stambenih zgrada,

stanova, poslovnih prostora) po tržišnim cijenama veoma visoki i da je takva gradnja za mnoge građane gotovo nedostupna. Pravo građenja je jedno od sredstava stimulisanja jeftinije izgradnje. Pošto je osnivanjem prava građenja omogućeno da zainteresovani pojedinci pribave građevinsku parcelu u svrhu izgradnje potrebnih nekretnina bez njene kupovine za relativno skromnu mjesečnu naknadu (prosječnu zakupninu), na taj način se pospješuje ta izgradnja upravo za kategoriju socijalno osjetljivih i ugroženih građana, što je za društvo veoma značajno. Pogotovo ovdje treba imati u vidu činjenicu da se pravo građenja može opteretiti i založnim pravom, a to njegovom titularu daje i mogućnost pribavljanja kredita za izgradnju potrebne zgrade. Dakle, nosiocu prava građenja omogućava se ne samo jeftinija i dostupnija izgradnja, nego i njeno kreditiranje tuđim sredstvima, a to bitno snižava troškove takve izgradnje i čini je prihvatljivom širem krugu lica. Tako se na najbolji način postiče adekvatno rješavanje stambenih potreba građana koji to pitanje ne mogu riješiti na drugi odgovarajući način.

 Privredna funkcija prava građenja

 Esencijalna funkcija prava građenja je da omogući ekonomičnije i racionalnije

korišćenje zemljišta. Vlasnici zemljišta često nemaju dovoljno sredstava za izgradnju zgrada na njima. Oni u toj situaciji imaju priliku da osnivanjem prava građenja podstiču tu gradnju, ali istovremeno i da ubiru prihode u skromnim, ali stalnim i sigurnim mjesečnim iznosima. Po prestanku prava građenja vlasnik zemljišta postaje i vlasnik izgrađene zgrade uz određenu naknadu. Sve to ima i višestruke privredne efekte, omogućava se izgradnja, modernizacija i poboljšanje komunalne infrastrukture gradova, gradnja socijalnih stanova, a i ubiranje rente na gradskom zemljištu, prvenstveno od strane opština odnosno jedinica lokalne samouprave, jer upravo one raspolažu najvećim površinama građevinskog zemljišta.

  

Pravna funkcija prava građenja Pravo građenja preuzima ulogu zemljišta, jer je zgrada, kao što smo vidjeli,

njegova pripadnost. Umjesto prirodnog zemljišta, sada postoji pravo građenja kao druga nekretnina, pa izgrađena zgrada postaje pripadnost tog prava. Prema tome, nosilac prava građenja ujedno je i vlasnik zgrade koja je pripadnost njegovog prava građenja koje poništava privlačnu snagu prava svojine zemljišta. Na ovaj način izgrađena zgrada se razdvaja od zemljišta. Time se samo zamjenjuje objekt koji privlači zgradu i umjesto zemljišta dolazi pravo građenja kao drugo zemljište.

  

Osnivanje (sticanje) prava građenja1462[1462] 

1462[1462] O tome šire: P. Simonetti, “Osnivanje prava građenja”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 20, br. 2/99. str. 553–593.

Pravo građenja osniva se na osnovu pravnog posla ili odluke suda.1463[1463] Način osnivanja ne može se mijenjati voljom stranaka, jer pravo građenja djeluje prema svima, pa se na taj način štite savjesna treća lica. Ovo pravo se osniva na određeno, obično duže vrijeme. Ako to ne bi bio slučaj, ne bi se ostvarila svrha njegovog postojanja.1464[1464] Pošto se pravo građenja izvodi iz prava svojine na nečijem zemljištu koje se njime opterećuje, ono se osniva u načelu aktom raspolaganja zemljišnoknjižnog vlasnika zemljišta.1465[1465] U slučaju da osnivač prava građenja nije bio vlasnik opterećenog zemljišta, iako je kao takav uknjižen u zemljišnoj knjizi, pravo građenja se može steći s povjerenjem u zemljišne knjige ako je sticalac bio savjestan. Sticalac prava građenja bio je savjestan ako u trenutku sklapanja pravnog posla o osnivanju prava građenja, te u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da osnivač prava građenja koji je u zemljišnoj knjizi bio upisan nije vlasnik, već da je to treće lice koje je pravo svojine steklo vanknjižnim putem.1466

[1466] Na ovaj način se štiti povjerenje u zemljišne knjige, bez kojeg nema sigurnosti u pogledu prometa na nekretninama. To je, u stvari, sticanje prava građenja na osnovu zakona i izuzetak od pravila da se ovo pravo može steći samo na osnovu pravnog posla ili odluke suda. Ako bi u toj situaciji pravo građenja želio da osnuje vanknjižni (pravi) vlasnik, on bi se samo mogao obavezati da će osnovati ovo pravo pošto uknjiži pravo svojine na svoje ime u zemljišnoj knjizi. Pravni posao na osnovu koga se osniva pravo građenja, mora da bude zaključen u propisanom, pismenom obliku i mora biti adekvatno notarski obrađen.1467[1467] Nedostatak potrebne forme dovodi do njegove ništavnosti. Ispunjenje obaveza iz ugovora u cjelini ili u pretežnom dijelu ne može dovesti do konvalidacije kao u slučaju kada je za valjanost ugovora propisana obična pisana forma.1468[1468] Što se tiče sadržaja, taj pravni posao (ako je dvostrani), prije svega, mora sadržavati sporazumnu izjavu stranaka o osnivanju prava građenja, koja treba da bude data i od vlasnika zemljišta i od budućeg nosioca prava građenja uz izričito očitovanje vlasnika zemljišta da dozvoljava upis prava građenja u zemljišnoj knjizi na svom zemljištu (clausula intabulandi). Ova klauzula ne smije biti neodređena ili vezana za uslov i bez nje neme ni uknjižbe prava građenja. To pojačava pravnu sigurnost koja je neophodna u pogledu osnivanja i prometa prava na nekretninama, a u skladu je i sa načelom kauzalne tradicije u našem pravu. Kauza o osnivanju prava građenja mora da bude jasno označena i vidljiva. Takođe, bitan sastojak je i odredba o predmetu pravnog posla odnosno zemljištu kao objektu prava građenja.1469[1469] Potrebno je određeno navesti broj katastarske čestice, njenu površinu, kao i katastarsku opštinu u kojoj se nalazi zemljište koje će biti opterećeno pravom građenja. U suprotnom, takav pravni posao bio bi ništav po opštim načelima obligacionog prava.1470[1470] Eventualne

1463[1463] Član 293 st. 1 ZSP-a.Primjera radi, u Njemačkoj se pravo građenja može steći i tabularnim održajem, na osnovu pogrešne uknjižbe i protekom roka

od 30 godina (paragraf 902 Njemačkog građanskog zakonika).1464[1464] R. Jotanović, „Pojam prava građenja“, Pravna riječ, br. 8/06, str. 371.1465[1465] P. Simonetti, „Pravo vlasništva i pravo građenja stranih osoba na nekretninama u Republici Hrvatskoj“, Zbornik

Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 27, br. 1/06, str. 39.1466[1466] Vidi čl. 55 i 56 ZSP-a.1467[1467] Vidi član 68 st. 1 tač. 4 Zakona o notarima (Službeni glasnik RS br. 86/04, 2/05, 74/05).1468[1468] Član 73 ZOO-a.1469[1469] Najčešće će se raditi o građevinskim parcelama.1470[1470] Član 47 Zakona o obligacionim odnosima bivše SFRJ (ZOO) koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu

člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava RS (Službeni glasnik RS br. 21/92).

odredbe tog pravnog posla o odvajanju prava građenja i zgrade, te o odvajanju prava građenja od zemljišta su ništave. Pravni posao kojim se osniva pravo građenja može biti jednostrani1471[1471] i dvostrani. Naravno, češće će se raditi o ugovoru između vlasnika zemljišta i nosioca prava građenja, koji je u pogledu sadržaja najviše sličan ugovoru o prodaji sa obročnim otplatama cijene.1472[1472] ZSP ne ograničava krug lica koja mogu na svom zemljištu osnovati pravo građenja. Jedini uslov je da su vlasnici zemljišta i da su kao takvi upisani u zemljišnoj knjizi.1473[1473] U slučaju da je zemljište na kome se osniva pravo građenja u susvojini ili zajedničkoj svojini, potrebna je saglasnost svih suvlasnika odnosno zajedničara, jer se radi o poslu koji prelazi okvire redovnog upravljanja.1474[1474] Pravo građenja stiče se dvostrukim upisom u zemljišnu knjigu, i to upisom kao tereta na zemljištu koje opterećuje i upisom kao posebnog zemljišnoknjižnog tijela u za to novoosnovanom zemljišnoknjižnom ulošku, kada budu ispunjene sve propisane pretpostavke.1475

[1475] Upis u zemljišnu knjigu ima konstitutivno dejstvo.1476[1476] Do tog momenta valjan pravni posao o osnivanju prava građenja ima samo obligacionopravno dejstvo. Sam način upisa odražava dvojnu pravnu prirodu ovog prava. Prilikom upisa prava građenja kao tereta zemljišta stavlja se i oznaka broja novog zemljišnoknjižnog uloška prava građenja. U A listu uloška prava građenja treba navesti podatak da se radi o pravu građenja i izvršiti oznaku opterećenog zemljišta i broj njegovog zemljišnoknjižnog uloška. Ukoliko bi pravo građenja štetilo već upisanim ograničenim stvarnim pravima na zemljištu koje bi se opteretilo pravom građenja, ono se može upisati samo s pristankom ovlašćenika tih prava.1477[1477] Kada se na osnovu prava građenja izgradi zgrada ili postojeća zgrada odvoji od zemljišta pravom građenja, izvršiće se upis na pravu građenja.1478[1478] Ako zakonom nije drugačije određeno u pogledu načina osnivanja prava građenja, njegove promjene i prestanka, te u pogledu zaštite povjerenja u zemljišne knjige, na odgovarajući način se primjenjuju odredbe ZSP-a koje se odnose na pravo svojine.1479[1479]

Pravo građenja može se osnovati i odlukom suda u postupku diobe i ostavinskom postupku, te u drugim slučajevima određenim zakonom.1480[1480] Na osnivanje prava građenja u ovom slučaju primjenjuju se pravila o osnivanju službenosti odlukom suda.1481[1481] Ta odluka se, najčešće, temelji na saglasnosti stranaka u postupku diobe ili na osnovu nekog valjanog očitovanja ostavitelja (npr.

1471[1471] Npr. vlasnik zemljišta osniva pravo građenja za sebe.1472[1472] Kod prava građenja umjesto cijene postoji periodična naknada vlasniku zemljišta.1473[1473] Lica koja imaju samo pravo plodouživanja ili upotrebe u pogledu zemljišta razumljivo ne mogu osnivati pravo

građenja.1474[1474] Članovi 32 i 46 ZSP-a.1475[1475] Član 294 st. 1 ZSP-a.1476[1476] ZZK je u članu 29 pravo građenja nazvao pravom korišćenja, pa je s obzirom na dosadašnju upotrebu tog

termina, takvo označavanje moglo da izazove nepotrebne zabune. Pošto u vrijeme donošenja tog zakona nije bio donesen ZSP, ZZK je regulisao i sadržinu prava građenja (korišćenja), iako je njegov zadatak bio samo da propiše tehniku upisa ovog prava u zemljišne knjige.

1477[1477] Član 294 st. 3 ZSP-a.1478[1478] Član 294 st. 4 ZSP-a.1479[1479] Član 294 st. 5 ZSP-a.1480[1480] Ovdje se moglo predvidjeti da se pravo građenja može osnovati i odlukom organa uprave, primjera radi u

postupku eksproprijacije.1481[1481] Član 295 ZSP-a.

legat ili nalog).1482[1482] Pravo građenja se, pod određenim uslovima, može steći i građenjem na tuđem pravu građenja. Nosiocu tog prava tada pripadaju prava i obaveze vlasnika zemljišta.1483[1483] U ovom slučaju se primjenjuju pravila o građenju na tuđem zemljištu.1484[1484] Što se tiče prenosa prava građenja, primjenjuju se odredbe zakona o sticanju prava svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla, odluke nadležnog organa i nasljeđivanja, ako zakonom nije drugačije određeno niti proizlazi iz pravne prirode prava građenja.1485[1485]

Zaštita prava građenja Pravo građenja kao pravo na nečijem zemljištu uživa zaštitu odgovarajućom primjenom pravila o

stvarnim službenostima, a kao nepokretnost u pravnom pogledu odgovarajućom primjenom pravila o zaštiti prava svojine.1486[1486] Dakle, time ponovo dolazi do izražaja dvostruka pravna priroda ovog prava, kao ograničenog stvarnog prava na nečijem zemljištu i kao samostalne nekretnine u pravnom smislu.

Sporovi u vezi sa pravom građenja su, u pravilu, vezani za odnos nosioca prava građenja i vlasnika zemljišta, ali ometanje izvršavanja ovlašćenja koja proizlaze iz prava građenja može da vrši i svako treće lice. Vlasnik zemljišta, nakon osnivanja prava građenja, može svoje pravo svojine na tom zemljištu samo ograničeno koristiti, jer mora poštovati prava nosioca prava građenja. Nosilac prava građenja stiče pravo da koristi zemljište koje je opterećeno pravom građenja. Njemu to korišćenje treba da bude omogućeno i prije, a i poslije izgradnje građevine. Naravno, on treba da ovo zemljište koristi na adekvatan, primjeren način za izgradnju objekta, a poslije toga prema namjeni objekta. Ukoliko ga neko u tome ometa, on ima pravo na zaštitu prema pravilima o zaštiti titulara stvarne službenosti.1487[1487] U pogledu izgrađene zgrade na opterećenom zemljištu nosilac prava građenja ima pravo svojine, pa zbog toga u svrhu zaštite ima pravo da koristi svojinske tužbe. Pomoću vlasničke tužbe (rei vindicatio)1488[1488] i tužbe iz pretpostavljene svojine,1489[1489] on može zahtijevati predaju stvari u državinu, a negatornom tužbom nosilac prava građenja može tražiti od lica koje ga bespravno uznemirava na drugi način, a ne oduzimanjem državine, da to uznemiravanje prestane.1490[1490] Nosilac prava građenja ima pravo i na državinsku zaštitu (samopomoć i državinske tužbe),1491[1491] jer je neposredni držalac zemljišta (nesamostalni držalac) i zgrade (samostalni držalac). Ako dođe do povrede prava građenja pogrešnim upisom u zemljišnu knjigu, nosilac prava građenja može svoje pravo štititi odgovarajućom primjenom pravila o zaštiti prava svojine pokretanjem brisovne tužbe,1492[1492] a može se poslužiti i zaštitom predviđenom u zemljišnoknjižnom pravu.1493[1493] Nosilac prava građenja ima legitimaciju i za učešće u

1482[1482] O tome šire: P. Simonetti, Prava na građevinskom zemljištu..., str. 495–498.1483[1483] Član 63 ZSP-a.1484[1484] Član 59 ZSP-a.1485[1485] Član 296 ZSP-a.1486[1486] Član 297 ZSP-a.1487[1487] Vidi članove 248–250 ZSP-a.1488[1488] Član 126 ZSP-a.1489[1489] Član 131 ZSP-a.1490[1490] Član 132 ZSP-a.1491[1491] Vidi član 313 ZSP-a.1492[1492] Član 56 st. 3 ZSP-a.1493[1493] Član 60 ZZK-a.

postupku potpune eksproprijacije kada eksproprijacija obuhvata zemljište, zgradu i druge građevinske objekte.1494[1494]

 

Prestanak prava građenja

 

Načini prestanka

Pravo građenja prestaje: propašću opterećenog zemljišta, sporazumom,

ovlašćenikovim odricanjem, istekom ugovorenog roka i ispunjavanjem ugovorenog raskidnog uslova, rasterećenjem, te ukidanjem.1495[1495] Ono ne prestaje smrću njegovog nosioca ni vlasnika zemljišta, već u takvim slučajevima prelazi na njihove nasljednike. Značajno je da pravo građenja ne prestaje ni prodajom nekretnine koja je predmet izvršenja.1496[1496]

Samo pravo građenja ne može fizički propasti, jer se radi o zamišljenoj nekretnini. No, može doći do propasti opterećenog zemljišta, a to se dešava najčešće zbog određenih elementarnih nepogoda i prirodnih katastrofa, kao što su zemljotresi, poplave i slični prirodni događaji. Tada nestaje predmet prava svojine, a time dolazi do apsolutnog prestanka i prava svojine i svih prava koja iz nje proizlaze. Propast zemljišta dovodi i do propasti zgrade, a propast zgrade ne mora da dovede do propasti zemljišta, a ni prava građenja kao glavne stvari. Propast objekta treba shvatiti šire, kao faktičku ili pravnu prepreku za građenje ili održavanje zgrade koja je nastupila poslije konstituisanja prava građenja.1497[1497] Ovdje nisu relevantni razlozi koji su doveli do propasti zemljišta. Pravo građenja prestaje i sporazumom vlasnika zemljišta i nosioca prava građenja. Kao što na taj način može nastati, razumljivo je da tako može doći i do njegovog prestanka. Za prestanak prava građenja sporazumom stranaka neophodna je ista forma koja se traži i za njegov nastanak. Odricanje titulara prava građenja kao način prestanka može da ima negativne posljedice po pravnu sigurnost uopšte. Naime, na taj način mogu da budu ugroženi interesi vlasnika zemljišta i pravo građenja može da prestane neovisno od njegove volje. Ovdje je trebalo izričito propisati da vlasnik zemljišta treba da da svoju saglasnost na to odricanje da bi ono proizvodilo pravne posljedice,1498[1498] i tako bi se izbjegle dileme i nesporazumi koji u vezi sa tim mogu da nastanu u praksi. Isto tako, jednostranim odreknućem prava građenja mogu da budu ugroženi i interesi trećih lica koja imaju određena prava, prevashodno založnih povjerilaca, jer se u pravilu odreknućem titular prava građenja odriče i prava na naknadu, pa se založno pravo neminovno gasi. Odricanje samo pojedinih prava koja proizlaze iz prava građenja ne smatra se odreknućem koje dovodi do prestanka ovog prava. Na prestanak prava građenja na ovaj način, inače, treba primijeniti pravila o prestanku

1494[1494] Član 7 st. 3 Zakona o eksproprijaciji Republike Srpske (Službeni glasnik RS br. 112/06).1495[1495] Član 298 st. 1 ZSP-a.1496[1496] Vidi član 75 st. 1 Zakona o izvršnom postupku – ZIP (Službeni glasnik RS br. 59/03 i 85/03).1497[1497] P. Simonetti, Pravo građenja..., str. 83.1498[1498] Istina, u tom slučaju bi moglo doći do analogne primjene člana 288 st. 1 ZSP-a.

prava svojine na nekretninama, jer je, kao što je već navedeno, pravo građenja u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom. Pravo građenja prestaje i protekom vremena za koje je bilo osnovano neovisno o izjavi zainteresovanih strana. U zemljišnoj knjizi brisanje vremenski ograničenih prava može uslijediti i bez posebnog pristanka ili izjave titulara ako je pristanak sadržan u ugovoru o osnivanju prava građenja ili ako su stranke prilikom osnivanja postigle dogovor o trajanju tog prava. Za brisanje postojećeg upisa potreban je zahtjev stranke1499[1499] koji se odnosi na brisanje prava građenja kao tereta koji je upisan u C listu, dok se zatvaranje uloška prava građenja vrši po službenoj dužnosti. Ukoliko su stranke saglasne, one mogu produžiti rok predviđen za prestanak tog prava, ali do produženja mora doći prije isteka ugovorenog vremena. Ako dođe do ispunjavanja ugovorenog raskidnog uslova, takođe dolazi do prestanka prava građenja. Ono može prestati i rasterećenjem na osnovu donesenog zakona ili odluke nadležnog organa u opštem interesu uz naknadu ili bez nje.

Pravo građenja upisano u zemljišnoj knjizi prestaje iz navedenih razloga tek kad bude izbrisano kao teret na zemljištu opterećenom tim pravom i kao posebno zemljišnoknjižno tijelo,1500[1500] a ne samim tim što je nastao neki od razloga njegovog prestanka.

  

Ukidanje Pravo građenja prestaje ukidanjem ako izgubi svrhu svog postojanja. Ukoliko

se na pravu građenja ne izgradi zgrada1501[1501] u roku od 10 godina od osnivanja tog prava, vlasnik opterećene nepokretnosti može zahtijevati da se ono ukine. Ako nije zakonom drugačije određeno, odluku o ukidanju donijeće sud na zahtjev vlasnika opterećene nepokretnosti, bez obzira na pravni osnov na kojem je ovo pravo bilo zasnovano.1502[1502] Prema tome, pravo građenja može prestati i zbog nevršenja odnosno zato što u navedenom roku nije izgrađena zgrada, što je i bio cilj osnivanja tog prava. Ovo je propisano u cilju zaštite interesa vlasnika zemljišta, a i ostvarenja svrhe prava građenja koja se ogleda upravo u izgradnji zgrade. To bi trebalo spriječiti neograničen promet ovog prava koji se može vršiti iz nekih drugih razloga, a ne zbog ostvarivanja njegove prave funkcije.

Pravo građenja na kojem je bila izgrađena zgrada, ali je srušena do te mjere da se ne može upotrebljavati za svrhu kojoj je bila namijenjena, prestaće ukidanjem kao da zgrada i nije bila izgrađena, ako u roku od šest godina nije ponovno sagrađena u najnužnijoj mjeri da služi svojoj prijašnjoj glavnoj namjeni. Taj rok počinje teći prvog dana godine koja slijedi nakon godine kad je zgrada srušena, ali ne teče dok postoje okolnosti pod kojima bi zastao teći i rok održaja. Pravo građenja u ovom slučaju prestaće na osnovu odluke o ukidanju i brisanjem u zemljišnoj knjizi.1503[1503] Prema tome, i propast zgrade pod ovim uslovima može dovesti do prestanka prava građenja. Ponovna izgradnja na ugovoreni način mora uslijediti u navedenom roku u mjeri koja je najnužnija da bi se mogla ostvariti namjena zbog koje je i došlo do osnivanja tog prava. Sankcija za neispunjenje je prestanak prava

1499[1499] Član 3 st. 1 ZZK-a.1500[1500] Član 298 st. 2 ZSP-a.1501[1501] U praksi se može postaviti pitanje kada se smatra da je zgrada izgrađena.1502[1502] Član 299 st. 1. ZSP-a.1503[1503] Član 299 st. 2, 3 i 4 ZSP-a.

građenja. Do prestanka u ovom slučaju, dakle, dolazi na osnovu odluke suda o ukidanju koja se donosi bez obzira na pravni osnov nastanka i izvršenog brisanja iz zemljišne knjige.

  

Posljedice prestanka Bez obzira na razloge, sa prestankom prava građenja uspostavlja se ono

stanje kakvo je bilo prije njegovog konstutuisanja. Prema tome, prestankom ovog prava pripadnost zemljišta postaje ono što je s pravom građenja bilo od zemljišta pravno odvojeno (oživljava načelo superficies solo cedit).1504[1504] Vlasnik zemljišta tako stiče svojinu nad izgrađenom zgradom, koja postaje pripadnost zemljišta. Ista je sudbina i sporednih trajnih objekata koji su izgrađeni na pravu građenja. To je posljedica djelovanja priraštaja pošto je zemljištu vraćena njegova atrakciona snaga. Ako nije ništa drugo ugovoreno, nosilac prava građenja nema pravo da ukloni zgradu ili da uzme sebi dijelove iz kojih je sastavljena. Na odnos vlasnika zemljišta i lica kome je prestalo pravo građenja primjenjuju se pravila po kojima se prosuđuju odnosi nakon prestanka prava plodouživanja, ako nije zakonom drugačije određeno.1505[1505] Obaveza nosioca prava građenja je da vlasniku vrati njegovo zemljište i da uradi ono što je potrebno da se ovo pravo briše iz zemljišne knjige. Vlasnik je dužan licu kome je prestalo pravo građenja dati naknadu za zgradu. Visina te naknade zavisi od toga koliko je uvećana vrijednost njegove nepokretnosti sa tom zgradom u prometu1506[1506] odnosno prema vrijednosti zemljišta prije i nakon izgradnje objekta. Dakle, za visinu naknade bitna je vrijednost objekta u momentu prestanka prava građenja. Zbog toga je nosilac prava građenja zainteresovan da izgrađeni objekt održava u dobrom stanju i da ga kao takvog preda vlasniku zemljišta. Nije predviđena mogućnost isključenja naknade, a ni ugovaranje njene visine.

Tuđa prava Tuđa stvarna prava koja su bila teret prava građenja prestaju s prestankom

tog prava, ako zakonom nije drugačije određeno. Prema tome, prestankom prava građenja, u principu, prestaju i njegovi tereti. Međutim, založno pravo koje je teretilo pravo građenja nakon prestanka tog prava tereti naknadu koju je vlasnik dužan licu čije je pravo građenja prestalo.1507[1507] Prestankom prava građenja hipotekarni povjerilac se, prema tome, ne može više namiriti iz prava građenja, ali ima pravo da namiri svoje potraživanje iz ove naknade i to za njega treba da predstavlja dovoljnu sigurnost. Pošto nosilac prava građenja (najčešće) nije vlasnik opterećenog zemljišta, hipoteka ne može teretiti to zemljište. Ako na pravu građenja nije izgrađena zgrada, nema uvećanja vrijednosti zemljišta, a onda nema ni naknade ranijem nosiocu prava građenja. Pravna sudbina službenosti i stvarnih (realnih) tereta zavisi od toga da li je na pravu građenja izgrađena zgrada ili ne. Ukoliko je na tom pravu došlo do izgradnje zgrade, ova prava ostaju i nakon prestanka prava

1504[1504] Član 300 st. 1 ZSP-a.1505[1505] Član 300 st. 2 ZSP-a.1506[1506] Član 300 st. 3. ZSP-a.1507[1507] Član 301 st. 1 i 2 ZSP-a.

građenja u korist odnosno na teret zemljišta sa zgradom sa dotadašnjim prvenstvenim redom.1508[1508] U suprotnom, ta prava prestaju.

  

Pravo nadogradnje Nadogradnja je izgradnja jednog ili više posebnih dijelova nepokretnosti na

postojećoj zgradi.1509[1509] To nije dograđivanje već postojećeg, već stvaranje posebnog dijela zgrade.1510[1510] Da bi došlo do legalne nadogradnje treba da postoji saglasnost vlasnika, a moraju biti ispunjeni i svi tehnički uslovi za dobijanje saglasnosti koje su potrebne za građenje.1511[1511] Na pravo nadogradnje primjenjuju se propisi o pravu građenja, ako ZSP-om nije drukčije određeno i ako se to ne protivi njegovoj prirodi.1512[1512] Ovo pravo se tretira kao podvrsta prava građenja. Bez toga bi dijelovi koji su nadograđeni postali priraštaj zgrade. Pravo nadogradnje ima suštinsku funkciju da neutralizuje priraštaj odnosno da omogući sticanje prava svojine na nadograđenom dijelu. Nosilac prava nadogradnje stiče pravo da na tuđoj zgradi izgradi jedan ili više stanova na kojima će steći pravo svojine i zato treba da bude upoznat i sa pravima i obavezama etažnih vlasnika. Završetkom nadogradnje graditelj stiče pravo svojine na nadograđenom dijelu i pravo susvojine na cijeloj nepokretnosti, a pravo nadogradnje prestaje.1513[1513] Pravo nadogradnje se ne može otuđiti ni opteretiti bez saglasnosti vlasnika zgrade i nosilaca drugih stvarnih prava na nepokretnosti.1514[1514] Time je došlo do odstupanja od mogućnosti raspolaganja koje postoji kod prava građenja, ali se to može razumjeti kada se ima u vidu da između ovih instituta postoje i razlike koje to opravdavaju. Založno pravo na pravu nadogradnje prelazi na nadograđeni dio nepokretnosti i na pravo susvojine na nepokretnosti1515[1515] što je sasvim razumljivo i u interesu je založnog povjerioca.

  

Zaključak Pravo građenja je bilo neophodno uvesti u naš pravni sistem, pogotovo

poslije izvršene radikalne promjene svojinskog režima na gradskom građevinskom zemljištu. Ovo pravo je vrlo specifično zbog njegove dvostruke pravne prirode. Ono je istovremeno i ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu, a i samostalna nekretnina u pravnom smislu. To dolazi do izražaja i prilikom njegovog upisa u zemljišnu knjigu. Postojanje prava građenja je u interesu i vlasnika zemljišta i nosioca ovog prava. Vlasnik zemljišta ima mogućnost da stiče stalne koristi od opterećenog zemljišta u dužem vremenskom periodu bez njegovog otuđenja, a

1508[1508] Član 301 st. 3 ZSP-a.1509[1509] Vidi član 302 st. 1 ZSP-a.1510[1510] O pravu nadogradnje v. P. Simonetti, “Pravne osnove građenja na tuđoj nekretnini (de lege lata)”, Zbornik

Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 17, br. 1/96, str. 27–37.1511[1511] Početkom primjene ZSP-a prestala je primjena Zakona o nadziđavanju zgrada i pretvaranju zajedničkih

prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini (Službeni list SRBiH, br. 32/87).1512[1512] Član 302 st. 2 ZSP-a.1513[1513] Član 302 st. 4 ZSP-a.1514[1514] Član 302 st. 3 ZSP-a.1515[1515] Član 302 st. 5 ZSP-a.

nosilac prava građenja dobija priliku da na zemljištu izgradi objekat i postane njegov vlasnik, iako nema svojinu na tom zemljištu. Ovaj institut je i u društvenom interesu, jer omogućava kontrolu nad stambenom izgradnjom, kao važnom komponentom socijalne stabilnosti, te sticanje sredstava za ulaganja u komunalnu infrastrukturu, ako su vlasnici opterećenog zemljišta jedinice lokalne samouprave. Potencijalni graditelji (investitori) stanova koji nemaju dovoljno novca za kupovinu građevinskog zemljišta će za sticanje prava građenja biti posebno zainteresovani, jer će to povećati njihovu konkurentsku sposobnost na tržištu. Isto tako, za ovo pravo će sigurno postojati i interes onih lica koja žele da ulože svoj kapital u proizvodnju ili neku drugu djelatnost za sticanje profita. Dakle, od uvođenja instituta prava građenja u naš pravni sistem očekuju se višestruke koristi i nadamo se da će se to brzo i potvrditi u praksi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 DRŽAVINA

 Uvod

 U društvenim odnosima regulisanim pravom državina nesumnjivo igra veoma

značajnu ulogu.1516[1516] Ona je jedan od najstarijih instituta građanskog prava. Državina je onaj društveni odnos koji pravni poredak određuje svojim normama, pravno relevantan socijalni odnos. Pravna nauka se dosta bavila pitanjem prirode državine izražene dilemom da li je državina činjenica ili pravo,1517[1517] a preovladalo je mišljenje da se ipak radi o činjenici koja je pravno relevantna.1518

[1518] Državina je faktičko stanje zaštićeno pravom. Ona ulazi u pravnu sferu, ali nije pravo.1519[1519] Dakle, državina se priznaje kao činjenica, ali uvažavaju se i njeni pravni učinci. Zbog toga nije od značaja ima li faktička vlast nekog lica pravnu osnovu ili ne. Držanje bez pravnog osnova, u principu, nije dopušteno, ali pod određenim uslovima može da bude pravno relevantno. Pravo posmatra državinu odvojeno od prava na državinu.1520[1520] To ne znači da je državina nezavisna od prava. Ona više pripada svijetu pravnog nego činjeničnog. Pravo stvara državinu. Jedno čisto faktičko stanje smatra se, bar privremeno, kao pravno stanje i stavlja se pod pravnu zaštitu.1521[1521] Proučavanje državine je interesantno, jer se kroz državinu prožima stvarno, faktičko stanje sa pravnim stanjem.1522[1522] Razumljivo je da pravni poredak želi da državinu uskladi s pravom. Nema sumnje da ona služi njegovim ciljevima, a često se i pretvara u pravo. Državina je zato kroz istoriju bila podložna uticaju društvenih kretanja i stoga je i pravna kategorija odnosno poseban institut građanskog prava u svakom pravnom sistemu.1523[1523] Gotovo svugdje je prihvaćena oboriva pretpostavka da je držalac u isto vrijeme i imalac prava na stvari.1524[1524] Tokom vremena mijenjala su se shvatanja o državini, njenim osobinama, pravnoj prirodi, zaštiti, odnosu prema pravu i svemu onome što je karakteriše. Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske (ZSP) ovaj institut reguliše dosta opširno1525[1525] i pri tome slijedi savremene trendove u toj oblasti prihvativši modernu (objektivnu) koncepciju državine.1526[1526]

 

1516[1516] O tome: N. Gavella, Posjed stvari i prava, Zagreb, 1990, str. 1.1517[1517] Šire o tome: R. Paund, Jurisprudencija, knjiga III, Beograd, Podgorica, 2000, str. 44–47; G. Niketić, „O

pravnome karakteru državine“, Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 1–2/06, str. 689–706; P. Radošević, „Pravna priroda posjeda“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 2–3/09, str. 345–349.

1518[1518] Problem pravne prirode državine uvijek je aktuelan i izaziva mnogobrojne diskusije. Brojnija grupa teoretičara smatra da je državina faktički odnos, činjenica koja postoji izvan prava (npr. Randa, Dernburg, itd.), dok drugi shvaćaju državinu kao pravo (npr. Han, Jering i dr.). Osim ove dvije oprečne, suprotstavljene teorije, postoji i treća po kojoj je državina istovremeno i činjenica i pravo. Najpoznatiji predstavnik te teorije bio je Savinji. Prema Savinjiju državina je u suštini fakat, ali kako pravo za nju veže posljedice, ona je ujedno i fakat i pravo. Vidi: F. C. Savigny, Das Recht des Besitzes, VII izdanje, Wien, 1865, str. 43. Pravni teoretičari sa prostora bivše SFRJ, uglavnom, državinu shvaćaju kao fakat i naglašavaju faktičku prirodu državine (Spaić, Krneta, Gams, Rajačić, Vedriš, Gavella, Stanković itd.).

1519[1519] Č. Rajačić, Stvarno pravo, skripta, Zagreb, 1956, str. 8.1520[1520] Pravo na državinu postoji kada određeno subjektivno pravo sadrži u sebi i pravno ovlašćenje na državinu stvari.1521[1521] L. Marković, “O pojmu državine”, Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 1–2/06, str. 588. 1522[1522] D. Lazarević, Državina, pojam, oblici i zaštita, Prvo izdanje, Beograd, 2010, str. 11.1523[1523] Vidi: S. Krneta, Uloga i značaj posjeda u našem pravu, doktorska disertacija, Sarajevo, 1963, str. 48 i dalje.1524[1524] J. Slavnić, Osnovi građanskog prava, peto izdanje, Beograd, 1992, str. 105.1525[1525] Članovi 303–323 ZSP-a.

 Pojam i funkcije državine

 Državina stvari i pravo svojine na stvar potpuno su različiti fenomeni. Stanje

državine je pravna činjenica, jer u domenu prava (posebno stvarnog) proizvodi niz značajnih posljedica.1527[1527] Upravo zbog toga državina zauzima posebno mjesto u pravu. Pravna i faktička vlast na stvarima u stvarnosti se ipak često podudaraju, državina je faktički odraz svojine.1528[1528] Ona omogućava vršenje svojinskih ovlašćenja, svojina bez državine je dobrim dijelom bez praktične važnosti. Državina je vanjska veza između lica i stvari,1529[1529] odnos lica prema stvari kao djeliću spoljašnje prirode.1530[1530] Ona predstavlja živo tkivo socijalnih odnosa među subjektima u društvu u pogledu stvari, a stvarno (realno postojanje) državine čini od nje posebnost u inače apstraktnom svijetu prava.1531[1531] Utvrđenje bitnih svojstava daje elemente za određivanje pojma državine.1532[1532] ZSP određuje državinu kao faktičku vlast na stvari.1533[1533] Međutim, da bi proizvodila pravne učinke i mogla se smatrati državinom, faktička vlast treba da je pravno relevantna.1534[1534] Činjenica je da je faktička vlast najčešće obilježje državine, ali ona nije uvijek potrebna za njeno postojanje.1535[1535] No, bez obzira na to, na njoj kao osnovi treba graditi pojam državine.1536[1536] Zakon ne definiše šta se podrazumijeva pod faktičkom vlašću, ali je nesumnjivo da se radi o društveno priznatom raspolaganju stvarima i da to treba shvatiti u širem kontekstu. Šta je to u svakom pojedinom slučaju, faktičko je pitanje.1537[1537] Faktička vlast na stvari, kao spoljašnja, materijalna strana državine drukčije se ocjenjivala u primitivnim društvima, gdje su postojali jednostavniji odnosi, a sasvim drugačije danas, kada postoje mnogi komplikovani odnosi gdje je nekada teško utvrditi relevantne činjenice i donositi pouzdane zaključke. Moderna pravna teorija pod pojmom faktičke vlasti smatra ono stanje koje se u opštoj svijesti ljudi u društvu prihvata kao takvo.1538[1538] Danas se smatra da pravno priznata faktička vlast postoji u situaciji

1526[1526] I Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima bivše SFRJ (ZOSPO) iz 1980. godine prihvatio je ovu koncepciju, smatrajući je savremenijom i primjerenijom društvenim odnosima koji su tada postojali. O državini po tom zakonu v. A. Raspor, „Posjed i zaštita posjeda po Zakonu o vlasničkopravnim odnosima i sudskoj praksi“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1–2/81, str. 95–134; Ž. Šmalcelj, „Nešto o posjedu po odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima“, Odvjetnik, br. 7–8/82, str. 8–22.

1527[1527] O tome: P. Simonetti, Predgovor za knjigu A. Eterović, Smetanje posjeda u sudskoj praksi, Sarajevo, 1989, str. 7.

1528[1528] U anglosaksonskom pravu postoji maksima “državina čini devet desetina prava”.1529[1529] M. Vuković, Osnovi stvarnog prava, Zagreb, 1950, str. 32.1530[1530] M. P. Jovanović, Državina, njena zaštita i održaj, Beograd, 1925, str. 10.1531[1531] P. Radošević, op. cit., str. 343.1532[1532] Vidi: D. Popov, Pojam i vrste državine, Novi Sad, 2002.1533[1533] Član 303 st. 1 ZSP-a.ZOSPO u članu 70 sadrži definiciju neposredne i posredne državine, ne navodeći pojam državine1534[1534] N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, svezak 1, Zagreb, 2007, str. 151.1535[1535] O tome: V. Vodinelić, “Državina”, u Leksikon građanskog prava, ur. O. Stanković, Beograd, 1996, str. 136. O

slučajevima faktičke vlasti bez državine i državine bez faktičke vlasti v. V. Vodinelić, “Državina i pritežanje”, u Promene stvarnog prava u Srbiji, Beograd, 2004, str. 55–63.

1536[1536] Ni istaknuti pravni teoretičari koji su se bavili fenomenom državine, počev od Savinjija, Vinšajda, Jeringa, Rande i drugih, nisu našli univerzalnu definiciju koja je svugdje prihvaćena.

1537[1537] Z. Popović, “Zaštita državine”, Pravni život, br. 12/87, str. 1434–1435.1538[1538] E. Wolf, Lehrbuch des Sachenrechts, Köln, 1971, str. 17.

kada neko lice ima objektivnu mogućnost da raspolaže sa određenom stvari odnosno kada je ta stvar u sferi njegove kontrole.1539[1539] Državina je i socijalni odnos u kome određeni subjekt ima socijalno relevantnu faktičku vlast u pogledu nekog objekta koju svi moraju respektovati. Za postojanje državine neophodna je prostorna veza lica i stvari, što podrazumijeva da je stvar dostupna držaocu. On treba da bude u stanju da druga lica isključi od zahvatanja te stvari. Državina je faktičko stanje zaštićeno pravom koje je relativno trajno, a ne privremeno.1540[1540] Pretpostavka je da državina nakon sticanja neprekidno traje, a ko tvrdi suprotno, mora ovo i da dokaže. To je i oblik ekonomskog iskorišćavanja stvari i osnov ekonomskog prometa, a držalac je ekonomski vlasnik stvari.1541[1541] Državinska zaštita je više zaštita ekonomskog nego pravnog interesa, jer omogućava držaocu određene ekonomske koristi od stvari ili prava.1542[1542] Pravni poredak povjerava državini određene funkcije u pravnim odnosima u pogledu stvari. Državina (posebno neposredna) treba da je spolja vidljiva i to je u funkciji publiciteta, pogotovo kod pokretnih stvari. Publicitet je nužan da bi treća lica bila upoznata sa njenim postojanjem. Posredne državine često nisu vanjski vidljive, ali dovoljan publicitet daje neposredna državina. Najčešće državina predstavlja spoljnu manifestaciju nekog subjektivnog prava čiju sadržinu držalac vrši. Rizik da će državinska zaštita poslužiti i onom licu koje nema pravo na stvar koju drži mora biti prihvaćen, jer se i u takvim slučajevima sprečava samovlašće. Državina nije jedino faktičko stanje, ali se od drugih sličnih stanja razlikuje po tome što mu pravo daje djelotvornu zaštitu. Međutim, samim tim državina se ne pretvara u pravo.1543[1543] Iako nije pravo, državina je pretpostavka za sticanje pojedinih stvarnih prava (akvizicijska funkcija), posebno na pokretnim stvarima. To je karakteristika većine pravnih sistema. Držalac treba da ima takvu faktičku vlast koja svojim sadržajem odgovara sadržaju stvarnog prava koje stiče. Pravnom normom se uspostavlja pravni kauzalitet. Zaštitom državine održava se javni red i mir, te pravni poredak, a društvo se štiti od samovlasnog ostvarivanja prava. Nesumnjivo je da postoji opšti interes da se održi kontinuitet odnosa u kojima ljudi žive (funkcija kontinuiteta),1544[1544] čak i onda kad su ti odnosi protivni pravu. Ovom funkcijom objašnjava se zaštita državine i to je u funkciji društvenog mira. Dakle, državina izaziva pravne učinke kojima ostvaruje funkciju publiciteta, akvizicijsku funkciju i funkciju kontinuiteta.

 Istorijat i koncepcije1545[1545] državine

 

1539[1539] Nije neophodno da uvijek postoji fizički kontakt sa stvari.1540[1540] Faktički odnosi kratkotrajne prirode ne predstavljaju državinu koja je pravno relevantna.1541[1541] Vidi A. Gams u saradnji sa M. Petrovićem, Osnovi stvarnog prava, Beograd, 1980, str. 185. Prema mišljenju R.

Legradića, državina je bazična strana svojine, njen ekonomski sadržaj lišen pravne nadgradnje – v. R. Legradić, Teorija stvarnog prava i stvarno pravo FNRJ, Skopje, 1957, str. 127.

1542[1542] D. Lazarević, op. cit., str. 13.1543[1543] M. Vedriš i P. Klarić. Građansko pravo, Opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo, osmo izmijenjeno

izdanje, Zagreb, 2004, str. 191.1544[1544] Vidi: D. Stojanović, “Novi koncept državine (član 70 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima)”,

Glasnik Pravnog fakulteta u Kragujevcu, 1981, str. 80.1545[1545] U našoj pravnoj doktrini se govori o koncepciji državine i mi ćemo koristiti taj termin. Međutim, prema

mišljenju prof. Gavelle, radi se o konstrukciji državine. Vidi: N. Gavella, “O posjedu s obzirom na uređenje koje je uspostavio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima”, Naša zakonitost, br. 4/81, str. 51.

Državina prethodi svojini, jer je u najstarijem dobu ona bila jedini znak da određena stvar pripada nekom licu. Ona je jedan od prvih pojmova imovinskog prava.1546[1546] Tek kasnije razvilo se shvatanje da pored državine može postojati i pravna vlast na stvarima. Proces formiranja državine u značenju faktičke vlasti na stvarima započeo je vrlo rano i njegov razvojni put u rimskom pravu može se pratiti od prvih pisanih tekstova sve do Justinijanove kodifikacije.1547[1547] Djela rimskih pravnika jasno ukazuju da su Rimljani državinu odvajali od prava. Rimsko pravo koristi termin possessio kao oznaku za razna faktička stanja koja su se razlikovala po karakteristikama i značaju. Za rimske pravnike svaka faktička vlast (corpus) nije bila possessio. Pored corpusa, kao objektivnog elementa, trebalo je da postoji i volja da se stvar drži kao svoja (animus rem sibi habendi, animus dominii). Animus je bio akt manifestacije volje držaoca kojim pokazuje pretenzije prema stvari. Ova faktička stanja bila su zaštićena pretorovim interdiktima, pa su nazvana interdiktnom državinom. Postojale su dvije grupe interdikata za zaštitu državine i to interdicta retinendae possessionis (za sprečavanje uznemiravanja) i interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine). Po Justinijanovom prav,u državinska zaštita više nije starinska interdiktna zaštita već redovan sudski postupak i kao takva je u osnovnim naznakama prenesena u moderno pravo. U postklasičnom pravu nastaje državina prava, koja je postojala ako se neko lice ponašalo kao da ima određeno pravo. Od 13. vijeka u praksi se, pored redovnog postupka, postupno izgrađivao i tzv. summarissimum, sumarni državinski postupak, ali u savremenim kodifikacijama ove razlike nestaju. Pod uticajem kanonskog prava uvedene su spolijske tužbe, koje su se priznavale ne samo držaocu već i detentoru. Feudalno doba, pored izmjena u sistemu zaštite državine, snažno razvija pojam državine prava, imajući u vidu da kanonsko pravo primjenjuje državinu na biskupska prava, kao i crkvene službe i časti. U feudalnoj praksi nije bilo ni javnog ni privatnog prava uz koje se nije vezao pojam državine i ona je bila zaštićena i u slučaju smetanja i u slučaju oduzimanja. To je bilo logično kada se ima u vidu kakvi su svojinski odnosi bili obilježje feudalizma. Do sužavanja pojma državine prava dolazi tek u 19. vijeku. Francuski građanski zakonik od 1804. godine državini posvećuje samo nekoliko članova i određuje pojam državine slično rimskom shvatanju. Ipak, šire od rimskog prava, držaocima se smatraju sva lica koja za svoj račun vrše radnje koje odgovaraju ne samo pravu svojine već i drugim stvarnim pravima. Što se tiče državine prava, ona je ovdje ograničena samo na djelokrug stvarnih prava, dok ostala prava nisu podobna za državinu. Vršenje faktičke vlasti za druga lica (detentori) nije uživalo državinsku zaštitu iako se pojmovno detencija ne može odvojiti od državine.1548[1548] Detencija je materijalni element državine stvari (corpus) i tek sa intelektualnim ili psihološkim elementom (animusom) da se na stvari vrši pravo, prvenstveno pravo svojine, daje faktičkoj vlasti karakter državine.1549[1549] Austrijski građanski zakonik je u pogledu državine pod velikim uticajem rimskog prava,1550[1550] ali i mišljenja koja su bila vladajuća u feudalnoj praksi, posebno u pogledu državine prava. Tradicionalnu (rimsku) subjektivnu koncepciju državine koja se zasniva na oštrom pojmovnom

1546[1546] V. Spaić, Građansko pravo, Opšti dio i Stvarno pravo, Sarajevo, 1971, str. 442.1547[1547] S. Krneta, Odrednica “Posjed”, u Enciklopediji imovinskog prava i prava udruženog rada, tom drugi, Beograd,

1978, str. 1012.1548[1548] O detenciji šire: S. Krneta, “Detencija”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu XLI (1998), Sarajevo, 1999,

str. 199–209.1549[1549] Izmjenama CC-a iz 1975. godine (novelirani član 2282) pruža se zaštita i detentorima protiv svih, osim protiv

držalaca.1550[1550] Ovaj zakonik preuzima u suštini rimske tužbe za zaštitu državine.

razlikovanju državine i detencije pod uticajem njenih reprezentanata Francuskog i Austrijskog građanskog zakonika prihvatili su još neki zakonici, a pored ostalih i Italijanski građanski zakonik od 1942. godine, Čehoslovački građanski zakonik od 1950. godine i Bugarski zakonik o svojini od 1951. godine. Ovakav pojam državine, čiju okosnicu predstavlja fakticitet svojine, bio je meta kritika doktrine, jer je samo mali broj lica mogao da dobije državinsku zaštitu, a u praksi je bilo veoma teško pouzdano utvrditi animus nekog lica, bez koga se ta zaštita nije pružala. Osnov te koncepcije jeste da je državina spoljašnja slika prava svojine i da držalac mora nastupati kao vlasnik predmeta državine. Dakle, ta koncepcija se bazira na volji držaoca koja je unutrašnji, psihološki (subjektivni) element. Detentori su se u slučaju smetanja ili oduzimanja detencije morali obratiti držaocu da bi on tražio državinsku zaštitu i na taj način i njima omogućio mirnu detenciju stvari. Ovim licima je na zaobilazan način ipak putem državine prava omogućena državinska zaštita, pa je tako državina prava neophodna kod subjektivne koncepcije. Međutim, bilo je očito da je trebalo učiniti određene korekcije ili ovaj nepraktični koncept definitivno napustiti. Njemački građanski zakonik od 1896. (stupio na snagu 1900. godine) prvi izražava pojam državine na novi način i radikalno napušta do tada uobičajeno određivanje ovog pojma. Poslije njega to slijedi i Švajcarski građanski zakonik od 1907. godine (stupio na snagu 1912. godine), Grčki građanski zakonik od 1940. godine, Mađarski građanski zakonik od 1959. godine, Poljski građanski zakonik od 1964, kao i ZOSPO bivše SFRJ. Iz pojma državine izbacuje se animus, a državina se izjednačava sa faktičkom vlašću na stvari. Ovaj koncept briše razliku između državine i detencije. Detencija je kao pravno-tehnički pojam postala suvišna, ona je samo element državine, a kad detenciju za držaoca vrši drugo lice, onda je ona i negacija državine. Ako neko lice stvar drži kao vlasnik, to lice je samostalni držalac, dok se ostali oblici faktičke vlasti nazivaju nesamostalna ili izvedena državina. Moderna (njemačka) objektivna koncepcija državine ima u vidu stvarne životne potrebe i pruža zaštitu mnogo širem krugu lica.1551[1551] Prema tome, osnovna razlika između subjektivne i objektivne koncepcije državine je što se kod objektivne koncepcije traži samo postojanje faktičke vlasti bez volje da se stvar drži kao vlasnik. Državinska zaštita se priznaje svakom licu, pa i onima koje je tradicionalna koncepcija smatrala detentorima. Oblici faktičke vlasti na stvari koje je tradicionalna koncepcija označavala kao detenciju stapaju se sa samom državinom. Za slučajeve vršenja faktičke vlasti, koje moderna koncepcija ne priznaje kao državinu, stvoreni su novi pojmovi (npr. pomoćnik u državini). Sva zakonodavstva koja su usvojila ovu koncepciju pokušavaju da pomoću izmijenjenog pojma državine, pored vlasnika, zaštite i ostala lica koja faktički koriste i upotrebljavaju stvari. Bez obzira na pravnu podlogu, njeno postojanje ili valjanost, svaka faktička situacija koja upućuje da jedno lice vrši državinske radnje, dovodi do toga da je on držalac koji treba da bude zaštićen. Dakle, prema modernoj (objektivnoj) koncepciji, državinu imaju sva lica koja vrše faktičku vlast na stvari bez obzira na pravnu osnovu ove vlasti odnosno neovisno od činjenice da li je državina zasnovana na pravu svojine, nekom drugom stvarnom ili obligacionom pravu ili se pak uopšte ne zasniva na pravu.1552[1552] Zato je najvažnija posljedica usvajanja objektivne koncepcije pretvaranje velikog

1551[1551] Vidi: P. Radošević, Građa posjedovnog odnosa kod objektivno koncipiranog posjeda, magistarski rad, Zagreb, 2007.

1552[1552] Na ovu koncepciju veliki uticaj je izvršio stari germanski institut gewwere. To nije bila državina, već vanjska slika (stvarnog) prava pomoću koje se ostvarivala njegova publicitetna funkcija. Može se reći da je gewere bila presumpcija prava. Bez poznavanja tog instituta teško je potpuno shvatiti pojedine osobine objektivno koncipirane državine. O tome opširno: P. Radošević, Pravna priroda posjeda..., str. 357–361.

broja subjekata koji su po subjektivnoj koncepciji imali samo detenciju u zaštićene držaoce. Upravo zbog toga kod objektivne koncepcije državina prava više ne igra bitnu ulogu. Vanjska slika držaoca sada nije vlasnik i njegovo faktičko ponašanje. Državina je ono što se u društvu shvaća i primjećuje kao faktička vlast nekog subjekta u pogledu objekta državine.1553[1553] Objektivna koncepcija polazi od realne, vidljive slike odnosa u društvu i kao državinu uzima sve ono što na to liči izvana. Volja kao unutrašnji, subjektivni element nije spolja vidljiva činjenica i ne smatra se konstitutivnim elementom državine. No, ni ovdje se volja ne može potpuno zanemariti, jer je državina i jedna vrsta socijalnog odnosa. Jasno je da bez voljnog čina, očitovanja opšte, prirodne volje, nema ni faktičke vlasti na nekoj stvari u odnosu na druga lica.1554[1554] Volja je sadržana u samom pojmu faktičke vlasti. Nezamisliva je faktička vlast bez odgovarajuće volje za držanjem stvari.1555[1555] Nema državine bez volje subjekta za takvim držanjem.1556[1556] Niko ne može postati držalac stvari protivno svojoj volji. Pri tome nije od značaja razumije li držalac tačno značenje pojma državina i shvaća li kakve se pretpostavke za to traže. Bitno je da to lice želi da drži neku stvar u svojoj faktičkoj vlasti i da je to držanje takvog karaktera da se priznaje kao državina. Volja koja postoji kod objektivne koncepcije nije pravno relevantna i najčešće se naziva prirodnom voljom, ali se ona mora priznavati i respektovati u društvu, dakle biti društveno relevantna.1557[1557] U okviru ove koncepcije voljni momenat je odlučan samo za samostalnu državinu. Prema mišljenju prof. Gavelle, „volja izvršavati za sebe neku vlast implicirana je u posjedovanju”.1558[1558] Samo nasljednikova državina može da postoji i bez njegove volje.1559[1559] Mehaničko držanje nije pravno relevantno, nego je samo „čisti fizikalni odnos”.1560[1560] U takvim slučajevima nije aktivirana čovjekova volja, pa takvi odnosi (mehanički) za pravo nemaju značaja i ne proizvode pravne posljedice. Pored proširenja zaštite na širi krug lica i uvođenja pomoćnika u državini, objektivna koncepcija kao novine uvela je i mogućnost postojanja državina različite kvalitete, te institut nasljedničke državine. Moderno, objektivno shvatanje državine prihvatila je većina novijih građanskih zakonika.1561[1561] Prema tome, razlike između navedenih koncepcija prevashodno proizlaze iz različitog pristupa u određivanju pojma državine.1562[1562] Proučavanjem zakonitosti na kojima počivaju vidi se i razvoj

1553[1553] Državina se gleda izvana (objektivno), a ne iz ugla lica koje izvršava faktičku vlast.1554[1554] I sudska praksa se o tome izjasnila: “Državina stvari je faktička vlast na stvari i nije potrebna volja držaoca da

stvar drži kao svoju. Ipak, državina se sastoji u ostvarivanju nekog interesa, ekonomskog ili drugog, pa je stoga za postojanje državine stvari potrebna opšta, prirodna volja držaoca da stvar drži radi ostvarivanja tog interesa” – Savezni sud, Gzs-33/94, u T. Krsmanović i M. Krvavica, Sudska praksa iz oblasti stvarnog prava sa prečišćenim tekstom Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, Beograd, 1999, str. 159–160.

1555[1555] G. Popadić, “Smetanje posjeda”, u Zborniku radova „II savjetovanje iz građanske oblasti u Bosni i Hercegovini, Jahorina, 18–20. oktobar 2007, str. 9.

1556[1556] O tome šire: P. Radošević, “Posjedovna volja”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 29, br. 2/08, str. 1131–1132.

1557[1557] Državinska svijest je početni stadijum u razvoju državinske volje. Kod koga nema državinske svijesti, on ne može postati držalac. Vidi: A. Randa, Der Besitz nach osterreichischem Rechte, IV izdanje, Lepizig, 1895, str. 455.

1558[1558] N. Gavella, “O posjednikovoj volji s obzirom na uređenje posjedovanja zasnovano na objektivnoj koncepciji posjeda”, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, br. 4/83, str. 131.

1559[1559] Nasljednička državina se stiče ipso iure, isto kao i nasljedno pravo.1560[1560] Č. Rajačić, op. cit., str. 34.1561[1561] O državini u uporednom pravu v. D. Popov, “Državina u uporednom pravu”, Zbornik radova Pravnog fakulteta

Novi Sad, vol. 37, br. 1–2/03, str. 127–142.1562[1562]Vidi: P. Radošević, Pravna priroda posjeda..., str. 350–363; R. Kovačević Kuštrimović, Državina po SGZ-u i

OIZ za CG, Sto pedeset godina od donošenja SGZ-a (1844–1994), Niš, 1994, str. 149–162.

cjelokupne pravne misli o državini koja se razvijala od rimskog prava do današnjih dana. No, značajno je naglasiti da je za obje koncepcije zajedničko da imaju identičan stav o pojmovnoj samostalnosti državine i njenom oštrom odvajanju od prava na državinu.1563[1563]

  

Subjekti državine U principu, držalac može biti svako fizičko i pravno lice. Subjekti prava su i

subjekti državine. Dakle, da bi neko bio subjekt državine, bitno je da ima pravnu sposobnost. Poslovna sposobnost nije neophodan uslov. Zato državinu mogu sticati i fizička lica koja imaju ograničenu poslovnu sposobnost, a i poslovno nesposobna lica.1564[1564] Poslovno nesposobno lice može biti držalac ako se njegove aprehenzione radnje mogu kvalifikovati kao državina.1565[1565] Društvena relevantnost lica koje nema poslovnu sposobnost zavisi od shvatanja okoline i mora se cijeniti od slučaja do slučaja, kao faktičko pitanje. Za sticanje državine, kao što smo naveli, potrebna je prirodna volja, koja nije identična sa pravno relevantnom voljom, koja je neophodna za zaključivanje pravnih poslova. Među subjektima se ne pravi razlika, samo nekima ipak nisu dostupni svi načini sticanja. Za lica koja nisu sposobna da steknu državinu po opštim pravilima, državinu stiče i vrši njihov zakonski zastupnik.

  

Objekti državine Objekt (predmet) državine može da bude sve ono u pogledu čega nema

faktičkih ni pravnih smetnji da se uspostavi faktička vlast. Prema tome, to ne može biti stvar koja se ne može imati u faktičkoj vlasti i stvar za koju pravne norme propišu da ne može biti objekt državine. Činjenica da neka stvar nije sposobna biti objektom stvarnih prava, nije sama po sebi prepreka da ona bude objekt državine.1566[1566] Ovdje je posebno interesantno pitanje opštih i javnih dobara i dobara u opštoj upotrebi (ili njihovih dijelova),1567[1567] koja se nalaze u administrativnom režimu držanja i upotrebe. Smatramo da objekt državine može da bude svaka stvar u građanskopravnom smislu, bez obzira na to da li je u prometu ili ne,1568[1568] ako se faktička vlast na njima, shodno navedenom, može smatrati državinom. Obezbjeđenje državinske zaštite u slučaju povrede faktičkog stanja biće u mnogim slučajevima korisno i praktično, neovisno od toga da li je objekat stavljen potpuno ili djelimično van prometa,1569[1569] jer je državina najefikasnije sredstvo za privremeno regulisanje poremećenih faktičkih odnosa. Na ovom mjestu se nećemo baviti raznim specifičnostima koje se pojavljuju u pogledu državine kod različitih vrsta stvari. Mogući objekti državine kod nas su stvari i pravo stvarne službenosti.1570

[1570] Objekti državine su individualno određene (pokretne ili nepokretne) i

1563[1563] S. Krneta, Posjed..., str. 1014.1564[1564] U slučaju državinskog spora takva lica bi zastupao zakonski zastupnik ili staratelj.1565[1565] Z. Rašović, Stvarno pravo, četvrto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Podgorica, 2010, str. 40.1566[1566] N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, op. cit., str. 163.1567[1567] Vidi članove 7 i 8 ZSP-a.1568[1568] Slično i O. Stanković i M. Orlić, Stvarno pravo, drugo izdanje, Beograd, 1982, str. 42.1569[1569] B. Marković, “Državinski sporovi povodom nepokretnosti”, Pravni život, br. 11–12/91, str. 1340–1341.

sadašnje stvari. Buduće stvari ne mogu biti objekti državine, jer se na njima ne može izvršavati nikakva faktička vlast. Stvar je predmet državine zajedno sa svim svojim sastavnim dijelovima, a najčešće i sa pripacima, ako i u pogledu njih držalac glavne stvari ima efektivnu faktičku vlast. I plodovi koji su odvojeni od glavne stvari mogu biti objekti državine. Što se tiče zbirne stvari,1571[1571] držalac ima državinu samo na onim stvarima na kojima ima stvarnu faktičku vlast. Kod hartija od vrijednosti objekt državine je isprava, a ne pravo iz hartije. Posebni dijelovi zgrade, koji su predmet etažne svojine (stan, poslovna prostorija, garaža), a imaju funkcionalnu samostalnost, takođe mogu da budu objekti državine. No, i pojedini dijelovi neke stvari mogu biti objekti državine, mada inače ne bi mogli biti samostalan predmet stvarnih prava. Tako objekt državine može da bude i neka soba ili druga prostorija u stanu i tome slično.1572[1572] Imajući u vidu da državina nije pravo, pravila o stvarima kao objektima stvarnih prava ne mogu se u potpunosti primijeniti i na državinu. Zbog toga je propisano da se u pogledu dijela neke stvari koji ima funkcionalnu samostalnost može priznati državina, naravno pod uslovom da na njemu postoji odvojena pravno relevantna faktička vlast. Zakon o stvarnim pravima dopušta da i pravo bude objekt državine, ali vrlo restriktivno, ističući kao mogući objekt samo pravo stvarne službenosti.

 

Neposredna državina  S obzirom na to da li držalac stvari ima ili nema neposredan uticaj na stvar,

državina se dijeli na neposrednu i posrednu. Ova podjela nije slučajna već se pojavljuje kao nužna posljedica razvoja državine u savremenom pravu.1573[1573] Neposredna državina je socijalna realnost i njeno postojanje zavisi od shvatanja društva da li u nekom slučaju postoji nečija faktička vlast u pogledu određene stvari. Neposredni držalac je lice koje svoju faktičku vlast vrši lično ili preko pomoćnika u državini.1574[1574] Pomoćnik u državini služi drugom licu da pomoću njega ima državinu. Neposredna državina znači postojanje takvog prostornog odnosa u pogledu stvari u kome neko lice ima specifičan položaj koji se tretira kao faktička vlast, jer može svojim radnjama na tu stvar neposredno uticati. Ovdje je bitno da postoji dostupnost stvari držaocu, da on nad njom ima potpunu kontrolu. Suština je da državina nije samo fizički, nego i društveno priznati odnos faktičke vlasti, jer zavisi od mišljenja određenog društva. Neposredna državina mora da bude vidljiva prema vani, da postoje vidljive vanjske manifestacije te državine.1575[1575] Treća lica treba da znaju da na određenoj stvari postoji nečija vlast, a nije bitno da se zna ko je njen stvarni držalac. Vlast treba da ima određenu trajnost, a ne prolazni karakter. Isto tako, važna okolnost je da je isključena svaka mogućnost da treća lica preduzmu radnje koje bi po svom sadržaju osporavale faktičku vlast držaoca. Vidjeli smo da faktička vlast ne može da postoji bez postojanja volje da se vlada,1576[1576]

1570[1570] “U sudskom postupku radi smetanja poseda ne može se ostvarivati zaštita od uznemiravanja ličnosti” – Viši sud u Čačku, 1721/09 od 22.1.2010, Izbor sudske prakse, br. 1/11, str. 50.

1571[1571] Npr. radi se o stadu ovaca.1572[1572] Član 303 st. 5 ZSP-a.1573[1573] D. Lazarević, “Oblici državine”, Pravni život, br. 10/06, str. 641.1574[1574] Član 303 st. 2 ZSP-a.1575[1575] Ne mora se znati ko je držalac.1576[1576] Volja ne mora biti takva da se stvar drži kao svoja.

a ako toga nema nema ni državine stvari. Međutim, volja nije samostalni elemenat državine. Njen sadržaj nije relevantan za postojanje državine, ali zavisno od volje neposrednog držaoca, ta državina može biti samostalna ili nesamostalna. Neposredna državina ima funkciju publiciteta i predstavlja sredstvo upozorenja za treća lica da u pogledu stvari postoji i pravo na državinu, što je i najčešći slučaj. No, ona ne mora da bude zasnovana na pravu (npr. manljiva) i tada stvara privid njegovog postojanja.1577[1577] To može predstavljati opasnost za potencijalne sticaoce prava koji na osnovu neposredne državine vjeruju da držalac ima određeno subjektivno pravo. Stvar može biti u neposrednoj državini, a da nije u nečijoj posrednoj državini, dok posredne državine nema bez neposredne državine.

Svako lice u pravnom prometu može valjano postupati s pouzdanjem da je neposredan držalac pokretne stvari i njen vlasnik (pretpostavljena svojina na pokretnoj stvari). Ovo se ne primjenjuje samo u slučaju ako je to lice znalo ili moralo znati da to nije istina.1578[1578] Zakon o stvarnim pravima, dakle, propisuje pretpostavku da se neposredna državina smatra samostalnom državinom. Radi se o oborivoj pretpostavci, a ukoliko neko tvrdi suprotno, mora to i da dokaže. Ovom pretpostavkom štiti se savjesno ponašanje u pravnom prometu.

  

Posredna državina Na istoj stvari mogu postojati različite vrste državine. ZSP dozvoljava da u

pogledu neke stvari može postojati više stepena državine, tako da osim neposredne može postojati još jedan ili više stepena posredne državine. Posrednu državinu ima lice koje faktičku vlast na stvari vrši preko drugog lica, koje ima stvar u neposrednoj državini po nekom pravnom osnovu.1579[1579] U ovom slučaju lice koje vrši neposrednu faktičku vlast stvar drži kao tuđu, tako da to ostavlja prostora za posrednu državinu drugog lica, čiju vlast neposredni držalac priznaje. Posredni držalac ima tzv. vlast višeg stepena sve dok je kao takvu neposredni držalac priznaje. Ovakva višeslojna struktura državine odgovara modernoj koncepciji državine. Dakle, da bi se radilo o posrednoj državini, potrebno je da neko lice tu stvar neposredno drži1580[1580] i da je to lice u takvom odnosu sa posrednim držaocem da priznaje njegovu posrednu faktičku vlast u pogledu stvari. Ako neposredni držalac ovu vlast osporava, nema ni posredne državine. Posredna državina postoji na osnovu neposredne državine i samostalni je oblik državine. Ona nije fikcija, već državina u pravom smislu riječi. Nema posredne državine bez postojanja neposredne državine. Posredni držalac nema vidljivu faktičku vlast, ali je zbog pravnog odnosa sa neposrednim držaocem ima posredstvom tuđe faktičke vlasti. Zbog toga odnos lopova koji drži ukradenu stvar i oštećenog nije odnos neposrednog i posrednog držaoca. Faktička vlast posrednog držaoca, iako formalno samostalna, ipak je zavisna od postojanja faktičke vlasti neposrednog držaoca i kada na bilo koji način prestane takva vlast neposrednog držaoca, prestaje i viša faktička vlast posrednog držaoca. Ona postoji kroz postojanje pravnog odnosa između posrednog i neposrednog držaoca. Osnov posredne državine nije faktička vlast na stvari već pravni posao kojim je određen obim prava posrednog držaoca. S druge

1577[1577] Z. Rašović, Komentar Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, II knjiga, Podgorica 2009, str. 1866.1578[1578] Član 305 ZSP-a.1579[1579] Član 303 st. 3 ZSP-a.1580[1580] Npr. kao plodouživalac, zakupac i tome slično.

strane, neposredna državina ne mora prestati sa prestankom posredne, jer je to u dispoziciji neposrednog držaoca. Posredna državina ne obezbjeđuje potreban publicitet i predstavlja izuzetak da državina ima publicitetnu funkciju. Može postojati više stepena posredne državine iste stvari. U slučaju da je držalac, prije prepuštanja stvari neposrednom držaocu, po nekom pravnom osnovu dobio tu stvar u neposrednu državinu od trećeg lica, i on se smatra posrednim držaocem.1581[1581] Neposredni i posredni držalac imaju posebne, individualne državine iste stvari i u toj situaciji se ne radi o sudržavini. I posredna državina može biti pretpostavka za sticanje svojine, a prelazi i na nasljednike. U najvećem broju slučajeva ova državina je samostalna državina. Kada se zahtijeva predaja u državinu stvari koju drže, posredni i neposredni držalac se nalaze u procesnoj zajednici voljnih jedinstvenih suparničara1582[1582] i imaju zajednički interes da uspiju u parnici. Presuda kojom je posrednom držaocu naložena predaja stvari djeluje svojom materijalnom pravosnažnošću i prema neposrednom držaocu stvari i kada ovaj nije učestvovao u parnici.1583[1583] Za ostvarenje sudske zaštite nije nužno da budu uključeni svi držaoci i to oni posredni i neposredni, ali bi to svakako bilo korisno.

