Upload
johannagel
View
147
Download
13
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Skripta iz njemačke književnosti-eskpresionizam
Citation preview
SKRIPTA IZ KNJIZEVNOSTI
1. EKSPRESIONIZAM- pokret u likovnim umjetnostima, knjizevnosti i filmu- opste karakteristike
To je avantgardni pokret 1910-1925god. (inovativne, eksperimentalne pokrete koji
idu ispred svog vremena), najsnazniji u knjizevnosti. Na njen nastanak utice lose
stanje (bijeda,nasilje,nezaposlenost..) u Vajmarskoj Njemackoj.
Exp. teznje nisu jedinstvene, autori su mijenjali stavove , od potpune rezignacije do
odusevljavanja i potrebe za novim izvorima.(zajednicke teme i teznje)
Snazan izraz - zbog ostavljanja snaznog utiska, razvila se najprije u gradovima-stoga
ostaje velegradska umjetnost.
3 OBILJEZJA EXP.: 1. svjetski rat/potpuna propast burzoazije/formiranje
proleterijata
2. preteča u književnosti, nagovještava eksp. klimu- Vedekind
3. Znacajni ekspesionisticki casopisi: der Sturm, der Demokrat, die Aktion, die
Revolution
U Berlinu pocinje veliki razvoj umjetnosti, on je predstavnik ekspesionizma
*EXP. U SLIKARSTVU*
preteča u slikarstvu-Edvard Munch „Krik“ 1893.
Predstavnici:
Avgust Make- Ruski balet (nije vazno sta je nacrtano vec na koji nacin je izraz
prenesen na likovnu formu- korak ka modernoj umjetnosti)
Ludvig Kirhner- die sitzende Dame (Dodo)- plavo lice simbolizuje unutrasnju dubinu u
covjeku/plava boja-boja koja uneobicava, ukazuje na neki izraz neceg sto se desava
unutra
Die Maler der Brücke 1925.god. citava slika ostavlja utisak diskurzivnog izraza
sugerisuci na to da se grupa razvijala-pokret, dramaticnost razvoja
Franc Mark- der Turm der blauen Pferde/ die gelbe Kuh
Paul Klee-Motiv aus Hammamet 1914.god
kasnije Oto Miler,Emil Nolde,Vasili Kadinski…
teme: zivot u velikom gradu, covjek i priroda,zivotinje
karakteristicno: intenzivne boje, pokret figura
Exp. slikarstvo je duboko individualno i po prvi put se odnosi na individuu: predocava
izraz,dozivljaj svijeta, dozivljaj stvarnosti umjetnika/ Slobodan odnos prema formi kao
odgovor na neslobodu covjeka u svijetu, gdje nema slobodu izbora. Dozivljaj trenutka
osaje na snazi.
Odbija slikoviti naturalizam, koristi debele iskrivljene forme, napadne boje.
Iako je nastao tek oko 1905. izvori ekspresionistickog slikarstva mogu se pronaci i u
slikarstvu Van Goga, Paula Gogana, Henrija de Tuluz-Lotreka.
Začetnikom ekspresionističkog slikarstva smatra se Edvard Munch, norveški slikar koji je
u svojim djelima prvi počeo primijenjivati elemente ekspresionizma. Njegove slike Strah i
Krik prvi su vazni primjeri pesimistične ekspresije unutrašnjeg stanja koja će obilježiti
ekspresionizam.
*Prva prava ekspresionistička grupa, "Die Brücke" (Most), nastaje u Dresdenu
1905.
Ističu važnost emocionalnog doživljaja, a vrlo važan oslonac njihovom slikarstvo bio je
pejzaž. Najprominentniji članovi grupe bili su Ernst Ludwig Kirchner, Emil Nolde, Max
Pechstein i Karl Schmidt-Rotluff. Grupa je poticaj crpila od pomenutih francuskih
fovista- Van Goga, Paula Gogana, Henrija de Tuluz-Lotreka.
*Druga ekspresionistička grupa, "Der Blaue Reiter" (Plavi jahač) osnovana je u
Münchenu 1911. Ime su dobili po istoimenoj slici Vasilija Kandinskog, ruskog slikara
koji je emigrirao u Njemačku, koji s Franzom Marcom formulira estetske vrijednosti
grupe. Iste godine kad i osniva skupinu, Kandinski, koji je bio vrsni teoretičar, kasnije
profesor na Bauhausu, a ekspresionista je bio samo u ranoj fazi, izdaje svoj rad naslovljen
O duhovnome u umjetnosti u kojem iznosti načela skupine, čija se estetika bazirala na
traženju duhovnoga u umjetnosti, čime se razlikuju od grupe Die Brücke. Izuzev
Kandinskog i Marca, u grupi djeluju i August Macke, Alexej von Jawlensky te Paul Klee,
u ranijoj fazi stvaralaštva.
Iako manje poznata, nimalo manje značajna je i grupa "Neue Sachlichkeit" (Nova
objektivnost) koja se razvila tijekom 1920-ih. Bila je to grupa koja je možda najbolje
oslikala ratni i socijalni ekspresionizam, a ključne osobe koje se vežu uz rad grupe su
George Grosz, njemački slikar značajan po svojim slikama koje oštro kritiziraju društvo i
bezličnost, kao i otudjenost savremenog čovjeka, i Otto Dix, čiji su slikoviti prikazi vješti
prikazi ogorčenja prouzrokovanog ratnim terorom. Sve tri grupe s djelovanjem prestale
su 1933., kada ih Hitlerov NSDAP proglašava izopačenom umjetnoscu.
Germanskom ekspresionističkom krugu pripadaju još i njemački slikari Max Beckmann i
Paula Modersohn-Becker, kao i austrijski slikari Oskar Kokoschka i Egon Schiele.
Kokoschkin stil vjerno je prikazao gusto namazane boje i debele slojeve istih, što je bila
znakovita odlika ekspresionističkog slikarstva, uz odreĎenu dozu mašte, dok je Schieleov
stil prepun nakaradnih i deformiranih prikaza (načelno su to bili ekspresionistički
portreti) preko kojih autor izražava svoje ogorčenje…
*EXP. U FILMU*
eksp. tog vremena je prenaglašeni izraz, duboko simboličan, prenapregnut simboličkim
značenjem-to on preuzima iz eksp. teatra. Berlin je bio prestonica filma i to je prva
filmska ekspanzija uopste, film dozivljava svjetski uspon u Njemackoj mnogo prije
Holivuda.
UFA je bio prvi filmski studio u okolini Berlina
karakteristike: prenaglaseni izraz, duboka simbolika
predstavnik: Fritz Lang (pojavljuje se groteskno,misteriozno,zastrašujuće, on pruža ruku
duboko u dušu čovjeka)
Njegov filmski junak je doktor M, u istoimenom filmu .
-Nibelunzi 1. dio Zigfrid
-Nibelunzi 2. dio Krimhildina osveta
Metropolis, Špijuni, Frau im Mond itd.
-Zalazak u prostor čovjekove svijesti je i film „Das Kabinet des dr Kaligari“ film Roberta
Vinea
Čovjekov doživljaj svijeta u eksp. nije samo misteriozan vec snazan, Pokazuje koliko je
covjek neprozirno biće.
Eksp. film Paula Wegenera „Der Golem, und wie er in die Welt kam“ (golem-mitoloska
figura koja se hrani ljudskim dušama) / vjestacka tvorevina nesto poput Frankeštajna i
Drakule u Engleskoj književnosti – sve su to mistične figure koje su odraz čovjekove
svijesti i nisu same sebi svrha.
*EXP. U KNJIZEVNOSTI*
Ključni pojam ekspresionista u književnosti bila je riječ "krik" (po Munchovoj slici) kako
bi dočarali užase Prvoga svjetskog rata. Zahvatio je većim dijelom područja Njemačke i
Austrije. Osim individualizma i iznošenja unutarnje ekspresije, važne odlike
ekspresionizma bile su izražena simbolika, dominantno korištenje boja i njihovo
specifično značenje, racionalizacija i "sužavanje" izraza, ali i uvodjenje odredjenih
jezičkih promjena koje su bile, u većem segmentu, karakteristične i za ostale avangardne
pravce (futurizam, nadrealizam, dadaizam)
Specifičan krug ekspresionista okupio se u Njemačkoj, a obilježili su ga, posebno, Trakl,
Stramm, Bahr i Benn, koji je radio kao doktor i tako dobio direktan uvid u strahote rata.
Njegova zbirka pjesama “Mrtvačnica” direktan je prikaz slika ratnog terora, deformiranih
i unakaženih likova s kojima se Benn susretao kao doktor, zbog čega i jeste specifična
unutar opusa njemačkog ekspresionizma. Od književnih vrsta najviše se njegovala drama
i poezija. Poezija je uglavnom koristila grad kao osnovnu temu te su to bile kratke pjesme
pisane slobodnim stihom i bez interpukcije. Koristile su se i apstraktne slike i estetika
ružnoće u pjesmama. Ekspresionističku dramu su okarakterizirali monolozi, pantomima,
masovne scene sa puno glumaca, puno boje i puno pokreta i muzike. Ono što je zajedničko
ekspresionistima je zajedništvo inspiracije, pobune, veliki i raznoliki broj tema, a zalagali su se
za pobijanje svih formi, za mir i težili su novom stvaranju. Neke od osnovnih tema
ekspresionizma su: opsjednutost džinovskim gradovima, rat, svijest o propadanju, umiranju ali
istovremeno i o očekivanju novog, izmijenjenog čovjeka i svijeta, smrt, raspadanje, zemljotresi,
revolucije, glad odnosno sve mračne sfere čovjekovog bivstvovanja. Ekspresionizam je pokret
koji razgradjuje jednu karakteristicnu mitologiju sazdanu od utopije, pobune i ocaja. Mit i
nesvjesno je ono sto fascinira ekspresioniste. Kod Hajma i Trakla grad se javlja kao zlokobna
sila- bolnice, kasarne, prihvatilista u kojima ljudi najcesce trunu, svijet fabrika itd. To dovodi do
priliva raznih profila ljudi- prostaci, lopuze, prostitutke tako da grad dobija drugu sliku.
2. EKSPRESIONISTICKA DRAMA- opste karakteristike i predstavnici
Ekspresionističko pozorište je, kao i sam ekspresionizam, tijesno povezano sa društvenim i
političkim potresima u Njemačkoj, u tmurnim danima bijede, nezaposlenosti, kontrarevolucije i
političkih nereda mnogi umjetnici su osjetili potrebu da na neki način pobjegnu od sebe.
Drama ekspresionizma počinje pozorišnim eksperimentima O. Kokoške, komadima E. Barlaha,
G. Kajzera i R. J. Zorgea. Začetke drame ekspresionizma nalazimo u pokretu Sturm und Drang,
zatim kod Bihnera, u nekim elementima G. Hauptmana i H. Hofmanstala, a naročito u
Strindbergovim i Vedekindovim pozorišnim djelima.
Ekspresionistički teatar je vrsta modernog teatra. Propadanje vrijednosti, rat, potrešenost kao i
revolucije dolaze do izražaja u ekspresionizmu, a ono što ga je najviše obiljezilo je aspekt
pobune svega tradicionalnog. Proizilazi krik, krik za novim čovjekom ali i potreba za kreiranje
novih stvarnosti, novog čovjeka i potreba da se uspostavi novo, čvrsto tlo, i to dolazi do izražaja
u drami.
Preteče ekspresionističkog teatra su Strindberg i Vedekind. Vedekind sa „Buđenjem proljeća“
daje primjer kako lažni društveni moral može da upropasti ljudske živote. On kroz niz tipičnih
slika prikazuje kako se može upropastiti mladi život.
Ekspresionistička drama se protivi bezidejnom naturalizmu i impresionizmu. Veoma različite
modifikacije drame ulivaju se u isti cilj: u čovjekov preporod kao istinsko ljudsko biće.
Ekspresionistička drama ne podliježe psihologizaciji, već najneposredniji izraz duševnih
zbivanja traži u onome što je tipično i simbolički, u radnji koja je svedena, u liku koji je lišen
svoje individualnosti, da bi se otkrilo ono što je isključivo ljudski.
Otpor protiv naturalističkog determinizma u drami je izazvao naročito žestoku reakciju, što je
posljedica posebnih karakteristika igrane drame, njene potrebe da sažima. Građanski saloni ili
krčme u predgrađu su za mlado pokoljenje, koje je željno da se u stvaralačkom zanosu vine iz
sive svakidašnjice, postajali simboli života bez budućnosti.
Ekspresionisti su željeli simboličkim životom na sceni da manifestuju mogućnost slobode
zamjenjujući (iskustveni) determinizam (utopijskim) voluntarizmom. Za njih je pozornica
prostor pjesničke imaginacije.
Strindberg je već u predgovoru svoje drame Igra sna odredio načela ovakve dramaturgije, pri
čemu mu nije stalo do do podudaranja sa stvarsnošću, već do maštovitosti kakvu npr. pružaju
snovi, u kojima je sve moguće, u kojima se oslobađamo zakonitosti vremena i prostora. Ono što
ovakvu umjetničku fantaziju čini su sjećanja, priviđenja, slutnje. Ova drama Igra sna i
Gospođica Julija postaju neka vrsta pledoajea za novi epski teatar, pri čemu nema jedinstvenog
konzepta ekspresionističke drame.
Ono što je zajedničko svim ekspresionističkim dramatičarima je apstrakcija, udaljavanje od
stvarnosti, logika sna i zanemarivanje potrebe da se stvarnost prikaže umjetnički. Jezički oblici u
drami gube svoje aristotelovske predznake, a kategorija apstrahovanja se rasplinjuje.
Ekspresionistički dramatičari se odriču vremenskih i prostornih odrednica, pri čemu su istorijske
odrednice potpuno zanemarene. Priča je iz njih izdvojena i izvučena scena ima zadatak da
nametne iluziju da se radnja dešava uvijek i na svim mjestima.
Raspon mogućnosti koje pruža estetska autonomija seže do jezičke stilizacije, koja inače
realističku fakturu poetizira do apstraktne igre. Apstrakcija je, uopšte, obilježje ekspresionističke
drame. Središte dramske koncepcije je antropološki mit o vječnom čovjeku. Ekspresionističko
pozorište s jedne strane slavi razaranje i raspadanje svih vrijednosti, a sa druge strane mora da
izgradi novi svijet, da stvori novog čovjeka.
Ekspresionisti su pokusali ljudsku bit da dokuče intuicijom i za njih je duša neraščlanjiva
zagonetka, tajna koja se ogleda u iracionalnim postupcima nedokučivi racionalnoj psihologiji.
Sumnja i odbojnost prema empirijskoj psihologiji postaje jedan od središnjih motiva
ekspresionističke poetike i to ne samo u drami.
Dramu cesto prati muzika,ples,pantomima,svjetlosni efekti –inscenacija(bez nje nema exp.
teatra) bogata scenografija. Osobe nisu individue vec tipizirani likovi,oni su simboli a ne
psihologizovani karakteri. Cesto je u centru covjek u konfliktu sa silom sudbine,uskogrudnim
drustvom ili sopstvenim ocem. Radnja u drami se raspada na niz scena.
Posle naturalističkog podražavanja stvarnosti i neoromantičarskog izazivanja štimunga sada
dolazi do apstahovane scenske prostorije. Od glumca se ne očekuje da će izrazom lica i pokretom
podražavati prirodu, već patos sugestivne ekstaze, strast emocionalnog i sposobnost alegorične
maske.
Prvi začetnik ekspresionističke drame je Oskar Kokoška koji je mnogo poznatiji kao slikar.
Njegov komad iz 1910. godine Ubica nada žena predstavlja sintezu pantomime, scenskog i
ritmičkog govora. Ovo djelo predstavlja sukob između muškarca i žene tj. predstavlja vječnu
borbu polova kroz apstrahovanje figure muškarca i žene.
R. J. Zorge je takođe imao veliki uticaj na stvaranje nove drame. Njegova drama Prosjak se
smatra svojevrsnim katalogom postupaka ekspresionističke drame. On je u ovoj drami predstavio
razvitak, rađanje novog teatra, tj. novog teatarskog čovjeka sa novim moralom, sa novom
senzibilnošću i težnjom da se postavi novo čvrsto tlo.
Međutim, prava afirmacija nove drame doći će sa Georgom Kajzerom, najplodnijim
dramatičarem svoje generacije. Kajzer je ostavio veliki dramski opus nejednake vrijednosti i koji
je stilski veoma raznolik. Njegovo najznačajnije djelo na pragu ekspresionizma je Građani
Kalea, koje je inspirisano istorijskom građom iz englesko-francuskih ratova u XIV vijeku i
istoimenom Rodenovom skulpturom. Jedno od njegovih najljepših djela je, nesumnjivo i drama
Od jutra do ponoći. To je jedna od najčuvenijih ekspresionističkih drama, a govori o životu
jednog bankarskog službenika u bjekstvu, koji predstavlja simbol njemačke buržoazije i same
Njemačke.
Likovi ekspr.drame nisu prikazani u mirnom dekoru nekog buržoaskog enterijera, već na
ulicama, za vrijeme demonstracija i nemira, za vrijeme štrajkova, u kafanama itd. Oni su
marionete, puste i prazne ličnosti koje je iz kolosijeka izbacila društvena i moralna kriza. Čovjek
je zarobljenik stvarnosti. Umjesto klasičnog glavnog lika u ekspresionističkoj drami osnovna
figura je egzistencijalna, koja doživljava svoj vrhunac u trenutku preobražaja, bez obzira što
preobražaj ostaje samo tragična iluzija koja se ne može izbjeći. Kod R. J. Zorgea i E. Barlaha
preovladava nada u unutrašnje spasenje, kod G. Kajzera samorazaranje i samooslobođenje kreću
se u dijalektički bezizlaznom krugu.
