1

Mihail Šolohov

ČOVJEKOVA SUDBINA

black books

2

Mihail Šolohov

ČOVJEKOVA SUDBINA

Jevgeniji Grigorjevnoj Ljevickoj

članu KPSS od 1903. godine

Prvo poslijeratno proljeće na Gornjem Donu bilo je kao

rijetko kad jedinstveno i energično. Krajem marta iz Poazovlja

dunuše topli vjetrovi, i već dva dana kasnije sasvim ogolje pješak na

lijevoj obali Dona; u stepi se preplaviše vodom uvale i jaruge

nabijene snijegom, prolomivši led pomamno zaigraše stepske rječice,

i putevi postadoše skoro sasvim neprohodni.

Za vrijeme tog pasjeg bespuća morao sam da idem u stanicu

Bukanovsku. Nije bilo baš ni tako daleko — svega nekih šezdeset

kilometara — ali nije bilo tako jednostavno prevaliti ih. Moj drug i ja

krenuli smo prije izlaska sunca. Snaţno zateţući štrange, par

ugojenih konja jedva je vukao teška kola. Točkovi su do glavčina

propadali u ovlaţeni pijesak, pomiješan sa snijegom i ledom, i za sat

voţnje na konjskim sapima i bedrima, pod tankim kaišima orme, već

su se pojavili bijeli, gusti mjehurovi pjene, a u svjeţem jutarnjem

vazduhu izvi se oštri i opojni miris konjskog znoja i ugrijanog

katrana na dobro namazanoj konjskoj opremi.

Gdje je konjima bilo naročito teško, silazili smo s kola i išli

pješke. Pod čizmama je šljapkao rastopljeni snijeg, bilo je teško

kretati se, ali se na ivicama puta još uvijek zadrţao tanki led što se

kao kristal presijavao na suncu, i gaziti po njemu bilo je još teţe. Tek

za šest sati prevalili smo rastojanje od trideset kilometara i stigli do

prevoza preko rječice Jelanke.

Nevelika rječica, koja tu i tamo ljeti presušuje, razlila se kod

Mohovskog hutora na čitav kilometar po močvarnom ritu, obraslom

jovama. Trebalo je da se prebacimo trošnim čamcem sa ravnim

dnom, koji nije mogao da primi više od tri osobe. Konje smo ostavili.

Na drugoj obali, u kolhoznoj šupi, čekao nas je stari »vilis« koji je

prošao sito i rešeto; nalazio se tamo još od zimus. Uz izvjesnu

bojazan, šofer i ja sjedosmo u dotrajali čamac. Moj drug je ostao na

obali sa stvarima. Tek što smo se otisnuli, voda u sitnim mlazevima

poče izbijati sa raznih mjesta iz natrulog dna. Svim i svačim što nam

3

se našlo pri ruci začepljivali smo olupinu i izbacivali vodu cijelo vri-

jeme voţnje. Za sat smo bili na drugoj obali Jelanke. Šofer je

dotjerao automobil iz hutora, prišao čamcu i rekao, uzimajući veslo:

— Ako se ovo prokleto korito ne raspadne na vodi, stići

ćemo za dva sata, ranije nas nemojte očekivati.

Hutor se protezao daleko u stranu, i kod prevoza je vladala

takva tišina kakva biva u pustim krajevima samo u duboku jesen i u

samom početku proljeća. Od vode se osjećalo na vlagu, oporu

gorčinu na trule jove, a sa dalekih prihoperskih stepa što su tonule u

ljubičastu izmaglicu laki povjetarac je donosio vječno mladi, jedva

uhvatljivi miris zemlje nedavno osloboĎene snijega.

Nedaleko, na obalskom pijesku, leţao je srušeni plot. Sjeo

sam na njega, htio da zapalim, ali, kada sam zavukao ruku u desni

dţep vatom postavljenog kaputa, na svoje veliko ogorčenje vidio sam

da se paklo »Belomora« sasvim raskvasilo. Dok smo se prevozili,

talas je zapljusnuo ivicu čamca koji je duboko utonuo, i do pojasa me

oblio mutnom vodom. Tada nisam imao vremena da mislim na

cigarete, valjalo je, ostavivši veslo, što brţe izbacivati vodu da čamac

ne bi potonuo, a sada sam, ogorčen i ljut zbog sopstvenog nehata,

paţljivo izvukao iz dţepa raskvašeno paklo, čučnuo i počeo, jednu

po jednu, da redam na plotu vlaţne, skvrčene cigarete.

Bilo je podne. Sunce je sijalo jako, kao u maju. Nadao sam

se da će se cigarete brzo osušiti. Sunce je sijalo tako jako da sam već

poţalio što sam za put obukao vojničke vatirane pantalone i kaput.

Bio je to prvi poslije zime zaista topao dan. Prijatno je bilo sjediti na

plotu tako, sam, sav se predajući tišini i samoći i, skinuvši s glave

staru vojničku kapuljaču, sušiti na povjetarcu kosu, mokru poslije

napornog veslanja, i ne razmišljajući ni o čem, posmatrati tako bijeli,

bujni oblaci promiču u blijedom plavetnilu.

Uskoro ugledah muškarca, koji je izašao na put iza po-

sljednjih hutorskih dvorišta. Vodio je za ruku mališana, kome je,

sudeći po rastu, moglo biti pet-šest godina, ne više. Umorno su se

vukli prema prevozu, ali kada su stigli do automobila, skrenuše ka

meni. Pošto mi je prišao sasvim blizu, visoki, malo pogureni čovjek

reče dubokim, prigušenim glasom:

— Zdravo, drugaru!

4

— Zdravo. — Stisnuo sam veliku, tvrdu ruku, koja mi je bila

pruţena.

Čovjek se naţe prema dječaku, reče:

— Pozdravi se sa čikom, sine. I on je, po svoj prilici, šofer,

kao i tvoj tata. Samo smo mi stigli kamionom, a on tjera ova mala

kola.

Gledajući me pravo kao nebo svijetlim očima, blago se

osmjehujući, dječak mi smjelo pruţi rumenu hladnu ručicu. Ja je lako

protresoh, upitah:

— Zašto ti je, stari, ruka tako hladna? Napolju vrućina, a ti

se smrzao?

S dirljivim djetinjim povjerenjem mališan se privi uz moja

koljena, začuĎeno podiţe bjeličaste obrve.

— Otkuda sam ja stari, čiko! Ja sam dječak, i uopšte se

nisam smrzao, nego su mi ruke hladne zato što sam grudve pravio.

Skinuvši s leĎa prazni ranac i umorno se smještajući pored

mene, otac reče:

— Nagrajisao sam sa ovim putnikom! Zbog njega sam se sav

izranjavao. Taman propisno iskoračim — on već prelazi u kas, pa

izvoli sad da se prilagodiš takvom pješaku. Tamo gdje bi trebalo

jednom da zakoračim — napravim tri koraka, te tako i idemo u

raskorak, kao konj i kornjača. A uz to za njim treba četvore oči

otvoriti. Samo li se okrenem, on već po bari gaca ili je otkinuo

ledenicu i sisa je umjesto bombone. Ne, nije to muški posao putovati

s takvim putnicima, i još marševskim korakom. — On poćuta, pa će

upitati: — A šta je s tobom drugaru, da ne čekaš svoga gazdu?

Bilo mi je nezgodno da ga razuvjeravam kako nisam šofer, te

odgovorih:

— Eto, čekam.

— Hoće li doći sa one strane?

— Da.

— Ne znaš hoće li skoro čamac?

— Pa, za jedno dva sata.

— Podosta. Pa, bar ćemo se dotle odmoriti, i tako nemam

kuda da ţurim. Prolazim ja, vidim: čovjek moje sorte, šofer. sunča

se. Deder, mislim, da svratim na časak, da popušimo po jednu.

Samom čovjeku je muka i da puši i da umire. A ti lijepo ţiviš,

5

cigarete pušiš. Dakle, raskvasio si ih. E, moj drugaru, mokar duvan ti

je što i liječen konj, — pare prebijene ne vrijedi. Nego, bolje da

zapalimo moju krdţu, šta veliš?

On izvuče iz dţepa ljetnih radnih pantalona svilenu, po-

habanu duvanjaru malinove boje, savijenu u smotuljak, odriješi je, i

ja stigoh da pročitam natpis izvezen u uglu: »Dragom borcu od

učenice šestog razreda lebeĎanske gimnazije«.

Zapalili smo neku vrlo jaku krdţu i dugo ćutali. Htio sam da

ga upitam kuda se zaputio sa djetetom, kakva ga je nevolja potjerala

po ovakvom bespuću, ali me je on preduhitrio pitanjem:

— A ti, kako — cijelog rata za volanom?

— Skoro.

— Na frontu?

— Da.

— I ja sam, bogme, drugaru, imao prilike da okusim od te

čorbe — zasjela mi je u grlu i povrh toga.

Stavio je na koljena velike, mrke ruke, pogurio se. Pogledah

ga sa strane, i spopade me neka tjeskoba... Jeste li vidjeli kadgod oči

kao posute pepelom, pune neke beskrajne očajničke tuge, da je

čovjeku teško i da ih pogleda? E, takve je oči imao moj slučajni

sabesjednik.

Istrgavši iz plota sasušeni, krivi prut, šarao je neko vrijeme

njime po pijesku i ćutao, iscrtavajući nekakve fantastične figure.

Onda progovori:

— Ponekad ne spavaš noću, tupo zuriš u pomrčinu i raz-

mišljaš: »Zašto li si me, ţivote, tako, osakatio? Šta sam skrivio, da

me tako kazniš« I nema odgovora ni u pomrčini, ni na suncu

jarkom... Nema ga, i neću ga ni dočekati! — I na jednom se nečega

sjeti, pa njeţno gurkajući sinčića, reče: — Hajde, dobro moje, idi

poigraj se kraj vode — kraj velike vode uvijek se naĎe kakav ulov za

dječicu. Samo, pazi da noge ne ukvasiš!

Još dok smo ćutke pušili, krišom posmatrajući oca i sina,

iznenada sam otkrio jednu okolnost, koja me je začudila. Dječak je

bio obučen jednostavno, ali solidno: i u tome kako mu je stajao dugi

kaputić, lako postavljen iznošenim ovčijim krznom, i u tome kako su

majušne čizmice bile napravljene da se mogu nositi preko vunenih

čarapa, i u vrlo vještom šavu na svojevremeno pocijepanom rukavu

6

kaputića — u svemu se ogledala ţenska briga, prisustvo spretnih

materinskih ruku. A otac je izgledao drugačije: progorio na nekoliko

mjesta, vatirani kaput je bio nemarno i na brzinu zakrpljen, na

iznošenim radnim pantalonama zakrpa nije bila prišivena kako valja,

nego kao da je grubo prihvaćena krupnim, muškim bodom; imao je

na sebi skoro nove vojničke cokule, ali su mu debele vunene čarape

bile izjedene od moljaca: njih se nije dotakla ţenska ruka ... Još tada

sam pomislio: »Ili je udovac, ili nije u dobrim odnosima sa ţenom.«

Ali on se, pošto je ispratio pogledom sinčića, muklo nakašlja

i ponovo progovori, a ja se sav pretvorih u uho.

