of 32/32
Mihail Šolohov ČOVJEKOVA SUDBINA black books

Mihail Šolohov - Čovjekova sudbina

  • View
    7.104

  • Download
    17

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Pripovijetka Mihaila Šolohova: Čovjekova sudbina

Text of Mihail Šolohov - Čovjekova sudbina

Mihail olohov

OVJEKOVA SUDBINAblack books

1

Mihail olohov OVJEKOVA SUDBINA Jevgeniji Grigorjevnoj Ljevickoj lanu KPSS od 1903. godine Prvo poslijeratno proljee na Gornjem Donu bilo je kao rijetko kad jedinstveno i energino. Krajem marta iz Poazovlja dunue topli vjetrovi, i ve dva dana kasnije sasvim ogolje pjeak na lijevoj obali Dona; u stepi se preplavie vodom uvale i jaruge nabijene snijegom, prolomivi led pomamno zaigrae stepske rjeice, i putevi postadoe skoro sasvim neprohodni. Za vrijeme tog pasjeg bespua morao sam da idem u stanicu Bukanovsku. Nije bilo ba ni tako daleko svega nekih ezdeset kilometara ali nije bilo tako jednostavno prevaliti ih. Moj drug i ja krenuli smo prije izlaska sunca. Snano zateui trange, par ugojenih konja jedva je vukao teka kola. Tokovi su do glavina propadali u ovlaeni pijesak, pomijean sa snijegom i ledom, i za sat vonje na konjskim sapima i bedrima, pod tankim kaiima orme, ve su se pojavili bijeli, gusti mjehurovi pjene, a u svjeem jutarnjem vazduhu izvi se otri i opojni miris konjskog znoja i ugrijanog katrana na dobro namazanoj konjskoj opremi. Gdje je konjima bilo naroito teko, silazili smo s kola i ili pjeke. Pod izmama je ljapkao rastopljeni snijeg, bilo je teko kretati se, ali se na ivicama puta jo uvijek zadrao tanki led to se kao kristal presijavao na suncu, i gaziti po njemu bilo je jo tee. Tek za est sati prevalili smo rastojanje od trideset kilometara i stigli do prevoza preko rjeice Jelanke. Nevelika rjeica, koja tu i tamo ljeti presuuje, razlila se kod Mohovskog hutora na itav kilometar po movarnom ritu, obraslom jovama. Trebalo je da se prebacimo tronim amcem sa ravnim dnom, koji nije mogao da primi vie od tri osobe. Konje smo ostavili. Na drugoj obali, u kolhoznoj upi, ekao nas je stari vilis koji je proao sito i reeto; nalazio se tamo jo od zimus. Uz izvjesnu bojazan, ofer i ja sjedosmo u dotrajali amac. Moj drug je ostao na obali sa stvarima. Tek to smo se otisnuli, voda u sitnim mlazevima poe izbijati sa raznih mjesta iz natrulog dna. Svim i svaim to nam2

se nalo pri ruci zaepljivali smo olupinu i izbacivali vodu cijelo vrijeme vonje. Za sat smo bili na drugoj obali Jelanke. ofer je dotjerao automobil iz hutora, priao amcu i rekao, uzimajui veslo: Ako se ovo prokleto korito ne raspadne na vodi, stii emo za dva sata, ranije nas nemojte oekivati. Hutor se protezao daleko u stranu, i kod prevoza je vladala takva tiina kakva biva u pustim krajevima samo u duboku jesen i u samom poetku proljea. Od vode se osjealo na vlagu, oporu gorinu na trule jove, a sa dalekih prihoperskih stepa to su tonule u ljubiastu izmaglicu laki povjetarac je donosio vjeno mladi, jedva uhvatljivi miris zemlje nedavno osloboene snijega. Nedaleko, na obalskom pijesku, leao je srueni plot. Sjeo sam na njega, htio da zapalim, ali, kada sam zavukao ruku u desni dep vatom postavljenog kaputa, na svoje veliko ogorenje vidio sam da se paklo Belomora sasvim raskvasilo. Dok smo se prevozili, talas je zapljusnuo ivicu amca koji je duboko utonuo, i do pojasa me oblio mutnom vodom. Tada nisam imao vremena da mislim na cigarete, valjalo je, ostavivi veslo, to bre izbacivati vodu da amac ne bi potonuo, a sada sam, ogoren i ljut zbog sopstvenog nehata, paljivo izvukao iz depa raskvaeno paklo, unuo i poeo, jednu po jednu, da redam na plotu vlane, skvrene cigarete. Bilo je podne. Sunce je sijalo jako, kao u maju. Nadao sam se da e se cigarete brzo osuiti. Sunce je sijalo tako jako da sam ve poalio to sam za put obukao vojnike vatirane pantalone i kaput. Bio je to prvi poslije zime zaista topao dan. Prijatno je bilo sjediti na plotu tako, sam, sav se predajui tiini i samoi i, skinuvi s glave staru vojniku kapuljau, suiti na povjetarcu kosu, mokru poslije napornog veslanja, i ne razmiljajui ni o em, posmatrati tako bijeli, bujni oblaci promiu u blijedom plavetnilu. Uskoro ugledah mukarca, koji je izaao na put iza posljednjih hutorskih dvorita. Vodio je za ruku maliana, kome je, sudei po rastu, moglo biti pet-est godina, ne vie. Umorno su se vukli prema prevozu, ali kada su stigli do automobila, skrenue ka meni. Poto mi je priao sasvim blizu, visoki, malo pogureni ovjek ree dubokim, priguenim glasom: Zdravo, drugaru!3

Zdravo. Stisnuo sam veliku, tvrdu ruku, koja mi je bila pruena. ovjek se nae prema djeaku, ree: Pozdravi se sa ikom, sine. I on je, po svoj prilici, ofer, kao i tvoj tata. Samo smo mi stigli kamionom, a on tjera ova mala kola. Gledajui me pravo kao nebo svijetlim oima, blago se osmjehujui, djeak mi smjelo prui rumenu hladnu ruicu. Ja je lako protresoh, upitah: Zato ti je, stari, ruka tako hladna? Napolju vruina, a ti se smrzao? S dirljivim djetinjim povjerenjem malian se privi uz moja koljena, zaueno podie bjeliaste obrve. Otkuda sam ja stari, iko! Ja sam djeak, i uopte se nisam smrzao, nego su mi ruke hladne zato to sam grudve pravio. Skinuvi s lea prazni ranac i umorno se smjetajui pored mene, otac ree: Nagrajisao sam sa ovim putnikom! Zbog njega sam se sav izranjavao. Taman propisno iskoraim on ve prelazi u kas, pa izvoli sad da se prilagodi takvom pjeaku. Tamo gdje bi trebalo jednom da zakoraim napravim tri koraka, te tako i idemo u raskorak, kao konj i kornjaa. A uz to za njim treba etvore oi otvoriti. Samo li se okrenem, on ve po bari gaca ili je otkinuo ledenicu i sisa je umjesto bombone. Ne, nije to muki posao putovati s takvim putnicima, i jo marevskim korakom. On pouta, pa e upitati: A ta je s tobom drugaru, da ne eka svoga gazdu? Bilo mi je nezgodno da ga razuvjeravam kako nisam ofer, te odgovorih: Eto, ekam. Hoe li doi sa one strane? Da. Ne zna hoe li skoro amac? Pa, za jedno dva sata. Podosta. Pa, bar emo se dotle odmoriti, i tako nemam kuda da urim. Prolazim ja, vidim: ovjek moje sorte, ofer. suna se. Deder, mislim, da svratim na asak, da popuimo po jednu. Samom ovjeku je muka i da pui i da umire. A ti lijepo ivi,4

cigarete pui. Dakle, raskvasio si ih. E, moj drugaru, mokar duvan ti je to i lijeen konj, pare prebijene ne vrijedi. Nego, bolje da zapalimo moju krdu, ta veli? On izvue iz depa ljetnih radnih pantalona svilenu, pohabanu duvanjaru malinove boje, savijenu u smotuljak, odrijei je, i ja stigoh da proitam natpis izvezen u uglu: Dragom borcu od uenice estog razreda lebeanske gimnazije. Zapalili smo neku vrlo jaku krdu i dugo utali. Htio sam da ga upitam kuda se zaputio sa djetetom, kakva ga je nevolja potjerala po ovakvom bespuu, ali me je on preduhitrio pitanjem: A ti, kako cijelog rata za volanom? Skoro. Na frontu? Da. I ja sam, bogme, drugaru, imao prilike da okusim od te orbe zasjela mi je u grlu i povrh toga. Stavio je na koljena velike, mrke ruke, pogurio se. Pogledah ga sa strane, i spopade me neka tjeskoba... Jeste li vidjeli kadgod oi kao posute pepelom, pune neke beskrajne oajnike tuge, da je ovjeku teko i da ih pogleda? E, takve je oi imao moj sluajni sabesjednik. Istrgavi iz plota sasueni, krivi prut, arao je neko vrijeme njime po pijesku i utao, iscrtavajui nekakve fantastine figure. Onda progovori: Ponekad ne spava nou, tupo zuri u pomrinu i razmilja: Zato li si me, ivote, tako, osakatio? ta sam skrivio, da me tako kazni I nema odgovora ni u pomrini, ni na suncu jarkom... Nema ga, i neu ga ni doekati! I na jednom se neega sjeti, pa njeno gurkajui sinia, ree: Hajde, dobro moje, idi poigraj se kraj vode kraj velike vode uvijek se nae kakav ulov za djeicu. Samo, pazi da noge ne ukvasi! Jo dok smo utke puili, kriom posmatrajui oca i sina, iznenada sam otkrio jednu okolnost, koja me je zaudila. Djeak je bio obuen jednostavno, ali solidno: i u tome kako mu je stajao dugi kaputi, lako postavljen iznoenim ovijim krznom, i u tome kako su majune izmice bile napravljene da se mogu nositi preko vunenih arapa, i u vrlo vjetom avu na svojevremeno pocijepanom rukavu5