Ekspresionisti stvaraju dramu u vrijeme otkrića svjesnog i podsvijesnog i ne teže da objasne
čovjeka racionalistički pomoću svijesti i podsvijesti. Oni teže da iznesu svijest, prije svega
podsvijest kao iracionalni domen ljudske egzistencije. Likovi najčešće ne nose imena ili nose
imena koja su simbolična i često su predstavljeni u ekstremnim situacijama, u ekstazama volje i
osjećaja i na taj način dramatičari oslobađaju likove mimetičke obaveze. Njihove individualne
karakteristike potiskuje generalizacija i likovi su reducirani na pojmovne sadržaje tj. umjesto
imena likovi nose neke oznake apstraktnih funkcija. Dosljedan je i postupak u smislu apstrakcije
i kategorizacije dramskih likova prema nekim nadindividualnim obilježjima, npr. biološkim,
generacijskim ili društvenim.
Čovjek je prikazan kao biće koje ni na koji način nije povlašćeno, kao biće koje je
egzistencijalno ugroženo i koje pati. Takav život pun patnje na kraju dovodi čovjeka do otuđenja
ili samootuđenja u velikom gradu. Glavni junak odnosno subjekat je najčešće destabilizovan a na
snazi je dehumanizacija svega ljudskog.
3. G.KAISER – GRADJANI KALEA-- BÜRGER VON CALAIS
Prava afirmacija drame dolazi sa G. Kajzerom cija su djela stilski raznolika. Prvi veliki uspjeh
donijeli su mu Gradjani Kalea. Drama ima istorijski okvir a to je Stogodisnji englesko-
francuski rat. Djelo je pod velikim uticajem Rodenove skulpture koja je nastala u 14. vijeku i
poslednja scena u kojoj su figure prakticno zakocene snazno podsjeca na ovu skulpturu.
Gradjani Kalea su eksp.komad u 3 cina. Djelo posjeduje istorijsku pricu, medjutim ta
istorijska prica je promijenjena tako da ne dolazi u prvi plan taj istorjski dogadjaj. Autor pravi
jednu promjenu u odnosu na originalnu istorijsku pricu da bi pomjerio akcenat, a to je da sada
ovdje vise nije rijec o 6 gradjana koji treba da budu zrtvovani nego se prijavljuje njih 7.
U 1. cinu izabrani gradjani odnosno vijece gradjana se okuplja i raspravlja se o tome na koji
nacin ce gradjani da pruze otpor. Tu se vec istice glavni junak San Pijer. U tom trenutku dok
oni razgovaraju, debatujuci o tome na koji nacin da pomognu gradu, dolazi taj besmisleni
zahtjev engleskog kralja da se 6 gradjana zrtvuju. Glasnik donosi vijest pod kojim uslovom ce
eng kralj postedjeti grad razaranja, a to je pod uslovom da se predaju na ritualni nacin kao
gresnici. Kroz tu vijest kralj je prisutan na sceni iako je odsutan i Kajzer koristi to na sceni-
prisutnog u odsustvu. Prijavljuju se jedan po jedan, ali se prijavljuje njih 7. Na ovaj nacin
Kajzer pravi tu znacajnu razliku u odnosu na istorijsku gradju, i sad se vise ne postavlja
pitanje o zrtvovanju, nego ko ce od njih 7 da odustane. Naravno ni jedan od njih 7 ne pristaje
odmah na to. Prvi cin se zavrsava tako sto svaki od njih treba da izvuce loz ko ce od njih da
odstupi.
2 cin pocinje time sto se oprastaju od svojih najblizih sedmorica dobrovoljaca. Tokom vecere
treba da se donese dogovor ko ce od njih biti postedjen. Onaj ko se prvi prijavio i ko se od
pocetka kao pojedinac najvise istice u toj borbi, u toj potrebi da se zrtvuje pojedinac za
zajednicu je San Pijer. On pomijesa lozove jer on ne zeli da bude postedjen ali mu slucajno
podje za rukom da izvuce taj loz. Ovim se u stvari naglasava njegova licna rijesenost da
primjerom dokaze da je od individualnog zivota mnogo vazniji zivot i dobrobit grada. Vise
nije akcenat ni na zajednici, ni na kritici drustva, ni na kritici mocnika, nego je akcenat na
jednoj individualnoj licnosti koja se izdvojila svojim postupcima i koja je spremna da se
zrtvuje. 2 cin se zatvara opet jednom mogucom proekcijom d ace biti postedjen onaj koji se
poslednji pojavi na trgu sledeceg jutra kada krenu ritualno da izlaze iz grada, kako je eng.kralj
trazio od njih, sa omcom oko vrata kao hodocasnici bosi i obrijanih glava. Sledeceg jutra na
trgu nema San Pijera. Odmah gas vi osumnjice da je on odustao ili da je otisao bez njih.
Medjutim njega donose mrtvog. Ovaj lik je svojim samoubistvom dokazao da on ni po koju
cijenu nije spreman da se ne zrtvuje. On je svojim samoubistvom pokazao neophodnost zrtve.
I ta neophodnost zrtve nadrasta njegov individualni cin i razrjesenje drame dolazi istovremeno
sa njegovim tijelom. Dolazi vijest od eng.kralja da ce postedjeti izabrane gradjane koji su
krenuli da izlaze iz grada, jer se te noci porodila njegova zena, i to je istorijska cinjenica na
koju se Kajzer opet vraca. Te noci se kralju rodio sin, i on ne zeli da uzme drugi zivot u noci
novog zivota. Sada sa ovog sprkta San Pijerova zrtva izgleda potpuno besmislena. Ali ona to
nije, jer je to bio njegov cilj, da pokaze ne neophodnost zrtvovanja u odredjenoj situaciji, nego
neophodnost uopste covjeka da se zrtvuje za zajednicu, radi stvaranja nekog boljeg svijeta,
spasenja svijeta. Prvi put se na kraju drame eksplicitno pominje nov covjek, covjek koji je
spreman da se zrtvuje za zajednicu, jer ta zrtva za zajednicu nikad nije besmislena.
Ovu Kajzerovu dramu nazivaju jos i drama vremena Zeitstuck zato sto ona na jednom
relativno skucenom prostoru nudi vremenski intenzivne dogadjaje. Tipicne tehnike
eksp.drame, osim tog redjanja scena na odredjenoj vremenskoj osi, scene se nadovezuju jedna
na drugu i to ovdje omogucuje istorijski dogadjaj, tj.ona obezbjedjuje jedinstvo price. Figure
su apstrahovane tj.nijedan o dove sedmorice ukljucujuci cak i glavnog junaka koji ima ime
nije licnost. Jezik je visoko artificiran, maksimalno poetizovan, pun simbola i figure govore
poviseno.
4. G. KAISER- OD JUTRA DO PONOCI—VON MORGENS BIS
MITTERNACHTS
Ova drama je nastala između 1912. i 1915. godine na putu za Italiju, štampana je 1916. u
Potsdamu, a 24. aprila 1917. godine je prvi put izvedena u Minhenu, a zatim je u početku
dvadesetih godina XX vijeka izvođena na prostoru cijele Njemačke, i važi za jednu od najviše
izvođenih ekspresionističkih drama. Ova drama je podijeljena na dva dijela. Oba dijela sadrže
sedam scena koje nisu obilježene brojevima, pri čemu drama nema ekspoziciju. Gledalac dobija
informacije o protagonisti samo u toku trajanja određene radnje, dok sporedne osobe ostaju
anonimne, a njihova se funkcija svodi na dalje razvijanje i zaoštravanje radnje. Ekspresionistički
teatar je imao eksplicitnu namjeru da suspenduje aristotelovska jedinstva mjesta, vremena i
radnje, pa je ova drama na neki način aluzija na Aristotela i njegov zahtjev, odnosno
interpretaciju njegovog zahtjeva da se dramska radnja dešava u okviru jednog dana. Tipične
tehnike ekspresionističke drame, ređanje scena na određenoj vremenskoj osi, da se scene
nadovezuju jedna na drugu, ovdje nema tako intenzivne međusobne povezanosti scena. Ovdje
jedinstvo priče obezbjeđuje samo glavni junak, koji postaje nosilac jedne određene individualne
sudbine novog čovjeka malograđanina.
U centru dešavanja ove drame je malograđanin koji je imenovan samo svojom funkcijom.
SIZE:Jedan skromni bankarski činovnik, odan vlastima i ukalupljen u rutinu, biva izbačen iz svoje
jednolične kolotečine svakodnevnog života, time što je osjetio miris jedne žene koja je samo
prošla pored njega. Međutim ta ruka koja se priljubila uz njegovu otvara jadnom blagajniku
beskrajne vidike. On shvata svu ništavnost svog bitisanja, koje se svodi na prostor između
porodičnog stola i šaltera za kojim radi. Progonjen tim mirisom, on odlučuje da promijeni život,
krade novac iz banke i pokušava da pobjegne iz grobnice svoje malograđanske egzistencije.
Tako uzalud pokušava da dostigne ideal i nalazi samo smrt. Konačno dospijeva kod Vojske
spasa i ispovijeda svoj grijeh pred ciničnim auditorijumom, koji se ludački smije. Jedna
militantkinja, za koju je mislio da je zaljubljena u njega, izdaje ga da bi dobila nagradu koju je
policija obećala. Kada je policija ušla u salu, gomila se radovala, dok je jadni blagajnik
proklinjao svijet i svoj život, a zatim je pokidao žice mikrofona i umro od strujnog udara
izazvanog kratkim spojem koji je ostavio salu u potpunom mraku.
Labilna stuktura povezanih scena ovdje nije niz uzročno-posljedičnih veza, tj. scene nisu nikako
u kauzalnoj vezi. Tu vrstu labilnosti susrijećemo i u ranijoj Kajzerovoj drami Građani Kalea.
Dramsko jedinstvo vremena je ovdje predstavljeno kao aluzija. Vrijeme kao da je kompresovano.
Vrijeme dešavanja radnje je vrijeme življenja glavnog junaka.
Jedinstvo mjesta radnje je višestruko. Drama se odvija na sedam različitih lokacija čiji redosled
nema logike, već se radnja odvija po principu slučajnih stanica posljednjih, dosta konfuznih sati
protagoniste. Na osnovu ovoga zaključujemo da ova drama ima formu Stationendrame. Štaviše
ostaje nejasno zašto su baš ovi a ne neki drugi događaji i mjesta radnje prikazani u drami kao
npr. putovanje od malog grada W. za kojeg lako možemo zaključiti da je to Vajmar, u velegrad
B. kojim se eksplicitno aludira na grad Berlin. Višestruke promjene mjesta radnje u drami stoje u
kontradiktornosti, masivu tradicionalnih predstava smislenih i strogo oblikovanih okvira drame.
U istoj radikalnoj mjeri važi i za razbijenost radnje. Prikazani događaji iz posljednjeg života
jednog čovjeka ukazuju na nekonvencijalnu unutrašnju koherentnost. Oni se skoro pojavljuju
samo kao montaža.
Drama je podijeljena na dva dijela i to na tri odnosno četiri epizode, a ne na tri ili pet
tradicionalnih činova sa postojećim klasičnim dramskim funkcijama. Na osnovu ovoga možemo
da zaključimo da ova drama odstupa od Aristotelovih postavki, samim tim što nema podjele na
činove, na likove, nema jedinstva vremena, mjesta i radnje. Od jutra do ponoći odgovara tipičnoj
formi ekspresionističke Stationendrame, koju je sam Kajzer razvio i oblikovao. Konstelacija
likova u ovoj drami odgovara postavci Stationendrame. Dok u centru stoji samo bankarski
činovnik drugi likovi su kroz cijelu dramu njemu podređeni ili posjeduju određenu funkciju u
okviru situacija Stationendrame u kojima on dospijeva. Na snazi je tipizacija likova. U ovoj
drami postoji mnoštvo likova koji su depersonalizovani, tj. nisu označeni imenima već samo
svojim zanimanjem ili ulogom kao npr. prva ćerka, druga ćerka itd. Oni su potpuno
depersonalizovani. Međutim, labilna struktura drame se takođe odražava i na odnose među
njima. Nema neke čvrste povezanosti među likovima, kao npr. povezanost majke i sina.
Protagonista je sasvim ravnodušan po pitanju smrti svoje majke, toliko da on odlazi od kuće.
Krađa novca bankarskog činovnika predstavlja potez kojim on pokušava da spasi damu iz te
situacije, ali zanimljiva je scena kada on odlazi po nju u hotel i ona prosto ostaje zbunjena zbog
čega je on to uradio, jer mu ona to nikada nije tražila. Na taj način Kajzer indirektno skreće
pažnju sa uvodne scene. Uvodna scena ovdje služi samo kao ekspoze, ali ono što je za njega bio
povod da uzme taj novac, u stvari nije povod da se prikaže drama. Ta krađa je praktično njegov
čin viteštva. Povod je u stvari taj njegov nedostatak hrabrosti, ne bi li na taj način mogao da se
otisne kao individua, kao čovjek u nekakav drugi život, da izađe iz tog malograđanskog kruga.
To je u stvari za njega bio neki veliki čin hrabrosti, ali osobi koji je namijenjen ništa ne znači i
ona jednstavno nestaje sa scene, jer je ona samo služila kao instrument u uvođenju dramske
radnje.
Zanimljiva je jedna scena koja stoji između tog njenog odbijanja, da pođe sa njim i scene u
velikom gradu, a to je scena na groblju. To je svojevrsni memento mori. On tu razgovara sa
skeletom i kroz taj razgovor praktično se daje nagovještaj smrti odnosno nagovještaj razrešenja
drame.
Mi o junaku neposredno zaključujemo sa aspekta njegovih postupaka, da je on pripadao
malograđanskoj klasi, da ima težnju da se pomoću novca pridruži nekim višim slijevima, da
proba drugačiji život, život koji njegovoj društvenoj klasi inače nije blizak. Upoznajemo ga sa
aspekta njegove nemogućnosti da se društveno integriše, iako u strukturi drame sporedni likovi
nemaju funkciju intezivne interakcije sa glavnim junakom, što predstavlja njegovu nemogućnost
da funkcionše kao društveno biće.
Ovdje memento mori funkcioniše dvostruko. S jedne strane funkcioniše kao nagovještaj smrti
glavnog junaka na kraju, a sa druge strane i kao svojevrsni carpe diem, da se pod tom devizom
otisne u svijet iz te svoje odurne svakodnevnice i da život treba živjeti, jer je prolazan.
Glavni junak je ovdje predstavnik klase, a nije individualni lik koji sebe samoga predstavlja kao
karakter koji nema dovoljno snage da nešto uradi, nego je on predstavnik te malograđanštine
koja se u tom vilhelminijskom nemoralnom društvu izdvojila i pokazala kao nesposobna da
dosegne neku individualnu sreću, odnosno da se realizuje. . On ne nalazi zajednički jezik sa
društvom koji ga okružuje. Njegova individualna sudbina se završava smrću, tačnije
samoubistvom onog trenutka kada on postaje svjestan da će biti kažnjen za svoje djelo, tj.
uhapšen.
Samoubistvo glavnog junaka ovdje ima drugačije implikacije nego u drami ,,Građani Kalea.”
On se ne žrtvuje, on bježi od života i na kraju rezignira. On napušta život u kojem nije mogao
društveno da se integriše, tako da se scena memento mori na kraju realizuje kroz njegovo
samoubistvo kao nužna smrt, a ne kao mogućnost da se individualni život iskoristi.
5. EKSPRESIONISTICKA PROZA- OPSTE KARAKTERISTIKE
Uticaj ekspresionizma na prozu je bio znatno slabiji u svom efektu i u širini djelovanja u odnosu
na liriku i dramu. Ekspresionizam je za prozu značio eksperimentalno mijenjanje stila i ne može
se posmatrati kao neka epizoda. Prvi koji je ispoljio te tendencije bio je Vaserman. Pisci
ekspresionizma izbjegavaju vjernu reprodukciju stvarnosti.
„Kao prvi konkretni pokušaj ekspresionističke proze smatra se pripovijetka O. Kokoške
Okovani Kolumb. Logično je da je proza kao reprodukcija sagledane stvarnosti i kao čvrst sklop
motivacija morala da pruži najviše otpora pokušajima razbijanja realnosti i svake logike.
Ekspresionističke pripovijetke izbjegavaju vjernu reprodukciju stvarnosti, a na njeno mjesto
dolazi silovita dinamika, snažna duševna akcentuacija i intenzivirajuće uprošćavanje.
U ekspresionističkoj pripovjedačkoj prozi se teži za irealnim i to dovodi do naglašavanja i
prenaglašavanja fantastičnog, jezovitog i grotesknog. Gubi se svaka povezanost, ona se rastvara
u sheme, ritam je užurban, abruptna haotizacija jezika i način pripovijedanja uništavaju epsku
mirnoću.Umjesto individualne psihologije stupa epsko-mitska volja za totalnošću postojanja i za
sagledavanje dinamike velikih masovnih pokreta.Psihološka motivacija otpada, na njeno mjesto
dolazi nešto što se ne može predvidjeti.Iznosi se ono što je nagonsko, patološko, nastrano i to
potpuno razotkriveno, bez pokušaja bilo kakvog prikrivanja.
Forme se razbijaju. Prije svega novela je razbijena kao čvrsta forma, iako su pisci
ekspresionizma često pisali novele. Pisci su željeli kako da naprave raskid sa strukturom tako i sa
jezikom. Svi su težili kratkoj priči, da se prije svega priča svede na što manje strana.
U ekspresionističkim novelama primjetno je napuštanje fabule (u pripovijeci Tubuc fabula ne
postoji). Fabula se redukuje na pojedine motivske nizove, koji se zatim aktualizuju na način
repeticije, narativne anticipacije, putem lajtmotiva i paralelizama. Redukcija priče ima za
posljedicu svedenost naracije, odnosno posredovanje narativne teme putem dugog proznog
postupka, koji se naziva deskripcija. Zato se često stiče utisak nekakve pasivnosti i statičnosti
pripovijedanja, što je posljedica posebne diskurzivne prakse autora koja je zasnovana na
alegoriji, grotesci ili fantastici.
Pripovijedački glas ima drugačiju funkciju u oblikovanju narativnog diskursa: on ga najčeće
predočava ili reflektuje, posredujući čitaocu njegove simboličke implikacije. Prepoznatljivi
narativni princip kratke priče je njena kratkoća i zato se pravi razlika između kratke priče i
novele. Kod pripovjedača ekspresionističke kratke priče narator je najčešće glavni, a ujedno i
njen jedini lik, dok se auktorijalni pripovjedač isključuje. Može se javiti Ich forma personalno ili
neutralno pripovijedanje.
