SKRIPTA IZ KNJIZEVNOSTI

1. EKSPRESIONIZAM- pokret u likovnim umjetnostima, knjizevnosti i filmu- opste karakteristikeTo je avantgardni pokret 1910-1925god. (inovativne, eksperimentalne pokrete koji idu ispred svog vremena), najsnazniji u knjizevnosti. Na njen nastanak utice lose stanje (bijeda,nasilje,nezaposlenost..) u Vajmarskoj Njemackoj. Exp. teznje nisu jedinstvene, autori su mijenjali stavove , od potpune rezignacije do odusevljavanja i potrebe za novim izvorima.(zajednicke teme i teznje) Snazan izraz - zbog ostavljanja snaznog utiska, razvila se najprije u gradovima-stoga ostaje velegradska umjetnost. 3 OBILJEZJA EXP.: 1. svjetski rat/potpuna propast burzoazije/formiranje proleterijata 2. pretea u knjievnosti, nagovjetava eksp. klimu- Vedekind 3. Znacajni ekspesionisticki casopisi: der Sturm, der Demokrat, die Aktion, die Revolution U Berlinu pocinje veliki razvoj umjetnosti, on je predstavnik ekspesionizma *EXP. U SLIKARSTVU* pretea u slikarstvu-Edvard Munch Krik 1893. Predstavnici: Avgust Make- Ruski balet (nije vazno sta je nacrtano vec na koji nacin je izraz prenesen na likovnu formu- korak ka modernoj umjetnosti) Ludvig Kirhner- die sitzende Dame (Dodo)- plavo lice simbolizuje unutrasnju dubinu u covjeku/plava boja-boja koja uneobicava, ukazuje na neki izraz neceg sto se desava unutra Die Maler der Brcke 1925.god. citava slika ostavlja utisak diskurzivnog izraza sugerisuci na to da se grupa razvijala-pokret, dramaticnost razvojaFranc Mark- der Turm der blauen Pferde/ die gelbe Kuh Paul Klee-Motiv aus Hammamet 1914.godkasnije Oto Miler,Emil Nolde,Vasili Kadinski teme: zivot u velikom gradu, covjek i priroda,zivotinje karakteristicno: intenzivne boje, pokret figura Exp. slikarstvo je duboko individualno i po prvi put se odnosi na individuu: predocava izraz,dozivljaj svijeta, dozivljaj stvarnosti umjetnika/ Slobodan odnos prema formi kao odgovor na neslobodu covjeka u svijetu, gdje nema slobodu izbora. Dozivljaj trenutka osaje na snazi.Odbija slikoviti naturalizam, koristi debele iskrivljene forme, napadne boje. Iako je nastao tek oko 1905. izvori ekspresionistickog slikarstva mogu se pronaci i u slikarstvu Van Goga, Paula Gogana, Henrija de Tuluz-Lotreka. Zaetnikom ekspresionistikog slikarstva smatra se Edvard Munch, norveki slikar koji je u svojim djelima prvi poeo primijenjivati elemente ekspresionizma. Njegove slike Strah i Krik prvi su vazni primjeri pesimistine ekspresije unutranjeg stanja koja e obiljeiti ekspresionizam. *Prva prava ekspresionistika grupa, "Die Brcke" (Most), nastaje u Dresdenu 1905. Istiu vanost emocionalnog doivljaja, a vrlo vaan oslonac njihovom slikarstvo bio je pejza. Najprominentniji lanovi grupe bili su Ernst Ludwig Kirchner, Emil Nolde, Max Pechstein i Karl Schmidt-Rotluff. Grupa je poticaj crpila od pomenutih francuskih fovista- Van Goga, Paula Gogana, Henrija de Tuluz-Lotreka. *Druga ekspresionistika grupa, "Der Blaue Reiter" (Plavi jaha) osnovana je u Mnchenu 1911. Ime su dobili po istoimenoj slici Vasilija Kandinskog, ruskog slikara koji je emigrirao u Njemaku, koji s Franzom Marcom formulira estetske vrijednosti grupe. Iste godine kad i osniva skupinu, Kandinski, koji je bio vrsni teoretiar, kasnije profesor na Bauhausu, a ekspresionista je bio samo u ranoj fazi, izdaje svoj rad naslovljen O duhovnome u umjetnosti u kojem iznosti naela skupine, ija se estetika bazirala na traenju duhovnoga u umjetnosti, ime se razlikuju od grupe Die Brcke. Izuzev Kandinskog i Marca, u grupi djeluju i August Macke, Alexej von Jawlensky te Paul Klee, u ranijoj fazi stvaralatva. Iako manje poznata, nimalo manje znaajna je i grupa "Neue Sachlichkeit" (Nova objektivnost) koja se razvila tijekom 1920-ih. Bila je to grupa koja je moda najbolje oslikala ratni i socijalni ekspresionizam, a kljune osobe koje se veu uz rad grupe su George Grosz, njemaki slikar znaajan po svojim slikama koje otro kritiziraju drutvo i bezlinost, kao i otudjenost savremenog ovjeka, i Otto Dix, iji su slikoviti prikazi vjeti prikazi ogorenja prouzrokovanog ratnim terorom. Sve tri grupe s djelovanjem prestale su 1933., kada ih Hitlerov NSDAP proglaava izopaenom umjetnoscu.Germanskom ekspresionistikom krugu pripadaju jo i njemaki slikari Max Beckmann i Paula Modersohn-Becker, kao i austrijski slikari Oskar Kokoschka i Egon Schiele. Kokoschkin stil vjerno je prikazao gusto namazane boje i debele slojeve istih, to je bila znakovita odlika ekspresionistikog slikarstva, uz odreenu dozu mate, dok je Schieleov stil prepun nakaradnih i deformiranih prikaza (naelno su to bili ekspresionistiki portreti) preko kojih autor izraava svoje ogorenje *EXP. U FILMU* eksp. tog vremena je prenaglaeni izraz, duboko simbolian, prenapregnut simbolikim znaenjem-to on preuzima iz eksp. teatra. Berlin je bio prestonica filma i to je prva filmska ekspanzija uopste, film dozivljava svjetski uspon u Njemackoj mnogo prije Holivuda.UFA je bio prvi filmski studio u okolini Berlina karakteristike: prenaglaseni izraz, duboka simbolika predstavnik: Fritz Lang (pojavljuje se groteskno,misteriozno,zastraujue, on prua ruku duboko u duu ovjeka) Njegov filmski junak je doktor M, u istoimenom filmu . -Nibelunzi 1. dio Zigfrid -Nibelunzi 2. dio Krimhildina osveta Metropolis, pijuni, Frau im Mond itd.-Zalazak u prostor ovjekove svijesti je i film Das Kabinet des dr Kaligari film Roberta Vinea ovjekov doivljaj svijeta u eksp. nije samo misteriozan vec snazan, Pokazuje koliko je covjek neprozirno bie. Eksp. film Paula Wegenera Der Golem, und wie er in die Welt kam (golem-mitoloska figura koja se hrani ljudskim duama) / vjestacka tvorevina nesto poput Franketajna i Drakule u Engleskoj knjievnosti sve su to mistine figure koje su odraz ovjekove svijesti i nisu same sebi svrha. *EXP. U KNJIZEVNOSTI* Kljuni pojam ekspresionista u knjievnosti bila je rije "krik" (po Munchovoj slici) kako bi doarali uase Prvoga svjetskog rata. Zahvatio je veim dijelom podruja Njemake i Austrije. Osim individualizma i iznoenja unutarnje ekspresije, vane odlike ekspresionizma bile su izraena simbolika, dominantno koritenje boja i njihovo specifino znaenje, racionalizacija i "suavanje" izraza, ali i uvodjenje odredjenih jezikih promjena koje su bile, u veem segmentu, karakteristine i za ostale avangardne pravce (futurizam, nadrealizam, dadaizam) Specifian krug ekspresionista okupio se u Njemakoj, a obiljeili su ga, posebno, Trakl, Stramm, Bahr i Benn, koji je radio kao doktor i tako dobio direktan uvid u strahote rata. Njegova zbirka pjesama Mrtvanica direktan je prikaz slika ratnog terora, deformiranih i unakaenih likova s kojima se Benn susretao kao doktor, zbog ega i jeste specifina unutar opusa njemakog ekspresionizma. Od knjievnih vrsta najvie se njegovala drama i poezija. Poezija je uglavnom koristila grad kao osnovnu temu te su to bile kratke pjesme pisane slobodnim stihom i bez interpukcije. Koristile su se i apstraktne slike i estetika runoe u pjesmama. Ekspresionistiku dramu su okarakterizirali monolozi, pantomima, masovne scene sa puno glumaca, puno boje i puno pokreta i muzike. Ono to je zajedniko ekspresionistima je zajednitvo inspiracije, pobune, veliki i raznoliki broj tema, a zalagali su se za pobijanje svih formi, za mir i teili su novom stvaranju. Neke od osnovnih tema ekspresionizma su: opsjednutost dinovskim gradovima, rat, svijest o propadanju, umiranju ali istovremeno i o oekivanju novog, izmijenjenog ovjeka i svijeta, smrt, raspadanje, zemljotresi, revolucije, glad odnosno sve mrane sfere ovjekovog bivstvovanja. Ekspresionizam je pokret koji razgradjuje jednu karakteristicnu mitologiju sazdanu od utopije, pobune i ocaja. Mit i nesvjesno je ono sto fascinira ekspresioniste. Kod Hajma i Trakla grad se javlja kao zlokobna sila- bolnice, kasarne, prihvatilista u kojima ljudi najcesce trunu, svijet fabrika itd. To dovodi do priliva raznih profila ljudi- prostaci, lopuze, prostitutke tako da grad dobija drugu sliku. 2. EKSPRESIONISTICKA DRAMA- opste karakteristike i predstavniciEkspresionistiko pozorite je, kao i sam ekspresionizam, tijesno povezano sa drutvenim i politikim potresima u Njemakoj, u tmurnim danima bijede, nezaposlenosti, kontrarevolucije i politikih nereda mnogi umjetnici su osjetili potrebu da na neki nain pobjegnu od sebe.Drama ekspresionizma poinje pozorinim eksperimentima O. Kokoke, komadima E. Barlaha, G. Kajzera i R. J. Zorgea. Zaetke drame ekspresionizma nalazimo u pokretu Sturm und Drang, zatim kod Bihnera, u nekim elementima G. Hauptmana i H. Hofmanstala, a naroito u Strindbergovim i Vedekindovim pozorinim djelima. Ekspresionistiki teatar je vrsta modernog teatra. Propadanje vrijednosti, rat, potreenost kao i revolucije dolaze do izraaja u ekspresionizmu, a ono to ga je najvie obiljezilo je aspekt pobune svega tradicionalnog. Proizilazi krik, krik za novim ovjekom ali i potreba za kreiranje novih stvarnosti, novog ovjeka i potreba da se uspostavi novo, vrsto tlo, i to dolazi do izraaja u drami. Pretee ekspresionistikog teatra su Strindberg i Vedekind. Vedekind sa Buenjem proljea daje primjer kako lani drutveni moral moe da upropasti ljudske ivote. On kroz niz tipinih slika prikazuje kako se moe upropastiti mladi ivot.Ekspresionistika drama se protivi bezidejnom naturalizmu i impresionizmu. Veoma razliite modifikacije drame ulivaju se u isti cilj: u ovjekov preporod kao istinsko ljudsko bie. Ekspresionistika drama ne podlijee psihologizaciji, ve najneposredniji izraz duevnih zbivanja trai u onome to je tipino i simboliki, u radnji koja je svedena, u liku koji je lien svoje individualnosti, da bi se otkrilo ono to je iskljuivo ljudski. Otpor protiv naturalistikog determinizma u drami je izazvao naroito estoku reakciju, to je posljedica posebnih karakteristika igrane drame, njene potrebe da saima. Graanski saloni ili krme u predgrau su za mlado pokoljenje, koje je eljno da se u stvaralakom zanosu vine iz sive svakidanjice, postajali simboli ivota bez budunosti. Ekspresionisti su eljeli simbolikim ivotom na sceni da manifestuju mogunost slobode zamjenjujui (iskustveni) determinizam (utopijskim) voluntarizmom. Za njih je pozornica prostor pjesnike imaginacije. Strindberg je ve u predgovoru svoje drame Igra sna odredio naela ovakve dramaturgije, pri emu mu nije stalo do do podudaranja sa stvarsnou, ve do matovitosti kakvu npr. pruaju snovi, u kojima je sve mogue, u kojima se oslobaamo zakonitosti vremena i prostora. Ono to ovakvu umjetniku fantaziju ini su sjeanja, privienja, slutnje. Ova drama Igra sna i Gospoica Julija postaju neka vrsta pledoajea za novi epski teatar, pri emu nema jedinstvenog konzepta ekspresionistike drame.Ono to je zajedniko svim ekspresionistikim dramatiarima je apstrakcija, udaljavanje od stvarnosti, logika sna i zanemarivanje potrebe da se stvarnost prikae umjetniki. Jeziki oblici u drami gube svoje aristotelovske predznake, a kategorija apstrahovanja se rasplinjuje. Ekspresionistiki dramatiari se odriu vremenskih i prostornih odrednica, pri emu su istorijske odrednice potpuno zanemarene. Pria je iz njih izdvojena i izvuena scena ima zadatak da nametne iluziju da se radnja deava uvijek i na svim mjestima. Raspon mogunosti koje prua estetska autonomija see do jezike stilizacije, koja inae realistiku fakturu poetizira do apstraktne igre. Apstrakcija