POVIJEST EKONOMIJE RADA I POGLEDA

EKONOMSKE TEORIJE NA NEZAPOSLENOST

prof.dr. Željko MrnjavacEkonomski fakultet Split

mrnjavac@oliver.efst.hr

Sažetak:

Nezaposlenost je jedan od najvažnijih gospodarskih i društvenih problema današnjice,

i to ne samo u Hrvatskoj. Budući da se svakodnevno susreće, njezina pojava i značenje

izgledaju jasni sami po sebi i svaki političar ili ekonomist ima svoje mišljenje kako joj

pristupiti. To je međutim u prvom redu domena znanstvene discipline ekonomije rada (ili

ekonomije tržišta rada).

Ekonomija rada je posljednjih desetljeća postala područje intenzivnog interesa i

velikog napretka unutar ekonomskih znanosti, kako u teoretskom, tako i u praktičnom

pogledu. Iako se suvremena ekonomija rada bazira na ortodoksnom mikroekonomskom

pristupu koji je potpuno prevladao, taj suvremeni razvitak je u stvari samo rezultat

razmišljanja i pojava uočenih kroz povijest ekonomske misli.

U radu je prikazan osnovni pregled povijesnog razvitka ekonomske discipline

ekonomije rada, odnosno njezina izvorišta kroz odnos istraživanja rada i ekonomske teorije. U

drugom dijelu rada taj je razvitak ilustriran analizom pogleda ekonomske teorije na

nezaposlenost, pri čemu je povijesnim redom prikazano naslijeđe predkeynesijanske

ekonomske misli, keynesijansko tumačenje masovne nezaposlenosti i glavne suvremene

teorije nezaposlenosti.

Analiza ukazuje na to da probelmatika koja stoji u središtu pažnje, kao i metodologija

pri istraživanju rada, te teoretski pogledi na nezaposlenost značajno varira tijekom vremena u

skladu s društvenim i ekonomskim okruženjem, te kretanjima glavnog tijeka ekonomske

znanosti. Niti jedna se teorija, niti teorijska škola ne može pohvaliti konačnim i trajnim

rješenjima složene problematike tržišta rada, te je nužna otvorenost ka multiteorijskom i

multidisciplinarnom pristupu unutar izdvojene samostalne znanstvene discipline ekonomije

rada.

1

1. UVOD

Ekonomija rada proučava složeno pitanje upotrebe ljudske radne snage u ekonomsko

proizvodne svrhe. Takva zbirna definicija obuhvaća razne metode određivanja količine rada

koja se upotrebljava u gospodarstvu, utvrđivanje njegove cijene, mehanizme alokacije faktora

i distribuciju dohotka, funkcionalne odnose između upotrebe rada, akumulacije kapitala,

gospodarskog rasta i uvođenja novih tehnologija, kao i razvitak rada, kako kroz životni ciklus

pojedinaca, tako i života društva.

Suvremena ekonomija rada je relativno mlada disciplina, no zbog toga nije ništa

manje dijelom osnova velikog zdanja ekonomske teorije.

Postoji zanimljiva definicija da je ekonomija ono čime se bave ekonomisti, pa bi

prema tome i ekonomiju rada mogli definirati kao ono čime se bave ekonomisti rada. Premda

na prvi pogled besmislena, ona u stvari priznaje da ekonomija nije definirana jednom

zauvijek, već da se ono čime se ekonomisti bave, kako u pogledu problema koje istražuju,

tako i u pogledu analitičkih tehnika pomoću kojih se s tim problemima sučeljavaju, mijenja i

razvija tijekom vremena. Prema tome ekonomija kao i druge znanosti ima evolucijski

razvitak, pa svaki pokušaj sumiranja ili sinteze sadašnjeg stanja znanstvenog područja mora

biti učinjen uz priznanje da predstavlja samo mali dio dugoročnog razvitka društvenih

znanosti. (prema McNulty 1980, 200)

Kao i samo društvo koje je predmet njihova istraživanja, tako su i društvene znanosti u

kontinuiranoj mijeni, evoluciji i razvitku. Suvremeni problemi, metode i rezultati ekonomske

znanosti ne mogu se u potpunosti razumijevati bez ikakva predznanja o tome kako su

ekonomisti stigli do takva načina razmišljanja. Proučavanje rada je osobito pogodno za

sagledavanje promjena u sadržaju i metodama ekonomske znanosti jer problemi osoba na

radu predstavljaju stožerne probleme industrijskog gospodarstva. Zasigurno niti jedan drugi

utjecaj nema šire posljedice na životu ljudi u suvremenom društvu nego što je njihovo

zaposlenje. Ono uveliko određuje gdje i kako žive, kakvo obrazovanje njihova djeca primaju,

te većinu osobnih odnosa koje uspostavljaju s okruženjem i širom društvenom zajednicom. I

za ekonomsku znanost rad zauzima položaj od osobita značaja. Od kada se ekonomija

izdvojila kao zasebno područje istraživanja odvojeno od šireg područja moralne i socijalne

filozofije, niti jedan drugi pojedinačni faktor nije zauzimao takvo stožerno mjesto. Adam

Smith je ustvrdio: "Rad je bio prva cijena, izvorni novac za kupovinu kojim su se plaćale sve

stvari. Niti zlatom, niti srebrom, već radom su se izvorno kupovala sva blaga svijeta." (Smith

1904, I.5.2.)

2

2. KORJENI I RAZVITAK EKONOMIJE RADA

Iako je rad vrlo dugo zauzimao važno mjesto u ekonomskoj analizi, način na koji su

mu ekonomisti prilazili odražavao je velike promjene tijekom vremena, zbog čega su

podijeljena mišljenja o postanku znanstvene discipline ekonomije rada. Tako se ne mogu

osporiti tvrdnje da je proučavanje problema rada jednako star kao izučavanje bilo kojeg

drugog aspekta političke ekonomije, te da se već samim otvaranjem svog djela Bogatstvo

naroda naslovivši prvu knjigu "Of the Causes of Improvement in the Productive Powers of

Labour and of the Order According to Which Its Produce is Naturally Distributed Among the

Different Ranks of People" Adam Smith otkrio i utvrdio osobiti značaj znanstvenog područja

ekonomije rada. Nasuprot tome stoje tvrdnje koje pomiču postanak zasebnog područja

ekonomije rada stotinu godina unaprijed vezujući ga uz izdavanje knjige Richarda T. Elya:

"The labour Movement in America" godine 1886., ali isto tako postoje stavovi koji pomiču taj

datum u dvadesete godine prošlog stoljeća kada je ekonomija rada pod tim imenom u

znanstvenim krugovima široko prihvaćena i kada nastaje sve veći broj radova i istraživanja u

tome području.

Takva podvojenost stavova posljedica je prirodne činjenice da je istraživanje rada ili

ekonomija rada nešto vrlo različito 1776 u Engleskoj od onoga što je značilo 1886 u Americi,

kao što je značilo nešto treće u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, te sasvim četvrto u

suvremenoj ekonomiji rada koja se stabilizirala u drugoj polovici prošlog stoljeća. Temeljna

razlika tih razdoblja je u mjeri u kojoj je istraživanje problema i institucija rada bilo

integrirano s osnovnom strujom ekonomske teorije.

