60
POJAM I VRSTE STVARNIH PRAVA U RIMSKOM PRAVU Stvarna prava zajedno s obveznim i nasljednim pravima spadaju u imovinsko pravo. Stvarno pravo je prema tome skup pravnih pravila kojima se uređuju pravni odnosi među ljudima s obzirom na stvari, a po kojima se ovlašteniku stvarnog prava priznaje potpuna ili djelomična neposredna vlast na stvari, a svima drugima se zabranjuje diranje u tu stvar ukoliko je ona prepuštena raspoložbi stvarnopravnog ovlaštenika. Najvažnije razlike između stvarnih i obveznih prava su: stvarnopravni odnos je odnos između ovlaštenika stvarnog prava (vlasnik) i svih drugih osoba koje bi došle u dodir sa stvari koja je predmet tog stvarnopravnog odnosa. Obvezno pravo je samo pravni odnos između određenog vjerovnika i dužnika. Zato se stvarnopravno ovlaštenje može ostvariti tužbom prema svakome tko drži stvar, a obvezno pravo samo prema određenoj osobi obvezanog dužnika. Stvarna prava su prema tome apsolutna jer djeluju prema svima, a obvezna prava su relativna jer djeluju samo prema osobi obveznog dužnika. Objekt stvarnog prava je stvar, a objekt obveznog prava je činidba obveznika iako se ta činidba sastoji i u davanju stvari. U takvom slučaju vjerovnik još nema nikakvo pravo na stvar dokle god mu je dužnik ne preda. Tek onda će vjerovnik eventualno steći stvarno pravo. Obveze mogu biti samo razlog (causa) za osnivanje pravnih poslova. Ukoliko obvezni dužnik prije predaje otuđi stvar nekome trećemu, vjerovnik neće moći stvar tražiti od tog trećeg jer mu taj nije ni na što obvezan. On će tada morati od svog obveznog dužnika tražiti naknadu štete. Stvarno pravo prati stvar bez obzira u čije ruke ona došla. Zato će npr. ovlaštenik stvarnog prava uživanja tuđe stvari zadržati svoje pravo na stvar makar vlasnik prenese vlasništvo stvari na trećega. Naprotiv, zakupni odnos, koji je samo obvezni odnos između zakupodavca i zakupnika, utrnuti ako zakupodavac proda zakupni objekt nekom trećem (ali će iz zakupnog odnosa ostati zahtjev za naknadu štete). Stvarna prava djeluju prema svima ostalima i naređuju im prema ovlašteniku negativno držanje (nesmetanje). Obvezna prava naređuju obvezniku da u korist ovlaštenika vrši neku određenu činidbu (može se sastojati i u propuštanju). Bez aktivnog djelovanja dužnika, obvezni ovlaštenik ne može ostvariti svoje pravo. 1

Stvarno Pravo - Rimsko pravo

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Stvarno pravo - dio rimskog prava

Citation preview

Page 1: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

POJAM I VRSTE STVARNIH PRAVA U RIMSKOM PRAVU

Stvarna prava zajedno s obveznim i nasljednim pravima spadaju u imovinsko pravo. Stvarno pravo je prema tome skup pravnih pravila kojima se uređuju pravni odnosi među ljudima s obzirom na stvari, a po kojima se ovlašteniku stvarnog prava priznaje potpuna ili djelomična neposredna vlast na stvari, a svima drugima se zabranjuje diranje u tu stvar ukoliko je ona prepuštena raspoložbi stvarnopravnog ovlaštenika. Najvažnije razlike između stvarnih i obveznih prava su: stvarnopravni odnos je odnos između ovlaštenika stvarnog prava (vlasnik) i svih drugih osoba koje bi došle u dodir sa stvari koja je predmet tog stvarnopravnog odnosa. Obvezno pravo je samo pravni odnos između određenog vjerovnika i dužnika. Zato se stvarnopravno ovlaštenje može ostvariti tužbom prema svakome tko drži stvar, a obvezno pravo samo prema određenoj osobi obvezanog dužnika. Stvarna prava su prema tome apsolutna jer djeluju prema svima, a obvezna prava su relativna jer djeluju samo prema osobi obveznog dužnika.Objekt stvarnog prava je stvar, a objekt obveznog prava je činidba obveznika iako se ta činidba sastoji i u davanju stvari. U takvom slučaju vjerovnik još nema nikakvo pravo na stvar dokle god mu je dužnik ne preda. Tek onda će vjerovnik eventualno steći stvarno pravo. Obveze mogu biti samo razlog (causa) za osnivanje pravnih poslova. Ukoliko obvezni dužnik prije predaje otuđi stvar nekome trećemu, vjerovnik neće moći stvar tražiti od tog trećeg jer mu taj nije ni na što obvezan. On će tada morati od svog obveznog dužnika tražiti naknadu štete.Stvarno pravo prati stvar bez obzira u čije ruke ona došla. Zato će npr. ovlaštenik stvarnog prava uživanja tuđe stvari zadržati svoje pravo na stvar makar vlasnik prenese vlasništvo stvari na trećega. Naprotiv, zakupni odnos, koji je samo obvezni odnos između zakupodavca i zakupnika, utrnuti ako zakupodavac proda zakupni objekt nekom trećem (ali će iz zakupnog odnosa ostati zahtjev za naknadu štete).Stvarna prava djeluju prema svima ostalima i naređuju im prema ovlašteniku negativno držanje (nesmetanje). Obvezna prava naređuju obvezniku da u korist ovlaštenika vrši neku određenu činidbu (može se sastojati i u propuštanju). Bez aktivnog djelovanja dužnika, obvezni ovlaštenik ne može ostvariti svoje pravo. Stvarna prava su trajna, a obvezna kao prolazna jer ispunjenjem činidbe obveza nestaje.Rimski pravnici su razliku između stvarnih i obveznih prava izrazili razlikom akcija, tj. tužbi koje služe za zaštitu jednih i drugih. Actio in rem služi za zaštitu stvarnih, a actio in personam za zaštitu obveznih prava. Actio in rem sadrži tvrdnju vlastitog stvarnog prava te se može podići protiv svakoga koji po svome dodiru sa stvari vrijeđa pravo stvarnopravnog ovlaštenika. Još se zovu i vindicationes. Actio in personam sadrži tvrdnju o postojanju dužnosti na činidbu određene osobe te se može uperiti samo protiv određenog obveznika koji je iz nekog tipičnog razloga (kontrakta ili delikta) nužan izvršiti neku činidbu (dare, facere, praestare). Ta je razlika izražena u doba formularnog procesa u zahtjevu (intenciji) odgovarajućih formula. Stvarna prava ovlašćuju na ekonomsku upotrebu i iskorištavanje stvari u punom ili djelomičnom opsegu. Najvažnije i sadržajem najopsežnije pravo je pravo vlasništva (plena in re potestas). Samo ovdje stvar potpuno i isključivo pripada ovlašteniku vlasničkog prava te se on može njome neograničeno po volji služiti i njome raspolagati. Ostala stvarna prava su stvarna prava na tuđoj stvari (iura in re aliena). Ovdje se ovlaštenik smije koristiti tuđom stvari samo na točno određeni i ograničeni način, a sve ostale vrste njena iskorištavanja pripadaju vlasniku. Vlasnik je ovdje ograničen samo utoliko ukoliko u korist drugoga postoji takvo stvarno pravo na njegovoj stvari. Ovdje spadaju zemljišne služnosti (servitutes ili iura praediorum), a zatim se pojavilo pravo uživanja tuđe stvari (ususfructus) i pravo upotrebe (usus). Justinijanovi kompilatori su ih sve sabrali pod zajednički naziv servitutes (služnosti). Podijelili su ih na servitutes personarum (osobne služnosti, osnovane u

1

Page 2: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

korist osoba, kao uživanja i upotreba) i servitutes praediorum (zemljišne služnosti, osnovane u korist susjednih zemljišta). Kasnijeg porijekla su emfiteuza i superficies koje su svoje definitivno pravno uređenje kao stvarna prava na tuđoj stvari dobile u kasno carsko (postklasično) doba. Potkraj republike razvilo se i založno pravo (pignus i hypotheca) kao stvarno pravo na tuđoj stvari koje služi vjerovniku kao sigurnost za ispunjenje neke njegove tražbine iz obveznog odnosa, za razliku od ostalih iura in re aliena koje njihovu ovlašteniku pružaju samo pravo upotrebe ili uživanja tuđe stvari u širem ili užem opsegu. Prema tome ima 5 stvarnih prava: vlasništvo i četiri stvarna prava na tuđoj stvari (služnosti, emfiteuza, superficies i založno pravo). Faktična vlast na stvari uz koju se nadovezuju stanovite pravne posljedice zove se posjed (possessio). Posjed se sistematizira u stvarna prava i služi kao podloga za stjecanje stvarnih prava.

POJAM STVARI U RIMSKOM PRAVU – TJELESNE I NETJELESNE STVARI (RES CORPORALES I RES INCORPORALES)

Pravo smatra za stvar u užem smislu ljudima dostižne prostorno odijeljene komade vanjske prirode. U tom smislu se govori o tjelesnim stvarima i načelno samo one mogu biti objektom stvarnih prava. Kasnije se pojam širi i počinje podrazumijevati da taj pojam označava sve ono što može biti predmetom pravnih odnosa i pripadati nečijoj imovini. Javlja se opreka između tjelesnih i netjelesnih stvari. Gaj kao res corporales smatra stvari koje se mogu dotaknuti (quae tangi possunt), a pod netjelesnim stvarima smatra stvari koje se ne mogu dotaknuti pod čime se podrazumijevaju prava. Time se netjelesne stvari poistovjećuju sa samim pravom. Prema Gaju u res incorporales ulazi: pravo nasljedstva (hereditas), pravo uživanja tuđe stvari (ususfructus), obvezna prava (obligationes) i zemljišne služnosti (iura praediroum). Tu ipak ne ubraja pravo vlasništva jer rimski pravnici pravo vlasništva na stvari poistovjećuju sa samom stvari (corpus) pa se pravo vlasništva ubraja u tjelesne stvari, a ne u prava. Takvo razlikovanje je imalo u rimskom pravu važnost jer su za obje skupine važili djelomično različiti propisi. Tako se samo nad tjelesnim stvarima mogao imati posjed i vlasništvo koje se stječe putem posjeda (dosjelošću i tradicijom). Ipak, kasnije se uvodi i posjed prava, tj. posjed netjelesnih stvari.

DIOBE TJELESNIH STVARI

RES IN COMMERCIO I RES EXTRA COMMERCIUM

Ova opreka se temelji na činjenici da sve stvari ne mogu biti objektom privatnih imovinskih prava. Mnoge stvari su izuzete iz privatnopravnog prometa jer se ne nalaze ni u čijoj imovini, a i zbog toga što mnoge takve stvari ne mogu uopće ući u privatnu imovinu jer su posebnim odredbama izuzete iz pravnog prometa (res extra commercium). Razlozi za isključivanje takvih stvari iz pravnog prometa mogu biti dvojaki: humani iuris i divini iuris.Res extra commercium humani iuris su bili: res communes omnium, a to su zrak, tekuća voda javnih rijeka, more i morski žal, tj. dio morske obale dokud dopire plima. To su za fitički život ljudi nužne potrebne stvari koje nisu namijenjene privatnom vlasništvu, nego zajedničkoj upotrebi svih ljudi. Res publicae (javne stvari) su prema izvornom shvaćanju takve stvari koje su u vlasništvu države, tj. rimskog naroda, a izuzete su iz pravnog prometa dokle god služe svrhama. No, kad je općinama pa zatim i državi kao fisku bila priznata privatnopravna sposobnost postojala je i gospodarska imovina države i općina koja je potpadala pod privatno pravo (npr. imovina za rasvjetu ulica, škola itd.), a kao res extra commercium smatrale su se samo one stvari države ili općine koje su služile neposrednoj

2

Page 3: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

općoj upotrebi (javni putovi i ceste, trgovi, kazališta, kupališta, luke…) Opća upotreba takvih stvari je bila zaštićena pretorskim interdiktima. Res extra commercium divini iuris su bili: Res sacrae, tj. stvari posvećene posebnim aktom konsekracije kulta bogova (hramovi, žrtvenici. kipovi bogova, predmeti kulta…), Res religiosae, tj. stvari posvećene kultu pokojnika. U prvom redu se misli na grobove građana i robova. Oni su izuzeti iz pravnog prometa aktom sahrane mrtvaca ili njegova pepela uz pristanak vlasnika zemljišta. Res sanctae, to su gradski zidovi i gradska vrata, a u staro doba i zemljišne međe. Time su pod zaštitu bogova stavljeni gradovi i privatno zemljišno vlasništvo, a smrtnom kaznom je bio kažnjen onaj tko bi prelazio preko gradskog zida umjesto da ide kroz vrata.

RES MANCIPI I RES NEC MANCIPI

Ova dioba proizlazi iz res in commercio i vjerojatno je osnovna dioba stvari. U italsko doba, res mancipi su bili: italska zemljišta i zgrade (a prije samo uži rimski teritorij), robovi, domaća radna stoka za vuču i nošenje tereta (goveda, mazge. konji) i četiri najstarije poljske služnosti puta i vodovoda (iter, actus, via i aquaeductus). Sve ostale stvari su bile res nec mancipi (sitna stoka, pokretnine, novac i provincijalna zemljišta). Pravna razlika se očituje u načinu prijenosa vlasništva nad njima. Nad res mancipi, vlasništvo se moglo prenositi samo svečanim formalističkim aktom mancipacije ili in iure cesije, dok su se nad res nec mancipi mogle prenositi neformalnom predajom (traditio). Razlog ovakve diobe vjerojatno leži u ekonomsko-socijalnim prilikama arhaičnog doba. Res mancipi su obuhvaćali najveći i najvažniji dio seljačke imovine. Naravno da je za takvu imovinu bilo u interesu pojedinca i čitave zajednice određeno ograničavanje otuđivanja, pa je zato stavljeno pod kontrolu javnosti svečanim aktom mancipacije i ini ure cesije. Na taj način je onemogućeno peregrinima stjecanje tih stvari (nisu imali ius comercii). Druge hipoteze tendiraju mišljenju da su res mancipi izvorno bile u kolektivnom vlasništvu gensa koje su tek kasnije prešle u individualno vlasništvo. Zato je njihovo otuđivanje u početku bilo nemoguće, tj. bilo je podvrgnuto pristanku i kontroli čitavog kolektiva. Razvojem robovlasničke robne proizvodnje, razmjene i trgovine i širenjem rimske države dobivaju sve veću važnost res nec mancipi. Formalnosti mancipacije postaju zaprekom prometu i koncentraciji zemlje i nabavljanju robova. Zato pretor uvodi tzv. bonitarno vlasništvo na res mancipi koje su otuđene samo običnom tradicijom, a provincijalna zemljišta nisu već uopće bila uvrštena u res mancipi. Razlika se održala kroz čitavo klasično doba, ali je brzo izgubila svaku praktičnu važnost. Formalno ju je ukinuo Justinijan.

POKRETNE I NEPOKRETNE STVARI

Pokretne stvari su one stvari koje se mogu premještati sa jednog mjesta na drugo, a da se ne promijeni bit stvari. Ovdje spadaju stvari koje se same pokreću (res se moventes) kao robovi i životinje. Nepokretne stvari su one koje se ne mogu premještati, tj. zemlja, sa svime što je sagrađeno i usađeno na njoj (zgrade, drveće, usjevi). Vlasniku zemlje pripada i zračni prostor nad zemljom kao i tlo ispod površine (zajedno sa eventualnim rudama). Po gospodarskoj namjeni rimsko pravo razlikuje praedia urbana (gradske nekretnine za stanovanje, trgovine i obrte) i praedia rustica (poljoprivredna zemljišta, makar se nalazila u zatvorenom naselju). Na toj razlici se temelji i pravno razlikovanje zemljišnih služnosti. Rimsko pravo je načelno postupalo jednako s pokretninama i nekretninama, a samo ponekad se ta razlika uvažavala. Tako su stanovita stvarna prava (zemljišne služnosti, superficies i emfiteuza) mogla po prirodi stvari postojati samo na nekretninama.

3

Page 4: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

ZAMJENJIVE I NEZAMJENJIVE STVARI (RES FUNGIBILES I RES NON FUNGIBILES), GENUS I SPECIES

Zamjenjive su one stvari koje se u prometu redovito određuju samo po količini neke vrste ili roda (genus) tako da nije važan njihov individualitet te je svaka jednaka količina istovrsnih stvari jednaka i zamjenjiva drugom jednakom količinom – generičke stvari (obično se određuju vaganjem, mjerenjem i brojanjem – vino, žito, jaja, ulje…) Nezamjenjive stvari dolaze u obzir po svojim individualnim obilježjima. One su određene pojedinačno, kao species (umjetnička slika). O zamjenjivosti i nezamjenjivosti odlučuje i volja stranaka. Stranke mogu odlučiti da neka stvar koja je u pravilu zamjenjiva u konkretnom slučaju bude smatrana za species (točno određena vreća žita ili točno određena bačva ulja). Ova razlika je važna u obveznom pravu. Tako predmetom zajma mogu biti samo zamjenjive stvari jer dužnik mora vratiti samo jednaku količinu istovrsnih stvari. Kod pitanja utrnuća obveze zbog slučajne propasti dužne stvari vrijedi važno pravilo da se samo onaj dužnik koji duguje nezamjenjivu stvar (species) oslobađa obveze ako stvar propadne slučajem. Dužnik koji duguje generički određene stvari mora nabaviti druge istovrsne stvari ako je propala ona količina koju je on namjeravao dati.

POTROŠNE I NEPOTROŠNE STVARI (RES CONSUMTIBILES I RES NON CONSUMPTIBILES)

One se razlikuju prema tome da li se prvom redovnom upotrebom (koja odgovara njihovoj ekonomskoj namjeni) uništavaju ili ne. To su npr. žito, vino, ali i novac. Justinijan je uveo i treću kategoriju stvari koje se upotrebom samo pogoršavaju, kao npr. odijela. Ranije su se takve stvari smatrale nepotrošnima. Po prirodnim načelima sve su stvari podvrgnute bržem ili sporijem trošenju. Ova dioba je vrlo bliska diobu na zamjenjive i nezamjenjive stvari jer je većina zamjenjivih stvari ujedno i potrošna. Ali, ima i zamjenjivih nepotrošnih stvari (robovi, igle, više primjeraka iste knjige), a ima i potrošnih nezamjenjivih stvari (npr. po mjeri sašiveno odijelo). Dioba na potrošne i nepotrošne stvari važna je kod onih prava (npr. uzufrukta) ili ugovora (npr. posudbe) gdje neka stvar nakon upotrebe mora biti vraćena i zato u pravilu mora biti nepotrošna.

DJELJIVE I NEDJELJIVE STVARI

Pravno su djeljive samo one stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova, a da se pritom ne umanji nesrazmjerno njihova vrijednost. Dijelovi trebaju i dalje ispunjavati jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina. Djeljive stvari su npr. zemljišta. Neke stvari nisu pravno (fizički) djeljive jer bi fizička dioba za mnoge značila uništenje (rob, životinja…) Ovo pitanje je važno na različitim pravnim područjima, a naročito kod suvlasništva i kod obveza sa više vjerovnika i više dužnika.

