Povezivanje računara unutar organizacije postalo je Povezivanje računara unutar organizacije postalo je svakodnevnica. Mreža povezuje uređaje za obradu podataka i svakodnevnica. Mreža povezuje uređaje za obradu podataka i komunikacijske uređaje, bilo na međudržavnom planu, unutar komunikacijske uređaje, bilo na međudržavnom planu, unutar pojedine zemlje, grada, u industrijskom postrojenju, poslovnim pojedine zemlje, grada, u industrijskom postrojenju, poslovnim zgradama preduzeća ili u kancelariji.zgradama preduzeća ili u kancelariji.

Uvod

Računarske mreže su se razvile iz potrebe stalnog zajedničkog korišćenja informacija. Nekada se za razmenu podataka koristilo tzv.kvazi-umrežavanje ili frizbi-net (vrlo je moguće da se i danas negdje koristi).

Istorija

Računarske mreže u opštem smislu označavaju usklađen rad više međusobno povezanih resursa računarskih sistema radi razmene podataka. Dakle, računarska mreža je skup međusobno povezanih računara, perifernih uređaja i drugih resursa. Svaki uređaj koji komunicira sa drugim uređajima u mreži, naziva se mrežni čvor. Računarska mreža je skup dva ili više kompjutera koji su međusobno povezani fizičkom vezom (kablom) ili bežičnom, koja omogućuje prenos informacija između računara. Potpuno je nebitno gde se, pri tome, nalaze ti kompjuteri. Oni mogu biti jedan pored drugo ili razdvojeni na velikim daljinama. Način na koji će biti ostvarena veza zavisi od mnogo faktora, a najvažnija je rastojanje između kompjutera. Kablovi imaju maksimalnu dužinu na koju mogu da prenesu signal, a da njegov kvalitet ne opadne. Mrežni način rada donosi veliki broj prednosti. Najuočljiviji je da informacije nisu zatvorene na jednoj mašini već mogu da cirkulišu. Svaki kompjuter u mreži može da pristupi bilo kojem drugom. Svi resursi ili njihovi delovi (hard disk, CD-ROM, flopi drajv, štampač i dr.) mogu se dijeliti među korisnicima.

Definicija

Ovo se postiže na tri načina: zajedničkim korišćenjem informacija (podataka), zajedničkim korišćenjem hardvera i softvera, centralizovanom administracijom i podrškom.

Prednosti računarskih mreža

Povećavaju efikasnost i smanjuju troškove.

Najjednostavnija kompjuterska mreža sastoji se od kompjutera, nekoliko ulazno/izlaznih jedinica i kablova koji ih spajaju. U početku su kablovi bili relativno kratki, a kasnije su produženi i ulazno/izlazne jedinice smještene kod korisnika, te su tako mreži dodani udaljeni terminali.

Sastav, upravljanje i vrste računarskih mreža

podsistem kompjutera i terminala gdje kompjuteri mogu biti centralni kompjuteri velikog kapaciteta ili PC kompjuteri, a terminali jednostavni “inteligentni” pa sve do složenih “inteligentnih” terminalskih podsistema, posebnog sistema čiji je osnovni zadatak osiguranje ispravnog prenosa podataka između elemenata podsistema kompjutera i terminala.

centralizovano, distributivno i kombinacija centralizovanog i distributivnog.

Upravljanje mrežama može biti:

Računarske mreže sastojale su se od podsistema:

U centralizovanoj mreži sve komunikacijske funkcije nadgledaju se ili upravljaju s jednog mjesta. Pri distribuiranom upravljanju funkcije upravljanja podijeljene su izmenu elemenata mreže. Ovakav način upravljanja može imati značajne prednosti od centralizovane zbog veće pouzdanosti i fleksibilnosti. U slučaju kombinovanog upravljanja pojedinim funkcijama, postupcima ili resursima se upravlja centralizovano, a drugim distribuirano.

Kombinacija centralizovanog i distributivnog umrežavanja

glavni kompjuter, čelni procesor, mali kompjuter, univerzalni terminalski podsistem, upravljačka jedinica više terminala, terminal, radna stanica, koncentrator, multiplekser, multiplekser s podjelom frekventnog obima, multiplekser s podjelom vremena, komutator poruka i modem.

Sastavne delove mreže čine:

Često se nazivaju i radne grupe (workgroups), koje čini manje od 10 računara. Ne postoje namjenski računari niti postoji hijerarhija korisnika. Svi računari su ravnopravni i nema potrebe za administratorom koji bi bio odgovoran za celu mrežu, Bezbjednost sistema nije značajna, Svaki računar je istovremeno i klijent i server.

Mreže ravnopravnih korisnika - Peer-to-peer networks

Koriste se namjenski računari za izvršavanje serverskih aplikacija. Broj servera se povećava sa povećanjem veličine mreže i broja aplikacija. Serverski računari istovremeno mogu bezbjedno da opslužuju vrlo veliki broj korisnika. Administriranje mreže moguće je vršiti sa centralizovanih lokacija. (internet je serverska mreža)

Serverske mreže - Server based networks (klijent-server arhitektura)

U zavisnosti od međusobne udaljenosti računarskih resursa i načina organizacije telekomunikacionih komponenti radi formiranja mreže, računarske mreže se prema geografskim područjima dele na: LAN mreža (Local Area Network) koja pokriva uža geografska područja (obično nekoliko kilometara), prostorno ograničena,

MAN mreža (Metropolitan Area Network) pokriva gradsko područje, pokriva veliki, ali ograničen prostor, (oko 10-15 kilometara),

WAN mreža (Wide Area Network) pokriva šira geografska područja, prostorno nije ograničena.