2.1. Istraživanje rada koje je prethodilo formiranju

samostalne discipline ekonomske znanosti

Problemi rada u suvremenom smislu pojavili su se kao predmet ozbiljnog društvenog

interesa tijekom šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, kada su kombinirane sile

poljoprivredne reorganizacije, nestajanja srednjovjekovnih institucija i pojava elemenata

industrijalizacije, dovele do stvaranja siromašne radničke klase lišene sredstava za

proizvodnju. Primat rada među faktorima proizvodnje u merkantilističkoj intelektualnoj

shemi, zajedno s narastajućim problemom pauperizma u čitavoj Europi, uvjetovali su

nastajanje značajne količine literature usmjerene na ekonomsku politiku. Ona se zbog svoje

dvojne usmjerenosti upravo na probleme siromaštva i nezaposlenosti može smatrati začetkom

ekonomije rada. Rad Adama Smitha odraz je dugoročnog zanimanja društvenih teoretičara za

probleme rada, i njegova je analiza tih problema uvelike u skladu s cjelinom njegove

3

ekonomske teorije. Nasuprot tome, bitni razlaz praktičnih problema rada i glavna struja

ekonomske teorije nastaje početkom devetnaestog stoljeća kada, i pod značajnim utjecajem

Davida Ricarda, određivanje dugoročnih cijena pod pretpostavkom potpune konkurencije

postaje prevladavajući predmet ekonomskih istraživanja. Iako su neki ekonomisti

devetnaestog stoljeća posvetili pažnju problemima rada, njihov rad uglavnom nije bio

integriran s njihovom ekonomskom teorijom, a najkvalitetniju analizu uvjeta rada i institucija

rada u tome vremenu pružali su povjesničari.

Među mnogim razlikama koje se očituju u pristupu ekonomista istraživanju rada

tijekom godina, najbitniji je razmjer u kojem se analiza temelji na čistim ekonomskim ili

tržišnim silama u odnosu na razmjer u kojem se ona širi na djelovanje izvantržišnih

institucija.

Srednjovjekovni i merkantilistički ekonomski pisci su bili preokupirani s pitanjima

distribucije dohotka, ali bez naglašavanja utjecaja konkurencijskih tržišnih sila. Iako je njihov

pristup problemima rada bio različit, sličnost se očitovala u tome što nisu stvarali teoriju

utvrđivanja plaća, već obilnu literaturu o administriranju plaća. Oni se nisu brinuli o tome

kakve bi plaće bile pod pretpostavljenim uvjetima, već kakve bi plaće trebale biti da bi se

ostvarili određeni društveno poželjni ciljevi kao što su socijalna pravda ili nacionalni

probitak.

Značaj rada kao proizvodnog čimbenika bila je naglašena tema u merkantilističkoj

literaturi, ali primat u stvaranju bogatstva uvijek je imala trgovina. Francuski su fiziokrati

nasuprot tome bili uvjerenja da je zemlja jedini izvor bogatstva. Zbog toga je snažni naglasak

Adama Smitha na rad kao konačni izvor ekonomskog bogatstva i osnova ekonomske

aktivnosti predstavljala važnu inovaciju u povijesti ekonomske misli. Adam Smith započeo je

svoju raspravu o raspodjeli osvrtom na stanje prirode u kojem je rad bio jedini izvor

bogatstva, no takvo stanje po njegovu mišljenju nije moglo opstati nakon prvog prisvajanja

zemlje jer tada vlasnik ima pravo zahtijevati dio proizvoda koji se na njoj ostvari. Iako je,

dakle, Adam Smith smatrao da radna teorija vrijednosti vrijedi samo za primitivna

gospodarstva i eksplicitno priznavao nužnost interakcije zemlje, rada i kapitala u razvijenom

gospodarstvu, njegovo promatranje rente, kamata i profita kao odbitaka od outputa rada

predstavljalo je izvrsnu podlogu radne teorije vrijednosti, ali i teorije kapitalističke

eksploatacije koju je kasnije artikulirao Karl Marx.

U pogledu istraživanja rada, ekonomija Davida Ricarda predstavlja osnovu klasičnog

sustava. Opći pristup temi, kao i metodologija bitno se razlikuju od onih Adama Smitha, a

upravo je Ricardianski sustav u najvećoj mjeri odredio tijek ekonomske znanosti devetnaestog

4

i ranog dvadesetog stoljeća. Ricardov utjecaj na istraživanje rada bio je četverojak. Dok je za

Adama Smitha prvenstvena briga bilo određivanje sila koje utječu na veličinu nacionalnog

dohotka, Ricardo je analizu njegove distribucije učinio centralnim pitanjem ekonomske

znanosti. On je također značajno utjecao na ekonomsku metodologiju, te rad klasičnih

ekonomista postaje apstraktan i rigorozno logičan. On je učvrstio poistovjećivanje rada kao

čimbenika proizvodnje s radništvom kao društvenom klasom. Ideja o društvenim klasama

nalazi se i u analizi Adama Smitha, no Ricardo eksplicitno pitanje raspodjele vezuje uz tri

društvene klase - vlasnike zemlje, vlasnike kapitala i radništvo. Četvrti Ricardov bitan utjecaj

na istraživanje rada bilo je njegovo stavljanje naglaska na tendencije u ekonomskim

procesima, odnosno davanje prvenstva isključivo učincima na dugi rok. Preferencija

dugoročnih učinaka znači da se mogu zanemariti pojave na aktualnim tržištima i oslanjati se

samo na tendencije. Tako na primjer kod određivanja plaća, Ricardo poistovjećuje rad s

drugim robama te smatra da i on ima cijenu po kojoj se proizvodi i cijenu po kojoj se prodaje,

odnosno prirodnu i tržišnu cijenu. Kako tržišna cijena nužno tendira prirodnoj, ona potpuno

gubi značaj i sva se pažnja može posvetiti ovoj drugoj. Na taj način za više generacija

ekonomista tržište rada prestalo je biti zanimljivo. Problemi rada i radništva, ako i svi drugi

problemi stvarnog svijeta nisu promatrani u okviru ekonomije rada koja bi se mogla smatrati

dijelom jedinstvenog korpusa ekonomske teorije, već je ekonomija postala usko teorijski

sustav zasnovan na hipotetskim premisama kako bi očuvala egzaktnost prirodnih znanosti.

Problemi siromaštva i nezaposlenosti, ekonomskog rasta i industrijalizacije, uvjeti rada i

tehnološki progres bili su izvan teorijskog sustava tadašnjih ekonomista.

Klasični ekonomisti prilazili su istraživanju rada uglavnom u terminima njegova

proporcionalnog udjela u raspodjeli nacionalnog dohotka. Za njih je pitanje što određuje opću

razinu nadnica predstavljalo osnovni problem vezan uz rad. Prihvatili su doktrinu nadničnog

fonda, prema kojoj je potražnja za radom određena veličinom kapitala, dok je ponuda rada na

dugi rok beskonačno elastična na razini održanja egzistencije. To je bio napredak u odnosu na

prirodnu nadnicu jer je takvo definiranje potražnje za radom otvorilo mogućnost postojanja

nadnice koja je viša od egzistencijalne.

Rikardo je razvio radnu teoriju vrijednost i dalje od izvorne Smithove zamisli o

primitivnom gospodarstvu insistirajući na njenoj općoj primjenjivosti u razvijenom

kapitalističkom društvu. Karl Marx prihvatio je radnu teoriju vrijednosti i razvio je u teoriju

eksploatacije. Njegovo polazište bili su zaključci klasične političke ekonomije da je rad

osnova i mjera vrijednosti, a da se njegova cijena temelji na troškovima njegove proizvodnje,

odnosno održanja. Marx je pretpostavio da je društveno potrebno radno vrijeme potrebno da

5

se proizvede količina proizvoda ekvivalentna troškovima proizvodnje tog rada manja od

duljine radnog dana. Upravo taj preostali dio radnog dana omogućuje kapitalisti da prisvoji

stvoreni višak vrijednosti i time eksploatira radnika koji ga je stvorio.