Kao dvije važne kategorije svake proze su prostor i vrijeme. U kratkim pričama najčešće su dati
u nejasnim konturama, a ako su naglašeni mogu da se prošire asocijativnim putem, preko
retrospekcije, anticipacije, simultanog izlaganja, vizija ili snova. Naslov kratke priče najčešće
odmah ukazuje na njenu temu, a od stepena njene sugestivnosti najčešće zavisi i konačni smisao
teksta. Najfunkcionalniji su tzv. problematični, provokativni i simbolični naslovi, koji kod
čitaoca odmah izazivaju utisak radoznalosti i čuđenje, pa samim naslovom događaj u kratkoj
priči počinje da se razvija
Fragmentarno, diskontinuirano oblikovanje kratke priče podcrtava egzistencijalnu situaciju
likova i te takve situacije obično u ekpresionističkim pričama nisu promjenljive. Zato se
nezaključeni, otvoreni kraj javlja kao posljedica stalnog pokušaja da se izolovani lik uključi u
socijalne odnose. Priča je takva da bi se naglasio junak(zbog svoje egzistencijalne situacije).
Glavni junak (subjekt) je destabilizovan, a njegova unutrašnja podvojenost ima jedino izlaz u
izolaciji, otuđenju koje najčešće ide do potpunog samootuđenja u kome junak gotovo da
vegetira i sposoban je samo da pasivno registruje sebe i svijet oko sebe.
Subjekt je često redukovan samo na neke činjenice, nesiguran je i takva pozicija glavnog junaka
može da vodi i vodi jedino u ludilo, koje se od priče do priče ispoljava na različite načine, od
agresivne, destruktivne, samodestruktivne reakcije do pomirljivog prihvatanja sopstvene
egzistencije.
U ekspresionističkim proznim tekstovima uočava se niz eksplicitnih stavova koji imaju karakter
antigrađanske ideologije, pa stoga pripadaju socijalnom kodu ekspresionističke poetike. Njihova
osuda društva počiva na osporavanju autoritativnosti, odnosno svih onih instanci u kojima
funkcionišu socijalni red i moć. Pobuna se uvijek odnosi na državu, kapitalizam, zatim obuhvata
kritiku porodičnih odnosa ( u prvom redu odnos otac-sin), bračnih odnosa (muž-žena), religije i
konačno na osudu rata. Takođe su na udaru sve institucije koje unižavaju čovjeka( zatvori,
ludnice,javne kuće), a funkcionišu represivno, ponižavajući ljudsko biće . Zbog toga dolazi do
ekspresionističkog otuđenja, kao posljedica totalne nemogućnosti integracije između subjekta i
društva, subjekat ne može da se integriše.
Kod ekspresionista strah postaje dominantan princip svekolikog bivanja, dakle egzistencijalna
kategorija, koja je vezana za najdublju spoznaju ekspresionističkog subjekta, za shvatanje života
i smisao postojanja. Strah rađa osjećanje samoće i izolovanosti koji vode u potpunu prazninu, što
je sudbinska pozicija ekspresionističkih junaka.
Moć tog straha je tolika da glavni junak može da izgubi čak i predstavu o vremenu. Mrtvilo iz
kojeg ekspresionistički junak ne može i ne želi da promijeni bilo šta u svom postojanju. To je
tačka kada otuđenje dolazi do otuđenja. Junak nije sposoban ništa da promijeni u svom
postojanju. Zato ovim pričama najviše odgovara Ich forma, ali ona odgovara oblikovanju
realiteta iz perspektive unutrašnjeg introspektivnog doživljaja junaka.
Unutrašnji monolog omogućava fokusiranje sveukupnog horizonta lika ili naratora, pa se zbog
toga često gube vremensko-prostorne granice između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, ovdje
nedostaje neki vezivni elementpripovijeda se u sadašnjosti.
Značajno obilježje su asocijativne veze, preplitanje, prelivanje značenja i narušavanje
ustaljenih čitalačkih očekivanja. Rečenica se lomi na pojedine djelove, a u njima mahom
dominiraju glagoli u infinitivu, kao i odsustvo zavisnih rečenica koje bliže određuju i motivišu
značenje glavne rečenice.
U pripovijedanju prisutni su apsurd, narušavanje pripovijedačkog reda, raskid sa tradicionalnim
načinom pripovijedanja, odnosno pričanje iz više perspektiva.
6. G. BENN—MOZGOVI- GEHIRNE
Izlazi 1916.god. 5 novela pod nazivom Gehirne- Gehirne, Die Eröberung, Die Reise, Die Insel
und Der Geburtstag
Poveyuje ih glavna licnost dr Rene. On je mnogo manje individua vise tip. Imamo glavnog
junaka u 5 razlicitih poetskih situacija. Ovu zbirku mozemo posmatrati i kao cjelinu, jer
poslednje dvije novele donose neki rasplet u odnosu na prethodne situacije. Pisac glavnog junaka
dovodi u vezu sa svojim karakterom i zivotom.
MOZGOVI - Prica pocinje distancirano kao klinicki izvjestaj, kao da on nije doctor vec
pacijent.
On je u vozu i najvise o njemu nam govori ono sto on vidi i primjecuje predio prekriven
vinogradima. Prostor se ispunjava bojama a predmetni svijet koji je pred njim je u pokretu, u
raspadanju i rastakanju. Kod Bena je pokret novena koju on uvodi. Ben pokusava da ono sto vidi
okom u trenutku pretoci u jezik tj. dozivljeni govor. Ono sto junak dozivljava nam je predoceno
kao niz rastocenih slika i time su rastoceni njegovi utisci. Rene pojedinacne stvari izoluje u umu
pokusavajuci da stvori sliku. Njemu nedostaje jedinstvo vremenske i prostorne komponente, jer
mu se utisci vrlo brzo nagomilavaju. Njegova proslost je za njega nepojmljiva kao cjelina, da
jedan zivot sakupi u tacku. On je u stalnom naporu da poveze utiske i vazna je ta cinjenica da on
ima namjeru da za to kupi svesku i olovku. To je prva naznaka da u Reneu cuci umjetnik, pisac.
Stalno isticanje ruku kao otudjenih, samostalnih ima visestruku ulogu, njegova svijest ne
koordinira njegovim rukama kao ni ocima. Oci i ruke kao potpuno otudjeni od tijela kojima on
vise ne moze da upravlja. Kroz ovaj kontrapunkt u citaocu se budi sumnja o dr Reneu kao
ljekaru, odnosno izmedju onoga za sta je covjek pozvan i za sta je sposoban. On je svoj posao
potpuno prepustio medicinskim sestrama, i ispraca pacijente kuci. On im pruza lijepu laz i govori
im Neka je sa srecom. Rene se sve vise pokazuje kao otudjenik i zatvara se u sobu. Pripovjedac
nas stalno upucuje na to da Rene nije rodjen za ono za sta je pozvan, a to je da bude ljekar.
Reneov dozivljaj je dozivljaj dr Bena, koji je ranije bio psihijatar. Preispitujuci glavnog junaka
Ben preispituje samog sebe. Kod Bena citave recenice predstavljaju acocijativne nizove, ono sto
najmanje koristi su apstraktni pojmovi, jer to za njega predstavlja domen klisea, a najsavrsenije
su imena, strane rijeci i konkretne imenice. To je odraz poetike 20 vijeka.
Kada Rene pacijentima pruza lijepu laz, Ben se tu nadovezuje na Nicea, jer je laz potrebna da bi
se zivjelo. Laz je ta koja zivot cini podnosljivim. Rene se ponasa kao rastrojen covjek koji nije
dosao do svojeg ja i jos uvijek nema svijest o sebi kao umjetniku.
DIE ERÖBERUNG- druga novela i znacajno se razlikuje od prve. Ovdje je rijec o gramaticki
nepotpunoj recenici, tj.nema subjekta ili predikata. Recenica koja se zatvara crticom i dvije tacke
kod Bena uglavnom oznacava neku vrstu pause, ceyure do sledece misli. Pna naglasava
odstupanje od tradicionalne forme ali i da se krecemo od pauze do pauze izmedju nepovezanih
misli. I u ovoj prici zaticemo dr Renea na putu, i to na putu kroz juznu Njemacku. Ben ovdje
koristi dozivljeni govor it u dolazi do smjene personalnog i auktorijalnog pripovjedaca. U centru
price je pokusaj Renea da osvoji svoj drustveni polozaj, da se snadje u drustvu. Ben sliku drustva
ovdje donosi kroz sliku Caffehausa, jednu mjesavinu banalnosti koje se preplicu odnosno govor
ljudi. Opazajuci razlicite uloge Rene is am pocinje da igra neke od njih. Ta potreba za
drustvenom integracijom navodi ga da bira drustvene i neke knjizevne uloge. On za sebe bira
ulogu iz Schundliterature, bira za sebe lovca, iako sam tu tvorevinu naziva smecem. Druga vazna
uloga koju preuzima za sebe je uloga oca bolesnog djeteta u gradjanskoj porodici. Kroz tu ulogu
on demonstrira gubljenje moci. Vrlo brzo se ispostavlja das u ove drustvene uloge samo privid
drustvene integracije. Njegova komunikacija je slaba, on je izolovan. Znacajnja je i slika sume
do koje Rene stize vozom, koja mu se prikazuje kao ljudska zajednica. U tom prikazu sume,
covjek je sveden na vegetacijsko za razliku od slike u Caffehausu.
Odlucujuce u ovoj pripovijeci u prvi plan izlazi Reneova podsvijest. To nam je prikazano kroz
dominaciju crvene i plave boje. Citava rica je posvecena neuspijehu Renea da se uklopi u
drustvenu zajednicu, iako za sebe bira razlicite uloge. Jedan individualac koji pokusava da se
uklopi u svijet sa aspekta svoje potrebe, ali mu to ne polazi za rukom i on to na kraju priznaje
sebi.
DIE REISE- treca novella. Putovanje se ne dogadja. Ovdje do izrazaja dolazi Reneova potpuna
dezorijentacija u igranju uloge. Iako se u prici pojavljuje put za Antverp on se ne realizuje,
naslov zapravo upucuje na putovanje koje je imaginativno. Rene putuje kroz jedan imaginativni
svijet, svijet filma, gdje mu prvi put uspijeva komunikacija sa drugima. U tami bioskopa on
otkriva da moze da se identifikuje sa prividnim ulogama. Vrlo vazan motiv u ovoj pripovijeci je
san. Reneova zelja za snom je u stvari socijalno negativna, jer on zapravo zeli da na taj nacin
pobjegne iz drustvene zajednice. Njegovo socijalno bice postoji tek u filmu na obodu sna. Slicna
situacija je prikazana i u noveli Ostrvo.
DIE INSEL- 4 novela. U ovoj prici Rene je prikazan u jednom predjelu koji je zatvoren i
odvojen od ostatka svijeta, sto je karakteristicno za ostrva. Ovdje je rijec o zatvoru. Rene je
zatvorski ljekar. Zatvor je shvacen kao slika svijeta u malom. Vec u prvoj recenici vidimo
Reneovo prilagodjavanje, odnosno on prisvaja jezik, nacin izrazavanja, razmisljanja onih koji su
oko njega. To identifikovanje sa okolinom je ovdje po prvi put realizovano. Ovdje je rijec o
jeziku drzavnih organa, o jeziku administracije. Kao suprotnost ovoj zatvorskoj zajednici Rene
opaza ribarsko selo kao zdravu zajednicu. Zanimljivo je da on ovu opoziciju unutar svoga
monologa opisuje klinickim pojmovima zdravo-bolesno itd. Reneu prvi put uspijeva redukcija
stvari na pojmove. Pojmovi polako dolaze u koordinaciju sa slikama i on sam stice sposobnost
neposrednog dozivljaja stvari koje su mu nedostajale. On je prvi put u povisenom stanju jer moze
da se poistovijeti sa okolinom. Drugi dio price donosi scenu na polju maka. Ovdje je polje maka
crveni sto ukazuje na ekspanziju podsvijesnog. Dr Rene je na razmedju svjesnog i nesvjesnog i
osjeca se njegova potreba da osvijesti stvarno. Nadredjeni pojam nij Rene vec mozak, odnosno
mozgovi. Mozak je ono sto treba da uspostavi ravnotezu izmedju ja koje bivstvuje i ja koje
razmislja. Prirodno okruzenje otvara put umjetniku, to je prodor ka tom putu gdje ce Rene otkriti
sebe kao stvaraoca. Osnovna Reneova linija i osnovno shvatanje umjetnickog jeste na strain
racionalnog, silerovskog sentimentalnog svijeta.
DER GEBURTSTAG- 5 novela. Renea sada zaticemo kao ljekara u javnoj kuci. Dosta
podataka su iskustva i cinjenice iz Benovog zivota. Prvi put Renea zaticemo u ovoj prici kao
suverenog tj. po prvi put je u stanju da obavlja svoj posao. Zaticemo ga van grada u bolnici kako
uzima sudbinu u svoje ruke. Prica je specificna po tome sto se sastoji od niza slika koje se
smjenjuju i imamo utisak eksperimenta koji tece sporo. Pojam asocijacije i imaginacije - Ben
uvodi taj dozivljaj svijeta kroz asocijacije. Kroz igru asocijacije, slobodnih misli Rene u sebi
otkriva umjetnika. On izmislja zene, svoje pacijentkinje, one su njegove tvorenice. On u tom
asocijativnom svijetu ostaje suvereni tvorac. Sa jednom od njih, Edme, on stupa u intimne
odnose. Ona je njegova ljubavnica.
Raspad ovog ja koje je bilo na pocetku dr Renea i kroz halucinacije ili asocijacije iluzija je
osnovna tema Mozgova- dolazak Renea do novog rodjenja- od ljekara koji nije mogao da se
uklopi u malogradjanski svijet on prelazi komplikovan unutrasnji put do stvaraoca, i kljucnu
ulogu u tome ima mozak, kao organ koji povezuje slobodne nizove asocijacija, koji omogucava
postupak montaze, stvaranjem novih svjetova. To stvaralacko iskustvo je presudno samo po sebi,
a rijec je o stvaranju novog covjeka i tom idealu nove naivnosti. Mora sebe iznova da stvori i to
stvaranje se odvija u mozgu kroz stvaranje novih asocijacija i jezika i tak novi svijet postaje ideal
koji vise nije naivan i sentimentalan.
7. ALBERT EHRENSTEIN -- TUBUTSCH
Pripovijetka "Tubuč", Alberta Erenštajna, po svojim stilskim i tematsko-motivskim obilježjima
predstavlja tipično prozno ostvarenje njemačkog ekspresionizma. Formule ekspresionističke
poetike u ovoj Erenštajnovoj pripovijetci ostvarene su gotovo imperativno, tako da već i sam
njen početak nedvosmisleno eksponira neka od aksiomatskih polazišta i programskih
opredjeljenja ekspresionizma.
Naime, Karl Tubuč, protagonista pripovjetke, po sopstvenom priznanju jeste čovjek koji osim
vlastitog imena nema gotovo ništa drugo. No, njegova oskudica nije materijalne, već duhovne
prirode. "Oko mene, u meni je praznina, pustoš, ispražnjen sam a ne znam zbog čega", kaže
Tubuč. Ovakve lapidarne i apodiktičke konstatacije u prozi ekspresionista sasvim su uobičajene.
Upravo kako primjećuje Bogosavljević, forma ekspresionističke proze teži sažimanju, opisujući
samo posljedice ali ne i uzroke, dok se fabula disperzira potenciranjem akauzalnosti korišćenjem
tzv, tehnike montaže. Zato je i ovu pripovijetku skoro nemoguće prepričati, odnosno, svesti na
fabulu koje, u klasičnom značenju tog pojma, u stvari ni nema. Primjenu tehnike montaže,
odnosno, asocijativnog nizanja – najčešće začudnih – slika, pronalazimo već u sljedećim
pasusima. Pucanje pertle; naparfemisani policajac; vrabac koji se hrani piljaričinim graškom;
natpis neke obućarske firme; borba dva pijetla na đubrištu; i na kraju, prema Tubuču, događaj od
epohalne važnosti - smrt dvije muve u mastionici, predstavlja takav jedan niz slika koje, u
kontekstu uzročno-posledične strukture iskaza, međusobno ne ostvaruju nikakvu vezu, niti čine
koherentnu cjelinu. Slike koje nam pripovjedač, tj Tubuč, izlaže , zapravo su sadržaj njegove
svijesti, koje on tumači u skladu sa trenutnim, sasvim proizvoljnim, nadahnućem ili afinitetom.
U vezi sa tim, Tubuč priznaje: "Ljudi kao ja, čije je težište negdje van njih samih, negdje u
vasioni...svoja čula moraju da hrane, pa makar i natpisima firmi, kako bi prebrodili zjapeću
prazninu".
Tubučevo je najdublje uvjerenje da je uopšte ludo tragati za uzrocima na ovom svijetu jer,kako
on kaže, postoje samo dejstvo i posljedica koju osjećamo. U skladu sa tim, njegovo stanje kao i
bilo koja druga pojava na ovom svijetu, trajno je lišena svog objektivnog značenja ili pak
psihološkog, racionalno-logičkog, objašnjenja. Smrt dvije muve u mastionici jednako je
neobjašnjiva, ili pak, jednako (be)značajna, kao i sama Tubučeva sudbina ili sudbina ma kog
čovjeka. Ono što opredjeljuje značenje i značaj nekog događaja, jeste svijest posmatrača ili
učesnika, a ne događaj sam po sebi.
U prethodnim izrečenom sa lakoćom možemo identifikovati neke od postulata ekspresionizma –
antipsihologizam, akauzalnost, te primordijalnost svijesti u odnosu na svijet. Kako su mnogi
kritičari s pravom primijetili, u ekspresionizmu "Ja" preplavljuje svijet, čineći ga poprištem
intenzivnih doživljaja svijesti koja više ne robuje obmani zvanoj psihologija, pa tako, u stvari,
"Ja" postaje demijurgom sopstvene realnosti, rušeći stereotipe i konvencije objektivno,
psihološki oblikovanog, svijeta. Otuda ekspresionista u svom proznom tkanju stremi najčešće
transcedentalnom preoblikovanju ili čak rekreaciji svijeta a ne njegovom podražavanju.