kaputia u svemu se ogledala enska briga, prisustvo spretnih materinskih ruku. A otac je izgledao drugaije: progorio na nekoliko mjesta, vatirani kaput je bio nemarno i na brzinu zakrpljen, na iznoenim radnim pantalonama zakrpa nije bila priivena kako valja, nego kao da je grubo prihvaena krupnim, mukim bodom; imao je na sebi skoro nove vojnike cokule, ali su mu debele vunene arape bile izjedene od moljaca: njih se nije dotakla enska ruka ... Jo tada sam pomislio: Ili je udovac, ili nije u dobrim odnosima sa enom. Ali on se, poto je ispratio pogledom sinia, muklo nakalja i ponovo progovori, a ja se sav pretvorih u uho. U poetku sam ivio obino. Rodom sam iz Voronjeke gubernije, godite hiljadu devetstoto. Za vrijeme graanskog rata bio sam u Crvenoj armiji, u Kikvidzeovoj diviziji. Gladne, dvadeset druge poao sam na Kuban da povijem grbau za kulake, tako sam i ostao iv. A otac, majka i sestrica pomrli su kod kue od gladi. Ostao sam sam. Od rodbine pusto prava nigdje nikoga, ni ive due. Poslije godinu dana vratio sam se sa Kubana, prodao krovinjaru, uputio se u Voronje. Najprije sam radio u drvodjeljskoj zadruzi, onda sam preao u fabriku, izuio bravarski zanat. Uto sam se i oenio. ena mi je odrasla u domu za siroad. Naiao sam na dobru djevojku. Mirna, vesela, usluna, pametna glava, suta suprotnost meni. Od djetinjstva je nauila ta se sve moe preturiti preko glave, mora da se to i odrazilo na njenoj naravi. Kad bi je ovjek pogledao sa strane nije bila ba tako naoita, ali ja je nisam gledao sa strane, nego pravo. I za mene nije bilo ljepe i drae od nje, nije je bilo u cijelom svijetu i nee je ni biti! Deavalo se da sam se s posla vraao umoran, a ponekad i ljut kao avo. Ali ne, na grubu rije ona nikada nije grubou odvratila. Umiljata, tiha, prosto nije znala gdje bi me smjestila, muila se, jadnica, da mi i u oskudici sladak zalogaj pripremi. Gledam je tako i na srcu mi lake, a malo poslije je zagrlim i kaem: Oprosti, mila Irinka, bio sam svinja prema tebi. Ti e razumjeti, na poslu mi nije ilo kako treba. I opet meu nama mir, i meni spokojno na srcu. A zna li ti, drugaru, ta to znai za posao? Ujutru ustajem kao preporoen, odlazim u fabriku, i svaki posao mi polazi za rukom! Tako ti je to kad ovjek ima pametnu enu-drugaricu.6

Deavalo se ponekad, kada primim platu, da poem s drugovima u kafanu. Ponekad se deavalo i to da se vraam kui, i nogama ispisujem sve nekakve zavrzlame, da je sa strane, mora biti, strano i pogledati. Jednom rijeju, ulica mi tijesna, i gotovo, a o sokacima da i ne govorim. Bio sam tada momak i po, zdrav i snaan kao avo, mogao sam mnogo da popijem, i kui sam se uvijek vraao svojim nogama. Deavalo se katkad da sam posljednju dionicu prelazio prvom brzinom, to jest etvoronoke, ali sam ipak stizao. Pa i tada ni rijei prijekora, niti vike ili pak skandala. Samo se smjeka moja Irinka, pa i to nekako obazrivo, da se pijan ne naljutim. Izuva me i apue: Lezi uza zid, Andrjua, da u snu ne padne s kreveta. Te ti se ja strovalim kao vrea zobi, i sve pone da mi pliva pred oima. Samo kroz san osjeam kako me ona lagano miluje rukom po glavi i apue mi neto umiljato, ao joj je, znai... Izjutra me sat-dva prije posla na noge digne, da se razdrmam. Zna da, onako mamuran, neu nita da jedem, pa mi izvadi kiseli krastavac ili jo neto lake, i nalije bruenu aicu votke. Na, da se otrijezni, Andrjua, ali nemoj vie, mili moj. Zar je moguno da se ne opravda toliko povjerenje? Ispijem, dakle, zahvalim joj bez rijei, samo pogledom, poljubim je i poem na posao, pijan od sree. A da mi je, mamurnome, rekla neto u ljutini, da je podviknula ili me izgrdila, tako mi boga, ja bih se i sutradan napio. To se i deava u nekim porodicama gdje su ene glupae; nagledao sam se takvih ludaa, poznajem ih. Ubrzo smo i djecu dobili. Najprije se rodio sin, a nije dugo potrajalo pa dooe i dvije djevojice... Tada sam se odbio od drugova. Cijelu platu nosim kui, porodica mi se pristojno uveala, nije mi do pia. O slobodnom danu popijem kriglu piva i tu stavim taku. Dvadeset devete godine poeo sam da se bakem oko automobila. Izuio sam oferski posao, sjeo za volan kamiona. Poslije sam se toliko saivio sa poslom, da vie nisam poelio da se vratim u fabriku. Uinilo mi se da je za volanom veselije. Tako sam proivio deset godina a da nisam ni primijetio kako su prohujale. A prohujale su kao u snu. Nego, ta je to deset godina! Upitaj bilo kog starijeg ovjeka da li je primijetio kako mu je proao ivot? Vraga je primijetio! Prolost to ti je kao ona udaljena stepa u izmaglici.7

Jutros sam iao njom, sve se lijepo vidjelo unaokolo, a kako sam prevalio dvadeset kilometara, prevukla se stepa maglom, i odavde se vie ne razlikuje uma od korova, ispaa od oranice... Radio sam ovih deset godina i danju i nou. Dobro sam zaraivao i ivjeli smo kao ljudi. I djeca su nam donosila radost: sve troje bjehu odlikai, a najstariji, Anatolij bio je tako spreman iz matematike da su o njemu ak u centralom listu pisali. Otkuda mu tako velik dar za tu nauku, ni sam ti, brate, ne znam. Samo, to mi je mnogo laskalo, i ponosio sam se njime, strano sam se ponosio! Za deset godina nakupilo se neto novca, te smo pred rat podigli dvosobni kuerak, sa ostavom i malenim hodnikom. Irina je kupila dvije koze. ta nam je vie trebalo? Djeca jedu kau s mlijekom, imamo krov nad glavom, odjeveni smo, obuveni, kao da je sve u najboljem redu. Samo to sam se nezgodno smjestio. Dodijelili su mi parcelu zemlje od est ari nedaleko od fabrike aviona. Da mi je krovinjara bila na drugom mjestu, moda bi mi i ivot krenuo drugim putem... U to izbi rat. Sutradan stie poziv iz vojnog odsjeka, a dan kasnije izvolite u ealon. Ispratilo me sve etvoro mojih: Irina, Anatolij i keri Nastjenjka i Oljuka. Sva su se djeca drala junaki. A kerima zablistae suze, nije moglo bez toga. Anatoliju samo ramena drhture, kao da mu je hladno, u to vrijeme je ve uao u sedamnaestu, a Irina moja... Za svih sedamnaest godina naeg zajednikog ivota nikada je nisam vidio takvu. Nou mi se koulja na ramenima i na grudima nije suila od njenih suza, a izjutra se pria nastavljala... Doosmo na stanicu, a ja od tuge ne mogu da je pogledam: usne joj natekle od plaa, kosa poispadala ispod marame, i oi mutne, ukoene, kao u ovjeka koji je enuo. Komandiri izdaju naredbu da se ukrcavamo, a ona mi pala u naruje, ruke obavila oko mog vrata i sva se trese, kao podsjeeno drvo... I djeca je odvraaju, i ja nita ne pomae! Druge ene sa muevima, sa sinovima razgovaraju, a moja se privila uza me, kao list uz granu, pa samo drhti, rije nije u stanju da izusti. Ja joj velim: Umiri se, mila moja Irinka! Reci mi bar lijepu rije na rastanku. Ona mi govori i poslije svake rijei jeca: Rode moj... Andrjua... neemo se vidjeti... vie... na ovom... svijetu...8

Tu se i meni srce od tuge poe cijepati, a ona jednako sa svojim rijeima. Trebalo je da shvati da ni meni nije lako rastajati se, nisam na gozbu iao. Ljutina me neka spopala! Silom sam joj rastavio ruke i lako je gurnuo u rame. Kao da sam je lako gurnuo, ali mi je snaga bila volovska; ona se zatetura, stuknu dva-tri koraka, pa opet poe ka meni sitnim koraiima, ruke prua i ja joj dovikujem: Zar se tako ljudi oprataju? Zato me prije vremena iva sahranjuje?! Elem, ponovo sam je zagrlio, vidim da je van sebe... Naglo je prekinuo priu i u tiini koja je nastala uo sam kako mu neto klokoe i buka u grlu. Uzbuenje drugog ovjeka pree i na mene. Ispod oka sam pogledao ovjeka koji mi je pripovijedao, ali ne ugledah nijednu jedinu suzu u njegovim oima, ugaenim kao da su pripadale pokojniku. Sjedio je turobno oborene glave, samo su mu velike, nemone klonule ruke sitno podrhtavale, podrhtavala mu je brada, podrhtavale su mu tvrde usne... Nemoj, prijatelju, ne misli na to! rekoh tiho, ali on zacijelo nije uo moje rijei, i poto je nekakvim ogromnim naporom volje savladao uzbuenje, najednom ree promuklim, udno izmijenjenim glasom: Do smrti, do posljednjeg asa svog, umirau a neu oprostiti sebi to sam je tako odgurnuo!... Ponovo je zadugo uutao. Pokuao je da zavije cigaretu, ali se novinska hartija cijepala i duvan se prosipao na koljena. Najzad, nekoko mu ipak poe za rukom da je zavije, poudno povue nekoliko dimova, i zakaljavi se, nastavi: Otrgao sam se od Irine, obuhvatio joj lice dlanovima, ljubim je, a usne joj kao led. Oprostio sam se od djeurlije, trim ka vagonu, ve je krenuo kada sam uskoio na papuicu. Voz je krenuo lagano; prolazio sam pored svojih. Vidim, djeica se sjatila u neveselu gomilu, mau mi rukama, htjela bi da se osmjehnu, ali im ne polazi za rukom. A Irina stisla ruke na prsa; usne joj blijede kao krpa, neto apue, gleda me netremino, a jednako se povija naprijed, kao da bi zakoraknula u susret snanom vjetru... Takva mi je ostala u sjeanju za itav ivot: ruke stisnute na prsima, blijede usne i razrogaene oi, pune suza... Najee je takvu i sanjam... Zato sam je tada odgurnuo? Kad se samo sjetim, kao da mi neko tupim noem ree srce...9

