Sanja Jozić, Miroslav Horvat, Boris Dujmić, Tonći Mašina, · 5.7.2. Prva pomoć kod oštećenja kosti 106 5.7.3. Prva pomoć kod krvarenja iz nosa 107 5.7.4. Prva pomoć kod krvarenja

Sanja Jozić, Miroslav Horvat, Boris Dujmić, Tonći Mašina, Goran Stokić, Antun Škrinjar

Stručni priručnikza poslove

INSTRUKTORA REKREATIVNOG KAJAKAŠTVA I KANUINGA

Sanja JozićMiroslav Horvat

Boris DujmićTonći MašinaGoran Stokić

Antun Škrinjar

Stručni priručnik za posloveINSTRUKTORA REKREATIVNOG KAJAKAŠTVA I KANUINGA

Nakladnik:Učilište Ambitio

Za nakladnika:Alen Stranjik

Urednik:Sanja Jozić

Copyright © 2020., Učilište Ambitio, Zagreb

Sva prava pridržana

Ovaj je priručnik zaštićen autorskim pravima te se ne smije reproducirati, pohranjivati u elektroničkom zapisu, fotokopirati niti umnožavati u bilo kojem

obliku i na bilo koji način bez pismenog dopuštenja nakladnika.

Instruktor rekreativnog kajakaštva i kanuinga

Sanja JozićMiroslav Horvat

Boris DujmićTonći MašinaGoran Stokić

Antun Škrinjar

Stručni priručnikza poslove

INSTRUKTORA REKREATIVNOG KAJAKAŠTVA I KANUINGA

Učilište AmbitioZagreb, 2020.


Sadržaj:

1. OSNOVE KOMUNIKACIJE U TURISTIČKO-REKREATIVNOM BAVLJENJU SPORTOM 91.1. Uvod u komunikacijske vještine 91.1.1. Verbalna i neverbalna komunikacija 91.1.2. Čimbenici koji utječu na komunikaciju 141.1.3. Kulturalne i jezične prepreke u komunikaciji 151.2. Vještina vođenja razgovora i pravila razgovora 181.2.1. Pravila davanja povratne informacije i konstruktivne kritike 191.3. Preduvjeti uspješne komunikacije 201.3.1. Samopoštovanje i slika o sebi 201.3.2. Stereotipi i predrasude 221.4. Aktivno slušanje i asertivnost 221.4.1. Aktivno slušanje 221.4.2. Empatija i asertivnost 251.4.3. Ja-poruke 281.5. Specifičnosti komunikacije s osobama različite dobi 281.5.1. Komunikacija s djecom i adolescentima 281.5.2. Komunikacija sa starijim osobama 301.6. Komunikacija u konfliktnim ili zahtjevnim situacijama 311.6.1. Moguće konfliktne i zahtjevne situacije (sukobi) 311.6.2. Nezadovoljni klijenti i upravljanje negativnim povratnim informacijama klijenata 32

2. OSNOVE ANATOMIJE I FIZIOLOGIJE TIJEKOM TJELESNE AKTIVNOSTI U TURISTIČKO-REKREATIVNE SVRHE 352.1. Uvod 352.2. Sustav organa za kretanje (lokomotorni sustav) 362.2.1. Koštani sustav 362.2.2. Koštani prijelomi 372.2.3. Spojevi među kostima 372.2.4. Spojevi i zglobovi kralježnice 392.2.5. Spojevi i zglobovi gornjih udova 402.2.6. Spojevi i zglobovi donjih udova 422.2.7. Ozljede zglobova 452.3. Mišićni sustav 452.3.1. Leđni mišići 462.3.2. Mišići prsnog koša 462.3.3. Trbušni mišići 472.3.4. Mišići gornjeg uda 47

2.3.5. Mišići donjeg uda 482.3.6. Fiziologija mišića 482.3.7. Energija i energetski kapaciteti 482.3.8. Ozljede mišića 492.4. Krvožilni sustav 492.4.1. Promjene u krvnom tlaku za vrijeme mišićne aktivnosti 502.4.2. Sportsko srce 502.4.3. Promjene u aerobnom metabolizmu nakon aerobnog treninga opće izdržljivosti 512.4.4. Hipertrofija mišića 512.4.5. Promjene u frekvenciji srca za vrijeme bavljenja sportom 512.4.6. Osnovne funkcije krvi 522.4.7. Promjene u tjelesnim tekućinama tijekom bavljenja sportom 522.4.8. Promjene u krvi za vrijeme bavljenja sportom 522.5. Dišni sustav 53

3. OSNOVNA TEHNIKA TURISTIČKO-REKREATIVNOG KAJAK-KANUA 553.1. Osnove razvoja kajak-kanua 553.1.1. Kratki povijesni pregled razvoja kajak-kanua u svijetu i u Hrvatskoj 553.1.2. Specifičnosti kajak-kanua i rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj 573.2. Uvod u bavljenje kajak-kanuom 583.2.1. Razlika između kajaka i kanua 583.2.2. Oprema 603.3. Vrste kajaka i kanua 603.3.1. Kajaci i kanui za mirne vode 613.3.2. Kajaci i kanui za divlje vode 613.3.3. Morski kajaci 623.3.4. Kajaci sit in i sit on top 633.3.5. Vrste vesala za kajak i kanu 633.4. Druga/ostala oprema 643.4.1. Prsluk za spašavanje 653.4.2. Zaštitna kaciga 663.4.3. Zaštitna odjeća 663.4.4. Skladištenje i održavanje kajaka, kanua i opreme 673.5. Nošenje kajaka i kanua te priprema sve potrebne opreme 683.6. Ulaženje i izlaženje iz kajaka i kanua na vodi 70

4. OSNOVNI ELEMENTI TURISTIČKO-REKREATIVNOG KAJAK-KANUA 734.1. Zagrijavanje i istezanje 734.2. Osnovni elementi tehnike u kajaku i kanuu 734.2.1. Pravilan položaj veslača u kajaku 744.2.2. Pravilan položaj veslača u kanuu 74


4.2.3. Držanje vesla i zaveslaj u kajaku 744.2.4. Držanje vesla i zaveslaj u kanuu 764.2.5. Oslonac na veslo 764.2.6. Privlačenje veslom 774.2.7. Postupci prilikom prevrtanja kajaka i kanua: eskimo roll 774.3. Načini podučavanja osnovnih elemenata kajaka i kanua 794.3.1. Ispravljanje pogrešaka 794.3.2. Sredstva za ispravljanje pogrešaka 804.3.3. Specifičnosti podučavanja kajak-kanua s obzirom na uzrasnu dob i prethodno iskustvo 804.4. Specifičnosti kajak-kanua u turističko-rekreativnoj ponudi 814.4.1. Svrha kajak-kanua u rekreativnom smislu 814.4.2. Kajakaštvo kao unapređenje turističke ponude 814.4.3. Različitosti kajak-kanua s obzirom osobitosti vode 82

5. ZAŠTITA NA RADU I PRVA POMOĆ 875.1. Uvod u zaštitu na radu 875.1.1. Svrha i cilj zaštite na radu 875.1.2. Ozljede na radu, profesionalne bolesti, bolesti u vezi s radom i propisi koji reguliraju to područje 875.1.3. Sprječavanje nezgoda na radu; ljudski čimbenik kao uzrok nezgode 885.2. Obveze i prava poslodavaca i radnika iz zaštite na radu sukladno zakonskim propisima 895.2.1. Poslodavac 895.2.2. Radnik 925.3. Opasnosti, štetnosti i napori u radnom okolišu 925.3.1. Mehaničke opasnosti 935.3.2. Opasnost od električne struje 935.3.3. Opasnost od požara i eksplozije 945.3.4. Toplinske opasnosti 945.3.5. Štetnosti 955.3.6. Napori 965.4. Osposobljavanje iz zaštite na radu 965.4.1. Osposobljavanje iz zaštite na radu 965.4.2. Osposobljavanje radnika za rad na siguran način 975.4.3. Osposobljavanje radnika za zaštitu od požara 975.4.4. Osposobljavanje radnika za provođenje evakuacije i spašavanja 985.4.5. Osposobljavanje radnika za pružanje prve pomoći 995.4.6. Stručno osposobljavanje radnika 995.4.7. Posljedice neprovođenja zaštite na radu za poslodavca 995.5. Prva pomoć 1005.5.1. Redoslijed postupaka osnovnog održavanja života 100

5.6. Opstrukcija dišnog puta stranim tijelom 1035.7. Ozljede 1055.7.1. Prva pomoć kod ozljeda 1055.7.2. Prva pomoć kod oštećenja kosti 1065.7.3. Prva pomoć kod krvarenja iz nosa 1075.7.4. Prva pomoć kod krvarenja iz uha i usta 1075.7.5. Prva pomoć kod ozljede oka 1075.7.6. Prva pomoć kod potresa mozga 1075.7.7. Prva pomoć kod opeklina 1085.7.8. Prva pomoć kod ozljeda nastalih djelovanjem kiselina ili lužina 1085.7.9. Prva pomoć kod smrznuća i smrzotina 1085.8. Bolesti na radu 1095.8.1. Prva pomoć kod toplotnog udara i sunčanice 1095.8.2. Prva pomoć kod udara električnom strujom i gromom 1095.8.3. Prva pomoć kod utapanja 1105.8.4. Prva pomoć kod šoka 1105.8.5. Prva pomoć kod gušenja 1105.8.6. Prva pomoć kod napada epilepsije 1105.8.7. Prva pomoć kod nesvjestice 1115.8.8. Prva pomoć kod dehidracije 1115.9. Sanitetski materijal za prvu pomoć 1116. LITERATURA 115


9

1. OSNOVE KOMUNIKACIJE U TURISTIČKO-REKREATIVNOM BAVLJENJU SPORTOM

1.1. Uvod u komunikacijske vještine

Komunikacija je proces razmjene misli, osjećaja i poruka koji se nužno odvija kad postoji interakcija. Svrha komunikacije jest primanje i davanje informacija, rješavanje problema, donošenje odluka i za-dovoljavanje potreba.

U sportu općenito komunikacija ima nezamjenjivo mjesto, a neke od najvažnijih vještina jesu aktivno slušanje, identificiranje i rješavanje problema te davanje konstruktivne povratne informacije. Instruktori koriste poruke kao sredstvo komunikacije, a verbalnim i neverbalnim znakovima šalju poruke klijentima, dok oni pak trebaju tu poruku prihvatiti i u konačnici je razumjeti. Za uspješan rad u ulozi instruktora u nekome sportu važno je ovladati komunikacijskim vještinama i prenijeti svoje znanje na klijente/polaznike poduke. Ako je riječ o turističkom doživljaju, upravo komunikacija sa svima uključenima u pružanje turističke usluge čini doživljaj više ili manje kvalitetnim u percepciji klijenta.

1.1.1. Verbalna i neverbalna komunikacija

S obzirom na način komuniciranja komunikaciju dijelimo na verbalnu i neverbalnu.

Verbalna komunikacija uključuje prijenos riječi različitim komunikacijskim kanalima, stoga se može odvijati putem govorenoga ili pisanoga jezika, dok se neverbalna odnosi na geste, držanje tijela, izraz lica, pogled, dodir, vanjski izgled i prostor. Pri govornome komuniciranju, za razliku od pisanoga, svaku poruku čine još tri komponente: korištenje glasa, pokreti tijela (mimika i gestikulacija) i sama okolina u kojoj se komunikacija odvija. Paraverbalna komunikacija odnosi se na neverbalne znakove koji prate verbalnu poruku, npr. in-tonacija.

Naglasci u paraverbalnoj komunikaciji:

1) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? Ne sviđam ti se?2) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? A ne netko drugi? 3) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? A ne neku drugu? 4) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? Postoji li razlog? 5) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? Umjesto da ideš sama? 6) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? Umjesto da ostaneš doma?7) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? A ne sutra?

10

Neverbalni znakovi mogu se još podijeliti na:

• Izraz lica

Izrazom lica pokazuju se emocije, a dobro razlikujemo šest osnovnih emocija. Mnoga istraživanja po-kazuju da su izrazi lica kojima se te emocije pokazuju urođeni.

Srdžba ili ljutnja: ljutiti ljudi skupljaju i spuštaju obrve da bi se namrštili te im se iznad korijena nosa stvaraju bore. Oči su sužene, usne često stisnute, a čeljusti napete.

Strah: strah se na licu raspoznaje putem očiju koje zure, usta su zategnuta i povučena unatrag.

Gađenje: osoba koja osjeća gađenje često ima nabranu gornju usnu, a donja je spuštena. Nos je nabran i podignut, kao i nosnice te obrazi, donji očni kapak obično se podiže i stvara bore oko očiju.

Iznenađenje: oči se otvore i rašire, obrve su podignute, a čelo se nabora, usne su opuštene pri čemu donja usna, kao i vilica, „pada“.

Sreća: kada su ljudi sretni, osmjehuju se, smiju, ponekad i plaču. Sreća utječe na donji dio lica i područje oko očiju. Kada osjećamo sreću, osmijeh uključuje i pokazivanje zubi, a oko očiju formiraju se sitne bore.

Tuga: lice je obješeno, a mišići lica mlitavi; usta vise, a unutarnji krajevi obrva lagano se podižu stvarajući bore preko korijena nosa.

Slika 1. Izrazi lica


11

• Osmijeh

Uspješni poslovni ljudi često se smiješe i time pokazuju da su prijateljski raspoloženi, pristupačni i ugodni kao ljudi, no osmijeh ne smije biti prevelik i ne smije trajati predugo jer ljudi tada mogu pomisliti da ste nervozni ili neiskreni.

• Pogled i kontakt očima

Ako sugovornika predugo gledate (buljite), osoba će možda smatrati da želite pokazati da ste jači i superiorniji od nje. Spuštanje pogleda obično se tumači kao znak popuštanja ili neki negativan osjećaj. Ako razgovarate s grupom ljudi, onda je važno pomicati pogled s jedne osobe na drugu tako da se nitko ne osjeća isključenim.

• Geste i položaj tijela

Geste i položaji tijela manje su pod kontrolom svijesti nego izrazi lica. Dva temeljna sklopa gesti i pokreta tijelom koja ćete zapaziti mogu se nazvati otvorenim i zatvorenim govorom tijela. Oni odaju dojam opuštenosti i otvorenosti prema sugovorniku ili pak zatvorenosti i obrambenoga stava. Osoba koja se ne osjeća ugodno u nečijem društvu često zauzima tzv. zatvoreni položaj – prekriži ruke i/ili noge, a ispred sebe drži neki predmet, poput torbe i sl. Na početku razgovora s nepoznatom osobom donekle zatvoren položaj tijela smatra se normalnim, no kako tijekom razgovora stječemo povjerenje, tako i naš položaj postaje otvoreniji.

• Udaljenost sugovornika

Stupnjevi fizičke blizine ovise o stupnju bliskosti:

• intimna zona – oko 30 cm (u situacijama koje izražavaju bliskost, znak povjerenja)• osobna – od 30 cm do 1 m (bliski prijatelji i parovi u javnosti)• socijalna - od 1 do 3 m (svakodnevne situacije i poslovni susreti)• javna – više od 3 m.

Slika 2. Zatvoren govor tijela Slika 3. Otvoren govor tijela

12

Prihvatljiv razmak od osobe u poslovnome okruženju jest od 60 cm do 1,5 m.

Prihvatljiv razmak plod je kulturalnih razlika i osobina ličnosti pojedinoga klijenta. Primjerice Mediteranci i Arapi podnose nešto manji razmak nego Englezi i Europljani iz sjevernih zemalja. Racionalne, socijalno anksiozne i/ili introvertirane osobe vole veću distancu od ekstrovertiranih tipova ljudi. Dakle osobe, koje se osjećaju nelagodno u blizini drugih ljudi i koje su povučenije, bit će sklonije zauzimati veći razmak u komunikaciji od osoba koje su otvorenije spram drugih ljudi i više vole biti u društvu drugih.

• Prostorni raspored sudionika

Prostorni raspored sudionika ovisi o tipu interakcije i odnosima među sudionicima. Primjerice osobe koje su odnosu suradnje (npr. kolege na poslu) sjedit će za stolom jedna kraj druge. Osobe u situaciji natjecanja ili u različitom statusu (npr. razgovor zaposlenika s nadređenim) sjedit će za stolom jedna nasuprot drugoj. U situaciji savjetovanja, dogovaranja i sl. preporuča se da osobe sjede jedan do drugoga, pod pravim kutom, a ne jedan nasuprot drugog, kao bi se izbjegao odnos nadređenosti.

• Tjelesni dodir

Upotreba dodira u komunikaciji u velikoj je mjeri određena kulturom, ali i individualnim razlikama. Dodiri usmjereni na vlastito tijelo, kojima komuniciranje obično nije svrha, mogu odražavati određeno stanje pojedinca. Pritom treba voditi računa o tome koji se dio tijela dodiruje (lagani dodir nadlaktice najsigurnije je mjesto).

• Vanjski izgled

Vanjski izgled (odjeća, miris…) šalje poruke o našoj osobnosti, obrazovanju, društvenoj pripadnosti, stavovima, čak i o emocionalnome stanju.

Na prvi dojam, koji ostavljamo na našeg klijenta, može utjecati i naš izgled, tj. naša odjeća.

Slika 4. Prostorni raspored sudionika


13

Istraživanja su pokazala da sugovornik smisao određene poruke dobiva samo 7 % putem sadržaja (onoga što govorimo), a 38 % putem intonacije i 55 % putem mimike/geste. Zbog toga je za vrijeme „instruktivnog razgovora“ i razgovora s klijentima jako bitno neprestano voditi računa o tome koje signale šaljemo svojom neverbalnom komunikacijom.

Između verbalne i neverbalne komunikacije postoje neke razlike u vezi sa stupnjem kontrole osobe nad vlastitom komunikacijom pa je tako verbalna komunikacija pod kontrolom naše svijesti, dok je za neverbalnu to samo djelomično točno (npr. ne možemo svjesno utjecati na crvenjenje). Osim toga neverbalni znakovi nemaju uvijek jednako značenje za sve kulture kao ni za sve ljude.

Neka istraživanja sugeriraju da komplementarni neverbalni signali također mogu pomoći da se verbalna poruka zapamti. Osoba čije držanje odražava zbunjenost dok odgovara na pitanja zahtjevnoga klijenta pokazuje neverbalno ponašanje koje dopunjuje verbalno. Kad je jasnoća od krajnje važnosti, trebalo bi nam biti posebno važno postići da se značenja verbalnoga i neverbalnoga ponašanja uzajamno dopunjuju.

Kad verbalna i neverbalna poruka nisu usklađene jedna s drugom, slušatelj više vjeruje neverbalnoj poruci. Naime neverbalni signali prenose više informacija i više im se vjeruje nego skupini verbalnih jer su neki oblici neverbalnoga ponašanja spontaniji i teže ih je lažirati nego neke druge.

Pitanja za ponavljanje:

1. Mogu li se vještine komunikacije naučiti?

Odgovor: Komunikaciju je, kao i svaku drugu vještinu, moguće poboljšati i unaprijediti. Lakše je unaprijediti verbalnu komunikaciju jer smo je svjesniji.

Slika 5. Odnos utjecaja verbalne, neverbalne i paraverbalne komunikacije u prijenosu poruke

14

2. Koji su pokreti više pod kontrolom naše svijesti?a) pokreti licab) pokreti tijela

Odgovor: b) Budući da znamo da ljudi opažaju naše lice, pokreti lica pod jačom su kontrolom naše svijesti nego pokreti tijela

3. Komunikacijske se vještine, kao i mnoge druge, mogu i moraju sustavno učiti. Da biste bolje upoznali vlastite načine komuniciranja, morate biti spremni opažati vlastito ponašanje, razmišljati o njemu, biti samokritični. Da biste mogli unaprijediti vlastite komunikacijske vještine, prvi je korak uočiti kada vaše ponašanje nije odgovarajuće. U tom smislu pokušajte sami sebe procijeniti kroz upitnik „SAMOPROC-JENA KOMUNIKACIJSKIH VJEŠTINA“.

1. Kako govorim (brzo/sporo, glasno/tiho, energično ili ne)?2. Počinjem li govoriti prije nego što je sugovornik završio misao?3. U kojim situacijama i s kojim ljudima ostajem bez riječi?4. Što radim, mislim, osjećam kad su sugovornici verbalno agresivni?5. Što radim, mislim, osjećam kad sugovornik ne želi razgovarati i kad šuti?6. Što radim, mislim, osjećam kad se osoba s kojom razgovaram rasplače?7. Koje ljude, kakve priče teško slušam?8. Koja je moja uobičajena poštapalica ili gesta?9. Što mi je teže: slušati ili voditi glavnu riječ na nekome sastanku?10. Na kojoj se udaljenosti od sugovornika najbolje osjećam?11. Koji je moj uobičajeni položaj tijela dok razgovaram?12. Što bih od navedenih aspekata komunikacije najviše željela/želio promijeniti?

Ovdje nema točnih i netočnih odgovora, cilj je da promislite o svakome odgovoru.

1.1.2. Čimbenici koji utječu na komunikaciju

Čimbenici koji utječu na razumijevanje verbalne komunikacije:

• sociodemografski:

◦ kulturne razlike (grupe različite etničke, geografske i vjerske pripadnosti različito verbalno i neverbalno komuniciraju, npr. dijalekti, geste)

◦ obrazovne (npr. stručni izrazi različito su razumljivi osobama različite obrazovne razine)

◦ dob (npr. neformalni jezični izrazi mlađih generacija mogu biti potpuno nerazumljivi starijim generacijama)

◦ spol (npr. žene pružaju više riječi podrške u razgovoru)

• intonacija i glasnoća govora, npr. Što se dogodilo? možemo izreći ljutitim ili zabrinutim tonom glasom što će itekako utjecati na smisao poruke

• neodređeni, nejasni izrazi npr. Predajte seminarski rad što je prije moguće!


15

Čimbenici koji utječu na razumijevanje neverbalne komunikacije:

• sposobnost dekodiranja neverbalnih znakova (npr. savjetnici su učinkovitiji u savjetovanju ako su vješti u prepoznavanju promjena u neverbalnome ponašanju svojega klijenta)

• uloge sudionika u komunikaciji – odnos (npr. kada se uspostavi odnos povjerenja između učitelja i učenika ili instruktora i klijenta, komunikacija je bolja)

• utjecaj situacije (društvene norme, što je prikladno u kojoj situaciji, npr. hoćemo li s korisnikom razgovarati o njegovim zdravstvenim podacima pred ostalima)

• prisutnost drugih ljudi (npr. ako se nađemo u nepoznatome društvu, način njihova odijevanja i sl. može nas upućivati na to kakvo se komuniciranje i od nas očekuje).

1.1.3. Kulturalne i jezične prepreke u komunikaciji

Komunikacija s pripadnikom druge kulture, izvor je brojnih izazova počevši od jezičnih barijera do vrlo specifičnih obrazaca ponašanja. Procjena zadovoljstva nekim sportskim tečajem ili podukom djelom-ice će ovisiti o nekim individualnim karakteristikama klijenta, no kultura može snažno odrediti smjer tog zadovoljstva. Instruktor pritom treba iskazati veliku sposobnost prilagodbe različitim klijentima/turistima i s kulturalnog aspekta.

Što je kultura instruktora različitija u odnosu na kulturu klijenta, veća je vjerojatnost nesporazuma, nezadovoljstva, kulturalnog šoka i drugih posljedica nesporazuma u komunikaciji.

Kultura domaćina je kultura je zemlje u koju klijent kao turist dolazi i uključuje niz aspekata, od jezika, tradicije, vjerovanja, do odijevanja, prehrane i pravila društvenog života. Kultura turista odnosi se na kulturu države iz koje turist dolazi, a čije vrijednosti donosi sa sobom. Primjerice na kakav su standard usluge naviknuti, vrsta hrane koju preferiraju, način odijevanja, preferirani oblik zabave, pravila komu-niciranja itd.

Govoreći o sadržaju komunikacije, kultura također diktira:

• koje su teme uopće dozvoljene, a koje su tabu (primjerice kod nas je nepristojno pitati nekoga koliko zarađuje, a strancima se u turističkim vodičima savjetuje da ne komentiraju hrvatsko-srpske odnose)

• koliko duboko jest prikladno propitivati određenu temu

• kako se iznose argumenti (npr. oslanjanje na činjenice ili na osjećaje)

• u različitim kulturama, različite se stvari smatraju duhovitima pa svakako treba izbjegavati pričanje bilo kakvih etničkih, seksističkih, rasnih, političkih, kulturalnih i vjerskih šala pripadnicima drugih kultura.

Verbalna i neverbalna komunikacija podložne su djelovanju kulture, npr. u našoj je kulturi gledanje sugovornika u oči pristojno, dok je u nekim istočnjačkim kulturama to znak nepoštovanja, posebice ako je sugovornik muška, starija osoba, višega statusa.

16

Promotrimo sljedeći primjer: na pitanje svoje njemačke domaćice želi li čaj, Kineskinja ljubazno odgovara: Ne, hvala. Ona ne dobiva čaj i u društvu se javlja neugodna napetost. Naime Kineskinja je uvrijeđena zbog neizrečenih kulturalnih razlika. Za Kineskinju je zapovijed pristojnosti najprije odbiti čaj, ali ona očekuje da se ponuda ponovi ako je domaćica zaista ozbiljno mislila i ako je ona dobrodošla kao gost. Za Nijemce takvo odbijanje jednostavno znači odbijanje i njemačka domaćica ne želi ispasti nametljiva.

Evo još nekih primjera:

• U azijskim kulturama nije prikladno pretjerano izražavati bilo koju emociju, dok je to u mediteranskim kulturama dopušteno, npr. lica Japanaca poprilično su bezizražajna jer smatraju da je u javnosti nepristojno pokazivati osjećaje.

• Odgoj usmjeren na uključenost u grupu prosječnoga Japanca drži podalje od sučeljavanja i konfront acije u komunikaciji te time i podalje od osobnih sukoba.

• U zapadnoj kulturi kontakt očima znak je iskrenosti i samopouzdanja, no gledanje u oči u Japanu može se smatrati prkosom i izazivanjem.

• Za arapske narode širokogrudnost je način kako se stječe čast i ugled pa ćemo tako uvrijediti domaći na ako odbijemo popiti kavu neovisno o tome je li riječ o kućnome posjetu ili poslovnome sastanku.

• Povezanost među ljudima u latinoameričkoj kulturi odražava se u neverbalnoj komunikaciji pa se često rukuju, grle i razgovaraju na manjoj udaljenosti u odnosu na stanovnike SAD-a i pripadnike zapadnjačkih kultura općenito.

• Općenito, Europljani i Amerikanci vole kad se tijekom razgovora održava određena udaljenost (pose bice Nijemci što se Europljana tiče). Za razliku od njih, Talijani tijekom razgovora održavaju manju udaljenost. Najviše se u razgovoru približuju ljudi iz latinskih i arapskih zemalja te Japana.

• U usporedbi s kolektivističkim kulturama (istočna azijska društva, zemlje Trećega svijeta), individualisti (zapadne zemlje) se u razgovoru puno više razotkrivaju i otvorenije govore o intimnim temama te dijele svoja osobna iskustva i osjećaje. No s druge strane, kolektivističke kulture od domaćina očekuju da im bude na usluzi, da ih prate i snabdiju s detaljima destinacije.

Posebnu specifičnost kulturalnih razlika nalazimo u neverbalnoj komunikaciji: glasnoći govora (sman-jena u azijskim zemljama), korištenju šutnje u govoru (istočne kulture je cijene), gestama i izrazima lica.