— U početku sam ţivio obično. Rodom sam iz Voronješke

gubernije, godište hiljadu devetstoto. Za vrijeme graĎanskog rata bio

sam u Crvenoj armiji, u Kikvidzeovoj diviziji. Gladne, dvadeset

druge pošao sam na Kuban da povijem grbaču za kulake, tako sam i

ostao ţiv. A otac, majka i sestrica pomrli su kod kuće od gladi. Ostao

sam sam. Od rodbine — pustoš prava — nigdje nikoga, ni ţive duše.

Poslije godinu dana vratio sam se sa Kubana, prodao krovinjaru,

uputio se u Voronjeţ. Najprije sam radio u drvodjeljskoj zadruzi,

onda sam prešao u fabriku, izučio bravarski zanat. Uto sam se i

oţenio. Ţena mi je odrasla u domu za siročad. Naišao sam na dobru

djevojku. Mirna, vesela, usluţna, pametna glava, sušta suprotnost

meni. Od djetinjstva je naučila šta se sve moţe preturiti preko glave,

mora da se to i odrazilo na njenoj naravi. Kad bi je čovjek pogledao

sa strane — nije bila baš tako naočita, ali ja je nisam gledao sa

strane, nego pravo. I za mene nije bilo ljepše i draţe od nje, nije je

bilo u cijelom svijetu i neće je ni biti!

Dešavalo se da sam se s posla vraćao umoran, a ponekad i

ljut kao Ďavo. Ali ne, na grubu riječ ona nikada nije grubošću

odvratila. Umiljata, tiha, prosto nije znala gdje bi me smjestila,

mučila se, jadnica, da mi i u oskudici sladak zalogaj pripremi.

Gledam je tako i na srcu mi lakše, a malo poslije je zagrlim i kaţem:

»Oprosti, mila Irinka, bio sam svinja prema tebi. Ti ćeš razumjeti, na

poslu mi nije išlo kako treba«. I opet meĎu nama mir, i meni

spokojno na srcu. A znaš li ti, drugaru, šta to znači za posao? Ujutru

ustajem kao preporoĎen, odlazim u fabriku, i svaki posao mi polazi

za rukom! Tako ti je to kad čovjek ima pametnu ţenu-drugaricu.

7

Dešavalo se ponekad, kada primim platu, da poĎem s dru-

govima u kafanu. Ponekad se dešavalo i to da se vraćam kući, i

nogama ispisujem sve nekakve zavrzlame, da je sa strane, mora biti,

strašno i pogledati. Jednom riječju, ulica mi tijesna, i gotovo, a o

sokacima da i ne govorim. Bio sam tada momak i po, zdrav i snaţan

kao Ďavo, mogao sam mnogo da popijem, i kući sam se uvijek vraćao

svojim nogama. Dešavalo se katkad da sam posljednju dionicu

prelazio prvom brzinom, to jest četvoronoške, ali sam ipak stizao. Pa

i tada — ni riječi prijekora, niti vike ili pak skandala. Samo se

smješka moja Irinka, pa i to nekako obazrivo, da se pijan ne naljutim.

Izuva me i šapuće: »Lezi uza zid, Andrjuša, da u snu ne padneš s

kreveta«. Te ti se ja strovalim kao vreća zobi, i sve počne da mi pliva

pred očima. Samo kroz san osjećam kako me ona lagano miluje ru-

kom po glavi i šapuće mi nešto umiljato, ţao joj je, znači...

Izjutra me sat-dva prije posla na noge digne, da se razdrmam.

Zna da, onako mamuran, neću ništa da jedem, pa mi izvadi kiseli

krastavac ili još nešto lakše, i nalije brušenu čašicu votke. »Na, da se

otrijezniš, Andrjuša, ali nemoj više, mili moj«. Zar je mogućno da se

ne opravda toliko povjerenje? Ispijem, dakle, zahvalim joj bez riječi,

samo pogledom, poljubim je i poĎem na posao, pijan od sreće. A da

mi je, mamurnome, rekla nešto u ljutini, da je podviknula ili me

izgrdila, tako mi boga, ja bih se i sutradan napio. To se i dešava u

nekim porodicama gdje su ţene glupače; nagledao sam se takvih

ludača, poznajem ih.

Ubrzo smo i djecu dobili. Najprije se rodio sin, a nije dugo

potrajalo pa doĎoše i dvije djevojčice... Tada sam se odbio od

drugova. Cijelu platu nosim kući, porodica mi se pristojno uvećala,

nije mi do pića. O slobodnom danu popijem kriglu piva i tu stavim

tačku.

Dvadeset devete godine počeo sam da se bakćem oko au-

tomobila. Izučio sam šoferski posao, sjeo za volan kamiona. Poslije

sam se toliko saţivio sa poslom, da više nisam poţelio da se vratim u

fabriku. Učinilo mi se da je za volanom veselije. Tako sam proţivio

deset godina a da nisam ni primijetio kako su prohujale. A prohujale

su kao u snu. Nego, šta je to deset godina! Upitaj bilo kog starijeg

čovjeka da li je primijetio kako mu je prošao ţivot? Vraga je

primijetio! Prošlost — to ti je kao ona udaljena stepa u izmaglici.

8

Jutros sam išao njom, sve se lijepo vidjelo unaokolo, a kako sam

prevalio dvadeset kilometara, prevukla se stepa maglom, i odavde se

više ne razlikuje šuma od korova, ispaša od oranice...

Radio sam ovih deset godina i danju i noću. Dobro sam za-

raĎivao i ţivjeli smo kao ljudi. I djeca su nam donosila radost: sve

troje bjehu odlikaši, a najstariji, Anatolij bio je tako spreman iz

matematike da su o njemu čak u centralom listu pisali. Otkuda mu

tako velik dar za tu nauku, ni sam ti, brate, ne znam. Samo, to mi je

mnogo laskalo, i ponosio sam se njime, strašno sam se ponosio!

Za deset godina nakupilo se nešto novca, te smo pred rat

podigli dvosobni kućerak, sa ostavom i malenim hodnikom. Irina je

kupila dvije koze. Šta nam je više trebalo? Djeca jedu kašu s

mlijekom, imamo krov nad glavom, odjeveni smo, obuveni, kao da je

sve u najboljem redu. Samo što sam se nezgodno smjestio. Dodijelili

su mi parcelu zemlje od šest ari nedaleko od fabrike aviona. Da mi je

krovinjara bila na drugom mjestu, moţda bi mi i ţivot krenuo drugim

putem...

U to izbi rat. Sutradan stiţe poziv iz vojnog odsjeka, a dan

kasnije — izvolite u ešalon. Ispratilo me sve četvoro mojih: Irina,

Anatolij i kćeri Nastjenjka i Oljuška. Sva su se djeca drţala junački.

A kćerima — zablistaše suze, nije moglo bez toga. Anatoliju samo

ramena drhture, kao da mu je hladno, u to vrijeme je već ušao u

sedamnaestu, a Irina moja... Za svih sedamnaest godina našeg

zajedničkog ţivota nikada je nisam vidio takvu. Noću mi se košulja

na ramenima i na grudima nije sušila od njenih suza, a izjutra se

priča nastavljala... DoĎosmo na stanicu, a ja od tuge ne mogu da je

pogledam: usne joj natekle od plača, kosa poispadala ispod marame,

i oči mutne, ukočene, kao u čovjeka koji je šenuo. Komandiri izdaju

naredbu da se ukrcavamo, a ona mi pala u naručje, ruke obavila oko

mog vrata i sva se trese, kao podsječeno drvo... I djeca je odvraćaju, i

ja — ništa ne pomaţe! Druge ţene sa muţevima, sa sinovima

razgovaraju, a moja se privila uza me, kao list uz granu, pa samo

drhti, riječ nije u stanju da izusti. Ja joj velim: »Umiri se, mila moja

Irinka! Reci mi bar lijepu riječ na rastanku.« Ona mi govori i poslije

svake riječi jeca: »Rode moj... Andrjuša... nećemo se vidjeti... više...

na ovom... svijetu...«

9

Tu se i meni srce od tuge poče cijepati, a ona jednako sa

svojim riječima. Trebalo je da shvati da ni meni nije lako rastajati se,

nisam na gozbu išao. Ljutina me neka spopala! Silom sam joj

rastavio ruke i lako je gurnuo u rame. Kao da sam je lako gurnuo, ali

mi je snaga bila volovska; ona se zatetura, stuknu dva-tri koraka, pa

opet poĎe ka meni sitnim koračićima, ruke pruţa i ja joj dovikujem:

»Zar se tako ljudi opraštaju? Zašto me prije vremena ţiva

sahranjuješ?!« Elem, ponovo sam je zagrlio, vidim da je van sebe...

Naglo je prekinuo priču i u tišini koja je nastala čuo sam

kako mu nešto klokoće i bućka u grlu. UzbuĎenje drugog čovjeka

preĎe i na mene. Ispod oka sam pogledao čovjeka koji mi je

pripovijedao, ali ne ugledah nijednu jedinu suzu u njegovim očima,

ugašenim kao da su pripadale pokojniku. Sjedio je turobno oborene

glave, samo su mu velike, nemoćne klonule ruke sitno podrhtavale,

podrhtavala mu je brada, podrhtavale su mu tvrde usne...

— Nemoj, prijatelju, ne misli na to! — rekoh tiho, ali on

zacijelo nije čuo moje riječi, i pošto je nekakvim ogromnim naporom

volje savladao uzbuĎenje, najednom reče promuklim, čudno

izmijenjenim glasom:

— Do smrti, do posljednjeg časa svog, umiraću a neću op-

rostiti sebi što sam je tako odgurnuo!...

Ponovo je zadugo ućutao. Pokušao je da zavije cigaretu, ali

se novinska hartija cijepala i duvan se prosipao na koljena. Najzad,

nekoko mu ipak poĎe za rukom da je zavije, poţudno povuče

nekoliko dimova, i zakašljavši se, nastavi:

— Otrgao sam se od Irine, obuhvatio joj lice dlanovima,

ljubim je, a usne joj kao led. Oprostio sam se od dječurlije, trčim ka

vagonu, već je krenuo kada sam uskočio na papučicu. Voz je krenuo

lagano; prolazio sam pored svojih. Vidim, dječica se sjatila u

neveselu gomilu, mašu mi rukama, htjela bi da se osmjehnu, ali im

ne polazi za rukom. A Irina stisla ruke na prsa; usne joj blijede kao

krpa, nešto šapuće, gleda me netremično, a jednako se povija

naprijed, kao da bi zakoraknula u susret snaţnom vjetru... Takva mi

je ostala u sjećanju za čitav ţivot: ruke stisnute na prsima, blijede

usne i razrogačene oči, pune suza... Najčešće je takvu i sanjam...

Zašto sam je tada odgurnuo? Kad se samo sjetim, kao da mi neko

tupim noţem reţe srce...

10

Rasporedili su nas u jedinice kod Bijele Crkve, u Ukrajini.