Rasporedili su nas u jedinice kod Bijele Crkve, u Ukrajini. Dadoe mi ZIS-5. Njime sam i krenuo na front. O ratu nemam ta da ti priam, vidio si i sam, i zna kako je iz poetka bilo. Od svojih sam esto pisma dobijao, a ja sam njima vojnike karte rijetko slao. Deavalo se da piem kako je sve u redu, malkice ratujemo pa iako trenutno odstupamo, uskoro emo se uzeti u ake i onda emo zagrijati fricevima pete; i to je sve. A ta se drugo i imalo pisati? Muno je to bilo vrijeme, nije ovjeku do pisanja. A, istini za ljubav, nisam mario da sviram na tunim strunama, nisam mogao da podnosim one slinavce, koji su svakog dana, i kad je trebalo i kad nije, pisali enama i draganama, suze po hartiji razmazivali. Kao da kae: teko mu je, preteko, smrt mu je za vratom. To ti se on, kuka u pantalonama, ali, trai saaljenje, slini, a nikako da shvati da je tim istim unesreenim enama i djeci u pozadini isto tako gorko i emerno kao i nama. Cijela drava se na njih oslonila! Kakva su samo lea trebalo da imaju nae ene i djeca, da pod tolikim bremenom ne klonu? A nisu klonula, izdrala su junaki! A takva jedna nitarija, sitna duica, napie alosno pismo i radnu enu kao batinom pod noge. Poslije takvog pisma ona e, jadnica, i ruke opustiti, i nee joj se militi da radi. Ne, bogme, zato i jesi mukarac, zato i jesi vojnik, da bi sve izdrao, sve podnio, ako te nuda zove. A ako je u tebi vie enskog srca nego mukog, obuci mirne due suknju s naborima, kako bi svoju mravu zadnjicu to bogatije pokrio, kako bi bar s lea na ensko liio, pa hajd' da cveklu pljevi ili kravu muze; takav na frontu nisi potreban, tamo je i bez tebe dovoljno smrada! Samo, nije mi bilo sueno ni godinu dana da ratujem... Dvaput sam za to vrijeme bio ranjen, ali oba puta lako: jednom u meko meso na ruci, drugi put u nogu; prvi put kurumom iz aviona, a drugi put rapnelom granate. Izbuio mi Nijemac kola i odozgo i sa strane, ali me, brate, u prvo vrijeme srea pratila. Pratila, pratila, pa me dopratila... Pao sam u ropstvo kod Lozovenjka maja etrdeset druge u vrlo nezgodnoj situaciji: Nijemac je tada uveliko nastupao, a jedna naa haubika baterija kalibra 122 milimetra ostala skoro bez municije; elem, natovarili moja kola dupke puna granatama, na utovaru sam i sam radio da mi se bluza za lopatice lijepila. Trebalo je veoma uriti, jer nam se front pribliavao: slijeva10

neiji tenkovi tutnje, zdesna paljba, sprijeda paljba, i ve je poelo da mirie na kazan... Komandir nae autoete pita: Hoe li se probiti, Sokolove? A nije imalo ta tu da se pita. Tamo moji drugovi, moda, ginu, a ja treba da se skanjeram? Bez pogovora! odgovaram mu. Moram da se probijem, i kvit! E pa, veli on sijevaj! Pritisni sve do daske! Te ti ja odmaglim. U ivotu nisam tjerao kao tog puta! Znao sam da ne vozim krompir, da je s takvim teretom potrebna opreznost pri vonji, ali ta da radim s opreznou kada tamo momci ratuju s praznim rukama, kada artiljerijska vatra samo elja po putu. Projurio sam nekih est kilometara, ve je valjalo i na seoski put da skrenem, kako bih se probio do uvale gdje se nalazila baterija, kad imam ta da vidim majice preasna pjeadija naa i desno i lijevo od grejdera preko polja ravnog pohrlila, a mine ve praskaju po njenim redovima! ta sad? Neu se, valjda, vraati? Te ti ja pritisnem do daske; do baterije je ostao kakav kilometri, ve sam skrenuo na seoski put, ali ne stigoh, brate, svojima... Bie da mi je dalekometni sruio granatu pored kola. Nisam uo ni eksploziju, nita, samo mi je u glavi neto prslo, i vie se nieg ne sjeam. Kako sam tada ostao iv pojma nemam, i nikako mi nije jasno koliko sam vremena proveo leei pored rupe. Osvijestio sam se, ali nisam mogao da stanem na noge: glava mi se trzala, sav se tresem kao u groznici, pred oima mrak, u lijevom ramenu neto kripuca i krka, a bolovi u itavom tijelu kao da me je neko, tono kau, dva dana i noi uzastopno lemao im je stigao. Dugo sam po zemlji na trbuhu puzao, grio se, ali sam nekako ustao. Meutim, jo uvijek nita ne razabiram, nije mi jasno gdje sam i ta se to sa mnom dogodilo. Kao da mi se pamenje oduzelo. A bojim se da ponovo legnem. Bojim se da vie neu ustati, ako legnem da u umrijeti. Stojim tako i ljuljam se s jedne strane na drugu, kao topola na oluji. Kad sam doao sebi, malo se rastresoh i obazreh se ljudski srce kao da mi je neko klijetima stegao: unaokolo rasute granate koje sam vozio, nedaleko moja kola u paramparad slupana, lee izvrnuta naopako, a borba borba se vodi ve iza mene, daleko... ta je to sad?11

Istini za ljubav, tu mi se noge presjekoe, i ja padoh kao pokoen, jer sam shvatio da sam ve opkoljen, bolje rei u faistikom ropstvu. Eto, kako se to u ratu dogaa... Eh, brate, nije to laka stvar shvatiti da si zarobljen protiv svoje volje. Ko to na svojoj koi nije iskusio, taj nee odmah srcem, ljudski razumjeti kakva je to nevolja. Elem, leim ja tako i ujem: tutnje tenkovi. etiri njemaka srednja tenka punom brzinom projurie pored mene u pravcu odakle sam krenuo sa municijom... Kako sam to preivljavao! Zatim navalie tegljai s topovima, proe poljska kuhinja, potom naie pjeadija, nije ih bilo ba mnogo, tako, najvie jedna puna eta. Pogledam ih krajikom oka, pa se opet priljubim licem uz zemlju, oi zatvorim: muka me hvata kada ih gledam, i srce mi se stee... Mislio sam da su svi proli, podigoh glavu, kad ono njihovih est automatiara idu na stotinjak metara od mene. Vidim, skreu s puta i pravo na mene. Idu i ute. Eto pomislih smrt mi je na vidiku. Sjeo sam, nije mi se umiralo leei, onda ustadoh. Na nekoliko koraaja jedan od njih tre ramenom, skide automat. Kako je smijeno ovjek sazdan: nikakve panike, ni trunke strepnje nije bilo u meni u tom asu. Samo ga gledam i mislim: Sad e ispaliti na mene kratki rafal, kuda li e gaati? U glavu ili preko prsa? Kao da nije isti avo, koji e mi dio tijela protepovati. Mlad momak, dosta naoit, crnomanjast, a usne mu tanke, kao konac, i oima zakiljio. Taj e me ubiti i ne trepnuvi, razmiljam u sebi. Tako bi i bilo: smaknuo on automat ja ga gledam pravo u oi i utim a onaj drugi, kaplar valjda, stariji od njega, u godinama, moe se rei, neto viknu, odmae prvoga u stranu, prie mi, blebee neto na svom jeziku i savija mi desnu ruku u laktu, miie, dakle, opipava. Opipao pa veli: O-o-o! i pokazuje na put, na zalazak sunca. Guraj, kao da veli, marvo, ima da radi za na Rajh. Ispostavilo se da je gazda bio, pasji sin! Ali crnomanjastome pale u oi moje izme, a one lijepo izgledale, pa pokazuje rukom: Izuvaj se. Sjedoh na zemlju, izuh izme, pruam mu ih. Prosto mi ih je iz ruku istrgao, Odvih obojke, pruam i njih, zagledam ga od glave do pete. Ali on najednom dreknu, opsova na svom jeziku i ponovo potre automat. Ostali se cerekaju. Tako odoe s mirom. Samo se onaj crnomanjiasti, dok nije12

stigao do puta, dva-tri puta okrenuo i pogledao me, oima sijeva kao kurjai, ljuti se, a zbog ega? Kao da sam ja njega izuo, a ne on mene. ta e, brate, nije se imalo kud. Izaao sam na put, opsovao krvavo, po voronjeki, pa krenuo na zapad, u ropstvo!... A pjeak sam ti tada bio jadan, jedva kilometar na sat prevalim. Taman bih iskoraio, a sve me neto vue te na jednu te na drugu stranu, eta me putem kao pijanca. Nisam daleko odmakao, kad me stie kolona naih zarobljenika, iz iste divizije u kojoj sam i ja bio. Tjeraju ih desetak njemakih automatiara. Onaj sa ela kolone, kako je stigao do mene, iz ista mira me raspali kundakom automata po glavi. Da sam pao, prikovao bi me rafalom za zemlju, ali me moji prihvatie u padu, ugurae u sredinu i jedno pola asa vodili su me pod ruku. A kad sam doao sebi, jedan mi apue: Ne dao ti bog da padne! Koraaj do posljednjih atoma snage, ako ne misli da te ubiju! I ja napregoh posljednje snage, ali pooh. Samo to je sunce zalo. Nijemci pojaae strau, ukrcae na kamion jo dvadesetak automatiara, i potjerae nas usiljenim marom. Nai teki ranjenici nisu mogli odravati korak sa ostalima, te su ih ubijali odmah na putu. Dvojica pokuae da pobjegnu, a nisu vodili rauna o tome da se po mjeseini na istini avolski dobro vidi, te i njih, naravno, postrijeljae. U pono smo stigli u neko poluspaljeno selo. Utjerae nas na konaite u jednu crkvu sa poruenim kubetom. Na kamenom podu ni pregrt slame, a mi svi bez injela, samo u vojnikim bluzama i panitalonama, tako da nemamo ta poda se ni prostrti. Poneki nije imao na sebi ni bluzu, samo platnenu potkoulju. Veinom su to bili mlai komandiri. Bluze su poskidali da se od redova ne bi razlikovali. A bez bluza je bila i posluga artiljerijskih orua. Kako su polugoli radili kod topova, tako su i dopali ropstva. Preko noi je pljusnula takva kietina da smo skroz pokisli. Ne samo to je kube odnijela teka granata ili avionska bomba, nego je i sav krov bio skroz izreetan rapnelima, tako da se suvo mjesto ak ni u oltaru nije moglo nai. Tako smo se cijele noi muvali po toj crkvi, kao ovce u mranom toru. U po noi ujem kako mi neko dodiruje ruku i pita: Drue, da nisi ranjen? Odgovaram mu: A ta se to tebe tie, bratac? On mi veli: Ja sam vojni ljekar, moda ti13