JEDNOSTAVNE STVARI, SASTAVLJENE STVARI I SKUPINE STVARI

Opreka se kao u gore navedenom slučaju temelji na ekonomsko-socijalnim mjerilima. Jednostavne stvari čine jedinstvo po običnom shvaćanju života (rob, životinja, kamen, biljka)

4

Page 5: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

Sastavljene stvari nastaju spajanjem jednostavnih odnosno samostalnih stvari u novu cjelinu, npr. zgrada, brod, ormar. Te stvari postaju sastavnim dijelom nove cjeline. One gube svoju samostalnost, iako se u toj novoj cjelini mogu razlikovati, i prestaju biti samostalni objekti prava jer je dok taj spoj traje objekt prava samo ta nova cjelina. Zato posjed ili vlasništvo može postojati samo na zgradi, a ne posebno na ugrađenom materijalu. Ranija prava na dijelovima ne prestaju definitivno, oni samo miruju dok taj spoj traje. Rastavljanjem stvari gdje je to moguće, ta prava opet oživljuju. Ranijem vlasniku dijela koji je spojen u tuđu stvar daje tužba na razlučenje (actio ad exhibendum) ukoliko se ne radi o ugrađenom građevnom materijalu. Skupine stvari (prema justinijanskoj terminologiji universitas rerum) sastoje se od stvari koje nisu materijalno spojene, te svaka stvar zadržava svoju samostalnost, ali su međusobno ipak povezane po svojoj zajedničkoj, skupnoj ekonomskoj ili organizacijskoj funkciji te se zato u prometu smatraju kao cjelina sa zajedničkim nazivom. Rimski izvori imaju uglavnom u vidu stado kao slučaj takve skupine stvari. Pravna važnost skupine je u tome što objektom nekih prava može biti i kupina kao cjelina, a ne samo pojedinačne stvari. Tako je rei vindicatio, ususfructus, kupoprodaja, zalaganje i legat stada kao cjeline, a promjenom pojedinih komada ne mijenja se u tom slučaju istovjetnost cjeline. Ali, svi ti pravni odnosi mogu postojati i samo na pojedinim komadima kao samostalnim stvarima. Posjed pa preko posjeda dosjelost mogli su postojati samo na pojedinim komadima, a ne na cjelini. Pandektna nauka je proširila taj pojam i na imovinske skupine koje sadrže ne samo jednovrsne (npr. biblioteka) nego i raznovrsne tjelesne stvari i prava (nasljedstvo, miraz, pekulij). I takve skupine mogu biti predmetom tužbe, a istovjetnost cjeline ne mijenja se promjenom pojedinih dijelova.

GLAVNA STVAR I PRIPADAK (PERTINENCIJA)

Pripadak je prema današnjem shvaćanju tjelesna samostalna stvar koja je prema shvaćanju prometa određena da trajno služi gospodarskim svrhama neke druge, glavne stvari. Ona je uzgredna stvar (accessiorum) prema glavnoj stvari te je podređena ekonomskim svrhama glavne stvari iako s njome nije fizički spojena i nije njezin sastavni dio. Tako se ključevi smatraju pertinencijom brave, gudalo pertinencijom violine, a tzv. fundus instructus, tj. stoka, oruđe i poljoprivredni proizvodi pertinencijom poljoprivrednog dobra. Pravna važnost pripatka je u tome što dijeli pravnu sudbinu glavne stvari. Pravna raspoložba o nekoj stvari obuhvaća i njenu pertinenciju ukoliko možda stranke nisu drugačije ugovorile i pertinenciju jasno izuzele. Često je teško bilo odrediti granicu između sastavnog dijela i pertinencije jer ni sastavni dio ne mora uvijek biti fizički spojen s glavnom stvari.

PLODONOSNE STVARI I PLODOVI

Neke stvari ljudima nisu korisne samo same po sebi, nego i po plodovima, tj. prinosu koje odbacuju. To su plodonosne stvari, a njihov prinos se zove plod (fructus)Razlikuju se fructus naturales i fructus civiles.Fructus naturales su prirodni plodovi i produkti što ga daje neka stvar po svojoj ekonomskoj namjeni bez uštrba po svoje sućanstvo (žito, voće, mlado od životinje te pijesak, kreda, kamen). Pojam fructus naturales u pravnom smislu se ne poklapa sa pojmom ploda u običnom govoru. I ovdje je determinirajući ekonomsko-socijalni faktor, a prema njemu i pravni kriterij. Duhansko lišće nije plod u smislu botanike, ali je plod u ekonomsko- pravnom smislu. Mlado od životinje se isto smatra plodom, no kod robinja je prevladalo shvaćanje da dijete robinje nije plod jer prema ekonomsko-socijalnoj namjeni ono nije njen prinos. Njen prinos je njezin rad.

5

Page 6: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

Fructus civiles su prihodi koje se dobivaju od neke stvari posredstvom pravnih poslova (najamnina, zakupnina ili kamate od pozajmljene glavnice ili prihod nekog poduzeća). Ovdje se vidi da se pojam ploda proširio u značenje gospodarskog prihoda. Fructus naturales su prije odvajanja od plodonosne stvari sastavni dio glavne stvari i dijele njezinu pravnu sudbinu. U tom stadiju se zovu fructus pendentes ili stantes (viseći plodovi). Tek odvajanjem od glavne stvari oni postaju samostalni objekti prava te se zovu fructus separati (odvojeni plodovi).Razlikuju se fructus percepti, tj. ubrani plodovi, bilo za sebe ili za drugoga, zatim fructus percipiendi, tj. plodovi koji su se mogli i trebali ubrati, a držalac stvari je to zanemario učiniti. Konačno se razlikuju fructus exstantes,tj. ubrani, a još nepotrošni plodovi. Fructus consumpti su ubrani i potrošeni plodovi. Ta razlikovanja su važna kod pitanja naknade tih plodova po neovlaštenom držaocu plodonosne stvari, a koji bude osuđen da vrati stvar. Pri tome nastaje pitanje koje plodove mora vratiti. Da li je neka stvar plod ili ne, važno je u slučaju kada treba utvrditi prihode neke stvari (pitanje naknade štete), a osim toga postoje za pojedine ovlaštenike na plodove razlike u načinu stjecanja vlasništva na plodovima. Vlasnik, emfiteut i pošteni posjednik stječu vlasništvo plodova časom separacije, a uživalac (uzufruktuar) i zakupnik tek časom percepcije.

POSJED

POJAM I PRAVNI UČINCI POSJEDA

Posjed je faktična vlast na tjelesnoj stvari nezavisna od pitanja da li posjednik ima također i pravo na posjed, tj. na tu faktičnu vlast. Posjed i vlasništvo se treba strogo razlikovati. Vlasništvo je maksimalni skup ovlaštenja koje vlasnik ima nad stvari, posjed je samo faktična vlast. Vlasnik je u većini slučajeva i posjednik, ali i ne mora biti. Tako će onaj koji je u dobroj vjeri kupio stvar od nevlasnika biti posjednik (tzv. pošteni posjednik), iako nije postao vlasnikom. Pa i kradljivac postaje posjednik stvari jer je drži u faktičnoj vlasti iako nije postao vlasnik. Posjed je povijesno postojao prije vlasništva. Pojam posjeda se vjerojatno prvobitno razvio u odnosu na zemlju, a tek kasnije i na pokretninama. Pojavom države i prava razvija se pravo individualnog vlasništva koje dobiva državnu zaštitu vlasničkim tužbama. Već u Zakoniku XII. ploča nalazi se odredba civilnog prava da se posjed zemljišta nakon dvije godine, a posjed drugih stvari nakon godine dana pretvara u pravo vlasništva dosjelošću (usucapio). Ipak se zadržao i pojam posjeda, a tu razliku su preuzeli i mnogi moderni pravni sustavi koji se oslanjaju na rimsko pravo. Ipak, posjed ima i pravno značenje jer se i uz posjed vezuju određeni pravni učinci. U mnogim slučajevima posjed je baza za stjecanje vlasništva. Tako kod tradicije, okupacije, tj. zaposjednuća stvari koja ne pripada nikome i kod dosjelosti (usucapio). Posjednik u vlasničkoj parnici (rei vindicatio) dobiva ulogu tuženoga i time prednost da ne treba dokazivati svoje pravo na posjed i zato zadržava stvar ako tužitelj ne uspije dokazati svoje pravo vlasništva. Ipak, najvažnije je da je posjed dobio u doba republike samostalnu pravnu zaštitu i to putem pretorskih posjedovnih interdikata. Bit te zaštite se sastoji u tome da posjednika ne smije nitko samovlasno smetati, a to ne smije činiti ni onaj koji ima pravo na posjed (vlasnik) pa makar smetani posjednik i nema nikakvo pravo na posjed. Ako bi vlasnik samovlasno oduzeo posjedniku nevlasniku svoju stvar, morao bi mu je vratiti jer će izgubiti u posjedovnoj (interdiktnoj) parnici. Vlasniku preostaje samo da svoje pravo na posjed kao vlasnik dokaže i ostvari redovnom vlasničkom (petitornom) tužbom u kojoj će dokazivati svoje pravo vlasništva i svoje pravo na posjed. Vlasnik se u posjedovnoj parnici ne može pozivati na svoje pravo vlasništva (tj. jače pravo) jer se posjed zaštićuje kao faktično stanje pa su zato u posjedovnoj parnici isključeni svi petitorni prigovori. Iz ovoga slijedi da je zaštita posjeda kao fakta često samo privremena zaštita jer ona ne može

6

Page 7: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

prejudicirati pitanju prava na stvar koje se može uvijek i definitivno rješavati redovnom petitornom tužbom. Neki su teoretičari (Ihering) tvrdili da posjed nije samo faktično stanje već i pravo jer ga pravo štiti kao i druge pravne interese. Ipak, vladajuće mišljenje je da je posjed faktično stanje s nekim pravnim posljedicama. Pitanje je zašto je posjed kao faktično stanje dobio pravnu zaštitu protiv samovoljnog smetanja i oduzimanja. Najraširenije je tumačenje Savignya i Iheringa. Savigny je tvrdio da je posjedovna zaštita uvedena u interesu javnog poretka i sprečavanja silovitog pribavljanja (makar i vlastitog) posjeda. Ihering je tvrdio da se na taj način vlasniku trebalo dati brže i efikasnije sredstvo zaštite gdje on ne mora kod svakog silovitog smetanja posjeda podizati vlasničku tužbu i dokazivati svoje pravo vlasništva, nego u posjedovnom procesu dokazuje samo činjenicu faktičnog posjeda. Iheringu se prigovara da se interdiktima štiti i posjed nevlasnika, ali Ihering se opravdava činjenicom da će svaki vlasnik u konačnici uspjeti sa petitornom tužbom. Neki (Monier) traže razloge zaštite posjeda u konkretnom povijesnom razvitku pa tvrde da su posjedovni interdikti uvedeni prvenstveno za zaštitu onih koji su uzimali u obradu državne zemlje, a koje nisu mogle biti u privatnom vlasništvu. Najraširenije mišljenje je danas ipak Savignyevo.

VRSTE POSJEDA U RIMSKOM PRAVU

Rimsko pravo razlikuje tri osnovne vrste posjeda:

POSSESSIO ILI POSSESSIO AD INTERDICTA – pravim posjedom, tj. posjedom koji je zaštićen interdiktima rimski pravnici su smatrali samo onaj posjed koji je imao dva konstitutivna elementa (objektivan i subjektivan). Pravi posjednik je trebao imati faktičnu vlast na stvari, tj. materijalnu mogućnost držanja i raspolaganja sa stvari (corpus) i volju posjednika da stvar zadrži za sebe, tj. da raspolaže s njom onako kako sa stvari raspolaže vlasnik (animus possidendi). U modernoj nauci se ovakav posjed naziva juristički posjed. Zbog postojanja ovih dvaju elemenata smatra se posjednikom i štiti se interdiktima u prvom redu vlasnik-posjednik, zatim pošteni posjednik koji je stvar stekao u dobroj vjeri od nevlasnika, ali isto tako i onaj koji je stvar oteo silom (razbojnik), ili potajno (kradljivac) ili ju je izmolio do opoziva pa neće da je vrati. Ukoliko je stvar stečena vi, clam ili precario (silom, potajno ili na zamolbu do opoziva – tzv. possessio vitiosa ili iniusta) posjednika neće biti zaštićen jedino protiv onoga od koga je na takav način posjed stekao (taj će moći razbojniku, kradljivcu ili prekaristu svoju stvar i silom uzeti, a da se ne mora plašiti posjedovnog interdikta), ali će biti zaštićen protiv svakog trećeg.

POSSESSIO NATURALIS ILI DETENTIO – Posjednikom se nije smatrao onaj koji je imao faktičnu vlast na stvari, ali nije imao volju da stvar zadrži za sebe kao svoju (nedostaje mu animus possidendi), nego ju je držao za drugoga koji je bio pravi posjednik. Rimski pravnici ovdje onda govore o possessio naturalis, a kasnije je takav odnos nazvan detentio (detencija). Detencija se nije smatrala posjedom i detentor nije uživao posjedovnu zaštitu. Detentor je u pravilu bio onaj koji je držao tuđu stvar temeljem obveznog ugovora, kao najamnik, zakupnik, čuvar tuđe stvari (depozitar) ili onaj koji si je posudio tuđu stvar (komodatar), a tako i ovlaštenik stvarnog prava na tuđoj stvari (uzufruktar i uzuar). Svi oni ne drže stvar za sebe, nego za drugoga kome će je morati i vratiti. Taj drugi se smatra i dalje posjednikom i uživa interdiktnu zaštitu jer ima animus possidendi, a corpus vrši posredstvom detentora. Ovdje se većinom radilo o oslobođenicima prema patronu koji dobivaju stvar u zakup, posudbu, čuvanje, uživanje…, ali posjed držae za drugoga. Iznimno, pretor je pružio interdiktnu zaštitu i nekim detentorima koji su unatoč manjku animus-a ipak smatrani za prave posjednike te im je pripadala possessio ad interdicta, nazvana po Savignyu «izvedeni» juristički posjed. Takav posjed imaju: založni vjerovnik koji je dobio

7

Page 8: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

stvar u ručni zalog, dalje prekarist, tj. onaj kojemu je stvar ustupljena na besplatno korištenje s time da je treba vratiti na svakodobni opoziv i sekvestar, tj. onaj kojem stranke povjere na čuvanje neku stvar (npr. za vrijeme trajanja spora o stvari) s time da je sekvestar mora vratiti pod određenim uvjetima (stranci koja će pobijediti u tom sporu). U sva tri slučaja, posjednici nemaju animus possidendi, ali pravo im je zbog praktičnih razloga u povijesnom razvoju pružilo zaštitu protiv smetanja njihovih posjeda i priznalo ih za posjednike ad interdicta. U postklasično doba, posjedovna zaštita se proširila i na još neke detentore tako na emfiteutu i superficijera, ali je prijeporno da li se ovdje radi o zaštiti posjeda stvari ili već o zaštiti posjeda na tuđoj stvari (tzv. quasi-possessio ili possessio iuris)POSSESSIO CIVILIS ILI POSSESSIO EX IUSTA CAUSA – Pod ovim pojmom rimski pravnici podrazumijevaju pravi posjed koji ima i corpus i animus, ali se i temelji na nekom pravnom razlogu (iusta causa possidendi). Taj pravni razlog (titulus), npr. kupnja daje i pravno opravdanje posjedu, može dovesti do stjecanja vlasništva bilo putem tradicije (iusta causa traditionis), bilo putem dosjelosti (iusta causa usucapionis) ukoliko postoje i ostale pretpostavke za dosjelost. Takav posjed se zove possessio ad usucapionem, a u postklasičnom i Justinijanovom pravu i possessio iusta jer ovdje faktički posjed odgovara pravu na posjed.U Justinijanovom pravu sve tri vrste posjeda su svrstane uglavnom pod possessio civilis i possessio naturalis. Posjed u prvom smislu riječi (ad interdicta) može biti:POSSESSIO VITIOSA I POSSESSIO NON VITIOSA – viciozan ili pogrešan (possessio iniusta) posjed je bio onaj posjed koji je stečen vi, clam ili precario. Neviciozan posjed je onaj posjed koji je stečen ne vi, ne clam, ne precario. Ovdje se radi o pogrešnom načinu stjecanja posjeda i nema veze s pitanjem prava na posjed (vlasništvom). Zato će i vlasnikov posjed biti viciozan ako on posjed stvari samovlasno oduzme neovlaštenom posjedniku upotrebom zabranjene samosile. I takav viciozan posjed (posjed po kradljivcu ukradene stvari) štitio se interdiktima protiv svakog trećeg, a jedino nije uživao zaštitu jedino protiv prethodnika od kojega je takvim pogrešnim načinom bio oduzet. U korist takvog prethodnika u interdikt bi se uvrštavala exceptio vitiosae possessionis.POSSESSIO IUSTA I INIUSTA – Po klasičnoj terminologiji ova razlika je istoznačna sa gore navedenom razlikom. Već u klasičnom pravu se javlja, a u Justinijanovom pravu prevladava novo značenje te possessio iusta sada znači isto kao i possessio ex iusta causa, tj. posjed osnovan na pravnom razlogu. I po tom novom značenju, possessio iusta može biti ujedno i possessio vitiosa, ako je vlasnik nekom possessoru koji je bio iniustus oduzeo posjed zabranjenom samosilom. POSSESSIO BONAE FIDEI I MALAE FIDEI – Bonae fidei possessor je onaj posjednik koji je u oprostivoj bludnoj glede valjanog stjecanja. On npr. vjeruje da je stekao vlasništvo kupljene stvari tradicijom, a nije znao da tradent nije bio vlasnik ili da nije bio djelatno sposoban. Ali to neznanje ne smije biti skrivljeno njegovom vlastitom grubom nemarnošću. Njegova bludnja mora biti oprostiva. Malae fidei possessor je posjednik koji zna za nevaljanost svog stjecanja ili bi za nju kraj potrebne pažnje morao znati. Ta razlika nema važnosti za zaštitu posjeda jer se i jedan i drugi štite interdiktima, ali ima velike važnosti kod dosjelosti, stjecanja plodova i odgovornosti na vlasničku tužbu. Posjed stečen bonae fidei i na temelju iusta causa dovodio je po proteku određenog vremena do stjecanja vlasništva dosjelošću ukoliko se radilo o sposobnoj stvari. Takav posjed je nazvan «kvalificirani posjed» pa je osim interdiktne, i prije proteka roka dosjelosti uživao i petitornu zaštitu s actio in rem Publiciana jer je takav posjednik već bio gotovo izjednačen s vlasnikom.