Državina prava Objekti državine mogu da budu i neka subjektivna prava čiji se sadržaj

izvršava trajanjem. Državina prava je faktičko izvršavanje sadržaja nekog prava. Ona je uža, djelimična faktička vlast na stvari.1584[1584] Zakon o stvarnim pravima štiti samo državinu prava stvarnih službenosti. Inače, radi se o jednom od najspornijih instituta građanskog prava i zato postoje brojne kontroverze u razumijevanju i tumačenju njegove suštine.1585[1585] U vezi sa državinom prava postoji široka lepeza otvorenih pitanja, kako u pogledu samog pojma, tako i specifičnog značenja i uopšte mjesta u okviru pravne nauke. Ta državina bila je najviše razvijena u feudalnom sistemu, jer je omogućavala da se pomoću nje ostvare određene ekonomske koristi bez vršenja faktičke vlasti. Feudalno pravo je ovu konstrukciju državine razvilo do neslućenih granica. Državina prava zadržala se prevashodno u onim pravnim sistemima koji su na bazi tradicionalne koncepcije državine. Moderna koncepcija državine za to, faktički, više nema potrebe.1586[1586] Kao državina prava ne tretiraju se više slučajevi u kojima neko lice ima stvar u detenciji, izvršavajući u pogledu te stvari sadržaj određenog prava. To lice se sada smatra držaocem stvari,1587[1587] a ne držaocem prava. Lica koja faktičku vlast vrše na osnovu zakupa, ostave, posluge i tome slično uživaju sada neposrednu državinsku zaštitu. U savremenom pravu preovladava tendencija ka ukidanju državine prava kao nepotrebne i anahrone, jer se smatra da državina prava u odnosu na državinu stvari ima tautološki karakter.1588[1588] Zakon o stvarnim pravima predviđa postojanje državine prava po uzoru na njemačku državinu prava

1581[1581] Član 303 st. 4 ZSP-a.1582[1582] Član 366 ZPP-a. O suparničarstvu šire v. Z. Ivošević, Suparničarstvo, Beograd, 1979.1583[1583] S. Stanišić, “Suparničarstvo posrednog i neposrednog držaoca”, Glasnik pravde, br. 2, 3 i 4/99, str. 60.1584[1584] M. Subić, “Pravo na državinu nepokretnosti kroz sudsku praksu”, u Zakon i sudska primena zakona, Beograd,

2005, str. 108; I. Babić, Građansko pravo, Uvod u građansko pravo i Stvarno pravo, Banja Luka, 2008, str. 214.1585[1585] O državini prava opširno: S. Krneta, „Posjed prava u povjesnom i suvremenom značenju“, Zbornik Pravnog

fakulteta Sveučilišta u Rijeci, supplement, br. 3/03, str. 1–23.1586[1586] Stvarnopravni zakonik Republike Slovenije (Uradni list RS br. 87/02, 18/07) najdosljednije uređuje državinu na

osnovu te koncepcije i ne poznaje državinu prava, što smatramo ispravnim pristupom.1587[1587] Na stvari ovo lice vrši neposrednu faktičku vlast.

stvarnih službenosti.1589[1589] Na državinu tog prava primjenjuju se odredbe o državini stvari, ako to nije u suprotnosti sa prirodom prava.1590[1590] Državina stvarne službenosti je specifično stanje kada neko lice faktički izvršava sadržaj prava stvarne službenosti u pogledu neke nekretnine, bez obzira na to da li je ono titular tog prava ili ne. Zbog faktičke vlasti u pogledu tuđe nekretnine držalac povlasnog dobra ima državinu neke afirmativne (pozitivne) ili negativne službenosti na poslužnoj nekretnini. Za sticanje državine prava službenosti nije potrebna izričita ili prećutna saglasnost držaoca prava, vlasnika povlasnog dobra i vlasnika poslužnog dobra.1591[1591] Prema Zaključku sa savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda bivše SFRJ od 28 i 29.5.1986. godine, državina prava stvarne službenosti stiče se faktički vršenjem ovlašćenja koja čine sadržinu tog prava nezavisno od volje vlasnika poslužnog dobra.1592[1592] To znači da vlasnik povlasnog dobra može steći državinu prava stvarne službenosti i protiv volje vlasnika poslužnog dobra, pa čak i silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Takva državina pod određenim uslovima takođe uživa zaštitu, ali ne može dovesti do sticanja prava stvarne službenosti po osnovu održaja. Državina prava stvarne službenosti koja nije ovako stečena može biti podobna za sticanje tog prava održajem. Kod državine prava nije dovoljno da postoji samo faktička mogućnost izvršavanja sadržaja određenog prava, već je nužno da se sadržaj tog prava i izvršio tako da se može smatrati da je nastupilo faktičko stanje odnosno državina. Pored faktičkog vršenja prava stvarne službenosti, nije neophodno da se ono vrši sa voljom da se to čini za sebe. Vlasnik povlasnog dobra nema potpunu faktičku vlast u odnosu na poslužno dobro.1593[1593] Njegova faktička vlast je uža i on treba da se koristi poslužnom nekretninom u obimu koji odgovara sadržaju te službenosti. Ovo mora da bude vidljivo za njenog vlasnika, ali ne i za treća lica. Vlasnik poslužnog dobra ne smije da preduzima radnje kojima se otežava vršenje državine stvarne službenosti, jer u protivnom čini smetanje državine tog prava. Državina prava nepravilne službenosti,1594[1594] mada po sadržaju stvarna, ne postoji i u takvom slučaju nema državinske zaštite. Naime, u pogledu nepravilne službenosti primjenjuju se pravila o ličnim službenostima, a takve službenosti se ne mogu posjedovati. Faktičko izvršavanje sadržaja drugih prava ne smatra se državinom prava. Prepušteno je praksi da te oblike vršenja faktičke vlasti riješi primjenom poznatih vrsta državine.1595[1595] Primjera radi, državinska zaštita korišćenja energije, vode, plina i tome slično ostvaruje se zaštitom državine stvari u čijoj se službi nalaze.1596[1596] Smatramo da se ekstenzivnim tumačenjem pojma faktičke vlasti na stvari može i kod stvarnih službenosti osigurati adekvatna državinska zaštita. Jasno je da je

1588[1588] Vidi: M. Živanović, “Posed prava i njegove kontroverze”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Banjaluci, V, Banja Luka, 1981, str. 199.

1589[1589] Njemački građanski zakonik ne spominje državinu prava, jer uvođenjem nove koncepcije, posebno posredne državine, za tim nije imao ni potrebe. No, u odjeljku o službenostima, kod stvarnih službenosti (paragraf 1029) i ograničenih ličnih službenosti (paragraf 1090 st. 2) dopušta primjenu državinskih tužbi.

1590[1590] Član 303 st. 6 ZSP-a.1591[1591] O sticanju državine prava v. V. Vukčević, Smetanje poseda, doktorska teza, Novi Sad, 1974, str, 71.1592[1592] A. Radovanov, Načelni stavovi i pravna shvatanja, Novi Sad, 2000, str. 246.1593[1593] D. Popov, Državina prava, Pravo-teorija i praksa, br. 9/02, str. 19.1594[1594] Član 217 ZSP-a.1595[1595] O tome v. N. Gavella, Posjed stvari i prava..., str. 20–21.1596[1596] Npr. stan, kuća, poslovni prostor itd.

državina prava, u stvari, državina stvari, jer i to pravo ima za objekt stvar.1597[1597] Držalac u ovom slučaju vrši faktičku vlast na stvari koja je uža od vlasti koja proizlazi iz svojine. Prava se ne mogu držati, niti se na njima može vršiti faktička vlast. Pojam državine prava predstavlja metaforično izražavanje za osobene oblike vršenja faktičke vlasti na stvari.1598[1598]

  

Sudržavina Isključiva državina postoji kad jedan subjekt vrši svu faktičku vlast na stvari

ili na njenom dijelu koji predstavlja objekt državine. Na jednoj stvari može postojati jedan isključivi držalac ili više isključivih držalaca.1599[1599] Za razliku od isključive državine, može postojati i sudržavina iste stvari ili prava stvarne službenosti. Sudržavina postoji kada više lica vrše faktičku vlast na jednoj stvari (odnosno njenom dijelu) ili na određenom pravu, kod nas ograničenom na pravo stvarne službenosti.1600[1600] Specifičnosti sudržavine rezultat su posebnih osobina koje ona ima kao posebna vrsta državine. Za sudržavinu nije neophodno da između sudržaoca postoji određeni pravni odnos. Ona ne podrazumijeva permanentno preduzimanje aprehenzionih radnji od strane svih sudržalaca.1601[1601] Najčešće je imaju suvlasnici i zajednički vlasnici, ali susvojina i zajednička svojina ne moraju obavezno biti praćene sudržavinom. Sudržavina nije pandan susvojine. Faktička vlast svakog sudržaoca je ograničena faktičkom vlašću ostalih sudržalaca. Ona nije podijeljena po dijelovima, ali se može različito izvršavati. Sudržaoci faktičku vlast mogu da izvršavaju zajednički, može je izvršavati jedan za ostale, a mogu je izvršavati i sukcesivno. Već smo naveli da nema sudržavine između neposrednog i posrednog držaoca određene stvari. Više posrednih držalaca mogu da budu sudržaoci ako imaju isti stepen državine, a ako stvar posredno drže sa različitim stepenom državine, onda nema sudržavine. Njemačka pravna teorija poznaje zajedničku državinu kao posebnu vrstu sudržavine. U takvim slučajevima nijedan sudržalac ne može samostalno da utiče na stvar, već se samo svi sudržaoci zajedno pojavljuju kao jedan držalac.1602[1602] Međutim, u državinskim sporovima ovo nema nekog praktičnog značaja. Zajedničku državinu ne treba povezivati sa zajedničkom svojinom.

 

 

Samostalna i nesamostalna državina

 

1597[1597] U doktrini postoje i mišljenja daje državina prava, u stvari, sudržavina nekretnine na kojoj se to pravo izvršava – v. npr. O. Gierke, Deutsches Privatrecht, Bd. II, Sachenrecht, Leipzig, 1905, str. 202.

1598[1598] S. Krneta, Posjed prava u povijesnom i suvremenom značenju..., str. 20.1599[1599] Primjera radi, ako jedan ima faktičku vlast na jednom, a drugi na drugom dijelu neke stvari.1600[1600] Član 303 st. 7 ZSP-a.1601[1601] Vidi: O. Kadriu, “Sudržavina i pravna zaštita”, Pravni život, br. 11/09, str. 707.1602[1602] Npr. državina kase koja se može otvoriti samo pomoću dva ključa koji čuvaju odvojeno dva držaoca.

Samostalan držalac stvari je ono lice koje određenu stvar drži kao da je njen vlasnik. Isto tako, samostalan držalac je i ono lice koje koristi pravo stvarne službenosti kao da je njegov nosilac.1603[1603] Ovaj držalac može imati neposrednu i posrednu državinu. Ako postoji samo neposredna državina stvari, presumpcija je da je ona samostalna. Zakon o stvranim pravima propisuje da je nesamostalni držalac ono lice koje drži stvar ili pravo stvarne službenosti priznajući vlast neposrednog držaoca.1604[1604] Smatramo da je ovdje došlo do omaške i da je trebalo navesti da to lice priznaje vlast posrednog, a ne neposrednog držaoca. Primjera radi, nesamostalnu državinu ima plodouživalac, zakupac i tome slično. Nesamostalni držalac takođe može imati neposrednu (što je češći primjer) i posrednu državinu. Dakle, od sadržaja volje držaoca zavisi o kakvoj se državini radi. Ako držalac drži stvar s voljom da u pogledu nje ima potpunu vlast, on je samostalan držalac.1605

[1605] Za ovu vrstu državine potrebno je faktičko ponašanje koje odgovara ponašanju vlasnika, a pri tome ono ne mora biti i pravno osnovano. Ukoliko držalac drži stvar s voljom da mu ona ne pripada kao da je npr. plodouživalac, a ne vlasnik, ta državina je nesamostalna. Odgovarajućim odnosom između nesamostalnog držaoca i drugog lica čija je volja da stvar ima u nekoj svojoj “višoj” vlasti1606[1606] formira se u pogledu iste stvari dalji stepen posredne državine, koja može biti nesamostalna i samostalna.1607[1607] Samostalnost državine je, inače, pretpostavka za nastupanje određenih pravnih dejstava, kao npr. sticanje svojine održajem, sticanje svojine od nevlasnika na pokretnim stvarima itd. Prema subjektivnoj koncepciji, samo bi se samostalna državina smatrala državinom, dok bi se nesamostalni držalac smatrao detentorom, dok objektivna koncepcija, koja je i kod nas prihvaćena, proširuje krug lica kojima pruža zaštitu i oba lica smatra držaocima.

 

Pomoćnik u državini

 

Ni moderna, objektivna koncepcija svako držanje stvari ne smatra državinom. ZSP propisuje da nisu držaoci lica koja na osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u nečijem domaćinstvu vrše faktičku vlast ili pravo stvarne službenosti na stvari za drugo lice, a obavezni su postupati po uputama tog lica.1608[1608] Ta lica su pomoćnici u državini i oni ne izvršavaju svoju, već tuđu faktičku vlast na stvari izvršavanjem dobijenih naloga od strane držaoca (produžena ruka držaoca). Ovdje su navedene samo neke od situacija za koje postoji velika vjerovatnoća da postoji ovakav odnos. Da li je neko lice zaista pomoćnik u državini ili ne, treba procjenjivati od slučaja do slučaja.1609[1609] To je situacija vršenja faktičke vlasti bez volje da se

1603[1603] Član 304 st. 1 ZSP-a.1604[1604] Član 304 st. 2 ZSP-a.1605[1605] Za sticanje prava svojine na nekretninama održajem sada se traži samostalna državina (član 58. ZSP-a). 1606[1606] Njegova volja je da bude vlasnički držalac.1607[1607] N. Gavella, Posjed stvari i prava…, str. 30–31.1608[1608] Član 306 ZSP-a.1609[1609] U ovom pravcu navodimo interesantnu sudsku odluku: „Supruga kao bračni drug se ne može smatrati

pomoćnikom u posjedovanju svoga supruga i ona kao bračni drug izvršava svoju faktičku vlast glede neke stvari, a ne svog

stvar drži za sebe već za drugoga, a to je negacija državine. Pomoćnik u državini ne može se nazvati detentor, jer se njegovo ponašanje značajno razlikuje od faktičke vlasti koja se ranije nazivala detencijom. Pojam detentora je mnogo širi i, osim pomoćnika u državini u objektivnoj koncepciji, obuhvaća i ona lica koja bi po toj koncepciji bili držaoci (lica koja drže stvar, ali ne kao vlasnici, kao npr. založni povjerilac, plodouživalac, zakupac, najamnik itd.). Pomoćnik u državini nema nikakvu državinsku volju i on se slijepo pokorava volji držaoca.1610[1610] U njemačkom pravu se ovaj slučaj vršenja faktičke vlasti u interesu i prema uputama drugoga (Besitzdiener) objašnjava kao nadomjestak za zastupništvo u oblasti faktičkih odnosa pomoću kojeg se vrše radnje za drugo lice. Držalac koji stvar drži putem pomoćnika u državini je neposredan držalac. Odnos pomoćnika u državini prema stvari je čisti prostorni odnos u smislu mogućnosti uzimanja stvari u svoju faktičku vlast. On se ponaša kao da je neposredni držalac. Kod procjene da li je riječ o takvom licu bitan je način njegovog djelovanja (priroda odnosa), a ne vrsta odnosa sa drugim licem. Činjenica da je neko zaposlen kod drugog ili da je član njegovog domaćinstva ne znači da se ovo lice u svakom slučaju ponaša kao njegov pomoćnik u državini. On djeluje tako samo dok i ukoliko postupajući izvršava isključivo tuđu faktičku vlast. Ovdje se radi o vidljivom, naglašenom odnosu podređenosti odnosno zavisnosti. Pošto nije držalac stvari, pomoćnik u državini ne uživa ni zaštitu putem državinskih tužbi, niti može sticati svojinu održajem, a priznaje mu se pravo na zaštitu državine dozvoljenom samopomoći, ali kao pomoćniku držaoca. Ako bi to lice prestalo izvršavati tuđu vlast i preduzelo neku radnju državine po svojoj volji i tako uspostavilo svoju vlast, prestalo bi biti pomoćnik u državini i postalo bi neposredni držalac.1611[1611] Naravno, ne podrazumijeva se da je lice koje vrši državinske radnje pomoćnik u državini, a ukoliko to neko tvrdi, na njemu leži teret dokazivanja. Ovaj institut je, pored državine nasljednika, izuzetak od pravila da državinu ima lice koje na stvari vrši faktičku vlast, s tim što se ovdje državina ne priznaje i pored postojanja faktičke vlasti, dok se u slučaju nasljedničke državine ona priznaje nasljedniku bez obzira na to što on faktičku vlast na stvari nema.

  

Sticanje državine

 

Pojam državine determiniše mogućnost njenog sticanja.1612[1612] Državina se stiče kad sticalac uspostavi svoju faktičku vlast na stvari. Ako ju je sticalac zasnovao jednostranim činom, radi se o izvornom sticanju (originarnom), a ukoliko mu je ta vlast prenesena, riječ je o izvedenom sticanju (derivativnom).1613[1613] Kod izvornog sticanja faktička vlast držaoca nije zasnovana na nečijoj ranijoj vlasti, nego postoji kao novonastala vlast, koja je stečena vanjski vidljivim aktom aprehenzije.1614

bračnog druga” – Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1271/99-2 od 9.9.1999. (izvor: Intellectio Iuris).1610[1610] P. Radošević, Posjedovna volja..., str. 1142.1611[1611] N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, op. cit., str. 168.1612[1612] N. Gavella, “O predaji stvari u posjed, s posebnim osvrtom na predaju u neposredan posjed”, Naša zakonitost,

br. 2/84, str. 157. 1613[1613] Član 307 ZSP-a.ZOSPO nema odredaba o sticanju državine.1614[1614] N. Gavella, “Stjecanje posjeda stvari u našem pravnom uređenju – posebno o izvornom stjecanju neposrednog i

posrednog posjeda stvari”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 3–4/84, str. 336.

[1614] Obim tog sticanja zavisi od toga koliko stvari sticalac zaista drži u svojoj državini. Ovakva sticanja mogu, ali i ne moraju biti u skladu sa propisima. Bez obzira na osnovu sticanja, ona izazivaju odgovarajuće pravne posljedice. Akt sticanja stvari može da bude različit. Ne mora se raditi samo o fizičkom uzimanju određene stvari, nego je pravno relevantan svaki akt kojim se dobija faktička vlast. Bitno je da se uspostavi vanjski vidljiva i relativno trajna faktička vlast odnosno mogućnost faktičkog raspolaganja sa stvarima. Da li je neko lice steklo državinu stvari ne cijeni se prema njegovoj subjektivnoj volji, već prema tome da li je u pogledu stvari nastao takav odnos u kome postoji faktička vlast. Sadržaj sticateljeve volje može, ali ne mora da bude takav da se prema stvari odnosi kao vlasnik. Državina na pokretnim stvarima kod izvornog sticanja stiče se na različite načine. Ukoliko se radi o nekretninama, državina se, u pravilu, stiče stupanjem na određenu nekretninu, ali nekada je potrebno da se nekretnina ogradi, obradi ili tome slično. Da bi se izvorno stekla neposredna državina, potrebno je jednostranim fizičkim aktom uspostaviti vanjski vidljivu faktičku vlast. Izvorno se neposredna državina može steći i kad neko drugo lice ima stvar u svojoj državini. Ovo može biti u slučaju bespravnog oduzimanja stvari, kojim se uspostavlja državina sticatelja, a prestaje dotadašnja faktička vlast. Držalac čija je državina bespravno oduzeta ima pravo na zaštitu. Isto tako, neposredna državina se izvorno može steći i na legalan način1615[1615] i tada dotadašnji držalac nema pravo na pravnu zaštitu. Posredna državina se stiče izvorno preko zastupnika, ako je zastupnik izvorno stekao neposrednu državinu. Da bi došlo do ovakvog sticanja potrebno je da između ovih lica u tom momentu postoji odnos zastupanja. Zastupani u tom slučaju stiče posrednu državinu. Ako bi se radilo o poslovodstvu bez naloga,1616[1616] zastupani treba da odobri čin tog lica i tada odobrenje djeluje od časa kada je zastupnik stekao neposrednu nesamostalnu državinu (ex tunc). Bez odobrenja nema tog odnosa i posredne državine gospodara posla. Izuzetak postoji u slučaju kada akt sticanja poduzima lice u svojstvu sticateljevog pomoćnika u državini.1617[1617] Tada neposrednu državinu stiče lice čiju vlast izvršava ovaj pomoćnik. Odluku o kakvom se sticanju radi treba donijeti u svakom konkretnom slučaju prema objektivnom kriterijumu. Polazna (oboriva) pretpostavka je uvijek da lice koje stiče faktičku vlast to radi za sebe, a ako neko tvrdi drugačije treba to i da dokaže. Kod izvedenog sticanja državine radi se o prenosu državine s voljom dotadašnjeg držaoca. Izuzetak postoji kad sticalac stiče državinu radnjama nadležnog organa ili na osnovu zakona uz održavanje kontinuiteta državine. Predaja državine stvari proizvodi pravne posljedice kada sticatelj dođe u situaciju da može vršiti pravno relevantnu faktičku vlast na stvari.

 

Prenos državine Državina se prenosi predajom same stvari ili sredstva pomoću kojeg sticalac

ima vlast na stvari. Predaja se smatra izvršenom čim se sticalac s voljom prenosioca nađe u takvom položaju da može izvršavati faktičku vlast u pogledu stvari.1618[1618] Pošto je predaja faktičan čin, a ne pravni posao, volja prednika i sljednika ne moraju

1615[1615] Npr. na osnovu zakona ili sudske odluke.1616[1616] Članovi 220–228 ZOO-a.1617[1617] O sticanju državine putem trećih lica u rimskom pravu bilo je mnogo podijeljenih mišljenja. Vidi: M. Šarac i I.

Stanić, “Stjecanje posjeda putem potčinjenih u rimskom pravu”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 60, br. 1/10, str. 149–202.

1618[1618] Član 308 st. 1 ZSP-a.

imati one kvalitete koji se traže za valjanost pravnih poslova. Dovoljno je da postoji tzv. prirodna volja, a to znači da predaja odnosno primanje stvari moraju biti rezultat vlastite odluke. Akt primanja i predavanja stvari bez obostrane volje ne prenosi državinu. Nedostaci u poslovnoj sposobnosti i eventualne mane volje ne utiču na sticanje državine. Zakon poznaje nekoliko vrsta predaje. Prije svega, predaja može da bude fizička, a ona se najčešće vrši iz ruke u ruku (traditio vera), i to je predaja u užem smislu riječi. Ovo je najstariji i uobičajeni način predaje kod prenosa državine pokretnih stvari. Međutim, taj način predaje ne treba shvatiti bukvalno. Da bi bio pravno relevantan, bitno je da sticatelj bude doveden u poziciju da ima mogućnost faktičkog raspolaganja sa stvarima odnosno da one budu u sferi njegove faktičke vlasti. Osim toga, predaja se može vršiti i predajom nekog sredstva (simbola) kojim sticalac ima vlast na stvari i ona se najčešće primjenjuje kod stvari koje se ne mogu doslovno predati iz ruke u ruku ili kada bi predaja stvari bila neekonomična. Predaja se u ovom slučaju vrši pomoću sredstva koji personifikuje određenu stvar i to zamjenjuje fizičku predaju stvari. Ovdje dolazi u obzir i predaja isprave na osnovu koje sticatelj može raspolagati sa stvari,1619[1619] a takođe i uručenje nekog dijela stvari,1620[1620] ali ne bilo kojeg, nego takvog pomoću kojeg se uspostavlja vidljiva faktička vlast ili izdvajanje stvari koje se može tretirati kao predaja. Suština je da se sticatelj nađe u takvom položaju u odnosu na stvar da u pogledu nje može izvršavati faktičku vlast. Samim uručenjem sredstva (simbola) državine, ako nije ujedno došlo i do faktičkog uspostavljanja državine određene stvari ili bar njene mogućnosti, nije došlo do prenosa državine stvari, nego samo državine tog sredstva. Takvo uručenje bi moglo samo imati značenje dozvole drugoj strani da uzme u neposrednu državinu onu stvar koju taj simbol simbolizira.1621[1621]

U slučaju prenosa državine licu koje nije prisutno, predaja se smatra izvršenom kada to lice primi određenu stvar u državinu. Iste pravne posljedice kao i takva predaja proizvodi predaja njegovom zastupniku1622[1622] i prevozniku, ako prevoznik radi za račun sticaoca.1623[1623] Ovo su česte situacije u svakodnevnom životu. Zastupnikova i prevoznikova državina će biti posredujuća, nesamostalna, jer će posredstvom te državine sticatelj posredno držati određenu stvar, kao njen samostalan držalac.

Ukoliko su prevozniku ili skladištaru za robu izdate hartije od vrijednosti koje u pravnom prometu zamjenjuju robu (skladišnica, teretnica), njihova predaja znači predaju te robe.1624[1624] To je u ovom slučaju sredstvo kojim sticalac ima vlast na stvari. Ove hartije sadrže u sebi zahtjev na izručenje stvari (robe). Na taj način prenosi se posredna, a ne neposredna državina. U slučaju kada je neko lice kao savjesno primilo takvu hartiju, a drugo lice kao savjesno primilo robu, smatra se da je državinu steklo lice koje je primilo robu. Ovo je sasvim razumljivo, jer se kod postojanja istih uslova uvijek preferira ono lice kome je stvar predata u državinu. I u situaciji višestrukog otuđenja pokretne stvari, ako su ispunjeni ostali uslovi, svojinu stiče ono lice kome je stvar predata u državinu.1625[1625]

1619[1619] Sama predaja isprave zamjenjuje fizičku predaju.1620[1620] Npr. ključevi od prostorije.1621[1621] N. Gavella, O predaji stvari u posjed, s posebnim osvrtom na predaju u neposredan posjed..., str. 167.1622[1622] Njihov međusobni odnos može se zasnivati na ugovoru o zastupanju ili na zakonu (npr. roditelji su zakonski

zastupnici maloljetne djece).1623[1623] Član 308 st. 2 ZSP-a.1624[1624] Član 308 st. 3 ZSP-a.1625[1625] Član 110 ZSP-a.

  

Predaja državine izjavom volje

 

Samo pukim očitovanjem volje u pogledu neke stvari ne može da bude uspostavljeno stanje vidljive faktičke vlasti. No, postoje slučajevi u kojima predaja državine može biti izvršena i na ovakav način, pravnim poslom prenosioca i sticaoca. Predaja državine može se izvršiti i fiktivno (izražavanjem volje) samom izjavom volje da se državina predaje sticaocu ako je on u položaju da izvršava svoju vlast u pogledu stvari.1626[1626] Kod traditio brevi manu (predaja kratkom rukom) radi se o takvoj predaji koja se vrši licu koje već ima faktičku vlast na stvari odnosno koje izvršava vanjski vidljive akte faktičke vlasti. Izjavom volje to lice stiče neposrednu državinu, a nije potrebna posebna fizička predaja stvari, jer bi izvršenje još jednog čina predaje bilo besmisleno. U ovom slučaju potrebno je da budu ispunjeni sljedeći uslovi: prenosilac državine mora da bude držalac, sticatelj već treba da se nalazi u poziciji da izvršava faktičku vlast u pogledu stvari i oni moraju valjano da očituju volju (ne prirodnu) usmjerenu na prenos državine stvari. Državina se, dakle, prenosi pravnim poslom koji mora da bude valjan da bi proizvodio pravne posljedice. Kontinuitet državine postoji između državine prenosioca i državine sticatelja,1627

[1627] a ne između državine koju je do tada imao sticatelj i državine koju ima od predaje izjavom volje. Dosadašnji nesamostalni držalac na taj način stiče neposrednu samostalnu državinu. Ovo je jedini način sticanja neposredne državine stvari očitovanjem volje.1628[1628] U suprotnom slučaju, kod constitutum possessoriuma, dotadašnji držalac zadržava stvar u svojoj državini priznajući (višu) faktičku državinu drugog lica. Očitovanjem volje ovdje se sticaocu prenosi ili se za njega osniva pravo da mu taj držalac preda stvar koju drži u državinu. Uspostavljanjem tog odnosa sticatelj stiče posrednu samostalnu državinu stvari, a dotadašnji držalac ostaje neposredan držalac, ali postaje nesamostalni. Kontinuitet državine postoji u ovom slučaju između samostalne državine dotadašnjeg držaoca i samostalne državine sticatelja.1629[1629] Da bi se na ovaj način stekla državina stvari, nužno je da se ona stekne od lica koje je bilo samostalni držalac te stvari.1630

[1630] Isto tako, stvar se može predati nekom trećem licu od koga sticalac ima pravo da traži predaju stvari.1631[1631] Dotadašnji držalac u tom slučaju izjavom volje postaje pomoćnik u državini, a sticatelj postaje držalac. Zbog zaštite povjerenja u pravni promet, ovakva predaja državine ima učinak u odnosu na treća lica samo ako su oni o tome obaviješteni ili ako im je to inače poznato.1632[1632]

1626[1626] Član 309 st. 1 ZSP-a.1627[1627] Teče rok za održaj.1628[1628] Ostali načini prenošenja državine stvari očitovanjem volje dovode do sticanja posredne državine stvari.1629[1629] I u ovom slučaju teče rok za održaj.1630[1630] Kada je predaja državine pretpostavka za sticanje nekih prava, tada sticanje državine posesornim konstitutom

nije uvijek dovoljno (npr. kod pignusa).1631[1631] Član 309 st. 2 ZSP-a.1632[1632] Član 309 st. 3 ZSP-a.

 

Sticanje državine stvarne službenosti

 

Državina prava stvarne službenosti, jedinog prava u pogledu kojeg kod nas može nastati državina, stiče se izvorno ako držalac jedne nekretnine kao povlasne počne izvršavati radnje koje predstavljaju sadržinu neke stvarne službenosti na drugoj nekretnini.1633[1633] Neposredna državina takvog prava izvorno se stiče samo jednostranim aktom sticatelja neovisno od volje vlasnika poslužnog dobra. Tradicionalno je pravilo da se državina prava stiče činom kojim se počelo izvršavati pravo kao da za to postoji ovlašćenje. Momenat kad bi to prvi put bilo učinjeno bio bi momenat sticanja državine, a sadržaj tog čina determinisao bi sadržaj stečene državine prava.1634[1634] Time se ne isključuje postojeća faktička vlast na poslužnoj nekretnini, nego se ona na taj način samo ograničava. Ovako se stiče državina prava pozitivne stvarne službenosti, koja daje ovlašćenje za korišćenje tuđe nekretnine. Državina prava negativne stvarne službenosti stiče se izvorno kada dođe do zabrane vlasniku ili držaocu poslužne nekretnine da se tom nekretninom koristi na način na koji bi, inače, imao pravo.1635[1635] Izvorno stečena državina prava stvarne službenosti ne može služiti za sticanje prava stvarne službenosti održajem. Posredna državina prava stvarne službenosti izvorno se može steći putem neposrednog držaoca povlasne nekretnine, kao zastupnika u sticanju državine. Jednostranim aktom neposrednog držaoca povlasne nekretnine posredni držalac povlasne nekretnine stiče izvorno posrednu državinu stvarne službenosti.

Izvedeno sticanje državine prava stvarne službenosti stiče se ako držalac neke nekretnine u dogovoru sa držaocem druge nekretnine počne izvršavati radnje koje predstavljaju sadržinu određene stvarne službenosti.1636[1636] Dakle, ovdje ne dolazi do jednostranog akta sticatelja, nego se službenost stiče dvostranom radnjom sticatelja i držaoca poslužne nekretnine. Ovaj dogovor može biti u usmenoj formi, ali i u pisanom obliku. Bitno je da je volja držaoca poslužne nekretnine izražena na pravno relevantan način, bez mana u njenom izražavanju. Državina je u ovom slučaju izvedena iz vlasti držaoca poslužnog dobra. Sadržaj državine prava stvarne službenosti može biti pozitivan i negativan.

Ukoliko dođe do prelaska državine na povlasnoj nekretnini dvostranom radnjom kojom se državina predaje sticatelju, na taj način prelazi i državina prava stvarnih službenosti koja je uspostavljena u korist te nekretnine.1637[1637] U tom slučaju zadržava se kontinuitet i državine te nekretnine i državine tog prava. Do sticanja državine stvarne službenosti može doći samo prelaskom neposredne državine na sticatelja. Ako neko lice izvorno stekne državinu nekretnine, samim tim on ne stiče i državinu prava stvarne službenosti koja u njenu korist postoji.1638[1638] Takvim sticanjem državine povlasne nekretnine prestaju i neposredne i posredne državine koje postoje u korist te nekretnine. Između izvorno stečenog i onoga što je

1633[1633] Član 310 st. 1 ZSP-a.1634[1634] N. Gavella, Posjed stvari i prava..., str. 69.1635[1635] Vidi: D. Lazarević, Državina, Pojam, oblici i zaštita..., str. 167–168.1636[1636] Član 310 st. 2 ZSP-a.1637[1637] Član 310 st. 3 ZSP-a.1638[1638] Član 310 st. 4 ZSP-a.

bilo ranije nema kontinuiteta. U situaciji da takav sticatelj državine povlasnog dobra poduzme radnju izvornog sticanja državine prava, time bi on stekao novu državinu prava stvarne službenosti.

 

Nasljeđivanje državine

 

Sve do donošenja ZOSPO-a naše pravo nije poznavalo nasljeđivanje državine, smatrajući da je to u suprotnosti s njenom prirodom. Rimsko pravo i građanski zakonici rađeni pod njegovim uticajem ovu vrstu državine nisu poznavali. U rimskom pravu važilo je pravilo: “Kad smo postavljeni za nasljednika tada prihvatanjem nasljedstva na nas prelaze sva prava, ipak državina, ako je fizički ne primimo, nama ne pripada”. Državina nasljednika prvi put je prihvaćena u Njemačkom građanskom zakoniku, a kasnije nalazi svoje mjesto i u Švajcarskom, Grčkom, Italijanskom i mnogim drugim građanskim zakonicima. 1639

[1639] Za pravnu teoriju priznavanje državine nasljedniku i prije nego što je stekao faktičku vlast na stvari otvorilo je polje naučnoj fantastici kao što je pronalaženje “idealnog i spiritualizovanog posjeda (bez faktičke vlasti)”.1640[1640] U takvom slučaju ovaj oblik državine se ponaša kao pravo,1641[1641] jer na nasljednika prelaze sva dejstva koja proizlaze iz državinskog stanja ostavitelja. Nasljeđivanje državine znači postupanje sa državinom kao s pravom. To je uticalo na stav teorije u tom smislu da neki autori državinu posmatraju kao subjektivno pravo, a drugi kao čisto faktički odnos.1642[1642] Nasljednik postaje držalac u trenutku smrti ostavitelja, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari.1643[1643] On je držalac i kada ne zna da je postao nasljednik. Nasljednička državina može nastati i bez volje nasljednika,1644[1644] u slučajevima kada on za to ni ne zna, pa čak i kada ju ne želi. Za nasljedničku državinu se ne traži prostorna veza između nasljednika i stvari i prava koja su bili u državini ostavitelja, a na kojima on produžava državinu.1645[1645] Po prirodi stvari nasljeđivanje državine kao faktičke vlasti

1639[1639] Njemački građanski zakonik u paragrafu 857 propisuje: “Državina prelazi na nasljednika”, ne spominjući trenutak sticanja faktičke vlasti. U njemačkoj praksi i teoriji nije sporno da se prelazak imovine na naslednika i sticanje faktičke vlasti često ne podudaraju. Austrijski građanski zakonik predviđa da se nasljeđivanjem, zakonskim ili testamentalnim, kao ni na osnovu ugovora, ne može pribaviti državina. Paragrafom 320 regulisano je da se “punovažnim pravnim osnovom dobija samo pravo na državinu, ali ne i sama državina”. Da bi stekao državinu potreban je akt koji je neophodan uslov za sticanje. Austrijsko pravo predviđa da zaostavština prelazi na nasljednike tek prihvatom nasljeđa, pa i državina na nasljednike prelazi u tom momentu. Od delacije do prihvatanja nasljeđa nasljednik nije držalac stvari i prava ostavitelja i u ovom periodu ne uživa državinsku zaštitu. Grčki građanski zakonik u članu 983 propisuje da državina prelazi na nasljednike, a prema Italijanskom građanskom zakoniku (član 1146) državina se nasljeđuje, a njeno dejstvo nastupa momentom otvaranja nasljeđa.

1640[1640] M. Vedriš i P. Klarić, op. cit., str. 196. Vidi i: A: Raspor, op. cit., str. 98–99.1641[1641] D. Stojanović i D. Pop-Georgiev, Komentar Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Beograd, 1980,

str. 166. 1642[1642] D. Stojanović, Stvarno pravo, osmo, izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1990, str. 28.1643[1643] Član 311 st. 1 ZSP-a.Identična je bila i odredba člana 73 ZOSPO-a. I sudska praksa je u ovom pogledu bila jedinstvena: “Svaki nasljednik postaje i

držalac u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari” – Viši sud u Novom Sadu, Gž-2372/80, u T. Ralčić, Pravni instituti, propisi i sudska praksa i oblasti svojinskih odnosa Beograd, 1983, str. 232. “Pravilno je prvostepeni sud primijenio odredbu člana 73. ZOVO zaključivši da je nakon ostaviteljeve smrti, koji je do časa smrti bio posjednik sporne čestice, to postao i tuženi u trenutku ostaviteljeve smrti, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast nad istom česticom. To zbog toga što prema navedenoj odredbi zakona nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari” – Okružni sud Zagreb, Gž-5125/81, od 25.8.1981, u A. Eterović, Smetanje posjeda u sudskoj praksi, Sarajevo, 1989, str. 89.

1644[1644] Samo nasljednikova državina može nastati bez njegove volje.1645[1645] D. Lazarević, „Naslednička državina“, Pravni život, br. 10/02, str. 159;

nije moguće (contradictio in adjecto), jer je državina takvo stanje koje se uvijek iznova pribavlja. Stoga se kod ove državine radi o fikciji. Fiktivno stanje kod nasljedničke državine traje sve dok nasljednik ne počne sa vršenjem faktičke vlasti na stvari. Kada se ovo desi ta državina postaje kao i svaka druga efektivna državina (neposredna, posredna, sudržavina, državina prava itd).1646[1646] Smisao postojanja državine nasljednika je u tome da se izbjegne vakuum u državini i ona je u funkciji održavanja kontinuiteta ostaviteljeve državine. Na nasljednike prelazi samo ona državina koju je ostavitelj imao u pogledu predmeta ostavine.1647[1647] U slučaju da je ostavitelj svoju imovinu ugovorom o doživotnom izdržavanju ostavio davaocu izdržavanja, nasljednici nemaju pravo na sudržavinu, jer imovina koja je predmet tog ugovora nije predmet nasljeđivanja. Pružanje zaštite u slučajevima nasljedničke državine je veoma složeno i u praksi može da izazove dosta dilema kada se ima u vidu skučenost zakonske odredbe koja to propisuje.1648[1648] Zbog toga u pogledu mnogih aspekata ove specifične državine sudska praksa tek treba da se definitivno izjasni. Državina nasljednika nastaje na osnovu pravne norme i njome se daje ovlašćenje nasljedniku da nastavi držanje stvari i prava koje je ostavitelj imao u trenutku smrti, kao i pravo na državinsku zaštitu, iako on stvarno nije postao držalac. Pored već pomenutog izuzetka da lice koje po osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u domaćinstvu vrši faktičku vlast na stvari odnosno pravo stvarne službenosti za drugo lice i koje je dužno postupati po uputama tog drugog lica nema državinu (pomoćnik u državini), to je drugi mogući izuzetak od načelne odredbe prema kojoj državinu stvari ima svako lice koje neposredno ili posredno vrši faktičku vlast na stvari. Ovim se pojačava pravna zaštita nasljednika uopšte. Nasljednik će nastojati da svoju državinu pretvori u efektivnu i da na stvarima i pravima ostavitelja uspostavi svoju faktičku vlast. On za tako nešto nije dužan da traži bilo kakvo posebno odobrenje od suda.1649[1649] U našem pravu trenutak otvaranja nasljeđa i trenutak prelaska zaostavštine na nasljednike se poklapaju.1650[1650] Nasljednik ne mora da čeka donošenje ostavinskog rješenja o uručenju stvari koje predstavljaju zaostavštinu. On ima potpunu slobodu da odluči kada će početi sa vršenjem faktičke vlasti na naslijeđenim stvarima. Ova konstrukcija državine omogućava da se nasljedniku pruži brza i pravovremena zaštita, te da se sačuva integritet državinskog stanja ostavitelja1651[1651] od mogućih samovlasnih smetanja državine od strane trećih lica u onom intervalu između trenutka ostaviteljeve smrti i faktičkog stupanja u državinu naslijeđene stvari od strane nasljednika,1652[1652] te da nasljednik može steći pravo svojine održajem, ako su za to ostvareni predviđeni uslovi. Lapidarnost pomenute odredbe suočiće praktičare sa mnogim složenim pitanjima koja se javljaju u takvim parnicama. Prilikom razmatranja ovog kompleksnog instituta može da se pojavi više dilema i nedoumica. Prije svega, postavlja se pitanje koji nasljednik u trenutku smrti ostavitelja postaje držalac, odnosno da li to postaje samo zakonski, samo testamentalni ili pak i jedan i drugi nasljednik. Mišljenja smo da nema nikakve sumnje da se i jedan i drugi podrazumijevaju pod pojmom nasljednik,1653[1653] kao što je nasljednik i nužni nasljednik koji je pozvan na nasljeđe.1654[1654] Sunasljednici stiču sudržavinu bez obzira na to što, eventualno, samo jedan od njih ima faktičku vlast nad stvari. U slučaju kada nema nasljednika i kada

1646[1646] O tome: R. Kovačević-Kuštrimović i M. Lazić, Stvarno pravo, Niš, 2006, str. 54; V. Vukčević, op. cit., str. 75; B. Vizner, „Posjed nasljednika po našem novom Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima“, Pravni život, br. 5/80, str. 48.

1647[1647] Slično i Vrhovni sud Hrvatske, br. Gzz-65/84, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 26/85, odl. 41.1648[1648] O tome: D. Medić, “Posjed nasljednika”, Zbornik radova “III savjetovanje iz građanske oblasti u Bosni i

Hercegovini”, Jahorina, 2008, str. 81–87.1649[1649] D. Popov, “Državina naslednika”, Pravni život, br. 10/02, str. 152.1650[1650] Član 23 stav 5 ZSP-a i članovi 146 i 153 Zakona o nasljeđivanju – ZON (Službeni glasnik RS br. 1/09).1651[1651] S. Krneta, “Pribavljanje posjeda putem nasljeđivanja”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1959, str. 133.1652[1652] B. Vizner, Komentar Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zagreb, 1980, str. 484.1653[1653] Članom 5 ZON-a propisano je da se može naslijediti na osnovu zakona i testamenta.1654[1654] Ovako je i u pravu Republike Hrvatske: “Više nasljednika, bez obzira na to jesu li lično stekli faktičku vlast na

stvari, postaju suposjednici u trenutku smrti svoga prednika. U primjeni tog pravila nije odlučno ko je od sunasljednika testamentalni, a ko zakonski nasljednik (makar kroz pravo na nužni dio), zbog čega pravni osnov nasljeđivanja nije odlučan za posjedovnu zaštitu” – Okružni sud Zadar, Gž-367/91 od 24.4.1991, u M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str. 32.

ostavina postaje svojina Republike Srpske,1655[1655] može se postaviti pitanje da li u trenutku delacije ona postaje držalac. Smatramo da Republici Srpskoj takođe treba priznati ovaj status, jer se u takvim slučajevima radi o univerzalnoj sukcesiji i na taj zaključak upućuje seriozna, a posebno logička i teleološka interpretacija odredaba zakona. Naime, Republika Srpska u pogledu zaostavštine tada ima isti nasljednopravni položaj kao i bilo koji drugi nasljednik, pa nema sumnje da joj treba priznati i status držaoca. Naredno pitanje koje se može postaviti je za kojeg se nasljednika u državinskoj parnici može smatrati da je postao držalac. Pri tome, može da se radi o pravosnažno utvrđenom, prejudicijelno utvrđenom ili svakom pretpostavljenom. Smatramo da se nasljednikom ne može smatrati samo ono lice za koje je to pravosnažno utvrđeno. Vidjeli smo da zaostavština po sili zakona prelazi na nasljednike u momentu delacije. Dakle, to je momenat kada se ipso iure postaje nasljednikom, a ne momenat pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju, jer to rješenje ima samo deklaratorni karakter.1656[1656] Kada nasljeđuje više nasljednika, svi oni u trenutku ostaviteljeve smrti postaju sudržaoci i ako se jedan od njih kasnije odrekne nasljeđa smatra se da nikada nije ni stekao državinu, a državina koja mu je pripadala računa se kao da je od trenutka delacije pripala licu koje stupa na njegovo mjesto . Nasljednikom se ne može jednostavno smatrati svaki pretpostavljeni nasljednik, pa makat to bio i nužni nasljednik.1657[1657] U državinskoj parnici zato, u slučaju spora, treba raspraviti i prejudicijelno utvrditi da li je stranka zaista nasljednik ostavitelja. U parnicama u kojima nije sporno ili je već pravosnažno utvrđeno ko se smatra nasljednikom, posebnih problema nema. Oni mogu da nastanu ako se stranci (najčešće tužitelju) ospori svojstvo nasljednika. Kada o tome rješava kao o prethodnom pitanju,1658[1658] sud će se suočiti sa takvim teškoćama da će postupak u ovim parnicama, koji je inače hitne prirode, neminovno postati mnogo duži. Ovo može da se desi u sporu između samih nasljednika, ali i u parnicama u kojima stranke nisu konkurenti za nasljeđe. U takvim slučajevima procesna ekonomija će najčešće nalagati prekid postupka do pravosnažnog okončanja ostavinskog postupka, a to je u suprotnosti sa prirodom i smislom državinske zaštite, za koju prevashodno važi pravilo hitnosti.1659[1659] Problemi mogu nastati i kada su neki nasljednici testamentom isključeni iz nasljeđa, kada su nepoznati, kada je sporna pravna valjanost testamenta i u sličnim situacijama. Dilema može da bude i u vezi sa pitanjem da li nasljednik u času smrti stiče državinu iste kvalitete kakvu je imao i ostavitelj u pogledu predmeta ostavine. U odnosu na kvalitet nasljedničke državine, postoji pretpostavka postojanja kvalifikovane državine, odnosno zakonite i savjesne, sve dok neko lice ne dokaže da je i ostavitelj imao nezakonitu državinu, tj. da nasljedniku ne pripada pravo nasljeđa na stvari, pa samim tim da se njegova državina ne zasniva na punovažnoj pravnoj osnovi potrebnoj za sticanje prava svojine. Savjesnost državine se pretpostavlja. Ona se procjenjuje prema nasljednikovoj predstavi o zakonitosti ostaviteljeve državine. Odredbama ZSP-a propisano je da nasljednik postaje savjestan držalac od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostavitelj bio nesavjestan držalac, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati.1660[1660] Prema tome, iako je ostavitelj bio nesavjestan držalac, nasljednik može biti savjestan, pod navedenim uslovima. Zbog toga nasljednik može u pogledu takve stvari steći pravo svojine redovnim ili vanrednim održajem. Savjesnost nasljednikove državine (za razliku od zakonitosti) se, dakle, cijeni neovisno od savjesnosti, odnosno

1655[1655] Član 7 ZON-a.1656[1656] U ovom smislu citiramo odluku Vrhovnog suda Srbije Rev-2365/95, gdje takođe postoji ista zakonska norma:

“Naslednik stiče svojstvo naslednika momentom smrti ostavitelja bez obzira kada je rešenje o nasleđivanju doneto, odnosno ne od momenta donošenja ostavinskog rešenja” – u D. Lazarević, Naslednička državina..., str. 158.

1657[1657] Slično i V. Vežić, „Nasljednički posjed“, Zakonitost, br. 9-10/90, str. 1212.1658[1658] Član 12 Zakona o parničnom postupku (ZPP). O prethodnom pitanju šire: M. Salma, Prethodno pitanje u građanskom sudskom postupku, Novi Sad, 1995; D. Medić,

„Prethodno ili prejudicijelno pitanje u parnici“, Pravni život, br. 13/08, str. 225-238. 1659[1659] Prema mišljenju prof. Gavelle, ako protivna strana osporava nekom da je nasljednik, a ne tvrdi za sebe da je ona

nasljednik, sud se treba zadovoljiti vjerovatnošću da je ostaviteljev nasljednik onaj koji traži zaštitu, dok u slučaju ako između stranaka postoji spor o tome koja je od njih nasljednik, taj spor se može riješiti samo u redovnoj parnici, a ne u postupku za smetanje posjeda – v. N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, op. cit., str. 179.

1660[1660] Član 58 stav 6 ZSP-a.

nesavjesnosti državine ostavitelja.1661[1661] Pod uticajem te odredbe i sudska praksa je zauzela stav da kvalitet državine ne mora biti nužno identičan.1662[1662] Postojanje savjesnosti ili nesavjesnosti državine uvijek je faktičko pitanje koje sud rješava na osnovu relevantnih okolnosti svakog konkretnog slučaja. U praksi može da se postavi i pitanje da li se kao tuženi kod vindikacione i publicijanske tužbe može pojaviti nasljednik koji nema stvar u faktičkoj vlasti. Mišljenja smo da takav nasljednik, iako presumptivni držalac, nije pasivno legitimisan u ovim parnicama, ako nije i faktički držalac. 1663[1663] Iako iz jezičke interpretacije pomenutog propisa može proizlaziti da u momentu otvaranja nasljeđa nasljednik postaje samo držalac stvari, a ne i prava stvarne službenosti, mislimo da ovdje nema posebne dileme. Pošto je ratio legis ove odredbe da se zaštiti imovinski interesi nasljednika, logično je da se, pored državine stvari, štiti i državina prava stvarne službenosti. Na ovakav zaključak upućuje sveobuhvatno tumačenje ove zakonske norme, a do propusta u tekstu norme je vjerovatno došlo očitom omaškom. 1664[1664] Dakle, iz svega izloženog je vidljivo da nasljednička državina u našem pravnom poretku izaziva, u načelu, jednake pravne učinke kao i faktička državina. Proširenje pojma državine van okvira faktičke vlasti na stvari diktirano je potrebama savremenog načina života i potpunije zaštite nasljednika i sigurno je da u praksi nalazi svoje opravdanje. Kada je ostaviočeva državina na jednoj ili više stvari odnosno prava stvarnih službenosti njegovom smrću prešla na dva ili više sunasljednika, oni su time postali sudržaoci tih stvari odnosno prava stvarne službenosti, pa će tako i izvršavati državinu. Izuzetak postoji ako je na osnovu ostaviočeve volje izražene u testamentu ili odluke ostavinskog suda drugačije određeno.1665[1665] Razumljivo je da se prelaskom ostaviočeve državine na njegove nasljednike ne dira u ostale državine iste stvari, odnosno prava.1666[1666]

  

Svojstva državine

Oblici državine

 

Državina je zakonita ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu (pravo na državinu).1667[1667] To su u prvom redu osnovi koji se traže za sticanje prava svojine. Isto tako, to su i oni osnovi kojima se stiče pravo na državinu. Da bi državina bila zakonita, bitno je da se zasniva na subjektivnom pravu koje ovlašćuje držaoca

1661[1661] O. Stanković i M. Orlić, Stvarno pravo, drugo izdanje, Beograd, 1982, str. 51.1662[1662] U ovom pravcu navodimo karakterističnu sudsku odluku koja je i sada primjenljiva: “Savjesnost posjeda

kompleksan je skup činjeničnih utvrđenja i pravnih ocjena. Savjesnost posjeda se pretpostavlja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Za savjesnost je dovoljno da je posjednik uvjerenja da stvar drži na temelju valjanog naslova. Nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kada je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti mogao to znati, a vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljedstva” – Vrhovni sud Hrvatske, Rev-943/81 od 22.9.1981, u R. Petaković, Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima sa sudskom praksom, Beograd, 1991, str. 66.

1663[1663] U ovom smislu je i Zaključak sa savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda bivše SFRJ održanog u Subotici 24.10.1990. godine. Postoji i mišljenje da nasljednik i u ovom slučaju može biti pasivno legitimisan, pod uslovom da u trenutku podnošenja tužbe ni jedno lice nije zadobilo faktičku vlast na stvari – v. O. Antić, Komentar Zakona o nasleđivanju, Beograd, 1996, str. 85; D. Lazarević, Naslednička državina..., str. 165.

1664[1664] Uostalom, već odredba člana 311 stava 2 ZSP-a ima u vidu i državinu prava stvarnih službenosti.1665[1665] Član 311 st. 2 ZSP-a.1666[1666] Član 311 st. 3 ZSP-a.1667[1667] Član 312 st. 1 ZSP-a.

na državinu.1668[1668] Pravna osnova sticanja mora biti objektivno valjana i takvo stanje treba da postoji za sve vrijeme trajanja državine. Zakonita državina može postojati bez obzira na to kakvu državinu je imao prednik držaoca. Ako je je pravna osnova državine ništavna, ne radi se o zakonitoj državini. Ukoliko je pravna osnova državine rušljiva, državina je zakonita, a zakonitost će prestati ako dođe do eventualnog poništenja. Zamišljeni (putativni) pravni osnov nije dovoljan.1669[1669] Zakonitost državine mora da predstavlja objektivnu činjenicu.1670[1670] ZOSPO je tražio postojanje pravne osnove potrebne za sticanje prava svojine1671[1671] i to je očito preuska definicija zakonitosti, koja potiče od nekadašnje subjektivne koncepcije, dok je sada proširen pojam zakonite državine imajući u vidu prihvaćenu objektivnu koncepciju. Pored toga, ZOSPO je za zakonitu državinu propisivao da ne smije biti pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, što sada nije uslov. Podjela državine na zakonitu i nezakonitu nije od značaja za državinsku zaštitu. Državinske tužbe mogu koristiti i zakoniti i nezakoniti držaoci. Isto tako, ni za sticanje ni za prestanak državine to nema uticaja. Kvalitet državine ima značaja kod ocjene predviđenog činjeničnog stanja potrebnog za pribavljanje određenog prava.

Državina je istinita odnosno mirna ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja,1672[1672] dakle na dopušten, a ne protivpravan način. Ako je stečena silom, uprkos postojanju pravnog osnova, državina nije istinita, jer je pribavljena na način koji pravo ne odobrava (manljiva). Prema tome, istinitost državine se cijeni prema postupcima držaoca. Istinita državina je mirna od momenta sticanja i držalac ima pravo na zaštitu prema svim licima. Pribavljanje državine silom znači da je protiv dosadašnjeg držaoca upotrebljena fizička ili psihička prisila odnosno da je sticatelj primijenio silu u pogledu stvari. Iste pravne posljedice proizvodi i ozbiljna prijetnja koja nije dopuštena i koja je bila takvog karaktera da je kod dosadašnjeg držaoca izazvala opravdan strah. Kod prevare se dosadašnji držalac održava u zabludi ili se kod njega zabluda izaziva. Ovdje spada i potajno sticanje, na način da dotadašnji držalac ne sazna za njega.1673[1673] Državina se stiče zloupotrebom povjerenja u slučaju kad sticalac već ima neku poziciju prema stvari, ali ju je poslije protivpravno pretvorio u državinu, na štetu pozicije dotadašnjeg držaoca. Pojmovi zakonite i istinite državine se ne podudaraju. No, u širem smislu zakonitost državine sadrži i istinitost, jer je i to objektivni kvalitet, kao i zakonitost državine u užem smislu, o kojoj je prethodno bilo riječi.

Državina koja nije istinita, ona koja je stečena silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, postaje mirna kad licu od koga je tako pribavljena prestane pravo na zaštitu državine.1674[1674] Naime, držalac od koga je državina oduzeta na protivpravan način ima pravo na zaštitu oduzete državine putem samopomoći ili putem suda. Sve dok to pravo postoji, državina neistinitog držaoca nije mirna. Međutim, kada isteknu predviđeni rokovi, prestaje pravo na zaštitu dotadašnjeg držaoca, a neistinita državina postaje mirna. Od tog momenta držalac neistinite državine ima pravo na zaštitu prema svima, pa i prema dotadašnjem držaocu od koga je državinu stekao na viciozan način.

1668[1668] To može biti pravo svojine, ali i bilo koje drugo subjektivno pravo koje sadrži ovlašćenje za držanje.1669[1669] N. Gavella, Posjed stvari i prava..., str. 83.1670[1670] D. Lazarević, Državina, pojam oblici i zaštita..., str. 100.1671[1671] Vidi član 72 st. 1 ZOSPO-a.1672[1672] Član 312 st. 2 ZSP-a.1673[1673] Npr. sticanje krađom.1674[1674] Član 312 st. 3 ZSP-a.

Zakonitost državine procjenjuje se objektivno, a savjesnost državine subjektivno. Teško je dati definiciju savjesnosti, jer se u njoj prepliću i pravni i moralni sadržaji. Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da nema pravo na državinu.1675[1675] Neznanje se može opravdati ako je sticalac prilikom sticanja upotrijebio uobičajenu pažnju prosječnog građanina u takvim prilikama.1676

[1676] Ovo je subjektivni kvalitet državine i zavisi od toga da li držalac zna (opravdano vjeruje) da je njegova državina u saglasnosti sa pravom ili ne. Radi se o unutrašnjem, subjektivnom psihičkom fenomenu koji se dosta teško može i objektivno upoznati. Savjesnost je sinonim za korektnost i pošteno postupanje. Ako držalac, i pored dužne pažnje, nema razloga da sumnja u pravnu valjanost osnove za njegovu državinu, on se smatra savjesnim. To je jedan društveni standard i smatra se da postoji savjesnost ako je taj standard ispunjen.1677[1677] Ni ovaj kvalitet državine nema uticaja na njen pojam i zaštitu. Savjesnost državine nasljednika zavisi od njegove savjesnosti, a ne od savjesnosti ostavioca. Kod neposrednog i posrednog držaoca, te svakog sudržaoca, savjesnost se procjenjuje posebno za svako od ovih lica. Savjesnost državine pravnog lica cijeni se po savjesnosti njegovih organa, kod dobrovoljnog zastupništva relevantna je savjesnost zastupanog, a kod zakonskog zastupništva mjerodavna je savjesnost zakonskog zastupnika.1678[1678] Pitanje konkretnog postojanja savjesnosti ili nesavjesnosti državine u slučaju spora rješava sud prema postojećim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Savremena prava su pooštrila kriterijum savjesnosti. Kvalitet savjesnosti državine dobija se u trenutku sticanja. No, savjesnost treba da postoji za sve vrijeme faktičke vlasti na stvari.1679[1679] Savjesnost prestaje čim držalac sazna da mu pravo na državinu ne pripada.1680[1680] Naknadno nastala mogućnost takvog saznanja ne čini državinu nesavjesnom, jer se veći stepen pažnje traži kod sticanja državine nego za vrijeme njenog trajanja. Savjesni držalac nema obavezu da stalno provjerava svoju savjesnost.1681[1681] Da bi se olakšalo dosta složeno utvrđivanje postojanja odnosno nepostojanja savjesnosti državine, zakon postavlja oborivu pretpostavku da se savjesnost državine pretpostavlja.1682[1682] Ako neko lice tvrdi suprotno, dužan je da to i dokaže. Savjesnost je značajan faktor za mnoge pravne odnose. Savjestan držalac npr. može po proteku određenog vremena postati vlasnik stvari održajem, savjesnost je bitna za pribavljanje svojine od nevlasnika, za utvrđivanje prava i obaveza stranaka u vlasničkoj parnici itd. Isto tako, savjesnost je značajna kod propasti stvari ili njenog pogoršanja. Savjestan držalac ne odgovara za pogoršanje i propast stvari, dok nesavjesni držalac treba da vrati stvar vlasniku u stanju u kakvom je bila u momentu sticanja državine, pa odgovara za svu nastalu štetu. ZOSPO je kod kriterijuma savjesnosti imao u vidu pravo svojine na stvari, dok

1675[1675] Član 312 st. 4 ZSP-a.1676[1676] Ako se radi o očitoj nemarnosti sticaoca, koja se mogla izbjeći uobičajenom dužnom pažnjom, savjesnost je

isključena. Ukoliko je zabluda izvinjavajuća, savjesnost postoji.1677[1677] A. Gams u saradnji sa M. Petrovićem, Osnovi stvarnog prava, osmo, novim propisima prilagođeno, izdanje,

Beograd, 1980, str. 187.1678[1678] Č. Rajačić, op. cit., str. 14. Uporediti: O. Stanković i M. Orlić, op. cit., str. 51.1679[1679] L. Marković, Građansko pravo, Opšti deo i Stvarno pravo, Beograd, 1927, str. 300. Po rimskom pravu savjesnost je bila potrebna samo u momentu sticanja državine, a ne za sve vrijeme njenog trajanja.1680[1680] S. Krneta, Posjed..., str. 1029..1681[1681] D. Lazarević, Državina, pojam oblici i zaštita..., str. 120.1682[1682] Član 312 st. 5 ZSP-a.Ovako npr. propisuju i Austrijski građanski zakonik (paragraf 328), Italijanski građanski zakonik (član 1147) i mnogi drugi

zakonici.

se sada to proširuje, te kao bitno postavlja da li držalac zna ili bi morao znati da mu pripada pravo na državinu. Savjestan držalac opravdano smatra da je titular prava čiju sadržinu faktički vrši.1683[1683] Pojam savjesnosti ima široku primjenu u savremenom pravu i izvan instituta državine,1684[1684] a naročito u privrednom (trgovačkom), obligacionom,1685[1685] stvarnom i nasljednom pravu. Pravo svojine uvijek podrazumijeva i pravo na državinu, ali ovo pravo mogu imati i lica koja nisu vlasnici na određenoj stvari.1686[1686] Državina koja je zakonita, istinita i savjesna naziva se i kvalifikovanom. Najčešće je zakonita državina i savjesna. Međutim, to ne mora da bude slučaj. Držalac može biti nesavjestan, iako ima zakonitu državinu, a može biti i savjestan u slučaju nezakonite državine.

Savjesnost i istinitost državine pravnog lica cijeni se prema savjesnosti i postupanju onog fizičkog lica koje je za to pravno lice ovlašćeno da preduzima radnje sticanja ili izvršavanja državine.1687[1687] Savjesnost i istinitost državine lica koje ima zakonskog zastupnika (roditelja, staraoca) cijeni se prema prema savjesnosti i radnjama njihovog zakonskog zastupnika.1688[1688] Dakle, u ovim slučajevima savjesnost zavisi od savjesnosti i postupanja lica koja su ovlašćena da istupaju u nečije ime prilikom radnji sticanja ili izvršavanja državine.

Ako se u parnici u kojoj se odlučuje o pravu na državinu donese odluka da to pravo ne pripada držaocu, smatra se da je njegova državina nesavjesna od trenutka dostavljanja tužbe u tom predmetu, a ne od momenta pravosnažnosti donesene sudske odluke. Isto pravilo postavljeno je i u slučaju da je konačnu odluku o tome donio neki drugi nadležni organ ili sud u drugom postupku.1689[1689] Ovo je sasvim razumljivo, jer dostavljanjem tužbe držalac saznaje da postoji mogućnost da sud može udovoljiti postavljenom zahtjevu i to kod njega treba da dovede do ozbiljne sumnje da mu državina zaista ne pripada.

Zaštita državine

Pravo na zaštitu državine

 

Najznačajnija posljedica državine kao faktičke vlasti je zaštita državine.1690

[1690] Ta specifična zaštita je na neki način dopuna svojinske zaštite. Državina je „spoljni bedem svojine”.1691[1691] Ona se štiti i zato što se pretpostavlja da je

1683[1683] „Savesnost je izvinjavajuća zabluda o pravu čiju sadržinu držalac vrši” – Vrhovni sud Srbije, Rev-5134/97, u T. Krsmanović i M. Krvavica, Sudska praksa iz oblasti stvarnog prava, Beograd, 1999, str. 83–84.

1684[1684] O savjesnosti u subjektivnom i objektivnom smislu v. M. Orlić, Zaključenje ugovora, Beograd, 1993, str. 443–444, a o funkcijama savjesnosti v. P. Trifunović, „Savesnost u prometu nekretnina“, Pravni život, br. 10/96, str. 373–374.

1685[1685] U oblasti obligacionog prava upotrebljava se sintagma savjesnost i poštenje.1686[1686] Npr. plodouživalac, zakupac itd.1687[1687] Član 312 st. 6 ZSP-a.1688[1688] Član 312 st. 7 ZSP-a.1689[1689] Član 312 st. 8 ZSP-a.1690[1690] U doktrini se mnogo diskutovalo o osnovu zaštite državine. Postavljalo se i pitanje zašto se državina štiti kad

nije pravo nego faktička vlast. Neki teoretičari osnov zaštite nalaze u samoj državini, u volji držaoca – apsolutne teorije(npr. Randa, Puhta, Vindšajd), a drugi taj osnov traže u okolnostima izvan same državine – relativne teorije (npr. Jering). Danas se smatra da je održavanje javnog mira i poretka, te sprečavanje samovlašća osnovni razlog zaštite državine. O tome: S. Krneta, Posjed..., str. 1014. Anglosaksonsko pravo ne poznaje nijedan postupak za zaštitu državine, a državinsku zaštitu nije poznavalo ni sovjetsko pravo.

1691[1691] R. Jhering, Uber den Grund des Besitzschutzes, 1896, str. 45.

vezana za svojinu,1692[1692] zbog toga što je refleks prava svojine, pretpostavljena svojina.1693[1693] Državinska zaštita pripada držaocu neovisno od toga da li on ima pravo na državinu ili ne. U principu štiti se posljednja mirna državina bez obzira na kvalitet. Time se ne stvara pravo na državinu, a zaštita ne smeta ni nečijem pravu na državinu. Držalac ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine,1694

[1694] bez obzira na to koliko je trajala njegova državina. Svaka protivpravna radnja nekog lica ne može se odmah tretirati kao čin smetanja državine. Naime, postoje radnje koje su čiste štetne radnje, pa se zaštita od njih vrši po drugim pravilima.1695

[1695] U parnici zbog smetanja državine isključena je mogućnost odlučivanja o naknadi štete koja je nastala izvršenim smetanjem. Određena radnja može biti i akt smetanja državine i štetna radnja. Prilikom odlučivanja o vrsti zaštite tada treba imati u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja. Smetanje državine je samo ona radnja koja je učinjena neovlašćeno, jer je protivpravno ponašanje zabranjeno.1696[1696] Za ocjenu protivpravnosti nije potrebno postojanje namjere tuženog upravljene u cilju smetanja ili oduzimanja državine. Dovoljna je svijest o tome da se ušlo u područje tuđe državine.1697[1697] Nema smetanja sa pristankom držaoca1698[1698] ili u slučaju ako postoji posebno pravo na preduzimanje određene radnje, koje se bazira na zakonskom ovlašćenju ili odluci odnosno aktu državnog organa.1699[1699] Za pružanje državinske zaštite potrebno je da je smetanje državine već nastupilo, a ne da se ono tek može očekivati.1700[1700] Nema zaštite od čina smetanja koji je neko preduzeo, ali koji nije doveo do smetanja državine.1701[1701] Nema smetanja ako je neko spriječen da pribavi državinu. Akt smetanja predstavlja sve ono čime se onemogućava ili ometa normalno vršenje faktičke vlasti na stvari. On se može izvršiti radnjama oduzimanja i smetanja državine. Oduzimanjem državine prestaje faktička vlast na stvari dosadašnjeg držaoca i zasniva se vlast novog držaoca, a smetanje predstavlja atak na faktičku vlast bez njenog oduzimanja, koje se čini radnjama kojima se ta vlast ograničava, osporava ili ometa. Između ova dva akta ne može se povući oštra granica, ali to u praksi i nema praktičnog značaja. Uništenje stvari ne ulazi u pojam oduzimanja. Sam čin smetanja državine može da bude izvršen činjenjem ili nečinjenjem (propuštanjem) na različite načine. Najčešće se smetanje vrši uz pomoć fizičke sile, ali može da bude učinjeno i verbalno. Verbalno smetanje je pravno relevantno samo ako je izvršeno ozbiljnom i

1692[1692] Ž. Perić, Stvarno pravo, Beograd, 1920, str. 13.1693[1693] R. Legradić, op. cit., str. 142.1694[1694] Član 313 st. 1 ZSP-a.1695[1695] Primjera radi, okolnost da je neko posjekao tuđe stablo povlači odgovornost za naknadu štete, a za to se ne može

tražiti državinska zaštita.1696[1696] „Neće se smatrati smetanjem poseda ukoliko čin smetanja nije protivpravan” – Drugi opštinski sud u Beogradu,

P-4080/94 od 7.3.1995. i Okružni sud u Beogradu, Gž-7016/95 od 14.9. 1995, u D. Medić i H. Tajić, Sudska praksa iz stvarnog prava, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2008, str. 771.

1697[1697] Vidi odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Gzz-29/87 od 22.10.1987, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 38/88, odl. 31.

1698[1698] Pristanak držaoca treba da bude dat njegovom prirodnom voljom, a pri tome nije neophodno da je on i poslovno sposoban.

1699[1699] Kada postoji odluka ili akt državnog organa sud nije ovlašćen da ulazi u pitanje njihove punovažnosti ili zakonitosti, ako su doneseni u odgovarajućem postupku.

