of 30 /30
Milivoj Solar: Teorija književnosti 1. Priroda književnosti i proučavanje književnosti Naziv i pojam književnosti - pojam književnosti obuhvaća uži pojam od pojma koji obuhvaća sve što je zapisano u knjigama - pojam literatura ima obično uže značenje (knjige i članci o nekoj široj temi ili znanstvenom području) - ponekad za književnost rabimo naziv pjesništvo, ali ono obično znači poeziju, za razliku od proze - s obzirom na umjetničku funkciju i svrhu književnosti, pod pojmom književnosti najčešće podrazumijevamo umjetničku književnost - književnost ne mora biti nužno zapisana, jer postoji i bogata usmena književnost - književnost ne čine samo književna djela, već autor, djelo i publika - tradicionalno povezivanje umjetnosti s lijepim dovelo je do naziva lijepa književnost (beletristika), koji se danas upotrebljava uglavnom za romane i novele - moderna misao umjetnost ne povezuje nužno s lijepim, pa je došlo do neodređenosti pojma umjetnosti, a književnost se često bavi i trivijalnom književnošću i ostalim oblicima za koje je teško tvrditi spadaju li pod umjetnost, tako da se suvremeni pojam književnosti ponekad može shvatiti i šire od pojma umjetničke književnosti - umjetnost uključuje stvaralaštvo, ona postojećoj građi daje nove oblike koji postaju nositelji posve osobitih značenja - za shvaćanje pojma književnosti bitna su dva odnosa: odnos prema jeziku i odnos prema zbilji Književnost i jezik - književnost je osobita jezična pojava; ona oblikujući jezik oblikuje ono što je već oblikovano - književnost je jezična tvorevina, a književno djelo tekst koji razumijevamo kao bilo koji drugi tekst, a smisao književnog djela dobiva tek ako uzmemo u obzir i kontekst - u književnom tekstu bespredmetno je ispitivati odgovara li izrečeno istini; on se toživljava u ukupnosti našeg životnog iskustva - sâm književni tekst načinom na koji je uspostavljen sugerira kako ga treba čitati kao književni tekst - književna djela su neponovljiva, književne su poruke izrecive samo kroz književna djela kao takva, dok književnost služi za komunikaciju i prenošenje misli koje ni na koji drugi način ne bi mogle biti prenesene I

Solar, Teorija Knjizevnosti - Skripta

Embed Size (px)

DESCRIPTION

skripta

Text of Solar, Teorija Knjizevnosti - Skripta

Milivoj Solar: Teorija knjievnosti1. Priroda knjievnosti i prouavanje knjievnostiNaziv i pojam knjievnosti pojam knjievnosti obuhvaa ui pojam od pojma koji obuhvaa sve to je zapisano u knjigama pojam literatura ima obino ue znaenje (knjige i lanci o nekoj iroj temi ili znanstvenom podruju) ponekad za knjievnost rabimo naziv pjesnitvo, ali ono obino znai poeziju, za razliku od proze s obzirom na umjetniku funkciju i svrhu knjievnosti, pod pojmom knjievnosti najee podrazumijevamo umjetniku knjievnost knjievnost ne mora biti nuno zapisana, jer postoji i bogata usmena knjievnost knjievnost ne ine samo knjievna djela, ve autor, djelo i publika tradicionalno povezivanje umjetnosti s lijepim dovelo je do naziva lijepa knjievnost (beletristika), koji se danas upotrebljava uglavnom za romane i novele moderna misao umjetnost ne povezuje nuno s lijepim, pa je dolo do neodreenosti pojma umjetnosti, a knjievnost se esto bavi i trivijalnom knjievnou i ostalim oblicima za koje je teko tvrditi spadaju li pod umjetnost, tako da se suvremeni pojam knjievnosti ponekad moe shvatiti i ire od pojma umjetnike knjievnosti umjetnost ukljuuje stvaralatvo, ona postojeoj grai daje nove oblike koji postaju nositelji posve osobitih znaenja za shvaanje pojma knjievnosti bitna su dva odnosa: odnos prema jeziku i odnos prema zbilji

-

Knjievnost i jezik knjievnost je osobita jezina pojava; ona oblikujui jezik oblikuje ono to je ve oblikovano knjievnost je jezina tvorevina, a knjievno djelo tekst koji razumijevamo kao bilo koji drugi tekst, a smisao knjievnog djela dobiva tek ako uzmemo u obzir i kontekst u knjievnom tekstu bespredmetno je ispitivati odgovara li izreeno istini; on se toivljava u ukupnosti naeg ivotnog iskustva sm knjievni tekst nainom na koji je uspostavljen sugerira kako ga treba itati kao knjievni tekst knjievna djela su neponovljiva, knjievne su poruke izrecive samo kroz knjievna djela kao takva, dok knjievnost slui za komunikaciju i prenoenje misli koje ni na koji drugi nain ne bi mogle biti prenesene

Knjievnost i zbilja knjievna djela esto govore o stvarnim dogaajima i daju podatke o stvarnosti knjievnost ne moe jednostavno preslikati zbilju, zato to su mogunosti jezika ograniene, a njegova struktura specifina I

-

-

nadalje, knjievno djelo moe zbilju izraziti samo u okviru neke knjievne konvencije koja je nuna za razumijevanje knjievnog djela (konvencija stiha, bajke, kazalita...), ona je svojevrstan prethodni sporazum izmeu autora i itatelja knjievnost je nuno vezana za zbilju, ali uvijek nanovo i na svoj nain oblikuje uvijek svojevrsnu cjelinu ljudskog iskustva

Knjievnost kao umjetnost knjievnost na poseban nain govori o stvarnosti, o stvarnom ivotu knjievnik ne stvara svoj svijet ni iz ega; on na temelju postojee zbilje prema posebnim zakonima stvara nova djela knjievno djelo nije samo oponaanje stvarnosti, ne odnosi se samo na prolost i sadanjost, ve je i mogui svijet budunosti, tako da stara vrijedna knjievna djela ne zastarijevaju upravo zbog toga to je u njima sadrana i sadanjost i budunost

Svrha i zadaci prouavanja knjievnosti knjievna je kultura sastavni dio ope kulture, te je povezana s obrazovanjem ljudi se svakodnevno susreu s knjievnou, no na irokoj skali knjievnih djela postoje djela manje, odnosno vee umjetnike vrijednosti postoji praktini i teorijski odnos prema knjievnosti. Praktino se njome bave knjievnik, itatelj, te u irem smislu i knjievni kriitar (stvaralaka knjievna kritika), a teorijski se njome bavi onaj tko knji. djela promatra kao posebne predmete za misaonu obradu potpuni doivljaj vezan je za neku dozu teorijskog odnosa prema djelu (nepoznate rijei, pojmovi i pojave koji su za autora imali drugo znaenje itd.) osjeaj za velike umjetnike vrijednosti izotrava se poznavanjem velikoga broja knjievnih djela razliitih vremena i naroda velika vanost knjievnosti meu ljudima potakla je ljudski interes kakav potiu i sve druge drutvene i prirodne pojave zato znanstveni rad na knjievnosti ne treba mijeati sa sposobnou za knjievno stvaralatvo

-

Znanost o knjievnosti naziv knjievna kritika u nas najee oznauje prosuivanje vrijednosti pojedinih knji. djela, te je poseban dio znanosti o knjievnosti znanost o knji. dijeli se na povijest knjievnosti i teoriju knjievnosti. Knjievna kritika je posebna grana koja duboko zadire u ostale dijelove povijest knjievnosti bavi se prouavanjem knji. djela u njihovu poivjesnom slijedu. Razlikuju se povijest pojedine knjievnosti, komparativna povijest knjievnosti i opa povijest knjievnosti povijest pojedine knjievnosti najee se obrauje prema naelu nacionalne pripadnosti, nekada prema naelu jezinog zajednitva, a ponekad i prema naelima zajednike tradicije ili zajednikog ivota u nekoj vienacionalnoj i viejezinoj zajednici komparativna ili poredbena povijest knjievnosti istrauje veze i odnose izmeu dviju ili vie razliitih knjievnosti.

-

-

II

-

-

-

opa povijest knjievnosti nastoji obuhvatiti sve knjievne pojave od svjetskog znaenja, ili pak velik broj nacionalnih knjievnosti koje pokazuju velike slinosti ili su razvijene na istim temeljima (npr. knjievnosti europskog kulturnog kruga) teoriju knjievnosti zanima opa zakonitost knjievnog oblikovanja i naini ostvarivanja knjievnih djela kao umjetnikih tvorevina. Tradicionalni naziv za nju je poetika, ali danas taj naziv ima obino druga znaenja (npr. poetika ekspresionizma, poetika A. B. imia) knjievne teorije vezuju se za iskustvo pojedinih razdoblja i pravaca; u njima se nastoji naknadno odrediti i izraziti neko knjievno iskustvo ili zacrtati pravce nekog budueg razvoja

