Mreze Seminarski

UNIVERZITET U SARAJEVU

EKONOMSKI FAKULTET U SARAJEVU

Visoka poslovna škola

Računarske mreže Seminarski rad

Mentor: doc. dr. Aida Habul Studenti : Armin Balić Emir Bukva Damir Muhamed Efendić

Seminarski rad Poslovna informatika

S A D R Ž A J

1. UVOD……………………………………………………………………………….………3

2. Računarske mreže…………………………………………………………………………4

3. Podjela računarskih mreža…………………….………………………………………….4

4. Primjena računarskih mreža……………………………………………..……………….5

4.1 Dijeljenje informacija………………………………………………………………..………………...6

4.2 Dijeljenje računarskog hardvera i softvera………………………….…………….…6

4.3 Komponente računarske mreže…………………………………………………..……7

5. Povezivanje računarskih mreža……………………………………………..……………..9

5.1 Koaksijalni kablovi……………………………………………………..……………………………….10

5.2 Optički kablovi……………………………………………………………….…...……11

6. Bežićne mreže – wireless……………………………………………………….…….…….11

7. Topologije…………………………………………………………………………………..13

7.1 Topologija magistrale (Bus topology)……………………………………….………..14

7.2 Topologija zvijezde (Star topology)………..………………………………….………14

7.3 Topologija prestena (Ring topology)………………………………………………….15

7.4 Topologija mreže (Mesh topology)………………………………………...………….16

8. Mrežni protokoli………………..……………………………………………………………….….17

8.1. Protokoli bez uspostavljanja veze………………………………………………..…..19

8.2. Protokoli sa uspotavljanjem veze…..………………………………………………..19

9. Zaključak……………………………………………..…………………………………….20

10. Literatura…………………………………………………………………………………..21

2


1. Uvod

Potreba za informacijama natjerala je čovjeka da uspostavlja veze sa raznim izvorima informacija i da stvara mreže preko kojih će sebi olakšati prikupljanje, prenos, skladištenje i obradu podataka. Naglim razvojem računarske tehnologije posljednjih godina (povećanje performansi uz pad cijena) i sa pravom eksplozijom Interneta, broj korisnika računara i računarskih mreža raste vrtoglavom brzinom. Sa sve moćnijom računarskom opremom svakodnevno se uvode novi servisi, a istovremeno se u umrežavanju postavljaju viši standardi. Vremenom su se mrežni sistemi razvijali da bi danas dostigli nivo praktičnog efikasnog okruženja za razmjenu podataka.

Počeci umrežavanja vezuju se za prve telegrafske i telefonske linije kojima su se prenosile informacije do udaljenih lokacija. Dostupnost i fleksibilnost tehnologija današnjih savremenih računarskih mreža omogućava da se sa bilo koje tačke na planeti može povezati na mrežu i doći do željenih informacija. U poređenju sa nekadašnjom cijenom korištenja servisa mreža, cijena eksploatisanja današnjih mreža je sve niža. Računarske mreže su danas nezamenjivi dio poslovne infrastrukture, kako velikih, tako i malih organizacija. Poznavanje tehnologije i korištenje mreža čak izlazi iz okvira primjene u poslovanju (koje može da obezbjedi poslovnu prednost organizacijama - npr. elektronska trgovina omogućava i malim firmama konkurentnost na tržištu) i zalazi u ostale aspekte života čovjeka postajući dio opšte kulture.

Računarska mreža može biti prost skup dva ili više računara, koji su povezani adekvatnim medijumom i koji međusobno mogu da komuniciraju i dijele resurse. Koristi se za prenos kako digitalnih tako i analognih podataka, koji moraju biti prilagođeni odgovarajućim sistemima za prenos. Mrežom se prenose računarski podaci, govor, slika, video, a aplikacije na stranama korisnika mogu biti takve da se zahtjeva prenos podataka u realnom vremenu (govor, video i sl.) ili to ne mora biti uslov (elektronska pošta, prenos datoteka i sl.). Mreža se sastoji od računara, medijuma za prenos (žica, optičko vlakno, vazduh i sl.) i uređaja kao što su čvorišta, svičevi, ruteri itd. koji čine infrastrukturu mreže. Neki od uređaja, kao što su mrežne kartice, omogućavaju vezu između računara i mreže.