Dadoše mi »ZIS-5«. Njime sam i krenuo na front. O ratu nemam šta

da ti pričam, vidio si i sam, i znaš kako je iz početka bilo. Od svojih

sam često pisma dobijao, a ja sam njima vojničke karte rijetko slao.

Dešavalo se da pišem kako je sve u redu, malkice ratujemo pa iako

trenutno odstupamo, uskoro ćemo se uzeti u šake i onda ćemo

zagrijati fricevima pete; i to je — sve. A šta se drugo i imalo pisati?

Mučno je to bilo vrijeme, nije čovjeku do pisanja. A, istini za ljubav,

nisam mario da sviram na tuţnim strunama, nisam mogao da

podnosim one slinavce, koji su svakog dana, i kad je trebalo i kad

nije, pisali ţenama i draganama, suze po hartiji razmazivali. Kao da

kaţe: teško mu je, preteško, smrt mu je za vratom. To ti se on, kučka

u pantalonama, ţali, traţi saţaljenje, slini, a nikako da shvati da je

tim istim unesrećenim ţenama i djeci u pozadini isto tako gorko i

čemerno kao i nama. Cijela drţava se na njih oslonila! Kakva su

samo leĎa trebalo da imaju naše ţene i djeca, da pod tolikim

bremenom ne klonu? A nisu klonula, izdrţala su junački! A takva

jedna ništarija, sitna dušica, napiše ţalosno pismo — i radnu ţenu

kao batinom pod noge. Poslije takvog pisma ona će, jadnica, i ruke

opustiti, i neće joj se militi da radi. Ne, bogme, zato i jesi muškarac,

zato i jesi vojnik, da bi sve izdrţao, sve podnio, ako te nuţda zove. A

ako je u tebi više ţenskog srca nego muškog, obuci mirne duše

suknju s naborima, kako bi svoju mršavu zadnjicu što bogatije

pokrio, kako bi bar s leĎa na ţensko ličio, pa hajd' da cveklu pljeviš

ili kravu muzeš; takav na frontu nisi potreban, tamo je i bez tebe

dovoljno smrada!

Samo, nije mi bilo suĎeno ni godinu dana da ratujem...

Dvaput sam za to vrijeme bio ranjen, ali oba puta lako: jednom u

meko meso na ruci, drugi put — u nogu; prvi put — kuršumom iz

aviona, a drugi put — šrapnelom granate. Izbušio mi Nijemac kola i

odozgo i sa strane, ali me, brate, u prvo vrijeme sreća pratila. Pratila,

pratila, pa me dopratila... Pao sam u ropstvo kod Lozovenjka maja

četrdeset druge u vrlo nezgodnoj situaciji: Nijemac je tada uveliko

nastupao, a jedna naša haubička baterija kalibra 122 milimetra ostala

skoro bez municije; elem, natovarili moja kola dupke puna

granatama, na utovaru sam i sam radio da mi se bluza za lopatice

lijepila. Trebalo je veoma ţuriti, jer nam se front pribliţavao: slijeva

11

nečiji tenkovi tutnje, zdesna paljba, sprijeda paljba, i već je počelo da

miriše na kazan...

Komandir naše autočete pita: »Hoćeš li se probiti, Sokolo-

ve?« A nije imalo šta tu da se pita. Tamo moji drugovi, moţda, ginu,

a ja treba da se skanjeram? »Bez pogovora! — odgovaram mu. —

Moram da se probijem, i kvit!« — »E pa, — veli on — sijevaj!

Pritisni sve do daske!«

Te ti ja odmaglim. U ţivotu nisam tjerao kao tog puta! Znao

sam da ne vozim krompir, da je s takvim teretom potrebna opreznost

pri voţnji, ali šta da radim s opreznošću kada tamo momci ratuju s

praznim rukama, kada artiljerijska vatra samo češlja po putu.

Projurio sam nekih šest kilometara, već je valjalo i na seoski put da

skrenem, kako bih se probio do uvale gdje se nalazila baterija, kad

imam šta da vidim — majčice prečasna — pješadija naša i desno i

lijevo od grejdera preko polja ravnog pohrlila, a mine već praskaju

po njenim redovima! Šta sad? Neću se, valjda, vraćati? Te ti ja

pritisnem do daske; do baterije je ostao kakav kilometrić, već sam

skrenuo na seoski put, ali ne stigoh, brate, svojima... Biće da mi je

dalekometni sručio granatu pored kola. Nisam čuo ni eksploziju,

ništa, samo mi je u glavi nešto prslo, i više se ničeg ne sjećam. Kako

sam tada ostao ţiv — pojma nemam, i nikako mi nije jasno koliko

sam vremena proveo leţeći pored rupe. Osvijestio sam se, ali nisam

mogao da stanem na noge: glava mi se trzala, sav se tresem kao u

groznici, pred očima — mrak, u lijevom ramenu — nešto škripuca i

krčka, a bolovi u čitavom tijelu kao da me je neko, štono kaţu, dva

dana i noći uzastopno lemao čim je stigao. Dugo sam po zemlji na

trbuhu puzao, grčio se, ali sam nekako ustao. MeĎutim, još uvijek

ništa ne razabiram, nije mi jasno gdje sam i šta se to sa mnom

dogodilo. Kao da mi se pamćenje oduzelo. A bojim se da ponovo

legnem. Bojim se da više neću ustati, ako legnem da ću umrijeti.

Stojim tako i ljuljam se s jedne strane na drugu, kao topola na oluji.

Kad sam došao sebi, malo se rastresoh i obazreh se ljudski

— srce kao da mi je neko kliještima stegao: unaokolo rasute granate

koje sam vozio, nedaleko moja kola u paramparčad slupana, leţe

izvrnuta naopako, a borba — borba se vodi već iza mene, daleko...

Šta je to sad?

12

Istini za ljubav, tu mi se noge presjekoše, i ja padoh kao

pokošen, jer sam shvatio da sam već opkoljen, bolje reći — u

fašističkom ropstvu. Eto, kako se to u ratu dogaĎa...

Eh, brate, nije to laka stvar shvatiti da si zarobljen protiv

svoje volje. Ko to na svojoj koţi nije iskusio, taj neće odmah srcem,

ljudski razumjeti kakva je to nevolja.

Elem, leţim ja tako i čujem: tutnje tenkovi. Četiri njemačka

srednja tenka punom brzinom projuriše pored mene u pravcu odakle

sam krenuo sa municijom... Kako sam to preiţvljavao! Zatim

navališe tegljači s topovima, proĎe poljska kuhinja, potom naiĎe

pješadija, nije ih bilo baš mnogo, tako, najviše jedna puna četa.

Pogledam ih krajičkom oka, pa se opet priljubim licem uz zemlju,

oči zatvorim: muka me hvata kada ih gledam, i srce mi se steţe...

Mislio sam da su svi prošli, podigoh glavu, kad ono — nji-

hovih šest automatičara idu na stotinjak metara od mene. Vidim,

skreću s puta i pravo na mene. Idu i ćute. »Eto — pomislih — smrt

mi je na vidiku«. Sjeo sam, nije mi se umiralo leţeći, onda ustadoh.

Na nekoliko koračaja jedan od njih trţe ramenom, skide automat.

Kako je smiješno čovjek sazdan: nikakve panike, ni trunke strepnje

nije bilo u meni u tom času. Samo ga gledam i mislim: »Sad će

ispaliti na mene kratki rafal, kuda li će gaĎati? U glavu ili preko

prsa?« Kao da nije isti Ďavo, — koji će mi dio tijela proštepovati.

Mlad momak, dosta naočit, crnomanjast, a usne mu tanke,

kao konac, i očima začkiljio. »Taj će me ubiti i ne trepnuvši«, —

razmišljam u sebi. Tako bi i bilo: smaknuo on automat — ja ga

gledam pravo u oči i ćutim — a onaj drugi, kaplar valjda, stariji od

njega, u godinama, moţe se reći, nešto viknu, odmače prvoga u

stranu, priĎe mi, blebeće nešto na svom jeziku i savija mi desnu ruku

u laktu, mišiće, dakle, opipava. Opipao pa veli: »O-o-o!« — i

pokazuje na put, na zalazak sunca. Guraj, kao da veli, marvo, imaš

da radiš za naš Rajh. Ispostavilo se da je gazda bio, pasji sin!

Ali crnomanjastome pale u oči moje čizme, a one lijepo

izgledale, pa pokazuje rukom: »Izuvaj se«. Sjedoh na zemlju, izuh

čizme, pruţam mu ih. Prosto mi ih je iz ruku istrgao, Odvih obojke,

pruţam i njih, zagledam ga od glave do pete. Ali on najednom

dreknu, opsova na svom jeziku i ponovo potrţe automat. Ostali se

cerekaju. Tako odoše s mirom. Samo se onaj crnomanjiasti, dok nije

13

stigao do puta, dva-tri puta okrenuo i pogledao me, očima sijeva kao

kurjačić, ljuti se, a zbog čega? Kao da sam ja njega izuo, a ne on

mene.

Šta ćeš, brate, nije se imalo kud. Izašao sam na put, opsovao

krvavo, po voronješki, pa krenuo na zapad, u ropstvo!... A pješak

sam ti tada bio jadan, jedva kilometar na sat prevalim. Taman bih

iskoračio, a sve me nešto vuče te na jednu te na drugu stranu, šeta me

putem kao pijanca. Nisam daleko odmakao, kad me stiţe kolona

naših zarobljenika, iz iste divizije u kojoj sam i ja bio. Tjeraju ih

desetak njemačkih automatičara. Onaj sa čela kolone, kako je stigao

do mene, iz čista mira me raspali kundakom automata po glavi. Da

sam pao, prikovao bi me rafalom za zemlju, ali me moji prihvatiše u

padu, uguraše u sredinu i jedno pola časa vodili su me pod ruku. A

kad sam došao sebi, jedan mi šapuće: »Ne dao ti bog da padneš!

Koračaj do posljednjih atoma snage, ako ne misliš da te ubiju!« I ja

napregoh posljednje snage, ali poĎoh.

Samo što je sunce zašlo. Nijemci pojačaše straţu, ukrcaše na

kamion još dvadesetak automatičara, i potjeraše nas usiljenim

maršom. Naši teški ranjenici nisu mogli odrţavati korak sa ostalima,

te su ih ubijali odmah na putu. Dvojica pokušaše da pobjegnu, a nisu

vodili računa o tome da se po mjesečini na čistini Ďavolski dobro

vidi, te i njih, naravno, postrijeljaše. U ponoć smo stigli u neko

poluspaljeno selo. Utjeraše nas na konačište u jednu crkvu sa

porušenim kubetom. Na kamenom podu — ni pregršt slame, a mi svi

bez šinjela, samo u vojničkim bluzama i panitalonama, tako da

nemamo šta poda se ni prostrti. Poneki nije imao na sebi ni bluzu,

samo platnenu potkošulju. Većinom su to bili mlaĎi komandiri.

Bluze su poskidali da se od redova ne bi razlikovali. A bez bluza je

bila i posluga artiljerijskih oruĎa. Kako su polugoli radili kod topova,

tako su i dopali ropstva.