Estetika, lingvistika i semiotika Estetika ima korijene u filozofskom razmiljanju o prirodi umjetnosti u grkoj filozofiji. Naziv i nastojanje da se umjetnost shvati kao posebno podruje sustavnog filozofskog studija potjee od Alexandera Gottlieba Baumgartena (18. st.), a obveznim dijelom svakog filozofskog sustava postaje u klasinom njemakom idealizmu (Hegel). Nakon toga, estetika se grana na dva pravca: jedan nastoji opisati, analizirati i svrstati umjetnika djela prema srodnim osobinama, te uspostavivi sustav pojedinih umjetnosti istraivati slinosti i razlike meu djelima razliitih umjetnosti; drugi nastoji filozofski razmotriti umjetnost i naelno je odrediti i razmotriti njenu sudbinu u suvremenom svijetu Lingvistika: filozofska razmatranja jezika dovela su do razvoja gramatike i retorike. U 19. st. razvija se lingvistika kao posebna znanost koja se bavi jezikom sa stajalita njegova povijesnog razvoja i usporedbi izmeu razliitih jezika. Wilhelm von Humboldt: opa lingvistika, jezik kao duh pojedinog naroda. Ferdinand de Saussure: jezik kao sredstvo sporazumijevanja. Lingvistike spoznaje uveliko su pomogle razumijevanju knjievnosti kao jezine pojave i njezine strukture Semiotika ili semiologija: osnivai: Charles Sanders Pierce i njegovi nastavljai Charles Morris i Ferdinand de Saussure. Osnovni pojam semiotike je znak: osobit ljudski proizvod koji preslikava neki podatak ili pojavu, a da s njima ne mora imati nikakvu prirodnu svezu. I knjievna djela su znakovi osobite vrste, pa se u tom smislu moe govoriti o semiotici knjievnosti (nastala u okviru strukturalizma). Filologija: esto znai isto to i lingvistika, ali je uobiajeno da se tim nazivom oznaava znanost koja prouava cjelokupnu kulturu nekog naroda ili srodnih naroda

-

-

-

Ua podruja teorije knjievnosti Poetika: uenje koje se razvija od razmatranja ope prirode knjievnosti, preko analize pojedinog knjievnog djela, do razmatranja knjievnih vrsta Stilistika: dio teorije knjievnosti koji povezuje lingvistiku i teoriju knjievnosti Versifikacija: bavi se prouavanjem naina na koji se oblikuju stihovi. Moe se shvatiti i kao dio stilistike Metodologija prouavanja knjievnosti: nije izravno dio teorije knjievnosti, a bavi se prouavanjem naina i svrha znanstvenog istraivanja knjievnosti

III

2. Analiza knjievnog djelaFiloloka analiza teksta postupci koji slue nekoj vrsti pripreme za analizu teksta kao knjievnog djela: utvrivanje pravog teksta, utvrivanje autorstva, datiranje djela i komentar utvrivanje pravog teksta: potrebno je zbog razliitih varijanti tekstova (posebice u starijih dijela, ali i u novijih). Na temelju tih istraivanja prireuju se tzv. kritika izdanja pojedinih djela utvrivanje autorstva i datiranje: ponekad je vrlo vano za razumijevanje djela da se to odredi, ali ponekad i nije komentar: on je rezultat prethodne analize teksta ti se postupci zajednikim imenom nazivaju filolokom analizom teksta prouavanjem navedenih postupaka u pripremi teksta, prije svega u svrhu izdavanja, bavi se tekstologija knjievnoteorijsku analizu pojedinog knjievnog djela moemo razlikovati od kritike ocjene (kritike) i interpretacije knjievnog djela analiza: ralanjivanje knji. djela na sastavne dijelove kritika ocjena: tei vrijednosnoj ocjeni knji. djela interpretacija: postupak tumaenja knji. djela kojim se utvruje smisao djela u cjelini i uloga pojedinih elemenata s obzirom na cjelinu djela

-

Struktura knjievnog djela potrebno je odrediti to treba uzeti kao osnovni element strukture i kako valja shvatiti opa svojstva strukture po kojima se ona razlikuje od npr. skupa, skupine ili konglomerata mogue je ispitivati strukturu knji. djela ispitivanjem strukture teksta, tj. metodama teorije teksta meutim, u knji. djelu unutar obine jezine strukture ostvaruje se jedna nova, knjievna struktura koja je zapravo nadogradnjana jezinu strukturu struktura knji. djela je slojevita, ima tri sloja: sloj zvuka, sloj jedinica znaenja i sloj svijeta djela Sloj zvuka: sam zvuk izgovorenih rijei moe biti neki samostalni element znaenja (rima, ritam, melodioznost...) Sloj jedinica znaenja: razumijevanje znaenja pojedinih rijei neophodno je za razumijevanje cjelokupnog knjievnog djela Sloj svijeta djela: znaenje pojedinih rijei povezuje se na takav nain da se u naoj mati pojavi svijet knji. djela ponekad se razlikuje i sloj ideja i sloj aspekta s kojeg je vien svijet djela postoji i uenje koje za razumijevanje umj. djela smatra najvanijim razlikovanje izmeu prednjeg plana i pozadine. Za prednji je plan bitno to da je umj. djelo ostvareno kao neto zbiljsko (npr. kao jezina tvorevina). Osobitost umj. djela je da nas prednji plan upuuje na stranji plan koji upuuje na drugi, dublji smisao

-

IV

-

razlikovanje izmeu oblika i sadraja u modernoj teoriji knjievnosti nije dostatno zbog tekoa u razlikovanju tih pojmova i njihove teke odredivosti. Zato je potrebno uvesti nove razlike i pojmove

Izraz i sadraj knjievno djelo sagledavamo na planu izraza i na planu sadraja termini izraz i sadraj u najirem smislu odgovaraju de Saussureovim pojmovima oznaitelj i oznaeno u jeziku su oznaitelj i oznaeno nerazdvojno povezani, ali se misaono, u apstrakciji, mogu odvojiti razliiti jezici razlikuju se na planu izraza, ali i na planu sadraja u analizi knji. djela potrebno je najprije pristupiti analizi izraza, a tek zatim sadraja poeziju je npr. zapravo nemogue prevoditi jer je u najveoj moguoj mjeri ovisna o oznaiteljima, tako da je prijevod zapravo nova pjesma, dok je prozu lake prevoditi jer se umjetniki dojam ostvaruje preteno u razini oznaenoga

Tema, motiv i motivacija u tradiciji prouavanja knjievnosti tema se uglavnom shvaala preteno preko aspekta sadraja, pa otuda proizlaze odreenja poput: tema je ono o emu se govori meutim, s obzirom na za knjievnost odluujue vaan aspekt izraza, i da je za knji. najvanije ono na to djelo u cjelini upuuje i to povezuje sve elemente knji. djela, tema se u teoriji knji. moe odrediti kao jedinstveno znaenje djela vaan element strukture djela je naslov, koji esto izravno i saeto izraava temu, te je predmet poebne analize tema se moe razlagati na manje znaenjske jedinice, a motiv je najmanja tematska jedinica, tj. najmanji dio knji. djela koji sadrava neko relativno samostalno znaenje u okviru teme motiv ima i druga znaenja: odreuju ga kao tipinu ivotnu situaciju o kojoj djelo govori, te kao tematsku jedinicu koja se moe prepoznati u mnogim knji. djelima (tzv. lutajui motivi: motiv rastanka zaljubljenih, ugovora s vragom itd.) motivi se esto dijele na statike i dinamike motive. Dinamiki na neki nain pokreu radnju, a statiki se odnose na opis pojedine situacije. Prema takvom shvaanju narativna knjievna djela odreuje prevlast dinamikih motiva motivacija je nain na koji su uvedeni i povezani motivi u knji. djelu razlikujemo tri vrste motivacije: realistika motivacija (motivi u knji. djelu se izabiru i povezuju prema naelu iluzije zbilje, tj. sve to je u knji. djelu opisano mora biti tako prikazano da nita ne smije odstupati od onoga to je mogue i vjerojatno u zbilji svagdanjeg ivota; npr. epoha realizma, kriminalistiki roman), kompozicijska motivacija (u knji. djelu ne smije biti suvinih motiva), umjetnika motivacija (zasniva se na naelu umjetnikog dojma, a zahtijeva da se motivi povezuju i opravdavaju razlozima prihvaanja onih konvencija koje su priznate u nekoj knji. vrsti ili epohi)

-

-

-

-

Kompozicija, fabula i sie

V

-

-

-

kompozicija je u teoriji knjievnosti nain na koji je knjievno djelo sloeno odnosno sastavljeno od nekih svojih dijelova kompozicija knji. djela mora se razlikovati od kompozicije znanstvenog djela vanjski izgled i podjela djela (na stihove, strofe, poglavlja, prizore, odlomke) odaje temeljni nacrt kompozicije; meutim, on ne mora odgovarati tzv. unutarnjem kompozicijskom planu, tj. nekoj umjetnikoj logici po kojoj se djelo razvija analiza kompozicije mora voditi brigu o konvencijama pojedine knjievne vrste slaganje i povezivanje dijelova knji. djela razlikuje se od slaganja i povezivanja u bilo kakvoj jezinoj tvorevini; zato je u teoriji knji. uvedena opreka izmeu fabule i siea opreka se odnosi samo na narativna knji. djela naziv fabula esto se upotrebljava u razliitim znaenjima: kao niz motiva povezanih prema naelu onoga to se dalje zbilo, ili se naprosto poistovjeuje sa sadrajem. Meutim, fabula se ograniava samo na niz dogaaja, dok je sadraj iri i neodreeniji pojam. Radi vee jasnoe u teoriji knji. se fabula suprotstavlja pojmu siea sie je niz dogaaja onakav kakav je u knji. djelu, a fabula je niz dogaaja povezanih i rasporeenih onako kako bi se oni mogli dogoditi u zbilji (izvanknjievna okosnica) sie u pravilu odstupa od vremenskog slijeda koji je mogu u zbilji postoje nefabularne knji. vrste, te fabularni nizovi (povezani splet vie fabula)