1700[1700] Vidi odluku Vrhovnog suda Srbije, Gzz-62/93 od 12.3.1993, Z. Čukić, „Smetanje državine u sudskoj praksi“, Pravni informator, br. 10/01, str. 62.

1701[1701] Ovo može dovesti do druge vrste odgovornosti, npr. krivičnopravne.

neposrednom prijetnjom1702[1702] koja je kod držaoca izazvala opravdan strah koji ga je onemogućio i pokolebao da se koristi svojim pravom odnosno da vrši faktičku vlast na nekoj stvari. Onaj čin koji ne može promijeniti stanje državine nije čin smetanja (npr. prijetnja izrečena od strane djeteta ili samo izrečeno upozorenje). Aktivno legitimisano u ovom sporu je ono fizičko ili pravno lice koje je bilo držalac stvari prije oduzimanja predmeta državine odnosno lice čija je državina uznemirena. Pasivno legitimisano u parnici zbog smetanja državine je svako lice koje je držaoca uznemirilo odnosno oduzelo mu državinu,1703[1703] pa i ono koje je postupalo po nalogu trećeg lica. Lica po čijem nalogu je izvršeno smetanje i u čiju korist je smetanje izvršeno,1704[1704] takođe mogu da budu obuhvaćena tužbom.1705[1705] Za povredu državine kao faktičke vlasti bitan je objektivni kriterijum odnosno okolnost da postoji čin oduzimanja ili smetanja, dok nije relevantna krivica učinioca.

Zaštita državine ostvaruje se u posebnom sudskom postupku1706[1706] ili izuzetno putem samopomoći.1707[1707] Tužba za zaštitu državine mora se podnijeti u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i za lice koje to učinilo (subjektivni rok), a najkasnije za godinu dana od nastalog čina smetanja (objektivni rok).1708[1708] Subjektivni rok ističe najkasnije sa protekom objektivnog roka. Radi se o prekluzivnim rokovima na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Prekluzija ovdje postoji zbog pravne izvjesnosti. Na ove rokove se ne primjenjuju pravila o prekidu i zastoju. Stranke same ne mogu mijenjati njihovo trajanje. Dužina tih rokova karakteriše hitnost u ovim parnicama. Po isteku propisanih rokova više se ne može pokrenuti državinska, ali se može voditi petitorna parnica. U sudskoj praksi i pravnoj teoriji preovlađuje shvaćanje da tužbu za smetanje državine podnesenu nakon navedenih rokova treba odbaciti, jer je tužilac izgubio pravo na sudsku zaštitu1709[1709] No, o tome ima i drukčijih mišljenja.1710[1710] Ako se smetanje produžava, odnosno vrši u kontinuitetu, rok za podnošenje tužbe računa se od prve radnje za koju je tužitelj saznao, a ako se smetanje ponavlja, rok se računa od kada je tužitelj saznao za svako novo smetanje.1711[1711] Svako ponovljeno smetanje, bilo

1702[1702] Prijetnja je ozbiljna ako kod tuženog može da stvori osjećaj ugroženosti za njegov život, zdravlje ili imovinu odnosno za život i zdravlje njemu bliskog lica. Vidi npr. rješenje Okružnog suda u Nišu, Gž-1167/82, u R. Ćosić, Aktuelna sudska praksa iz građansko-materijalnog prava, Beograd, 1996, str. 41 i rješenje Višeg suda u Čačku, Gž-801/10 od 9.6.2010, Izbor sudske prakse, br. 2/11, str. 52.

1703[1703] To može biti i lice koje toga nije bilo svjesno.1704[1704] Ako se nisu ogradila od smetanja.1705[1705] Vidi: B. Vizner, “Aktivna i pasivna legitimacija u parnicama zbog smetanja posjeda po novom ZOVO”,

Advokatura BiH, br. 2/80, str. 63–71.1706[1706] O parnicama zbog zaštite državine v. J. Čizmić, “Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda u pravu

Federacije Bosne i Hercegovine”, Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, XV, 2002, str. 271-290. 1707[1707] Član 313 st. 2 ZSP-a.1708[1708] Član 313 st. 3 ZSP-a.1709[1709] Vidi npr. Zaključak sa sastanka predstavnika građanskih odjeljenja okružnih sudova Hrvatske i Vrhovnog suda

Hrvatske održanog u Zagrebu 26. i 27. 11. 1985, u J. Brežanski, „Smetanje posjeda – problemi zaštite posjeda“, Naša zakonitost, br. 9/86, str. 1247-1248; Vrhovni sud Srbije, Gzz-115/94, u D. Lazarević, „Rokovi kod državinskih tužbi“, Pravni život, br. 13/07, str. 847; Okružni sud u Beogradu, Gž-4031/02, Bilten sudske prakse Okružnog suda u Beogradu, br. 62-2/04, str. 125; G. Stanković, Građansko procesno pravo, Niš, 1998, str. 267; A. Jakšić, Građansko procesno pravo, drugo dopunjeno izdanje, Beograd, 2008, str. 594.

1710[1710] Vidi npr. Okružni sud Požarevac, Gž-1571/94, u Z. Rašović, Komentar Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, Podgorica, 2007, str. 1101; Okružni sud u Nišu, Gž-522/08, Izbor sudske prakse, br. 10/08, odl. 64; D. Stojanović, Stvarno pravo... str. 42; S. Triva, V. Belajec i M. Dika, Građansko parnično procesno pravo, šesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 1986, str. 662–663.

1711[1711] O tome i D. Lazarević, Rokovi kod državinskih tužbi ... str. 849.

da je izvršeno na isti, sličan ili različiti način, predstavlja poseban akt smetanja državine,1712[1712] pa se u istoj parnici sve do njenog zaključenja tužba može preinačiti isticanjem novih tužbenih zahtjeva za utvrđivanje ponovljenog smetanja. Kada se uz postojeći zahtjev tokom postupka istakne još jedan zahtjev, blagovremenost novog zahtjeva računaće se od dana njegovog podnošenja sudu. Eventualno obraćanje organu za posredovanje ne može sanirati propuštanje roka za traženje zaštite pred sudom.1713[1713] Ukoliko se držalac prije podnošenja tužbe zbog smetanja državine poslužio pravom na samopomoć, ne može tražiti i sudsku zaštitu u državinskoj parnici. ZPP propisuje i poseban prekluzivni rok u kome se u izvršnom postupku može tražiti izvršenje rješenja kojim se tuženom po tužbi za smetanje državine nalaže izvršenje određene radnje. Taj rok iznosi 60 dana od proteka roka koji je rješenjem o smetanju državine određen za izvršenje te radnje.1714[1714] On se odnosi na slučajeve izvršenja tačno određene pozitivne činidbe, a ne odnosi se na situacije kada je tuženom naloženo određeno ponašanje u cilju da tužitelju omogući vršenje ovlašćenja u vezi sa državinom stvari ili prava.1715

[1715] U državinske tužbe spadaju tužba zbog oduzimanja i tužba zbog uznemiravanja državine (tužbe zbog smetanja državine). Državinskom tužbom držalac traži da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostava ranijeg stanja državine1716[1716] i da se tuženom ubuduće zabrani takvo ili slično smetanje.1717

[1717] Posebna procesna pravila koja u određenoj mjeri odstupaju od opštih pravila parničnog postupka su identična i za tužbu zbog oduzimanja i za tužbu zbog uznemiravanja državine. Isticanje čina smetanja državine precizno određuje konkretni događaj i bitno je zbog toga da bi odluka suda imala karakter izvršne isprave koja je podobna za eventualno izvršenje, a značajno je i u slučajevima ponovnog smetanja državine. Prema tome, iako ima deklaratorni karakter i nema samostalni smisao postojanja, opis čina smetanja državine omogućava donošenje precizne odluke i zato je iz praktičnih razloga opravdano (mada nije neophodno) njegovo navođenje. Time se parnica zbog smetanja državine nije transformisala u parnicu radi utvrđenja. Tužba za smetanje državine je kondemnatorna tužba, a cilj sudske zaštite je da se uspostavi ranije državinsko stanje uklanjanjem posljedica protivpravnog ponašanja. Ovo se ostvaruje predajom oduzete stvari ili preduzimanjem radnji kojima se uklanja stanje kojim je izvršeno smetanje. Uspostavu pređašnjeg državinskog stanja kojom se faktički ostvaruje državinska zaštita potrebno je što potpunije i konkretnije opisati da ne može biti dilema šta tuženi treba učiniti i da se izbjegnu razna tumačenja i nepotrebni nesporazumi u izvršnom postupku. Zabrana učinjenog ili sličnog smetanja državine je od posebnog značaja. Ona postoji zbog toga što se u slučaju ponovnog smetanja državine na takav ili sličan način ne mora podizati nova tužba, nego se može zahtijevati izvršenje ranije donesenog rješenja.1718[1718] Ukoliko bi novo smetanje u naravi bilo

1712[1712] J. Jerković, „Ponovljeno smetanje poseda“, Glasnik Advokatske komore Vojvodine, br. 11/79. str. 33.1713[1713] Vidi odluku Okružnog suda u Zagrebu, Gž-5366/79 od 16.10.1979, u M. Žuvela, Zakon o osnovnim

vlasničkopravnim odnosima, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 1987, str. 799.1714[1714] Član 427 ZPP-a.1715[1715] Tada važi opšti rok zastarjelosti u kome se može tražiti primjena mjera propisanih u izvršnom postupku kojim

će tuženi biti prisiljen uzdržavati se od uznemiravanja državine tužitelja.1716[1716] Ako se radi o uznemiravanju, tužbeni zahtjev je upravljen na to da uznemiravanje prestane, a ako je tužilac

izgubio državinu, tada on tužbom zahtijeva da se tuženi obaveže na vraćanje stvari.1717[1717] Član 313 st. 4 ZSP-a. Identična je i odredba člana 317 st. 1 ZSP-a. Shodno tome i izreka rješenja o usvajanju

tužbenog zahtjeva sadrži te dijelove.1718[1718] Ponovno smetanje postoji ako je radnju smetanja učinilo isto lice na istom objektu istom (ili sličnom) radnjom.

različito, pa čak i ako bi se radilo o smetanju istog predmeta, ranije rješenje ne može poslužiti kao izvršna isprava na osnovu koje se može voditi izvršni postupak. Postupak zbog smetanja državine tradicionalno se ubraja u sumarne postupke. Teret dokazivanja u državinskoj parnici leži na tužitelju. Državinska zaštita je provizornog karaktera, sporovi zbog smetanja državine su hitne naravi i imaju prioritet u odnosu na druge sporove, a sudska odluka je u formi rješenja, kojim se to želi naglasiti. Ta odluka nema značaj konačne odluke o odnosu između stranaka u pogledu stvari, odnosno prava povodom kojeg je smetanje učinjeno. Nedopušteno je spajanje parnice zbog smetanja državine i parnice zbog zaštite prava na državinu. Sud pruža ovu zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, a u tim parnicama nije od uticaja pravo na državinu, pravnu osnovu državine i savjesnost držaoca.1719[1719] Faktička priroda državine uticala je i na predmet raspravljanja u toj parnici, pa se sud ne bavi pravnim pitanjima, a ni pitanjem naknade štete. Cilj je da se posljednje stanje državine što prije ponovo uspostavi. Osim toga, mada se može desiti da zaštitu na ovakav način ostvari i lice koje nema pravo na državinu, ipak su u većini slučajeva držaoci i imaoci prava koje ih ovlašćuje na državinu, pa oni ovako brže ostvaruju zaštitu nego u petitornoj parnici. Tuženi u državinskoj parnici može istaći prigovor da čin oduzimanja ili smetanja državine nije samovlastan.1720

[1720] Time se ističe da postoji pravo na njegovo preduzimanje i to se može isticati samo u vezi s tim prigovorom. Ovo zahtijeva naročitu opreznost, jer kada bi se to prihvatilo bez posebnih ograničenja, izgubio bi se smisao državinske zaštite koja se pruža u skraćenoj proceduri i u kojoj se, u principu, pravna pitanja ne raspravljaju. Izuzetak bi mogao biti samo u slučaju ako bi se dokazivanje o dozvoljenosti postupanja tuženog moglo brzo i lako izvesti, što sud treba da cijeni u svakom konkretnom slučaju.1721[1721] Osim toga, mada to izričito nije propisano, smatramo da se tuženi nesumnjivo u ovoj parnici može pozvati i na pravilo petitorium absorbet possessorium. Naime, ako je između istih stranaka i povodom iste stvari istovremeno vođena i petitorna parnica, koja je završena donošenjem pravosnažne presude u korist tuženog, tada se on u državinskom sporu može pozvati na ovu presudu iz koje proizlazi da je njegova radnja zbog koje je tužen u skladu sa njegovim pravom. Okončanje petitorne parnice čini nastavak državinske parnice bespredmetnim,1722[1722] kada se ima u vidu svrha njenog vođenja i provizornost rješenja koje se ovdje donosi.1723[1723] U rješenju o smetanju državine određuje se rok za dobrovoljno izvršenje onoga što je naloženo1724[1724] prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. To nije zakonski rok i prema stavu sudske prakse on nikako ne smije biti duži od roka za žalbu. Sud može naložiti da se radnja izvrši i odmah, naročito ako se radi o trpljenju ili propuštanju i tako se oštećenom pruža efikasna zaštita. Utvrđivanje čina smetanja državine je samo jedna od pravnih pretpostavki za ocjenu osnovanosti zahtjeva za uspostavljanje ranijeg državinskog stanja odnosno za zabranu daljeg smetanja. Ne može se usvojiti tužbeni zahtjev za utvrđenje da je samo počinjeno smetanje državine bez istovremenog izricanja

1719[1719] Član 313 st. 5 ZSP-a. Isto propisuje i član 425 ZPP-a. Slična je i odredba člana 317 st. 2 ZSP-a, samo što je u njoj navedeno i da se zaštita pruža u posebnom, hitnom postupku i bez obzira na to koliko bi smetanje državine bilo u javnom ili opštem interesu.

1720[1720] Član 317 st. 3 ZSP-a.1721[1721] Vidi: O. Stanković i M. Orlić, op. cit., str. 58.1722[1722] Razumljivo je da svojinski (stvarnopravni) zahtjev apsorbuje državinski zahtjev.1723[1723] U njemačkom, grčkom i poljskom pravu izričito je propisano da tuženi može istaći ovaj prigovor.1724[1724] To je tzv. paricioni rok.

vraćanja ili uspostavljanja ranije državine odnosno zabrane daljeg smetanja.1725

[1725] Za takvo djelimično usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelj nema pravni interes, jer sama činjenica da je izvršen čin smetanja državine sama po sebi nema nikakav značaj. Zato se državinska zaštita ne može pružiti ako uspostavljanje prijašnjeg državinskog stanja nije moguće1726[1726] ili ako nije dozvoljeno.1727[1727] U parnici za smetanje državine izuzetno se neće dozvoliti uspostava pređašnjeg državinskog stanja ako za to postoji izrazita ili znatna društvena opravdanost. Tada tužbeni zahtjev tužitelja treba u cijelosti odbiti. Pojam društvena opravdanost treba restriktivno tumačiti da bi se spriječilo nasilje i samovolja pojedinaca i da se ne bi dozvolilo da ekonomski interesi budu iznad osnovnih pravnih principa. Ako bi se radilo o neznatnom smetanju državine, a držalac ne dopušta da se neko jednokratno, iz nužde posluži njegovom stvari, državini bi se mogla uskratiti zaštita, jer bi se to moglo smatrati kao zloupotreba prava.1728[1728] Kada se postupak zbog smetanja državine okonča sudskim poravnanjem, ono u tom slučaju predstavlja izvršnu ispravu. Rok za podnošenje žalbe protiv rješenja u državinskoj parnici iznosi 15 dana.1729[1729] U izuzetnim okolnostima sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Koji su to važni razlozi faktičko je pitanje koje sud cijeni u svakom konkretnom slučaju. Revizija kao vanredni pravni lijek nije dozvoljena.1730[1730] Pravo na reviziju je isključeno, jer stranke mogu u kasnijem sporu ostvariti pravo na državinu. U praksi nekada postoji dilema da li voditi državinsku parnicu ili postupak za uređenje međe, jer se smetanja državine često dešavaju na međi zemljišta zainteresovanih strana.1731[1731] Ovdje je potreban veoma suptilan pristup kako bi se pouzdano odredilo šta je pravi interes neke stranke u raznovrsnim životnim situacijama. Ako međašnji znaci i pored učinjene radnje na licu mjesta postoje i ako ne prijeti opasnost da se ubuduće neće moći raspoznati, treba voditi postupak za smetanje državine, a u slučaju da je djelovanjem susjeda međa uništena ili toliko povrijeđena da se jedva raspoznaje i da prijeti opasnost da se više neće moći utvrditi, postupak radi uređenja međe.1732[1732] Državinsku zaštitu ima i držalac koji je državinu stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja. Ovaj držalac ne uživa zaštitu samo prema onom licu od koga je na takav način stekao državinu,1733[1733] osim ako od nastalog čina smetanja nisu protekli pomenuti rokovi za zaštitu.1734

[1734]

1725[1725] „Rješenje suda u postupku smetanja posjeda predstavlja kondemnatornu sudsku odluku, iz kojeg razloga je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi samo na utvrđenje počinjenog smetanja (deklaratorni zahtjev)” – Županijski sud u Varaždinu, Gž-1996/05-2 od 27.12.2005, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Izbor odluka, br. 2/06, str. 5–6.

1726[1726] Ako uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja nije moguća – posječene su grane na stablima voćaka, tada posjedniku ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu – v. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-464/04-2 od 8.4.2004, Ing – Sudska praksa, br. 3/04.

1727[1727] U tom slučaju držalac ima mogućnost zaštite u drugom postupku. 1728[1728] Vidi rješenje Vrhovnog suda Hrvatske, Gž-64/84 od 28.10.1984, u K. Jozak-Mađar, “Neka pitanja posjedovne

zaštite”, ZIPS, br. 1146/08, str. 42. O neznatnom smetanju državine vidi i rješenje Okružnog suda Banja Luka, 71 o P 034987 10 Gž od 20.4.2010, Domaća i strana sudska praksa, br. 43/11, str. 20–21.

1729[1729] Član 426 stav 2 ZPP-a. 1730[1730] Član 426 stav 4 ZPP-a.1731[1731] O odnosu smetanja državine i uređenja međa v. D. Napijalo, “O međi kao pravno-geodetskom pitanju”, Naša

zakonitost, br. 4/82, str. 94–96.1732[1732] O tome: E. Vagner, “Smetanje posjeda ili uređenja međa”, Naša zakonitost, br. 11/53, str. 626.1733[1733] Raniji držalac može istaći prigovor exceptio vitiosae possessionis ab adversario, navodeći da je tužiteljeva

državina neistinita, jer je na viciozan način stečena od njega – tuženog, pa je on putem samopomoći ostvario pravo na njenu zaštitu dok je još imao pravo.

1734[1734] Član 313 st. 6 ZSP-a.

  

Trajnost državine Pravna zaštita državine objašnjava se funkcijom kontinuiteta. Državina je

relativno trajno stanje. Ona traje dok postoji držaočeva faktička vlast u pogledu stvari,1735[1735] odnosno dok ta vlast konačno, definitivno ne prestane. Ako u izvršavanju državine postoji neka smetnja ili ako je privremeno došlo do propuštanja izvršavanja vlasti držaoca, državina ne prestaje i njen kontinuitet se nastavlja. Ovdje nije od uticaja koliki je vremenski period protekao od posljednje radnje držaoca, nego je relevantno samo to da li je u tom slučaju neizvršavanje faktičke vlasti držaoca bilo privremenog ili trajnog karaktera. Time se državina štiti od promjena do kojih je došlo protiv volje držaoca ili bez njegove volje. Postavljena je i zakonska presumpcija trajnosti državine, a ukoliko neko tvrdi da je državina prestala ili da je prekinuta, mora to i da dokaže.1736[1736] Kontinuitet državine je u funkciji i društvenog mira i interesa pojedinaca. Državina traje i poslije prenošenja na lice koje je državinu steklo izvedeno od dotadašnjeg držaoca. Društvo, naravno, ne teži postizanju nepromjenjivosti socijalnih odnosa, nego samo otklanjanju protivpravnih potresa nastalih samovlasnim radnjama. 1737[1737]

 

Samovlast

 

Pravni poredak sankcioniše protivpravno ponašanje. Zbog toga je temeljno načelo da je samovlast zabranjena bez obzira na to kakva je državina.1738[1738] Samovlasni čin smetanja državine je protivpravan. Lice koje držaocu oduzme državinu ili ga u držanju uznemirava, samovlasno je smetalo njegovu državinu.1739

[1739] Došlo je do povrede faktičkog stanja koje je pravno zaštićeno. Držalac u tom slučaju ima pravo na zaštitu. Kada to ostvari uspostavlja se državina koja je postojala prije samovlasnog smetanja. Nema zaštite od radnje koju je neko lice preduzelo, ali koja nije dovela do smetanja. Ne smije se samovlasno mijenjati državinsko stanje, bez obzira na koji način je državina stečena. To stanje može se mijenjati jedino u dogovoru sa dotadašnjim držaocem, na osnovu zakona, sudske odluke ili odluke drugog nadležnog organa.1740[1740] Dopuštenje držaoca postoji ako je on sam, svojom slobodnom voljom,1741[1741] pristao da drugo lice svojim radnjama promijeni državinsko stanje.1742[1742] Nema samovlasnog smetanja ni ako

1735[1735] Član 314 st. 1 ZSP-a.1736[1736] Član 314 st. 2 ZSP-a.1737[1737]N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj I Z. Stipković, op. cit., str. 233.1738[1738] Član 315 st. 1 ZSP-a.Ovdje je teorija mira upotpunjena teorijom kontinuiteta.1739[1739] Član 315 st. 2 ZSP-a.1740[1740] Član 315 st. 4 ZSP-a.1741[1741] Ako to nije uradio pravnim poslom, za to je dovoljna prirodna volja.1742[1742] Naravno, ovo se odnosi samo na državinu tog držaoca, a ne i na eventualne ostale državine na istom objektu

(državine nižeg stepena, sudržavine itd.).

zakon daje ovlašćenje na takvu radnju. Isto ovlašćenje može proizlaziti i na osnovu odluke suda ili drugog nadležnog organa donesene na osnovu zakona. Smetanje počinjeno radnjom koja nije samovlasna, ne daje pravo na zaštitu. Državina održava stabilnost socijalnih odnosa. Ona je ugrađena u konstituciju skoro svih stvarnih prava. Zato se dosljedno štiti svaka državina stvari i prava neovisno o kvalitetu. Državina se štiti od samovlasnog smetanja, bez obzira na to da li je u skladu s pravom, bitno je da je faktička, posljednja1743[1743] i mirna. Ako neko lice smatra da ima jače pravo na državinu, mora to i da dokaže u sudskom postupku, a ne smije sam mijenjati postojeće državinsko stanje. U parnici u kojoj se odlučuje o pravu na državinu definitivno će se riješiti kome ona pripada i uskladiti faktičko stanje sa pravom na državinu. Lice od koga je državina stečena na viciozan način (silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja), ima pravo na zaštitu državine u rokovima koje propisuje zakon. Ako ti rokovi proteknu, ono gubi pravo na zaštitu svoje državine. Nakon toga ovo lice ne može samovlasno uspostavljati ranije državinsko stanje, jer je državina vicioznog držaoca postala mirna.1744[1744]

  

Samopomoć

 

Držalac ima pravo da zaštitu državine ostvaruje i putem samopomoći.1745

[1745] Samopomoć (samozaštita) kao način zaštite u pravu je supsidijarnog karaktera i prethodila je sudskoj pravnoj zaštiti.1746[1746] Ona treba da bude takva da se odbije protivpravni napad ili da se saniraju posljedice koje pogađaju titulara u opasnosti odnosno nevolji.1747[1747] Pravo se ostvaruje putem samopomoći kada ga titular ostvaruje svojom radnjom, a ne vlašću države koju vrše sudovi ili drugi organi. Samopomoć je, u načelu, zabranjena. No, u izuzetnim situacijama ona se ipak dozvoljava pod određenim pretpostavkama.1748[1748] Opšta norma o dopuštenosti samopomoći je postavljena u ZOO-u,1749[1749] gdje je propisano jda se pod dozvoljenom samopomoći podrazumijeva pravo svakog lica da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost. ZSP propisuje da je samopomoć dopuštena ako su kumulativno ispunjeni uslovi koji su u skladu sa navedenim. Prije svega, opasnost treba da bude neposredna, zatim samopomoć mora da bude nužna, a način njenog izvršenja mora da bude primjeren

1743[1743] To je državina koja je postojala u trenutku smetanja.1744[1744] Član 315 st. 3 ZSP-a.1745[1745] Samopomoć je redovno sredstvo za zaštitu državine i u uporednom pravu. Austrijski građanski zakonik dopušta

držaocu samopomoć ukoliko postoji opasnost da bi sudska pomoć stigla prekasno (paragraf 344). Njemački građanski zakonik u paragrafu 859 daje držaocu mogućnost da koristi samopomoć, a to pravo se daje i pomoćniku u državini u odnosu na treća lica (paragraf 860). Samopomoć dopušta i Grčki građanski zakonik (čl. 985, 986), Mađarski građanski zakonik (član 190), Poljski građanski zakonik (član 343) itd. No, u pravu Francuske i Italije samopomoć kao vid zaštite nije dopuštena.

1746[1746] Z. Rašović, Građansko pravo, Podgorica, 2006, str. 378. 1747[1747] G. Stanković, “Samozaštita, kao oblik građanskopravne zaštite”, Građanska kodifikacija, Zbornik radova,

sveska 1, Niš, 2002, str. 237.1748[1748] Vidi: B. Vizner, Građansko pravo u teoriji i praksi, drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje, knjiga treća, Rijeka,

1969, str. 78.1749[1749] Član 162 st. 2 ZOO-a.

konkretnoj opasnosti,1750[1750] što znači da radnja samopomoći mora da bude adekvatna potrebi da se opasnost otkloni. Opasnost je neposredna ako neposredno predstoji ili još traje.1751[1751] Samopomoć je nužna ako bi sudska zaštita stigla prekasno, ali i ako držalac nije u mogućnosti da je zatraži. Ova pretpostavka nije ispunjena u slučaju da držalac ima priliku da traži efikasnu sudsku zaštitu. Dozvoljenu samopomoć treba tumačiti restriktivno1752[1752] i ona mora odgovarati potrebi neophodne zaštite. Samopomoć ne bi smjela prelaziti granicu koja je minimalno potrebna da se državina zaštiti, imajući u vidu njen sadržaj, jačinu i proizvedene posledice.1753[1753] Vršenje samopomoći uz primjenu sile ne smije preći potrebnu mjeru.1754[1754] Sila treba da se odbije srazmjernom silom. U slučaju da držalac može da preduzme više mogućih radnji samopomoći, tada treba da izabere onu kojom drugoj strani čini najmanju štetu.1755[1755] Samo ako ispunjava sve ove uslove prema okolnostima slučaja, samopomoć je dopuštena, a ako ne, postaje protivpravna. Lice protiv čijeg je smetanja došlo do primjene samopomoći nema pravo na državinsku zaštitu. Koje vrste samopomoći postoje zakon posebno ne određuje. Bez jasnih uputa samopomoć se može pretvoriti u opasno sredstvo. Pretpostavka je da se može raditi o defanzivnoj samopomoći1756[1756] i ofanzivnoj samopomoći.1757[1757] Pravilo je da je držalac, prije svega, koristi za odbranu od napada na njegovu državinu, a samo izuzetno u napadu, kada želi da vrati državinu. Dopuštena samopomoć može se vršiti u rokovima koji su predviđeni za državinsku zaštitu pred sudom,1758[1758] dakle držalac ima pravo i na naknadno produženu samopomoć ako postoji razlog za preduzimanje. U uporednom pravu dužina tih rokova nije izričito propisana, već se vezuje za sudsku zaštitu koja bi stigla sa zakašnjenjem. Osim držaoca, ovom zaštitom se može poslužiti i pomoćnik u državini.1759[1759] No, on ne može vršiti samopomoć protiv volje držaoca. Za štetu koju neko prouzrokuje prilikom dopuštene samopomoći se ne odgovara.1760[1760] U slučaju da se držalac posluži institutom samopomoći, a da nisu bili ispunjeni navedeni uslovi, on odgovara za štetu koju je tom prilikom počinio.1761[1761] Na taj način se štite vrednija dobra koja tom prilikom mogu da budu ugrožena. Svaki sudržalac ima pravo na samopomoć u punom obimu u odnosu na treća lica. U međusobnim odnosima sudržalaca pravo na samopomoć može se koristiti samo zbog oduzimanja državine, a ne i zbog njenog smetanja.

 

1750[1750] Član 316 st. 1 ZSP-a.1751[1751] Ako to nije slučaj, zaštita državine se može ostvariti sudskim putem.1752[1752] O tome: D. Milić, „Državinski sporovi povodom nepokretnosti u sudskoj praksi“, Pravni život, br. 11–12/91, str.

1336.1753[1753] Pravo na samopomoć sadrži obilježja nužne odbrane – T. Ralčić, Pravni instituti, propisi i sudska praksa u

oblasti svojinskih odnosa sa registrom pojmova, Beograd, 1983, str. 235. Gledano sa krivičnopravnog aspekta, samopomoć mora da se kreće u granicama nužne odbrane.

1754[1754] Samopomoć se ne smije vršiti tako što će se nanositi tjelesne povrede ili ugrožavati život i zdravlje.1755[1755] D. Lazarević, Državina, Pojam, oblici i zaštita..., str. 240.1756[1756] Pravo na odbranu svoje državine od nedozvoljene povrede.1757[1757] Pravo na vraćanje oduzete stvari.1758[1758] Član 316 st. 2 ZSP-a.1759[1759] Član 316 st. 3 ZSP-a.1760[1760] Član 162 stav 1 ZOO-a.1761[1761] Član 316 st. 4 ZSP-a.

Zaštita posredne državine1762[1762]

 

Državinske tužbe pripadaju i neposrednom i posrednom držaocu. Posredni držalac uživa državinsku zaštitu prema trećim licima ako je izvršen zahvat u neposrednu državinu. On je ovlašćen da zahtijeva predaju državine neposrednom držaocu.1763[1763] Zahtjev je tada usmjeren na uspostavljanje neposredne državine, čime nastaje i posredna državina. Ovdje se zaštita ne izvodi iz povrede posredne državine. Ako neposredni držalac ne može ili ne želi da ponovo preuzme državinu, posredni držalac može za sebe tražiti predaju stvari.1764[1764] Posredni držalac može postaviti zahtjev za zaštitu posredne državine i od smetanja neposrednog držaoca ako ovaj prekorači granice neposredne državine. Uslov za to je da za odluku o tom zahtjevu nije nužno raspravljanje o njihovom pravnom odnosu,1765[1765] jer se to može samo u petitornoj parnici. Međutim, to ne znači da se u ovoj parnici ne može utvrditi sadržaj pravnog posla koji postoji između njih, jer ako neposredni držalac vrši državinu suprotno tome, posredni držalac bi imao pravo na državinsku zaštitu. Pozivanje na pravni posao ne znači ostvarivanje prava, već dokazivanje postojanja državine i njenog sadržaja. Ako neposredni držalac izmijeni sadržaj i obim pravnog posla protivno dogovoru, posredni držalac se uznemirava ili mu se državina oduzima.1766[1766] I neposredni držalac može podići tužbu protiv posrednog držaoca, ako ga ovaj ometa u vršenju državine, pod uslovom da nije prekoračio granice pravnog osnova svoje neposredne državine. U načelu, u odnosu između posrednog i neposrednog držaoca, dopušteno je i pravo na samopomoć jednog protiv drugog. Posredni držalac bi imao pravo na samopomoć kada bi prema neposrednom držaocu imao pravo na državinsku zaštitu i to do uspostavljanja onog stanja državine koji proizlazi iz njihovog pravnog posla.1767[1767] Za odnos između posrednog i neposrednog držaoca interesantan je i Zaključak sa savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda bivše SFRJ od 15 i 16.5.1985. godine, koji glasi: “Posredni držalac uživa sudsku zaštitu državine u odnosu na neposrednog držaoca i u odnosu na treće lice prema posljednjem stanju državine zasnovane pravnim poslom sa neposrednim držaocem, pri čemu nije od uticaja punovažnost pravnog posla o zasnivanju državine, kao ni okolnost da je treće lice smetalo posrednu državinu uz saglasnost neposrednog držaoca”.1768[1768] Ako dođe do parnice s trećim licem, posredni držalac mora dokazati da je neposredni držalac postupao suprotno sadržaju pravnog posla kada je tom licu predao stvar. Treće lice u parnici ne bi moglo uspješno isticati prigovor da je steklo tu stvar na valjan način od neposrednog držaoca.

 

1762[1762] O tome: T. Zlatković, „Zaštita nekih oblika državine nepokretnosti“, Pravni život, br. 10/97, str. 401–404.1763[1763] Član 318 st. 1 ZSP-a.1764[1764] Član 318 st. 2 ZSP-a.1765[1765] Član 318 st. 3 ZSP-a.1766[1766] Vidi: V. Flegar, „Posjed i njegova zaštita“, Zakonitost, br. 9–10/90, str. 1137.1767[1767] D. Lazarević, Oblici državine..., str. 652.1768[1768] A. Radovanov, op. cit., str. 245.

Zaštita sudržavine

 

Zaštita sudržavine je izjednačena sa zaštitom svake druge državine, ali ima i određene specifičnosti. Ove osobenosti proizlaze iz posebnih osobina koje ima sudržavina kao posebna vrsta državine. Prije svega, svaki sudržalac ima pravo da štiti sudržavinu od samovlasnog smetanja trećeg lica. U ovom slučaju se primjenjuju opšta pravila zaštite državine. Zaštita sudržaoca prema trećim licima izjednačena je sa samostalnom državinom.1769[1769] Isto tako, sudržalac uživa zaštitu i u međusobnim odnosima sa drugim sudržaocima ako su ga isključili od dotadašnje sudržavine ili su ga bitno ograničili u dotadašnjem načinu izvršavanja faktičke vlasti.1770[1770] Smetanje sudržavine mora da bude protivpravno. Kod isključenja sudržaoca od dotadašnje sudržavine od strane drugih sudržalaca nema posebnih dilema. Znatno delikatnija je pravna situacija kod uznemiravanja sudržavine u međusobnim odnosima sudržalaca. Da li je u nekom slučaju sudržalac bitno ograničen u izvršavanju faktičke vlasti, uvijek je faktičko pitanje. Ovdje je potrebno pouzdano utvrditi kakav je bio dotadašnji način vršenja faktičke vlasti od strane tog sudržaoca i da li je radnjom drugog (ili drugih) sudržaoca taj način vršenja faktičke vlasti bitno ograničen. Sudržaocu kome je neznatno otežano vršenje faktičke vlasti na stvari neće se pružiti sudska zaštita sudržavine. On ima mogućnost da na drugi način ostvaruje obim svog prava na sudržavinu.

Sudržalac nije ovlašćen staviti zahtjev za zaštitu svoje sudržavine od smetanja koje je počinio drugi sudržalac, ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu,1771[1771] jer se o tom odnosu može raspravljati samo u petitornoj parnici. Ovo rješenje je restriktivnije od odredaba ZOSPO-a1772[1772] i od stavova sudske prakse, posebno ako se imaju u vidu slučajevi oduzimanja sudržavine u međusobnim odnosima sudržalaca, pa se može postaviti pitanje njegove cjelishodnosti i opravdanosti.

 

Zaštita nasljedničke državine

 

Svaki zajednički držalac ima pravo na zaštitu nasljedničke državine u pogledu predmeta zaostavštine prema svakom trećem licu.1773[1773] Međutim, nasljednik ne bi uživao državinsku zaštitu prema trećima ili pak prema nasljedniku koji je u času delacije imao državinu stvari, kada takvu zaštitu ne bi uživao ni ostavitelj. Prema

1769[1769] M. Dedijer, „Zaštita susvojine i zajedničke svojine“, Pravni život, br. 12/87, str. 1431.1770[1770] Član 319 st. 1 ZSP-a.1771[1771] Član 319 st. 2 ZSP-a.1772[1772] Vidi član 80 ZOSPO-a.1773[1773] Član 320 st. 1 ZSP-a.

tome, ako je ostavitelj imao pravo na državinsku zaštitu, to pravo ima i nasljednik, 1774[1774] bez obzira na to da li te stvari i prava spadaju u ostavinu. Što se tiče stvari i prava stvarnih službenosti koje ulaze u ostavinu, ali ih ostavitelj nije držao, u tom slučaju druga osoba smrću ostavitelja ne gubi svoju državinu, pa je ni nasljednik ne može steći.1775[1775] Nasljednik ima pravo na državinsku zaštitu i prema licu koje sa ostaviteljem u momentu njegove smrti bilo u sudržavini stvari, pri čemu to lice može biti i jedan od nasljednika.1776[1776] Uspostava državinskog stanja će se vršiti na taj način što će nasljednik i faktički držalac ubuduće vršiti državinu kao sudržaoci, na način na koji su to činili ostavitelj i faktički držalac.1777[1777] Prelazak ostaviteljeve državine na nasljednike, dakle, nema uticaja na ostale držaoce iste stvari ili prava. Ukoliko nakon smrti ostavitelja nasljednik koji je postao držalac ne počne vršiti faktičku vlast, nego tu vlast počne da vrši drugo lice,1778[1778] onda to lice protekom rokova za zaštitu državine postaje faktički i mirni držalac. Ta državina je zaštićena i prema nasljedniku bez obzira na to kada je saznao za činjenicu nasljeđa.1779[1779] U slučaju da je raniju državinu imao samo ostavitelj, a da on ima više sunasljednika od kojih ni jedan nije vršio faktičku vlast, oni će tu vlast vršiti kao sudržaoci, ako ostavitelj u testamentu ili sud u ostavinskom postupku ne odrede drugačije. Problem u slučaju spora može predstavljati utvrđenje šta predstavlja dotadašnji način vršenja faktičke vlasti, jer je ta vlast bila isključivo na ostavitelju. Očigledno je da će se u toj situaciji morati dati prednost petitornom rješavanju ovih sporova.1780[1780] U slučaju da faktičku vlast na stvari vrši samo jedan ili više sunasljednika, ali ne svi, postoji odnos između posrednih i neposrednih držalaca. Onaj nasljednik koji nema faktičku vlast na stvari, ima mogućnost da podnese tužbu protiv nasljednika koji obavlja faktičku vlast radi uvođenja u državinu, vodeći pri tome računa o zakonom predviđenim prekluzivnim rokovima.1781[1781] Zaštita nasljednika prema ostalim nasljednicima, inače, pruža se prema pravilima koja važe za zaštitu sudržavine. Dakle, ona se pruža i u slučaju isključenja od dotadašnje sudržavine i u slučaju bitnog ograničenja dotadašnjeg načina izvršavanja faktičke vlasti.

Kad objektom državine upravlja izvršilac testamenta ili staralac zaostavštine na osnovu ovlašćenja, on je ovlašćen tražiti zaštitu državine koja je sa ostavioca prešla na nasljednike.1782[1782] Ovim se ne dira u pravo svakog pojedinog

1774[1774] Analogno i Zaključak zajedničkog sastanka predstavnika građanskih odjeljenja Vrhovnog suda Hrvatske i okružnih sudova sa područja Hrvatske održanog u Zagrebu 25 i 26.11.1985, u J. Brežanski, „Smetanje posjeda – problemi zaštite posjeda“, Naša zakonitost, br. 9/86, str. 1243.

1775[1775] V. Vežić, op. cit., str. 1213.1776[1776] Ovakav je i stav sudske prakse: „Prvostepeni sud je pravilno pružio državinsku zaštitu tužiocu zbog toga što je

tuženi uveo promenu u načinu korišćenja stana, a bez saglasnosti tužioca, koji je zajedno sa tuženim oglašen za naslednika kojima pripada predmetni stan” – Okružni sud Beograd, Gž-2064/96 od 27.3.1996, Sudska praksa, br. 11/96.

1777[1777] Navodimo raniju sudsku odluku koja se i sada može primijeniti: “Nasljedniku, koji se po članu 73 ZOSPO-a smatra posjednikom pripada posjedovna zaštita i u odnosu na faktičkog posjednika ostavine koji je faktičku vlast vršio zajedno sa ostaviocem. Uspostava posjedovnog stanja u tom slučaju vrši se tako, da nasljednik i faktički posjednik ubuduće drže ostavinu kao suposjednici, na način kako su to činili ostavitelj i faktički posjednik” – Viši sud Tuzla, Gž-1362/90 od 5.7.1990. godine, u D. Milić, op. cit., str. 1334.

1778[1778] Nije bitno da li je to lice iz kruga nasljednika ili ne.1779[1779] “Nasljednik koji je postao posjednik u trenutku smrti ostavioca gubi posjed ako ne zatraži zaštitu suposjeda u

rokovima iz člana 77. ZOSPO-a protiv drugog nasljednika koji je isključivo prisvojio posjed” – Vrhovni sud BiH Gvl -38/84, u A. Eterović, op. cit., str. 86.

1780[1780] V. Flegar, op. cit., str. 1139.1781[1781] Vidi odluku Vrhovnog suda BiH Gvl-25/89 od 15.5.1990, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i

Hercegovine, br. 2/90, odl. 29.1782[1782] Član 320 st. 2 ZSP-a.

nasljednika ili sunasljednika na zaštitu, ali on može zahtijevati vraćanje oduzetog jedino prema izvršiocu oporuke, odnosno staraocu zaostavštine.1783[1783]

 

 

Zaštita prava na državinu

 

Nezavisno od ishoda postupka za zaštitu državine, svako lice ima pravo na sudsku zaštitu po osnovu prava na državinu.1784[1784] Nema objektivnog identiteta spora između posesorne i petitorne zaštite, pa nema ni litispendencije ni presuđene stvari. Na taj način je držaocu koji je propustio prekluzivne rokove za državinsku zaštitu ili je tu parnicu izgubio, omogućeno da na osnovu svog prava petitornom tužbom vrati izgubljenu državinu. Karakteristika državinske zaštite je provizornost, sumarnost i hitnost postupanja, pa to može da dovede do toga da državinski spor dobije ono lice koje nema pravo na državinu. Zato se pruža mogućnost da svako u petitornom sporu u kome se raspravlja o pravnim pitanjima1785[1785] stekne državinu stvari. Petitorna zaštita se može tražiti u svako vrijeme, jer vlasničke tužbe ne zastarijevaju. Sudska zaštita na osnovu prava na državinu može se ostvariti prije, za vrijeme, a i nakon okončanja državinske parnice.

  

Prestanak državine stvari i prava

Prestanak državine stvari

 

ZSP je prihvatio princip trajnosti državine, pa ko tvrdi da je državina prestala, mora to i da dokaže. Neprekidnost državine se pretpostavlja. Na taj način štiti se potreba kontinuiteta. Državina prestaje kada prestane faktička vlast držaoca na određenoj stvari.1786[1786] Kada je do toga došlo, uvijek je faktičko pitanje. Posmatrajući sa aspekta društvenih odnosa faktičke vlasti, prestanak državine može biti apsolutan i relativan. Smatra se da postoji apsolutni prestanak državine kada dosadašnji držalac izgubi faktičku vlast, a stvar je prestala biti u bilo čijoj državini ili je neko lice na njoj izvorno steklo neposrednu državinu. Ako je neko izvorno stekao državinu, radi se o novoj državini koja ne nastavlja kontinuitet prethodne državine. Apsolutnim prestankom neposredne državine prestaju i sve posredne državine. Relativni prestanak državine je kada dosadašnji držalac prenese državinu na drugo lice. U ovom slučaju kontinuitet državine je sačuvan, državina traje i dalje, ali kao državina drugog lica. Prema drugom kriterijumu, posmatrajući sa aspekta

1783[1783] Član 320 st. 3 ZSP-a.1784[1784] Vidi član 321 ZSP-a.1785[1785] U petitornoj parnici raspravlja se o pravu svojine, pravu na državinu, pravnom osnovu državine, savjesnosti

držaoca itd.1786[1786] Član 322 st. 1 ZSP-a.

dotadašnjeg držaoca, prestanak državine može biti dobrovoljan1787[1787] ili protivan njegovoj volji.1788[1788] Držaočevo neznanje gdje mu se stvar nalazi ne mora nužno da znači da je njegova državina prestala.

Državina stvari prestaje kad je stvar propala, kad se izgubila, a nema izgleda da će se ponovo naći, kao i kada je držalac svojom voljom stvar napustio.1789[1789] Razlog propasti stvari nije pravno relevantan.1790[1790] Iste pravne posljedice kao i propast stvari nastupaju u slučaju prerade stvari u novu stvar, sjedinjenju s drugom stvari u novu stvar i njenom prirastanju drugoj stvari kao glavnoj. U svim ovim situacijama državina stvari prestaje.1791[1791] S propašću stvari izjednačen je i njen nestanak ako se može smatrati definitivnim odnosno ako više nema realnih izgleda za nastavak faktičke vlasti na stvari. Državina prestaje i svojevoljnim napuštanjem stvari (derelikcija). Derelikcija je faktički čin koji je suprotan aprehenziji. Motiv napuštanja nije od značaja. Napuštanje dovodi do prestanka državine ako je držalac definitivno izrazio volju da prestane izvršavati faktičku vlast na stvari. Volja za napuštanje u ovim slučajevima može se manifestovati izričito, ali može da se izražava i znacima ili konkludentnim činima. Kvalitet volje kod napuštanja državine ne mora da bude onakav kakav se traži za valjanost pravnih poslova. Bitno je samo to da je napuštanje državine izvršeno konačno i da to iz manifestovane volje nesumnjivo proizlazi. Za ovakvo očitovanje volje držalac treba da ima poslovnu sposobnost. Državina stvari prestaje i ako ju je steklo lice kome držalac nije predao stvar u neposrednu državinu, a koje nije njegov pomoćnik u državini. Isti učinci nastaju i oduzimanjem državine.1792[1792] U slučaju ovakvog prestanka nema kontinuiteta državine, dotadašnja državina prestaje, a novi držalac osniva svoju državinu. Međutim, ako dosadašnji držalac pomoću sredstava zaštite1793[1793] vrati državinu, smatra se da ona nije ni prestala niti bila prekinuta.1794[1794] Državina prestaje i smrću držaoca, kada dolazi do prelaska državine na nasljednike, a isto tako i prestankom pravnog lica koje je bilo držalac stvari. Privremena spriječenost držaoca da vrši faktičku vlast na stvari nezavisno od svoje volje ne dovodi do prestanka državine.1795[1795] Kada je došlo do toga, faktičko je pitanje o kome u slučaju spora odlučuje sud, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. Ovdje nije relevantno kada je držalac posljednji put vršio akte aprehenzije, nego da li njegova nemogućnost vršenja faktičke vlasti ima privremeni ili trajni karakter.

Posredna državina može prestati gubitkom neposredne državine voljom neposrednog držaoca ili mimo njegove volje. Isto tako, posredna državina može prestati i voljom posrednog držaoca ili protivno njegovoj volji. Samo apsolutni prestanak neposredne državine dovodi i do apsolutnog prestanka posredne državine. Kada dođe do relativnog prestanka neposredne državine, ona se nastavlja, a sa njom se nastavlja i posredna državina.

 

1787[1787] Dobrovoljan je kada se zasniva na voljnom aktu dosadašnjeg držaoca.1788[1788] Npr. u slučaju oduzimanja od strane trećeg lica ili gubitka stvari koju je držalac držao do tada.1789[1789] Član 322 st. 2 ZSP-a.1790[1790] To može biti prirodni događaj, ljudska radnja i slično.1791[1791] N. Gavella, Posjed stvari i prava..., str. 177.1792[1792] Član 322 st. 3 ZSP-a.1793[1793] Sudska zaštita, samopomoć.1794[1794] Član 322 st. 4 ZSP-a.1795[1795] Član 322 st. 5 ZSP-a.

Prestanak državine prava

 

Državina prava stvarne službenosti prestaje prestankom izvršavanja sadržaja ovog prava. Samim neizvršavanjem sadržaja prava stvarne službenosti ne prestaje ova državina sve dok držalac tog prava može da je izvršava ako to želi.1796[1796]

Do apsolutnog prestanka državine prava stvarne službenosti može doći na više načina. Prije svega, državina ovog prava prestaje propašću nekretnine na kojoj se izvršavao njegov sadržaj. Razlog propasti te nekretnine nije od značaja. Bitno je samo da je propala stvar koja je bila objekt državine. Iste su posledice i ako nastupi trajna nemogućnost vršenja prava. Prolazna nemogućnost nema takav značaj.1797

[1797] Takođe, državina prava stvarne službenosti prestaje i ako se njegov držalac odrekao te državine.1798[1798] U ovom slučaju relevantno je da je dosadašnji držalac svoju volju za odricanjem slobodno i nedvosmisleno izrazio. Ova državina prestaje i oduzećem. To će biti u situaciji kada držalac poslužne nekretnine prestane da trpi da se na njegovoj nekretnini i dalje izvršava sadržaj prava afirmativne (pozitivne) stvarne službenosti. Samo protivljenje držaoca poslužnog dobra nije dovoljno da bi došlo do prestanka državine već je neophodno da on zaista spriječi izvršavanje sadržaja ovog prava. Kod negativne stvarne službenosti do prestanka državine oduzećem dolazi kad držalac poslužne nekretnine prestane propuštati ono što je do tada propuštao dok je priznavao faktičku vlast držaoca tog prava.1799[1799] Naravno, navedenim radnjama držaoca poslužne nekretnine prestaje državina prava stvarne službenosti samo pod uslovom da je držalac tog prava ne zaštiti na neki od predviđenih načina (putem samopomoći ili sudskom zaštitom). Državina prava stvarne službenosti prestaje dotadašnjem držaocu i ako prestane njegova državina na nekretnini u čiju je korist ovu službenost izvršavao.1800[1800] Razumljivo je da državina prava stvarne službenosti može egzistirati samo kao državina onog lica koje drži povlasnu nekretninu i da bez nje ne može postojati. Izvorni sticatelj državine povlasnog dobra ne može steći državinu prava stvarne službenosti i kod takvog sticanja dolazi do apsolutnog prestanka državine, jer između izvorno stečenog i onog što je prije postojalo nema kontinuiteta. Ako novi sticatelj stekne državinu tog prava izvršavajući kasnije njegov sadržaj, time on stiče novu državinu, koja nije u vezi sa ranijom. Relativni prestanak državine prava stvarne službenosti postoji u slučaju prelaska državine povlasnog dobra prenošenjem na drugo lice. Tada takođe prestaje državina dotadašnjem držaocu, ali se zadržava kontinuitet i državine povlasne nekretnine i državine prava stvarne službenosti.

  

Zaključak Svaki pravni poredak jasno razdvaja državinu od prava na državinu. Iako

državina nije pravo, ona je tradicionalno zaštićena pravom. Najčešće državina

1796[1796] Član 323 st. 2 ZSP-a.1797[1797] D. Lazarević, Državina, Pojam, oblici i zaštita..., str. 187.1798[1798] Vidi član 323 st. 1 ZSP-a.1799[1799] Vidi član 323 st. 3 ZSP-a.1800[1800] Član 323 st. 4 ZSP-a.

predstavlja spoljnu manifestaciju nekog subjektivnog prava čiju sadržinu držalac vrši. Državina je podloga za sticanje pojedinih stvarnih prava. Zakon o stvarnim pravima je usvojio objektivnu (modernu) koncepciju državine kojom je proširen pojam državine i određuje je kao faktičku vlast na stvari. Time se štite realni odnosi u društvu odnosno ono što je spolja zaista vidljivo. Na taj način udovoljava se značajnoj potrebi da širi krug lica ostvari državinsku zaštitu. Državina je u funkciji očuvanja društvenog mira i preko nje se štiti socijalno relevantni interes. Nema sumnje da je opšti interes da se faktička stanja ne mijenjaju samovlasno i da se održi kontinuitet odnosa u kojima ljudi žive. Osnovna svrha zaštite je da se što prije uspostave poremećeni faktički odnosi među strankama. Zato je zaštita državine pojednostavljena i dosta olakšana, a odluka suda je u obliku rješenja i provizornog je karaktera. Svaka stranka poslije okončanja ovog postupka ima mogućnost da u petitornom postupku ostvaruje svoje pravo na državinu i druge zahtjeve koji iz toga proizlaze. ZSP dosta cjelovito reguliše institut državine i pruža solidan pravni okvir za njenu zaštitu uvažavajući savremene tendencije u ovoj oblasti.

   

 

ZAVRŠNE ODREDBE ZAKONA O STVARNIM PRAVIMA REPUBLIKE SRPSKE

 

Uvod

 

Prelazne i završne odredbe Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske (ZSP)1801[1801] su izuzetno važne za primjenu ovog zakona i po svom značaju premašuju standardne okvire ovakvih odredaba.1802[1802] One sadrže odredbe o pretvaranju društvene svojine,1803[1803] uspostavljanju pravnog jedinstva nekretnine,1804[1804] izvršavanju ovlašćenja u pogledu cijele nepokretnosti u prelaznom periodu, dejstvu zakona, stečenim pravima, prestanku važenja zakona, itd. Njima se uspostavljaju i sprovode suštinska načela zakona, posebno ona o jednovrsnosti prava svojine i uspostavi pravnog jedinstva nekretnine. Pretvaranje prava na stvarima je pojava da ona prava koja su postojala na stvarima u bivšem pravnom poretku, a u postojećem ne ulaze u krug zatvorenih stvarnih prava (npr. specifična prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu), mijenjaju po sili zakona svoj sadržaj, pretvarajući se u prava takve vrste koja postoje u savremenom pravnom poretku.1805[1805] Ova promjena se dešava u onim pravnim sistemima koji se nalaze u tranziciji, dok se to rijetko događa u tradicionalnim sistemima. Pretvaranje društvene (državne) svojine u pravo svojine proizvodi vrlo krupne društvene i ekonomske implikacije. To je posljedica sloma cjelokupnog sistema zasnovanog na udruženom radu sa sredstvima za proizvodnju u društvenoj svojini, kojim se htjelo negirati pravo svojine na kome počiva cjelokupna struktura građanskog društva.1806[1806] Pravni sistem bivše SFRJ se zasnivao na preferiranju društvene svojine u odnosu na tradicionalno pravo svojine.1807[1807] Društvena svojina je oblik svojine karakterističan za socijalističke društvene sisteme i to kao specifičan oblik prisvajanja društvenih dobara

1801[1801] Zakon je objavljen u Službenom glasniku RS br. 124/08. 1802[1802] Ove odredbe su donesene po uzoru na hrvatsko pravo, mada je u polaznim pozicijama bilo određenih razlika

(npr. Republika Hrvatska je prethodno donijela propise koji regulišu pitanja denacionalizacije i naknade za oduzetu imovinu – v. P. Simonetti, Denacionalizacija, Rijeka, 2004, dok nije imala propis o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu itd.).

1803[1803] Već sam naziv ovog poglavlja nije sasvim adekvatan. Naime, u Republici Srpskoj je ranije donesen Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (Službeni glasnik RS br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) i od tada je pojam društvena svojina zamijenjen pojmom državna svojina. Ovaj zakon nije promijenio suštinu te svojine, mada je određen subjekt društvenog kapitala. O tome: M. Povlakić, Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009, str. 44–47; N. Kovačević, „Zakon o stvarnim pravima u Republici Srpskoj“, ZIPS, br. 1166/09, str. 14–15.

U pravnom životu su, doduše, ostala određena prava koja su nastala iz društvene svojine (pravo upravljanja, pravo raspolaganja i pravo korištenja) i ove odredbe regulišu pitanja vezana za pretvaranje ovih prava u pravo svojine. Vidi: E. Hašić, „Pretvorba prava korištenja, raspolaganja i upravljanja u pravo vlasništva shodno Nacrtu Zakona o stvarnim pravima“ , Zborniku radova “Sigurnost prava vlasništva kao osnova ekonomskog razvoja”, Banja Luka, 2006, str. 16–25.

1804[1804] Prihvatanjem načela superficies solo cedit uspostavlja se princip pravnog jedinstva nekretnine i to je svakako jedna od najznačajnijih novina.

O uspostavi pravog jedinstva nekretnine šire: P. Simonetti, „Reintegracija načela pravnog jedinstva nekretnine u Bosni i Hercegovini (u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj)“, Pravna riječ, br. 8/06, str. 53–86; P. Simonetti, „Pravno jedinstvo nekretnine“, Pravni život, br. 11/07, str. 429–447; E. Hašić, „Uspostava pravnog jedinstva nekretnine i izvršavanje ovlašćenja u pogledu cijele nepokretnosti u prelaznom periodu prema Zakonu o stvarnim pravima“, u Problemi primjene prelaznih i završnih odredbi Zakona o stvarnim pravima, materijal za savjetovanje, Sarajevo, 2009, str. 29–44.

1805[1805] N. Gavellla, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, svezak 1, Zagreb, 2007, str. 116.1806[1806] Vidi: P. Simonetti, „Pretvorba društvenog vlasništva na nekretninama“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u

Rijeci, vol. 19, br. 2/98, str. 367.

od strane društvenopravnih subjekata i u ranijem sistemu je predstavljala osnovni tip svojine. 1808[1808] Ona je, u stvari, bila negacija svojine, jer nije imala titulara u pravom smislu te riječi. To je pružilo gotovo neograničene mogućnosti političkog odlučivanja i intervencije u društveno-ekonomskim odnosima.1809

[1809] Prelazne odredbe ZSP-a imaju za cilj ukidanje ranijih socijalističkih odnosa i namjera je da se sva prava, koja izviru iz društvene (državne) svojine i koja su kao takva upisana u zemljišnoj knjizi, smatraju pravom svojine.1810[1810] Ovo je veoma značajno, jer svojinski odnosi determinišu i društveno-ekonomske odnose i imaju bitan uticaj na regulisanje i svih drugih odnosa u svakom društvu. 1811[1811] Na taj način se domaći pravni sistem usklađuje sa tradicionalnim načelima sistema stvarnog prava i vrši njegova harmonizacija sa pravom članica Evropske unije.1812[1812] Završne odredbe bave se dejstvom zakona, stečenim pravima, obavezom uknjižbe stvarnih prava, raspolaganjem nepokretnostima u svojini republike i jedinica lokalne samouprave, poljoprivrednim i drugim zemljištem, zgradama, stanovima, poslovnim prostorima i prestankom važenja zakona i služe provođenju onih postulata na kojima se zakon bazira. Da bi prelazne i završne odredbe došle do punog izražaja potrebno je stvoriti neophodne preduslove, a prije svega uspostaviti tačnu i ažurnu evidenciju o nekretninama u zemljišnim knjigama, bez koje se reforma stvarnog prava na ovim prostorima ne može adekvatno provesti.

 

 

Završne odredbe

 

Dejstvo zakona, započeti postupci i stečena prava

 

Na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu ZSP-a primjenjuju se odredbe tog zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Zbog zaštite stečenih prava i poštovanja principa pravne sigurnosti predviđeno je da se na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona primjenjuju propisi koji su važili u trenutku sticanja promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava.1813[1813] Načelo zaštite stečenih prava, kao univerzalni pravni standard, propisano je u zakonu odredbom da stupanje na snagu ovog zakona nema

1807[1807] O društvenoj svojini u bivšoj SFRJ v. R. Jelić, Posebni oblici prava svojine u SRJ, Beograd, 1998, str. 146–154; D. Stojanović, Stvarno pravo, osmo, izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1991, str. 369–425.

1808[1808] I. Velić, „Zakon o stvarnim pravima – prelazne i završne odredbe“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2006, str. 477.

1809[1809] O tome: Komisija za izradu Građanskog zakonika, Rad na izradi Građanskog zakonika Republike Srbije, Izvještaj Komisije o otvorenim pitanjima, Beograd, 2007, str. 313.

1810[1810] O prelaznim odredbama opširno: L. Velić, „Prelazne odredbe Zakona o stvarnim pravima RS“, u Problemi primjene prelaznih i završnih odredbi Zakona o stvarnim pravima, materijal za savjetovanje, Sarajevo, 2009, str. 7–26.

1811[1811] Transformacija prava svojine ima centralnu ulogu u ovom procesu. Članom 3 stav 2 ZSP-a propisano je da postoji samo jedna vrsta prava svojine, bez obzira na titulara i to je vraćanje individualističkom konceptu. Svi nosioci prava svojine su u potpunosti izjednačeni i država kao nosilac prava svojine je izgubila svoje dotadašnje privilegije.

1812[1812] Stvarno pravo, istina u vrlo malom dijelu, predstavlja sastavni dio pravnih tekovina Evropske unije. Ugovor o funkcionisanju Evropske unije ne dira u pravo država da samostalno uređuju svojinske odnose (član 345), ali nacionalni propisi ne mogu vrijeđati osnovne slobode ili ograničiti konkurenciju. Stvaranje odgovarajućeg pravnog okvira u ovoj oblasti nakon zaključivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju svakako je nužnost na putu ka evropskim integracijama.

1813[1813] Član 344 stav 1 i 2 ZSP-a.

uticaja na postojeće odnose vlasnika, odnosno suvlasnika stvari, te lica koja su na valjanom pravnom osnovu i na valjani način stekla prava u pogledu tih stvari. To je nesumnjivo pretpostavka pravne sigurnosti i vladavine prava. Prava na nepokretnostima, upisana u zemljišne knjige, zadržavaju svoj prvenstveni red i nakon pretvaranja društvene svojine i uspostavljanja jedinstva nepokretnosti.1814[1814] Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama tih propisa.1815[1815] Razgraničenje važenja normi novog od starog prava provedeno je na način da se što manje dira u postojeće stvarnopravne odnose. Ove odredbe propisuju vremensko važenje zakona. Pravo Republike Srpske pitanje povratne snage zakona riješilo je ustavnom odredbom da zakoni, drugi propisi i opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo, a da se zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe imaju takvo dejstvo, ako to zahtijeva opšti interes utvrđen u postupku donošenja zakona.1816[1816] Ovakvo rješenje je rezultat evolucije prava u ovoj oblasti pod uticajem stavova pravne teorije i ustavnosudske prakse i izraz načela ustavnosti. Zabrana povratnog dejstva zakona je zaštita načela pravne sigurnosti, a osnovni cilj uvođenja mogućnosti izuzetka od tog pravila je zaštita opravdanih društvenih interesa. 1817[1817] Inače, sukob zakona u vremenu, posmatran sa stanovišta pravne teorije, bio je oduvijek predmet mnogobrojnih rasprava. Sukob zakona u vremenu je širi pojam od retroaktivnosti, iako je retroaktivnost važna tačka u ovoj materiji.1818[1818] Još u rimskom pravu je postojalo pravilo po kome zakon djeluje ubuduće ne dirajući u pravne situacije koje su okončane u vrijeme važenja starog zakona. Prema teoriji stečenih prava, ova prava ne smiju biti povrijeđena retroaktivnošću zakona, bez obzira na opšti interes.1819[1819] Međutim, ona nije dala objašnjenje u pogledu primjene zakona kada postoji pravo koje još nije stečeno, odnosno samo pravo u očekivanju, tzv. pravno stanje. Moderna objektivna teorija “svršenih fakata” u kombinaciji sa teorijom društvenog interesa1820[1820] daje potpunije odgovore na mnoga sporna pitanja. Ona se ne bavi stečenim pravima nego tzv. “svršenim faktima” na kojima se pravo zasniva. 1821[1821] Prema ovoj teoriji, na “svršena fakta” se primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada su ta fakta svršena, a retroaktivno dejstvo novog zakona postoji ako bi se on primjenjivao na takva fakta i ako bi postojalo drukčije regulisanje. Kod “situacija u toku” dolazi do primjene novog zakona na fakta koja još nisu realizovana, a na ona koja su ostvarena primjenjuje se stari zakon. Ovdje se ne radi o retroaktivnoj nego o neposrednoj primjeni novog zakona.1822[1822] Primjena novog zakona na odnose koji nisu pravosnažno okončani, na stvari u toku, ne znači postojanje povratnog dejstva zakona. Zakoni kojima se uvode nove obaveze, koje imaju dejstvo na pravne situacije u toku stvaranja, a ne i na tzv. “svršene činjenice” nemaju povratno dejstvo. Povratno dejstvo, inače, postoji samo u slučaju kada novi zakon dira u svršena stanja, odnosno svršene odnose.1823[1823] Samo izuzetno, može doći do primjene starog zakona i za vrijeme važenja novog zakona (produženo dejstvo starog zakona), kada npr. novi zakon ostavi rok za primjenu starog zakona ili kad se novim zakonom produžava dejstvo starog zakona radi očuvanja stabilnosti ranijih pravnih situacija i tome slično. Sva ova pravila o sukobu zakona treba primjenjivati

1814[1814] Član 347 ZSP-a.1815[1815] Član 356 ZSP-a.1816[1816] Vidi član 110 stav 1 i 2 Ustava RS. 1817[1817] K. Trnka, N. Milićević, M. Simović i M. Dmičić, Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Ustav Republike

Srpske, Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, komentar, Sarajevo, 2004, str. 443.1818[1818] S. Perović, Retroaktivnost zakona i drugih opštih akata, teorija sukoba zakona u vremenu, Beograd, 1987, str.

22.1819[1819] Ova teorija je bila dominantna u 19. vijeku u vrijeme liberalizma.1820[1820] Teorija društvenog interesa polazi od stava da svaka norma izražava potrebe cijele društvene zajednice, što se

mora respektovati, te da je to u interesu i zajednice i pojedinca. Naravno, ovaj interes mora biti utvrđen na adekvatan način .1821[1821] Vidi: S. Perović, “Svojinsko pitanje”, u Besede sa Kopaonika, Beograd, 2010, str. 61–63. 1822[1822] Vidi stav sa Savjetovanja Saveznog suda, Vrhovnog vojnog suda, Vrhovnog suda Srbije, Vrhovnog suda Crne

Gore i Višeg privrednog suda održanog u Subotici 24–26.9.1996. godine, u A. Radovanov, Načelni stavovi i pravna shvatanja, Novi Sad, 2000, str. 230.

1823[1823] M. Srdić i Đ. Đurković, Savezni ustavni sud i zaštita ustavnosti i zakonitosti, Beograd, 1996, str. 33.

ukoliko određenim zakonom nije drukčije određeno. Opredjeljenje zakonodavca za neko od mogućih rješenja nikada nije slučajno, niti rezultat proizvoljnosti, a izbor zavisi od više faktora, koji bi se mogli svesti na pravne, ideološke, filozofske i sociološke činioce. Kod građanskopravnih odnosa ne smije se zanemariti njihova specifična priroda. Oni nisu trenutni, niti se uvijek razrješavaju u jednom danu, već su u pravilu trajni, pa se i pitanje vremenske primjene zakona postavlja u drugom svjetlu.1824[1824] ZSP je u pogledu vremenskih granica zakona nastavio našu zakonodavnu praksu prema kojoj zakonodavac određuje primjenu novog zakona na one slučajeve koji nastanu nakon početka primjene tog zakona, što znači da odredbe novog zakona djeluju samo za ubuduće. Nije određeno da pojedine njegove odredbe imaju povratno dejstvo, jer nije nađeno da opšti interes to zahtijeva. Ovakvo rješenje je antipod retroaktivnosti, jer novi zakon dopušta starom zakonu da i dalje reguliše određene odnose koji su nastali ranije, a nastavili su svoje postojanje u vremenu važenja novog zakona.1825[1825]

 

 

Rokovi

 

ZSP u pogledu rokova za sticanje i prestanak stvarnih prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovog zakona propisuje da se primjenjuju odredbe do tada važećih propisa. U rok za sticanje održajem nepokretnosti koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nepokretnostima održajem, ne računa se vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi koji su to izričito isključivali.1826[1826] Time su otklonjene dileme koje su mogle nastati u praksi u vezi sa računanjem rokova, a koje su postojale i u primjeni Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (ZOSPO) i Zakona o obligacionim odnosima bivše SFRJ (ZOO), koji se o tome nisu izjašnjavali.1827[1827] Propisivanje da se za sticanje prava svojine putem održaja na nekretninama koje su na dan stupanja zakona bile u društvenoj, odnosno državnoj svojini ne računa vrijeme držanja dok su na snazi bili zakoni koji su to zabranjivali, sasvim je razumljivo. 1828[1828] Naime,

1824[1824] S. Krneta, „Vremenska važnost zakona u svjetlu prelaznih odredbi Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima“, u Odabrane teme iz privatnog prava, Zbornik radova, Sarajevo, 2007, str. 87.

1825[1825] Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima se o tome nije izjašnjavao, pa je na zajedničkoj sjednici Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda od 14 i 15.12.1983. godine usaglašen sljedeći načelni stav: “Za postojanje stvarnopravnih odnosa i za pravna dejstva tih odnosa nastala do stupanja na snagu Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima mjerodavno je pravo važeće u vrijeme nastanka, a na pravna dejstva koja nastanu kasnije primjenjuje se Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima” – u A. Radovanov, op. cit., str. 260.

1826[1826] Član 344 ZSP-a1827[1827] Na zajedničkoj sjednici Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog

suda od 14 i 15.12.1983. godine usvojen je sljedeći načelni stav: “Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima od stupanja na snagu primjenjuje se na rokove održaja koji su počeli da teku prije njegovog stupanja na snagu, ako do tog trenutka nisu istekli. Kad je Zakonom o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisan kraći rok, a po stupanju na snagu zakona preostalo je vrijeme kraće od zakonom propisanog, rok ističe po proteku vremena određenog ranijim zakonom. Ako je od tog roka određenog ranijim zakonom preostalo vrijeme duže od onoga predviđenog u novom zakonu, rok ističe istekom vremenom propisanog u novom zakonu” – A. Radovanov, op. cit., str. 260.

