of 122/122
1

Emir Nisic- Slike Sudbina

  • View
    728

  • Download
    2

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Ne navodi Nišić bez razloga u predgovoru djela svoje motive pisanja rečenicom:„Ja moram pisati, stvarati, drugačije ne znam“. Životna inspiracija u stvarima, likovima, rijekama, pejzažima, životu običnog zaboravljenog bosanskog čovjeka, godinama se tkala u najtemeljitije potrebe piščevog izražavanja, potrebe da se ispriča neispričano, dotakne netaknuto, najbolje sakrije od zaborava... Pisac s razlogom dodaje cijeloj toj strukturi autentičan bosanski jezik naroda ruralnih krajeva Bosne i Hercegovine, što stavlja poseban akcenat na važnost publikacije sadržaja ovakve prirode...Edita Jakovljević

Text of Emir Nisic- Slike Sudbina

  • 1

  • 2

    SLIKE SUDBINA Emir S. Nii

    :Recenzija Edita Jakovljevi, novinarka

    :Lektura prof. Amra Mujezinovi

    Foto: Andrea,Emir inmedia.ba

    Tuzla 2015.

    www.emirnisic.de.tl emirnisic.blogger.ba

    www.emirnisic.blog.hr

    Ovu knjigu posveujem mom nedavno preminulom prijatelju Aliji Arifu Deliu, pjesniku i piscu, koji je bio vana podrka mome knjievnom

    stvaralatvu od samih poetaka, valjda to je najvie od svih vjerovao u moj talenat i znao na pravi nain da me podstakne na stvaranje novih djela.

    SLIKE SUDBINA

  • 3

    Predgovor

    Dragi itaoci, od srca vam hvala na vaoj plemenitoj namjeri s kojom ste evo i na ovoj stranici moje knjige. ar pisanja i ar itanja veoma su sline, proete su nekom tihom strepnjom, kod mene je ta strepnja u obliku brige koliko e vas biti, a vaa je da li ete na ovim stranicama pronai priu koja vam se dopada. to se mene tie, ako moju knjigu proita barem jedan ovjek moj cilj je ispunjen, sve iznad toga je prebaen plan, a ako se vama od ovih tridesetak pria dopadne samo jedna, vi odista niste zalud itali. Prvi razlog zbog kojeg piem je taj to mi je to u krvi, ja moram pisati i stvarati, drugaije ne znam, drugi razlog je moj bijeg od sumorne i gorke svakodnevnice u kojoj se nalazi svako ko ivi na prostorima bive Jugoslavije. Bijeg od toga ja sam pronaao u pisanju, u jednom mom svijetu koji neumorno stvaram, evo godinama, koliko radi sebe toliko i radi svih vas. O emu sam ja pisao govori i sam naziv knjige, o sudbinama meni znanih i neznanih ljudi, o mojim uspomenama iz djetinstva koje su moda jako sline vaim uspomenama. Nesretne ljubavi su takoer tema nekih mojih pria, valjda zato to je nesretnih ljubavi toliko puno na ovome svijetu, da su one izgurale sve sretne ljubavi ak i iz mojih pria. U ovoj knjizi moete doivjeti i plamen rata i miris sretnih vremena, a neke e vas prie lijepo i nasmijati. Osmijeh je jedan od najljepih poklona, i ako moje prie izazovu smijeh, bit e to jo jedan uspijeh za mene. Ne znam u ovom momentu koliko sam rijeka pomenuo u ovoj knjizi, ali jesam poprilian broj, to je zato to ja rijeke volim, a mnoge prie su se rodile ba dok sam etao pored rijeka koje su mi uborom aputale o emu da piem. Ja jo uvijek imam djetinju vjeru u ljepotu, u ljubav, u dobre vile, u aroliju, zato i jesam pisac. Pisac mora vjerovati u te stvari, zbog svih vas, zbog nekih novih generacija koje e se odluiti da se bave ovim istim stvaralakim poslom. Ja nisam pisac koji se bazira samo na svoj zaviaj, iako za mene kau da sam u taj zaviaj slijepo zaljubljen, ja svoje teme traim i po Vojvodini i po Hercegovini, po Krajini, Semberiji... Moda je tako i bolje, da bi se razbila monotonija podruja koje se inae kod ostalih pisaca konstantno ponavlja, moje prie su vam zato jedno svojevrsno putovanje. Putovanje u kojem moete otkriti slinosti i razlike geografskog podruja, te slinosti i razlike ljudskog mentaliteta.