Pripovjeda, pria i lik pripovijedanje je postupak nizanja motiva koji je bitno povezan s vremenom i dogaanjem, a struktura zatvorena izmeu poetka i kraja naziva se priom pripovjedaa valja razlikovati od autora, jer je pripovijeda knjievnoteorijska kategorija, a autor stvarna osoba odnos pripovijedaa prema prii moe biti razliit; pravi se razlika izmeu mimeze (neposredno prikazivanje, kao da i nema pripovjedaa, showing) i dijegeze (prikazivanje prepriavanjem, telling) pripovijedanje se moe vriti u prvom, treem, ali i drugom licu pripovijedanje se obino odvija u fokusu, aritu jednog lika, te govorimo o fokalizaciji koja moe biti unutarnja (kad imamo uvid u junakove misli) i vanjska (kad ga nemamo) esto se pravi i razlika izmeu pouzdanog i nepouzdanog pripovjedaa pouzdani pripovjeda daje povremeno naslutiti ili izriito kae da zna zavretak prie. Kada mu je sve, pa i ono to uvjetuje prianje i zbivanje poznato do najsitnijih pojedinosti, odreujemo ga kao sveznajueg pripovjedaa nepouzdani pripovjeda pripovijeda kao bilo koji izravni sudionik u zbivanju; njemu ne moemo vjerovati vie no bilo kojem liku lik je umjetnika tvorevina, pa prema tome ne moe biti odreen samo usporeivanjem sa zbiljskim osobama likovi esto predstavljaju odreene tipove, no tipovi imaju prepoznatljive ope osobine, a one su u knji. djelu individualizirane. Ako su to preteno psihike osobine, upotrebljava se pojam karaktera temelj knjievnoznanstvene analize karaktera ini analiza postupaka karakterizacije

-

-

-

Ideja

VI

-

-

-

pojam ideje knji. djela upotrebljava se uglavnom u dva osnovna znaenja: ili je to neka temeljna misao koja je u djelu prisutna, odnosno stav prema odreenim problemima koji se u djelu moe razabrati, ili je to cjelokupni smisao djela, bit onoga to djelo govori, odnosno smisao cjelokupne poruke koju djelo predaje itatelju u prvom je sluaju ideja jedan strukturni element pored ostalih. Ako u djelu postoji zastupanje nekih politikih, religioznih, filozofskih ili drugih uenja, govorimo o tendenciji u drugom sluaju analiza ideje uspostavlja se u okviru nekog filozofskog sustava ili cjelokupnog pogleda na svijet; ideja proima djelo u cjelini

Izvantekstovni odnosi knji. je djelo dinamika struktura, ono je sustav odreenih odnosa knjievnost ne ine tekstovi; ona je odnos autora i itatelja, te su tu vani kako elementi unutar teksta, tako i tzv. izvantekstovni odnosi svako knjievno djelo ostvaruje se u odnosu prema knji. tradiciji, tj. prema drugim knji. djelima koja mu prethode, ali i koja su mu suvremena

Smisao knji. djela analiza knji. djela mora imati neprestano na umu i sintezu; ona mora teiti zahvatiti i cjeloviti smisao knji. djela umjetniki doivljaj ili dojam koji dobivamo u susretu s umj. djelom, znai naprosto da knji. djelo razumijevamo kao smislenu cjelinu na odreeni nain i prije no to smo poeli razumijevati njegove pojedine dijelove ili elemente kao upravo umjetnike dijelove odnosno elemente budui da itatelj razumijeva tek odreeni dio onog to je u djelu uope mogue razumjeti i prihvatiti, svaka je analiza knji. djela nuno nepotpuna i nezavrena

-

3. StilistikaStil i stilistika jezik u knji. djelu na neki nain odstupa od jezika u obinom govoru, a da to odstupanje nije naprosto greka. Knji. tekst sadri viak obavijesti koji ovisi o nainu shvaanja teksta. Takav se nain pisanja u najirem smislu rijei naziva stilom stil se danas shvaa na dva donekle oprena naina: kao dobar odnosno ispravan nain pisanja ili se razlikuju vrste stilova kao naine pisanja svojstvene nekoj knji. epohi, koli, piscu, djelu, te se raspravlja na razini individualnog izraza u modernoj stilistici pretee drugo shvaanje, ali se zbog tradicije sauvalo i prvo u tradicionalnoj retorici dobro pisati znailo je stvarati vrijedna knji. djela, a moderna stilistika nastoji opisati sredstva i postupke jezinog izraavanja koji su karakteristini za pojedina djela

-

-

Stara poetika i retorika VII

-

-

-

staru poetiku i retoriku sa suvremenom stilistikom povezuje nastojanje da se knji. djelo analizira u skladu s opim naelima analize jezika stara retorika osnivala se na uenju o autoritetu (nedostiivom uzoru) kao jedinom mjerilu vrijednosti knji. djela Knjievne vrste: za svaku vrstu postojali su stalni i vrsti uzorci prema kojima je valjalo pisati; osnovni okviri djela trebali su biti unaprijed odreeni uenje o pojedinim stilovima: postojalo je nekoliko temeljnih naina pisanja, nekoliko stilova ili tonova, koji su se meusobno razlikovali po temama, likovima itd. Najee je stara retorika razlikovala visoki, srednji i niski stil Visoki stil: teme iz ratnikog ivota, likovi su junaci nositelji reprezentativnih svojstava cijelog naroda, osnovne misli su od ope vanosti i sadravaju odreene etike morale, zabranjena upotreba odreenih pojmova Niski stil: teme iz seoskog pastirskog, graanskog ivota, obini ljudi, ironina ili satirina namjera, smiju se upotrebljavati i nepristojne rijei Srednji stil: srednji poloaj izmeu ostala dva stila uenje o kompoziciji: posebno bijae razraen nain na koji se komponira govor na sudu (uvod, potvrivanje, odbijanje i zakljuak), te se zakljuivalo kako i svako drugo knji. djelo treba shvatiti kao neki niz na odreeni nain poredanih bitnih dijelova

Pojam figure stara retorika brinula se za takve naine izraavanja kojima e se postii ljepota i izraajnost, te su ih marljivo popisivali figure se danas nazivaju i osnovnim stilskim sredstvima u staroj retorici figure su smatrane za neto dobro to samo po sebi nuno daje vrijednost knji. djelu (apsolutna sredstva knji. izraza), dok moderna stilistika vodi rauna o funkciji pojedinih figura unutar pojedinih knji. djela (relativna sredstva) figure se mougutvrditi i izdvojiti zahvaljujui svom odstupanju od obinog govora figure dijelimo na: figure dikcije, figure rijei (trope), figure konstrukcije i figure misli

-

Figure dikcije figure dikcije nazivaju se takoer i glasovne figure ili zvune figure, jer se njihovo djelovanje zasniva na uinku odreenih glasova odnosno zvukova u govoru one upravljaju pozornost na jezini izraz, iako zvukovne efekte u knji. djelu nikada ne prihvaamo odvojeno od znaenja rijei ponavljanje pojedinih rijei u poeziji nije nikada prisutno iskljuivo samo zbog zvunih efekata, one svaki put dobivaju novo znaenje Asonancija nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja odreena zvukovnog ugoaja ili glasovnih efekata. Javlja se u izrekama i u poeziji gdje esto slui kao sredstvo za izazivanje eufonije (blagoglasja, blagozvunosti) Aliteracija: ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili pak ponavljanje istih suglasnika ili slogova na poetku vie rijei. esto je povezana s asonancijom Onomatopeja: glasovima se ponaaju odreeni zvuci iz prirode, ivotinjsko glasanje ili zvuci koji nas podsjeaju na neki predmet slijedee figure nazivaju se zajednikim imenom lirski paralelizmi: VIII

-

-

Anafora: ponavljanje rijei na poetku stihova. Epifora: ponavljanje na kraju stihova. Simploka: ujedinjenje anafore i epifore. Anadiploza: jedna ili vie rijei s kraja stiha ponavlja se na poetku idueg stiha

Figure rijei ili tropi tropi nastaju promjenom osnovnog znaenja pojedinih rijei; takve promjene javljaju se i u svakodnevnom govoru, no u obinom govoru to ne zamjeujemo Metafora: neki teoretiari je opisuju kao skreenu poredbu (drugi lan poreenja), a drugi kao figuru u kojoj se jedna rije upotrebljava umjesto druge (jednu stvar uzima kao da je druga); upotreba metafora naziva se metaforikom Metonimija: prema nekim je miljenjima samo podvrsta metafore, dok je drugi teoretiari smatraju samostalnom figurom Kod metafore se znaenje jedne rijei prenosi na drugu po nekim slinostima, a kod metonimije prema odreenim stvarnim odnosima (itam Kafku) Personifikacija je vrsta metafore u kojoj se stvarima, prirodnim pojavama, apstraktnim predmetima, ivotinjama ili biljkama daju ljudske osobine Sinegdoha je podvrsta metonimije u kojoj se dio uzima kao cjelina, jednina umjesto mnoine, odreen broj umjesto neodreene koliine ili obratno Eufemizam: podvrsta metonimije koja oznauje zamjenjivanje nekih rijei, koje se iz bilo kojeg razloga smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blaim izrazima Epitet: rije koja se dodaje imenici da bi omoguila stvaranje ivlje, potpunije, jasnije ili u neemu osobito karakteristine predodbe neke stvari, pojave, ivog bia ili osobe. Stalni epiteti su epiteti koji se prodaju odreenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu situaciju u knji. djelu slijedee figure spadaju donekle i u figure misli, ali u osnovi im je preneseno znaenje Alegorija: produena metafora, tj. cijele se pjesnike slike zamjenjuju pojmovima. Basna se itava zasniva na alegoriji: ivotinje nastupaju kao tipovi ljudi Simbol: zamjenjivanje neke rijei, ivotne pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom. Osim stalnih simbola, postoje i simboli karakteristini za pojedinog pjesnika ili djelo. Na tome su posebice inzistirali simbolisti