Preko noći je pljusnula takva kišetina da smo skroz pokisli.

Ne samo što je kube odnijela teška granata ili avionska bomba, nego

je i sav krov bio skroz izrešetan šrapnelima, tako da se suvo mjesto

čak ni u oltaru nije moglo naći. Tako smo se cijele noći muvali po toj

crkvi, kao ovce u mračnom toru. U po noći čujem kako mi neko

dodiruje ruku i pita: »Druţe, da nisi ranjen?« Odgovaram mu: »A šta

se to tebe tiče, bratac?« On mi veli: »Ja sam vojni ljekar, moţda ti

14

mogu pomoći«. Poţalio sam mu se da mi lijevo rame škripi i otiče i

uţasno me boli. A on mi veli nekim grubim glasom: »Skidaj bluzu i

potkošulju.« Skinuo sam sve to sa sebe, te mi on poče ruku iz ramena

opipavati svojim tankim prstima, da mi se smrklo pred očima.

Škrgućem zubima i kaţem mu: »Biće da si ti veterinar, a ne ljekar.

Zašto me pritiskaš tako po bolesnom mjestu, bezdušni čovječe?« A

on jednako pipa i nekako ljutito govori: »Tvoje je da kušuješ! Briga

mene za tvoju priču. Pretrpi se, sad će te još više boljeti«. Te mi tako

cimnu ruku, da mi sve zvijezde zaplivaše pred očima.

Došao sam sebi i pitam ga: »Šta to radiš, fašistu okorjeli?

Ruka mi je u paramparčad raznesena, a ti je toliko cimaš.« Čujem

kako se prigušeno nasmijao i veli: »Mislio sam da ćeš me mlatnuti

desnom rukom, a ono, ti ispao miran momak. Nego, ruka ti nije

raznesena, već samo iščašena, pa sam je postavio ne mjesto. No,

kako ti je, je li ti bolje?« I, odista, osjećam kako mi bol nekud odlazi.

Zahvalim mu od sveg srca, a on krenu dalje u pomrčinu, tiho,

pitajući: »Ima li ranjenika?« Eto ti, šta znači pravi ljekar! On je i u

ropstvu i u tmini obavljao svoju veliku duţnost.

Nemirna je to bila noć. Napolje nas nisu puštali, na to nas je

starješina straţe upozorio još dok su nas, po dvojicu, utjerivali u

crkvu. I, kao za inat, jednog bogomoljca pritjeralo. Uzdrţavao se on,

uzdrţavao koliko je mogao, a onda se rasplakao. »Ne mogu — veli

— sveti hram da skrnavim! Ja vjerujem u boga, hrišćanin sam! Sta

da radim, braćo?« A znaš kakav je naš svijet? Jedni se smiju, drugi

psuju, treći mu daju nekakve šaljive savjete. Sve nas je razveselio, ali

se cijela ta guţva jako loše završila: počeo je on da lupa na vrata i

moli da ga puste. Izmolio je najposlije: pustio ga fašisit na vrata,

širom ih otvorio, pa raspalio rafalom preko cijele širine — ubio je i

tog bogomoljca, i još trojicu, a jednog teško ranio da je pred zoru

preminuo.

Mrtve smo smjestili jednog do drugog, posjedali svi, zaćutali

i zamislili se: početak nije bio mnogo veseo... A malo poslije

raspričasmo se u po glasa, počesto šapatom: odakle je ko, iz koje

oblasti, kako je dospio u ropstvo; u pomrčini su se drugovi iz istog

voda ili poznanici iz iste čete pogubili, počeli jedni druge tiho da

dozivaju. Elem, čujem ja kako se pored mene zapodjeo ovakav

razgovor. Jedan veli: »Ako nas sutra, prije nego što nas potjeraju

15

dalje, postroje i počnu traţiti komesare, komuniste i Jevreje, ti se,

vodniče, nemoj skrivati! Ništa ti to neće pomoći. Ti misliš da ćeš se

prošvercovati za redova, ako si bluzu svukao? Nećeš, bogme! Ja

nemam namjeru da zbog tebe odgovaram. Prvi ću prstom na tebe

pokazati! Znam ja da si ti komunist, i mene si nagovarao da stupim u

partiju, pa sad i odgovaraj za svoja djela.« To veli onaj što je bio

bliţi meni, što pokraj mene sjedi, s lijeve strane, a s njegove druge

strane glas nekog mladića odgovara: »Uvijek sam sumnjao da ti,

Kriţnjove, nisi dobar čovjek. Naročito onda kada si odbio da uĎeš u

partiju, pozivajući se na svoju nepismenost. Ali nikada nisam mislio

da moţeš postati potkazivač. Ta, zar ti nisi završio sedmoljetku?« A

ovaj lijeno odgovara svome vodniku: »No, završio sam, pa šta s

tim?« Dugo su ćutali, a onda tiho reče, sudeći po glasu, vodnik:

»Nemoj me potkazati, druţe Kriţnjove.« A ovaj se tiho zasmija.

»Drugovi — veli — ostadoše s one strane fronta, a ja ti nisam

nikakav drug, nemoj me moliti: svejedno ću te potkazati. Svak

najviše voli sebe.«

Ućutaše oni, a mene jeza uhvatila od tolike podlosti. »Nećeš

— mislim — neću ti dozvoliti, kučkin sine, da potkaţeš svog

komandira! Nećeš mi, vala, izaći iz ove crkve, nego će te za noge,

kao crkotinu izvući!« Tek što je svanulo, vidim: pokraj mene leţi na

leĎima momak krupne njuške, ruke za glavu za bacio, a pored njega

sjedi samo u potkošulji nekakav mršonja prćasta nosa, obgrlio

koljena i sav preblijedio. »Bogme — mislim — neće ovaj momak

izaći na kraj s tako temeljnim ţdrijepcem. Moraću ja da ga

dokusurim.«

Gurnem ga rukom, pitam šapatom: »Jesi li ti vodnik?« Ništa

mi nije odgovorio, samo glavom klima. »Ovaj hoće da te potkaţe?«

— pokazujem na momka koji je leţao. On ponovo klimnu glavom.

»E — velim — drţi ga ti za noge, da se ne rita! Samo ţivlje!« — te ti

se sručih na onog momka, i prsti mi se skameniše na njegovom

grkljanu. Nije stigao ni da pisne. Drţao sam ga pod sobom nekoliko

minuta, onda se pridigoh. Izdajnik je bio gotov, jezik isplazio!

Tako mi je poslije toga bilo gadno da sam strašno zaţelio

ruke da operem, kao da nisam čovjeka već kakvog gmizavca gušio...

Prvi put u ţivotu ubio sam nekog, i to svoga... Ali zar je to svoj?

16

Gori je on od tuĎina, izdajnik. Ustadoh i rekoh vodniku: »Hajdemo

odavde, druţe, crkva je velika.«

Kako je rekao onaj Kriţnjov, tako i bi: ujutru nas sve

postrojiše pred crkvom, automatičari načiniše obruč oko nas, i tri

esesovska oficira počeše da izdvajaju ljude koje su smatrali štetnima.

Upitaše koji su komunisti, komandiri, komesari, ali takvih se nije

našlo. Nije se našlo ni podlaca koji bi potkazali, jer je i komunista

meĎu nama bilo skoro polovina, i komandira, pa razumije se, i

komesara. Od preko dvjesta ljudi uzeše samo četvoricu. Jednog

Jevreja i tri redova, Rusa. Rusi nastradaše zato što su sva trojica bili

crnomanjasti i kovrdţave kose. Prilaze mu, pitaju: »Jude?« On veli

da je Rus, ali neće ni da ga slušaju. »Izlazi« — i kvit.

Postrijeljaše te nesretnike, a nas potjeraše dalje. Vodnik s

kojim sam potkazivača zagušio, sve do Poznanja se drţao mene, i

prvog dana, malo-malo, pa mi u hodu stisne ruku. U Poznanju su nas

rastavili iz sljedećeg razloga.

Vidiš u čemu je bila stvar, brate: još prvog dana sam naumio

da se vratim svojima. Ali, htio sam da se vratim sigurnom zgodom.

Sve do Poznanja, gdje su nas smjestili u pravom logoru, nijednom mi

se nije pruţila takva prilika. A u poznanjskom logoru ispao zgodan

momenat: krajem maja poslali nas u neki šumarak pokraj logora da

kopamo rake za naše pomrle zarobljenike — u to vrijeme je mnogo

naših umiralo od dizenterije; elem, kopam ja poznanjsku ilovaču, a

jednako se obazirem oko sebe dok nisam primijetio da su dvojica

naših stiraţara sjeli da prezalogaje, a treći zadrijemao na suncu.

Bacih lopatu i tiho zaĎoh za ţbun... A onda — trk, pravo na istok...

Očigledno, nisu se tako brzo snašli moji čuvari. A meni,

toliko iznurenom, otkud takva snaga da za ciglo jedan dan i noć

prevalim skoro četrdeset kilometara — vrag bi znao. Samo, ništa ne

bi od mojih maštanja: nije isteklo ni četiri dana, a mene uhvatiše

kada sam se već podosta udaljio od prokletog logora. Za mnom su

išli psi tragači, te me oni i otkriše u nekošenoj zobi.

Bojao sam se da u osvit idem čistinom — do šume je bilo

najmanje tri kilometra — pa sam prilegao u zob da se odmorim.

Nagnječih u dlanovima zrnevlja, pojedoh malo i u dţepove za

rezervu nasuh, kad — čujem laveţ pasa i tutanj motocikla... Srce mi

pretrnulo, jer pasji glasovi bjehu sve bliţe. Legnem ti ja potrbuške i

17

zaklonim se rukama, da me bar po licu ne izujedaju. Elem, dotrčali

oni pa za tili čas poskidali s mene sve preostale dronjke, dok me ne

ostaviše kao od majke roĎenog. Valjali su me po zobi kako im je bilo

volja, i najposlije mi jedan ker stade prednjim šapama na prsa,

ustremio se na grkljan, ali još ne dira.

Na dva motocikla stigoše Nijemci. Isprva su me sami tukli

do mile volje, a onda nahuškaše pse, tako da su s mene letjeli čitavi

kaiševi koţe s mesom. Nagog, sveg okrvavljenog, dovezoše me u

logor. Zbog pokušaja bjekstva odleţao sam u zatvoru mjesec dana,

ali sam ipak ţiv... ţiv ostao!

Nije mi lako, brate, kad se toga sjetim, ali mi je još teţe da

pripovijedam šta sam sve preţivio u ropstvu. Kad se čovjek sjeti onih

neljudskih muka koje je morao da pretrpi tamo, u Njemačkoj, kad se

sjeti svih prijatelja i drugova, koji su tamo, u logorima, poumirali u

najvećim mukama — srce mu više ne kuca u grudima već u grlu,

nešto ga steglo da mu daha ponestaje...