Svaka mreža se može svesti na slijedeće dvije osnovne cjeline: hardversku i softversku. Hardversku cjelinu sačinjavaju mrežni čvorovi (nods) u kojima se vrši obrada informacija, fizički spojni putevi i dijeljeni resursi. Čvorovi su djelovi mreža u kojima dolazi do obrade podataka. Postoje dve vrste čvorova: čvorovi u kojima se vrši stvarna obrada i oni predstavljaju ciljne čvorove (hosts), i čvorovi kojima je uloga da usmeravaju informacije (routers). Dijeljeni resursi su hardverski (štampači, ploteri, faks mašine, diskovi i sl.) ili softverski elementi (datoteke, baze, aplikacije i sl.). Softversku cjelinu mreže čine protokoli – pravila po kojima se vrši komuniciranje (razmena podataka) u mreži, operativni sistemi koji su u direktnoj komunikaciji sa hardverom računarskog sistema (i imaju podršku za mrežni hardver i mrežne protokole) i korisnički mrežni softver.

3


2. Računarske mreže

Računarska je mreža sistem koji povezuje različite ili slične uređaje u jednu cjelinu. U telekomunikacijskom smislu, mreža povezuje uređaje za obradu podataka i komunikacijske uređaje, na međudržavnom planu, unutar pojedine zemlje, grada, u industrijskom postrojenju, poslovnim zgradama ili u malom uredu. Potreba za umrežavanjem posljedica je stalnog porasta razmjene podataka (pisama, poruka, izvještaja, i sl.) među zaposlenima. Izračunato je da se oko 60 % radnog vremena koristi za komunikaciju ili razmjenu podataka. Za uštedu su vremena napravljeni razni uređaji namijenjeni komunikaciji i razmjeni podataka ( telefaks, osobna računala, printeri, višefunkcijski terminali), a sada ih sve treba povezati u računalnu mrežu za sveopću korist.

3. Podjela računarskih mreža

Ovisno o udaljenostima koje prilikom umrežavanja treba premostiti, na raspolaganju su nam različite tehnologije umrežavanja i vrste medija za prijenos podataka. Tako i mreže dijelimo u dvije osnovne kategorije: mreže širokih područja (Wide Area Networks - WAN) i mreže lokalnih područja(Local Area Networks - LAN).

LAN WAN

Visoko razvijena satelitska tehnologija omogućuje danas povezivanje bilo koje dvije tačke na Zemlji, a postoje i instalacije na kopnu i u moru koje omogućuju međusobno povezivanje klasičnim medijima - običnim ili optičkim kabelima. U razvijenim zemljama postoji niz telekomunikacijskih firmi koje pružaju usluge povezivanja raznim drugim tvrtkama i organizacijama unutar zemlje pa i preko granica. Internet - specifična tvorevina računarske industrije - omogućuje komunikaciju i razmjenu podataka pojedincima i organizacijama iz cijelog svijeta. Danas na tržištu postoje satelitski uređaji koji omogućuju pojedincu ili firmi pristup Internetu putem satelita. Na lokalnom planu zanimljive su mreže računara u kancelarijama, u poslovnim zgradama ili industrijskim postrojenjima, odnosno na malim udaljenostima. Takve mreže spadaju u lokalne računalne mreže. Svaka od ove dvije kategorije dijeli se na podgrupe koje se razlikuju po vrsti medija za prijenos signala, brzinama rada, mrežnim tehnologijama i protokolima koje koriste, kao i vrsti mrežnih operativnih sistema.