-

-

Figure konstrukcije nastaju osobitim rasporedom rijei u reenici ili u nekoj drugoj veoj cjelini knji. teksta. esto se nazivaju i sintaktikim figurama Inverzija: obrtanje reda rijei ili dijelova reenice u red obrnut od onog koji je gramatiki najispravniji Retoriko pitanje: upitne reenice se postavljaju, a esto i niu jedna za drugom, bez namjere da stvarno oznae pitanje. Upitne reenice zapravo slue kao izjavne reenice, naglaavajui svojim oblikom odreen osjeajni stav Elipsa: iz reenine cjeline izostavljaju se pojedine rijei na takav nain da se smisao cjeline ipako moe razabrati. Upotrebljava se esto i u svakodnevnom govoru Asindeton: nastaje nizanjem rijei bez njihova gramatikog povezivanja Polisindeton: nastaje nizanjem veznika bez gramatike potrebe IX

-

Figure misli jedva se mogu odijeliti od tropa (alegorija, retoriko pitanje); odnose se na iri smisao onoga to je reeno Poredba ili komparacija: nastaja kada se neto s neim poreuje na temelju nekih zajednikih osobina koje redovito nisu neposredno uoljive Antiteza: posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. Slavenska antiteza: sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora Hiperbola: svojevrstan nain poredbe; figura preuveliavanja radi naglaavanja odreena emocionalnog stava prema predmetima, pojavama ili radnjama Litota: figura suprotna hiperboli; ona umanjuje, odnosno ublaava Gradacija: nastaje takvim izborom rijei, slika i misli kojim se izaziva postupno pojaavanje ili slabljenje od poetne predodbe ili misli za nizanje od najslabijeg do najjaeg naziva se klimaks, a suprotno je antiklimaks Ironija: izraavanje putem suprotnosti: misli se zapravo obrnuto od onoga to se izravno kae Paradoks: figura u kojoj se izrie neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna opem miljenju. On upuuje na dublji smisao Oksimoron: posebna vrst antiteze, odn. paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih pojmova stvara novi pojam odn. predodba

-

Opreka metafore i metonimije postoje razne teorije metafore koje pokuavaju objasniti njeno znaenje i prirodu opeku metafore i metonimije razradio ja Roman Jakobson: u procesu miljenja i jezika upotrebljavaju se dva temeljna naela: povezivanje po slinosti (metaforiko) i povezivanje po susjedstvu (metonimijsko) paradigma je niz zamiljenih jedinica kao sredstava izraza, a sintagma je stvarna veza meu tim jedinicama. Svaku reenicu moemo promatrati na 2 osi razmatranja: gledanje na na onaj izbor rijei kojim se koristimo, ili na nain na koji su one meusobno povezane. Kako Jakobson smatra da metaforu valja odrediti kao izbor po slinosti, a metonimiju kao nizanje u sintagmi, on pretpostavlja da u nekom knji. vrstama, pa i epohama, dominira naelo metafore, a u drugima metonimije

-

Novo shvaanje stila u staroj retorici stilske figure su pozitivni, naelno vrijedni naini izraavanja, dok se treba kloniti arhaizama, provincijalizama, neologizama i barbarizama danas se umjesto normativne stilistike i shvaanja stila kao opevaljanoga naina izraavanja razvija opisna stilistika i shvaanje stila kao izraza individualnosti suvremena lingvistika razvila je novo shvaanje stila na temelju razlikovanje jezika i govora, pojmovne i afektivne vrijednosti izraza, uenja o stilskim varijantama i uenja o vanosti stilskog izbora sredstava izraza razlika izmeu jezika kao sustava koji omoguuje sporazumijevanje i govora kao pojedinanog ina omoguuje prouavanje jezika s aspekta sustava koji pripada kolektivu i s aspekta onog naina kako se tim sustavom koristi pojedinac X

-

-

-

razlikovanje izmeu pojmovne i afektivne vrijednosti izraza pridaje vanost individualnosti stila kao imbeniku izraavanja iste ope misli na vie naina, ovisno o afektivnoj vrijednosti (koju je stara retorika zanemarivala) stilistike varijante odreuju i kvalitetu izraza, a treba voditi rauna i o kontekstu

Opisna stilistika stilistika se moe preteno baviti kolekitvnim jezinim izrazom (tada je ona lingvistika disciplina koja ima tek posrednu vanost za teoiju knjievnosti) ili uzima u obzir izraz pojedinca (prelazi u stilistiku kritiku, tj. daje i odreenu ocjenu umjetnike vrijednosti). Samo u prvom sluaju stilistika se moe nazvati opisnom stilistikom razlikuju se razliite vrste stilova u okviru razliitih naina izraavanja: knjievni jezik/standardni jezik/jezik kulture obuhvaa npr. razgovorni stil, znanstveni stil, administrativni stil. Osobine knjievno-umjetnikog stila: slikovitost, konkretnost, emocionalnost, ritminost. analiza stilova vri se u opisnoj stilistici na temelju razlikovanja izmeu pojmovne vrijednosti (neko objektivno, ope logiko znaenje poruke), ekspresivne vrijednosti (nesvjesno obiljeje izraza koje ovisi o prirodi onoga tko se izraava) i impresivne vrijednosti izraza (svjesna tenja da se na onoga kome se govori na odreeni nain djeluje i samim izrazom, a ne samo onim to je izraeno). Te je razlike uveo C. Bally. Predmet istraivanja stilistike su samo posljednje dvije vrijednosti; ona se bavi onim aspektom i kvalitetom iskaza koji proizlazi iz izbora sredstava izraza odreenog prirodom ili namjerama onog tko govori i pie opisna stilistika, sukladno podjeli gramatike, dijeli se na fonostilistiku, morfostilistiku, sintaktostilistiku i semantostilistiku jedinica pojaane izraajnosti jezika zove se stilem, a postoje fonostilemi, morfostilemi, sintaktostilemi i semantostilemi

-

-

-

Stilistika kritika temeljno joj je pitanje: U emu je kvaliteta umjetnikog stila? L. Spitzer: vrijednost stila je u pjesnikoj osobi koja se tim stilom izraava neki (W. Kayser, E. Staiger) su pokuavali vezati stil za pojedino djelo; stil je shvaen kao onaj posebni sklad unutar kojeg se ostvaruje pjesniki svijet datog djela

4.

Versifikacija

Priroda stiha versifikacija: nauka o stihu. Drugi naziv je metrika stihovima je zajedniko to da kod svih postoji neka osobita zvukovna organizacija. Ne moemo uvijek sluajui stihove zakljuiti da se radi o stihovima, iako je to est sluaj postoje tri versifikacijska sustava: kvantitativna/antika/klasina versifikacija, te silabika versifikacija i akcenatska/tonska versifikacija koji se obino kombiniraju u silabiko-akcenatski/tonski sustav versifikacije XI

Kvantitativna versifikacija izgovor (pjevanje) stihova omoguavao je tono razlikovanje dugih i kratkih slogova. Dugi slog trajao je dvostruko dulje od kratkog, a pravilna izmjena dugih i kratkih slogova bila je temelj ritmike organizacije duljina trajanja izgovora kratkog sloga nazvana je mora i odreena je kao mjerna jedinica; dugi slog trajao je dvije more dugom slogu dato je neto kasnije ime arza i biljeio se znakom (makron), a kratkom teza (znak je : breve). Slog koji je mogao biti i kratak i dug zvao se syllaba anceps i biljeio se znakom osnovna ritmiko-melodijska jedinica zvala se stopa. Bilo je tridesetak vrsti stopa, od kojih su najvanije slijedee: pirihij , trohej/horej , jamb , spondej , daktil , amfibrah , anapest , tribrah , molos , kretik , bakhej , palimbakhej najee je na prvi dugi slog u stopi padao ritmiki udar koji se nazivao iktus, a biljeio se znakom prema vrsti i broju odreivale su se vrste stihova (trimetar, tetrametar, itd.) najpoznatiji stih bio je heksametar (estostopac, estomjer), po legendi najstariji stih, otkriven ljudima od Apolona. Imao je 6 stopa od po 4 more, a stope su bili daktili ili spondeji, a posljednji spondej ili trohej: ||||| heksametar je u antici esto vezan s pentametrom u dvostih: elegijski distih povezivanjem stihova u vee cjeline nastajale su strofe (alkejska, safika itd.)

