Milivoj Solar

TEORIJA KNJIEVNOSTI

Urednica MIROSLA V A VUI

Recenzenti ALEKSANDAR FLAKER DRAGUTIN ROSANDI URICA VINJA

Grafika urednica DANIJELA KARLICA

Naslovnu stranicu izradio IVKO HARAMIJA

Korektorica LJIUANA CIKOTA

I. izdanje 1976.

KOLSKA KNnGA, d.d., Zagreb, 1976. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati, fotokopirati, ni na bilo koji nain reproducirati bez nakladnikova pismenog doputenja.

CIP dostupan u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici, Zagreb, 450110011

ISBN 953-0-50733-X

Tisak: GRAFIKI ZAVOD HRVATSKE, d.o.o., Zagreb

MILIVOJ SOLAR

TEORIJA KNJIEVNOSTI

XX. izdanje

kolska knjiga ZAGREB, 2005.

temelj na kojem se moe dalje graditi doista suvremena nastava knjievnosti na sveuilitu. U njenom opem nacrtu, izboru pojmova i problema, pa i u mnogim naelnim stavovima, nisam se mogao mnogo osloniti na slina naa ili strana djela, naravno ne zato to dobrih djela takve vrste ne bi bilo, nego zato to su naa slina djela znatno drugaije osnovne namjene ili su poneto zastarjela (to je prirodno u bumom razvoju znanosti o knjievnosti posljednjih desetljea) dok su strana slina djela raena na osnovi drugaijeg izbora knjievnih djela i redovno znatno razliite tradicije prouavanja knjievnosti od one na kojoj se razvijala i razvija naa znanost o knjievnosti. Dakako da pri tome ova knjiga ne tei nekoj posebnoj samostalnosti i originalnosti pod svaku cijenu; djelu ove vrste, smatram, to bi vie tetilo no koristilo. elim tako jedino kazati da sam se u objanjenjima, tezama i u rasporedu izlaganja sluio dosta razliitim izvorima i uzorima (na koje, uostalom, upuuje i literatura na kraju knjige), pri emu ipak smatram kako su mi brojne rasprave u asopisu Umjetnost rijei, zbornik Uvod u knjievnost i, dakako moje vlastite knjige Ideja i pria i Pitanja poetike najvie posluile i kao izvor podataka i kao temelj sintetikim zakljucima.

Zagreb, u prosincu 1974.

PREDGOVOR ESNAESTOM, PRERAENOM I DOPUNJENOM IZDANJU

Autor

Kako je ova knjiga napisana prije dvadeset godina, a tek jednom, u sedmom izdanju 1982, poneto preraena, vjerujem da ne treba ire obrazlagati zato je ovo izdanje temeljitije preraeno i dopunjeno. Ve i sam razvoj znanosti o knjievnosti tome je dovoljan razlog, a promjene u nastavi knjievnosti, koje prirodno prate politika i kulturna zbivanja u Hrvatskoj, takoer se ne smiju zanemariti. Temeljnu strukturu knjige, meutim, nisam elio mijenjati, jer bi se u odve velikim razlikama prema prijanjim izdanjima mogla lako izgubiti ona tradicija u znanosti i u nastavi knjievnosti koju djela takve vrste - uvjeren sam - moraju ouvati. Nisam tako napisao novu knjigu, premda mi se

6

ponekad, u radu na ovom izdanju, inilo da bi to bio laki posao od onog to sam ga se latio. Nisam, naime, mogao samo dodati neke nove spoznaje, naglasiti nove orijentacije i ukljuiti nove nazive i pojmove, jer bi knjiga prekomjerno narasla, a izgubila bi nuno na onoj cjelovitosti i dosljednosti izlaganja koju je - barem se nadam - kao autorsko djelo u nekoj mjeri posjedovala. Nisam, opet s druge strane, mogao ni mnogo toga izostaviti, jer u znanosti o knjievnosti i njezina vlastita povijest igra ne malu ulogu. Morao sam naprosto neke dijelove pisati nanovo, nastojei pri tome da zadrim tumaenje svih vanijih, ranije obraenih naziva i pojmova, a potpuno nova poglavlja pokuao sam ukljuiti u izlaganje tako da opsegom i stilom ne iznevjere temeljnu namjenu knjige, zamiljene prije svega kao uvod u prouavanja knjievnosti.

Preradio sam tako - to e rei nanovo napisao - oko treinu knjige, a dodao sam desetak potpuno novih poglavlja. Promjene su najvee u prvoj, drugoj i devetoj glavi, a najopsenija je dopuna saeti pregled velikih knjievnih epoha u petoj glavi. Iako i danas smatram da ta graa ne ulazi nuno u elementarni uvod u teoriju knjievnosti, uveo sam je vie zbog praktinih nego zbog naelnih razloga: ini se da takav pregled i ovdje moe biti koristan, premda, dakako, ne moe ni u kojem sluaju nadomjestiti potrebu prirunika koji bi tu problematiku zasebno obradio. Ostale dopune odnose se uglavnom na neke pojmove i uvide preuzete osobito iz semiotike knjievnosti, kao i na nekoliko novih orijentacija u prouavanju knjievnosti. Dijelovi knjige koje nisam nanovo pisao takoer su mjestimino, najee u primjerima i pojedinim formulacijama, mijenjani i dotjerivani. Literatura na kraju knjige prilagoena je promjenama u cijeloj knjizi.

Zagreb, u veljai 1994.

RepubHkFl Hrv!'!fnJI e"EU(:HiSTF U I-"Lrru f'tLOZOl-!5K; fJ!lKI.JL

KNJtlC.i\

Autor

7

1. PRIRODA KNJIEVNOSTI I PROUAVANJE KNJIEVNOSTI

NAZIV I POJAM KNJIEVNOSTI

Knjievnost je osobita vrsta jezine djelatnosti, pa rije knjievnost, koja je izvedena iz rijei knjiga, malokad upotrebljavamo u irem smislu kao naziv za sve ono to je napisano i objavljeno uglavnom u knjigama. Rije literatura opet, kojom se ponekad sluimo jer je postala medunarodnim terminom, izvedena od latinske rijei littera, slovo, dobila je u nas redovno ue znaenje; oznauje u pravilu knjige i lanke o nekoj iroj temi ili znanstvenom podruju. Kao naziv za knjievnost upotrebljavamo ponekad i rije pjesnitvo, ali ona ipak ima uglavnom ue znaenje, jer je izvedena iz rijei pjesma i upuuje na razliku izmedu jedne velike skupine knjievnih djela, koja se naziva poezijom, i druge skupine, koja se obino naziva prozom. Najee se tako rije knjievnost i u svagdanjem govoru i u znanosti upotrebljava u uem smislu: misli se na one jezine tvorevine koje se razlikuju i od svagdanjeg, obinog govora i od govora u svim onim ljudskim djelatnostima koje nemaju osobitu umjetniku svrhu i funkciju. Kako upravo ta osobita svrha i funkcija

9

povezuje knjievnost s onom ljudskom djelatnou koja se zove umjetnost, naziv knjievnost upotrebljava se zapravo redovno u smislu u m j e t n i k e k n j i e v n o s t i.

No, i pri takvoj upotrebi naziva knjievnost valja imati na umu da znanstveni pojam knjievnosti zahtijeva tonija odreenja, pri emu nas primisli vezane za rije knjiga, kao i one vezane za slovo ili za pjesma U ostalim nazivima, mogu lako zavesti. Knjievno djelo, valja zato odmah napomenuti, nipoto ne mora biti nuno zapisano. Postoji golemo podruje tzv. usmene knjievnosti, koja s jedne strane pripada dalekoj prolosti, kada pismenost bijae nepoznata ili veoma rijetka, a koja, s druge strane, obuhvaa i nipoto nevanu usmenu predaju, unutar koje i danas nastaju mnogobrojne knjievne vrste, poput suvremenih legendi ili viceva npr. Takva se knjievnost moe razliito shvatiti i ocjenjivati, moe se ak i suprotstaviti pisanoj knjievnosti do te mjere da se za nju zahtijeva novi naziv - ponekad zato nailazimo i na razlikovanje izmeu usmene i umjetnike knjievnosti - ali nema sumnje da neke temeljne osobine stvaralake moi jezika dolaze do izraaja i u jezinim tvorevinama koje nisu zapisane, i koje se ne prenose na isti nain kao pismom utvreni tekstovi. Zato je za razumijevanje prirode knjievnosti i za analizu znanstvenog pojma knjievnosti i te kako vano imati na umu i injenicu da knjievnost postoji i kao usmena knjievnost.

Nadalje, primisli vezane za rijei knjiga ili slovo mogu izazvati pomisao da knjievnost valja shvatiti naprosto kao skup knjievnih djela osobitih svojstava. Premda to nije posve netono, jer se u prouavanju knjievnosti prirodno bavimo prije svega knjievnim djelima, valja imati na umu da knjievnost ne ine samo djela: knjievnost je djelatnost i pisaca i itatelja; ona je odnos u kojem djelo posreduje da bi dolo do osobitog sporazumijevanja. Knjievnost je odreena institucija koja pretpostavlja da pisci na neki nain oblikuju i izraavaju odreena iskustva i spoznaje, koje itatelji mogu razumjeti, jer ih na odreeni nain znaju i mogu itati. Knjievnost ne postoji bez itatelja ili sluatelja; nju ine autori, djela i publika, i jedino u uzajamnom djelovanju svih tih triju initelja moe se razumjeti priroda knjievnosti, kao to se moe i odrediti znanstveni pojam knjievnosti.

Na kraju valja rei i da shvaanje knjievnosti kao jedne umjetnosti, pa i na taj nain stvoren naziv umjetnika knjievnost, zahtijeva dalja objanjenja. Prije svega treba napomenuti da je tradicionalno pove-

10

zivanje umjetnosti s ljepotom dovelo i do naziva lijepa knjievnost, koji su esto upotrebljavali nai stari poetiari. Taj se naziv ouvao i u nazivu beletristika (prema francuskom belles lettres, lijepa knjievnost), ali se danas takav naziv upotrebljava jedino u znaenju tek jednog dijela knjievnosti, uglavnom romana i novela. Kako je danas, osim toga, izravno povezivanje ljepote i umjetnosti esto osporavano, pojam umjetnosti veoma se razliito shvaa i odreuje u raznolikim suvremenim znanstvenim i filozofskim teorijama. Zbog toga je s jedne strane dolo do tako neodreenog znaenja pridjeva umjetniki da je teko razabrati moe li se njime dovoljno odrediti knjievnost, a s druge se strane suvremena znanost o knjievnosti mnogo bavi i trivijalnom knjievnou, kao i nekim oblicima usmene knjievnosti, za koje je teko ustvrditi da ih valja smatrati umjetnou. Gledamo li tako na knjievnost kao najire shvaenu jezinu djelatnost osobite vrste, ta osobitost i ne mora biti shvaena kao osobitost umjetnosti, pa se suvremeni pojam knjievnosti moe shvatiti ponekad i ire od pojma umjetnike knjievnosti.

Ipak, okvirno odreenje knjievnosti i danas se vee za umjetnost, jer je osobitost jezine djelatnosti koju prepoznajemo u knjievnim djelima teko opisati, odrediti i imenovati izvan okvirnog shvaanja knjievnosti kao umjetnosti. U m j e t n o s t se pri tome moe najire odrediti kao duhovna djelatnost u kojoj mo izraavanja i oblikovanja dovodi do stvaranja tvorevine osobitog smisla i vrijednosti, umjetnikih djela. Ona ukljuuje stvaralatvo, sama stvorena djela i njihovo doivljavanje, a umjetnika djela sadre iskustvo i znanje oblikovano i izraeno na takav nain na kakav inae ne bi moglo nastati niti bi se moglo izraziti. Za razliku od filozofije i znanosti, koje nastoje ostvariti neku sustavnu sliku zbilje na temelju uopavanja, razmiljanja i utvrivanja opih zakonitosti, umjetnost se koristi matom i oblikovanjem: prirodnoj ili ve proizvedenoj grai, kao to su kamen, boja, ton ili jezik, umjetnik daje takav novi oblik kakav postaje nositeljem posve osobitih znaenja. Umjetnik tako stvara novu zbilju, koja na svoj nain daje ljudskom ivotu novu smislenu dimenziju. Umjetnost otkriva nove smislene odnose unutar ljudskog svijeta, stvara itave nove mogue svjetove i obogauje iskustva pojedinaca novim, ivotno vanim spoznajama.