Temeljna slabost Marxove teorije, kao ekonomske teorije, bila je u tome što se

zasnivala na načelima koja su u to vrijeme već bila naveliko izložena kritici. Klasična teorija

nadnica bila je uvelike diskreditirana od 1860-ih, a pripremao se novi pristup koji će potpuno

odbaciti klasičnu radnu teoriju vrijednosti od koje Marx nije mogao odustati jer bi mu se

inače cjelokupni teoretski sustav raspao.

Debata oko ispravnosti doktrine nadničnog fonda tijekom 1870ih rezultirala je

ključnim konceptima teorije marginalne proizvodnosti, koja je do kraja stoljeća postala

općeprihvaćen pristup pitanju distribucije primjenjiv za sve čimbenike proizvodnje. Ako se

nadnice ne isplaćuju iz kapitala već prihoda tekuće proizvodnje, a on nema konstantan odnos

s veličinom postojećeg kapitala, teorija nadničnog fonda gubi smisao. Temeljni nedostatak

klasičnog sustava je da je zanemario međusobnu zamjenjivost kapitala i rada.

Umjesto uzroka povećanja nacionalnog bogatstva ili makrodistribucije tog bogatstva

među vlasnicima zemlje, radnicima i kapitalistima, za marginalistički ili neoklasični pristup

primarni ekonomski problem određivanje cijena i alokacija date količine resursa potpuno

zanemarujući promjene kvantitete ili kvalitete proizvodnih resursa tijekom vremena.

Najbitnije poboljšanje koje je donijelo gledište marginalne korisnosti je u području

distribucije, primjenom osnovnih načela na određivanje cijena svih proizvodnih čimbenika.

Ukoliko prirodni zakoni nisu poremećeni, udio prihoda koji će pripasti sakom čimbeniku

mjeriti će se upravo stvarnim učinkom tog čimbenika.

Teorija graničnog proizvoda jednako je primjenjiva na sve čimbenike i efikasno spaja

procese proizvodnje i raspodjele koji su bili odvojeni u klasičnom sustavu. Time je i rad

potpuno integrirana u shemu konkurencijskog tržišta koje osigurava da se nadnica izjednačuje

s graničnim proizvodom rada. Granična proizvodnost time postaje ključ prirodnog zakona

nadnica.

Alfred Marshal je isticao da je marginalna proizvodnost rada vezana samo uz

potražnju poduzeća za radom i ne kazuje ništa o ponudi rada, a doista znanstveni pristup

određivanju cijene rada mora uzeti u obzir obje sile. Na taj način on ukazuje na jednostranost

oba pristupa, klasičnog i marginalističkog. Promjene u potražnji zbivaju se brže od promjena

u ponudi, pa u pravilu što je kraći rok koji se promatra veća mora biti pažnja posvećena

utjecaju potražnje na cijenu, odnosno što je dulji taj rok veći je značaj troškova proizvodnje

na cijenu.

6

Marshall je pristupio izučavanju ekonomije sa snažnim osjećajem za socijalne reforme

jer je smatrao da je glavni cilj ekonomske znanosti da pridonese rješenju društvenih problema.

U svom pristupu problemima rada i tržištu rada često je dolazio u situaciju da kritizira

ekonomsku teoriju argumentima koje su kasnije razvili institucionalni ekonomisti. On je

priznavao da je tržište rada visoko apstraktan koncept koji se bitno razlikuje od stvarne

situacije u kojoj stotine različitih grupa radnika imaju vlastite odvojene probleme formiranja

nadnica u skladu s čitavim nizom specifičnih prirodnih i umjetnih čimbenika koji kontroliraju

ponašanje ponude i potražnje. Marshall je priznavao promjenjivost ekonomskog života i

institucija te tvrdio da načela koja je artikulirao nisu važeća za sva vremena i sve prostore.

Usprkos čestom pozivanju na važnost institucija i složenost stvarnosti, ipak je u

Marshallijanskom sustavu gledanje na problematiku rada svedeno u pojmove kompetitivnog

tržišta. Marshall je uspio sačuvati bit klasične teorije troškova proizvodnje ukazujući na

njezinu relevantnost u konceptu ponude rada i pomiriti je i sintetizirati s novijim pogledima

na prirodu potražnje za radom koju je ponudila teorija marginalne proizvodnosti. Tako je

drugima preostalo da razviju institucionalističku analizu problema rada.

2.2. Samostalna znanstvena disciplina "ekonomija rada"

Pojam ekonomija rada proširio se i postao općeprihvaćen tek nakon što je Solomon

Blum 1925. godine objavio knjigu pod tim naslovom. Pojava novog pojma pokazuje napor

istraživača rada da se potpunije integriraju s općom ekonomijom i da naglase ekonomistički

pristup. Do tada se uvijek uopćeno govorilo o istraživanju problema rada bez ikakvih

ekonomskih analiza i teoretskih konstrukcija. Ipak i u tom prethodnom razdoblju posljednja

dva desetljeća devetnaestog i prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća istraživanju problema

rada pridavalo se sve veće značenje i javlja se specijalizacija u tome području na ekonomskim

odjelima sveučilišta (dok su prije toga pripadali isključivo odjelima povijesti, etike ili

filozofije). Osnovno svojstvo istraživanja u tome razdoblju su njihova povijesna,

komparativna i empirijska usmjerenost, što je bilo u opreci s apstraktnim pristupom i

usmjerenošću na dugi rok ekonomista devetnaestog stoljeća. Začetak tog trenda bilo je

objavljivanje knjige The Labour Movement in America autora Richarda T. Elya 1886. godine.

Rani ekonomisti rada bili su preokupirani socijalnim pitanjima i potrebom društvene reforme,

pa odatle njihova osobita zainteresiranost za društveno zakonodavstvo i sindikalnu

organizaciju rada. Zbog tog njihova interesa i otklona od glavnog tijeka ekonomske znanosti

problematika rada unutar ekonomskih sveučilišnih odjela izučavala se kao dio sociologije.

Tek se početkom dvadesetog stoljeća pretvaraju u primjenjene ekonomske predmete, a Knjiga

7

Thomas S. Adamsa i Helen L. Sumner Labor Problems iz 1905. godine odredila je razvoj

područja u naredna dva desetljeća. Knjiga je bila manje usmjerena na analizu problema rada

na gospodarstvo, a više na opis njihova utjecaja na pojedince. Pristup je bio uglavnom

deskriptivan s mnoštvom činjenica i često povijesnim naglascima, a s vrlo malo oslanjanja na

aktualnu ekonomsku teoriju.