STJECANJE POSJEDA

8

Page 9: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

Posjed stječe u rimskom pravu ostvarenjem objektivnog i subjektivnog elementa (corpore et animo). Za stjecanje faktične vlasti na stvari (corpus) u prvotno doba je bilo potrebno očito i vidno steći tu vlast fizičkog raspolaganja aprehenzijom stvari (npr. uzimanjem stvari u ruke). Treba razlikovati da li se radi o neposrednom (originarnom) stjecanju posjeda, tj. nezavisno od volje (ili protiv volje) dosadašnjeg posjednika (tako kod okupacije) ili se radi o posrednom (derivatnom) stjecanju posjeda, tj. voljom dosadašnjeg posjednika (tako kod tradicije). U oba slučaja je postojala daljnja razlika kod stjecanja posjeda nekretnina i pokretnina. Kod originarnog stjecanja okupacijom bila je uvijek potrebna materijalna aprehenzija vidnim fizičkim zahvatom stvari. Kod nekretnina je bilo potrebno stupiti na zemljište i omeđiti i uvesti se u sve dijelove zemljišta. Kod pokretnina isto je bila potrebna materijalna aprehenzija, bilo rukom, bilo odvođenjem, pohranjivanjem ili napravom koja omogućava sigurnu vlast na stvari (životinja uhvaćena u lovu u zamci).Derivatno stjecanje posjeda vrši se u sporazumu s dosadašnjim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku, odnosno stavlja ga u isključivu mogućnost materijalnog raspolaganja sa stvari (traditio). Iako se govori o «prijenosu» posjeda, novi posjednik ne nastavlja posjed dosadašnjeg posjednika, nego ga stječe izvorno utoliko što se kod njega mora ostvariti element corpusa i animusa. Što se promet više razvijao, to su načela prometa bila slobodnija. Sve se više odstupalo od načela da je potreban materijalni akt neposredne fizičke aprehenzije stvari po stjecatelju. Kod predaje posjeda zemljišta isprva je bilo potrebno da prodavatelj i stjecatelj posjeda obiđu zemljište i pokažu njegove granice. Brzo je bilo dovoljno da prodavatelj na zemljištu izjavi da posjed prepušta kupcu, a kupac da stupi na zemljište. Kasnije se to još više razvijalo pa je na kraju bilo dovoljno samo da kupac na temelju pravnog posla o otuđenju (kupoprodajni ili darovni ugovor) sam stavi u posjed zemlje. Kod predaje pokretnina, za stjecanje corpusa je bilo neophodno stvar zahvatiti vlastitom rukom. I ovdje je dovoljna traditio longa manu (pokazivanje robe) ukoliko je stvar bila na dogledu. Justinijanovo pravo je ostalo pri zahtjevu da je za stjecanje posjeda potrebno fizički zahvat stvari. No, pod utjecajem grčko-orijentalnih prava javlja se traditio ficta, tj. predaja pismene isprave koja sadržava izjavu o prijenosu posjeda kojom se nadomješta efektivna predaja stvari (traditio chartae ili instrumenti). U dva slučaja je po klasičnom pravu moguć prijenos stvari (stjecanje posjeda) bez ikakve promjene faktične vlasti na stvari. To su prema nazivima pandektne nauke: traditio brevi manu – detentor na kojeg treba prenijeti posjed stvari koje već drži u rukama, zadržava sporazumom stranaka stvar unaprijed kao posjednik bez ikakve ponovne aprehenzije stvari. Tako će se najamnik koji kupi kuću u kojoj stanuje pretvoriti na temelju kupoprodajnog ugovora od detentora u posjednika. Tu se ipak radi o redovnom stjecanju posjeda corpore et animo, samo što oba elementa nisu stečena istovremeno nego je corpus postojao već ranije, a naknadno je došao i animus. Constitutum possessorium – ovdje posjednik prenosi posjed na drugoga ugovorom da će ubuduće držati stvar samo kao detentor za toga drugoga. Npr. ako vlasnik kuće proda kuću drugome, a u kući i dalje ostaje živjeti kao najamnik ili ako netko proda stvar koju po tom ugovoru zadržava u detenciji kao čuvar za drugoga. Mnoge teorije govore o constitutum possessorium kao stjecanju posjeda po zastupniku. Ovdje se radi o jedinom slučaju gdje se posjed stječe nudo animo na osnovu sporazuma starog i novog posjednika.Animus - Uz corpus, za stjecanje posjeda je potreban i animus possidendi, tj. volja vršiti faktičnu vlast na stvari za sebe, podvrći je materijalno svojoj vlasti uz isključenje drugih. Ta volja mora doći do izražaja u vanjskom ponašanju. Ako je posjed stečen na temelju nekog pravnog posla, volja se pretpostavlja. Samo unutrašnje mišljenje nije odlučno. Zato npr. depozitar ne može postati posjednik samo što si je samo u mislima usvojio animus rem siba habendi jer vrijedi pravilo nemo sibi ipse causam possessionis mutare potest (nitko ne može sam jednostrano promijeniti pravni osnov posjeda).Volja koja je potrebna za posjed nije se prosuđivala strogo kao volja koja je inače potrebna za pravne poslove i djelatnu sposobnost.

9

Page 10: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

Zbog pomanjkanja potrebne posjedovne volje, vlastitim aktima ne mogu stjecati posjed infantes i umobolni te jurističke osobe. Glede nedoraslih (impuberes) bilo je prijeporno među pravnicima mogu li ga stjecati sami ili samo uz auctoritas tutoris. Justinijan usvaja prvo stajalište.

TRAJANJE I GUBITAK POSJEDA

Posjed traje dok postoji corpus i animus, a prestaje gubitkom jedne od njih. Smatra se da faktična vlast postoji ako posjednik ima uvijek mogućnost praktičnog raspolaganja s njome tako da se može uvijek njome služiti kad god hoće. Corpus prestaje ako se stvar uništi , izgubi (ali ne i ako se samo zametne), ako bude ukradena ili silom oteta. Kod održavanja posjeda su se razvila još blaža načela. Ako posjednik napusti svoje pašnjake kroz izvjesno godišnje doba, on ne gubi posjed, a probilo se shvaćanje da se posjed u tom slučaju zadržava solo animo. U tom pravcu se pošlo i dalje pa se uzimalo da se posjed zemljišta zadržava solo animo iako je faktična vlast doista prestala (ako je zakupnik umro ili napustio zemljište) dokle god se netko treći ne dočepa zemljišta. Ako bi se netko treći u odsutnosti posjednika potajno uvukao na zemljište (clam), u starije doba se uzimalo da on odmah postaje posjednik, no mlađi klasici smatraju da do promjene posjeda dolazi tek onda kada je odsutni saznao za tu činjenicu, a nije se usprotivio ili nije više uspio izbaciti tog trećeg koji se tada pretvara u posjednika, ali sada taj treći stječe posjed silom (vi), a ne clam. Neke teorije su govorile da posjed ne prestaje gubitkom jednog, već obadva konstitutivna elementa zajedno, no to je netočno jer se prema tome posjed ne bi mogao gubiti bez pristanka dosadašnjeg posjednika, a to ne stoji. Postoji jedan slučaj gubitka posjeda solo animo, a to je constatutum possessorium.

ZAŠTITA POSJEDA

Osim samoobrane, posjed se štitio interdiktima. Interdikti za zaštitu posjeda su bili uvjetni nalozi ili zabrane koje je pretor izdavao na zahtjev jedne stranke protiv druge strankebez prethodnog ispitivanja ili provođenja dokaza. Ako se druga stranka ne bi pokorila interdiktnom nalogu ili zabrani, onda bi se nadovezivala redovna parnica koja bi se rješavala osudom (vrlo skupe!). U interdiktnom postupku ne dozvoljava se pozivanje na jače pravo, nego se ovdje radi samo o faktičnom stanju posjeda i njegovu samovlasnom smetanju ili oduzimanju. Zato i vlasnik može biti tužen interdiktom, ako svoju stvar silom oduzme nevicioznom posjedniku. Postojale su 2 vrste interdikata: interdicta retinendae possessionis (štite posjednika protiv smetanja i zadiranja u posjed) i interdicta recuperandae possessionis (služi za vraćanje oduzetog posjeda). Postojala su dva interdikta retinendae possessionis (interdictum uti possidetis i interdictum utrubi).Interdictum uti possidetis – služio je za zaštitu posjeda nekretnina protiv smetanja trećih. Smetani traži od pretora izdanje interdikta. On je upravljen na obje stranke te sadrži zabranu da se ne smije silom mijenjati, odnosno smetati posjed one stranke koja posjeduje nekretnine u času izdavanja interdikta, osim ako posjednik nije viciozan. Načelno se štiti posljednji posjednik koji je držao posjed u času izdavanja interdikta. Viciozni posjed se ne štiti te ga stranka smije smetati pa i samovlasno oduzeti jer njega štiti u interdiktu sadržana exceptio (prigovor) vitiosae possessionis. U tom slučaju se ne štiti posjednik koji zadnji posjeduje nekretninu u trenutku izdavanja interdikta, nego se štiti posljednji neviciozni posjed. Viciozni posjed ne uživa zaštite jedino prema onome od koga je viciozno oduzet, prema trećim osobama se štiti i zato treće osobe ne smiju vicioznog posjednika (npr. kradljivca) smetati. Interdictum utrubi – služio je za zaštitu pokretnih stvari (izvorno samo robova). I ovaj interdikt je upućen objema strankama te određuje da si stvar odnese ili odvede onaj koji je u posljednjih godinu dana (računajući od dana izdavanja interdikta) držao stvar u posjedu duže

10

Page 11: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

vrijeme od svog protivnika, osim ako nije svoj posjed od protivnika stekao v, clam ili precario. Ovdje se ne štiti posljednji posjednik, nego je odlučna dužina trajanja posjeda u posljednjoj godini. I ovdje se uvrštava exceptio vitiosae possessionis te će bez zaštite ostati onaj koji je od svog protivnika stekao posjed vi, clam ili precario (ali ne i od trećih)Interidicta recuperandae possessionis su bili interdicta simplicia i restitutoria jer se samo jednoj stranci naređivalo da vrati posjed. U klasičnom pravu su postojala dva interdikta za povratak silom oduzetog posjeda na nekretninama i interdictum de precario. Interdictum de vi – nalaže posjedniku koji se zemljišta domogao silom bilo da ga je oduzeo sam ili po svojoj familiji, da vrati posjed zemljišta ranijem posjedniku ukoliko nije ovaj prije toga oduzeo posjed tuženome vi, clam ili precario (exceptio vitiosae possessionis). Zaštita se može zatražiti samo u roku jedne godine od oduzimanja posjeda. Interdictum de vi armata – odnosi se na izbacivanje s posjeda po gomili ljudi ili s oružjem u ruci. Interdikt nije bio ograničen na jednu godinu niti se davala exceptio vitiosae possessionis. S njim se mogao poslužiti i onaj koji je sam ranije protivniku oduzeo posjed silom (ali ne tom kvalificiranom silom po oružanim ljudima). Ovdje pretor štiti rimske zemljoposjednike protiv svih silovitih napadajaOvdje se još ubraja i interdictum de precario kojim se naređuje prekaristu da vrati stvar koja mu je povjerena do opoziva.U Justinijanovom pravu zahtjevi za zaštitu posjeda se ne ostvaruju više davanjem interdikta po magistratu nego u redovitom sudskom postupku (tužbom ex causa interdicti ili actio ex interdicto). I dalje su isključeni svi petitorni prigovori, a postupak je ubrzan i skraćen).Interdictum utrubi je bio utoliko izjednačen sa interdiktom uti possidetis što je sada i kod smetanja posjeda pokretnih stvari bio mjerodavan i zaštićen neviciozni posjednik koji je držao posjed u času početka procesa, a ne više onaj koji je imao neviciozni posjed kroz duži dio posljednje godine. Interdikti zbog nasilnog izbacivanja iz posjeda nekretnina spojena su sada u interdictum unde vi koji se primjenjuje uvijek samo unutar godine dana i nema exceptio v.p.Interdicta retinendae i recuperandae possessionis služe za zaštitu postojećeg posjeda. Od njih se razlikuju tzv. interdicta adipiscendae possessionis. Oni idu za prvim pribavljanjem posjeda pa su prema tome petitorne naravi jer se njima ostvaruje neko pravo na posjed tako da se ovlašteniku prava na posjed dodjeljuje i posjed.

POSJED PRAVA (QUASI-POSSESSIO)

Predmetom posjeda su mogle biti samo tjelesne stvari. Moguće je bilo da netko faktički vrši sadržaj nekog drugog prava osim vlasništva (služnosti na tuđoj stvari i uživanja tuđe stvari – corpus – s voljom da postupa kao ovlaštenik toga prava – animus), bez obzira na pitanje da li mu to pravo doista pripada. Netko tako može biti posjednik prava služnosti, prava uživanja pa se postavlja pitanje zaštite takvog posjeda kao netjelesne stvari. Pretor počinje davati interdiktnu zaštitu uzufruktuaru tuđe stvari u vidu tzv. interdicta utilia mada je uživalac samo detentor stvari i kao takav nema posjed stvari. Slično se davala interdiktna zaštita emfiteuti i superficijaru. Budući da se ovdje nije moglo govoriti o posjedu stvari, takvi slučajevi su svrstavani u quasi possessio, odnosno gdje se štiti faktično vršenje prava služnosti, uživanja ili drugih prava na tuđoj stvari. Justinijan svrstava to pod pojam iuris quasi possessio ili iuris possessio.

UČINCI POSJEDA (SKRAĆENO)

1. Posjed je temelj stjecanja vlasništva2. Posjed je zaštićen interdiktima

11

Page 12: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

3. Posjednik ne mora dokazivati vlasništvo u tužbama

PRAVO VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva je najvažnije stvarno pravo i centralni institut svakog pravnog sistema. Pojam vlasništva su rimski pravnici shvaćali kao potpunu i isključivu pravnu vlast na tjelesnoj stvari (ne radi se o pravnom odnosu vlasnika prema stvari nego o pravnom odnosu prema ostalim članovima društva). Priznaje se vlasniku subjektivno pravo potpune i isključive vlasti na stvari koju su svi ostali članovi društva dužni poštivati. Vlasništvo daje pravo na posjed. Vlasnik može raspolagati sa stvari po svojoj volji i može svakog trećeg isključiti od raspolaganja. Kod Justinijana, vlasništvo je plena in re potestas. Sredovječni komentatori su pokušali rastaviti pravo vlasništva na tri osnovna elementa: uti (pravo ekonomske upotrebe stvari), frui (fructus ili ususfructus, pravo crpljenja plodonosne stvari) i abuti (ab usus daje pravo neograničenog raspolaganja koje ide sve do uništenja stvari). Ab usus je najkarakterističnije vlasnikovo ovlaštenje jer uti i frui mogu pripadati i drugim osobama (služnosti), ali ab usus pripada samo vlasniku. Neki su se pravnici protivili takvom rastavljanju vlasničkih ovlaštenja. Smatrali su da vlasnik ne prestaje biti vlasnikom ako mu ovo ili ono pravo utjecaja na stvar ponekad nedostaje. To je tzv. princip elasticiteta vlasništva. ili ius recadentiae

VRSTE RIMSKOG VLASNIŠTVA

Kviritsko vlasništvo – po starom pravu postojalo je samo jedno vlasništvo koje se zvalo «dominium». Samo ovo kviritsko vlasništvo se štitilo civilnom vlasničkom tužbom (rei vindicatio). Za stjecanje kviritskog vlasništva se tražilo: da stjecatelj bude rimski građanin odnosno osoba sa ius comercii, da se radi o podesnom objektu (pokretne stvari in commercio, a od nekretnina samo zemljišta u Italiji) i stjecanje kviritskog vlasništva moralo se zbivati na propisani način.Bonitarno ili pretorsko vlasništvo – razvilo se kada su komplicirani načini prenošenja kviritskog vlasništva nad res mancipi postali nepraktični. Često se događalo da bi se otuđivanje na res mancipi vršilo neformalnom predajom (traditio). No, po civilnom pravu bi dosadašnji vlasnik u tom slučaju zadržavao dominium ex iure Quiritum , a stjecalac je tradicijom dobivao nad res mancipi samo posjed stvari koji bi se tek protekom roka dosjelosti pretvorio u kviritsko vlasništvo. Ali za vrijeme proteka tog roka, stjecatelj je po civilnom pravu bio bez zaštite pa mu je dosadašnji vlasnik kao kviritski vlasnik mogao vlasničkom tužbom posjed oduzeti natrag, iako mu je stjecatelj već isplatio cijenu za prodanu i tradiranu stvar. Ako bi na takav način stečeni posjed iz ruku takvog stjecatelja dospio nekom trećem, nije mogao stvar od trećeg potraživati jer nije bio civilni vlasnik pa mu nije pripadala i rei vindicatio. No pretor je pružio zaštitu takvom stjecaocu. On ga nije mogao učiniti vlasnikom, jer pretor nije zakonodavac, ali ga je zaštitio u posjedu stvari kao da je civilni vlasnik. Pretor je takvom stjecaocu davao ekscepciju doli (prigovor prijevare) koja se u tom slučaju zvala exceptio reivenditae ac traditae (prigovor da je stjecaocu stvar bila prodana i predana iako nije bio izvršen civilni prijenos vlasništva). Zbog tog prigovora, sudac je mogao tužiteljevu rei vindikaciju odbiti. Ako bi stvar dospjela u ruke nekog trećeg, pretor je stjecaocu (bonitarnom vlasniku) davao petitornu tužbu nazvanu actio Publiciana kojom je mogao od trećih zahtijevati povratak stvari kao da je ona njegovo vlasništvo jer se ta tužba temeljila na fikciji kao da je već prošao rok za stjecanje vlasništva dosjelošću. Actio Publiciana se davala i protiv otuđivaoca-vlasnika ako bi stvar dospjela opet u njegove ruke. U takvom slučaju se njegova exceptio dominii suzbijala replikacijom rei venditae ac traditae. Dosadašnji vlasnik bi zadržao

12

Page 13: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

samo nudum ius Quiritium, tj. samo puko ime vlasnika bez ikakvog sadržaja. A i ime bi prešlo na bonitarnog stjecatelja nakon proteka roka dosjelosti jer onda on postaje kviritskim vlasnikom. U postklasičnom i Justinijanovom pravu nestaje duplicitet vlasništva jer se civilno pravo stapa s pretorskim, a i ukida se razlika između res mancipi i res nec mancipi koja je i dovela do pojave pretorskog (bonitarnog) vlasništva. Ipak , actio Publiciana je zadržana za zaštitu poštenog (uzukapionog) posjednika protiv svakog slabijeg posjednika.Provincijalno vlasništvo – sa teritorijalnim širenjem Rima se paralelno razvija i provincijalno vlasništvo na zemljištima u provincijama. Vlasništvo tih zemljišta je formalno pripadalo državi. Ipak, nekim domaćim stanovnicima i rimskim građanima je država ustupila ta zemljišta na uživanje i obrađivanje uz plaćanje daća (stipendium, tributum). Time su stjecali pravo koje se prenosilo na nasljednike i štitilo se sa tužbama analognim rei vindikaciji. Gaj to pravo naziva posjedom ili uživanjem (possessio vel ususfructus), a u drugim izvorima se sadržaj tog prava opisuje sa habere, possidere, uti, frui. Materijalno, to vlasništvo je jednakog sadržaja kao i kviritsko. Peregrinsko vlasništvo – iako peregrini nisu mogli stjecati kviritsko vlasništvo (ukoliko im nije bio podijeljen commercium), praetor peregrinus i provincijalni namjesnici su štitili njihovu imovinu kao da je ona kviritsko vlasništvo. Gaj govori o pravom vlasništvu peregrina i to na način da im je vlasništvo u njihovim gradovima i državicama pripadalo po nacionalnom pravu ukoliko im je to bilo priznato rimskim ugovorima ili zakonima. Ova razlika gubi važnost nakon konstitucije cara Karakale koji je svim slobodnim stanovnicima podijelio rimsko građanstvo. Konačno, Justinijan je poznavao samo jedan pravi tip vlasništva koji se označava sa dominium ili proprietas, a redovni način njegova prenošenja postaje traditio.

OGRANIČENJA VLASNIŠTVA

Iako rimsko vlasništvo daje vlasniku načelno neograničenu i isključivu vlast na stvari, potrebe praktičnog života su dovele do nekih prisilnih ograničenja vlasništva, pogotovo nekretnina. Dobrovoljno je vlasnik svoje vlasništvo mogao ograničiti davanjem ograničenih stvarnih prava trećim osobama na svojoj stvari (služnosti). Prisilna ograničenja su postojala u interesu pojedinca, uglavnom susjeda (tzv. susjedovno pravo) ili u javnom (općem) interesu.U interesu susjeda je postojalo od starog doba pravilo da se između zemljišta mora ostaviti međa (finis) od 5 stopa koja je služila za prolaz i okretanje pluga. Isti prostor je morao postojati i između zgrada, a ali poslije galskog požara pri obnovi Rima ovo je pravilo napušteno. Druga važnija ograničenja u interesu susjeda su: Vlasnik poljoprivrednog zemljišta je već po Zakoniku XII ploča morao trpjeti da grane susjedova zemljišta prelaze na njegovo zemljište, ali samo u visini iznad 15 stopa. Niže grane je mogao posjeći jer bi mu bacale sjenu na zemlju. Mogao je ukloniti i drvo koje je širilo grane iznad kuće ako to na njegov zahtjev ne bi učinio susjed (pretorski interdictumde arboribus caedendis). Ako bi se korijeni drva proširili na njegovu strani i ugrožavali temelje njegove kuće, vlasnik ugroženog zemljišta je mogao korijene posjeći. Plodove koji s drva padnu na susjedovo zemljište je već po Zakoniku XII vlasnik drveta sakupljati svakog trećeg dana. Pretor je to proširio na sve plodove dajući u tu svrhu interdictum de glande legenda. Vlasnik susjednog zemljišta je isto po Zakoniku mogao s actio aqvae pluviae arcendae tražiti da susjed ukloni naprave koje bi uzrokovale jače prodiranje vode na susjedovo (dakako niže) zemljište. Justinijan to još detaljnije razrađuje.Vlasnik je morao trpjeti dim, prah, vodu, smrad ukoliko nisu prelazile granicu normalnog uživanja zemljišta i ako nisu bile prekomjerne inače ih je mogao zabraniti.