Host (ili node = čvor) – računar u mreži Router (usmerivač, skretnica, ruter) – namenski računar za povezivanje mreža Subnet (podmreža) - mreža povezanih rutera

Međusobno povezivanje mreža

L A N - Local Area Networks

LAN mreža je komunikacijska mreža koju koristi jedna organizacija na ograničenom prostoru (području), što joj omogućava dijeljenje informacija i izvora. Lokalna mreža je sistem koji mikrokompjuterima omogućava dijeljenje informacija i izvora unutar ograničenog (lokalnog) područja gdje je udaljenost izmenu poslužitelja datoteka i radne stanice manja od jedne milje. Na LAN-u mora biti izvedeno postavljanje kablova kako bi se povezale pojedinačne radne stanice, s poslužiteljem, datoteka i periferijama. Kod LAN mreže neophodno je da pojedinačne radne stanice budu fizički povezani koaksijalnim kablovima ili parica twisted pair, ili bežičnom vezom, a dio mrežnog softvera postoji na čvrstom disku mikrokompjutera.

Definicija

Lokalne računarske mreže su uglavnom u privatnom vlasništvu (kompanije, institucije itd.) i povezuju najčešće PC računare koji su smešteni u okviru jedne zgrade, kampusa ili kompanije.

Predstavljaju glavni alat za aplikacije koje koristi grupa radnika, dakle, za timski rad. Obezbeđuju brze komunikacije i zajedničko korišćenje uređaja i sistema kao što su printeri (štampači) i baze podataka. Na njih se najčešće priključuju i sekundarne memorije velikog kapaciteta na kojima se formiraju baze podataka i aplikativni softver. Pri tome, jedan od mikroračunara preuzima ulogu servera koji dostavlja podatke ili programe drugim računarima po potrebi. Na LAN se može priključiti optička memorija ili pak brzi printeri. Vrlo često jedan od perifernih uređaja priključenih na LAN je gejtvej, preko koga se LAN povezuje sa drugim mrežama (npr. Internet). Preko bežičnih telekomunikacionih uređaja na LAN se često priključuju udaljeni korisnici. Veze (kablaža) i ostala oprema LAN-a je najčešće u privatnom vlasništvu, tj. vlasništvu kompanije koja je koristi. LAN je baziran na standardima i obezbeđuje brzi prenos informacija.

Neke od karakteristika LAN mreža su:

Komponente LAN mreže

1. Server2. Radne stanice3. Mrežna kartica4. BNC konektori5. Mrežni kabl6. BNC terminatori

Hardverske komponente:

Softverske komponente:1. Mrežni operativni sistem2. Mrežni protokoli3. Mrežni servisi

S e r v e r i

Serveri su osnovni hardverski elementi koji upravljaju i kontrolišu rad čitave mreže, podržavajući njene osnovne funkcije.

U zavisnosti od toga, postoje i različite vrste servera, tako da svaka mreža može da sadrži nekoliko servera različitog tipa:

Serveri za datoteke i štampanje (file & print servers), Serveri za aplikacije (application servers), Serveri za elektronsku poštu (mail servers), Fax serveri (fax servers), Serveri za organizaciju podataka (directory servers), Razni mrežni serveri (proxy, DNS, domain controller, router).

Na njemu je instaliran mrežni Operativni sistem koji kontroliše rad u mreži. Ukoliko mreža ne poseduje druge (posebne) servere, njihove funkcije tada obavlja ovaj server. File server se ponekad konfiguriše sa dva jaka hard diska, jer treba da je veoma pouzdan radi preusmeravanja rada korisničkih računara i njihovih zahteva za pristup istim podacima. Najbolje je da se ovakav server ne koristi istovremeno i kao radna stanica, pa se u tom slučaju označava kao ''posvećeni'' (dedicated) fajl server.

1. Server datoteka (File Server)

2. Server baza podataka Podvrsta servera datoteka, i obuhvata server koji čini dostupnim hardverske komponente kao što su CD-ROM ili optički disk, kao i najnovije tipove procesora za baze podataka. Pošto softver za obradu baze podataka radi na personalnom računaru koji funkcioniše kao server datoteka, upitni programi ne moraju da ''vuku'' datoteke kroz kablove mreže zbog razvrstavanja i slaganja u korisničkom računaru. Ova arhitektura smanjuje opterećenje mreže komunikacijama i prebacuje ga na personalni računar sa bazom podataka.

Prima poslove štampe od programa koji rade na korisničkim stanicama, smešta ih na čvrsti disk i šalje štampaču kada na njih dođe red. Server obično može da opsluži više štampača u isto vreme. Isti računar često služi kao server datoteka i server za štampanje, mada u mnogim LAN arhitekturama bilo koji računar može da radi kao server za štampanje.

3. Server za štampanje

Njegove uloge su raznovrsnije od uloge servera datoteka i štampe. Njegove funkcije idu od povezivanja radnih stanica iz LAN mreža sa mainframe računarima, do deljenja grupe skupih modema i telefaksa između korisničkih stanica. Faks server obezbeđuje svakom u mreži mogućnost da deli hardver za prijem i slanje faksa. Personalni računari sa ulogom komunikacijskog servera obično samo tome i služe.

4. Komunikacijski server

Uloga ovog servera jeste da razrešava dinamička imena u statička, gde su dinamička imena npr. www.sp-apeiron.com, a njemu odgovarajuće statičko ime 66.218.71.112.

5. DNS server

Može raditi samostalno kao PC kompjuter ili dijeliti informacije i izvore u mreži putem LAN-a.

M r e ž n a r a d n a s t a n i c a

kablovi sa upredenim paricama: - sa neoklopljenim (UTP - unshielded twisted pair) ili - sa oklopljenim paricama (STP - shielded twisted pair), koaksijalni (coaxial, coax), optički.