Nova specijalnost ekonomija rada 1920ih spojila je dva osnovna pristupa istraživanju

rada: istraživanje teorije nadnica koje je karakteriziralo apstraktnu ekonomsku znanost i

empirijsku analizu nadničnih problema i institucija. Napušta se odvojeno istraživanje

problema rada i oni se podređuju istraživanju osnovnih ekonomskih procesa čiji su sastavni

dio. Ekonomija rada se prvenstveno bavi načelima, a manje sakupljanjem činjenica. Činjenice

se mijenjaju velikom brzinom, pa iako svaka generacija ima nove probleme rada, oni ostaju

trajnim svojstvom industrijskih procesa. Zbog toga su ekonomski procesi u kojima se

generiraju problemi rada prepoznati kao važniji predmet analize od samih problema. Značajno

područje istraživanja u kojem su problemi rada integrirani s ekonomskim procesima je rastući

naglasak na istraživanje kolektivnog pregovaranja koje je u razdoblju poslije prvog svjetskog

rata postalo sve značajnije. Istraživanje problema rada integrirano je s istraživanjem

ekonomskih procesa, ali nedovoljno s ekonomskom teorijom, pa u razdoblju između dva

svjetska rata usprkos iznimkama ostaje značajan jaz između ekonomije rada i ekonomske

teorije.

Između trendova u ekonomskoj teoriji prema institucionalizmu tijekom 1920ih i

nastajuće ekonomije rada postoji očita veza. Radovi ranih ekonomista rada uključuju i

značajnu količinu povijesti, prava, etike, psihologije i sociologije. Institucionalni ekonomisti,

uključivši i ekonomiste rada, u svojim studijama ukazuju na ozbiljna ograničenja analitičkog

okvira u kojem samo tržište predstavlja regulacijski mehanizam. Oni nisu nastojali zamijeniti

tržišnu analizu, već je nadopuniti uključivanjem u ekonomsku teoriju i drugih institucijskih

čimbenika.

Tek je nakon drugog svjetskog rata dovršena integracija ekonomije rada s glavnim

tijekom ekonomske teorije. Najizraženije je to u kod teorije ljudskog kapitala koja je

formulirana koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Sam

koncept nije bio potpuno nov u ekonomiji jer je npr. priznavanje ljudskih resursa kao glavnog

bogatstva nacije bila uobičajena u merkantilističkoj literaturi, a Adam Smith i čitav niz drugih

autora naglašavali su značaj kvalitete ljudskih resursa. Međutim, kroz uvid u ekonomske

procese, kroz generiranje provjerljivih hipoteza i replikabilnih ekonometrijskih analiza, te

kroz potpuno oslanjanje na temeljna načela neoklasične ekonomske teorije ekonomija rada je

8

iz korijena izmijenjena. Značajno za integraciju ekonomije rada s glavnim tijekom ekonomske

teorije bilo je i formiranje samostalnih znanstvenih disciplina u području koje je prije bilo

obuhvaćeno ekonomijom rada - to su industrijski odnosi i upravljanje ljudskim resursima.

Neoklasični pristup od tada dominira ekonomijom rada, a da bi se ukazalo na odmak od

tradicionalnog pristupa sama se disciplina često naziva suvremena ekonomija rada.

Naravno da trend integriranja ekonomije rada s glavnim tijekom matične ekonomske

znanosti nije ostao bez kritika o nedovoljnosti ortodoksnog pristupa za analizu realnih

zbivanja na tržištima rada, te brojnih prijedloga i priloga za njegovo unapređivanje. Kao i u

matičnoj znanosti, glavni tijek zasnovan na neokalsičnoj teoriji, bez napuštanja osnovnog

smjera, obogaćuje se i unapređuje elementima institucionalne ekonomije, ekonomske

sociologije, ekonomske psihologije, eksperimentalne ekonomije i sl. kako bi se približio

tumačenju stvarnosti i omogućio formuliranje što kvalitetnijih zahvata u nju jer su empirijski

aspekti i ekonomska politika, odnosno politika tržišta rada, ostali jedan od važnih svojstava

samostalne discipline ekonomije rada.

3. NEZAPOSLENOST U EKONOMSKOJ TEORIJI

3.1. Nasljeđe predkeynesijanske ekonomske misli

Nezaposlenost nije postojala jedino u prvobitnoj zajednici, no s pojavom privatnog

vlasništva, podjele rada i trgovine, s najamnim radom zasigurno se javlja i nezaposlenost.

Međutim, do devetnaestog stoljeća, ako se i pridavala kakva pažnja tome problemu,

promatralo ga se isključivo kroz njegovu posljedicu, siromaštvo i bijedu, pa i Adam Smith i

Malthus krajem osamnaestog stoljeća ne promatraju nezaposlenost kao ekonomski problem

uvjereni u apsolutnu moć "nevidljive ruke" koja uspostavlja ravnotežu.

Tek 1820. godine Malthus u Principles of Political Economy priznaje da će u

uvjetima pada nacionalnog proizvoda tisuće radnika biti izbačene iz zaposlenosti, no

nezaposlenost vidi samo kao neizbježan uvod u smanjenje nadnica koje će osigurati

zaposlenje istog broja radnika. U takvim tranzitornim razdobljima država bi mogla pomoći

nezaposlenima gradnjom cesta i drugim javnim radovima koji neće konkurirati s robom na

tržištu. Uočio je i mogućnost zamjene radnika strojevima, no budući da efikasnost strojeva

smanjuje troškove i povećava količinu roba na tržištu, smatrao je da će porasti i potražnja pa

će usprkos štednje rada biti zaposleno više radnika. Istovremeno je nagovjestio da bi povećani

profiti mogli biti ušteđeni umjesto investirani i tako izazvati nezaposlenost. Međutim, izrazio

9

je i uvjerenje da je takva mogućnost u postojećim uvjetima nevjerojatna jer je, kao i Smith,

bio uvjeren da ekspandirajuća privreda automatski održava punu zaposlenost.

U to vrijeme i Ricardo u Principles of Political Economy and Taxation (1817) uvodi

pojam tržišta rada, ali ni on ne ostavlja prostora za postojanje prave nezaposlenosti. I on

priznaje da doduše privremeni padovi ili zastoji u proizvodnji uzrokuju transfer kapitala iz

jedne djelatnosti u drugu, i za to vrijeme dio radnika trpi nezaposlenost, ali je to normalna

cijena razvoja. U posljednjem izdanju svog djela navodi još jedan mogući razlog

nezaposlenosti - zamjenu rada strojevima. Dokazao je da postoji mogućnost da poduzetnik

ostvari isti profit uz manju proizvodnju ako obrtni kapital namijenjen plaćama usmjeri u

kupnju strojeva. Međutim, odmah i zagovara malu vjerojatnost takve nezaposlenosti budući

da poduzetnici investiraju iz profita, a ne postojećeg fonda kapitala, a dugoročno

mehanizacija povećava opću dobrobit i zaposlenost.

S Ricardom takozvana "klasična ekonomija" doživljava zrelost. Nezaposlenost je

dakle promatrana kao osobni, a ne društveni problem, a budući da će glad natjerati tržište rada

u ravnotežu, nedobrovoljna nezaposlenost predstavlja samo kratkotrajnu iznimku.

I John Stuart Mill u Principles of Political Economy (1848) podržava klasični pogled

na nezaposlenost. Kad je tržište rada prezasićeno, nadnice padaju, što uzrokuje pad cijena

zbog smanjenih troškova, i što, nadalje, izaziva rast potražnje. Prema tome nakon takvih

kratkotrajnih fluktuacija svi ponovno nalaze zaposlenje.

U drugoj polovici devetnaestog stoljeća javlja se nova generacija ekonomista, no

njihova takozvana marginal-revolution usmjerena je na mikroekonomsku analizu upotrebe

resursa koja nije bila usmjerena na objašnjenje i rješenje problema nezaposlenosti.