Pojam knjievnosti tako se ipak teko moe razumjeti izvan okvirnog pojma umjetnosti, pa i veoma razliita suvremena shvaanja

1 1

prirode knjievnosti redovno na ovaj ili onaj nain osobitost knjievnosti dovode u najuu vezu s osobitou umjetnosti. Valja pri tome ipak napomenuti da prednost pri odreivanju pojma knjievnosti mogu imati i neki drugi odnosi. Knjievnost je jezina djelatnost, pa je razumljivo da se razlike izmeu knjievnih djela i drugih jezinih tvorevina mogu traiti u analizi jezika. Knjievno djelo, takoer, oito neto znai, ono je prema tome neki znak ili sustav znakova, pa se osobitost knjievnosti moe traiti i u razlikama medu tipovima ili vrstama znakova. Suvremena lingvistika i semiotika u takvim su pokuajima odredivanja pojma knjievnosti postigle bez sumnje utjecajne rezultate, ali znanost o knjievnosti uglavnom je jo uvijek sklona da zadri, barem u orijentaciji, shvaanje knjievnosti kao umjetnosti. Najvaniji je tome razlog to se smatra da shvaanje knjievnosti kao umjetnosti jo uvijek najbolje uva autonomiju knjievnosti. Knjievnost, naime, moe biti u slubi odgoja, obrazovanja i razliitih uenja, kao i naprosto razonode koja ne ukljuuje nikakvu stvaralaku suradnju itatelja. Ona i tada ostaje knjievnost, ali njezina bitna funkcija, prenoenje i izraavanje iskustava koja se inae ne bi mogla ni oblikovati niti izraziti, biva umanjena, ako ne i potpuno izgubljena. ini se zato da tek onaj pristup knjievnosti s kojeg se knjievnost razmatra prvenstveno kao umjetnost omoguuje da se ona shvati i prouava u onome to je samo njoj svojstveno, a to je stvaralatvo koje nema samom sebi nadreene svrhe.

Kako knjievnost kao umjetnost prenosi iskustva i znanja ovjeanstva na osobit, samo njoj samoj svojstven nain, ona se moe s jedne strane odrediti u okvirima jezine komunikacije, a s druge se strane moe odrediti kao osobita vrsta spoznaje. To upozorava da su dva odnosa bitna za shvaanje pojma knjievnosti: odnos prema jeziku i odnos prema zbilji. Oba su odnosa, meutim, najue povezana: knjievna djela sadre neke ivotno vane poruke, ali te poruke postoje, i mogu se razumjeti, jedino zato to su na osobit nain prenesene. Knjievnost je tako istovremeno spoznaja i komunikacija, pa se samo zbog potreba znanstvene analize moe razmatrati bilo preteno s jednog bilo preteno s drugog aspekta.

12

KNTIEVNOST I JEZIK

Kada se knjievnost naziva umjetnost rijei, eli se naglasiti kako je upravo jezik ona graa od koje se gradi knjievno djelo i kako je injenica da se knjievnost ostvaruje u jeziku bitna za razumijevanje njezine prirode. Time je ujedno naglaen osobit poloaj knjievnosti meu ostalim umjetnostima. Knjievnost se slui jezikom kao slikarstvo bojom, kiparstvo kamenom, a glazba tonovima, recimo, ali jezik nije prirodna graa, nego je ve i sam izuzetno sloena duhovna tvorevina. Oblikujui jezik knjievnost, dakle, oblikuje neto to je ve oblikovano; ona ne samo da se gradi od jezika nego se nadograuje na jezik. Zato bez razumijevanja prirode jezika nema ni razumijevanja prirode knjievnosti; knjievnost je uvijek osobita jezina pojava.

Knjievno se djelo tako ne moe shvatiti ako se najprije ne shvati kao jezina tvorevina, to e rei da se mora pretpostaviti kako se ono najprije razumijeva kao bilo koja jezina tvorevina. Zato ako ono to je na nekom jeziku zapisano, ili na bilo koji drugi nain utvreno, nazovemo t e k s t o m (prema latinskom textum, tkanje, tkanina, sveza rijei), knjievno je djelo tekst koji valja najprije shvatiti kao bilo koji tekst. Kako, meutim, razumijevanje teksta ovisi i o k o n t e k s t u (prema lat. contextum, skupa tkano, prepleteno), tj. o onoj pretpostavljenoj govornoj ili misaonoj cjelini unutar koje izreeno ili napisano dobiva odreenije znaenje, tek knjievni tekst zajedno s kontekstom moe dobiti smisao knjievnog djela. A to znai da je za shvaanje knjievnosti posebno vano odrediti kako se zbiva razumijevanje knjievnog teksta.

Uzmimo, recimo, reenicu: Ubili su ga ciglama. Ta se reenica moe shvatiti kao izvjetaj o nekom zloinu, i tako emo je razumjeti ako smo je proitali npr. u Veernjem listu. pri tome e nas, dakako, najvie zanimati je li ona istinita ili je izmiljena, recimo radi senzacije. Takav na prvenstveni interes upravlja u velikoj mjeri i samo razumijevanje, jer kada se pitamo o tome je li to istina, mi se i u razumijevanju oslanjamo na tzv. stvarni kontekst, to proizlazi iz injenice da nam je najvanije u tom iskazu kako se on odnosi prema nekoj zbiljskoj situaciji. Ista reenica, meutim, poetak je pjesme Ivana Slamniga i ujedno njezin naslov. itamo li tu reenicu u pjesmi, razumijevanje postaje drugaije, jer vie nije vano radi li se o zbiljskom zloinu. Pitanje o istinitosti postaje bespredmetno, pa se nae

1 3

razumijevanje vie ne moe osloniti ni na kakav stvarni kontekst. Ubili su ga ciglama dobiva znaenje iskljuivo u okviru pjesme, a cijela se pjesma razumijeva opet na temelju cjeline naeg iskustva u kojem ubijanje ciglama moe izazvati itav niz primisli, a ujedno primjeujemo u tekstu mnoge osobine koje ne bismo ni zapazili ako bi se radilo o izvjetaju o ubojstvu.

Tako kad itamo:

Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama, pod zidom, pod zidom, pod zidom.

zamjeujemo da se tri put ponavlja gdje se zloin dogodio i da se kazivanje neprirodno, gramatiki nepravilno, lomi zarezima. Takva ponavljanja i brojni zarezi, ovdje nipoto nisu suvini. Naprotiv, ponavljanje je posebno upozorilo na neke rijei, a zarezi su nas naveli da pojedine rijei itamo i shvaamo na neki nain isprekidano i izdvojeno; one kao da se nabacuju poput cigli, a sve zajedno daje dojam da je izreeno vie no to bi se istim rijeima moglo izrei kada takvih osobina teksta ne bi bilo. Na taj nain sloen tekst kao da nas upozorava kako ga valja razumijevati drugaije no to razumijevamo bilo koji tekst.

Bitna je pri tome, kao to vidimo, razlika u nainu itanja; ona uvjetuje razumijevamo li reenice iz stvarnog konteksta ili iz konteksta cjeline vlastitog iskustva. To e rei da u naelu postoji mogunost da bilo koji tekst proitamo kao knjievni tekst, im smo zbog ovih ili onih razloga prihvatili da ga ne razumijevamo na temelju stvarnog konteksta. No, uobiajen pojam i shvaanje knjievnosti zahtijeva i da sam tekst sadri barem neke osobine koje barem sugeriraju kako ga valja itati. Upravo zbog tih osobina knjievna djela razlikujemo od neknjievnih tekstova; upravo one upozoravaju da se knjievno djelo slui jezikom na osobit nain. Jezik kao da svraa panju sam na sebe; on kao da se osamostaljuje, sve u njemu prisutne dimenzije smisla mogu se pojaviti, a razumijevanje vie nije upueno na stvarni kontekst. Knjievno djelo postaje samosvojna jezina tvorevina, pa ga i pamtimo tako rei zbog njega samoga. Zato se moe rei da je svaki tekst kojeg zadravamo u pamenju iskljuivo zbog njegove osobite jezine strukture u naelu ve knjievno djelo. Svi elementi jezine komunikacije pri tome u ovoj ili onoj mjeri mogu doi do izraaja, pa zvuk, znaenje

14

i slika, nagovjetaj i mata, osjeaji i misli kao da se na nov nain usklauju, i stvara se dojam koji se esto naziva umjetnikim doivljajem. Istinsko razumijevanje knjievnosti zato pobuuje osjeaje, izaziva razmiljanje i redovno djeluje poput svojevrsnog otkria neega vanog, to ranije nismo poznavali.

Razliiti su putovi i naini na koje knjievnost uspijeva u jeziku, i na temelju jezika, ostvariti nova znaenja i oblikovati svojevrsnu novu zbilju. Jednom, preteno u poeziji, to se zbiva tako da rijei kao da izgube svoje svagdanje, obino znaenje i pojavljuju se Rred nama kao osobita bia, koja imaju vlastiti ivot, vlastite iroke mogunosti tumaenja i osobiti smisao upravo kao same rijei. Drugi put, preteno u prozi, to se zbiva tako da nas pripovijedanje i opisi prenesu u neki novi svijet doarane zbilje, koji se na posve osobit nain odnosi prema stvarnom svijetu, a trei put, u dramskim tekstovima, likovi i dijalozi doaravaju izuzetni svijet pozornice, u kojem se odjednom, kao u nekom arobnom ogledalu, vidi i ono to u zbilji nikada ne vidimo. Uvijek, meutim, nova je dimenzija razumijevanja jezika na ovaj ili onaj nain prisutna, i uvijek znamo da tako prenesene poruke ne moemo razumjeti ako se ne oslonirno na cjelinu vlastitog ivotnog iskustva.

Osobitost knjievnosti tako se moda najlake moe razumjeti na temelju injenice koju su bezbroj puta naglaavali kako knjievnici tako i mislioci koji su se bavili knjievnou: ono to je reeno u knjievnim djelima ne moe se nikada i bezuvjetno izrei ni na kakav drugaiji nain. To e rei: prepriamo li umjetniki vrijedne stihove, unepovrat je izgubljeno upravo ono to ini njihovu vrijednost. Pjesmu ne ini doslovno znaenje u njoj upotrijebljenih rijei, niti je ine misli koje su njima izravno izraene, niti pak osjeaji koji su, recimo, izazvani. Pjesmu ini kako doslovno znaenje rijei, tako i njihov osobeni poredak, kao i ritam, zvuk i posebna slikovitost samih rijei, to se sve dodue moe opisivati i analizirati, ali se time ne moe ponoviti. Na slian nain i prozno knjievno djelo govori iskljuivo cjelinom svojih elemenata, pa se ni u kojem sluaju ne moe svesti na bilo koji od njih, recimo na ideju koju je pisac imao na umu ili na priu koju je izravno ispriao. Roman se dodue moe prepriati, ali ono bitno to je u nekom romanu reeno ne moe se odvojiti od cjeline romana; kratki sadraji ili stavovi romanopisca o nekim problemima nita ne govore o samom romanu u kojem su izreeni.

15

Na takvu neponovljivost umjetnikog kazivanja upuuje, osim toga, i jednostavna injenica postojanja knjievnosti kao osobite jezine djelatnosti. Kada bi se, naime, knjievno izraavanje moglo u potpunosti zamijeniti nekim drugim, jednostavnijim i tonijim nainom izraavanja, knjievnost bi iezla u povijesti ljudskog roda, jer bi se sve to ona moe rei izreklo saetim i preciznim jezikom znanosti ili neposredno razumljivim jezikom novinskih izvjetaja. Knjievnost tako postoji naprosto zato to u ljudskom drutvu obavlja zadatke koje ne moe obaviti neki drugi nain izraavanja; ona prenosi poruke koje se inae ne bi mogle prenijeti i uobliuje iskustvo koje ne bi bilo oblikovano, pa ne bi moglo ni postojati. Knjievnost sadri takvu istinu kakva inae ne bi mogla biti ni spoznata niti objavljena.

KNJIEVNOST I ZBILJA

Ako smo ustvrdili da se knjievno djelo ne moe razumjeti iz stvarnog konteksta i da knjievnost u jeziku stvara novu zbilju, to dakako ne znai kako se knjievnost moe razumjeti a da se pri tome nema na umu nikakav odnos prema zbilji. Knjievnost je dakako stvaralaka djelatnost, ali nitko ne moe porei da mnoga knjievna djela podrobno opisuju zbiljske ljude i dogaaje, da su mnoga pravi izvor mnotva povijesnih podataka, a da se mnogima ak i u najveim uzletima mate moe lako razabrati okosnica u posve odreenoj zbilji svagdanjeg ivota. Tolstojev roman Rat i mir opisuje tako Napoleonov pohod na Rusiju, s mnogim potankostima od kojih barem jedan dio odgovara povijesnoj istini, a iz Homerovih epova svakako moemo nauiti kako su stari Grci ivjeli, kako su se odijevali, kako su ratovali, to su mislili i osjeali, kao i u to su vjerovali. Danteova Boanstvena komedija dodue opisuje imaginarni .svijet pakla, istilita i raja, ali nema nikakve sumnje da su Danteove vizije duboko ukorijenjene u zbilji ljudskog ivota i da brojne sudbine, koje on opisuje, pripadaju upravo zbilji njegova povijesnog vremena. Knjievnost tako na svoj nain uvijek i govori o zbilji, pa se njezina stvaralaka priroda oituje jedino u tome to njezin odnos prema zbilji nipoto nije izravno oponaanje.