mogu pomoi. Poalio sam mu se da mi lijevo rame kripi i otie i uasno me boli. A on mi veli nekim grubim glasom: Skidaj bluzu i potkoulju. Skinuo sam sve to sa sebe, te mi on poe ruku iz ramena opipavati svojim tankim prstima, da mi se smrklo pred oima. krguem zubima i kaem mu: Bie da si ti veterinar, a ne ljekar. Zato me pritiska tako po bolesnom mjestu, bezduni ovjee? A on jednako pipa i nekako ljutito govori: Tvoje je da kuuje! Briga mene za tvoju priu. Pretrpi se, sad e te jo vie boljeti. Te mi tako cimnu ruku, da mi sve zvijezde zaplivae pred oima. Doao sam sebi i pitam ga: ta to radi, faistu okorjeli? Ruka mi je u paramparad raznesena, a ti je toliko cima. ujem kako se prigueno nasmijao i veli: Mislio sam da e me mlatnuti desnom rukom, a ono, ti ispao miran momak. Nego, ruka ti nije raznesena, ve samo iaena, pa sam je postavio ne mjesto. No, kako ti je, je li ti bolje? I, odista, osjeam kako mi bol nekud odlazi. Zahvalim mu od sveg srca, a on krenu dalje u pomrinu, tiho, pitajui: Ima li ranjenika? Eto ti, ta znai pravi ljekar! On je i u ropstvu i u tmini obavljao svoju veliku dunost. Nemirna je to bila no. Napolje nas nisu putali, na to nas je starjeina strae upozorio jo dok su nas, po dvojicu, utjerivali u crkvu. I, kao za inat, jednog bogomoljca pritjeralo. Uzdravao se on, uzdravao koliko je mogao, a onda se rasplakao. Ne mogu veli sveti hram da skrnavim! Ja vjerujem u boga, hrianin sam! Sta da radim, brao? A zna kakav je na svijet? Jedni se smiju, drugi psuju, trei mu daju nekakve aljive savjete. Sve nas je razveselio, ali se cijela ta guva jako loe zavrila: poeo je on da lupa na vrata i moli da ga puste. Izmolio je najposlije: pustio ga faisit na vrata, irom ih otvorio, pa raspalio rafalom preko cijele irine ubio je i tog bogomoljca, i jo trojicu, a jednog teko ranio da je pred zoru preminuo. Mrtve smo smjestili jednog do drugog, posjedali svi, zautali i zamislili se: poetak nije bio mnogo veseo... A malo poslije raspriasmo se u po glasa, poesto apatom: odakle je ko, iz koje oblasti, kako je dospio u ropstvo; u pomrini su se drugovi iz istog voda ili poznanici iz iste ete pogubili, poeli jedni druge tiho da dozivaju. Elem, ujem ja kako se pored mene zapodjeo ovakav razgovor. Jedan veli: Ako nas sutra, prije nego to nas potjeraju14

dalje, postroje i ponu traiti komesare, komuniste i Jevreje, ti se, vodnie, nemoj skrivati! Nita ti to nee pomoi. Ti misli da e se provercovati za redova, ako si bluzu svukao? Nee, bogme! Ja nemam namjeru da zbog tebe odgovaram. Prvi u prstom na tebe pokazati! Znam ja da si ti komunist, i mene si nagovarao da stupim u partiju, pa sad i odgovaraj za svoja djela. To veli onaj to je bio blii meni, to pokraj mene sjedi, s lijeve strane, a s njegove druge strane glas nekog mladia odgovara: Uvijek sam sumnjao da ti, Krinjove, nisi dobar ovjek. Naroito onda kada si odbio da ue u partiju, pozivajui se na svoju nepismenost. Ali nikada nisam mislio da moe postati potkaziva. Ta, zar ti nisi zavrio sedmoljetku? A ovaj lijeno odgovara svome vodniku: No, zavrio sam, pa ta s tim? Dugo su utali, a onda tiho ree, sudei po glasu, vodnik: Nemoj me potkazati, drue Krinjove. A ovaj se tiho zasmija. Drugovi veli ostadoe s one strane fronta, a ja ti nisam nikakav drug, nemoj me moliti: svejedno u te potkazati. Svak najvie voli sebe. Uutae oni, a mene jeza uhvatila od tolike podlosti. Nee mislim neu ti dozvoliti, kukin sine, da potkae svog komandira! Nee mi, vala, izai iz ove crkve, nego e te za noge, kao crkotinu izvui! Tek to je svanulo, vidim: pokraj mene lei na leima momak krupne njuke, ruke za glavu za bacio, a pored njega sjedi samo u potkoulji nekakav mronja prasta nosa, obgrlio koljena i sav preblijedio. Bogme mislim nee ovaj momak izai na kraj s tako temeljnim drijepcem. Morau ja da ga dokusurim. Gurnem ga rukom, pitam apatom: Jesi li ti vodnik? Nita mi nije odgovorio, samo glavom klima. Ovaj hoe da te potkae? pokazujem na momka koji je leao. On ponovo klimnu glavom. E velim dri ga ti za noge, da se ne rita! Samo ivlje! te ti se sruih na onog momka, i prsti mi se skamenie na njegovom grkljanu. Nije stigao ni da pisne. Drao sam ga pod sobom nekoliko minuta, onda se pridigoh. Izdajnik je bio gotov, jezik isplazio! Tako mi je poslije toga bilo gadno da sam strano zaelio ruke da operem, kao da nisam ovjeka ve kakvog gmizavca guio... Prvi put u ivotu ubio sam nekog, i to svoga... Ali zar je to svoj?15

Gori je on od tuina, izdajnik. Ustadoh i rekoh vodniku: Hajdemo odavde, drue, crkva je velika. Kako je rekao onaj Krinjov, tako i bi: ujutru nas sve postrojie pred crkvom, automatiari nainie obru oko nas, i tri esesovska oficira poee da izdvajaju ljude koje su smatrali tetnima. Upitae koji su komunisti, komandiri, komesari, ali takvih se nije nalo. Nije se nalo ni podlaca koji bi potkazali, jer je i komunista meu nama bilo skoro polovina, i komandira, pa razumije se, i komesara. Od preko dvjesta ljudi uzee samo etvoricu. Jednog Jevreja i tri redova, Rusa. Rusi nastradae zato to su sva trojica bili crnomanjasti i kovrdave kose. Prilaze mu, pitaju: Jude? On veli da je Rus, ali nee ni da ga sluaju. Izlazi i kvit. Postrijeljae te nesretnike, a nas potjerae dalje. Vodnik s kojim sam potkazivaa zaguio, sve do Poznanja se drao mene, i prvog dana, malo-malo, pa mi u hodu stisne ruku. U Poznanju su nas rastavili iz sljedeeg razloga. Vidi u emu je bila stvar, brate: jo prvog dana sam naumio da se vratim svojima. Ali, htio sam da se vratim sigurnom zgodom. Sve do Poznanja, gdje su nas smjestili u pravom logoru, nijednom mi se nije pruila takva prilika. A u poznanjskom logoru ispao zgodan momenat: krajem maja poslali nas u neki umarak pokraj logora da kopamo rake za nae pomrle zarobljenike u to vrijeme je mnogo naih umiralo od dizenterije; elem, kopam ja poznanjsku ilovau, a jednako se obazirem oko sebe dok nisam primijetio da su dvojica naih stiraara sjeli da prezalogaje, a trei zadrijemao na suncu. Bacih lopatu i tiho zaoh za bun... A onda trk, pravo na istok... Oigledno, nisu se tako brzo snali moji uvari. A meni, toliko iznurenom, otkud takva snaga da za ciglo jedan dan i no prevalim skoro etrdeset kilometara vrag bi znao. Samo, nita ne bi od mojih matanja: nije isteklo ni etiri dana, a mene uhvatie kada sam se ve podosta udaljio od prokletog logora. Za mnom su ili psi tragai, te me oni i otkrie u nekoenoj zobi. Bojao sam se da u osvit idem istinom do ume je bilo najmanje tri kilometra pa sam prilegao u zob da se odmorim. Nagnjeih u dlanovima zrnevlja, pojedoh malo i u depove za rezervu nasuh, kad ujem lave pasa i tutanj motocikla... Srce mi pretrnulo, jer pasji glasovi bjehu sve blie. Legnem ti ja potrbuke i16