13

Page 14: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

Rimsko pravo nije poznavalo pravo nužnog prolaza preko tuđeg zemljišta. Ali zbog prolaza do groblja vlasnik je mogao biti prisiljen da uz odštetu ustupi nužni prolaz preko svog zemljišta.Ograničenja su postojala i u javnom interesu. Postojala je eksproprijacija (izvlaštenje) za javne potrebe (vodovod, cesta). Postojali su u carsko doba propisi o zabrani rušenja zgrada da se npr. proda materijal (špekulativne svrhe).Ako nije bilo ograničenja, vlasnik je mogao sa svojom stvari raditi što hoće. S tim u vezi je pitanje da li je rimsko pravo poznavalo zabranu šikane koju čini onaj koji se služio svojim pravom ne u nekom svom interesu, nego samo radi toga da bi drugome naškodio (animo nocendi). Zabranu šikane je izgradila srednjovjekovna i moderna nauka, a prijeporno je da li ju je rimsko pravo poznavalo.

SUVLASNIŠTVO (CONDOMINIUM)

Ako stvar pripada u vlasništvu nekolicine osoba, onda se govori o suvlasništvu. Najčešće dolazi nasljedstvom, ali može doći i ugovorom (kada više ljudi kupi zajedničku stvar) ili slučajnim sjedinjenjem (miješanje brašna dvaju vlasnika). Budući da je rimsko vlasništvo isključiva i neograničena vlast na stvari, svaki suvlasnik ne može biti neograničenim vlasnikom čitave stvari, niti rimsko pravo pozna nekoliko prava vlasništva na čitavoj istoj stvari. Rimsko vlasništvo isto ne znači da svaki suvlasnik ima vlasništvo koje je ograničeno na jedan fizički dio stvari (jedan kat kuće), a ne pripada mu ni samo dio vlasničkog prava na čitavoj stvari (trećina vlasničkih ovlaštenja na zajedničkoj kući). Pravo svakog suvlasnika je po sadržaju jednako i odnosi se potencijalno na čitavu stvar i na svaki njezin fizički dio. Pravo suvlasnika se izražava u idealnim kvotama stvari (svaki suvlasnik ima pravo na dio te stvari, ali ne na fizički dio, nego apstraktni idealni ili alikvotni dio čitave, nepodijeljene stvari i svakog njenog djelića). Ti suvlasnički alikvotni dijelovi se izražavaju u razlomcima i to je tzv. commune pro indiviso. Svaki suvlasnik može samostalno raspolagati svojim idealnim dijelom (može ga prodati, založiti, darovati, oporučno raspoložiti i tražiti rei vindikacijom). U jednakom razmjeru pada na svakog od suvlasnika dio troškova oko zajedničke stvari, a sve pravne poslove koji se odnose na čitavu stvar suvlasnik nije mogao poduzeti bez suglasnosti svih suvlasnika. Svakom suvlasniku pripada pravo da bilo kada s actio communi dividundo zahtijeva raskidanje suvlasničke zajednice. Ona je diobena parnica, a u njenoj formuli je sadržana adiudicatio koja ovlašćuje suca na fizičku diobu stvari i dodjeljivanje odgovarajućih dijelova strankama, a uređuje i sve interne odnose među suvlasnicima (troškovi i sl.)

STJECANJE VLASNIŠTVA

Načini stjecanja vlasništva su se dijelili na načine stjecanja koji su priznati po civilnom pravu i načine koji su dopušteni po ius gentium. Civilnopravni načini su se mogli temeljiti na javnom ili privatnom pravu. Najvažniji civilnopravni načini stjecanja vlasništva po privatnom pravu su bili macipatio, in iure cessio i usucapio, za razliku od javnog prava gdje ide stjecanje stvari od države (prodaja ratnog plijena ili konfiscirane imovine osuđenika). U civilnopravne načine stjecanja vlasništva po privatnom pravu spada još i adiudicatio i hereditas (stjecanje civilnog nasljedstva) i legatum per vindicationem (zapis ostavinskih stvar) i neki slučajevi stjecanja vlasništva ex lege (po samom zakonu ipso iure). Razlika između civilnopravnog načina stjecanja vlasništva i stjecanja vlasništva po ius gentium se sastoji u formi. Civilnopravni načini su bili javni, svečani i strogo formalistički i namijenjeni samo za rimske građane, a načini stjecanja vlasništva po ius gentiumu su bili nejavni i nesvečani. Najvažnija je tradicija (neformalni prijenos vlasništva predajom posjeda stvari). Tu se još ubrajaju i

14

Page 15: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

okupacija, nalaz blaga, sjedinjenje samostalnih stvari, preradba i stjecanje plodova. Justinijan je ukinuo razliku između res mancipi i res nec mancipi te uveo samo jednu vrstu vlasništva i samo jedan sistem stjecanja vlasništva i to po iuris gentium-u. Načini stjecanja vlasništva se dijele na derivatne (izvedene – stečenikovo pravo se temelji na pravu prijašnjeg vlasnika, ono se izvodi iz prava prethodnika) i originarne (izvorne – vlasništvo se stječe nezavisno od prava prethodnika i nezavisno da li je stvar uopće i imala vlasnika). Za derivatno stjecanje vlasništva vrijedi nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet (nitko ne može prenijeti više prava nego što sam ima).

MANCIPATIO

To je bio formalistički civilnopravni posao koji je služio za prenošenje prava vlasništva na res mancipi sa dosadašnjeg vlasnika na novog vlasnika. Ona je najvažniji posao iz skupine gesta per aes et libram. U tu svečanu formu spada upotreba vage (libra) i bakrene šipke (aes). Prema Gaju, mancipacija je bila samo akt, odnosno forma za prenošenje vlasništva u obliku prividne kupoprodaje. Možemo sa sigurnošću zaključiti da je mancipacija u staro doba bila realna kupoprodaja za gotovo iz ruke u ruku. Mancipacija se odvijala usmeno u prisutnosti stranaka i pet svjedoka, doraslih rimskih građana. Jedan od njih je bio antestatus i imao je poseban položaj, bio je prvi među svjedocima. Pored svjedoka, mancipaciji je svjedočio još i libripens koji kod akta drži vagu. Stvar na koje se prenosi vlasništvo je isto morala biti nazočna jer ju je stjecatelj morao zahvatiti rukom (manu capere – zahvatiti rukom). Ako se radilo o nekretnini ili o stvari koja se nije mogla lako prenositi, smatra se da se mancipacija vršila na jednom dijelu (simbolu) stvari (grudi zemlje ili cigli kuće). Kupac bi, držeći stvar rukom izgovorio ukoliko se radilo o kupnji roba «hunc ego hominem ex iure Quiriutm meum esse aio isque mihi emptus esto hoc aere aeneaque libra» (tvrdim da je taj rob po kviritskom pravu moj i da sam ga kupio ovim bakrom i bakrenom vagom). Na vagu bi stavio potrebnu količinu bakra, a prodavalac je pri cijelom aktu šutio i šutnjom pristajao na kupnju. U staro doba, mancipacija je imala dva učinka: s njom se sklapala kupnja i s njom se prenosilo civilno vlasništvo prodane res mancipi. Kasnije je bio uveden kovani novac određene težine i vrijednosti pa je otpala potreba vaganja kupovne cijene. Brzo je uveden i konsenzualni neformalni kupoprodajni ugovor koji je bio sklapan dogovorom o predmetu i cijeni koja se mogla i kreditirati. Mancipacija je ostala kao forma za prenošenje vlasništva. Formalizam je zadržan, ali je postao samo simbolički akt, jer se cijena više nije vagala nego je prividni kupac udario samo jednom bakrenom šipkom odnosno jednim sestercijem po vagi i predao ga otuđivaocu kao simbol kupovine. Cijela cijena se plaćala izvan tog akta. No, sada se više i nije moralo raditi o kupnji jer se kupnja mogla sklapati novim konsenzualnim ugovorom, a mancipacija tako postaje apstraktni pravni posao jer se odvaja od prave kupnje kao od svog razloga (causa). Postaje forma za prenošenje civilnog vlasništva na res mancipi. Mancipacijom se sada moglo prenositi vlasništvo i na osnovi darovanja, davanja miraza itd. Mancipacija je osim za prenošenje vlasništva služila i za različite druge poslove stvarnog prava (tako obiteljskog i nasljednog prava). Nema sumnje da se prigodom mancipacije redovito vršila i predaja posjeda stvari (traditio), no pravo vlasništva je prelazilo na stjecatelja bez obzira na to da li mu je bio predan i posjed. Tradicija bez mancipacije kod res mancipi je mogla dovesti samo do stjecanja bonitarnog vlasništva koje bi se nakon proteka roka dosjelosti pretvorilo u kviritsko vlasništvo, a samo kod res nec mancipi je bila dovoljna tradicija za stjecanje civilnog vlasništva. Mancipanta je teretila odgovornost ako bi netko treći kao vlasnik vlasničkom tužbom kupcu stvar oduzeo (evincirao), a cijena je već mancipantu bila efektivno isplaćena. Prodavaoca je teretilo jamstvo za evikciju. On je morao na poziv tuženog kupca ući u parnicu protiv trećeg kao auctor, a ako to ne bi učinio ili izgubio, kupac je protiv njega imao tužbu actio auctoritatis tj. zahtijevanje isplate dvostrukog iznosa kupovne cijene. Pravo na

15

Page 16: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

takvu tužbu nestaje protekom roka dosjelosti jer se tada stjecatelj pretvara u civilnog vlasnika iako to njegov prethodnik nije bio. Prema strancima to jamstvo nije nestajalo, jer oni nisu mogli stjecati vlasništvo dosjelošću. Uz mancipaciju je bilo vezano i jamstvo za faktične mane. Ako bi prodavatelj prodao kupcu više zemlje nego što ima, kupac kada to uvidi je mogao s actio de modo agri tražiti dvostruku vrijednost površine koja nedostaje. Mogli su se ugovarati i uzgredni uglavci i obvezatne izjave stranaka pa su prodavaoca obvezivale usmene izjave kojima je tvrdio postojanje ili nepostojanje nekih prava ili tereta na stvari. Mancipacija je formalno ukinuta i zamijenjena tradicijom u Justinijanovom pravu.

IN IURE CESSIO

Služila je za prenošenje vlasništva u obliku prividne parnice i to na res mancipi i res nec mancipi. Vršila se uz sudjelovanje pravosudnog magistrata u obliku prvog dijela najstarijeg legisakcionog postupka legisakcije sacramento in rem. Stjecatelj bi nastupao kao tužitelj, a otuđivalac kao tuženik. Oni prema svom prethodnom dogovoru dolaze pred pravosudnog magistrata (u Rimu pretora, a u provinciji provincijalnog namjesnika). Stjecatelj bi izgovorio formulu, tj. tvrdnju da je stvar njegovo vlasništvo (ako bi se radilo o robu: hunc ego hominem ex iure Quiritum meum esse aio). Otuđivalac ne bio izgovarao kontravindikaciju kako bi to uradio u pravoj vlasničkoj parnici, nego bi šutio ili pristao na tužiteljevu tvrdnju. Magistrat bi dosudio stvar (addictio) prividnom tužitelju, a time je on ujedno i priznat za vlasnika. Ini ure cessio je bila pristupačna samo rimskim građanima. Ona je poput mancipacije pripadala među actus legitimi, ali iz nje nije proizlazila actio auctoritatis i actio de modo agri. Nastala je u doba kada je mancipacija još bila realna kupnja s efektivnim plaćanjem. Ako se htjelo izbjeći plaćanju, kao npr. kod darovanja, za prijenos vlasništva bi se upotrijebila in iure cessio jer je ona od početka bila apstraktni pravni posao (za razliku od mancipacije). Iz samog akta nije bilo vidljivo iz kojeg razloga (causa) se prenosi vlasništvo (da li je stvar prodana ili darovana ili dana u miraz). In iure cessio se upotrebljavala i za prenošenje, odnosno osnivanje i ukidanje drugih prava odnosno obiteljskih vlasni koje su mogle biti predmetom vlasničke parnice. Služila je za osnivanje i ukidanje služnosti, oslobađanje robova. Uvijek se radi o tvrdnji jedne stranke pred magistratom da joj neko pravo ili vlast pripada ili protivniku ne pripada, a druga stranka to šutnjom potvrđuje, tj. ne protivi se toj tvrdnji. U postklasično doba, ini ure cessio nestaje iz prakse. Justinijan je briše, a kod prenošenja vlasništva je istisnuta tradicijom (a kod prenošenja drugih prava cesijom).

TRADITIO

Traditio je derivatni način stjecanja vlasništva po ius gentium, a vrši se neformalnim prijenosom posjeda stvari. Otuđivalac napušta posjed, a stjecatelj zahvaća posjed stvari. Ipak, postoje razne mogućnosti prijenosa stvari. Tako se može dogoditi da vlasnik daje drugome stvar samo na čuvanje, posudbu ili u najam (detentor). Može se dogoditi da onaj koji predaje stvar hoće da primalac stvari postane njezinim posjednikom (predaja stvari prekaristu ili sekvestaru). I konačno, onaj koji predaje stvar hoće da primatelj postane i njenim vlasnikom. U sva tri slučaja dolazi do tradicije, ali samo u trećem slučaju se radi o tradiciji kao aktu prijenosa vlasništva. Iz toga je vidljivo da za prijenos vlasništva tradicijom mora postojati i dogovor stranaka, a ta volja o predaji i primanju vlasništva dolazi u klasičnom rimskom pravu do izražaja u tzv. iusta causa traditionis, tj. u onom pravnom poslu (kupnji, darovanju) koji služi kao podloga tradicije, kao njezin kauzalni akt za prenošenje vlasništva, jer je zavisna od postojanja causae traditionis. Za prijenos vlasništva tradicijom potrebne su slijedeće pretpostavke: tradent mora biti vlasnik stvar jer nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet, tradent mora prepustiti stjecatelju posjed stvari, potrebna je volja stranaka

16

Page 17: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

da se prenese i stekne vlasništvo (animus dominii transferendi et adquirendi), mora postojati iusta causa traditionis u kojoj po klasičnom pravu dolazi do izražaja volja za prenošenje vlasništva. Potrebna je materijalna predaja stvari stoga netjelesne stvari (prava) ne mogu biti prenošene tradicijom. Vrlo je bitna bila iusta causa traditionis, tj. opravdani pravni razlog predaje. Po klasičnom pravu je samo tradicija izvršena temeljem iustae causae dovodila do prijenosa vlasništva. Causa traditionis je dakle pravni posao koji je po pravnom poretku upravljen na prijenos vlasništva i koji opravdava prijenos vlasništva. Kao glavne primjere, klasični pravnici navode prodaju i darovanje, ali to može biti i stipulacija ili ugovor o davanju miraza. Zato kažemo da je tradicija kauzalni pravni posao jer je prijenos vlasništva zavisan od postojanja causae traditionis, dok su mancipatio i ini ure cessio apstraktni poslovi otuđenja jer kod njih prelazi vlasništvo na temelju izvršenih propisanih formalnosti bez obzira na postojanje kauze. Vrlo je prijeporno da li je causa traditionis morala biti objektivno pravno valjana (iusta) ili je dostajala i subjektivna kauza, gdje obje stranke misle da kauza postoji mada ona uistinu ne postoji. Postavlja se pitanje da li se vlasništvo prelazi ako stranke nisu suglasne glede causae traditionis (jedan misli da drugom stvar daruje, a drugi misli da je prima u zajam). Prema Salviju Julijanu taj nesporazum u kauzi ne smeta prijelazu vlasništva dok po Ulpijanovom mišljenju u takvom slučaju ne bi dolazilo do prijenosa vlasništva. Oba su mišljenja sadržana u Digestama i teško ih je uskladiti. U novije vrijeme ova dijalektika se najčešće rješava tako da se Ulpijanovo rješenje smatra klasičnim, a Julijanovo interpoliranim. U Justinijanovom pravu se opaža daljnja tendencija da se materijalna predaja što više pojednostavi, a kod prijenosa nekretnina da se osigura i publicitet akta. Po uzoru na orijentalne utjecaje akt materijalne predaje se često nadomješta predajom pismene izjave o tradiciji. U nizu slučajeva se prijenos vlasništva vršila bez ikakve predaje stvari već samo jednostranom izjavom ili upisivanjem u javne zapisnike i slično. Justinijan je odredio da je za stjecanje vlasništva tradicijom koja se temelji na kupoprodajnom ugovoru potreban uvjet da cijena bude isplaćena ili barem osigurana, tj. odobrena odgoda plaćanja.

OSTALI SLUČAJEVI DERIVATNOG STJECANJA VLASNIŠTVA

Najvažniji je adiudicatio, tj. dosuđenje skupne stvari pojedinim suvlasnicima po sucu u diobenim parnicama bilo da se radi o diobi zajedničke ostavine ili zajedničkih međa. Ovdje pripada i legatum per vindicationem koji se sastoji u tome da ostavitelj svečano ostavlja nekome svoju stvar u zapis s tim učinkom da legatar odmah postaje ipso iure vlasnikom stvari čim legat dospije. Tu se još ubrajaju i slučajeve stjecanja vlasništva od države i po samom zakonu bez nekog posebnog akta stjecanja.

ORIGINARNO STJECANJE VLASNIŠTVA

OKUPACIJA (OCCUPATIO)

Okupacija je stjecanje vlasništva na stvarima koje ne pripadaju nikome (res nullius), a vrši se uzimanjem stvari u posjed s voljom da se prisvoje. To je najstariji i nekoć najvažniji način prisvajanja, a sa ustaljenjem vlasničkih odnosa njezina praktična važnost opada. Kao stvari koje podliježu okupaciji su se smatrale one stvari koje nikada nisu imale vlasnika (divlje zvijeri i životinje u prirodnoj slobodi), otok koji se pojavi u moru, stvari koje se nađu na obalama mora (školjke i biseri) te stvari stranaca (hostis) koji nisu bili zaštićeni ugovornim odnosima. Zatim još stvari neprijatelja kao i stvari koje je vlasnik napustio. Stoljećima je bilo dozvoljeno da svatko može slobodno loviti na tuđem zemljištu pa okupacijom prisvojiti ulovljene životinje. Ali razvojem privatnog vlasništva otkriva se dijalektički karakter ova dva

17

Page 18: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

principa. Pravnici u carsko, a naročito u postklasično doba rješavaju sukob tako da svatko može loviti gdje hoće, ali vlasnik može svakom trećem zabraniti pristup na svoje zemljište. Što se tiče okupacije po vlasniku napuštenih stvari (res derelictae), mišljenja se razilaze. Prokulovci su smatrali da ranije vlasništvo prestaje tek kada napuštenu stvar treći okupira (pa se radi o derivatnom stjecanju), ali je ipak pobijedilo stajalište Sabinovaca da takva stvar postaje res nullius već časom napuštanja, pa je tako okupant stječe originarnim putem.

NALAZ BLAGA

Pod blagom (thesaurus) se podrazumijevaju pokretne stvari veće vrijednosti (novac) koje su toliko dugo vremena skrivene da im se ne može ustanoviti vlasnik. Ima se u vidu blago nađeno na nekretninama (zakopano u zemlji ili uzidano u zgradi) pa se logično postavlja pitanje (nalaznik ili vlasnik). Hadrijan (pa tako i Justinijan) je propisao da pronađeno blago pripada u polovici nalazniku, a u polovici vlasniku stvari u kojoj se našlo. To nije vrijedilo ako bi netko namjerno tražio blago i unatoč vlasnikovoj zabrani, a nije se smjelo koristiti čarolijama. U takvom slučaju sve je pripadalo vlasniku stvari. Ipak, u carsko doba se javljaju i zahtjevi fiska na dio pronađenog blaga. Ako je stvar samo bila izgubljena, vlasništvo na njoj traje i dalje. Nalaznik ne može na njoj steći vlasništvo niti tražiti nagradu.