4


4. Primjena računarskih mreža

Od pojave prvih računarskih mreža do današnjih snažnih personalnih računara pokazalo se da računarske mreže povećavaju efikasnost i smanjuju cijenu obrade podataka. Dijeljenje računarskih resursa putem računarskih mreža ostvaruje se kroz:

Dijeljenje informacija Dijeljenje računarskog hardvera i softvera Centralizovanu administraciju pri obradi podataka.

Shodno tome računari koji su dio računarske mreže mogu da međusobno dijele:

Dokumente Elektronske poruke Softver za obradu teksta Softver za praćenje projekata Ilustracije, fotografije, video i audio datoteke Štampače Faks mašine Modeme CD – ROM uređaje i druge izmjenljive memorije Hard diskove.

5


Mogućnosti računarskih mreža se permanentno šire, a također se otkrivaju i novi načini dijeljenja resursa i komunikacije među računarima.

4.1 Dijeljenje informacija

Sposobnost brzog i jeftinog dijeljenja informacija predstavlja jednu od najvažnijih primjena tehnologije umrežavanja računara. Poznato je da je elektronska pošta najčešći servis za koji ljudi koriste Internet. Mnogi poslovni ljudi specijalno su investirali u računarske mreže da bi mogli da koriste prednosti komunikacije na bazi elektronske pošte. Omogućavanjem dijeljenja informacija, računarske mreže mogu da smanje Slika 1. Dijeljenje na mreži

potrebu za papirnom komunikacijom, povećavaju efikasnost i korisnicima omoguće istovremeni pristup skoro svim podacima koji su im potrebni.

4.2 Dijeljenje računarskog hardvera i softvera

Prije pojave računarskih mreža, korisnici računara su imali potrebu za sopstvenim štampačima, crtačima i drugim periferijskim uređajima. Mreže omogućavaju da nekoliko ljudi istovremeno dijeli podatke i periferijske uređaje.

Mreže mogu da se koriste za dijeljenje i standardizovanih aplikacija, kao što su procesori teksta, programi za tabelarno izračunavanje, baze podataka inventara itd., da bi se omogućilo da bilo ko unutar mreže, koristi iste aplikacije i istu verziju te aplikacije.

Ovim je omogućeno da se dokumenti lakše dijele, kao i da je obuka korisnika efikasnija. Ljudima je lakše da potpuno ovladaju jednim programom za obradu teksta nego da uče četiri ili pet različitih programa ovog tipa.

Slika : Dijeljenje štampača na mreži

6


4.3. Komponente računarske mreže:

računari, terminali, komunikacione linije, komunikacioni hardver, komunikacioni softver.

Za povezivanje računara u mrežu korisnik treba da raspolaže jednostavnim komunikacionim hardverom u vidu mrežne kartice ili modema.

Slika : Modem Slika :Mrežna kartica

Mrežna kartica služi za povezivanje računara u mrežu na udaljenostima do 1000m.Ovakve mreže su poznate kao lokalne mreže.

Za povezivanje računara na većim daljinama koriste se modemi, a takve mreže poznate su kao globalne mreže .

Sem navedenih hardverskih komponenata u mreži se koriste i specifični uređaji kao što su:

repetitori za regenerisanje električnih signala,

mrežni mostovi za povezivanje segmenata pojedinih mreža i

routeri za izbor puta za prenos podataka u mreži.

Mrežni adapteri (Network Interface Card, NIC) obezbjeđuju spregu između kablova i računara.

7


Zadatak mrežnog adaptera je da:a) Pripremi podatke iz računara za slanje u mrežni kabl.b) Šalje podatke drugom računaru.c) Kontroliše tok podataka između računara i sistema kabliranja. Prima dolazne

podatke iz kabla i translira ih u bajtove koje može da prihvati procesor računara.

Switch je uređaj koji upravlja protok podataka između dijelova lokalne mreže (LAN). Za razliku od hub-a, switch dijeli mrežni promet te ga šalje na određena odredišta, dok hub šalje podatke na sve uređaje koji su u mreži.