je, uopte, obiljeje ekspresionistike drame. Sredite dramske koncepcije je antropoloki mit o vjenom ovjeku. Ekspresionistiko pozorite s jedne strane slavi razaranje i raspadanje svih vrijednosti, a sa druge strane mora da izgradi novi svijet, da stvori novog ovjeka. Ekspresionisti su pokusali ljudsku bit da dokue intuicijom i za njih je dua neralanjiva zagonetka, tajna koja se ogleda u iracionalnim postupcima nedokuivi racionalnoj psihologiji. Sumnja i odbojnost prema empirijskoj psihologiji postaje jedan od sredinjih motiva ekspresionistike poetike i to ne samo u drami. Dramu cesto prati muzika,ples,pantomima,svjetlosni efekti inscenacija(bez nje nema exp. teatra) bogata scenografija. Osobe nisu individue vec tipizirani likovi,oni su simboli a ne psihologizovani karakteri. Cesto je u centru covjek u konfliktu sa silom sudbine,uskogrudnim drustvom ili sopstvenim ocem. Radnja u drami se raspada na niz scena.Posle naturalistikog podraavanja stvarnosti i neoromantiarskog izazivanja timunga sada dolazi do apstahovane scenske prostorije. Od glumca se ne oekuje da e izrazom lica i pokretom podraavati prirodu, ve patos sugestivne ekstaze, strast emocionalnog i sposobnost alegorine maske.Prvi zaetnik ekspresionistike drame je Oskar Kokoka koji je mnogo poznatiji kao slikar. Njegov komad iz 1910. godine Ubica nada ena predstavlja sintezu pantomime, scenskog i ritmikog govora. Ovo djelo predstavlja sukob izmeu mukarca i ene tj. predstavlja vjenu borbu polova kroz apstrahovanje figure mukarca i ene.R. J. Zorge je takoe imao veliki uticaj na stvaranje nove drame. Njegova drama Prosjak se smatra svojevrsnim katalogom postupaka ekspresionistike drame. On je u ovoj drami predstavio razvitak, raanje novog teatra, tj. novog teatarskog ovjeka sa novim moralom, sa novom senzibilnou i tenjom da se postavi novo vrsto tlo. Meutim, prava afirmacija nove drame doi e sa Georgom Kajzerom, najplodnijim dramatiarem svoje generacije. Kajzer je ostavio veliki dramski opus nejednake vrijednosti i koji je stilski veoma raznolik. Njegovo najznaajnije djelo na pragu ekspresionizma je Graani Kalea, koje je inspirisano istorijskom graom iz englesko-francuskih ratova u XIV vijeku i istoimenom Rodenovom skulpturom. Jedno od njegovih najljepih djela je, nesumnjivo i drama Od jutra do ponoi. To je jedna od najuvenijih ekspresionistikih drama, a govori o ivotu jednog bankarskog slubenika u bjekstvu, koji predstavlja simbol njemake buroazije i same Njemake. Likovi ekspr.drame nisu prikazani u mirnom dekoru nekog buroaskog enterijera, ve na ulicama, za vrijeme demonstracija i nemira, za vrijeme trajkova, u kafanama itd. Oni su marionete, puste i prazne linosti koje je iz kolosijeka izbacila drutvena i moralna kriza. ovjek je zarobljenik stvarnosti. Umjesto klasinog glavnog lika u ekspresionistikoj drami osnovna figura je egzistencijalna, koja doivljava svoj vrhunac u trenutku preobraaja, bez obzira to preobraaj ostaje samo tragina iluzija koja se ne moe izbjei. Kod R. J. Zorgea i E. Barlaha preovladava nada u unutranje spasenje, kod G. Kajzera samorazaranje i samoosloboenje kreu se u dijalektiki bezizlaznom krugu. Ekspresionisti stvaraju dramu u vrijeme otkria svjesnog i podsvijesnog i ne tee da objasne ovjeka racionalistiki pomou svijesti i podsvijesti. Oni tee da iznesu svijest, prije svega podsvijest kao iracionalni domen ljudske egzistencije. Likovi najee ne nose imena ili nose imena koja su simbolina i esto su predstavljeni u ekstremnim situacijama, u ekstazama volje i osjeaja i na taj nain dramatiari oslobaaju likove mimetike obaveze. Njihove individualne karakteristike potiskuje generalizacija i likovi su reducirani na pojmovne sadraje tj. umjesto imena likovi nose neke oznake apstraktnih funkcija. Dosljedan je i postupak u smislu apstrakcije i kategorizacije dramskih likova prema nekim nadindividualnim obiljejima, npr. biolokim, generacijskim ili drutvenim. ovjek je prikazan kao bie koje ni na koji nain nije povlaeno, kao bie koje je egzistencijalno ugroeno i koje pati. Takav ivot pun patnje na kraju dovodi ovjeka do otuenja ili samootuenja u velikom gradu. Glavni junak odnosno subjekat je najee destabilizovan a na snazi je dehumanizacija svega ljudskog. 3. G.KAISER GRADJANI KALEA-- BRGER VON CALAISPrava afirmacija drame dolazi sa G. Kajzerom cija su djela stilski raznolika. Prvi veliki uspjeh donijeli su mu Gradjani Kalea. Drama ima istorijski okvir a to je Stogodisnji englesko-francuski rat. Djelo je pod velikim uticajem Rodenove skulpture koja je nastala u 14. vijeku i poslednja scena u kojoj su figure prakticno zakocene snazno podsjeca na ovu skulpturu. Gradjani Kalea su eksp.komad u 3 cina. Djelo posjeduje istorijsku pricu, medjutim ta istorijska prica je promijenjena tako da ne dolazi u prvi plan taj istorjski dogadjaj. Autor pravi jednu promjenu u odnosu na originalnu istorijsku pricu da bi pomjerio akcenat, a to je da sada ovdje vise nije rijec o 6 gradjana koji treba da budu zrtvovani nego se prijavljuje njih 7. U 1. cinu izabrani gradjani odnosno vijece gradjana se okuplja i raspravlja se o tome na koji nacin ce gradjani da pruze otpor. Tu se vec istice glavni junak San Pijer. U tom trenutku dok oni razgovaraju, debatujuci o tome na koji nacin da pomognu gradu, dolazi taj besmisleni zahtjev engleskog kralja da se 6 gradjana zrtvuju. Glasnik donosi vijest pod kojim uslovom ce eng kralj postedjeti grad razaranja, a to je pod uslovom da se predaju na ritualni nacin kao gresnici. Kroz tu vijest kralj je prisutan na sceni iako je odsutan i Kajzer koristi to na sceni- prisutnog u odsustvu. Prijavljuju se jedan po jedan, ali se prijavljuje njih 7. Na ovaj nacin Kajzer pravi tu znacajnu razliku u odnosu na istorijsku gradju, i sad se vise ne postavlja pitanje o zrtvovanju, nego ko ce od njih 7 da odustane. Naravno ni jedan od njih 7 ne pristaje odmah na to. Prvi cin se zavrsava tako sto svaki od njih treba da izvuce loz ko ce od njih da odstupi. 2 cin pocinje time sto se oprastaju od svojih najblizih sedmorica dobrovoljaca. Tokom vecere treba da se donese dogovor ko ce od njih biti postedjen. Onaj ko se prvi prijavio i ko se od pocetka kao pojedinac najvise istice u toj borbi, u toj potrebi da se zrtvuje pojedinac za zajednicu je San Pijer. On pomijesa lozove jer on ne zeli da bude postedjen ali mu slucajno podje za rukom da izvuce taj loz. Ovim se u stvari naglasava njegova licna rijesenost da primjerom dokaze da je od individualnog zivota mnogo vazniji zivot i dobrobit grada. Vise nije akcenat ni na zajednici, ni na kritici drustva, ni na kritici mocnika, nego je akcenat na jednoj individualnoj licnosti koja se izdvojila svojim postupcima i koja je spremna da se zrtvuje. 2 cin se zatvara opet jednom mogucom proekcijom d ace biti postedjen onaj koji se poslednji pojavi na trgu sledeceg jutra kada krenu ritualno da izlaze iz grada, kako je eng.kralj trazio od njih, sa omcom oko vrata kao hodocasnici bosi i obrijanih glava. Sledeceg jutra na trgu nema San Pijera. Odmah gas vi osumnjice da je on odustao ili da je otisao bez njih. Medjutim njega donose mrtvog. Ovaj lik je svojim samoubistvom dokazao da on ni po koju cijenu nije spreman da se ne zrtvuje. On je svojim samoubistvom pokazao neophodnost zrtve. I ta neophodnost zrtve nadrasta njegov individualni cin i razrjesenje drame dolazi istovremeno sa njegovim tijelom. Dolazi vijest od eng.kralja da ce postedjeti izabrane gradjane koji su krenuli da izlaze iz grada, jer se te noci porodila njegova zena, i to je istorijska cinjenica na koju se Kajzer opet vraca. Te noci se kralju rodio sin, i on ne zeli da uzme drugi zivot u noci novog zivota. Sada sa ovog sprkta San Pijerova zrtva izgleda potpuno besmislena. Ali ona to nije, jer je to bio njegov cilj, da pokaze ne neophodnost zrtvovanja u odredjenoj situaciji, nego neophodnost uopste covjeka da se zrtvuje za zajednicu, radi stvaranja nekog boljeg svijeta, spasenja svijeta. Prvi put se na kraju drame eksplicitno pominje nov covjek, covjek koji je spreman da se zrtvuje za zajednicu, jer ta zrtva za zajednicu nikad nije besmislena. Ovu Kajzerovu dramu nazivaju jos i drama vremena Zeitstuck zato sto ona na jednom relativno skucenom prostoru nudi vremenski intenzivne dogadjaje. Tipicne tehnike eksp.drame, osim tog redjanja scena na odredjenoj vremenskoj osi, scene se nadovezuju jedna na drugu i to ovdje omogucuje istorijski dogadjaj, tj.ona obezbjedjuje jedinstvo price. Figure su apstrahovane tj.nijedan o dove sedmorice ukljucujuci cak i glavnog junaka koji ima ime nije licnost. Jezik je visoko artificiran, maksimalno poetizovan, pun simbola i figure govore poviseno.4. G. KAISER- OD JUTRA DO PONOCIVON MORGENS BIS MITTERNACHTSOva drama je nastala izmeu 1912. i 1915. godine na putu za Italiju, tampana je 1916. u Potsdamu, a 24. aprila 1917. godine je prvi put izvedena u Minhenu, a zatim je u poetku dvadesetih godina XX vijeka izvoena na prostoru cijele Njemake, i vai za jednu od najvie izvoenih ekspresionistikih drama. Ova drama je podijeljena na dva dijela. Oba dijela sadre sedam scena koje nisu obiljeene brojevima, pri emu drama nema ekspoziciju. Gledalac dobija informacije o protagonisti samo u toku trajanja odreene radnje, dok sporedne osobe ostaju anonimne, a njihova se funkcija svodi na dalje razvijanje i zaotravanje radnje. Ekspresionistiki teatar je imao eksplicitnu namjeru da suspenduje aristotelovska jedinstva mjesta, vremena i radnje, pa je ova drama na neki nain aluzija na Aristotela i njegov zahtjev, odnosno interpretaciju njegovog zahtjeva da se dramska radnja deava u okviru jednog dana. Tipine tehnike ekspresionistike drame, reanje scena na odreenoj vremenskoj osi, da se scene nadovezuju jedna na drugu, ovdje nema tako intenzivne meusobne povezanosti scena. Ovdje jedinstvo prie obezbjeuje samo glavni junak, koji postaje nosilac jedne odreene individualne sudbine novog ovjeka malograanina. U centru deavanja ove drame je malograanin koji je imenovan samo svojom funkcijom. SIZE:Jedan skromni bankarski inovnik, odan vlastima i ukalupljen u rutinu, biva izbaen iz svoje jednoline koloteine svakodnevnog ivota, time to je osjetio miris jedne ene koja je samo prola pored njega. Meutim ta ruka koja se priljubila uz njegovu otvara jadnom blagajniku beskrajne vidike. On shvata svu nitavnost svog bitisanja, koje se svodi na prostor izmeu porodinog stola i altera za kojim radi. Progonjen tim mirisom, on odluuje da promijeni ivot, krade novac iz banke i pokuava da pobjegne iz grobnice svoje malograanske egzistencije. Tako uzalud pokuava da dostigne ideal i nalazi samo smrt. Konano dospijeva kod Vojske spasa i ispovijeda svoj grijeh pred cininim auditorijumom, koji se ludaki smije. Jedna militantkinja, za koju je mislio da je zaljubljena u njega, izdaje ga da bi dobila nagradu koju je policija obeala. Kada je policija ula u salu, gomila se radovala, dok je jadni blagajnik proklinjao svijet i svoj ivot, a zatim je pokidao ice mikrofona i umro od strujnog udara izazvanog kratkim spojem koji je ostavio salu u potpunom mraku. Labilna stuktura povezanih scena ovdje nije niz uzrono-posljedinih veza, tj. scene nisu nikako u kauzalnoj vezi. Tu vrstu labilnosti susrijeemo i u ranijoj Kajzerovoj drami Graani Kalea.Dramsko jedinstvo vremena je ovdje predstavljeno kao aluzija. Vrijeme