Prvi je razlog takvog odnosa knjievnosti i zbilje to je taj odnos posredovan jezikom. Knjievna su djela, naime, prije svega jezine

16

tvorevine, pa su podlona zakonitostima jezinog oblikovanja. Jezik je pak sam, kao to smo ve napomenuli, izuzetno sloena duhovna tvorevina, pa je i njegov odnos prema zbilji i sam do danas dokraja nerijeen problem znanosti i filozofije. No, ak ako i ne ulazimo u sloena pitanja kojima se bave osobito filozofija jezika, lingvistika i semiotika, posve je jasno da se jezikom, recimo, ne moe slikati, nego se mora opisivati, te da se ne moe istovremeno govoriti o vie dogaaja, koji se istovremeno zbivaju, nego se mora govoriti tako da se iskazi niu jedan za drugim. To e rei da se prikazati neku zbilju jezikom moe jedino ako uvaavamo temeljne mogunosti jezika i njegovu strukturu, pa knjievna struktura ne moe naprosto preslikati zbilju.

Nadalje, knjievno djelo moe zbilju opisati ili izraziti jedino u okviru neke knjievne konvencije. K n j i e v n a k o n v e n c i j a pri tome i nije nita drugo do upravo onaj temeljni postupak zbog kojeg prihvaamo da jezik u knjievnosti ne razumijevamo kao bilo koji drugi jezik. Konvencija je upravo tako rei prva nadogradnja na jezik; ona je takva jezina organizacija koja je uvjet osobitog naina itanja odnosno sluanja. Tek ako netko govori u stihovima, konvencija stiha upozorava nas da se radi o knjievnom djelu; tek ako netko poinje govoriti: bio jednom jedan kralj i imao tri sina, i nastavlja pripovijedati o zmajevima i vjeticama, prepoznajemo da se radi o konvenciji bajke, pa pristajemo da sluamo o nestvarnom i krajnje neobinom kao da je stvarno i obino. Bez prihvaanja ikakvih konvencija prikazivanja, jezikom se ne bismo mogli sluiti u umjetnike svrhe. ovjek koji uope ne bi poznavao konvencije kazalita, recimo, ne bi mogao pratiti to se zbiva na pozornici: njemu bi moglo biti samo smijeno da kulise mora zamisliti kao zidove sobe, sobu kao prostor omeen samo s tri strane, a glumevo obraanje publici kao iskazivanje intimnih misli i osjeaja likova moglo bi ga samo zgranuti. itatelj koji ne poznaje konvencije lirike ne bi mogao razumjeti zato bismo svoje misli iskazivali u ritmiki pravilnim razmacima, povezivali ih rimama i upotrebljavali stanke na neuobiajenim mjestima, a itatelj romana struje svijesti, koji ne poznaje konvencije tzv. unutarnjeg monologa, ne bi mogao ni shvatiti ni povezati znaenje rijei koje ak nisu ni odvojene interpunkcijama.

Knjievno djelo razumijemo tako zato to, tako rei, ve unaprijed prihvaamo odreene konvencije, koje nam omoguuju da neke naine

2 Teorija knjievnosti 17

govora prihvatimo kao osobit, umjetniki nain govora. Konvencije su poput neke vrste prethodnog sporazuma izmeu autora i itatelja; nema li takvog sporazuma, nema ni knjievnosti, jer bi se svako jezino saopavanje prihvaalo jedino na onaj nain na koji se prihvaa obino, svagdanje jezino priopavanje.

Za razumijevanje odnos knjievnosti i zbilje vano je tako prije svega imati na umu dvostruko posredovanje: govorei o zbilji, odnosno prikazujui zbilju, knjievno djelo najprije mora barem u nekoj mjeri potovati jezine konvencije, a zatim mora potovati i odreene knjievne konvencije, jer jedino one omoguuju da ga razumijevamo upravo kao knjievno djelo. O vanosti jezinih konvencija i ne treba posebno govoriti: svakome je jasno da knjievnost dodue u nekoj mjeri moe ak i kriti gramatike norme - pa se esto spominje licentia poetica, pjesnika sloboda, kao jedno od naela koje vai u knjievnom govoru - ali ako se pokuava u potpunosti napustiti jezine konvencije, moe se moda javiti neka nova umjetnost slikanja slovima ili zvukovima rijei, ali se ne moe odrati ono to nazivamo knjievnou.

to se pak tie knjievnih konvencija, zanemarimo li njihovu vanost lako moe doi do posve pogrenog shvaanja naina na koji se knjievnost odnosi prema zbilji. Knjievne konvencije, naime, zahtijevaju da sve u knjievnom djelu bude prije svega podreeno svojevrsnoj logici upravo knjievnog izraavanja. Zmajevi u bajci nisu tako ostatak sjeanja na dinosauruse, nego su nain na koji bajka prikazuje odreenu zbilju onog segmenta ljudskog ivota o kojem govori, a isprekidani govor u pjesnitvu ne proizlazi iz prvobitnog mucanja, nego je, naprotiv, odredena visoko kultivirana knjievna konvencija, nastala kao rezultat dugog razvoja. Knjievne konvencije mogu zato vaiti i onda kada se povijesna zbilja promijenila, pa zato, pozivamo li se na knjievna djela kao na svjedoanstva o tome kako se nekada ivjelo, valja uvijek imati na umu da su ivotni problemi i shvaanja prisutna u knjievnom djelu uvijek Ukljuena u nain na koji su upravo i jedino odreene konvencije omoguavale knjievnu iluziju zbilje. Knjievnost je zbog nunog oslanjanja na konvencije uvijek iluzija, pa ak i onda kada se, kao recimo u realizmu, poziva na izravno oponaanje zbilje, i onda je nain na koji se to ostvaruje takoder samo jedna konvencija.

Knjievnost tako uvijek na neki nain govori o zbilji, jer ni mata zbilju ne moe napustiti. Knjievnost polazi od zbilje, u zbilji su

1 8

utemeljene teme o kojima ona govori, zbiljski su problemi kojima se ona bavi, zbiljska su pitanja koja se postavljaju u knjievnim djelima i zbiljska su rjeenja koja se predlau ili se osporavaju. No, vezanost knjievnosti za zbilju nije takve prirode da bismo knjievna djela mogli shvatiti kao iskaze o stvarnom ivotu ili kao ouvana svjedoanstva o povijesnim okolnostima njihova nastanka. U knjievnim se djelima zrcali ivot zbiljskih pojedinaca i naroda, u njima su opisani stvarni obiaji i navike, u njima se javljaju problemi koji bijahu karakteristini upravo za neka povijesna razdoblja, za neke narode i za neke ljudske zajednice, ali ono to ih ine knjievnim djelima ne moe svesti na sauvane podatke o nekim injenicama i na ve oblikovane stavove o ivotu i svijetu, na zakljuke koji bijahu ve izreeni u znanosti, u filozofiji, u religiji ili u politici. Knjievnost se ne odnosi prema zbilji tako da iznosi ve gotove i prije uspostavljene pojedinane istine, nego ona nanovo i na svoj nain oblikuje uvijek svojevrsnu cjelinu ljudskog iskustva. Zato knjievna djela stvaraju vlastite svjetove, koji se prema zbiljskom svijetu ne odnose kao kopija prema originalu, nego kao jedan original prema drugom originalu.

KNJIEVNOST KAO UMJETNOST

Kada govorimo o osobitosti umjetnosti i o potrebi da se knjievnost u prvom redu razumijeva i prouava kao umjetnost, time naravno nije reeno da umjetniku spoznaju i istinu umjetnosti treba strogo odvojiti od bilo kakve drugaije spoznaje i istine u smislu znanosti i filozofije npr. Knjievnost, naravno, ne govori o neemu to bi postojalo tek u nekom posebnom carstvu umjetnosti, niti ona govori tako da njen jezik mogu razumjeti samo posveeni, niti pak istina umjetnosti pripada neemu to je sasvim osobito i nedohvatno obinom ivotnom iskustvu, iskustvu odredenih vidova znanosti i iskustvu istinske filozofije. Naprotiv, knjievnost je sastavni dio svakidanjeg ivota i kao takva ona govori o onom istom o emu govori svaki ljudski napor za osmiljavanjem zbilje. Razlika je samo u tome to knjievno umjetniko djelo pojave ivota zahvaa na nain koji u strogom smislu ipak pripada jedino umjetnosti, na nain oblikovanja posebnog smislenog svijeta djela.

Kad kaemo svijet djela, time naravno ne mislimo da rije svijet treba shvatiti u smislu svega to postoji. Svijet ovdje znai

19

sreeni kozmos kojem unutarnji red i poredak osiguravaju i jedinstvo i cjelovitost, a bogatstvo smislenih sadraja i raznolikost odnosa gotovo beskonane mogunosti razumijevanja. Veliina odnosno opseg knjievnog djela tako ne igraju nikakvu ulogu s obzirom na njegovu svjetotvornost. Ba kao to Ilijada u iroku zahvatu prikazuje itav svijet jednog naroda i jednog vremena, i pjesma Ljubav Antuna Branka imia s nekoliko reenica oblikuje svijet u kojem iskustvo ljubavi nije tek iskustvo jedne ivotne pojave, nego je svojevrsna slika ili model itavog kozmosa, svijeta u kojem ba kao i u zbiljskom svijetu postoji vani i unutra, u kojem dogaaj ili, ako hoemo: istina ljubavi, biva uzdignuta do smislene cjeline beskonanih mogunosti daljih tumaenja:

Zgasnuli smo utu lampu

Plavi plat je pao oko tvoga tijela Vani ume oblaci i stabla

Vani lete bijela teka krila

Moje tijelo isprueno podno tvojih nogu Moje ruke svijaju se udno mole

Draga, neka tvoje teke kose kroz no zavijore, zavijore

Kroz no kose moje drage duboko umore

kao more

I na ovom primjeru moe se zapaziti kako se stvaralatvo knjievnog djela oituje u takvom oblikovanju obinih, svakodnevnih predodbi, utisaka, dojmova i opisa, kakvim se na temelju obine, svakodnevne i banalne zbilje ostvaruje smisao koji svojom izuzetnou otvara sasvim nove mogunosti razumijevanja jedne obine injenice ivota. To e ujedno rei da stvaralatvo knjievnosti ne treba shvatiti u smislu da knjievnik stvara svoj vlastiti svijet ni iz ega, kao to Bog stvara svijet ni iz ega, upravljan iskljuivo vlastitom voljom. Knjievnik ne moe doslovno stvarati vlastiti svijet jer je, s jedne strane, ogranien jezikom (on ne moe naprosto izmisliti novi jezik jer takav jezik nitko ne bi razumio), a s druge je strane ogranien mogunostima prihvaanja prikazanog svijeta (svijet djela koji ne bi bio ni u

20

kakvu odnosu prema stvarnom svijetu naprosto ne bi nikoga zanimao). Stvaralatvo knjievnosti treba tako razumjeti kao oblikovnu djelatnost kojom se na temelju postojee zbilje prema posebnim zakonima stvara nova zbilja. Ve u Aristotelovoj Poetici, toj najstarijoj i najutjecajnijoj raspravi o knjievnosti u europskoj kulturnoj povijesti, umjetnost je shvaena kao oponaanje (mfmesis) stvaralake djelatnosti prirode. Stoga treba rei: na onaj isti nain kao to priroda stvara odnosno proizvodi sama iz sebe sve to postoji, oblikujui tako uvijek nova i nova bia, i knjievnik odnosno umjetnik, oponaajui stvaralaku djelatnost prirode, stvara odnosno proizvodi uvijek nova i nova bia osobite vrste: umjetnika djela.

Kao stvaralatvo u tom smislu knjievnost kao umjetnost prirodno se ne odnosi jedino prema prolosti i neposrednoj sadanjosti drutvenog ivota; knjievnost nije samo spoznaja onog to je bilo i to jest; knjievno se djelo, ako je odista istinsko veliko umjetniko djelo, uvijek odnosi i prema onome to jo nije, ali se nazire kao jo neostvarena, a ve djelatna budunost. Knjievno djelo nije naprosto model zbilje, nije samo slika svijeta, samo stvarni svijet u malom, nego je knjievno djelo ujedno mogui svijet budunosti. Knjievno je djelo ostvareno oekivanje, ali ne ostvareno oekivanje u smislu zamiljene gotove, toboe sasvim dovrene, slike pretpostavljenog svijeta koji nadolazi (to je sluaj samo u tzv. znanstveno-fantastinim djelima zabavne knjievnosti), nego ostvareno oekivanje novih i buduih problema ljudskog postojanja u protuslovnom i nikada dovrenom ljudskom povijesnom svijetu. Jedino zahvaljujui toj otvorenosti prema budunosti i Eshilove ili Shakespeareove drame npr. i nama danas govore o naim problemima i o naem ivotu. Samo zbog toga sva velika knjievna djela prolosti nose u sebi mogunost uvijek novih i novih shvaanja i tumaenja. Zbog odnosa prema budunosti knjievna djela ne zastarijevaju na onaj nain na koji zastarijevaju ak i velika djela znanosti. Suvremena knjievnost tako ne osporava istinitost i

"aktualnost knjievnih djela prolosti. Knjievna povijest tako nije naprosto prolost, nego je u njoj sadrana i sadanjost i budunost knjievnosti, jer je u njoj u nekoj mjeri sadrana i sadanjost i budunost ljudskog ivota.