S druge strane Karl Marx, koji se svakako bavio pitanjem nezaposlenosti, u Das

Kapital (1867) iznosio je takvo viđenje problema koje je još više obeshrabrivalo moguće

napore na iznalaženju rješenja. Marx objašnjava da svako povećanje potražnje na tržištu roba

povećava potražnju za radom, što uzrokuje rast nadnica. Međutim, poduzetnici tada

preraspodjeljuju kapital u strojeve i otpuštaju radnike koji postaju "rezervna armija rada" koja

je nužna za rast kapitalističke ekonomije i zaposlena je samo u vrhuncima prosperiteta. Dakle

tehnološka nezaposlenost garantira mogućnost eksploatacije i onemogućava rast plaća.

Međutim, teoriju o rezervnoj armiji nije razvio Marx, već je 1807. godine John Weyland (u

djelu A short inquiry into policy, humanity and past effects of the poor lows, prema Garraty

1978, str. 105) braneći zakon o pomoći siromašnima od Malthusove kritike ustvrdio da je

potrebno uzdržavati višak radne snage jer je on nužnost za rast privrede. Vrlo važno i istinito

gledište je u tumačenju i postavljeno naglavce, jer ono je u stvari sadržano u modernoj tezi da

10

je privredni rast preduvjet pune zaposlenosti. Međutim, Marx je rješenje vidio jedino u

ukidanju kapitalizma, pa je u tome previdio drugačiju mogućnost rješenja problema i time

samo podržao stajalište o neizbježnosti toleriranja nezaposlenosti.

Alfred Marshall je 1890. godine u Principles of Economics još uvijek upotrebljavao

izraz "inconstancy of employment" (nestalnost ili nekontinuiranost zaposlenja) budući da je

podrazumijevao normalnim stanje pune zaposlenosti. Kao sinteza marginalističkog pogleda

smatrao je da klasična hipoteza koja nezaposlenost stavlja u ovisnost o kvoti novca

raspoloživoj za nadnice previše važnosti daje potražnji, dok se zanemaruje ponašanje ponude

rada. Rast nadnica ne izaziva samo pad potražnje za radom, već i rast ponude rada. Prema

tome u uvjetima konkurencije radi se samo o trenutnom neskladu. Marshall je vjerovao da

problem nezaposlenosti samo izgleda teži jer su tvornice postale veće pa otpuštanja privlače

više pažnje. No, depresija devedesetih godina bila je najjača do tada doživljena u svijetu i

učinila je kraj takvom načinu razmišljanja.

Nezaposlenost je postala žarišni problem i odjednom se o različitim aspektima te

zanemarivane teme počelo pisati u knjigama i člancima. Najoriginalniji od novih istraživača

nezaposlenosti bio je engleski ekonomist John A. Hobson. Priznao je klasičnim ekonomistima

znanstvena dostignuća, ali im je zamjerio izostanak bilo kakve brige za praktične socijalne

probleme. Bila mu je naravno poznata i teorija o nužnosti rezervne armije rada koje je

vrijednost također prihvatio, no smatrao je da upravo činjenica da u postojećim uvjetima

nezaposlenost izgleda neizbježna mora biti motiv da se ti uvjeti izmijene. Činjenicu da su u

vrijeme vrhunca ekspanzije 1890. gotovo svi nezaposleni apsorbirani u proizvodne aktivnosti

smatrao je dovoljnim dokazom da se ne može tvrditi da se nezaposlenost u vrijeme depresije

sastoji od osoba koje ne žele raditi. Osnovni uzrok nezaposlenosti je nedovoljna potrošnja,

nedostatak efektivne potražnje o kojem je već govorio Malthus. Razlog te nedovoljne

potrošnje je da bogati često nedovoljno troše, odnosno previše štede. Takva tvrdnja u to

vrijeme predstavljala je pravu herezu. On se suprotstavio klasičnoj teoriji da ponuda stvara

vlastitu potražnju tvrdnjom da možda doista postoji i moć i želja da se potroši sve što se

proizvede, no ne nužno kod iste osobe. Prečesto oni koji imaju moć radije štede nego troše.

Malthus, koji je sedamdeset godina ranije primijetio da prevelika štednja može

izazvati premalu potražnju i nedovoljnu potražnju za radom rastućeg stanovništva, predložio

je rješenje da bogati moraju povećati neproduktivnu potrošnju. Hobson je predložio znatno

modernije rješenje, da višak štednje bogatih mora biti progresivnim porezima preusmjeren za

društvene potrebe. Utjecaj i autoritet klasičnih ekonomista bio je previše jak i Hobsonova

tumačenja i ideje nisu našle odjeka.

11

William H. Beveridge je 1909. godine u Unemployment: Problem of Industry

analizirao teorije nezaposlenosti i poslovnih ciklusa izdvajajući prednosti i slabosti svake od

njih. I Hobsonovoj teoriji pridaje odgovarajuće značenje, ali mu i zamjera da tvrdnja da

štednja izaziva nezaposlenost zavarava, jer nudi kao uzrok nezaposlenosti ono što je u stvari

uzrok industrijskom rastu kojega je nezaposlenost posljedica. Beveridge zaključuje da je

nezaposlenost uzrokovana promjenama u neravnomjernom rastu koje su neizbježna posljedica

konkurencije proizvođača. Na taj način se i on pridružuje tvrdnjama o nepostojanju lijeka za

nezaposlenost. Osnovni doprinos njegovog rada je u gledištu koje proizlazi i iz samog naslova

da nezaposlenost nije problem pojedinca i da istraživanja treba usmjeriti na nezaposlenost kao

pojavu, a ne na nezaposlene osobe.

Uskoro su uslijedile preciznije analize problema. Pigou 1914. godine izdaje

Unemployment, gdje tvrdi da je osnovni uzrok nezaposlenosti neuspjeh usklađivanja nadnica s

razinom cijena. Ako nadnice u jednom području porastu, npr. zbog pritiska sindikata, više će

se ljudi vezati na tu privrednu granu i neki će ostati nezaposleni. Prema Pigou nezaposlenost

bi mogla biti eliminirana sniženjem nadnica, jer bi time snizili troškove poslodavcima, koji bi

snizili cijene prouzrokujući na taj način veću potražnju i zaposlenost. Pigouov rad nosi

nasljeđe klasičnih ekonomista, no on ga pokušava uskladiti s modernim uvjetima i priznaje da

takva idealna promjenjivost nadnica koja bi održavala punu zaposlenost i u uvjetima

fluktuacije potražnje nije moguća. Zato on dozvoljava potrebu da država primjenjuje mjere za

smanjenje nezaposlenosti i olakša teret nezaposlenima (uredi za zapošljavanje, programi

obrazovanja, ali i javni radovi ili skraćivanje radnog tjedna umjesto otpuštanja djela radnika).

Pigou je ipak bio svjestan da bi najbolji način rješavanja problema nezaposlenosti bio

smanjivanje frekvencije i intenziteta konjunkturnih ciklusa. Smatrao je da bi manipulacija s

vrijednošću novca radi održavanja stabilnosti cijena mogla najbolje ublažiti ciklička gibanja.