kao da je kompresovano. Vrijeme deavanja radnje je vrijeme ivljenja glavnog junaka. Jedinstvo mjesta radnje je viestruko. Drama se odvija na sedam razliitih lokacija iji redosled nema logike, ve se radnja odvija po principu sluajnih stanica posljednjih, dosta konfuznih sati protagoniste. Na osnovu ovoga zakljuujemo da ova drama ima formu Stationendrame. tavie ostaje nejasno zato su ba ovi a ne neki drugi dogaaji i mjesta radnje prikazani u drami kao npr. putovanje od malog grada W. za kojeg lako moemo zakljuiti da je to Vajmar, u velegrad B. kojim se eksplicitno aludira na grad Berlin. Viestruke promjene mjesta radnje u drami stoje u kontradiktornosti, masivu tradicionalnih predstava smislenih i strogo oblikovanih okvira drame. U istoj radikalnoj mjeri vai i za razbijenost radnje. Prikazani dogaaji iz posljednjeg ivota jednog ovjeka ukazuju na nekonvencijalnu unutranju koherentnost. Oni se skoro pojavljuju samo kao montaa. Drama je podijeljena na dva dijela i to na tri odnosno etiri epizode, a ne na tri ili pet tradicionalnih inova sa postojeim klasinim dramskim funkcijama. Na osnovu ovoga moemo da zakljuimo da ova drama odstupa od Aristotelovih postavki, samim tim to nema podjele na inove, na likove, nema jedinstva vremena, mjesta i radnje. Od jutra do ponoi odgovara tipinoj formi ekspresionistike Stationendrame, koju je sam Kajzer razvio i oblikovao. Konstelacija likova u ovoj drami odgovara postavci Stationendrame. Dok u centru stoji samo bankarski inovnik drugi likovi su kroz cijelu dramu njemu podreeni ili posjeduju odreenu funkciju u okviru situacija Stationendrame u kojima on dospijeva. Na snazi je tipizacija likova. U ovoj drami postoji mnotvo likova koji su depersonalizovani, tj. nisu oznaeni imenima ve samo svojim zanimanjem ili ulogom kao npr. prva erka, druga erka itd. Oni su potpuno depersonalizovani. Meutim, labilna struktura drame se takoe odraava i na odnose meu njima. Nema neke vrste povezanosti meu likovima, kao npr. povezanost majke i sina. Protagonista je sasvim ravnoduan po pitanju smrti svoje majke, toliko da on odlazi od kue. Kraa novca bankarskog inovnika predstavlja potez kojim on pokuava da spasi damu iz te situacije, ali zanimljiva je scena kada on odlazi po nju u hotel i ona prosto ostaje zbunjena zbog ega je on to uradio, jer mu ona to nikada nije traila. Na taj nain Kajzer indirektno skree panju sa uvodne scene. Uvodna scena ovdje slui samo kao ekspoze, ali ono to je za njega bio povod da uzme taj novac, u stvari nije povod da se prikae drama. Ta kraa je praktino njegov in vitetva. Povod je u stvari taj njegov nedostatak hrabrosti, ne bi li na taj nain mogao da se otisne kao individua, kao ovjek u nekakav drugi ivot, da izae iz tog malograanskog kruga. To je u stvari za njega bio neki veliki in hrabrosti, ali osobi koji je namijenjen nita ne znai i ona jednstavno nestaje sa scene, jer je ona samo sluila kao instrument u uvoenju dramske radnje.Zanimljiva je jedna scena koja stoji izmeu tog njenog odbijanja, da poe sa njim i scene u velikom gradu, a to je scena na groblju. To je svojevrsni memento mori. On tu razgovara sa skeletom i kroz taj razgovor praktino se daje nagovjetaj smrti odnosno nagovjetaj razreenja drame. Mi o junaku neposredno zakljuujemo sa aspekta njegovih postupaka, da je on pripadao malograanskoj klasi, da ima tenju da se pomou novca pridrui nekim viim slijevima, da proba drugaiji ivot, ivot koji njegovoj drutvenoj klasi inae nije blizak. Upoznajemo ga sa aspekta njegove nemogunosti da se drutveno integrie, iako u strukturi drame sporedni likovi nemaju funkciju intezivne interakcije sa glavnim junakom, to predstavlja njegovu nemogunost da funkcione kao drutveno bie. Ovdje memento mori funkcionie dvostruko. S jedne strane funkcionie kao nagovjetaj smrti glavnog junaka na kraju, a sa druge strane i kao svojevrsni carpe diem, da se pod tom devizom otisne u svijet iz te svoje odurne svakodnevnice i da ivot treba ivjeti, jer je prolazan.Glavni junak je ovdje predstavnik klase, a nije individualni lik koji sebe samoga predstavlja kao karakter koji nema dovoljno snage da neto uradi, nego je on predstavnik te malograantine koja se u tom vilhelminijskom nemoralnom drutvu izdvojila i pokazala kao nesposobna da dosegne neku individualnu sreu, odnosno da se realizuje. . On ne nalazi zajedniki jezik sa drutvom koji ga okruuje. Njegova individualna sudbina se zavrava smru, tanije samoubistvom onog trenutka kada on postaje svjestan da e biti kanjen za svoje djelo, tj. uhapen. Samoubistvo glavnog junaka ovdje ima drugaije implikacije nego u drami ,,Graani Kalea. On se ne rtvuje, on bjei od ivota i na kraju rezignira. On naputa ivot u kojem nije mogao drutveno da se integrie, tako da se scena memento mori na kraju realizuje kroz njegovo samoubistvo kao nuna smrt, a ne kao mogunost da se individualni ivot iskoristi. 5. EKSPRESIONISTICKA PROZA- OPSTE KARAKTERISTIKEUticaj ekspresionizma na prozu je bio znatno slabiji u svom efektu i u irini djelovanja u odnosu na liriku i dramu. Ekspresionizam je za prozu znaio eksperimentalno mijenjanje stila i ne moe se posmatrati kao neka epizoda. Prvi koji je ispoljio te tendencije bio je Vaserman. Pisci ekspresionizma izbjegavaju vjernu reprodukciju stvarnosti.Kao prvi konkretni pokuaj ekspresionistike proze smatra se pripovijetka O. Kokoke Okovani Kolumb. Logino je da je proza kao reprodukcija sagledane stvarnosti i kao vrst sklop motivacija morala da prui najvie otpora pokuajima razbijanja realnosti i svake logike. Ekspresionistike pripovijetke izbjegavaju vjernu reprodukciju stvarnosti, a na njeno mjesto dolazi silovita dinamika, snana duevna akcentuacija i intenzivirajue uproavanje.U ekspresionistikoj pripovjedakoj prozi se tei za irealnim i to dovodi do naglaavanja i prenaglaavanja fantastinog, jezovitog i grotesknog. Gubi se svaka povezanost, ona se rastvara u sheme, ritam je uurban, abruptna haotizacija jezika i nain pripovijedanja unitavaju epsku mirnou.Umjesto individualne psihologije stupa epsko-mitska volja za totalnou postojanja i za sagledavanje dinamike velikih masovnih pokreta.Psiholoka motivacija otpada, na njeno mjesto dolazi neto to se ne moe predvidjeti.Iznosi se ono to je nagonsko, patoloko, nastrano i to potpuno razotkriveno, bez pokuaja bilo kakvog prikrivanja. Forme se razbijaju. Prije svega novela je razbijena kao vrsta forma, iako su pisci ekspresionizma esto pisali novele. Pisci su eljeli kako da naprave raskid sa strukturom tako i sa jezikom. Svi su teili kratkoj prii, da se prije svega pria svede na to manje strana.U ekspresionistikim novelama primjetno je naputanje fabule (u pripovijeci Tubuc fabula ne postoji). Fabula se redukuje na pojedine motivske nizove, koji se zatim aktualizuju na nain repeticije, narativne anticipacije, putem lajtmotiva i paralelizama. Redukcija prie ima za posljedicu svedenost naracije, odnosno posredovanje narativne teme putem dugog proznog postupka, koji se naziva deskripcija. Zato se esto stie utisak nekakve pasivnosti i statinosti pripovijedanja, to je posljedica posebne diskurzivne prakse autora koja je zasnovana na alegoriji, grotesci ili fantastici. Pripovijedaki glas ima drugaiju funkciju u oblikovanju narativnog diskursa: on ga najee predoava ili reflektuje, posredujui itaocu njegove simbolike implikacije. Prepoznatljivi narativni princip kratke prie je njena kratkoa i zato se pravi razlika izmeu kratke prie i novele. Kod pripovjedaa ekspresionistike kratke prie narator je najee glavni, a ujedno i njen jedini lik, dok se auktorijalni pripovjeda iskljuuje. Moe se javiti Ich forma personalno ili neutralno pripovijedanje.Kao dvije vane kategorije svake proze su prostor i vrijeme. U kratkim priama najee su dati u nejasnim konturama, a ako su naglaeni mogu da se proire asocijativnim putem, preko retrospekcije, anticipacije, simultanog izlaganja, vizija ili snova. Naslov kratke prie najee odmah ukazuje na njenu temu, a od stepena njene sugestivnosti najee zavisi i konani smisao teksta. Najfunkcionalniji su tzv. problematini, provokativni i simbolini naslovi, koji kod itaoca odmah izazivaju utisak radoznalosti i uenje, pa samim naslovom dogaaj u kratkoj prii poinje da se razvijaFragmentarno, diskontinuirano oblikovanje kratke prie podcrtava egzistencijalnu situaciju likova i te takve situacije obino u ekpresionistikim priama nisu promjenljive. Zato se nezakljueni, otvoreni kraj javlja kao posljedica stalnog pokuaja da se izolovani lik ukljui u socijalne odnose. Pria je takva da bi se naglasio junak(zbog svoje egzistencijalne situacije).Glavni junak (subjekt) je destabilizovan, a njegova unutranja podvojenost ima jedino izlaz u izolaciji, otuenju koje najee ide do potpunog samootuenja u kome junak gotovo da vegetira i sposoban je samo da pasivno registruje sebe i svijet oko sebe.Subjekt je esto redukovan samo na neke injenice, nesiguran je i takva pozicija glavnog junaka moe da vodi i vodi jedino u ludilo, koje se od prie do prie ispoljava na razliite naine, od agresivne, destruktivne, samodestruktivne reakcije do pomirljivog prihvatanja sopstvene egzistencije.U ekspresionistikim proznim tekstovima uoava se niz eksplicitnih stavova koji imaju karakter antigraanske ideologije, pa stoga pripadaju socijalnom kodu ekspresionistike poetike. Njihova osuda drutva poiva na osporavanju autoritativnosti, odnosno svih onih instanci u kojima funkcioniu socijalni red i mo. Pobuna se uvijek odnosi na dravu, kapitalizam, zatim obuhvata kritiku porodinih odnosa ( u prvom redu odnos otac-sin), branih odnosa (mu-ena), religije i konano na osudu rata. Takoe su na udaru sve institucije koje uniavaju ovjeka( zatvori, ludnice,javne kue), a funkcioniu represivno, poniavajui ljudsko bie . Zbog toga dolazi do ekspresionistikog otuenja, kao posljedica totalne nemogunosti integracije izmeu subjekta i drutva, subjekat ne moe da se integrie. Kod ekspresionista strah postaje dominantan princip svekolikog bivanja, dakle egzistencijalna kategorija, koja je vezana za najdublju spoznaju ekspresionistikog subjekta, za shvatanje ivota i smisao postojanja. Strah raa osjeanje samoe i izolovanosti koji vode u potpunu prazninu, to je sudbinska pozicija ekspresionistikih junaka.Mo tog straha je tolika da glavni junak moe da izgubi ak i predstavu o vremenu. Mrtvilo iz kojeg ekspresionistiki junak ne moe i ne eli da promijeni bilo ta u svom postojanju. To je taka kada otuenje dolazi do otuenja. Junak nije sposoban nita da promijeni u svom postojanju. Zato ovim priama najvie odgovara Ich forma, ali ona odgovara oblikovanju realiteta iz perspektive unutranjeg introspektivnog doivljaja junaka.Unutranji monolog omoguava fokusiranje sveukupnog horizonta lika ili naratora, pa se zbog toga esto gube vremensko-prostorne granice izmeu sadanjosti, prolosti i budunosti, ovdje nedostaje neki vezivni elementpripovijeda se u sadanjosti.Znaajno obiljeje su asocijativne veze, preplitanje, prelivanje znaenja i naruavanje ustaljenih italakih oekivanja. Reenica se lomi na pojedine djelove, a u njima mahom dominiraju glagoli u infinitivu, kao i odsustvo zavisnih reenica koje blie odreuju i motiviu znaenje glavne reenice.U pripovijedanju prisutni su apsurd, naruavanje pripovijedakog reda, raskid sa tradicionalnim nainom pripovijedanja, odnosno prianje iz vie perspektiva.