21

SVRHA I ZADACI PROUAVANJA KNJIEVNOSTI

v ao svaralajezina djelatnost knjievnost je sastavni dio svagdasnjeg Ivota. KnJIevnost se ne predaje samo u kolama i na sveuilitin;t,. niti e oa samo vlasnitvo obrazovanih. Svaki je ovjek na ovaj Ih onaj nam u neprestanom dodiru s knjievnou, jer je ivot u drutvu nzamislv bez jezika, a gdje postoji jezik, postoji i knjievnos

.t. nrodn.o Je, meutim, da razliiti oblici i naini knjie

nou.mJelkog lzaavanja dobivaju najii umjetniki vid u knjizevmm dJehma trajnog znaenja i da u irokoj skali knjievnih djela moemo ralikova djela manje i djela vee umjetnike odnosno ope1tume v.nJednob. Takoer je jasno da izmeu zadovoljstva u itanju Ih sluanjU manje-vie sluajno oblikovanih knjievnih tvorevina svakianjice i zadovoljstva u itanju romana Thomasa Manna npr., OtOJl golema razlika. Stoga moemo rei da smisao za vrijednosti JeZInog staralatva dodue ne mora uvijek odgovarati opem stupnju obrazovanja nekog pojedinca, ali da je ipak knjievna kultura nerauivi .dio ope kulture, te da se bez odreenog poznavanja najveih knJlevmh ostvarenja vlastitog naroda i ovjeanstva teko moe zamisliti takva knjievna kultura kakvu Zahtijeva suvremeni ivot u svim svojim vidovima. Knjievnost i obrazovanje tako su neraskidivo

ovzi voj ljudskoj zajednici, a posebno u onoj ljudskoj zaJdmcl ko!oJ Je stalo do napretka u smislu obogaivanja sadraja ljudskog Ivota svakog pojedinca.

Govorimo li na taj nain o vezi knjievnosti i obrazovanja i, prema tme, pobi pozavaja knjievnosti koja nuno ukljuuje i procavanJ: knJl.evnosu, valja najprije upozoriti na razliku izmeu praktinog I teonJskog odnosa prema knjievnosti. Praktino se naime njieno.u bavi knjievnik koji stvara knjievna djela, itaelj koji Ih olvlJava ao umjetnost i time ini da umjetnost uope bude Jetn?st, a u Irem smislu i knjievni kritiar, ako se on zadovoljava

ncanJem nepo.sreno suda o vrijednosti pojedinih knjievnih djela,

Ih ako na temeljU uh djela stvara nova knjievna djela (to je zadatak tzv. stvaralake knjievne kritike odnosno knjievne kritike kao zasebne jievne vrste). Teorijski se knjievnou pak bavi onaj tko knjievna djela pruva kao posebne predmete za misaonu obradu, onaj tko eli sp.

nat1. pnodu knjievnosti u cjelini odnosno prirodu pojedinih

knJlzevmh djela. Na tu razliku izmeu teorijskog i praktinog odnosa

22

prema knjievnosti valja upozoriti i zbog toga to osim njihove uzajamne uvjetovanosti postoje i odreene suprotnosti izmeu jednoga i drugoga. Premda nema uspjenog teorijskog bavljenja knjievnou bez sposobnosti neposrednog, praktinog doivljavanja knjievnih djela, i premda je teko zamisliti iole vii stupanj mogunosti doivljavanja knjievnosti koji ne prati barem neka sposobnost teorijskog razmiljanja o knjievnim djelima, teorijski odnos, nerijetko se tvrdi, moe razoriti neposredno oduevljenje pojedinim knjievnim djelom. Teoretiar, kae se, analizira, to e rei: razbija ono neposredno jedinstvo umjetnikog djela koje ini sr umjetnikog doivljaja; on nastupa tako kao ruitelj zanosa stvaratelja i zanosa ljubitelja knjievnosti.

Protiv takvog suprotstavljanja teorijskog i praktinog odnosa prema knjievnosti, meutim, govori i najobinije iskustvo svakog onog tko doista eli neposredno uivati u knjievnosti. Nerijetko naime, recimo prije svega, na putu do doivljaja, koji je mogu tek ako djelo pravo razumijemo, stoje razliite prepreke. Mnoge rijei u knjievnim djelima nastalim u blioj i daljoj prolosti, ili nastalim izvan ueg ivotnog kruga u kojem se kreemo, ne moemo neposredno shvatiti u onom znaenju koje im autor pripisuje. Nadalje, mnoge pojave opisane u takvim djelima nemaju za nas ono znaenje koje su imale ili imaju za svog autora; mnoge osobe i dogaaje jednostavno ne moemo povezati u cjelinu djela ako ih ne poznajemo toliko koliko je potrebno da se ustanovi njihov smisao u okviru opeg smisla djela. To e rei: bez mogunosti da se prenesemo u shvaanje ivota i svijeta koje nam nije neposredno prisutno nema ni mogunosti razumijevanja, bez razumijevanja nema ni doivljaja, a doivljaj je preko potrebe za pravilnim razumijevanjem nuno vezan uz neku vrstu teorijskog odnosa prema knjievnim djelima.

Osim toga, tek poznavanje velikog broja knjievnih djela razliitih vremena i naroda moe izotriti osjeaj za stvarno velike umjetnike vrijednosti, jer samo takvo poznavanje omoguuje razvijanje svih onih sposobnosti za doivljavanje knjievnosti koje svatko posjeduje, ali koje moe otkriti u sebi tek suoen s raznolikou oblika i bogatstvom ivotnih problema koje knjievnost sadrava. Nitko ne moe sva knjievna djela doivjeti u svim njihovim vrijednostima, i to tako da uvijek pronae dio sebe, to je nuno da bi se knjievno djelo doista razumjelo kao knjievno djelo. Zato treba traiti da bi se nalo, a traiti se moe tek ako smo upueni u ono to zapravo traimo. Tko poznaje

23

samo knjievnost koja neposredno nastaje u njegovu najuem krugu ne samo da e ograniiti svoj izbor i time svoju vlastitu kulturu, nego nee razumjeti ni ispravno doivjeti niti najbolja ostvarenja svojih suvremenika i sugraana, jer i ta ostvarenja nisu tek izraz neposrednog ivota, nego su takoer izraz onog shvaanja ivota i svijeta koje se moglo razviti tek na temelju odnosa prema nekom shvaanju zajednike sudbine ovjeanstva.

Sve to ukazuje da prouavanje knjievnosti treba da potpomogne, uvrsti i omogui razumijevanje i doivljavanje knjievnih djela. Teorijski i praktini odnos prema knjievnosti tako se, dodue, mogu i moraju razlikovati, ali se ne mogu i ne smiju suprotstavljati. Naravno, time nije opet reeno da prouavanje knjievnosti nema nikakve druge svrhe osim da omogui umjetniki doivljaj u onim sluajevima kada se s pravom moe pretpostaviti da bi bez nekog vida znanstvene analize takav doivljaj izostao. Pojava knjievnosti i njena nezamjenjiva uloga u ljudskom drutvu, njeno znaenje u ljudskoj povijesti i njen smisao u okviru napora da se spozna i osmisli ljudski ivot, dovoljno govore i o potrebi da se knjievnost svestrano proui u svim njenim aspektima kao bilo koja druga drutvena ili prirodna pojava. Postoji zato i opravdan samostalan znanstveni interes za prouavanje knjievnosti; znanost o knjievnosti voena je takoer onim istim ljudskim interesom kojim je voena i svaka druga znanost. Nema nikakvog naelnog razloga zato bi nas istraivanje kemijskih procesa, biljnog ili ivotinjskog svijeta ili naina na koji su ljudi ivjeli u prolosti npr., moralo na bitno drugaiji nain zanimati od istraivanja knjievnosti. To ujedno upozorava da i unato odreenom stupnju uzajamne uvjetovanosti teorijskog i praktinog odnosa prema knjievnosti, sposobnost za znanstveni rad na prouavanju knjievnosti ne treba mijeati sa sposobnou za knjievno stvaralatvo: knjievnik ne mora biti nuno strunjak u prouavanju knjievnosti, niti strunjak u prouavanju knjievnosti mora biti knjievnik.

ZNANOST O KNJIEVNOSTI

Razgranato i sustavno prouavanje knjievnosti u nas se najee naziva z n a n o s t o k n j i e v n o s t i (ili: knjievna znanost). Ponekad se u istom, ili u slinom smislu, upotrebljava i naziv knji-

24

evna kritika, ali tada valja upozoriti kako se pojam knjievne kritike u tom sluaju proiruje u odnosu na uobiajen, tradicionalan smisao. Knjievna kritika u nas najee oznauje prosuivanje vrijednosti pojedinih knjievnih djela, te se tako shvaa vie kao poseban dio znanosti o knjievnosti nego kao oPi naziv za sve vrste teorijskog odnosa prema knjievnosti.

Znanost o knjievnosti dijeli se redovno n a p o v i j e s t k n j i e v n o s t i i t e o r i j u k n j i e v n o s t i. K n j i e v n a k r i t i k a, kao to rekosmo, takoer se esto shvaa kao trei sastavni dio znanosti o knjievnosti, ali pri tome valja imati na umu njen osobit odnos prema teoriji i povijesti knjievnosti, s jedne strane, te praktinom knjievnom stvaralatvu, s druge strane. Knjievna kritika bavi se dodue prvenstveno ocjenjivanjem knjievnih djela, te se u tom smislu moe donekle odijeliti od povijesti i teorije knjievnosti, ali je taj njen zadatak, ocjenjivanje knjievnih vrijednosti, toliko sloen i mnogostruko isprepleten sa svim onim im se bavi znanost o knjievnosti da je za shvaanje prirode knjievne kritike i upotrebe naziva knjievna kritika neophodno upozoriti barem na sljedee.

U prvom redu treba istaknuti da knjievna kritika nije iskljuivo izricanje sudova o vrijednosti pojedinih knjievnih djela i opravdavanje takvih sudova. Knjievna kritika bavi se takoer i upuivanjem u knjievne vrijednosti, te ima tako i neku posredniku ulogu izmeu djela i itatelja. Analizom pak pojedinih djela, sintetikim sudovima o pojedinim autorima, epohama i sl., koji su u knjievnim kritikama nerijetko prisutni, ona u toj mjeri zadire u povijest i teoriju knjievnosti da ju je teko tono i u potpunosti razgraniiti od znanosti o knjievnosti u cjelini.

Osim toga treba rei da knjievna kritika nije i ne moe biti neka jednostavna primjena opih zakonitosti (koje su utvrdile teorija i povijest knjievnosti) na pojedinaan sluaj (pojedino knjievno djelo). Sloenost vrednovanja pojedinih knjievnih djela kao neponOVljivih individualno vrijednih tvorevina ,zahtijeva da odnos knjievne kritike i znanosti o knjievnosti bude neprestano uzajamno davanje i primanje; opi sudovi o zakonitostima knjievne proizvodnje oslanjaju se na pojedinane zakljuke o vrijednosti pojedinih knjievnih djela i obrnuto.