Hub je centralni uređaj za povezivanje računara u zvjezdastu topologiju, i dijeli se na aktivne i pasivne hubove.

Mrežni softver definiše mogućnosti mreže koje su korisniku na raspolaganju.

U lokalnim mrežama obično postoje tri tipa korisnika mreže:

supervizor, regularni korisnik i operater.

Supervizor je lice odgovorno za efikasan rad mreže. U njegovoj nadležnosti je održavanje mreže, određivanje prava korisnika, održavanje sistema datoteka na serveru, izrada sigurnosnih datoteka na serveru i slično.

Regularni korisnici su sva lica koja preko radnih stanica mogu prići serveru. Korisnici dobijaju od supervizora šifru pomoću koje mogu prići serveru.

Operater je korisnik koga je supervizor ovlastio da obavlja neke poslove u mreži.

Slika : Supervizor i korisnici

8

http://bs.wikipedia.org/wiki/LAN

http://bs.wikipedia.org/wiki/Hub

http://bs.wikipedia.org/wiki/Hub


5. Povezivanje računarskih mreža

Računari su povezani u mreži komunikacionim linijama.

Veze mogu biti :

telefonska linija, koaksijalni kabl, optički kabl, radio veza i satelitska veza.

Od prirode mreže zavisi najvažnija karakteristika mreže - brzina prenosa.

Najveći broj savremenih računarskih mreža su povezane nekom od žičnih ili kablovskih veza, koje se koriste kao prenosni medijum i koji prenosi signale između računara. Za različite potrebe i veličine mreža na raspolaganju stoje različiti tipovi kablova.

Tri grupe kablova se koriste za povezivanje većine računarskih mreža:

Koaksijalni kablovi Upredene parice (sa ili bez oklopa) Optički kablovi.

Razumijevanje razlika među karakteristikama navedenih kablova može da pomogne u određivanju koji tip kabla odgovara konkretnom tipu mreže.

Slika 6. Koaksijalni kabl Slika 7. Optički kabl

9


5.1 Koaksijalni kablovi

U jednom trenutku, ovaj tip kablova bio je najšire korišten za povezivanje mreža. Postoji nekoliko razloga zbog kojih su koaksijalni kablovi široko korišteni: relativno su jeftini, fleksibilni i laki za primjenu.

U svom najjednostavnijem obliku koaksijalni kablovi se sastoje od bakarne žice obložene izolacijom. Oko izolacije se nalazi metalna zaštitna mreža oko koje se nalazi spoljašnja zaštita.

Zaštitni mrežni omotač apsorbuje spoljašnje električne signale tako da oni ne utiču na podatke koji se šalju preko unutrašnjeg provodnika. Zbog toga, korišćenje koaksijalnog kabla je dobar izbor za veća rastojanja i za pouzdan prenos podataka na većim brzinama kod manje sofisticiranih uređaja.

Postoje dva tipa koaksijalnih kablova:

Tanki (thinnet) kabl Debeli (thicknet) kabl

5.2 Optički kablovi

Kod optičkih kablova (fiber-optic cable) podaci se prenose u obliku signala koji predstavljaju modulisane svjetlosne impulse. Radi se o relativno bezbijednom načinu prenosa podataka, jer za razliku od bakarnih kablova kroz koje se podaci prenose u obliku električnih signala ovdje ne postoje električni signali koji se prenose preko optičkog kabla. Zahvaljujući tome nije moguće praviti izvode sa optičkog kabla pa se ne mogu ni krasti podaci. Optički kablovi su pogodni za veoma velike brzine i veliki kapacitet prenosa zbog čistoće signala i odsustva slabljenja. Ovi kablovi se sastoje iz izuzetno tankog staklenog cilindra, koji se naziva jezgro (core) okruženog koncentričnim slojevima stakla, koji se nazivaju obloga (cladding). Optička vlakna se ponekad prave od plastike. Iako je plastika lakša za instalaciju ona ne može da prenosi svetlosne impulse na istu daljinu kao staklo.