Kud me sve nisu tjerali za te dvije godina ropstva! Pola

Njemačke sam za to vrijeme obišao: i u Saksoniji sam bio, u fabrici

silikata radio, i u Rurskoj oblasti u jami ugalj odronjavao, i u

Bavarskoj na zemljanim radovima grbu sticao, i u Tiringiji sam

boravio, i vrag će znati kuda me sve udes po njemačkoj zemlji nije

vukao. Tamo ti je, brate, priroda svuda različita, ali su nas ubijali i

tukli svuda jednako. A tukli su nas bogom prokleti gadovi i gotovani

tako, kako kod nas od pamtivijeka ni stoku ne tuku. I pesnicama nas

tukli, i nogama gazili, i gumenim palicama lemezali, i svakojakim

gvozdenim predmetima koji im pod ruku padnu, da se ne govori o

kundacima i ostaloj drvenariji.

Tukli su nas zato što smo Rusi, zato što još bijeli svijet

gledamo, zato što za njih, ološ, radimo. Tukli su nas i zato što ih

nismo gledali kako im je bilo po volji, što nismo iskoračili, okrenuli

se kako su oni zamislili. Tukli su nas jednostavno zato da nas jednom

do smrti dotuku, da se zagrcnemo svojom posljednjom krvlju i

izdahnemo pod udarcima. Po svoj prilici, u Njemačkoj nije bilo

dovoljno krematorijuma za sve nas.

I hranili su nas svuda, po običaju, jednako: sto pedeset grama

erzac-hljeba pomiješanog popola sa piljevinom i rijetke splačine od

repe. Vrelu vodu su negdje davali, a negdje nisu. Nego, šta da se

18

priča, prosudi i sam: pred rat sam imao osamdeset šest kilograma, a u

jesen nisam teţio više od pedeset. Bio sam sama kost i koţa, a i kosti

su mi bile teške-preteške. A što se posla tiče — tu nije bilo vrdanja;

nije se smjelo ni pisnuti, a od takvog posla bi se i tegleći konj

pretrgao.

Početkom septembra iz logora kod grada Kistrina prebaciše

nas sto četrdeset dvojicu sovjetskih ratnih zarobljenika u logor B-14

nedaleko od Drezdena. U tom logoru bilo je u to vrijeme oko dvije

hiljade naših. Svi su radili u kamenolomu, ručnim alatom bušili,

rezali i tucali njemački kamen. Norma — četiri kubika dnevno po

glavi, i to, imaj na umu po takvoj glavi, što se i bez toga o samom

koncu na tijelu drţala. Tako je i počelo: za dva mjeseca, od sto

četrdeset i dva čovjeka u našem ešalonu ostalo je nas pedeset sedam.

Šta veliš na to, pobratime? Muka ţiva, a? Ne stiţemo da

posahranjujemo svoje, a po logoru se pronio glas da su Nijemci već

zauzeli Staljingrad i nadiru dalje, prema Sibiru. Nevolje se reĎaju

jedna za drugom, i tako pritisle da čovjek oči ne odvaja od zemlje,

kao da bi i sam tuda, u tuĎu, njemačku zemlju. A logorska straţa

svaki dan pijanči, dere se, veseli, likuje.

Elem, jedne večeri vratili se mi u baraku s rada'. Čitav dan je

padala kiša, rite na nama prosto da cijediš; svi smo se na hladnom

vjetru posmrzavali kao psi, samo cvokoćemo zubima. A nema se

čovjek gdje osušiti, ogrijati — pa još gladni ne smrtno nego gore. Uz

to, nije bila predviĎena večera.

Skinuo ja mokre rite, bacio ih na dušemu i velim: »Treba im

po četiri kubika po glavi, a za grob svakom od nas je i jedan uvrh

glave.« Samo to sam rekao, ali se meĎu našima našao neki podlac,

koji je dostavio komandantu logora te moje gorke reči.

Komandant logora ili, kako oni kaţu — lagerfirer, bio je kod

nas Nijemac Miler. Omanjeg rasta, temeljit, plavokos i sav nekako

bijel: i kosa na glavi mu bijela, i obrve, i trepavice, čak su mu i oči

bile bjeličaste, izbuljene. Govorio je ruski kao nas dvojica, pa još na

»o« pritiskao, kao da je roĎeni Volţanin. A za psovke je bio veliki

majstor. I gdje se samo, prokletinja, naučio tom zanatu? Dešavalo se,

postroji nas pred blokom — tako su oni barake nazivali — ide ispred

stroja s čoporom svojih esesovaca, desna ruka mu u stranu ispruţena.

Preko ruke koţna rukavica, a u rukavici olovna podloga, da prsite ne

19

povrijedi. Ide tako i udara svakog drugog u nos, krv pušta. To je on

zvao »preventiva protiv gripa«. I tako svaki dan. U logoru je bilo

svega četiri bloka, i tako je jednog dana izvodio »preventivu« u

prvom bloku, sljedećeg dana — u drugom, i tako dalje. Priljeţan je

bio gad, nije propuštao ni slobodne dane. Samo jedno, budala, nije

mogao da shvati: prije nego što će poći da vjeţba ruku na nama, da

bi se zagrijao, desetak minuta je psovao pred strojem. Psuje on na

pasja kola, a nama od toga nekako lakše: riječi naše, prirodne, kao da

je vjetrić s rodne grude dunuo... Da je znao da nam njegovo psovanje

samo zadovoljstvo pruţa — ne bi psovao na ruskom, nego na svom

jeziku. Samo se jedan moj prikan-Moskovljanin strašno ljutio na

njega. »Kad on psuje, — veli — ja oči zatvorim i kao da u Moskvi,

na Zacepu, u pivnici sjedim, i toliko mi se pivo pije, da mi se sve u

glavi vrti.«

Elem, taj isti komandant pozvao me sutradan pošto sam

rekao ono o kubicima. Uveče dolazi u baraku tumač i s njim dva

čuvara. »Ko je Sokolov Andrej?« Javih se. »Marš za nama, her

lagerfirer lično te traţi.« Jasna stvar, zbog čega me traţi. Da me

rashoduje. Oprostio se ja od drugova, svi su znali da idem u smrt,

uzdahnuo i pošao. Idem logorskim dvorištem, gledam u zvijezde,

opraštam se i s njima, razmišljam: »Eto, i tvojim mukama doĎe kraj,

Andireju Sokolove, a po logorskom — broju trista trideset jedan.«

Bilo mi je ţao Irinke i dječurlije, a onda ţalost uminu i ja se početi

pripremati da neustrašivo pogledam u cijev pištolja, kako i dolikuje

vojniku, da neprijatelj ne bi opazio u mom posljednjem času kako mi

je ipak teško rastati se od ţivota...

U komandantovoj sobi — cvijeće na prozorima, čisto, kao

kod nas u pristojnom klubu. Za stolom — cijela logorska uprava.

Petorica sjede, loču šnaps i mezete slaninu. Na stolu — ogromna

načeta boca šnapsa, hljeb, slanina, ukiseljene jabuke, svakojake

otvorene konzerve. Prelijetao sam pogledom sve te Ďakonije i, —

nećeš vjerovati — tako mi je bila muka, da umalo nisam povratio. Ja,

gladan kao vuk, odvikao sam se od ljudske hrane, kad tu toliko

izobilje... Na jedvite jade savladao sam muku, ali mi nije bilo lako da

odvojim oči od stola.

Pravo preda mnom sjedi polupijani Miler, igra se pištoljem,

prebacuje ga iz jedne ruke u drugu, a jednako gleda u mene i ne

20

trepće okom, kao zmija. Elem, stanem ja mirno, coknem izgaţenim

potpeticama i ovako glasno raportiram: »Ratni zarobljenik Andrej

Sokolov javlja se, her komandant, po vašem nareĎenju.« On me pita:

»Pa šta Ruse Ivane, je li mnogo — četiri kubika?« — »Tako je —

velim — her komandant, mnogo je.« — »A za grob ti je jedan

dovoljan, a?« — »Tako je, her komandant, sasvim dovoljan i još

preostaje.«

Ustao on pa veli: »Ukazaću ti veliku čast, ako te sad lično

strijeljam zbog ovih riječi. Nego, ovdje nije ugodno, hajdemo

napolje, tamo ću ti već uzeti mjeru.« »Vaša volja«, — velim ja

njemu. Postojao on, promislio, pa onda bacio pištolj na sto i naliva

punu čašu šnapsa, uzima komadić hljeba, stavlja na njega krišku

slanine i sve mi to pruţa s riječima: »Ispij prije nego što umreš, Ruse

Ivane, za pobjedu njemačkog oruţja«.

Već sam htio da uzmem iz njegovih ruku i čašu i meze, ali

kad sam čuo ove riječi — kao da sam se oţegao! Mislim ja u sebi:

»Ja, ruski vojnik, da pijem za pobjedu njemačkog oruţja? A ne bi li

ti još nešto, her komandant? Umiro ovako ili onako — isto mi se

hvata, do vraga, onda, i ti i tvoja votka!«

Spustih čašu na sto, ostavih i meze, pa velim: »Hvala na

časti, ali ja ne pijem.« On se smješka: »Nećeš da piješ za našu

pobjedu? Onda pij za svoju smrt.« Šta sam imao da izgulbim: »Za

svoju smrt i spasenje od muka popiću«, — velim mu. S tim riječima

uzmem čašu i u dva gutljaja je ispraznim; meze, pak, nisam dirnuo,

učtivo sam obrisao usne dlanom i velim: »Zahvaljujem na časti.

Spreman sam, her komandant, hajdemo, moţete mi uzeti mjeru.«

Ali on me gleda paţljivo i kaţe: »Prihvati se bar malo pred

smrt«. Ja mu na to odgovaram: »Poslije prve čaše ne jedem.« Naliva

mi drugu, i pruţa. Ispijem ja drugu, ali još ne diram jelo, adutiram na

hrabrost, razmišljam: »Bar da se napijem prije nego što poĎem u

dvorište, sa ţivotom da se rastajem.« Visoko podigao komandant

bijele obrve, pita: »Zašto se ne prihvatiš, Ruse Ivane? Nemoj se

ustručavati!« A ja tjeram svoje: »Izvinite, her komandant, ali ja ni

poslije druge čaše nisam navikao da jedem.« Napeo se on, frknuo, a

onda se tako zacerekao i kroz smijeh sve nešto brzo govori na nje-

mačkom: očigledno, prevodi moje riječi prijateljima. Oni se takoĎe

21

nasmijaše, uzmuvaše se na stolicama, okreću njuške prema meni i

već primjećujem kako me nekako drukčije, mekše gledaju.

Naliva mi komandant treću čašu, a ruke mu se tresu od

smijeha. Tu čašu sam ispio polagano, odgrizao maleni komad hljeba,

ostatak vratio na sito. Prohtjelo mi se da im, prokletijama, pokaţem

da, iako umirem od gladi, nemam namjeru da se otimam za njihovu

milostinju, da drţim do svog, ruskog dostojanstva i ponosa i da od

mene nisu napravili stoku ma koliko se trudili.