-

-

-

-

Silabika i akcenatska versifikacija od srednjeg vijeka nadalje duljina i kratkoa ne igraju toliku ulogu koliku poinju igrati naelo istog broja slogova u svakom stihu i naelo pravilne izmjene naglaenih i nenaglaenih slogova silabiki sustav versifikacije vrste stihova razlikuje prema broju slogova (esterac...) u silabikoj versifikaciji vanu ulogu igra rima (srok) i cezura koja dijeli stihove na manje jedinice, tj. lanke akcenatski sustav versifikacjie uzima u obzir iskljuivo broj i raspored naglasaka u stihu, a broj nenaglaenih slogova moe varirati slogovi se u akc. vers. obino oznaavaju s x, a naglaeni s x stihovi se ne dijele na stope, ve na akcenatske mjere/jedinice/taktove koji oznauju raspon od poetka jednog ritmikog signala do poetka drugog, a ako ispred prvog naglaenog sloga u stihu postoji i nenaglaeni slog (ili vie njih), on se naziva uzmah ili predudar u nas je uobiajeno znakom oznaavati naglaene slogove, tako da stara kvantitativna stopa sada oznauje akcenatsku stopu, te se i tu primjenjuju antiki nazivi stopa

-

-

Ralanjivanje stiha, strofa i rima Opkoraenje (enjambement [anambman]) nastaje kad se sintaktika cjelina razbija stihom, tj. kada nekoliko rijei iste reenice prelazi u drugi stih XII

-

-

-

-

-

Prebacivanje je prenoenje samo jedne rijei u drugi stih pjesma je stihina kada se sastoji samo od stihova koji se redaju jedan iza drugoga, a strofina je ako su stihovi podijeljeni u vee grupe koje su meusobno razdijeljene prije svega grafikim oblikom Strofa/kitica je vea sintaktika cjelina od stiha. Kada ta cjelina biva naruena time to se iz jedne strofe smislena cjelina prenosi u drugu strofu, takav postupak naziva se prijenos. strofe se razlikuju prema broju stihova koje sadre. Najee su distih, tercet, katren, septima, oktava. Rima/srok/slik je glasovno podudaranje na kraju stihova ili, rjee, na kraju lanaka u stihu rima prije svega povezuje stihove, organizirajui njihov raspored u strofi. Ona je vaan inilac tzv. zvukovnog sloja poezije, a pri tome je od odluujue vanosti semantika uloga rime kao inioca u ostvarivanju cjelokupnog smisla pjesme razliiti rasporedi rima: parne (aa, bb, cc), ukrtene (abab), obgrljene (abba), nagomilane (npr. aaa, aaaa) i isprekidane (npr. abcb, abcdac) prava ili pravilna rima je rima u kojoj se podudaraju naglaeni glasovi i svi glasovi koji slijede iza naglaenih, a ista rima je rima u kojoj se podudaraju i vrste naglasaka. Neista je rima u kojoj se ne podudaraju svi naglasci ili svi suglasnici, a neprava je ona rima u kojoj glasovno podudaranje poinje iza naglaenog sloga. Bogata je rima ako se podudaraju i glasovi ispred naglaenog teoretiari ponekad govore i o mukim rimama (u rimi se podudara jedan slog), enskim rimama (podudaraju se dva sloga) i srednjim/djejim/daktilskim rimama (podudaraju se tri sloga)

Ritam pjesniki ritam u modernoj poeziji svjesno se eli suprotstaviti prirodnom ritmu zasnovanom na ponavljanju istoga u novije se vrijeme uvode se pokuaji da se utvrde tek metrike konstante kao osobine stiha koje se uvijek pojavljuju na oekivanim mjestima, metrike dominante kao osobine koje se pojavljuju s velikom uestalou i ritmike tendencije kao osobine koje se pojavljuju sam povremeno s nekim stupnjem vjerojatnosti u predvianju uenje o metrikim konstantama i dominantama u mnogim je primjerima moderne poezije nedostatno za bilo kakvu analizu osobitosti pjesnikog ritma u pojedinoj pjesmi. U takvom je uenju sadrano uvjerenje o tome da se ritam stiha gradi na temelju nekih povodnih inilaca ritma, tj. takvih organizacijskih elemenata stihovnog govora koji se uestalo ponavljaju u itavoj pjesmi. Suvremeno pjesnitvo najee ostvaruje pjesniki ritam na osnovi mjesnih inilaca ritma, tj. takvih elemenata izraza koji se ne ponavljaju tokom itave pjesme, nego tek nekim jedinstvom naglaenog ritma

-

Vrste stihova i strofa Deseterac: porijeklo mu je indoeuropsko, a zapisan je relativno kasno. Tzv. epski deseterac odreen je brojem stihova. Stalna cezura nakon etvrtog sloga dijeli ga na dva dijela, a stih ne moe zavriti rijeima koje ne bi mogle biti na kraju reenice. etvrti i deseti slog redovito su nenaglaeni. U lirici se pojavljuje tzv. lirski deseterac, XIII

-

-

-

-

-

-

-

s cezurom nakon petog sloga. U pisanoj poeziji lirski i epski deseterac preuzeti su izusmene poezije i redovito su u nekoj mjeri promijenjeni Dvostruko rimovani dvanaesterac: izrazita cezura nakon estog sloga, parna rima prvih dijelova stiha i krajeva stihova, koji se mogu nastavljati i na kraju prvih lanaka idueg dvostiha. Vladajui je stih najstarije hrvatske pisane knjievnosti (Judita) Simetrini osmerac: osam slogova, cezura nakon etvrtog sloga, slog na kraju stiha i prije cezure nikad nisu naglaeni (Gunduli) Stih bugarice: stih s prilino nestalnim brojem slogova; najee 15-erac ili 16-erac s cezurama iza 7. odn. 8. sloga. esto iza prvog i iza svaka dva dalja stiha dolazi pripjev od 6 ili 5 slogova koji izostaje iza posljednjeg stiha bilo je brojnih pokuaja da se u nau knji. uvede heksametar. Prvi je to poduzeo Matija Petar Katani (18./19. st.), a u noviju knji. najuspjenije ga uvodi Tomo Mareti prijevodima Ilijade (1882.) i Odiseje (1883.). V. Nazor, S. S. Kranjevi i M. Begovi izgrauju pseudoheksametar koji zadrava neka svojstva klasinog heksametra, ali je neto slobodniji, cezurom podsjea na narodnu poeziju, esto se slui i rimom strofe romanskog porijekla (iz provansalske, talijanske i francuske knjievnosti): Tercina (ili terza rima) je trostih sastavljen od jampski intoniranih jedanaesteraca, rimuje se prvi i trei stih, a drugi se stih rimuje s prvim stihom slijedee strofe. Na kraju pjesme, ili neke vee cjeline u pjesmi, dolazi jedan samostalan stih kako bi se zavrilo rimovanje. Stvorio ju je Dante za Boanstvenu komediju (prev. M. Kombol) Stanca (ottava rima): tipina strofa talijanskog epa 15. i 16. st., proirila se zahvaljujui ugledu Tassova Osloboenog Jeruzalema i Ariostova Bijesnog Orlanda. Kao epski oblik javlja se u franc., port., eng. i njem. knji., a u hrv knji. ograniena je na 19. st. i ima vie lirsko no epsko obiljeje. Sastavljena je od 11-eraca, ee jampskih intoniranih, s rasporedom rima abababcc Sestina je naziv za dva oblika: sestina lirica je pjesma od 6 strofa sa po 6 stihova i jednim dodatkom od tri stiha, a sesta rima je epska strofa od est stihova, uglavnom jedanaesteraca, s rimama ababcc. Sesta rima postala je karakteristian oblik hrvatske due pjesme ili kraeg spjeva (Suze sina razmetnoga, Jama)

Sonet pretpostavlja se da je provansalskog porijekla, a u dananjem je obliku nastao u Italiji u 13. st., a ugled je stekao zahvaljujui Kanconijeru, obnavlja se u romantizmu Talijanski ili Petrarkin sonet sastavljen je od dva katrena i dva terceta, ili jedne strofe od osam i jedne od est stihova. Rime: u katrenima je abba abba, a u tercetima je jedino vano da se u tercete ne prenose rime iz katrena i da oni budu nekako meusobno povezani rimama (npr. cdc cdc ili cde cde) Elizabetinski ili Shakespeareov sonet: tri katrena i jedan dvostih, najei raspored rima: abab cdcd efef gg na prijelazu iz 19. u 20. st. sonet u nas postie ugled (Mato) Sonetni vijenac: ciklus od 15 soneta u kojem se posljednji stih jednog soneta ponavlja kao prvi stih idueg, a petnaesti je napravljen od poetnih stihova prvih etrnaest soneta. Taj petnaesti sonet naziva se majstorski sonet ili magistrale, a ponekad njegova prva slova ine akrostih koji kazuje ime osobe kojoj je sonet posveen XIV

-

Slobodni stih stihovi su redovito razliite duine, pravih rima nema ili se pojavljuju tek povremeno, a ritam je organiziram koji pripada upravo i jedino pjesmi u kojoj je ostvaren nema potouno slobodnog stiha koji nije nikako vezan nekim nainom ritmike organizacije, jer bi tada postao proza suvremeni slobodni stih ostvaruje se u odnosu prema tradicionalnom, neslobodnom stihu slobodni stih nastao je u 19. st. kao izraz pobune protiv tradicionalnih metrikih oblika (u franc. knji. uglavnom jednak broj slogova u stihu, stalna cezura i rima) prema analogiji i mnogi stariji oblici stihova mogu se smatrati slobodnim stihovima, npr. biblijski verset koji je bio uzorom Waltu Whitmanu (Vlati trave, 1855.) u nas su slobodni stih oblikovali: imi, Krlea, Krklec, Tadijanovi, Katelan, Slamnig

5. Klasifikacija knjievnostiZadaci klasifikacije knjievnosti prije nego to se pristupi klasifikaciji treba rijeiti filozofski (knjievnosti), posebnog (pojedine vrste) i pojedinanog (knji. djela) problem opeg

Naela klasifikacije naelo razvrstavanja prema jezicima i prema nacionalnim knjievnostima naelo razvrstavanja prema autorima, grupama autora ili po neemu srodnih autora naelo razvrstavanja prema namjeni naelo razvrstavanja prema najire shvaenom obliku takoer se moe uvesti razlikovanje izmeu sinkronijske i dijakronijske klasifikacije sinkronija se odnosi na razmatranje pojava prvenstveno sa stajalita njihova istovremenog postojanja u nekom sustavu, a dijakronija na razmatranje sa stajalita njihova razvoja i slijeda u vremenu