Na kraju treba spomenuti da knjievna kritika moe biti i samostalna stvaralaka djelatnost. Ona je tada neka vrsta knjievnosti o knjievnosti, tj. moe se shvatiti kao jedna knjievna vrsta pored

25

ostalih. U tom se sluaju, meutim, knjievna kritika razvija i gradi iskljuivo na temelju osobnih dojmova o proitanom djlu i utisak koje kritiar razvija bez potrebe da se oni uklope u neki znanstvem sustav razmiljanja i prouavanja knjievnosti.

p o v i j e s t k n j i e v n o s t i bavi se prouavanjem knjie nih djela u njihovu povijesnom slijedu. Ona nastoji sustavno obuhvatItI pojavu knjievnosti u vremenu, opisati i ocijeniti pojedina djela s obzirom na knjievni i opekulturni razvoj, skupiti iskustva i znanja o pojedinim razdobljima knjievnosti i o odreenim razojnim tijekovia unutar kraih ili duljih vremenskih razmaka. S obZIrom na podruja koja bivaju obuhvaena u povijesti knjievnosti .oe se .azlikovt povijest pojedine knjievnosti, komparativna pOVIjest knjIevnostI l opa povijest knjievnosti. . . . p o v i j e s t p o j e d i n e k n j i e v n o s t l obraUje razvoJ, promjene u vremenu i osobitosti neke nacionalne knjievnosti ili knjievnosti koju odreuje neko drugo (npr. jezino) zajednitvo. Tako npr. povijest hrvatske knjievnosti nastoji utvrditi poee atsk knjievnosti, najvanije epohe i razdoblja njnog razvOja, jest l znaenje pojedinih djela, pisaca ili knjiemh raaca u CjeIOVI razvoju hrvatske knjievnosti i osobitosti kOje odhkuju hrvatsku knjIevnost u cjelini ili u pojedinim njenim razdobljima. Povijest pojedine knjievnosti najee se obrauje prema naelu nacionne pripnosti (povijest hrvatske, srpske, nizozemske, maars knJ1nostI l. sL), nekada prema naelu jezinog zajednitva (pOVIjest knjIZevnostI engleskog jezinog izraza, povijest latinske knjienosti, tj. knjievnosti pisanih na latinskom jeziku npr.), a ponekad l p:ea naehma a jednike tradicije ili zajednikog ivota u nekOJ VIenacIOnalnoJ l viejezinoj zajednici (povijest indijske knjievnosti, koja obuhvaa nekoliko knjievnosti na razliitim jezicima, ili povijest vicarske knjievnosti npr. ). . . . . K o m p a r a t i v n a i l i p o r e d b e n a p O V I j e s t k n j I- e v n o s t i istrauje veze i odnose izmeu dviju ili vie razliitih knjievnosti. Ona nastoji utvrditi splet uzajamih d?dira izeu pojdinih knjievnosti, u uvjerenju da upravo UZajamnI odnosI ?ovju osobitost svake pojedine knjievnosti i njenu ulogu u razrnjem Ideja, knjievnih oblika i stilova, u takvoj razmjeni u kojoj je teko govoriti o utjecajima, tj. o onima koji davaju i onima koji primaj, eg radje valja govoriti o meusobnim odnosima uzajamnog davanja l pnmanja.

26

Komparativna je povijest knjievnosti orijentirana ili vie u pravcu istraivanja jedne nacionalne knjievnosti s obzirom na njene veze s drugim knjievnostima (hrvatska knjievnost prema europskim knjievnostima npr.) ili vie u smislu veza dviju knjievnosti (odnosi hrvatske i engleske knjievnosti npr.), ili pak u smislu istraivanja opeg spleta uzajamnih odnosa nekoliko, redovno po neemu srodnijih knjievnosti (komparativna povijest slavenskih knjievnosti npr.). Treba osim toga upozoriti da se naziv komparativna knjievnost, pored toga to se upotrebljava u smislu skraenog naziva za komparativnu povijest knjievnosti, upotrebljava ponekad i u smislu studija knjievnosti koji nije ogranien nacionalnim ni jezinim granicama.

O p a p o v i j e s t k n j i e v n o s t i razvija se na temelju komparativnog prouavanja knjievnosti kao nastojanje da se obuhvate sve knjievne pojave od svjetskog znaenja (u tom smislu govori se esto o svjetskoj knjievnosti), ili pak velik broj nacionalnih knjievnosti koje povezuje slian razvoj na zajednikim temeljima u istoj ili barem uvelike slinoj tradiciji. U ovom posljednjem smislu tako se upotrebljava naziv povijest knjievnosti europskog kulturnog kruga za oznaku ope povijesti onih knjievnosti koje ujedinjuje zajedniko porijeklo u grkoj i staroidovskoj odnosno kranskoj mitologiji i slian razvoj unutar odreene kulturne povijesti.

T e o r i j a k n j i e v n o s t i obrauje pitanja prirode knjievnosti, oblika i naina knjievnog izraavanja i opih i posebnih osobina knjievnih djela kao umjetnikih ostvarenja. Nju zanima opa zakonitost knjievnog stvaralatva; ona nastoji utvrditi opa naela knjievnog oblikovanja i posebne zakone koji se odnose na oblikovanje pojedinih knjievnih vrsta te zakonitosti razumijevanja i vrednovanja knjievnih djela. Razliku izmeu povijesti i teorije knjievnosti pri tome ne valja shvatiti u smislu da se teorija knjievnosti ne bavi prouavanjem knjievnih djela u povijesnom slijedu i povijesnim okolnostima njihova nastanka. Teorija knjievnosti takoer treba imati u vidu povijesni aspekt knjievnosti, ona ak posebno obrauje povijesni razvoj pojedinih knjievnih rodova, vrsta ili po neem slinih djela, ali nju ne zanima prvenstveno kronoloki slijed djela i povijesni razvoj pojedinih knjievnosti, nego je prvenstveno zanima opa zakonitost knjievnog oblikovanja i naini ostvarivanja knjievnih djela kao umjetnikih tvorevina. Za razliku od povijesti knjievnosti, teorija knjievnosti naziva se esto i p o e t i k o m (prema grkom poietike

27

tekhne, umijee odnosno vjetina pjesnitva), to bijae tradicionalni naziv za sustavno uenje o naelima proizvodnje knjievnih djela. Naziv poetika, meutim, danas esto ima i neto drugaija znaenja: njime se oznauje samo dio suvremene teorije knjievnosti (uenje o knjievnim vrstama npr.) ili pak uenje o pjesnitvu kojim se rukovode pojedini knjievni pravci ili razdoblja (poetika humanizma i renesanse, poetika ekspresionizma, npr.) odnosno pojedini pisac (poetika Antuna Branka imia, npr.) . Ponekad se poetikom nazivaju i naini oblikovanja koji se odnose samo na neke knjievne vrste (poetika romana, poetika radiodrame, npr.) .

U smislu koji odgovara nekim navedenim uim znaenjima poetike upotrebljava se i naziv k n j i e v n a t e o r i j a. Knjievne teorije, naime, znae neka povijesno odreena teorijska uopavanja o svrsi i zadacima knjievnosti te o odgovarajuim nainima knjievnog oblikovanja pojedinih vrsta. Za razliku od ope sustavnosti kojom teorija knjievnosti eli obuhvatiti itavu poznatu knjievnost, knjievne teorije vezuju se za iskustva pojedinih razdoblja, pravaca ili ue odreenih knjievnih pojava; u njima se nastoji naknadno odrediti i izraziti neko knjievno iskustvo ili zacrtati odreene pravce nekog budueg razvoja.

ESTETIKA, LINGVISTIKA I SEMIOTIKA

Kako suvremeno znanstveno istraivanje na svim podrujima prati dinamina suradnja razliitih znanosti, isprepletanje njihovih metoda i tzv. interdisciplinarni pristup pojedinim pojavama, ni znanost o knjievnosti ne moe se razmatrati izvan ireg okvira onih znanosti koje se izravno ili posredno takoer bave knjievnou. To vai kako za znanost o knjievnosti u cjelini tako i posebno za pojedine njene discipline koje su prirodno vie upuene na ove ili one srodne znanosti. Povijest knjievnosti tako je oito upuena na povijesnu znanost, knjievna kritika - ovisno o vlastitoj metodi i orijentaciji - oslanja se u manjoj ili veoj mjeri na neko filozofsko uenje o vrijednostima ili na neku teoriju kulture, a teorija knjievnosti se danas najee izravno povezuje s estetikom, lingvistikom ili sa semiotikom. Prema tome, takoer, i mnoge druge znanosti, kao sociologija, psihologija, etnologija ili matematika, npr., imaju esto znatnog udjela u prouavanju knjievnosti, ali se razmatranje odnosa teorije knjievnosti i tih znanosti

28

jo uvijek ograniava na samo neke pojedinane metodoloke orijentacije, o emu e biti govora tek u posljednjoj glavi ove knjige. Estetika, lingvistika i semiotika, meutim, do te su mjere danas vezane s teorijom knjievnosti da na njih ve ovdje valja posebno upozoriti.

Razliita suvremena shvaanja prirode umjetnosti i osnovnih naina njena prouavanja, kao i razliita suvremena shvaanja opsega u kojem lingvistika treba da zahvati i problematiku znanosti o knjievnosti, onemoguuje pri tome da se odnos teorije knjievnosti prema estetici, s jedne strane, i odnos teorije knjievnosti kao i cjelokupne znanosti o knjievnosti prema lingvistici, s druge strane, odredi unutar jasno utvrenih granica. Naelno moemo ustvrditi da se estetika bavi onim to je zajedniko svim umjetnostima - da se pita, dakle, o prirodi i oblicima umjetnosti kao posebne ljudske djelatnosti - a da lingvistika kao znanost o jeziku razmatra, prirodno, i knjievno djelo u okviru svog opeg napora oko utvrivanja prirode jezika i naina na koje jezik funkcionira kao sredstvo sporazumijavanja. Ipak sloeni odnosi izmeu estetike i teorije knjievnosti, te izmeu teorije knjievnosti i lingvistike, mogu se razumjeti tek ako barem okvirno imamo u vidu plodonosan, mada ne i jednosmjeran, razvoj kako estetike tako i suvremene lingvistike.

E s t e t i k a (prema grkom aisthetik6s, osjetni, to se tie osjeaja) ima korijene u filozofskom razmiljanju o prirodi umjetnosti ve u grkoj filozofiji, ali je kao filozofska znanost, odnosno filozofska disciplina, oblikovana tek u okviru novije sustavne i znanstveno orijentirane filozofije. Sam naziv, a takoer i nastojanje da se umjetnost shvati kao posebno podruje sustavnoga filozofskog studija, potjee od Alexandera Gottlieba Baumgartena (17 14-1762), a u neku ruku obveznim dijelom svakog filozofskog sustava estetika postaje u filozofijama njemakoga klasinog idealizma. Tako, npr., Georg Wilhelm Friedrich Hegel ( 1770-183 1) estetiku obrauje kao dio svog filozofskog sustava, shvativi wnjetnost kao ideju koja se pojavljuje u osjetilnom obliku. Razvoj estetike nakon njemakog klasinog idealizma, meutim, grana se, uzeto neto pojednostavnjeno, u dva osnovna pravca. Ti se pravci dodue esto pokuavaju meusobno upotpunjavati i povezati, ali se ipak naelno razilaze ne samo u metodama i nainima prouavanja umjetnosti, nego i u osnovnim ciljevima kojima tei prouavanje umjetnosti. S jedne strane postoji jasno izraena namjera da se umjetnika djela opiu, analiziraju i razvrstaju prema nekim

29

srodnim osobinama, te da se tako uspostavi neki sustav svih pojedinanih umjetnosti i istrae eventualne slinosti i razlike meu djelima razliitih umjetnosti. S druge strane, opet, razvija se filozofsko razmatranje prirode umjetnosti, takvo razmatranje koje izvan sustavnih rjeenja i unaprijed odreena shvaanja o tome to su umjetnika djela eli iznova postaviti probleme naelnog odreenja umjetnosti i razumijevanja njene sudbine u suvremenom svijetu. Dok se u prvom sluaju moe govoriti o nekom usporeivanju rezultata estetike i teorije knjievnosti, u drugom sluaju filozofsko razmiljanje o knjievnosti dodiruje se i preplee vie s knjievnokritikim raspravama o pojedinim knjievnm djelima no sa znanstvenom problematikom teorije knjievnosti. No ba povodom tog posljednjeg osnovnog pravca u estetici valja rei da teorija knjievnosti svoje naelne stavove esto utemeljuje u nekom filozofskom shvaanju prirode knjievnosti u suvremenom svijetu, te odnos filozofije umjetnosti i teorije knjievnosti ne smije biti nikada potpuno izvan obzora prouavanja knjievnosti.

L i n g v i s t i k a (prema lat. lingua, jezik, govor) takoer ima porijeklo u filozofskom razmatranju problematike porijekla i biti jezika. Takva su razmatranja, uz potrebu utvrivanja pravilnog naina govora i pisanja, dovela do opsenih znanja to ih skupie g r a m a t i k a (od grkog grammatike tekhne, vjetina, umijee pisanja) i r e t o r i k a (od grkog rhetorike tekhne, govorniko umijee). Na temelju tih iskustava oblikovala se u devetnaestom stoljeu lingvistika kao posebna znanost koja se bavi jezikom preteno sa stajalita njegova povijesnog razvoja i usporedbi izmeu razliitih jezika. U devetnaestom stoljeu, meutim, Wilhelm von Humboldt (1767-1 835) razvija iru osnovicu za tzv. opu lingvistiku, koja treba da razmatra jezik prije svega kao izraz duha pojedinog naroda, dok se u dvadesetom stoljeu, prije svega unutar kole koju zasniva Ferdinand de Saussure (1857-1913), lingvistika utemeljuje kao znanost koja razmatra jezik kao sredstvo sporazumijevanja, i na tom razvija iroko zamiljeno prouavanje jezika kao specifine strukture koja slui prenoenju obavijesti. Lingvistiku dvadesetog stoljea odlikuje od tada tonija sistematizacija postojeih znanja o jeziku, proirenje kruga interesa za prouavanje i suradnja s mnogim drugim posebnim znanostima.