ACCESSIO (PRIRAŠTAJ)

Accessio je stjecanje vlasništva time što se neka tuđa stvar kao sporedna spoji s drugom glavnom stvari te postaje njen sastavni dio, vlasnik glavne stvari postaje vlasnikom nove cjeline. Uvjeti akcesije su spajanje i akcesornost. Vlasništvo dosadašnjeg vlasnika sporedne stvari prestaje ako je spajanje definitivno i nerazdvojivo. Ako je spoj privremen, vlasništvo dosadašnjeg vlasnika miruje dok traje spajanje. Ukoliko se stvari razdvoje, vlasništvo opet oživljuje. Vlasnik pripojene stvari je mogao tražiti njeno razdvajanje od glavne s actio ad exhibendum (ako se nije radilo o građevnom materijalu). Razlikuje se spajanje pokretne s pokretnom stvari i pokretne s nepokretnom stvari. Kod spajanja pokretne s pokretnom stvari bilo je važno koja se stvar smatra glavnom, a koja sporednom jer je o tome ovisilo pitanje vlasništva nove cjeline koje bi pripalo vlasniku glavne stvari. Sabinovci su smatrali da je to ona stvar koja je bila veća po vrijednosti i volumenu, ali je ipak prevladalo mišljenje Prokulovaca koji su smatrali glavnom onu stvar koja određuje ekonomsku bit nove cjeline. Po tom principu razlikujemo: TEXTURA – tuđi utkani (purpurni) konci na suknu pripadaju po Justinijanovom pravu vlasniku sukna, TINCTURA – tuđa purpurna boja pripada vlasniku obojane tkanine, SCRIPTURA – po drugome napisana slova pripadaju vlasniku papira, PICTURA – po drugome naslikana slika je trebala pripasti vlasniku platna. Ali ipak Justinijan je usvojio mišljenje po kojem slikaru treba pripasti materijal jer je slikarov udio vredniji. Vlasnik glavne stvari ipak ne stječe vlasništvo sporedne stvari besplatno. On mora vlasniku sporedne stvari nadoknaditi njenu vrijednost. Kod priraštaja pokretne stvari nepokretnoj, najvažniji slučajevi su: SATIO – sijanje na tuđem zemljištu, IMPLANTATIO – sađenje na tuđem zemljištu i INAEDIFICATIO – građenje na tuđem zemljištu ili građenje tuđim materijalom na vlastitom zemljištu. U svim slučajevima se zemlja smatra glavnom stvari pa vlasnik zemljišta postaje vlasnikom tuđih usjeva i biljki. Isto tako, vlasnik zemljišta postaje vlasnikom zgrada koje su podignute na njegovom zemljištu s tuđim materijalom prema načelu superficies cedit solo (sve što je sagrađeno na tuđem zemljištu, pripada vlasniku zemljišta). Vlasnik ugrađenog materijala u zgradi nije imao pravo na actio ad exhibendum, nego je sa actio de tigno iuncto mogao tražiti dvostruku naknadu vrijednosti.

18

Page 19: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

RIJEČNI NANOSI I PROMJENE

Ako je zemljište graničilo sa javnom rijekom moglo je doći do stjecanja vlasništva u korist obalnih vlasnika u slučajevima: ALLUVIO – naplava zemlje koju postepeno nanosi rijeka, a naplava pripada vlasniku zemlje uz koju se staložila, AVULSIO – slučaj kada bujica vode otkine komad zemlje te ga nanese na zemljište drugog vlasnika. Dosadašnji vlasnik može takvu zemlju natrag, osim ako se ta zemlja nije već učvrstila i srasla s tuđom zemljom. Ta zemlja pripada onda novom vlasniku, INSULA IN FLUMINE NATA – pojava novog otoka u rijeci. Takav otok pripada vlasnicima obalnih zemljišta, a dijeli se između njih prema crti povučenoj sredinom rijeke, ALVEUS DERELICTUS – napušteno korito rijeke, a i ono pripada obalnim vlasnicima po istom načelu kao i u slučaju insula in flumine nata.

COMMIXTIO I CONFUSIO

Ako se slučajno ili namjerno pomiješaju krute stvari različitih vlasnika, onda govorimo o commixtio (pomiješaju se dvije hrpe žita). Ako se pomiješaju tekuće stvari različitih vlasnika, onda govorimo o confusio (vino ili ulje). Ovdje ne dolazi do akcesije jer se ne može ustvrditi koja bi stvar bila glavna, a koja sporedna. Ako je rastavljanje bilo moguće, vlasnik je mogao podnijeti actio ad exhibendum pa kasnije i rei vindicatio za povrat svoje stvari. Ako razlučivanje nije bilo moguće, a miješanje se dogodilo voljom vlasnika, dolazilo je do suvlasništva u omjeru vrijednosti pomiješanih stvari. Ako je miješanje izvršeno bez pristanka, svaki ostaje vlasnikom svoje stvari, ali može vindicirati samo dio pomiješanih stvari koji odgovara vrijednosti njegove stvari. Ako netko pomiješa tuđi novac sa svojim, on postaje vlasnikom cijelog novca ukoliko se tuđi novac ne može raspoznati i izlučiti. Bivšem vlasniku novca pripada osobna tužba za naknadu štete.

PRERADBA STVARI (SPECIFICATIO)

Specificatio je preradba jedne ili više stvari u drugu stvar koja se po ekonomsko-socijalnim mjerilima smatra novom i različitom (grožđe-vino). Problem stjecanja vlasništva na toj novoj stvari se javlja ako je prerađivač za svoj račun preradio tuđu stvar. Sabinovci su vlasništvo nove stvari davali vlasniku materije, a Prokulovci su novu stvar davali u vlasništvo prerađivaču smatrajući da je stara stvar zbog novog oblika propala. Justinijan se priklonio trećem posredovnom mišljenju. Nova stvar pripada vlasniku prvotne materija ako se može povratiti u staro stanje, a u protivnom slučaju pripada prerađivaču ako je u dobroj vjeru (bona fides). Stranka koja gubi svoju materiju ili svoj rad imala je pravo na zahtjeva za naknadu štete.

STJECANJE PLODOVA

Dok su plodovi još spojeni sa plodonosnom stvari, oni su njen sastavni dio i ne mogu biti predmet samostalnog vlasništva. Odvajanjem plodova od plodonosne stvari, njihovo vlasništvo stječe vlasnik ukoliko na stvari ne postoji emfiteuza, jer emfiteut ima prednost pred vlasnikom te i on stječe plodove već separacijom. Isti slučaj je i sa poštenim posjednikom (bonae fidei possessor). Ostali stvarnopravni ili obvezni ovlaštenici stječu plodove tek percepcijom, tj. ubiranjem odnosno uzimanjem plodova u posjed. Tako uživalac (uzufruktuar) stječe vlasništvo plodova originarnim načinom na osnovu stvarnog prava putem percepcije. Zakupnik, koji je obvezni ovlaštenik, vlasništvo plodova stječe isto percepcijom, ali njegovo

19

Page 20: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

je stjecanje derivatno jer ih stječe po volji zakupodavca, a ne po svojoj vlastitoj volji. Tim što on plodove ubire (percipira), zapravo se vrši tradicija plodova od zakupodavca na zakupnika.

DOSJELOST (USUCAPIO I PRAESCRIPTIO)

Dosjelost je stjecanje vlasništva posjedovanjem stvari kroz stanovito vrijeme. Ono se temelji na ideji da se faktično stanje nakon stanovitog vremena legalizira i pretvara i pravno stanje. Dosjelost je originarni način stjecanja vlasništva jer posjednik koji protekom vremena postaje vlasnik , stječe pravo vlasništva bez oslona na pravo i na volju dosadašnjeg vlasnika.Usucapio je bila dosjelost civilnog prava, a u carsko doba se javlja longi temporis praescriptio koja se primjenjivala na provincijalna zemljišta i na peregrine. U kasno carsko doba se razvija i longissimi temporis praescriptio. Sve ove različite ustanove su spojene u redovnoj i izvanrednoj dosjelosti Justinijanova prava.

USUCAPIO U STAROM PRAVU

Usucapio je poznata već u Zakoniku XII ploča koji određuje da se civilno vlasništvo na zemljištu stječe posjedovanjem (usus) zemlje kroz dvije godine, a vlasništvo na svim ostalim stvarima posjedovanjem kroz jednu godinu. Po Zakoniku je dovoljna objektivna činjenica posjedovanja bez daljnjih uvjeta koji će se javiti kasnije (pitanje stjecanja posjeda). Usucapio je bila pristupačna samo rimskim građanima i Latinima. Primjena uzukapije je u staro doba bila vrlo široka. Ona je služila prisvajanju zemlje, ali ponekad i na nepošten način. Ako vlasnik svoju zemlju ne obrađuje ili se ne brine za svoju stoku, svaki treći je može zaposjednuti i steći vlasniđtvo uzukapijom ako će zemlju obrađivati i brinuti se za stoku. Uzukapija je bila vrlo važno kod legaliziranja vlasništva koje nije bilo valjano preneseno. Tu su se mogla javiti dva slučaja: ili prijenos nije bio izvršen na valjani način ili stjecatelj nije mogao postati vlasnikom jer je stekao stvar od nevlasnika. U oba slučaja stjecatelj je dobio samo posjed, no protekom uzukapionog roka on bi postajao vlasnikom. Vidljiva je još jedna funkcija dosjelosti. Ona se očituje da olakša teret dokaza u vlasničkoj parnici vlasniku koji je vlasništvo stekao derivatnim načinom jer bi morao dokazivati pravni slijed sve do pretka koji je vlasništvo stekao originarnim putem. Takvo dokazivanje je praktički nemoguće (probatio diabolica) pa se izbjegava ako je protekao rok uzukapije. Po starom pravu osim objektivne činjenice posjedovanja nije trebalo drugih subjektivnih pretpostavki za uzukapiju. Uzukapija nije bila moguća na ukradenim i silom oduzetim stvarima. Uzukapija je bila isključena i na prostoru pred grobovima i urnama, na res mancipi otuđene po ženi bez tutorove auctoritas i na res extra commercium (međe među zemljištima).

USUCAPIO PO KLASIČNOM PRAVU

Za uzukapiju se zahtijeva: neviciozni posjed, possessio iusta i possessio bonae fidei. U klasičnom pravu usucapio bi se primjenjivala uglavnom u dva najvažnija slučaja: u svrhu da se bonitarno vlasništvo pretvori u civilno jer će onaj koji je res mancipi stekao tradicijom nakon uzukapionog orka (dvije godine za nekretnine, a jedna za pokretnine) dosjesti nudum ius Quiritium i time postati kviritski vlasnik. Drugi slučaj je da se pribavi civilno vlasništvo poštenom posjedniku (bonae fidei possessor) koji je stekao stvar od nevlasnika. Osim

20

Page 21: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

sposobnosti osoba (rimski građani i Latini) po klasičnom pravu se traže pretpostavke koje su u srednjem vijeku sažete u «res, habilis, titulus, fides, possessio, tempus».Sposobna stvar (res habilis) – od uzukapije su isključene res extra commercium, res furtivae, i res vi possessae. Isključene su stvari koje je zabranjeno otuđivati (italska zemljišta, stvari fiska i cara, stvari koje služe javnoj upotrebi)Pravni naslov (iusta causa, iustus titulus usucapionis) – je zakonski (pravni) razlog, koji opravdava uzimanje stvari u posjed. To je akt stjecanja koji u pravilu dovodi do stjecanja vlasništva (osim u iznimnim slučajevima kada dovodi do posjeda pa nakon proteka roka postaje civilno vlasništvo).Iusta causa usucapionis mora se načelno sastojati u objektivno valjanom pravnom aktu, no izuzetno se dopušta uzukapija temeljem putativnog titula gdje je pravni kat nevaljan, a stranke su opravdano mislile da je on valjan (stranke su u oprostivoj bludnji da je kupnja valjana).Dobra vjera (bona fides) – to je posjednikovo uvjerenje o zakonitosti njegova posjeda. On mora biti u uvjerenju da ne vrijeđa ničija prava. On je uvjeren da stječe vlasništvo, ali ne zna za zapreke koje stoje tome na putu (npr. ne zna da kupuje od nevlasnika). No, moguć je i slučaj gdje osoba kupuje res mancipi tradicijom i zna da nije stekao kviritsko vlasništvo, ali je u uvjerenju da ne vrijeđa prava vlasnika i prodavaoca. Zato će i on uzukapijom steći kviritsko vlasništvo. Bona fides je morala postojati u času stjecanja posjeda. Ona se uvijek pretpostavlja, onaj tko tvrdi suprotno mora to i dokazati. Posjed (usus, possessio) – mora biti neprekinut. Prekidanje posjeda je vlasnik zemljišta mogao učiniti i simbolički (otkidanjem grančice). No podizanjem vlasničke tužbe (litiskontestacijom) usucapio se nije prekidala.Potrebno vrijeme (tempus) – bilo je isto kao i u Zakoniku XII ploča. U slučaju posjednikove smrti, usucapio je tekla i dalje u korist ležeće ostavine i nasljednika pri čemu su i dalje bili mjerodavni titulus i bona fides ostavitelja, a ne nasljednika. Što se tiče singularnog sukcesora (onaj koji je kupio stvar od nekog koji ju je već počeo dosijedati) prijeporno je da li si je mogao uračunavati i vrijeme svog prethodnika ili je to bilo dopušteno u Justinijanovom pravu. Ipak, titulus i bona fides mora uvijek postojati u osobi singularnog sukcesora jer on ne nastavlja dosjelost prethodnika. Od prekidanja dosjelosti treba razlikovati mirovanje dosjelosti. Kod mirovanja, dosjelost se zaustavlja kroz neko vrijeme (vlasnik je malodoban ili odsutan), ali kad razlozi mirovanja otpadnu, dosjelost teče dalje i nastavlja se na ranije proteklo vrijeme. Kod prekidanja, propada protekli rok uzukapije te dosjelost mora početi iznova. U klasičnom pravu su postojala tri slučaja uzukapije gdje se nije tražio iustus titulus i bona fides. To su usucapio pro herede (stjecanje ostavine po bilo kojem neovlaštenom trećem posjedovanjem ostavine kroz godinu dana), usureceptio ex fiducia (stječe za godinu dana vlasništvo stvari onaj koji ju je prenio u fiducijarno vlasništvo založnom vjerovniku ili drugom prijatelju, a ta stvar dođe opet u njegove ruke) i usureceptio ex praediatura (slično se događa sa stvarima koje su državi predane kao jamstvo od njezinih dužnika).

LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO

Usucapio se kao civilni način stjecanja civilnog vlasništva nije mogla primjenjivati na provincijalna zemljišta jer se do Justinijana kviritsko vlasništvo moglo stjecati samo na italskim zemljištima. Isto tako, uzukapija nije bila pristupačna pereginima. Zato carsko zakonodavstvo potkraj 2.st. uvodi za provincijska zemljišta ustanovu longi temporis praescriptio. Ona je u početku imala samo učinak prigovora protiv vlasnikove tužbe. Dugogodišnji posjednik provincijalnog zemljišta imao je protiv tužbe provincijskog vlasnika prigovor exceptio ili praescriptio longi temporis. Kasnije je to bilo protegnuto i na pokretne stvari, ali je tu vrijedilo samo za peregrine. Taj prigovor se mogao uspješno suprotstaviti vlasnikovu zahtjevu za povrat stvari nakon 10 godina inter praesentes (ako obje stranke

21

Page 22: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

borave u istoj pokrajini ili općini), odnosno 20 godina inter absentes (ako ne borave u navedenim područjima). Praescriptio longi temporis nije posjedniku pribavljala vlasništvo, ona je služila kao sredstvo obrane protiv vlasnikove tužbe na povratak stvari. Kod longi temporis preskripcije je morao postojati iustum initium possessionis, tj. posjed se morao kao i kod uzukapije temeljiti na pravnom naslovu, a ubrzo se postavio i zahtjev bona fidei. Longi temporis praescriptio se prekidala ne samo gubitkom posjeda, već i podizanjem tužbe jer ona počiva upravo na ideji da vlasnik gubi svoj zahtjev ako kroz 10, odnosno 20 godina ne ostvaruje svoje pravo tužbom. Longi temporis praescriptio se mogla suprotstaviti i založnom vjerovniku koji kroz to vrijeme nije ostvarivao založno pravo.

LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO

U pravu kasnijeg carskog doba, onaj koji je posjedao stvar 40 godina je mogao odbiti vlasnikovu tužbu bez obzira da li je na njegovoj strani postojao titulus i bona fides. Radi se o zastari vlasničke tužbe. Teodozije II je taj rok 424. g. snizio na 30 godina jer je uveo i opći zastarni rok svih tužbi od 30 godina. Ovdje se štiti svaki dugoročni posjednik, bez obzira na koji je način došao do posjeda stvari. No on time ne postaje vlasnik i neće moći stvarnopravnom tužbom tražiti stvar od dosadašnjeg vlasnika ili od trećega ako bi izgubio posjed. On samo odbija vlasnikovu tužbu ako je protekao propisani rok i ukoliko on stvar još posjeduje. To je više kazna za nemarnog vlasnika, a ne povlastica za posjednika.

DOSJELOST JUSTINIJANOVA PRAVA

Nestaje potrebe za ranije dvije vrste dosjelosti zbog stapanja različitih vrsta vlasništva, brisanja razlike između italskih i provincijskih zemljišta i stjecanja rimskog građanstva po svim slobodnim stanovnicima. Justinijan uvodi redovnu i izvanrednu dosjelost koje je preuzeto i kasnije u opće pravo. Redovna dosjelost – usucapio i longi temporis praescriptio su spojene u redovnu dosjelost. Usucapio je sada dosjelost na pokretnim stvarima, koja traje tri godine, a longi temporis praescriptio je dosjelost na nekretninama koja traje 10 godina inter praesentes, odnosno 20 godina inter absentes. Vrijede i dalje načela klasične dosjelosti (iustus titulus i bona fides), priračunavanja prednikova vremena (accessio temporis) te prekida i mirovanja dosjelosti. Pored stvari cara i fiska, od dosjelosti su sada isključene i stvari crkava i pobožnih zaklada.Izvanredna dosjelost – nastala na temelju zastare vlasničke tužbe (longissimi temporis praescriptio). Posjednik koji je posjedovao stvar 30 godina stječe sada ne samo pravo da odbije vlasnikovu tužbu, nego stječe vlasništvo. On sada može akcijom in rem tražiti povratak stvari ako bi izgubio njen posjed. Pored roka od 30 godina traži se još posjednikova bona fides, a ne i iustus titulus (izuzet je jedino silom stečeni posjed). To je ustanova u korist bona fide possessora. Ako se radilo o stvarima crkava i pobožnih zaklada, rok se produživao na 40 godina.