Poslije toga komandant se uozbiljio, namjestio na prsima dva

gvozdena krsta, izašao iza stola bez oruţja i veli: »Znaš šta,

Sokolove, ti si — pravi ruski vojnik. Ti si hrabar vojnik. Ja sam,

takoĎe, vojnik, i poštujem dostojne neprijatelje. Neću te ubiti. Uz to,

danas su naše herojske jedinice izbile na Volgu i zauzele cio

Staljingrad. To je za nas velika radost, i zato ti velikodušno

poklanjam ţivot. Idi u svoj blok, a ovo neka ti je za smjelost«, — i

pruţa mi sa stola omanji komad hljeba i krišku slanine.

Pritisnuo ja hljeb uza se iz sve snage, drţim slaninu u lijevoj

ruci i toliko se zbunio od takvog neočekivanog obrta situacije, da ni

hvala nisam rekao, okrenuo sam se nalijevo krug, pošao izlazu a

jednako mislim: »Sad će mi on prosvirati kuršum meĎu lopatice,

neću odnijeti momcima hranu.« Ipak, prošlo je sve lijepo. I ovog

puta smrt me je mimoišla, samo me je njena studen zapahnula...

Izašao sam iz komandantove sobe čvrstim korakom, ali sam

u dvorištu malaksao. Upao sam u baraku i strovalio se na cementni

pod onesviješćen. Probudili su me moji prije nego što je svanulo:

»Pričaj!« Dosjećam se ja šta je bilo u komandantovoj sobi,

ispripovijedam im. »Kako ćemo hranu podijeliti?« — pita moj susjed

s dušeme, a glas mu podrhtava. »Svima jednako«, — velim. Sačekali

smo zoru. Hljeb i slaninu razrezali smo debelim, grubim koncem.

Svakom je dopao po komadić hljeba veličine kutije šibica, na svaku

mrvicu smo pazili, a slanine je bilo, i sam moţeš zamisliti — samo

usta da namaţemo. Ipak, pravično smo izvršili diobu.

Uskoro su nas, oko trista najsnaţnijih ljudi, prebacili na

isušivanje močvara, a potom —u Rursku oblast, u jame. Tamo sam

ostao do četrdeset četvrte godine. U to vrijeme su naši već

promijenili lični opis Njemačke, i fašisti su prestali da s

potcjenjivanjem gledaju na zarobljenike. Jednom prilikom su nas,

22

čitavu prijepodnevnu smjenu, postrojili, i neki novi oberlajtnant nam

se obratio preko tumača: »Ko je u vojsci ili prije rata sluţio kao šofer

— korak naprijed.« Iskoračila nas sedmorica, iz bivše šoferije.

Dadoše nam pohabana radna odijela, i uputiše pod straţom u grad

Potsdam. Kako smo stigli, sve nas razdvojiše. Mene odrediše na rad

u »Tot«-u — imali su Nijemci takvu jednu ustanovu a la vrbov klin

za izgradnju puteva i odbrambenih objekata.

Vozio sam na »opel-admiralu« jednog njemačkog inţenjera

u činu majora armije. Što ti je to bio debeli fašist! Malen, trbušast,

širi neg' duţi, guzat kao prava pravcata ţenska. Sprijeda, nad

okovratnikom mundira tri podbratka mu otomboljena, a iza njih na

vratu tri kaiša sala. Po mojoj računici, imao je na sebi najmanje tri

puda čistog sala. Ide, brekće kao lokomotiva, a kad sjedne da ţdere,

— dobro se drţi! Dešavalo se da po cio bogovetni dan samo nešto

ţvače i konjak: iz čuture poteţe. Ponekad je i meni dopao koji

zalogaj: zastanemo na putu, on nasiječe kobasica, sira, mezeti i

pijucka; kada je dobro raspoloţen, — i meni baci zalogaj, kao keru.

U ruke mi nikad nije davao, tako da sam malo-pomalo počeo da

vraćam ljudski izgled i da se oporavljam.

Jedno dvije nedjelje vozio sam svog majora iz Potsdama u

Berlin i obratno, a onda su ga uputili u frontovsku zonu na izgradnju

odbrambenih linija protiv naših. I tu sam se potpuno od spavanja

odvikao: kako koja noć, a ja samo razmišljam i premišljam kako bih

svojima, u domovinu prebjegao.

Stigli mi u grad Polock. U zoru čujem prvi put za dvije

godine kako grmi naša artiljerija i, da znaš, pobratime, kako mi je

srce zakucalo! Nije mi tako kucalo ni kada sam odlazio Irini kao

momak! Borbe su se vodile istočno od Polocka na nekih osamnaest

kilometara. Nijemci u gradu se raspomamili, postali nervozni, a moj

debeljko stao sve češće da se napija. Preko dana vozimo se van

grada, i on nareĎuje kako da se grade utvrĎenja, a noću pije sam. Sav

natekao, podočnjaci mu se otomboljili...

»Bogme — razmišljam — nema tu šta više da se čeka,

kucnuo je moj čas! I ne treba da bjeţim sam, nego da povedem sa

sobom i debeljka, on će našima dobro doći!«

Pronašao sam u ruševinama teg od dva kilograma, umotao ga

krpama za čišćenje, za svaki slučaj, ako budem morao da udarim da

23

ne poĎe 'krv; na putu sam pronašao komad telefonske ţice, i sve što

mi je bilo potrebno paţljivo spremio i sakrio ispod prednjeg sjedišta.

Dva dana prije nego što ću se oprostiti od Nijemaca, vraćam se uveče

s benzinske pumpe, vidim: ide, pijan kao zemlja, jedan njemački

podoficir, rukama se za zid drţi. Zaustavim kola, utjeram ga u

ruševine i istresem iz uniforme, još mu i kapu skinem. Gurnem i te

drangulije pod sjedište, pa uhvatim maglu.

Ujutru, dvadeset devetog juna, nareĎuje mi major da ga

vozim izvan grada, prema Trosnici. Tamo je rukovodio izgradnjom

utvrĎenja. Krenemo, major na zadnjem sjedištu mirno drijema, a

meni srce samo što ne iskoči. Vozio sam brzo, ali sam izvan grada

smanjio gas, zatim zaustavio kola, izašao, obazreo se oko sebe:

daleko iza nas vuku se dva kamiona. Uzmem ja teg, odškrinem

vratanca. Debeljko se zavalio u sjedište, hrče li hrče, kao da je sa

ţenom u postelji. Elem, zviznem ga ja tegom u lijevu sljepoočnicu.

On obori glavu. Radi svake sigurnosti zviznem ga još jedanput, ali

nisam htio da ga ubijem. Trebalo je da ga ţivog predam, imao je

našima ponešto da ispovijeda. Izvadim iz njegove kubure

»parabelum«, Stavim ga u svoj dţep, polugu za montiranje uvučem

iza naslona zadnjeg sjedišta, telefonsku ţicu nabacim majoru oko

vrata i stegnem je u čvor za polugu. To zato da ne padne na stranu za

vrijeme brze voţnje. Onda navrat-nanos navučem njemačku uni-

formu i stavim kapu, pa potjeram kola u pravcu odakle zemlja tutnji,

gdje se boj vodi.

Njemačke prednje linije prelazio sam izmeĎu dva bunkera. Iz

bunkera iskočiše automatičari, i ja namjerno smanjih gas kako bi oni

vidjeli da se vozi major. Ali oni podigoše galamu, mašu rukama,

objašnjavaju da prolaz nije dozvoljen, a ja se pretvaram da ne

razumijem, pritisnem gas i krenem punih osamdeset na sat. Dok su

došli sebi i počeli da mitraljiraju kola, ja sam se već nalazio na

ničijoj zemlji i vrludao izmeĎ ljevkova od granata kao zec.

Nijemci me tuku s leĎa, a sprijeda se moji raspomamili, pa

me dočekuju kišom iz automata. Na četiri mjesta prorešetali mi

prednje staklo, hladnjak kuršumima proštepovali... Ali evo već u

šumarku iznad jezera, naši trče ka kolima, te ti ja iskočim u tom

šumarku, otvorih vratanca, padoh na zemlju i stadoh je ljubiti, a daha

mi ponestalo...

24

Mlad momak sa epoletama na maskiranom odijelu kakve

nikad u ţivotu nisam vidio prvi mi je pritrčao i razjapio usta: »Aha,

frice prokleti, zalutao si?« Strgnem ja sa sebe njemačku uniformu,

bacim kapu pod noge, pa mu velim: »Dragi moj ţutokljunče! Sinko

moj roĎeni! Kakav sam ti ja fric, kada sam roĎeni Voronjeţac? Bio

sam u ropstvu, je li ti jasno? A sad odveţite ovog krmka što sjedi u

kolima, uzmite njegovu tašnu i odvedite me svom komandiru.« Dao

sam im pištolj i krenuo od jednih ruku do drugih, a pred veče se

naĎoh već kod pukovnika — komandanta divizije. Dotle su me i

nahranili, i na kupanje odveli, i saslušali, i uniformu mi dali, tako da

sam se u komandantov bunker pojavio kako dolikuje, dušom i

tijelom čist i vojnički propisno odjeven. Pukovnik ustade od stola,

poĎe mi u susret. Zagrli me pred svim oficirima i veli: »Hvala ti,

vojniče, na dragocjenom poklonu, koji si dovezao od Nijemaca. Tvoj

major i njegova tašna dragocjeniji su nam od dvadeset uhoda.

Pobrinuću se za tebe u komandi da ti se dodijeli drţavno

odlikovanje.« A mene te njegove riječi, ta njeţnost jako uzbudila,

usne mi podrhtavaju, otkazuju poslušnost, tako da sam bio u stanju

samo da procijedim: »Molim vas, druţe pukovniče, da me

rasporedite u streljačku jedinicu.«

Ali pukovnik se nasmija, potapša me po ramenu: »Kakav bi

ti bio vojnik, kada se jedva drţiš na nogama? Još danas ću te uputiti

u bolnicu. Neka te tamo malo poliječe, ishrane, potom ćeš otići kući

na jednomjesečno odsustvo, a kada se vratiš nama — vidjećemo

kuda ćemo te rasporediti.«

Pukovnik i svi oficiri koji su se našli u njegovom bunkeru od

sveg srca mi pruţiše ruke na rastanku, ja izaĎoh potpuno rastrojen od

uzbuĎenja, jer sam se za dvije godine odvikao od opštenja s ljudima.

I povrh toga, pobratime, još dugo, kad mi se ukazala prilika da

razgovaram sa starješinama, po navici sam nehotice uvlačio glavu u

ramena, kao da sam se bojao da me neko ne udari. Eto, kako su nas

vaspitavali u fašističkim logorima...

Iz bolnice sam odmah napisao pismo Irini. Opisao sam sve u

najkraćim crtama, kako sam bio u ropstvu, kako sam pobjegao

zajedno sa njemačkim majorom. I, reci mi, deder, otkuda mi ta

djetinja hvalisavost? Nisam izdrţao, javio sam joj kako mi je

pukovnik obećao da će me predloţiti za odlikovanje...

25

Dvije nedjelje sam spavao i jeo. Hranili su me pomalo a

često, u protivnom, da su mi davali koliko hoću, mogao bih da

zaglavim, tako je doktor rekao. Sasvim mi se vratila snaga. A poslije

dvije nedjelje ni zalogaja više nisam mogao u usta da stavim.