Osnovni tipovi mrežnih kablova:

M r e ž n i k a b l

Parični kabl je najjeftiniji tip mrežnog medija. Kabel se sastoji iz dvije parice, a svaka parica se sastoji od dva međusobna isprepletena izolirana vodiča, čime se smanjuje interferencija iz okoline. Pored toga i same su parice međusobno upredene tako da svaka trpi isti iznos interferencije iz okoline. Taj šum, induciran iz okoline, postaje dio korisnog signala, koji se prenosi paricom. Upredanje smanjuje, ali u potpunosti ne uklanja taj šum. Postoji više parica i standardnih dimenzija vodiča, koji tvore parični kabl. Prilikom postavljanja kabla, u mrežama lokalnog područja najčešće se koriste 22-gauge i 24-gauge tipovi vodiča. Općenito, parični se kabl sastoji iz dvije ili više parica. Broj parica u kablu može varirati od 2 parice do 3000 parica. Mnogi LAN-ovi koriste kabl koji sadrži 25 parica. Neki LAN-ovi koriste jeftini, neoklopljeni parični kabl, koji se koristi u prenosu telefonskih signala.

Parični kabal (twisted pair cable)

Parični kabl (UTP i STP) upredena parica

Koaksijalni kabl može se instalirati gotovo isto tako jednostavno kao i parični kabl. Koaksijalni je kabl u današnje vrijeme medij prenosa u većini najpoznatijih LAN-ova. Koaksijalni kabl se sastoji od bakrenog vodiča, okruženog izolacijom. Vanjski omotač od bakra ili aluminija, djeluje kao vodič i kao električna zaštita. Ovaj se kabl koristi u realizaciji kablovske televizije.

Koaksijalni kabl (coaxial)

Koaksijalni kabl - presjek

Širokopojasni (broadband) koaksijalni kablovi za razliku od koaksijalnih kablova, za prijenos u osnovnom pojasu, imaju kapacitet koji im omogućava prenošenje različitih signala koji se istovremeno šalju na različitim frekvencijama. Svi širokopojasni sistemi mogu koristiti jedan kabal s dvosmjernim pojačalima, ili mogu koristiti dva odvojena kabla. U oba slučaja, signali nosioci (carrier) šalju se u srednju tačku , poznatu kao glavni čvor (beadend) koja ih ponovo šalje svim tačkama u mreži. Pristup s jednim kablom (single – cable) koristi frekvencijsku podjelu kako bi se postigao prenos podataka u oba smjera. Oni pružaju uslugu kablovskoj televiziji, pri čemu koriste širokopojasni koaksijalni kabl impedancije 75 oma. Svi širokopojasni sistemi mogu koristiti jedan kabl s dvosmjernim pojačalima.

Dvostruki širokopojasni (dualbroadband) kabal koristi jedan kabal za prenos podataka u smjeru prema glavnom čvoru i drugi za prenos podataka u suprotnom smjeru. Zbog udvostručenje kablova, pojačala i hardvera, dvostruki širokopojasni kabl mnogo je skupljeg pristupa koji koristi samo jedan kabl, ali zato pruža dvostruko veći broj kanala. Instalacija širokopojasnog kabla zahtijeva daleko više planiranja nego planiranje kabla za prijenos u osnovnom pojasu. U firmi koja ima više odjela, svaki odjel ima svoj glavni kabal (drop line) iz koga se granaju dijelovi (tapline) ka radnim stanicama. Ovi dijelovi koriste otpornike da bi sve radne stanice primale signale jednake snage.

Vrste koaksijalnog kabla

Povezivanje na koaksijalni kabl

Optički kabal je posljednjih godina jedan od najvećih napredaka u razvoju LAN-ova uzrokovao je korištenje optičkih vlakana. Taj novi tip prenosa podataka ima niz prednosti pred upotrebom paričnog i koaksijalnog kabla. Osim povećane brzine prijenosa podataka u odnosu na ranije korištenje medija, optički kablovi imuni su na elektromagnetsku interferenciju, te pružaju mogućnost slanja podataka na udaljenost od nekoliko kilometara bez značajnih gubitaka snage signala. Pruža imunost na elektromagnetsku interferenciju, kao i prenos s izuzetno malim brojem grešaka na udaljenost od nekoliko kilometara, uz visok stepen sigurnosti u mreži. Ovaj kabal je trenutno najskuplji medij za realizaciju LAN-a.

Optički kabal (fiber – optic – cabling)

Optički kabl-presjek

Sastoji se od čistog stakla, razvučenog u vrlo tanko vlakno koje čini jezgru optičkog kabla. Vlakno je omotano košuljicom (dadding), slojem stakla s nižim indeksom loma nego što je indeks loma jezgre. Optička mreža koristi laserski izvor ili LED diodu (light – emiting diode) za slanje signala kroz jezgru optičkog kabla. Optički obnavljači (optical repeaters) koriste se duž prenesenog puta za pojačavanje signala koji treba da dođe na odredište u punoj jačini. Na prijemu primljena informacija se pretvara u digitalni ili analogni signal pomoću fotodiode.

Koriste se kao : jednomodna vlakna (monomode fiber) ili višemodna vlakna (multimode fiber).

Vrste optičkog kabla

K o n e k t o r i

Pribor za koaksijalne kablove

Pribor za STP/UTP povezivanje

M r e ž n a k a r t i c a

Komitet instituta IEEE (Institute of Electrcal and Electronics Engineers), dodjeljuje jedinstvene blokove adresa svkom proizvođaću adaptera. Proizvođači dalje, trajno ugrađuju te adrese u čipove postupkom koji se zove utiskivanje adresa nagorijevanjem. Na taj način, svaka mrežna kartica, a to znači i svaki računar, ima jedinstvenu adresu u mreži. Mrežna adresa je veličine 48 bita. Obično se da je u obliku skupa od 12 heksadecimalnih cifara, npr: 02608c428197 ili 02-60-8c-42-81-97.