zaklonim se rukama, da me bar po licu ne izujedaju. Elem, dotrali oni pa za tili as poskidali s mene sve preostale dronjke, dok me ne ostavie kao od majke roenog. Valjali su me po zobi kako im je bilo volja, i najposlije mi jedan ker stade prednjim apama na prsa, ustremio se na grkljan, ali jo ne dira. Na dva motocikla stigoe Nijemci. Isprva su me sami tukli do mile volje, a onda nahukae pse, tako da su s mene letjeli itavi kaievi koe s mesom. Nagog, sveg okrvavljenog, dovezoe me u logor. Zbog pokuaja bjekstva odleao sam u zatvoru mjesec dana, ali sam ipak iv... iv ostao! Nije mi lako, brate, kad se toga sjetim, ali mi je jo tee da pripovijedam ta sam sve preivio u ropstvu. Kad se ovjek sjeti onih neljudskih muka koje je morao da pretrpi tamo, u Njemakoj, kad se sjeti svih prijatelja i drugova, koji su tamo, u logorima, poumirali u najveim mukama srce mu vie ne kuca u grudima ve u grlu, neto ga steglo da mu daha ponestaje... Kud me sve nisu tjerali za te dvije godina ropstva! Pola Njemake sam za to vrijeme obiao: i u Saksoniji sam bio, u fabrici silikata radio, i u Rurskoj oblasti u jami ugalj odronjavao, i u Bavarskoj na zemljanim radovima grbu sticao, i u Tiringiji sam boravio, i vrag e znati kuda me sve udes po njemakoj zemlji nije vukao. Tamo ti je, brate, priroda svuda razliita, ali su nas ubijali i tukli svuda jednako. A tukli su nas bogom prokleti gadovi i gotovani tako, kako kod nas od pamtivijeka ni stoku ne tuku. I pesnicama nas tukli, i nogama gazili, i gumenim palicama lemezali, i svakojakim gvozdenim predmetima koji im pod ruku padnu, da se ne govori o kundacima i ostaloj drvenariji. Tukli su nas zato to smo Rusi, zato to jo bijeli svijet gledamo, zato to za njih, olo, radimo. Tukli su nas i zato to ih nismo gledali kako im je bilo po volji, to nismo iskoraili, okrenuli se kako su oni zamislili. Tukli su nas jednostavno zato da nas jednom do smrti dotuku, da se zagrcnemo svojom posljednjom krvlju i izdahnemo pod udarcima. Po svoj prilici, u Njemakoj nije bilo dovoljno krematorijuma za sve nas. I hranili su nas svuda, po obiaju, jednako: sto pedeset grama erzac-hljeba pomijeanog popola sa piljevinom i rijetke splaine od repe. Vrelu vodu su negdje davali, a negdje nisu. Nego, ta da se17

pria, prosudi i sam: pred rat sam imao osamdeset est kilograma, a u jesen nisam teio vie od pedeset. Bio sam sama kost i koa, a i kosti su mi bile teke-preteke. A to se posla tie tu nije bilo vrdanja; nije se smjelo ni pisnuti, a od takvog posla bi se i teglei konj pretrgao. Poetkom septembra iz logora kod grada Kistrina prebacie nas sto etrdeset dvojicu sovjetskih ratnih zarobljenika u logor B-14 nedaleko od Drezdena. U tom logoru bilo je u to vrijeme oko dvije hiljade naih. Svi su radili u kamenolomu, runim alatom buili, rezali i tucali njemaki kamen. Norma etiri kubika dnevno po glavi, i to, imaj na umu po takvoj glavi, to se i bez toga o samom koncu na tijelu drala. Tako je i poelo: za dva mjeseca, od sto etrdeset i dva ovjeka u naem ealonu ostalo je nas pedeset sedam. ta veli na to, pobratime? Muka iva, a? Ne stiemo da posahranjujemo svoje, a po logoru se pronio glas da su Nijemci ve zauzeli Staljingrad i nadiru dalje, prema Sibiru. Nevolje se reaju jedna za drugom, i tako pritisle da ovjek oi ne odvaja od zemlje, kao da bi i sam tuda, u tuu, njemaku zemlju. A logorska straa svaki dan pijani, dere se, veseli, likuje. Elem, jedne veeri vratili se mi u baraku s rada'. itav dan je padala kia, rite na nama prosto da cijedi; svi smo se na hladnom vjetru posmrzavali kao psi, samo cvokoemo zubima. A nema se ovjek gdje osuiti, ogrijati pa jo gladni ne smrtno nego gore. Uz to, nije bila predviena veera. Skinuo ja mokre rite, bacio ih na duemu i velim: Treba im po etiri kubika po glavi, a za grob svakom od nas je i jedan uvrh glave. Samo to sam rekao, ali se meu naima naao neki podlac, koji je dostavio komandantu logora te moje gorke rei. Komandant logora ili, kako oni kau lagerfirer, bio je kod nas Nijemac Miler. Omanjeg rasta, temeljit, plavokos i sav nekako bijel: i kosa na glavi mu bijela, i obrve, i trepavice, ak su mu i oi bile bjeliaste, izbuljene. Govorio je ruski kao nas dvojica, pa jo na o pritiskao, kao da je roeni Volanin. A za psovke je bio veliki majstor. I gdje se samo, prokletinja, nauio tom zanatu? Deavalo se, postroji nas pred blokom tako su oni barake nazivali ide ispred stroja s oporom svojih esesovaca, desna ruka mu u stranu ispruena. Preko ruke kona rukavica, a u rukavici olovna podloga, da prsite ne18

povrijedi. Ide tako i udara svakog drugog u nos, krv puta. To je on zvao preventiva protiv gripa. I tako svaki dan. U logoru je bilo svega etiri bloka, i tako je jednog dana izvodio preventivu u prvom bloku, sljedeeg dana u drugom, i tako dalje. Priljean je bio gad, nije proputao ni slobodne dane. Samo jedno, budala, nije mogao da shvati: prije nego to e poi da vjeba ruku na nama, da bi se zagrijao, desetak minuta je psovao pred strojem. Psuje on na pasja kola, a nama od toga nekako lake: rijei nae, prirodne, kao da je vjetri s rodne grude dunuo... Da je znao da nam njegovo psovanje samo zadovoljstvo prua ne bi psovao na ruskom, nego na svom jeziku. Samo se jedan moj prikan-Moskovljanin strano ljutio na njega. Kad on psuje, veli ja oi zatvorim i kao da u Moskvi, na Zacepu, u pivnici sjedim, i toliko mi se pivo pije, da mi se sve u glavi vrti. Elem, taj isti komandant pozvao me sutradan poto sam rekao ono o kubicima. Uvee dolazi u baraku tuma i s njim dva uvara. Ko je Sokolov Andrej? Javih se. Mar za nama, her lagerfirer lino te trai. Jasna stvar, zbog ega me trai. Da me rashoduje. Oprostio se ja od drugova, svi su znali da idem u smrt, uzdahnuo i poao. Idem logorskim dvoritem, gledam u zvijezde, opratam se i s njima, razmiljam: Eto, i tvojim mukama doe kraj, Andireju Sokolove, a po logorskom broju trista trideset jedan. Bilo mi je ao Irinke i djeurlije, a onda alost uminu i ja se poeti pripremati da neustraivo pogledam u cijev pitolja, kako i dolikuje vojniku, da neprijatelj ne bi opazio u mom posljednjem asu kako mi je ipak teko rastati se od ivota... U komandantovoj sobi cvijee na prozorima, isto, kao kod nas u pristojnom klubu. Za stolom cijela logorska uprava. Petorica sjede, lou naps i mezete slaninu. Na stolu ogromna naeta boca napsa, hljeb, slanina, ukiseljene jabuke, svakojake otvorene konzerve. Prelijetao sam pogledom sve te akonije i, nee vjerovati tako mi je bila muka, da umalo nisam povratio. Ja, gladan kao vuk, odvikao sam se od ljudske hrane, kad tu toliko izobilje... Na jedvite jade savladao sam muku, ali mi nije bilo lako da odvojim oi od stola. Pravo preda mnom sjedi polupijani Miler, igra se pitoljem, prebacuje ga iz jedne ruke u drugu, a jednako gleda u mene i ne19

trepe okom, kao zmija. Elem, stanem ja mirno, coknem izgaenim potpeticama i ovako glasno raportiram: Ratni zarobljenik Andrej Sokolov javlja se, her komandant, po vaem nareenju. On me pita: Pa ta Ruse Ivane, je li mnogo etiri kubika? Tako je velim her komandant, mnogo je. A za grob ti je jedan dovoljan, a? Tako je, her komandant, sasvim dovoljan i jo preostaje. Ustao on pa veli: Ukazau ti veliku ast, ako te sad lino strijeljam zbog ovih rijei. Nego, ovdje nije ugodno, hajdemo napolje, tamo u ti ve uzeti mjeru. Vaa volja, velim ja njemu. Postojao on, promislio, pa onda bacio pitolj na sto i naliva punu au napsa, uzima komadi hljeba, stavlja na njega kriku slanine i sve mi to prua s rijeima: Ispij prije nego to umre, Ruse Ivane, za pobjedu njemakog oruja. Ve sam htio da uzmem iz njegovih ruku i au i meze, ali kad sam uo ove rijei kao da sam se oegao! Mislim ja u sebi: Ja, ruski vojnik, da pijem za pobjedu njemakog oruja? A ne bi li ti jo neto, her komandant? Umiro ovako ili onako isto mi se hvata, do vraga, onda, i ti i tvoja votka! Spustih au na sto, ostavih i meze, pa velim: Hvala na asti, ali ja ne pijem. On se smjeka: Nee da pije za nau pobjedu? Onda pij za svoju smrt. ta sam imao da izgulbim: Za svoju smrt i spasenje od muka popiu, velim mu. S tim rijeima uzmem au i u dva gutljaja je ispraznim; meze, pak, nisam dirnuo, utivo sam obrisao usne dlanom i velim: Zahvaljujem na asti. Spreman sam, her komandant, hajdemo, moete mi uzeti mjeru. Ali on me gleda paljivo i kae: Prihvati se bar malo pred smrt. Ja mu na to odgovaram: Poslije prve ae ne jedem. Naliva mi drugu, i prua. Ispijem ja drugu, ali jo ne diram jelo, adutiram na hrabrost, razmiljam: Bar da se napijem prije nego to poem u dvorite, sa ivotom da se rastajem. Visoko podigao komandant bijele obrve, pita: Zato se ne prihvati, Ruse Ivane? Nemoj se ustruavati! A ja tjeram svoje: Izvinite, her komandant, ali ja ni poslije druge ae nisam navikao da jedem. Napeo se on, frknuo, a onda se tako zacerekao i kroz smijeh sve neto brzo govori na njemakom: oigledno, prevodi moje rijei prijateljima. Oni se takoe20