6. G. BENNMOZGOVI- GEHIRNE

Izlazi 1916.god. 5 novela pod nazivom Gehirne- Gehirne, Die Erberung, Die Reise, Die Insel und Der GeburtstagPoveyuje ih glavna licnost dr Rene. On je mnogo manje individua vise tip. Imamo glavnog junaka u 5 razlicitih poetskih situacija. Ovu zbirku mozemo posmatrati i kao cjelinu, jer poslednje dvije novele donose neki rasplet u odnosu na prethodne situacije. Pisac glavnog junaka dovodi u vezu sa svojim karakterom i zivotom.MOZGOVI - Prica pocinje distancirano kao klinicki izvjestaj, kao da on nije doctor vec pacijent. On je u vozu i najvise o njemu nam govori ono sto on vidi i primjecuje predio prekriven vinogradima. Prostor se ispunjava bojama a predmetni svijet koji je pred njim je u pokretu, u raspadanju i rastakanju. Kod Bena je pokret novena koju on uvodi. Ben pokusava da ono sto vidi okom u trenutku pretoci u jezik tj. dozivljeni govor. Ono sto junak dozivljava nam je predoceno kao niz rastocenih slika i time su rastoceni njegovi utisci. Rene pojedinacne stvari izoluje u umu pokusavajuci da stvori sliku. Njemu nedostaje jedinstvo vremenske i prostorne komponente, jer mu se utisci vrlo brzo nagomilavaju. Njegova proslost je za njega nepojmljiva kao cjelina, da jedan zivot sakupi u tacku. On je u stalnom naporu da poveze utiske i vazna je ta cinjenica da on ima namjeru da za to kupi svesku i olovku. To je prva naznaka da u Reneu cuci umjetnik, pisac. Stalno isticanje ruku kao otudjenih, samostalnih ima visestruku ulogu, njegova svijest ne koordinira njegovim rukama kao ni ocima. Oci i ruke kao potpuno otudjeni od tijela kojima on vise ne moze da upravlja. Kroz ovaj kontrapunkt u citaocu se budi sumnja o dr Reneu kao ljekaru, odnosno izmedju onoga za sta je covjek pozvan i za sta je sposoban. On je svoj posao potpuno prepustio medicinskim sestrama, i ispraca pacijente kuci. On im pruza lijepu laz i govori im Neka je sa srecom. Rene se sve vise pokazuje kao otudjenik i zatvara se u sobu. Pripovjedac nas stalno upucuje na to da Rene nije rodjen za ono za sta je pozvan, a to je da bude ljekar. Reneov dozivljaj je dozivljaj dr Bena, koji je ranije bio psihijatar. Preispitujuci glavnog junaka Ben preispituje samog sebe. Kod Bena citave recenice predstavljaju acocijativne nizove, ono sto najmanje koristi su apstraktni pojmovi, jer to za njega predstavlja domen klisea, a najsavrsenije su imena, strane rijeci i konkretne imenice. To je odraz poetike 20 vijeka. Kada Rene pacijentima pruza lijepu laz, Ben se tu nadovezuje na Nicea, jer je laz potrebna da bi se zivjelo. Laz je ta koja zivot cini podnosljivim. Rene se ponasa kao rastrojen covjek koji nije dosao do svojeg ja i jos uvijek nema svijest o sebi kao umjetniku.DIE ERBERUNG- druga novela i znacajno se razlikuje od prve. Ovdje je rijec o gramaticki nepotpunoj recenici, tj.nema subjekta ili predikata. Recenica koja se zatvara crticom i dvije tacke kod Bena uglavnom oznacava neku vrstu pause, ceyure do sledece misli. Pna naglasava odstupanje od tradicionalne forme ali i da se krecemo od pauze do pauze izmedju nepovezanih misli. I u ovoj prici zaticemo dr Renea na putu, i to na putu kroz juznu Njemacku. Ben ovdje koristi dozivljeni govor it u dolazi do smjene personalnog i auktorijalnog pripovjedaca. U centru price je pokusaj Renea da osvoji svoj drustveni polozaj, da se snadje u drustvu. Ben sliku drustva ovdje donosi kroz sliku Caffehausa, jednu mjesavinu banalnosti koje se preplicu odnosno govor ljudi. Opazajuci razlicite uloge Rene is am pocinje da igra neke od njih. Ta potreba za drustvenom integracijom navodi ga da bira drustvene i neke knjizevne uloge. On za sebe bira ulogu iz Schundliterature, bira za sebe lovca, iako sam tu tvorevinu naziva smecem. Druga vazna uloga koju preuzima za sebe je uloga oca bolesnog djeteta u gradjanskoj porodici. Kroz tu ulogu on demonstrira gubljenje moci. Vrlo brzo se ispostavlja das u ove drustvene uloge samo privid drustvene integracije. Njegova komunikacija je slaba, on je izolovan. Znacajnja je i slika sume do koje Rene stize vozom, koja mu se prikazuje kao ljudska zajednica. U tom prikazu sume, covjek je sveden na vegetacijsko za razliku od slike u Caffehausu. Odlucujuce u ovoj pripovijeci u prvi plan izlazi Reneova podsvijest. To nam je prikazano kroz dominaciju crvene i plave boje. Citava rica je posvecena neuspijehu Renea da se uklopi u drustvenu zajednicu, iako za sebe bira razlicite uloge. Jedan individualac koji pokusava da se uklopi u svijet sa aspekta svoje potrebe, ali mu to ne polazi za rukom i on to na kraju priznaje sebi.DIE REISE- treca novella. Putovanje se ne dogadja. Ovdje do izrazaja dolazi Reneova potpuna dezorijentacija u igranju uloge. Iako se u prici pojavljuje put za Antverp on se ne realizuje, naslov zapravo upucuje na putovanje koje je imaginativno. Rene putuje kroz jedan imaginativni svijet, svijet filma, gdje mu prvi put uspijeva komunikacija sa drugima. U tami bioskopa on otkriva da moze da se identifikuje sa prividnim ulogama. Vrlo vazan motiv u ovoj pripovijeci je san. Reneova zelja za snom je u stvari socijalno negativna, jer on zapravo zeli da na taj nacin pobjegne iz drustvene zajednice. Njegovo socijalno bice postoji tek u filmu na obodu sna. Slicna situacija je prikazana i u noveli Ostrvo.DIE INSEL- 4 novela. U ovoj prici Rene je prikazan u jednom predjelu koji je zatvoren i odvojen od ostatka svijeta, sto je karakteristicno za ostrva. Ovdje je rijec o zatvoru. Rene je zatvorski ljekar. Zatvor je shvacen kao slika svijeta u malom. Vec u prvoj recenici vidimo Reneovo prilagodjavanje, odnosno on prisvaja jezik, nacin izrazavanja, razmisljanja onih koji su oko njega. To identifikovanje sa okolinom je ovdje po prvi put realizovano. Ovdje je rijec o jeziku drzavnih organa, o jeziku administracije. Kao suprotnost ovoj zatvorskoj zajednici Rene opaza ribarsko selo kao zdravu zajednicu. Zanimljivo je da on ovu opoziciju unutar svoga monologa opisuje klinickim pojmovima zdravo-bolesno itd. Reneu prvi put uspijeva redukcija stvari na pojmove. Pojmovi polako dolaze u koordinaciju sa slikama i on sam stice sposobnost neposrednog dozivljaja stvari koje su mu nedostajale. On je prvi put u povisenom stanju jer moze da se poistovijeti sa okolinom. Drugi dio price donosi scenu na polju maka. Ovdje je polje maka crveni sto ukazuje na ekspanziju podsvijesnog. Dr Rene je na razmedju svjesnog i nesvjesnog i osjeca se njegova potreba da osvijesti stvarno. Nadredjeni pojam nij Rene vec mozak, odnosno mozgovi. Mozak je ono sto treba da uspostavi ravnotezu izmedju ja koje bivstvuje i ja koje razmislja. Prirodno okruzenje otvara put umjetniku, to je prodor ka tom putu gdje ce Rene otkriti sebe kao stvaraoca. Osnovna Reneova linija i osnovno shvatanje umjetnickog jeste na strain racionalnog, silerovskog sentimentalnog svijeta.DER GEBURTSTAG- 5 novela. Renea sada zaticemo kao ljekara u javnoj kuci. Dosta podataka su iskustva i cinjenice iz Benovog zivota. Prvi put Renea zaticemo u ovoj prici kao suverenog tj. po prvi put je u stanju da obavlja svoj posao. Zaticemo ga van grada u bolnici kako uzima sudbinu u svoje ruke. Prica je specificna po tome sto se sastoji od niza slika koje se smjenjuju i imamo utisak eksperimenta koji tece sporo. Pojam asocijacije i imaginacije - Ben uvodi taj dozivljaj svijeta kroz asocijacije. Kroz igru asocijacije, slobodnih misli Rene u sebi otkriva umjetnika. On izmislja zene, svoje pacijentkinje, one su njegove tvorenice. On u tom asocijativnom svijetu ostaje suvereni tvorac. Sa jednom od njih, Edme, on stupa u intimne odnose. Ona je njegova ljubavnica. Raspad ovog ja koje je bilo na pocetku dr Renea i kroz halucinacije ili asocijacije iluzija je osnovna tema Mozgova- dolazak Renea do novog rodjenja- od ljekara koji nije mogao da se uklopi u malogradjanski svijet on prelazi komplikovan unutrasnji put do stvaraoca, i kljucnu ulogu u tome ima mozak, kao organ koji povezuje slobodne nizove asocijacija, koji omogucava postupak montaze, stvaranjem novih svjetova. To stvaralacko iskustvo je presudno samo po sebi, a rijec je o stvaranju novog covjeka i tom idealu nove naivnosti. Mora sebe iznova da stvori i to stvaranje se odvija u mozgu kroz stvaranje novih asocijacija i jezika i tak novi svijet postaje ideal koji vise nije naivan i sentimentalan.