Isti je stav i građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (II/84) – J. Brežanski, „Prijelazne i završne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 18, br. 1/97, str. 162–163.

1828[1828] U Republici Hrvatskoj je Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (član 388 stav 4) bilo propisano da se u rok za sticanje održajem nekretnina koje su na dan 8.10.1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za sticanje prava na tim nekretninama održajem, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Međutim, ova odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97, od 17.11.1999. godine sa obrazloženjem da ona ima povratno djelovanje, za koje nije utvrđen osobito opravdan razlog u propisanom postupku, pa da nije u saglasnosti sa odredbom člana 90 stav 2 Ustava

sticanje održajem tada je bilo zabranjeno zakonom,1829[1829] a to su znali i titulari prava (upravljanja, raspolaganja i korišćenja) na tim stvarima, pa se od eventualnog gubitka državine nisu morali braniti odgovarajućim pravnim sredstvima. Svako drugačije regulisanje bilo bi u suprotnosti sa ustavnim principima koji garantuju nepovredivost svojine, jednakost i vladavinu prava1830[1830] i u pogledu toga nije moglo da bude nikakvih dilema. Nesumnjivo je da ne može doći do pravnih učinaka u situaciji kada je propisom izričito isključena mogućnost nastupanja pravnih posljedica, u ovom slučaju sticanja prava vlasništva održajem. ZSP-om je određeno da rokovi za podizanje brisovne tužbe teku od dana njegovog stupanja na snagu.1831[1831] Brisovnu tužbe, inače, podnosi lice čije je pravo povrijeđeno nevaljanim upisom i ono zahtijeva brisanje neistinite ili nevaljane uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja u određenim prekluzivnim rokovima.1832[1832]

 

 

Obaveze uknjižbe stvarnih prava

 

Upisom u zemljišnu knjigu u odnosu na stvarna prava na nekretninama ostvaruje se jedno od osnovnih načela stvarnopravnog uređenja – načelo publiciteta. Zemljišne knjige su javne i dostupne svima, te se u načelu niko ne može pozivati na to da mu je bilo nepoznato pravno stanje u pogledu neke nekretnine. U zemljišnoj knjizi se publikuje sve što je bitno za određene nekretnine i one o tome pružaju vanjsku sliku. Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti.1833[1833] Upisom knjižnog prava u zemljišnu knjigu nastaje oboriva pretpostavka da je lice koje je upisano kao njegov titular zaista i njegov stvarni nosilac sa onim sadržajem i obimom koji je u ovoj knjizi upisan.1834[1834] Međutim, slika o nekretninama može biti i pogrešna. Poznato je da je kod nas zemljišnoknjižno stanje prilično nesređeno i da su zemljišne knjige često nepotpune i neistinite, te da ne prikazuju uvijek stvarno stanje u pogledu relevantnih činjenica. Moguće je dokazivati da je ovo stanje različito od vanknjižnog stanja nekretnine. Zbog toga je predviđeno da vanknjižni nosioci stvarnih prava mogu u roku od tri godine pokrenuti postupak za upis stvarnih prava u pogledu nepokretnosti i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu. Nadležno pravobranilaštvo dužno je da u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona pokrene postupke za upis stvarnih prava na nepokretnostima kojih je nosilac republika, odnosno jedinica lokalne samouprave, kao i upis javnih i opštih dobara.1835[1835] Zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim zakonom neće se primjenjivati u korist sticanja do kojih dođe unutar roka od tri godine od dana stupanja na snagu tog zakona, ako se njime stiče nepokretnost na kojoj je bila upisana društvena svojina, a nije brisana prije stupanja na snagu

Republike Hrvatske. Vidi: M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str. 595–598.

1829[1829] Član 29 ZOSPO-a.1830[1830] Članovi 5, 50 i 54 Ustava RS.1831[1831] Član 345 ZSP-a.1832[1832] Vidi član 56 ZSP-a.1833[1833] Član 55 stav 1 ZSP-a.1834[1834] Načelo povjerenja je jedno od temeljnih načela zemljišnih knjiga i od stepena povjerenja zavisi i značaj ovih

knjiga za sigurnost pravnog prometa. Zato se metaforički kaže da je zemljišna knjiga ogledalo prava na nekretninama – P. Simonetti, „Stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige po Nacrtu Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“, Pravna riječ, br. 5/05, str. 95.

1835[1835] Vidi član 1. Zakona o pravobranilaštvu Republike Srpske (Službeni glasnik RS br. 16/05 i 77/06) koji određuje nadležnost tog pravobranilaštva.

ovog zakona.1836[1836] To bi trebalo dovesti do usklađivanja vanknjižnog i zemljišnoknjižnog stanja, što je od velike važnosti za pravnu sigurnost u ovoj oblasti i za zaštitu svih onih koji sudjeluju u prometu nekretnina. Zemljišne knjige će se protekom ovih rokova moći smatrati potpunim i istinitim, te ostvarivati svoju funkciju u skladu sa ZSP-om (i Zakonom o zemljišnim knjigama Republike Srpske1837[1837]), a to će donijeti afirmaciju i garanciju prava svojine, kao pretpostavku daljih reformi i stranih ulaganja.

 

 

Raspolaganje nepokretnostima u svojini republike i

jedinica lokalne samouprave

 

Republika Srpska i druge osobe javnog prava1838[1838] imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i drugi vlasnici, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Njihovim nepokretnostima raspolaže i upravlja organ koji je za to nadležan na osnovu zakona. 1839[1839] Posebnim zakonima se propisuje način upotrebe i iskorišćavanja onih nekretnina koje su od interesa za republiku (šume i šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, građevinsko zemljište itd.). Ovi propisi za pojedine stvari u javnoj svojini1840[1840] posebno određuju uslove i načine raspolaganja sa tim stvarima, pa se u tom dijelu ne primjenjuju pravila opšteg stvarnopravnog režima. Javna svojina nije poseban oblik svojine različit od onoga koji imaju fizička i pravna lica privatnog prava i po svom predmetu i sadržaju ne razlikuje se od svojine privatnopravnih subjekata. Sve stvari koje mogu biti objektom prava svojine mogu biti i u svojini pravnih lica javnog prava. Zbog ostvarivanja javnih ovlašćenja često je zakonom ili posebnim aktom donesenim na osnovu zakona određena i namjena pojedinih stvari u svojini javnopravnih lica, a ostvarivanje njihovih vlasničkih ovlašćenja na tim stvarima nekada je podvrgnuto posebnim pravilima javnopravne prirode.1841[1841] U pogledu nekretnina u javnoj svojini poseban značaj ima regulisanje postupka i uslova za njihovo raspolaganje.1842[1842] Naime, raspolaganjem tim nekretninama treba ostvariti više interesa koji su ponekad suprotstavljeni, jer s jedne strane postoje ekonomski interesi javnopravnog vlasnika za njihovo što profitabilnije iskorišćavanje, a s druge strane potreba građana da im se omogući sticanje odnosno korišćenje tih nekretnina pod što povoljnijim uslovima.1843[1843] ZSP u ovom dijelu donosi odredbe o raspolaganju nekretninama u svojini republike i jedinica lokalne samouprave. Ukoliko se radi o takvim nekretninama, te o pravu građenja, njima se može raspolagati samo na osnovu javnog konkursa i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.1844[1844] Ta odredba je vrlo restriktivna. Smatramo da je bilo poželjno utvrditi

1836[1836] Član 346 ZSP-a.1837[1837] Službeni glasnik RS br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08.1838[1838] Osobe javnog prava su one koje na osnovu zakona ili akta donijetog na osnovu zakona obavljaju javna

ovlašćenja. 1839[1839] Član 22 ZSP-a. 1840[1840] To je ona svojina čiji su titulari pravna lica javnog prava.1841[1841] O javnoj svojini u Republici Hrvatskoj v. T. Josipović, „Stvari u vlasništvu države i drugih osoba javnog prava

(javno vlasništvo)“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 22, broj 1/01, str. 95–153.1842[1842] Pod raspolaganjem se ima u vidu zaključivanje raznih vrsta ugovora (o prodaji, zamjeni, poklonu itd.). 1843[1843] O. Jelčić, „Raspolaganje nekretninama u vlasništvu države te jedinica lokalne i područne samouprave“, u

Vlasničkopravni odnosi i zemljišne knjige, Zagreb, 2007, str. 265–266.1844[1844] Član 348 stav 1 ZSP-a.

određene iznimke koje nalažu raznovrsne životne situacije, kada provođenje postupka putem javnog konkursa nikako ne bi bilo cjelishodno. Ovdje može da se postavi i pitanje da li je javni konkurs pogodan za sve vrste raspolaganja sa navedenim nekretninama, jer se neki pravni poslovi ne mogu sklapati na takav način (npr. zasnivanje hipoteke, službenosti itd.).1845[1845] Ministar nadležan za poslove građenja imao je obavezu da u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovog zakona donese pravilnik o postupku javnog konkursa.1846[1846] Pravilnikom je trebalo na adekvatan način riješiti mnoga bitna pitanja, kao što su npr. način objavljivanja i rok trajanja konkursa, šta sve oglas treba da sadrži i tome slično, jer će se samo tako omogućiti ostvarenje cilja koji se na ovakav način želi postići, te onemogućiti moguće zloupotrebe. Suština je da se osigura jednak položaj svih zainteresovanih lica za sklapanje ovih pravnih poslova i da se istovremeno zaštiti interes republike. I način utvrđivanja tržišne cijene može da u praksi izazove dosta dilema i nedoumica. Naime, prilikom njenog određivanja potrebno je uz pomoć vještaka utvrditi ne samo odnos između ponude i potražnje, već i onu cijenu koja se u određeno vrijeme formira na području gdje se nekretnina nalazi. Ako u određenim slučajevima takvog tržišta nema, treba utvrditi cijenu koja se formira na području koje je najbliže onom gdje se nekretnina nalazi i koje mu, s obzirom na svoje karakteristike i ostale osobine, najviše odgovara. Dakle, tržišna cijena je naknada koju određuju principi tržišta i slobodnog prometa. Zakon propisuje da će se na promet i raspolaganje nepokretnostima u svojini republike do donošenja posebnih propisa, primjenjivati odredbe ZSP-a, Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske, Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, Sporazuma o pitanjima sukcesije, Odluke o sprovođenju Aneksa “G” Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH, Odluke o obavezi zaštite državne imovine, finansijskih potraživanja i dugovanja pravnih lica iz BiH u drugim državama bivše SFRJ, međudržavnih ugovora o rješavanju imovinskopravnih odnosa između država nastalih raspadom bivše SFRJ, te drugih propisa.1847[1847] Postupak za prodaju nepokretnosti u državnoj svojini putem javnog konkursa vodi se u skladu sa pomenutim propisima, te posebnim propisima koji uređuju postupanje nadležnih za promet i raspolaganje nepokretnostima u državnoj svojini. Ovo se primjenjuju i na nepokretnosti koje se nalaze u imovini pravnih lica u mješovitoj svojini,1848[1848] dakle, dovoljno je i minimalno učešće državne svojine da bi došlo do te primjene.

Izuzetno, prodaja odnosno opterećenje pravom građenja nepokretnosti u svojini republike i jedinica lokalne samouprave može se izvršiti i neposrednom pogodbom za potrebe izgradnje:

– vojnih objekata i objekata za potrebe republičkih organa i radi obavljanja njihovih nadležnosti,

– objekata za potrebe stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, njihovih organizacija i specijalizovanih agencija, kao i organizacija i specijalizovanih agencija Ujedinjenih nacija,

– objekata komunalne infrastrukture,

– objekata vjerskih zajednica i

– radi oblikovanja građevinske parcele.1849[1849]

1845[1845] Slično je propisano i članom 391 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09). Vidi kritiku te odredbe kod: J. Jug, „Nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija, gradova i općina – raspolaganje i koncesija“, u Nekretnine kao objekti imovinskih prava, Zagreb, 2006, str. 27.

1846[1846] Član 348 stav 2 ZSP-a.1847[1847] Kao što je vidljivo, ovi propisi su nabrojani primjera radi, a ne taksativno.1848[1848] Član 349 ZSP-a.1849[1849] Član 348 stav 3 ZSP-a.

Prema tome, taksativno su nabrojani slučajevi u kojima je moguće vršiti navedene poslove neposrednom pogodbom. Dozvoljena je i neposredna zamjena ovih nekretnina za nekretnine približno iste vrijednosti u svojini drugog lica.1850[1850] S obzirom na to da se radi o imperativnim (prinudnim) odredbama, svi pravni poslovi koji su suprotni tome su ništavi.1851[1851] Naravno, ovdje je riječ o apsolutnoj ništavnosti, na koju sudovi paze po službenoj dužnosti, a na nju se može pozvati svako zainteresovano lice. Pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.1852[1852] Interesantno je da se pomenuta pravila ne odnose na pravne poslove koje međusobno zaključuju republika i jedinica lokalne samouprave, ako je to u interesu i cilju opšteg i socijalnog napretka njenih građana.1853[1853] Ratio legis ovog izuzetka je u tome da se omogući neposredno otuđenje ovih nekretnina. Takvo propisivanje je dosta neodređeno i apstraktno, pa se postavlja pitanje njegovog provođenja u praksi, a pojam “opšti i socijalni napredak građana” može da se različito tumači i posmatra sa mnogo aspekata. Bilo je poželjno jasnije navesti svrhu ovog raspolaganja, te ko će provjeravati i utvrđivati da li takav interes i cilj postoji u određenim slučajevima. Kada se sve ovo ima u vidu, te kada se zna da je značajan i dio nekretnina koje su posebnim propisima podvrgnute različitim pravnim režimima, nema sumnje da bi bilo korisno ujednačiti postupke raspolaganja sa ovim nekretninama, radi jednakosti svih učesnika u ovim postupcima i zaštite njihove pravne sigurnosti.

 

 

Poljoprivredno i drugo zemljište, zgrade,

stanovi i poslovni prostori

 

U pogledu poljoprivrednog i drugog zemljišta, zgrada, stanova i poslovnih prostorija kao posebnih dijelova zgrada u društvenoj odnosno državnoj svojini propisano je da ne mogu biti predmet prenosa, otuđivanja, zamjene i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu propisa koji su izričito navedeni u zakonu.1854[1854] Takođe, na tim nekretninama je zabranjeno ustanovljavanje tereta i davanje u dugoročni zakup. Ova zabrana se neće primjenjivati u slučaju da se zgrade, stanovi ili poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj odnosno državnoj svojini daju u zakup stranim državama za potrebe njihovih diplomatskih i konzularnih predstavništava, njihovih organizacija i specijalizovanih agencija, kao i organizacija i specijalizovanih agencija Organizacije

1850[1850] Član 348 st. 4 ZSP-a. Vidi i članove 552 i 553 ZOO-a.1851[1851] Član 348 st. 5 ZSP-a. Vidi i član 103 st. 1 ZOO-a.1852[1852] Članovi 109 i 110 ZOO-a.1853[1853] Član 348 st. 6 ZSP-a.1854[1854] Član 350 ZSP-a. Radi se o Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine, Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NRBiH iz

1946, Zakonu o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvene svojine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama iz 1965. godine, Zakonu o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača iz 1945. godine, Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća iz 1946. godine, Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine, Osnovnom zakonu o eksproprijaciji iz 1947. godine, Osnovnom zakonu o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posjedima iz 1946. godine, Zakonu o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih lica iz 1946. godine, Zakonu o prometu zemljišta i zgrada iz 1965. godine, Zakonu o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama iz 1979. godine, Zakonu o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije iz 1945. godine, Zakonu o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije iz 1946. godine i Zakonu o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta iz 1959. godine.

Ujedinjenih nacija, kao i organa Evropske unije.1855[1855] Sve ovo se odnosi i na nekretnine koje su na osnovu odluke državnog organa, a bez pravnog osnova i naknade pribavljene u društvenu odnosno državnu svojinu, kao i na nekretnine koje su na osnovu ugovora o poklonu pribavljene u društvenu odnosno državnu svojinu, a taj ugovor je zaključen pod prinudom. Isto tako, to se primjenjuje i na nepokretnosti koje su pribavljene ili izgrađene sredstvima budžeta društveno-političkih zajednica, sredstvima za finansiranje zajedničkih potreba ili sredstvima samodoprinosa. Ukoliko su neke nekretnine pribavljene ili izgrađene ovim sredstvima, a dijelom i iz drugih sredstava društvenopravnih lica, one mogu biti u prometu tek kada se utvrde susvojinski dijelovi.1856[1856] Primjena ovih odredaba je propisana do isteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat ili naknadu u skladu sa posebnim propisima koji će urediti pitanja reprivatizacije, denacionalizacije i restitucije.1857[1857] Od pomenute zabrane izuzete su nekretnine u društvenoj odnosno državnoj svojini koje su društvenopravna lica stekla kupovinom ili drugim teretnim pravnim poslom, građenjem, odnosno koje su stečene eksproprijacijom za koje je data druga nepokretnost ili je plaćena pravična naknada prema tada važećim zakonima, bez obzira na to što je prednik tog društvenopravnog lica stekao nekretninu na osnovu pomenutih zakona.1858[1858] Dakle, ovdje je vidljivo da se prilikom normiranja imalo u vidu da u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini uopšte još nisu doneseni zakoni koji uređuju pitanja reprivatizacije, denacionalizacije i restitucije.1859[1859] Zabrana raspolaganja bi trebalo, bar u nekim slučajevima, da omogući naturalnu restituciju navedenih nekretnina ranijim vlasnicima odnosno njihovim pravnim sljednicima. Naravno, kao što smo vidjeli, ova zabrana je privremenog karaktera. Pošto Ustav Republike Srpske garantuje pravo svojine kao subjektivno pravo i njegovu nepovredivost u bliskoj budućnosti očekuje se donošenje zakona iz ove oblasti, jer je to ustavni imperativ, a ne izraz političke volje zakonodavne vlasti, koja procjenjujući ekonomske i druge mogućnosti republike mora odrediti obim dobara koja će biti predmet restitucije i krug lica koja imaju pravo na naknadu ako je restitucija isključena zbog zaštite prava trećih savjesnih lica ili u javnom interesu.

 

 

Prestanak važenja zakona

 

Pojedini propisi bivših SFRJ i SRBiH primjenjuju se na području Republike Srpske na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske.1860[1860] ZSP-om je propisano da početkom njegove primjene prestaje primjena cijelog niza zakona, te pojedinih odredaba određenih zakona.1861[1861] Na taj način predviđeno je da prestane primjena sljedećih zakona:

–       Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima iz 1980. godine,

1855[1855] Član 351 ZSP-a.1856[1856] Član 352 ZSP-a.1857[1857] Član 353 ZSP-a.1858[1858] Član 354 ZSP-a.1859[1859] U Republici Srpskoj su još 1996. godine bili doneseni zakoni iz ove oblasti (Zakon o vraćanju oduzetog

zemljišta i Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti). Ti zakoni su stupili na snagu i počela je njihova primjena. Oni su stavljeni van snage 2000. godine, donošenjem Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, kojim je bilo riješeno pitanje restitucije svih oduzetih stvari i prava. Međutim, ovaj zakon je stavljen van snage odlukom tadašnjeg visokog predstavnika za BiH, g. V. Petriča, sa obrazloženjem da ta oblast mora biti uređena jedinstveno za čitavu državu.

1860[1860] Službeni glasnik RS br. 21/92.1861[1861] Bilo je nužno da prestanu važiti zakoni koji se baziraju na drukčijim načelima, kao i oni čiju materiju je

regulisao ZSP.

–       Zakona o svojini na dijelovima zgrada iz 1977. godine,

–       Zakona o nadziđavanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini iz 1987. godine,

–       Zakona o prometu nepokretnosti iz 1978. godine,

–       Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama iz 1979. godine,

–       Zakona o uknjiženju nepokretnosti u društvenoj svojini iz 1977. godini,

–       Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1946. godine,

–       Zakona o postupku ukidanja zajedničkog prava svojine na bivšim kmetskim selištima iz 1973. godine,

–       Zakona o pravima i dužnostima republičkih organa u korišćenju sredstava u društvenoj svojini iz 1981. godine,

–       Zakona o komasaciji iz 1985. godine,

–       Zakona o arondaciji iz 1978. godine i

–       čl. 172 i 173 Zakona o vanparničnom postupku iz 1989. godine1862[1862].1863[1863]

Prema tome, iz ovoga se vidi da je ZSP imao pretenziju da cjelovito obuhvati materiju stvarnih prava i dosljedno sprovede nova načela na kojima se bazira, a to jasno pokazuje koliki je njegov uticaj na pravni poredak Republike Srpske i koliko su bitne promjene izazvane njegovim donošenjem. Time će biti omogućen daleko veći stepen ostvarivanja zaštite prava i interesa svih nosilaca pojedinih stvarnih prava, kao i razvoj novih pravnih i društvenih odnosa u ovoj veoma važnoj oblasti. Stupanjem na snagu ovog zakona prestao je da važi i Zakon o uzurpaciji.1864[1864] Ovdje nije sasvim jasno kakva je bila intencija zakonodavca i zašto je taj zakon odvojen od ostalih koji su ovdje navedeni.

Takođe, propisano je i da će se propisi o građevinskom zemljištu uskladiti sa odredbama ZSP-a u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog zakona.1865[1865] Svojinski odnosi na građevinskom zemljištu, inače, predstavljaju veoma kompleksan segment u sferi imovinskopravnih odnosa.1866[1866] To zemljište je u bivšoj Jugoslaviji bilo podvrgnuto posebnom pravnom režimu i od donošenja Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine1867[1867] bilo je u društvenoj

1862[1862] Član 355 stav 1 ZSP-a.1863[1863] U Republici Srpskoj je donesen novi Zakon o vanparničnom postupku (Službeni glasnik RS br. 36/09), koji je

stupio na snagu 15.5.2009. godine, pa je prestanak primjene tih članova izgubio smisao.1864[1864] Član 355 stav 2 ZSP-a.1865[1865] Član 355 stav 3 ZSP-a.1866[1866] O tim odnosima u bivšoj SFRJ v. P. Simonetti, Prava na građevinskom zemljištu (1945–2007), Knjiga prva,

Rijeka, 2008, a u bivšoj SRBiH v. I. Velić, „Svojinsko-pravni odnosi na građevinskom zemljištu u Bosni i Hercegovini“, (I dio), Pravni savjetnik, br. 5/03, str. 40–43. Vidi i P. Simonetti, „Podruštvovljenje i konstituiranje prava na građevinskom zemljištu u društvenom (državnom) vlasništvu i uspostavljanje privatnog vlasništva u Bosni i Hercegovini“ , u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2006, str. 7–43.

1867[1867] Službeni list FNRJ br. 52/58.

odnosno državnoj svojini.1868[1868] Na sudbinu ovog zemljišta kod nas bila je od uticaja djelimična odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine br. U-5/98 II od 18. i 19.2.2000. godine kojom su odredbe Ustava Republike Srpske iz člana 59 st. 1, 2 i 3 proglašene neustavnim. Tim odredbama je, između ostalog, bilo određeno da je gradsko građevinsko zemljište u državnoj svojini. Odlukom je utvrđeno da to nije u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer narušava samu „prirodu” privatne imovine kao pojedinačnog prava i kao institucionalnog garanta.1869[1869] Zakonom o građevinskom zemljištu iz 2003. godine (ZGZ 2003),1870[1870] izmijenjen je pravni režim gradskog građevinskog zemljišta tako što je u svojinu ranijih vlasnika vraćeno neizgrađeno građevinsko zemljište koje je prešlo u državnu svojinu na osnovu opštinskih odluka, a nije bilo privedeno namjeni,1871[1871] a u privatnu svojinu je vraćeno i izgrađeno građevinsko zemljište na kome je do tada postojalo trajno pravo korišćenja.1872[1872] Zakon je propisao i da će odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta građevinsko zemljište zadržati svojinski status (radi se uglavnom o privatnoj svojini) koji je postojao prije donošenja te odluke.1873[1873] Poslije toga je donesen novi Zakon o građevinskom zemljištu (ZGZ 2006),1874[1874] koji je donio još radikalnije promjene u pogledu ovih nekretnina. Izraženo je suštinsko opredjeljenje da gradsko građevinsko zemljište može biti i u privatnoj i u državnoj svojini,1875[1875] te da je zemljište u privatnoj svojini u slobodnom prometu.1876[1876] Ovim zakonom je u većem obimu izvršena denacionalizacija gradskog građevinskog zemljišta i smanjen je fond tog zemljišta u državnoj svojini. 1877[1877] Gradsko građevinsko zemljište koje nije privedeno namjeni, bez obzira na osnov prelaska u društvenu (državnu) svojinu, prestalo je biti objektom državne svojine.1878[1878] Tako je institut građevinskog zemljišta kao bitnog prirodnog resursa značajno reformisan u skladu sa opštim reformama u društvu, imajući u vidu proces tranzicije, privatizacije i drugačiji pristup konceptu svojine i njene zaštite.1879[1879] ZSP nalaže usklađivanje propisa o građevinskom zemljištu sa njegovim odredbama (i novim načelima) i na taj način će građevinsko zemljište konačno u cijelosti biti regulisano na adekvatan način.1880[1880]

1868[1868] I član 81 stav 1 Ustava SFRJ iz 1974. godine i član 87 stav 1 Ustava SRBiH iz 1974. godine, propisivali su da ne može postojati pravo svojine na zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju.

1869[1869] Vidi Bilten Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 2000. godina, broj 5, Sarajevo, 2001, str. 44.1870[1870] Službeni glasnik RS br. 41/03, 86/03. O tome v. B. Vesković, Komentar Zakona o građevinskom zemljištu,

Sarajevo, 2004; I. Velić, „Svojinsko-pravni odnosi na građevinskom zemljištu u Bosni i Hercegovini“, (II dio), Pravni savjetnik, br. 6/03, str. 59–68.

1871[1871] Član 96 st. 1 ZGZ-a 2003. 1872[1872] Član 4 st. 2 i član 39 ZGZ-a 2003.1873[1873] Vidi član 15 ZGZ-a iz 2003.1874[1874] Službeni glasnik RS br. 112/06. Vidi B. Vesković, Komentar Zakona o građevinskom zemljištu Republike

Srpske, Banja Luka, 2007.1875[1875] Član 5 ZGZ-a 2006. 1876[1876] Član 8.st. 1 ZGZ-a 2006.1877[1877] U državnoj svojini ostala su samo ona zemljišta koja ni po kojem osnovu nisu prešla u privatnu svojinu kao i

ona koja su unesena u rezervni fond zemljišta (član 9 ZGZ-a 2006).1878[1878] Vidi član 44 st. 1, 2 i 3 ZGZ-a 2006. Dakle, na taj način izvršena je potpuna denacionalizacija neizgrađenog

gradskog građevinskog zemljišta.1879[1879] O tome šire: M. Povlakić, op. cit., str. 153–161; I. Velić, “Zakoni o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i

Hercegovine i Republike Srpske”, u Sticanje stvarnih prava na nekretninama i upis u zemljišnu knjigu, materijal za savjetovanje, Sarajevo, 2008, str. 29–42; I. Velić, “Osvrt na vlasničko-pravne odnose na građevinskom zemljištu u Bosni i Hercegovini u duhu novih entitetskih propisa”, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2008, str. 633–639; R. Jotanović, “Reprivatizacija građevinskog zemljišta u Bosni i Hercegovini”, Pravna riječ, br. 16/08, str. 365 – 378.

1880[1880] Komparacije radi, Republika Hrvatska je članom 394 stav 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisala da njegovim stupanjem na snagu prestaje da važi Zakon o građevinskom zemljištu, a da će se postupci započeti po odredbama tog zakona, dovršiti po odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ako su povoljniji za nosioca prava korišćenja. Vidi: P. Simonetti, “Uspostavljanje prava vlasništva na građevinskom zemljištu u Republici Hrvatskoj”, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 246-276. U

 

 

Stupanje na snagu

 

Zakoni nikad ne stupaju na snagu u momentu donošenja. Uvijek se ostavlja određeni rok da se pravni subjekti upoznaju sa njegovim sadržajem i da se pripreme za njegovu primjenu. Propisano je da ZSP stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku Republike Srpske1881[1881], a njegova primjena je bila odložena do 1. jula 2009. godine.1882[1882] Kasnije je primjena tog zakona prolongirana do 1. januara 2010. godine.1883[1883] Razlozi za to su bili opravdani kada se ima u vidu da provođenje ovog sistemskog zakona pretpostavlja donošenje većeg broja podzakonskih akata, te vrijeme koje je potrebno da se zainteresovana lica na odgovarajući način upoznaju sa njegovim sadržajem. 1884

[1884] Zbog važnosti materije koja je ovdje regulisana Narodna skupština Republike Srpske je obavezala Vladu da formira posebnu komisiju koja će pratiti implementaciju ovog zakona. Međutim, moramo istaći da između pojmova “stupanje na snagu” i “početak primjene propisa” nema suštinske razlike i da ti pojmovi faktički imaju isti sadržaj. Ako zakon ili drugi propis stupa na snagu određenog dana, to znači da se od tog dana i primjenjuje. Zakonodavac je u ovom slučaju napravio razliku između pojmova među kojima razlike nema. Zato nema osnove da se u propisima istovremeno upotrebljavaju oba ova pojma, jer to samo unosi konfuziju.1885[1885] Kod ovakvog stanja stvari postojala je situacija da su dva propisa koji regulišu istu materiju istovremeno bila na snazi, a da se raniji propis primjenjivao, a kasnije doneseni još nije mogao primijeniti. Ustav Republike Srpske propisuje da zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročito opravdanih razloga nije predviđeno da ranije stupe na snagu, a da se prije stupanja na snagu objavljuju u odgovarajućem službenom glasilu.1886[1886] Dakle, ovaj ustav poznaje samo pojam “stupanje na snagu” i jasno je da primjenu zakona veže upravo za ovaj trenutak.1887[1887] Prema tome, nesumnjivo je da zakoni i drugi propisi treba da se primjenjuju čim stupe na snagu, a u situaciji koja je nastala usvajanjem ZSP-a, kada je zaista bio nužan vacatio legis, trebalo je propisati da zakon stupa na snagu 1.7.2009. godine ili u nekom drugom primjerenom roku poslije njegovog objavljivanja u odgovarajućem službenom glasilu.1888[1888]

Republici Srbiji je donesen Zakon o planiranju i izgradnji (Službeni glasnik RS br. 72/09 i 81/09 – ispravka) koji reguliše konverziju prava korišćenja na građevinskom zemljištu u pravo svojine. O tome: M. Vulić, “Konverzija prava korišćenja u pravo svojine na građevinskom zemljištu”, Pravni život, br. 10/10, str. 677–693.

1881[1881] Dakle, zakon je trebalo da stupi na snagu 4.1.2009. godine.1882[1882] Član 357 ZSP-a. 1883[1883] Član 1 Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima (Službeni glasnik RS br. 58/09).1884[1884] Komparacije radi, ZOSPO je objavljen u Službenom listu SFRJ br. 6 od 6.2.1980. godine, a vacatio legis je bio

gotovo sedam mjeseci, jer je taj zakon stupio na snagu 1.9.1980. godine.1885[1885] Slično i B. Nenadić, „Vacatio legis i pravo građana da se u primerenom roku upoznaju sa zakonima i drugim

propisima“, Pravni informator, deset godina Pravnog informatora 1998–2008, jubilarni broj, str. 127.1886[1886] Član 109 Ustava RS.1887[1887] Vidi: M. Blagojević, „Problemi vremenskog važenja zakona u Bosni i Hercegovini“, Značenja, broj 56/06, str.

55.1888[1888] Republički sekretarijat za zakonodavstvo RS je donio Pravila normativnopravne tehnike za izradu zakona i

drugih propisa Republike Srpske, koja su objavljena u Službenom glasniku RS br. 6/06 i stupila na snagu 24.2.2006. godine. U članu 24 ovih pravila propisano je da se prilikom određivanja datuma stupanja na snagu zakona, primjenjuje pravilo da “stupanje na snagu” i “primjena” imaju isto značenje, a da se izuzetno može odložiti primjena pojedinih odredaba ili cijelog zakona za pojedine složenije zakone, tako da nadležni organi mogu da obave sve tehničke i organizacione pripreme, uključujući i pripremu podzakonskih akata za primjenu zakona. Dakle, vidljivo je da donosilac najprije pravilno izjednačio pojmove “stupanje na snagu” i “primjena”, da bi zatim dozvolio iznimku od ovog ustavnog pravila, iako za to nije bio nadležan.

Kod postojećeg stanja stvari, da bi se izbjegli mogući nesporazumi, sva pravna dejstva ovog zakona faktički bi trebalo vezati za početak njegove primjene, a logičkim i teleološkim tumačenjem moglo bi se smatrati da je to u suštini i dan kada je taj zakon i stupio na snagu.

 

 

Zaključak

 

Značaj završnih odredaba Zakona o stvarnim pravima je višestruk. Pomoću njih se (kao i pomoću prelaznih odredaba) treba omogućiti prelazak iz dosadašnjeg u novo stvarnopravno uređenje, a isto tako i regulisanje onih oblasti koje su do sada bile normirane posebnim zakonima. Pojedine završne odredbe su načelnog karaktera i imaju značaj za primjenu zakona (npr. odredbe o dejstvu zakona, započetim postupcima i stečenim pravima). Neke od ovih odredaba imaju uže značenje i tiču se određene materije (npr. raspolaganje nepokretnostima u svojini republike i jedinica lokalne samouprave, te poljoprivrednim i drugim zemljištem, zgradama, stanovima i poslovnim prostorima). Isto tako, u završnim odredbama su i standardne odredbe o prestanku važenja drugih zakona, te stupanju na snagu i početku primjene ovog zakona. Nesumnjivo je da završne odredbe imaju bitan značaj za primjenu zakona, kao i drugih propisa iz ove oblasti, te za cjelokupan pravni poredak, a njihovo provođenje u praksi je otvorilo mnoge dileme i sporna pitanja o kojima tek treba dati precizan odgovor.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZAKON

O STVARNIM PRAVIMA

(Službeni glasnik RS br. 124/08)

 

 

PRVI DIO

 

Ι OSNOVNE ODREDBE

Svojina i druga stvarna prava

Član 1.

(1) Ovim zakonom uređuje se sticanje, korišćenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine.

(2) Stvarna prava su: pravo svojine, pravo građenja, založno pravo, pravo stvarne i lične službenosti i pravo realnog tereta.

(3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo svojine, shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako posebnim zakonom nije drugačije propisano ili to proizlazi iz njihove pravne prirode.

 

Ograničenja stvarnih prava

Član 2.

(1) Pravo svojine i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti, samo u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom, u skladu s principima međunarodnog prava.

(2) Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, životne sredine, zdravlja ljudi, kulturnoistorijske baštine i drugog, može ograničiti ili posebno urediti način korišćenja i raspolaganja određenim stvarima.

 

Nosioci svojine i drugih stvarnih prava

Član 3.

(1) Svako fizičko i pravno lice može biti nosilac prava svojine i drugih stvarnih prava.

(2) Samo je jedna vrsta prava svojine, bez obzira o kojem se nosiocu prava svojine radi.

 

Zabrana zloupotrebe prava

Član 4.

Zabranjeno je vršenje prava iz ovog zakona suprotno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena ili priznata.

II PREDMET I SADRŽAJ STVARNIH PRAVA

 

Stvari

Član 5.

(1) Stvari u smislu ovog zakona su materijalni dijelovi prirode, koji mogu biti u vlasti fizičkog ili pravnog lica, osim ako zbog svojih prirodnih svojstava ili ograničenja na osnovu posebnog zakona nisu podobne da budu objekat prava svojine i drugih stvarnih prava.

(2) Stvari u smislu ovog zakona su i skup stvari i prava koja su zakonom izjednačena sa stvarima.

 

Predmet svojine i drugih stvarnih prava

Član 6.

(1) Predmet prava svojine je individualno određena nepokretna (nepokretnost) ili pokretna (pokretnost) stvar, osim onih koje nisu za to podobne ili je zakonom drugačije određeno.

(2) Nepokretnosti su čestice zemljišne površine, zajedno sa svim onim što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Pokretnosti su stvari koje se mogu premjestiti sa jednog mjesta na drugo bez promjene njihove suštine.

(4) Stvari koje su po svojoj prirodi pokretne smatraju se u pravnom smislu nepokretnim stvarima ako pripadaju nepokretnosti ili ih zakon izjednačava sa nepokretnostima.

(5) Zakonom određene vrste prava ili netjelesne stvari mogu biti izjednačene sa stvarima i tada se ubrajaju u pokretne stvari, a u nepokretne samo ako su spojene sa svojinama nepokretnih stvari, ili su njihov teret, ili su zakonom proglašene kao nepokretne.

(6) Ako postoji sumnja u to da li je nešto pokretna ili nepokretna stvar, smatra se da je pokretna stvar.

(7) Životinje nisu stvari, ali za njih vrijedi sve što i za stvari, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Opšta i javna dobra

Član 7.

(1) Nisu objekat prava svojine i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti fizičkog ili pravnog lica pojedinačno, nego su na upotrebi svima pod jednakim uslovima, kao što su: vazduh, voda u rijekama, izvorima, jezerima i moru (u daljem tekstu: opšta dobra).

(2) Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uslovima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i drugo.

(3) Rudna bogatstva, vode, divljač, ribe i drugi slobodni dijelovi prirode postaju predmet svojine i drugih stvarnih prava kada se zahvate ili odvoje od svoga ležišta ili staništa na osnovu dozvole ili koncesije nadležnog organa.

(4) Samostalne nepokretnosti su one zgrade, građevine ili naprave na opštem ili javnom dobru koje su od njega pravno odvojene koncesijom, te su svojina nosioca koncesije.

(5) Posebnim zakonom se uređuje korišćenje i upravljanje opštim i javnim dobrima

 

Dobra od opšteg interesa

Član 8.

(1) Dobra od opšteg interesa koja nisu opšta dobra, kao što su građevinska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, šume i šumska zemljišta, zaštićeni dijelovi prirode, biljni i životinjski svijet, stvari od kulturnog, istorijskog i ekološkog značaja, mogu biti objekat prava svojine i drugih stvarnih prava.

(2) Nosioci prava svojine i drugih stvarnih prava na dobrima od opšteg interesa dužni su da ostvaruju svoja prava u skladu sa načinom upotrebe i korišćenja, propisanim posebnim zakonima.

(3) Dobra od opšteg interesa uživaju posebnu zaštitu

 

Stvar i njezine pripadnosti

Član 9.

Nosilac prava svojine ili drugog stvarnog prava na nekoj stvari, ima to pravo i na svim dijelovima stvari, na svemu što je s njom srazmjerno trajno spojeno (prirast), na neodvojenim plodovima, kao i na pripacima, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Dijelovi stvari

Član 10.

(1) Dio stvari koji se ne može od nje fizički odvojiti bez uništenja ili bez oštećenja stvari (bitni dio), ne može biti samostalni objekat prava svojine ili drugih stvarnih prava, osim ako je zakonom drugačije određeno.

(2) Dio stvari koji se može fizički odvojiti bez uništenja ili oštećenja stvari (nebitni dio) može biti i predmet prava drugog lica.

(3) Posebno pravo na nebitnom dijelu stvari prestaje, ukoliko treće savjesno lice pribavi pravo svojine na cijeloj stvari.

(4) Savjesno lice je lice koje u trenutku sticanja prava svojine nije znalo niti je moglo znati da na dijelu stvari postoji pravo svojine ili drugo stvarno pravo trećeg lica. Smatra se da je sticalac znao da određeno pravo postoji, ukoliko je to pravo bilo upisano u odgovarajući javni registar.

(5) Stvar se može, bez obzira na fizičku djeljivost, pravno dijeliti na dijelove kojima je veličina računski određena njihovom srazmjerom prema cijeloj stvari (idealni dijelovi), ako nije drugačije određeno.

(6) Odvajanjem dijela stvari ne prestaju prava koja su na njoj postojala, osim ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

 

Pripadak stvari

Član 11.

(1) Pripadak je pokretna stvar koju je vlasnik namijenio da kao sporedna stvar trajno služi namjeni glavne stvari, a koja stoji u takvom prostornom odnosu prema glavnoj stvari da omogućava ispunjenje te namjene.

(2) Pripadak dijeli pravnu sudbinu glavne stvari, ako nije drugačije određeno.

(3) Privremeni prestanak služenja pripatka namjeni glavne stvari ne oduzima pripatku to svojstvo.

(4) Mašine ili slični uređaji namijenjeni proizvodnoj, poljoprivrednoj ili drugoj djelatnosti kojoj je trajno namijenjena sama nepokretnost kao glavna stvar, a nisu u nju ugrađene, smatraju se pripatkom ako trajno služe namjeni glavne stvari, pod uslovom da na tim stvarima ne postoje prava trećih lica koja su upisana u odgovarajući javni registar.

 

Plodovi

Član 12.

(1) Plodovi su stvari koje jedna stvar daje prirodno ili posredstvom nečijeg rada, kao i sve drugo što ona daje prema svojoj namjeni.

(2) Plodovi su i prinosi koje jedna stvar ili pravo daje periodično i bez uništenja njene suštine (prirodni plodovi), kao i prinosi koje stvar ili pravo daje na osnovu nekog pravnog odnosa (civilni plodovi).

(3) Plodovi pripadaju onome kome pripada stvar ili pravo koje ih donosi, ako zakonom ili pravnim poslom nije drugačije određeno.

(4) Ko je dužan predati plodove stvari ili prava može zahtijevati naknadu troškova, koje je imao radi dobijanja plodova, ako bi takve troškove imao i dobar domaćin, s tim da visina naknade ne može da bude veća od vrijednosti plodova koje je dužan da preda.

 

Plodovi domaćih životinja

Član 13.

(1) Plodovi životinje i sve koristi od nje pripadaju njenom vlasniku.(2) Onaj čija je životinja oplodila tuđu životinju nema pravo na plod, ni na

nagradu, osim ako je nešto drugo određeno zakonom ili je uobičajeno.

 

Posebno o nepokretnostima

Član 14.

(1) Nepokretnost je sve što je na površini zemljišta, iznad ili ispod njega izgrađeno, a namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je u nepokretnost ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili bilo kako drugačije s njom trajno spojeno i dio je te nepokretnosti sve dok se od njega ne odvoji.

(2) Trava, drveće i plodovi sastavni su dijelovi zemljišta, dok se od njega ne odvoje.

(3) Nisu dijelovi zemljišta one zgrade i druge građevine koje su trajno povezane s tim zemljištem ako ih od njega pravno odvaja stvarno pravo koje svom nosiocu daje ovlašćenje da na tom tuđem zemljištu ima takvu zgradu ili drugu građevinu u svojoj svojini (pravo građenja).

(4) Mašine i slični uređaji koji su fizički povezani sa nepokretnošću ili koji se smatraju njenim nebitnim dijelom, smatraju se samostalnim stvarima ako je u odgovarajućem javnom registru upisano da su objekti prava trećeg lica.

(5) Prava koja postoje u korist neke nepokretnosti pripadaju toj nepokretnosti.

 III PRAVO STRANIH LICA

 

Sticanje svojine stranih lica

Član 15.

(1) Odredbe ovoga zakona primjenjuju se i na strana fizička i pravna lica (u daljem tekstu: strana lica), osim ako je zakonom ili međunarodnim ugovorom drugačije određeno.

(2) Strana lica stiču pravo svojine na nepokretnosti u Republici Srpskoj (u daljem tekstu: Republika) pod uslovom reciprociteta, ako zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

 Ograničenja svojine

Član 16.(1) Strano lice ne može biti vlasnik nepokretnosti na području koje je radi

zaštite interesa i bezbjednosti Republike, odnosno Bosne i Hercegovine, zakonom proglašeno područjem na kojem strana lica ne mogu imati pravo svojine.

(2) Ako je strano lice steklo pravo svojine na nepokretnosti prije nego što je područje na kojem nepokretnost leži proglašeno područjem iz stava (1) ovog člana, prestaje pravo svojine na toj nepokretnosti, a strano lice ima pravo na naknadu prema propisima o eksproprijaciji.

(3) Pravo na naknadu iz stava (2) ovog člana pripada i stranom licu koje bi nasljeđivanjem steklo nepokretnost na tom području.

(4) Posebnim zakonom određuje se na kojim nepokretnostima strana lica ne mogu sticati prava svojine.

     

 

DRUGI DIO

 

Ι SVOJINA

 

Sadržaj prava svojine

Član 17.

(1) Svojina je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlašćenje da slobodno i po svojoj volji stvar drži, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom.

(2) Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.

 

Opšte ograničenje

Član 18.

Vlasnik je dužan da u vršenju svog prava svojine postupa pažljivo prema opštim i tuđim interesima.

 

Posebna ograničenja

Član 19.

Vlasnik stvari ne smije izvršavati svoje pravo svojine preko granica koje su svim vlasnicima takvih stvari postavljene na osnovu ovog ili posebnog zakona radi zaštite interesa i sigurnosti Republike, prirode, životne sredine i zdravlja ljudi.

 

Ograničenja prava svojine na osnovu zakona

Član 20.

Pravo svojine može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom.

 

Ograničenja prava svojine na osnovu pravnog posla

Član 21.

(1) Vlasnik može u svaku svrhu koja nije zabranjena, svoje pravo svojine ograničiti ili opteretiti.

(2) Ako vlasnik pravnim poslom odredi zabranu otuđenja ili opterećenja nepokretnosti, ta zabrana djeluje prema trećim licima samo ako je upisana u zemljišnu knjigu.

(3) Ograničenje prava svojine na pokretnostima radi osiguranja potraživanja, djelovaće prema trećem licu ako je to ograničenje upisano u odgovarajući javni registar ili ako je treće lice za njega znalo.

 

Posebno o svojini lica javnog prava

Član 22.

(1) Republika, jedinica lokalne samouprave, javno preduzeće, javna ustanova i druge javne službe koja su nosioci prava svojine javnog prava imaju kao vlasnici u pravnim odnosima isti položaj kao i drugi vlasnici, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Nepokretnostima iz stava 1. ovog člana raspolaže, upravlja i koristi ih organ koji je za to nadležan na osnovu zakona.

 

Sticanje svojine

Član 23.

(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(2) Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.

(3) Pravo svojine na osnovu zakona stiče se ispunjavanjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije zakonom drugačije određeno, sticanjem svojine na osnovu zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je sticalac znao da postoje ili je to morao znati.

(4) Odlukom suda ili drugoga organa stiče se svojina u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom.

Sticanjem prava svojine, odlukom suda ili drugog organa ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, koja su određena odlukom ili zakonom, te onih koja po prirodi stvari ne mogu dalje postojati.

(5) Nasljednik stiče svojinu naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drugačije određeno. Sticanjem prava svojine nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koja je to određeno posebnim zakonom ili koja po prirodi stvari ne mogu dalje da postoje.

 

Sticanje na osnovu zakona

Član 24.

Na osnovu zakona pravo svojine stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, odvajanjem plodova, sticanjem od nevlasnika, okupacijom, održajem i u drugim slučajevima određenim zakonom.

 II SUSVOJINA I DRUGA ZAJEDNIČKA SVOJINA

 1. Susvojina

Pojam

Član 25.

(1) Susvojina postoji kada dva ili više lica (suvlasnici) imaju pravo svojine na istoj stvari, svaki prema svom udjelu srazmjerno cjelini (idealni dio).

(2) Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki.

Idealni dio stvari

Član 26.

(1) Suvlasnik je vlasnik onog idealnog dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, i u odnosu na taj dio ima sva ovlašćenja koja pripadaju vlasniku, ako ih s obzirom na prirodu idealnog dijela može izvrša-vati.

(2) Idealni dio stvari se u pravnom prometu smatra samostalnom stvari.

 

Korišćenje i raspolaganje stvari

Član 27.

(1) Suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi srazmjerno svom idealnom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika.

(2) Kad suvlasnik prodaje svoj dio, ostali suvlasnici nemaju pravo preče kupovine, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

 

Sudržavina stvari

Član 28.

(1) Svaki suvlasnik ima pravo na sudržavinu stvari. (2) Suvlasnici mogu odlučiti da će međusobno podijeliti državinu stvari i

izvršavanje svih ili nekih suvlasničkih ovlašćenja. Ova odluka, kao i njen opoziv ili izmjena, spada u poslove redovnog upravljanja.

 

Izvršavanje prava svojine na cijeloj stvari

Član 29.

(1) Plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među suvlasnicima srazmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drugačije ne sporazumiju.

(2) Suvlasnik ima pravo u svako doba da zahtijeva da se polože računi i da se podijele sve koristi od cijele stvari.

(3) Suvlasnik nepokretnosti ima pravo da u svako doba zahtijeva da se u korist njegovog suvlasničkog dijela nepokretnosti osnuje svojina određenog posebnog dijela (etažna svojina/svojina na posebnom dijelu nepokretnosti), ako su ispunjene pretpostavke pod kojima se ona može osnovati.

 

Pravo na upravljanje

Član 30.

(1) Suvlasnik ima pravo da učestvuje u odlučivanju o svim pitanjima koja se tiču stvari koja je u susvojini zajedno sa ostalim suvlasnicima.

(2) Ako neki suvlasnik preduzme posao na stvari koja je u suvlasništvu bez saglasnosti ostalih suvlasnika, primjenjivaće se pravila o poslovodstvu bez naloga.

 

Poslovi redovnog upravljanja

Član 31.

(1) Za preduzimanje poslova redovnog upravljanja potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi čine više od jedne polovine.

(2) Ako se ne postigne potrebna saglasnost, a preduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo da zahtijeva da o tome odluči sud u vanparničnom postupku.

 

Poslovi vanrednog upravljanja

Član 32.

(1) Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, izdavanje stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje službenosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i drugo) potrebna je saglasnost svih suvlasnika.

(2) Ako postoji sumnja, smatra se da posao prelazi okvire redovnog upravljanja.

(3) Ako se ne postigne saglasnost svih suvlasnika, a za preduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik, ima pravo da zahtijeva da o tome odluči sud.

 

Prava suvlasnika na osiguranje

Član 33.

Suvlasnik protiv čije je volje većina suvlasnika odlučila da se neki posao preduzme ili je to odlučio sud, ima pravo da zahtijeva osiguranje za buduću štetu. Suvlasnik koji je obavezan dati osiguranje, svoju obavezu ispunjava davanjem zaloga ili jamstvom.

 

Prenos prava upravljanja

Član 34.

(1) Suvlasnici mogu saglasno povjeriti upravljanje sa stvari određenom licu kao upravniku, koji će djelovati kao njihov punomoćnik. Za upravnika može biti postavljen jedan ili nekoliko suvlasnika, a upravljanje može biti povjereno i drugom poslovno sposobnom fizičkom ili pravnom licu.

(2) Za suvlasnika koji drži stvar u susvojini ili neki njen samostalni dio na osnovu odluke suvlasnika kojom su međusobno podijelili državinu stvari i izvršavanje suvlasničkih ovlašćenja, smatra se da mu je povjereno redovno upravljanje stvari, odnosno samostalnog dijela stvari, ako sporazumom između suvlasnika nije drugačije određeno.

(3) Ako se suvlasnici ne mogu dogovoriti o postavljanju i ovlašćenjima upravnika, svaki suvlasnik ima pravo da zahtijeva da o tome odluči sud u vanparničnom postupku.

  

Pravni položaj upravnika

Član 35.

(1) Upravnik je nalogoprimac suvlasnika.

(2) Ukoliko suvlasnici ne odrede drugačije, u odnosu na njegova prava, dužnosti i prestanak njegovih ovlašćenja primjenjuju odgovarajuća pravila o nalogu, s tim što:

a) suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova mogu dati otkaz upravniku, uz otkazni rok od tri mjeseca,

b) suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova, mogu upravnika smijeniti u svako doba ako za to postoji važan razlog. Ako upravnik grubo zanemaruje svoje dužnosti, sud će ga smijeniti na zahtjev bilo kojeg suvlasnika i odrediti drugog upravnika, s tim što upravnik može dati otkaz uz otkazni rok od tri mjeseca.

(3) Kad upravniku prestane ovlašćenje odlukom suvlasnika koji za takvu odluku nisu imali saglasnost svih suvlasnika, ti suvlasnici su dužni da preduzmu neophodne mjere da se do donošenja odluke o daljem upravljanju sa stvari upravlja s pažnjom dobrog domaćina, za šta odgovaraju ostalim suvlasnicima.

 

Zaštita

Član 36.

(1) Svaki suvlasnik ima pravo da postavlja drugim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegovog suvlasništva.

(2) Suvlasnik ima pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, ali predaju cijele stvari u državinu može zahtijevati od trećeg lica prema pravilima o nedjeljivim obavezama.

 

Razvrgnuće

Član 37.

(1) Suvlasnik ima pravo zahtijevati potpuno ili djelimično razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno, i to pravo ne zastarijeva.

(2) Pravni posao kojim se suvlasnik unaprijed trajno odriče prava na razvrgnuće suvlasništva je ništav. Suvlasnici mogu jednoglasno odlučiti da se u roku koji ne može biti duži od tri godine ne može tražiti razvrgnuće suvlasništva.

(3) Suvlasnici sporazumno određuju način diobe u mogućim i dopuštenim granicama (dobrovoljno razvrgnuće).

 

Sudsko razvrgnuće

Član 38.

(1) U slučaju kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu razvrgnuća suvlasništva o tome će odlučiti sud u vanparničnom postupku, na zahtjev bilo kojeg suvlasnika (sudsko razvrgnuće).

(2) Ako je dioba stvari nemoguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari na javnoj

licitaciji ili na drugi odgovarajući način, a dobijeni iznos podijeli srazmjerno suvlasničkim dijelovima (civilna dioba).

(3) Ako ne uspije ni dioba prodajom stvari, sud može stvar dosuditi u svojinu jednom ili više suvlasnika, uzimajući u obzir veličinu njihovih suvlasničkih dijelova, njihove potrebe i druge okolnosti, uz obavezu isplate naknade tržišne vrijednosti ostalim suvlasnicima srazmjerno njihovim dijelovima.

(4) Suvlasniku kome je diobom pripala cijela stvar ili dio stvari ostali suvlasnici garantuju za pravne i fizičke nedostatke stvari do visine vrijednosti svojih suvlasničkih dijelova prema pravilima obligacionog prava.

 

Razvrgnuće suvlasništva na nekoliko stvari

Član 39.

(1) U postupku razvrgnuća suvlasništva, sud može na zahtjev bilo kog suvlasnika odlučiti da umjesto dijela u svakoj pojedinoj stvari, svakom od njih pripadne određena stvar ili skupina stvari, srazmjerno suvlasničkim dijelovima, uzimajući u obzir njihove potrebe.

(2) Ako stvari koje diobom pripadnu pojedinom suvlasniku prelaze vrijednost njegovog suvlasničkog dijela, taj suvlasnik je dužan da plati razliku vrijednosti ostalim suvlasnicima, prema pravilima o civilnoj diobi.

 

Razvrgnuće uspostavljanjem etažne svojine

Član 40.

Suvlasnici mogu saglasno odlučiti da će umjesto diobe nepokretnosti svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će sa određenim idealnim dijelom povezati svojinu posebnog dijela suvlasničke nepokretnosti (uspostaviti etažnu svojinu), ako je takva dioba moguća.

 

Troškovi razvrgnuća

Član 41.

Troškove razvrgnuća snose suvlasnici srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, osim ako zakon ili njihov sporazum određuju drugačije.

 

Tuđa prava

Član 42.

(1) Razvrgnuće ne može biti na štetu prava trećih lica. (2) Sva založna prava, službenosti i druga stvarna prava koja su i prije

razvrgnuća teretila nepodijeljenu stvar mogu se izvršavati kao i do diobe (kod službenosti).

 

2. Zajednička svojina

 

Neodređenost udjela u svojini

Član 43.

(1) Zajednička svojina je svojina dva ili više lica (zajedničari) na istoj stvari čiji udjeli nisu određeni, ali su odredivi.

(2) Kad je stvar u zajedničkoj svojini, nema uticaja činjenica da je u zemljišnim knjigama ili u drugim javnim registrima ta stvar upisana kao svojina samo nekog od zajedničara, osim prema trećim licima čije se povjerenje u prometu štiti.

(3) Ukoliko postoji sumnja da li je stvar u susvojini ili zajedničkoj svojini, smatra se da postoji susvojina.

 

Udio zajedničara

Član 44.

(1) Zajedničar može svoj udio u zajedničkoj svojini pravnim poslom prenijeti u cjelini ili djelimično samo na drugog zajedničara.

(2) Udio koji zajedničar ima u zajedničkoj svojini prelazi na njegove nasljednike.

(3) Zajedničar odgovara za dugove do visine svog udjela u zajedničkoj svojini.

Izvršavanje zajedničke svojine

Član 45.

(1) Zajedničar je ovlašćen da izvršava sva vlasnička prava na zajedničkoj stvari samo zajedno sa svim ostalim zajedničarima, ako nije drugačije određeno ovim ili drugim zakonom, odnosno sporazumom zajedničara.

(2) Plodovi i druge koristi od zajedničke stvari jednako pripadaju svim zajedničarima.

(3) Troškove i terete koji se odnose na zajedničku stvar snose zajedničari solidarno.

(4) Svaki je zajedničar ovlašćen da traži da se zajedničko pravo svojine na nepokretnosti upiše u zemljišne knjige.

 

Upravljanje zajedničkom stvari

Član 46.

(1) Zajedničar ima pravo da učestvuje u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u zajedničkoj svojini (upravljanje sa stvari) zajedno sa ostalim zajedničarima.

(2) Zajedničari zajedničkom stvari upravljaju zajednički, donoseći sve odluke sporazumno, ako odlučivanje nije povjereno upravniku.

 

Raspolaganje zajedničkom stvari

Član 47.

(1) Zajedničkom stvari zajedničari raspolažu zajednički. Pojedini zajedničar može raspolagati sa stvari samo na osnovu ovlašćenja, koje su mu za to dali svi ostali zajedničari.

(2) Izuzetno, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treće lice može na osnovu pravnoga posla koji nije zaključen sa svim zajedničarima steći pravo svojine:

a) na pokretnoj stvari, ako je stvar pribavilo na osnovu naplativog pravnog posla i ako je postupalo u dobroj vjeri,

b) na nepokretnostima, ako svojina nije bilo upisana u zemljišnim knjigama kao zajednička i ako je postupalo u dobroj vjeri.

(3) Odredbe stava 2. ovoga člana primjenjuju se i na sticanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.

 

Zaštita

Član 48.

(1) Zajedničar ima pravo da postavlja ostalim zajedničarima one zahtjeve koji proizlaze i iz njegove zajedničke svojine.

(2) Zajedničar ima pravo da postavlja protiv svakoga one zahtjeve u vezi sa zajedničkom stvari koje može postaviti vlasnik stvari, s tim da predaju cijele stvari u državinu može zahtijevati od trećeg lica samo prema obaveznopravnim pravilima o nedjeljivim obavezama.

 

Pravo na diobu

Član 49.

(1) Zajedničar je ovlašćen da zahtijeva da se zajednička svojina podijeli na način da se odredi suvlasnički dio koji mu pripada na ime njegovog udjela u zajedničkoj svojini, ako to nije protivno zakonu. Ovo pravo ne zastarijeva.

(2) Određivanjem suvlasničkog dijela zajedničari postaju suvlasnici. Ukoliko je više zajedničara, a samo jedan zajedničar zatraži određivanje suvlasničkog dijela on postaje suvlasnik sa ostalim zajedničarima, koji u preostalom dijelu ostaju zajednički vlasnici.

(3) Veličina suvlasničkog dijela koji će diobom pripasti dotadašnjem zajedničaru određuje se sporazumom svih zajedničara. U nedostatku sporazuma smatraće se da su udjeli zajedničara jednaki. Zajedničar koji smatra da je njegov udio veći može zahtijevati da sud utvrdi veličinu njegovog udjela.

(4) Sud odlučuje o veličini suvlasničkog dijela prema mjerilima koja za određivanje veličine udjela zakon postavlja za određeni slučaj zajedničke svojine.

(5) Kada zakon zabranjuje diobu zajedničke stvari, ta se zabrana odnosi isključivo na fizičku diobu stvari, ako izričito nije postavljena zabrana i za diobu određivanjem suvlasničkih dijelova, ili za druge načine diobe.

 

Pravo trećih lica na diobu

Član 50.

Lica koja imaju pravo da zahtijevaju da se zajednička svojina podijeli određivanjem suvlasničkog dijela zajedničara na ime njegovog dijela u zajedničkoj svojini su:

a) povjerioci u odnosu na dijelove njihovih dužnika, b) nasljednici u odnosu na ostaviočev dio, v) svako u odnosu na bilo kojeg zajedničara ko za to ima pravni interes.  

Shodna primjena pravila o susvojini

Član 51.

Na zajedničku svojinu primjenjuju se odredbe o susvojini ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, niti drugo proizlazi iz prirode zajedničke svojine.

 ΙΙΙ PRAVO SVOJINE NAD NEPOKRETNOSTIMA

 1. Sticanje prava svojine na nepokretnostima

 Pravni osnovi sticanja

Član 52.

(1) Sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašćen je da zahtijeva upis stečenog prava svojine u zemljišne knjige.

(2) Pravo svojine stečeno na osnovu nasljeđivanja, zakona, odlukom suda ili drugog organa ne može se suprotstaviti pravu trećeg savjesnog lica koje je postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige podnijelo zahtjev za upis svog prava prije nego što je lice koje je steklo pravo svojine na osnovu nasljeđivanja, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa zatražilo upis svog prava.

 1. 1. Sticanje na osnovu pravnog posla

Sticanje uknjižbom

Član 53.

(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.

(3) Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prenos svojine na nepokretnostima.

(4) Sprovedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu.

 

Sticanje predbilježbom

Član 54.

(1) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje pravila zemljišnoknjižnog prava zahtijevaju za uknjižbu prava svojine, može se tražiti predbilježba sticanja prava svojine.

(2) Predbilježbom će svojina biti stečena pod uslovom naknadnog opravdanja predbilježbe. Opravdanjem se predbilježba pretvara u uknjižbu, a počinje da djeluje od časa kad je prijedlog za predbilježbu bio podnesen.

(3) Predbilježba izvršena zbog toga što isprave ne sadrže sve elemente za upis prava ili kada je prenos svojine uslovljen ispunjenjem određenih pretpostavki, opravdana je naknadnim podnošenjem potpunog zahtjeva za upis prenosa svojine na sticaoca ili ispunjavanjem drugih propisanih pretpostavki u određenom roku.

(4) Ako je zahtijevana zbog nedostatka clausule intabulandi, predbilježba se smatra opravdanom, podnošenjem clausule intabulandi.

Zaštita povjerenja u zemljišne knjigeČlan 55.

(1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.

(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri, ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.

(3) Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.

 Djelovanje povjerenja u istinitost i potpunost

Član 56.(1) Sticalac upisom stiče nepokretnost kao da je stiče od njenog vlasnika,

ako nepokretnost, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, stekne u dobroj vjeri od lica koje je bilo upisano kao vlasnik te nepokretnosti, iako to nije bio.

(2) Sticalac koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri stekao pravo svojine nepokretnosti, stekao je tu nepokretnost kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana,

niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Brisanje upisa iz stava 1. ovoga člana može se zahtijevati brisovnom tužbom zbog neistinitosti ili nevaljanosti prednikova upisa u roku od tri godine od kad je bio zatražen prednikov upis. Onaj ko je o neistinitom prednikovu upisu bio uredno obaviješten, može zbog neistinitosti prednikova upisa zahtijevati brisanje upisa samo ako je u roku za žalbu zatražio zabilježbu da je taj upis sporan i odmah, a najkasnije u roku od 60 dana od isteka roka za žalbu, podnio tužbu protiv onih koji su osporenim upisom stekli pravo ili su na osnovu njega postigli da se upiše u zemljišnu knjigu.

(4) Brisovna tužba može se podići u rokovima u kojima se može ostvarivati osporavanje pravnog osnova upisa, a ne može se podići ukoliko je savjesno treće lice u zemljišnu knjigu upisalo svoje pravo.

Višestruko ugovaranje otuđenja

Član 57.

(1) U slučaju da je više lica zaključilo sa vlasnikom pravne poslove radi sticanja svojine iste nepokretnosti, svojinu će steći ono lice, koje je kao savjesno prvo podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i ostale pretpostavke za sticanje svojine. Savjesnost mora postojati u trenutku podnošenja zahtjeva za upis.

(2) Ako je jedno od više lica koja su sa vlasnikom zaključila pravni posao radi sticanja svojine iste nepokretnosti, podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, odnosno izvršilo upis u svoju korist, i pri tome bilo nesavjesno, savjesna lica, navedena iz stava 1. ovog člana imaju pravo da u roku od tri godine od izvršenog upisa podnesu tužbu za brisanje i uknjižbu prava svojine u svoju korist, kao i da izvrše zabilježbu spora.

(3) U pravu je jače ono lice koje je prije zaključilo pravni posao, a najjače je ono koje je uvedeno u samostalnu državinu nepokretnosti.

 

1. 2. Sticanje na osnovu zakona

Sticanje održajem

Član 58.

(1) Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.

(2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.

(3) Vrijeme potrebno za održaj počinje da teče onoga dana kad je držalac stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjeg dana potrebnog za održaj.

(4) U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci, odnosno kao savjesni samostalni držaoci.

(5) Uračunavanje vremena moguće je i ukoliko su držaoci različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su držali prethodnici sadašnjeg držaoca preračunava u vrijeme potrebno za održaj.

(6) Smatra se da je nasljednik savjesni držalac od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan držalac, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na državinu.

(7) Na prekid, odnosno zastoj proteka vremena održaja shodno se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.

 

Građenje na tuđem zemljištu

Član 59.

(1) Zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta. (2) Vlasnik zemljišta ima pravo da zahtijeva da mu se preda u državinu

njegovo zemljište sa zgradom, a graditelj će moći od vlasnika tražiti naknadu, po pravilima obligacionog prava.

(3) Vlasnik zemljišta može zahtijevati da nesavjestan graditelj uspostavi prijašnje stanje ili da otkupi zauzeto zemljište po tržišnoj cijeni; i u jednom i drugom slučaju vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu štete po opštim pravilima obligacionog prava.

(4) Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgađanja usprotivio daljoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo da zahtijeva samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.

(5) Ako graditelj nije bio savjestan, zgrada pripada vlasniku zemljišta i kada se nije bez odgađanja usprotivio gradnji iako je znao za građenje, ali tada vlasnik zemljišta nema pravo da zahtijeva uspostavu prijašnjeg stanja.

Gradnja tuđim materijalno

Član 60.

(1) Ako vlasnik zemljišta izgradi na zemljištu zgradu tuđim materijalom, odnosno ako on ili neko drugi ugradi u nepokretnost tuđu stvar, koja se ne može odvojiti bez nesrazmjerno velikih troškova, svojina nepokretnosti se proteže i na ugrađenu stvar.

(2) Prava na naknadu vlasnika materijala iz stava 1. ovog člana uređuju se po pravilima obligacionog prava.

Dogradnja, nadziđivanje, preuređenje i ulaganje

Član 61.

(1) Dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može se steći svojina, ako vlasnik

(suvlasnici, zajedničari) dograđene, nadograđene, odnosno pregrađene nepokretnosti nije drugačije odredio.

(2) Lice koje je dogradilo, nadogradilo ili preuredilo zgradu, odnosno prostoriju iz stava 1. ovog člana, ili je ulagalo ili nešto ugradilo u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava.

 

Prekoračenje međe građenjem

Član 62.

(1) Ako je građenjem zgrade prekoračena međa, savjesni graditelj stiče pravo svojine na zahvaćenom zemljištu, uz obavezu isplate tržišne vrijednosti zemljišta.

(2) Ako je graditelj bio nesavjestan ili ako se vlasnik zahvaćenog zemljišta bez odgađanja usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati uspostavljanje prijašnjeg stanja i naknadu štete ili ustupiti zemljište graditelju uz isplatu tržišne vrijednosti.

 

Građenje na tuđem pravu građenja

Član 63.

Kad je građeno na tuđem zemljištu opterećenom pravom građenja, nosiocu tog prava pripadaju prava i obaveze vlasnika zemljišta.

Sijanje i sađenjeČlan 64.

Biljke koje puste korijenje u zemljištu svojina su vlasnika tog zemljišta, nezavisno od toga ko je bio vlasnik sjemena ili sadnice.

Priraštaj zemljišta

Član 65.

(1) Nastane li ostrvo u sredini vodotoka koji nije opšte dobro, tada ostrvo pravno prirasta zemljištima koja leže duž tog ostrva na obe obale po dužini zemljišta, u širinu do polovine vodotoka, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Ako je ostrvo koje nije opšte dobro nastalo na jednoj polovini vodotoka, u cjelini prirasta zemljištu na bližoj obali.

(3) Odredbe ovog člana ne primjenjuju se ako ostrvo nastane presušivanjem vode, diobom vode na više rukavaca ili ako zemljišta budu poplavljena.

(4) Otrgne li vodotok komad zemljišta i pripoji ga drugom zemljištu, vlasnik otrgnutog komada zemljišta ima pravo da u roku od godinu dana vrati taj komad zemljišta. Ako nakon isteka roka od godinu dana otrgnuti komad zemljišta nije vraćen, postaje sastavni dio zemljišta kojem je pripojen.

(5) Zemlja koju vodotok taloži na neko zemljište priraštaj je toga zemljišta.

 

2. Ograničenje prava svojine na nepokretnostima

Susjedska prava

Član 66.