Erenštajnovog "Tubuča" upravo možemo čitati kao svojevrsni fantazmagorični putopis kroz
univerzum unutarnjeg čovjeka koji ipak ostaje zarobljen okovima banalne građanske
egzistencije. Nemogućnost svijeta da ispuni zahtjeve ekspresionistički prosvijetljene svijesti,
osuđujući je na "vječno vraćanje" u trivijalnost građanske svakodnevice, zapravo je okosnica
Tubučeve bizarno-tragične sudbine.
Ponajbolje to osjećamo u Tubučevoj reakciji na neizmjenljivu postojanost vlastitog imena, pri
čemu se samo to ime transponuje u amblem svega onoga što je takvoj ekspresionističkoj svijesti
neprijateljski suprotstavljeno. Kada nakon zamaha imaginacije i razigranosti uobrazilje koja mu
dozvoljava da makar na kratko povjeruje u mogućnosti ostavrenja nekog drugog "Ja", pročita
na vratim stana svoje ime, on će tihim, slomljenim glasom reći samo: "Zar opet!.."
Uprkos relativnom obilju svoje unutrašnje kosmogonije, Tubučevo "Ja" ostaje poraženo
siromaštvom svog eksterioirzovanog građanskog statusa. Takva egzistencija u samoj sebi ostaje
raspolućena usled nemogućnosti da empirijski zasnuje svoju subjektivnost. Zato je Tubučev
svijet haotični mozaik sačinjen od bizarnih fragmenata, projekcija dezintegracije njegove
ličnosti koja se raspada na mnoštvo izmaštanih identiteta i paralelnih stvarnosti. Poricanje
objektivnih činilaca egzistencije ide sve do toga da Tubuč u razlikovanju predmeta vidi samo
mijenu jezika, puko lingvističko nijansiranje, dok u stvari, u njegovoj percpepciji, nema razlike
između "kišobrana i haringe". Nadalje, u tom smislu, razgovor sa jednim pijancem pokazuje se
inspirativnijim od čitanja Šopenhauera, pa se Tubuč sarkastično pita: "Mudrac i ludak, pijanac i
ludak – gdje je tu razlika?"
Ovakav egzistencijalni status sobom nosi socijalne konsekvence, koje se radikalno očituju u
ukidanju komunikacije sa spoljašnjim svijetom, ustrojenom prema konvencijama građansko-
buržoaske civilizacije, koju je čitava ekspresionistička generacija tako zdušno prezirala. Zato je
Tubuč usamljenik koji tumara ulicama velegrada u očajničkoj potrazi za utemeljenjem svoje
egzistencije izvan formi koje nameće civilizacija. Usamljenost i velegrad takođe predstavljaju
tematsko-motivske konstante.ekspresionizma koje su i ovdje prisutne. Tipično za
ekspresionističu subjektivnost koja je katapultiran u bezdan velikih gradova, i Tubučeva je
usamljenost apsolutna, a njegova alijeniranost sudbinski nepromjenljiva. Rukavice koje nosi za
vrijeme objeda ili časovnik koji nametljivo ističe, rekviziti su sa kojima Tubuč pokušava da
zapodjene razgovor sa svijetom, nailazeći uvijek samo na potpunu ravnodušnost. Zato Tubuč
zavidi djeci ili psu koji mogu da čine i najbesmislenije stvari bez opasnosti da će biti zatvoreni u
ludnicu. Jer čitav društveni poredak sa svojim represivnim aparatom usmjeren je protiv
individualnosti pojedinaca kakav je Tubuč, koji je "takoreći čovjek koji visi u vazduhu".
Svakako, najočigledniji, mada ne i jedini, primjer menogućnosti komunikacije ova dva
svjetonazora, ekspresionističke subjektivnosti i (malo)građanske egzistencije, predočen nam je u
Tubučevom susretu sa rođakom koji se okončava potpunim prekidom odnosa, nakon što je
Tubuč dobio"beskonačan napad smijeha" kada mu je rođak saopštio da je postao zastupnik
američke firme koja proizvodi naliv-pera.
U duhu eskpresionističke pobune protiv buržoaske civilizacije, Erenštajnov Tubuč će se -
naizgled samo uzgredno - obrušiti na sve njene norme i vrijednosti. No, Tubučeva pobuna lišena
je herojsko-tragičnog patosa jer je, dosledno ekspresionistički, prožeta autoironijom, humorom i
parodijom. Ona je prije, radikalno eksponirana svijest o bezizlaznosti svog položaja, nego li što
je borba za njegovo poboljšanje unutar postojećeg poretka. Iako beskompromsino zastupa
antikapitalizam kao formu humanosti, ekspresionista, za razliku od tadašnjeg marksiste, ne samo
da ne vjeruje u ideologiju klasno-političke borbe, već u njoj podozrijeva nešto nedostojno ili čak
vulgarno. Tako, svoj antikapitalistički revolt, Erenštajn sjenči dubokim ironijom i jetkim
cinizmom koji ne štedi ni ćiftinsku sračunatost potlačenog sloja, kao, na primjer, kada Tubuč
pominje slučaj porodice koja svog pokojnika sahranjuje ujutro jer su tada jeftinije karte za
tramvaj kojim će se odvesti do groblja. On takođe baca rukavicu u lice puritanskom moralu
širokih slojeva kada, lakonski i uz primjetnu dozu cinizma, pominje "češke dadilje koje
dozvoljavaju da im se napravi dijete samo na klupama u ulici cara Vilhelma", ili kada sa
ironičnim ushićenjem poželi da bude supruga radnika na održavanju kanala jer one imaju
privilegiju da brakolomostvo mogu činiti noću.
Umjetnost i ljubav u građanskom društvu, prema Erenštajnu i većini ekspresionista, dio su iste
laži koja kao veo prekriva jaz između istine i poezije. Na ovoj spoznaji temelji se i
ekspresionistička težnja za jedinstvom umjetnosti i života, koju trajno onemogućava društvena
hipokrizija. Epizoda u kojoj nam Tubuč pripovijeda o svojoj vezi sa ženom seoskog sudije u
Popuđinu jeste par exellence ekspresionistička demistifikacija odnosa poezije i istine, jer je
kontrast realnosti te isključivo plotske veze, koja zaudara na "stajsko đubrivo", i njene docnije
poetizacija u stihovima o "opasnoj ljubavi između janičara Mirze i Masume Sultan – Begume",
dat u burlesknom stilu, i efektno je sažima zaključak: "da je nemoguće sa ekonomskog stanovišta
na duže staze proizvoditi ambroziju dok čovek jede đubre". Varijaciju ovog stava pronalazimo i
u Tubučevom susretu sa "daljim poznanikom" koji je snob, skroz-naskroz i kome zato iz "tašne
razmetljivo viri Balzak".
Inače, destrukcija građanskih normi i konvencija koji Tubuč preduzima u svom kazivanju,
prepuna je paradoksa i neobičnih jezičkih obrta, što je takođe ekspresionistički prosede u kome
je stil podređen eruptivnoj dinamici unutarnjih doživljaja. Zato Tubuč za sebe kaže da je, u
smislu religiozne pripadnosti, "paradokslavac". Paradoks je temeljna odlika buržoaskog načina
života, u kome je apstraktnost svih velikih očekivanja redovno nagrađena samo konkretnim
ništavnostima. Za razliku od većine pripadnika beslovesne građanske kaste, Tubuč je toga
svjestan i zato je njegova paradoksalnost samo retorička poza koja parodira takav modus vivendi.
Tako na jednom mjestu kaže: "Stalno iščekujem da nešto veliko... upadne u moj život. Recimo,
neki orangutan...ali onda se setim da on i ne može da prođe kroz vrata pa odustanem od mojih
prevelikih nada".
Diskrepanacija između kolosalnih misli i predstava koje građanin ima o svojoj egzistenciji i
životu uopšte, sa jedne, i realosti sitnih sudbina, sa druge strane, najbolje reflektuje Tubučev
sarkazam: "Život. Kakva velika reč! Zamišljam život kao kelnericu koja me pita koji dodatak
hoću uz kobasice, senf, ren ili krastavce."
Jer sve je, kako rezignirano na samom kraju konstatuje Tubuč, samo crni humor. U okvirima
buržoaske civilizacije, čak je i smrt lišena monumentalnosti pa će Tubuč i njoj zderati sa lica
onu, mistično-svečanu masku, zamišljajući je kao klovna koji se plazi, konduktera koji poništava
kartu, sirovog momka koji zakiva slepe miševe, studenta koji gasi ulične fenjere, ministra. Dakle,
i smrt je samo još jedna stvar iz kataloga rutinskih pojava, svedena na sitnu mjeru građanske
svakodnevice. Slika dvije muve koje su tragično skončale u sasušenoj mastionici tako postaje
portret čitavog svijeta, sa svim njegovim ispraznim ritualima, banalnošću i turobnom pustoši
postojanja, koja sebe zlokobno objavljuje u slovima jednog vlastitog imena, "Tubuč, Karl
Tubuč..."
8. G.HEYM—DER DIEB- LOPOV
DER DIEB
Povod za pripovjetku bila je kradja da Vincijeve Mona-Lize iz Luvra.Ukrao je italijan 1911. ,a
motiv je bilo domoljublje- osjecao je ponizenje sto je morao da ode na francusko tlo da vidi
najvece italijansko djelo. Novine su tada bile ispunjene pisanjem o kradji. Pisalo se o mogucoj
sudbini slike- mozda je lopov upotrebio za potpalu,mozda,ako je lopov ludi slikar, struze boje sa
nje i stvara novo djelo i sl.
Kod Hajma lopov je ludak koji se na pocetku moli Bogu.Osjeca se kao bozji sluga-sve sto radi
radi po bozjoj volji, jer on nema nikog drugog.
Stalno je u Luvru, strazari vise ni ne obracaju paznju na njega, znaju da je lud. On im daje
napojnice i tako mu dopustaju da ostane duze.
Dok je gleda, osjeca zlo koje izbija iz te zene, bori se protiv grijeha. Covjek je pocinio grijeh kad
je stvorena zena. Đavo je Bogu u snu sapnuo da stvori zenu i tada je stvoren grijeh.
U masi ljudi, on osjeca da ona bas njega gleda. Kada je dosao 17. dan, osjetio je da je to dan da
uradi sta je naumio. Odlazi u Luvr, staje pred sliku uz mnogo borbe, ali Mona Liza se ne
prepada,ne odvraca pogled, on smatra da je bila obavijestena da ce on doci.Dodiruje je lijevom
rukom,a desnu sprema za udarac.Stavlja je u paket i odnosi. Ujutru u svim novinama stoji da je
ukradna, starzari su optuzeni ali se brane cutanjem. Lopov zatvara Monalizu i kaznjava je.Zna da
je svako vece posjecuje sotona.On ceka da se ona pokaje, ali ona se stalno smije. On uzima noz i
sijece joj oci,ali se ona i dalje smije ,te joj sijece usta. Zatim tu,u potkrovlju,dolazi do pozara
(bacio lampu,koja je zapalila neke krpe u stanu...on je zaspao,kad se probudio-vatrogasci, odbija
da ga spasu) u kojem umiru 3 vatrogasca zajedno sa lopovom.
*Junak je od boga dobio nalog da unisti Mona Lizu, on je otudjen,i posvecen samo cilju.
*nj. osjecanja su odvojena,kao i nj. licnost, on je potpuno asocijalan
*Biblijski elementi: 7 andjela, Hrist
Glavni lik NOVELE je covjek, bez imena, oznacen kao „lopov“, koji je opsjednut time da unisti
sliku Mona Lize, jer smatra da je ona prototip zene, i izvor iz kojeg zene crpe snagu.
Lopov se povlaci od svojih prijatelja, tako da nakon nekoliko godina nema vise nikog sa kim je u
kontaktu, zivi usamljenicki, posvecuje se naukama- biologiji,astronomiji,arheologiji i sl.
Vodi asketski zivot, pocinju prividjanja. On zeli da zavrsi djelo Isusa Hrista, koje je unistila
zena,koja je izvor zla.
Pocinje da vodi bitke sa njom, kako bi spasio sopstveni ponos i svoj muski suverenitet, koje se
sastoje u tome, da se uzajamno gledaju, dok jedan od njih dvoje ne skrene pogled.
Uskoro mu Bog licno objavljuje datum apokalipse, tako da se lopov odlucuje da se toliko priblizi
slici da moze da je ukrade i unisti. Medjutim rastrzan je izmedju obaveze da je unisti i ljubavi
prema njoj. Nakon kradje pokusava da prevaspita Mona Lizu i da je odvikne od podmuklog,
zluradog(likujuceg) i arogantnog osmjehivanja.
On zeli da je popravi,kao bi mogao da se opravda pred Bogom i tako da njihova ljubav dobije
sansu…sto propada.
*Auktorjalni pripovjedac, bira ulogu van predstavljenog svijet, bira ulogu posmatraca i
predstavlja nadredjenu istancu koja govori.
*** Novela govori o covjeku koji trazi smisao , koji se ogleda u iluzionistickom citanju Biblije.
Hajm tematizuje pitanje subjektivnog shvatanja stvari i estetike i sa time povezana prekoracenja
normi. Djelo Hrista tj. njegova zrtva je bila uzaludna jer kako da ocisti covjeka od grijeha kada
ovaj ponovo mora da padne u grijeh –zbog zene.
Zena je prikazana kao fem fatal, nemoralna, djavolska, dok Biblija u djelu fungira kao sredstvo
obmane tj. iluzije.
Sa unistenjem slike, lopov spoznaje da nema Boga, nema nicega, ni zivvota ni svijeta, samo crna
sijenka oko njega.
Ovaj glavni junak svoju misiju vidi u tome da zavrsi Hristovo djelo, misija da se odupre zlu i tu
dolazi do izrazaja citiranje iz Biblije. U Mona Lizi gl.junak vidi izvor svekolikog zla, tj vidi ga u
zeni nadovezujuci se na stari zavjet, na Adama i Evu. Hajm zenu prikazuje kao nize bice. Ovo
Lopov odnosi se na kradju, kradju iz tradicije. Prica se zavrsava grotesknom scenom. On se sada
smije, jer nije uspio da spasi svijet.
Tematika ludila je jako vazna. Kroz ludilo se dolazi do istine. Ludilo prikazuje covjeka kao
ogranicenog. On Mona Lizi reze oci i usta i istura jezik. Opet imamo ludaka sa maskom, sa
isturenim jeziko. To je ekspresionizam, izruguje tradiciju, kritikuje je.
Motiv vatre- inicijacija odnosno pokretanje neceg novog kroz sagorijevanje starog.
Mona Lizin osmijeh, plazenje postaje izrugivanje.
9. G.HEYM—5 OCTOBER
. Der fünfte Oktober 1789. Kolica sa hljebom trebalo je da stignu u Pariz, narod je gladan, ide ulicom, cekaju da hljeb
stigne. Tacno odredjeno vrijeme i prostor. Naslov je u direktnoj vezi sa pricom, i vec se pominje
u prvoj recenici. Ovo je prica koja ima radnju, nije iskidana kao tipicna ekspresionisticka prica.
Tema ove price je revolucija gladnih.
Neko povice „stigla su kolica sa hljebom“ narod donosi dzakove da u njih stavi hljeb, zamisljaju
da jedu hljeb, zvacu,a usta prazna, ljudi gutaju vazduh, neki stavljaju u usta marame.
U daljini vide crnu tacku koja se brzo priblizava, nada nestaje, nisu kolica.
Prepoznaju Mejara od Bastilje , koji govori o izdaji. Psuje kraljicu, i govori kako je kralj jes u
Orleansu zaustavio kolica i vratio ih nazad.... Masa bjesni i cuje se povik „u Versaj,u Versaj!“
Mejar stize na celo kolone,pokusava da ih ubiejdi da se naoruzaju i izaberu vodju,ali on je sada
nevazan,njegov glas je glas bilo kog drugog. Svi su postali braca, vodi ih nevidljivi vodja, nad
njima se viori zastava slobode,dosao je dan kada nestaje mucenje i glad, te godine ostaju za
njima... Dat je odnos naroda tj. mase i pojedinca.
Vrijeme i prostor su tacno odredjeni
naslov je u direktnoj vezi sa pricom: tema je revolucija ili ustanak gladnih
Glavni junak je narod, prikazan kao bezoblicna slijepa sila, prikazana kao vojska,mada
anarhicna...reaguje na zivotinjski nacin-vodi se instiktom
Krecu na Versaj-obezglavljeni tj. bez vodje. (stravicnost ljudskog nagona kada nisu zadovoljene
primarne potrebe)
motivi: hljeb,crvena i bijela boja,plavo nebo,crna pesnica,izgladnjeli pas,ples smrti, stado
-puno opisa i nabrajanja
-stil pisanja nije jednostavan vec poetican, puno je misli, metafora,alegorija,epiteta
-pripovjedac je sveznajuci
U uskoj vezi sa gladju javljaju se simboli.
Gavranovi su simbol nesrece,smrti, oni idu prema gradovima.
Vetrenjaca-simbol zivota,stalnog kretanja,simbol neke bezizlaznosti
Nebo je mirno, ne prima ni plac, ni molitve.
Osnovni motiv je glad, koji je u uskoj vezi sa covjecanstvom. Ljudi nemaju
predvodnika,vodju,njih su vodila srca, tako da su oni u duhovnom smislu spaseni.
Javlja se i krv,kao osnovni motiv exp.
Krecu u marš, vodi ih unutrasnja snaga,zelja za promjenom,za slobodom.
intertekstualnost: Mekka njihove nade, Gomorra..
*NOVELA kao kritika drutsvenih odnosa
imamo suprotnosti: narod koji gladuje, i kraljicu sa svojom svitom koji zive u izobilju i diktiraju
zivot drugih
Na ivici opstanka narod je tek u stanju da se pobuni
Iz ovoga imamo uvid u vladu: diktatorska,surova,apsolutisticka,tiranska,nedodirljiva-toliko
udaljena da ni ne znaju gdje je ona.