Odgovora od kuće nema, i tuga me, moram priznati, obuzela. Ne

pada mi ni na um da jedem, san me se kloni, po glavi mi se vrzmaju

svakojake glupe misli... Treće nedjelje dobih pismo iz Voronjeţa. Ali

mi ne piše Irina, već moj susjed, stolar Ivan Timofejevič. Ne dao bog

nikom da dobije takvo pismo!... Javlja mi on da su još juna četrdeset

druge Nijemci bombardovali fabriku aviona i jedna teška bomba je

pala pravo na moju krovinjaru. Irinia je upravo bila kod kuće sa

kćerima... Eh, piše mi on da im ni trag nisu mogli otkriti, a na mjestu

gdje je bila krovinjara — ostala duboka rupa... Ovog puta nisam

mogao da pročitam pismo do kraja. U očima mi se smrklo, srce se

steglo u grudvu i nikako da se otkravi. Prilegao sam na krevet,

poleţao, dovršio čitanje. Piše susjed da je Anatolij za vrijeme

bombardovanja bio u gradu. Uveče se vratio u selo, pogledao rupu i

noću ponovo otišao u grad. Pred odlazak rekao je susjedu da će

traţiti da ga kao dobrovoljca pošalju na front. To je sve.

Kada mi se srce otkravilo i u ušima zabrujala krv, sjetio sam

se kako je mojoj Irini teško pao rastanak sa mnom na stanici. Dakle,

još tada je njeno ţensko srce naslutilo da se više nećemo vidjeti na

ovom svijetu. A ja sam je tada odgurnuo... Bila je porodica, roĎena

kuća, sve se to kuckalo godinama, i sve je otišlo u prah i pepeo za

tren, i ja sam ostao sam. Razmišljam: »Zaboga, da mi se to nije

prisnio moj zlehudi ţivot?« A u ropstvu sam skoro svake noći, u

sebi, naravno, razgovarao i sa Irinom i sa djecom, bodrio ih kako ću

se vratiti njima, mojim roĎenima, kako ne treba da tuguju za mnom

— ja sam snaţan, izdrţaću, i opet ćemo svi biti zajedno... Dakle, ja

sam to dvije godine s mrtvima razgovarao?!

Pripovjedač za trenutak ućuta, a onda reče već drukčijim,

isprekidanim i tihim glasom:

— Hajde, brate, da zapalimo, jer me nešto steţe u grudima.

Zapalismo. U poplavljenoj šumi zvonko je kucao djetlić. Još

uvijek je lijeno ljuljuškao suhe rese na jovi topli vjetar; još uvijek su,

kao pod napetim bijelim jedrima, plovili u visokoj modrini oblaci, ali

u tim trenucima bolnog ćutanja već mi se drukčije činio beskrajni

26

svijet, koji se pripremao za velika zbivanja proljeća, za vječitu

potvrdu ţivoga u ţivotu.

Bilo je mučno ćutati, i ja upitah:

— I dalje?

— Dalje? — bezvoljno odvrati pripovjedač. — Dalje sam

dobio od pukovnika jednomjesečno odsustvo, nedjelju dana kasnije

bio sam već u Voronjeţu. Pješke sam dogurao do mjesta gdje sam

nekad ţivio s porodicom. Duboka rupa, puna ţuto-crvenkaste vode,

unaokolo korov do pojasa... Pustoš, tišina grobna. Ah, kako sam se

osjećao, brate moj! Postojao sam neko vrijeme, pustio srcu na volju i

ponovo krenuo na stanicu. Ni sat jedan nisam mogao ostati tamo,

istog dana sam se vratio u diviziju.

Ali tri mjeseca kasnije i mene je posjetila radost, granula je

kao sunašce iza oblaka: našao se trag Anatoliju. Poslao mi je pismo

na front, po svoj prilici, s drugog fronta. Adresu je saznao od susjeda

Ivana Timofejeviča. Ispostavilo se da je najprije dospio u artiljerijsku

školu; tamo je i našao primjenu njegov dar za matematiku. Za godinu

dana je završio školu sa odličnim uspjehom, pošao na front i sad piše

da je dobio čin kapetana, komanduje baterijom topova kalibra

četrdeset pet milimetara, ima šest ordena i medalja. Riječju, prešišao

je oca u svakom pogledu. I opet sam bio strašno ponosan na njega!

Bilo kako bilo — moj sin roĎeni bio je kapetan i komandir baterije,

nije to šala! Pa još s tolikim ordenjem. Ne mari, dakle, što njegov

otac razvozi »studebekerom« granate i ostale vojne prinadleţnosti.

Otac je svoje proţivio, a pred njim, kapetanom, bila je čitava

budućnost.

I zareĎaše se noću moja staračka maštarenja: kako će se rat

završiti, kako ću oţeniti sina i sam ţivjeti kod mladenaca, kako ću se

baviti drvodjeljstvom i unučad podizati. Riječju, staračka posla. Ali i

tu me nije posluţila sreća. Preko zime smo nastupali bez predaha,

tako da nismo imali vremena da se naročito često dopisujemo, a pred

završetak rata, već pred samim Berlinom, poslao sam izjutra

Anatoliju pismo, i sutradan od njega dobio odgovor. Tada sam

shvatio da smo sin i ja stigli do nemačke prijestonice raznim

putevima, ali da se nalazimo sasvim blizu jedan drugog. Nikako da

dočekam, prosto ne mogu da zamislim trenutak kada ćemo se vidjeti.

27

Eh, dočekao sam taj trenutak, samo kakav... Tačno devetog maja,

izjutra, na Dan pobjede, ubio je mog Anatolija njemački snajper...

Po podne me poziva komandir čete. Gledam, kod njega sjedi

artiljerijski potpukovnik, meni nepoznat. UĎem ja u sobu, on ustao,

kao pred starijim po činu. Komandir moje čete kaţe: »Potpukovnik

tebe traţi, Sokolove«, — i okrenu se prozoru. Mene kao da je struja

ošinula, jer sam naslutio zlo. Potpukovnik mi priĎe i tiho reče: »Budi

hrabar, oče! Tvoj sin, kapetan Sokolov, poginuo je danas u bateriji.

Hajdemo!«

Ja se zaljuljah, ali se odrţah na nogama. Sada se i toga kao

kroz san sjećam, kako sam se vozio velikim automobilom sa

potpukovnikom, kako smo se provlačili ulicama zakrčenim

ruševinama, kao u magli sjećam se vojničkog stroja i odra obloţenog

crvenim somotom. A Anatolija vidim kao tebe, brate. Prišao sam

odru. Na njemu leţi moj sin, i istovremeno, to nije moj sin. Moj je —

uvijek nasmijan deran uskih ramena, sa isturenom jabučicom na

mršavom vratu, a preda mnom je leţao mlad, plećat, lijep muškarac,

poluzatvorenih očiju, kao da gleda nekud pokraj mene, u neku

nepoznatu predaleku daljinu. Samo je na krajevima usana zauvijek

ostao smiješak mog nekadašnjeg sinčića Toljke, kakvog sam nekada

poznavao... poljubio sam ga i odmakao se. Potpukovnik je drţao

govor. Drugovi i prijatelji moga Anatolija brišu suze, a moje

neisplakane suze, po svoj prilici, u srcu se skamenile. Moţda zato

toliko i boli?...

Sahranio sam u tuĎinskoj, njemačkoj zemlji posljednju svoju

radost i nadu, baterija je ispalila počasne plotune mome sinu,

ispraćajući svoga komandira na daleki put, i u meni kao da je nešto

prepuklo... Vratio sam se u svoju jedinicu obeznanjen. Ali ubrzo su

me demobilisali. Kuda da poĎem? Zar u Voronjeţ? Ni po koju

cijenu! Sjetio sam se da u Urjupinsku ţivi jedan moj prijatelj, koji je

još prošle zime bio demobilisan zbog rane — svojevremeno me je

pozivao k sebi — sjetio sam se i otputovao u Urjupinsk.

Prijatelj moj i njegova ţena nisu imali djece, stanovali su u

sopstvenoj kući na periferiji grada. Iako je primao invalidninu, radio

je kao šofer u autočeti, tu sam se i ja smjestio. Nastanio sam se kod

prijatelja, prigrlili su me. Prebacivali smo u rejon svakojaku robu, s

28

jeseni smo se uključili u prevoz ţitarica. U to vrijeme sam se i

upoznao sa svojim novim sinčićem, sa ovim što se u pijesku igra.

Dešavalo se, vratim se iz voţnje u grad — naravno, prvo mi

je da navratim u čajdţinicu: da prezalogajim i, svakako, da popijem

deci od umora. Moram reći da me ta štetna navika propisno

obuzela... Elem, vidim ja jednog tog derana pokraj čajdţinice,

sutradan ga vidim opet. Nekakav majušni odrpanac: lice mu sve u

soku od lubenice, pokriveno prašinom, prljav kao Ďavo, raščupan, a

očice — kao zvjezdice noću poslije kiše! Toliko mi je prirastao za

srce, da sam već počeo tugovati za njim; čudnovato, tek — ţurio sam

da se što prije vratim iz voţnje kako bih njega vidio. A on se blizu

čajdţinice i hranio, — onim što mu ljudi daju.

Četvrtog dana, pravo iz sovhoza, s tovarom ţita, skrećem

prema čajdţinici. Deran moj sjedi tamo na doksatu, mlatara

noţicama i, po svemu sudeći, gladan je. Promolim ja glavu kroz

prozor, doviknem mu: »Ej, Vanjuška! Sjedaj u kola, provozaću te do

silosa, pa ćemo se vratiti ovamo i ručati«. On se na moj uzvik trţe,

skoči s doksata, uspentra se na papučicu i tiho reče: »A kako to vi,

čiko, znate da se ja zovem Vanja?« I oči razrogačio, čeka šta ću mu

odgovoriti. Ja mu na to kaţem kako sam u ţivotu svašta iskusio i sve

znam.

Prešao on s desne strane, ja mu otvorio vratanca, posadio ga

pokraj sebe i poĎosmo. Ţivahan neki deran, a odjednom se nešto

utišao, zamislio i malo-malo, pa me pogleda ispod svojih dugih

trepavica, povijenih naviše, i uzdahne. Tako maleno ptiče, a već

naučilo da uzdiše. Zar je to za njega? Pitam ga: »Gdje ti je otac,

Vanja?« Šapuće: »Poginuo je na frontu«. — »A mama?« — »Mama

je poginula od bombe, kad smo putovali vozom.« — »A odakle ste

putovali«? — »Ne znam, ne sjećam se ...« — »Zar nemaš nikoga od

rodbine ovde?« — »Nikoga.« — »A gdje spavaš?« — »Gdje

stignem.«

Na to se meni nešto steţe u srcu, i ja odmah odlučih: »Ne-

ćemo, vala, propadati svaki za sebe! Usinoviću ga.« I odmah mi u

duši postade lakše i nekako svjetlije. Nagnuo sam se k njemu, pitam

ga sasvim tiho: »A znaš li ti, Vanjuška, ko sam ja?« On upita jedva

čujno: »Ko?« Odgovaram mu isto tako tiho: »Ja sam tvoj otac.«

29

Gospode, šta se tada zbilo! Bacio mi se oko vrata, počeo da

me ljubi u obraze, u usne, u čelo, i vreči zvonko i piskutavo kao

drozd, da sva kabina odjekuje: »Tatice moj! Znao sam! Znao sam da

ćeš me pronaći! Kad-tad — da ćeš me pronaći! Tako sam dugo čekao

da me naĎeš!« Priljubio se uza me i sav drhti, kao travka na vjetru. A

meni u očima magla, spopala i mene drhtavica, ruke se samo tresu...