Amblemi su simbolične geste koje prenose poru-ku od nekoliko riječi, a razlikuju se od kulture do kulture pa su zato često izvor nerazumijevanja. Jedan od primjera je gesta spojenog palca i kažipr-sta koja kod nas, odnosno u našem dijelu Europe i Sjevernoj Americi signalizira OK. U nekim zeml-jama i otocima Sredozemlja (npr. Grčka, Turska), u Rusiji i Brazilu ta ista gesta je uvredljiva, dok u Japanu označava novac.

Slika 6. Gesta spojenog palca i kažiprsta


17

Gesta koju među prvima razmjenjujemo s klijentom jest gesta pozdrava. U većini zapadnih zemalja uobičajeno je rukovanje s čvrstim (no ne prejakim) stiskom, pri čemu se osoba gleda direktno u oči. U kontaktu sa zapadnim partnerima i Japanci se rukuju, no ne presnažno i najčešće ne s direktnim pogle-dom u oči, dok se među sobom pozdravljaju klanjanjem. U arapskim zemljama rukovanje je uobičajeno, pretežno među muškarcima.

S obzirom na razlike u preferiranoj količini dodira pri komunikaciji, kulture je moguće podijeliti na:

1. kulture visokog kontakta – arapske zemlje, Izrael, Srednji Istok, Latinska Amerika, južna Europa (više dodirivanja i bliži kontakt u prostoru)

2. kulture niskog kontakta – Japan, Australija, sjeverna Europa, SAD i Kanada (manje međusobnog dodira).

Valja zapamtiti da unatoč brojnim razlikama, mi ljudi dijelimo i čitav niz sličnosti pa se zato dobar odnos s klijentom/turistom temelji se na dvije stvari: pronaći u čemu smo slični i poštovati ono u čemu smo različiti.

Pitanja za razmišljanje:

1. Pronađite primjere kulturalnih nesporazuma ili sukoba između instruktora sporta i stranaca klijenata u našoj zemlji. Kako je do njih došlo i kako su se mogli spriječiti?2. Kako biste opisali kulturu Hrvata kao domaćina? Što se našim turistima kod nas sviđa, a s čime nisu baš toliko zadovoljni?

Slika 7. Rukovanje

18

1.2. Vještina vođenja razgovora i pravila razgovora

Iako to u svakodnevnici možda ne zamjećujemo, razgovor između dviju ili više osoba odvija se prema određenim pravilima. Neka od njih jesu:

• jedna osoba govori, a ostali slušaju

• nema predugih pauza

• način predstavljanja, npr. titula utječe na tijek komunikacije tijekom razgovora pa ako se netko predstavi kao prof. Perić i prof. Ivić, razgovor će se odvijati (formalnije) drukčije nego da su se te osobe predstavile kao Pero i Ivo

• upotreba standardnoga književnog jezika umjesto nestandardnoga jezika.

Pitanje: Što ako klijent/polaznik poduke koristi nestandardni jezik? Treba li i instruktor u sportu promi-jeniti svoju razinu jezičnoga izražavanja?

Odgovor: Stručna osoba, u ovome slučaju instruktor, ne „spušta“ svoju razinu jezičnoga izražavanja jer to može biti i uvredljivo za toga sugovornika koji ne govori standardnim jezikom.

Vještine vođenja razgovora uključuju: slušanje, govor, gledanje i šutnju.

Poruke koje šaljete tijelom važne su kad govorite bilo vi, bilo vaš sugovornik. Da biste bili osoba s kojom je poticajno razgovarati, morate tijelom pokazivati svoj interes. To često zovemo ponašanjem koje odaje prisutnost. To se može približiti jednostavnim primjerom. Zamislite npr. instruktora jedrenja koji gleda kroz prozor dok mu vi opisujete svoj problem u savladavanju vještine. Kako biste se osjećali?

Osim toga važno je selektivno se koristiti porukama tijela; kad je prikladno, možete svojim tijelom odlučiti slati manje poticajne poruke, npr. kad želite klijenta zaustaviti u opsežnom iznošenju nekih informacija jer mu trebate reći nešto važno.

Kako poboljšati komunikacijske vještine u razgovoru:

• usmjeriti lice i tijelo prema sugovorniku

• otvoren položaj i stav tijela

• koristiti se izrazom lica koji poručuje sugovorniku da ga slušamo sa zanimanjem

• gledati sugovornika u oči.

Podsjetnik kako voditi razgovor:

1. početak razgovora

• u pozdravu oslovite osobu imenom, na njihovom jeziku (svi se osjećaju počašćeno)

• predstavite se ako vas osoba ne poznaje

• smiješak je uvijek dobrodošao


19

2. tijek razgovora

• započnite razgovor otvorenim pitanjima

• gledajte osobu u oči tijekom razgovora

• ohrabrujte osobu na razgovor primjerenim gestama (npr. kimanjem glave) i izrazima lica (smiješkom i sl.)

• pozorno slušajte sve što osoba govori

• promatrajte njegove neverbalne znakove (izraz lica, geste, položaj tijela) kako biste prepoznali imali li neizgovorenih emocija (npr. nezadovoljstvo)

• pokažite razumijevanje i suosjećanje ako je prikladno

• potičite kada govori nešto što je važno za uspješno pružanje usluge (Recite mi nešto više o tome.; Da, razumijem, molim Vas, nastavite.)

• koristite se zatvorenim pitanjima kada je to nužno za bolji uvid u podatke; ako nešto niste dobro razumjeli, zamolite klijenta da objasni

• pitanja koja postavljate moraju biti kratka i razumljiva

• ohrabrite da vam sam postavi pitanja kako bi dobio odgovore koji ga zanimaju

3. završetak razgovora

• ponovite ukratko pred klijentom što ste dogovorili; provjerite jeste li se međusobno dobro razumjeli

• upitajte osobu je li nešto propustila i želi li što dodati.

1.2.1. Pravila davanja povratne informacije i konstruktivne kritike

Feedback je povratna informacija kao priopćenje drugoj osobi koje tu osobu informira o tome kako drugi zapažaju, shvaćaju i doživljavaju njezino ponašanje. Ako drugoj osobi ne dajemo feedback, neće moći saznati kako njezino ponašanje utječe na druge (klijente, zaposlenike itd.). Ako se osobi tijekom dužega vremena uskrati informacija o njoj samoj, gledat će na sebe nerealno i neće imati mogućnost preispitati svoje ponašanje te ga eventualno promijeniti.

Najbolji feedback je u formi „sendviča“ koji se sastoji od tri dijela: 1. pohvale, 2. kritike i 3. pohvale. Dakle obvezatno u feedback uključite svoja pozitivna zapažanja i osjećaje.

Kod davanja feedbacka važno je usmjeriti se na konkretne pojedinosti situacije ovdje i sada, a ne na ponašanja iz prošlosti. Ponudite svoje viđenje, ali ne namećite ga. Izbjegavajte moralne procjene i općenita tumačenja.

Kako dati negativnu povratnu informaciju ili kritiku:

• budite specifični i izravni, recite osobi što točno nije napravila dobro

20

• komentare potkrijepite konkretnim dokazima• odvojite konkretno ponašanje od ličnosti osobe – usmjerite kritiku na ponašanje osobe, a nikad ne na njezinu ličnost• negativne poruke “obložite” pozitivnima• postavite situaciju kao zajednički problem• nemojte dati odjednom mnogo negativnih poruka• kritika treba slijediti neposredno nakon konkretnoga ponašanja• budite pošteni i uvjerljivi• nemojte javno kritizirati.

1.3. Preduvjeti uspješne komunikacije

1.3.1. Samopoštovanje i slika o sebi

Samopoštovanje je stupanj uvjerenja pojedinca u vlastitu vrijednost, važnost i uspješnost. Pritom razlikujemo osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanja.

Osjećaj vlastite vrijednosti odnosi se na naše uvjerenje kako imamo pravo biti sretni, kako zaslužujemo postignuće, uspjeh, prijateljstvo, ljubav…

Samopouzdanje je uvjerenje kako smo sposobni razmišljati, učiti, birati, donositi odluke, savladati izazove i promjene.

Vježba: Na list papira napišite prvo svoje pozitivne osobine, a zatim negativne. Imate 2 minute.

Feedback:

• Koji je zadatak bio lakši?

• Kojih ste osobina naveli više?

• Koje su od tih osobina važne za vaše buduće zanimanje?

• Koje su prednosti za vaš posao, a koje mogu negativno utjecati na vašu profesionalnost, kvalitetu posla i odnos s klijentima?

• Možete li se sjetiti još neke osobine (pozitivne ili negativne) koja može biti važna u vašem poslu, a koja vam nije u prvi trenutak pala na pamet?

Osobe višega samopoštovanja:

• lakše uspostavljaju kontakte• češće sudjeluju u raspravama i surađuju

• razumiju tuđe potrebe, spremnije su pomoći


21

• spremnije su suprotstaviti se drugima

• manje su sklone konformizmu

• samopouzdanje ih potiče na aktivnost, čini ih ponosnima na uspjeh

• traže izazove, nova iskustva i postavljaju si više ciljeve u odnosu na osobe nižega samopoštovanja

• koriste se različitim strategijama suočavanja sa stresom

• lakše se nose s organizacijskim zahtjevima

• osjećaj poštovanja koji imaju prema sebi temelj je poštovanja koje iskazuju drugima.

Možemo zaključiti: razvijen osjećaj vlastite vrijednosti i autonomije bitno je povezan sa suradnjom i međusobnim pomaganjem te otvorenom, iskrenom i uspješnom komunikacijom s drugima.

Kako komuniciraju ljudi visoka samopoštovanja?

• Govore uvjerljivo, bez mnogo oklijevanja, često imaju bogat rječnik.

• Kada govore, vode računa o drugim ljudima i njihovu mišljenju.

• Prihvaćaju odgovornost i spremni su priznati pogrešku.

• Njihova neverbalna komunikacija usklađena je s verbalnom.

• Sposobni su suosjećati i nositi se s neuspjehom i kritikom.

Za razliku od njih, ljudi niska samopoštovanja komuniciraju obrambeno, odnosno skloni su poruke drugih ljudi tumačiti kao poruke protiv sebe i onda kada to nije tako. Imaju zatvoren (prekrižene ruke i noge) i/ili mlitav stav tijela. Skloni su oklijevati u govoru, neki se često koriste poštapalicama. Osim toga osobe niska samopoštovanja teže udovoljavaju složenim stručnim zahtjevima i previše se bave sami sobom.

Što mislite? • Može li se samopoštovanje mijenjati?

Odgovor: Iako je lakše naći potvrde i iskustva koja su u skladu s našom slikom o sebi samima, ipak je mo-guća promjena vrednovanja i procjenjivanja sebe u pozitivnome smjeru. To pak zahtijeva vrijeme i trud.

22

1.3.2. Stereotipi i predrasude

O našim klijentima prije dolaska nećemo puno saznati unaprijed, osim primjerice njihovu nacionalnost, dob, spol i sl. Ipak smo uvijek skloni pripisati osobi još nekoliko dodatnih osobina zbog pojave uopća-vanja prethodnih iskustava sa sličnim osobama ili pak zbog nekih uvriježenih uvjerenja.

Stereotipi su kruta i pristrana mišljenja, stavovi ili vjerovanja o nekim situacijama, osobama, grupama ljudi i idejama. Temelje se na krivome očekivanju da su svi članovi neke skupine jednaki i da će se pon-ašati na isti način. Mogu biti pozitivni (npr. Amerikanci daju dobre napojnice.) i negativni (npr. Francuzi baš ne govore strane jezike.). Takva mišljenja mogu lako dovesti do neuspjeha u uspostavljanju međuljudskih odnosa pa ih smatramo preprekama u komunikaciji.

Svijet je previše složen da bismo o svemu oko sebe imali jasno i nedvojbeno mišljenje. S pomoću ste-reotipa pojednostavljujemo stvari oko sebe jer bi bilo teško svaki put, kad sretnemo Japanca, Škota ili naiđemo na ženu vozačicu, dugo i naporno razmišljati prije nego što o njima donesemo prosudbu. Stereotipi nas čine slijepima na razlike među ljudima.Najčešći stereotipi u radnoj okolini odnose se na spol, dob, rasu i etničku pripadnost. Takvi stereotipi mogu bitno umanjiti točnost naših procjena jer ljudi vide ono što očekuju.

Kada su stereotipi pretežno negativni, govorimo o predrasudama. Predrasude podrazumijevaju nega-tivne emocije i neprijateljski stav prema objektu na koji se odnose te stavljaju druge ljude u nepovoljan položaj i blokiraju informacije. Najčešće su usmjerene prema onima koji su na neki način drukčiji od nas i često su praćene tendencijom negativnog ponašanja, diskriminacijom konkretnog pojedinca/grupe. Ako instruktor sporta prilikom upoznavanja s klijentom, koji je npr. dugokosi mladić s tetovažama, prida tom mladiću osobine kao „nepouzdan, opasan“, to će sigurno utjecati na njegovu komunikaciju s mladićem. Prilikom dogovaranja tečaja/poduke i tijekom komunikacije s polaznicima, može se dogoditi da instruktor s predrasudama pokazuje manje strpljenja, zanimanja i srdačnosti prema određenom polazniku. Da biste to spriječili, prvi je korak osvijestiti vlastite stereotipe i predrasude koje imate spram određenih skupina ljudi.

Razmislite!

• Prema kojim nacionalnim i vjerskim skupinama u vašoj okolini postoje najizraženije predrasude? Koje stereotipe poznajete? Što mislite zašto je to tako?

1.4. Aktivno slušanje i asertivnost

1.4.1. Aktivno slušanje

Aktivno slušanje šalje poruku korisniku da nam je stalo, vodi do bolje informiranosti, potiče daljnju ko-munikaciju, vodi do bolje suradnje, potiče klijente da s većom pozornošću slušaju ono što mu odgovorna osoba govori i savjetuje. Aktivno slušanje proces je tijekom kojega osoba ne sluša samo činjenice koje sugovornik iznosi već i pokušava shvatiti pridodane im vrijednosti, stavove i osjećaje te stalno provjerava je li dobro razumio. To je slušanje sa svrhom koja može biti:


23

• prikupljanje informacija

• dobivanje uputa

• razumijevanje drugih

• rješavanje problema

• pokazivanje interesa i izražavanje podrške.

Aktivno slušanje preduvjet je za iskazivanje empatije i asertivnosti i za konstruktivno rješavanje sukoba. Kod aktivnoga slušanja pozornost usmjeravamo na ono što osoba govori i osjeća, a potom sugovorniku uzvraćamo vlastitim riječima kako smo razumjeli njegovu poruku (i riječi i osjećaje). Tehnike aktivnoga slušanja:

• Postavljanje potpitanja – pitanjima pokazujemo interes, pokazujemo da želimo sudjelovati u razgov oru, potpitanjima možemo pomoći sugovorniku da se izrazi. Cilj je olakšati razgovor, potaknuti, biti prisutan, usvojiti.

• Olakšavanje ili facilitacija, npr. neverbalno: naginjanje prema osobi, gledanje u oči, kimanje glavom, osmijeh ili izrazi odobravanja poput da ili aha.

• Pojašnjavanje nejasnih ili preopćenitih tvrdnji, npr. Na što točno mislite kada kažete da ste nezadovoljni podukom?

• Reflektiranje je tehnika kojom sugovorniku vraćamo poruku koja se šalje i nastavljamo razgovor te mu pomažemo da sam sebe čuje i razumije – ponavljamo ključne riječi i imenujemo emocije, na primjer Vidim da vas je ova situacija dodatno uznemirila, žao mi je zbog toga.

• Parafraziranjem se ponavlja ključna misao ili poruka, ali sažetije i drugim riječima. Čemu služi? Poka zuje govorniku da smo ga slušali i da smo ga razumjeli. Slušatelju/slušateljici daje priliku da provjeri je li dobro shvatio/shvatila što je rečeno. Pruža priliku za uočavanje nesporazuma i nejasnoća te za pojašnjenje ili ispravljanje. Primjerice Dakle, ako sam vas dobro razumjela...“

• Sažimanje se najčešće koristi pred kraj razgovora i pritom se nastoje obuhvatiti ključni podaci, zakl jučci, dogovori, ciljevi i preporuke. Sažimanje uključuje: nabrajanje ključnih tema razgovora, formiran je sadržaja duže rasprave u kraći organiziraniji oblik i davanje sugovorniku mogućnosti da ispravi krivo primljene poruke.

Opće smjernice za aktivno slušanje:

• sjednite ili stanite točno nasuprot klijenta/polaznika, licem okrenuti prema njemu

• koristite se otvorenim gestama, nagnite se prema naprijed

• održavajte kontakt očima • potaknite sugovornika da izgovori sve do kraja (događaj, misli, osjećaje)

• koristite se potvrdnim i poticajnim riječima i uzvicima: aha, da-da, zanimljivo, stvarno, oho

24

• vježbajte strpljenje:

◦ ne postavljajte pitanja odmah na početku razgovora

◦ ne kritizirajte

◦ ne osuđujte

• ponovite bit onoga što je govornik rekao:

◦ Dakle, vi vidite stvari ovako…

◦ S Vašeg stajališta to izgleda tako…

◦ Želite li zapravo reći…

• provjeravajte jeste li vi pravilno i jasno razumjeli njegov problem:

◦ Jesam li dobro razumjela...

◦ Ispravite me ako griješim…

◦ Pitam se je li…

• kontrolirajte vlastite emocionalne reakcije

• budite suosjećajni, uživite se u položaj sugovornika, izrazite suosjećanje:

◦ Vjerujem da Vam je neugodno…

◦ To Vas je zaista naljutilo…

• poštovanje i prihvaćanje iskustva klijenta ne znači da ga uvijek i odobravate.

Prepreke aktivnomu slušanju:

• uspoređivanje sugovornika sa samim sobom

• čitanje misli

• planiranje argumenata unaprijed

• usmjeravanje samo na neke elemente razgovora

• razmišljanje o vlastitim preokupacijama

• prisjećanje vlastitoga iskustva umjesto pozornoga slušanja sugovornika

• uporno nuđenje savjeta

• percepcija razgovora kao intelektualne debate

• mijenjanje teme ili smijeh kod teških tema.


25


• Po kakvu ponašanju možemo prepoznati da nas sugovornik ne sluša aktivno? Navedite primjer!

• Kako biste sugovorniku pokazali svoju prisutnost u komunikaciji?

Odgovori: • Ne gleda nas u oči, luta pogledom, igra se rukama, olovkom, papirima na stolu ili obavlja druge aktivnosti za vrijeme razgovora, prekida nas i pokazuje znakove dosade, govori o sebi…

• Treba sjesti nasuprot sugovorniku, licem se okrenuti prema njemu, koristiti se otvorenim položajem tijela i gestama kojima se prenosi poruka prihvaćanja sugovornika i otvorenosti za razgovor. Nadalje tijelom se treba nagnuti lagano prema naprijed uz održavanje kontakta očima i s izrazom suosjećanja.

1.4.2. Empatija i asertivnost

Empatija je sposobnost što točnijega razumijevanja osjećaja, želja, ideja i ponašanja druge osobe te sposobnost da se to razumijevanje i pokaže. Cilj empatije jest prepoznati i razumjeti vrstu te jačinu sugovornikovih osjećaja, ali ne i potpuno se identificirati sa sugovornikom.

Primjerice ako ne pokušaju sagledati situaciju onako kako je klijent vidi, ni instruktori s mnogo znanja i iskustva neće moći razumjeti zašto netko osjeća veliki strah od visine. Empatija postaje komunikacijska vještina kada je naučimo iskazivati, tj. kada znamo reći ili pokazati drugoj osobi da je razumijemo ili da s njom suosjećamo. Neki ljudi mogu razumjeti druge, ali ne znaju to pokazati pa ih okolina procjenjuje kao hladne. Iskazivanjem razumijevanja pomažemo drugoj osobi da lakše komunicira, potičemo je na otvorenost zbog čega je takva osoba manje sklona konfliktu, lakše prihvaća savjete i pridržava ih se.

Međutim to što razumijemo nečije osjećaje, ne znači da ih i sami moramo da bismo bili empatični. Potpuno poistovjećivanje značilo bi gubitak objektivnosti, a to bi nas spriječilo u obavljanju posla i pružanju usluge.

Shvatiti perspektivu klijenta znači komunicirati s razumijevanjem. Moći komunicirati s razumijevanjem znači biti empatičan.

Najčešće pogreške su:

• nedovoljno jasno iskazana empatija

• neusklađenost verbalne i neverbalne poruke

• nuđenje pomoći bez empatije

• krivo prepoznat i/ili imenovan problem

• pogrešno reflektiran intenzitet emocija

• prigovaranje gostu zbog toga kako se osjeća ili razmišlja

26

• nagađanje osjećaja umjesto razumijevanja

• ponavljanje svega što klijent kaže

• sažalijevanje

• lažna empatija

• nerazlikovanje empatije od davanja savjeta/tješenja.

Koliko znamo o empatiji...

Pozorno pročitajte svaku od navedenih tvrdnji u vezi s empatijom. Ako mislite da je tvrdnja točna, pokraj tvrdnje napišite slovo T. Ako smatrate da nije, napišite slovo N.

1. Razumjeti što osoba misli isključivo na osnovi onoga što govori čini glavnu komponentu empatije.

2. Ako osoba ima osjećaj da instruktor razumije njegove misli i osjećaje, zaključuje da on ima sposobnost empatije.

3. Ljudi uglavnom više komuniciraju na verbalan nego na neverbalan način.

4. Instruktor u sportu može biti empatičan i bez jasnoga iskazivanja razumijevanja prema klijentu/polazniku poduke.

5. Da bi se postigla vještina empatije, dovoljno je razumjeti osjećaje polaznika poduke.

6. Kod empatije važno je potpuno se uživjeti u osjećaje druge osobe i proživljavati ih.

7. Empatija podrazumijeva razumijevanje iskustva druge osobe i jasno iskazivanje da se tu osobu razumije.

8. Osnova empatije jest objektivno razumijevanje drugih.

9. Razumijevanje druge osobe rezultat isključivo je pozornoga slušanja.

10. Empatija podrazumijeva shvaćanje situacije klijenta s njegova gledišta.

11. Verbalno iskazivanje empatije mora uključivati reflektiranje emocija, kao i sadržaja rečenoga.

12. Empatiju treba iskazivati i verbalno i neverbalno.

Odgovori za provjeru: 1. Netočno. 2. Točno. 3. Netočno. 4. Netočno. 5. Netočno. 6. Netočno. 7. Točno. 8. Točno. 9. Netočno. 10. Točno. 11. Točno. 12. Točno.


27

Asertivnost je složena vještina koja ima jednu od ključnih uloga u dugoročnome održanju kvalitete međuljudskih odnosa, a posebice u poslovnoj komunikaciji. Vidljiva je u poštenoj borbi za vlastita prava, jasnome izražavanju mišljenja i emocija te odbijanju nerazumnih zahtjeva tako da se ne ugrožavaju prava drugih.

Specifične tehnike asertivnoga ponašanja:

• ja-poruke (više u nastavku ovog poglavlja)

• kako reći NE ili odbiti nerazuman zahtjev

• kako reagirati na tuđu ljutnju i agresiju (više u dijelu o komunikaciji u kriznim i zahtjevnim situacijama)

• kako dati i primiti kritiku

• primjena povratne informacije (engl. feedback).

Kako asertivno odbiti nerazuman zahtjev:

• jasno recite NE i kratko objasnite razlog

• ponudite drugo rješenje ako postoji

• ne prebacujte odgovornost na druge

• kod posebno upornih treba primijeniti tehniku “pokvarene gramofonske ploče“.

Kako reagirati na tuđu ljutnju i agresiju:

• duboko udahnite – koristite se tehnikom opuštanja, pozitivnim samogovorom (Mogu kontrolirati situaciju.)

• nemojte govoriti preglasno

• pozorno saslušajte – održavajte kontakt očima

• neka vaš govor tijela odražava smirenost i samopouzdanje

• provjerite je li vam jasno što druga osoba govori i zašto to govori – pitajte što vam nije jasno

• tonom glasa pokažite da ste svjesni negativnih osjećaja (Vidim da ste se zbog toga jako naljutili.)

• ako se agresija nastavi, ponovite svoje mišljenje – odlučno, kratko i jasno.

Kako primiti kritiku:

• pozorno saslušajte kritiku i vodite razuman unutarnji dijalog

• razjasnite kritiku

• budite otvoreni za kritiku, nemojte se odmah početi braniti, opravdavati, pozorno saslušajte do kraja

• naučite nešto iz kritike, odlučite da ćete promijeniti svoje ponašanje ako je to dobro za vas i za druge.

28

Nova istraživanja pokazuju kako je za uspješno profesionalno funkcioniranje upravo nužno ovladati vještinom asertivnosti jer pomaže u uspostavljanju ravnoteže između zadovoljavanja vlastitih i tuđih potreba.

1.4.3. Ja-poruke

Osnovno obilježje verbalnoga dijela asertivne komunikacije su ja-poruke. Tako se nazivaju jer sugov-ornicima daju jasnu informaciju o tome kako doživljavamo neku situaciju i opisujemo je s vlastitoga stajališta. Time izbjegavamo napadanje, osuđivanje i optuživanje sugovornika te dajemo mogućnost sugovorniku da, kad čuje što mislimo i osjećamo, promijeni neko svoje ponašanje. Tada sugovornici imaju manju potrebu braniti se ili pak uzvratiti agresijom pa se time smanjuje mogućnost konflikta. Pritom treba pripaziti jer samo usklađenost verbalnoga i neverbalnoga dijela asertivne poruke osigurava da ona bude prenesena onako kako to želimo.

Primjeri TI-govora i JA-govora

1. Dobro, hoćete li već jednom prestati s upadicama, stvarno ste naporni! (ti-poruka)

2. Ljuta sam kad mi upadate u riječ, tada ne mogu reći ono što želim. Htjela bih da me saslušate jer mi je Vaše mišljenje važno. (ja–poruka)

Primjer oblikovanja JA-govora/poruke

• Kada ti (neoptužujući opis ponašanja druge osobe)…

• osjećam se (vaše emocije ako je prikladno)…

• jer (zbog čega je ponašanje druge osobe problem – konkretni efekti)…

• i želio/željela bih (što želite da se dogodi)…

1.5. Specifičnosti komunikacije s osobama različite dobi

1.5.1. Komunikacija s djecom i adolescentima

U komunikaciji s djecom važno je uskladiti verbalnu i neverbalnu komunikaciju kako bismo i djetetu bili jasni; treba izbjeći dvosmislenost, spustiti se na razinu djeteta i nastojati što više aktivno slušati.

Preduvjeti za uspješnu komunikaciju s djecom:

• poznavati i razumjeti dobne norme dječjega razvoja

• prilagodba i pristup komunikaciji s djecom ovisit će o njihovoj dobi, kognitivnoj i emocionalnoj zrelosti (važno je da svoj pristup prilagodimo razvojnoj fazi i individualnim potrebama djeteta)

• pokazivati poštovanje i iskrenost

• ulijevati povjerenje

• procijeniti djetetove potrebe


29

• prilagoditi jezično izražavanje djetetovoj razini

• koristiti se neverbalnom komunikacijom: umirujući dodir, pogled u oči, umirujući izraz lica

• koristiti se drugim komunikacijskim tehnikama: igrom, crtanjem, pričom

• koristiti se omiljenim igračkama i igrom za opuštanje.

Adolescencija je razdoblje prelaska iz djetinjstva u odraslu dob. Započinje pubertetom (oko 12. godine) i završava usvajanjem uloga i odgovornosti odrasle osobe (18. i 19. godina). Odnos između adolescenta i odraslih karakterizira traženje ravnoteže između potrebe adolescenta za istraživanjem i neovisnošću i potrebe odraslih za zaštitom i postavljanjem granica. Sazrijevanje adolescenta može biti popraćeno povlačenjem, buntovništvom, gubitkom motivacije, razdražljivošću, što su sve do neke mjere normalna ponašanja.