Prica nije potpuno pesimisticna i bezizlazna, jer je kraj nejasan tj. otvoren
*** Sve pociva na exp. motivu usamljenosti u gradu i interakcije sa sugradjanima koje nema.
Atmosfera je tmurna. Narod osjeca prezir prema crkvi( scena kada dolazi pop da trazi novac za
crkvu). Narod je duhovno spasen jer ih vise niko ne vara. Hajm ovom pricom vodi u kritiku
drustvenih odnosa (kraljica- Versaj tretiraju narod do tih granica krajnjeg izgladnjivanja, stoi h je
dovelo do revolucije).
U ovoj prici mozemo izdvojiti dva sloja:1. Kralj i kraljica i njihova svita koja doktira zivot 2.
Narod, koji je sad vec na ivici opstanka. I tek kad dodje do ivice spreman je da se pobuni.
10. A.DEBLIN—UBISTVO JEDNOG MASLACKA
Deblin je bio student medicine i specijalizovao na neuropsihijatriji. 1913 je objavljena njegova
zbirka pripovijedaka a ova pripovijetka predstavlja najvece ostvarenje ekspresionizma.
Glavni junak je Mihael Fiser. Jedne noci on odlazi u setnju i na tom putu se desava ubistvo. On
se razmase stapom i iznenada se spetlja i otkine stapom glavu maslacku. U tom trenutku on se
potpuno uznemiri zbog toga. Kasnije se vratio na to mjesto i sahranio cvijet. Kada se bijes
razbukti u njemu pocinje da razmislja o cvjetovima, i to je bio okidac, koji mu je skrenuo misli
na cvjetove. Citav njegov zivot je maslacak. Kada su ga pitali sta najvise voli da jede on je
odgovorio maslacak. Dok se hrani on ima potrebu da postavi posebnu ciniju za maslacak. On zeli
da mu otvori ziro racun. Sve ovo radi da bi se iskupio. Taj maslacak naziva Elena, ali ga ne
pronalazi. Nasao je drugi cvijet koji bi mogao da bude cerka onom maslacku i time je bio mirniji.
Pomocnica slucajno slomi saksiju u kojoj se nalazio maslacak, i bilo mu je lakse, jer je krivicu
prebacio na drugog, odnosno pomocnicu.
Centar price je Fiser. On je ekscentrican protagonista koji dobija groteskne crte tim smijesnim
povodom, koji otkriva njegove psihicke problem. Kada je ubio maslacak plasio se da ga neko ne
vidi. Nakon ubistva vise nije imao kontakt sa praktikantima, zatvarao se u sobu. Njegovo
samopouzdanje- s jedne strane vrlo autoritativan, maltretira, ugnjetava, a sa druge strane patio d
grize savjesti, nedostatka samopouzdanje, paranoje. On je takav oduvijek samo sto je on
autoritativnoscu prikrivao svoj nedostatak samopouzdanja. On je plakao po prvi put od
djetinjstva is vu tu ljepotu oduzela mu je Elena. Izgubio je kilazu, oci su mu bile utonule.
Pomocu tog cvijeta otkriva sebe i svoje slabosti. Iz jednog apsurdnog dogadjaja se zapravo
pokazala njegova poremecena licnost. Proganja ga strah od sebe al ii nametnuta mu je krivica, a
ovdje cvijet odnosno maslacak ispunjava funkciju savjesti. On gubi samopouzdanje i postaje
jasna tema- konflikt izmedju individualnog zalaganja i nepoznate sile sto god ona bila. U toj
borbi pojedinac je osudjen na poraz zato sto je slab. On tek ubistvom pocinje da pravi razliku
izmedju dobrog i loseg. Da bi se iskupio on mijenja sve zivotne navike- uplacuje novac, zrtvuje
hranu...
Odnos covjeka i prirode- na pocetku priroda je skladna, a onda se ona u njegovim ocima mijenja
i postaje prijeteca- on zamislja da ga drvece juri. Priroda se pretvara u protivnika i tu se radi o
Deblinovoj teznji odnosa- pojedinac-drustvo: pojedinac-grad: pojedinac-priroda i da mu
neminovno slijedi poraz.
Pripovijedanje je u 3.licu. deblin kao pripovjedaca bira sveznajuceg zbog toga mozemo da
saznamo kakav je Fiser spolja. Opisi su detaljni, plasticni, uprosteni.
11.K.EDSCHMID- SMRTONOSNI MAJ
Glavni junak se nalazi u bolesničkom krevetu, trese ga groznica. Boluje od tifusa. Junak je
značajna ličnost, on je i oficir i slikar. U svojoj agoniji on jedino vidi spas u prirodi, drvecu koje
je simbol zivota. Ovdje se izdvaja osnovni motiv- vracanje covjeka na prapocetak, na prirodu na
drvece. Dolaze mu vojnici u posjetu ali on ih ne prepoznaje, kao da je u nekom ludiu. I ovdje se
javlja tematika ludila. Cijelu ovu pricu on prica svojoj negovateljici.
On se oporavlja, izlazi u svijet, sagledava život sa drugačijeg stanovista. Kroz smrt koju je
dotakao spoznaje život. On je propao zbog bolesti. Izgubljeni pojedinac u vrtlogu vremena.Na
više mjesta je prikazan strah glavnog junaka od smrti. Čitavu pripovijetku možemo posmatrati
kao suprotnost života i smrti. Punoća života nam je prikazana u rečenici:„Vitak kao plesač, jurio
je na njoj...”. Smrt se provlači kroz cijelu pripovijetku kroz lik glavnog junaka, koji nije svjestan
svoga stanja u kojem se nalazi.
Vrhunac njegovog postojanja je zapravo trenutak kad je on najbliži smrti i to mu predstavlja
oslobođenje od života, jer on u njemu ne vidi ništa lijepo. Možemo reći da na kraju pripovijetke
njegov pad, kada zakaci nogom o kantu, može značiti njegovu smrt, koju je on predosjećao i na
neki način očekivao. U tom trenutku kada on ustaje, medicinska sestra ga gleda kroz prozor i
pomislja kako ga voli. Ona voli bolesnog covjeka a to je humana ljubav, odnosno ona je humana.
(mozda mozemo povezati sa toposom novog covjeka)
12. A.DEBLIN—BERLINALEXANDERPLATZ
Najznacajniji velegradski roman.
Deblin je bio teoreticar i protivio se psihologizaciji knjizevnih likova. On je zahtijevao
depersonalizaciju izmedju ostalog i neutralan bioskopski stil- da se svijet gleda iz perspective
filmske kamere. Brzo smjenjivanje slika u kojima se montiraju razliciti izvjestaji, clanci, zaziva
staru knjizevnost, mitologiju itd. Njegov stil je moderan i cesto nadrealan.on je smatrao da je
psihologija ta koja unistava umjetnost i da svaki roman treba da postane moderan ep. Po
Deblinovom misljenju svijet treba da vidimo kroz autora, a ne da nama autor opisuje kakav je
svijet. Svijet treba da bude bas onakav kakvim ga mi vidino-nesredjen, pun desavanja, ljudi i
slika, svijet koji se vidi kroz objektiv.
Ovaj roman je dokument o ratnom Berlinu. Uporedjuju ga sa Dzojsovim Uniksom. Ovaj roman
je dokument jednog vremena i jednog grada u vremenu koje je nestalo. Vrijeme desavanja radnje
je period od 1928. do 1929. Djeluje neprohodan, jer nema psiholoskih prikaza likova. More
informacija vlada. Glavni lik je Franc Biberkopf, djelo ima 9 knjiga a svaka knjiga niz poglavlja
sto je slicno kao kod Simplicisimusa (direktno obracanje citaocu na pocetku svake knjige
implicirajuci sta ce se desiti). Franc prima uticaje, to je moderni junak obrazovnog romana koji
se vaspitava i u tom smislu je ovaj roman obrazovni (Parcifal preteca obraz. romana)
Deblin koristi tehniku montaze to je tehnika pripovijedanja u ovom djelu i time postize iluziju,
autenticnost bez psiholoske analize, likove tumacimo kroz dijalog. Svi unutrasnji monolozi su
napisani u prezentu i tako prica ne zastarijeva i imamo osjecaj da se to desava sada. Ono sto
odlikuje ovo djelo je kinostil odnosno filmske pokretne slike.montirane slike velegrada-ulice,
zgrade itd. Javlja se glas smrti sto je karakteristicno za ekspresionizam. Djelo je napisano
jednostavnim jezikom a smrt ukazuje na fatalne posljedice junakovog zivota. Smrt mu otvara
oci. Deblin je raskinuo sa tradicionalnim pripovijedanjem, prvenstveno koriscenjem tehnike
montaze. On ne analizira likove psiholoski ili radnju. Vise nam likovi govore kroz dijalog i
postupke. JA pripovijedac cesto komentarise radnju. Teme ovog djela su: metropola(montazom
se opisuje grad), lik. Deblin je stvorio poseban kolazni stil i u toku pripovijedanja on montira
price iz Biblije, mitologije, reklame, vremensku prognozu, isjecke iz novina, djelove pjesama,
usputne razgovore itd..
Javlja se biblijska prica o Jovu u onom trenutku kada Franc zeli da se osamostali. Deblin prije
svega montazom postize efekat otudjenja. Film Berlin, simfonija velegrada je izvrsio veliki
uticaj na Deblina. Stare forme pripovijedanja su veoma spore za pripovijedanje brzog nacina
zivota, komunikaciju, razvoj, a Deblin pokusava da uhvati tempo vremena, zivota, duh tog
vremena.
Dio oko Alexanderplatza je detaljnije opisan. Prica o Francu se ne moze opisati bez trga, dok
prica o trgu i gradu moze bez njega i tu se ogleda povezanost licnosti i okoline. Franca pojmimo
iz njegovog odnosa prema drugima i gradu. Prikazuje se podzemlje Berlina, kriminal,
alkoholicari a i sam Deblin je imao priliku da se upozna sa takvim svijetom.
Slika zene odnosno prostitutke- zene Franca zanimaju samo kao sredstvo da izrazi svoju
frustraciju. Kod njega se promjena desava tek u susretu sa smrcu. Roman predstavlja svojevrsnu
mapu Berlina. Franc Biberkopf izlazi iz zatvora Tegel gdje je odlezao 4orogodisnju kaznu zbog
ubistva svoje vjerenice Ide u alkoholisanom stanju. Grad je gl lik a ne Franc. Pripovjedac se
obraca citaocu, otkriva aktivno ucesce u djelu. Uloga tj.perspektiva pripovjedaca koja se stalno
mijenja- pripovjedac se cesto umijesa u radnju on komentarise dogadjaje, ali ih i prepricava (o
Rejnholdu) i ne radi se uvijek o istom licu koje pripovijeda(ja pripovjedac se mijesa sa
sveznajucim). 3 bitna odnosa u ovom romau su Franc-zene, Franc grad i Franc-Rejnhold.
Sadrzaj: franc odlucuje nakon izlaska iz zatvora da vodi miran zivot. Upoznaje poljakinju Linu
koja ce mu jedan period biti saputnica. Pije s vremena na vrijeme i odlazi u jednu te istu krcmu.
Nakon nekog vremena dobija pismo od jedne udovice, kojoj je prodavao novine i pamucne
vezice, i odlucuje da se seli ne javljajuci se nikome ni Lini ni svome prijatelju Meku. Upoznaje
Rejnholda, velikog zavodnika. Franc upoznaje razne zene. (Fränze, Silly. Trudi). On kasnije
zavoli Silly. Po treci put odlazi u Berlin ne bi li poceo ispocetka. Tu srijece svog prijatelja Meka.
Zeli da se osamostali i postaje prodavac ukradenih stvari. Kasnije zeli da se bavi politikom ali
mu ne ide. Na kraju zavrsava u ludnici bolujuci od katatomije. Prozivljava susret sa smrcu. U toj
ludnici umire stari Franc Biberkopf a iz nje izlazi novi, koji je ozdravio. On shvata sve svoje
greske. Svjedoci protiv Rejnholda(jer ga je on izdao), kojeg osudjuju na 10 godina. Franc Karl
Biberkopf ide na Alexanderplatz. Na kraju zavrsava kao portir u jednoj fabrici.
13. EKSPRESIONISTICKA BALADA- OSOBENOSTI I IZABRANI
PRIMJERI (HEYM, TRAKL, GOLL…) Osnivac moderne balade Vedekind.U sredistu price je obicno jedan junak,avangardni,
usamljenik,individualac,koji se sudara sa sudbinom, i taj sudar je baladicno prikazan.I ovdje se
odbacuje tradicija,preuzimaju se samo neki elementi koji se preoblicavaju, dajuci im novo
lice,prica se pretvara u slike,unutrasnje stanje junaka dolazi u prvi plan.On je otudjen od sredine i
samog sebe.Ne moze da nadje zajednici jezik sa svijetom,ishod je tragican.
Balada ima za cilj da isprica pricu,sluzi se lirskim elementima.
Pilatus-Georg Heym
Cetiri slike u cetiri strofe povezane hronoloski i daju pricu.
1.slika saslusanja Hrista.Pilat je taj koji saslusava.Heym prikazuje njegov osmijeh i celo,sjedi na
stolici,drzeci stap koji oznacava moc i dominaciju.
2.slika krunisanja Hrista vijencem.Ponovo dominira motiv cela,na kojem se nalazi trnov vijenac.
3.slika Hristovog uspeca
4.slika Pilat u sredistu,slika proklestva,njegova dusa lebdi u beskraju paklenih muka(poginuo u
Alpima).
16 stihova (radikalno skracivanje-bira cetiri momenta,prevodjenje price u simbole je tipican
eksp.postupak,elementi pripovijedanja u odstranjeni,na snazi je dar stellung, slike su istovremeno
simboli) momenti pokazuju dvije figure u opoziciji- Pilat i Hrist,dvije slike Pilata i dvije slike
Hrista.Precizno su izabrane rijeci i pojmovi,slike nose semanticku tezinu.Trenutak Pilatove i
Hristove slave i patnje.Simbol nemoci ruke koje padaju niz tijelo.Vijenac od bodljikave
zice,simbol je patnje.On je predstavljen kao antiheroj,slika njegovog trijumfa je slika njegovog
ponizenja i ujedno slika citavog covjecanstva.Plava boja ovdje ima krajnje afirmativno
znacenje.Istinski trijumf Pilata je u posljednjoj strofi,slika Pilata koji leti je mnogo
dostojanstvenija od Pilata u prvoj slici. Isto je istinski trijumf Hrista u patnji.Samo patnjom
covjek moze da dospije do spoznaje,ne kroz trijumf. U pjesmi ima grotesknog,estetiku lijepog
zamjenjuje estetika uzvisenog, jer cilj umjetnosti nije lijepo vec prikaz nistavnosti u okviru
civilizacije.Priroda dominira nad civilizacijom,ona je demonska i rastace covjeka.Kritika
svijetovne (kroz Pilata) i duhovne (kroz Hrista) moci,afirmise sliku individualnosti covjeka koji
sam kroz patnju dolazi do spoznaje, motivacija je mitoloska.Cilj Heyma je da nagna covjeka da
se pogne,pored kritike svjetovne i duhovne moc,kritikuje i administraciju koja se zasniva na
strahu i podcinjavanju slabih.Osnova je kritika burzoazijskog drustva.
Danton-(1910) Hajm- balada je sastavljena od direktnog govora i govora pripovjedaca koji
opisuje sopstvene reakcije. Dantona zaticemo u solilokviju, on govori sam o sebi. U osnovi je
motiv straha kojim se upravlja masom. Ova balada ima istorijsku podlogu. Kroz Dantonovu
inicijaciju u smrt, Heym prica pricu o revoluciji.Ovo je kritika morala i mase sto je dominantno u
ekspresionizmu. Takodje je prisutan motiv smrti kao i u vecini eksp.balada. tjelesno raspadanje,
oci mu se ispraznise i tjelesno i duhovno sve je to tipicno eksp.
Breht:Legende vom Toten Soldaten- mrtvi vojnik je figura govora, i realizuje se u radnji
balade.Iskopavaju mrtvog vojnika i on prolazi sve ponovo kao regrut-osposobljavaju ga za
vojsku.Breht ironizuje-vade nekog iz groba da bi sluzio otadzbini i vladaru.On je spreman da
ponovo ode u smrt,a zvijezde su svijedoci njegove sudbine.Ovo je drustvena i humanisticka
kritika. Ovdje se kroz metafore prikazuje kako je on instrumentalizovan (kao marioneta),ne
razmislja ne bira,radi sta mu se kaze,on je mrtav. Slika covjeka koji ne bira, nego radi kao mrtav.
Zvijezde u ovoj baladi nisu simbol Boga,vec kantovski moral i apel za razumom kojeg nema. On
je prikazan kao marioneta, lutka kojom upravlja drugi, a nije sposoban da reaguje kao covjek sa
aspekta svoje humanosti. Karakteristicna je crvena eksp.boja koja slika krvavog pejzaza i
umiranja.Vojnik radi kako je naucio tj. djela na osnovu onog cega su ga naucili.U pitanju je
mucenicki put vracanja (travestija Hristovog drugog dolaska),ali on je sam kriv jer nema humani
ljudski kapacitet (dostojanstvo) da sam djeluje,vec pusta da sa njim rade ko sto hoce.Ovo je
satiricna balada,satiricnih slika i sam jezik je parodiran.
Balada demantira pricu o nepobjedivosti carske vojske na osnovu prikaza pripadnika njemacke
vojske.Ovo je kritika nacionalne istorije,nedostatka opstih ljudskih vrijednosti,a poziva na
ljudskost,humanost, dostojanstvo.
Verfel:Isus i strvinarski put - eksp.balada sa motivom smrti.Slika besjede na Gori,gdje Hrist
iznosi vazne hriscanske postulate hriscanskog ucenja,slika golgote.Verfel hoce da prikaze kako
je kroz istoriju hriscanski ideal uzimat zdravo za gotovo,on sve dogmaticare naziva strvinarima,a
pobjednik je ovozemaljski interes. Motiv ljubavi prema Bogu.Mracni svijet u kojem ljudi idu
krivim putem(mracna vizija), sumporasti smrad simbol pakla.Kritika crkve i bilo kakve dogme
kao lazne.Prikaz slika raspadanja i gadjenja umjesto jevandjeljskih slika. Motiv goluba koji se
ljulja- to je boziji golub a u hriscanskoj predstavi je to sveti duh.