Pošto svaki stakleni kabl može da prenosi signale samo u jednom smijeru de facto postoje dva kabla u odvojenim oblogama. Jedan kabl služi za predaju, a drugi za prijem. Svaki kabl je ojačan plastičnim omotačem, a vlakno od Kevlar – a mu daje čvrstinu.

Prenos kroz optičke kablove ne podliježe električnoj interferenciji i izuzetno je brz, 100MBps, a postoje kablovi kod kojih je ostvarena i brzina od 1Gbps. Ovakvim kablovima signali – svjetlosni impulsi mogu da se prenose na rastojanja od više kilometara. Optičke

10


kablove treba koristiti ako postoji potreba da se podaci prenesu veoma velikom brzinom, na veliko rastojanje posredstvom veoma bezbijednog medijuma.

Međutim, optički kablovi imaju cijenu koja je komparativna sa cijenom najkvalitetnijih bakarnih kablova.

6. Bežićne mreže – wireless

Osnovna karakteristika bežičnih mreža jeste rad bez korišćenja komunikacionih kanala u vidu kablova. Bežične mreže za prenos podataka koriste radio talase ili svetlosne signale s tim da su radio talasi daleko češće u upotrebi jer za njihovo korišćenje nije potrebna optička vidljivost. Jedan od glavnih kriterijuma za kategorizaciju bežičnih mreža jeste razdaljina na kojoj je razmena podataka putem njih moguća. U skladu sa tim, bežične mreže se mogu podeliti na:

Bežične mreže kratkog dometa:

Bluetooth

Slika : Bluetooth

Bežične mreže srednjeg dometa:

IEEE 802.1

Slika :IEEE 802.1

11


Bežične mreže velikog dometa: Satelitske mreže Mobilna telefonija Paging mreže

Kod računarskih mreža je najčešće korišćena IEEE 802.1 tehnologija (koja je i inače namenski razvijana za računarske mreže) ali se za veća rastojanja koriste i mreže mobilne telefonije kao i satelitske mreže.

12


7. Topologije

Postoje tri osnovne LAN topologije: magistrala (bus), prsten (ring) i zvijezda (star). Ove topologije predstavljaju logičku arhitekturu mreže, ali fizički, uređaji ne moraju da budu stvarno raspoređeni u ovom obliku. Bus i ring logičke topologije su često fizički organizovane kao star topologija odnosno u obliku zvijezde. Izbor i specifikacija topologije LAN mreže zavisi od: fizičkih lokacija nakojima se nalaze korisnici sistema, količine podataka u lokalnim bazama podataka kao i potrebnog ažuriranja tih baza, od učestanosti pristupa bazama na drugim lokacijama i zahteva za komuniciranjem između dve korisničke lokacije.

Većina računarskih mreža koristi kablove za međusobno povezivanje računara. Međutim, to ne znači jednosatvno utaknuti kabl u jedan i drugi računar. Različiti tipovi kablova, kombinovani sa različitim mrežnim adapterima, mrežnim operativnim sistemima i drugim komponentama zahtijevaju različite tipove organizacije mreže.

7.1 Topologija magistrale (Bus topology)

Ovakav tip mreže sastoji se od uređaja koji su povezani na zajednički, deljivi kabl. Ova vrsta topologije se često označava i kao „linerana magistrala“, jer su računari povezani u jednu liniju. To je najjednostavniji i najčešći metod umrežavanja računara. Ovakva mreža se sastoji iz jednog kabla koji se zove segment (trunk, backbone), koji povezuje sve računare u mreži na jednu liniju.

Slika : Topologija magistrale

13


U jednom trenutku samo jedan računar može da šalje poruku posredstvom magistrale.

Zbog toga broj računara koji su povezani na magistralu utiče na performanse mreže. Ako je na magistralu povezan veći broj računara, više njih će čekati da bi poslao svoje podatke na magistralu, što znači da će cijela mreža biti sporija.