7. ALBERT EHRENSTEIN -- TUBUTSCH

Pripovijetka "Tubu", Alberta Erentajna, po svojim stilskim i tematsko-motivskim obiljejima predstavlja tipino prozno ostvarenje njemakog ekspresionizma. Formule ekspresionistike poetike u ovoj Erentajnovoj pripovijetci ostvarene su gotovo imperativno, tako da ve i sam njen poetak nedvosmisleno eksponira neka od aksiomatskih polazita i programskih opredjeljenja ekspresionizma.Naime, Karl Tubu, protagonista pripovjetke, po sopstvenom priznanju jeste ovjek koji osim vlastitog imena nema gotovo nita drugo. No, njegova oskudica nije materijalne, ve duhovne prirode. "Oko mene, u meni je praznina, pusto, ispranjen sam a ne znam zbog ega", kae Tubu. Ovakve lapidarne i apodiktike konstatacije u prozi ekspresionista sasvim su uobiajene. Upravo kako primjeuje Bogosavljevi, forma ekspresionistike proze tei saimanju, opisujui samo posljedice ali ne i uzroke, dok se fabula disperzira potenciranjem akauzalnosti korienjem tzv, tehnike montae. Zato je i ovu pripovijetku skoro nemogue prepriati, odnosno, svesti na fabulu koje, u klasinom znaenju tog pojma, u stvari ni nema. Primjenu tehnike montae, odnosno, asocijativnog nizanja najee zaudnih slika, pronalazimo ve u sljedeim pasusima. Pucanje pertle; naparfemisani policajac; vrabac koji se hrani piljariinim grakom; natpis neke obuarske firme; borba dva pijetla na ubritu; i na kraju, prema Tubuu, dogaaj od epohalne vanosti - smrt dvije muve u mastionici, predstavlja takav jedan niz slika koje, u kontekstu uzrono-posledine strukture iskaza, meusobno ne ostvaruju nikakvu vezu, niti ine koherentnu cjelinu. Slike koje nam pripovjeda, tj Tubu, izlae , zapravo su sadraj njegove svijesti, koje on tumai u skladu sa trenutnim, sasvim proizvoljnim, nadahnuem ili afinitetom. U vezi sa tim, Tubu priznaje: "Ljudi kao ja, ije je teite negdje van njih samih, negdje u vasioni...svoja ula moraju da hrane, pa makar i natpisima firmi, kako bi prebrodili zjapeu prazninu".Tubuevo je najdublje uvjerenje da je uopte ludo tragati za uzrocima na ovom svijetu jer,kako on kae, postoje samo dejstvo i posljedica koju osjeamo. U skladu sa tim, njegovo stanje kao i bilo koja druga pojava na ovom svijetu, trajno je liena svog objektivnog znaenja ili pak psiholokog, racionalno-logikog, objanjenja. Smrt dvije muve u mastionici jednako je neobjanjiva, ili pak, jednako (be)znaajna, kao i sama Tubueva sudbina ili sudbina ma kog ovjeka. Ono to opredjeljuje znaenje i znaaj nekog dogaaja, jeste svijest posmatraa ili uesnika, a ne dogaaj sam po sebi.U prethodnim izreenom sa lakoom moemo identifikovati neke od postulata ekspresionizma antipsihologizam, akauzalnost, te primordijalnost svijesti u odnosu na svijet. Kako su mnogi kritiari s pravom primijetili, u ekspresionizmu "Ja" preplavljuje svijet, inei ga popritem intenzivnih doivljaja svijesti koja vie ne robuje obmani zvanoj psihologija, pa tako, u stvari, "Ja" postaje demijurgom sopstvene realnosti, ruei stereotipe i konvencije objektivno, psiholoki oblikovanog, svijeta. Otuda ekspresionista u svom proznom tkanju stremi najee transcedentalnom preoblikovanju ili ak rekreaciji svijeta a ne njegovom podraavanju. Erentajnovog "Tubua" upravo moemo itati kao svojevrsni fantazmagorini putopis kroz univerzum unutarnjeg ovjeka koji ipak ostaje zarobljen okovima banalne graanske egzistencije. Nemogunost svijeta da ispuni zahtjeve ekspresionistiki prosvijetljene svijesti, osuujui je na "vjeno vraanje" u trivijalnost graanske svakodnevice, zapravo je okosnica Tubueve bizarno-tragine sudbine.Ponajbolje to osjeamo u Tubuevoj reakciji na neizmjenljivu postojanost vlastitog imena, pri emu se samo to ime transponuje u amblem svega onoga to je takvoj ekspresionistikoj svijesti neprijateljski suprotstavljeno. Kada nakon zamaha imaginacije i razigranosti uobrazilje koja mu dozvoljava da makar na kratko povjeruje u mogunosti ostavrenja nekog drugog "Ja", proita na vratim stana svoje ime, on e tihim, slomljenim glasom rei samo: "Zar opet!.." Uprkos relativnom obilju svoje unutranje kosmogonije, Tubuevo "Ja" ostaje poraeno siromatvom svog eksterioirzovanog graanskog statusa. Takva egzistencija u samoj sebi ostaje raspoluena usled nemogunosti da empirijski zasnuje svoju subjektivnost. Zato je Tubuev svijet haotini mozaik sainjen od bizarnih fragmenata, projekcija dezintegracije njegove linosti koja se raspada na mnotvo izmatanih identiteta i paralelnih stvarnosti. Poricanje objektivnih inilaca egzistencije ide sve do toga da Tubu u razlikovanju predmeta vidi samo mijenu jezika, puko lingvistiko nijansiranje, dok u stvari, u njegovoj percpepciji, nema razlike izmeu "kiobrana i haringe". Nadalje, u tom smislu, razgovor sa jednim pijancem pokazuje se inspirativnijim od itanja openhauera, pa se Tubu sarkastino pita: "Mudrac i ludak, pijanac i ludak gdje je tu razlika?"Ovakav egzistencijalni status sobom nosi socijalne konsekvence, koje se radikalno oituju u ukidanju komunikacije sa spoljanjim svijetom, ustrojenom prema konvencijama graansko-buroaske civilizacije, koju je itava ekspresionistika generacija tako zduno prezirala. Zato je Tubu usamljenik koji tumara ulicama velegrada u oajnikoj potrazi za utemeljenjem svoje egzistencije izvan formi koje namee civilizacija. Usamljenost i velegrad takoe predstavljaju tematsko-motivske konstante.ekspresionizma koje su i ovdje prisutne. Tipino za ekspresionistiu subjektivnost koja je katapultiran u bezdan velikih gradova, i Tubueva je usamljenost apsolutna, a njegova alijeniranost sudbinski nepromjenljiva. Rukavice koje nosi za vrijeme objeda ili asovnik koji nametljivo istie, rekviziti su sa kojima Tubu pokuava da zapodjene razgovor sa svijetom, nailazei uvijek samo na potpunu ravnodunost. Zato Tubu zavidi djeci ili psu koji mogu da ine i najbesmislenije stvari bez opasnosti da e biti zatvoreni u ludnicu. Jer itav drutveni poredak sa svojim represivnim aparatom usmjeren je protiv individualnosti pojedinaca kakav je Tubu, koji je "takorei ovjek koji visi u vazduhu".Svakako, najoigledniji, mada ne i jedini, primjer menogunosti komunikacije ova dva svjetonazora, ekspresionistike subjektivnosti i (malo)graanske egzistencije, predoen nam je u Tubuevom susretu sa roakom koji se okonava potpunim prekidom odnosa, nakon to je Tubu dobio"beskonaan napad smijeha" kada mu je roak saoptio da je postao zastupnik amerike firme koja proizvodi naliv-pera.U duhu eskpresionistike pobune protiv buroaske civilizacije, Erentajnov Tubu e se - naizgled samo uzgredno - obruiti na sve njene norme i vrijednosti. No, Tubueva pobuna liena je herojsko-traginog patosa jer je, dosledno ekspresionistiki, proeta autoironijom, humorom i parodijom. Ona je prije, radikalno eksponirana svijest o bezizlaznosti svog poloaja, nego li to je borba za njegovo poboljanje unutar postojeeg poretka. Iako beskompromsino zastupa antikapitalizam kao formu humanosti, ekspresionista, za razliku od tadanjeg marksiste, ne samo da ne vjeruje u ideologiju klasno-politike borbe, ve u njoj podozrijeva neto nedostojno ili ak vulgarno. Tako, svoj antikapitalistiki revolt, Erentajn sjeni dubokim ironijom i jetkim cinizmom koji ne tedi ni iftinsku sraunatost potlaenog sloja, kao, na primjer, kada Tubu pominje sluaj porodice koja svog pokojnika sahranjuje ujutro jer su tada jeftinije karte za tramvaj kojim e se odvesti do groblja. On takoe baca rukavicu u lice puritanskom moralu irokih slojeva kada, lakonski i uz primjetnu dozu cinizma, pominje "eke dadilje koje dozvoljavaju da im se napravi dijete samo na klupama u ulici cara Vilhelma", ili kada sa ironinim ushienjem poeli da bude supruga radnika na odravanju kanala jer one imaju privilegiju da brakolomostvo mogu initi nou.Umjetnost i ljubav u graanskom drutvu, prema Erentajnu i veini ekspresionista, dio su iste lai koja kao veo prekriva jaz izmeu istine i poezije. Na ovoj spoznaji temelji se i ekspresionistika tenja za jedinstvom umjetnosti i ivota, koju trajno onemoguava drutvena hipokrizija. Epizoda u kojoj nam Tubu pripovijeda o svojoj vezi sa enom seoskog sudije u Popuinu jeste par exellence ekspresionistika demistifikacija odnosa poezije i istine, jer je kontrast realnosti te iskljuivo plotske veze, koja zaudara na "stajsko ubrivo", i njene docnije poetizacija u stihovima o "opasnoj ljubavi izmeu janiara Mirze i Masume Sultan Begume", dat u burlesknom stilu, i efektno je saima zakljuak: "da je nemogue sa ekonomskog stanovita na due staze proizvoditi ambroziju dok ovek jede ubre". Varijaciju ovog stava pronalazimo i u Tubuevom susretu sa "daljim poznanikom" koji je snob, skroz-naskroz i kome zato iz "tane razmetljivo viri Balzak".Inae, destrukcija graanskih normi i konvencija koji Tubu preduzima u svom kazivanju, prepuna je paradoksa i neobinih jezikih obrta, to je takoe ekspresionistiki prosede u kome je stil podreen eruptivnoj dinamici unutarnjih doivljaja. Zato Tubu za sebe kae da je, u smislu religiozne pripadnosti, "paradokslavac". Paradoks je temeljna odlika buroaskog naina ivota, u kome je apstraktnost svih velikih oekivanja redovno nagraena samo konkretnim nitavnostima. Za razliku od veine pripadnika beslovesne graanske kaste, Tubu je toga svjestan i zato je njegova paradoksalnost samo retorika poza koja parodira takav modus vivendi.Tako na jednom mjestu kae: "Stalno iekujem da neto veliko... upadne u moj ivot. Recimo, neki orangutan...ali onda se setim da on i ne moe da proe kroz vrata pa odustanem od mojih prevelikih nada".Diskrepanacija izmeu kolosalnih misli i predstava koje graanin ima o svojoj egzistenciji i ivotu uopte, sa jedne, i realosti sitnih sudbina, sa druge strane, najbolje reflektuje Tubuev sarkazam: "ivot. Kakva velika re! Zamiljam ivot kao kelnericu koja me pita koji dodatak hou uz kobasice, senf, ren ili krastavce."Jer sve je, kako rezignirano na samom kraju konstatuje Tubu, samo crni humor. U okvirima buroaske civilizacije, ak je i smrt liena monumentalnosti pa e Tubu i njoj zderati sa lica onu, mistino-sveanu masku, zamiljajui je kao klovna koji se plazi, konduktera koji ponitava kartu, sirovog momka koji zakiva slepe mieve, studenta koji gasi uline fenjere, ministra. Dakle, i smrt je samo jo jedna stvar iz kataloga rutinskih pojava, svedena na sitnu mjeru graanske svakodnevice. Slika dvije muve koje su tragino skonale u sasuenoj mastionici tako postaje portret itavog svijeta, sa svim njegovim ispraznim ritualima, banalnou i turobnom pustoi postojanja, koja sebe zlokobno objavljuje u slovima jednog vlastitog imena, "Tubu, Karl Tubu..."8. G.HEYMDER DIEB- LOPOV

DER DIEB Povod za pripovjetku bila je kradja da Vincijeve Mona-Lize iz Luvra.Ukrao je italijan 1911. ,a motiv je bilo domoljublje- osjecao je ponizenje sto je morao da ode na francusko tlo da vidi najvece italijansko djelo. Novine su tada bile ispunjene pisanjem o kradji. Pisalo se o mogucoj sudbini slike- mozda je lopov upotrebio za potpalu,mozda,ako je lopov ludi slikar, struze boje sa nje i stvara novo djelo i sl. Kod Hajma lopov je ludak koji se na pocetku moli Bogu.Osjeca se kao bozji sluga-sve sto radi radi po bozjoj volji, jer on nema nikog drugog. Stalno je u Luvru, strazari vise ni ne obracaju paznju na njega, znaju da je lud. On im daje napojnice i tako mu dopustaju da ostane duze. Dok je gleda, osjeca zlo koje izbija iz te zene, bori se protiv grijeha. Covjek je pocinio grijeh kad je stvorena zena. avo je Bogu u snu sapnuo da stvori zenu i tada je stvoren grijeh. U masi ljudi, on osjeca da ona bas njega gleda. Kada je dosao 17. dan, osjetio je da je to dan da uradi sta je naumio. Odlazi u Luvr, staje pred sliku uz mnogo borbe, ali Mona Liza se ne prepada,ne odvraca pogled, on smatra da je bila obavijestena da ce on doci.Dodiruje je lijevom rukom,a desnu sprema za udarac.Stavlja je u paket i odnosi. Ujutru u svim novinama stoji da je ukradna, starzari su optuzeni ali se brane cutanjem. Lopov zatvara Monalizu i kaznjava je.Zna da je svako vece posjecuje sotona.On ceka da se ona pokaje, ali ona se stalno smije. On uzima noz i sijece joj oci,ali se ona i dalje smije ,te joj sijece usta. Zatim tu,u potkrovlju,dolazi do pozara (bacio lampu,koja je zapalila neke krpe u stanu...on je zaspao,kad se probudio-vatrogasci, odbija da ga spasu) u kojem umiru 3 vatrogasca zajedno sa lopovom. *Junak je od boga dobio nalog da unisti Mona Lizu, on je otudjen,i posvecen samo cilju. *nj. osjecanja su odvojena,kao i nj. licnost, on je potpuno asocijalan *Biblijski elementi: 7 andjela, Hrist Glavni lik NOVELE je covjek, bez imena, oznacen kao lopov, koji je opsjednut time da unisti sliku Mona Lize, jer smatra da je ona prototip zene, i izvor iz kojeg zene crpe snagu. Lopov se povlaci od svojih prijatelja, tako da nakon nekoliko godina nema vise nikog sa kim je u kontaktu, zivi usamljenicki, posvecuje se naukama- biologiji,astronomiji,arheologiji i sl. Vodi asketski zivot, pocinju prividjanja. On zeli da zavrsi djelo Isusa Hrista, koje je unistila zena,koja je izvor zla. Pocinje da vodi bitke sa njom, kako bi spasio sopstveni ponos i svoj muski suverenitet, koje se sastoje u tome, da se uzajamno gledaju, dok jedan od njih dvoje ne skrene pogled. Uskoro mu Bog licno objavljuje datum apokalipse, tako da se lopov odlucuje da se toliko priblizi slici da moze da je ukrade i unisti. Medjutim rastrzan je izmedju obaveze da je unisti i ljubavi prema njoj. Nakon kradje pokusava da prevaspita Mona Lizu i da je odvikne od podmuklog, zluradog(likujuceg) i arogantnog osmjehivanja. On zeli da je popravi,kao bi mogao da se opravda pred Bogom i tako da njihova ljubav dobije sansusto propada. *Auktorjalni pripovjedac, bira ulogu van predstavljenog svijet, bira ulogu posmatraca i predstavlja nadredjenu istancu koja govori. *** Novela govori o covjeku koji trazi smisao , koji se ogleda u iluzionistickom citanju Biblije. Hajm tematizuje pitanje subjektivnog shvatanja stvari i estetike i sa time povezana prekoracenja normi. Djelo Hrista tj. njegova zrtva je bila uzaludna jer kako da ocisti covjeka od grijeha kada ovaj ponovo mora da padne u grijeh zbog zene. Zena je prikazana kao fem fatal, nemoralna, djavolska, dok Biblija u djelu fungira kao sredstvo obmane tj. iluzije. Sa unistenjem slike, lopov spoznaje da nema Boga, nema nicega, ni zivvota ni svijeta, samo crna sijenka oko njega. Ovaj glavni junak svoju misiju vidi u tome da zavrsi Hristovo djelo, misija da se odupre zlu i tu dolazi do izrazaja citiranje iz Biblije. U Mona Lizi gl.junak vidi izvor svekolikog zla, tj vidi ga u zeni nadovezujuci se na stari zavjet, na Adama i Evu. Hajm zenu prikazuje kao nize bice. Ovo Lopov odnosi se na kradju, kradju iz tradicije. Prica se zavrsava grotesknom scenom. On se sada smije, jer nije uspio da spasi svijet. Tematika ludila je jako vazna. Kroz ludilo se dolazi do istine. Ludilo prikazuje covjeka kao ogranicenog. On Mona Lizi reze oci i usta i istura jezik. Opet imamo ludaka sa maskom, sa isturenim jeziko. To je ekspresionizam, izruguje tradiciju, kritikuje je.Motiv vatre- inicijacija odnosno pokretanje neceg novog kroz sagorijevanje starog.Mona Lizin osmijeh, plazenje postaje izrugivanje.