Koncentrator (Hub) je uređaj koji raspolaže sa određenim brojem priključaka (portova) na koje se spajaju računari. Hub radi tako da sve podatke koji su primljeni na jedan port prosljeđuje na sve ostale portove. To je najjednostavniji način komunikacije, ali nije efikasan.Do problema pri upotrebi huba može doći ako računari pokušavaju istovremeno komunicirati, jer dolazi do kolizije podataka. Nedostatak huba je i ograničenje u maksimalnoj propusnosti mreže na onu koju dopuštaju sve mrežne kartice (ako je na nekom računaru kartica 10Mbit/s, cijela mreža je ograničena na tu brzinu).

Koncentrator (Hub)

Preklopnik (Switch) je uređaj sličan hubu, ali ima ugrađeni mikroprocesor koji analizira pakete s podacima koji putuju mrežom i zna kojem su računaru podaci namijenjeni. Prilikom uključenja preklopnik skenira mrežu i pamti na kojem je portu koji računar. To je moguće jer svaka mrežna kartica ima jedinstvenu MAC adresu (heksadecimalni broj).

Karakteristike: preklopnik omogućava učinkovitiju i pouzdaniju mrežu, nema ograničenja u brzini, omogućava nesmetanu komunikaciju mrežnih uređaja različitih brzina.

U slučaju da jedan hub ili switch nisu dovoljni za umreživanje računara potrebno je međusobno spojiti dva switcha ili huba. Switch ili hub obično imaju jedan port koji se zove Uplink ili Out to hub koji omogućava spajanje dva switch-a ili hub-a.

Preklopnik (Switch)

Usmjerivač (Router) je uređaj koji signale s ulaznog porta šalje na izlazni port (najčešće neka druga mreža). Danas uglavnom služe za spajanje cijele lokalne mreže na ISDN ili ADSL liniju.

Usmjerivač (Router)

Bežične (wireless) mrežeBežične mreže postaju sve popularnije. U nekim je sredinama vrlo

teško izvesti postavljanje kablova. Na primjer, u uredima u kojima se djelatnici često fizički premještaju uobičajeni način postavljanja kablova teško je izvodljiv. Jedna je od mogućih rješenja, bežična mreža. Svaki mikrokompjuter u mreži opremljen je malom pločicom za odašiljanje signala u mikrovalnom području. Ova pločica šalje signale prema ostalim mrežnim radnim stanicama koje takoner imaju mikrovalnu opremu. Primopredajnici, koji se ponekad nazivaju pristupne tačke (access points), emituju i primaju signale i na taj način komuniciraju i sa drugim bežičnim računarima i sa delom mreže koji je pokriven kablovima.

Danas sa za bežično povezivanje koristetri bežične tehnologije:

infracrvena veza (IrDA) Bluetooth tehnologija WLAN (Wirelles LAN)

IrDA je najjednostavniji način bežične komunikacije. Prednosti ovakvog oblika komunikacije su jeftini uredaji i jednostavno priključivanje i uspostavljanje veze. Standard koji omogućava infracrvenu komunikaciju razvila je udruga Infrared Data Association.Nedostaci: optička vidljivost - uređaji koji se povezuju moraju biti postavljeni tako da se optički vide (ne smije biti prepreka) udaljenost - udaljenost izmedu uređaja ograničena je na 1,5 - 5 m brzina prenosa - infracrvenom vezom postižu se brzine prijenosa od 115 Kbit/s (Serial Infrared Transfer-SIR komunikacija)IrDA upotrebljava se za povremeno prenošenje manjih količina podataka (između računara i mobilnih telefona, između više laptop računara). Za korištenje infracrvene veze potrebno je na računalu imati IR port.

Infracrvena veza (IrDA)

Standard za bežičnu komunikaciju na malim udaljenostima koji omogućava povezivanje različitih tipova uređaja (računar, štampač, mobilni telefon). Omogućava domet od 10 metara i brzinu prenosa od 1 Mbit/s. Bluetooth tehnologijom povezivanje se ostvaruje radio valovima, pa uređaji ne trebaju biti optički vidljivi.Bluetooth uređaji: bazna stanica - aktivni mrežni uredaj koji omogućava Bluetooth komunikaciju sa svim uređajima u njegovom dometu (oko 100 m) USB adapteri Računar sa ugrađenim Bluetooth komunikacijskim čipom PDA (ručni) računari

Bluetooth

WLAN omogućava bežično spajanje računara radi razmjene datoteke ili zajedničkog korištenja računarske opreme. Može se izgraditi kao: peer to peer mreža (čine je računari opremljeni bežičnim mrežnim karticama, osim mrežnih kartica nije potrebna nikakava druga oprema) infrastrukturna mreža (sadrži baznu stanicu - Access point, koja predstavlja koncentrator na koji se spajaju svi ostali računari. Bazna stanica može se spojiti na klasičnu žičanu mrežu čime je omogućeno da računari sa bežičnim karticama pristupaju računarima u klasičnoj mreži.

Uređaji za WLAN: bežična mrežna kartica, može biti izvedena kao: - PC Card WLAN kartica (koristi se kod prenosnih računara Interna - PCI kartica - za stone računare) - USB pristupni uređaj (kartica u kućištu koje se na računar spaja preko USB prlključka) bazna stanica (access point) - spaja se na postojeću mrežnu strukturu preko RJ-45 konektora i ponaša se kao bežični koncentrator (predstavlja most između bežičnog dijela mreže i klasične Ethernet mreže).