Ceh:Balada o slijepom rudarskom konju- slijep jer se koristi da izvlaci rudu,vremenom
izgubio svoje zivotinjske kvalitete i postao nesto drugo. Smrt se pominje u svakoj strofi. On
poludi i ubija djecaka koji ga tjera da radi. Konj gubi svoje attribute- oci su mu mrtve, djecag ga
tjera i razgaljuje ga hlebom i secerom i u njemu prepoznajemo covjeka koji takodje gubi svoje
atribute,ljudske-moralne,slijep je da vidi ono sto zaista treba da vidi (instrumentalizovan).
Ostavljena je mogucnost da se taj konj (covjek) pobuni,i izadje iz svoje situacije(pobuna kao
preispitivanje ljudske istorije) ali konj svakako umire tako da smrt obesmisljava njegov citav
zivot,kakav god on bio.Eksp.poruka je pesimisticka i kriticna u odnosu na covjekov polozaj u
svijetu. Prikazan je covjek sa aspekta svoje smrtnosti,kao neaktivno,jadno bice,
neemancipovano, skoljeno okolnostima,bez snage da svoje individualne kapacitete stavi u pogon
i ako to uradi dolazi do ludila.
Klabund- I otac je tu po svoje – balada iz kruga ratnih motiva. Svaka strofa se zavrsava istim
stihom (refren) i otac je tu po svoje. I strofa opisuje odlazak u rat. Prikazuje se euforija
nacionalnog mobilisanja, ubistva, osvajanja itd. To je slika besmislenosti rata (krstaski ratovi su
bili besmisleni) Ovim refrenom i otac je tu po svoje aludira se na Boga da kazni ljude zbog rata i
stahovitih ubijanja, predstavlja odmazdu starozavjetnog tipa. U drugoj strofi rat se zavrsava.
Zivjeo Spartak (figura iz anticke istorije tj.rob koji je podigao ustanak) ovdje je rijec o revoluciji
odnosno o jos jednoj vrsti nacionalne euforije. U trecoj strofi taj ishod je negativan. Majka i
djeca i dalje stoje na prozoru. Majka i dijete predstavljaju Bogorodicu i Hrista i ona zna kakva
sudbina ceka njeno dijete.
Frank Vedekind- Tantenmörder – ova balada ima ironican i satirican ton. Pricu prica
sudiji.vec u prvoj strofi predikat geschlachtet zaklati asocira na zivotinjski, sirovo. Ovdje je
matrica kriminalistickog romana potpuno preokrenuta. Znamo pocinioca ali zaste se trazi. Tetka
– gradjanin koji je star in a umoru, ali sa velikom kolicinom novca i moci sto je preuzeto iz
tradicije. Opisuje se okrenutost materijalizmu i teznja da se moral prikaze kao lazni. Poslednja
strofa prikazana je ironicno, mladost koja je prikazana trazi razumijevanje, tj.otklon od
tradicionalnih normi. U direktnom obracanju sudiji izokrece se matrica. Trazi se sazaljenje, ne za
tetku vec za mladost. Odnos dzelat (sudija) – zrtva (mladost u procvatu) se preokrece. Namjera
je bila da ubije ono sto vise nije funkcionalno.
14.EKSPRESIONISTICKA LIRIKA- OPSTE KARAKTERISTIKE
Lirika dominira na početku ovog pravca, jer je mogla najbolje da izrazi misli i težnje same
epohe.Apelovala je da ljudi žive u miru i ljubavi (npr. pjesma Franca Vefela „der Weltfreund“,
dok su teme drugih exp. liričara rat,mržnja,smrt(„der Krieg“ Hajma, „Grodek“ Trakla „der
Aufbruch“ Štatlera).
Prve exp. pjesme su bile Weltende(1905) Elze-Lasker Šiler i Weltende(1919) Jakoba van
Hodisa. Gramatička pravila se često krše, specifična je upotreba metafora, slikovitosti i
simbolike boja. Ružnom i šokantnom obezbijedjeno je mjesto u lirici ove epohe npr. u pjesmama
Gotfrida Bena. Dakle težnje prethodnih epoha da se ograde od ružnog su prekinute.
Druga obilježja: tzv. Reihungsstil tj. redjanje kratkih glavnih rečenica koje nisu povezane
ni logički ni sintaksički šifre, konotacije, neologizmi(Lasker-Šiler „ein alter
Tibbetteppich“) dinamičan jezik pomoću upotrebe velikog br. glagola kretanja
tzv. Sprachverknappung tj. izostavljanje članova, partikula, pa i čitavih riječi
akumulacio tj. gomilanje riječi, s druge strane
čovjek postaje objekat,predmet subjekat tj. depersonalizovanje je na snazi
tabu teme poput hirurgije, rata, smrtne presude, ludila itd.
Važni predstavnici exp. lirike su:
Elze Lasker-Šiler, Jakob van Hodis, Franc Verfel, Alfred Lihtenštajn, Gotfrid Ben, Ernst Štatler,
Georg Trakl, Georg Hajm
15.G. BENN-- MORGUE UND ANDERE GEDICHTE
Sin protestanskog sveštenika. Studirao je teologiju i filozofiju na nagovor oca a potom se
okrenuo medicini i diplomirao za vojnog ljekara, u Berlinu.
Iz zdrastvenih razloga napušta vojnu službu i radi kao privatni ljekar u Berlinu. U početku
pozdravlja NS ali ubrzo se razočarava.
1936. god. zabrana objave djela, ocijenjen kao pripadnik ''degenerične umjetnosti''
(ekspresionizma)
Medicina je odigrala presudnu ulogu u Benovom stvaralaštvu- ulila hladno,objektivno, strogo
razmišljanje. Hladno opisuje leševe koje secira, ne užasava se od toga. Uz pomoć pripovijedanja
pokušao je da prevaziđe traume sa kojima se susreo kao ljekar.
U Berlinu upoznaje Lasker-Šiler i druge eks. pjesnike
Za vrijeme 3.rajha žestoko ga napadaju zbog pjesama koje je pisao jevrejki Lasker-Šiler.
Centralna zbirka ekspresionizma ''Mrtvačnica'' na nju se nadovezuju zbirke Meso i Ruševine
(tematski). Potom zbirka Sinovi koja se bavi opravdanošću postojanja u svijetu lišenog svakog
smisla. Nastaju i prozna djela ''Mozgovi'' , ''Glavni geometar'' , ''Karandaš''. Zbog bijede i nesreće
kojom je bio okružen okreće se kokainu (o tome svjedoče pjesme ''Kokain'', ''O noći'').
Pisao je i eseje, nakon rata objavljuje zbirke ''Statičke pjesme'', ''Apres lude'' , ''Fragmenti
destilacije'' .
Benova poetika- prije svega vlada cinizam, beskrajna odvratnost i gađenje. Lirski subjekat želi
da čitaocu otvori oči za prizore koje nameće stvarnost, da ga učini senzibilnim. Česti su
blasfemički prizori kako bi obesvetio ono što važi kao sveto (suprostavlja se tradiciji ,normama i
pretvaranju).
Estetika ružnog stupa na snagu. On prikazuje čovjeka u situacijama kada je ružan, slab,
propadljiv. Čovjek je kod Bena mrtav, to je njegova krajnja pozicija. Ni na koji način nije
povlašćen već egzistencijalno ugrožen. Nema religije koja bi to popravila, Ben ne prihvata
nikakvu utjehu. Pojam sreće, ako uopšte postoji, kratkotrajna, skoro nemoguća. Sreća je samo
iluzija. Čovjek suštinski ne može da bude srećan. Nema metafizičkog.
MORGUE – Mrtvačnica
S jedne strane zbirka je prikaz Benovog života (ljekar po pozivu), s druge strane njegovu
porodicu obilježava smrt. Društveno okruženje je bitan faktor koji je uticao na zbirku. I ona iz
tog ličnog osjećaja i umjetničkog doživljaja predstavlja zbirku usamljenosti, egzistencije i
propadanja zatim odvatnost prema životu i beznađe. Slike osvješćuju, jedna slika nagovještava
drugu i tako dobijamo ukupnu predstavu. To je benova tehnika snažnih slika. Kod njega se
čovjek iznova svodi na objekat.
Francuski naslov, pet pjesama koje cine integralnu scjelinu, a četiri su dodate. Najpoznatija od
njih ''Čovjek i žena idu kroz baraku za rak''. Osnovni postupak, postupak očuđavanja. Zbirka je
nastala kod je Ben pohađao patologiju ali još nije sam secirao.
Raskrstio je sa idealom vitezova, minezengerskim idealom. Ben je sagledao život- bezizlaznost
čovjekove pozicije u životu. Ruši stare ali fundira nove ideale koje treba tražiti u novoj
stvarnosti.
Kroz mrtvačnice u liriku ulazi jezovitost, mučnina i odvratno što čovjeka izlaže lomovima i
rascjepu. Benova sklonost ka odvratnosti, ruznom ima da posvedoci o njegovoj osjetljivosti. On
covjeka prikazuje u onim situacijama kada je ruzan, slab i propadljiv. Covjek kod Bena je mrtav
i to je njegova krajnja pozicija i to je ono sto je zajednicko svim ljudima. Covjek nije ni na koji
nacin povlascen.
Među prve stavlja pred javnost slike prostitucije, bolesnika, mrtvačnice.
MALA HRIZANTEMA
Sadrži jenu čitavu ideju ekspresionizma a to je da treba sve uništiti i započeti iznova. U pjesmi
dakle ništa se ne može stvoriti od mrtvog tkiva. Najpoznatija pjesma ciklusa. Riječ je o vozaču
piva, utopljeniku. Lirski subjekat pronalazi ljubičastu hrizantemu među zubima, pažnja se skreće
na cvijet ne na čovjeka. Lirski subjekat sahranjuje hrizantemu a ne čovjeka a sahranjuje je u leš.
Čovjek je dehumanizovan, prestavljen kao vaza. Na snazi je degradiranje covjeka, tj. prikazan je
kao objekat. Cvijet završava u mrtvu utrobu vozača piva da se hrani njegovim sokom. Pisac se ne
sluzi opisima nego se izrazava pomocu konkretnih slika i on udruzujuci te slike u asocijativne
nizove stvara emociju. Taj cudni kontrast svijetlo tama to je gotovo nemoguce. I nelogican je
postupak seciranja, onaj koji seciram secira jezik i nepce pocev od grudi, zatim neodgovarajucim
sredstvima kojima se secira. Secira se skalpelom a ne nozem. To je Benova teznja da se
nelogicnim predstavljanjem prikaze apsurd i uzas stvarnosti. on nelogicnostima budi paznju i
zbog toga ubacuje te apsurdne slike, da bi prikazao uzas stvarnosti.
LIJEPA MLADOST
Dozvoljeno je simbolično čitanje pjesme. Na snazi je estetika ruzng, raspadanje tijela. Motiv
smrti u vidu lesa koji e direktno iznesen. U pitanju je djevojka.Mlada generacija je oštećena
društvom i situacijom. Nije sposobna ništa novo da stvori već se hrani ostacima i propada.
Simbolično čitanje upućuje na socijalnu ravan tj. sliku društvenog stanja- sve je mrtvo, čak i
pacovi skaču sa tog broda. Pjesnik svoju generaciju doživljava kao pacove. Osuđuje nju i čitavo
društvo ironizujući. Ovdje imamo motiv utopljenice kao centralni motiv. Pacovi simbolizuju
bolest, štetu, zarazu. Imamo estetiku ružnog. Lijepa mladost se odnosi na pacove koji su
izjednačeni sa čovjekom. Oni unistavaju tu lijepu mladost ali onda saznajemo da se odnosi na
pacove koji su tu mladost prozivjeli. Dekadencija je na snazi. Motiv smrti se pojačava , ne samo
time što je tijelo djevojke mrtvo i kroz rupe na jednjaku već i pacovi ginu. Tema je odvratna a
jezik uzvišen i time je podstignut efekat očuđenja. Kritika sopstvene generacije, nesposobna, kao
pacovi hrane se mrtvim. Usta koja ne govore asociraju na Benovu generaciju pisaca, ne govore
jer su mrtva.
KRUZNO KRETANJE
Dinamika svih ovih pjesama bazira se na: nejednakoj duzini slika, direktnom
govoru,kontrastiranju,neprekidnom zaoštravanju motiva i slika(paroksizmi)
biblijski motiv: zemlja-zemlji, prah-prahu
opet je leš-leš MARGINALCA i nije glavni akter on, vec kutnjak. Zlatna plomba je jedino sto se
nije raspalo u njenim ustima(kurve) sto je kontrast u odnosu na propadljivost ljudskog tijela.
Pojavljuje se momak iz mrtvacnice koji je dao sebi za pravo da izvadi taj zub i proda ga i ode da
plese sa opravdanjem da zemlja treba da se vrati zemlji a ne zlato zemlji.
Akcenat je na opravdanju ovog momka koji je sebi dao za pravo da uzme taj zub pod izgovorom
zemlja-zemlji.
Kontrastne su i slike mrtve zene,mrtvih zuba i slike plesa i zabave
Ona je sluzila samo za zabavu, sada i njen zub , i ono poslednje sa nje, sluzi tome, i zatvara krug
(u tome je to kruzenje). Tu je i kritika kulture materijalnog.
CRNČEVA NEVJESTA
Ovdje su leševi udvostručeni. Karikiran je romanticarski motiv mrtve drage
Ponovo imamo marginalce- drustveno neprihvatljiv bracni par(crnac i bijelkinja)- to je
idealizovana ljubav koja se moze realizovati samo u smrti.
Slika sunca koje bjesni gradi efekat izrugivanja, jer tu nema idile, oni su mrtvi, sliku zivih
ostvaruju mrtvi. Zena odlazi u raj, jer jos nije postala nevjesa. Idila prve bracne novi, idila
srecnog zivota dok ih kopito ne rastavi- ta slika je ovdje presiflirana, oni su ovdje raskomadani
konjskim udarcem. Ovako Ben-gomilanjem tradicionalnih obrazaca-izvrgava ruglu idilu bracne
noci i vjecne ljubavi.On odbacuje cjelokupnu tradiciju pjevanja o ljubavi,braku,dragoj i sl. sve je
preobratio u najrealisticnije slike,najgore mogucnosti i sve je to mrtvo(ovdje su raskomadani
konjskim udarcem). Pjesmu zatvara slika zrtvovanja, to zapravo nije slika zrtvovanja vec
realisticna slika obdukcije- rijec je o 2 tijela koja se nalaze u mrtvacnici slucajno 1 pored 2., jer
ono prethodno nije moguce u stvarnom zivotu.
REKVIJEM
kao posmrtna misa- i kritika tog apstraktnog povjerenja u religijske istine(tj. mogucnost spasenja
kroz religijska uvjerenja)
umnogostrucavanje leševa- tijela su simbol apsol. propadanja i osporavaju bilo kakvu mogucnost
ponovnog ili drugog života od ovog zemaljskog. Pjesnicke slike kazuju da su svi isti u smrti,
nema spasenja,nema kazne- komadanje i razdvajanje organa ne ostavlja nikakvu nadu(isto ih
seciraju) Formulacija u vidu krsta je signal koji naznacava bitnu temu ove pjesme i nagovjestava
odgovor na osnovno pitanje zivota ili religije. Jasne su aluzije na Biblijutj na Novi Zavjet. Blizu,
goli, a ipak bez patnje vraca nas u stanje prije Pada, u kojem se Adam i Eva jos ne stide svoje
golotinje. U drugoj strofi se prikazuju slike izjednacavanja u smrti odnosno Boziji hram i
djavolja stala.
16.G.HEYM-- DER EWIGE TAG UND UMBRA VITAESin advokata, djetinjstvo je proveo u Hiršbergu, od 1910. boravi u Berlinu,a to je istovremeno
period nj. glavne stvaralcke faze. Pored Štatlera i Trakla jedan je od najznac. liricara ranog
exp. pod uticajem fr. pjesnika poput Bodlera,Verlena,Ramboa. U nj. djelima mozemo
prepoznati nadolazece katastrofe ratnog i poslijeratnog razdovlja, ,smrt i besmislenost
postojanja, nemilosrdnost velikih gradova,strasnu usamljenost ljudi npr. pjesma
Die Stadt: tematizuje monotoniju velegrada i anonimnost individua uz nagovještaj prijetnje
koja je na pomolu; sonet1, koji nam reĎa slike noćnog ţivota u gradu iz perspektive lirskog ja
uz kontrastiranje. Smjenjuju se konstantno elementi, koji uvode ţivot i oni koji uvode smrt.
Čula su preopterećena mnoštvom šumova, kretanja i dešavanja. Individua je izgubljena u tom
vrtlogu krvi i mesa i metala, ne vidi izlaz, niti ga traţi. Ona samo opservira, frigidno i
pomirljivo, obesmišljen ţivot u velegradu koji huči.Nije individua subjekt, već je počovječeni
velegrad subjekt, djelatnik. Pjesmom vlada negativnost, ţivot i smrt se nečujno pretaču jedna u
drugu, ljudi isto tako. Nema osvrtanja na ţivote i sudbine drugih, nema stvarnog interesovanja
za okruţenje, ni saosjećanja, svuda samo jednoličnost i prolaznost. Ţivot u velegradu je
beskrajan krug radjanja i umiranja, monoton, dalje nepogodan za sreću ili sjetu. Taj ţivot je
samo „blinder Wechsel”. Zato sukobljeno lirsko ja u svom milionskom prebivalištu ne preza
od izraţavanja kritike, ukazujući na alkoholizam, bijedu koja vodi u smrt i ,u ovom slučaju
prije svega, na alijenaciju. Kako u naturalističkim pjesmama grad i stanovnici skončavaju u
poţaru, poplavama i drugim nepogodama (popularno osjećanje smaka svijeta), tako i u ovom
ekspresionističkom ostvarenju postoji prijetnja po čovjeka, koja moţe biti smrtonosna, ako se
ne osvijesti. Rani pjesnicki pokusaji Hajma poticu iz 1899. ,brzo je razvio svoj talenat kada je
u pitanju forma, obradjujuci prave exp. teme poput grada kao velikog industrijskog
centra,zivotnog prostora i nestanak individua. 1904. pise pjesmu Resignation 1 pjesnička
forma italijanskog porijekla, sastavljena od četrnaest stihova, koji su u osnovnom obliku
podijeljeni u dva katrena i dvije tercine. Za nj. razvoj kao pjesnika bio je odlucujuci „der neue
Klub“-ujedinjenje studenata i mladih umjetnika koji su se zakleli da vise nece cutljivo gledati
na nepravilnosti onog vremena u umjetnosti i ekonomiji.