Prostiranje signala mora da bude zaustavljeno pošto stigne na odredišnu adresu. Za zaustavljanje prostiranja signala, komponenta koja se naziva terminator postavlja se na oba kraja kabla za apsorbovanje slobodnog signala. Apsorpcija signala oslobađa kabl tako da drugi računari mogu da šalju podatke.

7.2 Topologija zvijezde (Star topology)

Povezivanje računara pomoću segmenata kablova koji se izvode iz jedne tačke označava se kao topologija zvijezde. Loša strana ovakve veze je u tome što kvar u centralnom računaru dovodi do blokade cijele mreže.

Slika 11. Topologija zvijezde

14


7.3 Topologija prestena (Ring topology)

Povezivanje računara pomoću kabla koji formira petlju označava se kao topologija prstena. Problem toplogije zvijezde riješava topologija prstena u kojoj kvar na nekom računaru ne blokira rad cijele mreže. Nedostatak prstena je njegova relativno velika dužina, zbog čega se topologija magistrale najčešće koristi.

Slika :. Topologija prstena

7.4 Topologija mreže (Mesh topology)

Kod ovog tipa topologije svi računari su međusobno povezani odvojenim kablovima. Ova topologija obezbjeđuje da se između dva čvora može ostvariti veza različitim prolascima kroz mrežu.

Postojanje više puteva između dva čvora povećava pouzdanost mreže, jer prekid nekih veza ne blokira rad mreže.

Međutim, može se postaviti problem najkraćeg puta kojim se neka komunikacija može ostvariti.

15


Slika :Topologija mreže

8. Mrežni protokoli

Prenos podataka kroz mrežu se obavlja po protokolima – utvrđenim pravilima koja su poznata svim učesnicima u komuniciranju. Protokol predstavlja standard (konvenciju) za ostvarivanje i kontrolu veze i prenosa podataka između dve krajnje tačke. Komunikacioni protokol predstavlja set standardizovanih pravila za predstavljanje podataka, signalizaciju, proveru autentičnosti i kontrolu grešaka, neophodnih da bi se informacija prenela komunikacionim kanalom. Ključni elementi protokola kojim se dogovara spremnost za slanje, spremnost za prijem, format podataka i sl. su:

sintaksa - format podataka i nivoi signala, semantika – kontrolne informacije u prenosu i kontrola grešaka, tajming – brzina prenosa.

Razmjena podataka u računarskoj mreži je izuzetno složena. Sa povećanjem broja umreženih računara koji komuniciraju i sa povećanjem zahtjeva za sve savršenijim uslugama (servisima) neophodno je i usavršavanje protokola. Posao komuniciranja je toliko složen da je bilo neophodno razviti protokole u više slojeva. Svaki sloj je namjenjen za jedan odgovarajući posao. Kod prvobitnih računarskih mreža, umrežavanje se vršilo zavisno od proizvođača računarske opreme. Sav hardver i softver su bili vezani za jednog proizvođača, tako da je bilo veoma teško vršiti izmjene, unapređivanja mreže i sve je bilo izuzetno skupo. Uvođenjem standarda za komuniciranje po logički jasno definisanim slojevima, pojavilo se više proizvođača softverske opreme. Standardima se omogućilo kombinovanje hardvera i

16


softvera od različitih proizvođača, što je sve zajedno dovelo do pada cijena opreme i softvera za umrežavanje i do povećanja kvaliteta usluga u mrežama. Jedna od najbitnijih stvari kod umrežavanja je adresiranje. Ako se posmatraju samo dva računara, nema potrebe za adresiranjem, jer sve što se pošalje sa jednog računara namenjeno je drugom. Već kada mrežu čine tri računara, pojavljuje se potreba za adresiranjem. Poslati podaci sa jednog računara mogu biti namenjeni jednom od preosta dva računara. Dodatno usložnjavanje nastaje ako se posmatra više aplikacija na jednom računaru, koje mogu da komuniciraju sa više aplikacija na drugom računaru. Ovde nije dovoljno samo adresirati računar, već i aplikaciju sa kojom se komunicira. Koraci protokola moraju da se sprovedu u skladu sa redosljedom koji je isti za svaki računar u mreži. U predajnom računaru ovi koraci se izvršavaju od vrha ka dnu. U prijemnom računaru ovi koraci moraju da se sprovedu u obrnutom redosljedu.