(1) Vlasnik nepokretnosti pri izvršavanju svojih ovlašćenja iz prava svojine ima obavezu postupiti pažljivo prema licu koje je vlasnik neke druge nepokretnosti, a koje pri tome u njegovom interesu trpi, propušta ili čini u pogledu svoje nepokretnosti ono što je određeno zakonom (susjedska prava).

(2) Vlasnici drugih nepokretnosti svoje pravo mogu ostvarivati u postupku pred sudom, ako nije predviđen drugi put zaštite. Neko trpljenje, propuštanje ili činjenje, koje je predviđeno zakonom, ovlašćen je da zahtijeva isto kao i vlasnik i onaj koji nepokretnost drži na osnovu prava izvedenog iz prava vlasnika.

(3) Susjedska prava dopušteno je izvršavati samo u mjeri i na način da se time što manje ograničava, opterećuje ili na drugi način uznemirava onaj koji treba da nešto trpi, propusti ili čini.

(4) Trpljenje, propuštanje i činjenje koje se može zahtijevati od vlasnika neke nepokretnosti, može se umjesto od njega, zahtijevati od onoga koji nepokretnost drži na osnovu prava izvedenog iz prava vlasnika.

(5) Ono što je određeno za susjedska prava vlasnika nepokretnosti vrijedi i za vlasnike ostalih nepokretnosti, uključujući i vlasnike, na čijim je suvlasničkim dijelovima uspostavljena svojina posebnog dijela nepokretnosti, ako nije suprotno zakonu ili prirodi nepokretnosti.

 

Zajednička ograda

Član 67.

(1) Ograde između susjednih nepokretnosti (zidovi, plotovi, ograde, živice i druge prepreke), kao i stvari koje služe kao međaški znakovi, susvojina su susjeda, osim ako se dokaže da su svojina jednoga susjeda.

(2) Susvojina stvari koje služe kao zajedničke ograde ili međaški znakovi nije djeljiva dok god te stvari ne izgube tu namjenu.

(3) Svaki od susjeda može upotrebljavati zajedničku ogradu sa svoje strane do polovine njene širine, do te širine može izgraditi slijepa vrata ili smjestiti uzidane ormare i drugo, ali ne smije činiti ništa što bi ogradu dovelo u opasnost ili što bi njegovog komšiju sprečavalo da je on upotrebljava sa svoje strane do polovine.

(4) Troškove održavanja zajedničke ograde snose njezini suvlasnici na jednake dijelove i solidarno odgovaraju za štetu koja bi trećim licima nastala zbog toga što ograda nije održavana u stanju kakvo je uobičajeno s obzirom na namjenu ograde i ograđene nepokretnosti, te na mjesne prilike.

Vlastita ograda

Član 68.

(1) Ograda koja se nalazi isključivo na nepokretnosti jednoga vlasnika, njegova je svojina.

(2) Svaki vlasnik dužan je da sa desne strane svog glavnog ulaza, gledano s puta, ogradi svoj prostor, ako nije drugačije propisano, niti je drugi mjesni običaj.

(3) Vlasnik ograde dužan je da održava u dobrom stanju svoju ogradu i spriječi opasnost od nanošenja štete susjedu.

 

Međa

Član 69.

(1) Ako su međaški znakovi između dvije nepokretnosti zbog bilo kakvih okolnosti toliko oštećeni da bi se moglo dogoditi da se međe neće moći raspoznati, ili ako se međe više ne raspoznaju, ili su sporne, onda svaki od susjeda ima pravo da zahtijeva da sud u vanparničnom postupku (postupku uređenja međa) obnovi ili ispravi među.

(2) Sud će na licu mjesta označiti među međaškim znakovima i obnoviti ili ispraviti među prema sporazumu susjed čija je međa u pitanju, a ako ne bude postignut sporazum, prema posljednjoj mirnoj državini, a u slučaju da ga ne uspije utvrditi, po pravičnosti.

(3) Međa na građevinskom zemljištu uređuje se u skladu sa prostornoplanskom dokumentacijom u sudskom vanparničnom postupku.

(4) Od trenutka kad je sud među označio međaškim znakovima smatra se da postoji svojina do te međe, a ko tvrdi suprotno, treba to da dokaže.

(5) Nakon što je sud u postupku uređenja međa obnovio ili ispravio među, svako može u parnici dokazivati svojinu i zahtijevati da se u skladu s njim označi međa.

(6) Susjed koji je učestvovao u postupku uređenja međa ne može zahtijevati zaštitu nakon što prođe rok od šest mjeseci od dana pravnosnažnosti odluke donesene u postupku uređenja međa.

 

Stablo na međi

Član 70.

(1) Stablo pripada onome iz čijega je zemljišta izraslo, bez obzira na to na koju se stranu nadvilo, kuda se proteže korijenje i gdje vise grane.

(2) Stablo koje je izraslo na samoj međi u susvojini je susjeda s obe strane međe.

(3) Odredbe stavova 1. i 2. ovoga člana koje se odnose na stablo, primjenjuju se i na drugo rastinje.

Granje i korijenje

Član 71.

(1) Vlasnik smije da iz svog zemljišta istrgne žile i korijenje tuđeg drveća i ostalog rastinja, kao i da odsiječe grane tuđeg drveta i dio stabla, koji se nalaze u vazdušnom prostoru iznad njegove nepokretnosti i da ih zadrži za sebe, ili da se služi dijelovima tuđeg drveta, ako posebnim zakonom drugačije nije određeno.

(2) Za štetu koju su njegovoj nepokretnosti prouzrokovale žile, korijenje ili grane tuđeg drveća, a što se ne bi dogodilo da je njihov vlasnik postupao dovoljno pažljivo, vlasnik susjednog zemljišta ima pravo da traži naknadu.

(3) Odredbe stavova 1. i 2. ovoga člana ne primjenjuju se u slučaju međusobnog graničenja šuma i šumskog zemljišta.

 

Pristup na tuđe nepokretnosti

Član 72.

(1) Ako na tuđu nepokretnost dospiju nečija životinja, roj pčela ili stvar koja se s njom nije povezala tako da je time prestala samostalno da postoji, onaj čije su to stvari, može u primjerenom roku pristupiti na tuđe zemljište da bi ih uzeo nazad.

(2) Vlasnik nepokretnosti može u slučaju iz stava 1. ovoga člana zabraniti pristup na svoju nepokretnost jedino ako te stvari bez odgađanja sam preda njihovom držaocu.

(3) Ako je od životinje, roja pčela i drugih stvari, koje su dospjele na tuđu nepokretnost ili je od njihovog uzimanja ili vraćanja nazad nastala šteta za vlasnika nepokretnosti na koju su te stvari dospjele, ili ako su s tim u vezi za vlasnika nepokretnosti nastali troškovi koji su bili nužni, on ima pravo da zadrži stvar sve dok mu šteta i troškovi ne budu u potpunosti nadoknađeni.

 

Upotreba tuđe nepokretnosti radi izvođenja radova

Član 73.

(1) Vlasnik nepokretnosti, na kojoj je nužno obaviti radove potrebne za njenu upotrebu ili korišćenje, može privremeno upotrijebiti tuđe zemljište radi izvođenja radova, (postavljanja skele i drugo), ako se to na drugi način ne može izvesti. Za upotrebu tuđeg zemljišta plaća se, na zahtjev vlasnika, primjerena naknada.

(2) Lice koje je upotrijebilo tuđe zemljište za potrebe iz stava 1. ovoga člana, dužno je da zemljište, čim prestane potreba za takvom upotrebom dovede u stanje u kojem se nalazila prije upotrebe, i da nadoknadi počinjenu štetu po opštim propisima o odgovornosti za štetu.

 

Postavljanje vodova i drugih uređaja

Član 74.

Postavljanje vodova i drugih uređaja (električnih, kanalizacionih, gasovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacionih i drugih) i na tuđoj nepokretnosti bez pristanka njenog vlasnika, moguće je u opštem interesu na osnovu posebnog zakona, a u privatnom interesu prema odredbama o osnivanju službenosti vodova i drugih uređaja odlukom suda, ako zakonom nije drugačije određeno.

Pokopavanje tuđe nepokretnosti

Član 75.

(1) Vlasniku nije dozvoljeno da kopa svoje zemljište ili da čini na svojoj nepokretnosti druge radnje za koje je razumno očekivati da bi mogle dovesti u opasnost stabilnost tuđe nepokretnosti.

(2) Vlasnik nepokretnosti čija je stabilnost u opasnosti, može tražiti prestanak radova iz stava 1. ovog člana, ako nisu preduzete sve mjere za koje se opravdano može očekivati da će otkloniti opasnost za stabilnost njegove nepokretnosti.

(3) Ako mjere iz stava 2. ovog člana nije moguće uspješno sprovesti, njen vlasnik može zahtijevati zabranu radnji koje ugrožavaju stabilnost nepokretnosti.

 

Imisije

Član 76.

(1) Nepokretnošću se ne smije služiti i koristiti na način da zbog toga na tuđu nepokretnost dospiju dim, neugodni mirisi, čađ, otpadne vode, potresi, buka i drugo, ako su prekomjerni s obzirom na namjenu koja odgovara toj nepokretnosti u skladu sa mjestom i vremenom, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na osnovu odredaba posebnog zakona (prekomjerne posredne imisije).

(2) Vlasnici nepokretnosti koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašćeni su da od vlasnika nepokretnosti s koje one potiču, zahtijevaju da otkloni uzroke tih imisija i nadoknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće ne čini na svojoj nepokretnosti ono što je uzrok prekomjernih imisija, dok ne preduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije.

(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, kad prekomjerne posredne imisije potiču od djelatnosti za koju postoji dozvola nadležnog organa, vlasnici nepokretnosti koja im je izložena nemaju pravo dok ta dozvola traje da zahtijevaju propuštanje obavljanja te djelatnosti, ali su ovlašćeni da zahtijevaju naknadu štete koju su imisije nanijele, kao i preduzimanje odgovarajućih mjera da se ubuduće spriječe ili smanje prekomjerne imisije, odnosno nastupanje štete.

(4) Vlasnik nepokretnosti nije dužan da trpi da ga bilo ko bez posebnog pravnog osnova uznemirava time što posebnim uređajima ili na drugi način neposredno odašilje na njegovu nepokretnost dim, neugodne mirise, čađ, otpadne vode, potrese, buku i drugo (neposredne imisije), pa je ovlašćen da zahtijeva da to uznemiravanje prestane i da mu se nadoknadi pretrpljena šteta.

(5) Vlasnik čijoj nepokretnosti prijeti predvidiva opasnost s tuđe nepokretnosti od neposrednih ili posrednih imisija koje nije dužan trpjeti, ovlašćen je da zahtijeva da se odrede i sprovedu odgovarajuće mjere radi njihovog sprečavanja.

 

Opasnost od rušenja zgrade

Član 77.

Kad postoji ozbiljna opasnost da bi se nečija zgrada ili neki drugi dio nečije nepokretnosti mogao potpuno ili djelimično srušiti, od čega prijeti opasnost susjednoj nepokretnosti, susjed čija je nepokretnost u opasnosti može od onoga čiji je to objekat da zahtijeva preduzimanje svih potrebnih mjera za sprečavanje nastanka štete, kao i da zahtijeva dovoljno osiguranje naknade buduće štete.

 

Zabrana mijenjanja prirodnog toka vode

Član 78.

(1) Vlasnik zemljišta ne smije na štetu drugog zemljišta mijenjati smjer ili jačinu prirodnog toka vode preko svog zemljišta ili kroz njega (podzemne vode).

(2) Vlasnik je dužan da zemljište duž obala, vodotoka i jezera koristi tako da ne ometa prirodni tok vode, ne ugrožava stanje ili korišćenje korita, obala i vodoprivrednih objekata na obali i pored obale i da ne sprečava njihovo održavanje.

(3) Vlasnik nizvodnog zemljišta ne smije stvarati i postavljati prepreke da na njegovo zemljište dotiče voda koja prirodno otiče sa uzvodnog zemljišta, niti vlasnik uzvodnog zemljišta smije svojevoljno učiniti nešto što bi u većoj mjeri opteretilo nizvodno zemljište.

Odvođenje kišnice s krova

Član 79.

Vlasnik nepokretnosti dužan je da preduzme sve potrebne mjere da kišnica koja se slijeva sa njegove zgrade ne pada na tuđu nepokretnost.

 3. Svojina na posebnom dijelu nepokretnosti

Pojam

Član 80.

(1) Svojina na posebnom dijelu nepokretnosti (etažna svojina) proizlazi i ostaje neodvojivo povezana s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nepokretnosti na kojem je uspostavljena, te se može samo zajedno sa njim prenijeti ili opteretiti.

(2) Svojina određenog posebnog dijela nepokretnosti ovlašćuje etažnog vlasnika, da taj poseban dio nepokretnosti isključivo koristi i raspolaže s njim, a na zajedničkim dijelovima nepokretnosti ima pravo susvojine.

(3) Etažna svojina može se uspostaviti na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nepokretnosti koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili od prava građenja sa zgradom.

(4) Na pravne odnose etažne svojine koji nisu regulisani ovim zakonom shodno se primjenjuju opšta pravila o susvojini.

Uspostavljanje svojine na posebnom dijelu nepokretnosti

Član 81.

(1) Etažna svojina može biti uspostavljena u pogledu dijela suvlasničke nepokretnosti koja čini samostalnu upotrebnu cjelinu, koja omogućava

samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlašćenja, kao što je stan ili druga samostalna prostorija.

(2) Samostalne prostorije u smislu ovog zakona su samostalne poslovne prostorije, samostalne garaže ili jasno omeđena mjesta u zgradi namijenjena za ostavljanje motornih vozila.

(3) Etažna svojina može se protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućne bašte, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji.

(4) Da bi se svojina posebnog dijela nepokretnosti mogla protegnuti i na neki dio kao tome sporedan, taj dio treba da bude jasno razgraničen od ostalih dijelova nepokretnosti, te dostupan s međe nepokretnosti ili iz njenih zajedničkih dijelova ili iz onoga stana, odnosno samostalne prostorije čiji bi bio sporedni dio.

(5) Etažna svojina ne može postojati na dijelovima nepokretnosti koji služe kao zajednički, ili im se namjena protivi isključivoj upotrebi samo u korist određenog posebnog dijela nepokretnosti. U sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj upotrebi u korist određenog posebnog dijela.

(6) Etažni vlasnici imaju pravo da koriste zajedničke dijelove nepokretnosti. U smislu ovog zakona zajednički dijelovi nepokretnosti su temelji, glavni zidovi, tavan, stepenice, hodnici, liftovi, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža i drugo.

(7) Za sporedne dijelove nepokretnosti primjenjuju se pravila koja vrijede za pripatke stvari.

Suvlasnički dio nepokretnosti

Član 82.

(1) Suvlasnici nepokretnosti mogu odlučiti da se uspostavi pravo etažne svojine. Svojina na posebnom dijelu može biti uspostavljena samo na suvlasničkom dijelu nepokretnosti koji odgovara odnosu korisne površine toga samostalnog dijela prema korisnoj površini svih stanova i ostalih prostorija cijele nepokretnosti (odgovarajući suvlasnički dio).

(2) Ako svi suvlasnici nepokretnosti saglasno odluče da će svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim suvlasničkim dijelom povezati svojinu posebnog dijela, te o tome sastave ispravu, smatraće se da je to odgovarajući dio iz kojeg može proizaći i na njemu biti uspostavljena svojina posebnog dijela, bez obzira na to koliki bi bio taj suvlasnički dio.

(3) U slučaju spora da li je suvlasnički dio odgovarajući dio da bi na njemu mogla biti uspostavljena svojina određenog posebnog dijela nepokretnosti, utvrđuje sud, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana, svojina posebnog dijela ne može se uspostaviti dok ne postane pravosnažna odluka suda o utvrđivanju korisnih površina toga stana, odnosno druge prostorije, te korisnih površina svih stanova i ostalih prostorija cijele nepokretnosti, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Sticanje svojine dva ili više lica na posebnom dijelu nepokretnosti

Član 83.

Ukoliko su dva ili više lica stekla, kao suvlasnici ili zajednički vlasnici, svojinu na posebnom dijelu, oni sva prava i dužnosti vlasnika izvršavaju solidarno, te se u odnosu prema trećim licima i ostalim suvlasnicima iste nepokretnosti smatraju kao jedno lice.

 

Pristanak uspostavljanja svojine na posebnom dijelu nepokretnosti

Član 84.

(1) Svaki suvlasnik nepokretnosti ima pravo da zahtijeva da se u korist njegovog suvlasničkog dijela nepokretnosti osnuje etažna svojina, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke po kojima se ona može osnovati.

(2) Etažna svojina uspostavlja se na osnovu pisane saglasnosti svih suvlasnika te nepokretnosti u obliku koji je propisan posebnim zakonom.

(3) Suvlasnik nepokretnosti ne može uskratiti svoj pristanak drugom suvlasniku da uspostavi svojine posebnog dijela koji ima odgovarajući suvlasnički dio, osim ako bi se uspostavljanjem nove svojine posebnoga dijela u korist toga suvlasnika ukinula ili ograničila prava koja njemu već pripadaju na osnovu njegove pređašnje uspostavljene svojine posebnog dijela.

(4) Etažna svojina stiče se upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano sa određenim suvlasničkim dijelom te nepokretnosti.

Uknjižba prava svojine na posebnom dijelu nepokretnosti

Član 85.

(1) Za uknjižbu prava etažne svojine potrebno je sudu dostaviti izjavu o diobi, ugovor o diobi i plan podjele posebnog dijela zgrade koji se želi uknjižiti.

(2) Plan podjele posebnog dijela zgrade mora sadržavati zemljišnoknjižnu oznaku zemljišta na kome je zgrada podignuta, oznaku zgrade po ulici i kućnom broju, skicu (crtež) iz kojeg se vidi položaj, veličina i oznaka posebnog dijela zgrade na kome se traži uknjižba, kao i položaj i oznake dijelova zgrade koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim posebnim dijelovima zgrade.

(3) Plan podjele posebnog dijela zgrade mora biti izrađen i ovjeren od ovlašćenog stručnog lica određenog zakonom.

(4) Etažna svojina ne može se uspostaviti dok nadležni organ uprave ne potvrdi da je određeni stan ili druga prostorija u određenoj zgradi i na određenoj zemljišnoj čestici samostalna upotrebna cjelina.

Veličina suvlasničkog dijela i korisna površina

Član 86.

(1) Da li je suvlasnički dio nepokretnosti onog lica koje zahtijeva uspostavljanje svojine na nekom određenom posebnom dijelu nepokretnosti za to odgovarajući, prosuđuje se prema tome da li je taj suvlasnički dio u odnosu prema svojini cijele nepokretnosti jednak ili veći od odnosa korisne površine stana, odnosno druge samostalne prostorije u pogledu koje se traži uspostavljanje svojine posebnog dijela prema korisnoj površini svih stanova i ostalih prostorija cijele nepokretnosti.

(2) Korisna površina je ukupna podna površina stana ili druge samostalne prostorije, umanjena za širinu zidova koji je prekidaju.

(3) Korisne površine utvrđuje sud svojom odlukom donesenom u vanparničnom postupku, po pravilima da se:

a) prilikom izračunavanja korisne površine zanemaruju razlike koje povećavaju ili smanjuju površinu, ako bi sve zajedno opravdale dodatak ili odbitak od manje 2% korisne površine stana ili druge prostorije,

b) prilikom izračunavanja korisne površine neće se uzeti u obzir podrumske i tavanske prostorije koje po svojoj opremi nisu odgovarajuće za stambene ili poslovne svrhe, kao ni stubišta, otvoreni balkoni i terase; isto vrijedi i za druge dijelove nepokretnosti koji su pripadak nekog stana ili druge samostalne prostorije u skladu s odredbama ovoga zakona,

v) korisna površina se po pravilu izračunava prema građevinskom planu, odobrenom od vlasti; ali ako neko dokaže da postoje znatnija odstupanja od toga plana, korisna površina će se izračunati prema stvarnom stanju.

(4) Izuzetno od odredbe stava 3. ovoga člana, ako su se suvlasnici nepokretnosti saglasili da će svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim suvlasničkim dijelom povezati svojinu određenog posebnog dijela nepokretnosti, uzima se da je taj suvlasnički dio odgovarajući dio, pa tada isprava svih suvlasnika o toj njihovoj odluci zamjenjuje pravosnažnu odluku suda o utvrđivanju korisnih površina.

Dioba na suvlasničke dijelove

Član 87.

(1) Vlasnik zemljišta sa zgradom, odnosno nosilac prava građenja sa zgradom može svojom izjavom volje, datom u zemljišnoknjižnom sudu, podijeliti svoje pravo svojine na suvlasničke dijelove i pri tom, na svakom od tih dijelova, uspostaviti pravo svojine na posebnom dijelu nepokretnosti.

(2) Dioba prava svojine na suvlasničke dijelove ima pravno dejstvo upisom u zemljišnu knjigu. Da bi se uspostavilo pravo svojine na posebnim dijelovima nepokretnosti u korist suvlasničkih dijelova nastalih tom diobom, treba da se ispune pretpostavke pod kojima je moguće uspostavljanje prava svojine na posebnim dijelovima nepokretnosti, s tim da pravnosnažnu odluku suda o utvrđivanju korisnih površina zamjenjuje odgovarajuća odredba vlasnika zemljišta, odnosno nosioca prava građenja.

(3) Ako vlasnik zemljišta, odnosno nosilac prava građenja podijeli svoju nepokretnost, na kojoj tek treba da bude izgrađena zgrada na suvlasničke dijelove, on može svojom voljom da sa svakim od tih dijelova bude povezano pravo svojine na određenom posebnom dijelu, u kojem će slučaju svojina posebnog dijela biti uspostavljena tek ako zgrada bude izgrađena, uz pretpostavke iz stava 2. ovog člana.

(4) Ako je prodavac odredio kako će se upravljati nepokretnošću, to će djelovati i prema trećim licima, ako je zabilježeno u zemljišnoj knjizi.

Sudsko utvrđivanje korisnih površina

Član 88.

(1) Sud će na zahtjev svakog suvlasnika nepokretnosti ponovo utvrđivati korisnu površinu ako su se promijenile prilike, u slučaju:

a) da se utvrđena korisna površina stana, odnosno druge samostalne prostorije utvrđene prije završetka gradnje, promijenila radnjama za koje je potrebna građevinska dozvola do završetka gradnje za najmanje 3%, s tim da u tom slučaju zahtjev za ponovno utvrđivanje može biti postavljen samo u roku od godinu dana od pravosnažnosti upotrebne dozvole,

b) da se nakon završene gradnje bitno promijenila utvrđena korisna površina stana, odnosno druge samostalne prostorije takvim građevinskim zahvatima obavljenim na nepokretnosti za koje je potrebna građevinska dozvola, s tim da u tom slučaju zahtjev za ponovno utvrđivanje može biti postavljen samo u roku od godine dana od pravosnažnosti upotrebne dozvole.

(2) Ako se utvrdi ponovo korisna površina zbog promjene iz stava 1. ovoga člana, suvlasnici su dužni da međusobno preuzmu ili prenesu one suvlasničke dijelove koji su potrebni da bi svakom suvlasniku pripao onoliki dio koji je nakon utvrđenja korisnih površina nužan za uspostavljanje njegovog prava svojine na posebnom dijelu (odgovarajući suvlasnički dio).

(3) Sud koji ponovo odredi neku korisnu površinu, ujedno će utvrditi mijenja li se i koliko zbir svih korisnih površina stanova i ostalih posebnih dijelova iste nepokretnosti.

Naknadno utvrđivanje korisne površine

Član 89.

(1) Korisna površina će se ponovno utvrđivati i ako se prije utvrđena vrijednost promijenila zbog promjena stanja stanova, odnosno drugih samostalnih prostorija, koji neposredno prostorno graniče, ili zbog prenosa sporednih dijelova jednog posebnog dijela zgrade na drugi, ako zahtjev za ponovno utvrđivanje korisne površine stave vlasnici posebnih dijelova, koji izvode promjene ili prenos.

(2) U slučaju iz stava 1. ovoga člana utvrdiće se korisna površina stanova ili drugih prostorija na koje se odnosi promjena ili prenos, tako da bude jednak zbir njihovih korisnih površina prije i nakon promjene ili prenosa.

(3) Ako se ponovo utvrdi korisna površina u slučaju iz stava 1. ovoga člana, suvlasnici čija je korisna površina povećana dužni su da plate punu naknadu suvlasnicima kojima se korisna površina dijelova smanjila.

Pravo preče kupovine

Član 90.

(1) Suvlasnici etažne svojine imaju pravo preče kupovine. (2) Suvlasnik koji prodaje svoju etažnu svojinu dužan je učiniti ponudu

drugim suvlasnicima toga dijela, a suvlasnik zgrade koja se ne može podijeliti na posebne dijelove, drugim suvlasnicima.

(3) Ponuda mora biti učinjena u pisanoj formi i sadržavati zemljišnoknjižne ili katastarske oznake nepokretnosti i posebnog dijela nepokretnosti koji se prodaje.

(4) Ako ponuđeni suvlasnici ne obavijeste ponuđača u pisanoj formi o prihvatanju ponude u roku od 60 dana od dana prijema ponude, etažni suvlasnik može prodati svoj dio drugom licu, ali ne po nižoj cijeni ili povoljnijim uslovima.

(5) Ako etažni vlasnik koji prodaje svoj dio ne učini ponudu u skladu s odredbama stava 3. ovoga člana ili ako svoj dio proda po povoljnijim uslovima

trećem licu, drugi suvlasnik, odnosno suvlasnici imaju pravo da traže od suda da ugovor proglasi ništavim i da oni kupe taj dio po istim uslovima.

(6) Ukoliko se drugačije ne sporazumiju, suvlasnici ostvaruju pravo preče kupovine srazmjerno učešću svojih suvlasničkih dijelova na cijeloj nepokretnosti.

(7) Pravo preče kupovine prema odredbama stavova 1. do 6. ovoga člana imaju i suvlasnici porodične zgrade.

Uzajamni odnosi etažnih vlasnika

Član 91.

(1) Ugovorom etažnih vlasnika uređuju se obim i način korišćenja i održavanja posebnih dijelova nepokretnosti i dijelova nepokretnosti koji služe zgradi kao cjelini ili nekim njenim posebnim dijelovima.

(2) Prava i obaveze utvrđene ugovorom o uzajamnim odnosima vlasnika posebnih dijelova odnose se i na kasnijeg sticaoca svojine posebnog dijela.

(3) Ako etažni vlasnici ne zaključe ugovor o uzajamnim odnosima sud će u vanparničnom postupku, na prijedlog bilo kojeg vlasnika, svojim rješenjem urediti te odnose.

Ugovor o uzajamnim odnosima vlasnika posebnih dijelova nepokretnosti

Član 92.

(1) Ugovor o uzajamnim odnosima etažnih vlasnika iz člana 91. ovoga zakona zaključuje se u pisanom obliku.

(2) Ugovor koji je sačinjen suprotno stavu 1. ovoga člana ništav je.

Izmjena ugovora o uzajamnim odnosima etažnih vlasnika

Član 93.

(1) Ugovor o uzajamnim odnosima etažnih vlasnika može se mijenjati uz pisani pristanak onih vlasnika čija se prava mijenjaju.

(2) Sud će, u vanparničnom postupku, na prijedlog jednog ili više etažnih vlasnika odrediti da li će se izvršiti promjena u ugovoru i protiv volje drugih vlasnika, ako nađe da su promjene opravdane.

 

Obaveza održavanja

Član 94.

(1) Suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljena etažna svojina, dužan je za taj stan, odnosno drugu samostalnu prostoriju, te njima namijenjene instalacije, naročito elektrovodne, gasovodne, vodovodne, toplovodne i sanitarne naprave, kao i sve druge pripatke tog posebnog dijela, brinuti se i tako ih održavati da drugim suvlasnicima ne nastane bilo kakva šteta.

(2) Za svu štetu, koju drugi suvlasnici pretrpe u vezi sa izvršavanjem dužnosti iz stava 1. ovoga člana, ili zbog neizvršavanja, odgovara im onaj

suvlasnik, čija je to bila dužnost, a ako je to bila dužnost više suvlasnika, oni odgovaraju za tu štetu solidarno.

(3) Suvlasnik, na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljena etažna svojina, dužan je da dozvoli pristup u stan, odnosno samostalnu prostoriju i njihovu upotrebu, ako je to potrebno za održavanje zajedničkih dijelova nepokretnosti; imovinsku štetu koju u vezi s tim pretrpi dužni su da mu nadoknade suvlasnici solidarno.

Promjene stanja

Član 95.

(1) Suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljena etažna svojina, ovlašćen je ne tražeći za to odobrenje od ostalih suvlasnika, u skladu s građevinskim propisima o svome trošku izvršiti prepravke u stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji, uključujući i promjenu namjene, ako se pridržava sljedećih pravila:

a) promjena ne smije prouzrokovati oštećenje zgrade i drugih dijelova nepokretnosti, niti povredu onih interesa ostalih suvlasnika koji zaslužuju zaštitu; naročito ne smije prouzrokovati povredu vanjskog izgleda zgrade, niti opasnost za sigurnost lica, zgrade ili drugih stvari,

b) ako bi za promjenu bilo potrebno zadiranje u zajedničke dijelove nepokretnosti, to je dopušteno samo ako je takva promjena uobičajena ili služi važnom interesu vlasnika posebnog dijela, inače je svaki suvlasnik može zabraniti; osim postavljanje vodova za svjetlo, gas, energiju, vodu i telefon i sličnih uređaja, kao i postavljanje radijskih ili televizijskih antena, potrebnih prema stanju tehnike, ako nije moguć ili nije odobren priključak na postojeću antenu,

v) radi promjena na svome dijelu nije dopušteno zadiranje u one dijelove nepokretnosti koji su kao posebni dio u svojini drugog suvlasnika bez njegovog odobrenja; ali taj će ipak morati trpjeti ono u vezi s tuđom prepravkom, čime se bitno i trajno ne povređuje njegovo pravo na posebnom dijelu, niti ono što je umjesno kad se pravedno razmotre svi interesi,

g) vlasnik posebnog dijela koji provodi promjene na svom dijelu dužan je dati primjerenu naknadu drugom čija je prava time povrijedio i kad je taj bio dužan da trpi tu povredu.

(2) Ako je za promjenu namjene iz stava 1. ovoga člana potrebna dozvola nadležnog organa, drugi suvlasnici koji tu promjenu moraju da trpe nisu ovlašćeni da uskrate svoj pristanak kad je on potreban, te odgovaraju za štetu koju bi prouzrokovali svojim uskraćivanjem.

(3) Odredba stava 1. ovoga člana koja se odnosi na stanove i druge samostalne prostorije primjenjuje se i na sve sporedne dijelove koji su njihovi pripaci, a ove odredbe primjenjuju se i u slučaju prenosa sporednih dijelova, koji služe jednom stanu, odnosno prostoriji na drugi stan, odnosno prostoriju.

(4) Za svu štetu koju drugi suvlasnici pretrpe u vezi s promjenama koje je izvršio suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljena svojina određenog posebnog dijela nepokretnosti, ako je nisu bili dužni trpjeti, odgovara im taj suvlasnik; više suvlasnika odgovaraju za tu štetu solidarno.

Troškovi etažne svojine

Član 96.

(1) Suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljena etažna svojina održava taj dio o svome trošku, te snosi sve javne obaveze i terete u vezi sa svojinom tog dijela, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Kada dužnik obaveze na povremene naknade za komunalne usluge u vezi s upotrebom svojine posebnog dijela (naknade zbog trošenja električne energije, gasa, plinske energije, odvoza otpada i sl.) nije neko drugo lice, suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljena svojina posebnog dijela, duguje te naknade dobavljačima, odnosno davaocima usluga.

(3) Ako je dužnik obaveze iz stava 2. ovoga člana lice koje upotrebljava svojinu ili iskorištava na osnovu najma, zakupa ili drugog ugovora sa suvlasnikom na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljena svojina tog posebnog dijela, taj suvlasnik garantuje dobavljaču za ispunjenje te obaveze.

 Upravljanje nepokretnošću na kojoj je uspostavljena etažna svojina

Član 97.(1) Cijelom nepokretnošću na kojoj je na jednom ili više suvlasničkih

dijelova osnovana etažna svojina, upravljaju suvlasnici po opštim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Suvlasnici su dužni da učestvuju u upravljanju nepokretnošću, te da odrede lice koje će obavljati poslove zajedničkog upravnika i da osnuju zajedničku rezervu.

(3) Suvlasnici donose odluke o preduzimanju poslova redovnog upravljanja i vanrednih poslova u pisanom obliku.

 

Poslovi redovnog upravljanja

Član 98.

Redovno upravljanje nepokretnošću podrazumijeva:a) redovno održavanje zajedničkih dijelova i uređaja nepokretnosti,

uključujući i građevinske promjene neophodne za održavanje,b) stvaranje odgovarajuće zajedničke rezerve za predvidive buduće

troškove,v) uzimanje zajmova radi pokrića troškova održavanja koji nisu pokriveni

rezervom, a potrebni su za obavljanje poslova urednog održavanja koji se ponavljaju u razmacima dužim od jedne godine,

g) osiguranje nepokretnosti,d) imenovanje i opoziv zajedničkog upravnika, e) određivanje i promjene kućnog reda,đ) iznajmljivanje i davanje u zakup, kao i otkazivanje zakupa stanova i

drugih samostalnih prostorija nepokretnosti na kojima nije uspostavljena svojina posebnog dijela.

 

Poboljšanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade

Član 99.

(1) Za donošenje odluke o preduzimanju poboljšanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade potreban je pristanak svih suvlasnika nepokretnosti, osim za one poslove koji se smatraju poslovima redovnog upravljanja.

(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovoga člana, pristanak svih suvlasnika nije potreban ako suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova

odluče da se izvrši poboljšanje, i da će oni sami snositi troškove ili se ti troškovi mogu pokriti iz rezerve, ne ugrožavajući time mogućnost da se iz rezerve podmire potrebe redovnog održavanja, pod uslovom da ta poboljšanja neće ići na štetu nadglasanih suvlasnika.

 Pravo suvlasnika na sudsku zaštitu

Član 100.(1) Suvlasnik nepokretnosti ima pravo da zahtijeva od suda da svojom

odlukom odredi:a) rok u kojem treba da se obavi neki od poslova iz člana 95. ovoga

zakona o kome je većinom glasova donesena odluka,b) stvaranje odgovarajuće zajedničke rezerve ili opravdano povećanje,

odnosno smanjenje rezerve koju je odredila većina, prema pravilu da pri određivanju rezerve i veličine doprinosa pojedinih suvlasnika treba, osim o predvidivim troškovima, da vodi računa i o imovinskom stanju svih suvlasnika,

v) da se suvlasniku, koji ne može odmah da plati dio troškova nekog posla održavanja cijele nepokretnosti koji se javlja u vremenskim razmacima dužim od jedne godine, a nije pokriven rezervom, dopušta da plati troškove u mjesečnim ratama u vremenskom periodu ne dužem od deset godina, uz osiguranje osnivanjem hipoteke na njegovom suvlasničkom dijelu u korist drugih suvlasnika, sa uobičajenim kamatama na dug osiguran hipotekom,

g) zaključenje odgovarajućeg osiguranja od požara ili od odgovornosti trećim licima,

d) postavljanje zajedničkog upravnika ili smjenjivanje upravnika koji grubo zanemaruje svoje dužnosti,

e) ukidanje ili izmjenu odredaba kućnog reda koje je donijela većina suvlasnika, kojima se vrijeđa interes tog suvlasnika koji zaslužuju zaštitu, ili bi njihovo izvršavanje bilo nepravedno zahtijevati od njega,

đ) otkazivanje ugovora o zakupu jednog mjesta u zajedničkoj garaži ili parkiralištu zbog potreba tog suvlasnika, pod uslovom da je on istovremeno i vlasnik posebnog dijela nepokretnosti.

 

Troškovi održavanja i poboljšanja

Član 101.

(1) Troškove za održavanje i za poboljšanje nepokretnosti snose svi suvlasnici nepokretnosti srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno.

(2) Doprinose za zajedničku rezervu radi pokrića troškova održavanja i poboljšanja nepokretnosti, te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi suvlasnici srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno.

(3) Suvlasnici mogu odrediti drugačiji način raspodjele troškova i doprinosa zajedničke rezerve nego što je to određeno stavova 1. i 2. ovoga člana, i to:

a) odlukom većine suvlasničkih dijelova, kad je riječ o troškovima za održavanje onih uređaja nepokretnosti koji nisu u podjednakom obimu korisni svim suvlasnicima, kao što su troškovi za lift, centralno grijanje i dr., ako takvu odluku opravdavaju različite mogućnosti pojedinih suvlasnika da te uređaje upotrebljavaju i nemogućnost utvrđivanja stvarnog utroška svakog pojedinog suvlasnika,

b) saglasnom odlukom svih suvlasnika, u pisanom obliku, u pogledu svih ostalih troškova za održavanje i poboljšanje nepokretnosti ili doprinosa zajedničkoj rezervi.

(4) Suvlasnik može zahtijevati od suda da utvrdi odgovara li način raspodjele troškova pravilu iz stava 1., odnosno stava 2. ovoga člana i da li je valjana odluka iz stava 3. ovoga člana. Ako odluka o raspodjeli troškova za održavanje onih uređaja nepokretnosti, koji nisu u podjednakom obimu korisni svim suvlasnicima nije valjana, suvlasnik može zahtijevati od suda da nakon sprovedne ocjene utvrdi način za raspodjelu troškova, s obzirom na različitu mogućnost upotrebe tih uređaja.

(5) Na zahtjev suvlasnika, u zemljišnoj knjizi će se zabilježiti odredbe o načinu raspodjele troškova iz stava 3. ovoga člana, ako su pisano sačinjene, a potpisi suvlasnika ovjereni od nadležnog organa, kao i pravosnažna odluka suda koji je utvrdio način raspodjele troškova po pravednoj ocjeni.

(6) Ako troškovi za nepokretnost budu podmireni iz zajedničke rezerve u skladu s njenom namjenom, oni se neće dijeliti na suvlasnike koji su uplatili svoje doprinose u rezervu.

 

Zajednička rezerva

Član 102.

(1) Zajedničku rezervu čine novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na osnovu odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekog suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika.

(2) Zajednička rezerva kao imovina svih suvlasnika nepokretnosti namijenjena je za pokriće troškova održavanja i poboljšanja nepokretnosti i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova.

(3) Zajedničkom rezervom upravljaju suvlasnici, odnosno upravnik nepokretnosti, kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika, uloženom tako da donosi plodove.

(4) Dopuštena su samo ona plaćanja iz rezerve koja su učinjena radi plaćanja troškova održavanja i poboljšanja nepokretnosti ili otplatu zajma uzetog za pokriće tih troškova. Postupak izvršenja dopušteno je sprovoditi na zajedničkoj rezervi samo radi podmirenja tih potraživanja.

(5) Prestankom ovlašćenja za upravljanje, upravnik je dužan bez odlaganja da položi račun o rezervi i ostatak preda novom upravniku. Ako sud razriješi upravnika, naložiće mu da u roku od petnaest dana preda utvrđeni ostatak iznosa zajedničke rezerve novom upravniku.

(6) Suvlasnik koji je otuđio svoj suvlasnički dio nepokretnosti nema pravo da zahtijeva vraćanje svog doprinosa u zajedničku rezervu. Taj dio doprinosa ostaje u zajedničkoj rezervi kao doprinos suvlasničkog dijela koji je otuđen.

Opasnost od štete na nepokretnosti

Član 103.

(1) Suvlasnik ima pravo i dužan je da bez odgađanja prijavi zajedničkom upravniku štete za koje je saznao da su nastale na dijelovima ili uređajima nepokretnosti, i štete na posebnim dijelovima te nepokretnosti, na kojima je uspostavljena etažna svojina, ako od njih prijeti opasnost ostalim dijelovima nepokretnosti.

(2) Kad prijeti opasnost od štete, svaki suvlasnik ima pravo da preduzme hitne mjere bez pristanka ostalih suvlasnika.

Dužnosti upravnika i zakupaca

Član 104.

(1) Upravnik upravlja nepokretnošću i zajedničkom rezervom kao zastupnik svih suvlasnika, pri čemu u odnosu prema trećima ne djeluju ograničenja koja bi mu bila postavljena pravnim poslom.

(2) U upravljanju nepokretnošću, upravnik je ovlašćen da vodi postupke pred sudom ili drugim organima u ime svih suvlasnika nepokretnosti, što uključuje i ovlašćenje da opunomoći stručne zastupnike za vođenje tih postupaka.

(3) Na upravnikov odnos sa suvlasnicima primjenjuju se opšta pravila o zastupanju i posebna pravila o upravniku kojeg postavljaju suvlasnici, ako drugačije ne proizlazi iz položaja koji upravniku nepokretnosti daju odredbe ovog zakona.

(4) Upravnik je obavezan da čuva interese svih suvlasnika nepokretnosti i u obavljanju poslova redovne uprave slijedi uputstva većine, a vanredne poslove preduzima samo na osnovu saglasnosti svih suvlasnika ili odluke suda koja je zamjenjuje. Upravnik je posebno dužan da:

a) položi svakom suvlasniku uredan račun o poslovanju u prethodnoj kalendarskoj godini i stavi mu na odgovarajući način na uvid isprave na kojima se to osniva, i to najkasnije do 30. marta svake godine,

b) izradi pregled predviđenih poslova za održavanje i poboljšanja, kao i predvidivih troškova i opterećenja u narednoj kalendarskoj godini, i to na odgovarajući način objaviti najkasnije do isteka tekuće kalendarske godine,

v) prikupiti više ponuda za poslove održavanja koji se ponavljaju u razmacima dužim od jedne godine, kao i za veće radove radi poboljšanja.

(5) Suvlasnici, u čije ime upravnik upravlja nepokretnošću, dužni su da o promjeni upravnika ili o promjenama njegovih ovlašćenja obavijeste zakupce na odgovarajući način. Obaveze koje zakupci ispune licu koje više nije upravnik, ili više nije ovlašćeno primiti ispunjenje, smatraju se valjano ispunjenim i oslobađaju dužničke obaveze, ako nisu obaviješteni ili nisu na drugi način saznali o promjenama.

 

Propast predmeta

Član 105.

Etažna svojina prestaje ako stan ili druga samostalna prostorija koja je bila predmet svojine trajno prestane da bude odgovarajuća za samostalno izvršavanje suvlasnikovih prava.

Brisanje

Član 106.

(1) Osim u slučaju iz člana 105. ovoga zakona, etažna svojina prestaje brisanjem u zemljišnoj knjizi upisa kojim je svojina određenog posebnog dijela nepokretnosti bila uspostavljena kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nepokretnosti.

(2) Za brisanje iz stava 1. ovoga člana na osnovu odricanja, potreban je pristanak svih suvlasnika i knjižnih ovlašćenika čija prava opterećuju odgovarajući suvlasnički dio.

 

Prestanak susvojine

Član 107.

(1) Kad dotadašnji suvlasnik nepokretnosti prestane da bude suvlasnik odgovarajućeg suvlasničkog dijela, prestala je za njega i svojina onoga posebnoga dijela koji je bio uspostavljen na tom odgovarajućem dijelu.

(2) Prestanak etažne svojine ne povlači za sobom prestanak susvojine na nepokretnosti.

IV PRAVO SVOJINE NA POKRETNOSTIMA

 1. Sticanje prava svojine

Primjena odredaba o sticanju

Član 108.

Odredbe ovog zakona o sticanju svojine na nepokretnostima primjenjuju se i na sticanje svojine na pokretnim stvarima, ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno ili to ne proizlazi iz prirode pokretne stvari.

Sticanje pokretnosti pravnim poslom

Član 109.

(1) Na osnovu pravnog posla, pravo svojine na pokretnu stvar stiče se predajom te stvari u državinu sticaoca.

(2) Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i predajom isprave na osnovu koje sticalac može da raspolaže tom stvari, kao i uručenjem nekog dijela stvari ili zdvajanjem ili drugim označavanjem stvari koje znači predaju stvari.

(3) Kad se pokretna stvar nalazi u državini sticaoca po nekom pravnom osnovu, on stiče pravo svojine na nju u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na osnovu koga se stiče pravo svojine.

(4) Ako sticalac prava svojine na pokretnu stvar ostavi tu stvar i dalje u državini prenosioca po nekom drugom osnovu, on stiče pravo svojine na nju u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na osnovu koga se stiče pravo svojine.

(5) Pravo svojine na pokretnoj stvari koju drži treće lice prelazi na sticaoca u trenutku zaključenja pravnog posla kojim mu je prenosilac prenio pravo da zahtijeva vraćanje te stvari. Treće lice ima pravo da prema novom vlasniku istakne sve prigovore koje je imao prema ranijem vlasniku.

(6) Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i kada iz konkretnih okolnosti proizlazi da je izvršena predaja stvari.

Sticanje prava svojine u slučaju višestrukog otuđenja

Član 110.

(1) Kad je više lica zaključio pravne poslove radi sticanja svojine iste pokretnosti koja je individualno određena, svojinu stiče ono lice kome je stvar prvom predana u državinu, ako je savjesno i ako su ispunjene i sve druge pretpostavke za sticanje svojine.

(2) Ako postoji više savjesnih sticalaca, pravo da zahtijeva predaju stvari u državinu ima sticalac koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava svojine.

(3) Savjesni sticalac može podnijeti tužbu za predaju stvari u državinu protiv dotadašnjeg vlasnika i nesavjesnog držaoca.

Sticanje od nevlasnika

Član 111.

(1) Ko je u dobroj vjeri stekao samostalnu državinu pokretne stvari na osnovu teretnog pravnog posla zaključenog radi sticanja prava svojine, od lica koje nije vlasnik, stekao je svojinu te stvari.

(2) Sticalac iz stava 1. ovoga člana stekao je svojinu stvari u trenutku sticanja samostalne državine, ako mu je stvar predana u neposrednu državinu ili se već odranije nalazi kod njega. Ako mu je stvar predana u samostalnu državinu samom izjavom volje, on će pravo svojine steći tek kad mu stvar bude predana u neposrednu državinu.

(3) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla, a i u trenutku primanja neposredne državine nije znao, niti je s obzirom na okolnosti mogao znati da stvar ne pripada otuđiocu.

(4) Odredba stava 1. ovoga člana ne primjenjuje se ako je stvar njezinom vlasniku ili licu putem koje je on držao bila ukradena, ili ju je izgubio, odnosno zagubio; osim u pogledu sticanja gotovog novca, hartija od vrijednosti na donosioca ili na javnoj licitaciji.

(5) Prava trećih koja terete pokretnu stvar prestaju sticanjem svojine od lica kome stvar ne pripada. Ne prestaju ona prava trećih za koja je sticalac znao da postoje ili je to mogao znati u času kad je sticao svojinu. Smatra se da je sticalac znao da postoji založno pravo ako je upisano u registar zaloga.

(6) Ne prestaju ona prava trećih lica za koja je sticalac znao ili mogao znati da postoje u trenutku sklapanja ugovora o prenosu prava svojine. Smatra se da je sticalac znao da postoji založno ili neko drugo pravo ako je o postojanju tog prava mogao saznati uvidom u odgovarajući javni registar. Navedena presumpcija ne važi ako je prodavac u okviru svog redovnog poslovanja stavio stvar u promet.

 

Sticanje odvajanjem

Član 112.

(1) Plodovi i sve što se odvoji od neke stvari pripada i nakon odvajanja njenom vlasniku, ako nije drugačije određeno.

(2) Ako neko lice kao samostalni držalac drži tuđu stvar od koje su se odvojili plodovi ili drugi dijelovi stvari samim odvajanjem ono je postalo vlasnik odvojenoga, ako je u tom trenutku bilo savjesni držalac te stvari.

Sticanje na osnovu ograničenog stvarnog prava

Član 113.

(1) Kome na osnovu njegovog ograničenog stvarnog prava pripada pravo na svojinu plodova ili drugih dijelova neke tuđe stvari, taj postaje njihov vlasnik kad se odvoje od vlasnikove stvari; ali ako ga njegovo pravo samo ovlašćuje da uzme plodove ili dijelove neke stvari u svojinu, oni će postati njegovi tek kad ih za sebe ubere.

(2) Drži li stvar od koje su se odvojili plodovi, ili nešto drugo, neko drugo lice kao da je nosilac ograničenog stvarnog prava na osnovu kojeg bi mu pripadala svojina plodova ili drugih dijelova te stvari, ono je samim odvajanjem postalo vlasnik odvojenog, ali ne ako u tom trenutku nije bilo pošten držalac tuđe stvari.

(3) Nosilac ograničenog stvarnog prava na stvari, odnosno savjesni držalac ne stiče svojinu na plodovima i drugim dijelovima stvari koje su se odvojile, ako je svojinu steklo drugo lice na osnovu zakona.

Sticanje prava svojine spajanjem ili miješanjem stvari

Član 114.

(1) Kada su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomiješane da se ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje susvojina dotadašnjih vlasnika, i to srazmjerno vrijednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja.

(2) Ako je neko od vlasnika bio nesavjestan, savjestan vlasnik može zahtijevati, u roku od godine dana od dana spajanja ili miješanja stvari, da mu cijela stvar postane svojina ili da cijela stvar postane svojina nesavjesnog vlasnika. Sticalac je dužan drugome nadoknaditi tržišnu vrijednost njegove stvari.

(3) Ako od dvije spojene ili pomiješane stvari jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik vrednije stvari stiče pravo svojine na novoj stvari. Lice koje je izgubilo pravo svojine može, u roku od godine dana od dana spajanja ili miješanja stvari, da zahtijeva nadoknadu tržišne vrijednosti svoje stvari.

Sticanje svojine nađene stvari

Član 115.

Nađenu stvar nalazač može steći u svojinu pod pretpostavkama za sticanje stvari putem održaja, s tim da je držalac.

Održaj

Član 116.

(1) Držalac stiče održajem pravo svojine na pokretnoj stvari koja je u svojini drugog lica, istekom tri godine savjesne, zakonite državine, ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja.

(2) Držalac stiče održajem pravo svojine na pokretnoj stvari koja je u svojini drugog lica protekom šest godina savjesne državine.

Prirastanje glavnoj stvari

Član 117.

Ako su u stvar uloženi tuđi trud ili sredstva i time nije nastala nova stvar, nego je ista prirasla postojećoj stvari kao glavnoj, a uspostavljanje prijašnjeg stanja, odnosno rastavljanje nije moguće bez nesrazmjerno velikih troškova, tada se svojina glavne stvari proteže na sve ono što je toj glavnoj stvari priraslo ili je u nju uloženo i smatra se njenim pripatkom.

Prisvojenje

Član 118.

(1) Na pokretnoj stvari koju niko nema u svojini, steći će svojinu lice koje uzme tu stvar u samostalnu državinu s namjerom da je prisvoji, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Na pokretnim stvarima koje niko nema u svojini, a koje se mogu nabavljati ili upotrebljavati samo uz posebnu dozvolu koju daje nadležni organ, svojinu može steći prisvojenjem lice koje ima takvu dozvolu.

(3) Ne može se steći prisvojenjem svojina na stvarima koje prema posebnom zakonu mogu biti samo u svojini Republike, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

 

Izrađena stvar

Član 119.

(1) Lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar, stiče pravo svojine te stvari.

(2) Pravo svojine na novoj stvari pripada vlasniku od čijeg je materijala, na osnovu pravnog posla, tu stvar izradilo drugo lice.

(3) Ako je neko od tuđeg materijala izradio novu stvar za sebe, on na toj stvari stiče svojinu ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala.

(4) U slučaju iz stava 3. ovoga člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje susvojina.

 2. Izgubljena stvar

 

Izgubljena stvar i nalazač

Član 120.

(1) Stvar koju je vlasnik izgubio, zagubio ili mu je ukradena, nije samim tim prestala biti njegova svojina, pa ju je nalazač dužan bez odgađanja predati onome ko ju je izgubio, odnosno vlasniku stvari, ako po znakovima na stvari ili iz drugih okolnosti može za njega saznati.

(2) Nalazač koji nije nađenu stvar predao onom ko ju je izgubio, odnosno njenom vlasniku dužan ju je bez odlaganja predati najbližoj policijskoj stanici ili drugom nadležnom organu lično ili putem lica u čijim ju je prostorijama, prevoznom ili sličnom sredstvu našao. Nalazač jedino nije dužan predati nadležnom organu stvar čija je vrijednost prema opštem shvatanju zanemariva.

 

Čuvanje izgubljene stvari

Član 121.

(1) Nadležni organ dužan je da nađenu stvar primi u polog, te je čuva za onoga koji ju je izgubio, odnosno za njezinog vlasnika, kao i da preduzme sve mjere radi očuvanja stvari i pronalaska vlasnika ili onoga koji ju je izgubio.

(2) Nadležni organ će povjeriti na čuvanje pouzdanom čuvaru stvari koje ne može sam da čuva.

(3) Ako je nađena stvar sklona kvarenju ili su za njezino čuvanje ili održavanje potrebni troškovi nesrazmjerni njenoj vrijednosti, stvar će se prodati na javnoj licitaciji i za nju dobijeni novac položiti u sud.

 

Vraćanje stvari

Član 122.

(1) Ako se onaj koji je stvar izgubio ili je njen vlasnik javi u roku od godinu dana od objavljivanja oglasa i dokaže da je stvar izgubio iz državine, odnosno da je njen vlasnik, predaće mu se stvar ili iznos dobijen njenom prodajom, čim se od njega naplate svi nužni troškovi u vezi s nađenom stvari, kao i naknada nalazaču za nađenu stvar (u daljem tekstu: naknada).

(2) Ukoliko se sumnja kome od više lica treba da preda nađenu stvar, ako okolnosti ne upućuju na neko drugo lice, prednost ima ono lice koje ju je izgubilo iz neposredne državine.

(3) O predaji stvari licu koje je dokazalo da ju je izgubilo iz državine, odnosno da je njen vlasnik, nadležni organ dužan je da odmah pisano obavijesti nalazača.

Naknada

Član 123.

(1) Nalazaču izgubljene stvari pripada pravo na naknadu u visini od 10% od vrijednosti stvari, a i na naknadu za nužne troškove koje je imao u vezi s nađenom stvari.

(2) Nalazač izgubljene stvari je onaj koji je stvar prvi uzeo. Više lica koje su zajedno našli stvar imaju pravo na naknadu na jednake dijelove.

(3) Lice koje je dužno platiti naknadu može zahtijevati da se iznos naknade pravično smanji kad bi naknada predstavljala nesrazmjerno veliku korist s obzirom na prilike nalazača i lica koje je dužno platiti naknadu, kao i okolnosti pod kojima je stvar izgubljena i nađena.

(4) Ako se vrijednost nađene stvari ne može procijeniti ili ona postoji samo za njezina vlasnika odnosno lice koje ju je izgubilo, tada nalazač može zahtijevati da se odredi pravični iznos naknade.

Predaja stvari nalazaču

Član 124.

(1) Ako se lice koje je izgubilo stvar ili vlasnik stvari ne jave u roku od godinu dana od objavljivanja oglasa o nalazu stvari, ili ne dokažu svoje pravo na stvar ili odbiju primiti stvar, tada se nađena stvar, odnosno novac dobijen njezinom prodajom predaje u neposrednu državinu nalazaču.

(2) Ukoliko se naknadno javi lice koje je stvar izgubilo ili njezin sopstvenik, nalazač mu mora vratiti stvar zajedno s dobijenim koristima, odnosno vratiti za nju dobiveni novac zajedno s kamatama po odbitku nužnih troškova, a onaj kome je stvar vraćena dužan je platiti naknadu nalazaču.

 

Nalaz blaga

Član 125.

(1) Blagom se u smislu ovoga zakona smatraju novac, dragocjenosti i druge stvari od vrijednosti koje su bile skrivene tako dugo da se više ne može utvrditi ko im je vlasnik.

(2) Nalazač je dužan da uzme nađeno blago na primjeren način u državinu, a ako se ustanovi da nema vlasnika, postaje svojina jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji je pronađeno.

(3) Nalazač je dužan da bez odgađanja obavijesti o nađenom blagu nadležni organ, a da do predaje preduzme nužne mjere zaštite blaga.

(4) Nalazač i vlasnik nepokretnosti u kojoj je nađeno blago imaju pravo na primjerenu nagradu, koja ne može biti manja od nagrade kakva bi bila za nađenu tuđu stvar niti veća od vrijednosti nađenog blaga, a imaju pravo i na naknadu nužnih troškova.

(5) Jedna polovina nagrade iz stava 3. ovoga člana pripada nalazaču, a druga vlasniku nepokretnosti, ali onaj koji je pokušao zatajiti da je blago pronašao, nema pravo na nagradu.

(6) Jedinica lokalne samouprave može se osloboditi svoje obaveze da da naknadu, odnosno nagradu i naknadu troškova za blago tako da se odrekne stvari, te da nalazaču i vlasniku nepokretnosti preda blago u samostalnu sudržavinu, u kom slučaju će se primjenjivati odredbe ovoga zakona o predaji stvari nalazaču i o sticanju svojine na nađenoj stvari.

(7) Odredbe o pravu vlasnika nepokretnosti na nagradu primjenjuju se i na nosioca prava građenja, ako je blago nađeno u zgradi koja je izgrađena na pravu građenja ili njime odvojena od zemljišta.

 

V ZAŠTITA I PRESTANAK PRAVA SVOJINE 

1. Zaštita prava svojine

Vlasničke tužbe

Član 126.

(1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Pravo na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari

Član 127.

(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba, o svome trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

 

Prigovori držaoca

Član 128.

(1) Držalac ima pravo da odbije predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo na državinu.

(2) Ako vraćanje stvari traži lice koje je svojinu i posrednu državinu steklo prenosom zahtjeva za vraćanje stvari, tuženi može prema tom licu istaći sve prigovore prava na državinu koje je imao prema ranijem vlasniku.

(3) Ako je tuženi nesamostalni držalac, on se od zahtjeva da preda državinu stvari može braniti imenovanjem posrednog samostalnog držaoca čiju višu vlast priznaje i iz čije državine izvodi svoju državinu.

 

Savjestan držalac

Član 129.

(1) Lice čija je državina savjesna (savjestan držalac) dužno je da vrati stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu obrani.

(2) Savjestan držalac ne odgovara za pogoršanje i propast stvari koje su nastale za vrijeme njegove savjesne državine, niti je dužan dati naknadu za upotrebu i korist koju je imao od stvari.

(3) Savjestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.

(4) Savjestan držalac ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari samo ukoliko je njena vrijednost povećana (korisni troškovi). Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, savjestan držalac ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.

(5) Savjestan držalac ima pravo zadržavanja stvari dok mu se ne nadoknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa njenim održavanjem.

(6) Vrijednost plodova i drugih koristi koje je držalac imao od stvari, odbiće se od troškova koje držalac osnovano traži.

(7) Troškovi i vrijednost plodova obračunavaju se prema cijenama u vrijeme donošenja presude.

(8) Potraživanja naknade nužnih i korisnih troškova zastarijevaju u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku.

Nesavjestan držalac

Član 130.

(1) Nesavjestan držalac dužan je da vrati stvar vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegove državine.

(2) Nesavjestan držalac dužan je da nadoknadi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.

(3) Nesavjestan držalac dužan je da nadoknadi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika.

(4) Nesavjestan držalac ima pravo da zahtijeva naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.

(5) Nesavjestan držalac ima pravo da zahtijeva naknadu korisnih troškova samo ako su korisni za vlasnika.

(6) Nesavjestan držalac nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari osim ako je njena vrijednost povećana za vlasnika. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, nesavjestan držalac ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.

(7) Savjestan držalac postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan držalac postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.

(8) Potraživanja vlasnika, odnosno nesavjesnog držaoca zastarijevaju u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku.

Tužba iz pretpostavljene svojine

Član 131.

(1) Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(2) Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica to mogu, ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predana.

(3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtijeva u državini tuženog.

(4) Pretpostavka svojine ne djeluje u korist lica koje nije bilo savjesni držalac.

(5) Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog držaoca na odgovarajući način shodno se primjenjuju odredbe čl. 127–129. ovoga zakona.

Tužba zbog smetanja, odnosno uznemiravanja

Član 132.

(1) Ako treće lice protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane.

(2) Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovoga člana prouzrokovana šteta, vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik ima pravo da zahtijeva naknadu štete po opštim pravilima o naknadi štete.

(3) Vlasnik mora dokazati da je stvar njegova svojina, a pretpostavljeni vlasnik činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina kao i da ga drugo lice uznemirava u izvršavanju njegovih ovlašćenja u pogledu stvari. Ukoliko tuženi tvrdi da ima pravo preduzimati radnje kojima se uznemirava vlasnik, dužan je to dokazati.

Zaštita suvlasnika, odnosno zajedničara

Član 133.

Suvlasnik, odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava svojine na dijelu stvari.

 

2. Prestanak prava svojine

 

Propast stvari

Član 134.

(1) Pravo svojine prestaje propašću stvari. (2) Na dijelu propale stvari vlasnik zadržava pravo svojine.

Priraštaj tuđe stvari

Član 135.

Pravo svojine prestaje i kad stvar priraste drugoj stvari tako da postane njenim dijelom koji nije od nje pravno odvojen niti se može fizički odvojiti bez nerazmjernih troškova.

Tuđe sticanje

Član 136.

Pravo svojine na stvari prestaje kad drugo lice stekne pravo svojine na tu stvar.

Odricanje od prava svojine

Član 137.

(1) Pravo svojine nad pokretnošću prestaje napuštanjem državine te stvari. Stvar se smatra napuštenom kad njen vlasnik na nesumnjiv način i slobodno izrazi volju da ne želi više da je ima u svojini.

(2) Vlasnik nepokretnosti može se odreći svog prava svojine izjavom o odricanju datoj u formi propisanoj za zemljišnoknjižni upis.

(3) Odricanje prava svojine nad nepokretnošću prestaje brisanjem u zemljišnoj knjizi, ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Odricanje nije punovažno ukoliko je nepokretnost opterećena, osim ako je u pitanju opterećenje stvarnom službenošću.

(5) Brisanjem prava svojine dosadašnjeg vlasnika u zemljišnoj knjizi nepokretnost postaje svojina lokalne samouprave na čijoj teritoriji se nalazi, ako zakonom nije drugačije uređeno.

Prestanak na osnovu zakona

Član 138.

(1) Pravo svojine prestaje na način određen zakonom. (2)Kad pravo svojine nepokretnosti na osnovu posebnog zakona prestane

bez brisanja u zemljišnoj knjizi, takav prestanak prava svojine ne može ići na štetu onih koji za njega nisu znali niti su to morali da znaju, pri čemu se nikome ne može prigovoriti što nije istraživao vanknjižno stanje.

 

TREĆI DIO 

III ZALOŽNO PRAVO

1. Pojam i vrste založnog prava

 

Namirenje potraživanja

Član 139.

(1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlašćenje svom nosiocu (založnom povjeriocu) da određeno potraživanje, ukoliko mu ne bude ispunjeno nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a vlasnik stvari (založni dužnik) dužan je to da trpi.

(2) Založnim pravom može biti opterećena pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar koja se može unovčiti, kao i idealni dio takve stvari.

(3) Založnim pravom može biti opterećeno pojedinačno određeno imovinsko pravo koje je odgovarajuće da povjerilac iz njega namiri svoje potraživanje, ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Založnim pravom može biti opterećeno više nepokretnosti upisanih u različite zemljišnoknjižne uloške kao da su sve zajedno jedna stvar (zajednička, simultana hipoteka).

(5) Pravo na plodove koje stvar daje posredovanjem nekog pravnog odnosa (najamnine, zakupnine i sl.) može biti samostalnim zalogom.

(6) Sa zalogom su ujedno opterećene i sve njegove pripadnosti, ako nije zakonom drugačije određeno.

Neodvojivost, neprenosivost, podzalog

Član 140.

(1) Založno pravo ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje, pa ko na bilo kojem pravnom osnovu stekne zalog, stekao ga je opterećenog založnim pravom, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Otuđenje i nasljeđivanje založnog prava moguće je samo zajedno s potraživanjem koje osigurava.

(3) Založno pravo ne može se prenijeti s jednoga zaloga na drugi, ako nije zakonom drugačije određeno.

(4) Založno pravo može se opteretiti podzalogom, s tim da za podzalog vrijedi ono što i za zalog, ako nešto drugo zakonom nije određeno, ili ne proizlazi iz pravne prirode podzaloga.

Potraživanje i založno pravo

Član 141.

(1) Potraživanje osigurano založnim pravom mora biti novčano ili odredivo u novcu.

(2) Potraživanje mora biti određeno. Potraživanje je dovoljno određeno ukoliko su određeni povjerilac i dužnik, pravni osnov i visina, ili najviši iznos do koga se osigurava zalogom.

(3) Založnim pravom može se osigurati postojeće potraživanje i potraživanje koje bi protekom nekog vremena ili nakon ispunjenja nekog uslova nastalo, ako to potraživanje ispunjava pretpostavke iz stava 1. ovoga člana.

(4) Založno pravo pored glavnog potraživanja osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate potraživanja.

(5) Založno pravo osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određenog potraživanja kao cjeline, uključivši sve njezine pripadnosti, pa se opterećenje zaloga ne smanjuje sa smanjenjem potraživanja, ako nije drugačije određeno zakonom ili sporazumom stranaka.

(6) Ako se zalog podijeli, založno pravo nastavlja teretiti ono na što se zalog podijelio ili se od njega odvojilo. Ako se otuđi dio nepokretnosti koji je manji od jedne petine potraživanja, povjerilac se ne može protiviti otuđenju i oslobađanju tog dijela nepokretnosti od založnog prava, ukoliko založni dužnik daje odgovarajuće osiguranje za taj dio ili ostatak nepokretnosti pruža dovoljno osiguranje.

(7) Ako zalog propadne pa umjesto njega nastane pravo koje ga nadomješta (pravo na naknadu, na iznos osiguranja i dr.), založno pravo traje i dalje na tom pravu.

(8) Ako je založno pravo osnovano tako da osigurava namirenje određenog potraživanja iz vrijednosti više nepokretnosti kao jednog zaloga (zajednička, simultana hipoteka), založni povjerilac može slobodno birati odakle će namirivati svoje potraživanje, ako nije nešto drugo određeno.

(9) Ako se smanji potraživanje, sud će na prijedlog založnog dužnika dopustiti da se založno pravo ograniči na jedan ili više predmeta zaloga koji su dovoljni za osiguranje preostalog potraživanja.

Prednost pri namirenju

Član 142.

(1) Potraživanje osigurano založnim pravom ima pri namirivanju iz vrijednosti zaloga prednost pred svim potraživanjima koje nisu osigurane založnim pravima na tom zalogu, ako nije nešto drugo zakonom određeno.

(2) Ako je zalog opterećen s više založnih prava, prednost pri namirivanju ima ono potraživanje koje je ispred ostalih u prvenstvenom redu.

(3) Mjesto u prvenstvenom redu određuje se prema trenutku nastanka založnog prava, ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Prvenstveni red hipoteka i pretpostavke pod kojima je moguće valjano ustupiti mjesto u prvenstvenom redu određuju se pravilima zemljišnoknjižnog prava.

Založno pravo kao hipoteka

Član 143.

Hipoteku kao založno pravo moguće je osnovati jedino na nepokretnostima, ukoliko zakonom nije drugačije određeno.

Registarsko založno pravo

Član 144.

(1) Na pokretnim stvarima i pravima može se osnovati založno pravo upisom u registar zaloga pod pretpostavkama i na način određen posebnim zakonom (registarsko založno pravo).

(2) Na založno pravo osnovano na pokretnim stvarima i pravima primjenjuju se odredbe ovoga zakona koje uređuju založno pravo na nepokretnostima, ako posebnim zakonima nije na drugačiji način određeno i ako nije suprotno prirodi tog prava.

 2. Osnivanje založnog prava

Oblici osnivanja založnog prava

Član 145.

(1) Založno pravo osniva se na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na osnovu pravnog posla (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo).

(2) Založno pravo je osnovano kad su ispunjeni zakonom propisani uslovi.  

Dobrovoljno založno pravo

Član 146.

(1) Dobrovoljno založno pravo osniva se na osnovu pravnog posla, kome je cilj uspostavljanje založnog prava na određenoj stvari ili pravu radi osiguranja namirenja određenog potraživanja.

(2) Suvlasnik svoj idealni dio stvari ili prava može dati u zalog bez saglasnosti ostalih suvlasnika.

(3) Kad je stvar ili pravo koje se zalaže u zajedničkoj svojini, svi zajedničari moraju dati saglasnost za davanje stvari ili prava u zalog.

Ugovor o davanju u zalog

Član 147.

(1) Ugovorom o davanju u zalog, odnosno ugovorom o hipoteci, dužnik ili treće lice (zalogodavac) obavezuje se da će radi osnivanja založnog prava, predati povjeriocu određenu pokretnu stvar u zalog, ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u javni registar kao teret određene stvari, ili će mu prenijeti neko pravo radi osiguranja. Druga strana se pri tome obavezuje da će čuvati pokretni zalog i čim njegovo potraživanje prestane, vratiti ga zalogodavcu, ili će učiniti što je potrebno da bi se izbrisalo založno pravo iz javnog registra, ili će mu ponovo prenijeti pravo.

(2) Ništave su sve odredbe ugovora suprotne prirodi zaloga i ona potraživanja koja bi trebalo da budu osigurana založnim pravom.

(3) Ništave su odredbe ugovora o prelasku zaloga u povjeriočevu svojinu ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme, kojim se dužnik i onemogućava da

zalog iskupi ili drugom dopusti da osnuje založno pravo na istom zalogu, kao ni da povjerilac nakon dospijeća potraživanja ne može zahtijevati prodaju zaloga.