  • 4

    Ja sam se u prii aci sa pruge, prisjetio svojih kolskih dana, koji su bili ukraeni nekom dalekom eljom za nikad dostinim odrastanjem, koje je eto, nekim udom dolo. I ve sam u godinama kada za tim danima alim. Drago mi je to je ova pria nagraena na jednom knjievnom konkursu. Ba kao i pria Gljive, gdje je opisana jedna bolna i tuna sudbinska slika. I tu sam okusio slast knjievne nagrade, i mislim da su u ovoj godini te nagrade sasvim dovoljne. Sada mi treba jedna vea i znaajnija, a to je priznanje italaca. Ovu godinu ja kruniem knjigom koju itate, i drago mi je to mogu da pratim davno zadani tempo jedna godina- jedna knjiga, tako da mi je ova peta u nizu.

    Ovu knjigu posveujem mom nedavno preminulom prijatelju ali i kolegi Aliji Arifu Deliu, koji je za mene bio i ostao najvei pisac kojeg je izrodilo Spreko polje. U februaru mjesecu ove godine ja sam napisao jednu pripovijetku o Aliji Arifu, te mu istu dao na itanje, njemu se dopala, i ree da se tu nema ta dodati, nakon toga sam mu govorio o tome kako elim da se ta pripovijetka nae u mojoj novoj knjizi za koju e mi on napisati recenziju, to je on oduevljeno i prihvatio. Ali ve 13. juna, sudbina je naslikala jednu tamnu sliku, sa ovoga svijeta otiao je moj prijatelj i saradnik, tako da je moja pria o Alijinom ivotu bila pria koja je posluila za oprotaj od ovog velikog ovjeka, i koja je kao takva objavljena i u medijima. Svoju vjenu kuu on ima na rubu onog istog polja na kojem je ivio, a ono e do vjenosti pod tim mezarom igrati predstave proljea, ljeta, jeseni i zima. Ja ne znam da li postoji mogunost da na onom svijetu moj prijatelj proita sve ovo, ali poto sam viao i vea uda svojim oima, mogu slobodno vjerovati da je mogue, i da e u mojim priama prepoznati dobar dio svog ivota i jedne osebujne ljubavi za stvaranjem. Otiao je sa ovoga svijeta rano, u godinama u kojim pisac od sebe treba dati najvie, i u vremenu kada e imati vremena da stvara, a prie napisane u tom godinama ljudskog ivota svakako su obimnije i ljepe, a samim tim i ugodnije za itanje. Ova knjiga objavljena je u ime prijateljstva, jednog prijateljstva koje nije prekinuto smru mog dobrodunog Alije Arifa Delia. Ne znam kako je za ostale ljude, ali pisac na ovome svijetu, pisac je i u vjenom raju gdje mu se dua odmara.

    Autor

  • 5

    Recenzija

    Kako je cilj svake recenzije podizanje kvalitete objavljenog autorovog djela tako se nadam da u dostojno zamijeniti Aliju Arifa Delia, ovjeka kojem je prvobitno pripao ovaj zadatak..., ispisa mudrih slova o liku i djelu pisca Emira S. Niia. Autor se u svom jedinstvenom uratku odluio za koncizan obim od 32 pripovjetke koje nas svojim kratkim naslovom, a loginim redoslijedom, uvode u sr onoga o emu pisac govori. Jasnoa, jednostavnost i kratkoa te loginost slijeda misli i prikaza, osnova su najauteninijih knjievnih simbola pripovjedaka pa se takav slijed stilskog kriterija autentino moe primjeniti i na djelo Slike sudbina bez kritike potrebe da se neto oduzme ili doda...