Klasični pogled na nezaposlenost i dalje je prevladavao i nakon Prvog svjetskog rata

usprkos postojanja drugačijih gledanja. J. A. Hobson je ustrajao na svojoj tvrdnji da rješenje

nezaposlenosti treba tražiti u stimuliranju potrošnje kako bi se potražnja uskladila s ponudom,

pri čemu bi se profitabilnost proizvodnje uspostavila zbog mogućnosti povećanja cijena, a ne

snižavanja troškova. U The Economics of Unemployment (1922) ukazuje na to da je rat

dokazao da visoka potrošnja sprečava nezaposlenost i da je način da se nezaposlenost

izbjegne povećanje potrošne moći društva pomoću progresivnih poreza i javne potrošnje. Na

žalost Hobson nije dalje razvio ideju iz 1890. godine. Međutim, to su tijekom dvadesetih

godina učinili Amerikanci William Trufant Foster i Waddill Catchings. Pošli su od ideje da je

odgovarajuća potrošnja ključ pune zaposlenosti, no glavni problem pri tome je u stvari

12

neusklađenost između štednje i investicija budući da oni koji štede i oni koji investiraju često

nisu iste osobe. Potrebnu ravnotežu može osigurati država fiskalnom politikom. U The Road

to Plenty (1928) opisali su kako vlada može u skladu s kretanjem gospodarstva regulirati

državnu potrošnju, osobito javnim radovima. Ideja o javnim radovima kao kontracikličkoj

mjeri nije originalna, no ovaj put je ponuđena u pravom trenutku s napredovanjem ekonomske

teorije i velikom krizom koja je uskoro izbila.

Keynes je 1929. razvio teoriju multiplikatora kojom je napokon uspio pobiti tvrdnje

ekonomista klasične škole da javni radovi i državna potrošnja ne mogu riješiti probleme, već

samo izazivaju inflaciju. R. F. Kahn je razradio model multiplikatora i pokazao kako državna

potrošnja, osim primarne, izaziva i sekundarnu zaposlenost. Iako je pod utjecajem klasičnih

ekonomista i sjećanja na veliku inflaciju s početka dvadesetih godina još uvijek prevladavao

otpor prema takvom razmišljanju, velika kriza koja je donijela nezapamćenu nezaposlenost

prisilila je vlasti da nešto poduzmu.

Slijedi takozvana keynesijanska revolucija i narednih četvrt stoljeća ekonomska su

znanost, pa tako i pogled na nezaposlenost determinirani uspjehom Keynesova djela i

ekonomske politike vođene u skladu s njegovom teorijom.

Izloženi kronološki slijed razvoja pogleda ekonomske znanosti na nezaposlenost,

dakako, samo je ilustracija i ne može obuhvatiti sve doprinose i sve osobe koje su doprinijele

pogledu na nezaposlenost predkeynesijanskog doba. Često se uspjeh Keynesove teorije

tumači kao veliki preokret i negacija dotadašnjih ekonomskih dostignuća, no ona je izrasla iz

dotadašnjeg razvoja ekonomske znanosti, a klasični ekonomisti koji su bili Keynesovi

suvremenici (najznačajniji su: A. C. Pigou, Henry Clay i Edwin Cannan) također su imali

zaokruženu teoriju i mnoge ideje i pojmovi koji su postali poznati kao dio Keynesove Opće

teorije bili su već sadržani u njihovim radovima.

3.2. Keynesijansko tumačenje masovne nezaposlenosti

John Maynard Keynes je u The General Theory of Employment Interest and Money

(1936) pokušao dokazati da ekonomski sistem koji je prevladavao tridesetih godina ovog

stoljeća nije u mogućnosti garantirati punu zaposlenost raspoloživog rada po nadnicama

prevladavajućim na tržištu. Drugim riječima ravnoteža ekonomskog sistema kompatibilna je s

trajnim postojanjem nezaposlenosti.

Keynes ne pridaje posebnu važnost analizi ponude rada, već je njegova pažnja

usmjerena na tumačenje zašto uz datu ponudu rada po prevladavajućim nadnicama postoji

dugotrajni višak ponude nad potražnjom. Tumačenje zasniva na hipotezi da agregatna

13

potražnja za robom i uslugama određuje potražnju za radom, odnosno zaposlenost. Prema

tome nesklad je posljedica nemogućnosti potražnje za radom da dostigne datu ponudu rada,

odnosno posljedica preniske potražnje za robom i uslugama. Prema tome u njegovom je radu

ideja nedovoljne potražnje koja se javljala i ranije (npr. kod Malthusa i Hobsa) napokon

formulirana u obliku cjelovitog sistema. Pošavši od činjenice da su nadnice nefleksibilne

nadolje ustvrdio je da se višak ponude nad potražnjom za radom ne može apsorbirati

jednostavnom autoregulacijom razine nadnica, jer smanjenje nadnica ne prouzrokuje

automatsko povećanje potražnje za radom. Smanjenje nadnica doista djeluje i na smanjenje

cijena, no suprotno klasičnom tumačenju to neće dovoljno povećati potražnju za radom, već

će pad agregatne razine cijena dovesti do pada agregatnog dohotka i time agregatne potražnje

(što je kasnije nazvano "keynesov efekt"). Takvu nezaposlenost, koja je posljedica nedovoljne

agregatne potražnje na tržištu roba, Keynes naziva nedobrovoljnom. Iako je upotrijebio izraz

koji je ranije koristio Pigou, radi se o bitno drugačijem tumačenju nedobrovoljnosti. Dok se

kod Keynesa radi o vrsti nezaposlenosti, koja je posljedica nedovoljne agregatne potražnje na

tržištu roba i može se izbjeći poticanjem blage inflacije, Pigouovo se definiranje više

približava uobičajenom pojmu nedobrovoljnosti, dakle nezaposlenost za koju se može

razumno ocijeniti da individualni radnik nije odgovoran. Pigouovo gledanje dakle obuhvaća i

frikcionu i strukturnu nezaposlenost koje same po sebi nisu posljedica nedovoljne potražnje

na tržištu roba, već neusklađenosti na tržištu rada. Upravo to što je Keynes bit problema

nezaposlenosti postavio van tržišta rada omogućilo je nagovještaj njegova rješenja. Nakon

Keynesove Opće teorije puna zaposlenost napokon je izgledala dostižan cilj ekonomske

politike.

I doista, u sljedećim je godinama Keynesijanska politika osigurala izvanrednu

gospodarsku ekspanziju i nezaposlenost je već potkraj tridesetih godina prestala biti problem.

2.3. Suvremene teorije tržišta rada i nezaposlenosti

Novo povjerenje u sposobnost suzbijanja nezaposlenosti nije potaklo ekonomiste da

zaborave na nezaposlenost. Zbog velike važnosti ekonomske politike u upravljanju

gospodarstvom bilo je nužno praćenje ekonomskih pokazatelja, od kojih je jedan od

značajnijih kretanje nezaposlenosti. Temeljito praćenje i proučavanje omogućilo je i stvaranje

novih pristupa u objašnjavanju kretanja nezaposlenosti.

Budući da osoba treba aktivno tražiti posao da bi bila nezaposlena, pedesetih se godina

razvila diskusija na osnovi pretpostavke da upravo gospodarski rast utječe i na porast broja

nezaposlenih budući da se i domaćice, umirovljenici i mladi uključuju u traženje radnih

14

mjesta potaknuti većom potražnjom na tržištu rada. Nasuprot tomu javilo se i pitanje, je li u

lošim vremenima veći utjecaj imalo povećanje radne snage (efekt dodatnog radnika) kada se

zbog gubitka prihoda hranioca obitelji i ostali članovi uključuju u traženje zaposlenja, ili

smanjenje kada dugotrajno nezaposleni prestaju tražiti posao (efekt obeshrabrenog radnika).