(4) Ništave su i odredbe ugovora da povjerilac može po svojoj volji ili po unaprijed određenoj cijeni otuđiti zalog ili ga zadržati za sebe, osim ako zalog ima propisanu cijenu ili ako je određena na osnovu procjene vještaka.

(5) Ugovor o davanju u zalog nepokretnosti (ugovor o hipoteci) mora biti u obliku koji je propisan za pravne poslove, čiji je predmet prenos ili sticanje svojine na nepokretnostima.

 

Način sticanja založnog prava na pokretnim stvarima

Član 148.

Založno pravo stiče se predajom pokretne stvari založnom povjeriocu na način propisan u članu 109. ovoga zakona, i to vidljivim obilježavanjem ako je založni dužnik zadržao neposrednu državinu.

 

Način sticanja založnog prava na nepokretnostima

Član 149.

(1) Dobrovoljno založno pravo na nepokretnosti (dobrovoljna ugovorna hipoteka) i na pravu koje je izjednačeno s nepokretnošću povjerilac stiče uknjižbom toga prava u zemljišnu knjigu, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje zemljišnoknjižno pravo zahtijeva za uknjižbu, a zatražena je uknjižba založnog prava na nepokretnosti, ono će se osnovati predbilježbom ako su ispunjeni uslovi pod kojim ta pravila dopuštaju predbilježbu.

(3) Odredbe ovog zakona o osnivanju dobrovoljnog ugovornog založnog prava na nepokretnostima upisom u zemljišnu knjigu primjenjuju se i na promjene i prestanak založnog prava na nepokretnostima do kojih dolazi na osnovu pravnih poslova.

Način sticanja založnog prava na pravima

Član 150.

(1) Dobrovoljno založno pravo na hartijama od vrijednosti koje glase na donosioca, povjerilac stiče jednako kao i na pokretnim stvarima, na hartijama po naredbi založnim indosamentom, na hartijama koje glase na ime, kao i na potraživanjima putem ustupanja radi osiguranja i obavještavanjem dužnika o tom ustupanju.

(2) Dobrovoljno založno pravo na ostalim pravima stiče se na način koji je predviđen za prenos tih prava, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Osnivanje prinudnog sudskog založnog prava

Član 151.

(1) Prinudno sudsko založno pravo osniva se na osnovu odluke suda donesene u postupku prinudnog osiguranja potraživanja.

(2) Ko na nepokretnosti stekne založno pravo na osnovu odluke suda, stiče pravo upisa u zemljišnu knjigu.

Osnivanje zakonskog založnog prava

Član 152.

(1) Zakonsko založno pravo osniva se prema odredbama predviđenim posebnim zakonom.

(2) Zakonsko založno pravo na nepokretnosti upisaće se u zemljišnu knjigu na zahtjev založnog povjerioca.

 

Dobrovoljno podzaložno pravo i nathipoteka

Član 153.

(1) Založni povjerilac može založenu pokretnu stvar koju drži dalje založiti u granicama svog prava, na pravnom osnovu i na način određen za osnivanje dobrovoljnog založnog prava (podzaložno pravo).

(2) Povjerilac potraživanja osigurane založnim pravom na nepokretnosti može, u granicama svog prava na namirenje iz te nepokretnosti, osnovati na postojećem založnom pravu (hipoteci) novo založno pravo u korist trećeg lica (nathipoteka), uz pisano obavještavanje založnog dužnika.

(3) U slučaju da je založni dužnik obaviješten da je zalog dalje založen podzaložnom povjeriocu, odnosno sticaocu nathipoteke, može podmiriti dug svom povjeriocu samo ako na to pristane imalac podzaložnog prava, odnosno nathipoteke, ili uz polaganje duga u sud. U protivnom zalog ostaje založen za podzaložnog, odnosno nathipotekarnog povjerioca.

(4) U slučaju postojanja protivljenja založnog dužnika ili zalogodavca za davanje zaloga u podzalog, založni će povjerilac odgovarati i za slučajnu propast, i oštećenja zaloga do kojih inače ne bi došlo.

Sudsko i zakonsko podzaložno pravo

Član 154.

(1) Na osnovu sudske odluke, a na način kako se osniva sudsko založno pravo, osniva se prinudno sudsko podzaložno pravo koje osigurava potraživanje založnog povjerioca.

(2) Zakonsko podzaložno pravo osniva se ispunjavanjem uslova propisanim za osnivanje zakonskog založnog prava u skladu sa posebnim zakonom. Zakonsko podzaložno pravo na nepokretnosti upisaće se u zemljišnu knjigu na zahtjev založnog povjerioca.

Zaštita povjerenja

Član 155.

(1) Povjerilac koji ima pravnu osnovu za sticanje dobrovoljnog založnog prava i koji je dobio u zalog tuđu pokretnu stvar bez pristanka vlasnika, stekao je založno pravo ako su ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine na toj stvari.

(2) Pravilo iz stava 1. ovog člana primjenjuje se i u slučaju dobijanja u zalog hartije od vrijednosti na donosioca.

 3. Prava i obaveze povjerioca

Prenos potraživanja

Član 156.

Ukoliko se potraživanje, osigurano založnim pravom, prenese po bilo kojem pravnom osnovu na drugo lice, s tim se ujedno prenosi i to založno pravo, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

Zaštita prava na zalogu

Član 157.

Založni povjerilac je ovlašćen svakom da postavlja sve zahtjeve potrebne radi zaštite svog prava na zalogu.

Pravo na državinuČlan 158.

(1) Založni povjerilac ima na osnovu svog dobrovoljnog založnog prava na pokretnoj stvari pravo da drži tu stvar.

(2) Založni povjerilac ima pravo na neposrednu državinu zaloga ukoliko nije drugačije određeno.

(3) Ako je stvar u trenutku sticanja založnog prava bila založena nekom drugom, založnom povjeriocu pripada posredna državina te stvari, sve dok stvar neposredno drži onaj koji je prije stekao založno pravo na njoj.

(4) Založni povjerilac čije je potraživanje osigurano sudskim, zakonskim ili registarskim založnim pravom na pokretnoj stvari nema pravo na državinu stvari.

Čuvanje i vraćanje zaloga

Član 159.

(1) Založni povjerilac obavezan je da zalog koji drži čuva pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika, a u suprotnom odgovara za štetu.

(2) Založni povjerilac ovlašćen je da zalog koji drži upotrebljava i da ga da drugom na upotrebu samo ako mu je to dopustio založni dužnik, ili je to nužno da bi ispunjavao svoju dužnost čuvanja zaloga.

(3) Kad prestane potraživanje koje je osigurano zalogom, založni povjerilac dužan je da zalog bez odgađanja vrati onome od koga ga je primio u državinu.

(4) Ako je založnom dužniku nužno da zalog ima u svojoj neposrednoj državini, može i prije nego što prestane potraživanje, zahtijevati vraćanje zaloga,

kada u zamjenu da neki drugi zalog koji po vrijednosti odgovara prvobitnoj založenoj stvari.

Uzimanje iz povjeriočeve državine

Član 160.

Založni dužnik može zahtijevati posredstvom suda da se zalog oduzme iz neposredne državine založnog povjerioca te se preda nekom trećem licu da ga čuva za račun povjerioca kao posrednog držaoca, ako založni povjerilac ne čuva zalog pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika, ako ga neovlašćeno upotrebljava ili ga je neovlašćeno dao drugom na upotrebu, ili je za sebe uzeo plodove i druge koristi od zaloga iako se obavezao da to neće činiti.

Plodovi zaloga

Član 161.

(1) Plodovi i druge koristi od založene stvari pripadaju založnom dužniku. (2) Založni povjerilac koji neposredno drži založenu stvar ovlašćen je da

plodove i druge koristi od te stvari ubere za sebe. (3) Plodovi koje je za sebe ubrao založni povjerilac postaju njegova

svojina, a njihova se vrijednost prebija s njegovim potraživanjem, i to u prvom redu s troškovima na čiju naknadu povjerilac ima pravo s kamatama koje mu duguje dužnik i s glavnicom.

Nužna prodaja zaloga

Član 162.

Ako se založna pokretna stvar koju je založni povjerilac dobio u zalog kvari ili gubi na vrijednosti, pa postoji opasnost da zalog postane nedovoljan za osiguranje potraživanja založnog povjerioca, založni dužnik ima pravo da zahtijeva od suda da se zalog odmah proda na javnoj prodaji, odnosno po tržišnoj cijeni te odgovarajući dio cijene položi kod suda radi osiguranja povjeriočevog potraživanja.

 

Skriveni nedostaci

Član 163.

Ukoliko bi zalog imao neki stvarni ili pravni nedostatak za koji povjerilac u trenutku sticanja založnog prava nije znao niti trebalo da zna, a zbog kojeg zalog nije dovoljno osiguranje za namirenje potraživanja, založni povjerilac ovlašćen je da zahtijeva otklanjanje nedostatka od zalogodavca ili davanje drugog odgovarajućeg zaloga.

Založno pravo bez državineČlan 164.

(1) Povjerilac potraživanja osiguranog založnim pravom na nepokretnosti (hipotekarni povjerilac) nema pravo na državinu založene nepokretnosti, niti ima pravo da ubire i prisvaja njene plodove i druge koristi od nje, ili bilo kako upotrebljava tu nepokretnost.

(2) Odredba ugovora ili drugog pravnog posla suprotna stavu 1. ovoga člana je ništava.

(3) Pravni položaj povjerioca čije je potraživanje osigurano založnim pravom na nepokretnosti, na odgovarajući se način primjenjuje i na povjerioca čije je potraživanje osigurano sudskim ili zakonskim založnim pravom na pokretnoj stvari, ili koji ima registarsko založno pravo.

Održavanje vrijednosti zaloga

Član 165.

Ako hipotekarni dužnik čini nešto što bi ugrozilo vrijednost nepokretnosti opterećene hipotekom, hipotekarni povjerilac ima pravo da zahtijeva da hipotekarni dužnik propusti to da čini. U slučaju da hipotekarni dužnik ne odustaje od takvog činjenja, hipotekarni povjerilac može i prije dospijeća zahtijevati prinudnu naplatu hipotekom osigurana potraživanja.

 

Civilni plodovi nepokretnosti kao zalog

Član 166.

(1) Kad je založnom povjeriocu založeno samo pravo na plodove koje nepokretnost daje na osnovu nekog pravnog posla, ima pravo da ih ubere.

(2) Vrijednost ubranih plodova prebija se s potraživanjem založnog povjerioca. Pri tome se u prvom redu prebijaju svi troškovi na čiju naknadu ima pravo, zatim kamate koje mu duguje dužnik, te konačno glavnica.

Ovlašćenje u pogledu zaloga prava

Član 167.

(1) Založni povjerilac koji ima u zalogu nečije pravo izjednačeno s pokretnom stvari, ima u pogledu toga prava ona ovlašćenja i dužnosti koje bi imao da mu je založena pokretna stvar, ako zakonom nije drugačije određeno, ili ne proizlazi iz pravne prirode zaloga prava.

(2) Založni povjerilac koji ima u zalogu nečije pravo izjednačeno s nepokretnošću, ima u pogledu tog ona prava ovlašćenja i dužnosti koje bi imao da mu je založena nepokretnost, ako nije nešto drugačije zakonom određeno, ili ne proizlazi iz pravne prirode zaloga prava.

(3) Kad založeno potraživanje dospije za ispunjenje, založni povjerilac dužan je da omogući dužniku da ga ispuni i primiti ispunjenje.

 4. Namirenje založnog povjerioca

Pravo na namirenje založnog povjerioca

Član 168.

(1) Založni povjerilac ovlašćen je da ostvaruje svoje pravo na namirenje potraživanja iz vrijednosti zaloga, ukoliko se zalogom osigurano potraživanje ne ispuni po dospijeću.

(2) Pravo na namirenje zalogom osiguranog potraživanja iz vrijednosti zaloga ostvaruje založni povjerilac putem suda, na zakonom propisan način.

(3) Založni dužnik ima pravo da od vlasnika založene stvari, a i od trećih lica zahtijeva da trpe namirenje zalogom osiguranog potraživanja iz vrijednosti založene stvari, ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Založni povjerilac može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svojih potraživanja prvenstveno iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istovremeno i zaloga i dužnikove imovine.

(5) Ako založni povjerilac zahtijeva namirenje iz vrijednosti zaloga, ali ne uspije u cijelosti prodajom zaloga namiriti svoje potraživanje, dužnik mu ostaje dužan razliku koju će namiriti iz ostale imovine dužnika. Ako se zalog proda za veći iznos od povjeriočeva potraživanja, ostvareni višak pripada dužniku.

(6) Ako se na založenoj stvari sprovodi postupak prinudnog namirenja drugog potraživanja, založni povjerilac ima ovlašćenje otkupa potraživanja zbog koga se sprovodi taj postupak do početka javne prodaje, u skladu sa zakonom o izvršnom postupku.

(7) Ako založena stvar ili pravo daje plodove ili druge koristi iz čije bi se vrijednosti moglo namiriti potraživanje, založni povjerilac ovlašćen je da zahtijeva od suda da uspostavi privremenu upravu zalogom i postavi upravnika koji će biti ovlašćen da ubire te plodove, odnosno koristi i unovčava ih, te da dobivene iznose polaže u sud radi namirenja.

Namirenje vansudskim putem

Član 169.

(1) Založni povjerilac ovlašćen je da svoje pravo na namirenje osiguranog potraživanja ostvaruje vansudskim putem, ako je predmet založnog prava pokretna stvar ili pravo, a založni dužnik je u pisanom obliku dao izričito dopuštenje za takvo namirenje.

(2) Ako je pokretna stvar ili pravo dato u zalog za osiguranje potraživanja iz trgovačkog posla, založni povjerilac je ovlašćen vansudskim putem, nakon održaja potraživanja, ostvarivati svoje pravo na namirenje iz vrijednosti zaloga, ako založni dužnik nije takvo namirivanje izričito isključio u trenutku osnivanja zaloga. To ovlašćenje će ostvarivati putem javne prodaje u roku od osam dana od upozorenja učinjenog dužniku, odnosno zalogodavcu, ako u datim okolnostima nije prikladniji drugi način.

5. Zaštita založnog prava

Tužba založnog povjerioca

Član 170.

(1) Založni povjerilac ima pravo da zahtijeva od vlasnika zaloga da prizna i trpi njegovo založno pravo, te da trpi izvršavanje ovlašćenikovog prava na

založenoj stvari, da propušta činiti na zalogu ono što je zbog ovlašćenikovog prava dužan da propušta i da od njega i trećih lica zahtijeva predaju stvari, odnosno prestanak uznemiravanja.

(2) Pravo iz stava 1. ovoga člana ne zastarijeva.

Tužba pretpostavljenog založnog povjerioca

Član 171.

Pravo na zaštitu pretpostavljenog založnog prava ima i lice koje u postupku pred sudom ili drugim nadležnim organom dokaže pravni osnov i istinit način svoga sticanja državine zaloga (pretpostavljeni založni povjerilac).

Zaštita od povrede upisom u zemljišnu knjigu

Član 172.

Založni povjerilac ima pravo da se štiti po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ukoliko bi neko povrijedio založno pravo na nepokretnosti nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu.

 6. Prestanak založnog prava

Prestanak osiguranog potraživanja

Član 173.

Založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja kamata i troškova, ako nije drugačije zakonom određeno.

Propast zaloga

Član 174.

Založno pravo prestaje ukoliko je zalog propao, a nije nadomješten s drugom stvari ili pravom pri čemu osigurano potraživanje ostaje.

Gubitak državine založene stvari

Član 175.

(1) Trajnim gubitkom državine založene pokretne stvari prestaje založno pravo.

(2) Privremenim gubitkom državine založene pokretne stvari ne prestaje založno pravo ukoliko se založni povjerilac nije odrekao svoga založnog prava i bezuslovno vratio državinu zaloga dužniku.

 

Odricanje

Član 176.

(1) Založno pravo prestaje valjanim odricanjem založnog povjerioca. (2) Neki povjerioci nedjeljivog potraživanja osiguranog založnim pravom

mogu se odreći založnog prava bez pristanka ostalih povjerilaca. (3) Založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi ili drugom javnom registru

prestaje na osnovu izjave o odricanju u formi propisanoj za osnivanje brisanjem u zemljišnoj knjizi ili drugom javnom registru.

Istek roka i ispunjenja raskidnog uslova

Član 177.

(1) Ako je založno pravo ograničeno rokom ili raskidnim uslovom prestalo zbog isteka roka ili ispunjavanja uslova, založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi prestaće brisanjem toga prava.

(2) Izuzetno založno pravo na nepokretnosti neće prestati istekom roka ili ispunjavanjem raskidnog uslova, ako založni povjerilac nije znao niti je iz zemljišne knjige morao znati za to ograničenje kad je sticao potraživanje osigurano založnim pravom.

Prestanak pravnog svojstva založnog povjerioca

Član 178.

Založno pravo prestaje ukoliko pravno lice izgubi svojstvo založnog povjerioca, a nema pravnog sljednika.

Konsolidacija i sjedinjenje

Član 179.

(1) Kada je isto lice postalo nosilac prava svojine i nosilac založnog prava na istoj stvari prestaje založno pravo.

(2) Kada dođe do sjedinjenja potraživanja i duga u jednom licu prestaje založno pravo.

Prestanak hipoteke

Član 180.

Ako je založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi, prestaće tek brisanjem, ako zakonom nije drugačije određeno.

Raspolaganje neizbrisanom hipotekom

Član 181.

(1) Vlasnik hipotekom opterećene nepokretnosti može na osnovu priznanice ili druge isprave koja dokazuje prestanak potraživanja osiguranog hipotekom, prenijeti hipoteku na novo potraživanje koje nije veće od upisane hipoteke koja nije brisana.

(2) Vlasnik se ne može odreći prava raspolaganja hipotekom iz stava 1. ovoga člana pri osnivanju hipoteke. Iako se vlasnik nekome obavezao ishoditi brisanje određene hipoteke, i to je u zemljišnoj knjizi zabilježeno kod te hipoteke, on ipak ne može njome raspolagati.

(3) Ako se nakon prestanka hipoteke osigurano potraživanje koje nije brisano u zemljišnoj knjizi proda nepokretnost u izvršnom postupku radi namirenja novčanih potraživanja drugih povjerilaca ili se nad njom uspostavi prisilna uprava, neće se uzimati u obzir iako nije izbrisana.

(4) Ako hipotekom osigurano potraživanje još postoji prema trećem licu, ili ako vlasniku pripada naknada za ispunjenje tog potraživanja, vlasniku će samo u tom slučaju pripasti pravo na dio prodajne cijene.

Zabilježba zadržavanja prvenstvenog reda

Član 182.

(1) Vlasnik može u slučaju brisanja hipoteke istovremeno izvršiti u zemljišnoj knjizi zabilježbu s kojom je za upis nove hipoteke do visine izbrisane zadržan prvenstveni red za vrijeme od tri godine od odobrenja te zabilježbe. Ukoliko se svojina promijeni, to zadržavanje djeluje i u korist novoga vlasnika. U slučaju prisilne javne licitacije nepokretnosti to zadržavanje se ne uzima u obzir, ako nije iskorišćeno prije zabilježbe rješenja kojim je dopuštena pljenidba na toj nepokretnosti radi naplate nečijih novčanih potraživanja.

(2) Vlasnik nepokretnosti može zahtijevati upis hipoteke za novo potraživanje u prvenstvenom redu i do visine hipoteke kojom je nepokretnost opterećena, ali s ograničenjem da će nova hipoteka imati pravno dejstvo samo ako se brisanje stare hipoteke uknjiži u roku od godinu dana od dejstva upisa nove hipoteke.

(3) Ako ne bude zatraženo brisanje stare hipoteke ili ono ne bude dopušteno u roku iz stava 2. ovoga člana, prestaće nova hipoteka čim protekne rok i hipoteka će se, zajedno sa svim upisima koji se na nju odnose, brisati po službenoj dužnosti. Hipotekarni dužnik i povjerilac u čiju korist je upisana nova hipoteka ovlašćeni su da traže brisanje stare hipoteke.

(4) Hipoteka koja je upisana na mjestu starije opterećene hipoteke u prvenstvenom redu imaće pravno dejstvo samo uz uslov da se teret izbriše ili s pristankom učesnika prenese na novu hipoteku koja je upisana umjesto nje. Ako starija hipoteka tereti više nepokretnosti zajednički (simultano), nova ima pravno dejstvo samo uz uslov da se starija hipoteka izbriše na svim nepokretnostima koje tereti.

(5) Odredbe ovoga člana primjenjivaće se na odgovarajući način i u slučaju kad bi nova potraživanja trebalo da stupe na mjesto dva ili više hipotekarna potraživanja koja u prvenstvenom redu dolaze neposredno jedna iza druge.

Amortizacija

Član 183.

Založno pravo na nepokretnostima prestaje ukidanjem na osnovu odluke zemljišnoknjižnog suda i brisanjem iz zemljišne knjige.

Postupak amortizacije i brisanje hipoteke

Član 184.

(1) Vlasnik hipotekom opterećene nepokretnosti i svaki zajednički vlasnik ili suvlasnik, mogu zahtijevati da zemljišnoknjižni sud pokrene postupak radi amortizacije i brisanja hipotekarnog potraživanja:

a) ako je proteklo najmanje 30 godina od uknjiženja hipotekarnog potraživanja, a u slučaju kad ima daljih upisa koji se odnose na nju – od posljednjega od tih upisa,

b) ako nije moguće pronaći one koji su prema upisima ovlašćeni, ni njihove pravne sljednike,

v) ako kroz ovo vrijeme nisu zahtijevani niti primljeni glavnica ni kamate, niti se pravo na koji drugi način ostvarivalo.

(2) Ako zemljišnoknjižni sud nađe da postoji vjerovatnoća da prijedlogu treba da se udovolji i da podnosilac ima pravni interes za to, pozvaće oglasom da se prijave svi koji smatraju da imaju prava na hipotekarnom potraživanju ili u vezi s njim.

(3) U oglasu će se tačno naznačiti uknjiženje hipoteke sa svim upisima koji se na nju odnose i odrediti rok od godinu dana za prijavu, uz navođenje posljednjeg kalendarskog dana za podnošenje prijave.

(4) Oglas se objavljuje u Službenom glasniku Republike Srpske i na oglasnoj tabli suda, a po potrebi i na drugi odgovarajući način.

(5) Ako oglasni rok protekne bez uspjeha, zemljišnoknjižni sud će dopustiti amortizaciju hipotekarnog potraživanja i odrediti brisanje hipoteke i drugih upisa koji se na nju odnose.

(6) Ako u oglasnom roku bude podnesena prijava u vezi s pravom čija se amortizacija zahtijeva, sud će obavijestiti onoga koji zahtijeva amortizaciju, i uputiti ga na parnicu o postojanju hipotekarnog potraživanja, i obustaviti postupak amortizacije.

 Prestanak sudskog i zakonskog založnog prava

Član 185.(1) Prinudno založno pravo prestaje pravosnažnošću rješenja koje ukida

sprovedene radnje i mjere na kojima je to pravo bilo zasnovano, a ako je u tom postupku provedeno namirenje – pravosnažnošću rješenja o namirenju, s tim da hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišnih knjiga.

(2) Zakonsko i dobrovoljno založno pravo prestaju i prestankom okolnosti zbog kojih je zakonom zasnovano, ako nije zakonom drugačije određeno.

    

II SLUŽBENOSTI

 

1. Uopšteno

 

Pojam

Član 186.

(1) Službenost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svoga nosioca da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar), a njen vlasnik je dužan da to trpi ili nešto propušta.

(2) Službenost ima sadržaj s kojim je osnovana.

Osnivanje službenosti

Član 187.

(1) Službenost se osniva pravnim poslom, odlukom suda ili drugog organa, odnosno zakonom.

(2) Ako se službenost osniva pravnim poslom, način na koji je nosilac prava službenosti ovlašćen služiti se poslužnom stvari, određuje vlasnik svojom voljom ili sporazumom sa sticaocem.

(3) Ako se službenost osniva na osnovu odluke suda ili drugog nadležnog organa, način na koji je nosilac prava službenosti ovlašćen služiti se poslužnom stvari, određuje se tom odlukom.

(4) Na osnovu pravnog posla službenost se stiče upisom u zemljišne knjige.

(5) Službenost koja se osniva odlukom suda ili drugog organa, odnosno zakonom upisaće se u zemljišne knjige.

Pravni osnov

Član 188.

(1) Na osnovu valjanog pravnog posla kojem je cilj sticanje službenosti, osnivaju se prava službenosti izvođenjem iz svojine poslužne stvari, odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom.

(2) Sadržaj službenosti određuje vlasnik poslužne stvari, odnosno nosilac prava koje je poslužna stvar svojom voljom, ili u sporazumu sa sticaocem pravnim poslom iz stava 1. ovoga člana.

(3) Pravnim poslom iz stava 1. ovoga člana može se pravo službenosti ograničiti i opteretiti na svaki način koji je moguć, a nije nedopušten niti suprotan pravnoj prirodi toga prava.

(4) Pravni posao kojem je cilj osnivanje službenosti, osim što mora zadovoljavati opšte pretpostavke za valjanost, treba da bude i u pisanom obliku ako je poslužna stvar nepokretnost.

(5) Kad je nepokretnost u svojini nekoliko suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, samo oni saglasno mogu odrediti da se optereti službenošću.

Način osnivanja službenosti na nepokretnostima

Član 189.

(1) Pravo službenosti na nepokretnosti osniva se uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nepokretnosti, osim ako zakon omogućava da se službenost osnuje drugačije.

(2) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje zemljišnoknjižno pravo zahtijeva za uknjižbu, a zatražena je uknjižba prava službenosti, predbilježbom će se osnovati to pravo pod uslovom naknadnog opravdanja tog upisa, ako su ispunjene pretpostavke po kojima pravila zemljišnoknjižnog prava dopuštaju predbilježbu.

(3) Odredbe ovoga zakona o osnivanju prava službenosti na nepokretnostima upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući se način primjenjuju i na promjene i prestanak službenosti na osnovu pravnih poslova.

Zaštita povjerenja

Član 190.

Na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige u pogledu prava službenosti, primjenjuju se odredbe člana 55. do 57. ovog zakona, ako nisu suprotne pravnoj prirodi tih prava.

Način osnivanja službenosti na pokretnostima

Član 191.

(1) Pravo lične službenosti na pokretnoj stvari osniva se predajom te stvari sticaocu u nesamostalnu državinu na osnovu valjano izjavljene volje vlasnika usmjerene na to da se sticaocu izvede pravo službenosti, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Kad je vlasnik sklopio više pravnih poslova radi osnivanja prava lične službenosti na istoj stvari kao poslužnoj, a te službenosti ne bi mogle istovremeno postojati na istoj stvari, osnovana je ona službenost za koju je stvar prije predana, ako su ispunjene i sve druge pretpostavke za sticanje službenosti.

(3) U slučaju iz stava 2. ovoga člana odnose otuđivaoca s licima s kojima je sklopio pravne poslove, ali ona nisu stekla ličnu službenost, primjenjuju se propisi o obligacionim odnosima.

 

Osnivanje odlukom

Član 192.

(1) Službenost može svojom odlukom, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati sud u postupku osnivanja nužnog prolaza, odnosno nužnog osnivanja službenosti vodova ili drugih uređaja u postupku diobe i u ostavinskom postupku, a i u drugim slučajevima određenim zakonom.

(2) Stvarnu službenost može, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati nadležni organ upravne vlasti u postupku izvlaštenja, komasacije, kao i u ostalim slučajevima određenim zakonom.

(3) Pravo službenosti osniva se u trenutku pravosnažnosti sudske odluke iz stava 1., odnosno konačnosti odluke drugog organa iz stava 2. ovoga člana, ako nije drugačije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojeg se odluka donosi.

(4) Onaj u čiju je korist na nepokretnosti osnovano pravo službenosti odlukom suda ili drugog organa ovlašćen je da izvrši upis stečenog prava u zemljišnoj knjizi.

Odluka o nužnom prolazu

Član 193.

(1) Nužni prolaz preko neke nepokretnosti kao poslužne osnovaće svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nepokretnosti, ako do nje nema nikakve ili nema odgovarajuće putne veze s javnim putem i ako je korist od otvaranja nužnog prolaza za upravljanje tom nepokretnošću veća od štete na poslužnoj nepokretnosti, a uz obavezu vlasnika nepokretnosti u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nepokretnosti.

(2) Nužni prolaz ne može sud osnovati preko nepokretnosti u pogledu kojih se tome protive javni interesi, kroz zgrade, kroz ograđena kućna dvorišta, kroz ograđena uzgajališta divljači; a kroz ograđene bašte i vinograde može osnovati nužni prolaz samo ako za to postoji naročito opravdan razlog.

(3) Sud će odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti da se on osniva u korist određene nepokretnosti kao službenost prava staze, progona stoke ili svega zajedno, vodeći računa o potrebama povlasne nepokretnosti i o tome da poslužno zemljište bude što manje opterećeno; ali nikad ne može osnovati nužni prolaz u korist određenog lica, niti opšteg dobra.

(4) Sud će odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti obavezu vlasnika nepokretnosti u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nepokretnosti plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u opštem interesu sprovodi izvlaštenje, te će osnivanje nužnog prolaza usloviti potpunom isplatom te naknade, ako se stranke u pogledu naknade nisu drugačije sporazumjele.

 

Odluka o nužnim vodovima i uređajima

Član 194.

(1) Službenost vodova ili drugih uređaja (električnih, kanalizacionih, gasovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacionih i drugih) na tuđoj nepokretnosti kao poslužnoj osnovaće odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nepokretnosti. Zahtjev će se smatrati opravdanim ako do poslužne nepokretnosti nema nikakve ili nema odgovarajuće veze s dobavljačem tvari, energija ili usluga koje se dostavljaju tim vodovima i drugim uređajima i ako je korist od postavljanja tih vodova, odnosno uređaja za upravljanje tom nepokretnošću veća od štete na poslužnoj nepokretnosti, a uz obavezu vlasnika nepokretnosti u čiju se korist osniva službenost vodova ili drugih uređaja da plati punu naknadu vlasniku poslužne nepokretnosti.

(2) Na nužno osnivanje službenosti vodova ili drugih uređaja iz stava 1. ovoga člana, primjenjuju se pravila o nužnim prolazima.

 

Odluka u diobnom i ostavinskom postupku

Član 195.

(1) Sud koji sprovodi diobu susvojine ili zajedničke svojine može odlučiti da se osnuje pravo stvarne službenosti, ako su stranke s tim saglasne, a prilikom geometrijske diobe nepokretnosti i bez njihove saglasnosti.

(2) Sud koji sprovodi ostavinski postupak svojom će odlukom odlučiti da se osnuje pravo službenosti ako je ostavilac svojim valjanim zapisom ili nalogom odredio da se osnuje to pravo.

(3) Pravo službenosti čije je osnivanje sud odredio na osnovu odredaba ovoga zakona, osniva se na način koji je ovim zakonom predviđen za sticanje prava službenosti na osnovu pravnog posla.

Zaštita povjerenja

Član 196.

Pravo službenosti koje je na teret neke nepokretnosti osnovano odlukom suda ili drugog organa, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nepokretnosti dok još nije bilo upisano pravo službenosti koje je osnovano odlukom suda ili drugog organa.

Uopšteno

Član 197.

(1) Neposredno na osnovu zakona pravo službenosti osnovaće se kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za održaj službenosti; inače samo kad tako odredi posebni zakon.

(2) Ko stekne pravo službenosti nepokretnosti na osnovu zakona, ovlašćen je da izvrši upis stečenoga prava svojine u zemljišnoj knjizi.

 

Održaj službenosti

Član 198.

(1) Stvarna službenost osniva se na osnovu zakona održajem, ako ju je držalac povlasne nepokretnosti pošteno držao izvršavajući njezin sadržaj tokom dvadeset godina, a vlasnik poslužne nepokretnosti nije se tome protivio.

(2) Ne može se održajem osnovati stvarna službenost ako se njen sadržaj izvršavao zloupotrebom povjerenja vlasnika ili držaoca poslužne nepokretnosti, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva.

(3) Ako se službenost po svojoj prirodi može samo rijetko izvršavati, onaj ko tvrdi da je ona u korist njegove nepokretnosti kao povlasne osnovana održajem, mora dokazati da je u periodu od najmanje 20 godina makar tri puta nastupio slučaj izvršavanja takve službenosti i da je on ili njegov prethodnik svaki taj put izvršio njezin sadržaj.

Zaštita povjerenja

Član 199.

Pravo stvarnih službenosti koje je na teret neke nepokretnosti osnovano na osnovu zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nepokretnosti dok još nije bilo upisano to pravo službenosti koje je osnovano na osnovu zakona.

 

Sticanje s povlasnom stvari

Član 200.

Ko stekne svojinu povlasne stvari na bilo kojem pravnom osnovu, stekao je ujedno i svako pravo stvarne službenosti koja je njena pripadnost, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Sticanje s poslužnom stvari

Član 201.

Ko stekne svojinu poslužne stvari na bilo kojem pravnom osnovu, stekao ju je opterećenu svakim pravom službenosti koje je njen teret, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

Svrha

Član 202.

(1) Svaka službenost mora imati razumnu svrhu. (2) Ako je svrha službenosti bolje i korisnije upravljanje nepokretnošću,

službenost je stvarna; inače je lična.  

Neodvojivost

Član 203.

(1) Službenost se ne može razdvojiti od poslužne stvari, niti prenijeti na drugoga ovlašćenika.

(2) Službenost se prenosi samo zajedno s poslužnom stvari, a stvarna službenost i s povlasnom stvari.

Uticaj diobe

Član 204.

(1) Službenost je nedjeljiva i ne može se podijeliti povećanjem, smanjenjem ili komadanjem poslužne stvari, uključujući i promjene oblika, površine ili izgrađenosti katastarske čestice koja je poslužna stvar, osim ako nije n drugačije određeno zakonom.

(2) Ako se službenost izvršavala samo na pojedinom dijelu poslužne stvari, a ona bude podijeljena, može se zahtijevati ukidanje službenosti na ostalim dijelovima.

(3) Ako se podijeli nepokretnost koja je povlasna stvar u čiju korist postoji stvarna službenost, ta službenost ostaje i dalje u korist svih dijelova, ali se može izvršavati samo tako da se time ne poveća ukupno opterećenje vlasnika poslužne nepokretnosti, ali ako je svrha službenosti bila da služi samo potrebama pojedinog dijela koji se odvojio, može se zahtijevati da ona bude ukinuta u pogledu ostalih.

Ovlašćenik službenosti

Član 205.

Nepokretnost može biti opterećena pravom službenosti, u korist vlasnika povlasne nepokretnosti ili nosioca prava građenja na njoj, ili u korist određenog lica.

Izvršavanje ovlašćenja

Član 206.

(1) Ovlašćenik prava službenosti mora pri izvršavanju svojih ovlašćenja postupati u skladu sa prirodom i svrhom službenosti i pažljivo da što manje opterećuje poslužnu stvar.

(2) Vlasnik poslužne stvari ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje službenosti; ali nije dužan ništa sam činiti, ako nije drugačije određeno.

 

Preinačenje načina izvršavanja

Član 207.

(1) Nosilac prava službenosti može po svojoj volji preinačiti način izvršavanja svojih ovlašćenja i mjesta na kojem ih izvršava na poslužnoj stvari, ako bitno ne mijenja način na koji ih je izvršavao.

(2) Ako bi se bitno promijenio dotadašnji način izvršavanja ovlašćenja, preinačenje je dopušteno samo u sporazumu s vlasnikom poslužne stvari; ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na istoj stvari, promjena je dopuštena samo u sporazumu s ovlašćenicima tih prava.

(3) Na preinačenje iz stava 2. ovog člana primjenjuju se pravila o osnivanju službenosti na osnovu pravnog posla.

Naknada

Član 208.

Na zahtjev vlasnika poslužne nepokretnosti, nadležni organ utvrđuje naknadu koju vlasnik povlasne nepokretnosti duguje vlasniku poslužne nepokretnosti.

Premještanje

Član 209.

(1) Ako se službenost stalno izvršava samo na jednom dijelu poslužne stvari, a izvršavanje službenosti na tom dijelu je vlasniku naročito teško, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se službenost premjesti na neko drugo, ovlašćeniku podjednako odgovarajuće mjesto. To vlasnikovo pravo ne može se pravnim poslom isključiti niti ograničiti.

(2) Troškove premještanja službenosti snosi vlasnik poslužne stvari.

Izvršavanje više službenosti na istoj poslužnoj stvari

Član 210.

(1) Jedna nepokretnost može biti opterećena s više službenosti, ali novija službenost ne može ograničiti izvršavanje onih koje su prije nje u prvenstvenom redu.

(2) Ako službenosti, odnosno drugi stvarni tereti, koji daju pravo na koristi imaju isti prvenstveni red, a izvršavanje jednog ometa izvršavanje drugog, svaki ovlašćenik može zahtijevati da sud pravedno uredi izvršavanje službenosti.

(3) Niko ne može imati službenost na nečijem pravu službenosti.

Troškovi održavanja

Član 211.

(1) Troškove održavanja i popravke poslužne stvari snosi ovlašćenik, ako nije drugačije određeno.

(2) Ako se poslužnom stvari služi i njen vlasnik, dužan je srazmjerno snositi troškove održavanja i popravke, ali se te dužnosti može osloboditi ustupanjem poslužne stvari ovlašćeniku, čak i protiv njegove volje.

(3) Ovlašćenik koji ima na poslužnoj stvari neku napravu kojom izvršava službenost, dužan je da napravu održava o svom trošku, ako nije drugačije određeno.

 

Prividne službenosti

Član 212.

(1) Prividne službenosti su prava i dužnosti koje daje neka službenost do opoziva.

(2) Prividne službenosti tumače se uz odgovarajuću primjenu pravila o službenostima.

Zakonske službenosti

Član 213.

Ako je posebnim zakonom propisano da pod određenim pretpostavkama neke službenosti terete stvari (zakonske službenosti), na njih se ne primjenjuju pravila o službenostima, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

2. Stvarne službenosti

 

Opšte odredbe

Član 214.

(1) Stvarna službenost je ograničeno stvarno pravo vlasnika određene nepokretnosti (povlasna nepokretnost) da se za potrebe te nepokretnosti na određeni način služi nečijom nepokretnošću (poslužna nepokretnost), čiji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje u pogledu svoje nepokretnosti koje bi inače imao pravo činiti.

(2) Stvarna službenost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nepokretnost.

(3) Jedna nepokretnost može biti opterećena sa više službenosti. Ukoliko je nepokretnost opterećena sa više službenosti njihov prvenstveni red se utvrđuje po vremenu podnošenja zahtjeva za upis u zemljišne knjige.

 

Povlasna i poslužna nepokretnost

Član 215.

(1) Stvarna službenost može postojati i u korist nepokretnosti koje su javna dobra u opštoj ili u javnoj upotrebi, ako se tome ne protivi njihova namjena.

(2) Stvarna službenost osnovana u korist neke nepokretnosti kao povlasne ne može se razdvojiti od te nepokretnosti, te je njezin pripadak, prenosiv samo zajedno s tom nepokretnošću.

(3) Kad je povlasna nepokretnost u svojini više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih ima jednako pravo izvršavanja stvarnih službenosti u korist povlasne nepokretnosti.

(4) Kad je poslužna nepokretnost u svojini više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlašćenik službenosti koja tereti njihovu nepokretnost njome služi na način na koji ga ovlaštava ta službenost, odnosno svaki mora propuštati radnje u pogledu poslužne nepokretnosti koje bi bile suprotne tuđem pravu stvarne službenosti.

(5) Odredbe ovog zakona koje se odnose na vlasnika povlasne nepokretnosti, primjenjuju se i na nosioca prava građenja, ako zakonom nije drugačije određeno, niti proizlazi iz prirode toga prava.

Sadržaj ovlašćenja

Član 216.

Vlasnik povlasne i vlasnik poslužne nepokretnosti mogu osnivati stvarne službenosti bilo kojeg sadržaja koji je moguć a nije zabranjen, bilo da time nastane stanje koje traje i nije potrebno ovlašćenikovo činjenje za izvršenje ovlašćenja koje ta službenost daje, bilo da se službenost izvršava ponavljanjem ljudskih radnji, uzastopno ili na određeno vrijeme ili u određeno doba godine, osim ako je drugačije zakonom određeno.

 

Nepravilna službenost

Član 217.

(1) Službenost koja je po svojoj prirodi stvarna može se osnovati na poslužnoj nepokretnosti i u korist određenog lica (nepravilna službenost).

(2) Na nepravilnu službenost primjenjuju se pravila o ličnim službenostima. (3) Ko tvrdi da je stvarna službenost osnovana u korist određenog lica, treba

to i da dokaže.

Osnivanje stvarne službenosti

Član 218.

(1) Stvarna službenost zasniva se pravnim poslom, odlukom suda ili drugog nadležnog organa i održajem.

(2) Stvarna službenost osnovana pravnim poslom stiče se upisom u zemljišne knjige.

(3) Lice koje stvarnu službenost na nepokretnosti stekne na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa ovlašćeno je da traži upis svog prava službenosti u zemljišne knjige.

(4) Pravo službenosti stečeno u skladu sa stavom 3. ovog člana ne može se suprotstaviti pravu savjesnog lica koje je, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, upisalo svoje pravo prije nego što je bio zatražen upis prava službenosti stečenog na osnovu sudske odluke ili odluke drugog nadležnog organa.

 

Zemljišna i kućna službenost

Član 219.

(1) Službenost može biti osnovana da služi poljoprivrednom zemljištu, šumi i šumskom zemljištu ili drugom zemljištu (zemljišna službenost).

(2) Na poljoprivrednom zemljištu, šumama i šumskom zemljištu ili drugom zemljištu, mogu se osnovati zemljišne službenosti, kao što su :

a) službenosti puta, ili kao pravo staze, pravo pregoniti stoku, ili kao pravo puta na poslužnoj nepokretnosti,

b) službenosti vode, ili kao pravo crpiti vodu, ili pojiti stoku, odvraćati vodu na tuđu nepokretnost ili navoditi s tuđe nepokretnosti,

v) službenosti paše,g) šumske službenosti, ili sječi drva, ili kupiti suho granje, žir; ili slične

službenosti. (3) Na nepokretnostima sa zgradom, mogu se osnovati kućne službenosti

koje vlasniku te nepokretnosti daju ovlašćenje da nešto preduzima na susjedovoj nepokretnosti kao poslužnoj, što je taj dužan trpjeti, kao što su :

a) imati dijelove svoje zgrade bilo u susjedovom vazdušnom prostoru, ili na susjedovom zemljištu ili ispod njegove površine ili imati svoje naprave na tuđoj nepokretnosti,

b) pravo nasloniti teret svoje zgrade na tuđu, v) gredu ili dimnjak umetnuti u tuđi zid, g) imati prozor u tuđem zidu radi svjetla, ili i radi vidika, d) provoditi dim kroz susjedov dimnjak, đ) navoditi kapnicu sa svog krova na tuđu nepokretnost, e) odvoditi ili prolijevati tekućine na susjedovo zemljište; ili slične

službenosti. (4) Na nepokretnostima sa zgradom, mogu se osnovati službenosti koje

vlasniku nepokretnosti daju ovlašćenje da vlasnik poslužne nepokretnosti nešto propušta, što bi inače slobodno činio, kao što su:

a) svoju kuću ne povisivati ili je ne snižavati, b) ne oduzimati povlašćenoj zgradi svjetlo i vazduh, ili vidik, v) ne odvraćati kišnicu s krova svoje kuće od susjedovog zemljišta kojem bi

mogla koristiti za polijevanje vrta ili punjenje cisterne ili na neki drugi način; ili nešto drugačije.

 

Službenosti puta

Član 220.

(1) Vlasnik povlasne nepokretnosti koji ima pravo staze preko tuđe nepokretnosti ovlašćen je hodati tom stazom; ako ima pravo progoniti stoku, ovlašćen je i služiti se kolicima i biciklom; ako ima pravo puta, ovlašćen je voziti

se po poslužnoj nepokretnosti jednom ili više zaprega, motornim vozilom. Na isti način imalac službenosti je ovlašćen puštati druga lica.

(2) Pravo hodati stazom ne obuhvata: a) ovlašćenje jahati niti voziti se biciklom; b) gurati bicikl po poslužnoj nepokretnosti;(3) Pravo progoniti stoku ne obuhvata ovlašćenje vući teške terete preko

poslužnog zemljišta; pravo voziti se po poslužnoj nepokretnosti ne obuhvata pravo tuda goniti nevezanu stoku.

(4) Prostor za izvršavanje na poslužnoj nepokretnosti prava ići stazom, progoniti stoku i prava puta treba da bude toliki koliko je nužno da bi se izvršavala, prema mjesnim prilikama. Ako bi putevi i staze postali neupotrebljivi zbog poplave, odrona, klizišta ili nekog drugog slučaja, do uspostavljanja prijašnjeg stanja odrediće se novi prostor, ukoliko nadležni organ ne preduzme potrebne mjere.

Nužni prolaz

Član 221.

(1) Nužni prolaz je službenost puta koju je osnovao sud na zahtjev vlasnika nepokretnosti do koje nema nikakve ili nema odgovarajuće putne veze s javnim putem uz uslov da je korist od otvaranja nužnog prolaza za vlasnika povlasne nepokretnosti veća od štete koju otvaranjem nužnog prolaza trpi vlasnik poslužne nepokretnosti.

(2) Na nužni prolaz primjenjuju se pravila koja vrijede za službenosti puta, ako u pogledu nužnog prolaza nije posebnim zakonom drugačije propisano.

Službenost pumpanja, dovođenja i odvođenja vode

Član 222.

(1) Vlasnik povlasne nepokretnosti koji je ovlašćen da crpi vodu na poslužnoj nepokretnosti, ima i pravo na slobodan pristup njoj.

(2) Vlasnik povlasne nepokretnosti koji je ovlašćen da navraća vodu s tuđe nepokretnosti na svoje zemljište ili je sa svoga odvraća na tuđe zemljište, ovlašćen je takođe da postavi za to potrebne cijevi, oluke, brane, rezervoare za vodu i druge naprave o svom trošku, a u mjeri koja se utvrđuje prema potrebama povlasnog zemljišta.

 

Službenost paše

Član 223.

(1) Ako u času sticanja prava službenosti paše nisu određeni vrsta i broj stoke niti vrijeme i mjera izvršavanja prava paše, mjerodavno je kako se mirno izvršavala državina toga prava službenosti kroz dvadeset godina.

(2) Način vršenja paše, kao i vrijeme paše određuju se uopšteno po ustaljenom mjesnom običaju, ali radi paše ne smije nikad biti ometano ili otežano obrađivanje zemljišta uređeno posebnim propisima.

(3) Pravo paše ne proteže se ni na kakvu drugu korist, pa ovlašćenik ne smije kositi travu, ugroziti ispaše, niti isključiti stoku sopstvenika poslužne

nepokretnosti od paše na njegovoj nepokretnosti, a kad prijeti opasnost da bi stoka mogla nanijeti štetu, ona treba da bude čuvana na odgovarajući način.

Ostale zemljišne službenosti

Član 224.

Odredbe o pravu paše primjenjuju se i na službenost sječe drva i ostale zemljišne službenosti.

Pravo prozora

Član 225.

(1) Pravo prozora u zidu poslužne nepokretnosti daje vlasniku povlasne nepokretnosti samo pravo na svjetlo i vazduh; a na vidik samo ako mu je to ovlašćenje posebno dato.

(2) Lice koje nema pravo na vidik dužno je da na zahtjev vlasnika zida stavi rešetku na svoj prozor.

(3) Lice koje ima pravo prozora, dužno je da čuva otvor, a ukoliko to zanemari, odgovara za štetu koja nastane.

Pravo imati dio zgrade i naprave na poslužnoj nepokretnosti

Član 226.

(1) Vlasnik povlasne nepokretnosti kome njegovo pravo službenosti daje ovlašćenje da na susjednoj nepokretnosti, na njezinoj površini, ispod nje ili u njenom vazdušnom prostoru ima dio svoje zgrade, neku drugu napravu ili uređaj koji služi njegovoj zgradi, dužan je to uzdržavati o svome trošku, a vlasniku poslužne nepokretnosti plaćati naknadu za iskorištavanje njegove nepokretnosti u visini zakupnine, ako nije drugačije određeno ugovorom ili zakonom.

(2) Odredba stava 1. ovoga član primjenjuje se kad vlasniku povlasne nepokretnosti njegovo pravo službenosti daje ovlašćenje da na susjednoj nepokretnosti, na njezinoj površini, ispod nje ili u njenom vazdušnom prostoru ima vodove i druge uređaje (električne, gasovodne, toplovodne, telekomunikacione, kanalizacione, vodovodne i dr.).

(3) Vlasnik poslužne nepokretnosti koji je dužan da trpi teret susjedne zgrade, umetak tuđe grede u svoj zid, prolaz tuđeg dima kroz dimnjak, tuđu antenu na svom krovu, tuđu reklamu ili natpis na pročelju svoje zgrade ili nešto slično, dužan je srazmjerno pridonositi za održavanje svog, za to određenog zida, stuba, stijene, dimnjaka, krova, pročelja i sl., ali nije dužan podupirati niti popravljati tuđu stvar.

 

Pravo provođenja tekućina

Član 227.

Vlasnik povlasne nepokretnosti za sprovođenje tekućina kroz poslužnu nepokretnost dužan je da izgradi potrebne jarke i kanale i da ih drži dobro pokrivene i čiste i time olakša opterećenje poslužnog zemljišta.

Pravo kapnice

Član 228.

(1) Vlasnik povlasne nepokretnosti koji ima pravo odvođenja kišnice sa svog krova na poslužnu nepokretnost (pravo kapnice) može pustiti da kišnica otiče na tuđu nepokretnost slobodno ili kroz oluk.

(2) Ovlašćenik prava kapnice smije uzdići svoj krov, ali mora preduzeti mjere da time službenost ne postane teža za vlasnika poslužne nepokretnosti.

(3) Ovlašćenik prava kišnice dužan je da održava oluke namijenjene oticanju vode kao i svoj krov u takvom stanju da mlaz kišnice ne šteti opterećenoj nepokretnosti, a snijeg i led na vrijeme da ukloni.

 3. Lične službenosti

Službenosti lične prirode

Član 229.

(1) Lična službenost je ograničeno stvarno pravo koje daje ovlašćenje određenom licu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), a svaki vlasnik te stvari to mora trpjeti.

(2) Lične službenosti su: pravo plodouživanja, pravo upotrebe i pravo stanovanja.

Poslužna stvar

Član 230.

(1) Lične službenosti mogu postojati na cijeloj poslužnoj stvari, ili na idealnom dijelu ako je to moguće s obzirom na sadržaj službenosti i prirodu predmeta.

(2) Lična službenost na suvlasničkom dijelu nepokretnosti proteže se na posebni dio (stan, poslovnu prostoriju), kao što se službenost na posebnom dijelu nepokretnosti proteže na s njom povezan suvlasnički dio.

Ograničeno trajanje

Član 231.

Lične službenosti osnivaju se na određeno vrijeme i prestaju istekom vremena za koje su osnovane, a najkasnije smrću ovlašćenog lica, ako zakonom nije drugačije određeno.

Neotuđivost i nenasljedivost

Član 232.

(1) Lične službenosti ne mogu se prenositi na drugo lice.(2) Lične službenosti ne mogu se naslijediti, osim službenosti izričito

osnovanih i za nasljednike ovlašćenog lica.(3) Lična službenost izričito osnovana i za nasljednike ovlašćenog lica gasi se

smrću posljednjeg nasljednika. 

Pojam

Član 233.

(1) Pravo plodouživanja je lična službenost koja plodouživaocu daje ovlašćenje da se služi poslužnom stvari u skladu sa njenom namjenom, ne mijenjajući njen sadržaj

(2) Pravo plodouživanja može postojati na poslužnoj pokretnoj nepotrošnoj ili nepokretnoj stvari, ili na više pokretnih stvari zajedno. Na potrošnim stvarima moguće je samo nepravo plodouživanje.

(3) Na pravo plodouživanja osnovano na pravu koje daje plodove ili druge koristi shodno se primjenjuje odredba prethodnog stava.

(4) Predmet prava plodouživanja su i pripaci opterećene stvari ili prava.(5) Ako više lica ima pravo plodouživanja iste poslužne nepokretnosti, svako

lice je samostalni nosilac svog dijela prava plodouživanja, osim kad su u takvom odnosu da im pravo plodouživanja ili neki dio tog prava pripada zajednički. U sumnji se smatra da svakom licu pripada jednak dio prava plodouživanja.

(6) Kad je poslužna nepokretnost u svojini više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora da trpi da se nosilac prava plodouživanja služi nepokretnošću na način proizašao iz njegovog prava.

Ovlašćenje

Član 234.

(1) Plodouživalac je ovlašćen da se služi poslužnom stvari u skladu s njenom namjenom, da je drži kao nesamostalni držalac i da je upotrebljava. Plodouživaocu pripada čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, u granicama očuvanja sadržaja, što uključuje i čuvanje osnovne namjene poslužne stvari.

(2) Plodouživalac može pravnim poslom prenijeti drugom licu izvršavanje svojih ovlašćenja.

(3) Vlasnik poslužne stvari smije izvršavati svoje pravo svojine ako time ne vrijeđa ovlašćenja plodouživaoca.

Čisti prihod od čiste vrijednosti

Član 235.

(1) Plodouživaocu pripada sav prihod koji daje poslužna stvar.(2) Prihod poslužne stvari čine plodovi i druge koristi koje stvar daje bez

umanjenja sadržaja. Blago nađeno u poslužnoj stvari nije prihod plodouživaoca.

(3) Plodouživalac stiče plodove poslužne stvari njihovim odvajanjem. Plodouživalac stiče i sve ostalo što se odvojilo od stvari ne umanjujući njezin sadržaj u trenutku odvajanja, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Odredba iz stava 3. ovog člana odnosi se i na najamnine, zakupnine, kamate, dividende i druge prihode koje stvar daje na osnovu nekog pravnog odnosa (civilne plodove), ostvarene u vremenu dok je plodouživanje postojalo, bez obzira na to kad je prihod dospio.

(5) Plodouživalac snosi sve troškove upotrebe i iskorištavanja poslužne stvari, bez obzira na iznos ostvarenog prihoda.

(6) Plodouživalac je dužan da kao dobar domaćin održava poslužnu stvar u stanju u kojem je stvar primio, snosi troškove redovnog održavanja i obnavljanja stvari, javne obaveze (porez i dr.), realne terete koji opterećuju stvar, i kamate na potraživanja osigurana hipotekom na poslužnoj stvari, u granicama vrijednosti koja ostaje kad se od prihoda poslužne stvari odbiju troškovi upotrebe i iskorištavanja.

 

Vanredni popravci i obnova stvari

Član 236.

(1) Ako je zbog dotrajalosti ili više sile neophodno obaviti vanredne popravke ili vanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživalac je dužan da bez odlaganja obavijesti vlasnika, odnosno lice koje za vlasnika upravlja tom stvari, osim ako je te popravke ili obnavljanja dužan da učini o svom trošku.

(2) Ako je stvar uništena usljed više sile, rizik propasti stvari snosi vlasnik, a plodova plodouživalac.

(3) Ako vlasnik poslužne stvari obavi vanredne popravke ili vanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživalac je dužan da nadoknadi kamate na vrijednost onoga što je vlasnik utrošio, u obimu u kojem se time poboljšalo njegovo plodouživanje.

(4) Ako vlasnik ne može ili neće da obavi nužne popravke ili obnavljanja, plodouživalac je ovlašćen da ih sam izvrši, a po prestanku plodouživanja može tražiti da mu vlasnik isplati naknadu kao poštenom držaocu, ili primjerenu naknadu za plodouživanje koje je izgubio zbog propuštenih radova.

(5) Plodouživalac je dužan da o svom trošku izvrši one vanredne popravke i vanredne obnove stvari koje je sam skrivio ili ih je prouzrokovalo lice za koje on odgovara.

 

Pobolj anja��

Član 237.

(1) Plodouživalac nije dužan da dozvoli vlasniku da obavlja poboljšanja na poslužnoj stvari koja nisu nužna, osim ako se vlasnik obaveže na davanje pune odštete zbog smanjene upotrebe ili prihoda koje plodouživalac gubi zbog obavljanja radova.

(2) Vlasnik stvari koji je izvršio poboljšanja na poslužnoj stvari ima pravo da traži od plodouživaoca koji je tražio odštetu po odredbi iz prethodnog stava da se od te odštete odbije korist koju plodouživalac ima od poboljšanja.

(3) Ako je plodouživalac bez sporazuma sa vlasnikom učinio poboljšanja na poslužnoj stvari, ovlašćen je da odvoji i prisvoji ono što je dodao, ako je to moguće bez oštećenja stvari. Naknadu za poboljšanja može zahtijevati samo ako bi na to bio ovlašćen kao poslovođa bez naloga.

 

Popis i procjena

Član 238.

(1) Vlasnik i plodouživalac mogu sačiniti popis svih poslužnih stvari s naznakom njihove vrijednosti u vrijeme sastavljanja popisa i procjene.

(2) Ukoliko vlasnik i plodouživalac ne sastave popis iz stava 1. ovoga člana, pretpostavlja se da je plodouživalac primio u upotrebljivom stanju poslužnu stvar srednjeg kvaliteta, sa svim pripadnostima potrebnim za uredno plodouživanje.

Dužnost davanja osiguranja

Član 239.

(1) Ukoliko je pri izvršavanju ovlašćenja plodouživaoca ugrožena supstanca poslužne stvari, vlasnik ima pravo da od plodouživaoca zahtijeva davanje primjerenog osiguranja.

(2) Ako plodouživalac odbije dati dogovoreno osiguranje ili osiguranje koje je odredio sud, vlasnik može zahtijevati da sud ukine plodouživanje.

(3) Sud neće ukinuti plodouživanje nego će postaviti upravnika poslužne stvari kad je to bolje, a obzirom na okolnosti slučaja, ako to zahtijeva plodouživalac koji se obavezao da će sve troškove te uprave snositi kao troškove za upotrebu i iskorištavanje poslužne stvari.

(4) Nakon postavljanja upravnika, sud će bez odgađanja sačiniti popis i procjenu poslužne stvari.

 

Vraćanje stvari

Član 240.

(1) Nakon prestanka prava plodouživanja, plodouživalac je dužan da preda u državinu poslužne stvari njenom vlasniku, u stanju u kojem je stvar primio.

(2) Plodouživalac odgovara vlasniku stvari za smanjenje njene vrijednosti, bez obzira čime je ono prouzrokovano, osim za smanjenje vrijednosti zbog starenja ili redovne upotrebe stvari koje se nije moglo izbjeći ni otkloniti potpunim ispunjenjem dužnosti iz člana 235. stava 6. ovog zakona.

(3) Plodouživalac ne odgovara za smanjenje vrijednosti poslužne stvari koje se moglo izbjeći ili otkloniti jedino vanrednim popravkama ili vanrednim obnavljanjem te stvari, osim ako je bio dužan o svom trošku izvršiti te vanredne popravke ili vanredno obnavljanje stvari.

(4) Nakon prestanka plodouživanja neodvojeni plodovi pripadaju vlasniku. Vlasnik je dužan da nadoknadi plodouživaocu ili njegovom nasljedniku troškove koje je plodouživalac imao da bi dobio te plodove, prema pravilima koja određuju pravni položaj poštenog držaoca prilikom vraćanja stvari vlasniku.

(5) Pravilo iz stava 4. ovog člana shodno se primjenjuje i za civilne plodove (najamnine, zakupnine, kamate, dividende i sl.) dospjele nakon prestanka plodouživanja.

(6) Dužnosti i odgovornosti plodouživaoca terete njegovog nasljednika, odnosno drugog sljedbenika.

Nepravo plodouživanje

Član 241.

(1) Nepravo plodouživanje osniva se na stvari koja je potrošna ili na pravu koje ne daje plodove.

(2) U slučaju iz prethodnog stava poslužna stvar je novčana vrijednost stvari koja će se vlasniku vratiti nakon isteka plodouživanja.

(3) Za vrijeme trajanja nepravog plodouživanja osnovanog na gotovom novcu plodouživalac može raspolagati gotovim novcem po svojoj volji. Ako je to plodouživanje osnovano na već uloženoj glavnici, plodouživalac može zahtijevati samo kamate.

(4) Na nepravo plodouživanje shodno se primjenjuju pravila o pravu plodouživanja, ako zakonom nije drugačije određeno niti to zahtijeva priroda takvog plodouživanja.

Pravo upotrebe

Član 242.

(1) Pravo upotrebe je lična službenost koja ovlašćuje određeno lice da se u granicama svojih ličnih potreba i potreba članova svog porodičnog domaćinstva služi nečijom stvari (poslužna stvar) prema njenoj namjeni, čuvajući njen sadržaj.

(2) Pravo upotrebe može postojati na poslužnoj nepotrošnoj pokretnoj ili nepokretnoj stvari, ili na više pokretnih stvari. Na potrošnim stvarima nije moguća ni neprava upotreba.

(3) Na pravo upotrebe osnovano na pravu koje daje plodove ili druge koristi, shodno se primjenjuje odredba iz stava 2. ovog člana.

(4) Predmet prava upotrebe su i pripaci stvari ili prava koja su njime opterećena.

(5) Pravo upotrebe ne može imati više lica, osim ako su u takvom odnosu da im ono pripada zajednički.

(6) Na pravo upotrebe primjenjuju se pravila o pravu plodouživanja, ako drugačije nije određeno zakonom niti to zahtijeva priroda prava upotrebe.

Ovlašćenja

Član 243.

(1) Nosilac prava upotrebe ima pravo da stvar drži kao nesamostalni držalac, da je upotrebljava i uzima njen prihod, ne mijenjajući njenu supstancu.

(2) Nosilac prava upotrebe ne može pravnim poslom prepustiti drugom licu izvršavanje svojih ovlašćenja iz stava 1. ovoga člana.

 

Upotrebe

Član 244.

(1) Nosilac prava upotrebe je ovlašćen da se služi poslužnom stvari u okviru svojih potreba koje odgovaraju njegovom uzrastu, zvanju, zanimanju i veličini porodičnog domaćinstva.

(2) Potrebe nosioca prava upotrebe određuju se prema stanju kad je osnovana službenost upotrebe.

(3) Pod potrebom nosioca prava upotrebe podrazumijevaju se i potrebe njegovog porodičnog domaćinstva, kao i promjene u njegovom porodičnom domaćinstvu koje su bile prirodno očekivane i predvidive (bračni drug i maloljetna djeca, kao i lica koja je po zakonu dužan da izdržava) i promjene koje su nužno potrebne za vođenje porodičnog domaćinstva.

(4)Vlasnik poslužne stvari može izvršavati svoje pravo svojine uključujući prisvajanje koristi ako time ne vrijeđa tuđe pravo upotrebe.

Sticanje plodova i drugih koristi

Član 245.

Nosilac prava upotrebe stiče plodove poslužne stvari i sve ostale koristi od stvari kad ih na osnovu ovlašćenja koje mu daje njegovo pravo upotrebe ubere za svoje potrebe.

Troškovi i tereti

Član 246.

(1) Vlasnik je dužan da snosi sve redovne i vanredne troškove i terete poslužne stvari, i dužan je da održava stvar u dobrom stanju o svom trošku.

(2) Ako troškovi i tereti prelaze korist koja preostaje vlasniku, nosilac prava upotrebe dužan je da vlasniku nadoknadi razliku.

Pravo stanovanja

Član 247.

(1) Pravo stanovanja je lična službenost koja svoga nosioca ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim za stanovanje (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom, čuvajući sadržaj poslužne stvari.

(2) Pravo stanovanja prosuđuje se po pravilima o pravu upotrebe, ako nije drugačije određeno.

(3) Ako pravo stanovanja svoga nosioca ovlašćuje da se služi svim dijelovima zgrade koji su za stanovanje tako da ih, čuvajući njihov sadržaj, u cijelosti uživa, tada je to plodouživanje stambene zgrade, pa se prosuđuje po pravilima o pravu plodouživanja.

(4) Vlasnik zadržava pravo raspolaganja onim dijelovima nepokretnosti koji nisu namijenjeni za stanovanje, a i stambenim dijelovima koji nisu predmet prava stanovanja, ali ne na način da time sprečava ostvarivanje prava stanovanja.

(5) Ostvarivanjem prava stanovanja ne smije se vlasniku onemogućiti ili otežati potrebno nadgledanje cijele njegove nepokretnosti.

 4. Zaštita i prestanak prava službenosti

Zahtjev za poštovanje prava službenosti

Član 248.

(1) Ovlašćenik prava službenosti ima pravo da zahtijeva od vlasnika poslužne stvari da prizna i trpi njegovo pravo službenosti kao teret na poslužnoj stvari, da trpi izvršavanje ovlašćenikovog prava na njoj, odnosno da propušta činiti na njoj ono što je zbog ovlašćenikovog prava dužan propuštati, ovlaštenik ima pravo zahtijevati i od svakog drugog lica koja svojim radnjama poriču njegovo pravo službenosti ili ga samovlasno onemogućuje ili uznemirava u izvršavanju tog prava.

(2) Pravo iz stava 1. ovog člana prestaje istekom roka od 10 godina od kad je ovlašćenik prestao vršiti to pravo.

 

Tužba ovlašćenika službenosti

Član 249.

Da bi ovlašćenik prava službenosti mogao u postupku pred sudom, odnosno drugim nadležnim organom, ostvariti svoje pravo na zaštitu, mora dokazati svoje pravo službenosti i čin tuženog kod onemogućavanja ili uznemiravanja izvršavanja toga prava.

Tužba pretpostavljenog ovlašćenika službenosti

Član 250.

(1) Pravo na zaštitu svog pretpostavljenog prava službenosti ima i onaj koji je dokazao svoje pravo službenosti, i onaj koji u postupku pred sudom ili drugim nadležnim organom dokaže pravni osnov i istiniti način svog sticanja državine te službenosti (pretpostavljeni ovlašćenik službenosti).

(2) Na pravo pretpostavljenog ovlašćenika na zaštitu, na odgovarajući način primjenjuju se pravila o tužbi pretpostavljenog vlasnika

 

Zaštita od povrede upisom u zemljišnoj knjizi

Član 251.

Ako je neko lice pravo korisnika stvarne službenosti steklo nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu, ovlašćenik se ima pravo štititi od toga sredstvima koja za zaštitu knjižnih prava daju pravila zemljišnoknjižnog prava.

Preinačenje sadržaja

Član 252.

Na preinačenje sadržaja službenosti primjenjuju se odredbe ovog zakona koje uređuju osnivanje službenosti na osnovu pravnog posla.

 

Propast stvari

Član 253.

(1) Propašću povlasne ili poslužne stvari prestaje i pravo službenosti, ali čim se stvar vrati u prijašnje stanje, službenost se uspostavlja.

(2) Odredbe ovog zakona koje se primjenjuju na propast stvari, odnose se i u slučaju da stvar bude stavljena izvan prometa.

(3) Ako je umjesto propale poslužne stvari nastalo pravo koje je nadomješta (pravo na naknadu, na osiguraninu i slično), tada propašću stvari nije prestalo pravo plodouživanja nego ono i dalje postoji na tom nadomjestku kao poslužnoj stvari.

Sjedinjenje

Član 254.

(1) Ako se svojina povlasne i poslužne nepokretnosti nađu u imovini istog lica, tada tim sjedinjenjem samim po sebi prestaje stvarna službenost.

(2) Ako se svojina povlasne i poslužne nepokretnosti razdvoji prije brisanja službenosti u zemljišnoj knjizi, službenost se uspostavlja.

 

Odricanje ovlašćenika

Član 255.

(1) Pravo službenosti prestaje valjanim odricanjem ovlašćenika, bez obzira na to na kojem je pravnom osnovu zasnovana.

(2) Pojedini suvlasnik ili zajednički vlasnik povlasne nepokretnosti ne može se odreći prava stvarne službenosti bez pristanka ostalih.

(3) Vlasnik povlasne nepokretnosti koja je opterećena pravom plodouživanja ili založnim pravom ne može se odreći bez pristanka ovlašćenika tih prava.

(4) Na osnovu odricanja prestaje službenost bez pristanka vlasnika poslužne stvari, pa i onda kad je i on imao korist od te službenosti.

(5) Ako je službenost upisana u zemljišnoj knjizi, prestaće kad bude izbrisana.

Istek roka i ispunjavanje raskidnog uslova

Član 256.

(1) Službenost prestaje istekom vremena na koje je bila osnovana ili na koje je bilo osnovano pravo svojine iz kojeg je izvedena, kao i kad se ispuni raskidni uslov pod kojim je bila osnovana ona ili pravo svojine iz kojeg je izvedena.

(2) Ako je službenost osnovana pod uslovom dok treće lice navrši određene godine, prestaće u to vrijeme, premda je treći umro prije tih godina, ako iz svrhe oročavanja ne proizlazi nešto drugo.

(3) Ako je službenost upisana u zemljišnoj knjizi, prestaće brisanjem.   

Neizvršavanje

Član 257.

(1) Pravo službenosti prestaje zastarom ako se nije izvršavalo kroz 20 godina.

(2) Pravo službenosti koje se po svojoj prirodi može samo rijetko izvršavati ne prestaje zastarom dok tri puta ne nastupi prilika u kojoj treba da izvrši njen sadržaj, a ovlašćenik to ne učini.

(3) Pravo službenosti prestaje ako se vlasnik poslužne stvari protivio njegovom izvršavanju, a ovlašćenik ga zbog toga nije izvršavao neprekidno tri godine.