9. G.HEYM5 OCTOBER. Der fnfte Oktober 1789. Kolica sa hljebom trebalo je da stignu u Pariz, narod je gladan, ide ulicom, cekaju da hljeb stigne. Tacno odredjeno vrijeme i prostor. Naslov je u direktnoj vezi sa pricom, i vec se pominje u prvoj recenici. Ovo je prica koja ima radnju, nije iskidana kao tipicna ekspresionisticka prica. Tema ove price je revolucija gladnih. Neko povice stigla su kolica sa hljebom narod donosi dzakove da u njih stavi hljeb, zamisljaju da jedu hljeb, zvacu,a usta prazna, ljudi gutaju vazduh, neki stavljaju u usta marame. U daljini vide crnu tacku koja se brzo priblizava, nada nestaje, nisu kolica. Prepoznaju Mejara od Bastilje , koji govori o izdaji. Psuje kraljicu, i govori kako je kralj jes u Orleansu zaustavio kolica i vratio ih nazad.... Masa bjesni i cuje se povik u Versaj,u Versaj!Mejar stize na celo kolone,pokusava da ih ubiejdi da se naoruzaju i izaberu vodju,ali on je sada nevazan,njegov glas je glas bilo kog drugog. Svi su postali braca, vodi ih nevidljivi vodja, nad njima se viori zastava slobode,dosao je dan kada nestaje mucenje i glad, te godine ostaju za njima... Dat je odnos naroda tj. mase i pojedinca. Vrijeme i prostor su tacno odredjeni naslov je u direktnoj vezi sa pricom: tema je revolucija ili ustanak gladnih Glavni junak je narod, prikazan kao bezoblicna slijepa sila, prikazana kao vojska,mada anarhicna...reaguje na zivotinjski nacin-vodi se instiktom Krecu na Versaj-obezglavljeni tj. bez vodje. (stravicnost ljudskog nagona kada nisu zadovoljene primarne potrebe) motivi: hljeb,crvena i bijela boja,plavo nebo,crna pesnica,izgladnjeli pas,ples smrti, stado -puno opisa i nabrajanja -stil pisanja nije jednostavan vec poetican, puno je misli, metafora,alegorija,epiteta -pripovjedac je sveznajuci U uskoj vezi sa gladju javljaju se simboli. Gavranovi su simbol nesrece,smrti, oni idu prema gradovima. Vetrenjaca-simbol zivota,stalnog kretanja,simbol neke bezizlaznosti Nebo je mirno, ne prima ni plac, ni molitve. Osnovni motiv je glad, koji je u uskoj vezi sa covjecanstvom. Ljudi nemaju predvodnika,vodju,njih su vodila srca, tako da su oni u duhovnom smislu spaseni. Javlja se i krv,kao osnovni motiv exp. Krecu u mar, vodi ih unutrasnja snaga,zelja za promjenom,za slobodom. intertekstualnost: Mekka njihove nade, Gomorra.. *NOVELA kao kritika drutsvenih odnosa imamo suprotnosti: narod koji gladuje, i kraljicu sa svojom svitom koji zive u izobilju i diktiraju zivot drugih Na ivici opstanka narod je tek u stanju da se pobuni Iz ovoga imamo uvid u vladu: diktatorska,surova,apsolutisticka,tiranska,nedodirljiva-toliko udaljena da ni ne znaju gdje je ona. Prica nije potpuno pesimisticna i bezizlazna, jer je kraj nejasan tj. otvoren*** Sve pociva na exp. motivu usamljenosti u gradu i interakcije sa sugradjanima koje nema. Atmosfera je tmurna. Narod osjeca prezir prema crkvi( scena kada dolazi pop da trazi novac za crkvu). Narod je duhovno spasen jer ih vise niko ne vara. Hajm ovom pricom vodi u kritiku drustvenih odnosa (kraljica- Versaj tretiraju narod do tih granica krajnjeg izgladnjivanja, stoi h je dovelo do revolucije).U ovoj prici mozemo izdvojiti dva sloja:1. Kralj i kraljica i njihova svita koja doktira zivot 2. Narod, koji je sad vec na ivici opstanka. I tek kad dodje do ivice spreman je da se pobuni.

10. A.DEBLINUBISTVO JEDNOG MASLACKADeblin je bio student medicine i specijalizovao na neuropsihijatriji. 1913 je objavljena njegova zbirka pripovijedaka a ova pripovijetka predstavlja najvece ostvarenje ekspresionizma. Glavni junak je Mihael Fiser. Jedne noci on odlazi u setnju i na tom putu se desava ubistvo. On se razmase stapom i iznenada se spetlja i otkine stapom glavu maslacku. U tom trenutku on se potpuno uznemiri zbog toga. Kasnije se vratio na to mjesto i sahranio cvijet. Kada se bijes razbukti u njemu pocinje da razmislja o cvjetovima, i to je bio okidac, koji mu je skrenuo misli na cvjetove. Citav njegov zivot je maslacak. Kada su ga pitali sta najvise voli da jede on je odgovorio maslacak. Dok se hrani on ima potrebu da postavi posebnu ciniju za maslacak. On zeli da mu otvori ziro racun. Sve ovo radi da bi se iskupio. Taj maslacak naziva Elena, ali ga ne pronalazi. Nasao je drugi cvijet koji bi mogao da bude cerka onom maslacku i time je bio mirniji. Pomocnica slucajno slomi saksiju u kojoj se nalazio maslacak, i bilo mu je lakse, jer je krivicu prebacio na drugog, odnosno pomocnicu. Centar price je Fiser. On je ekscentrican protagonista koji dobija groteskne crte tim smijesnim povodom, koji otkriva njegove psihicke problem. Kada je ubio maslacak plasio se da ga neko ne vidi. Nakon ubistva vise nije imao kontakt sa praktikantima, zatvarao se u sobu. Njegovo samopouzdanje- s jedne strane vrlo autoritativan, maltretira, ugnjetava, a sa druge strane patio d grize savjesti, nedostatka samopouzdanje, paranoje. On je takav oduvijek samo sto je on autoritativnoscu prikrivao svoj nedostatak samopouzdanja. On je plakao po prvi put od djetinjstva is vu tu ljepotu oduzela mu je Elena. Izgubio je kilazu, oci su mu bile utonule. Pomocu tog cvijeta otkriva sebe i svoje slabosti. Iz jednog apsurdnog dogadjaja se zapravo pokazala njegova poremecena licnost. Proganja ga strah od sebe al ii nametnuta mu je krivica, a ovdje cvijet odnosno maslacak ispunjava funkciju savjesti. On gubi samopouzdanje i postaje jasna tema- konflikt izmedju individualnog zalaganja i nepoznate sile sto god ona bila. U toj borbi pojedinac je osudjen na poraz zato sto je slab. On tek ubistvom pocinje da pravi razliku izmedju dobrog i loseg. Da bi se iskupio on mijenja sve zivotne navike- uplacuje novac, zrtvuje hranu... Odnos covjeka i prirode- na pocetku priroda je skladna, a onda se ona u njegovim ocima mijenja i postaje prijeteca- on zamislja da ga drvece juri. Priroda se pretvara u protivnika i tu se radi o Deblinovoj teznji odnosa- pojedinac-drustvo: pojedinac-grad: pojedinac-priroda i da mu neminovno slijedi poraz. Pripovijedanje je u 3.licu. deblin kao pripovjedaca bira sveznajuceg zbog toga mozemo da saznamo kakav je Fiser spolja. Opisi su detaljni, plasticni, uprosteni.

11. K.EDSCHMID- SMRTONOSNI MAJ

Glavni junak se nalazi u bolesnikom krevetu, trese ga groznica. Boluje od tifusa. Junak je znaajna linost, on je i oficir i slikar. U svojoj agoniji on jedino vidi spas u prirodi, drvecu koje je simbol zivota. Ovdje se izdvaja osnovni motiv- vracanje covjeka na prapocetak, na prirodu na drvece. Dolaze mu vojnici u posjetu ali on ih ne prepoznaje, kao da je u nekom ludiu. I ovdje se javlja tematika ludila. Cijelu ovu pricu on prica svojoj negovateljici. On se oporavlja, izlazi u svijet, sagledava ivot sa drugaijeg stanovista. Kroz smrt koju je dotakao spoznaje ivot. On je propao zbog bolesti. Izgubljeni pojedinac u vrtlogu vremena.Na vie mjesta je prikazan strah glavnog junaka od smrti. itavu pripovijetku moemo posmatrati kao suprotnost ivota i smrti. Punoa ivota nam je prikazana u reenici:Vitak kao plesa, jurio je na njoj.... Smrt se provlai kroz cijelu pripovijetku kroz lik glavnog junaka, koji nije svjestan svoga stanja u kojem se nalazi.Vrhunac njegovog postojanja je zapravo trenutak kad je on najblii smrti i to mu predstavlja osloboenje od ivota, jer on u njemu ne vidi nita lijepo. Moemo rei da na kraju pripovijetke njegov pad, kada zakaci nogom o kantu, moe znaiti njegovu smrt, koju je on predosjeao i na neki nain oekivao. U tom trenutku kada on ustaje, medicinska sestra ga gleda kroz prozor i pomislja kako ga voli. Ona voli bolesnog covjeka a to je humana ljubav, odnosno ona je humana. (mozda mozemo povezati sa toposom novog covjeka)12. A.DEBLINBERLINALEXANDERPLATZ

Najznacajniji velegradski roman.Deblin je bio teoreticar i protivio se psihologizaciji knjizevnih likova. On je zahtijevao depersonalizaciju izmedju ostalog i neutralan bioskopski stil- da se svijet gleda iz perspective filmske kamere. Brzo smjenjivanje slika u kojima se montiraju razliciti izvjestaji, clanci, zaziva staru knjizevnost, mitologiju itd. Njegov stil je moderan i cesto nadrealan.on je smatrao da je psihologija ta koja unistava umjetnost i da svaki roman treba da postane moderan ep. Po Deblinovom misljenju svijet treba da vidimo kroz autora, a ne da nama autor opisuje kakav je svijet. Svijet treba da bude bas onakav kakvim ga mi vidino-nesredjen, pun desavanja, ljudi i slika, svijet koji se vidi kroz objektiv.Ovaj roman je dokument o ratnom Berlinu. Uporedjuju ga sa Dzojsovim Uniksom. Ovaj roman je dokument jednog vremena i jednog grada u vremenu koje je nestalo. Vrijeme desavanja radnje je period od 1928. do 1929. Djeluje neprohodan, jer nema psiholoskih prikaza likova. More informacija vlada. Glavni lik je Franc Biberkopf, djelo ima 9 knjiga a svaka knjiga niz poglavlja sto je slicno kao kod Simplicisimusa (direktno obracanje citaocu na pocetku svake knjige implicirajuci sta ce se desiti). Franc prima uticaje, to je moderni junak obrazovnog romana koji se vaspitava i u tom smislu je ovaj roman obrazovni (Parcifal preteca obraz. romana)Deblin koristi tehniku montaze to je tehnika pripovijedanja u ovom djelu i time postize iluziju, autenticnost bez psiholoske analize, likove tumacimo kroz dijalog. Svi unutrasnji monolozi su napisani u prezentu i tako prica ne zastarijeva i imamo osjecaj da se to desava sada. Ono sto odlikuje ovo djelo je kinostil odnosno filmske pokretne slike.montirane slike velegrada-ulice, zgrade itd. Javlja se glas smrti sto je karakteristicno za ekspresionizam. Djelo je napisano jednostavnim jezikom a smrt ukazuje na fatalne posljedice junakovog zivota. Smrt mu otvara oci. Deblin je raskinuo sa tradicionalnim pripovijedanjem, prvenstveno koriscenjem tehnike montaze. On ne analizira likove psiholoski ili radnju. Vise nam likovi govore kroz dijalog i postupke. JA pripovijedac cesto komentarise radnju. Teme ovog djela su: metropola(montazom se opisuje grad), lik. Deblin je stvorio poseban kolazni stil i u toku pripovijedanja on montira price iz Biblije, mitologije, reklame, vremensku prognozu, isjecke iz novina, djelove pjesama, usputne razgovore itd..Javlja se biblijska prica o Jovu u onom trenutku kada Franc zeli da se osamostali. Deblin prije svega montazom postize efekat otudjenja. Film Berlin, simfonija velegrada je izvrsio veliki uticaj na Deblina. Stare forme pripovijedanja su veoma spore za pripovijedanje brzog nacina zivota, komunikaciju, razvoj, a Deblin pokusava da uhvati tempo vremena, zivota, duh tog vremena. Dio oko Alexanderplatza je detaljnije opisan. Prica o Francu se ne moze opisati bez trga, dok prica o trgu i gradu moze bez njega i tu se ogleda povezanost licnosti i okoline. Franca pojmimo iz njegovog odnosa prema drugima i gradu. Prikazuje se podzemlje Berlina, kriminal, alkoholicari a i sam Deblin je imao priliku da se upozna sa takvim svijetom. Slika zene odnosno prostitutke- zene Franca zanimaju samo kao sredstvo da izrazi svoju frustraciju. Kod njega se promjena desava tek u susretu sa smrcu. Roman predstavlja svojevrsnu mapu Berlina. Franc Biberkopf izlazi iz zatvora Tegel gdje je odlezao 4orogodisnju kaznu zbog ubistva svoje vjerenice Ide u alkoholisanom stanju. Grad je gl lik a ne Franc. Pripovjedac se obraca citaocu, otkriva aktivno ucesce u djelu. Uloga tj.perspektiva pripovjedaca koja se stalno mijenja- pripovjedac se cesto umijesa u radnju on komentarise dogadjaje, ali ih i prepricava (o Rejnholdu) i ne radi se uvijek o istom licu koje pripovijeda(ja pripovjedac se mijesa sa sveznajucim). 3 bitna odnosa u ovom romau su Franc-zene, Franc grad i Franc-Rejnhold. Sadrzaj: franc odlucuje nakon izlaska iz zatvora da vodi miran zivot. Upoznaje poljakinju Linu koja ce mu jedan period biti saputnica. Pije s vremena na vrijeme i odlazi u jednu te istu krcmu. Nakon nekog vremena dobija pismo od jedne udovice, kojoj je prodavao novine i pamucne vezice, i odlucuje da se seli ne javljajuci se nikome ni Lini ni svome prijatelju Meku. Upoznaje Rejnholda, velikog zavodnika. Franc upoznaje razne zene. (Frnze, Silly. Trudi). On kasnije zavoli Silly. Po treci put odlazi u Berlin ne bi li poceo ispocetka. Tu srijece svog prijatelja Meka. Zeli da se osamostali i postaje prodavac ukradenih stvari. Kasnije zeli da se bavi politikom ali mu ne ide. Na kraju zavrsava u ludnici bolujuci od katatomije. Prozivljava susret sa smrcu. U toj ludnici umire stari Franc Biberkopf a iz nje izlazi novi, koji je ozdravio. On shvata sve svoje greske. Svjedoci protiv Rejnholda(jer ga je on izdao), kojeg osudjuju na 10 godina. Franc Karl Biberkopf ide na Alexanderplatz. Na kraju zavrsava kao portir u jednoj fabrici.