WLAN

T O P O L O G I J AMREŽNA ARHITEKTURA

Kao što postoji nekoliko različitih načina na koje se može izvesti postavljanje kablova, postoje različiti oblici koji može poprimiti mreža računara. Ti oblici mreže su poznati kao mrežna arhitektura ili topologija, a određene su fizičkim rasporedom računara, kablova i drugih elemenata mreže.

Definicija

Fizička topologija, koja opisuje kako su fizičke komponente mreže spojene i Logička topologija, koja opisuje način protoka podataka.

Topologija može biti:

Od izabrane topologije zavise: vrsta potrebne opreme za mrežu, tehničke mogućnosti opreme, rast mreže, način upravljanja mrežom.U svakoj od topologija mogu se koristiti podjednako parični,

koaksijalni i optički kablovi. U bežičnim mrežama računari su povezani bez upotrebe kablova. U ovoj tehnologiji važno je voditi računa o logičkoj topologiji.

Zvezda je jedan od najstarijih oblika mrežne topologije koja koristi jednak pristup slanju i primanju poruka kao i telefonski sistem. Posebna prednost zvezdaste topologije je u tome što rukovodilac mreže može nekim čvorovima dodijeliti viši status nego ostalim. U ovom slučaju centralni kompjuter prvo ispituje da li postoje signali koji dolaze od ranijih mjesta višeg prioriteta, a onda provjerava signale ostalih radnih stanica. Zvezdasta arhitektura olakšava centralizovanu dijagnostiku svih funkcija mreže.

Topologija - zvezda (star)

Topologija višestruke zvijezde sastoji se od nekoliko kompjutera jedne zvijezde, gdje prestanak jedne stanice ne znači prestanak rada cijele mreže, nego radne stanice koje su u zvijezdi u kvaru neće raditi u mrežnom režimu.

Topologija - višestruka zvezda (clustered star)

Magistrala podsjeća na put kojim se kreću podaci. Kod ove topologije je jednostavno dodavati nove radne stanice, ali je teško održavati sigurnost rada u mreži. U mnogim mrežama radne stanice prije nego same pošalju poruku, prvo provjeravaju da li putem dolazi neka poruka. Budući da sve radne stanice dijele magistralu, sve poruke prolaze kroz sve ostale radne stanice dok ne stignu do odredišta. Svaka radna stanica provjerava adresu sadržanu u poruci koja bi provjerila da li odgovara njezinoj vlastitoj adresi. Za razliku od zvjezdaste topologije, kod koje deseci kablova nakupljenih pored središnjeg računara mogu prouzročiti ozbiljne probleme, postavljanje je kablova sabirničke mreže, jednostavno. Od svih važnijih mrežnih topologija, magistrala zahtijeva najmanju količinu kabla. Mnogi jeftiniji LAN-ovi koriste arhitekturu magistrale i parične kablove.

Magistrala (bus)

Dodatnu prednost topologija magistrale predstavlja činjenica da je ispadanja jedne radne stanice iz pogona ne dovodi do prestanka rada ostatka mreže. Ethernet je primjer mreže koja koristi navedeni pristup izgradnji mreže. Jedan od nedostataka u tome je što mora postojati najmanja dozvoljena udaljenost između kablovskih odvojaka koji povezuju radne stanice na magistralu kako bi se izbjegla interferencija signala. Također administrator sistema ne može na jednostavan način provesti analizu cijele mreže. Konačno, ova arhitektura ne posjeduje obilježje sigurnosti rada u mreži koja su svojstvena zvjezdanoj tehnologiji. Kako se poruke sa svih radnih stanica šalju jednom zajedničkom podatkovnom prometnicom, neovlašteni korisnik može narušiti sigurnost rada u mreži. Od svih topologija, magistrala zahtjeva najmanju količinu kablova.

Topologija magistrala

Prstenasta topologija kombinuje prednosti zvjezdaste i sabirničke topologije. Radna stanica preuzima ulogu nadziranja svih mrežnih funkcija. Jedna od najvažnijih stvari vezanih u prstenastoj topologiji je obvezatnost jednakog pristupa mreži za radne stanice. Na LAN-u s topologijom prstenaste mreže s tokenom (token ring network) radna stanica koja šalje podatke, šalje skup podataka poznat kao token, koji se prostire kroz mrežu. Prstenasta topologija sastoji se od nekoliko čvorova međusobno povezanih u obliku kruga. Poruke se kreću od čvora do čvora i to u samo jednom smijeru. Prstenasta topologija omogućava provjeru prijema poruke. Kad čvor primi poruku koja mu je namijenjena on kopira poruku u radnu memoriju i šalje je na trag pošiljaocu, zajedno sa zastavicom koja označava prijem poruke. Jedna od najvažnijih stvari vezanih uz prstenastu toplogiju jest neophodnost jednakog pristupa mreži za sve radne stanice. Na LAN-u s topologijom prstenaste mreže s tokenom radna stanica koja odašilje podatke šalje skup podataka poznat kao token, koji se prostire kroz mrežu. Token između ostalog sadrži adresu pošiljaoca i adresu čvora, kojem je poruka namijenjena. Kad radna stanica, koja primi podatke načini kopiju poruke u radnoj memoriji, vraća token radnoj stanici koja ga je poslala, a ova zatim šalje token sljedećoj stanici u prstenu. Ako ta stanica nema podataka za slanje, prosljeđuje token sljedećoj stanici i tako redom. Za potrebe administriranja sistema jednoj radnoj stanici dodijeljena je funkcija nadzornog čvora mreže. Nadzorni se čvor brine o svim dijagnostičkim funkcijama. Prstenasta topologija posjeduje mnoge prednosti. Ako nadzorni čvor ispadne iz pogona mreža ostaje aktivna jer je moguće drugoj radnoj stanici dodijeliti funkciju nadzora. Pomoću posebnog softvera mreža može podnijeti ispadanje iz pogona nekoliko radnih stanica i to tako da ih jednostavno zaobiđe u radu.