Kako nisam volan ispustio, čudom ne mogu da se načudim! Ali sam

ipak neočekivano svrnuo u jarak i motor ugasio. Dok mi magla u

očima nije prošla — nisam se usuĎivao da vozim: mogao sam nekog

da nagazim. Postojao sam tako nekih pet minuta, a moj sinčić se

jednako privija uza me iz sve snage, ćuti i drhturi. Zagrlio sam ga

desnom rukom, tiho privio k sebi, a lijevom tjeram kola, vraćamo se

nazad, u moj stan. Kakav silos, nije mi bilo do silosa.

Ostavio sam kola pred kapijom, uzeo u naručje svog novog

sinčića, unio ga u kuću. A on, kako mi je obgrlio vrat ručicama, tako

se nije ni odvojio dok nismo stigli. Privio se obrazom uz moj

neobrijani obraz, kao da se prilijepio. Tako sam ga i unio. A domaćin

i domaćica upravo bili kod kuće. UĎem ja, dajem im oboma znak

očima, kaţem čilo: »Eto, naĎoh i ja mog Vanjušku! Primite nas,

dobri ljudi!« Njih dvoje, pak, kako nisu imali djece, odmah shvatiše

šta je posrijedi, uzmuvaše se, ustumaraše. A ja nikako da odvojim

sina od sebe. Nekako sam ga ipak nagovorio. Oprao sam mu ruke

sapunom, posadio ga za sto. Domaćica mu nalila u tanjir šči, pa kad

je vidjela kako halapljivo jede, briznu u plač. Stoji ona kraj peći,

plače i briše suze keceljom. Primijetio moj Vanjuška da ona plače,

pritrčao joj, vuče je za suknju i kaţe: »Teto, zašto plačete? Tata me

je našao pokraj čajdţinice, treba da se svi radujete, a vi plačete.« A

ona, pomoz' boţe, udari u još ţešći lelek i kuknjavu, sva se kupa u

suzama!

Poslije objeda odveo sam ga u berbernicu gdje.se podšišao, a

kod kuće sam ga sam okupao u koritu i umotao u čist čaršav. On me

zagrlio i tako je u mom naručju i zasipao. Oprezno sam ga stavio u

krevet, krenuo u silos, istovario ţito, parkirao kola — i trk po

dućanima. Kupio sam mu čojane pantalonice, košulju, sandale i

kačket od like. Naravno, ništa od svega toga nije mu odgovaralo po

veličini, a i kvalitet nije valjao. Zbog pantalonica domaćica me je čak

izgrdila. »Ti si — kaţe mi ona — poludio, po takvoj vrućini oblačiš

30

djetetu čojane pantalone!« I istog časa stavila je šivaću mašinu na

sto, stala da čeprka zbog nečega po sanduku, a sat kasnije bile su već

gotove satenske gaćice i bijela košuljica s kratkim rukavima za moga

Vanjušku. Legao sam pokraj njega i prvi put poslije duţeg vremena

zaspao mirno. Ipak, četiri puta sam noću ustajao. Probudim se, a on

mi se zgrčio pod miškom, kao vrabac pod strehom, pa tiho sopće, i

meni tako radosno na srcu, da se riječima ne moţe opisati! Gledam

da se ne pomjerim da ga ne bih probudio, ali ipak nisam u stanju da

se obuzdam — tiho ustajem, palim šibicu i posmatram ga sa

uţivanjem...

Pred zoru sam se probudio, ne znam šta me je to tako gušilo?

Kad ono — to se moj sinčić izvukao iz čaršava i legao preko mene;

razbaškario se on i noţicom mi stao na grlo. Nisam baš tako mirno

spavao kraj njega, ali sam se navikao, i teško mi je kad nije kraj

mene. Noću ga čas milujem onako sanjivog, čas mirišem kovrdţavu

kosicu, a srce se samo topi od miline, postaje mekše, prosto se

otkravljuje od negdašnje tuge...

U prvo vrijeme išao je sa mnom u voţnju, a onda sam

shvatio da to ne ide. Kad sam sam — šta mi je bilo potrebno? Kriška

hljeba i glavica luka sa solju — hrana vojnička za čitav dan. A kad je

on sa mnom — sasvim je drukčije: te mlijeko mu moram nabaviti, te

jaje valja skuvati, a i bez nečeg toplog se ne moţe. A posao neće da

čeka. Elem, odlučio se ja teška srca, ostavio ga na brigu domaćici, i

on je sve do večeri suze prolijevao, a pred veče kidnuo do silosa da

me susretne. Tako me je čekao do kasno u noć.

Nije mi bilo lako s njim u prvo vrijeme. Jednom smo po-

lijegali još za vidjela, preko dana sam se strašno premorio, a on —

koji jednako cvrkuće kao vrabac, namah se nešto ućutao. Pitam ga:

»O čemu razmišljaš, sine?« A on meni odgovara pitanjem, gledajući

u tavanicu: »Tata, gdje ti je koţni kaput?« Nikada u ţivotu nisam

imao koţni kaput! Morao sam nekako izvrdati: »Ostao mi je u

Voronjeţu« — kaţem. »A zašto si me tako dugo traţio?«

Odgovaram mu: »Traţio sam te, sine, i u Njemačkoj, i u Poljskoj,

prošao sam i provozao se cijelom Bjelorusijom, a ti — u

Urjupinsku.« — »A Urjupinsk — je li to blizu Njemačke? A je li

daleko od naše kuće do Poljske?« Tako ćaskamo nas dvojica dok ne

zaspimo.

31

A šta misliš, pobratime, da je on uzaman pitao za koţni

kaput? Ne, nije to bilo tek tako. Znači da je njegov pravi otac nekada

nosio takav kaput, pa je on zapamtio. Ta, djetinje pamćenje je kao

ljetna sijavica: plane, za tren sve obasja i ugine. Tako i njegovo

pamćenje, kao sijavica, radi na mahove.

Moţda bismo ostali još koju godinu dana u Urjupinsku da

me u novembru nije snašla nevolja: vozio sam po blatu, u jednom

hutoru kola mi počela klizati, te ti oborih kravu koja se tu našla.

Jasna stvar, ţene digle galamu, okupio se svijet, a i saobraćajni

inspektor morao baš tu da se zadesi. Oduzeo on meni vozačku

dozvolu, ma koliko da sam ga molio da ima obzira. Krava ustala,

podigla rep i potrčala sokacima, a ja ostao bez vozačke dozvole.

Preko zime radio sam kao drvodjelja, a onda sam se preko pisma

povezao s jednim prijateljem koji je sa mnom vojsku sluţio — on

radi kao šofer u vašoj oblasti, u kašarskom rejonu — te me on

pozove k sebi. Otpisuje mi kako bih mogao jedno pola godine da

radim kao drvodjelja, pa će mi poslije u našoj oblasti izdati novu

dozvolu. Tako smo se moj sinčić i ja usiljenim maršem prebacili u

Kašare.

Ono, kako da ti kaţem, da mi se i nije dogodila ta nevolja s

kravom, svejedno bih otišao iz Urjupinska. Tuga mi ne da da dugo

ostanem na jednom mjestu. E, kada moj Vanjuška poodraste i dode

vrijeme da ga šaljem u školu, onda ću se, moţda, i ja smiriti i skrasiti

na jednom mjestu. A zasad nas dvojica hodamo po ruskoj zemlji.

— Njemu baš nije lako da hoda — rekoh.

— Ta on vrlo malo ide svojim nogama, mahom na meni jaše.

Posadim ga ja na rame i nosim, a kad ushtjedne da opruţi noge —

silazi i trči po ivici puta, poskakuje kao jare. Sve bi to, pobratime,

bilo ni po jada, nekako bismo ţivotarili, ali mi nešto srce popustilo,

trebalo bi mi klip promijeniti... Ponekad me tako ščepa i stegne, da

mi sve pred očima potamni. Bojim se da ne umrem u snu i uplašim

svog sinčića. A uz to, nevolja nevolju sustiţe: skoro svake noći svoje

drage pokojnike sanjam. I gotovo uvijek ovako: ja — iza bodljikave

ţice, a oni na slobodi, sa druge strane... Razgovaram o svemu i sa

Irinom i sa dječurlijom, ali kako ushtjednem ţicu rukama da

razmaknem — oni odlaze od mene, kao da se tope pred mojim

očima... I, čudnovato: preko dana se dobro drţim, niko od mene

32

uzdaha neće čuti, a noću, kad se probudim — jastuk mi sav mokar od

suza...

U šumi se začuše glas moga druga i pljesak vesla po vodi.

TuĎinac, koji mi je postao tako blizak, ustade, pruţi veliku,

kao drvo tvrdu ruku:

— Zbogom, pobratime, neka ti je sa srećom

— I ti srećno da stigneš u Kašare.

— Hvala. Hej, sinko, hajdemo u čamac.

Dječak pritrča ocu, preĎe mu s desne strane i, pridrţavajući

se za skut očevog vatiranog kaputa, zakorači sitno pored čovjeka koji

je pruţao krupne korake.

Dva sirotana, dva zrna pijeska, koje je ratni uragan neviĎene

snage zavitlao u tuĎe krajeve... Šta ih čeka u budućnosti? Htio bih da

vjerujem kako će taj ruski čovjek, čovjek nesalomljive volje, izdrţati

i kako će uz očevo rame izrasti onaj koji će, kada doĎe u zrele

godine, biti u stanju sve da podnese, sve da savlada na svom putu,

ako ga na to pozove otadţbina.

Sa osjećanjem duboke tuge pratio sam ih pogledom... Moţda

bi se sve lijepo svršilo pri našem rastanku da se Vanjuška, pošto se

odmakao nekoliko koraka, zaplićući trapavim noţicama, nije u hodu

osvrnuo na mene i pomahao mi rumenom ručicom. Najednom, ja se

naglo okrenuh, kao da mi je šapa meka, ali puna kandţi stegla srce.

Ne, ne plaču samo u snu ljudi u godinama, osijedili u ratu. Plaču oni

i na javi. Najvaţnije je tu — umjeti da se na vrijeme okrene.

Najvaţnije je tu — ne povrijediti djetinje srce, da ono ne ugleda kako

ti niz obraz klizi vrela i škrta muška suza...

-------------------------------------------------------------

Pripovijetka iz knjige:

Mihail Šolohov: ČOVJEKOVA SUDBINA

Strane: 13-43

Prevod: Milivoja Jovanović

Izdavač: SVJETLOST, Sarajevo

Godina izdanja: 1988.