Adolescenti:

• razumiju uzroke i posljedice

• zahtijevaju objašnjenja

• u prijelaznom su razdoblju između djetinjstva i odraslosti

• lako odbacuju osobu koja ne pokazuje dovoljno poštovanja i razumijevanja za ono što govore.

Neverbalna komunikacija osobito je važna u komunikaciji s adolescentima. Adolescenti i sami mnogo govore o sebi neverbalno – držanjem tijela, načinom kretanja, gestama, kimanjem i položajem glave, mimikom lica, očima, glasom, udaljenošću i dodirom. Vanjski izgled, higijena i stil oblačenja također su važni čimbenici u komunikaciji s adolescentima. U govoru tijela adolescenata nerijetko se kriju poruke koje su obrambene. Vanjski izgled često je u suprotnosti s njihovim unutarnjim svijetom. U traženju sebe i svojega mjesta u izvanjskome svijetu adolescenti često odabiru neobične načine predstavljanja sebe drugima. Adolescenti rjeđe ostvaruju kontakt očima u komunikaciji s odraslima. Kada adolescent ne gleda u nas i ne daje nam dovoljno povratnih informacija, to nužno ne znači da nas ne sluša i da je isključen. Nadalje dok pognuto držanje tijela (kao i kod odraslih) može značiti negativnost, apatiju, dosadu ili nezainteresiranost, to isto može biti samo znak da adolescent ima (za njega) nešto zanimljivije u svojoj glavi i zapravo je prilično sretan. U situacijama kada uspijemo privući adolescentovu pozornost i interes te se upustimo u komunikaciju, njegovo držanje tijela možda to neće odražavati. Da bi stupili u komunikaciju s nama i čuli ono što im govorimo, adolescenti nas najprije trebaju prihvatiti, što je moguće postići jedino ako im pokažemo da ih slušamo i da im dajemo izbor u donošenju odluka.

Preduvjeti za uspješnu komunikaciju s adolescentom:

• omogućiti neovisnost – dopustiti im da sudjeluju u odlučivanju

• pojašnjavati rečeno, aktivno slušati

• potruditi se razumjeti neformalni način izražavanja i rječnik

• pružiti točne informacije bez nametanja vrijednosnih stavova

• ne komunicirati s njima previše autoritativno, ali ni kao vršnjak.

30

Prilikom organizacije različitih događanja i zabavnih aktivnosti za djecu i adolescente potrebno je postaviti granice i pravila ponašanja:

• Sva djeca moraju znati granice prihvatljivoga ponašanja u nekome odnosu.

• Međuljudski odnosi s djecom i adolescentima bolji su kad su očekivanja i granice čvrste, jasne i dosl jedne uz određeni stupanj tolerancije.

• Dobro je unaprijed odrediti koje su posljedice prelaženja granica – to kod djeteta razvija osjećaj kon trole čime se postiže odgojni učinak.

1.5.2. Komunikacija sa starijim osobama

U suvremenome svijetu zbog boljih ekonomskih uvjeta, višega standarda, kvalitetnije prehrane, napr-etka medicine i brojnih drugih razloga životni vijek stanovništva znatno se produljio. Treća životna dob započinje u 65. godini života i dijeli se na tri podskupine: mlađi stari (od 65. do 74. godine), stariji (od 75. do 84. godine) i jako stari (od 85. godine do kraja života). Svaka od tih skupina ima svoju jedinstvenu životnu priču i ti ljudi mogu imati različitu socijalnu potporu te psihološke potrebe. Stoga je i različita interakcija turista/klijenata treće životne dobi i instruktora s obzirom na to kojoj razvojnoj podskupini pripadaju. Kako bi se moglo kvalitetno komunicirati sa starijom osobom, potrebno je prije svega shva-titi jedinstvenost starijih osoba. Za uspješnu komunikaciju sa starijim ljudima važno je procijeniti opću razinu funkcioniranja osobe. Naime funkcionalna sposobnost znatno je bolji pokazatelj stanja starije osobe nego kronološka dob.

Procjena opće razine funkcioniranja osobe uključuje sljedeće:

• procjena senzornih sposobnosti – način komunikacije prilagođava se stanju sluha i vida. Iako je sla- bljenje tih dvaju osjetila učestalija pojava sa starenjem, pravila komuniciranja s osobama slaba sluha i vida jednaka su za sve ljude bez obzira na dob.

• procjena emocionalnoga stanja – važno je biti osjetljiv na neizražene strahove starijih osoba koje se često boje kako će prihvaćanjem pomoći izgubiti neovisnost.

• procjena potrebe za pomoći – važno je dati klijentu starije životne dobi da preuzme odgovornost i sam donosi odluke, čime se potiče samopoštovanje i samokontrola.

Oslabljen sluh i vid te određene intelektualne poteškoće svakako mogu narušiti dobru komunikaciju s osobama starije životne dobi. Stoga je iznimno važno otkriti sve prepreke koje bi dodatno otežale komunikaciju i uspostaviti dobar vizualni kontakt, otkloniti pozadinske zvukove, parafrazirati umjesto ponavljati, praviti duže stanke u razgovoru, jače osvijetliti prostoriju te tiskati pisane preporuke većim fontom slova. Kako bismo bili sigurni jesmo li otklonili moguće prepreke u komunikaciji, najbolje je upitati klijenta čuje li nas dobro, jesmo li dovoljno glasni, vidi li nas dobro te postoji li nešto što ga ometa.

Smetnje u komunikaciji sa starijima:

• odgovaranje na vlastita pitanja – u kontekstu požurivanja dobivanja odgovora

• pretjerane pohvale ili pogrde – bolje je u komunikaciji biti realan kako bismo omogućili osobi da postavi pitanja ili izrazi nešto što je brine

• roditeljsko ponašanje – nije poželjno obraćati se starijim osobama kao djeci, npr. Dušo draga….


31

1.6. Komunikacija u konfliktnim ili zahtjevnim situacijama

1.6.1. Moguće konfliktne i zahtjevne situacije (sukobi)

Sukobi mogu proizaći iz različitih uvjerenja, načina rješavanja problema, različitih viđenja problema ili različitih ciljeva.

Dakle sukob ili konflikt nastaje kad postoji napetost u međuljudskim odnosima zbog neusklađenosti potreba, želja, ciljeva ili načina njihova ostvarivanja.

Uzroke sukoba možemo podijeliti u 4 skupine:

• činjenice – sukobi izazvani razlikama u raspoloživim podacima, npr. sukob između klijenta i instruktora oko standarda određenog tečaja

• postupci – kada sukobljene strane nemaju zajednički jedinstveni standard za izvođenje neke radnje, postoji razlika u tome kada se nešto radi (sukob između dvaju pružatelja usluge); rješavanje takve vrste sukoba podrazumijeva prihvaćanje da se ista usluga može pružiti na nekoliko različitih načina

• ciljevi – razlike u željenim ishodima neke akcije

• vrijednosti – uzrok najsloženijih sukoba, a važno je izbjeći kategoriziranje različitih mišljenja u „ispravna“ ili „pogrešna“, npr. iz vjerskih razloga.

Kad je osoba suočena s nekim međuljudskim sukobom, potrebno je taj sukob sagledati šire, uzimajući u obzir moguće uzroke. Pritom je važno voditi računa o vlastitim osjećajima, kao i o mogućnostima najprimjerenijega reagiranja u konfliktnoj situaciji.

Da bi se sukob uspješno riješio, potrebno je:

• razumjeti ga

• detaljno ga analizirati

• koristiti se tehnikama za rješavanje sukoba

• unaprijediti vještine pregovaranja.

Koraci za rješavanje sukoba:

• priznajte da sukob postoji – suočavanje sa sukobom ili konfrontacija (ako ne poznajete način reagiranja osobe u sukobu, dobro je osigurati malo vremena prije nego što počnete rješavati sukob)

• objasnite svoje stajalište

• saslušajte drugu stranu, a da se pritom ne ispriječe emocije; zato se savjetuje da svaka strana dobije vrijeme za iznošenje svojega stajališta

• koristite se otvorenim pitanjima

• definirajte problem i utvrdite problem (ključne točke sukoba) – važno je usmjeriti se na problem, a ne na etiketiranje osobe (sukob ne treba shvaćati osobno)

32

• tražite i vrednujte različita rješenja – zajedničko traženje obostrano prihvatljivih ideja i njihovo vred- novanje, pri čemu se traži ona ideja koja najbolje zadovoljava potrebe obiju strana u sukobu (ako ljudi osjete da je rješenje već unaprijed određeno i da ne mogu utjecati na ishod rasprave, osjećat će se izmanipulirano i ljutito)

• dogovor i provedba rješenja u djelo – jasan dogovor za obje strane.

1.6.2. Nezadovoljni klijenti i upravljanje negativnim povratnim informacijama klijenata

Povratne informacije (engl. feedback) klijenata dijele se na pozitivne ili negativne komentare.

Pozitivni komentari ili pohvale jesu tzv. komplimenti koji se upisuju u recenziju ili dijele na društvenim mrežama u obliku pozitivnih dojmova, ocjena i dr. Nasuprot pozitivnim komentarima javljaju se žalbe, prigovori ili pritužbe za koje se smatra da imaju negativnu konotaciju zbog početnog nezadovoljstva klijenta koji, ovisno o načinu upravljanja, može prerasti u zadovoljnog, oduševljenog, nezadovoljnog ili razočaranog, odnosno izgubljenoga klijenta.

Početni konflikt s klijentom, koji se može tumačiti i kao prigovor, ne znači da je on nezadovoljan, od-nosno izgubljen. Njegovo početno nezadovoljstvo može u konačnici prerasti u zadovoljstvo, pa i u oduševljenje, ovisno u kojoj su razini ispunjena očekivanja u rješavanju prigovora.

Ako se klijent osjeća uvrijeđenim, za njegovo je konačno zadovoljstvo potrebno uložiti najviše truda i vremena. Pravilo je da se problem klijenta ne smije banalizirati jer svako rješenje za njega, pa i samo razumijevanje problema, vodi većoj sigurnosti njegova konačna zadovoljstva. Način rješavanja, osim o kategoriji problema, ovisi i o tipu klijenata i ostalim situacijskim čimbenicima. Klijenti su itekako osjetljivi na svoje probleme, posebno jer se radi o nepotrebnom trošenju njihova slobodnog vremena. Stoga kada se govori o valorizaciji kvalitete usluge, rješenje konflikta također predstavlja jednu od varijabli o kojoj ovisi konačno zadovoljstvo uslugom, pa i lojalnost.

Jedan od alata za rješavanje prigovora klijenata je LEARN MODEL koji uključuje sljedeće korake:

1. L (LISTEN) – poslušati– pokazati iskreno zanimanje, poslušati klijenta uz primjereno uslužni stav, doznati činjenice kako se osjeća i što mu treba

2. E (EMPATHIZE) – suosjećati s klijentom, pokazati da razumijete kako se osjeća, objasniti gostu da biste se i vi tako osjećali da ste „u njegovoj koži”

3. A (APOLOGIZE) – ispričati se, ne shvaćati osobno pritužbu te zadržati profesionalan i miran stav, ispričati se klijentu za razlog njegovog neraspoloženja (to se može učiniti, a da pritom ne preuzmete krivicu na sebe!)

4. R (REACT) – reagirati na situaciju u kojoj se gost nalazi, ponuditi pomoć. Predložiti opcije ili alternativu te konstatirati što možete ili hoćete učiniti; obavijestiti klijenta o tome kada će problem biti riješen

5. N (NOTIFY) – obavijestiti nadređenog i pratiti postupak. Ako se problem ne može riješiti samostalno,


33

potrebno je prenijeti sve informacije odgovarajućoj osobi koja ga može riješiti (zatim je važno pratiti aktivnosti te osobe kako biste bili sigurni da je problem riješen!). Pitati klijenta je li zadovoljan rješen- jem problema.

34


35

2. OSNOVE ANATOMIJE I FIZIOLOGIJE TIJEKOM TJELESNE AKTIVNOSTI U TURISTIČKO-REKREATIVNE SVRHE

2.1. Uvod

Osnovne funkcionalne jedinice organizma su stanice. Procjenjuje se da ih u ljudskom tijelu ima 75 bilijuna, a razlikuju se po vrsti, odnosno građi i funkciji, npr. pokrovne, mišićne, vezivne, živčane itd. Istovrsne stanice tvore tkiva (mišićno, vezivno, živčano), a pojedina tkiva u međusobnom strukturalnom i funkcionalnom odnosu čine organe. Organi su povezani u organske sustave. Tako se ljudski organizam sastoji od sljedećih organskih sustava: pokrovnog sustava (koža sa svojim tvorevinama), sustava za kretanje ili lokomotornog sustava (kosti, zglobovi i mišići), živčanog sustava, krvožilnog sustava, dišnog sustava, mokraćnog sustava, probavnog sustava, endokrinog sustava (sustav žlijezda s unutarnjim izlučivanjem), krvotvornog sustava i spolnog sustava.

Najveći dio tjelesne mase čovjeka čini voda pa se organizam prosječne odrasle osobe sastoji gotovo 60 % od vode. Održavanje stalnih fizioloških uvjeta unutar stanice kojom se osiguravaju regulacijski mehanizmi enzimske, hormonske i živčane prirode, stalan metabolizam (izmjena tvari i energije), ko-rištenje kisika iz atmosfere, dovoljna uhranjenost te pravilno izlučivanje otpadnih produkata, naziva se homeostaza.

Glavni dijelovi čovjekova tijela su glava, vrat i trup te gornji i donji udovi. Glava se dijeli na lubanju i lice, a nastavlja se u vrat. Trup se dijeli na prsni koš, trbuh i zdjelicu, dok stražnju stranu trupa čine leđa (donji dio leđa naziva se slabinsko područje). Slobodni dio gornjeg uda je ruka koja se dijeli na: nadlakticu, lakat, podlakticu i šaku. Donji se udovi dijele na: kuk, bedro, koljeno, pot-koljenicu i stopalo.

Osnovne ravnine tijela omogućavaju prostorno određivanje položaja pojedinih tvorbi ili organa u čov-ječjem tijelu. Tri su osnovne tjelesne ravnine koje su međusobno postavljene pod pravim kutom: središnja (sagitalna), čeona (frontalna) i poprečna (transverzalna) ravnina.

Pri određivanju pojedinih tvorbi u čovječjem tijelu koriste se pridjevi medialis (medijalno) za nešto što je bliže središnjoj ravnini ili lateralis (lateralno) za nešto što je udaljeno od središnje ravnine. Pridjevom anterior označavaju se tvorbe koje se nalaze ispred čeone rav-nine, a posterior iza te ravnine. Tvorbe smještene iznad odnosno ispod poprečne ravnine označavamo pridje-vima superior odnosno inferior.

Kostur muškarca razlikuje se u odnosu na kostur žene. Muškarci imaju viši stas, šira ramena i uže zdjelice u usporedbi sa ženama. Mišići muškaraca razvijeniji su pa je i čitavo tijelo razmjerno teže.

Osim koštanog i mišićnog sustava koji su dio sustava za kretanje, u ovom dijelu priručnika upoznat ćemo i osnovne krvožilnog te dišnog sustava.

Slika 8. Ravnine i osi ljudskog tijela

36


1. Koji su glavni dijelovi ljudskog tijela?

2. Koje su osnovne ravnine tijela?

2.2. Sustav organa za kretanje (lokomotorni sustav)

Sustav organa za kretanje sastoji se od kostiju, zglobova i mišića. Za kosti su vezani mišići koji svojom kontrakcijom i relaksacijom dovode do pokreta tijela.

2.2.1. Koštani sustav

Lubanja se sastoji od osam kostiju pri čemu kostur lica služi kao potpora mekim strukturama lica i omeđuje te štiti početne dijelove dišnog (nos) i probavnog sustava (usta).

Kostur trupa sastoji se od kralježnice, rebra i prsne kosti. Kralježnicu čine 33 ili 34 kralješka koji joj omogućavaju čvrstoću, ali i pokretljivost (osovinu trupa). Vratni dio kralježnice sastoji se od sedam vratnih kralježaka, a ostatak kralježnice od dvanaest prsnih, pet slabinskih, pet križnih te tri ili četiri trtična kralješka. Kralježnica u sredini tvori kralježničnu cijev u kojoj se nalazi kralježnična moždina.

Prsni koš zatvaraju rebra s prsnom kosti. Rebra čine dvanaest parnih kostiju koje su savinute u tri smjera: prema rubu, prema plohi i oko uzdužne (longitudinalne) osi. Prvo i dvanaesto rebro najkraća su rebra, a osmo je najduže.

Ramenim obručem, kojeg čine ključna kost i lopatica, kosti gornjih udova priključuju se na kosti trupa.

Kosti ruke dijelimo na nadlakticu, podlakticu i šaku.

Slika 9. Kralježnica Slika 10. Prsni koš


37

Zdjelični obruč povezuje kosti trupa i kosti nogu (kostur donjih udova). Kod odraslog čovjeka zdjelični obruč čine lijeva i desna zdjelična kost. Obje se kosti sa stražnje strane vežu na križnu kost, a zajedno tvore zatvoreni koštani obruč, tj. zdjelicu. Zdjelična se kost sastoji od tri srasle kosti: bočne, preponske i sjedne kosti.

Kostur noge dijeli se na bedro, potkoljenicu i stopalo. Bedro čini bedrena kost, dok potkoljenicu čine goljenična i lisna kost.

2.2.2. Koštani prijelomi

Pod djelovanjem nekoliko suprotnih i slabijih sila elastičnost kostiju slabi i dolazi do pucanja kost-iju. Prijelomi kostiju mogu biti otvoreni i zat-voreni. Kod zatvorenih prijeloma kost može biti napuknuta ili može doći do potpunih prijeloma. Kost je potrebno imobilizirati kako bi mogla zaras-ti. Otvoreni prijelom uključuje i pomak dijelova kosti pri čemu nastaje rana koja se može inficira-ti mikroorganizmima iz okoline. Za takve ozljede potreban i operativni zahvat za uspješan opora-vak.


1. Od kojih se dijelova sastoji koštani sustav?

2. Kakvi mogu biti koštani prijelomi?

2.2.3. Spojevi među kostima

Dvije kosti mogu biti međusobno spojene nepomičnim ili pomičnim spojevima. U nepomičnim spo-jevima kosti mogu srasti (koštana srastanja), npr. kosti zdjelice, ili mogu biti spojene šavovima (vezivna srastanja), npr. kosti lubanje. Spojevi rebara i prsne kosti srašteni su hrskavicom (hrskavični spojevi).

Pomični su spojevi pravi zglobovi koji se sastoje od zglobnih tijela. Ta zglobna tijela tvore krajevi dviju ili više kostiju. Zglobna tijela obložena su tankim slojem zglobne hrskavice koja smanjuje trenje među zglobnim tijelima te ublažava pritisak i opterećenja na njih. Zglobna čahura okružuje i potpuno zatvara čitav zglob, a izvana je pojačana debelim snopovima čvrstog veziva, ligamentima.

Slika 11. Prijelom kosti

38

Zglobove dijelimo prema obliku zglobnih tijela i opsegu pokreta pa tako razlikujemo: ravni zglob, okretni zglob, kutni zglob, sedlasti zglob, jajoliki zglob i kuglasti zglob.

Ravne zglobove nalazimo u pojedinim kostima šake i stopala, a u njima su kretnje male i ograničene svezama.

Okretni su zglobovi primjerice zglobovi palčane i lakatne kosti te zglobovi između prvog i drugog vratnog kralješka.

Kutni zglob ima tijela poput punog i šupl-jeg valjka, a postavljeni su poprečno u odnosu na uzdužnu (longitudinalnu) os kosti. U navedenom zglobu moguća su pregibanja i opružanja kao u zglobu lakta i koljena.

Sedlasti zglob ima oba tijela sedlastog oblika i njemu su moguća gibanja u svim smjerovima osim vrtnje, a ograničavaju ih tek sveze, npr. sedlasti zglob palca.

Jajoliki zglob čine zglobna tijela s plitkom udubinom i sličnim takvim izbočenjem. Gibanja su moguća u svim smjerovima osim vrtnje, a ograničena su svezama. Takvi su zglobovi ručni zglob te zglob zatiljne kosti i prvog vratnog kralješka.

Kuglasti zglob ima zglobna tijela poput šuplje i pune kugle pa su gibanja moguća u svim smjerovima. Takvi su zglobovi ramena i kuka.

Pomicanjem kostiju u zglobovima dolazi do različitih kretnji. Osovina (os) pokreta zamišljeni je pravac koji prolazi sredinom zgloba, a okomit je na ravninu (središnju, čeonu ili poprečnu) u kojoj se vrši pokret. Tako se oko sagitalne (središnje) osi pokreti vrše u čeonoj ravnini, oko transverzalne (poprečne) osi u središnjoj ravnini, a oko longitudinalne (uzdužne) osi u poprečnoj ravnini.

Tako razlikujemo pregibanje ili fleksiju pri čemu se kosti udova postavljaju u kut. Suprotna kretnja, koja postavlja kosti udova u isti smjer, naziva se opružanje (ispružanje) ili ekstenzija. Pregibanje trupa prema naprijed nazivamo antefleksija, unatrag retrofleksija, a pregibanje u stranu laterofleksija.

Primicanje ili adukcija naziva se kretnja kojom se dijelovi tijela, npr. udovi, primiču središnjoj ravnini, dok se suprotna kretnja naziva odmicanje ili abdukcija.

Kretnje oko uzdužne (longitudinalne) osi nazivaju se obrtanja ili rotacija.

Kretnja u kojoj udaljeni dio uda opisuje rub osnovice stošca naziva se kruženje ili cirkumdukcija, npr. kruženje ruke u ramenom zglobu. Za optimalnu funkciju zglobova neophodno je stalno gibanje. Ne-dostatno ili prekomjerno gibanje uzrokuju promjene na zglobnim tijelima, pa i cijelom zglobu. Zglob se s vremenom prilagođava novoj funkciji, a to se naziva prilagodba ili adaptacija zgloba.

Slika 12. Kuglasti i kutni zglob


39


1. Kakvim spojevima mogu biti spojene kosti?

2. Kakve vrste zglobova imamo?

2.2.4. Spojevi i zglobovi kralježnice

Čovjekova kralježnica omogućava stabilnost i gibljivost trupa te njegov uspravan stav. Gornji i donji zglob glave sa svezama ostvaruju spoj glave s vratnim dijelom kralježnice, a lubanja održava ravnotežu na gornjem kraju kralježnice poduprta zglobnim kondilima1 zatiljne kosti. Gornji zglob jajoliki je zglob s dvjema osima te spaja zatiljnu kost i prvi vratni kralježak. Oko poprečne (transverzalne) osi pregibamo glavu prema naprijed i natrag (antefleksija i retrofleksija), dok se glava oko središnje osi pregiba u lijevu i desnu stranu (lijeva i desna laterofleksija). Donji zglob omogućava obrtanje glave u stranu.

Između kralježaka nalaze se diskovi, elastične hrskavično-vezivne ploče. Diskovi ublažavaju opterećenja na kralježnicu i omogućavaju gibanja tijela kralježaka.

U vratnom dijelu kralježnice zglobne plohe postavljene su ukoso pa je taj dio kralježnice pokretljiv u svim smjerovima: antefleksija i ret-rofleksija, lijeva i desna laterofleksija te obrtanja (rotacije).

U prsnom dijelu zglobne su plohe postavljene okomito u čeonoj ravnini te je zbog spojeva re-bara i kralježaka smanjena pokretljivost. U don-jem dijelu prsne kralježnice moguće je gibanje oko središnje osi, tj. lijeva i desna laterofleksija te obrtanje ili rotacija.

U slabinskom dijelu kralježnice zbog položaja zglobnih tijela moguća su pregibanja naprijed i natrag, tj. antefleksija i retrofleksija.

Kralježnica odraslog čovjeka zakrivljena je u smjeru od naprijed prema natrag u obliku dvostrukog slova S. Taj je oblik uvjetovan uspravnim stavom čovjeka kako bi se glava nalazila u optimalnom položaju, a tjelesna masa bila raspoređena na manje sastavnice i prenesena na veću površinu. Zakrivljenost kral-ježnice može se primijetiti kod djeteta kad se počne uspravljati i stajati na nogama.

Kralježnica je zahvaljujući 23 gibljiva spoja među kralješcima vrlo pokretljiva u svim smjerovima. Gibanja su moguća oko tri osi. Tako se oko poprečne (transverzalne) osi gibamo naprijed i natrag u slabinskom dijelu (antefleksija i retrofleksija). Oko središnje osi pregibamo se u stranu – laterofleksija, a oko trans-verzalne osi obrćemo se u donjem prsnom dijelu i vratnom dijelu.

1 Kondili su zglobne kvrge na krajevima zglobova koje se spajaju s drugom anatomskom strukturom i čine zglobno tijelo.

Slika 13. Disk između kralježaka

40

2.2.5. Spojevi i zglobovi gornjih udova

Rameni obruč tvore dva zgloba: zglob ključne i prsne kosti te zglob ključne kosti i lopatice.

Rameni je zglob spoj nadlaktične kosti i lopatice koja ima poprilično veliku zglobnu čahuru. Isto tako rameni zglob ulazi u kuglaste zglobove i u njemu su moguće kretnje u svim smjerovima. Oko poprečne (transverzalne) osi moguća je antefleksija i retrofleksija, oko središnje osi abdukcija i adukcija te oko uzdužne (longitudinalne) osi obrtanja nadlaktice prema unutra i van te kruženje.

Lakatni zglob čine tri zgloba između nadlaktične, lakatne i palčane kosti. Zglobna je čahura zajednička svim trima zglobovima. Lakatni je zglob kutni zglob i u njemu su moguće fleksija i ekstenzija podlaktice.

Slika 14. Gibanja kralježnice

Slika 15. Kretnje u ramenom zglobu


41

Zglobovi šake obuhvaćaju kosti zapešća i međupešća te članke prstiju. U zglobu korijena šake kretnje su prilično ograničene. Oko poprečnih (transverzalnih) osi odvija se pregibanje i opružanje šake, a oko središnje osi šaka se primiče i odmiče u stranu. Osim kretnji navedenih u zglobovima korijena šake, moguća je i cirkumdukcija ili kruženje.

Slika 16. Kretnje u zglobu lakta

Slika 17. Zglob šake i kretnje u zglobovima šake

42

2.2.6. Spojevi i zglobovi donjih udova

Zdjelica podržava i štiti unutarnje trbušne organe te omogućava prijenos težine gornjeg dijela tijela u donje udove. Zglob križne kosti i bočne kosti predaje težinu tijela zdjeličnim kostima te omogućava mala, ali vrlo bitna gibanja.

Zglob kuka spoj je gornjeg dijela bedrene kosti i zdjelice. To je kuglasti zglob čije su kret-nje ograničene rubovima zdjelične čašice, nap-injanjem zglobne čahure i svezama koje učvršćuju zdjelicu te osiguravaju uspravan položaj tijela. Antefleksija i retrofleksija odvijaju se oko poprečne (transverzalne) osi, abdukcija i adukcija oko središnje osi, dok se uzdužnom (longitudinalnom) osi, koja prolazi glavom bedrene kosti, odvija unutarnja i vanjska rotac-ija.

Slika 18. Zglob kuka

Slika 19. Kretnje u zglobu kuka


43

Koljenski zglob povezuje donji kraj bedrene i gornji kraj goljenične kosti. Koljenskim zglobom prolaze poprečna os, u kojoj se vrši pregib i opružanje potkoljenice, te uzdužna (longitudinalna) os, u kojoj se odvija obrtanje prema unutra i van.