Na predajnom računaru protokol:

dijeli podatke u manje cjeline, nazvane paketi, koje može da obrađuje, paketima dodaje adresne informacije tako da odredišni računar na mreži može da odluči da li oni pripadaju njemu, priprema podatke za prenos kroz mrežnu karticu i dalje kroz mrežni kabl.

Na prijemnom računaru, protokoli sprovode isti niz koraka, ali obrnutim redoslijedom:

preuzimaju se podaci sa kabla kroz mrežnu karticu unose se paketi podataka u računar. iz paketa podataka uklanjaju se sve informacije o prenosu koje je dodao predajni računar. kopiraju se podaci iz paketa u prihvatnu memoriju (bafer) koja služi za ponovno sklapanje. ponovno sklopljeni podaci prosleđuju se aplikaciji u obliku koji ona može da koristi.

Osnovni principi u dizajnu protokola su efikasnost, pouzdanost i robustnost i prilagodljivost. Potrebno je da oba računara, predajni i prijemni, svaki korak izvedu na isti način kako bi primljeni podaci imali istu strukturu kakvu su imali prije slanja. U mreži, više protokola mora da radi zajedno. Njihov zajednički rad obezbjeđuje ispravnu pripremu podataka, prenos do željenog odredišta, prijem i izvršavanje. Rad više protokola mora da bude usaglašen kako se ne bi događali konflikti ili nekompletne operacije, odnosno nekompletan prijenos informacija.Rezultat tog usaglašavanje naziva se slojevitost (layering).

Uspostavljanje veze, prenos podataka i raskid veze određeni su setom protokola koji su nadležni za jedan od sledećih poslova:

17


"Handshaking" - uspostavljanje veze;

Pregovaranje o različitim karakteristikama veze;

Definicija početka i kraja poruke;

Definicija formata poruke.

Definisanje pravila za obradu oštećenih ili nepravilno formatiranih poruka(ispravka grešaka);

Utvrđivanje neočekivanog prekida veze i definisanje daljih koraka u tomslučaju;

Prekid veze.

8.1. Protokoli bez uspostavljanja veze

Pri korišćenju protokola bez uspostavljanja veze inicijalni korak pri prenosu podataka jeste samo slanje podataka. Ovom koraku ne prethodi procedura vezana za uspostavljanje veze kao što je to slučaj kod protokola sa uspostavljanjem veze. Iako je uspostavljanje veze najčešće osobina protokola sa pouzdanim prenosom, postoje protokoli koji omogućavaju pouzdan prenos bez uspostavljanja veze kao i protokoli koji ne garantuju bezbjedan prenos iako koriste uspostavljanje veze.

8.2. Protokoli sa uspotavljanjem veze

Pri korišćenju protokola sa uspostavljanjem veze dvije strane moraju da uspostave vezu između sebe kao preduslov za razmjenu podataka. Proces uspostavljanja veze može se porediti sa pozivanjem telefonskog broja:

1. Strana koja poziva inicijalizuje liniju (podizanjem slušalice) i unosiodredišni broj.

2. Nakon poziva broja uspostavlja se veza koja još uvek nije adekvatna zaprenos podataka i čeka se na primaoca poziva da podigne slušalicu.

3. Nakon podizanja slušalice primalac poziva obaveštava pozivaoca da jespreman za razmjenu podataka signalom “halo”.

4. Nakon primanja signala “halo” veza adekvatna za prenos podataka jeuspostavljena i razmjena može da počne.

18


Jasno je da procedura potrebna za uspostavljanje veze zahtjeva određeno vreme i angažovanje obe strane. Međutim, ona obezbeđuje pouzdaniji (ali ne i potpuno pozdan) prenos podataka i umanjuje mogućnost greške. Uspostavljanje veze se praktikuje kod protokola koji imaju za cilj da osiguraju pouzdan prenos podataka.