Pristupivi jezinim pojavama na nov nain, nastojei da opie i objasni kako funkcionira jezik, suvremena je lingvistika u mnogo emu plodno utjecala na razvoj prouavanja knjievnosti. Velikim dijelom

30

upravo pod utjec;tjem lingvistike knjievno se djelo poinje razmatrati prije svega kao jezina tvorevina, a time se otkrivaju posebne osobine knjievnosti kao umjetnosti i posebnost knjievnosti kako u odnosu prema drugim umjetnostima tako i u odnosu prema znanosti ili filozofiji. Razvijenim znanstvenim metodama i novostvorenim pojmovnim aparatom, kojim se slui u prouavanju jezika, lingvistika je, nadalje, omoguila brojne uvide u strukturu knjievnog djela i u naie kako itatelj odnosno sluatelj razumije poruku knjievnog djela. Sirina i obuhvatnost modeme lingvistike dovela je tako i do shvaanja kako teorija knjievnosti treba da bude izvedena u potpunosti iz onih spoznaja do kojih je dola lingvistika. Takva se shvaanja razvijaju jo uvijek u okviru pojedinih znanstvenih teorija ili hipoteza, pa meu strunjacima znanosti o knjievnosti prevladava uvjerenje da teorija knjievnosti treba biti relativno samostalna znanost, odnosno barem posve samostalna znanstvena disciplina, takva disciplina koja se moe i mora koristiti rezultatima lingvistike, ali koja u prvom redu mora nastojati razviti vlastite metode prouavanja knjievnosti kao samosvojne pojave.

U najnovije vrijeme, meutim, sve su ea nastojanja da se problematika teorije knjievnosti razmatra u okvirima nove znanosti o znakovima i znakovnim sustavima koja se naziva s e m i o t i k a ili s e m i o l o g i j a (prema grkom semeion, znak). Osnivaima semiotike smatraju se ameriki filozof Charles Sanders Peirce ( 1 839-1914) i njegov nastavlja Charles Morris (1901-1979) s jedne strane, a ve spomenuti francuski lingvist Ferdinand de Saussure, koji je u okviru svoje strukturalne lingvistike ve naznaio potrebu i osnovne metode nove znanosti o znakovima, s druge strane. Odnosi lingvistike i semiotike nisu ni do danas sasvim jasno odreeni, ali se bez daljega moe ustvrditi da se semiotika izuzetno brzo razvija, jer se njena metoda prouavanja znakova i odnosa medu znakovima i znakovnim sustavima pokazala izuzetno plodonosnom u analizama i objanjavanjima svih pojava ljudske kulture.

Temeljni je pojam semiotike z n a k, to e rei osobit ljudski proizvod kojim se moe neto oznaiti; znak znai neto drugo no to je on sam, on preslikava neki podatak ili pojavu, a da ne mora imati nikakvu prirodnu vezu s tim podatkom ili pojavom. Semiotika se danas uglavnom razvija u pravcu analize znakova, odnosno u pravcu analize samog odnosa oznaavanja: nju zanima kako je uope mogue

3 1

oznaavanje, kakve vrste znakova postoje i kako je mogue da znakove prepoznajemo, tj. kako je mogua komunikacija i koji uvjeti moraju biti zadovoljeni da se uope ostvari komunikacija. Zato je semiotika redovno usko povezana s teorijom informacije i njene metode u pravilu nastoje da se priblie matematikoj tonosti i provjerljivosti kakvu zahtijevaju prirodne znanosti.

Kako je knjievno djelo jezina tvorevina, a jezik ini znakovni sustav, prirodna je veza izmeu teorije knjievnosti i semiotike preko analize jezika. S druge strane, opet, i sama knjievna djela mogu se shvatiti kao znakovi osobite vrste, pa se u tom smislu moe govoriti o s e m i o t i c i k n j i e v n o s t i koja treba metodama i pojmovima semiotike obraivati podruje knjievnosti. Takva su istraivanja, meutim, nastala u okviru jedne orijentacije u prouavanju knjievnosti koja se naziva strukturalizam, pa e o njima biti kasnije govora. Kako semiotika knjievnosti jo nije do te mjere razraena disciplina da bi o njenim temeljnim zasadama i rezultatima postojao visok stupanj suglasnosti, valja jedino rei da je utjecaj semiotike na suvremenu teoriju knjievnosti izvan svake sumnje, ali to se tie odnosa teorije knjievnosti i semiotike uglavnom prevladava miljenje koje odgovara odnosu izmeu teorije knjievnosti i lingvistike: semiotika istraivanja teoretiari knjievnosti shvaaju kao jedan od naina kako sama teorija knjievnosti pokuava izgraditi vlastite metode i vlastiti pojmovni aparat analize knjievnosti.

Na kraju ovog poglavlja valja rei da se u nas jo uvijek pored naziva lingvistika upotrebljava i naziv f i l o l o g i j a (prema grkom phi/os, prijatelj, ljubitelj i logos, rije, govor, znanost), ali je uobiajeno da se nazivom filologija oznauje znanost koja na temelju jezika i knjievnosti, ali i ostalih manifestacija drutvenog ivota nekog naroda, prouava cjelokupnu kulturu jednog naroda ili skupine srodnih naroda (klasina filologija, slavenska filologija). Treba takoer spomenuti da se naziv filologija upotrebljava esto i u smislu svakog prouavanja i tumaenja kulturnih injenica koje se temelji na istraivanju pisanih spomenika (umjetnikih tekstova, dokumenata, povijesnih zapisa i sL), te u tom smislu oznauje i dosta iroko, ali uglavnom povijesno orijentirano prouavanje knjievnosti.

32

UA PODRUJA TEORIJE KNJIEVNOSTI

Razgranat i zbog toga u mnogo emu neodreen sustav znanosti o knjievnosti, sloeni odnosi teorije knjievnosti s povijeu knjievnosti i knjievnom kritikom, te mnogostruka njena uvjetovanost razliitim uenjima razvijenim u okviru estetike ili lingvistike - sve to onemoguuje da se jasno ogranii podruje teorije knjievnosti i da se unutar tog podruja strogo razgranie neki sastavni dijelovi, discipline ili ua problemska podruja. Tek uvjetno, ako imamo u vidu i tradiciju prouavanja knjievnosti i razvoj nekih novijih pravaca u studiju knjievnosti, moe se govoriti o nekim relativno zasebnim uim podrujima unutar teorije knjievnosti, odnosno o takvim podrujima znanstvenog prouavanja koja se izravno mogu uklopiti u teoriju knjievnosti kao znanosti o prirodi i oblicima umjetnike knjievnosti.

U tom smislu sredinji dio teorije knjievnosti ini uenje o analizi knjievnog djela zajedno s uenjem o knjievnim rodovima i vrstama. Knjievnost se, naime, razvija u nizu posebnih oblika, knjievnih vrsta, te je prouavanje naela oblikovanja pojedinih knjievnih vrsta od presudne vanosti i za razumijevanje knjievnosti u cjelini i za razumijevanje naina na koji se unutar svake vrste oblikuju pojedinana knjievna djela. Upravo taj dio teorije knjievnosti s najvie se prava naziva poetikom, jer poetika od svog osnutka bijae zamiljena kao uenje 0 pjesnikom umijeu kao takvom i o pojedinim njegovim oblicima, kao to je reeno u uvodnim reenicama Aristotelove Poetike. Prouavanje knjievnih vrsta, opet, pretpostavlja odreeno naelno razmatranje prirode knjievnosti, a iz shvaanja prirode knjievnosti prozlazi i shvaanje osobina pojedinih knjievnih djela, odnosno prouavanje naina kako se knjievna djela mogu analizirati. Poetika se, dakle, moe zamisliti, u skladu s tradicijom, kao uenje koje se razvija od razmatranja ope prirode knjievnosti, preko analize pojedinanog knjievnog djela, do razmatranja knjievnih vrsta kao onih posebnih oblika unutar kojih se ostvaruje svako pojedinano knjievno djelo.

Kako je knjievno djelo, meutim, jezina tvorevina, uenje o analizi knjievnog djela ukljuuje posebno razmatranje jezika knjievnog djela. S t i l i s t i k a (od rijei stil koja se objanjava u odgovarajuoj glavi ove knjige) tako se moe shvatiti kao poseban dio teorije knjievnosti, kao onaj dio koji povezuje lingvistiku i teoriju knjiev-

3 Teorija knjievnosti 33

nosti. S obzirom na postojanje mnogih pravaca u lingvistici i u znanosti o knjievnosti, podruje stilistike u nekim je sluajevima ire, a u nekim ue odreeno. Stilistika nekad biva tako shvaena da obuhvaa gotovo cjelokupno problematsko podruje teorije knjievnosti, dok prema drugaijim miljenjima ona treba da zahvaa samo onaj dio teorijskog prouavanja knjievnosti koji se bavi jezikom knjievnog djela.

Kako se u analizi jezika knjievnog djela, opet, susreemo s problemom oblikovanja stihova kao posebnog naina govora svojstvenog jednom velikom dijelu knjievnosti, v e r s i f i k a c i j a (prema lat. versus, stih) se moe shvatiti kao poseban dio stilistike koji se bavi prouavanjem naina na koji se oblikuju stihovi. Budui da je umijee pravljenja stihova, meutim, vaan dio umijea oblikovanja pojedinih knjievnih vrsta, versifikacija kao prouavanje prirode stiha te naina i oblika stihovnog govora i stihovnih knjievnih vrsta, najee, i u skladu s tradicijom prouavanja knjievnosti, nije shvaena kao dio stilistike nego kao posebno podruje teorije knjievnosti.

I na kraju, mada ne i posljednje po vanosti, treba rei kako iznenaujue bogat, ali u mnogo emu nejedinstven, razvoj znanstvenog prouavanja knjievnosti posljednjih desetljea zahtijeva da se i unutar teorije knjievnosti razmotre neke najvanije metode i pravci suvremenog prouavanja knjievnosti. M e t o d o l o g i j a p r o u a v a n j a k n j i e v n o s t i tako, dodue, izravno nije dio teorije knjievnosti, ali je problematsko podruje prouavanja naina i svrha znanstvenog istraivanja knjievnosti tako tijesno povezano sa suvremenim znanstvenim radom na teoriji knjievnosti da bez orijentacije u suvremenim metodama, sredstvima i ciljevima pojedinih pravaca u znanosti o knjievnosti postaje nezamislivo bilo kakvo poznavanje osnova teorije knjievnosti. Osim toga, mnogostruke veze izmeu razliitih uenja u okviru estetike, lingvistike i semiotike, pa i nekih drugih znanosti, kao psihologije, sociologije ili etnologije npr., s teorijom knjievnosti, odnosno sa znanou o knjievnosti u cjelini, danas teko da se mogu i razabrati, a kamoli ocijeniti, izvan okvirnog poznavanja onih metoda i ciljeva koje nudi bogato i raznoliko suvremeno prouavanje knjievnosti u irokoj lepezi razliitih mogunosti daljeg razvijanja i nunog napredovanja, makar i preko povremenih zabluda.

34

2. ANALIZA KNJIEVNOG DJELA

FILOLOKA ANALIZA TEKSTA

Knjige koje nitko ne bi itao, odnosno koje nitko ne bi mogao itati na takav nain da mu to omogui razumijevanje njihova jezika u smislu umjetnikog doivljaja, ne bismo mogli nazvati knjievnou; knjievnost se ostvaruje tek u suradnji autora, djela i publike; ona je komunikacija izmeu pisca i itatelja, a knjievno je djelo svojevrsna poruka koju autor upuuje itatelju. Razumijevanje te poruk;e ovisi o brojnim uvjetima: itatelj mora razumjeti jezik na kojem je djelo pisano, i to razumjeti ga ne samo povrno (to je uglavnom dovoljno za sporazumijevanje u svakodnevnim situacijama); on mora shvaati neke okvirne namjere autora koje proizlaze iz prilika u kojima je djelo nastalo; mora, nadalje, poznavati vjerovanja, obiaje i miljenja naroda kojem djelo pripada i mora imati na umu tradiciju knjievnog izraavanja i pojedinih knjievnih vrsta; mora, na kraju, posjedovati ak odreen smisao za nijanse jezinog izraza, za odreene ritmike i glazbene efekte kojima se djelo esto slui u veoj ili manjoj mjeri. Svi ti Zahtjevi, naravno, rijetko su ispunjeni u potpunosti, te samo mali broj knjievnih djela prihvaamo neposredno, odnosno tek za mali broj

35

knjievnih djela uvjeti za knjievnu komunikaciju dati su itatelju neposredno njegovim prirodnim sudjelovanjem u nekoj drutvenoj zajednici. Veinu uvjeta za razumijevanje knjievnih djela u irem obzoru valja stei posebnim obrazovanjem, a za brojna knjievna djela potrebna je i posebna prethodna analiza na temelju koje tek biva mogue da poruku knjievnog djela netko razumije kao doista knjievno-umjetniku poruku.