Slika 20. Koljenski zglob

Slika 21. Kretnje u koljenskom zglobu

44

Stopalo ima dvojaku ulogu, statičku, da nosi težinu tijela, i dinamičku, da se prilagodi podlozi, amortizira udarce te omogućava stajanje i kretanje čovjeka. Zglobovi stopala omogućavaju vrlo složene kretnje pri čemu gornji i donji gležanjski zglob tvore kuglasti zglob u kojem su moguće sve kretnje, čak i uvrtanja (inverzija) te izvrtanja (everzija) stopala.

Slika 22. Kosti stopala

Slika 23. Kretnje u stopalu


45

2.2.7. Ozljede zglobova

Ozljede zglobova dosta su česte u sportu, a nastaju kad čitava težina tijela djeluje na zglob u smjeru u kojem se on ne može kretati (izvan okvira normalne pokretljivosti zgloba). Ozljede zglobova dijele se na kontuzije (nagnječenja), distorzije (uganuća) i luksacije (iščašenja) te na posebne ozljede pojedinih zglobova i kronična oštećenja.

Kontuzija je nagnječenje zgloba koje se manifestira hematomom, oteklinom i boli. Prva pomoć ukl-jučuje hlađenje mjesta nagnječenja. Distorzija (uganuće) zgloba manifestira se bolovima, otečenošću i smanjenom pokretljivošću zgloba. Blaga se uganuća liječe hladnim oblozima i mirovanjem, a teža imobilizacijom. Luksacija (iščašenje) zgloba također se manifestira bolovima i oteklinom, ali i promjen-om oblika zgloba, tj. deformacijom. U tome je slučaju najprije potrebno vratiti kost u zglobnu čašicu, tj. zglob u prvobitni položaj, što čini liječnik, te ga imobilizirati. Najčešća su iščašenja ramena i lakta.


1. Kojim vrstama spojeva mogu biti spojene dvije kosti?

2. Što se nalazi između kralježaka i čemu služi?

3. Kako dijelimo ozljede zglobova?

2.3. Mišićni sustav

Kosti i zglobovi su pasivni, a mišići aktivni dio sustava za kretanje. Mišiće oblikuju mišićna vlakna omot-ana vezivom, dok je cijeli mišić izvana omotan mišićnom ovojnicom. Početak mišića naziva se glava, a njegov najširi dio trbuh. Završetak se mišića, većinom preko tetive, spaja s kosti.

Djelovanjem motoričkih živaca mišićna se vlakna skraćuju i time povlače mjesta vezanja na kostima čime se kosti primiču. Tako nastaje pokret. Prema funkciju razlikujemo:

• pregibače (fleksore) koji pregibaju zglob

• opružače (ekstenzore) koji opružaju zglob

• primicače (aduktore) koji primiču ud tijelu

• odmicače (abduktore) koji odmiču ud od tijela

• obrtače koji obavljaju obrtanje oko uzdužne (longitudinalne) osi, a u tu se skupinu svrstavaju pro- natori i supinatori podlaktičnih kostiju

• kružni mišići (zatvarači, sfinkteri) koji nemaju tetive, a njihova vlakna oblikuju obruč oko nekog tjelesnog otvora.

46

Mišiće koji primarno izvode neki pokret nazivamo agonistima, a sve one koji potpomažu pokret siner-gistima. Mišići koji izvode pokret suprotan agonistima i sinergistima nazivaju se antagonisti.

Mišići glave brojni su, a dijele se na potkožne i žvačne mišiće. Potkožni mišići počinju i završavaju na koži koju pomiču te mijenjaju izraz lica. Žvačni mišići pomiču donju čeljust prema gornjoj, omogućavaju žvakanje, a ima ih po četiri na lijevoj i desnoj strani lica.

Vratni mišići također su vrlo brojni, a najveći je prsnoključnosisasti mišić. Mišić sagiba glavu u stranu i okreće lice u suprotnu stranu, a svi vratni mišići zajedno sagibaju glavu prema naprijed.

Iznad podjezične kosti i ispod nje u vratu se nalaze još po četiri mišića, dok su u udubini vrata ispod kralježnice tri parna mišića koja pregibaju glavu i vrat.

2.3.1. Leđni mišići

Leđne mišiće čine mišići u površinskom sloju, trapezasti i široki leđni mišić, a ispod njih nalaze se veliki i mali romboidni mišići, podizač lopatice, gornji i donji stražnji nazubljeni mišić te remenasti mišić.

Gornja vlakna trapezastog mišića sagibaju glavu u stranu i podižu ramena, srednja vlakna povlače lopatice unazad, a donja vlakna povlače lopatice i ramena unazad te dolje.

Veliki i mali romboidni mišić povlače lopatice medijalno i gore.

Mišić podizač lopatice povlači lopaticu prema gore i naprijed.

Široki leđni mišić spušta ruku i povlači je unazad te primiče prema tijelu. Donji dio podiže rebra i sud-jeluje u disanju.

Gornji i donji stražnji nazubljeni mišići podižu i spuštaju rebra te sudjeluju u udisaju i izdisaju.

Remenasti mišići drže glavu uspravno, a pojedinačno je sagibaju na svoju stranu.

Mišić uspravljač kralježnice tvore tri mišića u dubokom sloju mišića koji uspravljaju kralježnicu i leđa te sagibaju glavu unatrag, a jednostrana kontrakcija sagiba glavu ili pregiba trup u stranu.

2.3.2. Mišići prsnog koša

U prsnom košu nalazimo veliki prsni mišić koji primiče nadlakticu prema trupu i obrće je prema unutra.

Mali prsni mišić spušta rame i privlači ga prema, trupu a oba mišića (veliki i mali prsni mišić) sudjeluju u podizanju rebara te pomažu u disanju.

Potključni mišić povlači ključnu kost naprijed i dolje. Mišić podiže rebra i sudjeluje u mehanici disanja. Unutarnji i vanjski međurebreni mišići nalaze se između rebara, privlače i spuštaju rebra te šire i sužavaju prsni koš (udisaj i izdisaj).

Ošit ili dijafragma plosnat je i širok tanki mišić koji dijeli prsnu od trbušne šupljine. Stezanjem ošita


47

povećava se prsna šupljina(udisaj), a popuštanjem ošita smanjuje (izdisaj).

Mehanika disanja sastoji se od udisaja i izdisaja. Kod udisaja pluća se ispunjavaju zrakom i povećava se njihov obujam, a izdisajem se smanjuje.

2.3.3. Trbušni mišići

Prednju i lateralnu stranu trbušne šupljine zatvaraju:

• ravni trbušni mišići koji pregibaju trup naprijed ili podižu zdjelicu

• vanjski kosi trbušni mišić i unutarnji kosi trbušni mišić koji zajedno povlače rebra prema dolje i pregibaju trup te ga sagibaju u stranu (pojedinačno okreću trup oko transverzalne i sagitalne osi)

• poprečni trbušni mišić koji povlači rebra prema unutra i sužava prsni koš (gornji kraj), a svi dijelovi mišića podržavaju organe u trbušnoj šupljini.

Sa stražnje strane trbušnu šupljinu zatvara četverokutni slabinski mišić koji spušta dvanaesto rebro prema zdjelici i pregiba trup u stranu.

2.3.4. Mišići gornjeg uda

U ramenom je zglobu šest mišića koji sudjeluju u različitim kretnjama. Deltoidni mišić podiže i od-miče ruku, a njegov stražnji dio povlači nadlakticu unatrag.

Nadgrebeni mišić podiže i odmiče nadlakticu, a podgrebeni mišić obrće ruku prema van. Mali obli mišić obrće ruku prema van, a veliki obli mišić primiče ruku prema trupu i obrće prema unutra. Podlopatični mišić odmiče ruku od trupa, podiže je i obrće prema unutra.

Na zglob lakta djeluju tri mišića od kojih je najveći dvoglavi mišić nadlaktice koji pregiba ruku. Trogla-vi mišić nadlaktice ispruža ruku u laktu.

Prednja skupina podlaktičnih mišića pregiba šaku i prste. Lateralna skupina podlaktičnih mišića sa stražnjom skupinom podlaktičnih mišića pruža šaku i prste.

Slika 24. Mišići ramena i ruke

Slika 25. Mišići podlaktice

48

2.3.5. Mišići donjeg uda

Veliki slabinski mišić s bočnim mišićem tvori jedan bočnoslabinski mišić koji je glavni pregibač noge i kuka.

Veliki stražnjični mišić opruža bedro, srednji stražnjični mišić odmiče nogu u stranu, a mali stražnjični mišić djeluje slično srednjem.

Duboki sloj mišića zdjelice čini šest mišića koji pomažu rotacijske kretnje te sudjeluju u učvršćivanju zgloba kuka i koljena.

Na prednjoj strani bedra nalazi se četveroglavi mišić koji opruža pot-koljenicu, a ravna glava toga mišića sudjeluje u pregibanju u zglobu kuka. Unutarnja strana bedra sastoji se od pet mišića koji uglavnom primiču bedro.

Stražnja strana natkoljenice ima tri mišića od kojih je najveći dvoglavi mišić bedra koji pregiba potkoljenicu.

Mišići potkoljenice dijele se na prednju, stražnju i medijalnu skupinu, a odgovorni su za kretnje u stopalu i prstima stopala.

Mišići stopala dijele se na hrptenu, tabansku i lateralnu skupinu koje pomiču prste stopala.

2.3.6. Fiziologija mišića Mišićno je vlakno tanko i dugačko te obavijeno staničnom membranom koje s vanjske strane ima tanku vezivnu opnu. Ta se opna s opnama ostalih mišićnih vlakana stapa u snop koji na krajevima mišića tvori tetivu koja urasta na hvatištu mišića u kost. Svakoj mišićnoj stanici pripada završetak vlakna motoričkog živca i na tom se mjestu nalazi motorička ploča.

Motorički živac ima svoj živčani završetak preko kojeg se neki podražaj prenosi na mišićnu stanicu. Pro-pusnošću membrane mišićna stvara se električni naboj koji se naziva akcijski potencijal. Pod utjecajem tog potencijala događa se skraćivanje mišićnih stanica što se naziva mišićna kontrakcija. Kad nema podražaja, prestaje aktivacija kontraktilnog mehanizma i nastaje relaksacija mišića.

Razlikuju se dvije vrste mišićne kontrakcije: izotonička i izometrička. Izotoničku mišićnu kontrakciju (grč. isos – jednak, isti, tonus – napetost) određuje proizvedena mišićna sila koja je veća u odnosu na vanjsku silu pri čemu se mišić skraćuje i proizvodi kretnju. Kod izometričke mišićne kontrakcije (grč. isos – jednak, isti, metron – dužina) proizvedena mišićna sila jednaka je vanjskoj sili pri čemu raste napetost u mišiću, a dužina mišića ostaje nepromijenjena. Usklađeni pokreti tijela uključuju obje vrste mišićnih kontrakcija.

2.3.7. Energija i energetski kapaciteti

Mišićna stanica za svoju aktivnost, u rasponu od običnoga hodanja preko rekreativnoga do profesion-alnoga bavljenja nekim sportom, treba kontinuiranu opskrbu energijom. Energetski procesi u mišićima određuju bitne karakteristike kretanja. Vrste energije te količina i brzina oslobađanja energije različite su

Slika 26. Veliki stražnjični mišić


49

u različitim oblicima aktivnosti. Količina i brzina oslobađanja energije određuje energetske kapacitete organizma, a time i intenzitet tjelesne aktivnosti. Energija oslobođena u mišićnim stanicama može se dobiti s kisikom ili bez njegova prisustva (aerobno ili anaerobno).

Aerobni energetski procesi oslobađaju veliku količinu energije, ali manjim intenzitetom pa su za njih karakteristične dugotrajne aktivnosti kao što su trčanja na srednje i duže udaljenosti, veslanje, bicikli-ranje, skijaško trčanje i sl.

Anaerobni energetski mehanizmi oslobađaju relativno malu količinu energije u kratkom vremenu, eksplozivno, pa su uz njih vezane aktivnosti sprinta, skokova ili bacanja.

Potrošnja energije može se promatrati u mirovanju, za vrijeme aktivnosti i u oporavku. Količina potrebne energije u jedinici vremena u svakoj od navedenih faza naziva se energetska potreba. U mirovanju se energetska potreba koristi za osnovne fiziološke i biokemijske procese, tijekom aktivnosti za mehanički rad, a u oporavku za energetske i homeostatske obnovljive procese.

Na početku rada postoji razlika između energetske potrebe i potrošnje kisika koja se naziva deficit kisika.

Razina primitka kisika u kojoj se dostiže energetska potreba naziva se maksimalni primitak kisika ili aerobni kapacitet. Apsolutne se vrijednosti razlikuju kod treniranih i netreniranih osoba te između žena i muškaraca. Trenirani sportaš može u jedinici vremena obaviti dvostruki rad u odnosu na netrenirane sportaše.

Ukupna količina kisika koju organizam potroši u oporavku iznad razine u mirovanju, a koja služi za energetsku i homeostatsku obnovu organizma, naziva se dug kisika. Primitak kisika ne pada na razinu u mirovanju još nekoliko sati nakon intenzivne aktivnosti. Uzrok su povišena temperatura tijela, pov-ećana aktivnost srca i dišnih mišića te nadopunjavanje ispražnjenih rezervoara kisika (hemoglobina i mioglobina)2.

2.3.8. Ozljede mišića

Mišićne su ozljede prisutne u gotovo svim sportovima, a najviše u aktivnostima u kojima dominiraju trčanja i skokovi. Ozljede mišića mogu biti površinska ili duboka kontuzija (nagnječenje), istegnuće mišića, djelomično rastrgnuće (prekinut je dio mišićnih vlakana), razdor (djelomično puknuće mišića) ili potpuni razdor (potpuno prekinuće mišića). Važna su i oštećenja hvatišta mišića za kost, tj. entezitis.

2.4. Krvožilni sustav

Krvožilni sustav zatvorena je kružna cjelina koju čine srce i krvne žile. Srce se nalazi u središnjem pred-njem dijelu prsnog koša, a u prosjeku je veličine stisnute šake svog nositelja. Glavni dio srčane mase tvori srčani mišić (miokard), a čitavo je srce omotano ovojnicom (perikardom). U gornjem dijelu srca nalaze se dvije pretklijetke, a u donjem dvije klijetke.

Krvne se žile dijele na arterije, vene i kapilare. Arterije ili žile kucavice odvode krv iz srca te se granaju na manje ogranke ili arteriole koje ulaze u sustav kapilara. Vene ili žile dovodnice dovode krv u srce iz

2 Hemoglobin je proteinski pigment crvenih krvnih tjelešaca (eritrocita) koji veže i prenosi kisik, a mioglobin je dišni protein, mišićni pigment, koji sadrži željezo, a prijenosnik je kisika koji se pohranjuje u mišićima.

50

stanica tijela i iz pluća. Sustav kapilara nastavlja se na manje vene (venule), a zatim veće vene kojima se dovodi krv iz stanica i pluća sve do srca.

Cirkulacija krvi odvija se velikim i malim krvotokom u čijem središtu je srce. Veliki krvotok odvija se u cijelome tijelu, a mali krvotok samo između srca i pluća.

Malim se krvotokom krv odvodi iz srca u pluća i obrnuto dovodi. Plućne vene od pluća do srca dovode arterijsku krv (bogatu kisikom), a plućne arterije iz srca odvode vensku krv (siromašnu kisikom) do pluća.

Krv bogata kisikom, koja je iz pluća došla u srce, prenosi se iz srca dalje u ostale dijelove tijela. Prijenos počinje aortom koja se grana na arterije i arteriole sve do ka-pilara preko kojih se u stanicama vrši izmjena kisika i ugljičnog dioksida. Krv siromašna kisikom, a bogata ugljikovim dioksidom odvodi se kapilarama, venulama i venama iz stanica natrag u srce. Takav se protok krvi naziva velikim krvotokom.

Funkcija arterijskog dijela krvotoka je opskrba tkiva krvlju (područje visokog tlaka), dok venski dio krvotoka vraća krv u srce (područje niskog tlaka). Srčani se ciklus sastoji od sistole odnosno kontrakcije i dijastole odnosno relaksacije.

Frekvencija srca u mirovanju razlikuje se od osobe do osobe te kod treniranih i netreniranih osoba. Kod vrhunskih sportaša u aerobnim aktivnostima frekvencija srca u mirovanju može biti i ispod 50 otkucaja u minuti.

2.4.1. Promjene u krvnom tlaku za vrijeme mišićne aktivnosti

U samom početku rada sistolički tlak naglo se poveća pa se za 2 – 5 minuta uspostavlja stabilno stanje. Nakon prestanka rada tlak se naglo smanjuje i moguće je da neko vrijeme bude i niži u odnosu na vrijeme prije početka aktivnosti. Dijastolički se tlak gotovo ne mijenja tijekom laganog i umjerenog rada, ali se tijekom rada visokog intenziteta može povećati. Krvni tlak za vrijeme aktivnosti najviše ovisi o intenzitetu rada, mišićnoj masi, vrsti aktivnosti, dobi i razini treniranosti. Pri maksimalnim statičkim naporima dolazi do povećanja krvnog tlaka, a kod osoba s aterosklerotičnim promjenama3 može doći do pucanja krvnih žila. Stoga se kod starijih osoba i osoba s navedenim problemima ne preporučuju veća statička naprezanja.

2.4.2. Sportsko srce

Sportsko srce povećano je zbog prilagodbe na napore tijekom treninga pa možemo reći kako sportsko srce ima povećane funkcionalne sposobnosti. Kao što se skeletni mišići4 prilagođavaju i zbog trenažnih

3 Ateroskleroza je bolest taloženja masnih tvari i kalcija na stijenkama krvnih žila. 4 Mišići koji su vezani uz kosti, a sudjeluju u kretanju.

Slika 27. Krvotok


51

opterećenja mijenjaju svoje strukturalne i funkcionalne karakteristike, tako i dugotrajni ciklički trening opće aerobne izdržljivosti utječe na funkciju krvožilnog i dišnog sustava. Sportsko se srce razlikuje u odnosu na netrenirano srce u svojoj masi i volumenu. Tako srce trenirane osobe može imati i do 500 g, a kod netreniranih osoba oko 300 g. Volumen srca netreniranog muškarca iznosi 750-800 ml, netrenirane žene 450-500 ml, dok je volumen srca trenirane osobe 900-1200 ml, pa čak i više.

2.4.3. Promjene u aerobnom metabolizmu nakon aerobnog treninga opće izdržljivosti

Šest tjedana redovitog treninga opće aerobne izdržljivosti izazvat će povećanje maksimalnog primitka kisika za 20 – 40 % kao reakciju na promjene u krvožilnom i dišnom sustavu te stanicama skeletnih mišića. Također nakon treninga aerobne uzdržljivosti povećava se sposobnost mišićnih vlakana da koriste masne kiseline za proizvodnju ATP-a.5 Povećava se i broj kapilara u skeletnim mišićima (kapi-larizacija) što omogućava veću dopremu kisika do mišićnih stanica, uklanjanje ugljikovog dioksida i odstranjivanje mliječne kiseline. Povećana sposobnost odstranjivanja mliječne kiseline iz mišića i krvi tijekom aktivnosti spriječit će rano nastajanje umora i ujedno omogućiti dugotrajniji rad.

2.4.4. Hipertrofija mišića

Skeletni mišići imaju veliku sposobnost da se anatomski i fiziološki prilagođavaju u velikom opsegu funkcionalnih zahtjeva. Mišići odrasle osobe pri tjelesnom naporu u rasponu 60 – 70 % od maksimalne sile prilagođavaju se na način da se povećava ukupni presjek mišića i maksimalna sila koju mišić može generirati. Povećanje mišićne mase može nastati zbog povećanja dimenzija i/ili broja mišićnih vlaka-na te zbog povećanja intersticijskog vezivnog tkiva6. Povećanje dimenzija mišićnih vlakana zove se hipertrofija, dok se povećanje broja mišićnih vlakana naziva hiperplazija. Primjenom vježbi i treninga za razvoj mišićne jakosti, mišićna masa može se povećati više u odnosu na njezino povećanje tijekom rasta i razvoja.

Duža mišićna neaktivnost, koja može biti i zbog imobilizacije zbog ozljede, dovodi do smanjenja mišićne mase, odnosno atrofija mišića. Oporavak atrofiranih mišića je spor, ali moguć. Stoga je ne-ophodno odmah nakon završetka imobilizacije započeti s programima istezanja i jakosti kako bi se ubrzao proces oporavka te spriječila daljnja atrofija mišića.

2.4.5. Promjene u frekvenciji srca za vrijeme bavljenja sportom

Frekvencija srca u mirovanju u prosjeku iznosi 60 – 80 otkucaja u minuti pri čemu na nju utječu godine i spol. Isto tako frekvencija srca kod žena je za nekoliko otkucaja veća u odnosu na muškarce istih godina.

Osim toga na frekvenciju utječu još i dimenzije tijela, položaj tijela, probava hrane, psihičko stanje, temperatura tijela te razina treniranosti. Kod dobro trenirane osobe u aktivnostima aerobne izdržljivosti frekvencija u mirovanju može iznositi i manje od 30 otkucaja u minuti.

Na početku rada frekvencija srca naglo se povećava da bi se stabilizirala nakon 3 – 5 minuta. Kad se uspostavi stabilno stanje, frekvencija srca ne mijenja se do završetka rada. Za vrijeme oporavka,

5 ATP ili adenozin trifosfat jest glavno skladište energije unutar stanice koje joj omogućava normalnu funkciju. Bez dovoljne količine ATP-a ili energije stanica ne može obavljati redovite životne funkcije.

6 Intersticij označava prostore u organima ispunjene rahlim vezivnim tkivom koje sadrži krvne i limfne kapilare i živce.

52

frekvencija srca naglo se smanjuje i pri radu malog, umjerenog intenziteta već za nekoliko minuta vraća na vrijednosti u mirovanju. Razdoblje povećane frekvencije srca može trajati i do nekoliko sati ili dva do tri dana. Na vrijednosti srčane frekvencije tijekom trenažnih ili natjecateljskih napora utječu intenzitet rada, mišićna masa, trajanje rada, vrsta rada, položaj tijela, razina treniranosti i tempo rada.

2.4.6. Osnovne funkcije krvi

Krv je tjelesna tekućina koja se kreće unutar krvožilnog sustava, a sastoji se od krvne plazme i krvnih stanica. Jedna od najbitnijih funkcija krvi jest prijenos hranjivih tvari, plinova, zaštitnih i regulacijskih tvari, obrambenih bjelančevina i čestica, otpadnih produkata, vode, soli i minerala. Nisu manje važne su ni sljedeće funkcije: obrana od mikroorganizama i otrova te sprečavanje krvarenja.

2.4.7. Promjene u tjelesnim tekućinama tijekom bavljenja sportom

Tijekom dugotrajnog rada tijelo može izgubiti oko 3 % tjelesne mase u obliku vode. Ukupna količina vode u tijelu smanjuje se tijekom rada, i to preko plućne ventilacije7 te znojenja. Dehidracija može znatno utjecati na smanjenje tjelesne radne sposobnosti (do 22 %). Kad gubitak tekućine u tijelu iznosi primjerice 4 – 5 % tjelesne mase, javljaju se poremećaji fizioloških funkcija i tjelesne radne sposobnosti. Dehidracija proporcionalno smanjuje tjelesnu radnu sposobnost i maksimalnu aerobnu moć te izdržl-jivost pojedinca. Prilikom nadoknade tekućine mora se voditi računa o dovoljnoj koncentraciji glukoze i elektrolita kako bi se uspostavila narušena ravnoteža unutar staničnih i izvanstaničnih tekućina.

Tijekom intenzivnih napora smanjuje se lučenje mokraće pri čemu, kod maksimalnog intenziteta u trajanju od 2 minute, protok mokraće smanjuje se gotovo 80 % tijekom 80 minuta oporavka iako su osobe vodile računa o unosu tekućine tijekom aktivnosti.

Vježbanjem se utječe na smanjenje lučenja proteina mokraćom. Tako se primjerice tijekom dnevnog vježbanja na pokretnoj traci pri brzini od 10 km/h, nagiba 14 %, u trajanju 15 min, lučenje proteina mokraćom toliko smanjilo d nisu bili vidljivi u mokraćnim nalazima.

2.4.8. Promjene u krvi za vrijeme bavljenja sportom

Istraživanja su pokazala da se pri maksimalnom tjelesnom naporu povećava hematokrit (koncentraci-ja eritrocita) i koncentracija hemoglobina da bi se nakon 30 min te vrijednosti vratile na razinu prije aktivnosti. Tijekom visoko intenzivnog rada u anaerobnom režimu povećava se koncentracija laktata8 u krvi što zahtijeva više tekućine u mišićnim stanicama pri čemu mišići nabubre. Posljedično se voda iz krvi premješta u prostor među tkivima, a voda iz eritrocita u plazmu. Tijekom oporavka navedeni se procesi odvijaju obrnutim redoslijedom, a krvna se slika vraća na vrijednosti prije napora.


1. Što je sportsko srce?2. Što je atrofija, a što hipertrofija mišića?3. Do kakvih promjena u krvi dolazi tijekom bavljenja sportom?

7 Plućna ventilacija je izmjena plinova prilikom disanja. 8 Laktat je sol mliječne kiseline.


53

2.5. Dišni sustav

Dišni sustav sastoji se gornjih i donjih dišnih putova. Gornje dišne puteve čine vanjski nos i nosna šupljina, ždrijelo, grkljan, dušnik i dušnice. Donji dišni putevi sastoje se od lijevog i des-nog plućnog krila te završavaju u plućnim alveolama (plućnim mjehurićima).

Fiziološki se dišnom sustavu mogu pridodati međurebreni mišići i ošit, a dijelom i mišići tr-bušne preše čijim se zajedničkim djelovanjem omogućava aktivnost disanja.

Disanje čini prijenos kisika iz atmosfere do stanica u tijelu i odvod ugljičnog dioksida iz stanica tijela u atmosferu. Udahnuti kisik ul-azi u krv tako što se molekule kisika vežu na željezo u hemoglobinu (krv bogata kisikom ili arterijska krv) i tako se prenosi do tkiva i stanica te sudjeluje u aerobnim energetskim procesima. Nakon što kisik prijeđe u stanice, ugljikov dioksid se oslobađa iz stanica i ulazi u krv. Time je ujedno čini siromašnom kisikom. Krv siromašna kisikom, a bogata ugljikovim dioksidom naziva se venska krv. Ugljikov di-oksid oslobađa se iz tijela izdisajem.

Odrasli čovjek u mirovanju prosječno udahne i izdahne između 12 i 16 puta u minuti.

S obzirom na to da se organizam, osobito sportaša, često nalazi u situacijama kad ritam disanja ne odgovara fiziološkim potrebama, neophodna je prilagodba disanja. Funkcijom disanja upravlja centar za disanje smješten u središnjem živčanom sustavu. Ideomotorički9 centar preko drugih motoričkih centara u mozgu mijenja disanje i prije aktivacije mišića u planiranoj tjelesnoj aktivnosti. Živčani impulsi iz motoričkih centara istodobno aktiviraju mišiće i centar za disanje što rezultira povećanim udisanjem kisika i izdisanjem ugljičnog dioksida.

Poznavanje osnova anatomije i fiziologije je preduvjet za bavljenje svakim sportom kako biste mogli pre-venirati nastanak ozljeda i dugotrajno se baviti sportom bez nepovoljnog utjecaja na ljudski organizam.


1. Kako dijelimo dišni sustav?2. Što je disanje?

9 Ideomotorika naziv je za nehotične kretnje izazvane nekom predodžbom vidnog, slušnog i sličnog karaktera (opažanje, zamišljanje ili iščekivanje nekog određenog pokreta nehotično izaziva isti taj pokret).