13. EKSPRESIONISTICKA BALADA- OSOBENOSTI I IZABRANI PRIMJERI (HEYM, TRAKL, GOLL) Osnivac moderne balade Vedekind.U sredistu price je obicno jedan junak,avangardni, usamljenik,individualac,koji se sudara sa sudbinom, i taj sudar je baladicno prikazan.I ovdje se odbacuje tradicija,preuzimaju se samo neki elementi koji se preoblicavaju, dajuci im novo lice,prica se pretvara u slike,unutrasnje stanje junaka dolazi u prvi plan.On je otudjen od sredine i samog sebe.Ne moze da nadje zajednici jezik sa svijetom,ishod je tragican. Balada ima za cilj da isprica pricu,sluzi se lirskim elementima. Pilatus-Georg Heym Cetiri slike u cetiri strofe povezane hronoloski i daju pricu.1.slika saslusanja Hrista.Pilat je taj koji saslusava.Heym prikazuje njegov osmijeh i celo,sjedi na stolici,drzeci stap koji oznacava moc i dominaciju. 2.slika krunisanja Hrista vijencem.Ponovo dominira motiv cela,na kojem se nalazi trnov vijenac. 3.slika Hristovog uspeca4.slika Pilat u sredistu,slika proklestva,njegova dusa lebdi u beskraju paklenih muka(poginuo u Alpima). 16 stihova (radikalno skracivanje-bira cetiri momenta,prevodjenje price u simbole je tipican eksp.postupak,elementi pripovijedanja u odstranjeni,na snazi je dar stellung, slike su istovremeno simboli) momenti pokazuju dvije figure u opoziciji- Pilat i Hrist,dvije slike Pilata i dvije slike Hrista.Precizno su izabrane rijeci i pojmovi,slike nose semanticku tezinu.Trenutak Pilatove i Hristove slave i patnje.Simbol nemoci ruke koje padaju niz tijelo.Vijenac od bodljikave zice,simbol je patnje.On je predstavljen kao antiheroj,slika njegovog trijumfa je slika njegovog ponizenja i ujedno slika citavog covjecanstva.Plava boja ovdje ima krajnje afirmativno znacenje.Istinski trijumf Pilata je u posljednjoj strofi,slika Pilata koji leti je mnogo dostojanstvenija od Pilata u prvoj slici. Isto je istinski trijumf Hrista u patnji.Samo patnjom covjek moze da dospije do spoznaje,ne kroz trijumf. U pjesmi ima grotesknog,estetiku lijepog zamjenjuje estetika uzvisenog, jer cilj umjetnosti nije lijepo vec prikaz nistavnosti u okviru civilizacije.Priroda dominira nad civilizacijom,ona je demonska i rastace covjeka.Kritika svijetovne (kroz Pilata) i duhovne (kroz Hrista) moci,afirmise sliku individualnosti covjeka koji sam kroz patnju dolazi do spoznaje, motivacija je mitoloska.Cilj Heyma je da nagna covjeka da se pogne,pored kritike svjetovne i duhovne moc,kritikuje i administraciju koja se zasniva na strahu i podcinjavanju slabih.Osnova je kritika burzoazijskog drustva.

Danton-(1910) Hajm- balada je sastavljena od direktnog govora i govora pripovjedaca koji opisuje sopstvene reakcije. Dantona zaticemo u solilokviju, on govori sam o sebi. U osnovi je motiv straha kojim se upravlja masom. Ova balada ima istorijsku podlogu. Kroz Dantonovu inicijaciju u smrt, Heym prica pricu o revoluciji.Ovo je kritika morala i mase sto je dominantno u ekspresionizmu. Takodje je prisutan motiv smrti kao i u vecini eksp.balada. tjelesno raspadanje, oci mu se ispraznise i tjelesno i duhovno sve je to tipicno eksp.

Breht:Legende vom Toten Soldaten- mrtvi vojnik je figura govora, i realizuje se u radnji balade.Iskopavaju mrtvog vojnika i on prolazi sve ponovo kao regrut-osposobljavaju ga za vojsku.Breht ironizuje-vade nekog iz groba da bi sluzio otadzbini i vladaru.On je spreman da ponovo ode u smrt,a zvijezde su svijedoci njegove sudbine.Ovo je drustvena i humanisticka kritika. Ovdje se kroz metafore prikazuje kako je on instrumentalizovan (kao marioneta),ne razmislja ne bira,radi sta mu se kaze,on je mrtav. Slika covjeka koji ne bira, nego radi kao mrtav. Zvijezde u ovoj baladi nisu simbol Boga,vec kantovski moral i apel za razumom kojeg nema. On je prikazan kao marioneta, lutka kojom upravlja drugi, a nije sposoban da reaguje kao covjek sa aspekta svoje humanosti. Karakteristicna je crvena eksp.boja koja slika krvavog pejzaza i umiranja.Vojnik radi kako je naucio tj. djela na osnovu onog cega su ga naucili.U pitanju je mucenicki put vracanja (travestija Hristovog drugog dolaska),ali on je sam kriv jer nema humani ljudski kapacitet (dostojanstvo) da sam djeluje,vec pusta da sa njim rade ko sto hoce.Ovo je satiricna balada,satiricnih slika i sam jezik je parodiran.Balada demantira pricu o nepobjedivosti carske vojske na osnovu prikaza pripadnika njemacke vojske.Ovo je kritika nacionalne istorije,nedostatka opstih ljudskih vrijednosti,a poziva na ljudskost,humanost, dostojanstvo.

Verfel:Isus i strvinarski put - eksp.balada sa motivom smrti.Slika besjede na Gori,gdje Hrist iznosi vazne hriscanske postulate hriscanskog ucenja,slika golgote.Verfel hoce da prikaze kako je kroz istoriju hriscanski ideal uzimat zdravo za gotovo,on sve dogmaticare naziva strvinarima,a pobjednik je ovozemaljski interes. Motiv ljubavi prema Bogu.Mracni svijet u kojem ljudi idu krivim putem(mracna vizija), sumporasti smrad simbol pakla.Kritika crkve i bilo kakve dogme kao lazne.Prikaz slika raspadanja i gadjenja umjesto jevandjeljskih slika. Motiv goluba koji se ljulja- to je boziji golub a u hriscanskoj predstavi je to sveti duh.

Ceh:Balada o slijepom rudarskom konju- slijep jer se koristi da izvlaci rudu,vremenom izgubio svoje zivotinjske kvalitete i postao nesto drugo. Smrt se pominje u svakoj strofi. On poludi i ubija djecaka koji ga tjera da radi. Konj gubi svoje attribute- oci su mu mrtve, djecag ga tjera i razgaljuje ga hlebom i secerom i u njemu prepoznajemo covjeka koji takodje gubi svoje atribute,ljudske-moralne,slijep je da vidi ono sto zaista treba da vidi (instrumentalizovan). Ostavljena je mogucnost da se taj konj (covjek) pobuni,i izadje iz svoje situacije(pobuna kao preispitivanje ljudske istorije) ali konj svakako umire tako da smrt obesmisljava njegov citav zivot,kakav god on bio.Eksp.poruka je pesimisticka i kriticna u odnosu na covjekov polozaj u svijetu. Prikazan je covjek sa aspekta svoje smrtnosti,kao neaktivno,jadno bice, neemancipovano, skoljeno okolnostima,bez snage da svoje individualne kapacitete stavi u pogon i ako to uradi dolazi do ludila.

Klabund- I otac je tu po svoje balada iz kruga ratnih motiva. Svaka strofa se zavrsava istim stihom (refren) i otac je tu po svoje. I strofa opisuje odlazak u rat. Prikazuje se euforija nacionalnog mobilisanja, ubistva, osvajanja itd. To je slika besmislenosti rata (krstaski ratovi su bili besmisleni) Ovim refrenom i otac je tu po svoje aludira se na Boga da kazni ljude zbog rata i stahovitih ubijanja, predstavlja odmazdu starozavjetnog tipa. U drugoj strofi rat se zavrsava. Zivjeo Spartak (figura iz anticke istorije tj.rob koji je podigao ustanak) ovdje je rijec o revoluciji odnosno o jos jednoj vrsti nacionalne euforije. U trecoj strofi taj ishod je negativan. Majka i djeca i dalje stoje na prozoru. Majka i dijete predstavljaju Bogorodicu i Hrista i ona zna kakva sudbina ceka njeno dijete.

Frank Vedekind- Tantenmrder ova balada ima ironican i satirican ton. Pricu prica sudiji.vec u prvoj strofi predikat geschlachtet zaklati asocira na zivotinjski, sirovo. Ovdje je matrica kriminalistickog romana potpuno preokrenuta. Znamo pocinioca ali zaste se trazi. Tetka gradjanin koji je star in a umoru, ali sa velikom kolicinom novca i moci sto je preuzeto iz tradicije. Opisuje se okrenutost materijalizmu i teznja da se moral prikaze kao lazni. Poslednja strofa prikazana je ironicno, mladost koja je prikazana trazi razumijevanje, tj.otklon od tradicionalnih normi. U direktnom obracanju sudiji izokrece se matrica. Trazi se sazaljenje, ne za tetku vec za mladost. Odnos dzelat (sudija) zrtva (mladost u procvatu) se preokrece. Namjera je bila da ubije ono sto vise nije funkcionalno.

14. EKSPRESIONISTICKA LIRIKA- OPSTE KARAKTERISTIKE

Lirika dominira na poetku ovog pravca, jer je mogla najbolje da izrazi misli i tenje same epohe.Apelovala je da ljudi ive u miru i ljubavi (npr. pjesma Franca Vefela der Weltfreund, dok su teme drugih exp. liriara rat,mrnja,smrt(der Krieg Hajma, Grodek Trakla der Aufbruch tatlera). Prve exp. pjesme su bile Weltende(1905) Elze-Lasker iler i Weltende(1919) Jakoba van Hodisa. Gramatika pravila se esto kre, specifina je upotreba metafora, slikovitosti i simbolike boja. Runom i okantnom obezbijedjeno je mjesto u lirici ove epohe npr. u pjesmama Gotfrida Bena. Dakle tenje prethodnih epoha da se ograde od runog su prekinute. Druga obiljeja: tzv. Reihungsstil tj. redjanje kratkih glavnih reenica koje nisu povezane ni logiki ni sintaksiki ifre, konotacije, neologizmi(Lasker-iler ein alter Tibbetteppich) dinamian jezik pomou upotrebe velikog br. glagola kretanja tzv. Sprachverknappung tj. izostavljanje lanova, partikula, pa i itavih rijei akumulacio tj. gomilanje rijei, s druge strane ovjek postaje objekat,predmet subjekat tj. depersonalizovanje je na snazi tabu teme poput hirurgije, rata, smrtne presude, ludila itd. Vani predstavnici exp. lirike su: Elze Lasker-iler, Jakob van Hodis, Franc Verfel, Alfred Lihtentajn, Gotfrid Ben, Ernst tatler, Georg Trakl, Georg Hajm