U jedinstvenom sklopu autora, djela i publike analiza knjievnog djela prirodno ima posebnu ulogu, jer djelo ini izlazite svih razmatranja o knjievnosti, pa i razmatranja o autoru ili o publici; djelo, tako rei, svjedoi o svom autoru i upuuje na naine kako ga publika razumijeva, prihvaa, uva ili jednostavno odbacuje i zaboravlja. Analiza djela zato je polazite svake teorije knjievnosti, iako se valja uvati da se u takvoj analizi ne izgube iz vida oni stvarni odnosi knjievne komunikacije u kojima knjievnost jedino postoji kao knjievnost.

Kako knjievno djelo ini prije svega tekst koji, tako rei, stoji pred nama kao predmet prouavanja, u svrhu postizanja uvjeta za razumijevanje knjievnog djela potrebno je prije svega sam tekst staviti u one odnose koji omoguuju njegovo razumijevanje kao knjievnosti. U analizi teksta mogu se opet razlikovati pojedini postupci koji slue nekoj vrsti pripreme za analizu teksta kao knjievnog odnosno umjetnikog djela. Ti su postupci: utvrivanje pravog teksta, utvrivanje autorstva, datiranje djela i komentar. Naravno da u brojnim sluajevima pojedini od tih, ili svi ti postupci, nee biti potrebni; to su sluajevi kada su unaprijed djelomino ili u cjelini ispunjeni uvjeti za razumijevanje. U drugim sluajevima, meutim, posebno kada je rije o djelima udaljenim od nas u prostornom ili u vremenskom smislu, svi ili neki od tih postupaka bit e uglavnom neophodni.

U t v r d i v a n j e p r a v o g t e k s t a javlja se kao problem kada zbog ovog ili onog razloga postoje mnoge varijante teksta istog djela, varijante koje se u veoj ili manjoj mjeri razlikuju, izazivajui time nedoumicu o tome koja je od njih izvorna i koja je najbolja odnosno umjetniki najvrednija. I u novijim knjievnim tekstovima postoje brojne razlike koje esto nastaju zbog tiskarskih pogreaka ili autorovih naknadnih promjena u ponovno tiskanom tekstu, a to se tie starijih tekstova esto je potreban golem napor i umijee da se razabere to valja shvatiti kao pravi izvorni tekst nekog djela. Zbog vanosti

36

poznavanja izvornog teksta i njegovih varijanata, koje opet mogu biti ak i bolje od izvornog teksta ili od onog teksta koji sam autor smatra najboljim, pripremaju se s mnogo truda i uz poznavanje esto veoma sloenih metoda tzv. k r i t i k a i z d a n j a pojedinih djela, takva, naime, izdanja u kojima se navodi osnovni tekst, onaj tekst koji se smatra najboljim, a uz njega i sve poznate varijante.

U t v r i v a n j e a u t o r s t v a i d a t i r a n j e od velike su vanosti za razumijevanje knjievnih djela u sluajevima kada pogreke u odreivanju vremena nastanka nekog djela, ili injenica to se ono pripisuje jednom a ne drugom autoru, utjeu na razumijevanje onog to je u djelu reeno. Treba rei da se pri tome ponekad vanost utvrivanja autorstva precjenjuje, jer za brojna knjievna djela nije od vee vanosti da li nam je poznat njegov autor, ali isto tako valja upozoriti da za razumijevanje pojedinih djela nee biti svejedno kome ih pripisujemo.

K o m e n t a r o m (prema latinskom commentarius, zapis, dnevnik) se nazivaju biljeke, napomene i popratna objanjenja kojima se neki tekst eli pribliiti itatelju. Komentar je tako rezultat prethodne analize teksta; u njemu se tumae rijei za koje se pretpostavlja da ih itatelj ne moe neposredno razumjeti u onom znaenju u kojem su u tekstu upotrijebljene, upozorava se na prilike u kojima je djelo nastalo, na odreene osobine njegova oblika ili na znaenje njegove teme, a navode se obino i rezultati utvrivanja pravog teksta, autorstva, datiran ja te sporovi oko tih problema i sl. Time komentar nerijetko ve postaje sastavni dio analize knjievnog djela, ali je njegova svrha preteno ipak u takvoj analizi koja tekst tek priprema za itanje i razumijevanje, kao i za eventualnu daljnju analizu.

Prouavanjem navedenih postupaka u pripremanju teksta, prije svega u svrhu izdavanja, bavi se danas posebna nauka u okviru znanosti o knjievnosti t e k s t o l o g i j a, a zbog orijentacije starije filologije na izdavanje osobito starijih tekstova i njihovu analizu u navedenom smislu, ti se postupci mogu obuhvatiti i zajednikim imenom fIloloka analiza teksta. Sa stajalita teorije knjievnosti filoloka je analiza donekle pripremni posao, ali posao koji je esto od izvanredno velike vanosti, a osim toga posao koji zahtijeva mnogo znanja, umijea i mukotrpnog rada, to se ponekad nepravedno zapostavlja u odnosu na knjievnoteorijsku analizu ili knjievnokritiku ocjenu.

37

Knjievnoteorijsku analizu pojedinog knjievnog djela moemo razlikovati od kritike ocjene (ili krae: kritike) i od interpretacije knjievnog djela, iako se ti pojmovi esto zamjenjuju, a osim toga ih je teko, ako ne i nemogue, razlikovati u svakom pojedinom sluaju. Ipak analiza znai uglavnom ralanjivanje knjievnog djela na njegove sastavne dijelove odnosno elemente radi sagledavanja sloene cjelovitosti knjievnog djela, kritika ocjena obino sadri neku elementarnu analizu, ali tei prije svega ocjeni kvalitete knjievnog djela, a interpretacija (prema lat. interpretatio, tumaenje) znai postupak tumaenja knjievnih djela, odnosno takav poseban postupak tumaenja u kojem se utvruje smisao djela u cjelini i uloga pojedinih dijelova odnosno elemenata s obzirom na cjelinu djela.

STRUKTURA KNJIEVNOG DJELA

Da bismo neko knjievno djelo razumjeli i prihvatili upravo kao umjetniko djelo, potrebno je da ga shvatimo kao smislenu cjelinu. Djelomino razumijevanje, ili pak razumijevanje samo jednog dijela cjeline koja nam ostaje nejasna, ne osigurava, naime, nikakav umjetniki doivljaj, jer naprosto nemamo to zapravo shvatiti kao poruku. Ako se susreemo s neim to bi moglo biti tek dio neke obavijesti, nikada ne znamo tono da li se radi zaista o obavijesti, ili mi dajemo neka znaenja elementima koji zapravo nemaju nikakvo znaenje. To je problem s kojim se susreu mnogi avangardni pokuaji u knjievnosti: da li na prvi pogled besmisleni nizovi rijei ili slova imaju neki svoj vlastiti smisao, ili im uvijek itatelji odnosno sluatelji daju samo svoj smisao. Problem cjelovitosti djela moe se tako rijeiti jedino uz pretpostavku da se smislena cjelovitost knjievnog djela moe nekako i analizom utvrditi. Moramo pretpostaviti da knjievno djelo ima neku vlastitu organizaciju nekih dijelova odnosno elemenata koja se obino naziva ))struktura.

S t r u k t u r a (prema latinskom structura, gradnja, graa) danas je jedan od temeljnih pojmova znanosti o knjievnosti. Pri tome nije sporno da je struktura neka cjelina sloena od dijelova koji samo u toj cjelini imaju odreeno znaenje, ali je sporno kako se knjievna struktura moe tonije odrediti i na koji se nain struktura knjievnog djela moe zadovoljavajue opisati. Otvorena su pitanja to treba uzeti kao osnovni element strukture i kako valja shvatiti opa svojstva

38

strukture po kojima se ona razlikuje npr. od skupa, skupine ili konglomerata. Nadalje je veoma vano pitanje kako valja knjievnu strukturu razlikovati od jezine strukture ili od bilo kakve strukture nastale od niza nekih znakova.

Prva je pri tome mogunost da se struktura knjievnog djela shvati i pokua opisati kao struktura teksta. Kako je tekst niz nekako organiziranih znakova, naela organizacije tih znakova mogu se utvrditi npr. matematikim metodama: mogu se ustanoviti pravila prema kojima se moraju ))redati znakovi, izraunati uestalost pojavljivanja odreenih elemenata, npr. slova, ope statistike zakonitosti grupiranja nekih znakova, mogunosti odstupanja i sl. Na osnovi takve t e o r i j e t e k s t a, koja se ve uvelike razvija kao zasebna lingvistika i knjievnoznanstvena disciplina, ine se ve pokuaji odreivanja specifinosti umjetnikih tekstova, ali rezultati jo nisu takvi da bi se mogli upotrijebiti u analizi smisla knjievnih djela izvan posve osobitih shvaanja o prirodi knjievnosti.

Danas zato jo uvijek pretee u teoriji knjievnosti stajalite da se knjievna struktura moe razlikovati od jezine strukture time to se u njoj pojavljuju novi elementi koje u prvom redu valja uzeti u obzir prilikom opisa i analize. Tako, npr., jedna rije moe biti nositelj smisla i sigurno je ve sama po sebi na neki nain cjelovita, ali je neemo shvatiti kao knjievno djelo naprosto zato to joj nuno nedostaje ona sloenost koju oekujemo od strukture ))fiadreene obinoj jezinoj strukturi, od strukture koja je, tako rei, nadograena na jezinu strukturu.

Ve dvije rijei, meutim, u nekom elementarnom smislu mogu initi smislenu cjelinu koja je strukturirana na takav nain da osjeamo kako se unutar obine jezine strukture ostvaruje jedna nova, knjievna struktura. Tako npr. poslovica Mladost - ludost sadri samo dvije rijei, pa ipak ini sloenu umjetniku strukturu. Dvije rijei ne ine ovdje samo reenicu napravljenu prema gramatikim pravilima, koja omoguuju da njihovu meusobnu vezu uope moemo razumjeti kao neki novi smisao, nego ujedno ostvaruju odreeni paralelizam u zvukovnom ponavljanju 1 i ))-dost, a posebnim izborom i poretkom, u kojem je isputeno sve suvino, omoguuju razumijevanje poruke koja se ne moe naprosto izraziti tvrdnjom svi mladi ljudi su ludi ili neim slinim. Mladost - ludost znai mnogo vie od puke tvrdnje ili pouke. Povezujui dva pojma i ujedno ih ))izdvajajui od uo-

39

biaj enih reeninih sklopova u kojima se oni redovno pojavljuju, ta poslovica sugerira smisao koji e svatko prihvatiti s obzirom na vlastito iskustvo. Ona moe znaiti svojevrsnu pohvalu mladosti ba kao i pokudu, jedno shvaanje ivota u kojem ludost ima svojih ari i nije naprosto neto to zasluuje osudu, kao i odreenu mudrost velikog ivotnog iskustva koje blagonaklono, ali ne i s uvaavanjem, gleda na neiskustvo mladosti. Takve iroke mogunosti razumijevanja bivaju otvorene djelovanjem itavog niza initelja; zvukovna podudarnost dviju rijei, izostavljanje glagola, izbor dviju osjeajno razliito obojenih predodbi i stav koji je ujedno opa teza, a da ipak upuuje samo na konkretno razumijevanje, pri tome igraju presudnu ulogu. Sve to, naime, upozorava kako i oni elementi jezika, koje inae u svakodnevnom govoru rijetko uzimamo u obzir, mogu upravljati smisao u odreenim pravcima. A to znai da ve u tom jednostavnom sluaju imamo posla sa strukturom koja je tako rei nadograena na obinu jezinu strukturu.

Mnogo vea i sloenija knjievna djela no to je spomenuta poslovica imaju dakako i mnogo sloeniju strukturu, pa njihova analiza zahtijeva poznavanje itavog niza analitikih pojmova i temeljne spoznaje cjelokupne teorije knjievnosti. Veliku pri tome tekou ini raznolikost knjievnih djela, kao i raznolikost u pristupima knjievnoznanstvenoj analizi, koja je u tradiciji prouavanja knjievnosti bila provoena ne samo na razliite naine, nego i s razliitim konanim namjerama. Zato temeljne analitike pojmove valja uvijek uzeti u nekoj mjeri uvjetno; oni uvijek pripadaju samo jednoj orijentaciji i u pravilu su pogodniji u primjeni na samo odreene tipove knjievnih djela, dok su u drugim sluajevima manje pogodni ili se mogu primijeniti jedino ako pristajemo uz posve odreeno, ue shvaanje knjievnosti. Ipak, neki su pojmovi temeljni za suvremenu teoriju knjievnosti, pa iako se esto javljaju razlike u tonijim odreenjima i u nazivima, suvremene analize najee polaze od razlikovanja slojeva knjievnog djela i od razlike izmeu plana izraza i plana sadraja, a najee upotrebljavaju pojmove motiva, teme, motivacije, fabule i siea, kompozicije, pripovjedaa, lika i ideje.

Tako teorija o s l o j e v i t o j s t r II k t u r i knjievnog djela nastoji opu strukturu knjievnog djela opisati tako to utvrduje barem tri temeljna sloja, koji se mogu uvjetno razlikovati ako elimo shvatiti na koji se nain neka jezina tvorevina razumijeva upravo i jedino kao

40

knjievno djelo. To su sloj zvuka, sloj jedinica znaenja i sloj svijeta djela.