Slika 28. Dišni sustav

54


55

3. OSNOVNA TEHNIKA TURISTIČKO-REKREATIVNOG KAJAK-KANUA

3.1. Osnove razvoja kajak-kanua

3.1.1. Kratki povijesni pregled razvoja kajak-kanua u svijetu i u Hrvatskoj

Kajakaštvo i kanuistika sportovi su novijeg datuma iako tipovi čamaca, koji se koriste u tim sportovima, datiraju iz davnina.

Kajak vjerojatno potječe s Grenlanda. Riječ kajak (ka-ak) na jeziku Eskima znači „čovjek-čamac“, što do-datno potkrepljuje teoriju o grenlandskome podrijetlu Eskimi stoljećima koriste kajake za lov i prijevoz. Engleski istraživač Burrough opisao je kajak još 1556. godine, dok je James Cook također spomenuo kajak kao prijevozno sredstvo.

Nemoguće je jasno razlučiti razvojne razlike kajaka i kanua. Eskimi za svoje „umiake“ (tradicionalni čamci slični modernim kanuima) koriste veslo s jednom lopaticom, popust modernih kanua, dok za kajake koriste jednolopatično i dvolopatično veslo, poput današnjih kajaka. Isto tako rani oblici čamaca i njihove dimenzije ne bi odgovarali današnjem poimanju ni kanua niti kajaka. U prošlosti su postojali čamci u obliku kajaka s potpuno otvorenim trupom, ali i čamci obliku kanua koji su bili u velikoj mjeri pokriveni. Kanue, prvenstvo namijenjene trgovini i putovanjima, gradilo se u svim veličinama i od na-jrazličitijih materijala. Tako je primjerice maorski ratni kanu, danas izložen na Novom Zelandu, dug je 117 stopa, a njime je upravljalo čak 80 veslača. Kad riječ o materijalima, sjevernoamerički su Indijanci, primjerice, za gradnju kanua rabili koru breze i jelenju kožu, dok su Egipćani preferirali papirusovu trsku, a Polinežani debla.

U mnogim dijelovima svijeta možemo pronaći začetke kanua. Riječ kanu vjerojatno potječe od riječi canoas koja na jeziku Indijanaca označava plovilo izgrađeno od jednog debla. U nama bližoj povijesti kanue je prvi spomenuo Kristofor Kolumbo koji je potkraj 15. stoljeća u blizini Bahama ugledao malu flotu spomenutih plovila.

Slika 29. Crtež eskimskog kajaka

56

Prvi tehnički opis kanua nastao je krajem 19. stoljeća iz pera W. P. Stephensa u djelu Izgradnja kanua i čamaca za amatere. Tom je prilikom opisao kanu kao „čamac dugih i uskih proporcija, šiljast na oba kraja, koji se pokreće veslima iz ruke, bez čvrstog uporišta, posada okrenuta prema naprijed“. Iako se kanu u Europi počeo koristiti značajno kasnije nego kajak, danas se na istim natjecanjima održavaju utrke i kajaka i kanua.

Prvu povijesno zabilježenu utrku kajakom organizirao je 1715. godine u Engleskoj britanski glumac Thomas Dogget, ali do učestalijeg spuštanja kajakom vodenim površinama i modernijih natjecanja dolazi tek 1890-ih godina.

Škot John McGregor, koji se smatra ocem suvremenog kajakaštva, izgradio je svoj Rob Roy koji je bio dug 4 metra, širok 75 cm i težak 30 kilograma. Sredinom 1860-ih godine plovio je britanskim vodama, a zatim putovao u kajaku i drugim državama Europe. Po povratku u Veliku Britaniju osnovao je Kral-jevski kanu klub. Do kraja 19. stoljeća kajakaštvo i kanuistika stekli su popularnost širom europskoga kontinenta, a gotovo istodobno s Kraljevskim kanu klubom u Velikoj Britaniji, i u Sjedinjenim Američkim Državama osnovan je Njujorški kanu klub (1871.), dok je primjerice u Rusiji 1885. godine održana prva kajakaška regata za žene.

Veći napredak u gradnji i projektiranju kajaka primjetan je početkom 20. stoljeća. Tako je Alfred Heinreich 1904. godine izgradio prvi faltboot Delphin. Faltboot označava vrstu gradnje koja se još uvijek koristi za rekreacijske kajake. Radi se o drvenom okviru kajaka preko kojega se presvuče gumirana tkanina koja se lako može skinuti. Samo dvije godine kasnije Hans Klepper pokrenuo je u Njemačkoj opsežnu proizvodnju kajaka faltboot. Uvođenjem novih materijala poput aluminija krajem Drugog svjetskog rata značajno se povećala izdržljivost kajaka.

Danas je većina kajaka i kanua napravljena od sofisticiranih laganih materijala, poput kevlara i karbona koji se koriste i u izgradnji jedrilica te automobilskih konstrukcija. Isto tako većina turističko-rekreativnih čamaca napravljena je s pomoću PVC-a.

Za osnivanje prve međunarodne kanuističke organizacije, u koju je tada bio uključen i kajak, zadužan je Amerikanac W. van B. Claussen. Kao rezultat njegova rada, u Kopenhagenu je 1924. godine osnovana organizacija International Representanten Des Kanusport (IRK) uz sudjelovanje 19 zemalja. Iste su godine na VIII. Olimpijskim igrama u Parizu uvrštena kajakaška i kanuistička pokazna natjecanja, dok su na

Slika 30. Kanui na Baliju


57

sljedećim Olimpijskim igrama u Berlinu kajak i kanu postali stalni olimpijski sportovi. Nakon Drugog svjetskog rata IRK zamijenila je Međunarodna kanuistička federacija (ICF) koja je za Olimpijske igre u Londonu osigurala nekoliko vrsta kajaka i kanua. Kajakaškim utrkama na poslijeratnim natjecanjima dominirali su Šveđani, Danci i Finci. Od Svjetskog prvenstva 1954. godine najuspješnijim zemljama na međunarodnoj sceni postaju Engleska, Češka, Slovačka, Njemačka, Slovenija, Australija, ali i predstavnici drugih država.

Danas Međunarodna kanuistička federacija obuhvaća više od 80 zemalja sa svih kontinenata. Organ-iziraju se svjetska, europska i nacionalna prvenstva te neizostavne Olimpijske igre. Zastupljene su sve discipline, dobne skupine, a i razlike između žena i muškaraca u broju nastupa sve su manje.

Na razvoj kajakaštva i kanuinga u Hrvatskoj utjecalo je osnivanje Hrvatskog veslačkog kluba (HVK) u Zagrebu 1912. godine. U prvo je vrijeme kajakaštvo bilo tek izletnička aktivnost, dok je odlike sportske grane počelo dobivati krajem 1920-ih godina.

Kao odrednica početka kajakaštva u Hrvatskoj smatra se 25. lipnja 1919. godine kada je Marko Jurinčić u Zagreb donio prvi sklopivi kajak. Oko Jurinčića se okupila skupina poduzetnih sportaša koji su uvidjeli prednost takvoga čamca, pogotovo za izlete i boravak u prirodi s obzirom na to da se takvo plovilo moglo sklopiti i jednostavno prevesti do željenog odredišta. Organizirano sportsko kajakaštvo započelo je osnivanjem kajakaških sekcija u veslačkim klubovima. Osim svakodnevnog krstarenja Savom, prvi ljubitelji kajaka odlazili su na izlete i višednevne ture na druga odredišta poput Mrežnice, Kupe, Korane ili na Plitvička jezera. Prva kajakaška natjecanja spominju se još 1926. godine na rijeci Savi u Zagrebu. Osim u Zagrebu, osnivali su se i drugi klubovi diljem Hrvatske. Tako je 1946. godine osnovan klub u Borovu, 1948. u Belišću, 1953. u Slavonskom Brodu, 1955. u Varaždinu itd.

Od osamostaljenja Hrvatske u 1990-im godinama Hrvatska redovito ima predstavnike u kajaku i kanuu na Olimpijskim igrama. Hrvatski sportaši kontinuirani su osvajači brojnih međunarodnih medalja na svim razinama natjecanja. Ovdje bismo samo istaknuli zagrebačke kanuiste, u slalomu na divljim vodama olimpijca Danka Hercega, u spustu na divljim vodama Tomislava Hohnjeca i Emila Milihrama, koji je ujedno i najtrofejniji hrvatski kanuist s čak trinaest uzastopnih osvajanja zlatnih medalja sa svjetskih i europskih prvenstava. Uz divljevodaše važno je spomenuti mirnovodaše iz obitelji Ljubek. Ističu se pokojni osvajač olimpijske medalje Matija Ljubek iz Belišća i njegov sin Nikica, koji i dalje brani hrvatske boje na međunarodnim mirnovodaškim kanuističkim natjecanjima.

3.1.2. Specifičnosti kajak-kanua i rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj

Trenutačno u Republici Hrvatskoj pod Hrvatskim kajakaškim savezom (HKS) aktivno djeluje 26 sportskih kajak-kanu klubova s 1 460 registriranih sportaša. Najveći broj klubova nalazi se Zagrebu, a ostatak je širom Lijepe naše, što na rijekama, što na moru.

U Zagrebu, kao glavnom gradu Hrvatske, široki je raspon aktivnosti za kajak i kanu. Tako imamo divl-jevodaške i mirnovodaške klubove, a ujedno je u Zagrebu smješten i HKS.

U Slavoniji imamo par klubova koji su pretežno orijentirani na mirne vode. Valja spomenuti dva rezu-ltatski snažna kajakaška centra: jedan u Belišću, a drugi u Slavonskom Brodu. Oba su mjesta rasadnici mirnovodaških talenata.

Sjeverna Hrvatska s Varaždinom, Međimurjem, rijekama Dravom, Murom i dravskim jezerom raspolaže s tri kluba, ali i jedinom tzv. umjetnom stazom za kajakaška i kanuistička natjecanja na divljim vodama u RH. Radi se o stazi separacijskog kanala HE Dubrava u selu Donja Dubrava u općini Prelog.

58

Sisak, grad na tri rijeke, Petrinja i Hrvatska Kostajnica sa svojim klubovima dostojno predstavljaju ka-jakaštvo u tom dijelu Hrvatske.

Idući od Zagreba prema moru nailazimo na gradove Karlovac, Slunj i Ogulin koji također imaju svoje predstavnike u kajaku i kanuu.

Što se tiče jadranske obale i otoka, imamo klubove u Vrsaru, Kostreni, otoku Rabu, Splitu, Omišu i Dubrovniku.

Vezano uz geografsku podjelu i razinu bavljenja, od rekreativnog do vrhunskog sporta, definitivno možemo reći da je vrhunski kajak-kanu orijentiran na gradove Zagreb i Varaždin kao centre s divlje-vodaški i mirnovodaški orijentiranim sportašima, dok su se Belišće i Slavonski Brod profilirali kao mirno-vodaški centri. Kad je riječ o rekreativnom bavljenju kajak-kanuom, ono je u potpunosti zastupljeno na cjelokupnom prostoru Hrvatske.


1. Otkud potječe riječ kajak?2. Što je najviše utjecalo na razvoj kajakaštva i kanuinga u Hrvatskoj?

3.2. Uvod u bavljenje kajak-kanuom

3.2.1. Razlika između kajaka i kanua

Razlika između kajaka i kanua najizrazitija je u načinu veslanja.

Slika 31. Kajak i kanu


59

U kajaku veslač sjedi s ispruženim nogama ispred sebe i ima veslo s dvije lopatice koje koristi s obje strane čamca. Na svakoj strani vesla nalazi se jedna lopatica.

U kanuu veslač kleči ili sjedi na klupici, ima veslo s jednom lopaticom i u pravilu vesla samo s jedne strane čamca. Kod iskusnijih kanuista dolazi do prebacivanja vesla tijekom veslanja iz jedne ruke u drugu pa kanuist na taj način izvodi zaveslaj po potrebi i s druge strane čamca.

S obzirom na veliki broj različitih izvedbi kajaka i kanua, teško je napraviti jasnu raščlambu po obliku kajaka i kanua. Obično su kanui nešto širi od kajaka, ali definitivna je razlika u sjedalici, točnije u načinu sjedenja ili klečanja.

Slika 32. Dijelovi kajaka

Slika 33. Dijelovi kanua

60

3.2.2. Oprema

Glavni uvjet u smislu zaštite u kajakaštvu i kanuingu jest poznavati svoju opremu, kajak, kanu i pomno isplanirati rute kretanja.

Sljedeća je stavka odabrati adekvatno plovilo da odgovara tipu vode na kojoj će se aktivnost odvijati, npr. čamac za veslanje na mirnim vodama ne smije se koristiti za veslanje na divljim vodama.


1. Koja je razlika u načinu veslanja između kajaka i kanua?2. Što je glavni uvjet u smislu zaštite u kajakaštvu i kanuingu?

3.3. Vrste kajaka i kanua

Postoje različite vrste kajaka i kanua, ovisno o namjeni, tipu vode na kojoj se vesla, zahtjevima i spos-obnostima veslača.

Iz te podjele razlikujemo :

• kajake i kanue za mirne vode• kajake i kanue za divlje vode (s podvrstama ovisno o klasifikaciji vode, rijeke)• morski kajake i kanue• kajaci i kanui sit on top (otvoreni kajaci i kanui).

Slika 34. Različite vrste kajaka i kanua


61

3.3.1. Kajaci i kanui za mirne vode

Sve vrste kajaka ili kanua mogu se koristiti na mirnoj vodi, a biramo ih ovisno o brzini veslanja koju želimo postići. Natjecateljski su čamci najspecifičniji po svojem uskom kalupu koji je najbrži, ali ujedno i najnestabilniji oblik kajaka ili kanua.

3.3.2. Kajaci i kanui za divlje vode

Kajake i kanue za divlje vode izabiremo ovisno o vlastitim sposobnostima te vrsti aktivnosti koju plan-iramo na divljoj vodi. Moguće su sljedeće aktivnosti: slalom, spust i rodeo.

Slalom

Čamci za slalom obično su natjecateljski kajaci i kanui, a slalom na divljim vodama ujedno je disciplina natjecanja na Olimpijskim igrama.

Slika 35. Kajak za mirne vode

Slika 37. Kajak za slalom Slika 38. Kanu za slalom

Slika 36. Kanu za mirne vode

62

3.3.3. Morski kajaci

Morski kajaci su obično modeli kajaka predviđeni za duže rute i putovanja između otoka te za rekreaci-jsko-turističke svrhe.

Slika 39. Kajak za spust

Slika 41. PVC kajak

Slika 43. Morski kajaci

Slika 42. Kajak za rodeo

Slika 40. Kanu za spust


63

3.3.4. Kajaci sit in i sit on top

Kajaci sit in svi su kajaci u kojima je veslač do struka zatvoren u kajaku.

Kajaci sit on top vrsta su kajaka koja se može koristiti na rijekama, ali su prvenstveno namijenjeni jezerima i moru. Veslač sjedi na kajaku i potpuno je otvoren. Ako ih koristimo za morska veslanja, uobičajeno ih je koristiti za rute uz obalu zato to su široke konstrukcije, spori i tromi.

3.3.5. Vrste vesala za kajak i kanu

Budući da smo definirali osnovnu razliku između kajaka i kanu u vrsti vesla, podsjetimo se da imamo vesla s jednom lopaticom za kanu i vesla s dvije lopatice za kajake.

Što se tiče podjele ili vrste vesala za kajak, postoji veliki broj vrsti lopatica za kajake koje se koriste, ali stvar je individualnog pristupa i stila veslanja koju odabrati.

Osnovna podjela vesala jest na slalomska vesla, spustaška vesla, mirnovodaška vesla i vesla seakayak.

Slika 44. Kajak sit in

Slika 45. Kajak sit on top

64

Ovisno o disciplini, snazi sportaša, vrsti vode na kojoj se odvijaju natjecanja, stilu veslanja, tako se odabiru vesla i veličina lopatica. Naravno da će snažniji veslač izabrati lopatice većeg volumena za koje je potrebno više snage, ali koje mu ujedno daju i veću brzinu. Za najmanje dobne skupine koriste se kraća vesla, ali opet ovisno o visini veslača. Vesla za kajak i kanu rade se od različitih materijala: karbon, fiberglas, aluminij, drvo ili kombinacijom tih materijala. Vesla seakayak istog su oblika kao i vesla za mirnu vodu ili spustaška natjecanja, jedino je ukupna dužina vesla nešto veća od prethodno navedenih vesala zato što je seakayak sam po sebi volumenski nešto veći pa kajakašu treba veća dužina vesla kako bi lakše dohvatio vodu i napravio zaveslaj.

3.4. Druga/ostala oprema

Osnovno je pravilo odjeću za veslanje prilagoditi vremenskim uvjetima za boravak na otvorenome.

Pod zaštitnu opremu naveli bismo zaštitnu odjeću, ali i određene tehničke dodatke koji su uvelike potrebni za bavljenje kajakom i kanuom:

• prsluk za spašavanje• kaciga• anorak• UV majica• šlape• neoprensko odijelo (kratko, dugo)• suho odijelo• nož

Slika 46. Veslo za kanu

Slika 49. Dodatna oprema Slika 50. Dodatna oprema Slika 51. Dodatna oprema

Slika 48. Veslo koje se koristi za spust, mirnu vodu i seakayak

Slika 47. Vesla za kajak slalom i divlju vodu


65

• vodootporna torba• plutajuća torba• IFAK (engl. individual first aid kit)– torbica s prvom pomoći• zviždaljka• zaštita protiv sunca: UV krema, kapa• rukavice• konop za spašavanje• krovnica (špricdeka).

3.4.1. Prsluk za spašavanje

U ponudi postoji veliki broj različitih oblika prsluka ili pojasa za spašavanje. Namjena je zapravo svima ista kao dio standardne opreme za bavljenje sportom ili boravak na vodenim površinama, a služi kao pripomoć da unesrećenu osobu prilikom nezgode zadrži na površini vode.

S pomoću prsluka osoba se automatski okrene u položaj licem iznad vode, tako da voda ne ulazi u nosnice i usta, čime se otklanja rizik od utapanja. To je posebno važno ako prilikom pada u vodu unes-rećena osoba iz bilo kojega razloga izgubi svijest.

Konstrukcija, materijali i izvedba prsluka za spašavanje mogu biti različiti, ali svi prsluci u upotrebi trebali bi imati atest proizvođača s točno određenim karakteristikama i tehničkim podatcima. Vrlo je važno da prsluk bude odgovarajuće veličine s reflektirajućim trakama.

Slika 52. Različite vrste prsluka za spašavanje

66

3.4.2. Zaštitna kaciga

Ne zaboravimo da kaciga glavu čuva! Ovisno o tipu vode na kojoj se aktivnost odvija potrebna je upotre-ba zaštitne kacige. Za sve aktivnosti kajak-kanua na rijekama propisana je upotreba kacige, a posebno na riječnim brzacima u kojima postoji velika mogućnost od prevrtanja i ozljeda glave udarcem u neku od prepreka ili riječne stijene. Kod aktivnosti na jezerima i vodama stajaćicama nije propisana obvezatna upotreba zaštitnih kaciga.

3.4.3. Zaštitna odjeća

Uvijek je potrebno pravilno, u skladu s vremenskim uvje-tima, odjenuti se za predstojeću aktivnost na vodi.

Hladna voda, niske temperature, promjene vremenskih uvjeta i dugotrajni boravak u takvim okolnostima dovodi do pothlađivanja ili hipotermije, tj. do višeg gubitka tjelesne temperature nego do stvaranja tjelesne topline.

Isto tako, uz pothlađivanje, važna je i priprema za boravak na suncu te povećanim temperaturnim atmosferskim prilikama.

Na tržištu sportske opreme postoji niz sportske odjeće kao što su UV majice, neoprenska odijela, po-dodijela, hlače, šlape. Ovisno o vremenskim prilikama i aktivnosti važno je prilagoditi odjeću i opremu za temperaturu vode i okoline.

Prilikom odabira što obući za kajak ili kanu potrebno je voditi se osnovnim smjernicama:

• uvijek nositi zaštitni prsluk• prilagoditi odjeću temperaturi vode• obući se u slojevima• obući se s ciljem zaštite od sunca• izbjegavati pamučne stvari jer pamuk zadržava vodu i ostaje mokar• obući odjeću u kojoj ćemo se osjećati ugodno i tijekom višesatnog sjedenja u kajaku/kanuu• izabrati odjeću koja je otporna na habanje, sol i atmosferske uvijete• odabrati plastične i izbjegavati metalne „zip“ zat-varače jer voda i sol korodiraju metal

• krovnica (špricdeka) za sprečavanje ulaska vode u čamac; obučena je na veslaču i navlači se preko zaštitnog ruba čamca pa na taj način sprečava mogući ulazak vode u čamac.

Slika 54. Krovnica (špricdeka)

Slika 53. Različite vrste zaštitnih kaciga


67

Za razliku do gore navedene oprema kao što je nož, zviždaljka ili konop za spašavanje nije obvezatna, ali je iznimno korisna i svrsishodna prilikom boravka u prirodi. Sportaši obično ne koriste ove dodatke opremi, ali bi ih svaki rekreativac prilikom izleta trebao imati sa sobom.

Zviždaljka služi za dozivanje i skretanje pozornosti na sebe i unesrećenog, dok konop za spašavanje služi za izvlačenje unesrećene osobe ili opreme iz vode.

3.4.4. Skladištenje i održavanje kajaka, kanua i opreme

Skladištenje i održavanje temelji se na osobnoj korisničkoj razini, posebno osobne opreme. Rekreativni kajaci i kanui napravljeni su od robusnih materijala, poput PVC-a, koji su otporni na atmosferske uvijete i nespretno rukovanje.

Nakon korištenja u morskoj vodi opremu je potrebno isprati kako bi zaštitili i produljili vijek trajanja.

Pitanje za ponavljanje:

1. Nabrojite zaštitnu opremu kod bavljenja kajakaštvom i kanuingom.

Slika 55. Anorak

Slika 56. Vanjsko držanje kajaka i kanua

Slika 57. Kajaci i kanui u hangaru

68

3.5. Nošenje kajaka i kanua te priprema sve potrebne opreme

Prva je varijanta nošenja kajaka i kanua prilikom kraćih udaljenosti kad se nose jednom rukom, hvatom na sredini otvora čamca gdje je ujedno i težište čamca.

Druga je varijanta nošenja na ramenu kad su kajak ili kanu također sredinom otvora čamca na veslače-vom ramenu. Prakticira se kod mirnovodaških natjecateljskih kajaka i kanua

Slika 58. Nošenje kajaka i kanua jednom rukom

Slika 59. Nošenje kajaka i kanua na ramenu


69

Skoro svi kajaci i kanui (osim mirnovodaških) imaju na krajevima ugrađene ručke koje uvelike olakšavaju nošenje i transport uz pomoć partnera, a to je posebno istaknuto kod težih turističkih čamaca izrađenih od PVC-a.

Kad se transportira na veće udaljenosti, kajak ili kanu se vuče.

Priprema opreme podrazumijeva osobnu prilagodbu odgovarajuće veličine opreme, odabir adekvatne opreme ovisno o atmosferskim uvjetima za vrijeme planiranog veslanja. Uz pripremu opreme također je potrebno osigurati određene količine pitke vode i prehranu ovisno u trajanju aktivnosti na vodi. Prije veslanja važno je provjeriti čamac i veslo koje ćemo koristiti, tj. imaju li kakvih oštećenja.

Slika 60. Nošenje kajaka u dvoje

Slika 62. Vučenje kajaka

Slika 61. Nošenje kanua u dvoje

70

3.6. Ulaženje i izlaženje iz kajaka i kanua na vodi

Prilikom ulaženja u čamac i izlaženja iz čamca veslo nam treba poslužiti kao oslonac, odnosno poveznica između čamca i obale kao uporišta.

Lopaticu vesla položimo tako da je na čamcu, odmah iza otvora, a drugi kraj vesla naslonjen je na obalu koja je čvrsto uporište. Jednom rukom istodobno čvrsto prihvatimo veslo i čamac, a drugom rukom i cjelokupnom težinom oslonimo se na drugi dio vesla koji je na obali. Nakon toga prebacuje se težina s vesla na čamac i sjedalo te nogama ulazimo u otvor čamca.

Slika 63. Ulazak u kajak


71

Kod ulaska u turistički kanu s dvosjedom redoslijed je sljedeći: prvo ulazi stražnji veslač na identično gore opisani način, a za to vrijeme prednji veslač na prednjem dijelu pridržava čamac. Nakon što se stražnji veslač smjestio slijedi ulazak prednjeg veslača na isti način.

Slika 64. Ulazak u kanu s dvosjedom

72


73

4. OSNOVNI ELEMENTI TURISTIČKO-REKREATIVNOG KAJAK-KANUA

4.1. Zagrijavanje i istezanje

Prije svake sportske i rekreativne aktivnosti potrebno je napraviti osnovne vježbe istezanja i zagrijava-nja. Njima se utječe na sprečavanje i smanjivanje eventualnih ozljede. Sportske su ozljede sve ozljede nastale tijekom sportskih aktivnosti ili vježbanja čiji su uzroci najčešće mehanički. Ozljede najčešće zahvaćaju sustav za kretanje (čak 80 % svih sportskih ozljeda). Nastala ozljeda u najvećem je broju slučajeva traumatska (npr. istegnuće, iščašenje, ruptura, prijelom, otrgnuće).

Svaki trening ili bilo kakva sportska/rekreativna aktivnosti započinje i završava istezanjem (engl. stretch-ing). To je ujedno najučinkovitiji način prevencije ozljeda uz, naravno, prethodno zagrijavanje/razgiba-vanje. Prije početka vježbanja mišići su kruti i skraćeni. Međutim njihovo svojstvo elastičnosti omogućuje im da podnose opterećenja. U skladu s time fleksibilniji će ih mišići bolje podnositi. Zagrijavanjem i istezanjem mišićima se povećava fleksibilnost, a time i elastičnost. Ujedno se povećava prokrvljenost mišića, uspostavlja bolja živčano-mišićna inervacija, a time i koordinacija pokreta.

Postoje dva načina istezanja: statičko i dinamičko. Statičko je uobičajen način istezanja, izvodi se po-laganim pomicanjem određenog zgloba prema krajnjoj poziciji njegovog opsega pokreta, do granice boli i uz zadržavanje pozicije u trajanju od 5 do 60 sekundi.

Dinamičko istezanje uključuje razne varijante skokova, marširanja i brzih pokreta određenog zgloba prema krajnjoj poziciji opsega pokreta. Vježbe istezanja trebaju biti korisne, a po mogućnosti i užitak. Kvaliteta istezanja važnija je od kvantitete istezanja i dovodi do optimuma fleksibilnosti. Povećanje fleksibilnosti postiže se dodavanjem pokreta koji malo prelazi trenutačni opseg pokreta. Pritom treba ići do granice nelagode uz saznanje da je prag nelagode individualan i razlikuje se od osobe do osobe. Vježbe istezanja uvijek trebaju biti sigurne u smislu izbjegavanja ozljeda i zato u svakoj vježbi treba poznavati eventualne rizike.

Jedna od preventivnih mjera nastanka ozljeda kod kajakaša i kanuista jest izbjegavanje naglih povećanja intenziteta i količine treninga bez adekvatnog odmora u međuvremenu.Zagrijavanje i istezanje, kao prevencija ozljeda u kajaku i kanuu, trebalo bi aktivirati cjelokupni sustav organa za kretanje, a primarno mišiće i zglobove koji se koriste prilikom veslanja u kajaku i kanuu. Pritom mislimo na mišiće i zglobove ramenog pojasa, leđa, ruku, potom trupa i na kraju donjeg dijela trupa koji je također aktivan pri pravilnom veslanju.