nasmijae, uzmuvae se na stolicama, okreu njuke prema meni i ve primjeujem kako me nekako drukije, meke gledaju. Naliva mi komandant treu au, a ruke mu se tresu od smijeha. Tu au sam ispio polagano, odgrizao maleni komad hljeba, ostatak vratio na sito. Prohtjelo mi se da im, prokletijama, pokaem da, iako umirem od gladi, nemam namjeru da se otimam za njihovu milostinju, da drim do svog, ruskog dostojanstva i ponosa i da od mene nisu napravili stoku ma koliko se trudili. Poslije toga komandant se uozbiljio, namjestio na prsima dva gvozdena krsta, izaao iza stola bez oruja i veli: Zna ta, Sokolove, ti si pravi ruski vojnik. Ti si hrabar vojnik. Ja sam, takoe, vojnik, i potujem dostojne neprijatelje. Neu te ubiti. Uz to, danas su nae herojske jedinice izbile na Volgu i zauzele cio Staljingrad. To je za nas velika radost, i zato ti velikoduno poklanjam ivot. Idi u svoj blok, a ovo neka ti je za smjelost, i prua mi sa stola omanji komad hljeba i kriku slanine. Pritisnuo ja hljeb uza se iz sve snage, drim slaninu u lijevoj ruci i toliko se zbunio od takvog neoekivanog obrta situacije, da ni hvala nisam rekao, okrenuo sam se nalijevo krug, poao izlazu a jednako mislim: Sad e mi on prosvirati kurum meu lopatice, neu odnijeti momcima hranu. Ipak, prolo je sve lijepo. I ovog puta smrt me je mimoila, samo me je njena studen zapahnula... Izaao sam iz komandantove sobe vrstim korakom, ali sam u dvoritu malaksao. Upao sam u baraku i strovalio se na cementni pod onesvijeen. Probudili su me moji prije nego to je svanulo: Priaj! Dosjeam se ja ta je bilo u komandantovoj sobi, ispripovijedam im. Kako emo hranu podijeliti? pita moj susjed s dueme, a glas mu podrhtava. Svima jednako, velim. Saekali smo zoru. Hljeb i slaninu razrezali smo debelim, grubim koncem. Svakom je dopao po komadi hljeba veliine kutije ibica, na svaku mrvicu smo pazili, a slanine je bilo, i sam moe zamisliti samo usta da namaemo. Ipak, pravino smo izvrili diobu. Uskoro su nas, oko trista najsnanijih ljudi, prebacili na isuivanje movara, a potom u Rursku oblast, u jame. Tamo sam ostao do etrdeset etvrte godine. U to vrijeme su nai ve promijenili lini opis Njemake, i faisti su prestali da s potcjenjivanjem gledaju na zarobljenike. Jednom prilikom su nas,21

itavu prijepodnevnu smjenu, postrojili, i neki novi oberlajtnant nam se obratio preko tumaa: Ko je u vojsci ili prije rata sluio kao ofer korak naprijed. Iskoraila nas sedmorica, iz bive oferije. Dadoe nam pohabana radna odijela, i uputie pod straom u grad Potsdam. Kako smo stigli, sve nas razdvojie. Mene odredie na rad u Tot-u imali su Nijemci takvu jednu ustanovu a la vrbov klin za izgradnju puteva i odbrambenih objekata. Vozio sam na opel-admiralu jednog njemakog inenjera u inu majora armije. to ti je to bio debeli faist! Malen, trbuast, iri neg' dui, guzat kao prava pravcata enska. Sprijeda, nad okovratnikom mundira tri podbratka mu otomboljena, a iza njih na vratu tri kaia sala. Po mojoj raunici, imao je na sebi najmanje tri puda istog sala. Ide, breke kao lokomotiva, a kad sjedne da dere, dobro se dri! Deavalo se da po cio bogovetni dan samo neto vae i konjak: iz uture potee. Ponekad je i meni dopao koji zalogaj: zastanemo na putu, on nasijee kobasica, sira, mezeti i pijucka; kada je dobro raspoloen, i meni baci zalogaj, kao keru. U ruke mi nikad nije davao, tako da sam malo-pomalo poeo da vraam ljudski izgled i da se oporavljam. Jedno dvije nedjelje vozio sam svog majora iz Potsdama u Berlin i obratno, a onda su ga uputili u frontovsku zonu na izgradnju odbrambenih linija protiv naih. I tu sam se potpuno od spavanja odvikao: kako koja no, a ja samo razmiljam i premiljam kako bih svojima, u domovinu prebjegao. Stigli mi u grad Polock. U zoru ujem prvi put za dvije godine kako grmi naa artiljerija i, da zna, pobratime, kako mi je srce zakucalo! Nije mi tako kucalo ni kada sam odlazio Irini kao momak! Borbe su se vodile istono od Polocka na nekih osamnaest kilometara. Nijemci u gradu se raspomamili, postali nervozni, a moj debeljko stao sve ee da se napija. Preko dana vozimo se van grada, i on nareuje kako da se grade utvrenja, a nou pije sam. Sav natekao, podonjaci mu se otomboljili... Bogme razmiljam nema tu ta vie da se eka, kucnuo je moj as! I ne treba da bjeim sam, nego da povedem sa sobom i debeljka, on e naima dobro doi! Pronaao sam u ruevinama teg od dva kilograma, umotao ga krpama za ienje, za svaki sluaj, ako budem morao da udarim da22

ne poe 'krv; na putu sam pronaao komad telefonske ice, i sve to mi je bilo potrebno paljivo spremio i sakrio ispod prednjeg sjedita. Dva dana prije nego to u se oprostiti od Nijemaca, vraam se uvee s benzinske pumpe, vidim: ide, pijan kao zemlja, jedan njemaki podoficir, rukama se za zid dri. Zaustavim kola, utjeram ga u ruevine i istresem iz uniforme, jo mu i kapu skinem. Gurnem i te drangulije pod sjedite, pa uhvatim maglu. Ujutru, dvadeset devetog juna, nareuje mi major da ga vozim izvan grada, prema Trosnici. Tamo je rukovodio izgradnjom utvrenja. Krenemo, major na zadnjem sjeditu mirno drijema, a meni srce samo to ne iskoi. Vozio sam brzo, ali sam izvan grada smanjio gas, zatim zaustavio kola, izaao, obazreo se oko sebe: daleko iza nas vuku se dva kamiona. Uzmem ja teg, odkrinem vratanca. Debeljko se zavalio u sjedite, hre li hre, kao da je sa enom u postelji. Elem, zviznem ga ja tegom u lijevu sljepoonicu. On obori glavu. Radi svake sigurnosti zviznem ga jo jedanput, ali nisam htio da ga ubijem. Trebalo je da ga ivog predam, imao je naima poneto da ispovijeda. Izvadim iz njegove kubure parabelum, Stavim ga u svoj dep, polugu za montiranje uvuem iza naslona zadnjeg sjedita, telefonsku icu nabacim majoru oko vrata i stegnem je u vor za polugu. To zato da ne padne na stranu za vrijeme brze vonje. Onda navrat-nanos navuem njemaku uniformu i stavim kapu, pa potjeram kola u pravcu odakle zemlja tutnji, gdje se boj vodi. Njemake prednje linije prelazio sam izmeu dva bunkera. Iz bunkera iskoie automatiari, i ja namjerno smanjih gas kako bi oni vidjeli da se vozi major. Ali oni podigoe galamu, mau rukama, objanjavaju da prolaz nije dozvoljen, a ja se pretvaram da ne razumijem, pritisnem gas i krenem punih osamdeset na sat. Dok su doli sebi i poeli da mitraljiraju kola, ja sam se ve nalazio na niijoj zemlji i vrludao izme ljevkova od granata kao zec. Nijemci me tuku s lea, a sprijeda se moji raspomamili, pa me doekuju kiom iz automata. Na etiri mjesta proreetali mi prednje staklo, hladnjak kurumima protepovali... Ali evo ve u umarku iznad jezera, nai tre ka kolima, te ti ja iskoim u tom umarku, otvorih vratanca, padoh na zemlju i stadoh je ljubiti, a daha mi ponestalo...23

Mlad momak sa epoletama na maskiranom odijelu kakve nikad u ivotu nisam vidio prvi mi je pritrao i razjapio usta: Aha, frice prokleti, zalutao si? Strgnem ja sa sebe njemaku uniformu, bacim kapu pod noge, pa mu velim: Dragi moj utokljune! Sinko moj roeni! Kakav sam ti ja fric, kada sam roeni Voronjeac? Bio sam u ropstvu, je li ti jasno? A sad odveite ovog krmka to sjedi u kolima, uzmite njegovu tanu i odvedite me svom komandiru. Dao sam im pitolj i krenuo od jednih ruku do drugih, a pred vee se naoh ve kod pukovnika komandanta divizije. Dotle su me i nahranili, i na kupanje odveli, i sasluali, i uniformu mi dali, tako da sam se u komandantov bunker pojavio kako dolikuje, duom i tijelom ist i vojniki propisno odjeven. Pukovnik ustade od stola, poe mi u susret. Zagrli me pred svim oficirima i veli: Hvala ti, vojnie, na dragocjenom poklonu, koji si dovezao od Nijemaca. Tvoj major i njegova tana dragocjeniji su nam od dvadeset uhoda. Pobrinuu se za tebe u komandi da ti se dodijeli dravno odlikovanje. A mene te njegove rijei, ta njenost jako uzbudila, usne mi podrhtavaju, otkazuju poslunost, tako da sam bio u stanju samo da procijedim: Molim vas, drue pukovnie, da me rasporedite u streljaku jedinicu. Ali pukovnik se nasmija, potapa me po ramenu: Kakav bi ti bio vojnik, kada se jedva dri na nogama? Jo danas u te uputiti u bolnicu. Neka te tamo malo polijee, ishrane, potom e otii kui na jednomjeseno odsustvo, a kada se vrati nama vidjeemo kuda emo te rasporediti. Pukovnik i svi oficiri koji su se nali u njegovom bunkeru od sveg srca mi pruie ruke na rastanku, ja izaoh potpuno rastrojen od uzbuenja, jer sam se za dvije godine odvikao od optenja s ljudima. I povrh toga, pobratime, jo dugo, kad mi se ukazala prilika da razgovaram sa starjeinama, po navici sam nehotice uvlaio glavu u ramena, kao da sam se bojao da me neko ne udari. Eto, kako su nas vaspitavali u faistikim logorima... Iz bolnice sam odmah napisao pismo Irini. Opisao sam sve u najkraim crtama, kako sam bio u ropstvu, kako sam pobjegao zajedno sa njemakim majorom. I, reci mi, deder, otkuda mi ta djetinja hvalisavost? Nisam izdrao, javio sam joj kako mi je pukovnik obeao da e me predloiti za odlikovanje...24