GUBITAK (PRESTANAK) VLASNIŠTVA

Vlasništvo može prestati zbog razloga koje se odnose na objekt ili subjekt prava. Objektivni razlog nastupa potpunom propašću stvari. Stvar može biti materijalno uništena ili može postati naknadno pravno nepodesna da služi kao objekt vlasništva (u slučaju da stvar postane res extra commercium ili ako rob bude manumitiran). Kod djelomične propasti, vlasništvo se sužuje na preostale dijelove stvari. No i kod potpune propasti stvari vlasništvo i dalje ostaje na ostacima uništenog objekta, mada ovi imaju sada novu ekonomsku funkciju (meso iz

22

Page 23: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

klaonice). Subjektivni razlozi mogu biti dragovoljni, tako u slučaju derelikcije. Vlasništvo protiv volje vlasnika prestaje ako vlasnik izgubi sposobnost da bude subjektom prava (smrću ili capitis deminucijom od kojih po Justinijanovom pravu imaju taj učinak samo capitis deminutio maxima i media). Budući da je vlasništvo, za razliku od obveza zamišljeno kao trajno pravo, ono se nije moglo prenositi samo na određeni rok ni pod rezolutivnim uvjetom tako da bi se nastupom roka ili ispunjenjem uvjeta vlasnikovo pravo ugasilo i stvar imala predati trećem. Justinijan odstupa od tog načela kod darovanja, legata i fideikomisa. ZAŠTITA VLASNIŠTVA

REI VINDICATIO (VLASNIČKA TUŽBA)

To je najvažnija tužba za zaštitu vlasništva. Njom se zaštićuje samo civilno vlasništvo. Ona pripada kviritskom vlasniku koji je izgubio posjed stvari i uperena je protiv neovlaštenog posjednika nevlasnika (ona je tužba vlasnika neposjednika protiv posjednika nevlasnika). Njome se pozivom na pravo vlasništva, traži povratak posjeda stvari. Ona je petitorna tužba za razliku od posjedovnih interdikata. U klasičnom pravu rei vindicatio se mogla uperiti samo protiv onoga koji je u času litiskontestacije (podizanja vlasničke tužbe) posjedovao stvar (juristički i tzv. izvedeni posjednik). Ipak Justinijanovo, a možda već i klasično pravo (Ulpijan) smatra pasivno legitimiranim (osoba protiv koje se tužba može upraviti, za razliku od aktivne legitimacije koja označava osobu koja je ovlaštena na podizanje tužbe) i detentora koji je dobio stvar od nekog trećeg, a ne od vlasnika, ali je on mogao imenovati osobu za koju drži stvar i tako prebaciti odgovornost na tu osobu (laudatio ili nominatio auctoris). Reivindikacija nije bila moguća protiv posjednika ili detentora koji je došao do stvari od samog vlasnika (na temelju odobrenog stvarnog prava na tuđoj stvari). Takav posjednik drži stvar na temelju opravdane iuste cause i ne osporava vlasniku njegovo vlasničko pravo. Vlasnik protiv njega mora dizati tužbu iz onog obveznog odnosa temeljem kojeg mu je prepustio posjed odnosno detenciju. Po Justinijanu, u dva slučaja je fiktivni posjednik bio pasivno legitimiran, koji nije imao ni posjed ni detenciju stvari. To je bio: tuženik koji je prije litiskontestacije dolozno napustio posjed kako bi time izbjegao parnicu i tuženik koji se dao tužiti kao da stvar posjeduje jer je htio npr. da pravi posjednik dovrši dosjelost. U najstarijem legisakcionom postupku rei vindicatio se ostvarivala putem sacramento in rem gdje su obje stranke morale postaviti svoju tvrdnju o vlasništvu i dokazivati ga. U novijem formularnom postupku, samo tužitelj je morao dokazivati svoje pravo vlasništva, dok je tuženi posjednik mogao samo poricati tužiteljeva vlasnička prava. Ako tužitelj ne bi dokazao svoje pravo vlasništva, tuženi zadržava posjed (beati possidentes – puno lakši položaj u parnici). Tuženi se nije morao upuštati u vlasničku parnicu i braniti stvar. U tom slučaju je morao tužitelju odmah prepustiti posjed. Kod nekretnina mu je pretor to nalagao sa interdictum quem fundum, a kod pokretnina bi ovlastio tužitelja da si izravno uzme stvar, a ako pokretna stvar nije bila pred sudom, tužitelj bi sa actio ad exhibendum prisilio tuženog da stvar donese pred sud. Tužitelj će dokazivati svoje pravo vlasništva načinom kako ga je stekao (originarno ili derivativno). U slučaju derivatnog stjecanja, morao je dokazivati pravni slijed svih prednika koji su stjecali derivativno jedan od drugoga dokle god ne bi došao do jednog originarnog stjecanja (probatio diabolica). Budući da je takav dokaz skoro pa bio nemoguć, vlasniku bi pomagala uzucapio kao njegov originarni način stjecanja. Tužitelj je s vlasničkom tužbom postizao povratak svoje stvari, odnosno u klasičnom procesu njezine novčane protuvrijednosti, ali se u presudi rješavalo i o omnis causa rei (o svom koristima i prednostima koje bi vlasnik imao da mu je stvar bila vraćena u trenutku litiskontestacije. Tu se većinom radi o plodovima koje je tuženi u međuvremenu ubirao kao i pogoršanju stvari. S druge strane, tuženi je mogao pod određenim okolnostima tražiti naknadu svojih troškova koje je uložio na stvar. Ta pitanja su se rješavala načelno različito prema tome da li se radilo o posjedniku bonae ili malae fidei, da li se radilo o

23

Page 24: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

razdoblju prije ili poslije litiskontestacije, a rješavalo se različito u klasičnom i Justinijanovom pravu. Što se tiče plodova, po Justinijanovom pravu je odgovarao bonae fidei possessor za plodove koje je ubrao ili trebao ubrati (fructus percepti i percipiendi) poslije litiskontestacije, kao i za ubrane plodove prije litiskontestacije ukoliko ih još nije potrošio (fructus extantes). Malae fidei possessor je odgovarao za sve plodove za sve vrijeme svog posjeda prije i poslije litiskontestacije, a poslije litiskontestacije i za one plodove koje bi mogao polučiti samo vlasnik-tužitelj. Što se tiče tuženikova protuzahtjeva za troškove (impensae) koje je uložio na stvar, razlikuju se: impensae necessariae (nužni troškovi koji su učinjeni da se stvar održi i ne propadne), impensae utiles (korisni troškovi kojima se povećava objektivna vrijednost stvari) i impensae voluptuariae (troškovi iz luksuza učinjeni samo radi poljepšanja stvari i udobnosti). U klasično doba tuženi nije mogao tražiti naknadu troškova po civilnom pravu, nego je pretor samo posjedniku bonae fidei davao ekscepciju doli kojom je mogao uskratiti povratak stvari dok mu vlasnik ne nadoknadi nužne i korisne troškove. U Justinijanovom pravu zahtjev za naknadu troškova se sada ostvaruje posebnom tužbom (actio in factum). Nužni troškovi se nadoknađuju uvijek, a korisni troškovi samo bonae fidei possessoru, ali malae fidei possessor-u se priznaje ius tollendi (pravo da ih odnese ako se time stvari ne nanosi šteta). Troškovi iz luksuza se ne nadoknađuju, ali i bonae i malae fidei possessor ima glede njih ius tollendi ukoliko time ne pogoršava nekadašnje stanje stvari i ne čini to radi šikane. Vlasnik može spriječiti ius tollendi ako tuženome nadoknadi te izdatke. Budući da se sa rei vindicatio štitilo samo kviritsko vlasništvo, za zaštitu provincijalnog zemljišta se davala analogna tužba uz neke preinake u formuli reivindikacije koja se prilagodila tom činjeničnom stanju. Nestankom različitih vrsta vlasništva u Justinijanovom pravu se sa rei vindicatio štiti jedinstveno vlasništvo tog doba.

ACTIO NEGATORIA

Ona služi kviritskom vlasniku protiv svakog onog koji ne osporava njegovo vlasničko pravo niti u posjedu drži njegovu stvar, ali su na tuđoj stvari prisvaja neko pravo ili na drugi način smeta vlasnika (npr. prisvaja si pravo služnosti uživanja ili vrši neke radnje ili štetne emisije koje vlasniku smetaju). Vlasnik je morao dokazivati svoje pravo vlasništva i njegovu povredu i nije morao dokazivati da protivnikovo pravo ne postoji. Tuženi se mogao braniti dokazivanjem da mu pripada pravo koje si svojata. Tužba je išla za tim da se utvrdi da tuženiku ne pripada pravo koje si svojata (zbog toga negatoria jer je formula tužbe bila sastavljena negativno), zatim da se ukloni protupravno stanje i naknadi šteta, a na tužiteljev zahtjev bi morao dati cautio de amplius non turbando (tj. obvezati se stipulacijom1 da neće ubuduće više smetati). I ovdje je kao uvijek presuda u formularnom postupku glasila na novac te bi tužitelj dobio samo novčani interes, ukoliko tuženik ne bi na sučev poziv (arbitrium) dragovoljno uspostavio stanje koje odgovara tužitelju. U postklasično doba je postojala i actio (formula) prohibitoria, no njezina svrha se ne može utvrditi iz izvora.

ACTIO PUBLICIANA

Actio Publiciana je pretorska tužba, analogna reivindikaciji, koja je služila za zaštitu bonitarnog vlasnika i poštenog posjednika. Ona je služila za zaštitu osoba koje nisu kviritski vlasnici, ali će takvima postati nakon proteka roka uzukapije ako dakako imaju i sve ostale preduvjete za uzukapiju. Ako izgube posjed prije dovršetka uzukapije, ne mogu tražiti stvar reivindikacijom natrag jer nisu kviritski vlasnici pa im se zato daje actio Publiciana. Ona je

1 Stipulacija je strogi i formalistički verbalni kontrakt koji nastaje svečanim pitanjem i neposrednim, sukladnim odgovorom stranaka u postupku (predmet obveznopravnih odnosa)

24

Page 25: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

fikcijska pretorska tužba jer se u njoj smatra da je već protekao rok uzukapije i sucu se u formuli nalaže da sudi kao da je već stečeno kviritsko vlasništvo uzukapijom. Sudac je morao samoispitati da li su ispunjeni svi ostali preduvjeti za uzukapiju, a tempus se smatra da je već protekao. Po pretoru Publiciusu ta je tužba bila uvedena samo za zaštitu bonitarnog vlasnika (za slučaj da je netko res mancipi ex iusta causa stekao tradicijom, a ne mancipacijom). Vlasnik stvari je mogao po civilnom pravu zbog manjkavosti forme reivindikacijom tražiti natrag jer nije izgubio pri otuđivanju civilno vlasništvo. No pretor bi tuženoga zaštitio putem excepcio rei venditae ac traditae. Time je bonitarni vlasnik bio siguran da mu više nitko neće moći tužbom oduzeti posjed. No, ako je takav bonitarni vlasnik izgubio posjed prije dovršetka uzukapije pa je stvar dospjela u ruke trećeg ili natrag u ruke otuđivaoca-vlasnika, bonitarni vlasnik nije mogao tražiti povratak posjeda stvari sve dok u tu svrhu nije bila uvedena actio Publiciana sa navedenom fikcijom da je već stečeno kviritsko vlasništvo uzukapijom. S takvom tužbom, bonitarni vlasnik je sada mogao tražiti povratak izgubljenog posjeda stvari od svakog trećeg pa i od samog vlasnika. Ako bi vlasnik stavio prigovor da je on kviritski vlasnik, bonitrarni vlasnik je kao tužitelj mogao taj prigovor suzbiti replikacijom (protuprigovorom) rei venditae ac traditae.Pošteni posjednik (bonae fidei possessor) je onaj koji je neku stvar stekao temeljem valjanog naslova (kupnje, darovanja) i u dobroj vjeri od nevlasnika. On je također imao uvjete da nakon proteka uzukapionog roka stekne kviritsko vlasništvo, a prije tog roka se nije mogao služiti reivindikacijom. I njemu je u prilog došla actio Publiciana jer se i ovdje smatra da je rok uzukapije protekao i da je time stečeno kviritsko vlasništvo. Ovaj slučaj se razlikuje od prethodnog po tome što kod bonitarnog vlasnika nije došlo do prijenosa kviritskog vlasništva jer je postojao nedostatak forme, no kod poštenog posjednika je način prenošenja bio valjan i utemeljen na valjanom pravnom razlogu, ali vlasništvo nije stečeno zbog toga što otuđivalac nije bio vlasnik, a stjecatelju to nije bilo poznato. Ovdje sada nastaju drugačiji odnosi prema pravom vlasniku nego kod bonitarnog stjecatelja. Bonitarni vlasnik je stekao stvar od vlasnika pa ga zato protiv vlasničke tužbe štiti exceptio rei venditae ac traditae. No, ako vlasnik zatraži stvar od poštenog posjednika, on će mu je morat vratiti te on nema obrane prema vlasniku jer nije stekao stvar od njega nego od nekog trećeg nevlasnika. Ako pošteni posjednik, izgubi posjed stvari prije završetka uzukapije, on će je moći sa actio Publiciana potraživati od svakog trećeg slabijeg posjednika, ali ne i protiv vlasnika ako stvar dospije vlasniku u ruke jer će mu vlasnik uspješno suprotstaviti exceptio iusti dominii. Ako je stvar dospjela u ruke trećega koji nije vlasnik, pošteni posjednik će sa actio Publiciana uspjeti ukoliko i taj treći nije možda pošteni posjednik i to jači od tužitelja. U sporu između dva bonae fidei possessora jači je onaj koji je (ako su obojica stekli stvar od istog nevlasnika) posjed ranije stekao. Ako je svaki stekao posjed od drugog nevlasnika (auktora), pobijedilo je stajalište da je jači onaj koji stvar posjeduje u vrijeme tužbe. Pošteni posjednik uspijeva sa actio Publiciana samo protiv slabijeg posjednika, a neće uspjeti protiv vlasnika ni protiv nekog drugog poštenog posjednika koje se smatra jačim. Nakon što je Justinijanovo pravo ukinulo bonitarno vlasništvo (tj. razliku između res mancipi i res nec mancipi), actio Publiciana je ostala samo za zaštitu poštenog posjednika koji je u dobroj vjeri i temeljem valjanog pravnog razloga stekao stvar od nevlasnika (tzv. uzukapioni ili kvalificirani posjed). No, u Justinijanovom (pa i u modernom pravu) sa actio Publiciana se služe i vlasnici koji su na valjani način stekli stvar od vlasnika, a još im nije protekao rok uzukapije. Publiciana je za takve tužitelje pogodnija od reivindikacije jer tužitelj kod Publicianae nije trebao dokazivati svoje pravo vlasništva i pravni slijed kako ga je stekao, nego samo činjenicu da je iusto titulo i bona fide stekao posjed stvari (a rok protekle uzukapije se pretpostavlja). Pri tome se pretpostavlja i bona fides čime je na protivniku onus probandi (teret dokazivanja) da tužilac nije stekao stvar bona fide.

25

Page 26: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

ZAŠTITA ZEMLJIŠNOG VLASNIŠTVA U SUSJEDOVNIM ODNOSIMA

Actio finium regundorum je bila tužba za rješavanje sporova o granici (finis) poljskih zemljišta. Granica od 5 stopa je bila zajednička obim susjedima, a u tom postupku (koji se ubrajao među diobene parnice), utvrđivala bi se ta granica uz ovlast suca da u tu svrhu vrši potrebne ispravke i oduzimanja zemlje putem adjudikacije i kondemnacije2.Cautio damni infecti – ako je nekom zemljištu prijetila šteta zbog manjkavosti susjednog zemljišta ili zgrada, vlasnik ugroženog zemljišta je mogao tražiti od vlasnika susjednog zemljišta jamstvo (cautio damni infecti), tj. obećanje stipulacijom da će nadoknaditi štetu koja bi se mogla dogoditi. Ako susjed ne bi izvršio potrebne popravke niti dao traženo jamstvo. pretor bi ugroženog susjeda uveo u posjed (zapravo detenciju) susjednog zemljišta. Ako bi susjed i dalje uskraćivao davanje jamstva, pretor bi ugroženog susjeda uveo u isključivi posjed koje uzukapijom mogao prijeći u civilno vlasništvo.Operis novi nuntiatio – tko se boji štete od neke susjedove započete nove gradnje ili smatra da zbog postojeće služnosti ili javnog građevnog reda ima pravo gradnju zabraniti, mogao je zahtijevati od susjeda (denuntiare) da gradnju zaustavi. Graditelj je mogao od pretora tražiti ovlaštenje za nastavak gradnje, ali ako bi samovlasno nastavio gradnju unatoč susjedovoj zabrani, denuncijant je mogao ishoditi od pretora interdictum demolitorium kojim se protivniku nalaže da sve vrati u prvobitno stanje.Actio aquae pluviae arcendae – to je tužba koja ide za tim da se vlasniku višeg zemljišta zabrani da na štetu nižeg zemljišta mijenja prirodno otjecanje vode. U početku se to odnosilo samo na oborine, no Justinijan širi to i na druge vode. Ona je prvotno bila uvedena za slučaj umjetnog stvaranja bujice, a kasnije je bila protegnuta i na slučaj oduzimanja vode.Interdictum quod vi aut clam – izdavao se na zahtjev interesirane stranke da se zabrani neka naprava ili preinaka učinjuena vi ili clam (protiv zabrane interesiranoga ili bez njegova znanja), a koja bi mogla vrijeđati susjedova prava. Nije jasna razlika između gradnje poduzete vi i nove gradnje na koju se primjenjuju propisi o operis novi nuntiatio. Kod Justinijana postoji konkurencija obaju sredstava.

SLUŽNOSTI (SERVITUTES)

Jedinstvenim pojmom služnosti (servitutes) se označavaju stvarna prava na tuđoj stvari na temelju kojih se ovlašteniku dopušta određeno korištenje tuđom stvari bilo u interesu nekog zemljišta ili osobe. Na tom temelju Justinijanovo i moderno pravo razlikuju zemljišne (ili stvarne) služnosti (servitutes praediorum ili rerum) i osobne služnosti (servitutes personarum). Jedne i druge mogu pružiti korisniku različita ovlaštenja, koja kao da su izuzeta iz neograničenih vlasnikovih ovlaštenja i prenijeta na ovlaštenika služnosti (pravo hodanja preko tuđe zemlje, crpljenja vode, uživanja plodova). Služnosti se prema tome pokazuju kao ograničenja vlasništva, ali one nastaju dobrovoljnim, privatnopravnim putem. Klasično rimsko pravo nazivom «servitutes» obuhvaća samo zemljišne služnosti, tj. određena

2 Condemnatio sadržava nalog sucu da tuženoga osudi ako se dokaže istinitost intencije, a u protivnom slučaju da ga oslobodi. Condemnatio je uvijek išla na novčanu svotu.

26

Page 27: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

ovlaštenja koja pripadaju u korist svakodobnom vlasniku nekog zemljišta na teret susjednog zemljišta. Tzv. osobne služnosti, a to su uživanje (ususfructus), poraba (usus), stanovanje (habitatio) i iskorištavanje rada tuđeg roba ili životinje (operae servorum vel animalium), izgrađivane su u klasičnom pravu kao posebna stvarna prava na tuđoj stvari, a tek kasnije su uvrštena u «servitutes personarum». No, i Justinijanovo pravo priznaje još samo određene, konkretne tipove služnosti određenog sadržaja, tako da se druga ovlaštenja koja bi vlasnik ustupio na svojoj stvari (stipulacijom, dakle obveznim ugovorom) ne smatraju služnostima i stvarnim pravima na tuđoj stvari, nego obvezuju samo ugovorne stranke kao obvezni, a ne stvarnopravni odnos. Za sve služnosti vrijede neke zajedničke karakteristike i pravila iako su neka od njih izvorno bila donesena samo za određene služnosti. Sve su služnosti stvarna prava određenog korištenja tuđe stvari, zaštićena akcijom in rem koju ovlaštenik služnosti može dići protiv vlasnika i protiv svakog trećeg koji bi vrijeđao njegovo pravo. Nemini (nulli) res sua servit je pravilo doneseno izvorno za zemljišne služnosti, ali vrijedi i za sve ostale služnosti. Po njemu vlasnik ne može imati služnosti na vlastitoj stvari. Stoga vlasništvo prestaje konfuzijom ako ovlaštenik služnosti stekne vlasništvo stvari koja je opterećena služnošću.Servitus in faciendo consistere nequit – budući da su služnosti stvarna, a ne obvezna prava, ona ne mogu vlasniku stvari koja je opterećena služnošću nametati obveze da on nešto aktivno radi (facere) u korist ovlaštenika služnosti. Od njega se traži samo negativno ponašanje. Od vlasnika se može tražiti da trpi neku ovlaštenikovu radnju koju bi vlasnik inače mogao zabraniti (afirmativna služnost) ili da nešto ne radi (non facere) što bi inače kao vlasnik mogao na svojoj stvari raditi (negativna služnost)Servitus servitutis esse non potest – ne može se osnivati služnost na služnosti.