Prstenasta (ring) topologija

Prstenaste mreže mogu se međusobno povezati pomoću mostova koji preusmjeravaju podatke s jednog prstena na drugi. Iznimno je teško dodati novu radnu stanicu u već postojeću prstenastu mrežu u funkciji. U slučaju dodavanja nove stanice za vrijeme spajanja kablova na mrežu, rad se cijele mreže mora obustaviti. Međutim, danas za to postoji jednostavno rješenje, većina se prstenastih mreža izvodi pomoću povezivača, koji se nazivaju uređajima za ožičenje. Oni omogućavaju administratoru mreže dodavanje novih radnih stanica ili uklanjanje postojećih jednostavnim povezivanjem stanica na određene uređaje za ožičenje odnosno otpajanjem stanica s tih uređaja. Na taj način mreža ostaje u neprekinutom radu.

Topologija prsten

Razvijeni su u posljednjih nekoliko godina u velikom broju. Ako je računar aplikacijski softver, mrežni softver i kablove proizveo je isti proizvođač, tada neće biti velikih problema u uklapanju navedenih komponenata u zajednički rad. U slučaju korištenja kabla s uvijenim paricama moguće je međusobno povezati dva računara upotrebe koncentratora. Potrebno je napraviti posebni kabal u kojem se parice za slanje (TD) na jednoj strani kabla spajaju na parice za primanje podataka (RD) na drugom kraju kabla i obrnuto. No, želimo li u takvu mrežu dodati i treće računalo, u tom slučaju se mora nabaviti i koncentrator (hub).Stvarnost je danas drugačija. Najčešće mrežni softver jednog proizvođača LAN-ova neće raditi na mreži koju je proizvela tvrtka, kao i aplikacije, a i ponekad kablovi moraju biti odabrani za tačno određeni LAN. Neke od vodećih organizacija na tom polju razvile su protokole ili pravila namijenjene usklađenosti mrežnog hardvera i softvera različitih proizvonača. Menunarodna organizacija za standardizaciju (International Standards Organization – ISO) razvila je standarde za menusobnu povezanost otvorenih sistema (Open System Interconnection OSI).

Mrežni standardi

Sastoji se od sedam slojeva specifikacija koje opisuju na koji način treba upravljati podacima za vrijeme različitih faza njihovih prijenosa. Svaki sloj pruža usluge sloju koji se nalazi neposredno iznad njega. OSI model dodjeljuje sedam različitih slojeva složenim procedurama za prijenos podataka mrežom računara:

Fizički sloj Sloj podatkovne veze Mrežni sloj Prijenosni sloj Sloj sesije Sloj predstavljanja Aplikacioni sloj

OSI model

Prvi sloj standarda, fizički sloj, predstavlja skup pravila koja se odnose na korištenje hardvera u prijenosu podataka. U ovom sloju se određuju korišteni naponi, vremenski intervali u prijenosu podataka, kao i pravila za uspostavu početne komunikacijske veze na razini protokola rukovanja. Fizički sloj određuje da li se bitovi šalju dvosmijernim prijenosom ili istovremenim dvosmijernim prijenosom. Od ostalih opisa hardvera, fizički sloj obuhvata i opis povezivača i sučelja prema prijenosnim medijima. U ovom sloju OSI model bavi se električnim karakteristikama signala .

Na ovom sloju ne razmatramo više pojedinačne bitove već podatkovne okvire. To su skupovi podataka koji sadrže podatke, kao i upravljačku informaciju. Sloj povezivanja podataka dodaje zastavice kako bi naznačio početak i kraj okvira. Standardi ovog sloja obavljaju provjeru okvira s obzirom na moguće greške. Nakon provjere grešaka, računar koji je primio podatke šalje potvrdu o ispravnom ili neispravnom prijemu podataka računaru koje ih je poslao.

Sloj povezivanja podataka

Fizički sloj

Prijenosni sloj OSI modela obavlja mnoge funkcije, uključujući i nekoliko razina prepoznavanja grešaka i ponovne uspostave rada nakon ispadanja iz sistema. Na najvišoj razini prijenosni sloj može otkriti greške, ako su pristigli krivim redosljkedom, presložiti u ispravan poredak. Ovaj sloj također multipleksira nekoliko poruka na jedan komunikacijski krug, te nakon toga ispisuje zaglavlje kako bi naznačio koja poruka pripada kojem krugu. Prijenosni sloj također reguliše tok informacije nadziranja protoka poruka.

Sloj sesije kao sloj kojem je osnovni zadatak upravljanje mrežom. Ovaj sloj posjeduje mogućnost raskida sesije te nadzire ispravan završetak sesije. Korisnik izravno komunicira s ovim slojem. Sloj sesije može provjeriti lozinku korisnika prilikom njezina unosa, te može omogućiti korisniku prebaciavnje iz dvosmjernog načina prijenosa u istovremeni dvosmjerni način rada. Ovaj sloj može odrediti ko komunicira koliko često i koliko dugo. On nadzire prijenos podataka pa čak sudjeluje u ponovnoj uspostavi rada sistema nakon ispadanja. Naposljetku sloj sesije može nadzirati korištenje sistema i kreirati informaciju o troškovima koje su napravili pojedini korisnici mreže.