(4) Zastara ne nastupa, niti pravo službenosti prestaje neizvršavanjem, dok na poslužnoj stvari postoji naprava namijenjena upravo izvršavanju toga prava.

(5) Službenost upisana u zemljišnoj knjizi, prestaće brisanjem iz zemljišne knjige.

Ukidanje

Član 258.

(1) Ako pravo službenosti izgubi razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine. Ako nije posebnim zakonom drugačije određeno, odluku o ukidanju donijeće sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni osnov na kojem je ta službenost bila osnovana.

(2) Sud će na zahtjev vlasnika poslužne nepokretnosti odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu službenost puta, bez obzira na to na kojem je osnovu zasnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji, ili jednako odgovarajući prolaz, koji vlasniku poslužnog zemljišta čini manje štete, ili pak jednako odgovarajući javni prolaz.

(3) Sud će na zahtjev vlasnika poslužne stvari, kojem plodouživalac nije dao osiguranje koje se obavezao dati ili koje je sud odredio, odlukom ukinuti plodouživanje i obavezati vlasnika na plaćanje pravedne naknade.

(4) Sud koji vodi postupak radi ukidanja plodouživanja jer plodouživalac nije dao nužno osiguranje, može, umjesto da ukine plodouživanje, odlukom postaviti upravnika poslužnoj stvari, ako utvrdi da je to bolje s obzirom na okolnosti slučaja, te ako to zahtijeva plodouživatelj koji se obavezao da će sve troškove te uprave snositi kao troškove za upotrebu i iskorištavanje poslužne stvari.

(5) Službenost upisana u zemljišnoj knjizi, prestaje brisanjem.

Zaštita tuđeg povjerenja

Član 259.

Službenost koja nije upisana u zemljišnoj knjizi prestaje kad poslužnu stvar stekne lice koje nije znalo niti je moralo da zna za tu službenost.

 

Prestanak lične službenosti

Član 260.

(1) Pravo lične službenosti prestaje smrću ovlašćenika ili prestankom pravnog lica koje je bilo ovlašćenik toga prava, ako nije drugačije određeno.

(2) Ako je pravo lične službenosti izričito osnovano i za ovlašćenikove nasljednike, nasljeđivanjem će ono preći na one koji nasljeđuju zbog smrti prvog ovlašćenika; smrću nasljednika koji je naslijedio pravo lične službenosti ona se gasi, ako nije drugačije određeno.

(3) Ako je lična službenost zasnovana u korist jedne porodice, prestaje kad ta porodica izumre. U slučaju sumnje smatra se da je osnovana za nasljednika, a ko tvrdi da je osnovana za porodicu, treba to i da dokaže.

 

Rasterećenje zakonom ili odlukom upravne vlasti

Član 261.

(1) Službenosti prestaju ispunjavanjem pretpostavki, koje je za to odredio posebni zakon.

(2) Nadležni organ će ukinuti službenost u slučajevima i pod pretpostavkama određenim posebnim zakonom.

(3) Ako ukidanje ili prestanak službenosti ima značenje izvlašćenja, lice čija je službenost prestala ima pravo na punu naknadu.

(4) Službenost upisana u zemljišnoj knjizi, prestaće brisanjem, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Prestanak stvarne službenosti

Član 262.

(1) Stvarna službenost prestaje:a) ako se vlasnik poslužne nepokretnosti protivi njenom vršenju, a vlasnik

povlasne nepokretnosti tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo,b) ako isto lice postane vlasnik poslužne i povlasne nepokretnosti,g) ako propadne povlasna ili poslužna nepokretnost,d) nevršenjem u periodu od 10 godina.(2) Vlasnik poslužne nepokretnosti ima pravo zahtijevati da prestane

pravo stvarne službenosti kada prestane potreba za korišćenje povlasne nepokretnosti, kao i kada prestane razlog zbog kojeg je bila zasnovana.

 

Podijeljene povlasne nepokretnosti

Član 263.

(1) Ako se podijeli povlasna nepokretnost, stvarna službenost ostaje u korist svih njenih dijelova. Vlasnik poslužne nepokretnosti ima pravo zahtijevati da stvarna službenost vlasnika dijela podijeljene povlasne nepokretnosti prestane, ako ne služi za potrebe tog dijela.

(2) Ako je podijeljena poslužna nepokretnost, stvarna službenost ostaje samo na dijelovima na kojima je vršena.

 III REALNI TERETI

 

1. Uopšteno

Pojam

Član 264.

Realni teret daje svom korisniku ograničeno stvarno pravo na nepokretnosti koju opterećuje ovlašćujući ga da mu se na teret njene vrijednosti periodično daju stvari ili čine radnje koje su sadržaj tog realnog tereta.

 

Osnivanje realnog tereta

Član 265.

(1) Realni teret osniva se na određenoj nepokretnosti na osnovu pravnog posla i odlukom suda ili nadležnog organa.

(2) Realni teret je osnovan kada su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi.

Osnivanje pravnim poslom

Član 266.

(1) Na osnovu pravnog posla, realni teret osniva se njegovim izvođenjem iz svojine nepokretnosti koja se njime opterećuje, a na način određen zakonom.

(2) Pravni posao o osnivanju stvarnog tereta mora biti u obliku notarski obrađene isprave i mora sadržavati odredbe o osnivanju tereta na određenoj nepokretnosti, njegovom sadržaju i korisniku tereta.

(3) Suvlasnici ili zajednički vlasnici na nepokretnosti mogu samo saglasno odrediti da se optereti realnim teretom.

Upis tereta u zemljišne knjige

Član 267.

(1) Realni teret osnovan pravnim poslom stiče se upisom u zemljišnu knjigu kao teret na njime opterećenoj nepokretnosti.

(2) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke određene zakonom za upis u zemljišnu knjigu, realni teret stiče se predbilježbom, pod uslovom da se predbilježba naknadno opravda.

(3) Lice koje realni teret stekne na osnovu pravosnažne odluke suda ovlašćeno je da traži upis tog prava u zemljišne knjige.

(4) Realni teret ne može se suprotstaviti pravu savjesnog lica, koje je, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, upisalo svoje pravo prije nego što je zatražen upis realnog tereta.

  

Osnivanje odlukom suda

Član 268.

(1) Realni teret može se osnivati odlukom suda u postupku diobe, ostavinskom postupku, i u drugim slučajevima određenim zakonom.

(2) Na osnivanje realnog tereta shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o osnivanju službenosti.

 

Opterećena nepokretnost

Član 269.

(1) Realnim teretom može biti opterećena jedna ili više nepokretnost koje mogu biti predmet založnog prava.

(2) S opterećenom nepokretnošću opterećeni su i svi njeni pripaci. (3) Odredbe ovoga zakona koje se odnose na nepokretnost, primjenjuju

se i na suvlasnički dio nepokretnosti.  

Sadržaj realnog tereta

Član 270.

(1) Sadržaj realnog tereta može biti moguća, dopuštena i određena, ili odrediva radnja periodičnog davanja stvari ili novca, ili drugih radnji koje imaju novčanu vrijednost. Radnja koja čini sadržaj realnog tereta ne mora biti u vezi sa ekonomskom namjenom opterećene nepokretnosti, niti služiti ostvarivanju ekonomske namjene korisnikove nepokretnosti.

(2) Radnja jednokratnog davanja ili činjenja koje ima novčanu vrijednost može biti sporedni sadržaj realnog tereta. U tom slučaju shodno se primjenjuje odredba stava (1) ovoga člana, ako zakonom nije drugačije određeno.

Promjena sadržaja

Član 271.

(1) Promjena sadržaja realnog tereta dopuštena je samo u sporazumu sa vlasnikom opterećene nepokretnosti, a ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na opterećenoj nepokretnosti, tada i u sporazumu sa nosiocima tih prava.

(2) Na promjenu sadržaja realnog tereta primjenjuju se odredbe ovoga zakona o osnivanju realnih tereta na osnovu pravnog posla.

Osnovna obaveza

Član 272.

(1) Realni teret obavezuje vlasnika opterećene nepokretnosti da korisniku tereta ispunjava sadržaj tereta, za što odgovara vrijednošću te nepokretnosti.

(2) Obaveza iz realnog tereta prenosiva je samo zajedno sa opterećenom nepokretnošću.

(3) S prelaskom svojine opterećene nepokretnosti na drugo lice ujedno prelazi i obaveza iz realnog tereta.

(4) Osnovna obaveza iz realnog tereta ne zastarijeva.

Pojedinačne obaveze davanja ili činjenja

Član 273.

(1) Kada na osnovu vlasnikove obaveze iz člana 272. ovoga zakona dospije za ispunjenje neko davanje ili činjenje, tada nastaje pojedinačna obaveza vlasnika opterećene nepokretnosti da to davanje, odnosno činjenje ispuni korisniku tereta kao povjeriocu.

(2) Korisnik realnog tereta ovlašćen je da traži ispunjenje pojedinačne obaveze iz prethodnog stava, ili njenu novčanu protivvrijednost.

(3) Pojedinačne obaveze davanja i činjenja zastarijevaju za tri godine od dospijeća svake pojedine obaveze.

 

Lična odgovornost za pojedinačne obaveze

Član 274.

(1) Za ispunjenje pojedinačne obaveze davanja ili činjenja odgovara svom svojom imovinom lice koje je vlasnik opterećene nepokretnosti u vrijeme dospijeća obaveze. Odgovornost tog lica za dospjele obaveze ne prestaje sa prestankom njegovog prava svojine na opterećenoj nepokretnosti.

(2) Ako je opterećena nepokretnost u državini trećeg lica, ono odgovara cjelokupnom svojom imovinom za pojedinačna davanja ili činjenja dospjela do prestanka državine nepokretnosti.

(3) Plodouživalac nepokretnosti opterećene stvarnim teretom odgovara vlastitom imovinom umjesto vlasnika te nepokretnosti za pojedinačna davanja i činjenja na koja obavezuje realni teret.

 

Stvarnopravna odgovornost za pojedinačne obaveze

Član 275.

(1) Za sve dospjele pojedinačne obaveze, davanja i činjenja koja proizlaze iz realnog tereta odgovara vlasnik vrijednošću opterećene nepokretnosti, a nakon diobe te nepokretnosti vrijednošću svojih dijelova solidarno odgovaraju svi vlasnici dijelova na koje je razdijeljena.

(2) Stvarnopravna odgovornost za pojedinačnu obavezu davanja i činjenja solidarna je s ličnom odgovornošću za istu obavezu.

 

Neodvojivost

Član 276.

(1) Realni teret ne može se odvojiti od nepokretnosti koju opterećuje. Sticanjem svojine na opterećenoj nepokretnosti stiče se nepokretnost opterećena realnim teretom, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Pravo iz realnog tereta osnovanog u korist nekog lica ne može se prenositi sa ovlašćenika na drugo lice, ako nije drugačije određeno, a pravo iz realnog tereta osnovanog u korist vlasnika neke nepokretnosti prenosi se samo zajedno sa svojinom te nepokretnosti.

 2. Teret u korist vlasnika nepokretnosti

 

Teret i povlasna nepokretnost

Član 277.

(1) Realni teret u korist neke nepokretnosti (povlasna nepokretnost) daje vlasniku te nepokretnosti ograničeno stvarno pravo na opterećenoj nepokretnosti koje ga ovlašćuje da mu se periodično daju stvari ili izvršavaju radnje koje su sadržaj tog stvarnog tereta.

(2) Realni teret koji je osnovan u korist neke nepokretnosti kao povlasne ne može se razdvojiti od svojine te nepokretnosti te je prenosiv samo zajedno s tom nepokretnošću.

 

Uticaj diobe

Član 278.

(1) U slučaju podjele povlasne nepokretnosti, realni teret postoji i dalje u korist pojedinih dijelova srazmjerno veličini svakog dijela ako su davanja i radnje djeljivi. Ako davanja i radnje nisu djeljivi shodno se primjenjuju pravila o nedjeljivim obavezama.

(2) Diobom se ne smije otežati opterećenje vlasnika opterećene nepokretnosti.

(3) Ukoliko se diobom oteža opterećenje vlasnika opterećene nepokretnosti, vlasnik te opterećene nepokretnosti ima pravo da zahtijeva srazmjerno smanjenje davanja i radnji, koje su zbog diobe postale za njega teže.

 

Prenos dospjele obaveze

Član 279.

Dospjele pojedinačne obaveze davanja ili radnji na koje je vlasnik nepokretnosti obavezan stvarnim teretom u korist neke nepokretnosti, mogu se prenijeti na drugo lice, ako zakonom nije drugačije određeno.

 3. Tereti u korist lica

Tereti lične prirodi

Član 280.

(1) Realni teret u korist lica daje ovlašćeniku ograničeno stvarno pravo na opterećenoj nepokretnosti koje ovlašćuje da mu se periodično daju stvari ili izvršavaju radnje koje su sadržaj tog realnog tereta.

(2) Pravo iz realnog tereta osnovanog u korist nekog lica ne može se prenositi sa ovlašćenika na drugo lice, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Prenosivost pojedinih potraživanja

Član 281.

Dospjela pojedinačna davanja ili radnje na koje je vlasnik nepokretnosti obavezan realnim teretom mogu se prenijeti na drugo lice, ako zakonom nije drugačije određeno ni suprotno prirodi radnje koja se traži.

Vrste realnih tereta

Član 282.

Nepokretnost može biti opterećena realnim teretom, u korist svakog vlasnika određene nepokretnosti (povlasna nepokretnost) ili nosioca prava građenja.

Zaštita korisnika tereta

Član 283.

(1) Korisnik realnog tereta ima pravo tužbom da zahtijeva da se prema vlasniku opterećene nepokretnosti utvrdi postojanje realnog tereta.

(2) Ako treće lice ometa ili sprečava korisnika u izvršavanju realnog tereta on ima pravo tužbom da zahtijeva da to ometanje ili sprečavanje prestane.

Prestanak realnog tereta

Član 284.

(1) Realni teret prestaje njegovim brisanjem u zemljišnoj knjizi.(2) Brisanje realnog tereta može se zahtijevati zbog:a) propasti opterećene ili povlasne nepokretnosti,b) stavljanje izvan prometa opterećene i povlasne nepokretnosti,v) odricanja korisnika tereta,g) isteka vremena na koje je bio osnovan ili ispunjavanjem raskidnog

uslova pod kojim je bio osnovan,d) donošenja odluke suda o amortizaciji tereta,đ) smrti lica u čiju je korist bio osnovan, ako stvarni teret nije izričito

osnovan i za njegove nasljednike. 

Ukidanje realnog tereta

Član 285.

Vlasnik opterećene nepokretnosti može da zahtijeva da se realni teret ukine ako on izgubi svoju svrhu. Odluku o ukidanju realnog tereta donosi sud na zahtjev vlasnika opterećene nepokretnosti, bez obzira na pravni osnov o njegovom osnivanju.

 IV PRAVO GRAĐENJA

 

Pojam

Član 286.

(1) Pravo građenja je ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu koje daje ovlašćenje svom nosiocu da na površini zemljišta ili ispod nje ima vlastitu zgradu, a vlasnik zemljišta dužan je to da trpi.

(2) Pravo građenja je u pravnom pogledu izjednačeno s nepokretnošću. (3) Zgrada koja je izgrađena ili koja bude izgrađena na zemljištu koje je

opterećeno pravom građenja pripadnost je toga prava, kao da je ono zemljište.  

Sadržaj prava građenjaČlan 287.

(1) Lice koje je nosilac prava građenja je i vlasnik zgrade koja je pripadnost tog njegovog prava, a u pogledu zemljišta koje je opterećeno pravom građenja ima ovlašćenja i dužnosti plodouživoca. Svaka odredba ugovora i drugog akta suprotna ovoj odredbi je ništava.

(2) Nosilac prava građenja dužan je da vlasniku zemljišta plaća mjesečnu naknadu za zemljište u iznosu prosječne zakupnine za takvo zemljište, ako zakonom nije drugačije određeno.

Promjena sadržaja

Član 288.

 

(1) Promjena sadržaja prava građenja dopuštena je samo u sporazumu s vlasnikom opterećene nepokretnosti, a ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na opterećenoj nepokretnosti, tada i u sporazumu s ovlašćenicima tih prava.

(2) Na preinačenje sadržaja primjenjuju se odredbe ovoga zakona koje se odnose na osnivanje prava građenja na osnovu pravnoga posla.

Neodvojivost

Član 289.

Pravo građenja ne može se odvojiti od zemljišta koje opterećuje, pa ko na bilo kojem pravnom osnovu stekne svojinu opterećenog zemljišta, stekao je zemljište opterećeno pravom građenja, ako zakonom nije drugačije određeno.

Nosilac prava građenja

Član 290.

(1) Nosilac prava građenja je lice u čiju je korist to pravo osnovano ili je na njega preneseno.

(2) Vlasnik zemljišta može biti nosilac prava građenja na svome zemljištu.

Prometnost

Član 291.

(1) Pravo građenja je otuđivo i nasljedivo kao i pravo na nepokretnosti, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Pravo građenja može se opteretiti službenostima, realnim teretima i založnim pravom i na svaki drugi način koji je u skladu sa zakonom i koji nije suprotan pravnoj prirodi tog prava.

(3) Zgrada i pravo građenja čine neraskidivo pravno jedinstvo, pa se zajedno prenose, nasljeđuju i opterećuju.

Ograničenje prava građenja

Član 292.

Pravo građenja može se ograničiti pravnim poslom na svaki način koji nije suprotan zakonu, ili njegovoj prirodi, ili pravima trećih lica.

 2. Sticanje prava građenja

Osnivanje prava građenja

Član 293.

(1) Pravo građenja osniva se na osnovu pravnog posla ili odluke suda. (2) Pravni posao iz stava 1. ovoga člana zaključuje se u obliku koji je

propisan u posebnom zakonu.

Upis prava građenja

Član 294.

(1) Pravo građenja stiče se dvostrukim upisom u zemljišnu knjigu, i to njegovim upisom kao tereta na zemljištu koje opterećuje, i njegovim upisom kao posebnog zemljišnoknjižnog tijela u za to novoosnovanom zemljišnoknjižnom ulošku.

(2) Upis prava građenja u zemljišnu knjigu moguć je samo na osnovu izjave volje vlasnika da time optereti svoje zemljište.

(3) Ako bi pravo građenja štetilo već upisanim ograničenim stvarnim pravima na zemljištu koje bi se opteretilo pravom građenja, ono se može upisati samo s pristankom ovlašćenika tih prava.

(4) Kada se na osnovu prava građenja izgradi zgrada ili postojeća zgrada odvoji od zemljišta pravom građenja, upisaće se pravo građenja.

(5) Kad zakonom nije drugačije određeno u pogledu načina osnivanja prava građenja, njegove promjene i prestanka, te u pogledu zaštite povjerenja u zemljišne knjige, na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovoga zakona koje se odnose na pravo svojine.

Osnivanje odlukom suda

Član 295.

(1) Pravo građenja može odlukom osnovati sud u postupku diobe i ostavinskom postupku i u drugim slučajevima određenim zakonom.

(2) Na osnivanje prava građenja odlukom suda primjenjuju se pravila o osnivanju službenosti odlukom suda.

Prenos prava građenja

Član 296.

Na prenos prava građenja primjenjuju se odredbe ovoga zakona o sticanju prava svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla, odluke nadležnog organa i nasljeđivanja, ako zakonom nije drugačije određeno niti proizlazi iz pravne prirode prava građenja.

3. Zaštita prava građenja

 

Pravila zaštite prava građenja

Član 297.

Pravo građenja kao pravo na nečijem zemljištu uživa zaštitu odgovarajućom primjenom pravila o stvarnim službenostima, a kao nepokretnost u pravnom pogledu odgovarajućom primjenom pravila o zaštiti prava svojine.

 4. Prestanak prava građenja

 

Način prestanka prava građenja

Član 298.

(1) Pravo građenja prestaje: propašću opterećenog zemljišta, sporazumom, ovlašćenikovim odricanjem, istekom ugovorenog roka i ispunjavanjem ugovorenog raskidnoga uslova, rasterećenjem, te ukidanjem.

(2) Pravo građenja upisano u zemljišnoj knjizi prestaje kad, zbog razloga iz stava (1) ovoga člana, bude izbrisano kao teret na zemljištu opterećenom tim pravom i kao posebno zemljišnoknjižno tijelo.  

Ukidanje

Član 299.

(1) Ako se na pravu građenja ne izgradi zgrada u roku od 10 godina od osnivanja toga prava, vlasnik opterećene nepokretnosti može zahtijevati da se ono ukine. Ako nije zakonom drugačije određeno, odluku o ukidanju donijeće sud na zahtjev vlasnika opterećene nepokretnosti, bez obzira na pravni osnov na kojem je pravo građenja bilo zasnovano.

(2) Pravo građenja na kojem je bila izgrađena zgrada, ali je srušena do te mjere da se ne može upotrebljavati za svrhu kojoj je bila namijenjena, prestaće ukidanjem kao da zgrada i nije bila izgrađena, ako nije u roku od šest godina ponovno sagrađena u mjeri koliko je najnužnije da služi svojoj prijašnjoj glavnoj namjeni.

(3) Rok iz stava 2. ovog člana počinje teći prvog dana u godini koja nastupa nakon godine kad je zgrada srušena, ali rok ne teče dok postoje okolnosti pod kojima zastaje rok održaja.

(4) Pravo građenja prestaće na osnovu odluke o ukidanju i brisanjem u zemljišnoj knjizi.

Posljedice prestanka

Član 300.

(1) S prestankom prava građenja postaje pripadnost zemljišta ono što je pravom građenja bilo od zemljišta pravno odvojeno.

(2) Na odnos vlasnika zemljišta i lica kome je prestalo pravo građenja, primjenjuju se pravila po kojima se prosuđuju odnosi nakon prestanka prava plodouživanja, ako nije zakonom drugačije određeno.

(3) Vlasnik je dužan licu kome je prestalo pravo građenja dati onoliku naknadu za zgradu koliko je njegova nepokretnost u prometu vrednija s tom zgradom, a ne bez nje.

Tuđa prava

Član 301.

(1) Tuđa stvarna prava koja su bila teret prava građenja prestaju s prestankom toga prava, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2)Založno pravo koje je teretilo pravo građenja nakon prestanka toga prava tereti naknadu koju je vlasnik dužan licu čije je pravo građenja prestalo.

(3) Službenosti, stvarni tereti i založna prava u korist i na teret prava građenja sa zgradom, ostaju kao službenosti i stvarni tereti u korist, odnosno na teret zemljišta sa zgradom, a s dotadašnjim prvenstvenim redom.

 Pravo nadogradnje

Član 302.

(1) Pravo nadogradnje je pravo izgradnje jednog ili više posebnih dijelova nepokretnosti na postojećoj zgradi.

(2) Na pravo nadogradnje primjenjuju se propisi o pravu građenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno i ako se ne protivi njegovoj prirodi.

(3) Pravo nadogradnje se ne može otuđiti ni opteretiti bez saglasnosti vlasnika zgrade i nosioca drugih stvarnih prava na nepokretnosti.

(4) Nadogradnjom se stiče pravo svojine na nadograđenom dijelu i pravo susvojine na cijeloj nepokretnosti, a pravo nadogradnje prestaje.

(5) Založno pravo na pravu nadogradnje prelazi na nadograđeni dio nepokretnosti i na pravo susvojine na nepokretnosti.

 

ČETVRTI DIO 

DRŽAVINA 

1. Opšte odredbe

Pojam državine

Član 303.

(1) Državina je faktička vlast na stvari.(2) Lice koje svoju faktičku vlast vrši lično ili putem pomoćnika u držanju

neposredni je držalac. (3) Posrednu državinu stvari ima lice koje faktičku vlast na stvari vrši

preko drugog lica, koje po nekom pravnom osnovu ima stvar u neposrednoj državini.

(4) Ako je držalac, prije nego je stvar prepustio neposrednom držaocu, po nekom pravnom osnovu dobio tu stvar u neposrednu državinu od trećeg lica, i to se lice smatra posrednim držaocem.

(5) Državinu stvari ima i lice koje faktičku vlast vrši u pogledu dijela neke stvari, koja inače ne bi mogla biti samostalni objekt stvarnih prava kao što je soba ili druga prostorija u stanu i slično.

(6) S državinom stvari izjednačeno je faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih službenosti u pogledu neke nepokretnosti (državina prava); na državinu toga prava se primjenjuju odredbe ovoga zakona o državini stvari, ako to nije suprotno prirodi prava.

(7) Više lica mogu imati državinu iste stvari ili prava stvarne službenosti (sudržavina).

 

Samostalna i nesamostalna državina

Član 304.

(1) Samostalni držalac je lice koje drži stvar kao da je njen vlasnik, odnosno pravo stvarne službenosti kao da je njegov nosilac.

(2) Nesamostalni držalac je lice koje drži stvar ili pravo stvarne službenosti priznajući vlast neposrednog držaoca.

Pretpostavljena svojina na pokretnoj stvari

Član 305.

Svako lice može u pravnom prometu valjano postupati pouzdavajući se u to da je držalac pokretne stvari njen vlasnik, osim ako je znao ili je morao znati da nije.

Pomoćnik u državini

Član 306.

Lice koje na osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u nečijem domaćinstvu vrši faktičku vlast ili pravo stvarne službenosti na stvari za drugo lice i dužno je da postupa po uputstvima tog lica, nije držalac nego je pomoćnik u državini.

 2. Sticanje državine

 

Član 307.

Državina je stečena kad sticalac uspostavi svoju faktičku vlast u pogledu stvari, bilo da ju je osnovao jednostranim činom (izvorno sticanje državine), ili da mu je prenesena (izvedeno sticanje državine).

 Prenos državine

Član 308.

(1) Državina se prenosi predajom same stvari ili sredstva kojim sticalac ima vlast na stvari, a predaja je izvršena čim se sticalac s voljom prenosioca nađe u položaju izvršavati vlast u pogledu stvari.

(2) Kad se državina prenosi licu koje nije prisutno, predaja je izvršena kad on primi stvar ili kad je primi lice koja ga zastupa, a predajom prevozniku samo ako prevoznik radi za račun sticaoca.

(3) Kad su za robu predanu prevozniku ili skladištaru izdate hartije od vrijednosti koje je zamjenjuju u pravnom prometu, predaja takvog papira znači predaju te robe. Pri tome u slučaju kad je jedno lice u dobroj vjeri primilo takav papir, a drugo u dobroj vjeri primilo robu, državinu robe je steklo ovo drugo lice.

 

Predaja državine izjavom volje

Član 309.

(1) Samom izjavom volje da se državina predaje sticaocu taj stiče neposrednu državinu samo ako je u položaju da izvršava svoju vlast u pogledu stvari.

(2) Samom izjavom volje da se državina predaje sticaocu može državina preći na njega tako da dotadašnji držalac zadrži stvar, a sticaocu se prenese ili se za njega osnuje pravo da mu dotadašnji držalac preda tu stvar; isto tako i da se stvar preda nekom trećem licu, a sticalac dobije pravo da mu ono preda tu stvar.

(3) Predaja državine učinjena samom izjavom volje da se državina predaje sticaocu djelovaće prema trećima samo ako su o tome obaviješteni, ili im je to inače poznato.

 

Sticanje državine stvarne službenosti

Član 310.

(1) Državina prava stvarne službenosti stiče se izvorno ukoliko držalac jedne nepokretnosti kao povlasne počne izvršavati radnje koje predstavljaju sadržinu određene stvarne službenosti na drugoj nepokretnosti.

(2) Ukoliko držalac neke nepokretnosti u sporazumu sa držaocem druge nepokretnosti počne izvršavati radnje koje predstavljaju sadržinu određene stvarne službenosti smatra se da je državina prava stvarne službenosti predata sticaocu.

(3) Državina prava stvarnih službenosti uspostavljena u korist određene nepokretnosti kao povlasne prelazi zajedno s državinom te nepokretnosti na sticaoca.

(4) Onaj ko izvorno stekne državinu nepokretnosti, ne stiče samim tim i državinu prava stvarne službenosti koja postoji u njezinu korist.

Nasljeđivanje državine

Član 311.

(1) Nasljednik postaje držalac u trenutku smrti ostavioca bez obzira kad je stekao faktičku vlast na stvari.

(2) Kada je ostaviočeva državina na jednoj ili više stvari odnosno prava stvarnih službenosti njegovom smrću prešla na dva ili više sunasljednika, oni su

time postali sudržaoci tih stvari odnosno prava stvarne službenosti, pa će tako i izvršavati državinu, osim ako je na osnovu ostaviočeve volje izražene u testamentu ili odluke ostavinskog suda drugačije određeno.

(3) Prelaskom ostaviočeve državine na njegovog nasljednika ne dira se u ostale državine iste stvari, odnosno prava.

 3. Svojstva državine

 

Oblici državine

Član 312.

(1) Državina je zakonita ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu (pravo na državinu).

(2) Državina je istinita, odnosno mirna ako nije pribavljena silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja.

(3) Državina koji je stečena silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja postaje mirna kada licu od kojeg je tako pribavljena prestane pravo na zaštitu državine.

(4) Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da nema pravo na državinu. Savjesnost prestaje saznanjem držaoca da mu ne pripada pravo na državinu.

(5) Savjesnost državine se pretpostavlja. (6) Savjesnost i istinitost državine pravnog lica prosuđuje se prema

savjesnosti i postupanju onog fizičkog lica koje je za to pravno lice ovlašćeno da preduzima radnje sticanja ili izvršavanja državine.

(7) Savjesnost i istinitost državine lica koje ima zakonskog zastupnika prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju njihovog zakonskog zastupnika.

(8) Ako je u sporu o pravu na državinu pravnosnažno odlučeno da pravo na državinu ne pripada držaocu, njegova državina je nesavjesna od časa kad mu je tužba dostavljena. Državina je nesavjesna i kad je konačnu odluku o tome donio drugi nadležni organ ili sud u nekom drugom postupku.

 4. Zaštita državine

 

Pravo na zaštitu državine

Član 313.

(1) Držalac ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine.(2) Pravo na zaštitu državine ostvaruje se u sudskom postupku ili putem

samopomoći.(3) Držalac ima pravo da zahtijeva sudsku zaštitu zbog smetanja državine

u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od godine dana od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja državine).

(4) Posjedovnom tužbom držalac traži da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostavljanje stanja državine kakvo je bilo u času smetanja državine, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

(5) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja prava na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca.

(6) Držalac koji je državinu stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima takođe pravo na zaštitu od smetanja državine, osim prema licu od kojeg je na takav način došao do državine, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz stava 3. ovoga člana.

Trajnost državine

Član 314.

(1) Državina traje dok traje držaočeva faktička vlast u pogledu stvari. Državina ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja držaočeve vlasti bilo po svojoj prirodi samo privremeno i nezavisno od volje držaoca.

(2) Smatra se da državina nakon što je stečena traje neprekidno dalje, a ko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba da dokaže da su nastupile okolnosti zbog kojih je državina prestala.

Samovlast

Član 315.

(1) Samovlast je zabranjena. Bez obzira na to kakva je državina, niko je nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na državinu.

(2) Lice koje držaocu bez njegove volje oduzme državinu ili ga u držanju uznemirava, samovlasno je smetalo njegovu državinu.

(3)Lice od kojeg je državina pribavljena silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja ne smije samovlasno oduzeti tu državinu nakon što mu prestane pravo na zaštitu državine.

(4) Nije samovlasno smetanje državine ako je čin oduzimanja ili smetanja državine dopušten zakonom, odlukom suda ili drugog organa.

Samopomoć

Član 316.

(1) Držalac ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga samovlasno ometa u državini, pod uslovom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna jer bi sudska zaštita stigla prekasno i da je način njenog vršenja primjeren konkretnoj opasnosti (dopuštena samopomoć).

(2) Dopuštena samopomoć smije se vršiti u rokovima u kojima se prema ovom zakonu može podići tužba za zaštitu državine.

(3) Dopuštenom samopomoći smije se umjesto držaoca poslužiti pomoćnik u državini.

(4) Držalac koji ostvari svoje pravo na zaštitu državine putem samopomoći, a nisu bile ispunjene pretpostavke iz stava 1. ovoga člana, odgovara za štetu koju je pri tome prouzrokovao.

 

Sudska zaštita državine

Član 317.

(1) Držalac kojem je državina samovlasno smetana ovlašćen je svoju državinu štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostava stanja državine kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

(2) Sud pruža zaštitu državine u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje državine), prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na državinu, pravni osnov državine, poštenje držaoca, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje državine bilo u javnom ili opštem interesu.

(3) Pravo na preduzimanje posjedovne radnje smije se isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje državine nije bilo samovlasno.

Zaštita posredne državine

Član 318.

(1) Posredni držalac je ovlašćen da traži zaštitu državine prema trećim licima i zahtijeva predaju državine neposrednom držaocu.

(2) Ukoliko neposredni držalac ne može ili ne želi ponovo preuzeti neposrednu državinu koja mu je bila oduzeta, posredni držalac može za sebe zahtijevati predaju stvari.

(3) Posredni držalac može postaviti zahtjev za zaštitu posredne državine od smetanja neposrednog držaoca, samo ako za odlučivanje o tom zahtjevu nije nužno raspravljanje o njihovom pravnom odnosu.

 

Zaštita sudržavine

Član 319.

(1) Svaki sudržalac je ovlašćen štititi sudržavinu putem suda od samovlasnog smetanja trećeg lica, a od drugih sudržaoca jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnje sudržavine ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktičke vlasti.

(2) Sudržalac nije ovlašćen staviti zahtjev za zaštitu svoje sudržavine od smetanja koje je počinio njegov sudržalac, ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu.

 

Zaštita nasljedničke državine

Član 320.

(1) Svaki zajednički držalac ovlašćen je da štiti nasljedničku državinu koja je sa ostavioca prešla na nasljednike od samovlasnog smetanja trećeg lica, a od smetanja drugih sunasljednika prema pravilima koja važe za zaštitu sudržavine.

(2) Kad objektom državine upravlja izvršilac testamenta ili staralac zaostavštine na osnovu ovlašćenja, ovlašćen je tražiti zaštitu državine koja je sa ostavioca prešla na nasljednika.

(3) Odredbom stava 2. ovoga člana ne dira se u pravo svakog pojedinog nasljednika ili sunasljednika na zaštitu, ali s tim da može zahtijevati vraćanje oduzetog jedino prema izvršiocu oporuke, odnosno staraocu zaostavštine.

 

Zaštita prava na državinu

Član 321.

Pravo na državinu može da se utvrdi i zaštiti pred sudom, nezavisno od trajanja i ishoda postupka za zaštitu državine.

 5. Prestanak državine stvari i prava

Prestanak državine stvari

Član 322.

(1) Državina prestaje kada prestane držaočeva faktička vlast na stvari.(2) Državina stvari prestaje propašću stvari, kad držalac izgubi stvar, a

nema izgleda da će se opet naći, kao i kad je držalac svojom voljom napustio stvar.

(3) Državina prestaje ako je državinu na stvari steklo lice kojem držalac nije predao stvar u neposrednu državinu, a koje nije njegov pomoćnik u državini kao i u slučaju kada mu je državina oduzeta, a on u zakonskim rokovima nije ostvario zaštitu svoje državine.

(4) Državina ne prestaje ukoliko je državina bila oduzeta a držalac je ponovo uspostavio ili ishodio njeno uspostavljanje služeći se pravom na zaštitu državine.

(5) Državina ne prestaje, niti se prekida, ako je držalac privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari nezavisno od svoje volje.

(6) Neprekidnost državine se pretpostavlja.

Prestanak državine prava

Član 323.

(1) Državina prava prestaje u slučaju propasti nepokretnosti koja sadrži to pravo ili se držalac odrekao državine prava.

(2) Državina prava ne prestaje samim neizvršavanjem sadržaja prava stvarne službenosti dok njegov držalac može izvršavati ako to želi.

(3) Državina prava prestaje kad držalac poslužne nepokretnosti prestane trpjeti da se i dalje izvršava sadržaj prava službenosti na njegovoj nepokretnosti, odnosno prestane propuštati što je do tada propuštao, ako držalac prava ne ostvari zaštitu svoje državine.

(4) Državina prava stvarne službenosti prestaje dotadašnjem držaocu i zajedno s prestankom njegove državine nepokretnosti u čiju ju je korist izvršavao.

 

PETI DIO

 I PRELAZNE ODREDBE

 1. Pretvaranje društvene svojine

 

Pretvaranje prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja

Član 324.

(1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovoga zakona nije postalo svojina drugog lica, stupanjem na snagu ovoga zakona pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika, ako stvari mogu biti predmet prava svojine.

(2) Za upise prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na stvarima u društvenoj odnosno državnoj svojini, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do stupanja na snagu ovoga zakona, smatra se da su upisi prava svojine, ako društvena svojina nije pretvorena u svojinu drugog lica, koje ima pravo upisa svoga prava u zemljišne knjige.

(3) Pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na stvari u društvenoj, odnosno državnoj svojini postalo je pretvaranjem svojina pravnog sljednika dotadašnjeg nosioca prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na toj stvari, ako stvar može biti predmet prava svojine, osim ako je po nekom pravnom osnovu postala svojina drugog lica, a posebnim zakonom nije određeno drugačije.

(4) Odredbe ovoga zakona o pretvaranju prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

 

Pretvaranje prava korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta

Član 325.

Prava korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje nije prestalo do stupanja na snagu ovoga zakona pretvara se stupanjem na snagu u pravo svojine dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis toga prava smatra se kao upis prava svojine, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Presumpcije

Član 326.

(1) Lice koje je u zemljišnim knjigama upisano kao nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja nepokretnošću, odnosno prava korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nepokretnosti, ukoliko se ne dokaže suprotno i da društvena svojina nije pretvorena u svojinu drugog lica.

(2) Lice koje se ne može osloniti na presumpciju iz stava 1. ovoga člana, ili koje dokazuje suprotno od nje, dokazaće pravo svojine ako dokaže da je njegov pravni prethodnik stekao pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja, odnosno pravo korišćenja građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, na valjanom pravnom osnovu i uz ispunjenje svih ostalih uslova koji su se za sticanje toga prava zahtijevali u trenutku sticanja.

(3) U smislu ovoga zakona, pod državnom svojinom smatraju se sve pokretne i nepokretne stvari iz društvene svojine u pogledu kojih nije utvrđeno u čijoj su svojini, odnosno čiji je titular nepoznat, niti na njih djeluje presumpcija svojine iz stava 1. ovoga člana.

 

Upis neuknjiženih prava na nepokretnostima

Član 327.

(1) Upis prava svojine na nepokretnostima koje je nastalo pretvaranjem društvene svojine ili potiče od prijašnjeg prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja stvari u društvenoj svojini, provešće se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

(2) Lica koja u zemljišnim knjigama nisu upisana kao nosioci prava svojine stečenog pretvaranjem društvene svojine ili prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja, a ne raspolažu valjanom ispravom za zemljišnoknjižni upis prava svojine, odnosno drugih stvarnih prava na nepokretnostima, upisaće pravo svojine na nepokretnost, odnosno drugih stvarnih prava u zemljišnu knjigu na osnovu odluke suda, nakon što dokažu da su bili vanknjižni nosioci takvog prava na nepokretnosti u društvenoj svojini.

(3) Nad nepokretnostima na kojima su pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja imala društvenopravna lica, uknjižiće se na osnovu odluke nadležnog organa kao svojina Republike Srpske.

(4) Odredbe ovoga zakona o sticanju prava uknjižbom shodno se primjenjuju i na sticanje prava svojine i drugih stvarnih prava upisom u knjigu položenih ugovora.

 

Upis svojine prijašnjih vlasnika

na građevinskom zemljištu

Član 328.

(1) Upis prava svojine na nepokretnostima koje potiče od prijašnjih prava korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj, odnosno državnoj svojini provešće se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

(2) Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev lica koje ima pravni interes dopustiti brisanje društvene, odnosno državne svojine i prava korišćenja, i upisati pravo svojine u korist lica, koje je kao nosilac prava korišćenja bilo upisano u zemljišnoj knjizi.

(3) Zemljišnoknjižni sud će brisati pravo društvene svojine na neizgrađenom građevinskom zemljištu i upisati pravo svojine u korist prijašnjeg vlasnika, koje u zemljišnim knjigama nije upisan kao nosilac prava korišćenja tog građevinskog zemljišta. Brisanje i upis će se izvršiti na osnovu rješenja o oduzimanju zemljišta iz državine prijašnjeg vlasnika ili korisnika i davanju zemljišta na korišćenje radi građenja ili ugovora o međusobnim pravima i obavezama, sklopljenim u skladu s uslovima utvrđenim u rješenju o davanju na korišćenje građevinskog zemljišta.

(4) Zemljišnoknjižni sud će dozvoliti upis prava svojine u korist lica, koje u zemljišnim knjigama nije upisano kao nosilac prava korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, a ne posjeduje isprave navedene u stavu 3. ovoga člana, ako je pravosnažnom presudom steklo to pravo.

(5) Ako je pravo korišćenja preneseno na više lica uzastopno, upis će se provesti u korist zadnjeg nosioca tog prava na neizgrađenom građevinskom zemljištu, ako dokaže neprekinuti niz vanknjižnih sticanja od knjižnoga prednika do sebe.

(6) Lice koje tvrdi da je pravo korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u međuvremenu vanknjižno prestalo, to dokazuje pred sudom kako bi se na osnovu sudske odluke izbrisalo to pravo, odnosno pravo svojine u koje se ono pretvorilo.

Brisanje starih hipoteka

Član 329.

Sudovi po službenoj dužnosti brišu hipoteke upisane u zemljišne knjige prije prenosa opterećene nepokretnosti u državnu svojinu.

 

2. Uspostavljanje pravnog jedinstva nepokretnosti

 

Jedinstvenost nepokretnosti

Član 330.

(1) Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako na osnovu posebnog zakona nije uspostavljeno.

(2) Vlasnik zgrade stiče pravo svojine na građevinskom zemljištu u društvenoj odnosno državnoj svojini, koje pripada zgradi.

 

Pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade

Član 331.

(1) Ako do stupanja na snagu ovoga zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stiče pravo svojine na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu, koja je, po regulacionom planu ili planu parcelacije, namijenjena da služi za redovnu upotrebu zgrade.

(2) Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje opštinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.

(3) Na zemljištu iz stava 1. ovoga člana neće se uspostaviti pravno jedinstvo zemljišta i zgrade prije okončanja postupka revizije u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu Republike Srpske.

 

Pravno sjedinjenje zemljišta i neupisane zgrade

Član 332.

(1) Ako na zemljištu u državnoj svojini postoji zgrada koja nije upisana u zemljišnoj knjizi, iako je upisano zemljište na kome je izgrađena, vlasnik zgrade stiče pravo svojine na zemljištu po odredbama iz člana 331. ovoga zakona.

(2) Ako je do stupanja na snagu ovoga zakona, na zemljištu u državnoj svojini upisano privremeno pravo korišćenja, pravo korišćenja radi građenja, prvenstveno pravo korišćenja radi građenja ili trajno pravo korišćenja u korist vlasnika na njemu izgrađene zgrade, na njegov zahtjev, nadležni sud će odrediti upis prava svojine u zemljišnoj knjizi u njegovu korist na cijeloj nepokretnosti.

(3) Ako na zemljištu u društvenoj svojini postoji zgrada, ali na njemu nije upisano pravo korišćenja vlasnika zgrade, nadležni sud će na zahtjev vlasnika zgrade odrediti upis prava svojine na nepokretnosti iz člana 331. ovog zakona, ako ispunjava uslove propisane posebnim zakonom.

(4) Ako je do stupanja na snagu ovoga zakona na zemljištu u društvenom svojini izgrađena zgrada, ali zemljište, na kome je izgrađena nije upisano u zemljišnu knjigu, vlasnik te zgrade stiče pravo svojine nepokretnosti iz člana 331. po odredbama o sticanju prava na nepokretnostima koje nisu upisane u zemljišne knjige.

 

Pravno sjedinjenje nepokretnosti i pretvaranje prava

upravljanja, korišćenja ili raspolaganja

Član 333.

Ako stupanjem na snagu ovog zakona pravo upravljanja, pravo korišćenja ili pravo raspolaganja zgradom u društvenoj svojini pripada licu različitom od onog kojem je pripadalo pravo upravljanja, pravo korišćenja ili pravo raspolaganja zemljištem, pravo svojine nepokretnosti iz člana 332. ovog zakona stiče vlasnik zgrade legalizacijom zgrade.

 

Uspostavljanje jedinstva nepokretnosti i posebnih dijelova zgrade

Član 334.

(1) Svojina na posebnom dijelu zgrade (etažna svojina), kao i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenoj odnosno državnoj svojini, koji do stupanja na snagu ovoga zakona nije pretvoreno u pravo svojine, stupanjem na snagu ovoga zakona postaje svojina posebnog dijela nepokretnosti po odredbama ovoga zakona.

(2) Svojina posebnog dijela nepokretnosti se neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nepokretnosti, koju čine zgrada i zemljište iz člana 343. ovoga zakona, odnosno zgrada i zemljište, na koje su, do stupanja na snagu ovoga zakona, imali zajedničku svojinu vlasnici posebnih dijelova zgrade.

(3) Svojina određenog posebnog dijela nepokretnosti upisuje se u zemljišnoj knjizi uz odgovarajuću primjenu odredaba ovoga zakona za uspostavljanje svojine na posebnom dijelu nepokretnosti, s tim da se već provedeni upisi prava svojine na posebnom dijelu zgrade, odnosno upisi prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u državnoj svojini smatraju upisima prava svojine posebnog dijela nepokretnosti.

(4) Ukoliko se knjiga položenih ugovora ne vodi kod zemljišnoknjižne kancelarije, nadležni organ koji vodi tu knjigu je dužan u roku od šest mjeseci nakon stupanja na snagu ovoga zakona dostaviti izvornike položenih ugovora zemljišnoknjižnoj kancelariji nadležnog suda.

(5) Na položene isprave za sticanje prava svojine na posebnom dijelu nepokretnosti primjenjuju se odredbe iz člana 85. ovoga zakona.

(6) Troškove upisa prava svojine na posebnim dijelovima zgrade snose etažni vlasnici srazmjerno vrijednosti (korisna površina) stana ili druge samostalne prostorije u odnosu na cijelu zgradu.

(7) Vlada Republike Srpske će donijeti podzakonski akt kojim će utvrditi uslove pod kojima Republika Srpska snosi troškove upisa etažne svojine u zemljišne knjige.

 

Posebni dijelovi nastali prenamjenom,

nadziđivanjem, pregradnjom ili dogradnjom

Član 335.

(1) Lice koje je do stupanja na snagu ovoga zakona na osnovu odobrenja nadležnog organa, o svome trošku provelo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u državnoj svojini u stan ili drugu samostalnu prostoriju, steklo je time pravo svojine prenamijenjenih prostorija kao posebnoga dijela nepokretnosti, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nepokretnosti.

(2) Odredba stava 1. ovoga člana primjenjuje se na nadziđivanje, dogradnju i pregradnju nepokretnosti izvršenih o svome trošku do stupanja na snagu ovog zakona, na osnovu odobrenja nadležnog organa.

(3) Ako je do stupanja na snagu ovoga zakona provedena prenamjena, nadziđivanje, pregradnja ili dogradnja prema st. 1. i 2. ovoga člana, nadležni će sud na zahtjev zainteresovanog lica odrediti upis u zemljišnoj knjizi prava svojine na posebnom dijelu nepokretnosti iz člana 331. ovoga zakona na osnovu sudske odluke, odnosno na osnovu sporazuma svih suvlasnika nepokretnosti, kojom se priznaje sticanje svojine posebnog dijela nepokretnosti i sporazumno određuje veličina odgovarajućeg suvlasničkoga dijela.

 

Pripaci posebnog dijela nastali prenamjenom,

nadziđivanjem, pregradnjom ili dogradnjom

Član 336.

(1) Licu koje je do stupanja na snagu ovoga zakona pribavilo odobrenje nadležnog organa i o svome trošku provelo u skladu s odobrenjem prenamjenu zajedničkih prostorija u državnoj svojini u dio koji bi služio samo njegovom posebnom dijelu nepokretnosti, pravo svojine posebnoga dijela obuhvata i taj dio, osim ako po odredbama ovoga zakona ne može biti pripadak tog posebnog dijela.

(2) Odredba stava 1. ovoga zakona se primjenjuje na nadziđivanje, dogradnje i prigradnje nepokretnosti urađene o svome trošku do stupanja na snagu ovog zakona, na osnovu odobrenja nadležnog organa.

 3. Izvršavanje ovlašćenja u pogledu cijele

nepokretnosti u prelaznom periodu

 

Uopšteno

Član 337.

(1) Na međusobne odnose suvlasnika primjenjuju se odredbe ovog zakona o etažnoj svojini, ukoliko ovi odnosi nisu uređeni drugim propisima.

(2) U slučaju da ovaj zakon sadrži drugačija rješenja u odnosu na druge propise, primjenjuju se odredbe ovoga zakona.

Međusuvlasnički ugovor

Član 338.

(1) Međusobni odnosi etažnih vlasnika kao suvlasnika u pogledu upravljanja i korišćenja nepokretnosti utvrđuju se ugovorom, koji mora biti zaključen u pisanom obliku (međusuvlasnički ugovor).

(2) Ugovor iz stava 1. ovoga člana sadrži podatke o: a) veličini suvlasničkih dijelova nepokretnosti, b) uslovima i načinu upravljanja nepokretnošću, v) detaljnim podacima o licu koja će upravljati nepokretnošću, g) obimu poslova koje će obavljati to lice i odgovornosti za obavljanje

poslova, d) uslovima i načinu prikupljanja i raspolaganja sredstvima zajedničke

rezerve, đ) imenu suvlasnika ovlašćenog za predstavljanje i zastupanje suvlasnika

prema upravniku, odnosno trećim licima i granice njegovih ovlašćenja, e) uslovima i načinu korišćenja zajedničkih prostorija, uključujući i stan

namijenjen za kućepazitelja zgrade, te uređaja i zemljišta, koje pripadaju određenoj nepokretnosti.

(3) Odluke koje proizlaze iz međusuvlasničkog ugovora obavezuju sve suvlasnike ako su ugovor sklopili suvlasnici čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovine vrijednosti svih posebnih dijelova nepokretnosti.

(4) Odredbe međusuvlasničkog ugovora imaju dejstvo i prema suvlasniku koji je to pravo stekao nakon sklapanja međusuvlasničkog ugovora.

(5) Suvlasnici su dužni zaključiti međusuvlasnički ugovor u roku od godine dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

 

Ugovor o zajedničkim dijelovima

Član 339.

Ako se u jednoj nepokretnosti nalaze zajednički dijelovi i uređaji, koji koriste i drugim nepokretnostima (krov, oluci, fasada, konstruktivni zidovi, kotlovnica i drugo), odnosno kućepaziteljev stan koji pripada i drugim nepokretnostima, suvlasnici tih nepokretnosti će sklopiti ugovor o upravljanju i korišćenju tih zajedničkih dijelova i uređaja, odnosno kućepaziteljevog stana u roku od godine dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

 

Upravnik

Član 340.

(1) Suvlasnici nepokretnosti dužni su poslove upravljanja nepokretnošću povjeriti upravniku u skladu s ugovorom koji s njim zaključuju u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

(2) Prava i dužnosti upravnika u pogledu upravljanja nepokretnošću određene su odredbama ovoga zakona koje se odnose na svojinu posebnog dijela nepokretnosti.

Hitne i nužne popravke

Član 341.

(1) Ako suvlasnici ne zaključe ugovor s upravnikom iz člana 340. ovog zakona, nadle��ni organ jedinice lokalne samouprave će odrediti fizičko ili pravno lice za obavljanje hitnih popravki na toj nepokretnosti.

(2) Hitnim popravkama smatraju se radovi koji se javljaju iznenada i kojim se sprečavaju štetne posljedice za život i zdravlje ljudi, kao i veća oštećenja nepokretnosti.

(3) Kad zbog oštećenja zajedničkih dijelova i uređaja nepokretnosti postoji opasnost za život i zdravlje ljudi, nadležni organ narediće upravniku nepokretnosti, odnosno suvlasnicima ako nemaju upravnika, izvršenje nužnih popravki.

(4) Radi osiguravanja naplate troškova popravki iz stava 3. ovoga člana, naručilac izvršenja popravki ima pravo upisa hipoteke na stan, odnosno drugi posebni dio nepokretnosti onih suvlasnika, koji nisu podmirili troškove popravka.

 

Prinudna uprava

Član 342.

(1) Ako suvlasnici nisu osigurali upravljanje nepokretnošću u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona, nadležni organ jedinice lokalne

samouprave će odrediti fizičko ili pravno lice, koje će obavljati poslove uprave tom nepokretnošću (prinudni upravnik).

(2) Prinudni upravnik ima sva ovlašćenja upravnika nepokretnošću propisana ovim zakonom.

 4. Stvarne službenosti na građevinskom zemljištu

 

Član 343.

(1) Stvarne službenosti na građevinskom zemljištu i na građevinama koje su podignute na tom zemljištu ustanovljavaju se odlukom suda u vanparničnom postupku u skladu sa regulacionim planom ili planom parcelacije.

(2) Do donošenja planova iz prethodnog stava, stvarne službenosti ustanovljava sud u vanparničnom postupku po prethodno pribavljenom mišljenju organa nadležnog za poslove urbanizma i prostornog uređenja.

 

II ZAVRŠNE ODREDBE

 

Dejstvo zakona

Član 344.

(1) Na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu ovoga zakona primjenjuju se odredbe ovoga zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava.

(3) Na rokove za sticanje i prestanak stvarnih prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovoga zakona, primjenjuju se odredbe do tada važećih propisa.

(4) U rok za sticanje održaja nepokretnosti, koje su na dan stupanja na snagu ovoga zakona bile u društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nepokretnostima održajem, ne računa se vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali održaj.

 

Tok rokova za brisovne tužbe

Član 345.

Rokovi za podizanje brisovne tužbe prema ovom zakonu teku od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

Obaveza uknjižbe stvarnih prava

Član 346.

(1) Vanknjižni nosioci stvarnih prava mogu u roku od tri godine pokrenuti postupak za upis stvarnih prava u pogledu nepokretnosti i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu.

(2) Nadležno pravobranilaštvo dužno je u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona pokrenuti postupke za upis stvarnih prava na nepokretnostima, kojih je nosilac Republika, odnosno jedinica lokalne samouprave, kao i upis javnih i opštih dobara.

(3) Zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ov-im zakonom neće se primjenjivati u korist sticanja do kojih dođe unutar roka od tri go-dine od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako se njime stiče nepokretnost na kojoj je bila upisana društvena svojina, a nije brisana prije stupanja na snagu ovoga zakona.

Stečena prava

Član 347.

(1) Stupanje na snagu ovoga zakona nema uticaja na postojeće odnose vlasnika, odnosno suvlasnika stvari, te lica koja su na valjanom pravnom osnovu i na valjani način stekla prava u pogledu tih stvari.

(2) Prava na nepokretnostima, upisana u zemljišne knjige, zadržavaju svoj prvenstveni red i nakon pretvaranja društvene svojine i uspostavljanja jedinstva nepokretnosti.

Raspolaganje nepokretnostima u svojini Republike i jedinica lokalne samouprave

Član 348.

(1) Nepokretnostima u svojini Republike i jedinica lokalne samouprave kao i sa pravom građenja može se raspolagati samo na osnovu javnog konkursa i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(2)Pravilnik o postupku javnog konkursa iz stava 1. ovoga člana donijeće ministar nadležan za poslove građenja u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovoga zakona.

(3) Prodaja, odnosno opterećenje pravom građenja nepokretnosti u svojini Republike i jedinica lokalne samouprave se izuzetno može izvršiti neposrednom pogodbom za potrebe izgradnje:

a) vojnih objekata i objekata za potrebe republičkih organa i radi obavljanja njihovih nadležnosti,

b) objekata za potrebe stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, njihovih organizacija i specijalizovanih agencija, kao i organizacija i specijalizovanih agencija Ujedinjenih nacija,

v) objekata komunalne infrastrukture,g) objekata vjerskih zajednica, d) radi oblikovanja građevinske čestice.(4) Dopuštena je i neposredna zamjena nepokretnosti u svojini Republike i

jedinica lokalne samouprave za nepokretnosti približno iste vrijednosti u svojini drugog lica.

(5) Pravni poslovi zaključeni suprotno odredbama ovoga člana ništavi su.

(6)Odredbe stava 1. ovoga člana ne odnose se na pravne poslove koje međusobno zaključuju Republika i jedinice lokalne samouprave, ako je to u interesu i cilju opšteg i socijalnog napretka njenih građana.

 

Promet i raspolaganje nepokretnostima u svojini Republike

Član 349.

(1)Na promet i raspolaganje nepokretnostima u svojini Republike do donošenja posebnih propisa, primjenjivaće se odredbe ovoga zakona, Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 32/05, 32/06, 100/06, 44/07, 86/07), Zakonom o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 74/02), Sporazuma o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” /dodatak – Međunarodni ugovori/ br. 10/01 i 41/01), Odluka o sprovođenju Aneksa „G” Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH („Sl. glasnik BiH”, broj 2/04), Odluka o obavezi zaštite državne imovine, finansijskih potraživanja i dugovanja pravnih lica iz BiH u drugim državama bivše SFRJ („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 2/04), međudržavni ugovori o rješavanju imovinskopravnih odnosa između država nastalih raspadom bivše SFRJ, te drugi propisima.

(2)Postupak za prodaju nepokretnosti u državnoj svojini putem javnog konkursa se vodi u skladu sa propisima iz stava 1. ovoga člana, te posebnim propisima koji uređuju postupanje nadležnih organa za promet i raspolaganje nepokretnostima u državnom svojini.

(3)Odredbe stavova 1. i 2. ovoga člana primjenjuju se i na nepokretnosti koje se nalaze u imovini pravnih lica u mješovitoj svojini.

Poljoprivredno i drugo zemljište, zgrade, stanovi i poslovni prostori

Član 350.

Poljoprivredna i druga zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj, odnosno državnoj svojini ne mogu biti predmet prenosa, otuđivanja, zamjenjivanja kao i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljena u društvenu svojinu na osnovu:

a) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji („Službeni list DFJ”, br. 64/45, „Službeni list FNRJ”, br. 16/46, 24/46, 99/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51 i („Službeni list SRBiH”, broj 41/67),

b) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NR BiH („Službeni list NRBiH”, br. 2/46, 18/46, 20/47, 29/47, 14/51 i („Službeni list SRBiH”, broj 41/67),

v) Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvene svojine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama „Službeni list FNRJ”, broj 23/53 i „Službeni list SFRJ”, broj 10/65),

g) Zakona o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača („Službeni list DFJ”, br. 36/45 i 52/45 i „Službeni list FNRJ”, br. 64/46, 104/46, 88/47, 99/48 i 77/49),

d) Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća („Službeni list FNRJ”, br. 98/46, 99/46, 35/48, 68/48 i 27/53),

đ) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ”, br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63),

e) Osnovnog zakona o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ”, broj 28/47), ako raniji sopstvenici nisu na ime naknade dobili druge nepokretnosti,

ž) Osnovnog zakona o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posjedima („Službeni list FNRJ”, br. 61/46, 88/47, 106/49 i 4/51),

z) Zakona o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih lica („Službeni list FNRJ”, br. 63/46 i 105/46),

i) Zakona o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ”, br. 43/65, 67/65 i 17/69),

j) Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama („Službeni list SFRJ”, br. 23/79, i 26/86),

k) Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije („Službeni list FNRJ”, broj 40/45),

l) Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije („Službeni list FNRJ”, broj 61/46) i

lj) Zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list FNRJ”, broj 43/59).

Zabrana tereta i dugoročnog zakupa

Član 351.

(1) Zabranjuje se ustanovljavanje tereta i davanje u dugoročni zakup na nepokretnostima na koje se odnose zakoni iz člana 350. ovoga zakona.

(2) Zabrana davanja u dugoročni zakup, kao i zakup na određeno vrijeme neće se primjenjivati kada se zgrade, stanovi ili poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj, odnosno državnoj svojini daju u zakup stranim državama za potrebe njihovih diplomatskih i konzularnih predstavništava, njihovih organizacija i specijalizovanih agencija, kao i organizacija i specijalizovanih agencija Organizacija Ujedinjenih nacija, kao i organa Evropske unije.

 

Nepokretnosti pribavljene u državnu, odnosno društvenu svojinu

Član 352.

(1) Odredbe iz članova 350. i 351. ovoga zakona primjenjuju se i na nepokretnosti koje su na osnovu odluke državnog organa, a bez pravnog osnova i naknade pribavljene u društvenu, odnosno državnu svojinu, kao i na nepokretnosti koje su na osnovu ugovora o poklonu pribavljene u društvenu, odnosno državnu svojinu, a taj ugovor je zaključen pod prinudom.

(2) Odredbe iz čl. 350. i 351. ovoga zakona primjenjuju se i na nepokretnosti koje su pribavljene ili izgrađene sredstvima budžeta društveno-političkih zajednica, sredstvima za finansiranje zajedničkih potreba, ili sredstvima samodoprinosa.

(3) Nepokretnosti čije pribavljanje ili izgradnja su finansirani sredstvima iz stava 2. ovoga člana, a dijelom iz drugih sredstava društvenopravnih lica, mogu biti u prometu tek kada se utvrde susvojinski dijelovi.

 

Vrijeme primjene

Član 353.

Odredbe članova 350, 351. i 352. ovoga zakona će se primjenjivati do isteka roka za podnošenje zahtjeva za povraćaj ili naknadu u skladu sa posebnim propisima koji će urediti pitanja reprivatizacije, denacionalizacije i restitucije.

Izuzimanje od primjeneČlan 354.

Od zabrane iz članova 350, 351. i 352. ovoga zakona izuzima se nepokretnost u društvenoj, odnosno državnoj svojini koju su društvenopravna lica stekla kupovinom ili drugim teretnim pravnim poslom, građenjem, odnosno koja je stečena eksproprijacijom za koju je data druga nepokretnost ili je plaćena pravična naknada prema tada važećim zakonima, bez obzira što je prethodnik ovog društvenopravnog lica stekao nepokretnost na osnovu zakona u smislu odredaba čl. 350, 351. i 352. ovoga zakona.

Prestanak važenja zakona

Član 355.

(1) Početkom primjene ovog Zakona prestaje primjena sledećih zakona u Republici Srpskoj:

a) Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima „Sl. list SFRJ”, br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03,

b) Zakon o svojini na dijelovima zgrada, „Sl. list SR BiH”, br. 35/77, 38/78, 22/84,

v) Zakon o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini, „Sl. list SR BiH”, broj 32/87,

g) Zakon o prometu nepokretnosti, „Sl. list SR BiH”, br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91, 21/92, 13/94,

d) Zakon o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama, „Sl. list SR BiH”, br. 23/79, 26/86,

đ) Zakon o uknjiženju nepokretnosti u društvenoj svojini, „Sl. list SR BiH”, broj 28/77,

e) Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, „Sl. list NR BiH”, br. 2/46, 18/46, 20/47, 37/49, 14/51, 41/67,

ž) Zakon o postupku ukidanja zajedničkog prava svojine na bivšim kmetskim selištima, „Sl. list SR BiH”, broj 22/73,

z) Zakon o pravima i dužnostima republičkih organa u korišćenju sredstava u društvenoj svojini, „Sl. list SR BiH”, br. 33/81, 29/90,

i) Zakon o komasaciji, „Sl. list SR BiH”, broj 24/85,j) Zakon o arondaciji, „Sl. list SR BiH”, broj 6/78,k) Član 172. i 173. Zakona o Vanparničnom postupku („ Službeni glasnik SR

BiH broj 10/89, „Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 74/05),(2) Stupanjem na snagu ovoga zakona prestaje da važi Zakon o uzurpaciji

(„Sl. glasnik Republike Srpske”, broj 70/06).(3) Propisi o građevinskom zemljištu će se usaglasiti s odredbama ovog

zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog zakona.

Započeti postupci

Član 356.

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovoga zakona okončaće se po odredbama tih propisa.

Stupanje na snagu

Član 357.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku Republike Srpske, a počeće se primjenjivati dana 01. 07. 2009. godine.

 LITERATURA

 Anđelković, Ž., Prilozi za stambeno pravo i ekologiju, Beograd, 2010.Antić, O., Komentar Zakona o nasleđivanju, Beograd, 1996.Antić, O., „Savesnost i poštenje u obligacionom pravu“, Pravni život, br. 10/03. Apostolova-Maršavelski, M., Pojava i porijeklo rimske hipoteke, magistarski rad, Beograd, 1973. Apostolova-Maršavelski, M., „O problemu porijekla rimske hipoteke“, Zbornik Pravnog fakulteta u

Zagrebu, br. 4/1974.Apostolova-Maršavelski, M., Zagrebački Gradec-Iura possessionaria, Zagreb–Čakovec, 1986.Aviani, D., „Zasebno korištenje opće-uporabljivih dobara u Hrvatskoj: dometi i ograničenja“, u

Zborniku radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 46, br. 1/09 (91), Split, 2009.Babić, B., “Založno pravo na pravima”, Pravo i privreda, br. 5-8/2004.Babić, D., Založno pravo na nepokretnim i pokretnim stvarima i pravima i evidencija zaloge i

tražbine, Beograd, 2008.Babić, I., Leksikon obligacionog prava, Beograd, 1997. Babić, I., „Založno pravo (stvarnopravno obezbeđenje potraživanja)“, u Primena novih zakona u

oblasti privrede, pravosuđa i radnih odnosa, Zbornik radova sa savetovanja održanog na Zlatiboru 23–26.2.2005. godine, Novi Sad, 2005.

Babić, I., „Osnovna obeležja založnog prava“, u Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2005.

Babić, I., Građansko pravo – Uvod u građansko pravo i Stvarno pravo, Banja Luka, 2008.Babić, I., „Zaštita javne svojine“, u Promene u pravnom sistemu, Zbornik radova, Zlatibor, 16–19.

mart, Novi Sad, 2009. Babić, I., „Pravo svojine, istorijat, pojam i sadržina“, Pravni život, br. 11/09.Babić, I., „Susvojina – pojam, vršenje i upravljanje“, Pravna riječ, br. 24/10.Babić, S., „Osiguranje potraživanja vjerovnika zasnivanjem založnog prava na nekretninama i

pokretnim stvarima dužnika na temelju sporazuma stranaka“, Informator, male stranice, br. 3925-3926/91.

Barbić, J., „Sudsko i javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava“, u Novo ovršno i stečajno pravo, Zbornik radova, Zagreb, 1996.

Barbić, J., „Preustroj dužnika u stečaju“, Tvrtka, br. 6/96.Barbić, J., Preustroj, u Zborniku radova “Novo ovršno i stečajno pravo”, Zagreb 1996. Barbić, J., Preustroj dužnika u stečaju, Zbornik radova, XXXIV susret pravnika u gospodarstvu,

Opatija 1996. Bartoš, M., „Koncentracija hipoteke”, Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. XXXV, br. 3/37.Bartoš, M. i. Nikolajević B, Pravni položaj stranaca, Beograd, 1951.Bartoš, M., Tabaci stvarnog prava, Beograd.Belaj, V., „Založno pravo na pravu“, u Zaštita vjerovnika – stvarnopravno, obveznopravno i

ovršnopravno osiguranje tražbina, Zagreb, 2005.Belaj, V., Pravo građenja, u Liber amicorum in honorem Jadranko Crnić (1928–2008), Zagreb, 2009.

Belanić, L., „Višestruko otuđenje nekretnina“, u Zborniku radova „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2004.

Benc, I., Povijest države i prava na području SFRJ, Zagreb, 1986.Binder, M., Sachenrecht, Wien, 2003.Bjegović, Đ., „Zajedničko vlasništvo – posebno o imovinskim odnosima u braku“, Zakonitost, br. 9-

10/90.Blagojević, M., „Problemi vremenskog važenja zakona u Bosni i Hercegovini“, Značenja, broj 56/06.Bodiroga-Vukobrat, N., „Zaštita prava vlasništva u europskom pravu“, Zbornik Pravnog fakulteta

Sveučilišta u Rijeci, vol. 23, br. 1/02.Bojadžić, P., „Razlučna i izlučna prava (Prema Zakonu o sanaciji i prestanku organizacija udruženog

rada)“, Privredno-pravni priručnik, br. 2/81.Borovac, J., „Hipoteka i kamata“, Pravni život, br. 11/08.Bosiljčić, M., Zajednička svojina, doktorska disertacija, Beograd, 1965. Bosiljčić, M., „Zajednička svojina“, u Enciklopedija imovinskog prava i prava udruženog rada, Tom

treći, Beograd, 1978.Bove, L., Dirito romano, voce “Pegno (Diritto vigente)“ in Noviss, Dig. It., XII, Torino, 1965.Braniselj, E., „Osiguranje tražbina u slovenačkom pravu i uloga javnog bilježnika u izboru vrste

osiguranja“, Javni bilježnik, br. 7/99.Brežanski, J., „Smetanje posjeda – problemi zaštite posjeda“, Naša zakonitost, br. 9/86.Brežanski, J., „Prijelazne i završne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima“, Zbornik

Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 18, br. 1/97.Brežanski, J., „Građenje na tuđem zemljištu“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19,

br. 2/98. Brežanski J., „Zaštita prava vlasništva“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 1/02.Bajuk D., „Prikaz novog Zakona o financijskom osiguranju”, u Zaštita vjerovnika, financijski, pravni i

porezni aspekti, Zagreb, 2007. Buljan, V., „Izlučni i razlučni vjerovnici“, u Četvrta novela Stečajnog zakona, Zagreb, 2006.Bujuklić, Ž., Forum romanum, Rimska država, pravo, religija i mitovi, Drugo izmenjeno i dopunjeno

izdanje, Beograd, 2006.Cabrillac, M., Les créanciers munis de sûretés dans les procédures de faillite en droit français,

RabelsZ 44 (1980), Heft 4.