4.2. Osnovni elementi tehnike u kajaku i kanuu

Tehnika je idealni ciklus pokreta koji daje maksimalnu brzinu čamcu. Kanuistička se tehnika razvijala godinama. Vrhunska tehnika temelji se na zakonima fizike (mehanika, kinetika i biomehanika) i, naravno, uzimajući u obzir zakon hidrodinamike. Tehnika vrhunskih sportaša temelji se na istim zakonitostima, ali svaki sportaš ima svoj osobni stil koji je kombinacija vještine, snage mišića, ravnoteže i koji ovisi o proporcijama tijela (duljina ruku, nogu i težina tijela).

Profesionalni sportaši zasigurno imaju kvalitetniju tehniku ako se uzme u obzir njihovo iskustvo, dok početnici, osobito oni koji se samo povremeno rekreativno ili, još rjeđe, katkad samo turistički, bave kajakom ili kanuom, imaju zasigurno jednostavniju tehniku.

74

Sljedeći se elemente koriste prilikom usvajanja tehnike za bavljenje sportovima kajak i kanu:

• pravilan položaj veslača u kajaku• pravilan položaj veslača u kanuu• držanje vesla i zaveslaj u kajaku• držanje vesla i zaveslaj u kanuu• oslonac na veslo• privlačenje veslom.

4.2.1. Pravilan položaj veslača u kajaku

Pravilan položaj kajakaša u kajaku osnova je za dobro, produktivno veslanje. Krenimo od sjedalice koja bi trebala biti prilagođena mjerama kukova kajakaša koji sjedi u njoj, ni preuska ni preširoka. Kod natjecateljskih kajaka sportaši sami prilagođavaju sjedala sukladno širini kukova, kako bi dobili opti-malni položaj za veslanje, a iz kojega mogu razviti maksimalnu snagu i brzinu zaveslaja. Kod turističkih, rekreativnih kajaka malo se gubi na fiksnom položaju u čamcu i ide se na ugodu te komoditet rekreativca.

Jedno je za sve isto, tj. sam položaj u sjedalici je takav da su koljena savijena i razmaknuta prema bočnim stranicama kajaka. Pete se dodiruju, a stopala upiru u prednji upornik koji mora biti pravilno postavljen, individualno prilagođen duljini nogu.

Kajakaš sjedi uspravno, blago pognut prema naprijed. Ako je tehnika veslanja ispravna, prilikom zave-slaja sila se prenosi na uporište za noge pa čitavo tijelo vesla. Zaveslaj kreće iz stopala i kukova, preko gornjeg dijela trupa i prenosi se na ruke, leđa i rameni pojas.

4.2.2. Pravilan položaj veslača u kanuu

Kod kanua veslač/kanuist također je blago povinut s težištem tijela prema naprijed. Varijanta je da kleči, sjedi nogama podvijenim ispod sjedala ili sjedi s ispruženim nogama. U rukama ima veslo za kanu i pri ispravnoj tehnici tijelom ide naprijed prema vrhu kanua po zaveslaj. Donja je ruka pri hvatu bliže lopatici vesla i s njom kreće u hvat vode.

4.2.3. Držanje vesla i zaveslaj u kajaku

U osnovi veslo za kajak drži se tako su ruke, tj. dlanovi hvatom na dršci vesla malo šire od širine ramena kajakaša. Podlaktice zatvaraju s nadlakticama pravi kut u odnosu na dršku vesla. Hvat vesla i razmak između dlanova su, kao kod ostalih elemenata kajakaštva, individualni i predstavljaju osobni stil veslanja.

Zaveslaj u kajaku sastoji se od više faza koje smo nazvali: početni položaj, zahvat vode, provlak, izv-lačenje lopatice iz vode, vraćanje vesla u početni položaj.


75

Prva faza tehnike zaveslaja u kajaku jest faza uranjanja vesla u vodu, odnosno zahvat vode pod kutom od 40 do 45 stupnjeva u odnosu na površinu vode. U tom trenutku započinje faza provlaka vesla kroz vodu, odnosno zahvat vode koja čamcu daje ubrzanje. Zatim slijedi faza izvlačenja lopatica iz vode, tj. faza oporavka do idućeg uranjanja lopatice vesla s druge strane kajaka. Faza izvlačenja završava kada uzdužna osovina vesla u odnosu na vodu ostvari otprilike 130 – 140 stupnjeva. Faza vraćanja vesla u početni položaj započinje kada je lopatica izvan vode i traje do trenutka kada druga lopatica dođe u početni položaj prije uranjanja u vodu.

Slika 65. Hvat vesla u kajaku

76

4.2.4. Držanje vesla i zaveslaj u kanuu

Veslo u kanuu drži se tako da imamo tzv. gornju i donju ruku. Obje ruke istovremeno započinju zaveslaj s tim da gornja ruka gura prema naprijed, a donja povlači veslo, dršku vesla prema tijelu kanuista. Pozicija hvata donje ruke na dršci vesla ovisna je o dužini vesla, a trebala bi biti otprilike za dužinu dvije šake iznad lopatice vesla.

U kanuu veslamo tako da se tijelom naginjemo prema naprijed i zahvatimo vodu, uronivši čitav list vesla koji provlačimo kroz vodu. Zaveslaj ide od prednjeg vrha kanua, paralelno s bokom kanua, sve do iza okomice tijela kanuista, kada izvlačimo veslo iz vode i kroz zrak polukružno prebacujemo naprijed istom stranom čamca po novi zaveslaj. Dužinu zaveslaja određuje individualna tehnika i stil veslanja.

4.2.5. Oslonac na veslo

Oslonac na veslo dio je zaveslaja, tj. tehnike kada, obično na divljoj vodi, a i na mirnim vodama, pokuša-vamo umiriti kajak ili kanu prilikom nestabilnosti da ne dođe do prevrtanja. Izvodi se tako da se veslo stavi bočno pod pravim kutom u odnosu na čamac i pritisne se lopaticu na površinu vode.

Slika 66. Hvat vesla u kanuu

Slika 67. Oslonac na veslo


77

4.2.6. Privlačenje veslom

Privlačenje veslom pokret je kojim usmjeravamo prednji kraj čamca u željenom smjeru, točnije isprav-ljamo pogrešku ili smjer čamca.

4.2.7. Postupci prilikom prevrtanja kajaka i kanua: eskimo roll

Prilikom prevrtanja postoji određeni zaveslaj i tehnika kojom se kajakaš ili kanuist vraća u prvobitni položaj sigurnosti čamca, a cjelokupni element naziva se eskimo roll. Usvajanje te tehnike složen je postupak koji slijedi nakon potpuno usvojenog osnovnog zaveslaja.

Slika 68. Privlačenje veslom

Slika 69. Ilustracija: eskimo roll

78

Veslač trzajem tijela iz kukova istovremeno sa zaveslajem dovodi čamac u prvobitni položaj.

Kod prevrtanja i napuštanja čamca započinje prvenstveno borba za vlastitu sigurnost spašavanje, a ujedno izvlačenje kajaka i kanua na obalu.

Složenost procesa izlaska na obalu ovisi vrsti vode na kojoj smo veslali i vanjskim uvjetima. Veliki valovi, divlja voda, velika udaljenost od obale i nepristupačna obala otežavaju spašavanje veslača i opreme pa je u pravilu bolje potrošiti više vremena na treniranje elementa eskimo roll s kojim ostajemo u sigurnosti plovila, nego se dovoditi u opasne situacije.

Ako se nađemo u situaciji izvan kajaka ili kanua, važno je ostati priseban i uputiti se plivajući prema najbližoj obali. Pritom valja naglasiti da se ne smijemo odvajati se od čamca, nego ga gurati plivajući pokretima nogu. Na divljim vodama vrijedi drugo pravilo, a to je također nikada ne ispuštati čamac, držati se za ručkicu čamca i pustiti ga da pluta ispred nas. Unesrećeni treba ostati plutati na leđima s nogama ispred sebe kako bi amortizirao možebitni nalet na podvodne stijene. Prsluk za spašavanje i plutajući čamac pomoći će osobi da se lakše održi na površini i domogne obale.


1. Zašto je važno istezanje i zagrijavanje prije svake sportske aktivnosti?2. Koji su osnovni elementi u sportu kajak-kanu?3. Što je eskimo roll?

Slika 70. Eskimo roll


79

4.3. Načini podučavanja osnovnih elemenata kajaka i kanua

U radu s početnicima, koji se prvi puta nalaze u kontaktu s kajakom i kanuom, nailazimo na velik broj nepoznanica. Voda kao medij na kojem se odvija aktivnost, veslanje kao radnja, oprema, vremenski uvjeti i svi drugi elementi nova su situacija za koju je potrebno dobro se pripremiti.

Na početku rada potrebno je dati osnovne informacije o kajakaštvu, kanuistici, opremi i uvjetima veslan-ja. Početnik se treba vizualno upoznati sa svim navedenim elementima.

Upoznavanje s veslom i osnovni elementi zaveslaja usvajaju se na suhom, stojeći. Nakon toga moguće je organizirati veslanje u bazenu, na jezerima, mirnim vodama ili plitkim kanalima.

Redoslijed uvježbavanja trebao bi biti sljedeći:

• rad na suhome◦ upoznavanje s veslom◦ hvat vesla◦ prvi zaveslaji rade se bez vesla, samo rukama, simulira se izvođenje zaveslaja◦ zaveslaji u čamcu na suhome

• rad na mirnoj vodi◦ ulazak u čamac i izlazak iz čamca◦ osnovni zaveslaj◦ stabilnost kukova, ravnoteža◦ široki zaveslaj◦ privlačenje veslom◦ pravocrtno veslanje◦ promjene smjera veslanja◦ prevrtanje čamca i povratak u prvobitni položaj – eskimo roll.

Za prvi ulazak u čamac i veslanje poželjno bi bilo da to bude stabilniji čamac kako bi polaznici naučili održavati ravnotežu što je osnova sigurnog veslanja.

4.3.1. Ispravljanje pogrešaka

Nakon objašnjavanja pokreta, radnje, potrebno je ispitati zamisao veslača, a time ujedno ustanoviti je li veslač shvatio zamisao.

Pogreške trebamo :

• identificirati• pronaći njihov uzrok• izabrati odgovarajući načina ispravka• učiniti ispravak.

80

4.3.2. Sredstva za ispravljanje pogrešaka

Verbalna komunikacija

• Tijekom razgovora polaznik i instruktor verbalno raspravljaju o tijeku polaznikova pokreta. Pri tome instruktor ima zadaću objasniti tijek pokreta i raspraviti o uzrocima.

Demonstracija

• Instruktor demonstrira tijek pokreta ili ga objašnjava dok polaznik prolazi čamcem.• Instruktor pomaže vođenjem pokreta.• Polaznik izvodi tijek pokreta (suho veslanje, bazen, zadržani čamac), a instruktor daje impuls pokreta, npr. pritišće određeni dio tijela ili pokreta u odlučujućem trenutku.

Orijentacijske oznake

• Na čamcu se pričvršćuju oznake, koliko treba veslo naprijed, a na veslu se označava mjesto hvata ruke.

Audiovizualna pomagala

• Video analiza pokreta, video snimke demonstracije, računalna analiza tijeka pokreta, literatura s fo-tografijama i crtežima.

Biomehanički mjerni postupci

• Pronalaženje biomehaničkih parametara za procjenu tijeka pokreta.

4.3.3. Specifičnosti podučavanja kajak-kanua s obzirom na uzrasnu dob i prethodno iskustvo

Prilikom podučavanja početnika u kajaku i kanuu ne postoje specifičnosti s obzirom na dobne skupine. Početnik je početnik neovisno o dobi, jedino se razlikuje pristup pojedincu. U tome je smislu svakako važno prilagoditi pristup s obzirom na dobnu skupinu. Kod mlađih dobnih skupina sva obuka prolazi kroz igru, zanimacije i druženje. Okvirna poželjna dob za početak bavljenja kajak-kanuom jest oko desete godine djeteta, ali i tu imamo iznimaka. Tako je primjerice Michal Martikán bio olimpijski pobjednik već sa šesnaest godina.

Kad je riječ o djeci, također je potrebno pripremiti opremu prilagođenu veličinskim dječjim brojevima, kao i mini kajake ako ih imamo na raspolaganju. Uz kajake, vesla za djecu nešto su kraća, ujedno prilagođena visini djeteta. S obzirom na financijsku situaciju nažalost nisu svi klubovi ili društva u mogućnosti imati mini kajake pa se instruktori trebaju snaći s onom opremom kakvu imaju na raspolaganju.

Rekreativno bavljenje kajakom, kanuom ili bilo kojom sportskom aktivnošću definitivno pozitivno utječe na sve dobne skupine. Ipak treba naglasiti da su sva medicinska stanja i bolesti, koje su kontraindikacija za izlaganje težim fizičkim naporima, odnosno bavljenje sportom, kontraindikacija i za veslanje kajak-kanua. Apsolutne kontraindikacije najčešće su vezane uz krvožilni sustav ili akutne zarazne bolesti. Posebno se mogu izdvojiti problemi s ramenim pojasom u vidu ramene nestabilnosti odnosno subluksacija i luksacija kao relativna kontraindikacija za veslačke aktivnosti. Svaka osoba koja ima nedoumice u svezi sa svojim zdravstvenim stanjem trebala bi se savjetovati sa svojim liječnikom prije bavljenja sportskim aktivnostima.


81

4.4. Specifičnosti kajak-kanua u turističko-rekreativnoj ponudi

4.4.1. Svrha kajak-kanua u rekreativnom smislu

Riječ rekreacija dolazi iz latinskoga jezika (lat. recreo, recreare) i znači obnoviti, ponovno stvoriti, dolazi. Povezuje s revitalizacijom, regeneracijom pri čemu se imaju na umu sve čovjekove mentalne i tjelesne sposobnosti. Ujedno predstavlja svaku aktivnost koju osoba izabire za osobne potrebe u cilju relaksacije, odmora, zabave, a izvan profesionalnog rada. Sadržaji rekreacije trebali bi nadoknaditi potrebe koje nam nedostaju u svakodnevici pa se stil života pojedinca reflektira na slobodno vrijeme i vrstu sadrža-ja koje odabiremo unutar njega. Način provođenja slobodnog vremena reflektira se na učinkovitost i zadovoljstvo na radnom mjestu, ali i sve ostale bitne sastavnice života poput obitelji, prijatelja i dr. Rekreacija, kajakaštvo i kanuing, tjelesna aktivnost, boravak u prirodi, na zraku, suncu, vodi, unapređuju i povoljno utječu na opće fizičko stanje organizma, djeluju na krvožilni sustav, snagu i fleksibilnost.

4.4.2. Kajakaštvo kao unapređenje turističke ponude

Navike stranih turista značajno su se promijenile od 1970-ih i 1980-ih godina kad je bilo dovoljno ponuditi smještaj i restoran, a plaže, ugodna klima i more učinili su ostalo. To više nije dovoljno i turisti tijekom svojega odmora očekuju sadržaje koji će ispuniti njihovo slobodno vrijeme te aktivnosti koje će im omogućiti da zaborave svoje naporne poslove, obveze i brige.

Aktivni turizam u tom je svjetlu nova filozofija, a tu dolazi i ponuda za bavljenje kajakom ili kanuom, neovisno o tome bilo riječ o „morskome“ dijelu turizma ili kajakaštvu i kanuingu u kontinentalnom di-jelu Hrvatske. Kombinacijom pustolovnoga turizma, ekoturizma i kulturnog turizama stvara se održivi turizam kojem je cilj ostvariti pogodnosti za turiste i zemlju domaćina uz posebnu brigu o okolišu. U tom je smislu Hrvatska zemlja ogromnih i nedovoljno iskorištenih potencijala zbog izuzetno lijepe i očuvane prirode te duge povijesti. Kajakaštvom i kanuingom možemo povećati ukupnu turističku ponudu regije, ali i čitave Hrvatske.

Aktivni turizam produžuje glavnu turističku sezonu zbog mogućnosti održavanja kajakaških i kanuis-tičkih izleta u travnju i listopada kad su rijeke, jezera i more prehladni za kupanje. Kajakarenje na moru kao sport veoma je popularan u zemljama sjeverne i zapadne Europe, a naročito u Ujedinjenom Kral-jevstvu, Irskoj, Norveškoj, Švedskoj, Danskoj i Finskoj. Jadransko more izuzetno je zanimljivo turistima iz spomenutih zemalja zato što mogu učiti i vježbati razne tehnike u veoma blagim uvjetima toplog mora okruženi izuzetno atraktivnim lokacijama koje su iz njihove perspektive još neistražene. Posebno je bitno naglasiti da stanovnici sjeverne i zapadne Europe imaju izuzetno razvijenu kulturu boravka u prirodi te žele provesti svoje godišnje odmore na strukturiran i aktivan način. To su turisti visoke platežne moći koji traže kvalitetne sadržaje.

Kajakaški klubovi inače postoje u svakom većem mjestu diljem Europe i nerijetko broje preko 1.000 članova. Članovi takvih klubova putuju na razne destinacije prikladne za kajakarenje i druge pustolovne aktivnosti diljem Europe i svijeta, a Hrvatska koja je udaljena samo dva sata leta avionom je idealan izbor zbog svoje netaknute prirode, blage klime, duge povijesti i raznovrsne gastronomske ponude.

82

4.4.3. Različitosti kajak-kanua s obzirom osobitosti vode

Svaka rijeka, jezero ili vodena površina u Hrvatskoj plovni su za kajak kanu što, naravno, ovisi o spos-obnostima pojedinca i opremi. Većinom su to nizinske rijeke, pa tako imamo i ekstremne kajakaše koji su sposobni spustiti se niz slapove rijeke Krke u Dalmaciji.

Rijeka Sava najveća je i najduža rijeka u Hrvatskoj (562 km). Cijelim svojim tokom kroz Hrvatsku proteže se od granice s Republikom Slovenijom (Bregane) i povezuje gradove Zagreb, Sisak, Slavonski Brod, nakon kojega nastavlja prema Republici Srbiji. Za brodove plovna je od Siska nizvodno, a za kajak-kanu plovna je cijelim tokom pa ulazi u kategoriju jednostavnijih voda za veslanje i prikladna je za početnike. Unatoč takvoj klasifikaciji iznimno je važno naglasiti da je rijeka Sava u Zagrebu na predjelu Jakuševca u dužini otprilike 300 metara svojega toka ekstremno divlja voda ovisno o vodostaju, pa se definitivno ne preporučuje, reklo bi se čak zabranjuje, početnicima.

Uz rijeku Savu u Zagrebu iznimno je važno spomenuti sportsko-rekreacijski centar Jarun s jezerom i regatnom stazom na kojoj se, uz rekreaciju, odvijaju i najvažnija kajakaška mirnovodaška natjecanja.

Druga po redu svojom dužinom jest rijeka Drava (305 km) i dijelom svojeg toka tvori granicu s Mađarskom. U Hrvatsku također ulazi iz Republike Slovenije kod Varaždina i povezuje gradove Legrad, Belišće, Osijek. Svojim je cjelokupnim tokom kroz Hrvatsku plovna za sve oblike kajaka, kanua i sve razine osposobljenosti veslača. Na dijelu Drave oko Varaždina nalaze se tri hidroelektrane koje tvore velika akumulacijska jezera, a od Osijeka do ušća u Dunav, nedaleko od Aljmaša, plovna je za brodove. Rijeka Drava puna je rukavaca, potpuno odvojenih od glavnoga toka, koji su zanimljivi svojom florom i faunom. Duž korita stvara dugačke prudove na kojima izrastaju vrbe i topole te s vremenom nastaju poplavne šume.

Separacijski kanal HE Donja Dubrava kod mjesta Donja Dubrava u Međimurju ujedno je i centar Hrvatskog kajakaškog saveza za natjecanja u slalomu na divljim vodama. Na toj je lokaciji uređena djelomično umjetna staza za natjecanja kajakom i kanuom na divljim vodama. To je jedna od dvije takve vrste staza u Hrvatskoj.

Slika 71. Rijeka Sava


83

Rijeka Kupa izvire u Nacionalnom parku Risnjak kod mjesta Razloge u Gorskom kotaru. Kupa je sa svojih 296 km najdulja rijeka koja ima svoj izvor i ušće u Hrvatskoj, a dijelom svojega toka čini granicu sa Slovenijom. Od izvora je Kupa brza, divlja rijeka s mnoštvom vodenih vrtloga i valova, dok se nakon nekoliko kilometara smiruje i postaje mirna rijeka ispresijecana mnogim umjetnim slapovima koji su u povijesti služili za pokretanje vodenica. U gornjem toku, na nekim mjestima, teče kanjonom pa se proširuje na plodne njive i polja. Kupa kod Ozlja ulazi u svoj ravničarski tok i nastavlja do Karlovca. U Karlovcu se u nju s desne strane ulijeva rijeka Dobra, a ubrzo nakon toga i Korana koja već nosi vode Mrežnice. Za rijeku Kupu može se reći da nije za početnike u kajaku, osobito u gornjem toku, na kojem se nedaleko od izvora nalazi slalomska staza za zahtjevnija kajakaška natjecanja. Taj dio rijeke Kupe do mjesta Brod na Kupi, ovisno o vodostaju, ulazi u neke od težih ruta za kajakaštvo, ali ujedno i možda najljepši dio vodenih površina Hrvatske za ljubitelje divljih voda.

Dunav je druga najduža rijeka u Europi, a Hrvatskom se proteže u dužini 137,5 km. Iz Mađarske ulazi u istočnu Hrvatsku i svojim tokom čini granicu sa Srbijom u koju ulazi kod grada Iloka. Na Dunavu se u Hrvatskoj nalazi Vukovar koji je ujedno i riječna luka za tranzit Dunavom, a koji je cijelim tokom kroz Hrvatsku plovni put za brodove. Dunav sam po sebi nije osobito atraktivan za kajakaštvo i kanuing zbog plovnog puta, pograničnog područja s Republikom Srbijom i svoje velike količine vode. Unatoč gustom riječnom prometu, kajakaški entuzijasti redovito kajakaškim turama Dunavom spajaju sjever Europe s Crnim morem.

Rijeka Bosut se nalazi se u Slavoniji i Srijemu (143 km). Nastaje kod Županje, odnosno Cerne, spajan-jem Biđa i Berave. Od većih gradova na Bosutu istaknut ćemo Vinkovce. Stara priča je da su Rimljani znali kazati kako Bosut do podneva teče na jednu stranu, a poslijepodne na drugu. Pritom se misli da ponekad tako mirno teče da se i malim vjetrom voda pokrene u jednom ili drugom smjeru. Zbog svo-jega iznimno mirnog toka u potpunosti je pogodan za sve mirnovodaške aktivnosti kajakom i kanuom te sve razine kajakaških sposobnosti.

Korana izvire na Plitvičkim jezerima. Voda potoka Plitvice, obrušavajući se preko stijene visoke 78 m, tvori amfiteatar najvišeg slapa u Hrvatskoj, tj. Velikog slapa, i zajedno s vodom nastalom prelijevanjem vode iz jezera u jezero (najniže Novakovića Brod), tvori slapište Sastavke (visine 25 m) kojim započinje rijeka Korana. Dugačka je 134,2 km od izvora do ušća u Kupu u Karlovcu. Na mnogim dijelovima Korana

Slika 72. Kanjon rijeke Kupe

84

protječe kroz slikovite, vapnenačke kanjone visoke stotinjak metara ili više. U Slunju na utoku Slunjčice u Koranu nastali su zanimljivi slapovi Rastoke na kojima se održavaju kajakaška natjecanja i natjecanja u raftingu. Svojim divljim tokom Korana je iznimno zanimljiva za iskusnijim kajakašima.

Rijeku Mrežnicu sa svoja 64 km čine kanjoni, sedreni slapovi, kaskade koje presijecaju njezin tok. Njezin se izvor nalazi na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ kod Slunja, a ulijeva se u Koranu kod Karlovca. Ot-prilike pedesetak slapova, kanjon u gornjem toku i predivna priroda čine Mrežnicu iznimno atraktivnom za sportove na vodi.

Cetina (105 km) je rijeka koja pripada jadranskom slivu (ulijeva se u Jadransko more kod Omiša), a nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Izvire na sjeverozapadnim obroncima Dinare blizu sela Cetine, sjev-erno od Vrlike. Ima više izvora, a glavni je izvor jezero duboko preko stotinu metara. Obale su u kanjonu međusobno bliže i više nego u drugih rijeka, a sama je rijeka duboka i spora. Nekad je voda brzo tekla i okretala brojne mlinove, ali su je hidroelektrane usporile. Međutim donji tok rijeke od Slimena do Radmanovih mlinica ipak je preporučljiv za kajakaše i ture raftingom jer je Cetina na tom dijelu puna brzaca, malih slapova i općenito predivne prirode. Kao gradovi rijeke Cetine ističu se Sinj, Trilj i Omiš.

Zrmanja je jedna od divljih rijeka u Hrvatskoj. Svojom dužinom (69 km) teče u surovom kršu, kroz nekoliko kanjona i krških polja, a ulijeva se u more u estuariju kod Obrovca. Svojim tokom stvara sedru i slapove, idealne za rafting i kanuing koji je iznimno popularan u tome području. Sve razine osposo-bljenosti kajakaša i kanuista naći će zadovoljstvo boravkom na toj krškoj ljepotici.

Slika 73. Rijeka Mrežnica

Slika 74. Kajakaštvo na rijeci Zrmanji


85


1. Koji je redoslijed uvježbavanja početnika u korištenju kajak-kanua?2. Koja su sredstva za ispravljanje pogrešaka u podučavanju kajak-kanua?3. Koje su različitosti kajak-kanua s obzirom na osobitosti vode?

86


87

5. ZAŠTITA NA RADU I PRVA POMOĆ

5.1. Uvod u zaštitu na radu

5.1.1. Svrha i cilj zaštite na radu

Zaštita na radu je skup tehničkih, zdravstvenih, pravnih, psiholoških, pedagoških i drugih aktivnosti s pomoću kojih se otkrivaju i otklanjaju opasnosti i štetnosti koje mogu ugroziti život i zdravlje osoba na radu (radnika, volontera, učenika i studenata na praktičnoj obuci i drugih osoba). Svrha i cilj zaštite na radu jest sprječavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, drugih bolesti u vezi s radom te zaštita radnog okoliša. Ostvaruje se otkrivanjem i otklanjanjem opasnosti, štetnosti i napora koje mogu izazvati ozljedu na radu, profesionalnu bolest ili drugu bolest u vezi s radom. Otkrivanje i otklanjanje postiže se primjenom pravila i mjera zaštite na radu.

5.1.2. Ozljede na radu, profesionalne bolesti, bolesti u vezi s radom i propisi koji reguliraju to područje

Prema Zakonu o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18) ozljeda na radu je ozljeda rad-nika nastala u prostoru poslodavca u kojem obavlja rad ili ga tijekom rada koristi ili mu može pristupiti, odnosno drugi prostor koji nije prostor poslodavca, ali radnik u njemu obavlja rad.

Kao ozljeda na radu priznati su sljedeći događaji:• ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova• bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada• ozljeda koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno.

Događaji koji se ne priznaju kao ozljeda na radu, tj. ne smatra se ozljeda, odnosno bolest ako je do nje došlo zbog:

• skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnom mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rad i obrnuto • aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti • namjernog nanošenja ozljede druge osobe izazvane osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti• atake kronične bolesti• urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

Profesionalne bolesti prema Zakonu su bolesti izazvane dužim neposrednim utjecajem procesa rada i uvjeta rada na određenim poslovima.U radnom okolišu mnogi čimbenici djeluju na zdravlje radnika čije posljedice mogu biti oštećenja zdra-vlja radnika. Nastaju nakon djelovanja nefizioloških uvjeta rada, štetnih fizikalnih i kemijskih čimbenika, kao i nepovoljnih higijenskih uvjeta na radu.