Sloj sesije

Prijenosni sloj

Mrežni sloj brine se o komutiranju skupova podataka. On uspostavlja prividni krug namijenjen prijenosu podataka. Na mjestu slanja, mrežni sloj smiješta poruke koje s prijenosnog sloja dolaze u skupove podataka kako bi ih dva niža sloja mogla prenijeti. Na mjestu prijema , mrežni sloj ponovno iz primljenog skupa podataka formira poruku koju šalje prijenosnom sloju. Da bi se shvatila upotreba skupa podataka, potrebno je pogledati industrijski standard X.25 koji sadrži tri sloja što odgovaraju trima najnižim slojevima OSI modela. Određuje pravila prema kojima se skupovi podataka šalju u javnu mrežu za prenos podataka. Tri sloja odrenena standardom X.25 odgovaraju prvim trima slojevima OSI modela.Prva tri sloja X.25 (fizički sloj, sloj okvira i sloj skupova podataka) odgovaraju prvim trima slojevima OSI modela (fiz. sloj, sloj povezivanja podataka i mrežni sloj):

fizički sloj (Physical Layer) standarda X.25 odgovara fizičkom sloju OSI modela . sloj okvira (Frame Layer) standarda X.25 odgovara sloju povezivanja podataka OSI modela, u sloju skupova podataka (Packet Layer) podaci poprimaju oblik skupa podataka.

Mrežni sloj

Aplikacijski sloj upravlja porukama, udaljenim prijavama korisnika za rad na kompjuteru, te se brine o statistici upravljanja mrežom.

Sloj predstavljanja obezbjeđuje sigurnost rada mreže, prenos datoteka i funkcije formatiranja podataka.

Aplikacijski sloj

Sloj predstavljanja

Internet omogućuje da se pristupi podacima koji se nalaze bilo gdje na svijetu. Da bi Internet funkcionisao moraju postojati računari (serveri) koji su neprekidno uključeni i otvoreni za pristup svim korisnicima Interneta. Internet je nastao 1968. godine pod nazivom ARPAnet , i tada je povezivao samo Ministarstvo odbrane SAD sa četiri američka univerziteta. Ethernet (danas najčešće korištena mreža) je izumljen u Xerox Palo Alto Research Center u 70-im godinama. Izumio ga je dr. Robert M. Metcalfe sa ciljem da podrži rad “ureda budućnosti”, a to je uključivalo i izradu jedne od prvih osobnih radnih stranica – Xerox Alto. Prvi Ethernet sistem radio je na otprilike 3Mbps I bio je poznat kao “pokusni Ethernet”. Formalne specifikacije za Ethernet je 80-tih objavio konzorcij DEC – Intel – Xerox DIX. Ovaj pokušaj uključio je pokusni Ethernet u otvoreni, produktivni i kvalitetni sistem koji radi na brzini 10Mbps. Ethernet standard je prvi put objavljen 1985. s formalnim nazivom “IEEE 802.3 Carrier Sense Multiple Access with Collision Detection (CSMA/CD) Access Method and Physical Layer Specifications” što bi otprilike značilo višestruki pristup provjerom nositelja signala metodom pristupa detekcije sukoba.

I N T E R N E TSVJETSKA MREŽA - MREŽA SVIH MREŽA

Ethernet sistem se sastoji od tri osnovna elementa:

fizičkog medija korištenog za prenos signala između računara, skupa pravila za kontrolu pristupa mediju ugrađenih u svako Ethernet sučelje, a koja dopuštaju skupini računara pravilnu raspodjelu pristupa dijeljenom Ethernet kanalu, Ethernet paketa koji se sastoji od standardiziranog skupa bitova iskorištenih za prenos podataka.

Svaki računar opremljen Ethernetom radi neovisno od svih drugih stanica u mreži: ne postoji centralni nadglednik sistema (internet je decentralizovan u svakom pogledu, što znači da nema ni institucije koja upravlja Internetom, niti postoji neki centar u koji bi se prikupljali svi podaci. Podaci su raspoređeni po serverima širom svijeta). Sve stranice priključene na Ethernet spojene su pomoću zajedničkog signalnog sistema koji nazivamo medij. Ethernet signali šalju se serijski, bit po bit, preko medija do svake priključene stranice. Da bi poslala podatke, svaka stranica najprije provjerava medij, a kad ustanovi da je slobodan, šalje podatke u obliku Ethernet okvira ili paketa. Svaki server na Internetu ima svoju jedinstvenu IP adresu, koja se sastoji od četiri broja, npr: ”129.36.113.6”.

Analogni modem Kablovski modem DSL Fiksni bežični servisi Satelitski servisi ISDN Iznajmljene linije

Načini pristupa internetu:

Reč modem (potiče od MOdulator/DEModulator) u osnovi označava uređaj koji pretvara digitalne podatke koje koristi računar u analogne signale pogodne za prenos kroz telefonsku liniju, a kada stignu na odredište, analogne signale ponovo pretvara u digitalne podatke. Da bi se modemi koji pretvaraju analogne i digitalne signale razlikovali od drugih vrsta uređaja za pristup,modemi se često nazivaju analognim modemima.Modem je postala uobičajena reč čak i kod neiskusnih korisnika računara, tako da se njome često označavaju uređaji koji, strogo uzevši, uopšte nisu modemi. Uređaji koji povezuju računar sa širokopojasnim rešenjima kao što su ISDN, kablovski modemi, DirecWAYi DSL, obično se nazivaju „modemima”, a nijedan od tih uređaja ne pretvara digitalne podatke u analogne signale. Modemima se nazivaju zato što liče na standardni modem i povezuju računar sa Internetom ili drugom mrežom.