Usmena i pisana knjievnost Usmena knji. prenosi se i razvija u sredinama koje ne poznaju pismo ili se pismom zbog bilo kakvih razloga ne slue radi prenoenja knji. djela prvotno narodno stvaralatvo, stvaralatvo velikih zajednica u kojima pismenost bijae izuzetno rijetka u nas se najee naziva narodnom knjievnou suvremeni oblici usmenog knjievnog stvaralatva nazivaju se niim knji. oblicima usmena knji.. nastala u zajednicama gdje je pismenost nepoznata ili pripada malobrojnima razvila se na nain razliit od pisane knji. iz sljedeih razloga: 1. odsutnost pisma odraava se i na sam pojam onoga to e vrijediti kao knji. djelo (kriteriji civilizacije pismenosti nisu isti kriterijima civilizacije u kojoj pismenost nema odluujuu ulogu). 2. moraju se uvaiti posljedice uglavnom jednokratnog sluanja. 3. uloga, zadatak i znaenje onoga to se iskljuivo pripovijeda, pjeva ili recitira u odreenoj drutvenoj sredini drugaije je od uloge, zadatka i znaenja knjige

Pojam knjievne vrste XV

-

-

-

-

-

danas knji. vrste ne predstavljaju unaprijed odreene i utvrene oblike u kojima se jedino moe ostvariti knji. djelo, nego predstavljaju okvirno zadane uvjete unutar kojih se stvaraju knji. djela moemo definirati knji. vrste na dva razliita naina: odrediti knji. vrstu kao grupu slinih djela (polazei od pojedinanih djela koje svrstavamo u pojedine grupe slinih djela) ili kao idealne tipove uobliavanja knji. djela (polazei od pretpostavke o nekim velikim skupinama knji. djela koje ine neke temeljne naine knji. oblikovanja u nas se uglavnom knji. vrsta (ili anr) razlikuje od knji. roda time to se tod smatra irim pojmom od vrste. U tom okviru upotrebljava se i pojam podvrste za pojam ui od vrste ponekad se naziv knji. rod upotrebljava istoznano s nazivom anr i tada se ne prihvaa stupnjevanje: rod, vrsta, podvrsta, nego se govori samo o knji. rodovima (anrovima) u koje spadaju npr. ep, roman, novela i sl. Bliski pojmu knji. vrste su i nazivi oblik (naglaava vanjsku organizaciju) i tip (pretpostavlja neka opa naela oblikovanja)

Knjievni rodovi u njemakoj filozofiji i knji. kritici u 18. i 19. st. razvilo se uenje o tri osnovna knji. roda: lirici, epici i dramatici (za Goethea su to prirodni oblici pjesnitva, a Hegel je je povezao liriku s izraavanjem subjektivnosti, epiku s objektivnou, a dramatiku je smatrao sintezom obojega) Emil Steiger je na temelju tih shvaanja razradio svoju teoriju: Lirika pribliava se glazbi, podruje osjeajnosti, naelno se moe izraziti slogom. Epika objektivnost, irina pripovijedanja, podruje slikovitosti, moe se izraziti najmanje rijeju. Dramatika zasniva se na sukobu, podruje loginosti, za izraavanje je potrebna reenica Epika se dijeli na epiku u prozi (roman, novela, pripovijetka...) i epiku u stihu (ep, epske pjesme), lirika na pojedine lirske vrste (elegija, oda, himna...), a dramatika na tragediju, komediju i dramu uem smislu rijei neki dodaju etvrti rod, didaktiku, kao prijelaz izmeu knjievnosti i znanosti, djela koja pored umjetnikih kvaliteta imaju i namjeru pouavanja drugi smatraju da didaktika nije poseban rod, ali upozoravaju na postojanje tzv. knjievno-znanstvenih vrsta meu kojima se posebno istie esej, te se ta skupina esto naziva esejistikom. Publicistika je praktina, primijenjena djelatnost pisanja radi informiranja javnosti, odgoja ili zabave

-

-

-

Poezija, proza i drama stih je prirodni oblik poezije, no razlikovanje izmeu poezije i proze ne moe se u cijelosti poistovjetiti s razlikovanjem izmeu proze i stihova razlika izmeu poezije i proze nije apsolutna, one su dva tipa umjetnike knjievnosti poezija trai da smisao reenoga ne bude ostvaren na temelju izavnih smislenih sveza izmeu rijei kao pukih oznaka, nego da se ostvaruje na najirem podruju dojmova i sugestija koje izaziva jezik u svim svojim dimenzijama u prozi na temelju izravnog znaenja rijei zamiljamo odreeni imaginarni svijet knji. djela. Jezik proze blii je jeziku kojim se svakodnevno sluimo XVI

-

-

dramski se tekstovi mogu ostvarivati i kao poezija i kao proza. Drama je tekst namijenjen izvoenju na pozornici, tekst koji se ostvaruje kao umjetniko djelo djelovanjem glumaca na sceni

Zabavna knjievnost ona je predmet interesa pshologa, povjesniara, sociologa, pedagoga i psihologa. Teorija knji. bavi se strukturnim osobinama zabavnih tekstova, pojedinim vrstama zabavne knji. i uzajamnim odnosima zab. knji. s knji. koja nije iskljuivo zabavna iskljuivo zabavna knjievnost tei tipu izraavanja koji ne zahtijeva ni veliki napor, mi posebno obrazovanje, niti osobitu osjetljivost za umjetniki nain izraavanja zabavna knji. u cjelini ili dio zabavne knji. koji nema nikakve umjetnike vrijednosti naziva se i trivijalna knjievnost. Dio zabavne knji. koji nema nikakve umj. vrijednosti naziva se obescjenjujuim nazivima ki ili und neke vrste zabavne knjievnosti: pustolovni roman (roman Divljeg zapada), kriminalistiki roman (pijunski roman), pornografski, sentimentalni, znanstvenofantastini roman...

-

-

6.

Poezija

Lirska i epska poezija lirika je nastala u svojevrsnom sinkretizmu govora, glazbe, plesa, glume i knjievnosti epska je poezija obino dua od lirske, objektivnija je

Struktura lirske pjesme ine ju tema, kompozicija, jezik i ritmika organizacija pjesme tematika je naelno neograniena. Svaka lirska pjesma govori o neemu. Odreene se teme u lirici javljaju ee nego ostale (ljubav, smrt, prolaznost, zaviaj, religija, smo pjesnitvo) lirika redovito navodi niz asocijacija uz glavni motiv

-

Lirske vrste prema tematici lirika se dijeli na ljubavnu, rodoljubnu, religioznu, pejzanu i socijalnu druge podjele: na usmenu i pisanu, na didaktinu, satirinu i pravu, na refleksivnu (misaonu) i emotivnu (osjeajnu) tradicionalne lirske vrste: himna: pjesma posveena nekom ili neem to ovjek smatra vrijednim najveeg potovanja, divljenja ili potovanja. Uzvien ton, polagani ritam, nabrajanje i potenciranje osobina onoga kome je himna posveena. Tradicija himne danaz ivi u dravnim himnama, himnama odreenih pokreta, drutvenih organizacija itd. oda: grkog podrijetla, razvila se iz korskih pjesama. Posveena uglavnom nekoj osobi ili neemu prema emu se osjea odreena privrenost, ljubav, potovanje ili neka druga vrsta sklonosti. Uzorak su stvorili Pindar, Alkej i Horacije. U prvo vrijeme karakterizirao ju je uzvien i patetian ton. U nas: P. Preradovi, I. Maurani XVII

-

-

-

-

-

elegija: u Grkoj je to bila svaka pjesma u elegijskom distihu. U Rimu se osobito razvila ljubavna elegija. Ponajvie zahvaljujui Ovidiju (Ex Ponto) elegija postaje pjesma u kojoj se izraava tuga, bol i aljenje za neim nedostinim, pa je oblik elegijskog distiha prestao biti presudan u odreenju vrste. U nas: ve u Dubrovniku; Kranjevi, Nazor ditiramb: pjesma u kojoj se slave tzv. ivotne radosti tonom koji je podignut do zanosa. Nastao u Grkoj kao pjesma u ast boga Dioniza. Prema tematici pripada grupi tzv. anakreontskih pjesama (slave se ivotne radosti, posebno vino i vinsko raspoloenje). Nazor: Cvrak epigram: kratka, redovito duhovita i satirina pjesma u kojoj se krajnje saetim izrazom i neoekivanim zakljukom iznenauje itatelj. Uzorke su dali Simonid i Marcijal. U nas: Vraz, Mato, Krklec epitaf: nadgrobni natpis koji kao pjesniki oblik izraava odreen jezgrovit izraz odnosa prema prolaznosti ivota i ljudskoj sudbini. Steci, Mato (Epitaf bez trofeja) lirska pjesma, ali i svako knji. dj. s temom iz mirnog ivota u prirodi, posebno na selu. Tvorac je Teokrit, a zahvaljujui Vergilijevim Bukolikama (Eklogama) idile koje opisuju pastirski ivot nazivaju se bukolskim pjesmama (eklogama). U nas: D. Dri, D. Ranjina, N. Naljekovi

Moderna lirika lirski odlomci Biblije: psalmi (pjesme o nitavnosti ivota i odnosa prema boanstvu) i Pjesma nad pjesmama (zapravo epitalam, svadbena pjesma u ast mladenaca) srednji vijek: slijeenje grkih, rimskih i biblijskih uzora; razvoj relig. lirike renesansa (Petrarca): subjektivnost, emocionalnost. Moderna lirika nastaje u 2. pol. 19. st. (Baudelaire, Rimbaud, Mallarm) ne postoje odreene karakteristike koje moderna lirika mora imati. Ona je vie odreena tendencijama da povee razliita podruja ivota, zbuni, natjera na razmiljanje, iznenaenje itd.