ZEMLJIŠNE SLUŽNOSTI (SERVITUTES PRAEDIORUM)

Zemljišne služnosti pružaju svakodobnom vlasniku tzv. gospodujućeg zemljišta (praedium dominans) stanovita ovlaštenja nad susjednim služnim zemljištem (praedium serviens). Vlasnik služnog zemljišta mora trpjeti da se vlasnik gospodujućeg zemljišta koristi u stanovitom pravcu njegovim zemljištem (afirmativna služnost) ili se vlasnik služnog zemljišta u stanovitom pravcu ne smije koristiti svojim zemljištem u interesu vlasnika gospodujućeg zemljišta (negativna služnost). Uvijek se mora raditi o dva zemljišta, a služnost se osniva u korist jednog na teret drugog zemljišta. No, služnost kao pravni odnos je uvijek odnos između vlasnika dvaju zemljišta, a ne između samih zemljišta. Zemljišne služnosti ne vežu određene vlasnike dvaju zemljišta. One su vezane uz sama zemljišta kao stvarna prava pa postoje makar se vlasnici zemljišta mijenjaju, bilo univerzalnom sukcesijom (nasljeđivanje) ili singularnom sukcesijom (kupnjom), za razliku od obveznih odnosa gdje obveza obvezuje samo stranke u ugovoru, a ne i njihove singularne slijednike. Naprotiv, zemljišna služnost pripada singularnim sukcesorima. Najstarije zemljišne služnosti puta i dovođenja vode su bile poznate u Zakoniku XII ploča i smatrale su se za res mancipi. Smatrale su se u staro doba dijelom zemljišta na koje su se odnosile, tj. smatrale su se za tjelesne stvari koje se prenose mancipacijom. Tek kasnije (3. ili 2. st. pr. Kr.) one se počinju smatrati za netjelesne stvari, odnosno prava. Kasnije se razvijaju i gradske služnosti, a sve novije poljske i gradske služnosti nosi više bili res mancipi. Zemljišne služnosti se dijele na poljske služnosti (servitutes praediorum rusticorum) i gradske služnosti (servitutes praediorum urbanorum).Najstariji tipovi poljskih zemljišnih služnosti su služnosti puta (iura itinerum) i dovođenja vode. Služnosti puta su: iter (pravo prolaženja preko tuđeg zemljišta pješke, na konju ili u nosiljci), actus (pravo goniti stoku i vući kola), via (šire pravo prolaženja pa i natovarenim teretnim kolima pa je u tu svrhu već u Zakoniku XII ploča morao postojati put od najmanje

27

Page 28: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

osam stopa širine u pravoj liniji, a 16 stopa na zavojima, kasnije se pod via smatralo spojeno pravo iter i actus, a Justinijanovo pravo je iter, actus i via zamišljalo kao tri koncentrična kruga od kojih veći obuhvaća manje, ali nije potpuno jasno što bi via imala sadržavati više od actus-a), aquaeductus (pravo dovođenja ili provođenja vode kanalima preko tuđeg zemljišta u svrhu natapanja). Kasnije se razvijaju i pravo crpljenja vode, pravo napajanja stoke, pravo paše…

Gradske služnosti se dijele na tri važnije skupine:Pravo odvođenja kišnice i kanala (ovlašteniku je dozvoljeno da odvodi kišnicu na tuđe zemljište bilo kapanjem ili mlazovima ili se radi o odvođenju izmeta jarcima preko tuđeg zemljišta), pravo upotrijebiti tuđi zid ili zračni prostor kod građenja (ovlašteniku može pripadati pravo nasloniti svoju gradnju i stijene na tuđi zid, a u ovom je slučaju iznimno od pravila vlasnik služnog dobra bio obvezan na facere jer je bio dužan zid održavati u ispravnom stanju, dalje je još bilo moguće protegnuti krov na tuđe zemljište ili izbočiti balkon ili terasu nad tuđim zemljištem), postojala su građevna ograničenja radi prilaza zraka i vidika (ovlaštenik ima pravo vlasniku susjedne zgrade braniti građenje preko određene visine – servitus altius non tollendi, ili mu braniti da gospodujućem zemljištu zatvori svjetlo i pogled).Ova pravila su vrijedila za sve služnosti, a postojala su i pravila koja su vrijedila za sve zemljišne služnosti. To su: budući da je služnost trajno spojena s gospodujućim zemljištem, ona mora biti od objektivne koristi za ekonomsko iskorištavanje toga zemljišta, a ne smije služiti samo subjektivnoj koristi ili udobnosti trenutačnog vlasnika (služnost pravljenja kreča mora npr. služiti građenju na gospodujućem zemljištu), zemljišna služnost se ne može razlučiti od zemljišta niti otuđiti bez zemljišta (ona prelazi samo zajedno sa zemljištem na novog vlasnika), zbog istog razloga zemljišta moraju biti susjedna, služnosti se moraju vršiti civiliter, tako da bi vlasnik služnog dobra bio vršenjem služnosti što manje ograničavan, zemljišne služnosti su nedjeljiva prava (zato se ne mogu stjecati ni gubiti po alikvotnim dijelovima niti samo u korist ili na teret alikvotnog dijela zemljišta. Zato ne može npr, jedan od trojice suvlasnika steći ili odreći se samo jedne trećine služnosti s obzirom na idealnu trećinu svog vlasničkog prava. Ali ako se radi o služnosti puta ili crpljenja vode, ona će teretiti samo onaj realni dio preko kojega ide put, odnosno gdje se nalazi bunar.

OSOBNE SLUŽNOSTI (SERVIRTUTES PERSONARUM)

Osobne služnosti pružaju ovlašteniku također pravo korištenja tuđe stvari koja se može sastojati ili u upotrebi tuđe stvari i crpljenju svih njenih plodova ili samo u upotrebi stvari. One ograničavaju vlasništvo u većoj mjeri nego zemljišne služnosti jer se osnivaju neposredno u korist neke osobe pa nisu vezane uz vlasništvo nekog (gospodujućeg) zemljišta. One su sa osobom ovlaštenika neraskidivo spojene, ne mogu se prenositi na drugoga i utrnjuju ovlaštenikovom smrću, a ne mogu se nasljeđivati. Vlasnik stvari na kojoj postoji osobna služnost (npr. služnost doživotnog uživanja) može temeljem svog prava raspolaganja vlasništvo prenijeti na trećega, ali ovlaštenikovo pravo osobne služnosti na stvari se time ne dira. U tome je bitna razlika između osobne služnosti kao stvarnog prava i obveznih odnosa koji mogu imati slični sadržaj, ali obvezuju samo određene dvije osobe, a ne prate izravno samu stvar. Za razliku od zemljišnih, osobne služnosti su načelno djeljiva prava. Često puta neka osoba ima samo idealni dio (jednu polovicu ili jednu četvrtinu uživanja neke nekretnine ili druge stvari, a ostali dijelovi pripadaju drugim uživaocima ili vlasniku). Smrću ovlaštenika koji ima samo dio uživanja njegove stvari služnost utrnjuje na tom dijelu, koji za vlasnika postaje slobodan od služnosti, a ne prirasta uživaocima ostalih dijelova (do priraštaja dolazi ako je uzufrukt oporučno ostavljen nekolicini bez oznake njihovih dijelova). Osobne služnosti

28

Page 29: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

su uvedene pod jakim utjecajem pretorove djelatnosti. U osobne služnosti spadaju: ususfructus (služnost uživanja ili plodouživanja), usus (služnost upotrebe), habitatio (služnost stana) i operae servorum vel animalium (služnost upotrebe radne snage ili životinja).Ususfructus – je stvarno pravo na tuđoj stvari koje daje ovlašteniku osobno pravo upotrebljavati tuđu stvar i crpsti njene plodove, pritom ne vrijeđajući njenu supstanciju (njeno sućanstvo i ekonomsku namjenu). Uzufrukt se razvio pokraj republike, vjerojatno na području oporučnog prava pa se u kasnije doba javlja najčešće kao legat sa svrhom da se nekim osobama osigura doživotni prihod neke stvari ili imovine u svrhu uzdržavanja (npr. pater familias svoju djecu imenuje nasljednicima, ali svojoj ženi ostavlja legatom uzufrukt ostavine). Uzufrukt se mogao osnivati i pravnim poslovima među živima. Klasični pravnici nisu još uzufrukt smatrali za služnost, a možda čak ni za stvarno pravo iako su za zaštitu ovlaštenika davali stvarnopravnu tužbu (vindicatio usufructus). Uzufruktuar je ovlašten ubirati plodove stvari (frui), a u tu svrhu ima i pravo upotrebe stvari (uti) dok vlasniku ostaje samo treći atribut vlasničkog prava, tj. pravo raspolaganja s vlasništvom (abuti). Uzufruktuar ne može stvar otuđiti, dati u zalog ili osnivati na njoj služnost. On ima samo detenciju stvari pa posjed i redovna interdiktna zaštita pripadaju vlasniku (no kasnije i uzufruktuar dobiva interdiktnu zaštitu). Uzufrukt ne smije bez vlasnikove dozvole promijeniti sućanstvo stvari i njenu redovnu gospodarsku namjenu pa makar bi se stvar time i poboljšala (drukčije u Justinijanovom pravu) jer inače njegovo pravo prestaje (ne može pretvoriti oranicu u livadu…). Uzufrukt je strogo osobno pravo koje se ne može ni univerzalnom ni singularnom sukcesijom prenijeti na drugoga, ali je mogao na drugoga prenijeti (prodajom, najmom ili darovanjem ) izvršavanje svog prava korištenja. U starom pravu između vlasnika i uzufruktuara nisu postojali nikakvi obvezni odnosi. Ako je uzufruktuar uništio predmet uzufrukta, odgovarao je jednako kao svaki treći koji bi to učinio deliktnim akcijama. Pretor je prisilio uzufruktuara da preuzme obvezu da će uporabu i ubiranje plodova vršiti urednim načinom i da će stvar nakon prestanka uzufrukta vratiti. Zato je uzufruktuar prije preuzimanja stvari dati vlasniku jamstvo u obliku stipulacije (cautio usufructuaria). Sa urednim uživanjem spada i obveza držati stvar u dobrom stanju, koristiti je prema njenoj redovnoj gospodarskoj namjeni u okviru postojećih odnosa i sporazuma te snositi troškove oko dobivanja plodova kao i terete koji leže na stvari (porezi). Pogoršanja stvari do kojih dođe unatoč takvom urednom uživanju idu na teret vlasnika. Iz cautio usufructuaria pripadala je vlasniku obvezna tužba actio ex stipulata na povratak stvari i naknadu štete. Ako nije bila ugovorena kaucija vlasniku je pripadala rei vindicatio na povratak stvari nakon prestanka uzufrukta. Predmetom uzufrukta mogle su biti nepokretne i pokretne stvari, ali načelno samo nepotrošne jer ih po prestanku uzufrukta uzufruktuar mora vratiti. Ipak negdje početkom carstva donesen je senatus consulta prema kojem predmetom uzufrukta mogu biti i potrošne stvari. Ovlaštenik u tom slučaju stječe vlasništvo stvari, a obvezan je po prestanku uzufrukta povratiti samo jednaku količinu istovrsnih stvari (odnos koji je blizak zajmu). Ovdje je tužba za zaštitu ovlaštenikova prava bila prilagođena kao vindicatio utilis pa se razvija pojam quasi usus fructus, a u pandektnoj nauci se upotrebljava naziv usus fructus irregularis. Predmetom kvazi-uzufrukta u kasnije pravu su mogle biti i novčane tražbine pa su uzufruktuaru (makar to bio i sam dužnik) pripadala vjerovnička prava utjerivanja glavnice i kamata s time da po prestanku uzufrukta mora vratiti samo glavnicu.Usus – je stvarno pravo korištenja tuđe stvari, strogo vezano uz osobu ovlaštenika koji se zove uzuar. Sadržaj ovlaštenikova prava je vezan samo na upotrebu stvari za vlastite potrebe uzuara, a ne odnosi se i na crpljenje plodova što je bilo pridržano vlasniku. Brzo se šire granice pa se uzimalo da uzuar kuće smije u kuću primiti i članove svoje obitelji, sluge (oslobođenike i robove) pa i najamnike, a uzuar vrta da smije ubrati voće i cvijeće. Na taj način je u Justinijanovom pravu priznato da uzuar smije u umjerenom opsegu i ubirati dio plodova stvari, ali samo toliko koliko mu je potrebno za vlastitu osobnu upotrebu i za potrebe

29

Page 30: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

njegove obitelji. I uzuar je bio dužan dati jamstvo pa su njegove obveze analogne uzufruktuarevim obvezama. Ali razlika je u tome što je uzuarevo pravo nedjeljivo i što se na drugoga ne može prenositi ni samo izvršavanje prava. Habitatio (služnost stana) – ono daje ovlašteniku pravo stanovanja u stanu ili kući. Habitatio je po Justinijanu proglašeno za samostalno pravo i uvršteno među osobne služnosti (u klasičnom pravu je bilo prijeporno da li je to prekarij ili usus ili ususfructus ili dapače vlasništvo). Dozvoljeno je čitavi stan ili kuću dalje iznajmiti. Za razliku od drugih osobnih služnosti habitatio ne utrnjuje capitis deminutione niti non usu. Operae servorum vel animalium – često se događalo da se zapisom ostavljala nekome radna snaga ili životinje. Klasici su se prepirali da li je u takvom slučaju riječ o usus-u ili ususfructus-u, Justinijan je i ovo pravo proglasio posebnom osobnom služnosti gdje se operae mogu davati i u najam. Ni ova služnost ne utrnjuje capitis deminutione, a čini se da je za razliku od ostalih osobnih služnosti prelazila i na nasljednike.

STJECANJE SLUŽNOSTI

Načini su analogni kao i kod stjecanja vlasništva. Za stjecanje najstarijih poljskih služnosti puta i vodovoda (res mancipi) služila je mancipatio i in iure cessio (smatrali su se dijelom zemljišta, tj. tjelesnim stvarima). Normalni civilnopravni način za stjecanje svih ostalih služnosti, uključivši uzufrukt bila je in iure cessio. Deductio servitutis (ususfructus) bila je pridržaj služnosti prigodom otuđivanja neke stvari putem mancipacije ili ini ure cessije ili prigodom određivanja legata. Adjudikacijom u diobenim parnicama arbiter je mogao jednoj ili drugoj stranci prigodom realne diobe dosuditi služnosti na drugim dijelovima. Služnosti su se mogle osnivati i legatom (najčešći slučaj osnivanja osobnih služnosti). Staro civilno pravo poznaje i uzukapiju služnosti u roku jedne odnosno dvije godine, no to je ukinuto sa lex Scribonia (prodire shvaćanje da je služnost pravo, tj. netjelesna stvar koja se ne može posjedovati pa stoga ni stjecati uzukapijom i tradicijom). Pored civilnih, postoje i pretorski načini stjecanja, a isprva su bili uvedeni za peregrine i pokrajinska zemljišta. Na provincijalnim zemljištima mogle su se osnivati služnosti pacti onibus et stipulationibus (neformalni ugovori koji su bili potvrđeni stipulacijom ili pismenom klauzulom o izvršenoj stipulaciji). Takve pretorske služnosti magistrat bi štitio s actiones utiles po uzoru na civilne tužbe. Nakon stapanja civilnog i honorarnog prava i italskog i provincijalnog zemljišta postao u Justinijanovom pravu opći način stjecanja služnosti među živima. Razvija se traditio i patientia kao način stjecanja služnosti usporedno sa izgradnjom pojma kvazi-posesije prava služnosti. Već je pretorsko pravo počelo pružati zaštitu zemljišnim služnostima koje su vršene dugo vrijeme (longa consuetudo, diuturnus usus) jer se u tom slučaju pretpostavljalo da je služnost stečena valjanim načinom. U Justinijanovom pravu je uvedeno stjecanje zemljišnih služnosti i uzufrukta putem longi temporis praescriptio. Služnost stječe onaj koji je faktički vrši kao svoje pravo (10 godina inter praesentes ili 20 godina inter absentes). U tu svrhu se ne traži ni iustuts titulus ni bona fides, ali sadržaj služnosti ne smije se prema vlasniku vršiti vi, clam ili precario. Budući da mancipatio i in iure cessio ne postoje više u Justinijanovom pravu, stjecanje legatom i ostali civilni načini stjecanja su zadržani i dalje.

PRESTANAK SLUŽNOSTI

Odreknuće ovlaštenika – vrši se najčešće in iure cessijom u korist vlasnika služnog dobra, odnosno vlasnika predmeta uzufrukta. Neformalno odreknuće je bilo dovoljno po Justinijanovom pravu, a u ranijem pravu se štitilo putem pretorske ekscepcije pacti. Confusio (consolidatio) ili spajanje služnosti s vlasništvom služne stvari u istoj osobi, dovodi do prestanka služnosti jer nemini res sua servit. Propašću služne stvari (kod zemljišnih

30

Page 31: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

služnosti propašću gospodujućeg ili služnog dobra), dok kod uzufrukta i uzusa prestaju služnosti već i promjenom sućanstva. Smrću i capitis deminutione ovlaštenika prestaju uzufrukt i uzus. No, u Justinijanovom pravu taj učinak nije imala capitis deminutio minima. Po Justinijanovom pravu mogle su se osnivati i osobne služnosti (ususfructus) i u korist pravnih osoba (npr. municipiuma), ali najduže u trajanju od 100 godina. Nevršenjem (non usus) kroz jednu, odnosno dvije godine, a po Justinijanovom pravu kroz 10 (inter praesentes), odnosno 20 (inter absentes) godina utrnjuju poljske služnosti, uzufrukt i uzus, ali ne i habitatio i operae servorum. Kod gradskih služnosti gdje se služnost ne sastoji u ovlaštenikovoj radnji (kao kod uzufrukta i poljskih služnosti), nego u dužnosti vlasnika služnog dobra da nešto ne učini (npr. altius non tollendi) dolazi do utrnuća putem usucapio libertatis jer opterećeni postupa protivno služnosti. Osobne služnosti koje su osnovane na određeno vrijeme ili do nastupa rezolutivnog uvjeta prestaju ipso iure protekom vremena odnosno ispunjenjem uvjeta.

ZAŠTITA SLUŽNOSTI

Služnosti su kao stvarna prava zaštićena s akcijom in rem, a u Justinijanovo doba se tužba za zaštitu služnosti naziva actio confessoria. Isprva je ona pripadala ovlašteniku služnosti protiv vlasnika služne stvari, a kasnije se actio confessoria davala i protiv svakog trećeg koji je smetao ovlašteniku u vršenju služnosti. Actio confessoria je vindicatio servitutis, tj. tužitelj postavlja tvrdnju da mu pripada služnost (ius mihi esse utendi fruendi ili eundi agendi). Tužitelj mora dokazati da mu pripada pravo služnosti, a tuženi će u tom slučaju biti osuđen da prizna služnost i uspostavi stanje koje odgovara služnosti, zatim na naknadu štete i zabranu daljnjeg smetanja. Actio confessoria je slična sa actio negatoria. S actio negatoria se brani vlasnik protiv trećega koji ga smeta, jer si recimo prisvaja pravo služnosti. S actio confessoria ustaje ovlaštenik služnosti protiv vlasnika i trećega da ishodi priznanje i ostvarenje svoje služnosti. Za zaštitu pojedinih zemljišnih služnosti davao je pretor i zaštitu posebnim interdiktima faktičnom vršiocu služnosti koji je ne vrši vi, clam ni precario protiv vlasnika gospodujućeg zemljišta, tj. bez dokazivanja njegova prava na služnost (interdictum de aqua, de rivis, de itinere actuque privato…). Uzufruktuaru i uzuaru koji su i detentori stvari davali su se u tu svrhu posjedovni interdikti (uti possidetis, utrubi i unde vi) kao interdicta utilia. Otuda se kasnije razvila konstrukcija posjeda prava (quasi-possessio).