Cabrillac, M., Mouly C., Droit des sûretés, cinquiéme édition, Paris, 1999.

Carić, S., Međunarodni transport robe, Novi Sad, 1972.Crnić, I., „Vlasništvo na dijelu zgrade – etažno vlasništvo“, Zakonitost, br. 9–10/90.Crnić-Grotić, V., „Zaštita prava vlasništva u međunarodnom pravu“, Zbornik Pravnog fakulteta

Sveučilišta u Rijeci, vol. 22, br. 1/01. Cvetić, R., Savremena evidencija nepokretnosti, Novi Sad, 2009.Čelić, D., „Pravo zaloge prema ‘Uredbi’ Specijalnog predstavnika za Kosovo i Metohiju”, Pravni život,

br. 10/05.Čepulić, I., Sistem općeg privatnog prava, Zagreb, 1925.Čok, V., „Svojina kao pravo čoveka“, Jugoslovenska revija za međunarodno pravo, 1989.Čolić, B., „Pravo zaloge na nepokretnostima“, Pravni život, br. 12/87.Čolović, V., „Stečajni plan“, Pravo i privreda, br. 5-8/03.Čolović, V. i Milijević N., Stečajni postupak, teoretska razmatranja, zakonski propisi, sudska praksa i

obrasci za praktičnu primjenu, Banja Luka, 2004.Čolović, V., Međunarodni stečaj, Istočno Sarajevo, 2005.Čolović, V., „Opšti pojmovi o međunarodnom stečaju (stečajnom postupku sa elementom inostranosti)“,

u Aktuelna pitanja stečajnog prava, Banja Luka, 2008.Čukić, Z., “Smetanje državine u sudskoj praksi”, Pravni informator, br. 10/01.Čulinović, F., Komentar zemljišno-knjižnih zakona, Beograd, 1931.Čulinović, E. Herc, Ugovorno osiguranje tražbina zalaganjem pokretnih stvari bez predaje stvari u

posjed vjerovnika, Rijeka, 1998.

Čulinović Herc, E., „Dobrovoljno osiguranje tražbina na pokretnim stvarima bez predaje u posjed prema Ovršnom zakonu – Pravni okvir i primjena”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19, supplement, 1998.

Ćosić, R., Aktuelna sudska praksa iz građansko-materijalnog prava, Beograd, 1996.Ćosić, R., Vanparnični postupak, Beograd, 1997. Dabić, Lj., „Reorganizacija stečajnog dužnika, plan reorganizacije“, Pravni život, br. 11/06.Danilović, J. i Stanojević, O., Tekstovi iz rimskog prava, Praktikum za vežbe, Beograd, 1996.Daupović, A., Obradović, R., Povlakić, M., Zaćiragić, F. i Živanović, M., Komentari Zakona o izvršnom

postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, Sarajevo, 2005.Dedijer, M., „Zaštita susvojine i zajedničke svojine“, Pravni život, br. 12/87.Delibašić, T., Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika, Beograd, 1999. Dika, M., Stečajno pravo i pravo prisilne nagodbe – skripta, Zagreb, 1978. Dika, M., Izlučna i razlučna prava, stečaj poduzeća i banaka, Zagreb, 1990.Dika, M., Izlučna i razlučna prava, Zbornik radova, Zagreb, 1994. Dika, M., „Razlozi za reformu hrvatskog insolvencijskog prava i neke temeljne novine toga prava“, u

Novo ovršno i stečajno pravo, Zbornik radova, Zagreb, 1996. Dika, M., „Osnovne procesnopravne i materijalnopravne posljedice otvaranja stečajnog postupka“,

Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 22, br. 1/01.Dika, M., „Četvrta novela Stečajnog zakona od 7. srpnja 2006 – opći pregled“, u Četvrta novela

stečajnog zakona, opća redakcija M. Dika, Zagreb, 2006.Doskotz, E., Faustpfand oder Registerpfand (Mobiliarhypothek) als moderne Pfanderchtsar an

beweglichen Sachen, diss., Erlangen, 1934.Dedijer, M., „Zaštita susvojine i zajedničke svojine“, Pravni život, br. 12/87.Denišlić, M., „Odnos založnog prava na potraživanjima i cesije“, Godišnjak Pravnog fakulteta u

Sarajevu XXXI 1983, Sarajevo 1984.Denišlić, M., „Založno pravo na potraživanju u poređenju s cesijom“, Pravni život, br. 1/85.Denišlić, M., Pravna priroda zalaganja prava, magistarski rad (daktilografisano), Beograd, 1988. Demelius, E., Das Pfandrecht on beweglichen, Sachen nach esterreichichen burgerlichen Recht,

Wien, 1897.Deskoski, T., „Stvarna prava stranaca na nepokretnostima u Makedoniji”, u Aktuelne tendencije u

razvoju i primeni evropskog kontinentalnog prava, Tematski zbornik radova, sveska II, Pravni fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2010.

Deželić, S., Stečajno pravo na temelju novog Stečajnog zakona za Kraljevinu Jugoslaviju od 22.11.1929, priredio, Zagreb, 1930.

Dujmov, L., „Građanskopravna (sudska) zaštita od nedopuštenih imisija”, Odvjetnik, br. 1–2/84.Dukić-Mijatović M., Vodič kroz stečajni postupak, Novi Sad, 2010.Durutović, E., „Obezbjeđenje povjerilaca po Zakonu o fiducijarnom prenosu prava svojine”, u

Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja novanih potraživanja, Zbornik radova i zaključaka sa savjetovanja održanog u Podgorici 13. juna 2003. godine, Podgorica, novembar, 2003.

Đuranović, D., „Registar po Zakonu o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja”, u Simpozijum u Cavtatu, Doprinosi reformi vanparničnog postupka u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2005.

Đurović, Lj., „Ugovor o ručnoj zalozi“, Pravni život, br. 9-10/93.Erak, Š., „Hipoteka sredstvo osiguranja potraživanja (I dio)“, Pravni savjetnik, br. 5/01. Eraković, A., Stečajni zakon s komentarom i primjerima, Zagreb, 1997.Eraković, A., „Ostvarivanje tražbina u stečajnom postupku“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u

Rijeci, vol. 20, br. 2/99.Eraković, A., „Izlučna i razlučna prava u stečaju“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br,

1/03.Eraković, A., „Založno pravo na pokretninama – posebnosti prema Zakonu o Upisniku sudskih i

javnobilježnikih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima”, u Baretić M., Eraković A., Ernst H., Gulin D., Jelčić O., Josipović T., Koharić Z., Matko Ruždjak J., Porobija S., Stuhne Z., Zaštita vjerovnika – pravni, porezni i računovodstveni aspekti, Zagreb, 2006.

Ernst, H., „Simultana hipoteka“, u Belaj V., Dika M., Eraković A., Ernst H., Giunio M. A., Jelčić O., Josipović T., Matko Ruždjak J., Vukmir B., Zaštita vjerovnika - stvarnopravno, obveznopravno i ovršnopravno osiguranje tražbina, Zagreb, 2005.

Eterović, A., Smetanje posjeda u sudskoj praksi, Sarajevo, 1989.Escarra, J., Cours de droit commercial, Paris, 1952. Feil, E., Osterreichiesches Hypotekarrecht, 1973.Flegar, V., „Posjed i njegova zaštita“, Zakonitost, br. 9-10/90.Galev, G., „Stvari, hartije od vrednosti, prava (obligaciona i druga) i trgovačka društva kao predmet

zaloge“, Pravni život, br. 10/06.Gams, A. u saradnji sa Petrović M., Osnovi stvarnog prava, osmo, novim propisima prilagođeno,

izdanje, Beograd, 1980.Gams, A., Neka razmatranja o svojini sa stanovišta ekonomije, prava, sociologije i filozofije, u

Zborniku tadova “Promjene u pravu svojine, Transformacija društvene svojine”, Sarajevo, 1990.

Gams, A., Svojina, treće dopunjeno izdanje, Beograd, 1991.Garašić, J., Izlučna i razlučna prava u postupcima prisilne nagodbe, stečaja i likvidacije, magistarski

rad, Zagreb, 1992.Gavella, N., „Stjecanje prava vlasništva preradom, sjedinjenjem, izgradnjom zgrade i odvajanjem

plodova“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1–2/81.Gavella, N., „O posjedu s obzirom na uređenje koje je uspostavio Zakon o osnovnim

vlasničkopravnim odnosima“, Naša zakonitost, br. 4/81.Gavella, N., „Sadržaj vlasnikovog reivindikacijskog i publicijanskog zahtjeva te posjednikovog

protuzahtjeva“, Privreda i pravo, br. 12/81.Gavella, N., „O posjednikovoj volji s obzirom na uređenje posjedovanja zasnovano na objektivnoj

koncepciji posjeda“, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, br. 4/83.Gavella, N., „O predaji stvari u posjed, s posebnim osvrtom na predaju u neposredan posjed“, Naša

zakonitost, br. 2/84.Gavella, N., „O predaji stvari u posredan posjed”, Naša zakonitost, br. 3/84. Gavella, N., „Stjecanje posjeda stvari u našem pravnom uređenju – posebno o izvornom stjecanju

neposrednog i posrednog posjeda stvari”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 3–4/84.Gavella, N., Hrabar D., Klepac T., Gliha I., „Zaštita subjektivnih građanskih prava i građansko

parnično pravo u Jugoslaviji”, Naša zakonitost, br. 9–10/89.Gavella, N., „Stvarnopravno uređenje u SFRJ u odnosu privatnoga i javnoga”, Zakonitost, br. 9–10/90.Gavella, N., Posjed stvari i prava, Zagreb, 1990.Gavella, N. i Gliha I., Uvod u stvarno pravo, Zagreb, 1991.Gavella, N., Založno pravo, Zagreb, 1992.Gavella, N., „Ograničenja prava vlasništva“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19,

br. 2/98.Gavella, N., Josipović T., Gliha I., Belaj V. i Stipković Z., Stvarno pravo, Zagreb, 1998.Gavella, N., „Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz europsku konvenciju za zaštitu

ljudskih prava i temeljnih sloboda“, u Zborniku radova “Europsko privatno pravo”, Zagreb, 2002.

Gavella, N., Josipović T., Gliha I., Belaj V. i Stipković Z., Stvarno pravo, Svezak 1, Zagreb, 2007.Gavella, N., Josipović T., Gliha I., Belaj V. i Stipković Z., Stvarno pravo, svezak 2, Zagreb, 2007.Gierke, O., Deutsches Privatrecht, Bd. II, Sachenrecht, Leipzig, 1905.Gliha, I., „Novo uređenje susjedskih odnosa u svjetlu prilagodbe hrvatskog građanskopravnog poretka

europskim“, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003.

Gloginić, A., Glavna sredstva pojačanja ugovora, zbirka propisa sa komentarima, Beograd, 2004. Gloginić, A., Pravo zaloge, Zbirka propisa sa komentarima i sudskom praksom, Beograd, 2005.Gloginić, A., Komentar Zakona o hipoteci, Beograd, 2007.

Gloginić-Ninaca, A., „Pravo zaloge”, Specijalni prilog Savremene prakse, br. 1/04.

Grbin, I., „Pravo služnosti“, Zakonitost, br. 9-10/90.

Gucunja, J., „Razlike u tretmanu razlučnih prava u postupcima stečaja i prinudnog poravnanja“, Naša zakonitost, br. 11-12/79.

Čizmić J., „Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda u pravu Federacije Bosne i Hercegovine“, Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, XV, 2002.

Hadžimusić, M., „Zaloga – sredstvo osiguranja postojećih ili budućih potraživanja“, ZIPS, br. 1022/04.

Hašić, E., „Pretvorba prava korištenja, raspolaganja i upravljanja u pravo vlasništva shodno Nacrtu Zakona o stvarnim pravima“, u Zborniku radova “ Sigurnost prava vlasništva kao osnova ekonomskog razvoja”, Banja Luka, 2006.

Hašić, E. i Pošković, H., „Neka pitanja primjene člana 1. Prvog protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2008.

Hašić, E., „Uspostava pravnog jedinstva nekretnine i izvršavanje ovlašćenja u pogledu cijele nepokretnosti u prelaznom periodu prema Zakonu o stvarnim pravima“, u Problemi primjene prelaznih i završnih odredbi Zakona o stvarnim pravima, materijal za savjetovanje, Sarajevo, 2009.

Hašić, E. i Kovačević, N., Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske – sa registrom pojmova, maj 2009.

Hašić, E., „Problemi primjene prelaznih i završnih odredbi Zakona o stvarnim pravima“, materijal za savjetovanje, Sarajevo, 2009.

Hekman, J., „O proširenju i dokidanju stvarnih služnosti”, Naša zakonitost, br. 9/82.Hiber, D., Svojina u tranziciji, Beograd, 1998.Horvat, M., Rimsko pravo, deveto izdanje, Zagreb, 1977.Hrvatin, B., „Stjecanje prava vlasništva na nekretninama i zaštita prava vlasništva“, Informator br.

4704–4705.

Ivošević, Z., Suparničarstvo, Beograd, 1979.

Jakšić, A., Građansko procesno pravo, drugo dopunjeno izdanje, Beograd, 2008.Janevski, A., „Uloga notara u zasnivanju i realizaciji ugovornog zaloga po Zakonu o ugovornom

zalogu“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,”Mostar, 2007.

Janevski, A., „Obezbeđenje potraživanja prenosom svojine na stvari i prenosom prava po Zakonu o obezbeđenju potraživanja“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,”Mostar, 2008.

Janevski, A., „Vrste ugovornih stvarnopravnih osiguranja na pokretnim stvarima, objekti koji mogu biti založeni, potraživanja koja mogu biti osigurana, Komparativni pregled zemalja – Srbija, Makedonija, BiH, Hrvatska, Crna Gora, Albanija“, u Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza, Prva regionalna konferencija, Cavtat, 2010, knjiga II, Beograd, 2010.

Jankovec, I., „Založno pravo“, Strani pravni život, 1965.Jankovec, I., Odrednica „Zakonsko založno pravo u privrednim poslovima“, u Enciklopedija

imovinskog prava i prava udruženog rada, knjiga III, Beograd, 1978.Jasika, N., „Založno pravo na pokretnim stvarima upisanim u registar”, u Zborniku radova “Primena

novih zakona u oblasti privrede, pravosuđa i radnih odnosa”, Novi Sad, 2005.Jelčić, O., „Zaštita prava vlasništva“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 21, br. 1/00.Jelčić, O., „Građenje na tuđem zemljištu“, u Nekretnine u pravnom prometu, VII savjetovanje, Zagreb,

2004.Jelčić, O., „Izlučna i razlučna prava na nekretninama u stečajnom postupku“, u Nekretnine kao objekti

imovinskih prava, Zagreb, 2006.Jelčić, O., „Upisnik sudskih i javnobilježnikih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretninama i

pravima”, u Hrvatsko registarsko pravo, Zagreb, 2006.Jelčić, O., „Upisnik sudskih i javnobilježnikih osiguranja tražbina na pokretninama i pravima –

sredstvo zaštite vjerovnikove tražbine”, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2007.

Jelčić, O., „Raspolaganje nekretninama u vlasništvu države te jedinica lokalne i područne samouprave“, u Vlasničkopravni odnosi i zemljišne knjige, Zagreb, 2007.

Jerković, J., „Ponovljeno smetanje poseda“, Glasnik Advokatske komore Vojvodine, br. 11/79.Jessel-Holst, C., „Reforma prava o obezbeđenju potraživanja pokretnim stvarima u Jugoistočnoj

Evropi“, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003.

Jelić, R., Pojam i struktura osnovnog oblika svojine u našem pravu, Beograd, 1992.Jelić, R., Posebni oblici prava svojine u SRJ, Beograd, 1998.Jelušić, M. „Javno vlasništvo u pravnom sustavu Republike Hrvatske“, u Zborniku radova Pravnog

fakulteta u Splitu, god. 46, br. 1/09 (91), Split, 2009.Jhering, R., Uber den Grund des Besitzschutzes, 1896.Jokić, S., “Razlučna prava u stečajnom postupku”, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije, br.

3/03.Josipović, T., “Stjecanje stvarnih prava na nekretninama na temelju povjerenja u zemljišne knjige“,

Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19, br. 2/98.Josipović, T., Komentar Zakona o zemljišnim knjigama, Zagreb, 1998.Josipović, T., „Stvari u vlasništvu države i drugih osoba javnog prava (javno vlasništvo)“, Zbornik

Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 22, br. 1/01.Josipović, T., Zemljišnoknjižno pravo, Zagreb, 2001.Josipović, T., „Založno pravo na nekretnini“, u Belaj V., Dika M., Eraković A., Ernst H., Giunio M.

A., Jelčić O., Josipović T., Matko Ruždjak J., Vukmir B., Zaštita vjerovnika – stvarnopravno, obveznopravno i ovršnopravno osiguranje tražbina, Zagreb, 2005.

Josipović, T., „Raspolaganje sredstvima osiguranja tražbina (podzaložno pravo, raspolaganje prvenstvenim redom hipoteke, raspolaganje zadužnicom/bjanko zadužnicom i dr.)“, u Zaštita vjerovnika, pravni, porezni i računovodstveni aspekti, Zagreb, 2006.

Josipović, T., „Zaštita vjerovnika po Zakonu o financijskom osiguranju”, u Zaštita vjerovnika, financijski, pravni i porezni aspekti, Zagreb, 2007.

Jovanović-Zatilla, M. i Čolović, V., Stečajno pravo, Beograd, 2007.Jotanović, R., Pravo građenja, magistarska teza, Pravni fakultet u Beogradu, decembar 2006.Jotanović, R., „Pojam prava građenja“, Pravna riječ, br. 8/06.Jotanović, R., Pravo građenja, magistarska teza, Beograd, 2006.Jotanović, R., “Reprivatizacija građevinskog zemljišta u Bosni i Hercegovini”, Pravna riječ, br. 16/08.Jotanović, R., „Pravo građenja prema Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske“, u Aktuelna

pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2009.Jovanović, M. P., Državina, njena zaštita i održaj, Beograd, 1925.Jozak-Mađar, K., „Neka pitanja posjedovne zaštite“, ZIPS, br. 1146/08.

Jug, J., „Nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija, gradova i općina – raspolaganje i koncesija“, u Nekretnine kao objekti imovinskih prava, Zagreb, 2006.

Juhas G., Hipotekarno tržište, Beograd, 2008.

Jurić, A., i Bošnjak, J., „Prekoračenje međe građenjem“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2009.

Kadriu, O., „Sudržavina i pravna zaštita”, Pravni život, br. 11/09.

Karajović, E., „Prilagođavanje stvarnih službenosti savremenim promenama”, Pravni život, br. 10/96. Kitić, D., Pravni položaj stranaca, Beograd, 1991.Klang, H., Kommentar zum Allgemeinen bürgerlichen Gesetzbuch, I Band, II Halbband, Wien 1930.Klepić, D., Hipoteka kao realno sredstvo obezbeđenja tražbine prema dužniku, Beograd, 2004.Klepić, D., „Povodom Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima”, Pravni informator, br. 2/04.Konstantinović, M., „Hipoteka na stoci”, Spomenica četvrtog kongresa pravnika Kraljevine

Jugoslavije, Beograd, 1931.

Korlaet, R., „Zaštita vlasnika po propisima Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima“, Odvjetnik, br. 11-12/82.

Kovačević Kuštrimović, R., „Podela građanskih prava na stvarna i obligaciona“, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 1-2/88.

Kovačević Kuštrimović, R., „Zahtev da se ukloni opasnost štete“, Pravni život, br. 9–10/92.Kovačević Kuštrimović, R., „Ugovorna hipoteka“, Pravni život, br. 9–10/93. Kovačević Kuštrimović, R., „Državina po SGZ-u i OIZ za CG“, Sto pedeset godina od donošenja

SGZ-a (1844–1994), Niš, 1994.Kovačević Kuštrimović, R., „Vršenje prava svojine“, Pravni život, br. 10/95.Kovačević Kuštrimović, R., „Plodouživanje i naše pravo“, Pravni život, br. 10/96. Kovačević Kuštrimović, R., „Susedsko pravo u budućoj građanskoj kodifikaciji“, u Budimpeštanski

simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003.Kovačević Kuštrimović, R. i Lazić, M., „Zaštita imovine prema Evropskoj konvenciji o ljudskim

pravima“, Pravni život, br. 10/05. Kovačević Kuštrimović, R. i Lazić, M., Stvarno pravo, Niš, 2006.Kovačević Kuštrimović, R., „Novine u sadržini prava stvarne službenosti u Nacrtu Zakonika o pravu

svojine i drugim stvarnim pravima”, u Aktuelna pitanja građanske kodifikacije, Niš, 2008.Kovačević, N., Zakon o stvarnim pravima u Republici Srpskoj, ZIPS, br. 1166/09.Kozar, V., Komentar Zakona o stečajnom postupku, Beograd, 2004.Kozar, V., „Stečajni postupak“, Specijalni prilog Savremene prakse, br. 7/04.Krisper Kramberger, M., „Imisije u novom pravnom uređenju”, Naša zakonitost, br. 6/81.Krkljuš, I., „Pravo zaloge prema ZOSO“, Glasnik Advokatske komore Vojvodine, br. 6/80.Krneta, S., „Pribavljanje posjeda putem nasljeđivanja“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1959.Krneta, S., Uloga i značaj posjeda u našem pravu, doktorska disertacija, Sarajevo, 1963.Krneta, S., Odrednica “Posjed”, u Enciklopediji imovinskog prava i prava udruženog rada, tom drugi,

Beograd, 1978.Krneta, S., Odrednica „Stvarno pravo“, u Enciklopediji imovinskog prava i prava udruženog rada,

Tom treći, Beograd, 1978.Krneta, S., Detencija, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu XLI (1998), Sarajevo, 1999.Krneta, S., „Posjed prava u povjesnom i suvremenom značenju“, Zbornik Pravnog fakulteta

Sveučilišta u Rijeci, supplement, br. 3/03.Krneta, S., „Pravo vlasništva – normativni i praktični aspekti njegove realizacije i Aneks VII

Daytonskog sporazuma“, u Odabrane teme privatnog prava, Sarajevo, 2007.

Krneta, S., „Vremenska važnost zakona u svjetlu prelaznih odredbi Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima“, u Odabrane teme iz privatnog prava, Zbornik radova, Sarajevo, 2007.

Krsmanović, T. i Krvavica, M., Sudska praksa iz oblasti stvarnog prava, Beograd, 1999.Krulj, V., Svojina na delovima zgrada (etažna svojina) i izgradnja stambenih zgrada (stanova)

neposredno za tržište, Beograd, 1969.Kuhlmann, H., Die Hypotek des Eingenthümers nach den Grundsätzen des heutigen Römischen

Rechts, Leipzig, 1881.Kulenović, Z., Mikulić, S., Milišić-Veličkovski, S., Stanišić, J. i Vučina, D., Komentari Zakona o

parničnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, Sarajevo, 2005.Lakićević, V. i Lakićević- Stojačić, S., „Javna svojina i promene u strukturi svojinskih odnosa“, u

Promene u pravnom sistemu, Zbornik radova, Zlatibor, 16-19. mart, Novi Sad, 2009.Lasić, M., „Prijedlog Okvirnog zakona o zalozima BiH s posebnim osvrtom na odredbe

međunarodnog privatnog prava“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2004.

Lazar, J., „Modernizacija založnog prava u Slovačkoj“, u Stvarnopravna uređenja tranzicijskih zemalja – stanje i perspektive, Zagreb, 2009.

Lazarević, D., „Naslednička državina“, Pravni život, br. 10/02.Lazarević, D., “Susvojina”, Pravni život, br. 10/03.Lazarević D., “Pokretne i nepokretne stvari”, Pravo-teorija i praksa, br. 7-8/04.

Lazarević, D., “Oblici državine”, Pravni život, br. 10/06.Lazarević, D., “Rokovi kod državinskih tužbi”, Pravni život, br. 13/07.Lazarević, D., Državina, pojam, oblici i zaštita, Prvo izdanje, Beograd, 2010.Lazarević, D., Službenosti i susedsko pravo, Prvo izdanje, Beograd, 2011. Lazić, M., Sadržina hipoteke, magistarska teza, Niš, 1994.Lazić, M., „Hipoteka, nužnost njenog reformisanja kao zahtev tržišne privrede”, Pravni život, br.

10/96. Lazić, M., „Primena prava plodouživanja u savremenom pravu“, Pravni život, br. 10/98. Lazić, M., „Značaj javnog registra za hipoteku“, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 1–6/00.Lazić, M., Lične službenosti, Niš, 2000. Lazić, M., „Rang stvarnih prava“, Pravni život, br. 10/02. Lazić, M., „Stvarna prava na sopstvenoj stvari”, Pravni život, br. 10/03.Lazić, M., „Pravni položaj poverioca po Zakonu o hipoteci“, Pravni život, br. 10/06.Lazić, M., „Tendencije u razvoju realnih prava obezbeđenja“, Pravni život, br. 11/09.Lazić, M., Prava realnog obezbeđenja, Niš, 2009. Legradić, R., Teorija stvarnog prava i stvarno pravo FNRJ, Skopje, 1957.Lent, F. i Schwab, K. H., Sachenrecht, 12. Auflage, München, 1968.Leon, H., Et Mazeaud, J., Shabas, F., Surete's, Publicite fonciere, Paris, 1977. Loza, B., Obligaciono pravo, Opšti dio, četvrto dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Beograd, 2000.Majkić-Marinković, B., „Pravo službenosti /služnosti (servitutes)“, u Zborniku radova sa II

savjetovanja iz građanske oblasti u Bosni i Hercegovini, Jahorina, 2007.Manić, S., „Izlučna i razlučna prava u stečajnom postupku“, Pravni informator, br. 9/99.Marković, B., „Suđenje po pravičnosti u opštem i arbitražnom pravu“, Pravni život, br. 2/86.Marković, B., „Državinski sporovi povodom nepokretnosti“, Pravni život, br. 11–12/91.Marković, B., „Pravičnost kao izvor prava“, Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 1–2/06.Marković, L., Hipotekarno pravo, Beograd, 1911. Marković, L., Građansko pravo, prva knjiga, opšti deo i stvarno pravo, drugo izdanje, Beograd, 1927.Marković, L., „O pojmu državine”, Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 1-2/06.Matijević, I., „Hipoteka na stoci”, Spomenica četvrtog kongresa pravnika Kraljevine Jugoslavije,

Beograd, 1931. Meyer, T., „Svojina kao ljudsko pravo“, Pravni život, br. 10/05.Medić, D., „Bezdržavinska zaloga u uporednom pravu”, Srpska pravna misao, br. 1–4/00.Medić, D., „Zabranjene odredbe u ugovoru o zalogu“, Glasnik pravde, br. 7–8/01.Medić, D., „Zalog kao realno sredstvo obezbjeđenja privrednopravnih ugovora“, Pravni život, br.

11/01.Medić, D., „Pojam i pravna priroda prava zaloga“, Pravna misao, br. 9–10/02.Medić, D., „Založno pravo – osnov pravne sigurnosti“, Značenja, br. 44–45/02.Medić, D., Založno pravo, Banja Luka, 2002.Medić, D., „Sticanje založnog prava na nekretninama (hipoteke)“, Pravni život, br. 10/02.Medić, D., „Nekretnine kao objekt hipoteke u pravu Republike Srpske“, u Reforma i funkcionisanje

pravnog sistema u Republici Srpskoj, Zbornik radova, Banja Luka, 2003.Medić, D., „Načela založnog prava“, Advokatura, br. 9-10/03.Medić, D., „Bezdržavinska zaloga u pravu Republike Srpske“, u Budimpeštanski simpozijum,

Doprinos reformi stvarnog prava u državama Jugoistočne Evrope, Bremen, 2003.Medić, D., „Neki aspekti založnog prava na pravima“, Pravna riječ, br. 2/2004.Medić, D., Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja potraživanja – stanje i pravci razvoja (doktorska

disertacija), Novi Sad, 2004.Medić, D., „Izlučna i razlučna prava prema Zakonu o stečajnom postupku Republike Srpske“, Pravni

savjetnik, br. 7–8/04.Medić, D., Svojinska hipoteka, ZIPS, br. 1027/05.Medić, D., Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja potraživanja – stanje i pravci razvoja, Banja Luka,

2005.Medić D., „Fiducijarni prenos vlasništva”, Pravna riječ, br. 3/05.Medić D., „Sticanje hipoteke na osnovu sporazuma pred sudom i notarski obrađene isprave“, Pravni

život, br. 10/05.

Medić, D., „Hipotekarnopravni odnos kao aspekt sadržine hipoteke“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 27, br. 1/06.

Medić, D., „Zemljišni dug kao neakcesorno sredstvo obezbjeđenja potraživanja na nekretninama,“ Pravni život, br. 10/06.

Medić, D., „Bezdržavinska zaloga na pokretnim stvarima u Bosni i Hercegovini” , u Zborniku radova “Aktuelna pitanja građanskog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini”, Jahorina, 2006.

Medić, D., „Osvrt na razvoj stvarnopravnih sredstava obezbjeđenja potraživanja“, u Rasprave iz građanskog i poslovnog prava, Banja Luka, 2007.

Medić, D., „Ukidanje stvarnih služnosti“, u Rasprave iz građanskog i poslovnog prava, Banja Luka, 2007.

Medić, D., „Uređenje međa u Bosni i Hercegovini“, Pravni život, br. 13/07.Medić, D. i Tajić H., Sudska praksa iz stvarnog prava, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo,

2008.Medić, D., „Prethodno ili prejudicijelno pitanje u parnici“, Pravni život, br. 13/08.Medić, D., „Posjed nasljednika“, u Zborniku radova “III savjetovanje iz građanske oblasti u Bosni I

Hercegovini”, Jahorina, 16-18. oktobra 2008.Medić, D., „Prestanak stvarnih služnosti“, Pravna riječ, br. 16/08.Medić, D., „Završne odredbe Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske“, Pravni život, br. 11/09.Medić, D., „Zaštita izlučnih i razlučnih povjerilaca u stečajnom postupku“, u Aktuelna pitanja

savremenog zakonodavstva, Beograd, 2009.Medić, D. i Tajić, H., Založno pravo u praksi, Sarajevo, 2009.Medić D., „Hipoteka prema Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske”, Pravni život, br. 10/10.Medić, D., „Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske“, u Aktuelne tendencije u razvoju i primeni

evropskog kontinentalnog prava, Tematski zbornik radova, sveska II, Pravni fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2010.

Mihelčić, G., „Upis hipoteke i fiducijarnog vlasništva u zemljišne knjige”, u Nekretnine i zemljišne knjige, Zagreb, 2005.

Mićović, M., Savremena sredstva realnog obezbjeđenja bankarskih kredita, Srbija i evropsko pravo, Knjiga IV, Kragujevac, 1999–2000.

Mićović, M., „Reorganizacija ili redresman stečajnog dužnika“, Pravo i privreda, br. 5–8/04.

Milenović, D., „Zaloga na pokretnim stvarima u našem i uporednom pravu“, Pravni život, br. 5/83.Milenović, D., “Izlučna i razlučna prava prema Predlogu Zakona o stečaju”, Pravo i privreda, br. 5-

8/04.Miletić, S., Hipotekarni krediti i hipotekarne hartije u razvijenim zemljama i zemljama u tranziciji,

Beograd, 2004.Milić, D., „Zaštita od imisije i od zloupotrebe susedskog prava uopšte”, Pravni život, br. 12/87.Milić, D., „Državinski sporovi povodom nepokretnosti u sudskoj praksi”, Pravni život, br. 11–12/91.Milović, M., „Odredbe ugovora o zalozi koje ne uživaju pravnu zaštitu”, Pravni život, br. 10/01.Milović, M., „Novi propisi o založnom pravu na pokretnim stvarima”, u Budvanski pravnički dani,

Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2004. Milović, R., Zakon o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja sa uvodnim komentarom,

Podgorica, 2003.Mojović, N., „O sticanju vlasništva od nevlasnika“, Pravna riječ, br. 8/06. Mojović, N., „Susjedska prava kao sui generis ograničenja vlasništva“, Pravna riječ, br. 11/07.Momčinović, H., „Zaštita prava vlasništva“, Zakonitost, br. 9-10/90.Momčinović, H., „Novo Hrvatsko stečajno pravo“, Pravo u gospodarstvu, vol. 25, 1996. Mulabdić, S., „Savjesno sticanje prava vlasništva na nekretnini zaštitom povjerenja u istinitost i

potpunost zemljišne knjige“, ZIPS, male stranice, br. 1135/08.Mulabdić, S., „Višestruko ugovaranje otuđenja nekretnine“, ZIPS, male stranice, br. 1145/08.Muslić, M., „Zemljišne knjige i njihovo mjesto u pravosudnom sistemu“, Pravni savjetnik, br. 9/01.Mutapčić, Dž., „Registrirane zaloge na pokretnim stvarima i članskim udjelima“, u Zborniku radova

“Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2003. Napijalo, D., „O međi kao pravno-geodetskom pitanju“, Naša zakonitost, br. 4/82.

Nenadić, B., „Vacatio legis i pravo građana da se u primerenom roku upoznaju sa zakonima i drugim propisima“, Pravni informator, deset godina Pravnog informatora 1998–2008.

Nikčević J. Grdinić, „Hipoteka na brodu (pojam, nastanak, prostiranje i prestanak hipoteke na brodu)“, Pravna riječ, br. 8/06.

Niketić, G., „O pravnome karakteru državine“, Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 1-2/06.Nikolić, D., Građanskopravna sankcija, Geneza, evolucija i savremeni pojam, Novi Sad, 1995.Nikšić, S., „Akcesornost založnog prava“, Hrvatska pravna revija, br. 9/02. Novaković, M., „Zaloga kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja prema novom Zakonu o zalozi”, u

Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja novanih potraživanja, Zbornik radova i zaključaka sa savjetovanja održanog u Podgorici 13. juna 2003. godine, Podgorica, novembar, 2003.

Novotni, I., „Izlučni i razlučni vjerovnici“, u Novi stečajni zakon sa sudskom praksom i praktičnim primjerima, Zagreb, 2006.

Ogorelica, N., „Hipoteka na sopstvenoj stvari ili tzv. vlasnička hipoteka”, poseban otisak iz Pravnika za 1893, Beograd, 1893.

Offinger, K., Das Fahrnispfand, Kommentar zum schweizerischen Zivilgesetzbuch, Das Sachenrecht, zweite und neu gearbeitete Auflage, Zürich, 1952.

Orlić, M., Odrednica „Založno pravo“, u Enciklopediji imovinskog prava i prava udruženog rada, knjiga III, Beograd, 1978.

Orlić, M., Zaključenje ugovora, Beograd, 1993. Orlić, M., „Uvođenje i obnavljanje zemljišnih knjiga“, Pravni život, br. 12/00.Palačković, D., „Građanskopravna ekološka zaštita”, Pravni život, br. 9/95.Pavlović, Đ., Hipotekarno pravo u Kneževini Srbiji, Beograd, 1868.Paund, R., Jurisprudencija, knjiga III, Beograd, Podgorica, 2000. Paunović, S., „Službenost prolaza“, Pravni život, br. 10/05.Perić, Ž., O prvenstvenom pravu naplate između države i hipotekarnih povjerilaca, Beograd, 1901.Perić, Ž., Stvarno pravo, Beograd, 1920. Perović, S., Formalni ugovori u građanskom pravu, Beograd, 1964.Perović, S., Retroaktivnost zakona i drugih opštih akata, teorija sukoba zakona u vremenu , Beograd,

1987.Perović, S., Pravno-filozofske rasprave, Beograd, 1995.Perović, S., Komentar Zakona o obligacionim odnosima, knjiga II, Beograd, 1995.Perović, S. “Svojinsko pitanje”, u Besede sa Kopaonika, Beograd, 2010.Petaković, R., Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima sa sudskom praksom, Beograd, 1990. Petrak, M., „Rei vindicatio u klasičnom rimskom pravu“, u Liber amicorum in honorem Jadranko

Crnić, Zagreb, 2009.Petrović, D., „Građansko-pravna zaštita svojine“, u Zborniku radova “Promjene u pravu svojine,

Transformacija društvene svojine”, Sarajevo, 1990.Petrović, Z. i Kozar, V., Sredstva obezbeđenja potraživanja iz ugovora u privredi, Beograd, 2009.Petrušić, N., „Zaštita od imisija u građanskom sudskom postupku“, Pravni život, br. 12/03.Planojević, N., Etažna svojina, Kragujevac, 1997.Planojević, N., „Pravna priroda sticanja svojine od nevlasnika“, Pravni život, br. 10/01.Planojević, N., „Vremenski trenutak prema kome se procenjuje savesnost u kontekstu člana 111

Nacrta Zakona o stvarnim pravima RS“, Pravna riječ, br. 5/05.Planojević, N., „Koncept etažne svojine iz Nacrta Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH i RS i

koncepti drugih“, Pravna riječ, br. 8/06. Planojević, N., Sticanje svojine od nevlasnika, Kragujevac, 2008.Planojević, N., „Predmet savesnosti sticaoca svojine od nevlasnika u uporednom i komunitarnom

pravu“, u Zborniku radova „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2010.

Popadić, G., „Smetanje posjeda“, u Zborniku radova „II savjetovanje iz građanske oblasti u Bosni i Hercegovini, Jahorina, 18-20. oktobar 2007.

Popov D., „Državina prava“, Pravo-teorija i praksa, br. 9/02.Popov, D., „Državina naslednika“, Pravni život, br. 10/02.Popov, D., Pojam i vrste državine, Novi Sad, 2002.

Popov, D., “Državina u uporednom pravu”, Zbornik radova Pravnog fakulteta Novi Sad, vol. 37, br. 1-2/03.

Popović, Z., “Zaštita državine”, Pravni život, br. 12/87.Povlakić, M., „Pravo svojine stranaca u SFRJ“, u Zborniku radova “Promjene u pravu svojine,

Transformacija društvene svojine”, Sarajevo, 1990.Povlakić, M., Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom

na bezposjedovnu (registriranu) zalogu, doktorska disertacija, Sarajevo, decembar 2001.Povlakić, M., „Reforma zemljišnoknjižnog prava kao dio ukupne reforme građanskog prava“, u

Zborniku radova „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2003.

Povlakić, M., „Stvarnopravna sredstva osiguranja na pokretnim stvarima u zemljama nasljednicama bivše SFRJ“, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003.

Povlakić, M., „Novo zemljišnoknjižno pravo u BiH“, Pravni savjetnik, br. 12/03.Povlakić, M., „Zemljišni dug u usporednom pravu“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci,

vol. 26, br. 1/05. Povlakić, M., „Etažno vlasništvo prema Nacrtu Zakona o stvarnim pravima“, u Zborniku radova sa 2.

Međunarodnog kongresa u Bosni i Hercegovini “Sigurnost prava vlasništva kao osnova ekonomskog razvoja”, Banja Luka, 2006.

Povlakić, M., „Neki aktuelni problemi zalaganja nekretnina u entitetima BiH“, Pravna riječ, br. 8/06.Povlakić, M., „Stranci i stjecanje vlasništva na nekretninama u BiH“, Pravna riječ, br. 16/08.Povlakić, M.,” Izvršenje na osnovu notarske isprave”, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i

trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, Mostar, 2007. Povlakić, M., „Registrirana zaloga u BiH”, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog

zakonodavstva i pravne prakse,”Mostar, 2008.Povlakić, M., „Stvarnopravno osiguranje kredita u BiH“, u Stvarnopravna uređenja tranzicijskih

zemalja – stanje i perspektive, Zagreb, 2009.Povlakić, M., Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009. Povlakić, M., „Mogućnost efikasnog namirenja založnog povjerioca iz vrijednosti pokretnih stvari u

pravu BiH“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, LII 2009, Sarajevo, 2009. Povlakić, M., „Bezposjedovna sredstva osiguranja na pokretnim stvarima u BiH”, u Forum za

građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza, Prva regionalna konferencija, Cavtat, 2010, knjiga II, Beograd, 2010.

Povlakić M., „Novo stvarno pravo Republike Srpske“, Nova pravna revija, br. 1-2/10.Prančić, V., „Prekoračenje međe građenjem“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 59, br. 4/09.Puhan, I., Rimsko pravo, Beograd, 1972. Puhan, I., „Odrednica „Superficies solo cedit“, u Enciklopediji imovinskog prava i prava udruženog

rada, Tom treći, Beograd, 1978.Radbruh, G., Filozofija prava, drugo izdanje, Beograd, 2006.Radovanov, A., Načelni stavovi i pravna shvatanja, Novi Sad, 2000.Radović, V., „Stečajni isplatni redovi“, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog

zakonodavstva, Beograd, 2005.Radonjić, D., Pravno raspolaganje stvarima u društvenoj svojini, Beograd, 1983.Radolović, A., „Suđenje osnovom pravičnosti, diskreciono ovlašćenje suca i slobodna ocjena dokaza“ ,

Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19. supplement, 1998.Radović, Z., „Hipoteka na brodu unutrašnje plovidbe“, Pravni život, br. 11–12/91. Radović, Z., Hipoteka na brodu, Beograd, 1996.Radošević, B., „Građanskopravna zaštita prava svojine“, Pravni život, br. 11/07.Radošević, P., Građa posjedovnog odnosa kod objektivno koncipiranog posjeda, magistarski rad,

Zagreb, 2007.Radošević, P., „Posjedovna volja“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 29, br. 2/08.Radošević, P., „Pravna priroda posjeda“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 2-3/09.Račić, R., Izvršno procesno pravo, Banja Luka, 2009.Rajačić, Č., Stvarno pravo, skripta, Zagreb, 1956.

Rajčević, M., „Zakonska regulativa stečaja i likvidacije u Bosni i Hercegovini“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2004.

Rajčević ,T., „Hipoteka na plodouživanju“, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2005.

Ralčić, T., Pravni instituti, propisi i sudska praksa u oblasti svojinskih odnosa, Beograd, 1983.Randa, A., Der Besitz nach osterreichischem Rechte, IV izdanje, Lepizig, 1895.Raspor, A., „Posjed i zaštita posjeda po Zakonu o vlasničkopravnim odnosima i sudskoj praksi“,

Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1–2/81.Rašović, Z., „Zabranjene klauzule kod ugovora o zalozi“, Pravni život, br. 10–12/88.Rašović, Z., „Načela založnog prava u OIZ za CG“, Glasnik odjeljenja društvenih nauka, Titograd

(Podgorica), 1989.Rašović, Z., Založno pravo na pokretnim stvarima, Podgorica, 1992. Rašović, Z., „Izvršenje obaveze da se stvar preda kod ugovora o zalozi“, Pravni život, br. 9–10/93. Rašović, Z., Ivović M. i Žižić Z., Etažna svojina, Beograd, 1995. Rašović, Z., Komentar Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine Crne Gore, Podgorica, 1996.Rašović, Z., Fiducijarni pravni poslovi i fiducijarna svojina, Podgorica, 1997.Rašović, Z., Stvarno pravo, drugo izdanje, Beograd, 2005.Rašović, Z., Građansko pravo, Podgorica, 2006.Rašović, Z., „Negatorna tužba“, Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 1-2/06.Rašović, Z., Komentar Zakona o hipoteci sa sudskom praksom, Podgorica, 2007.Rašović Z., Komentar Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, Podgorica, 2007.Rašović, Z., Komentar Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, II knjiga, Podgorica, 2009.Rašović, Z., „Vrste stvarnopravnih obezbjeđenja na nepokretnosti“, u Forum za građansko pravo za

jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza, Prva regionalna konferencija, Cavtat, 2010, knjiga II, Beograd, 2010.

Rašović, Z., Stvarno pravo, četvrto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Podgorica, 2010.Romac, A., Rimsko pravo, V izdanje, Zagreb, 1994.Rubino, - Il pegno, in Tratt. dir. civ. it., diretto da F. Vassalli, Torino, 1956.Salma, J., Obligaciono pravo, Beograd, 1988.Salma, M., Prethodno pitanje u građanskom sudskom postupku, Novi Sad, 1995.Savigny, F. C., Das Recht des Besitzes, VII izdanje, Wien, 1865.Schrameyer, K., Mazedonien: Gesetz über Eigentum und sonstige dingliche Rechte, WiRO br. 11/01.Simić, D., „Upotreba hartija od vrednosti kao instrumenata obezbeđenja novčanih potraživanja“,

Pravni život, br. 11/98.Simić, D., „Zalaganje akcija“, Pravo i privreda, br. 5-8/00.Simonetti, P., Građenje na tuđem zemljištu, Sarajevo, 1982.Simonetti, P., Pravo građenja, doktorska disertacija, Zagreb, 1983.Simonetti, P., “Pravo građenja i držanje vlastite zgrade na tuđem zemljištu”, Pravo u gospodarstvu, br.

5-6/84. Simonetti, P., Pravo građenja, Sarajevo-Beograd, 1986.Simonetti, P., Predgovor za knjigu A. Eterović, Smetanje posjeda u sudskoj praksi, Sarajevo, 1989.Simonetti, P., “Hipoteka (objekt, obujam, sticanje)”. Zakonitost, br. 9–10/90.Simonetti, P., “Pravo građenja”, Pravni život, br. 11–12/91.Simonetti, P., „Pravo građenja de lege ferenda“, Zakonitost, br. 2–3/93.Simonetti, P., „Hipotekarno zalaganje nekretnina i prava građenja“, u Zborniku radova „Zaštita

vjerovnika”, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1994. Simonetti, P., „Pravne osnove građenja na tuđoj nekretnini (de lege lata)“, Zbornik Pravnog fakulteta

Sveučilišta u Rijeci, vol. 17, br. 1/96.Simonetti, P., „Pretpostavke, funkcije i priroda prava građenja“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta

u Rijeci, vol. 19, br. 2/98.Simonetti, P., „Pretvorba društvenog vlasništva na nekretninama“, Zbornik Pravnog fakulteta

Sveučilišta u Rijeci, vol. 19, br. 2/98. Simonetti, P., „Hipotekarno zalaganje nekretnina u Federaciji Bosne i Hercegovine (s osvrtom na

zalaganje prava građenja de lege ferenda)”, Pravna misao, br. 1–2/99.

Simonetti, P., „Osnivanje prava građenja”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 20, br. 2/99.

Simonetti P., „Rimski superficies i pravne ustanove koje prethode hrvatskom pravu građenja“, u Rasprave iz stvarnog prava, Rijeka, 2001.

Simonetti, P., Rasprave iz stvarnog prava, Rijeka, 2001. Simonetti, P., “Stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige i

učinci pravnog posla o otuđenju tuđe nekretnine“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 22. br. 1/01.

Simonetti, P., „Uspostavljanje prava vlasništva na građevinskom zemljištu u Republici Hrvatskoj“, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003.

Simonetti, P., Denacionalizacija, Rijeka, 2004.Simonetti, P., „Stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige po

Nacrtu Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“, Pravna riječ, br. 5/05.

Simonetti, P., „Pravo vlasništva i pravo građenja stranih osoba na nekretninama u Republici Hrvatskoj“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 27, br. 1/06.

Simonetti, P., „Podruštvovljenje i konstituiranje prava na građevinskom zemljištu u društvenom (državnom) vlasništvu i uspostavljanje privatnog vlasništva u Bosni i Hercegovini“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2006.

Simonetti, P., „Reintegracija načela pravnog jedinstva nekretnine u Bosni i Hercegovini (u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj)“, Pravna riječ, br. 8/06.

Simoneti, P., „Ustanova prava građenja prema radnom Nacrtu Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH i Republike Srpske“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2008.

Simonetti, P., Prava na građevinskom zemljištu (1945.-2007.), Knjiga prva, Rijeka, 2008.Simonetti, P., „Nekretnine kao objekti prava vlasništva i prava građenja“, Pravni život, br. 11/09.Simonetti P., „Uspostavljanje prava vlasništva na nekretninama i građevinskom zemljištu u Federaciji

Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj“, u Zborniku radova “IV savjetovanje iz građanske oblasti u Bosni i Hercegovini”, Jahorina, 2009.

Simonetti, P., „Stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“, Zbornik radova „Aktuelna pitanja građanskog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini”, Jahorina, 2010.

Simonetti, P., „Funkcije, sadržaj i priroda prava građenja u usporednom pravu“, u Aktuelne tendencije u razvoju i primeni evropskog kontinentalnog prava, Tematski zbornik radova, sveska II, Pravni fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2010.

Simonetti, P., „Vlasništvo i njegove transformacije, jamstvo i zaštita u ustavnom poretku Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine“, u Zborniku radova „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2010.

Slavnić, Lj., „Ustavni koncept javne svojine“, u Zlatiborski dani prava, april 2010.Softić, D., „Akcesornost hipoteke kao prepreka pri primjeni modernih tehnika finansiranja“, u

Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2008.

Softić, D., „Maksimalna hipoteka u pravu Bosne i Hercegovine de lege lata i de lege ferenda“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, LII, Sarajevo, 2009.

Softić, D., „Odnos između stvarnopravnog osiguranja i osiguranog potraživanja“, u Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza, Prva regionalna konferencija, Cavtat, 2010, knjiga II, Beograd, 2010.

Spaić, V., Osnovi građanskog prava II, Stvarno pravo, treće dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Sarajevo, 1962.

Spaić, V., Stvarno pravo, treće, dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Sarajevo, 1962.Spaić, V., Građansko pravo, Sarajevo, 1967. Spaić, V., Građansko pravo, Opšti dio i Stvarno pravo, Sarajevo, 1971.Spasić, S., „Utvrđivanje potraživanja u stečajnom postupku“, Pravo i privreda, br. 5–8/05.

Spasić, S., „Realizacija obezbeđenih potraživanja u stečajnom postupku“, u Simpozijum u Ohridu, Prilozi o reformi stečajnog prava u zemljama Južne Evrope, Bremen, 2006.

Srdić, M. i Tatić, D., Priručnik o sticanju, prometu i zaštiti prava svojine na nepokretnostima, propisi, sudska praksa, obrasci, Beograd, 1995.

Srdić, M. i Đurković, Đ., Savezni ustavni sud i zaštita ustavnosti i zakonitosti, Beograd, 1996.Stanković, G., „Zasnivanje založnog prava na nepokretnosti u postupku obezbeđenja“, Pravni život,

br. 11–12/91.Stanković, G., Građansko procesno pravo, Niš, 1998.Stanković, G., “Samozaštita, kao oblik građanskopravne zaštite”, Građanska kodifikacija, Zbornik

radova, sveska 1, Niš, 2002.Stanković, G., „Procesne odredbe u Zakonu o založnom pravu u pokretnim stvarima upisanim u

registar”, Pravni život, br. 12/03.Stanković, O. i Orlić, M., Stvarno pravo, drugo izdanje, Beograd, 1982.Stanković, O. i Orlić, M., Stvarno pravo, deveto izdanje, Beograd.Stanković, O., „Beleške o zalogoprimčevom pravu na državinu”, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu,

br. 2/85.Stanković, O., Leksikon građanskog prava, glavni urednik, Beograd, 1996.Stanišić, S., „Suparničarstvo posrednog i neposrednog držaoca“, Glasnik pravde, br. 2, 3 i 4/99Stanišić, V., „Pravo susvojine na nepokretnim stvarima“, Pravni život, br. 10/95. Stanojević, O., Rimsko pravo, Beograd, 1986. Stanojević, O., Rimsko pravo, Srpsko Sarajevo, 2003.Statovci, E., Prava služnosti – komparativni aspekat, Priština, 1985.Stažnik, Š., „Pravo vlasništva u praksi Europskog suda za ljudska prava“, u Stvarnopravna uređenja

tranzicijskih zemalja – stanje i perspektive, Zagreb, 2009.Stefanović, Z., „Etažna svojina kao deo kodifikacije građanskog prava“, u Aktuelna pitanja građanske

kodifikacije, Niš, 2008.Stipković, Z., „Služnosti“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1–2/81.Stjepanović, S., „Sticanje od nevlasnika“, u Aktuelna pitanja građanske kodifikacije, Zbornik radova,

Niš, 2008.Stojanović, D., „Bezdržavinska zaloga (pokretna hipoteka)“, Zbornik Pravnog fakulteta u Nišu 1971.Stojanović, D., Stvarno pravo, Beograd, 1977.Stojanović, D. i Pop-Georgiev D., Komentar Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima,

Beograd, 1980.Stojanović, D., „Novi koncept državine (član 70. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima)”,

Glasnik Pravnog fakulteta u Kragujevcu, 1981.Stojanović, D., Stvarno pravo, osmo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1991.Stojanović D., „Ugovorna hipoteka u francuskom i nemačkom pravu“, Pravni život, br. 11–12/91.Stojanović, D., „Pravo na svojinu kao univerzalno zajemčeno pravo“, Pravni život, br. 10/95.Stojanović, D. i Pavićević, B., Pravo obezbeđenja kredita, Beograd, 1997.

Stojanović, D., „Svojina kao pravni institut“, Pravni život, br. 10/98.

Stojanović, D., Stvarno pravo, deveto izdanje, Kragujevac, 1998.Stojanović, D. i Antić, O., Uvod u građansko pravo, drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd,

2004.Stojčević, D., Rimsko pravo, sveska prva, Beograd, 1960.Stojčević, D., Rimsko obligaciono pravo, Beograd, 1960.Stojčević, D. i Romac A., Dicta et regulae iuris, Beograd, 1989.Stražnicki, M., Predavanja iz trgovačkog prava, Zagreb, 1926.Strohsack, B., „Imisije – odnos između stvarnopravne i obveznopravne zaštite”, Zakonitost, br. 9-

10/90. Subić, M., Zakon i sudska primena zakona, Beograd, 2005.Šarac, M. i Stanić, I., „Stjecanje posjeda putem potčinjenih u rimskom pravu”, Zbornik Pravnog

fakulteta u Zagrebu, vol. 60, br. 1/10.

Šarkić, N. i Rašić, D., Komentar Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, Beograd, 1992.

Šaula, V., Osnovi međunarodnog privatnog prava Republike Srpske, Banja Luka, 2008.Šeparović, V., „Suvlasništvo“, Zakonitost, br. 9–10/90.Šmalcelj, Ž., „Nešto o posjedu po odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima“,

Odvjetnik, br. 7–8/82. Tajić, L., „Pravo građenja“, Pravni savjetnik, br. 7–8/05.Tajić, H., Zbornik sudske prakse sudova u Bosni i Hercegovini u oblasti građanskog prava, Sarajevo,

2005.Tajti, T., Comparative Secured Transactions Law, Budapest, 2002. Tešić, N., „O predmetu založnog prava“, Pravni život, br. 10/03.

Tešić, N., Registrovana zaloga, Beograd, 2007.

Trifunović, P., „Savesnost u prometu nekretnina“, Pravni život, br. 10/96.Triva, S., Belajec, V. i Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, šesto izmijenjeno i dopunjeno

izdanje, Zagreb, 1986.Trnka, K., Milićević, N., Simović, M. i Dmičić, M., Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Ustav

Republike Srpske, Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, komentar, Sarajevo, 2004.Tumbri ,T., „Založno pravo“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1–2/81. Uzelac, J., „Uređenje međa“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 1/07, vol. 28.Vagner, E., „Smetanje posjeda ili uređenja međa“, Naša zakonitost, br. 11/53.Vasiljević, M., Poslovno pravo, šesto izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1999.Vedriš, M. i Klarić, P., Osnove imovinskog prava, peto izdanje, Zagreb, 1984.Vedriš, M. i Klarić, P., Građansko pravo, opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo, osmo

izmijenjeno izdanje, Zagreb, 2004.Velić, I., „Svojinsko-pravni odnosi na građevinskom zemljištu u Bosni i Hercegovini“, (I dio), Pravni

savjetnik, br. 5/03.Velić, I., „Svojinsko-pravni odnosi na građevinskom zemljištu u Bosni i Hercegovini“, (II dio), Pravni

savjetnik, br. 6/03.Velić, I., „Stvarne služnosti u sudskoj i upravnoj praksi“, Pravni savjetnik, br. 6/05.Velić, I., „Zakon o stvarnim pravima – prelazne i završne odredbe“, u Zborniku radova “Aktualnosti

građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2006.Velić, I., „Zakoni o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“, u

Sticanje stvarnih prava na nekretninama i upis u zemljišnu knjigu, materijal za savjetovanje, Sarajevo, 2008.

Velić, I., „Osvrt na vlasničko-pravne odnose na građevinskom zemljištu u Bosni i Hercegovini u duhu novih entitetskih propisa“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2008.

Velić, L., „Pravo građenja u SR Njemačkoj i njegovo uvođenje u pravni sistem Bosne i Hercegovine“, u Zborniku radova “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2006.

Velić, L., „Prelazne odredbe Zakona o stvarnim pravima RS“, u Problemi primjene prelaznih i završnih odredbi Zakona o stvarnim pravima, materijal za savjetovanje, Sarajevo, 2009.

Velimirović, M., „Opšti pogled na sigurnost povjerilaca u sistemu sredstava obezbjeđenja u jugoslovenskom pravu“, Pravo i privreda, br. 5-8/97.

Velimirović, M., „Reforma našeg stečajnog zakonodavstva“, Pravo i privreda, br. 5-8/01.Velimirović, M., Privredno pravo, Srpsko Sarajevo, 2001. Velimirović, M., „Sadržaj i dejstvo stečajnog plana“, Pravni život, br. 11/03.Velimirović, M., „Harmonizacija stečajnog zakonodavstva“, u Zborniku radova “Primena novih

zakona u oblasti privrede, pravosuđa i radnih odnosa”, Novi Sad, 2005.Velimirović, M., „Izlučno i razlučno pravo“, u Aktuelna pitanja stečajnog prava, Banja Luka, 2008.Vesković, B., Komentar Zakona o građevinskom zemljištu, Sarajevo, 2004.Vesković, B., Komentar Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, Banja Luka, 2007.Vežić, V., „Nasljednički posjed“, Zakonitost, br. 9-10/90.

Vicković, T., „Založno pravo na patentima-zastupljenost u praksi i ekonomski efekti realizacije“ , u Zlatiborski dani prava, Promene u pravnom sistemu, Zlatibor, 16.-19. mart, Novi Sad, 2009.

Vidović, M., i Marković, A., Pravni praktikum, Imovinskopravni i nasljednopravni odnosi u praksi, Zagreb, 2001.

Vizner, B., Građansko pravo u teoriji i praksi, Drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje, knjiga treća, Rijeka, 1969.

Vizner, B., „Da li je nakon donošenja Zakona o obveznim odnosima založno pravo obvezno pravo ili je i dalje stvarno pravo na tuđoj stvari – ius in re aliena“, Naša zakonitost, br. 9/1979.

Vizner, B., Komentar Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, Zagreb, 1980.Vizner, B., “Aktivna i pasivna legitimacija u parnicama zbog smetanja posjeda po novom ZOVO”,

Advokatura BiH, br. 2/80.Vlajić, B., “Hipoteka na stoci”, Spomenica četvrtog kongresa pravnika Kraljevine Jugoslavije,

Beograd, 1931. Vodinelić, V., “Državina”, u Leksikon građanskog prava, ur. O. Stanković, Beograd, 1996.Vodinelić, V., “Državina i pritežanje”, u Promene stvarnog prava u Srbiji, Beograd, 2004.Vrenčur, R., “Fiducijarni prenos vlasničkog prava u osiguranje na pokretnim stvarima u novom

slovenačkom pravu”, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003.

Vukčević, V., Smetanje poseda, doktorska teza, Novi Sad, 1974.Vuković, M., Osnovi stvarnog prava, Zagreb, 1950.Vuksanović, D., „Specifičnosti u pravnoj prirodi zakonskog založnog prava“, Pravni život, br. 10/04.Vuksanović, D., „Privilegovana potraživanja u našem pravu“, u Aktuelna pitanja savremenog

zakonodavstva, Beograd, 2004.Vuksanović, D., Pravna priroda privilegovanih potraživanja, magistarski rad, Pravni fakultet

Beograd, 2005.Vuksanović, D., „Značaj upisa hipoteke za pravo namirenja potraživanja“, Pravni život, br. 11/09.Vulić M., „Koverzija prava korišćenja u pravo svojine na građevinskom zemljištu“, Pravni život, br.

10/10.Zaćiragić, F., „Položaj založnih povjerilaca u stečajnom postupku“, ZIPS, br. 1092/06.Zaćiragić, F., „Položaj založnih povjerilaca u stečajnom postupku i njihovih prava u prethodnom

postupku“, ZIPS, br. 1094/06.Zaćiragić, F., „Novo stečajno pravo u BiH“, ZIPS, br. 1072/06.Zaćiragić, F., „Prodaja predmeta založnog prava u stečajnom postupku“, ZIPS, br. 1140/08.Zaćiragić, F., „Prava razlučnih povjerilaca u reorganizaciji stečajnog dužnika (2)“, ZIPS, br. 1142/08.Zlatković, T., „Zaštita nekih oblika državine nepokretnosti“, Pravni život, br. 10/97.Zlatković, T., „Upis hipoteke u javne knjige“, Pravni život, br. 10/98.Zlatković, T., „Susedska prava“, Pravni život, br. 10/01.Zobkow, M., „Akcesorna narav založnog prava“, Mjesečnik, br. 5/1898 i br. 6/1898.Živanović, M., „Posed prava i njegove kontraverze“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Banjaluci, Banja

Luka, 1981.Živković, B., „Pravne posledice stečajnog postupka na prava hipotekarnih poverilaca“, Izbor sudske

prakse, br. 4/09.Živković, D., Komentar Zakona o hipoteci, Beograd, 2006.Živković, M., „O reformi realnih obezbeđenja u jugoslovenskom pravu”, u Budimpeštanski

simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003.Živković M., Akcesornost založnih prava kod nepokretnosti, Beograd, 2010.Živković V. i Knežević A., „Založno pravo na pokretnim stvarima”, u Promene stvarnog prava u

Srbiji, Beograd, 2004. Živkovska, R., „Publicitet (registracija) stvarnopravnih sredstava za obezbeđenje potraživanja nad

nepokretnostima”, u Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza, Prva regionalna konferencija, Cavtat, 2010, knjiga II, Beograd, 2010.

Žuvela, M., Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 1987.

Žuvela, M., „Stjecanje prava vlasništva – posebno o građenju na tuđem zemljištu i dosjelosti”, Zakonitost, br. 9-10/90.

Žuvela, M., Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004.

Weike, J. i Tajić, L., Komentar Zakona o zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2005. Witz, C., La fiducie en droit prive francais, Paris, 1981.Wolff, M. i Raiser, L., Sachenrecht, Sachenrecht 4 Auflage, Karslruhe, 1960. Wolf, E., Lehrbuch des Sachenrechts, Köln, 1971. 

 

 

 

 

 

IZVOD IZ RECENZIJE RUKOPISA „NOVO STVARNO PRAVO REPUBLIKE SRPSKE“

 

Rukopis prof. dr Duška Medića „Novo stvarno pravo Republike Srpske“ sastoji se od Sadržaja, Predgovora i posebnih odeljaka koji imaju sledeće naslove: I. Novo stvarno pravo u Republici Srpskoj; II. Zaštita prava svojine; III. Založno pravo; IV. Registarska zaloga; V. Zaštita založnih povjerilaca kao razlučnih povjerilaca u stečajnom postupku; VI. Zaštita, preinačenje sadržaja i prestanak prava službenosti; VII. Pravo građenja, VIII. Državina i IX. Završne odredbe Zakona o stvarnim pravima. Na kraju rukopisa dat je tekst Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske.

 

.........................

 

Iz navedenog prikaza predmeta istraživanja proizlazi da je autor odabrao bitne ili, u teoriji i praksi, sporne institute iz stvarnog prava te ih u ovom rukopisu, povezao u jednu celinu. Neki instituti su potpuno novi u pravu Republike Srpske i BiH pa ih pravna nauka nije ni mogla istraživati. Zbog toga autor nije imao jednostavan zadatak – da piše i o onim institutima o kojima se sudska praksa nije izjasnila ili ih nije osvetlila pravna nauka. I pored toga, ovaj zadatak autor je, kao poznati praktičar, ali i pisac brojnih naučnih radova, razrešio na najbolji način. Prof. dr Duško Medić je bio predsednik radne grupe za izradu Nacrta Zakona o stvarnim pravima, i od samog početka uključen u reformu stvarnog prava u Republici Srpskoj i BiH. Stoga je i najkompetentniji da govori o sada važećem Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske. Ovo je prva monografija o institutima stvarnog prava, nakon stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima u Republici Srpskoj i BiH. Ona će, poput odličnog svetionika, ovetljavati tamne prostore prava ne samo praktičarima (sudijama, tužiocima, notarima, advokatima itd.), nego i teoretičarima i studentima pravnih fakulteta.

Recenzent, stoga, ima čast i zadovoljstvo da izdavaču predloži:

da se rukopis prof. dr Duška Medića „Novo stvarno pravo u Republici Srpskoj“ ŠTAMPA.

 

U Beogradu, mart 2011. godine

 

Dr Ilija Babić, redovni profesor Pravnog fakulteta

Univerziteta u Banjoj Luci

 

 

 

 

  

Bilješka o autoru

 

Prof. dr DUŠKO MEDIĆ, sin BOGOLJUBA, rođen je 7. avgusta 1953. godine u Banjoj Luci, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci diplomirao je juna 1977. godine, sa visokim prosjekom ocjena. Na istom fakultetu je i magistrirao februara 2002. godine sa prosjekom ocjena 10. Doktorirao je u Novom Sadu, decembra 2004. godine.

Pripravnički staž je proveo u Sudu udruženog rada Banja Luka od marta 1978. godine do oktobra 1979. godine. Pravosudni ispit je položio u Sarajevu, juna 1979. godine. U Osnovnom sudu Banja Luka bio je sudija od septembra 1981. godine do marta 1987. godine, a obavljao je i dužnost predsjednika građanskog odjeljenja. Kao sudija Okružnog suda Banja Luka radio je od marta 1987. godine do jula 1998. godine. Bio je predsjednik građansko-privredno-upravnog odjeljenja, te zamjenik predsjednika tog suda. Za zamjenika republičkog javnog tužioca Republike Srpske (za građansko, privredno i upravno pravo) imenovan je juna 1998. godine. Tu funkciju je obavljao do izbora za sudiju Ustavnog suda Republike Srpske, oktobra 2003. godine.

Na Pravnom fakultetu Banja Luka bio je angažovan za vanjskog saradnika za izvođenje praktičnih vježbi na Katedri građanskog prava. Na istom fakultetu je od 2003. godine predavač na Pravnoj klinici za ljudska prava i slobode. Sada je dekan Fakulteta pravnih nauka u okviru Panevropskog univerziteta Apeiron Banja Luka i vanredni profesor na predmetima Uvod u građansko pravo i Stvarno pravo.

Bio je predsjednik Komisije za informisanje i izdavačku djelatnost Udruženja sudija i tužilaca Republike Srpske, te glavni i odgovorni urednik časopisa tog udruženja “Glasnik pravde”. Glavni i odgovorni urednik je časopisa „Godišnjak Fakulteta pravnih nauka“. Član je uređivačkog odbora u časopisima „Srpska pravna misao“, „Advokatura“ , „Pravna riječ“ i „Arhiv za pravne i društvene nauke“. Član je izdavačkog saveta u časopisu “Pravo i politika”. Stalni je saradnik časopisa „ZIPS“ i „Domaća i strana sudska praksa“. Član je Predsjedništva Udruženja pravnika Republike Srpske i Predsjedništva Saveza udruženja pravnika Srbije i Republike Srpske.

Do sada je objavio deset knjiga (tri kao autor i sedam kao koautor) i oko sedamdeset naučnih i stručnih radova iz građanskog, privrednog i ustavnog prava. Recenzent je više knjiga. Učestvovao je kao predavač na oko stotinu naučnih i stručnih savjetovanja u zemlji i inostranstvu. Nosilac je povelje Kopaoničke škole prirodnog prava 2007. godine. Nosilac je i povelje Udruženja za odštetno pravo iz Beograda za stručni i naučni doprinos radu udruženja 2009. godine. Arbitar je Spoljnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Crne Gore. Član je Komisije za polaganje pravosudnog ispita u Republici Srpskoj od 2000. godine i ispitivač za predmet Građansko pravo. Predavač je na više seminara za pravosudni ispit iz ovog predmeta. Edukator je za oblast građanskog prava u okviru Javne ustanove Centar za edukaciju sudija i tužilaca Republike Srpske. Kao predsjednik i član radnih grupa učestvovao je u izradi više zakonskih projekata na državnom i entitetskom nivou. Bio je koordinator projekta “Kompjuterizacija registara u Republici Srpskoj” i član radne grupe u projektu “Unapređenje pravosuđa u Bosni i Hercegovini”. U novembru 2001. godine boravio je u Državnoj školi za sudije i tužioce u Parizu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

CIP –КаталогизацијаупубликацијиНароднаиуниверзитетскабиблиотекаРепубликеСрпске, БањаЛука 347.2(075.8) МEДИЋ,Душко

Novo stvarno pravo Republike Srpske / DuškoMedić. - 1. izd. - Banja Luka : Panevropskiuniverzitet Apeiron, 2011 (Laktaši : Grafomark) . - 415 str. : tabele ; 24cm. Tiraž 500. - Napomene i bibliografske reference uz

tekst. - Bibliografija: str. 414-415. ISBN 978-99955-49-60-2 COBISS.BH-ID1911576