    Ne navodi Nii bez razloga u predgovoru djela svoje motive pisanja reenicom:

    Ja moram pisati stvarati, drugaije ne znam. ivotna inspiracija u stvarima, likovima, rijekama, pejzaima, ivotu obinog zaboravljenog bosanskog ovjeka, godinama se tkala u najtemeljitije potrebe pievog izraavana, potrebe da se ispria neispriano, dodatkne netaknuto, najbolje sakrije od zaborava... Pisac s razlogom dodaje cijeloj toj strukturi autentian bosanski jezik naroda ruralnih krajeva Bosne i Hercegovine to stavlja poseban akcenat vanosti publikacije sadraja ovakve prirode...

    itajui djelo Slike sudbina italac moe doivjeti neprikosnoven osjeaj da je zaista bio u ureviku, Kalesiji, Maslama, Husimovcima, Musiima... i inim bosanskim mjestima gdje se, kako sam naslov kae, svakodnevno vrte slike sudbina malog velikog ovjeka te prosto kao italac ostajem u alu da autor nije proetao i drugim mjestima kako bi ih autentino opisao i prenio. I kada se vodei glasom zdravog razuma upozorite da je slinost sa stvarnim likovima puka sluajnost, stei ete putpuni utisak ivosti i bivstvovanja Sprekog polja i svega onoga to u njemu ivi i die. Tako u pripovijetki Stanice u Maslama autor kae:

    Oima sam poljubio sve krovove kua, te je to doslovno tako... Autor ljubi zaviaj, ljude koji u njemu ive, tradiciju i bosansku golgotu... Stara vrata nenine kue koja mogu istim tonom da zakripe, nezamjenjiv je zvuk uspomena pievog djetinjstva sa

  • 6

    uzavrelim arom da taj isti zvuk bude opisan i isprian. Neizbrisiv je i motiv rata i portvovanosti naroda devedesetih godine prolog vijeka ali i rata protiv faizma koji se danas kao benefit rijetko istakne u posebnim prilikama. Nii velia i tu potrebu za odbranom ljudskog dostojanstva, ma ime ono bilo ugroeno, opisujui tako put muslimanskih porodica iz Uica 1862. godine, njihovo naseljavanje na ovim prostorim a onda i cjeloivotnu borbu za opstanak. Autor silovito pokuava da nas podsjeti na vlastite korijene, ko smo i odakle smo, stavljajui se tako u ulogu istoriara. Tu svoju nakanu najbolje opisuje rijeima:

    Svi oni koji su otetili, unitili ili pomijerali steke, protiv samih sebe su radili, jer stari Bogumili su za takve ostavili strane kletve...

    Neizostavan je i simbol ene u autorovim tekstovima... On jasno opisuje ivotni put i socijalni poloaj nekadanjih ena, majki, domaica, koje su mahom bile nekolovane, nezaposlene, koje su rano stupale u brak, raale djecu, i ko zna da li su ikada bile istinski sretne, ali koje su isto tako na leima nosile ogromno ivotno iskustvo... Susreti i ispijanje kafe, druenje, bosanska sijela i teferii, boravak u prirodi, nae vikendice i vrtovi, sitne stvari..., sve su to pomalo izgubljeni motivi na koje nas autor podsjea opominjujui nas nemilosrdno da savremeni ovjek tri za bujicom materijalnih stvari, ivei prebrzo i uskraujui vrijeme sutinskim ivotnim vrijednostima.

    Nemogue je ne spomenuti i motiv ljubavi koji se kao nit provlai u svim autorovim tekstovima. I sam kae da:

    Pjesnik bez ene koja ga voli, nije pjesnik, on je jedna bezglasna tuga. Neuzvraene ljubavi, bol u koji prerasta svaka tiha patnja, koja ne jenjava ak ni kada se ispria, samo je poruka koju nam Nii alje da toliko toga jo nije reeno ni zapisano.

    Ne znam zato ljudi pokvare ljubav i pokvare sreu, pitanje je koje autor ponavlja iznova i iznova, svjestan pomalo mezohistike injenice da upravo takve ljubavi raaju najljepe prie te beskompromisno kae:

    Samo jedna ena za mene postoji ak ni kad me ne voli vie...

  • 7

    Ostajem u ubjeenju da nije bez razloga pripovijetka Rastanak sa rodnim krajem ostavljena za kraj... Autor pokazuje sa koliko bi se tuge odvojio od svog zaviaja, svoje inspiracije, svog cjeloivotnog smisla...

    Ima li tamo neka slina rijeka, ako ima, hou li imati vremena da odlazim do rijeke, pita se... te u isto vrijeme nama kao itaocima daje odgovor potvrujui onu mudru izreku Duka Radovia, da prije nego to krenemo traiti sreu, trebamo provjeriti da li smo ve sretni. Srea je mala, obina, neupadljiva, i mnogi je ne znaju vidjeti, a to je upravo ono to nam Nii u svom djelu nesebino pokazuje...