Dvije nedjelje sam spavao i jeo. Hranili su me pomalo a esto, u protivnom, da su mi davali koliko hou, mogao bih da zaglavim, tako je doktor rekao. Sasvim mi se vratila snaga. A poslije dvije nedjelje ni zalogaja vie nisam mogao u usta da stavim. Odgovora od kue nema, i tuga me, moram priznati, obuzela. Ne pada mi ni na um da jedem, san me se kloni, po glavi mi se vrzmaju svakojake glupe misli... Tree nedjelje dobih pismo iz Voronjea. Ali mi ne pie Irina, ve moj susjed, stolar Ivan Timofejevi. Ne dao bog nikom da dobije takvo pismo!... Javlja mi on da su jo juna etrdeset druge Nijemci bombardovali fabriku aviona i jedna teka bomba je pala pravo na moju krovinjaru. Irinia je upravo bila kod kue sa kerima... Eh, pie mi on da im ni trag nisu mogli otkriti, a na mjestu gdje je bila krovinjara ostala duboka rupa... Ovog puta nisam mogao da proitam pismo do kraja. U oima mi se smrklo, srce se steglo u grudvu i nikako da se otkravi. Prilegao sam na krevet, poleao, dovrio itanje. Pie susjed da je Anatolij za vrijeme bombardovanja bio u gradu. Uvee se vratio u selo, pogledao rupu i nou ponovo otiao u grad. Pred odlazak rekao je susjedu da e traiti da ga kao dobrovoljca poalju na front. To je sve. Kada mi se srce otkravilo i u uima zabrujala krv, sjetio sam se kako je mojoj Irini teko pao rastanak sa mnom na stanici. Dakle, jo tada je njeno ensko srce naslutilo da se vie neemo vidjeti na ovom svijetu. A ja sam je tada odgurnuo... Bila je porodica, roena kua, sve se to kuckalo godinama, i sve je otilo u prah i pepeo za tren, i ja sam ostao sam. Razmiljam: Zaboga, da mi se to nije prisnio moj zlehudi ivot? A u ropstvu sam skoro svake noi, u sebi, naravno, razgovarao i sa Irinom i sa djecom, bodrio ih kako u se vratiti njima, mojim roenima, kako ne treba da tuguju za mnom ja sam snaan, izdrau, i opet emo svi biti zajedno... Dakle, ja sam to dvije godine s mrtvima razgovarao?! Pripovjeda za trenutak uuta, a onda ree ve drukijim, isprekidanim i tihim glasom: Hajde, brate, da zapalimo, jer me neto stee u grudima. Zapalismo. U poplavljenoj umi zvonko je kucao djetli. Jo uvijek je lijeno ljuljukao suhe rese na jovi topli vjetar; jo uvijek su, kao pod napetim bijelim jedrima, plovili u visokoj modrini oblaci, ali u tim trenucima bolnog utanja ve mi se drukije inio beskrajni25

svijet, koji se pripremao za velika zbivanja proljea, za vjeitu potvrdu ivoga u ivotu. Bilo je muno utati, i ja upitah: I dalje? Dalje? bezvoljno odvrati pripovjeda. Dalje sam dobio od pukovnika jednomjeseno odsustvo, nedjelju dana kasnije bio sam ve u Voronjeu. Pjeke sam dogurao do mjesta gdje sam nekad ivio s porodicom. Duboka rupa, puna uto-crvenkaste vode, unaokolo korov do pojasa... Pusto, tiina grobna. Ah, kako sam se osjeao, brate moj! Postojao sam neko vrijeme, pustio srcu na volju i ponovo krenuo na stanicu. Ni sat jedan nisam mogao ostati tamo, istog dana sam se vratio u diviziju. Ali tri mjeseca kasnije i mene je posjetila radost, granula je kao sunace iza oblaka: naao se trag Anatoliju. Poslao mi je pismo na front, po svoj prilici, s drugog fronta. Adresu je saznao od susjeda Ivana Timofejevia. Ispostavilo se da je najprije dospio u artiljerijsku kolu; tamo je i naao primjenu njegov dar za matematiku. Za godinu dana je zavrio kolu sa odlinim uspjehom, poao na front i sad pie da je dobio in kapetana, komanduje baterijom topova kalibra etrdeset pet milimetara, ima est ordena i medalja. Rijeju, preiao je oca u svakom pogledu. I opet sam bio strano ponosan na njega! Bilo kako bilo moj sin roeni bio je kapetan i komandir baterije, nije to ala! Pa jo s tolikim ordenjem. Ne mari, dakle, to njegov otac razvozi studebekerom granate i ostale vojne prinadlenosti. Otac je svoje proivio, a pred njim, kapetanom, bila je itava budunost. I zareae se nou moja staraka matarenja: kako e se rat zavriti, kako u oeniti sina i sam ivjeti kod mladenaca, kako u se baviti drvodjeljstvom i unuad podizati. Rijeju, staraka posla. Ali i tu me nije posluila srea. Preko zime smo nastupali bez predaha, tako da nismo imali vremena da se naroito esto dopisujemo, a pred zavretak rata, ve pred samim Berlinom, poslao sam izjutra Anatoliju pismo, i sutradan od njega dobio odgovor. Tada sam shvatio da smo sin i ja stigli do nemake prijestonice raznim putevima, ali da se nalazimo sasvim blizu jedan drugog. Nikako da doekam, prosto ne mogu da zamislim trenutak kada emo se vidjeti.26

Eh, doekao sam taj trenutak, samo kakav... Tano devetog maja, izjutra, na Dan pobjede, ubio je mog Anatolija njemaki snajper... Po podne me poziva komandir ete. Gledam, kod njega sjedi artiljerijski potpukovnik, meni nepoznat. Uem ja u sobu, on ustao, kao pred starijim po inu. Komandir moje ete kae: Potpukovnik tebe trai, Sokolove, i okrenu se prozoru. Mene kao da je struja oinula, jer sam naslutio zlo. Potpukovnik mi prie i tiho ree: Budi hrabar, oe! Tvoj sin, kapetan Sokolov, poginuo je danas u bateriji. Hajdemo! Ja se zaljuljah, ali se odrah na nogama. Sada se i toga kao kroz san sjeam, kako sam se vozio velikim automobilom sa potpukovnikom, kako smo se provlaili ulicama zakrenim ruevinama, kao u magli sjeam se vojnikog stroja i odra obloenog crvenim somotom. A Anatolija vidim kao tebe, brate. Priao sam odru. Na njemu lei moj sin, i istovremeno, to nije moj sin. Moj je uvijek nasmijan deran uskih ramena, sa isturenom jabuicom na mravom vratu, a preda mnom je leao mlad, pleat, lijep mukarac, poluzatvorenih oiju, kao da gleda nekud pokraj mene, u neku nepoznatu predaleku daljinu. Samo je na krajevima usana zauvijek ostao smijeak mog nekadanjeg sinia Toljke, kakvog sam nekada poznavao... poljubio sam ga i odmakao se. Potpukovnik je drao govor. Drugovi i prijatelji moga Anatolija briu suze, a moje neisplakane suze, po svoj prilici, u srcu se skamenile. Moda zato toliko i boli?... Sahranio sam u tuinskoj, njemakoj zemlji posljednju svoju radost i nadu, baterija je ispalila poasne plotune mome sinu, ispraajui svoga komandira na daleki put, i u meni kao da je neto prepuklo... Vratio sam se u svoju jedinicu obeznanjen. Ali ubrzo su me demobilisali. Kuda da poem? Zar u Voronje? Ni po koju cijenu! Sjetio sam se da u Urjupinsku ivi jedan moj prijatelj, koji je jo prole zime bio demobilisan zbog rane svojevremeno me je pozivao k sebi sjetio sam se i otputovao u Urjupinsk. Prijatelj moj i njegova ena nisu imali djece, stanovali su u sopstvenoj kui na periferiji grada. Iako je primao invalidninu, radio je kao ofer u autoeti, tu sam se i ja smjestio. Nastanio sam se kod prijatelja, prigrlili su me. Prebacivali smo u rejon svakojaku robu, s27

jeseni smo se ukljuili u prevoz itarica. U to vrijeme sam se i upoznao sa svojim novim siniem, sa ovim to se u pijesku igra. Deavalo se, vratim se iz vonje u grad naravno, prvo mi je da navratim u ajdinicu: da prezalogajim i, svakako, da popijem deci od umora. Moram rei da me ta tetna navika propisno obuzela... Elem, vidim ja jednog tog derana pokraj ajdinice, sutradan ga vidim opet. Nekakav majuni odrpanac: lice mu sve u soku od lubenice, pokriveno prainom, prljav kao avo, raupan, a oice kao zvjezdice nou poslije kie! Toliko mi je prirastao za srce, da sam ve poeo tugovati za njim; udnovato, tek urio sam da se to prije vratim iz vonje kako bih njega vidio. A on se blizu ajdinice i hranio, onim to mu ljudi daju. etvrtog dana, pravo iz sovhoza, s tovarom ita, skreem prema ajdinici. Deran moj sjedi tamo na doksatu, mlatara noicama i, po svemu sudei, gladan je. Promolim ja glavu kroz prozor, doviknem mu: Ej, Vanjuka! Sjedaj u kola, provozau te do silosa, pa emo se vratiti ovamo i ruati. On se na moj uzvik tre, skoi s doksata, uspentra se na papuicu i tiho ree: A kako to vi, iko, znate da se ja zovem Vanja? I oi razrogaio, eka ta u mu odgovoriti. Ja mu na to kaem kako sam u ivotu svata iskusio i sve znam. Preao on s desne strane, ja mu otvorio vratanca, posadio ga pokraj sebe i poosmo. ivahan neki deran, a odjednom se neto utiao, zamislio i malo-malo, pa me pogleda ispod svojih dugih trepavica, povijenih navie, i uzdahne. Tako maleno ptie, a ve nauilo da uzdie. Zar je to za njega? Pitam ga: Gdje ti je otac, Vanja? apue: Poginuo je na frontu. A mama? Mama je poginula od bombe, kad smo putovali vozom. A odakle ste putovali? Ne znam, ne sjeam se ... Zar nema nikoga od rodbine ovde? Nikoga. A gdje spava? Gdje stignem. Na to se meni neto stee u srcu, i ja odmah odluih: Neemo, vala, propadati svaki za sebe! Usinoviu ga. I odmah mi u dui postade lake i nekako svjetlije. Nagnuo sam se k njemu, pitam ga sasvim tiho: A zna li ti, Vanjuka, ko sam ja? On upita jedva ujno: Ko? Odgovaram mu isto tako tiho: Ja sam tvoj otac.28