Hajm je ostavio oko 500 pjesama i lirskih skica, pored vizionarskih djela o
bolestima,ratu,ljudskom raspadanju i sl. iz glavne stvaralacke faze – pisao je i djela pastoralne
lakoce pune gracije i ljepote npr. pjesma Träumerei in Hellblau
Utopio se sa svojim prijateljem Ernstom Balkeom dok se se klizali po rijeci Havel.
Zbirke pjesama:
der ewige Tag –jedina zbirka objavljena za njegova zivota
der Kondor(koja sadrzi: die Vorstadt,Berlin,Traumererin in Hellblau,der Blinde,der
Baum,Nach der Schlacht,die Professoren itd)
Poesiealbum
Umbra vitae- zbirka objavljena posthumno(sijenka nad zivotom)
Osnova Hajmove lirike je velegrad,kroz koji promicu samoubice,bolesne i sumanute
spodobe,posrnule sudbine. Štadler ga je nazivao „sveštenikom straha“.
Figure u pjesmama su ugl. djeca,stari,slijepi,mrtvi.
DER EWIGE TAG- je zbirka pjesama koja svjedoci o tematskom i stilskom rasponu
ekspresionisticke lirike. Objavljena je 1911. god. Georg Hajm je u jezivim vizijama sagledavao
sudbinu covjecanstva, ratove, glad, bijedu i umiranje. Njegove pjesme su krik ranjenog ljudskog
roda protiv mehanizacije zivota. Grad u ekspresionizmu postaje krvava opsesija i to se najbolje
ogleda u Hajmovim sonetima o Berlinu, gdje pise o buci, cadji, magli i smradu u njemu, o guzvi
na drumu ili nam daje slike iz zivota robijasa. Gradovi su pakao. Hajm proklinje Berlin, novi
Vavilon. Beherova pjesma Berlin! Berlin! Je direktno nadahnuta raznim verzijama Hajmove
pjesme o Berlinu. U njoj se nalaze vizije tjeskobe i uzasa. Bez obzira da li se govori o ulicama,
kafanama, radnjama, bordelima, uvijek se to cini da bi se otkrila ista bijeda. Grad sek od njega
javlja kao zlokobna sila, kao zlocinacko bozanstvo. U drugim pjesmama, Hajm iznosi istorijske
dogadjaje kao pogubljenje Luja Karpeta ili Robespijerov put do giljotine sa puno odvratnih
detalja. Hajm u svojim pjesmama o Berlinu dize pogled sa sirotinjske zabave pod venjacimada bi
posmatrao oblake koji u plavoj veceri plove kao delfini crvenih peraja po moru uctivosti, i time
upucuje u ekspresionisticku viziju.
Hajm u svojoj pjesmi Nach der Schlacht (Posle bitke) uskladjuje svoju viziju sa djelovanjem
cetiri boje, a karakteristicno je sto mozda najtananija medju njegovim pjesmama izrazava upravo
duboku ceznju slojepog covjeka za svjetloscu i bojom.
Hajmovu pjesmu Fronleichmansprozession (Litija na Telovo) moze se analizirati uporedjujuci se
sa Verfelovim stihovima Die Prozession (Litija). Hajm svoju pjesmu pocinje detaljnim opisom
prirode dok su Verfelovi stihovi, nasuprot tome, rodjeni iz najstasnijeg ucesca u dozivljavanju
jedne religiozne egzaltacije. Dok Hajm redja utiske stoi h ova litija u njemu izaziva, i to mirno,
sukcesivno, utisak za utiskom, kod Verfela je sve stopljeno u jedan simultani utisak, koji se
iznenada, kao munja, prolama iz pjesnikove duse.
Neke od poznatih pjesma su: Berlin I, Berlin II, Berlin III, Der Gott der Stadt, Die Vorstadt
(predgradje), Die Dämonen der Städte, Nach der Schlacht, Louis Capet, Robespierre, April, Der
Tag, Ophelia, Fronleichnamsprozession i dr.
UMBRA VITAE--Pjesma iz istoimene zbirke. Nije sigurno da li je Hajm zelio ovoj pjesmi da
da ime „Sijenka zivota“ tj. „Umbra vitae“ ili Gedicht „Die Menschen stehen vorwärts in den
Straßen“...Medjutim ubrzo nakon nj smrti, nj prijatelji su objavili 43 djela pod nazivom „Umbra
vitae“. Kompletan ciklus pjesama stoji u znaku istoimene pjesme, te nam to ukazuje na tip
Hajmovog kompletnog exp. stvaralastva. Istorijska pozadina: Ova pjesma pripada prvoj fazi tj.
predratnom ili kosmičkom ekspresionizmu, tematizujući smak svijeta, što se uveliko podudaralo
sa osjećanjem koje je vladalo u to doba. Naime, oko 1910. postojala je realna zebnja da će doći
do sudara Halejeve komete sa Zemljom. U lirici exp. apokalipsa koja treba da zadsi svijet da bi
ga promijenila se cesto vizionarski predstavlja. Hajm je u pjesmi obradio strahove svojih
savremenika, nesto poput van Hodisove „Weltende“ pri cemu van Hodis izruguje ljude, dok
Hajm njihovu paniku ironizuje na nesto suptilniji nacin. Pojam smaka svijeta se odnosio na
građanski svijet ili uopsteno na modernu stvarnost. mnogi expresionisti su proklinjali ono sto ih
je okruzivalo i zaklinju jedan novi svijet i novog covjeka nakon propasti svijeta. Kako su mnogi
pjesnici tog vremena kriticki pokusali da promisljaju o propadanju i prolaznosti i to su temelji nj
pjesama, pri cemu kritikuju i parodiraju građanstvo. Forma: petostopni jamb, ukrstena rima, 10
ili 11 strofa(nekad se 7. izbacuje), nema lirskog ja- u prvom planu je govornik koji opisuje
događaje
Sadrzaj: Na pocetku pjesme ljudi kao hipnotisani gledaju u komete na nebu, koje Hajm
personifikuje neologizmom “Feuernasen”-pri cemu on djeluje bezopasno i njime se govornik
distancira od panike ljudi, uz blagu ironiju.
Druga strofa govori ljudima koji su definisani kao “Steredeuter” tj. o astrolozima i
mađioničarima, koji pokusavaju da saznaju,da li ce kometa udariti u Zemlju ili da je zaustave .
Govornik se opet distancira od straha savremenika- u ironicnom tonu govoreci o tome kako
svijet pociva na sujevjerju, te opet kritikuje i podsmijava se društvu.
U trecoj strofi širi se bolest i smrt, sanduci se prave na brzinu. Ovdje se osjeca zastrasujuca
atmosfera koja bud asocijacije na kugu, koja jeprema srednjevjekovnim predstavama bila 1 od 10
znakova da se blizi smak svijeta. Ova strofa pojasnjava da prijatenja postoji, ali nije sigurno da
se radi zaista o Halejevoj kometi.
U 4,5,6 strofe pocivaju na motivu raspadanja ja(Ichzerfalls) ,opisana su masovna samoubistva ,
jer ljudi ne zive u harmoniji sa sobom u savremenom svijetu.Hajm samoubistva povezuje sa
zvanjem čistača ulica i tako pojasnjava da ona pripadaju svakodnevici. Moguce je da Hajm ovim
kritikuje i teske radne uslove u periodu industrijalizacije.Govornik ljude instrumentalizuje i
kritikuje. Oni se osjecaju se ugrozeno, nebeska tijela kao da se potajno priblizavaju,ali oni nista
ne preuzimaju, kao da su mašine (i zato su izlozeni pjesnikovoj kritici.) Samoubic su izjednacene
sa prasinom, koja stoji na dnu procesa raspadanja. Njihov proces propadanja pocinje i prije
njihove smrti, u koju oni zurno trče. Ovim apstraktnim slikama Hajm nam ukazuje na oštećenu
psihu tih ljudi. Oni kao da zele u svom teskom zivotu da bar odluce o vremenu svoje smrti, koja
je nada i bijeg iz negativnog svijeta kojem prijeti propast. Hajm ljude poredi i sa zivotinjama i
grotesknim slikama kritikuje samoubistva koja su mnogi pocinili.
Potom slijede slike prirode, cija je funkcija da otkrije odredjena raspolozenja govornika.
Ljudi su instrumentalizovani, a priroda ima ljudske osobine i djeluje groteskno i prijetece. I ljudi
i priroda i zivotinje-svi su u istoj ravni, nema nade,ne pomaze nijedna religija, svima su u
jednako osudjeni na raspadanje i propast.
9. strofa podrobnije tematizuje smrt i ukazuje na besmislenost ljudskog zivota,koji suvise brzo
protice.
10. strofa ima posebnu ulogu. U prva 2 stiha nalaze se rijeci koje su ujedno i ime zbirke, rijeci
koje ukazuju na to kako je zivot jalov i nestvaran kao sijenka. Tako su ljudi,zivotinje i priroda
sami po sebi sijenke koji vegetiraju i moraju zavrsiti smrcu.
Iz poslednja 2 stiha saznajemo da je sve opisano bio samo san, ali da opasnost postoji, i to ne od
prirodne katastrofe, vec od samog drustva koje je obiljezeno sujevjerjem, teskim radom i
samoubistvom, naivnoscu, poslusnoscu koje ih vodi u propast.
Pjesma ima dosta slicnosti sa pj. van Hodisa “Weltende.”
17.G. TRAKL – SEBASTIAN IM TRAUM UND GRODEK
Georg Trakl je bio poznati austrijski pjesnik ekspresionizma, rođen 3. februara 1887. godine u
Salcburgu, gdje provodi svoje djetinjstvo i mladost. Pripadao je građanskoj porodici, ali nije
imao srećno djetinjstvo. Naime, njegova majka je bila zavisnik od droge, pa je i to uticalo na
njen odnos prema djeci. Odgoj djece preuzima guvernanta Marie Boring, koja djecu između
ostalog podučava francuskom jeziku i literaturi. To objašnjava veliki uticaj Remboa i Bodlera na
Traklovo stvaralaštvo. Traklovo stvaralštvo se može podijeliti u 4 faze:
Prva faza se odnosi na njegova najranija djela u mladosti, koja su bila pod jakim uticajem Ničea,
strujanja secesije i simbolizma. U tom periodu su još zastupljeni uticaji francuskih pjesnik
(Bodlera, Remboa, Verlena) koji su obilježeni jakom lirskom tradicijom, čemu služi primjer stih
„kranke Blumen der Schwermut“ u kojem nalazimo povezanost sa Bodlerovim "Cvjećem zla".
U drugoj fazi (1909-1912) je zastupljen ekspesionistički Reihungsstil – slikoviti manir u
pjesničkom izražavanju, gdje svaki stih u strofi predstavlja posebnu sliku za sebe i na taj način
daje strofi jedinstven utisak. Primjer za to je pjesma Der Gewitterabend.
Treća faza (1912-1914) je karakteristična po jakoj poetskoj sugestivnosti slika koja stvara veliku
semantičku otvorenost. Ovaj hermetično-apstarktni stil i nastojanje da se zamagli jasnoća su
stvorili individualni stil izražavanja koji otežava interpretaciju sadržaja. Sada pokušava da se
oslobodi Reihungstil-a, kako bi polako uveo lirsko Ja u konačne ishode radnje i uveo spoznaju.
Posljednja faza je trajala od 1914. i obuhvatala je djela koja su posthumno objavljena.
Preovladavaju ratna iskustva i arhaično-apokaliptični sadržaj kao što je to slučaj u pjesmana Im
Osten, Klage, Grodek.
Posmatranjem ove četiri faze u stvaralaštvu Trakla, dolazimo do zaključka da one predstvaljaju
rezultat jednog procesa u kojem je Trakl težio da postepeno usavrši pjesnički izraz u slikama.
SEBASTIAN IM TRAUM-- predstavlja centralno djelo u Traklovom stvaralastvu. Pjesme
ovog toma svjedoce o njegovom ograđenom svijetu, svijetu koji miruje.Nastala je 1913. u Kurt
Volf izdavastvu, a sam autor je vdio zestoke rasprave sa izdavacem, jer je namjera izdavaca bilo
da objavi samo dio lirskih ostvarenja koja je Trakl objedinio za izdavanje. Ali mu je obecano da
ce ubrzo izdati cijelu,obimnu zbirku, sto Trakl ipak za zivota nije dozivio. Ona je izasla
posthumno- 1915. 50 pjesama toma su melanholicno-sjetnog tona,a teme su raspadanje,
unistavanje, besmislenost,beskucnistvo, krivica, tuga i smrt. Lajt motivi su djetinjstvo-kao
izgubljeni raj, nemirno lutanje i vecernji,uglavnom jesenji pejzazi. Biblijske slike, metaforicni i
alegorijski motivi prelaze u fantasticne i deluzione(koje se prividjaju) vizije i krivicu, kao i
uzaludnu potragu za izbavljenjem/oslobodjenjem. Ova Traklova osjecanja „pada u grijeh“ i
straha-te potraga za izbavljenjem- su posledica incestuozne veze sa svojom mladjom sestrom
Gretom, koja i u ovim kasnijim djelima Trakla stalno izviru iz motiva i slika pjesama... I u njima
se javlja,za exp. karakteristicna,simbolika boja-narocito u slikama prirode i pejzaza. Npr.
»purpurner Schlaf«, »schwarzes Schweigen« ili »graue Schwüle« postaju šifre, koje nisu bas
prohodne, a koje izuzetno karakterisu Traklovu poeziju. One je cine posebnom, daju joj poseban
ton. Uprkos svim pesimisticnim izjavama i ocajnickom beznađu, iz Traklovih pjesama izbija
jedinstvena toplina- to je saosjećanje onim koji je izgubljen,koji nije stvoren za ovaj svijet, koji
svoje beznađe i svoj očaj izražava kroz naglašene slike.
Struktura: ciklus sadrzi 47 pjesama u stihu i 3 prozne pjesme(Verwandlung des Bösen,
Winternacht, Traum und Umnachtung). Pjesme su podijeljene u 5 ciklusa:
1. Sebastian im Traum
2. Der Herbst des Einsamen
3. Siebengesang des Todes
4. Gesang des Abgeschiedenen
5. Traum und Umnachtung.
Niz pjesama ima klasicnu stihovnu formu, dok onima- u kojima su teme raspadanje i propast
korespondira- lomljenje forme.
GRODEK - Pjesma Grodek govori o ratu i njegovoj razornoj moći, a inspirisana je upravo
ratnim iskustvom Georga Trakla dok je boravio na frontu kao bolničar. Grodek se odnosi na
mjesto u današnjoj Ukrajini, gdje se 1914. godine vodila borba austrijskih i ruskih trupa. Trakl je
bio potrešen prizorima rata i nemogućnošću da svim teško ranjenim borcima pomogne. Zbog
toga Trakl duševno obolijeva i završava u bolnici u Karkovu gdje će oduzeti sebi život
prevelikom dozom kokaina.
Pjesma Grodek se sastoji od jedne strofe koja sadrži sedamnaest stihova. S obzirom na to da
pjesmi nedostaju rima i metrika, Trakl koristi aliteraciju (glasovna je figura koja nastaje
ponavljanjem istih ili zvukovno sličnih suglasnika ili suglasničkih skupina radi postizanja
zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata) i asonancu (glasovna je figura koja nastaje
ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata)
kako bi pjesmi podario lijep prizvuk ( primjer: „Am Abend“, „Verwesung“ i „Sterne“,
„Schmerz“ i „Enkel“).
Iako pjesma sadrži samo 1 strofu, postoji mogućnost da se ona podijeli na 3 smislena dijela, tj.
od 1. do 6., od 7. do 14. i od 14. do 17. stiha.
U prvom dijelu (od 1. do 6. stiha) imamo sliku večeri. Dok traje zalazak sunca, borba još nije
privedena kraju, šuma odjekuje zvucima oružja - „Am Abend tönen die herbstlichen Wälder
von tödlichen Waffen“. Trakl pojačava značenje riječi „Waffen“ i uvodi sintagmu „tödliche
Waffen“, kao da riječ oružje već samo po sebi ne sadrži ubilačku konotaciju.
U 2. i 3. stihu se opisuje idilični pejzaž zlatnog predjela i plavih jezera „die goldnen Ebenen, Und
blauen Seen“. Trakl pritom koristi hiperbolu kao stilsku figuru da bi pojačao idilični opis
svjetluvace plave vode. Plava voda se često poistovjećuje sa Karibima, dakle aludira na toplo i
sunčano vrijeme. Ali ako pomislimo na jezera u stvarnosti, ona nemaju plavu boju, već je ona
zbog visokog procenta određenih pririodnih materija zapravo zelena, ponekad sivkasta ili pak
braon. Ovaj kontrast idilične slike i ratnog krvoprolića Trakl koristi kako bi uvjerljivije dao opis
dešavanja. U nastavku se opisuje „kotrljajuće kretanje sunca“ („darüber die Sonne düstrer
hinrollt“) koje ne ostavlja samo jak optički utisak, već i utisak neke prijeteće opasnosti,
vjerovatno izazvane samom posljedicom kotrljanja. Vojnici se u tom trenutku nalaze u borbi
„Sterbende Krieger, die wilde Klage“. U 6. i 13. stihu će Trakl svesti egzistenciju vojnika na
njihova usta i glavu („zerbrochenen Münder“ i „blutenden Häupter“) , dakle koristiće sinegdohu
kao stilsku figuru (podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu). Prvi dio pjesme je time
priveden kraju.