Bolesti u vezi s radom nisu profesionalne bolesti, nego su to bolesti na koje pojedini procesi rada nep-ovoljno utječu na stanje organizma, ali izvor bolesti je u organizmu, a ne u štetnostima iz procesa rada.

88

Nezgodom na radu općenito se smatra svaki neželjeni, neplanirani događaj koji je mogao imati za posljedicu ozljedu, zdravstveno oštećenje radnika ili materijalne gubitke, ali se stjecajem okolnosti to nije dogodilo. Prije ozljede na radu uvijek se dogodi nezgoda.

5.1.3. Sprječavanje nezgoda na radu; ljudski čimbenik kao uzrok nezgode

Ustanovljeno je da se nezgode mogu izbjeći ako se onemogući djelovanje opasnosti na čovjeka. U skladu s time načela zaštite na radu u sprječavanju nezgoda treba primijeniti odgovarajućim redoslijedom.

Prvo načelo odnosi se na potpuno uklanjanje opasnosti. To se postiže izbjegavanjem opasnih postupaka i uklanjanjem opasnih uvjeta rada, odnosno zamjenom za sigurne postupke i sigurne uvjete rada. Drugo načelo koje se sastoji u udaljavanju radnika iz opasnog prostora. To se postiže mehanizacijom i automatizacijom proizvodnog procesa.

Treće načelo koje se sastoji u svladavanju opasnosti, odnosno ograđivanju opasnosti. To se postiže ven-tilacijom, hermetizacijom i izolacijom izvora opasnosti, odnosno upotrebom zaštitnih naprava koje sprječavaju ulazak radnika u opasan prostor.

Četvrto načelo je upotreba osobne zaštitne opreme. I na kraju, ako se ne može primijeniti nijedno od spomenutih načela, uvijek treba upotrijebiti osobnu zaštitnu opremu.

Prilagodbom radne okoline čovjeku (uređenjem radnog prostora, izvedbom sigurnih strojeva i uređaja za rad i sl.) i prilagodbom čovjeka radnoj okolini (formiranjem pravilnog stajališta, školovanjem i ospos-obljavanjem te pravilnim odabirom radnika) uspješno se mogu rješavati složeni problemi.Za rješavanje problema prilagodbe koriste se propisana pravila:

• Osnovna pravila zaštite na radu – sadrže zahtjeve kojima mora udovoljavati sredstvo rada kada je u uporabi.

• Posebna pravila zaštite na radu – ako se rizici za sigurnost i zdravlje radnika ne mogu ukloniti ili se mogu samo djelomično ukloniti primjenom osnovnih pravila zaštite na radu, dodatno se primjenjuju posebna pravila zaštite na radu koja se odnose na radnike, način obavljanja poslova i radne postupke.

• Priznata pravila zaštite na radu – ako u pravnom poretku Republike Hrvatske nisu na snazi pravna pravila zaštite na radu koja bi poslodavac trebao primijeniti radi sigurnosti i zaštite zdravlja radnika, primjenjivat će priznata pravila zaštite na radu koja podrazumijevaju norme, pravila struke ili u praksi provjerene načine, s pomoću kojih se otklanjaju ili smanjuju rizici na rad.


1. Koja je svrha i cilj zaštite na radu?2. Koji se događaji priznaju kao ozljeda na radu?3. Nabrojite načela zaštite na radu.


89

5.2. Obveze i prava poslodavaca i radnika iz zaštite na radu sukladno zakonskim propisima

5.2.1. Poslodavac

Poslodavac je obvezan provoditi zaštitu na radu na temelju sljedećih općih načela prevencije:

• izbjegavanja rizika

• procjenjivanja rizika

• sprječavanja rizika na njihovom izvoru

• prilagođavanja rada radnicima u vezi s oblikovanjem mjesta rada, izborom radne opreme te načinom rada i radnim postupcima radi ublažavanja jednoličnog rada, rada s nametnutim ritmom, rada po učinku u određenom vremenu (normirani rad) te ostalih napora s ciljem smanjenja njihovog štetnog učinka na zdravlje

• prilagođavanja tehničkom napretku

• zamjene opasnog neopasnim ili manje opasnim

• razvoja dosljedne sveobuhvatne politike prevencije povezivanjem tehnologije, organizacije rada, uvjeta rada, ljudskih odnosa i utjecaja radnog okoliša

• davanja prednosti skupnim mjerama zaštite pred pojedinačnim

• odgovarajuće osposobljavanje i obavješćivanje radnika

• besplatnosti prevencije, odnosno mjera zaštite na radu za radnike.

Zakonom o zaštiti na radu propisan je niz obveza poslodavca koje je dužan provesti u cilju osiguravanja sigurnih uvjeta rada za svoje radnike.

Opće obveze poslodavca u vezi s organiziranjem i provođenjem zaštite na radu:

• obvezu provođenja prevencije u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i upravljanju radnim postupcima

• obvezu uvažavanja prirode obavljanih poslova te prilagodbu zaštite na radu okolnostima

• obvezu vođenja računa o sposobnostima radnika.

Poslodavac također:

• snosi troškove provođenja zaštite na radu

• obvezan je procjenjivati rizike za život i zdravlje radnika i osoba na radu.

• odgovoran je za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima.

90

• obvezan je utvrditi i obavljati poslove zaštite na radu u skladu s procjenom rizika, stanjem zaštite na radu i brojem radnika.

Poslodavac koji zapošljava do uključivo 49 radnika može poslove zaštite na radu obavljati sam ako ispunjava propisane uvjete.Poslodavac koji zapošljava 50 do uključivo 249 radnika obvezan je obavljanje poslova zaštite na radu, ugovorom o radu, ugovoriti sa stručnjakom zaštite na radu.Poslodavac koji zapošljava 250 ili više radnika obvezan je ugovorom o radu, obavljanje poslova zaštite na radu ugovoriti s jednim ili više stručnjaka zaštite na radu.

Ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti.Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe.

Poslodavac je obvezan, na temelju procjene rizika, osposobiti radnika za rad na siguran način. Poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova radniku koji prethodno nije osposobljen za rad na siguran način. Radniku koji nije osposobljen za rad na siguran način poslodavac je obvezan osigurati rad pod neposrednim nadzorom radnika osposobljenog za rad na siguran način, ali ne dulje od 60 dana.

Poslodavac je obvezan obavješćivati i savjetovati se s radnicima odnosno njihovim predstavnicima o pitanjima zaštite na radu.Poslodavac je obvezan istaknuti na mjestima rada pisane upute o radnom okolišu, sredstvima rada, opasnim kemikalijama, biološkim štetnostima, opasnostima na radu, izvorima fizikalnih štetnosti i drugim rizicima.

Poslodavac ne smije dopustiti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada radniku koji ne ispunjava propisane uvjete.

Poslodavac je obvezan osigurati posebnu zaštitu na radu za posebno osjetljive skupine radnika:

• maloljetniku radi očuvanja njegovog nesmetanog duševnog i tjelesnog razvoja

• trudnoj radnici, radnici koja je rodila ili doji dijete, radi zaštite od opasnosti koje bi mogle ugroziti ostvarivanje materinstva

• radniku oboljelom od profesionalne bolesti

• radniku kod kojeg postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti.

Poslodavac je obvezan održavati mjesta za rad u stanju koje ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika. Obvezan je prestati s radom u građevinama na kojima nastanu promjene zbog kojih postoji opasnost za sigurnost i zdravlje radnika. Obvezan je isključiti iz uporabe sredstva rada na kojima nastanu promjene zbog kojih nastaju rizici za sigurnost i zdravlje radnika.

Poslodavac je obvezan provoditi prevenciju stresa na radu ili u vezi s radom koji je uzrokovan čimbe-nicima kao što su:

• sadržaj rada


91

• organizacija rada

• radno okruženje

• loša komunikacija i međuljudski odnosi i dr.

Poslodavac je obvezan na mjestima rada i sredstvima rada trajno postaviti sigurnosne znakove na vidljiva mjesta. Ako sigurnosni znakovi nisu dovoljni za djelotvorno obavješćivanje radnika, poslodavac je obvezan postaviti pisane obavijesti i upute o uvjetima i načinu korištenja sredstava rada, opasnih kemikalija, bioloških štetnosti te izvora fizikalnih i drugih štetnosti na radu.

Poslodavac je obvezan poduzimati mjere zaštite od požara u svakoj građevini s obzirom na tehnološki proces, tvari koje se koriste, način rada, uskladištene tvari i veličinu građevine (procjena ugroženosti od požara).

Poslodavac je obvezan organizirati i osigurati evakuaciju i spašavanje radnika te osposobiti osobe koje će provoditi evakuaciju i spašavanje, i to:

• staviti na raspolaganje potrebnu opremu za evakuaciju i spašavanje

• utvrditi plan evakuacije i spašavanja te s njim upoznati radnike

• provesti praktične vježbe evakuacije i spašavanja najmanje jedanput u dvije godine.

Poslodavac je obvezan organizirati i osigurati pružanje prve pomoći radnicima, i to:

• Obvezan je osigurati da na svakom radilištu i u radnim prostorijama u kojima istodobno rade 2 do 50 radnika, najmanje jedan od njih mora biti osposobljen i određen za pružanje prve pomoći te još jedan na svakih daljnjih 50 radnika. Radnik određen za pružanje prve pomoći mora o tome dobiti pisanu obavijest.

• Staviti na raspolaganje svu potrebnu opremu za pružanje prve pomoći.

Poslodavac je obvezan provoditi zaštitu nepušača od djelovanja duhanskog dima. Zabranjeno je pušenje na mjestu rada i na radnim sastancima. Iznimno poslodavac može pisanim putem dopustiti pušenje u posebnoj prostoriji na koju je obvezan postaviti znak dozvoljenog pušenja.

Radnik u vrijeme rada ne smije biti pod utjecajem alkohola i drugih sredstava ovisnosti niti ih smije unositi na mjesto rada. Poslodavac je obvezan provoditi zabranu zlouporabe alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti na mjestu rada. Poslodavac mora udaljiti s mjesta rada radnika koji je na radu pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti.

Poslodavac je obvezan osigurati radnicima zdravstvenu zaštitu primjerenu rizicima za sigurnost i zdra-vlje kojima je izložen na radu. Poslodavac je obvezan radniku, jednom u pet godina, na njegov zahtjev, osigurati zdravstveni pregled. Radi utvrđivanja, odnosno provjere zdravstvene sposobnosti za obavljanje određenih poslova, poslodavac može prije i tijekom radnog odnosa o svom trošku uputiti radnika na zdravstveni pregled.

Poslodavac je obvezan obavijestiti tijelo nadležno za inspekcijski nadzor o smrtnoj i teškoj ozljedi nas-taloj u prostoriji ili na prostoru u kojem poslodavac obavlja rad.

92

Poslodavac može poslove zaštite na radu prenijeti u pisanom obliku na svojeg ovlaštenika u okviru njegovog djelokruga rada. Ovlaštenik je radnik kojemu je poslodavac, neovisno o drugim ugovorenim poslovima, dao ovlaštenja za provedbu zaštite na radu.

5.2.2. Radnik

Radnik je obvezan osposobljavati se za rad na siguran način.

Radnik je obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika.

Smatra se da radnik radi dužnom pažnjom kada poslove obavlja u skladu sa znanjima i vještinama koje je stekao tijekom osposobljavanja za rad na siguran način te kada radi po uputama poslodavca odnosno njegovog ovlaštenika.

Radnik je obvezan surađivati s poslodavcem, njegovim ovlaštenikom, stručnjakom zaštite na radu, povjerenikom radnika za zaštitu na radu i specijalistom medicine rada u rješavanju svih pitanja zaštite na radu.

Radnik ima pravo odbiti raditi i napustiti mjesto rada ako mu izravno prijeti rizik za život i zdravlje, sve dok poslodavac ne poduzme korektivne mjere te zbog takvog postupanja ne smije trpjeti štetne posljedice.


1. Koje su obveze poslodavca?2. Što je propisano Zakonom o zaštiti na radu?3. Koje su obveze radnika?

5.3. Opasnosti, štetnosti i napori u radnom okolišu

Opasnosti u radnom okolišu ona su stanja koja mogu ugroziti život i zdravlje zaposlenika na radu te uzrokovati uglavnom ozljede na radu.

Opasnosti u radnom okolišu mogu biti:

• mehaničke opasnosti

• opasnost od električne struje

• opasnost od požara i eksplozije

• toplinske opasnosti (vruće ili hladne tvari i predmeti).


93

5.3.1. Mehaničke opasnosti

Ozljede koje nastaju zbog mehaničkih opasnosti mogu biti različite prirode, od lakih modrica kao posljedica udarca, površinskih ozljeda i uboda do teških i smrtonosnih ozljeda.

Mehaničke opasnosti predstavljaju:

1. oštri i šiljasti predmeti u stanju mirovanja (npr. posjekline, rane)

2. rotirajući dijelovi (npr. posjekline, zahvaćanje dijelova odjeće, uklještenje)

3. ostali pokretni dijelovi (npr. povratni pokreti)

4. dijelovi i čestice koji odlijeću (npr. tokarenje, brušenje, upadanje u oko)

5. rasprsnuće i odlijetanje dijelova i čestica (npr. rasprsnuće brusne ploče)

6. pad predmeta na zaposlenika (npr. na ruke, noge, glavu)

7. padovi zaposlenika na razini (npr. skliski i neravni podovi)

8. padovi zaposlenika s visine (npr. ljestve, podesti, skele, stube)

9. padovi zaposlenika u dubinu (npr. otvori u podu, reviziona okna)

10. zatrpavanja (npr. pri kopanju)

11. udar zaposlenika (npr. u predmete, vozila i obrnuto).

Zaštita na radu od mehaničkih opasnosti uglavnom se provodi primjenom osnovnih pravila zaštite na radu kojima se uklanja ili smanjuje opasnost na sredstvima rada. Ona sadrže zahtjeve kojima mora udovoljavati sredstvo rada kada je u uporabi.

5.3.2. Opasnost od električne struje

Električna struja može uzrokovati ozljede na tijelu, ali u određenim slučajevima i smrt zaposlenika. Opasnost od udara električne struje predstavljaju:

1. direktan dodir s dijelovima pod naponom koji mogu uzrokovati:

• nepropisno položeni goli vodiči

• oštećena izolacije na vodičima i priključnim instalacijama

• loša izvedba prekidača, sklopki i ostalih elemenata, kada dijelovi koji su pod naponom nisu zaštićeni odnosno kada je zaštita nesavjesnim postupkom uklonjena

• nezaključani razvodni ormari

• radovi na vodovima i instalacijama pod naponom koji nije prethodno isključen.

2. indirektan dodir s dijelovima pod naponom ili tzv. previsoki napon dodira kao posljedica kvara na izolaciji električnih uređaja.

94

5.3.3. Opasnost od požara i eksplozije

Opasnost od požara predstavljaju gorive tvari u obliku krutina kao npr. drvo, ugljen, papir, tekstil i dr.; zapaljivih tekućina kao npr. benzin, alkohol, ulja i dr.; gorivih plinova kao npr. zemni plin, butan-propan, acetilen i dr.

Opasnost od eksplozije predstavljaju:

• krute tvari ako se nalaze u usitnjenom (prašinastom) stanju

• pare zapaljivih tekućina u smjesi sa zrakom u određenom omjeru

• gorivi plinovi u smjesi za zrakom u određenom omjeru.

Najčešći izvori požara su:

• otvoreni plamen, iskra

• užarena tijela i vrući predmeti

• električne instalacije

• statički elektricitet

• samozapaljivost

• prirodne pojave.

5.3.4. Toplinske opasnosti

Vruće tvari ili predmeti mogu u dodiru s kožom uzrokovati opekline, a mogu biti:

• vrući ili užareni metali (npr. pri zavarivanju, lijevanju, kovanju i dr.)

• ostali vrući materijali pri obradi (npr. staklo)

• vrući materijali pri održavanju (npr. vrući dijelovi strojeva i dr.)

• vrući mediji u cjevovodima (vruća voda, para i dr.)

• otvoreni plamen.

Hladne tvari ili predmeti mogu u dodiru s kožom uzrokovati ozljede, a mogu biti:

• hladni predmeti odnosno smrznuti proizvodi (npr. hrana u hladnjačama)

• hladni mediji (npr. tekući plinovi – tekući dušik i dr.)

• hladni materijali pri održavanju (npr. hladni dijelovi strojeva i dr.)

• led.


95

5.3.5. Štetnosti

Štetnosti u radnom okolišu oni su faktori koji nakon što im je zaposlenik izvrgnut, u pravilu dulje vrijeme, mogu izazvati pojavu profesionalnih bolesti ili drugih bolesti u vezi s radom.

Štetnosti u radnom okolišu:

• mikroklima

• buka i vibracije

• kemijske tvari

• biološke tvari

• zračenja

• rasvjeta.

Mikroklima – mikroklimatske uvjete određuje temperatura zraka, vlažnost zraka i brzina kretanja zraka. U pogledu ovih čimbenika mikroklime u svim radnim prostorijama moraju se osigurati povoljni uvjeti rada u ljetnom i u zimskom razdoblju.

Buka – djelovanje buke na organizam ovisi o jakosti buke i frekvenciji. Djelovanje buke očituje se kroz povećanu napetost, smanjenu koncentraciju, umor i razdražljivost. Može doći i do trajnog oštećenja sluha, tj. do gluhoće.

Vibracije – izloženost vibracijama izaziva oštećenje krvnih žila, mišića, tetiva, kostiju i zglobova te živaca. Veličina oštećenja ovisit će o vrsti i trajanju vibracija, hladnoći i vlazi okoline u kojoj zaposlenik radi, nefiziološkom položaju tijela pri radu i individualnim osobinama čovjeka.

Štetno djelovanje vibracija može biti:

• strojevi i postrojenja koja pri radu vibriraju

• vozila i strojevi

• prijenosni strojevi i uređaji kojima zaposlenik rukuje.

Kemijske tvari – uobičajeni izraz za štetne tvari koje mogu uzrokovati različita oštećenja zdravlja zapos-lenika koji dolaze s njima u dodir pri proizvodnji, rukovanju, transportu, skladištenju ili korištenju. Štet-nost ovisi o mnogim fizikalnim, kemijskim ili otrovnim svojstvima, ali je najvažnija količina tvari koja je ušla u organizam.

U praksi se mogu pojaviti u obliku prašina, dimova, plinova, para, magle, vlakna i dr.

Biološke tvari – tvari u koje spadaju virusi, bakterije, paraziti, gljivice, kukci, organske tvari i dr., a s ko-jima dolazi u dodir zaposlenik na radu, mogu izazvati različite bolesti, najčešće profesionalne bolesti.

Zračenja – štetna zračenja kojima može biti izložen zaposlenik na radu mogu biti ionizacijska zračenja. Od neionizacijskih zračenja najštetnije djelovanje mogu imati ultraljubičasta zračenja.

96

Rasvjeta – odgovarajuća rasvjeta radnih prostorija i prostora omogućuje točno i brzo opažanje te is-pravno i sigurno obavljanje vidne zadaće uz što manji zamor očiju, a posredno štiti zaposlenika i od ozljeda na radu.

5.3.6. Napori

Napori se pojavljuju tijekom radnog procesa i ovise o aktivnostima zaposlenika. Dijelimo ih na tjelesne i psihofizičke napore.

Tjelesni napori – prekomjerni napori, pogotovo ako se obavljaju u nepovoljnim uvjetima, uz nepovoljne položaje tijela, mogu uzrokovati zdravstvena oštećenja i bolesti, od kojih se neke smatraju profesionalnim bolestima.

Psihofizički napori – mogu se pojaviti pri radu i izazvati određene reakcije. Ako su opterećenja naročito velika, može doći do oštećenja zdravlja, odnosno do pojave različitih psihosomatskih bolesti (stres).


1. Koje su mehaničke opasnosti u radnoj okolini?2. Nabojite štetnosti u radnoj okolini.3. Nabrojite napore u radnoj okolini.

5.4. Osposobljavanje iz zaštite na radu

5.4.1. Osposobljavanje iz zaštite na radu

Prema svim statistikama koje se danas vode na području zaštite na radu, najčešći uzrok ozljeda na radu i profesionalnih bolesti je nedostatak znanja i vještina kod radnika za obavljanje određenih poslova. Navedeni uzrok ozljeđivanja na radu posebno je uočljiv kod novozaposlenih radnika ili radnika koji su zbog različitih razloga promijenili zanimanje ili posao. Radnik kojemu nedostaju znanja, vještine i navike koje zahtijeva radno mjesto prije ili kasnije doživjet će ozljedu na radu.Pokazalo se da broj ozljeda na radu opada kod radnika s duljim radnim stažom, što se pripisuje iskustvu koje radnik na radu stječe. Iskustvo doprinosi tome da radnik uočava opasnosti, uči, često na vlastitim pogreškama te zaključuje koji su najbolji načini zaštite od tih opasnosti.

Osposobljavanje iz zaštite na radu kod poslodavca mora se organizirati, odnosno provesti za sljedeće kategorije osoba na radu:

• poslodavca • ovlaštenike poslodavca

• radnike za rad na siguran način

• radnike za pružanje prve pomoći

• radnike za evakuaciju i spašavanje


97

• radnike za gašenje požara

• radnike stručno osposobljavanje za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada

• povjerenik radnika za zaštitu na radu.

Prema zakonskim propisima poslodavac je obvezan osposobljavanje radnika, ovlaštenika i povjerenika radnika za zaštitu na radu provoditi tijekom radnog vremena o svom trošku.

5.4.2. Osposobljavanje radnika za rad na siguran način

Cilj osposobljavanja radnika za rad na siguran način je da se učenjem stječu nova znanja, kako treba sigurno raditi, da se stječu pozitivni stavovi prema sigurnosti i stječu vještine koje omogućuju da se posao obavlja sigurnije.

Zbog toga se, prema zakonskim propisima, svi radnici kod poslodavca moraju osposobljavati za rad na siguran način, u skladu s izrađenom procjenom rizika i to:

• prije početka rada

• kod promjena u radnom postupku

• kod uvođenja nove radne opreme ili njezine promjene

• kod uvođenja nove tehnologije

• kod upućivanja radnika na novi posao, odnosno na novo mjesto rada

• kod utvrđenog oštećenja zdravlja uzrokovanog opasnostima, štetnostima ili naporima na radu.

Osposobljavanje je poslodavac obvezan provesti i u slučaju promjene, odnosno pojave novih rizika, neovisno o tome je li s tim u vezi već izmijenio ili dopunio procjenu rizika.Obveza je radnika osposobljavati se za rad na siguran način kada ga na osposobljavanje uputi poslo-davac.

Prema propisima osposobljavanje radnika mora se sastojati iz teorijskog i praktičnog dijela ovisno o poslovima koje radnici obavljaju.

Teorijski i praktični dio osposobljavanja provodi se za sve radnike, osim za poslove s malim rizicima za koje je dovoljno provesti teorijsko osposobljavanje.

5.4.3. Osposobljavanje radnika za zaštitu od požara

Podzakonski propis (Pravilnik o programu i načinu osposobljavanja pučanstva za provedbu preventivnih mjera zaštite od požara, gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine ugroženih požarom, NN 61/94) o os-posobljavanju radnika i građana navodi točan program. Potrebno je napomenuti da nositelj izvođenja programa osposobljavanja može biti samo ustanova koja pribavi suglasnost ministarstva mjerodavnog za unutarnje poslove.

98

U propisu je utvrđen sadržaj programa osposobljavanja, što bi trebao poznavati svaki građanin i svaki zaposleni radnik:

• osnove gorenja tvari

• osnove gašenja požara

• požarne opasnosti i mjere zaštite od požara

• oprema i aparati za gašenje požara

• obrazovni film

• praktični dio.

5.4.4. Osposobljavanje radnika za provođenje evakuacije i spašavanja

Prema zakonskim propisima poslodavac je obvezan osposobiti radnike da u slučaju nastanka neposred-nih i značajnih rizika za život i zdravlje, kojima su izloženi ili bi mogli biti izloženi, a o tome ne mogu obavijestiti odgovornu osobu, mogu samostalno poduzeti mjere i provesti postupke u skladu sa svojim znanjem i raspoloživim tehničkim sredstvima, kako bi rizike otklonili ili smanjili.

Osposobljavanje radnika obuhvaća upoznavanje radnika s planom evakuacije i spašavanja za slučaj izvanrednog događaja i provođenje praktične vježbe evakuacije i spašavanja najmanje jednom u dvije godine.

Program osposobljavanja radnika za provođenje evakuacije i spašavanja nije propisan, ali praksa po-kazuje potrebu za sljedećim sadržajima:

• vrste ugroženosti u pojedinim objektima poslodavca

• opis putova i izlaza za evakuaciju i spašavanja

• opis sredstava i oprema za spašavanje

• organizacija provođenja evakuacije i spašavanja

• opis standardnih znakova za uzbunjivanje te način njihova davanja• provođenje evakuacije i spašavanja

• obveze provođenja i sadržaj vježbi evakuacije i spašavanja.

Program se ostvaruje predavanjima i praktičnim vježbama. Osnova za provođenje praktičnog dijela programa je izrađen Plan evakuacije i spašavanja koji je poslodavac dužan izraditi.


99

5.4.5. Osposobljavanje radnika za pružanje prve pomoći

Poslodavac je, prema zakonskim propisima, obvezan organizirati i osigurati pružanje prve pomoći rad-nicima i drugim osobama na radu do pružanja hitne medicinske pomoći ili do prijema u zdravstvenu ustanovu te je obvezan omogućiti postupanje javne službe hitne medicinske pomoći.

Zbog toga na svakom radilištu i u radnim prostorijama gdje istodobno rade 2 do 50 radnika, najmanje jedan radnik te još po jedan do svakih sljedećih 50 radnika, mora biti osposobljen za pružanje prve pomoći u skladu s pravilima zaštite na radu.

Radnik mora, po poslodavcu, biti određen za pružanje prve pomoći i o tome dobiti obavijest u pisanom obliku.

Poslodavac je obvezan osigurati sredstva i opremu za pružanje prve pomoći, koji uvijek moraju biti dostupni, označeni i zaštićeni od neovlaštenog korištenja.

Program se ostvaruje predavanjima i praktičnim vježbama. Provjera znanja provodi se za teorijski dio testiranjem, a za praktički dio ocjenjuje se tijekom održavanja vježbi za svakog polaznika.

5.4.6. Stručno osposobljavanje radnika

Stručno osposobljavanje mora se provesti kod radnika koji obavljaju poslove s posebnim uvjetima rada. Naime prema propisima (Pravilnik o poslovima s posebnim uvjetima rada, NN 5/84) poslovi s posebnim uvjetima rada su oni koje smiju obavljati samo osobe koje, osim općih uvjeta za zaposlenje, ispunjavaju i posebne uvjete, i to:

• u pogledu dobi

• spola

• stručnih sposobnosti

• zdravstvenog, tjelesnog ili psihičkog stanja te psihofizioloških i psihičkih sposobnosti.

Stručna sposobnost, kao jedan od posebnih uvjeta, utvrđena je zato što neke od poslova mogu obavljati samo radnici koji imaju odgovarajuću stručnu sposobnost.

5.4.7. Posljedice neprovođenja zaštite na radu za poslodavca

Inspekcijski nadzor

Inspektori rada obavljaju nadzor nad primjenom odredaba propisa iz područja zaštite na radu u skladu s odredbama Zakona o državnom inspektoratu (NN 115/18) i Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18).

100


1. Za koga se organizira osposobljavanje iz zaštite na radu?2. Za što se sve osposobljava radnik?3. Koje su posljedice neprovođenja zaštite na radu za poslodavca?