Karakteristike epske poezije sluu se uglavnom pripovijedanjem (nizanje motiva prema naelu onog to je dalje bilo) i opisivanjem (nizanje motiva prema zakonu asocijacije po mjestu odnosno po slinosti), a javlja se i izricanje misli karakteristian je stihovani izraz pirpovjeda je distanciran od publike i od opisivanih dogaaja, ti dogaaji su poznati publici, jednolinost, sveanost, teme od presudnog znaaja likovi su uglavnom junaci/heroji koji predstavljaju osobine itavog naroda o kojemu je rije

-

Epska tehnika to je nain na koji je u epskoj poeziji prikazana epska slika svijeta kompozicija: odnosi se na raspored pojedinih veih dijelova unutar cjeline retardacija: usporavanje, odnosno zadravanje radnje. Oblici su joj: digresija (izlaganje dueg opisa nekog predmeta, osobe ili dogaaja), epizoda (vea tematski zaokruena XVIII

-

digresija koja se moe izdvojiti iz cjeline djela, a da se pir tome sauva njena vlastita cjelovitost) i ponavljanje (sredstvo ponavljanja i povezivanja) karakteristini su i gradacija i formulaian nain izraavanja

Tipovi i vrste epske poezije grupiranje: na usmenu i pisanu, na epske pjesme (krae) i epove (dui), te na epskolirske vrste posebne knjievne vrste: epopeje/herojski ep, religiozni, idilski, ivotinjski, komini, didaktiki, romantini; ponekad i balada i romanca ep: najvaniji su za pojedinu kulturu epopeje/herojski epovi (iroka slika ivota naroda, zahvaena preko reprezentativnih heroja i dogaaja sudbinskih za opstanak i razvoj, te uvelike dotjeran, izgraen i kultiviran knjievni izraz) epska pjesma: redovito krae od epa; obrauju neki pojedini dogaaj, a ne cjelokupno sudbonosno zbivanje za ivot naroda u cjelini poema: stihovana vrsta u kojoj je kompozicija zasnovana na razvijanju neke fabule, ali se fabularni elementi isprepleu s neposrednim lirskim izricanjem, a motivi povezuju, osim fabularnim vezama, i asocijativnim nizanjem karakteristinim za lirsku poeziju) romanca: nastala u panjolskoj, ljubavna tema, lirske i epske osobine, dogaaj s eivo opisuje (Harambai, Kranjevi) balada: tipovi: provansalski tip (lirsko-epske pjesme narodnog podrijetla nastale u Provanci u 13. st.), sjevernjaki tip (nastao u kotskoj kao plesna pjesma). Pjeva o stradanjima i nesreama polaganijim ritmom. Tragina smrt junaka. Vraz, Preradovi, enoa

-

-

Razvoj epske poezije u poetku su pjevali sami ratnici, a kasnije posebno obrazovani aedi i rapsodi svi kasniji epovi naslanjaju se na raniju tradiciju. U 18. i 19. st. roman preuzima ulogu epa a romantini epovi i romani u stihovima predstavljaju sasvim osobite knji. vrste nakon romantizma ep iezava u europskim knjievnostima, ali neke vrste nastavljaju ivjeti (poema)

7. ProzaPodrijetlo i razvoj umjetnike proze grka filozofska proza, historiografija i govornitvo ine uzore za prozno izraavanje u europskoj knjievnosti sve do renesanse odluujuu ulogu za razvoj proze ima uspon romana u 16., 18. i 19. st., irenje pismenosti, otkrie i irenje tiska

Struktura proznog knjievnog djela

XIX

-

-

-

umjenost u umjetnikoj prozi naelno moe biti ostvarena na nain koji se formalno niim ne razlikuje od proze, obinog govora, proze filozofske rasprave ili prozne znanstvene studije npr. za razumijevanje strukture vaan je izbor teme, graa (svi elementi djela koji se mogu zamisliti i u zbilji, izvan knji. djela) i izvori grae (prije knji. djela nekako zabiljeena iskustva o grai s obzirom na mogunosti odnosa pripovjedaa prema fabuli razlikujemo objektivno i subjektivno pripovijedanje u kojemu pripovjeda nastupa kao fiktivni pripovjeda glavni izraajni postupci su pripovijedanje, opis, razgovor i monolog (unutranji monolog struja svijesti) naelo integracije je naelo prema kojemu su svi elementi proznog knji. djela na neki nain vrsto povezani u zajedniku cjelinu

Prozne vrste -

Andr Jolles razlikuje jednostavne oblike (izvorno pripadaju usmenoj knjievnosti: mit legenda, bajka...) i sloene oblike Neki razlikuju male i velike knji. oblike (osnovni tipovi su novela i roman) Trea je podjela na vrste koje pripadaju pravoj umjetnikoj prozi (fabularne vrste: novela i roman) i vrste koje stoje na razmei izmeu filozofije i znanosti (esej, putopis, memoari)

Jednostavni oblici mit: jezina tvorevina koja na temelju mitskog iskustva oblikuje odreenu priu redovno vezanu s porijeklom i nastankom svijeta u cjelini ili pojedinih pojava, osoba, ljudskih tvorevina ili itavih naroda legenda: srodna mitu; najistiji izraz nalazi u opisu ivota nekog ovjeka iji ivotni stav i ponaanje ine uzorak jednog tipa ponaanja, odnosno jednog stava prema ivotu i svijetu (u najuem smislu ivoti svetaca) -

-

bajka: knji. vrsta u kojoj se udesno i nadnaravno ispreplee sa zbiljskim na takav nain da izmeu prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmiljenog, mogueg i nemogueg nema prave suprotnosti. Sklonou prema formulainom nainu izraavanja

-

te ponavljanjima i varijacijama istih motiva pribliava se poeziji, ima stroge konvencije izraavanja (odsustvo psiholoke karakterizacije, ustaljeni likovi i tipovi ponaanja, svojstvo udesnog da nikoga ne zauuje i plai, polaritet dobra i zla, nesputana mo mate i elje nad stvarnou) saga: svojevrstan oblik skandinavske prie o nekom dogaaju, napose iz porodinog ivota (obino cijela sudbina porodice) vic: kratka jezina tvorevina koja slui izazivanju kominog dojma, saeto zacrtavi neka situacije dogaaje ili karaktere zagonetka poslovica: drugi su nazivi: aforizam, sentencija, maksime, gnome, krilatice

Novela

XX

-

-

pripovijetka (pripovijest) je po veliini izmeu romana i novele, a kratka pria (short story)je kraa od novele novela se afirmira u renesansi, izbor tema je slobodan, redovito poinje sa saetim iznoenjem osobina lika ili dogaaja izazivajui u itatelja nekakvo oekivanje novela obino zavrava poantom (naglo isticanje neega to je osobito znaajno za ono to novela obrauje) Dekameron:uzor za stilski dotjeranu obradu ve postojeeg dogaaja. Romantizam je nastoji povezati s bajkom, realistiki orijentirani novelisti (Maupassant) iz detalja svakodnevice izvlae maksimalan dojam, ehov razvija psiholoku produbljenost i inzistiranje na osobitoj atmosferi alski, Kozarac, Mato, imunovi, Krlea, Marinkovi, Kaleb, Boi, oljan, Andri... Mnoge se novele povezuju u cikluse najee tako da jedna novela slui kao okvir za ostale novele (uokvirena novela, npr. 1001 no) ili tako to vezu izmeu pojedinih novela ini jedan lik ili isti pripovjeda koji se pojavljuje u svim novelama ( novele o Petrici Kerempuhu) moe prerasti u roman

Roman razne teorije o podrijetlu romana: iz helenistikih proznih djela koja obraivahu ljubavnu problematiku; iz srednjovjekovnog vitekog romana, iz pikarskog romana (doivljaji picara, lika probisvijeta i ugursuza), neki smatraju da je Platonova Atlantida prvi roman prvi roman izuzetne vrijednosti u europskoj knji. je Cervantesov Don Quijote: junak nije jednoznano odreen heroj, nego protuslovan i psiholoki sloen karakter, prikazan u svom razvoju i sukobu sa svijetom, iroki totalitet drutvenog ivota prikazan je bez mitske pozadine, osobine likova dolaze do izraaja u suprotnostima s drugim karakterima Robinzon (Daniel Defoe): pustolovni roman; Tristram Shandy (Sterne): sloeno komponiranje zavarava itatelja; Wilhelm Meister (Goethe): odgojnoobrazovni roman; romani u ciklusu Ljudska komedija (Balzac); iroka slika drutvenog ivota; Gospoa Bovary (Flaubert), Rat i mir (Tolstoj), Braa Karamazovi (Dostojevski): realistiki roman; Proces, Dvorac (Kafka), ciklus u traganju za izgubljenim vremenom (Proust), Uliks (Joyce): raskid s tradicijom realistikog romana; Gospoa Dalloway (Woolf), Krik i bijes (Faulkner), Vergilijeva smrt (Broch): roman kao neprekinuti niz asocijacija jedne ili nekoliko osoba; Munina (Sartre), Doktor Faustus (Mann): proimanje tradicionalne romansijerske tehnike sa znanstvenom ili filozofskom problematikom; Tihi Don (olohov), Pasternak (Doktor ivago): vjerni tradiciji realistinog romana; Limeni bubanj (Grass), Majstor i Margarita (Bulgakov): kombiniraju elemente realistike proze, fantastike i posebne vrste alegorije koja se ne moe jednoznano odrediti kod nas: enoa, Kumii, Kovai, Novak, Krlea, Marinkovi, Boi, Kaleb

-

-

-

Vrste i tipovi romana tematska klasifikacija: drutveni, porodini, psiholoki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteki, pikarski i kriminalistiki klasifikacija prema stavu autora i opem tonu romanau: sentimentalni, humoristini, satirini, didaktini i tendenciozan XXI