Gospode, ta se tada zbilo! Bacio mi se oko vrata, poeo da me ljubi u obraze, u usne, u elo, i vrei zvonko i piskutavo kao drozd, da sva kabina odjekuje: Tatice moj! Znao sam! Znao sam da e me pronai! Kad-tad da e me pronai! Tako sam dugo ekao da me nae! Priljubio se uza me i sav drhti, kao travka na vjetru. A meni u oima magla, spopala i mene drhtavica, ruke se samo tresu... Kako nisam volan ispustio, udom ne mogu da se naudim! Ali sam ipak neoekivano svrnuo u jarak i motor ugasio. Dok mi magla u oima nije prola nisam se usuivao da vozim: mogao sam nekog da nagazim. Postojao sam tako nekih pet minuta, a moj sini se jednako privija uza me iz sve snage, uti i drhturi. Zagrlio sam ga desnom rukom, tiho privio k sebi, a lijevom tjeram kola, vraamo se nazad, u moj stan. Kakav silos, nije mi bilo do silosa. Ostavio sam kola pred kapijom, uzeo u naruje svog novog sinia, unio ga u kuu. A on, kako mi je obgrlio vrat ruicama, tako se nije ni odvojio dok nismo stigli. Privio se obrazom uz moj neobrijani obraz, kao da se prilijepio. Tako sam ga i unio. A domain i domaica upravo bili kod kue. Uem ja, dajem im oboma znak oima, kaem ilo: Eto, naoh i ja mog Vanjuku! Primite nas, dobri ljudi! Njih dvoje, pak, kako nisu imali djece, odmah shvatie ta je posrijedi, uzmuvae se, ustumarae. A ja nikako da odvojim sina od sebe. Nekako sam ga ipak nagovorio. Oprao sam mu ruke sapunom, posadio ga za sto. Domaica mu nalila u tanjir i, pa kad je vidjela kako halapljivo jede, briznu u pla. Stoji ona kraj pei, plae i brie suze keceljom. Primijetio moj Vanjuka da ona plae, pritrao joj, vue je za suknju i kae: Teto, zato plaete? Tata me je naao pokraj ajdinice, treba da se svi radujete, a vi plaete. A ona, pomoz' boe, udari u jo ei lelek i kuknjavu, sva se kupa u suzama! Poslije objeda odveo sam ga u berbernicu gdje.se podiao, a kod kue sam ga sam okupao u koritu i umotao u ist arav. On me zagrlio i tako je u mom naruju i zasipao. Oprezno sam ga stavio u krevet, krenuo u silos, istovario ito, parkirao kola i trk po duanima. Kupio sam mu ojane pantalonice, koulju, sandale i kaket od like. Naravno, nita od svega toga nije mu odgovaralo po veliini, a i kvalitet nije valjao. Zbog pantalonica domaica me je ak izgrdila. Ti si kae mi ona poludio, po takvoj vruini oblai29

djetetu ojane pantalone! I istog asa stavila je ivau mainu na sto, stala da eprka zbog neega po sanduku, a sat kasnije bile su ve gotove satenske gaice i bijela kouljica s kratkim rukavima za moga Vanjuku. Legao sam pokraj njega i prvi put poslije dueg vremena zaspao mirno. Ipak, etiri puta sam nou ustajao. Probudim se, a on mi se zgrio pod mikom, kao vrabac pod strehom, pa tiho sope, i meni tako radosno na srcu, da se rijeima ne moe opisati! Gledam da se ne pomjerim da ga ne bih probudio, ali ipak nisam u stanju da se obuzdam tiho ustajem, palim ibicu i posmatram ga sa uivanjem... Pred zoru sam se probudio, ne znam ta me je to tako guilo? Kad ono to se moj sini izvukao iz arava i legao preko mene; razbakario se on i noicom mi stao na grlo. Nisam ba tako mirno spavao kraj njega, ali sam se navikao, i teko mi je kad nije kraj mene. Nou ga as milujem onako sanjivog, as miriem kovrdavu kosicu, a srce se samo topi od miline, postaje meke, prosto se otkravljuje od negdanje tuge... U prvo vrijeme iao je sa mnom u vonju, a onda sam shvatio da to ne ide. Kad sam sam ta mi je bilo potrebno? Krika hljeba i glavica luka sa solju hrana vojnika za itav dan. A kad je on sa mnom sasvim je drukije: te mlijeko mu moram nabaviti, te jaje valja skuvati, a i bez neeg toplog se ne moe. A posao nee da eka. Elem, odluio se ja teka srca, ostavio ga na brigu domaici, i on je sve do veeri suze prolijevao, a pred vee kidnuo do silosa da me susretne. Tako me je ekao do kasno u no. Nije mi bilo lako s njim u prvo vrijeme. Jednom smo polijegali jo za vidjela, preko dana sam se strano premorio, a on koji jednako cvrkue kao vrabac, namah se neto uutao. Pitam ga: O emu razmilja, sine? A on meni odgovara pitanjem, gledajui u tavanicu: Tata, gdje ti je koni kaput? Nikada u ivotu nisam imao koni kaput! Morao sam nekako izvrdati: Ostao mi je u Voronjeu kaem. A zato si me tako dugo traio? Odgovaram mu: Traio sam te, sine, i u Njemakoj, i u Poljskoj, proao sam i provozao se cijelom Bjelorusijom, a ti u Urjupinsku. A Urjupinsk je li to blizu Njemake? A je li daleko od nae kue do Poljske? Tako askamo nas dvojica dok ne zaspimo.30

A ta misli, pobratime, da je on uzaman pitao za koni kaput? Ne, nije to bilo tek tako. Znai da je njegov pravi otac nekada nosio takav kaput, pa je on zapamtio. Ta, djetinje pamenje je kao ljetna sijavica: plane, za tren sve obasja i ugine. Tako i njegovo pamenje, kao sijavica, radi na mahove. Moda bismo ostali jo koju godinu dana u Urjupinsku da me u novembru nije snala nevolja: vozio sam po blatu, u jednom hutoru kola mi poela klizati, te ti oborih kravu koja se tu nala. Jasna stvar, ene digle galamu, okupio se svijet, a i saobraajni inspektor morao ba tu da se zadesi. Oduzeo on meni vozaku dozvolu, ma koliko da sam ga molio da ima obzira. Krava ustala, podigla rep i potrala sokacima, a ja ostao bez vozake dozvole. Preko zime radio sam kao drvodjelja, a onda sam se preko pisma povezao s jednim prijateljem koji je sa mnom vojsku sluio on radi kao ofer u vaoj oblasti, u kaarskom rejonu te me on pozove k sebi. Otpisuje mi kako bih mogao jedno pola godine da radim kao drvodjelja, pa e mi poslije u naoj oblasti izdati novu dozvolu. Tako smo se moj sini i ja usiljenim marem prebacili u Kaare. Ono, kako da ti kaem, da mi se i nije dogodila ta nevolja s kravom, svejedno bih otiao iz Urjupinska. Tuga mi ne da da dugo ostanem na jednom mjestu. E, kada moj Vanjuka poodraste i dode vrijeme da ga aljem u kolu, onda u se, moda, i ja smiriti i skrasiti na jednom mjestu. A zasad nas dvojica hodamo po ruskoj zemlji. Njemu ba nije lako da hoda rekoh. Ta on vrlo malo ide svojim nogama, mahom na meni jae. Posadim ga ja na rame i nosim, a kad ushtjedne da oprui noge silazi i tri po ivici puta, poskakuje kao jare. Sve bi to, pobratime, bilo ni po jada, nekako bismo ivotarili, ali mi neto srce popustilo, trebalo bi mi klip promijeniti... Ponekad me tako epa i stegne, da mi sve pred oima potamni. Bojim se da ne umrem u snu i uplaim svog sinia. A uz to, nevolja nevolju sustie: skoro svake noi svoje drage pokojnike sanjam. I gotovo uvijek ovako: ja iza bodljikave ice, a oni na slobodi, sa druge strane... Razgovaram o svemu i sa Irinom i sa djeurlijom, ali kako ushtjednem icu rukama da razmaknem oni odlaze od mene, kao da se tope pred mojim oima... I, udnovato: preko dana se dobro drim, niko od mene31

uzdaha nee uti, a nou, kad se probudim jastuk mi sav mokar od suza... U umi se zaue glas moga druga i pljesak vesla po vodi. Tuinac, koji mi je postao tako blizak, ustade, prui veliku, kao drvo tvrdu ruku: Zbogom, pobratime, neka ti je sa sreom I ti sreno da stigne u Kaare. Hvala. Hej, sinko, hajdemo u amac. Djeak pritra ocu, pree mu s desne strane i, pridravajui se za skut oevog vatiranog kaputa, zakorai sitno pored ovjeka koji je pruao krupne korake. Dva sirotana, dva zrna pijeska, koje je ratni uragan neviene snage zavitlao u tue krajeve... ta ih eka u budunosti? Htio bih da vjerujem kako e taj ruski ovjek, ovjek nesalomljive volje, izdrati i kako e uz oevo rame izrasti onaj koji e, kada doe u zrele godine, biti u stanju sve da podnese, sve da savlada na svom putu, ako ga na to pozove otadbina. Sa osjeanjem duboke tuge pratio sam ih pogledom... Moda bi se sve lijepo svrilo pri naem rastanku da se Vanjuka, poto se odmakao nekoliko koraka, zapliui trapavim noicama, nije u hodu osvrnuo na mene i pomahao mi rumenom ruicom. Najednom, ja se naglo okrenuh, kao da mi je apa meka, ali puna kandi stegla srce. Ne, ne plau samo u snu ljudi u godinama, osijedili u ratu. Plau oni i na javi. Najvanije je tu umjeti da se na vrijeme okrene. Najvanije je tu ne povrijediti djetinje srce, da ono ne ugleda kako ti niz obraz klizi vrela i krta muka suza...

------------------------------------------------------------Pripovijetka iz knjige: Mihail olohov: OVJEKOVA SUDBINA Strane: 13-43 Prevod: Milivoja Jovanovi Izdava: SVJETLOST, Sarajevo Godina izdanja: 1988.

32