5.5. Prva pomoć

5.5.1. Redoslijed postupaka osnovnog održavanja života

1. Provjerite sigurnost – vlastitu, žrtve i ljudi u blizini.

2. Provjerite reagira li žrtva – nježno protresite za ramena i glasno upitajte: „Jeste li dobro?“

3. A – ako odgovara: ostavite je u položaju u kojem je nađena, pod uvjetom da je siguran okoliš, pokušajte saznati što se dogodilo i po potrebi otiđite po pomoć. Redovito provjeravajte stanje žrtve. B – ako ne odgovara: pozovite pomoć. Okrenite žrtvu na leđa i otvorite joj dišni put zabacivanjem glave i podizanjem brade.

4. Održavajući dišni put otvorenim, gledajte, slušajte i osjećajte diše li žrtva normalno. • gledajte pomicanje prsnog koša• slušajte zvuk disanja nad žrtvinim ustima• osjećajte strujanje zraka na svojem obrazu.

Gledajte, slušajte i osjećajte najviše 10 sekundi kako biste ustanovili diše li žrtva normalno. Agonalno disanje – prepoznati kao znak aresta.

5. A – ako diše normalno:

• stavite žrtvu u bočni položaj • pošaljite nekoga po pomoć ili pozovite sami hitnu medicinsku pomoć

• stalno provjeravajte disanje.

Slika 75. Bočni položaj


101

B – ako ne diše ili diše agonalno:

• zatražite nekoga da pozove hitnu medicins ku pomoć ili ako ste sami, ostavite žrtvu i sami pozovite hitnu medicinsku pomoć. Započnite KPR (kardiopulmonalnu reanimac iju) kako slijedi: • kleknite sa strane žrtve • postavite korijen dlana jedne ruke na sredinu

• prsne kosti

• stavite korijen dlana druge ruke povrh prve

• isprepletite prste ruku i osigurajte da ne pritišćete rebra gornji dio trbuha ili na donji kraj žrtvine prsne kost

• položaj ruku tijekom kompresija prsnog koša: postavite se okomito na žrtvin prsni koš i ispruženim rukama utisnite prsnu kost 5 – 6 cm

• nakon svake kompresije potpuno otpustite pritisak bez odvajanja svojih ruku od žrtvine prsne kosti, ponavljajte pokrete brzinom najmanje 100 pritisaka / min (ne više od 120 / min)

• kompresija i otpuštanje moraju trajati jednako.

Slika 76. Masaža srca

Slika 77. Kardiopulmonalna reanimacija

102

6. Uskladite vanjsku masažu srca s umjetnim disanjem:

Nakon 30 kompresija ponovno otvorite dišni put zabacivanjem glave uz podizanje brade:

• pritiskom palca i kažiprsta ruke koja je smještena na žrtvinom čelu stisnite mekani dio njezina nosa

• normalno udahnite i svojim usnama obuhvatite žrtvina usta osiguravajući dobro prianjanje

• polagano upuhnite u njezina usta promatrajući podizanje prsnog koša, potrebna je otprilike jedna sekunda upuhivanja za podizanje prsnog koša, kao i pri normalnom disanju

• održavajući žrtvinu glavu zabačenom i bradu podignutom, odmaknite svoja usta od žrtvinih i promatrajte spuštanje prsnog koša dok zrak izlazi

• ponovno normalno udahnite i upuhnite u usta žrtve dajući joj tako dva učinkovita udaha; potom, bez odgađanja, ispravno postavite ruke na žrtvin prsni koš i učinite sljedećih 30 kompresija prsne kosti

• nastavite s vanjskom masažom srca i umjetnim disanjem u omjeru 30:2.

Prekinite postupak samo ako žrtva pokaže znakove života, inače ne prekidajte!

7. Nastavite KPR :

• dok ne stigne stručna pomoć

• dok žrtva ne počne normalno disati

• dok se ne umorite.

Kardiopulmonalna reanimacija samo vanjskom masažom srca

Istraživanja su pokazala da KPR samo vanjskom masažom srca u prvih nekoliko minuta nakon kardijalnog aresta može biti jednako učinkovita kao i kada je vanjska masaža srca usklađena s ventilacijom. Zbog toga, iako je vanjska masaža srca udružena s umjetnim disanjem bolja metoda KPR-a, laike treba poticati da provode KPR samo vanjskom masažom srca kada ne mogu ili ne žele provoditi umjetno disanje.


1. Navedite točnim redoslijedom postupke osnovnog održavanja na životu.2. Kada osobu stavljamo u bočni položaj?3. Koliko dugo vršimo kardiopulmonalnu reanimaciju?


103

5.6. Opstrukcija dišnog puta stranim tijelom

Važno je prepoznati gušenje, tj. opstrukciju dišnog puta stranim tijelom. Strana tijela mogu uzrokovati djelomično ili potpuno začepljenje dišnog puta. Žrtvu koja je pri svijesti treba upitati: „Gušite li se?“

Opći znakovi gušenja:

• napadaj se događa tijekom jela

• žrtva se često drži za vrat.

Redoslijed postupaka pri gušenju odraslih:

1. Ako žrtva pokazuje znakove lakšeg začepljenja dišnog puta, tj. kašlje, potičite je na kašalj i ne činite ništa drugo.

2. Ako je žrtva pri svijesti, a ne kašlje niti govori (ne diše), primijenite do 5 udaraca po leđima:• postavite se sa strane i malo iza žrtve, podržite jednom rukom žrtvin prsni koš i nagnite žrtvu prema naprijed kako bi izbačeno strano tijelo izašlo iz usta

• da ne bi došlo do pomicanja dublje u dišni put, korijenom dlana jače udarite između lopatica do 5 puta

• nakon svakog udarca provjerite je li se dišni put oslobodio; cilj je otkloniti opstrukciju svakim pojed inim udarcem, a ne udariti svih pet puta

• ako s pet udaraca ne uspijete otkloniti opstrukciju dišnog puta, primijenite pet pritisaka na trbuh (Heimlichov hvat).

104

Heimlichov hvat:

• postavite se iza žrtve i obuhvatite obje-ma rukama gornji dio njezina trbuha

• nagnite žrtvu prema naprijed,

• stisnite šaku i postavite ju između pupka i donjeg kraja prsne kosti

• uhvatite tu šaku drugom rukom i naglo povucite prema sebi i gore.

• ponovite postupak do pet puta.

Ako je opstrukcija i dalje prisutna, nastavite naizmjence s pet udaraca po leđima i pet pritisaka na trbuh.

Kod trudnica u visokoj trudnoći i izrazito pretilih osoba – modificira se mjesto pritiska za Heimlichov hvat – mjesto gdje se vrši masaža srca u KPR – sredina prsne kosti.

Ako žrtva izgubi svijest – pažljivo ju položite na pod, pozovite hitnu medicinsku pomoć.Započnite KPR (zdravstveni djelatnici, bez obzira ako je puls prisutan u žrtve gušenja koja je bez svijesti treba započeti vanjsku masažu srca).


1. Koji su opći znakovi gušenja?2. Kako radimo Heimlichov hvat?

Slika 78. Heimlichov hvat


105

5.7. Ozljede

Pod pojmom ozljede na radu podrazumijevaju se:

1. sve ozljede – rane (otvorene i zatvorene)

2. oštećenja kosti (prijelomi, iščašenja, uganuća)

3. različite vrste krvarenja

4. povrede oka

5. potres mozga

6. opekline

7. oštećenja djelovanjem kiselina ili lužina

8. smrznuća i smrzotine.

5.7.1. Prva pomoć kod ozljeda

1. Odstraniti odjeću i obuću s dijela tijela na kojem je rana rezanjem po šavovima.

2. Zaustaviti krvarenje na jedan od preporučenih načina.

3. Pokriti ranu sterilnom gazom i poviti zavojem.

4. Stavljanje u pravilan položaj s obzirom na vrstu ozljede i opće stanje ozljeđenika.

5. Specifični postupci kod određenih ozljeda (grudni koš, trbuh, amputacija ekstremiteta...). Kod sumnje na unutarnje ozljede i unutarnja krvarenja, hitno transportirati u bolnicu u adekvatnom položaju.

• NE dodirivati ranu prstima!

• NE skidati ugrušanu krv s rubova rane!

• NE pokušavati odstraniti nečistoću iz rane!

• NE ispirati ranu tekućinom ili posipati praškom i premazivati kremama ili mastima!

Za otvorene (vanjske) rane na vratu, prva pomoć obuhvaća ove postupke:

• odstranjivanje odjeće i obuće s dijela tijela na kojem je rana rezanjem po šavovima

• zaustavljanje krvarenja na odgovarajući način

• pokrivanje rane s više slojeva sterilne gaze i povijanje zavojem, a ako se krvarenje ne može zaustaviti pritiskom prsta na dovodnu arteriju, potrebno je učiniti tamponadu rane ili izvršiti direktni pritisak prstom na samu ranu.

106

Za otvorene (vanjske) rane na prsnom košu, prva pomoć obuhvaća ove postupke:



• pokrivanje rane s više slojeva sterilne gaze i povijanje zavojem te stavljanje preko toga materijala koji ne propušta zrak (gumeno platno, plastična folija, široke trake flastera i sl.) koji se učvrsti zavojem.

Za zatvorene (unutarnje) rane na prsnom košu prva pomoć se sastoji u postavljanju ozlijeđenog u polusjedeći položaj i transport u tom položaju na liječenje u zdravstvenu organizaciju.

Za rane na trbuhu s ispalim organima iz trbušne šupljine prva pomoć obuhvaća ove postupke:



• obavijanje sterilnom gazom ispalih organa iz trbušne šupljine i njihovo polaganje na neozlijeđeni dio trbušne stijenke, a ne vraćanje u trbušnu šupljinu.

Za zaustavljanje ostalih krvarenja iz rana primijenit će se ovi postupci:

• postavljanjem kompresivnog zavoja na ozlijeđenu krvnu žilu odnosno ranu

• podizanje uda na kojem je rana, osim ako je prelomljen ili ako ozlijeđeni ima unutarnje krvarenje

• direktni pritisak na ranu kod krvarenja koja se navedenim postupcima ne mogu zaustaviti (npr. rane u području bedra ili vrata)

• pritiskom prsta na krvnu žilu koja u ranu dovodi krv.

Odrezani ili otrgnuti dio tijela ozlijeđenog treba postaviti u čistu nepromočivu vrećicu, po mogućnosti staviti u drugu vrećicu s ledom i vodom te s ozlijeđenim uputiti u zdravstvenu ustanovu.

5.7.2. Prva pomoć kod oštećenja kosti

Prva pomoć kod oštećenja kosti obuhvaća sljedeće postupke:

• u slučaju sumnje na prijelom kosti, postupajte kao da se radi o prijelomu

• sve postupke izvršite na mjestu nezgode, ne mičite ozlijeđenog bez potrebe

• ako se radi o otvorenom prijelomu, najprije zaštitite ozljedu (sterilna gaza)

• ne pokušavajte sami namještati prijelom, već napravite dobru imobilizaciju u zatečenom stanju, a namještanje kosti prepustite liječniku

• transportirajte ozlijeđenu osobu u adekvatnom položaju.


107

5.7.3. Prva pomoć kod krvarenja iz nosa

Prva pomoć kod krvarenja iz nosa obuhvaća sljedeće postupke:

• osobu umirite i postavite u sjedeći položaj, lagano nagnutu prema naprijed

• čvrsto stisnite nosnice palcem i kažiprstom neposredno ispod koštanog dijela i ne popuštajte 10 – 15 minuta

• osobu upozorite da nekoliko sati ne ispuhuje nos.

5.7.4. Prva pomoć kod krvarenja iz uha i usta

Prva pomoć kod krvarenja iz uha obuhvaća:

• staviti samo sterilnu gazu, a zabranjeno je svako ispiranje krvi iz uha.

Prva pomoć kod krvarenja iz usta obuhvaća:

• postaviti ozlijeđenog u sjedeći položaj s nagnutom glavom prema naprijed

• zabranjeno ispirati krv iz usta.

5.7.5. Prva pomoć kod ozljede oka

Prva pomoć kod ozljede oka obuhvaća:

• postavljanje ozlijeđenog u sjedeći položaj s glavom nagnutom lagano prema natrag

• isprati oko čistom vodom ako se radi o upadanju stranog tijela ili ako se radi o ozljedi oka kiselinom ili lužinom

• pokrivanje oka sterilnom gazom

• strogo zabranjeno ispirati oko drugim sredstvima ili stavljati u oko bilo kakve lijekove (kapi ili masti)!

5.7.6. Prva pomoć kod potresa mozga

Prva pomoć kod potresa mozga obuhvaća:

• osigurati mirovanje ozlijeđenoj osobi koja je pri svijesti

• ako je ozlijeđena osoba bez svijesti, okrenuti je u bočni položaj.

108

5.7.7. Prva pomoć kod opeklina

Prva pomoć kod opeklina obuhvaća:

• prvo primijeniti skidanje odjeće s opečenog dijela tijela – NE skidati odjeću ako je tkanina prilijepljena za kožu (močiti vlažnom tkaninom preko slijepljene odjeće)

• hladiti mlazom hladne vode od 8 °C do 25 °C (idealno 15 °C) ne dulje od 30 minuta zbog opasnosti od pothlađivanja (potreban oprez kod djece i velikih površina)

• staviti sterilnu gazu preko opečenog dijela kože – ako je veća površina, može i čista plahta

• zabranjeno dirati opeklinu prstima ili stavljati bilo kakav lijek ili mast

• postoje na tržištu gelirani oblozi za opekline koji istodobno hlade, smanjuju bol i djeluju antiseptično

• osobu utopliti – dekom

• dati joj tekućine (bezalkoholna, negazirana pića) na usta.

5.7.8. Prva pomoć kod ozljeda nastalih djelovanjem kiselina ili lužina

Prva pomoć kod ozljeda nastalih djelovanjem kiselina ili lužina obuhvaća:

• odstraniti s ozlijeđenog dijela tijela odjeću polivenu kiselinom ili lužinom

• obilno ispiranje vodom, odnosno ispiranje kiseline blagom lužnatom otopinom (natrijev bikarbonat) ili lužine blagom kiselom otopinom (razrijeđena octena kiselina)

• pokrivanje oštećenog dijela tijela sterilnom gazom.

5.7.9. Prva pomoć kod smrznuća i smrzotina

Prva pomoć kod smrznuća i smrzotina obuhvaća:

• prenijeti ozlijeđenog u prostoriju zagrijanu na oko 15 °C (ne pretoplo mjesto)

• skinuti vlažnu i hladnu odjeću i obuću, umotati u tople deke (prethodno staviti sterilnu gazu ako se radi o oštećenju kože smrzotinom)

• davati tople bezalkoholne napitke.


1. Što podrazumijevamo pod pojmom ozljede?2. Opišite kako pružamo prvu pomoć kod pojedinih vrsta ozljeda.


109

5.8. Bolesti na radu

Pod pojmom bolesti na radu podrazumijevaju se:

1. otrovanja

2. toplotni udar i sunčanica

3. udar električnom strujom

4. oštećenja uzrokovana ionizacijskim zračenjem

5. utapanje

6. šok

7. gušenje

8. napadaj epilepsije

9. nesvjestica

10. dehidracija

11. otrovanje hranom itd.

5.8.1. Prva pomoć kod toplotnog udara i sunčanice

Prva pomoć kod toplotnog udara i sunčanice obuhvaća:

• prenijeti osobu na hladnije mjesto sa strujanjem zraka

• rashlađivanje osobe polijevanjem hladnom vodom (ne ledenom) i ventilatorom, lepezom ili sl.

• tekućina na usta (mlaki bezalkoholni negazirani napitci) ako je osoba pri svijesti i ne povraća.

5.8.2. Prva pomoć kod udara električnom strujom i gromom

Prva pomoć kod udara električnom strujom i gromom obuhvaća:

• isključiti unesrećenog iz strujnog kruga (spašavatelj mora paziti na osobnu sigurnost)

• ako ozlijeđena osoba diše, ali je bez svijesti, okrenuti je u stabilan bočni položaj

• ako ne diše, započeti s osnovnim postupcima oživljavanja (BLS).

110

5.8.3. Prva pomoć kod utapanja

Prva pomoć kod utapanja obuhvaća:

• pri izvlačenju utopljenika voditi obzira da se izvuče pažljivo u vodoravnom položaju i pazi na vratnu kralježnicu (moguće ozljede)

• u slučaju da ne diše, započeti s osnovnim postupcima oživljavanja (BLS)

• skinuti mokru odjeću i obuću te osušiti utopljenika

• ne pokušavati odstranjivati vodu iz probavnog sustava.

5.8.4. Prva pomoć kod šoka

Prva pomoć kod osobe u šoku obuhvaća:

• položiti osobu u udoban odgovarajući položaj ovisno o vrsti ozljede

• osigurati mirovanje osobe

• utopliti je toplim pokrivačima

• ne davati osobi ni jesti ni piti.

5.8.5. Prva pomoć kod gušenja

Prva pomoć kod gušenja obuhvaća:

• odstraniti krv ili drugi sadržaj iz usta ako je vidljiv i lako dohvatljiv

• postupci opisani kod opstrukcije stranim tijelom.

5.8.6. Prva pomoć kod napada epilepsije

Prva pomoć kod napada epilepsije obuhvaća:

• osobu pokušati zaštititi od ozljeđivanja u tijeku napada: odstraniti opasne predmete iz neposredne okoline, postaviti jastuke, mekane predmete oko osobe

• postaviti je u bočni položaj ako je moguće

• ne gurati ništa silom u usta, nikako svoje prste niti tvrde predmete.


111

5.8.7. Prva pomoć kod nesvjestice

Prva pomoć kod nesvjestice obuhvaća:

• nakon što provjerimo da osoba normalno diše, postaviti je u ležeći položaj i podići donje ekstremitete u zrak (autotransfuzijski položaj)

• olabaviti odjeću ako je steže

• omogućiti dotok svježeg zraka

• nakon povratka svijesti dati bezalkoholni negazirani napitak, najbolje vodu.

5.8.8. Prva pomoć kod dehidracije

Prva pomoć kod dehidracije obuhvaća:

• osobu je potrebno umiriti i posjesti

• dati joj da pije vode ili posebnu pripremljenu otopinu za nadoknadu tekućine

• potrebno je stalno vršiti nadzor osobe

• ako se stanje osobe ne popravlja, pozvati hitnu pomoć.


1. Što podrazumijevamo pod pojmom bolesti na radu?2. Opišite kako pružamo prvu pomoć kod bolesti na radu.

5.9. Sanitetski materijal za prvu pomoć

U ustanovama gdje radi do 20 zaposlenika :

• 10 sterilnih prvih zavoja

• 4 kaliko zavoja dužine 5 m, a širine 8 cm

• 2 komada flasterskog zavoja

• 4 omota sterilne gaze

• 2 omota vate po 25 g

• 1 paket staničevine za oblaganje udlaga

• 2 trokutne marame i 4 sigurnosne igle

112

• 4 elastična zavoja za fiksaciju udlaga različite veličine

• 4 vatirane udlage različitih veličina za imobilizaciju prijeloma kostiju (2 komada Kramerovih po 100 cm i 2 komada po 50 cm duljine i 10 cm širine) ili odgovarajući broj pneumatskih udlaga

• 6 komada naprstaka od kože u tri veličine

• 1 anatomska pinceta

• 1 škare obične i 1 za rezanje zavoja sa zavrnutom glavicom

• 2 bočice 2 % Dezola, 250 g natrijevog bikarbonata (soda bikarbona), 100 g soli, parafinsko ulje, aktivni ugljen, 500 g 70 % alkohola.

Ako na mjestu rada istovremeno obavlja poslove i radne zadatke više od 20 radnika, na svakih daljnjih 50 radnika mora se osigurati dodatni materijal po vrsti i u količini ovisno o stupnju izloženosti.

Sukladno Zakonu o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18) poslodavac je dužan or-ganizirati i osigurati pružanje prve pomoći zaposlenicima za slučaj iznenadne bolesti ili ozljede na radu sve do njihovog upućivanja na liječenje u zdravstvenu ustanovu. U svakom radnom prostoru gdje istovremeno radi do 20 zaposlenika najmanje jedan od njih mora biti osposobljen za pružanje prve pomoći te još po jedan na svakih daljnjih 50 zaposlenika.

Kako još nije donesen novi pravilnik, na snazi je Pravilnik o pružanju prve pomoći radnicima na radu iz 1983. godine (NN 56/83). Naglašeno je također kao obveza da se nakon pružene prve pomoći svakom ozlijeđenom ili oboljelom mora osigurati liječnička pomoć, koja se može pružiti na mjestu oštećenja zdravlja ili, ako to nije moguće ozlijeđeni ili oboljeli, mora se prevesti do najbliže zdravstvene ustanove u pratnji osobe osposobljene za pružanje prve pomoći. Transport mora biti proveden stručno, prema pravilima prve pomoći, a ovisno o vrsti ozljede ili bolesti.


113

114


115

6. LITERATURA

1. Abernrthy, B. i sur. (2012) Biofizičke osnove ljudskog pokreta. Beograd: Data Status.

2. Andrijašić, M. (2015) Sportska rekreacija danas je nužnost u prevenciji bolesti. Preuzeto 8. 11. 2019. https://www.zdravobudi.hr/clanak/11/sportska-rekreacija-danas-je-nuznost-u-prevenciji-bolesti

3. Baima., J. A. (2009) Sports Injuries. Westport: Greenwood Press.

4. Bolf, I. i sur. (1993) Zaštita na radu. Priručnik za učenike srednjih škola. Zagreb: Otvoreno sveučilište.

5. Borg, J. (2009) Govor tijela. Zagreb: Veble commerce.

6. Bosut (2005) Preuzeto 5. 11. 2019. https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosut

7. Boyes, C. (2009) Treba znati jezik tijela. Zagreb: Kigen d.o.o.

8. Brzić, D. (2012) Uzroci i prevencija ozljeda u profesionalnom i rekreativnom sportu (diplomski rad). Zagreb: Medicinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.

9. Canoe focus (1997) Official magazine of British Canoe Union, no. 110-111.

10. Fox, R. (2006) Poslovna komunikacija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

11. Goleman, D. (2000) Emocionalna inteligencija u poslu. Zagreb: Mozaik knjiga.

12. Havelka, M. (2002) Zdravstvena psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

13. Jajčević, Z., Pažur, B., i Hemar, E. (2011) Zlatna knjiga hrvatskog kajakaštva na divljim vodama. Zagreb: Kanu klub Končar.

14. Korana (2005) Preuzeto 5. 11. 2019. https://hr.wikipedia.org/wiki/Korana

15. Laškarin Ažić, M. (2018) Upravljanje odnosima s gostima u turizmu i ugostiteljstvu. Opatija: Sveučilište u Rijeci, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu.

16. Lenz., J. (2003) Metodika treninga kajakaša i kanuista. Zagreb: HKS.

17. Lučanin, D. i Despot Lučanin, J. (2010) Komunikacijske vještine u zdravstvu. Jastrebarsko: Naklada Slap.

18. Lukić., M. (2004) Elementi pedagogije športa i rekreacije. Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor.

19. Ljubek, N. (2006) Planiranje i programiranje godišnjeg ciklusa treninga vrhunskog kanuiste (diplomski rad). Zagreb: Društveno veleučilište.

20. Miljković, D., Rijavec, M. i Miljković Krečar, I. (2018) Psihologija u turizmu: rezultati znanstvenih is-traživanja i njihova primjena u praksi. Zagreb: IEP-D2.

21. Miljković, D. i Rijavec, M. (1996). Razgovori sa zrcalom: psihologija samopouzdanja. Zagreb: IEP.

116

22. Mišković, D. (2011) Ozljede u sportu. Zagreb: Medicinski fakultet, Klinika za kirurgiju KB Merkur.

23. Mozaik knjiga – Rijeka Drava. Preuzeto 5. 11. 2019. https://mozaik-knjiga.hr/rijeka-drava/ .

24. Mrežnica (2005). Prezeto 5. 11. 2019. https://hr.wikipedia.org/wiki/Mre%C5%BEnica_(rijeka) .

25. Nelson-Jones, R. (2007) Praktične vještine u psihološkom savjetovanju i pomaganju. Jastrebarsko: Naklada Slap.

26. Neljak, B. (2013) Opća kineziološka metodika. Zagreb: Gopal.

27. Nikolić, Z. (2003) Fiziologija fizičke aktivnosti. Beograd: Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja Univerziteta.

28. Osnovno održavanje života i automatska vanjska defibrilacija. Smjernice Europskog vijeća za reani-matologiju za 2015. godinu.

29. Pease, A. (1999) Govor tijela. Ljubljana – Zagreb: Založba mladinska knjiga.

30. Pećina., M. (2004) Športska medicina. Zagreb: Medicinska naklada.

31. Pećina., M. (1992) Vježbe istezanja – stretching. Zagreb: Globus nakladni zavod.

32. Play Boating UK. (1997) Whitewater Kayaking Magazine.

33. Pravilnik o poslovima s posebnim uvjetima rada, NN 5/84.

34. Pravilnik o programu i načinu osposobljavanja pučanstva za provedbu preventivnih mjera zaštite od požara, gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine ugroženih požarom, NN 61/94.

35. Reardon, K. K. (1998) Interpersonalna komunikacija: Gdje se misli susreću. Zagreb: Alinea.

36. Rijavec, M. i Miljković, D. (2002) Neverbalna komunikacija - Jezik koji svi govorimo. Zagreb: IEP.

37. Rijavec, M. i Miljković, D. (2002) Kako se zauzeti za sebe? Zagreb: IEP.

38. Rijavec, M. i Miljković, D. (1999) Kako izbjeći pogreške u procjenjivanju ljudi? Zagreb: IEP.

39. Rogić, Ž. (2014) Prva pomoć. Priručnik za kandidate za vozače i sve sudionike u prometu. Zagreb: Hrvatski Crveni Križ.

40. Schulz von Thun, F. I Kumbier, D. (2009) Interkulturalna komunikacija: metode, modeli, primjeri. Zagreb: Erudita.

41. Szanto, C. (2003). Natjecateljska kanuistika. Zagreb. Hrvatski kajakaški savez.

42. Tomić, I., Tomić, Z., Pavić, D., Madžar, T. i Primorac, D. (2019) Strateško upravljanje sportskom komu-nikacijom. Zagreb: Synopsis.

43. Zakon o državnom inspektoratu, NN 115/18.


117

44. Zakon o zaštiti na radu, NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18.

45. Međunarodno stručno-znanstveni seminar kajakaških i rafting trenera, instruktora i sudaca. (2013) Zbornik radova, Kraljevica.

Korištene fotografije:

Dio fotografija iz priručnika preuzet s mrežnih stranica Flickr (autor fotografije: patriziasoliani), Pixabay (autori fotografija: Taokinesis, Succo, OpenClipart-Vectors, paulbr75), Pexels (autori fotografija: Zukiman Mohamad, Pixabay, Sabel Blanco), iStockPhoto (autor fotografija: iascic), ShutterStock (autor fotografija: goran_safarek).

Sanja Jozić Miroslav Horvat

Boris Dujmić Tonći Mašina Goran Stokić

Antun Škrinjar

Stručni priručnik za posloveINSTRUKTORA REKREATIVNOG KAJAKAŠTVA I KANUINGA

Nakladnik:Učilište Ambitio

Grafički dizajn, prijelom i tisak:Idejarnica d.o.o.

Dizajn korica:Idejarnica d.o.o.

Zagreb, 2020.

Sadržaj priručnika isključiva je odgovornost Učilišta Ambitio i partnera.

Documents

Sanja Jozić, Miroslav Horvat, Boris Dujmić, Tonći Mašina, · 5.7.2. Prva pomoć kod oštećenja kosti 106 5.7.3. Prva pomoć kod krvarenja iz nosa 107 5.7.4. Prva pomoć kod krvarenja