EMFITEUZA

Emfiteuza je nasljedni zakup sa stvarnopravnim značenjem, a ima dva povijesna korijena. Jedan je iz prakse zapadnog dijela carstva (ager vectigalis, ius perpetuum), a drugi iz istočnog dijela (emfiteuza). Općenito, emfiteuza se razvija zbog toga što su latifundisti, gradovi, država i car nastojali privući na svoja zemljišta novu radnu snagu pa zato raznim slojevima pučanstva (gradsku i seosku sirotinju, oslobođenike…) daju svoja zemljišta u dugoročni nasljedni zakup kako bi na taj način redovito mogli ubirati prihode od zemljišta koja nisu više mogli obrađivati vlastitim robovima (vidi se već prijelazni oblik prema kolonatu kao preteči srednjovjekovnih feudalnih odnosa). Nasljedni zakupni odnosi su u Rimu bili poznati već u republikansko i klasično doba. Država i gradske općine se davali svoja neobrađena zemljišta privatnicima u zakup za uvijek (in perpetuum) ili na dugi rok (100 godina) time da se takvom zakupniku ni njegovim nasljednicima zakup nije mogao oduzeti dok redovito plaćaju godišnju zakupninu koja se zvala vectigal (zato agri vectigalis). Dugotrajnost takvih odnosa nužno je vodila prema stvarnopravnim učincima. Pretor počinje davati nasljednom zakupniku ne samo posjedovne interdikte, već i stvarnopravnu tužbu (actio in rem vectigalis) koja je bila analogna vlasnikovoj (utilis rei vindicatio). Time on stječe stvarno pravo koje je mogao

31

Page 32: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

otuđiti, založiti i ostaviti u zapis. Ipak, klasični pravnici smatraju da se ovdje radi ipak o obveznom odnosu zakupa, a ne stvarnim pravom na tuđoj stvari. Ius ina gro vectigali održava se u postklasično doba kao ius perpetuum do u kasno carsko doba kao oblik nasljednog zakupa državnih domena. Emfiteuza se u Grčkoj izvorno odnosila na neobrađena zemljišta koja je zakupnik preuzeo uz dužnost njihova nasađivanja. No emfiteuza nije ovdje u početku bila nasljedni zakup, nego zakup na određeno vrijeme (pet godina). Po isteku tog roka mogla se emfiteutu povisiti daća ili mu se mogla zemlja oduzeti. No razvilo se dugotrajno nasljedno zakupno pravo (ius emphyteuticum) ponajprije kod osoba koje bi okupirale napuštena carska dobra. Od sredine 4. stoljeća ius perpetuum i emphyteusis se stapaju u jednu ustanovu pod nazivom emfiteuza. U Justinijanovom pravu je emfiteuza regulirana kao stvarno pravo na tuđoj stvari koje je otuđivo i nasljedivo, a ovlašteniku se da je potpuno korištenje zemljišta, a on je dužan plaćati godišnju daću u novcu ili u naturi. Plodove, kao i vlasnik, stječe separacijom. Namjeravano otuđenje svog prava mora najaviti vlasniku zemlje, koji ima pravo prvokupa (ius protimiseos), a za dozvolu otuđivanja dužan je vlasniku platiti 2% kupovne cijene. Emfiteut može biti lišen svog prava ako pogoršava zemljište ili ne plati canon (naturalna daća) ili javne daće kroz 3 godine. Pored vindikacije kojom može tražiti povratak oduzete zemlje od svakog trećeg, pa i od vlasnika, pripada mu i negatoria i confessoria kao i posjedovni interdikti (interdicta utilia).

SUPERFICIES

Superficies je nasljedivo i otuđivo pravo iskorištavanja zgrade podignute na tuđem zemljištu uz plaćanje godišnje daće (solarium). Radi se o pravu na tuđoj stvari i to vrlo širokog opsega. Superficijar zapravo vrši sva vlasnička prava na takvoj zgradi. Potreba izgradnje takvog stvarnog prava pojavila se zbog principa «superficies cedit solo». Ipak, postepeno je došlo do priznanja superficiesa za stvarno pravo. Isprva se radilo samo o obveznom odnosu (najam ili zakup zemljišta na kojem se treba podići zgrada). Trebalo se osigurati stanovanje u vlastitoj kući na tuđem zemljištu. Pretor u klasično doba onome koji je držao takvo zemljište počinje davati interdiktnu zaštitu (interdictum de superficie) u slučaju smetanja ili oduzimanja protiv svakog, a u određenim slučajevima davao mu je i petitornu tužbu in rem u svrhu zaštite protiv vlasnika zemljišta i protiv trećih. Tako je isprva obvezni odnos dobivao u postklasičnom pravu sve više stvarnopravni karakter. Superficijarovo pravo je zaštićeno sada akcijama in rem analogno vlasništvu, a osniva se ugovorom ili razradbom posljednje volje.

ZALOŽNO PRAVO

Založno pravo je stvarno pravo na tuđoj stvari koje služi realnom osiguranju neke vjerovnikove tražbine. Dužnik ili netko treći za dužnika ustupa vjerovniku na svoje stvari založno pravo kako bi vjerovnik putem te stvari došao do naplate svoje tražbine. Kad vjerovniku za njegovu tražbinu ne pruža dovoljnu garanciju sama dužnikova osoba, ni njegovi eventualni osobni jamci (personalno osiguranje), dužnik vjerovniku daje neku svoju stvar u svrhu zaloga (realna garancija). Založno pravo je prema tome stvarno pravo koje pripada vjerovniku na tuđoj stvari radi osiguranja neke tražbine te mu daje pravo na posjed stvari i namirenje njegove tražbine iz te stvari. Kako će se izvršiti namirenje ovisilo je o različitim povijesnim razdobljima. Vjerovnik je mogao zadržati založenu stvar kao svoje vlasništvo (lex commissoria) ili mu se daje ovlaštenje da stvar samo posjeduje i time vrši prisilu na dužnika da ispuni svoju obvezu (pignus u starije doba) ili vjerovnik mora založenu stvar prodati i utrškom namiriti svoju tražbinu. Založno pravo je akcesorno pravo jer ono zavisi od postojanja tražbine osiguranju koje ima služiti. No, založno pravo je i stvarno pravo koje

32

Page 33: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

djeluje protiv svih, a tražbina koja se zalogom osigurava je samo obvezni odnos koji djeluje između vjerovnika i njegovog dužnika. Fiducia se sastojala u tome da bi dužnik prenosio na vjerovnika putem mancipacije ili in iure cesije vlasništvo stvari s fiducijarnim uglavkom (pactum fiduciae) da će mu vjerovnik vlasništvo vratiti kada mu bude isplaćen dug (fiducia cum creditore contracta). Vjerovnik je postajao vlasnik stvari i kao takav on bi mogao sa stvari odmah raspolagati (pa i prodati). No vezao ga je pactum fiduciae. Vjerovnikova obveza je isprva počivala samo na moralnoj osnovi, ali već u doba republike dužnik dobiva actio fiduciae kojom može nakon podmirenja duga tražiti povratak stvari ili naknadu štete ako je vjerovnik stvar prodao protivno pactum-u. Actio fiduciae je imala samo obvezni, a ne stvarnopravni učinak jer je dužnik kod fiducije izgubio vlasništvo i stoga nije mogao potraživati stvar od trećeg stvarnopravnom tužbom. Da se izbjegnu komplikacije kod prijenosa vlasništva razvila se u doba republike nova vrsta zaloga, tzv. pignus (ručni zalog). Dužnik bi ovdje zadržao vlasništvo stvari, a stvar koja bi trebala služiti kao osiguranje vjerovnikove tražbine bi neformalno bila predana vjerovniku da je ovaj drži dok mu ne bude namiren dug, a tada je mora vratiti. Iako je takav vjerovnik bio samo detentor stvari, pretor mu daje zaštitu putem posjedovnih interdikata i smatra ga jurističkim posjednikom. Dužnik je u daleko povoljnijem položaju nego kod fiducije jer je kao vlasnik mogao po isplati duga potraživati svoju stvar reivindikacijom od svakog trećeg. A od založnog vjerovnika je mogao temeljem založnog ugovora (contractus pigneraticius) tražiti povratak založene stvari nakon isplate duga osobnom (obveznom) tužbom, actio pigneraticia directa. Vjerovnik je ovdje imao samo pravo na posjed stvari, ali je nije mogao prodati, niti je još imao stvarno pravo koje bi bilo zaštićeno petitornom akcijom in rem protiv trećih. To stječe tek kasnije kad se ti instituti razvijaju kod hipoteke pa tek tada pignus postaje založno pravo u pravom smislu. Hypotheca je ugovorni zalog bez posjeda založene stvari. Ovdje otpada ona nezgodna strana pignusa gdje se dužnik ne može služiti sa založnim predmetom. Hipoteku je u Rimu izgradilo pretorsko pravo u vezi sa zakupom poljoprivrednih nekretnina. Zakupnik takvog zemljišta bi sa zakupodavcem ugovorio da mu daje u zalog radi osiguranja zakupnine svoj poljodjelski inventar (oruđe, stoka, robovi…), tzv. invecta et illata. Takve stvari nisu mogle fiducijom ili pignusom biti predane u posjed zakupodavca jer bi zakupniku bilo time onemogućeno obrađivanje zemlje. Da bi se osiguralo namirenje dugova pretor zakupodavcu daje interdictum Salvianum kojim je od zakupnika mogao o dospjetku tražbine zahtijevati posjed na invecta et illata. To je bio interdikt za pribavljanje posjeda ugovorom založene stvari (adepiscendae possessionis). No, on se mogao uperiti samo protiv zakupnika, a ne i protiv trećih koji dospjeli u posjed tih stvari. Založeni vjerovnik nije time još dobio stvarnopravnu zaštitu koja bi djelovala i protiv trećih. To dobiva tek s pretorskom actio Serviana pa je zakupodavac mogao s njom tražiti posjed i izručenje založenog inventara i od svakog trećeg. Ubrzo je actio Serviana već u ranom principatu bila proširena i na ugovorne zaloge svake vrste kad god je netko zalagao stvar bez predaje posjeda. U toj proširenoj funkciji ona se zove actio quasi Serviana, a u Justinijanovoj kodifikaciji i actio hypothecaria ili actio pigneraticia in rem. Acctio quasi Serviana bi se sada primjenjivala i na pignus ukoliko bi založni vjerovnik izgubio posjed stvari. Na taj način pignus i hipoteka postaju založno pravo u današnjem smislu (tj. stvarno pravo na tuđoj stvari koje djeluje protiv svih i zaštićeno je akcijama in rem jer njegovo založno pravo kao stvarno pravo prati stvar bez obzira u čije ruke ona dospije). Tužitelj mora dokazati kod te tužbe da mu je stvar bila založena, da se ona nalazi u tuženikovu posjedu, zatim da je u času zalaganja bila u zalagateljevoj imovini, a ukoliko mu se osporava postojanje tražbine, mora dokazati i postojanje tražbine. Mancipatio i in iure cessio, a s njima i fiducia su izašle iz upotrebe u postklasično doba, a Justinijan ih je i formalno uklonio. Fiducija se mijenja s pignusom i hipotekom koje su sada bile jedine dvije

33

Page 34: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

vrste založnog prava, a razlikovale su se po tome da li se posjed odmah prenosi na vjerovnika ili se radi o ugovornom zalogu gdje stvar do dospjelosti duga ostaje u posjedu dužnika.

POSTANAK I PREDMET ZALOŽNOG PRAVA

Založno pravo nastaje po pravilu neformalnim ugovorom i to bilo realnim ugovorom koji nastaje predajom posjeda stvari (pignus) ili ugovorom bez predaje posjeda (hipoteka). Izuzev fiducije bio je dovoljan neformalni pactum. Hipoteka se mogla osnivati i legatom, a zalagatelj je morao u pravilu u času založnog ugovora biti i vlasnik stvari. Zbog akcesornosti založnog prava morala je postojati i tražbina koju treba osigurati zalogom. Tražbina je mogla biti uvjetna, buduća ili naturalna (neutuživa), a zalog je za dužnika mogao dati i netko treći. Predmetom pignusa i hipoteke su mogle biti u početku samo tjelesne stvari. No, kasnije se izgradilo načelo da predmetom zaloga može biti i emfiteuza, superficies, uzufrukt, poljske služnosti te uopće sve što može biti predmetom prodaje. Predmetom hipoteke je mogla biti čitava sadašnja, a i buduća imovina neke osobe (sve stvari i prava) – generalna hipoteka. Osim ugovorom, založno pravo je moglo nastati i sudskom presudom u svrhu ovrhe u ekstraordinarnom postupku ili magistratskom odlukom kod uvođenja u posjed tuđe imovine radi osiguranja, ali bez prava prodaje – pignus praetorium. U carsko doba se razvijaju i zakonska založna prava (zakonske ili legalne hipoteke) koje su bez ugovora već po pravnom poretku spojene s nekim tražbinama. One se mogu odnositi ili na pojedinačne dužnikove stvari (specijalne zakonske hipoteke) ili na čitavu dužnikovu imovinu (generalne zakonske hipoteke). Ako se u nekim slučajevima redovito ugovaralo založno pravo, s vremenom se smatralo da je šutke ogovoreno (zakonsko založno pravo najmodavca stana na unesene u stan najamnikove stvari i založno pravo zakupodavca poljskog dobra na plodove zemljišta). Po izričitim propisima (senatus consulta, odnosno carskim konstitucijama) priznato je onome tko je dao zajam za popravak zgrade zakonsko založno pravo na zgradi.

SADRŽAJ ZALOŽNOG PRAVA I ODNOS IZMEĐU VIŠE ZALOŽNIH PRAVA NA ISTOJ STVARI

Većinom se uzima da je u staro doba u Rimu sadržaj založnog prava bio u tome da zalog pripadne vjerovniku u vlasništvo ako dužnik ne uspije ispuniti svoj dug (lex commissoria). U tom slučaju, vjerovnik se morao zadovoljiti sa stvari mada je njegova tražbina bila i veća od vrijednosti založene stvari, a nije trebao dužniku ništa vraćati ako je zalog bio vredniji od tražbine. No, ovo brzo izlazi iz prakse. Kod pignusa i hipoteke kao sadržaj vjerovnikova prava se ukazuju dva glavna ovlaštenja (pravo na posjed stvari i pravo na prodaju zaloga kako bi se utrškom namirila tražbina). Pravo na posjed (ius possidendi) se stječe kod pignusa odmah materijalnom predajom stvari od strane dužnika. Kod hipoteke je vjerovnik dobivao pravo na posjed ako o dospjetku tražbine nije bio namiren, a za pribavljanje posjeda mu služe interdictum Salvianum, tj. actio Serviana i quasi Serviana ili hypothecaria. Namireni vjerovnik je morao vratiti posjed dužniku koji ga je u tu svrhu mogao tužiti sa actio pigneraticia directa (a kod fiducije sa actio fiduciae directa). Car Gordijan određuje da je vjerovnik mogao zalog nakon namirenja zalogom osigurane tražbine i dalje zadržati radi osiguranja drugih novčanih tražbina protiv istog dužnika (pignus Gordianum), ali nema pravo prodaje nego samo zadržavanja stvari (ius retentionis). Založni vjerovnik nije smio zalog bez odobrenja upotrebljavati inače čini furtum usus (krađu upotrebe). Plodovi založene stvari su pripadali dužniku, no moglo se ugovoriti da plodovi pripadnu vjerovniku umjesto kamata (antihreza, pactum antichreticum). Ako se radilo o beskamatnom zajmu, a založena stvar je bila plodonosna, vjerovnik je mogao zadržati plodove i bez antihretičke pogodbe (antichresis

34

Page 35: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

tacita). Pravo prodaje zaloga (ius distrahendi) pripadalo je u početku vjerovniku samo u slučaju ako je bilo izrijekom ugovoreno (pactum de vendendo pignore). Kasnije se smatra da pravo prodaje pripada vjerovniku u svakom založnom pravu i bez posebnog ugovora, a dozvoljava se i prodaja makar je ona izrijekom isključena (pactum de non vendendo), ali je vjerovnik morao dužnika prije toga tri puta opomenuti. U klasičnom pravu se moglo dogovoriti da založna stvar pripadne u vjerovnikovo vlasništvo ako ne bi bio namiren (lex commissoria), ali po caru Konstantinu je lex commissoria koje je dužnike izvrgavala iskorištavanju lihvara, bila zabranjena. Time pravo prodaje postaje bitni element založnog prava. Vjerovnik je sam prodavao zalog, a kod toga je morao što više štititi interese dužnika. Iako vjerovnik nije bio vlasnik, prodajom je prenosio vlasništvo na kupca jer je bio na to po založnom pravu ovlašten. Iz kupovnine, vjerovnik namiruje svoju tražbinu, a eventualni višak što nakon toga preostane (hyperocha, superfluum), dužan je vratiti zalagatelju. Ako je pokušaj prodaje ostao bez uspjeha, vjerovnik je mogao po Justinijanovom pravu tražiti da mu se nakon prethodne opomene dužnika dopita po caru vlasništvo zaloga po procijenjenoj vrijednosti (impetratio dominii). Zalagatelj je mogao i nakon toga kroz dvije godine zalog iskupiti plaćanjem dužne glavnice i kamata. Zalagatelj ostaje vlasnikom založene stvari i može s njom slobodno raspolagati (može prenijeti vlasništvo na trećeg, a može je dalje založiti drugim vjerovnicima). Ali time se ne dira u pravo ranijeg založno vjerovnika jer njegovo založno pravo kao stvarno pravo prati stvar i svatko u čije ruke stvar dospije tu činjenicu mora respektirati. Zbog toga raniji vjerovnik ima prednost pred kasnijim (prior tempore potior iure – raniji po vremenu, jači po pravu), stoga je odlučno vrijeme postanka založnog prava. Položaj kasnijeg založnog vjerovnika je bio znatno slabiji. U slučaju prodaje stvari, najprije se namiruje raniji založni vjerovnik (ili vjerovnici), a kasniji imaju samo pravo na hiperohu. No, ostaje mu pravo da isplati tražbinu bilo kojeg ranijeg založnog vjerovnika i time stupi na njegovo mjesto (ius offerendi). Kasniji založni vjerovnik nije imao pravo prodaje zaloga jer to pravo je pridržano ranijem vjerovniku. Kasniji hipotekarni vjerovnik je mogao sa actio hypothecaria tražiti posjed od trećih, ali ne i od ranijeg založnog vjerovnika, tj. raniji založni vjerovnik je mogao založnom tužbom tražiti posjed od svakog kasnije založnog vjerovnika. Do iznimka dolazi u korist privilegiranih hipoteka. One dolaze u slučaju prodaje zaloga po zakonu prvenstveno do namirenja, ispred eventualnih drugih starijih založnih prava (zakonska hipoteka fiska za dužne poreze, zakonska hipoteka žene radi povratka miraza…). Car Leon je odredio da založno pravo osnovano javnom ispravom koja je potpisana od strane trojice besprijekornih svjedoka ima prednost pred svim drugim privatnim založnim pravima (osigurava se publicitet). Veliki nedostatak je bio u tome što se ono protivno principu koji vrijedi kod stvarnih prava osnivalo neformalnim ugovorima. Stjecatelj stvari nije nikada bio siguran da li je ta stvar možda opterećena založnim pravom u korist trećega ili nekog ranijeg založnog vjerovnika. U modernom pravu taj se nedostatak otklanja kod nekretnina upisom hipoteka u javne knjige.

PRESTANAK ZALOŽNOG PRAVA

Kao akcesorno pravo, založno pravo utrnjuje utrnućem tražbine osiguranju koje je služilo (isplata, otpust…). Založno pravo ostaje na snazi ako je otpala samo utuživost tražbine te ona dalje postoji kao naturalna obligacija. Prodajom zaloga utrnjuje ne samo založno pravo prodavaoca nego i svih daljnjih založnih vjerovnika, jer kupac kupuje stvar prostu od zaloga. Založno pravo prestaje propašću stvari, zatim konfuzijom (time što je vjerovnik postao vlasnikom založene stvari), odreknućem koje može uslijediti neformalno i šutke jer se i osnivanje založnog prava vrši neformalno. Stječe li treći založenu stvar bona fide (ne znajući za založno pravo) i na osnovu valjanog pravnog naslova, založno pravo utrnjuje prema njemu kod Justinijana za 10 odnosno 20 godina (longi temporis praescriptio – dosjelost založnog

35

Page 36: Stvarno Pravo - Rimsko pravo

prava). Za 30 odnosno 40 godina dolazi do tog učinka treći bonae fidei possessor i bez titulusa (longissimi temporis praescriptio – zastara založne tužbe).

36