Sve detaljnije upoznavanje problema nezaposlenosti ukazalo je i na neka socijalna i

ekonomska pitanja. Bez obzira koliko niska bila ukupna nezaposlenost, stope su uvijek veće

među mladima, lošije obrazovanima ili drugim ugroženim skupinama. Djelomično to može

biti poljedica diskriminacije, odnosno predrasuda prema tim skupinama, no isto tako otvoreno

je pitanje efikasnosti keynesijanskog pristupa za objašnjenje i suzbijanje svih oblika ili tipova

nezaposlenosti.

Keynesijanska teorija u stvari uopće nije teorija tržišta rada, već makroekonomska

teorija pune zaposlenosti ukupnog gospodarstva. Nasuprot tome stvaraju se nove međusobno

konkurirajuće ili nadopunjujuće teorije tržišta rada, u prvom redu tzv. neoklasičnih

ekonomista koji mikroekonomskim pristupom analiziraju uvjete na samom tržištu rada i

objašnjavaju ponašanje aktera tržišta rada i makroekonomske posljedice na način koji

opravdava ispravnost klasičnog pogleda na automatsko uspostavljanje makroekonomske

ravnoteže.

3.3.1. Teorija traženja

Neoklasična pretpostavka o istovremenoj ravnoteži svih tržišta u uvjetima potpune

konkurencije i slobodnog djelovanja mehanizma cijena ima kao uvjet idealno stanje tržišta:

potpuna transparentnost i potpuna sposobnost prilagođavanja omogućuje sudionicima trenutni

prijelaz na ravnotežnu cijenu, čime nestaje mogućnost prevelike potražnje ili ponude.

Međutim, tržište rada odlikuje se nedostatnom regionalnom transparentnošću, otežanim

protokom informacija, izuzetnom heterogenošću te povezanosti predmeta razmjene s

osobama, čime je ograničena i mobilnost. Zbog toga procesi prilagođavanja ("raščiščavanja")

tržišta rada zahtijevaju dulje vrijeme, pa veće ili manje odstupanje od ravnotežnog stanja

nikako nije iznimka. Postojanje frikcionalno uvjetovanih slobodnih radnih mjesta i

nezaposlenih osoba mogu se dakle prihvatiti i s neoklasičnog gledišta bez potrebe mjenjanja

osnove modela - postojanja i konačne djelotvornosti ravnotežne nadnice. Teorija traženja ima

cilj objasniti uzroke i odrednice takve nezaposlenosti u okviru tradicionalnog modela.

Osobe koje traže zaposlenje neće prihvatiti prvi posao koji im se ponudi, već će tražiti

postoji li bolje slobodno radno mjesto. Uz pretpostavku da takvo traženje zahtijeva potpunu

zauzetost osobe koja traži posao, ti procesi uzrokuju razdoblja nezaposlenosti koja služe

15

prikupljanju informacija o tržištu rada. Takva nezaposlenost se potpuno uklapa u neoklasične

poglede, ona je istovremeno racionalna i dobrovoljna.

3.3.2. Utjecaj nepromjenjivih nadnica

Tradicionalna neoklasična teorija gotovo da ne ostavlja mogućnost postojanja

nedobrovoljne nezaposlenosti. Osobe koje ne mogu pronaći zaposlenje u stvari imaju

nerealno visoka očekivanja glede nadnice, te je sniženje nadnica univerzalna terapija protiv

nezaposlenosti. Međutim, nepromjenjivost nadnica koja se u stvarnom životu javlja

predstavlja problem za neoklasičnu ekonomsku teoriju. Ukoliko doista postoje nezaposleni

spremni raditi za nižu nadnicu i poslodavci koji bi uz nižu nadnicu mogli zaposliti dodatne

radnike, zašto onda interesi sudionika na tržištu ne dovedu do sniženja nadnica i rasta

zaposlenosti? Što je uzrok nedovoljne fleksibilnosti nadnica?

Postoje razni pokušaji odgovora na ta pitanja u okviru neoklasične teorije, pri čemu

postoje dva osnovna smjera:

a) rigiditet je egzogeno određen, odnosno postoje vanjski pritisci koji ometaju slobodno

funkcioniranje tržišta (utjecaj države i sindikata) i

b) endogeni utjecaji, gdje je rigiditet posljedica optimizacije u ponašanju sudionika na tržištu

(implicitni ugovori i nadnica efikasnosti).

a1.) Uloga sindikata

Najjednostavnije je nepromjenjivost nadnica objasniti time da su izvana fiksirane te da

pojedinačni tražilac zaposlenja ne može ponuditi rad po nižoj cijeni iako je nezaposlen.

Minimalnu nadnicu (dakle nepromjenjivost na dolje) može odrediti država ili, češće, sindikati

u kolektivnim ugovorima. Zbog toga neoklasičari smatraju sindikate glavnim uzročnikom

nezaposlenosti te se postavlja logično pitanje zbog čega oni određuju takve nadnice koje će

dovesti do nezaposlenosti.

Ciljna funkcija sindikata sadržat će dva međusobno konkurirajuća cilja, što više

nadnice i što veću zaposlenost, pa je ekonomski racionalna odluka pronaći optimalnu

kombinaciju ta dva cilja. Prema tome sindikat je birajući optimalno rješenje morao žrtvovati

određenu zaposlenost te je krivnja za nezaposlene na njemu, ili ukoliko je imao podršku svih

posloprimaca njihova je nezaposlenost dobrovoljna. Druga je mogućnost da sindikat pri

donošenju odluke ne nastupa kao zastupnik posloprimaca, već kao organizacija zainteresirana

u prvom redu za osiguranje svojeg postojanja i moći. Ovisno o načinu izbora rukovodstvo

16

sindikata zainteresirano je prvenstveno za interese one grupe radnika koji će osigurati ponovni

izbor istog rukovodstva.

a2.) Uloga državne regulacije

Donese li vlada uredbu ili zakon o visini minimalne nadnice u gospodarstvu, time

utječe na slobodno funkcioniranje tržišta i može izazvati nezaposlenost. Analogno postupku

sindikata može se pretpostaviti da vlada, kao dobro informirani društveni planer, svjesna

troškova i koristi odabire razinu plaće i nezaposlenosti koji će maksimizirati ukupno

blagostanje u društvu. Međutim, isto je tako moguće da političke partije obećavaju na

izborima definiranje visoke minimalne nadnice računajući da je veći broj birača koji će

koristiti dobrobit odluke od broja nezaposlenih zbog te mjere

a3.) Društvene norme

Postoji i hipoteza o neformalnoj društvenoj normi koja čini pokušaj preuzimanja tuđeg

radnog mjesta nuđenjem rada za nižu nadnicu društveno neprihvatljivim.

b1.) Implicitni ugovori

Ukoliko nadnica nije nefleksibilna uslijed vanjskog pritiska, a da bi se mogla objasniti

u sklopu neoklasične teorije, ta nefleksibilnost mora biti posljedica racionalnih interesa nekih

sudionika na tržištu rada. Jedno od mogućih objašnjenja je postojanje implicitnih ugovora.