Drugi dio pjesme počinje sa 7. stihom isticanjem riječi „Doch“ i uvođenjem slike noći i tišine
koju noć donosi sa sobom. Na pašnjaku se sada skuplja krv palih boraca „Doch stille sammelt im
Weidengrund, Rotes Gewölk, Darin ein zürnender Gott wohnt“. Može se pretpostaviti da se
ovdje mislilo na rimskog boga rata, Marsa, za kojeg se često vezuje crvena boja. Hladnoća koja
se pominje u 9. stihu „mondne Kühle“ je trenutak kada bog Mars odvodi pale borce u svoj
podzemni svijet. Pomalo zbunjujća rečenična konstrukcija vlada od 7. do 9. stiha. Dijeluje nam
kao da 8. stih prethodna dva razdvaja, dakle da se radi o stilskoj figuri hiperbaton (kojom se
remeti običan red riječi u rečenici, ali po smislu), pa bi stih trebalo da glasi „Doch stille sammelt
sich im Weidengrund das vergossene Blut“. 7. i 9. stih dodatno sadrže i inverziju kojom se obrće
red riječi u rečenici, radi jačeg isticanja, jer bi riječ „sich“ moralo po pravilu da stoji nakon
glagola „sammelt“
„Alle Straßen münden in schwarze Verwesung“ – ovim opisom iz 10. stiha Trakl želi da ukaže
na ishod borbe, ali i da ukaže na nemogućnost drugog izlaza, jer svi putevi čovjeka vode u
sigurnu propast, smrt. Već u 12. stihu se krećemo na jednoj transcedentalnoj ravni u kojoj se
pojavljuje sjenka sestre koja traži preživjele junake „Es schwankt der Schwester Schatten durch
den schweigenden Hain“. Glas „sch“ se javlja na početku 4 riječi („Schwester“, „Schatten“,
„schwankt“, „schweigenden“), što nam ukazuje na neku tajanstvenu simboliku. Iako
ekspresionistički pokret negira postojanje Boga, sjenka sestre pozdravlja mrtve borce, svoju
braću prije njihovog odlaska u podzemni svijet i kao bliska osoba im daje blagoslov. Ali isto
tako možemo i ulogu sestre interpretirati kao sjenku podzemlja, simbol Hada.
„Helden“ u 13. stihu govori o Traklovom osjećanju poštovanja i časti za poginule ratnike. Zvuk
frula odaje posmrtnu pjesmu za njegove ratne drugove „tönen im Rohr leise die dunklen Flöten
des Herbstes“
Posljednji, treći dio pjesme počinje uzvikom („O“) i evokacijom. Trakl pritom koristi komparativ
pridjeva stolz i započinje stih „O stolzere Trauer! “. Ova apostrofa ima za cilj da istakne ovo
slavljeničko obraćanje starim hramovima „ehernen Altären“, jer su hramovi služili kao
bogomolje u politeističnim religijama, gdje se često odavala počast Bogu tako što su se prinosile
žrtve. Primjetno je i to da Trakl u svojoj evokaciji koristi ličnu zamjenicu „ihr“ napisanu malim
slovom, što se može interpretirati kao Traklovo negiranje značajnosti hramova koji su posvećeni
Bogu.Ako bi se time vodili, onda bi obraćanje lirskog Ja shvatili kao odrećenu provokaciju i
podsmijeh.
Pjesma se završava stihom „ungebornen Enkel“ kojim se aludira na egzistenciju budućih
generacija kao i na teškoće kojima će se one morati nositi. Metafore boja su u pjesmi zadržale
uobičajna ekspresionističa značenja, kao npr. crna u riječima „Nacht“, „schwarze Verwesung“,
crvena kod „rotes Gewölk“, „Blut, a odnose se na simboliku smrti.
Trakl je ovom pjesmom želio da slikovito prikaže užasne posljedice rata i beznadežnu budućnost
čovječanstva u turobnoj i tužnoj atmosferi mrtvila koja je zavladala svijetom.
18.JAKOB VAN HODIS—WELTENDESmak svijeta je lirsko ostvarenje predstavnika ranog ekspresionizma Jakoba van Hodisa. Nastala
je 1910.god. a prvi put je objavljena 1911. u casopisu „Der Demokrat”. Od strane mnogih
knjizevnih kriticara sagledavana je kao temelj ekspresionizma, koji je imao za cilj da pokaze
unutrasnje stanje autora, tj. njegove misli i emocije i time njegovo vidjenje svijeta. Te misli i
emocije uglavnom su bile pregnante pesimizmom i slikama Prvog svjetskog rata. “Smak svijeta”
pripada prvoj fazi tj. predratnom ili kosmickom ekspresionizmu gdje ekspresije ukazuju na nesto
vanzemaljsko, nebesko.
U pjesmi van Hodis tematizuje moguci smak svijeta, sto se uveliko podudaralo sa osjecanjem
koje je vladalo u to doba s tim sto sam lirski ton u pjesmi djeluje distancirano, hladno, bez
emocija, iroonicno. Naime, 1910. Postojala je realna zebnja d ace doci do sudara Halejeve
komete sa Zemljom i otuda ovo djelo je djelo ekspresionisticke apokalipse. Pjesnik karikira uz
dosta ironije histericno raspolozenje gradjana koji strepe pred smakom svijeta, razjasnjavajuci
nam da oni ne treba pred tim da strepe, vec pred sopstvenim nacinom zivota koji karakterisu:
odsustvo volje, kritike, strah, zbog cega su gradjani osudjeni na propast, a oluja na pomolu
podsjeca na veliki biblijski potop. Ovo je pjesma tipicna za vilhelministicku eru. Tu se ogleda
ponasanje tadasnjeg gradjanstva, njegovi strahovi, reagovanje na najavljenu katastrofu i sve to u
cilju kritike drustva. I mnoga druga ostvarenja kritikuju vilheministicko gradjanstvo kao npr.
Umbra vitae od Hajma i Die Stadt od Lihtenstajna.
Kada je rijec o formi, pjesma se sastoji od 2 strofe sa po 4 stiha, sa obgrljenom i unakrsnom
rimom, i svaki stih zasebno gradi jednu zaokruzenu sliku koja stoji u kontrastu sa nekom
narednom, te tako pjesma djeluje groteskno. Specifican je stil pisanja pjesme a to je tzv.
Reihungsstil odnosno to je redjanje slika, gdje svaki stih zasebno gradi po jednu zaokruzenu
sliku, a same slike su medjusobno labavo povezane, uglavnom kontrastom. Pjesmu prije svega
karakterise veliko kontrastiranje. Kontrast je prisutan i izmedju jasno strukturiranih stihova u
odnosu na sadrzaj pjesme, koja je bogata ironijom i besmislenoscu. Npr. katastrofi gdje vozovi
padaju s mostova suprostavljeno je sirenje kijavice medju ljudima, u pitanju je dakle
banalizovanje navodne apokalipse, sto djeluje narocito ironicno i groteskno.
Vec prvim stihom postaje jasno da covjek nije neko ko djeluje, vec je zrtva koja u strahu iscekuje
ishod svoje sudbine. On je dakle, bespomocni objekat, dok je priroda kroz zivahno more i oluju
koja se pomalja, prikazana kao ziva i dominantna, sto je tipicno ekspresionisticki. Ona prijeti da
srusi i dotadasnja velika tehnicka dostignuca sto vidimo iz slika o branama i vozovima, uz
pomoc koji van Hodis kritikuje prolaznost tehnickih izuma.
Tipicno ekspresionisticko u pjesmi jeste individualizam pjesnika. Takodje, tipicna je i izrazena
simbolika, koja dominira narocito na pocetku in a kraju pjesme. Hut asocira na glagol behüten
koji znaci zastititi. Taj sesir se nalazio na glavi gradjanina iz viseg sloja, ciju naivnost pjesnik
kritikuje. Oluja koja se pomalja ostavlja malogradjane bez tog zastitnog predmeta, a zatim slika
krovopokrivaca koji padaju i dijele se, govori o nestanku te zastite, a svaki pokusaj da se ona
stvori je uzaludan.
Specificno ekspresionisticko je i redukovanje slika. Pjesma je prilicno kratka, ii ma samo 2 strofe
i ukupno 8 stihova, tj. 8 slika koje na kraju cine izvjesnu cjelinu. Prijeteca katastrofa evocirana u
naslovu u djelu ipak nije prikazana, vec se samo nagovjestava. Iznenadjuje kraj pjesme koji je
banalizovan. Pjesnik ironicnim tonom ponovo kritikuje malogradjane te povezuje pocetak i kraj
pjesme.
19.ELSE LASKER-SCHÜLER—HEBRÄISCHE BALLADEN, EIN ALTER
TIBETTEPPICH
Rođena u Vupertalu, iz imucne jevrejske porodice.Majka je bila centralna figura njenih
pjesama. Elze je bila tako reći cudo od djeteta, jer već sa 4 godina je čitala i pisala.
Uz Anetu fon Droste-Hilshof je najveća pjesnikinja, koja je pisala na njemačkom jeziku.
1902. je objavljena njena prva zbirka pjesama STYX, koja je pod uticajem Jugendstila. Sa
zbirkom Moja čuda ,koja je objavljena 1911. ona postaje vodeća predstavnica njemačkog
ekspresionizma.
Početkom XX vijeka u Berlinu se družila sa poznatim piscima-kao sto su Trakl i Ben. 1912. je
upoznala Godfrida Bena i ubrzo postaju prijatelji. To njihovo intenzivno prijateljstvo ona je
opisala u brojnim ljubavnim pjesmama, koje je posvetila Benu. Gotfrid Ben je takođe pisao o
njoj.Kad su nacisti dosli na vlast emigrirala je u Svajcarsku . Smrt njenog sina Paula je dovela
pjesnikinju u duboku krizu. Iako je 1932. dobila Klajstovu nagradu emigrirala je 1933 u Cirih
a zatim u Palestinu.
***
Njenu poeziju obiljezavaju osjecanja straha,usamljenosti,teznja za oslobodjavanjem od svake
vemenske i prostorne zavisnosti, teznja za aps. slobodom. Pjesme su prepune
simbolickih,apokaliptickih slika, teze oslobodjenju i predavanju vjecnosti.
Kod nje obično nalazimo dvojaku tematiku: s jedne strane imamo vrlo subjektivnu ljubavnu
liriku , dok na drugoj strani imamo religiozne pujesme i molitve/pjesme o hebreskoj i
istočnjackoj tradiciji kao i i ličnostima iz Biblije.Njena djela obiluju brojnim poređenjima i
neologizmima, kasniji rad je bogat biblijskim I orjentalnim motivima.
Zbirke pjesama: STYX
DER SIEBENTE TAG
MEINE WUNDER
GESAMMELTE GEDICHTE
MEIN BLAUES KLAVIER(1943)
Njena prva i najznačajnija drama je die Wupper, a tu je još i drama Artur Aronimus i
njegovi očevi. U drami ICH UND ICH ona piše nastavak Geteovog Fausta. Mefisto i Faust
posmatraju iz pakla kako Hitler korak po korak osvaja svijet. Konacno i Mefisto shvata na
osnovu zločina koji su počinjeni da se zlo ne smije podrzavati.Zajedno sa Faustom moli Boga
da mu oprosti ,zajedno idu u raj.
EIN ALTER TIBBETTEPICH
Objavljena 1910. u casopisu „Sturm“. Osnovni motiv pjesme je ljubav, ali se ne koriste
tradicionalni izrazi ljubavne lirike. Ova pjesma je izraz duboke senzualnosti, savrsenstva,
sklada zvuka, ritma..
Upotrebljena je rima, upotrijebljeni su i novi pridjevi-neologizmi: himmellang i
buntgeknüpfte. Sto se strukture tice-naglaseni i nenaglaseni slogovi se smjenjuju,strofe su
povezane rimom. Pjesma ima 1 zatvorenu simboliku i kroz nju ostvaruje estetski efekat.
Nova je i slika, koja povezuje dvoje koji se vole, a to je slika tepiha-koja je simboli vjecne
ljubavi. Ova ljubavna pjesma budi slušaoca i to rijecima: Strahlen, Farben, Sterne. Stopala
koja miruju na tepihu prikazuju obostranu blizinu koja je ispunjena nježnošću, prikazano nam
je i mirovanje u beskrajnom poljupcu kao i nježni obrazi.
Tepih je simbol slike ljubavnog jedinstva i satkan je od 1000 i 1000 cvorova, kao simbol
cvrste veze dvoje u ljubavi. Svaki od ovih cvorova predstavlja pojedinacnu vezu koja se
odnosi na 1000 pojedinacnih spona koje povezuju dvoje ljudi. Ti cvorovi predstavljaju i sliku
svijeta u kojem se ljudi bezuslovno vole, koji u nekoj bajkovitoj, utopijskoj zemlji realizuju
svoju sustinu kroz jedinstvo. Tepih je simbol apoliticnog svijeta, slika rajskog svijeta koji je i
erotican, duhovan u krajnjoj liniji religiozan i istovremeno i vrlo intima i time se omogucava
prerastanje ove pjesme u idilu.
Bitno mjesto u ovoj pjesmi zauzimaju i mirisi, koji mogu da znače sjećanje na ljude koji se ne
smiju zaboraviti. Naznake orijenta otkrivaju se mirisom mosusa. Orijent donosi nagovjestaj
bogatstva a raskos se ostvaruje u toj harmoniji dusa i ona je orijentalno senzualna. Sam naziv
Teppichtibet je naziv koji je iskorišćen za zemlju iz bajke. Zaljubljeno biće koje odgovara
ovim stihovima je zapravo sin čarobnog sveštenika, koji samo u bajkama može da pobijedi i
da bude sa onom koju voli, dok je ovdje biće koje voli- žena. Ova žena je zapravo pjesnikinja
koja je sebe često odijevala u orijentalnu odjeću.
Dakle, ljubav je nesto sto se ne moze opisati konvencionalnim rijecima zbog toga su nuzni
neologizmi. Uvrstavanje jedne udaljene regije u pjesmu ukazuje na mogucnost bjekstva iz
svakodnevnice , sto je moguce kroz ljubav.Bilo je neobicno da zena u 20. vijeku iskazuje
svoja osjecanja na ovaj nacin, po cemu vidimo da LS se bori protiv klasicno-gradjanske uloge
zene…
HEBRÄISCHE BALLADEN 1913.
zbirka od 17 pjesama iz dva dijela i predstavlaju Hebrejski korpus. Za ove pjesme Lasker-
Šiler je sama nacrtala crteže.
Pjesme se prije svega bave temamam Starog zavjeta , pri čemu LS razara granice
epohalne,hijerarhijske i polne, te ima i ljubavi medju muskarcima, junaci su androgeni.
Balade sup o motivima legendarnog. To legendarno je prikazano kao poigravanje. Ona ne
prepricava legende vic se javljaju samo ti nagovjestaji. Likovi iz legend su plastivni, oni su
kao lutke, a onda ih u poeziji pjesnikinja zapravo mijenja, mijenja im maske i prikazuje ih kao
na pozornici. Njena lirika je dio ekspresionizma koji pokusava da otkrije ono duboko u
covjeku. Ona nastoji da izrazi osjecanja koja ne pripadaju ni jednom vremenu.
Neke od pjesama su: Abraham und Isaak, Esther
20.ELSE LASKRE-SCHÜLER—MEIN BLAUES KLAVIER
Zbirka pjesama -jedno od najpotresnijih pjesničkih svjedočanstava o emigraciji. Značenje plavog
klavira nalazimo i u dnevniku ove pjesnikinje: Ich besitze alle meine Spielsachen von fruher
noch, auch mein blaues Puppenklavier... Ovaj klavir je simbol njenog djetinjstva.
Ova pjesma se prvi put pojavila u casopisu Sturm.
Formalna struktura pjesme se može opisati sa nekoliko riječi (naglaseni i nenaglašeni slogovi se
smjenjuju, strofe su međusobno povezane.)
Emocionalnost je ovdje prikazana objektivno.Opisane su nam boje, koje sijaju. Takodje nam je
prikazano trajanje,koje je opisano pridjevom himmellang, sto znaci neograniceno. U cijeloj
pjesmi imamo ujednačenost koja povezuje strofe. Pjesma se može tumaciti na dva
načina:doslovno i preneseno. U ovoj pjesmi su nam prikazana vrata. Jedna vrata nas vode u
podrum, druga nam pokazuju na nebo, a treća se nalaze između ovih i prikazuju nam stav
govornika, koji ne zna šta da radi sa svojim životom. Pjesma govori o djetinjstvu, nastala je
1936. u egzilu.Ovo je dakle pjesma egzila,a ne ratna pjesma ili pjesma koja govori o Holokaustu.
S obzirom da se nalazila u egzilu, kuća je mjesto gdje se nalazio klavir. Na pitanje zašto baš
plavi klavir, kad svi znamo da su klaviri najćešće crne boje. Plavoj boji odgovara:nebo, proleće,
cvijeće. U dnevniku ove pjesnikinje nalazimo sljedeću rečenicu: Ich besitze alle meine
Spielsachen von früher noch, auch mein blaues Puppenklavier. Dakle zbog toga je njen plavir
plave boje, ovdje je riječ o sjećanju na djetinjstvo. Plava boja aludira na kompletno slikarstvo
Plavog jahaca, jer je imala blisku komunikaciju sa ekspresionistickim slikarima. Kod Else plava
boja predstavlja ceznju za njenim istinskim porijeklom i za domovinom tj. Njemackom.
Od dječje kuknjave dolazi katastrofa koja je opisana kao verrohrt Welt. Motiv gorkog hljeba,
koji ukazuje na to kakvoj je ukusa bio hljeba za vrijeme njenog boravka u egzilu, hljeb koji je
gorak, bijedan, koji nema nikakvog ukusa.
Iz takvog svijeta čovjek koji je očajan želi da pobjegne i da nađe spas, a gdje će drugo, nego na
nebu da pronađe svoj mir. Pjesnikinja upliće anđela koji joj otvara vrata neba. Pjesma se
završava riječima zabrane napuštanja zemlje.Ove zabrane su zarobljenici itekako bili svjesni.