Primjer protokola koji radi sa uspostavljanjem veze je TCP (Transmission Control Protocol). Protokoli servisa kod kojih su performanse bitnije od pouzdanog prenosa podataka najčešće ne uključuju uspostavljanje veze.

Slika : OSI Model i TCP/IP model

19


9. Zaključak

Računarskom mrežom može se smatrati skup nezavisnih računara koji mogu da komuniciraju jedan sa drugim preko zajedničkog prenosnog medijuma koji dijele.

LAN (Local Area Networks) su računarske mreže koje su obično instalirane na malom području, recimo, u okviru jedne zgrade ili u krugu jedne organizacione jedinice. LAN mreže se povezuju u veće mreže WAN (Wan Area Networks).

Dio računarskog hardvera koji obezbjeđuje povezivanje računara je mrežna kartica ili LAN adapter. Preko mrežne kartice i mrežnog kabla računari se povezuju u lokalnu mrežu (LAN).

Toplogija mreže (način povezivanja mrežnih čvorova - računara i linija - veze) može biti star (zvjezda) i bus. Kod zvezda mreže svi računari su povezani u jednoj tački (centralnom čvoru), dok kod bus mreže postoji jedna komunikaciona linija koju koriste (dijele) više računara. Svaki računar u mreži poseduje jedinstvenu mrežnu adresu. Podaci između računara se razmenjuju uz pomoć tih adresa. Kada računar pošalje podatak nekom drugom računaru u mreži, on sa podatkom pošalje i adresu računara koji taj podatak treba da primi. Na taj način podatak stigne tačno tamo gdje treba.

U arhitekturi računarskih mreža postoje dva tipa mreža. Point-to-point mreža je mreža ravnopravnih računara. Ovde se podrazumeva povezivanje dva računara (ili neka druga dva uređaja) koji mogu direktno da komuniciraju, bezposrednika. Korisnici ovih računara mogu da razmenjuju podatke (fajlove, foldere), zavisno od svojih potreba. Drugi tip mreže je klijent-server mreža, kod kojeg postoji jedan glavni računar (visokih performansi) koji se naziva server i više običnih računara (tzv. radnih stanica) koji se nazivaju klijenti. Uloga servera je da čuva neke podatke ili pruža neke usluge koje će računari klijenti da koriste. Zavisno od namjene servera, podaci koje klijenti koriste sa servera, mogu biti neki dokumenti (fajl server), programi (server aplikacija), e-mail-ovi (mail server), stranice Internet prezentacije (web server) i slično. Znači server opslužuje klijente i dostavlja im podatke tj.usluge koje oni traže. U jednoj mreži i može biti i više servera, zavisno od njihove namjene. Najčeše se velike mreže projektuju kombinovanjem point-to-point i klijent-server arhitekture.

Hardverski dio računara koji omogućava povezivanje jednog računara (ili jedne lokalne mreže) sa drugim računarom (ili drugom lokalnom mrežom) preko telefonske linije

20


naziva se modem. Na ovaj način se povezuju računari na velikim geografskim rastojanjima (na primer između radnih organizacija ili gradova).

10. LITERATURA

1) Uvod u računarske mreže - Prof. dr Mladen Veinović, dipl.inž. i Aleksandar Jevremović, dipl.inž. , Beograd 2007.

2) Općenito o računalnim mrežama – Grupa autora3) Uvod u praktično korištenje personalnog kompjutera – dr. Zlatko Lagumdžija,

Sarajevo 2004.4) Internet - http://bs.wikipedia.org/wiki/Ra%C4%8Dunarske_mre%C5%BEe

21

Documents

Mreze Seminarski