15. G. BENN-- MORGUE UND ANDERE GEDICHTE

Sin protestanskog svetenika. Studirao je teologiju i filozofiju na nagovor oca a potom se okrenuo medicini i diplomirao za vojnog ljekara, u Berlinu. Iz zdrastvenih razloga naputa vojnu slubu i radi kao privatni ljekar u Berlinu. U poetku pozdravlja NS ali ubrzo se razoarava. 1936. god. zabrana objave djela, ocijenjen kao pripadnik ''degenerine umjetnosti'' (ekspresionizma) Medicina je odigrala presudnu ulogu u Benovom stvaralatvu- ulila hladno,objektivno, strogo razmiljanje. Hladno opisuje leeve koje secira, ne uasava se od toga. Uz pomo pripovijedanja pokuao je da prevazie traume sa kojima se susreo kao ljekar. U Berlinu upoznaje Lasker-iler i druge eks. pjesnike Za vrijeme 3.rajha estoko ga napadaju zbog pjesama koje je pisao jevrejki Lasker-iler. Centralna zbirka ekspresionizma ''Mrtvanica'' na nju se nadovezuju zbirke Meso i Ruevine (tematski). Potom zbirka Sinovi koja se bavi opravdanou postojanja u svijetu lienog svakog smisla. Nastaju i prozna djela ''Mozgovi'' , ''Glavni geometar'' , ''Karanda''. Zbog bijede i nesree kojom je bio okruen okree se kokainu (o tome svjedoe pjesme ''Kokain'', ''O noi''). Pisao je i eseje, nakon rata objavljuje zbirke ''Statike pjesme'', ''Apres lude'' , ''Fragmenti destilacije'' . Benova poetika- prije svega vlada cinizam, beskrajna odvratnost i gaenje. Lirski subjekat eli da itaocu otvori oi za prizore koje namee stvarnost, da ga uini senzibilnim. esti su blasfemiki prizori kako bi obesvetio ono to vai kao sveto (suprostavlja se tradiciji ,normama i pretvaranju). Estetika runog stupa na snagu. On prikazuje ovjeka u situacijama kada je ruan, slab, propadljiv. ovjek je kod Bena mrtav, to je njegova krajnja pozicija. Ni na koji nain nije povlaen ve egzistencijalno ugroen. Nema religije koja bi to popravila, Ben ne prihvata nikakvu utjehu. Pojam sree, ako uopte postoji, kratkotrajna, skoro nemogua. Srea je samo iluzija. ovjek sutinski ne moe da bude srean. Nema metafizikog. MORGUE Mrtvanica S jedne strane zbirka je prikaz Benovog ivota (ljekar po pozivu), s druge strane njegovu porodicu obiljeava smrt. Drutveno okruenje je bitan faktor koji je uticao na zbirku. I ona iz tog linog osjeaja i umjetnikog doivljaja predstavlja zbirku usamljenosti, egzistencije i propadanja zatim odvatnost prema ivotu i beznae. Slike osvjeuju, jedna slika nagovjetava drugu i tako dobijamo ukupnu predstavu. To je benova tehnika snanih slika. Kod njega se ovjek iznova svodi na objekat. Francuski naslov, pet pjesama koje cine integralnu scjelinu, a etiri su dodate. Najpoznatija od njih ''ovjek i ena idu kroz baraku za rak''. Osnovni postupak, postupak ouavanja. Zbirka je nastala kod je Ben pohaao patologiju ali jo nije sam secirao. Raskrstio je sa idealom vitezova, minezengerskim idealom. Ben je sagledao ivot- bezizlaznost ovjekove pozicije u ivotu. Rui stare ali fundira nove ideale koje treba traiti u novoj stvarnosti. Kroz mrtvanice u liriku ulazi jezovitost, munina i odvratno to ovjeka izlae lomovima i rascjepu. Benova sklonost ka odvratnosti, ruznom ima da posvedoci o njegovoj osjetljivosti. On covjeka prikazuje u onim situacijama kada je ruzan, slab i propadljiv. Covjek kod Bena je mrtav i to je njegova krajnja pozicija i to je ono sto je zajednicko svim ljudima. Covjek nije ni na koji nacin povlascen.Meu prve stavlja pred javnost slike prostitucije, bolesnika, mrtvanice. MALA HRIZANTEMA Sadri jenu itavu ideju ekspresionizma a to je da treba sve unititi i zapoeti iznova. U pjesmi dakle nita se ne moe stvoriti od mrtvog tkiva. Najpoznatija pjesma ciklusa. Rije je o vozau piva, utopljeniku. Lirski subjekat pronalazi ljubiastu hrizantemu meu zubima, panja se skree na cvijet ne na ovjeka. Lirski subjekat sahranjuje hrizantemu a ne ovjeka a sahranjuje je u le. ovjek je dehumanizovan, prestavljen kao vaza. Na snazi je degradiranje covjeka, tj. prikazan je kao objekat. Cvijet zavrava u mrtvu utrobu vozaa piva da se hrani njegovim sokom. Pisac se ne sluzi opisima nego se izrazava pomocu konkretnih slika i on udruzujuci te slike u asocijativne nizove stvara emociju. Taj cudni kontrast svijetlo tama to je gotovo nemoguce. I nelogican je postupak seciranja, onaj koji seciram secira jezik i nepce pocev od grudi, zatim neodgovarajucim sredstvima kojima se secira. Secira se skalpelom a ne nozem. To je Benova teznja da se nelogicnim predstavljanjem prikaze apsurd i uzas stvarnosti. on nelogicnostima budi paznju i zbog toga ubacuje te apsurdne slike, da bi prikazao uzas stvarnosti.LIJEPA MLADOST Dozvoljeno je simbolino itanje pjesme. Na snazi je estetika ruzng, raspadanje tijela. Motiv smrti u vidu lesa koji e direktno iznesen. U pitanju je djevojka.Mlada generacija je oteena drutvom i situacijom. Nije sposobna nita novo da stvori ve se hrani ostacima i propada. Simbolino itanje upuuje na socijalnu ravan tj. sliku drutvenog stanja- sve je mrtvo, ak i pacovi skau sa tog broda. Pjesnik svoju generaciju doivljava kao pacove. Osuuje nju i itavo drutvo ironizujui. Ovdje imamo motiv utopljenice kao centralni motiv. Pacovi simbolizuju bolest, tetu, zarazu. Imamo estetiku runog. Lijepa mladost se odnosi na pacove koji su izjednaeni sa ovjekom. Oni unistavaju tu lijepu mladost ali onda saznajemo da se odnosi na pacove koji su tu mladost prozivjeli. Dekadencija je na snazi. Motiv smrti se pojaava , ne samo time to je tijelo djevojke mrtvo i kroz rupe na jednjaku ve i pacovi ginu. Tema je odvratna a jezik uzvien i time je podstignut efekat ouenja. Kritika sopstvene generacije, nesposobna, kao pacovi hrane se mrtvim. Usta koja ne govore asociraju na Benovu generaciju pisaca, ne govore jer su mrtva.

KRUZNO KRETANJE Dinamika svih ovih pjesama bazira se na: nejednakoj duzini slika, direktnom govoru,kontrastiranju,neprekidnom zaotravanju motiva i slika(paroksizmi) biblijski motiv: zemlja-zemlji, prah-prahu opet je le-le MARGINALCA i nije glavni akter on, vec kutnjak. Zlatna plomba je jedino sto se nije raspalo u njenim ustima(kurve) sto je kontrast u odnosu na propadljivost ljudskog tijela. Pojavljuje se momak iz mrtvacnice koji je dao sebi za pravo da izvadi taj zub i proda ga i ode da plese sa opravdanjem da zemlja treba da se vrati zemlji a ne zlato zemlji.Akcenat je na opravdanju ovog momka koji je sebi dao za pravo da uzme taj zub pod izgovorom zemlja-zemlji. Kontrastne su i slike mrtve zene,mrtvih zuba i slike plesa i zabave Ona je sluzila samo za zabavu, sada i njen zub , i ono poslednje sa nje, sluzi tome, i zatvara krug (u tome je to kruzenje). Tu je i kritika kulture materijalnog.

CRNEVA NEVJESTA Ovdje su leevi udvostrueni. Karikiran je romanticarski motiv mrtve drage Ponovo imamo marginalce- drustveno neprihvatljiv bracni par(crnac i bijelkinja)- to je idealizovana ljubav koja se moze realizovati samo u smrti. Slika sunca koje bjesni gradi efekat izrugivanja, jer tu nema idile, oni su mrtvi, sliku zivih ostvaruju mrtvi. Zena odlazi u raj, jer jos nije postala nevjesa. Idila prve bracne novi, idila srecnog zivota dok ih kopito ne rastavi- ta slika je ovdje presiflirana, oni su ovdje raskomadani konjskim udarcem. Ovako Ben-gomilanjem tradicionalnih obrazaca-izvrgava ruglu idilu bracne noci i vjecne ljubavi.On odbacuje cjelokupnu tradiciju pjevanja o ljubavi,braku,dragoj i sl. sve je preobratio u najrealisticnije slike,najgore mogucnosti i sve je to mrtvo(ovdje su raskomadani konjskim udarcem). Pjesmu zatvara slika zrtvovanja, to zapravo nije slika zrtvovanja vec realisticna slika obdukcije- rijec je o 2 tijela koja se nalaze u mrtvacnici slucajno 1 pored 2., jer ono prethodno nije moguce u stvarnom zivotu.

REKVIJEM kao posmrtna misa- i kritika tog apstraktnog povjerenja u religijske istine(tj. mogucnost spasenja kroz religijska uvjerenja) umnogostrucavanje leeva- tijela su simbol apsol. propadanja i osporavaju bilo kakvu mogucnost ponovnog ili drugog ivota od ovog zemaljskog. Pjesnicke slike kazuju da su svi isti u smrti, nema spasenja,nema kazne- komadanje i razdvajanje organa ne ostavlja nikakvu nadu(isto ih seciraju) Formulacija u vidu krsta je signal koji naznacava bitnu temu ove pjesme i nagovjestava odgovor na osnovno pitanje zivota ili religije. Jasne su aluzije na Biblijutj na Novi Zavjet. Blizu, goli, a ipak bez patnje vraca nas u stanje prije Pada, u kojem se Adam i Eva jos ne stide svoje golotinje. U drugoj strofi se prikazuju slike izjednacavanja u smrti odnosno Boziji hram i djavolja stala.

16. G.HEYM-- DER EWIGE TAG UND UMBRA VITAESin advokata, djetinjstvo je proveo u Hirbergu, od 1910. boravi u Berlinu,a to je istovremeno period nj. glavne stvaralcke faze. Pored tatlera i Trakla jedan je od najznac. liricara ranog exp. pod uticajem fr. pjesnika poput Bodlera,Verlena,Ramboa. U nj. djelima mozemo prepoznati nadolazece katastrofe ratnog i poslijeratnog razdovlja, ,smrt i besmislenost postojanja, nemilosrdnost velikih gradova,strasnu usamljenost ljudi npr. pjesma Die Stadt: tematizuje monotoniju velegrada i anonimnost individua uz nagovjetaj prijetnje koja je na pomolu; sonet1, koji nam rea slike nonog ivota u gradu iz perspektive lirskog ja uz kontrastiranje. Smjenjuju se konstantno elementi, koji uvode ivot i oni koji uvode smrt. ula su preoptereena mnotvom umova, kretanja i deavanja. Individua je izgubljena u tom vrtlogu krvi i mesa i metala, ne vidi izlaz, niti ga trai. Ona samo opservira, frigidno i pomirljivo, obesmiljen ivot u velegradu koji hui.Nije individua subjekt, ve je poovjeeni velegrad subjekt, djelatnik. Pjesmom vlada negativnost, ivot i smrt se neujno pretau jedna u drugu, ljudi isto tako. Nema osvrtanja na ivote i sudbine drugih, nema stvarnog interesovanja za okruenje, ni saosjeanja, svuda samo jednolinost i prolaznost. ivot u velegradu je beskrajan krug radjanja i umiranja, monoton, dalje nepogodan za sreu ili sjetu. Taj ivot je samo blinder Wechsel. Zato sukobljeno lirsko ja u svom milionskom prebivalitu ne preza od izraavanja kritike, ukazujui na alkoholizam, bijedu koja vodi u smrt i ,u ovom sluaju prije svega, na alijenaciju. Kako u naturalistikim pjesmama grad i stanovnici skonavaju u poaru, poplavama i drugim nepogodama (popularno osjeanje smaka svijeta), tako i u ovom ekspresionistikom ostvarenju postoji prijetnja po ovjeka, koja moe biti smrtonosna, ako se ne osvijesti. Rani pjesnicki pokusaji Hajma poticu iz 1899. ,brzo je razvio svoj talenat kada je u pitanju forma, obradjujuci prave exp. teme poput grada kao velikog industrijskog centra,zivotnog prostora i nestanak individua. 1904. pise pjesmu Resignation 1 pjesnika forma italijanskog porijekla, sastavljena od etrnaest stihova, koji su u osnovnom obliku podijeljeni u dva katrena i dvije tercine. Za nj. razvoj kao pjesnika bio je odlucujuci der neue Klub-ujedinjenje studenata i mladih umjetnika koji su se zakleli da vise nece cutljivo gledati na nepravilnosti onog vremena u umjetnosti i ekonomiji. Hajm je ostavio oko 500 pjesama i lirskih skica, pored vizionarskih djela o bolestima,ratu,ljudskom raspadanju i sl. iz glavne stvaralacke faze pisao je i djela pastoralne lakoce pune gracije i ljepote npr. pjesma Trumerei in Hellblau Utopio se sa svojim prijateljem Ernstom Balkeom dok se se klizali po rijeci Havel. Zbirke pjesama: der ewige Tag jedina zbirka