Z v u k o v n i s l o j moe se shvatiti na temelju jednostavne injenice to rijei u knjievnom djelu zvue na odreeni nain i to sam zvuk izgovorenih rijei moe biti neki samostalni element znaenja. Bez podudamosti u zvuanju rijei mladost i ludost npr., navedena, poslovica ne bi bila ono to jest. itav niz postupaka, koji su posebno esti u poeziji (rima, ritam, melodioznost), upuuje kako u itanju ili sluanju knjievnih djela svjesno ili nesvjesno moramo paziti i na tijelo rijei, a ne samo na njihovo znaenje. Stoga rijei kao odreene skupine glasova koji imaju vlastite meusobne slinosti i razlike, te koji stoje u nekom odnosu prema zvukovima ili umovima u prirodi npr., odnosno prema glazbenoj organizaciji tonova ili nekom posebnom osjeaju ritma, igraju relativno zasebnu ulogu u strukturiranju knjievnih djela.

S l o j j e d i n i c a z n a e n j a moe se opet razlikovati na temelju isto tako prirodne osobine jezika: svaka rije napose ima svoje odreeno, relativno utvreno znaenje, takvo znaenje koje omoguuje normalno sporazumijevanje. itajui ili sluajui knjievno djelo, nikada ne zapaamo rijei neovisno o njihovu znaenju. Rijei jezika koji ne poznajemo tako npr. uope ne moemo ni uti ni prihvatiti kao rijei, ak i njihove zvukove esto ujemo razliito od njihova stvarna zvuanja, povodei se za unaprijed poznatim zvukovima odnosno glasovima jezika koji poznajemo. Neko osnovno znaenje pojedinih rijei nuno se zato javlja u svakom knjievnom djelu kao sloj koji se moe posebno izdvojiti: to je sloj razumijevanja znaenja rijei, ali takvog razumijevanja koje nije ujedno i istovremeno i razumijevanje umjetnike tvorevine.

Za razumijevanje poruke koja e biti shvaena kao umjetnika poruka, naime, potrebno je da znaenja pojedinih rijei dobiju posebno zajedniko, ope znaenje, a to ope znaenje sastoji se u tome to na temelju poznavanja znaenja svake pojedine rijei i ostalih elemenata djela postajemo svjesni svijeta to ga djelo prikazuje. itajui tako, npr., Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krlee, zamjeujemo najprije zvuk rijei i njihovu posebnu intonaciju. Posebno to moemo zapaziti ako se ne sluimo u svakodnevnom govoru kajkavskim dijalektom, pa nam kajkavtina tog djela neposredno svraa panju na zvukovni sloj. Drugi sloj, sloj jedinica znaenja, pojavljuje se onda kada razumijemo

41

znaenje svake rijei, za to je, ako nismo kajkavci, potreban ak ponekad i poseban napor odnosno objanjenje. Ali ni znaenje svake rijei nije samo po sebi dovoljno da Balade Petrice Kerempuha shvatimo kao umjetniko djelo. Znaenje pojedinih rijei treba da se povee na takav nain da se u naoj mati pojavi svijet koji pjesme u Baladama oblikuju, osobit svijet stradanja, nepravde, otpora i pobune; svijet ironije i poruge, uasa i ljepote istodobno, svijet koji moe odgovoriti npr. i nekoj predodbi o tome kako je ivio dio hrvatskog naroda u prolosti, ali koji je isto tako upravo onaj svijet to ga ine jedino i iskljuivo Balade Petrice Kerempuha. To je trei sloj, s l o j s v i j e t a d j e -l a, sloj koji ini smisleni sustav svih onih znaenja to smo ih prepoznali u pojedinim rijeima, u njihovim zvukovima i u svim ostalim elementima jezine organizacije.

Osim tih temeljnih slojeva, ponekad se u sklopu takve teorije razlikuju i sloj ideja i sloj aspekta s kojeg je vien svijet djela, a postoji i uenje, razvijeno osobito u okvirima estetike, da je od odluujue vanosti za razumijevanje umjetnikog djela razlikovanje izmeu prednjeg plana i pozadine. Za prednji plan bitno je to knjievno, kao i svako umjetniko djelo, biva ostvareno kao neto zbiljsko, u naem sluaju kao jezina tvorevina koja ima neko znaenje kao bilo koja jezina tvorevina i naprosto neto opisuje ili pripovijeda. Umjetniki dojam, meutim, nastaje upravo zbog toga to je osobitost umjetnosti da nas taj prednji plan upuuje na stranji plan, na pozadinu, koja nije naprosto ono to je prikazano, nego upuuje na jedan drugi, dublji smisao, na neto to se ne moe samo analizom prednjeg plana, ili pojavnosti kao takve, doivjeti i razumjeti.

Bez obzira na to kako je dalje shvatili i razvijali, teorija o slojevima knjievnog djela u svakom sluaju upuuje na vanost odreenih odnosa izmeu nekih elemenata knjievnog djela, pa omoguuje da se analizira kako zapravo moemo razumjeti sloene poruke koje nam knjievnost prenosi. A upravo u tome postoji i neka razlika prema u tradiciji znanosti o knjievnosti esto prisutnog razlikovanja izmeu o b l i k a i s a d r a j a.

Oblik i sadraj, naime, pojmovi su kojima se nastojalo upozoriti na injenicu da knjievna djela sadre odreena iskustva i spoznaje, koji su onda na neki osobit umjetniki nain oblikovani. Odbljesak je takvog znaenja pojmova sadraja i oblika kada u svakodnevnom govoru kaemo da nam netko ispria sadraj nekog romana ili filma,

42

recimo. I tada se, naime, pretpostavlja da postoji neka jednostavna osnovica djela u prii i likovima, koja je onda na neki poseban nain ispripovijedana i obraena u romanu ili filmu. Za znanstvenu analizu, meutim, takva su shvaanja u najmanju ruku nedostatna, a tekoe u razlikovanju izmeu sadraja i oblika tako su velike da su ti pojmovi uglavnom naputeni ili su dobili posve osobito znaenje unutar nekih teorija. Zamisao da nekom ve unaprijed poznatom sadraju valja pridati neki oblik, naime, odve podsjea na misao da knjievno djelo nastaje tako to naprosto ono to elimo rei odjenemo u neki toboe umjetniki oblik: poezija bi, recimo, nastala naprosto time da reenice niemo u manje ili vie jednoline nizove i da ih poveemo rimama. Da se takvo shvaanje ne moe odrati jasno je i zbog toga to danas knjievna djela shvaamo i prihvaamo uvijek tako rei jedino preko oblika, pa jedino oblik upuuje na ono to bi se moglo shvatiti i kao sadraj. Zato su nam u analizi knjievnog djela potrebne druge temeljne razlike i drugaiji temeljni pojmovi. Bitnu ulogu tako danas igra prije svega razlikovanje izmeu izraza i sadraja.

IZRAZ I SADRAJ

Razlikovanje izmeu izraza i sadraja preuzeto je iz strukturalne lingvistike i semiotike, a u teoriji knjievnosti od velike je vanosti, jer omoguuje da se knjievno djelo sagleda s dva razliita kljuna aspekta, odnosno da se analizira s jedne strane na p l a n u i z r a z a, a s druge strane na p l a n u s a d r a j a. U najirem smislu, premda ne i u odreenim lingvistikim teorijama, izraz i sadraj odgovaraju de Saussureovim pojmovima oznaitelj i oznaeno, kojima je utemeljitelj strukturalne lingvistike elio opisati strukturu lingvistikog znaka: u svakom lingvistikom znaku, recimo rijei pas, moemo razlikovati izmeu onoga to je naprosto glasovima oblikovano (rije pas nekako zvui i moemo je rastaviti na glasove p, a i s) i onoga to je tim glasovima oznaeno (to odgovara, recimo, pojmu psa, kojega moemo zamisliti). De Saussureu je osobito stalo da zapazimo kako jedinstvo tako i razliku izmeu oznaitelja i oznaenog: u jeziku su oznaitelj i oznaeno nerazdvojno povezani, jer rije pas uvijek oznauje psa, ali se misaono, u apstrakciji, mogu odvojiti, to lako zapaamo ako se prisjetimo da se pas moe oznaiti i latinski kao canis ili engleski kao dog, a da unato promjeni oznaitelja

43

oznaeno ostaje isto. To je posebno vano jer razlika izmeu oznaitelja i oznaenog - koja u naem sluaju odgovara razlici izraza i sadraja - ne odgovara razlici izmeu rijei i stvari. Kod rijei pas to je moda neto tee neposredno primijetiti, jer nam se ini kao da je rije pas naprosto ime za postojeu ivotinjsku vrstu, ali je svakako teko zamisliti kako bismo mogli govoriti o svemu o emu moemo govoriti da su rijei iskljuivo nazivi za postojee predmete. Razliiti jezici oito se razlikuju na planu izraza (canis ne zvui isto kao i pas), ali se razlikuju i na planu sadraja, jer svatko tko barem u nekoj mjeri poznaje strani jezik zna kako se naprosto ne moe dobro prevoditi rije po rije: svaki jezik raspolae upravo njemu samom svojstvenim oznaiteljima, a kako svaki oznaitelj ima svoje oznaeno, svaki jezik i oznaeno rasporeuje i odreuje na sebi svojstven nain.

Sve je to veoma vano za analizu knjievnosti, jer smo ve u prolim primjerima zapazili da se knjievna struktura moe analizirati jedino ako slijedimo plan izraza, ako u prvom redu pratimo, tako rei, kako je neto reeno, a ne to je reeno. ledino to kako je neto reeno u knjievnosti omoguuje da prijeemo i na analizu onoga to je reeno, jer tek na planu izraza moemo razabrati kako, recimo, Balade Petrice Kerempuha nisu tek povijesno svjedoanstvo o patnjama hrvatskih seljaka. Ako bismo poli, naime, od plana sadraja, lako bismo sadraj, odnosno oznaeno, shvatili kao stvarnost koja je naprosto nekako, istinitije ili manje istinito opisana. Sadraj prisutan u Baladama Petrice Kerempuha, meutim, samo je sadraj izraza te zbirke, pa tek nakon analize odnosa izmeu izraza i sadraja upravo u tom djelu moemo prijei i na analizu naina kako su u Baladama imenovani i opisani neki zbiljski ljudi, neka povijesna stvarnost, i kako se zastupaju neki misaoni stavovi.

Razlikovanje izmeu izraza i sadraja tako omoguuje da analizu knjievnog djela provodimo postupno, uoavajui najprije sve one elemente koji pripadaju planu izraza. Kako smo ve upozorili, ti elementi nisu samo elementi jezine strukture u uobiajenom smislu, jer u knjievnom djelu biva od velike vanosti i ono to u obinom govoru ne bismo morali ni primijetiti. Nadalje, osobito kod veih i sloenijih djela, na planu izraza lako zamjeujemo da su Balade, recimo, zbirka pjesama, da se sastoje od kraih i duih pjesama koje imaju odreene naslove, da su neke pjesme lirske, a neke su pripovjednog karaktera, da su na odreeni nain rasporeene u zbirci i

44

da svaka ima osobitu knjievnu strukturu, koja se opet na planu izraza moe zasebno opisivati i analizirati. Tek nakon toga moemo prijei na analizu plana sadraja, pri emu opet moramo prije svega imati na umu da svaka pojedina pjesma ima ono znaenje koje proizlazi upravo i jedino iz njezina izraza, pa se znaenja pojedinih pjesama meusobno upotpunjuju, da bismo tek na kraju mogli razabrati kakva je struktura Balada i na planu sadraja, te, konano, kakav smisao nam Balade u cjelini sugeriraju. Tek nakon tako provedene analize, opet, moemo govoriti i o tome kako se svijet Balada odnosi prema stvarnom svijetu (usp. poglavlje Knjievnost i zbilja).

Golema je vanost uoavanja razlike izmeu izraaja i sadraja u knjievnosti, jer i za potrebe knjievnoznanstvene analize valja uoiti kako su plan izraza i plan sadraja u knjievnom djelu neodvojivi, kako odgovaraju licu i naliju, pa se samo uvjetno mogu razabrati kao dva temeljna aspekta s kojih se moe pristupiti ralanjivanju. Knjievno se djelo, dakako, prije svega sastoji od rijei, pa se i one kao lingvistiki znakovi mogu promatrati kako s aspekta oznaitelja tako i s aspekta oznaenoga, ali kako je knjievno djelo nadograeno na jezik, plan izraza obuhvaa i elemente kao to su zvuanje ili kompozicija, jer i analogije sa zvukovima u prirodi ili slijed pripovijedanja upuuju na posve osobit plan sadraja. Tako odmah uviamo da poeziju, koja je u najveoj moguoj mjeri ovisna o oznaiteljima, u naelu i ne moemo prevoditi: uspjeli prijevod