Analogni modem

Nekada se smatralo da brzina od 33600 b/s predstavlja apsolutnu granicu brzine za asinhrone modeme. Međutim proizvođači modema od 1996.godine su počeli da prave modeme koji omogućavaju brzine do 56000 bps. Takozvani „56K“ ili „56 Kb/s“ modemi su danas opšte prisutni, iako se način probijanja granice od 33,6 Kb/s, mijenjao nekoliko puta. Veza sa 56 Kb/s omogućava slanje podataka standardnom modemskom brzinom, ali omogućava skoro dva puta brži prijem podataka, u zavisnosti od stanja linija.

Za korištenje Interneta potrebno je imati PC opremljen modemom, telefonsku liniju, softver za pretraživanje i otvoren korisnički račun kod nekog Internet Provider-a . Osim adresiranja računara na Internetu pomoću brojeva serveri imaju i imena koja se lakše pamte. Ime računara se sastoji od više dijelova , menusobno razdvojenih tačkama, npr. UTIC.NET.BA. Zadnja dva slova predstavljaju oznaku države (BA za BiH), NET predstavlja naziv mreže ili organizacije u kojoj se server nalazi, a prva riječ u imenu je naziv servera. Naziv organizacije i oznaka države čine Domain (čita se “domen”). Osim državnih domena (US za Ameriku, UK – Velika Britanija...) postoje i komercijalni domeni (COM), domeni organizacija (ORG), akademski domeni (EDU)... Kako Internetom podaci putuju pomoću IP adresa, a ne pomoću naziva domena na Internetu postoje DNS (Domain Name System) serveri. DNS je baza podataka u kojoj se nalaze IP adrese i domeni svih računara na Internetu. Internet sačinjavaju različiti servisi, od kojih je danas najrašireniji World Wide Web. Web se sastoji od velikog broja različitih lokacija (sites), koje kreiraju pojedinci i organizacije širom svijeta. Web se može uporediti s ogromnom bibliotekom. Lokacije na Web-u su kao knjige, a Web stranice (pages) su poput listova tih knjiga . Web sadrži najrazličitije informacije, od cijena dionica na berzama do ponuda za zaposlenje, od sportskih rezultata do najnovijih vijesti...

Korištenje interneta

Za korištenje Weba je potrebna veza sa Internetom, te Web browser. Web browser je posebna vrsta softvera koji se koristi za pregled Web lokacija. Da bi se Web browser mogao koristiti, potrebno je prvo uspostaviti vezu a tek onda pokrenuti browser. Za uspostavljanje veze koristi se “Dial – Up Networking” (Start, Programs, Accessories). Ako se veza uspostavlja preko direktne telefonske linije, može se koristiti posebno polje za pozivni znak za grad, državu, a ako se koristi linija preko lokalne telefonske centrale ili sekretarske garniture, treba isključiti opciju “Use Country Code and Area Code” a u polje “Telephone Number” upisati kompletan broj telefona, sa brojem koji se bira za pristup vanjskim linijama, pozivnim znakom.

Internet aplikacioni servisi

Sa strane korisnika, najpoznatiji Internet servisi su:

World Wide Web Elektronska pošta (e-mail) Prenos podataka (file transfer) Daljinsko prijavljivanje (remote login)

World Wide Web Internet aplikacioni servis koji omogućuje korisnicima da prenose dokumente koji sadrže tekst i grafiku i da prate hipermedijalne veze od jednog do drugog dokumenta. Baziran je na aplikacionom protokolu HTTP (Hypertext Transfer Protocol). Datoteke koje se prenose napisane su upotrebom HTML (Hypertext Markup Language).Dodata su i razna poširenja, npr. scriptjezici, veze sa

bazama podataka, multimedija, web servisi, itd. Procenjuje se da saobraćaj web-a čini 80% saobraćaja na Internetu.

E-mail

Najčešće korišteni servis na Internetu, pored World Wide Weba, je E-mail (elektronska pošta). To je sistem razmjene poruka sa sljedećim osobinama: Poruke putuju jako brzo; prenos prosječne poruke traje samo

par sekundi. Da biste poslali nekome poruku, trebate znati samo njegovu e-mail adresu. Poruke mogu da sadrže text, slike, brojeve, zvuk, odnosno sve vrste podataka koje računar može da pohrani. Jedna ili više poruka mogu se pripremiti i snimiti i bez povezivanja na Internet. Primalac poruke ne mora biti uz računar kada poruka stigne.

Osnovni elementi svake e-mail poruke su: Adresa primaoca (To:) Adrese alternativnih primalaca (Cc:) Naslov poruke (Subject:) Tijelo poruke (Body) Attachment Potpis (Signature)

Na pristigle poruke se može odgovoriti naredbom (tipkom) “Reply”, čime se automatski kreira nova poruka sa već definisanom adresom primaoca (to je pošiljalac poruke na koju se odgovara) i naslovom poruke (ispred naslova poruke na koju se odgovara dodaje se skraćenica “Re:”). Naredbom (tipkom) “Forward” se primljena poruka prosljenuje nekom drugom primaocu. Znači da se mijenja adresa primaoca, ispred naslova se dodaje skraćenica “Fwd”, a tijelo se ne mijenja. Na vrhu ekrana su tipke za manipulaciju porukama (Reply – za odgovor, Forward – za prosljeđivanje, Print – za štampanje...). Sa lijeve strane su prikazane mape “Inbox”, “outbox”, “Trash”. Sa desne strane je spisak pristiglih poruka, u kojem se vidi ime ili e-mail adresa pošiljaoca, te naslov (subject) svake poruke.

Sadržaj – RAČUNARSKE MREŽE

1. Uvod, istorija i definicija2. Prednosti3. Sastav, upravljanje i vrste4. Međusobno povezivanje mreža5. LAN mreže6. Komponente LAN mreže7. Bežične mreže8. Topologija – definicija i vrste9. Mrežni standardi – OSI model10. Internet11. Analogni modem12. Korištenje interneta