-

-

-

-

klasifikacija prema iniocima integracije svih elemenata romana (W. Kayser): roman zbivanja (zbivanje ujedinjuje sve ono to roman obrauje; veina kriminalistikih i pustolovnih romana), roman lika (jedan ili nekoliko uzajamno povezanih likova dominiraju strukturom romana; Don Quijote, Gospoa Bovary), roman prostora (Na Drini uprija, Trbuh Pariza) klasifikacija prema nainima izgradnje siea (ruski formalisti): lanani/stepenasti roman (novele se kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu), prstenasti roman (jedna okvirna novela obuhvaa sve ostale), paralelni roman (nekoliko fabularnih nizova razvija se usporedo) klasifikacija s obzirom na odnos pripovjedaa prema prii (F. Stanzel): autorski roman (pripovjeda je najblii autoru), ja-roman (jedan od likova je pripovjeda), personalni roman (kao pripovjedai nastupaju iskljuivo pojedini likovi u romanu klasifikacija prema pojedinim epohama u knjievnosti: realistiki roman moe se suprotstaviti modernom romanu (roman struje svijesti, roman-esej)

Knjievno-znanstvene vrsta i publicistika esej/ogled: knjievna vrsta u kojoj biva ujedinjena znanstvena namjerau obradi odreenog ivotnog ili znanstvenog pitanja s tenjom da se ta obrada ostvari na umjetniki konkretan, iv, uvjerljiv i stilski dotjeran nain kao knji. vrstu stvorio ga je Michel de Montaigne (podrijetlo u starih Grka), za razvoj je zasluan F. Bacon, a danas je najei oblik knjievne kritike roman-esej nastaje kada umjetnika obrada potpuno nadvlada znanstvene namjere, te esej prelazi u odreeni tip fabularnog romana studija i traktat su oblici koji se javljaju kada znanstvena vrijednost prevlada nad umjetnikim oblikovanjem. Oni ne pripadaju umjetnikoj prozi biografija, memoari/uspomene i dnevnik su knjievne vrste koje ujedinjuju povijesnoznanstveni interes s umjetnikim oblikovanjem putopis je knji. vrsta u kojoj je putovanje ili opis proputovanih predjela ili zemalja povod za ire umjetniko oblikovanje zapaanja, dojmova i razmiljanja o svemu onom to putopisca zaokuplja tijekom putovanja ako su sve ove vrste djela napisane s pretenom namjerom da zabave i poue iroke slojeve itateljstva, ukljuuju se u pojam publicistike. U uem smisli publicistika su knji. djela kojih je postanak i razvoj vezan sve veom ulogom sredstava javnog informiranja u javnom i kultornom ivotu u okviru novinstva razvie se knjievne vrste feljton/podlistak (na iv i popularan nain obrauju se pitanja umjetnosti, znanosti i filozofije, te pitanja koja su trenutno od opeg drutvenog znaenja. U okviru novinskog feljtona razvio se roman-feljton) i reportaa (moe se pribliiti umjetnikom nainu izraavanja)

-

-

-

8. DramaDrama i kazalite naziv drama upotrebljava se u dva znaenja: kao oznaka knji. roda, te kao oznaka jedne dramske vrste unutar dramske knjievnosti XXII

-

dramsko djelo nije neraskidivo vezano za kazalite dramski tekstovi pripadaju knjievnosti, a teatar je razultat zajednikog djelovanja nekoliko umjetnosti teatrologija: znanost o kazalitu dva stava o odnosu dramske knjievnosti i kazalita: prvi kazuje kako sm tekst sadri dramatinost koja uvjetuje sceninost, a drugi kako dramska knjievnost potpuno zavisi od izvedbe na pozornici

Kazalina predstava kazalina predstava je svaka radnja koju glumci izvode s odreenom svrhom pred gledateljima obred/ritual ne poznaje gledatelje i publiku, ve samo aktivne i pasivne sudionike, dok kazalina predstava zahtijeva glumce, prostor izvoenja i publiku vani initelji kazaline predstave su redatelj, glumac, scenografija, kostimi, rekviziti, rasvjeta i publika

Struktura dramskog teksta dramski se tekst sastoji od dijelova namijenjenih publici i dijelova namijenjenih redatelju i glumcima (nazivi likova i didaskalije) odvijanje fabule postie se izmjenom dramskih situacija na poetku drame nalazi se dio naslovljen Osobe koji se predouje publici preko Kazalinog oglasa ili Programa u kojemu se nalaze i druge obavijesti o predstavi. On je dio strukture dramskog djela jer olakava njegovo razumijevanje izostaje pripovijedanje iz ope perspektive pripovjedaa, nisu potrebni opisi glumaca ni scene, izostaje opis karaktera, tema drame je neka radnja

-

Dijalog i monolog dijalog je najprikladnije sredstvo za izraavanje suprotnosti karaktera, odnosno misaonih stavova u drami u monologu jedan akter drame iznosi vlastito sajalite, raspoloenje, namjere, kolebanja, te je prikladan za iznoenje opih idejnih stavova

Kompozicija drame -

-

Aristotel je izrazio tvrdnju o potrebi jedinstva radnje (cjelovitost zbivanja koje ima svoj poetak, sredinu i zavretak). Kasnije su teoretiari dodali jedinstvo mjesta i jedinstvo vremena, pa je stvoreno uenje o trima jedinstvima. Svi dramski tekstovi moraju potivati jedinstvo radnje idealno zamiljena drama: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i rasplet ekspozicija je najee neki razgovor koji upoznaje publiku s poetnom dramskom situacijom. Njoj slui prolog (uvodni dio)XXIII

-

zaplet nastaje kada se javljaju dinamiki motivi koji pokreu radnju izazivanjem suprotnosti, protuslovljima u idejnim stavovima ili sukobima karaktera kulminacija nastupa kada napetost poraste do nune potrebe da se razrijei, a jo nije jasan pravi pravac razrjeenja peripetija nastupa kada radnja odjednom skree u odreenom pravcu rasplet nastupa kada se pokae razrjeenje svih suprotnosti, protuslovlja i sukoba drama se formalno dijeli na inova, slike i prizore/scene

Dramske vrste tragedija: nastala u staroj Grkoj, u stihovima, iz obreda posveenih Dionizu tako to se korovoa odvojio od kora i poeo razgovarati s njim. Osniva: Tespis, najvei tragiari: Eshil, Sofoklo, Euripid. U poetku je imala obedni smisao. Mitoloka tematika. Dijelovi: prolog (predgovor), epizodij (dijaloki dio izmeu korskih pjesama), stasim (korska pjesma izmeu dijalokih dijelova), eksod (izlazna pjesma kora na kraju tragedije) ope karakteristike tragedije: tragiki junak: rtva vlastite sudbine tragika krivnja je rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i zbilje ili moralne nadmoi junaka tragini zavretak: esto gubitak ivota zbog vlastite dosljednosti uzvieni stil: prevladavaju elementi sveanog, dostojanstvenog govora Aristotel je smatrao da tragedija dreba da izaziva strah i saaljenje, te tako proiuje osjeaje (katarza) komedija: Aristofanova komedija po nekim vanjskim strukturnim elementima nalik je tragediji: vanu ulogu ima kor, ali on predstavlja neku fantastinu skupinu (abe, ptice, oblaci)u kompoziciji je vana parabaza (sredinja pjesma kora upuena publici) i agon (natjecanje dvaju aktera drame u kojem jedan obino zastupa miljenje autora jedina bitna karakteristika svih komedija jest sceni prilagoeno knjievno oblikovanje svih varijanta i nijansa smijenoga, a komino je samo jedan tip ostvarenja smijenog u dimenziji umjetnikog doivljaja; ona je realistika, likovi su optereeni nekom opom slabou, nedosljednou ili nemoi da vlastite probleme sagledaju i shvate u opeljudskoj perspektivi satira: kritizira, ismjehuje i otro osuuje. Humor: nema elje za osudom. Groteska: tei izoblienosti, neprirodnim, fantastinim i nakaznim, na granici je izmeu gorko ozbiljnog i smijenog knjievne podvrste: kom. karaktera, kom. intrige, kom. situacije i kom. konverzacije drama u uem smislu rijei: blia tragediji no komediji, ali ne tei nuno uzvienosti stila niti konanom traginom zavretku farsa: grubi i vulgarni humor, karikirani likovi, zaplet zasnovan na nesporazumu i esti elementi groteksnog vodvilj: laka komedija u kojoj se i pjevaju popularne melodije melodrama: glazba prati govor glumaca, a tematika joj je redovito naglarno sentimentalna pastorala: idilino-sentimentalna problematika, likovi su pastiri i pastirice koji dijalozima i pjevanjem iznose ljubavnu problematiku XXIV

-

-

-

-

-

opera: na osnovi libreta (dramskog teksta) vokalna i instrumentalna glazba oblikuje sloeno umjetniko djelo uz sudjelovanje elemenata drame, glume, baleta i scenografije

Razvoj drame grka tragedija: Eshil, Sofoklo, Euripid. Komedija: Aristofan. Novija grka komedija: Menandar. Rimska komedija: Plaut. Renesansna komedija: Italija, Dri. Srednji vijek: misteriji/prikazanja/skazanja (mirakuli, pasije, moraliteti) renesansa: commedia dell arte, W. Shakespeare, panjolski dramatiari (Lopoe de Vega, Tirso de Molina, Caldern de la Barca) francuski klasicizam: Corneille, Racine, Molire naturalistika drama: Ibsen, Hauptmann. Lirski teatar (ehov). Simbolistiki teatar (Maeterlinck). Pirandello antiteatar (Beckett, Ionesco). Epski teatar (Brecht) u nas: Dri, Vetranovi, Luci, Vojnovi, Kosor, Begovi, Ogrizovi, Krlea, Matkovi, Marinkovi, Kolar, Boi film, radio-drama i televizijska drama

XXV