Budući da je tržište rada vrlo heterogeno i teško pregledno, posloprimci i poslodavci su

zainteresirani za stabilnost dogovorene nadnice jer je stalno traženje odgovarajućih radnih

mjesta ili novih radnika u uvjetima stalne promjenjivosti nadnica riskantno i skupo. Zbog toga

i bez eksplicitnih ugovora sa sindikatima pridržavanje implicitno ugovorenih stabilnih

nadnica predstavlja racionalno ponašanje.

b2.) Teorija ljudskog kapitala

Začetak teorije ljudskog kapitala nalazimo već kod Adama Smitha koji je uočio

analogiju između ljudskih sposobnosti, odnosno kvalifikacije i kapitala. Moderna teorija

ljudskog kapitala zasnovana je početkom šezdesetih godina u djelima Beckera, Mincera, Oia i

Schultza. Prvobitna je svrha teorije bila pojasniti različitu efikasnost kapitala u industrijskim i

zemljama u razvoju, no kasnije se pokazala vrlo korisnom u objašnjenju čitavog niza

ekonomskih pojava koje nije mogla objasniti tradicionalna neoklasična teorija. Ukoliko je

17

ulaganje u ljudski kapital specifično vezano za rad u firmi, poslodavac će biti i zainteresiran

za iskorištenje svoje investicije, a da bi je zaštitio, isplati mu se plaćati iznadtržišnu nadnicu.

b3.) Nadnica efikasnosti

Daljnje moguće objašnjenje endogeno određene nefleksibilnosti nadnica predstavlja

teorija nadnice efikasnosti koja predpostavlja neposrednu pozitivnu međuovisnost između

nadnice i efikasnosti rada. Određivanjem povišene nadnice firma povisuje svoje troškove, ali

zbog povećane efikasnosti rada inducira povećani output i ostvaruje veći profit. Dokle god

dodatni profit prelazi dodatne troškove, firma će povećavati nadnicu. Ta profitno

maksimirajuća "nadnica efikasnosti" može znatno nadmašiti ravnotežnu nadnicu i izazvati

nezaposlenost koja se ne može spriječiti spremnošću nezaposlenih na prihvaćanje niže

nadnice.

b4.) "Insider-outsider" teorija

Insider-outsider teorija uzrok nalazi u suprotnosti interesa zaposlenih i nezaposlenih

posloprimaca. Zaposleni radnici (insiders) imaju znatno veću moć utjecaja na poslodavca od

nezaposlenih, odnosno zaposlenih u drugim poduzećima (outsiders) zbog različitosti troškova

koje mu mogu prouzročiti ili su mu prouzročili. Spremnost outsidera na niže nadnice ne može

im osigurati zaposlenost jer zajednička strategija insidersa u odnosu prema poslodavcu i

prema outsiderima može izazvati prevelike troškove za poslodavca koji bi želio zaposliti

outsidere.

3.3.3. Nezaposlenost stvara nezaposlenost

Sadašnja je razina nezaposlenosti direktna posljedica nezaposlenosti u proteklom

razdoblju. Empirički je dokazana činjenica da s duljinom trajanja nezaposlenosti pada

vjerojatnost izlaska iz stanja nezaposlenosti, pa i ukoliko je nezaposlenost nastala zbog

egzogenog šoka privremenog utjecaja, radna snaga koja bi nakon njega mogla biti ponovno

apsorbirana postupno postaje neupotrebljiva. Što je broj nezaposlenih veći, traženje posla

postaje teže i skuplje, što nadalje smanjuje poticaj nezaposlenima da traže posao. Na taj način

nezaposlenost postaje stupica.

4. ZAKLJUČAK

Ekonomska teorija nema stabilan, već skokovit razvitak s značajnim krivudanjima i

cijepanjima glavnog tijeka. Protokom vremena i razvitkom gospodarskih i društvenih procesa

18

teorijski pristupi koji su se donedavna smatrali velikim analitičkim napretkom odbacuju se i

zaboravljaju, a dojučerašnje hereze i odbačene ideje slave se kao novo i konačno rješenje.

Ekonomija rada odgovara takvom opisu možda i više od ostalih disciplina ekonomske

znanosti zbog nematerijalne i nemjerljive prirode mnogih svojstava, problema i utjecaja koji

obilježavaju djelovanje tržišta rada i sam rad kao ekonomski čimbenik.

Rad je u centru pažnje čitavog niza teorijskih sustava ekonomije, od Adama Smitha,

do Ricarda ili do Marxa, ali kontinuirano postojanje značajnog obima istraživanja

problematike rada koja se više ili manje približava glavnom tijeku ekonomske misli ili na

njega oslanja, potvrđuje nužno postojanje samostalne znanstvene discipline koju obilježava

vlastiti problemski i metodološki razvitak. Njezino integriranje s glavnim tijekom neoklasične

mikroekonomske teorije ne umanjuje potrebu njezina izdvojenog promatranja, jer rad će se

uvijek izdvajati od ostalih proizvodnih čimbenika po svojim osobitostima, institucijama,

socijalnoj ukorijenjenosti i značaju, te naročito svojom neodvojivošću od radnika koji taj rad

prodaje.

Poznajemo li povijesni tijek pogleda na pojedine ekonomske probleme, možemo

izbjeći mnoge nesporazume i zamke u promatranju i rješavanju današnjih problema. Bez

obzira koji je teorijski smjer prevladavajući, niti jedan ne može obuhvatiti svu kompleksnost

društvenoekonomskog sustava i ponuditi trajna rješenja za sve probleme. Proizlazi da je

teorijski pluralizam i multidisciplinarnost jedino moguće rješenje za kvalitetan razvitak u

budućnosti.

Literatura:

Ashenfelter, Orley; Layard, Richard: Handbook of labor economics, North Holland,

Amsterdam, 1986.

Brunetta, Renato: Economia del Lavoro, Marsilio Editori, Venezia, 1981.

Brunetta, Renato: Labour Economics: History and Theory, Labour, Vol. 5, br. 1, 1991, str.

75. - 100.

Creedy, John edited by: Fondations of economic thought, Basil Blackwell, Oxford, 1990.

Fiorito, Riccardo: Disoccupazione: paradigmi teoretici a confronto, Rassegna di statistiche

del lavoro, Vol. 39, br. 1, 1988, str. 28. - 34.

Fisher, Cornelia; Heier, Dieter: Entwicklungen der Arbeitsmarkttheorie, Campus Verlag,

Frankfurt, NY, 1983.

Franz, Wolfgang: Arbeitsmarktoekonomik, Springer Verlag, Berlin, 1991.

Garraty, John A.: Unemployment in history: economic thought and public policy, Harper &

Row Publ., New York, 1978.

19

King, J. E.: Labour Economics, Macmillan, London, 1990.

Mc Connell, Campbell R.; Brue, Stanley L.: Suvremena ekonomija rada, MATE, Zagreb, 1994.

McNulty, Paul J.: The Origins and Development of Labor Economics, The MIT Press, Cambridge,

1980.

Marshall, Alfred: Principles of Economics, Macmillan and Co., Ltd. 1920. Library of Economics and

Liberty. 4 September 2001. <http://www.econlib.org/library/Marshall/marP1.html>

Mrnjavac, Željko: Mjerenje nezaposlenosti, Ekonomski fakultet Split, Split, 1996.

Ricardo, David: On the Principles of Political Economy and Taxation, John Murray, 1821, Library

of Economics and Liberty. 4 September 2001.

<http://www.econlib.org/library/Ricardo/ricP1.html>.

Rothschild, Dr. Kurt: Theorien der Arbeitslosigkeit, R. Oldenburg Verlag, Munchen, 1988.

Sapsford, David; Tzannatos, Zafiris: The Economics of the Labour Market, The Macmillan

Press ltd, London, 1993.

Sesselmeier, Werner; Blauermel, Gregor: Arbeitsmarkttheorien, Physica Verlag, Heidelberg,

1990.

Smith, Adam: An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, Methuen & Co.,

Ltd. 1904. Ed. Edwin Cannan. Library of Economics and Liberty. 4 September 2001.

<http://www.econlib.org/library/Smith/smWN1.html>

20