    Novinarka Edita Jakovljevi

  • 8

    Alija Arif, pisac-pjesnik

    Svijet sam spoznavao u stranom ratu koji je plamtio oko mene, sva moja prva saznanja koja pamtim vezana su za taj period. Rat je obiljeio sve nas, a u tom ratu uo sam za pjesnika Aliju iz Dubrava. U vrijeme kada je ljudima najmanje bilo do pjesme, a jo manje do pjesnika, na slavan glas izaao je moj sadanji prijatelj Alija Arif Deli. Godine 1995. objavio je svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom Na rubu polja. Ono to me uvijek fasciniralo kod Alije je to to je on govorio slikovitim jezikom naeg kraja, u svakoj metafori propoznavao sam sve motive o kojima tada nisam bio kadar govoriti, ali sam ih barem razumio. Istina je da moj Alija odista ivi na rubu naeg Sprekog polja, ba je njegova avlija posljednja taka tog polja, iza nje slijedi cesta, a iznad ceste uzvienje, a svako uzvienje kraj je polja. Na tom rubu polja, nastajale su mnoge divne pjesme, od kojih su vjerujem mnoge ostale neobjavljene. Alija je u ratu koji pomenuh bio i na bojnom polju, a sve je to ostavilo traga u onome to je stvarao. Logino je da vojnik pie ratne pjesme pa se tad javila i pjesma Preobraaj zaarane svijesti. Vjerujem da je u to vrijeme nastala i njegova slavna ratna poema koja e kasnije biti samostalna knjiga pod nazivom Ljubav zemlje i ovjeka. Poema je to koju proima snana emocija i ini se da je napisana negdje na ratitu u rijetkim momentima predaha, koje je pjesnik iskoristio da stvori velianstveno djelo. Kao da je Tuzla prepuna ratnih rana govorila u toj poemi. Fascinirala su me njegova djela kada sam neke godine u naoj Gradskoj biblioteci odluio proitati sva djela naih lokalnih pisaca, odnosno pjesnika, njih smo uvijek imali vie. Iz njegovih prvih knjiga uio sam kako se voli domovina, kako se o domovini pie i kako se za nju bori. O pjesnicima sam najvie nauio zahvaljujui njegovoj knjizi Zaviaj me ini pjesnikom. Samo ovaj naziv jedne pjesme, jedne zbirke pjesama, vredniji je od mnogih romana koji su okrunjeni slavnom Nobelovom nagradom. Ljepu istinu do tada nisam uo. Ja esto razmiljam o tome, zaista je zaviaj pjesnikom uinio Aliju, pa i mene samog. Na kraj predvina je izloba pjesnikih motiva i nama zaista nije teko da napiemo najljepe pjesme. Doe mi nekad pa zamislim pjesnika, bilo kojeg, ali eto neka to bude moj prijatelj Alija, kako sjedi usred Sprekog polja, s papirom i perom u rukama, a oko njega, sve miline tog polja i on ih samo uzima perom i stavlja na papir, sve nie rijei

  • 9

    kao bisere i uvijek se rimuju divote, a kada podigne pogled po tom rubu polja, gore sve nakieno tradicijom, toplinom doma, posuto arolijom da svjetluca u oku pjesnika. U takvoj divoti lako je napisati pjesmu, lako je pronai ivopisne likove za prie, lako je biti pjesnik, pisac, slikar... Uvijek ima inspiraciju, i kad kia kupa krajolik, i kad spava usnuo snijeg na krovovima, i kad bjei proljee, i kad se munje iscrtaju po nebu. U nesrei su ljudi stvarali pijadesal ljepote, tako je u nesrei obojenoj krvlju, proetoj glau, krenuo u svijet poezije moj dobri prijatelj Alija. Pisao je o apatu trava u naem kutku svijeta, kako se boje igraju na livadi, kasnoj jeseni koja se zavue iza uglova starih kua, o prvom snijegu i naputenoj vodenici. Na narod vjeruje da se oko vodenica skupljaju udna, mitska bia, a ja oko vodenica pamtim samo pjesnike, slikare, fotografe i kamermane. E, da li je pjesnik mitsko bie, o tome neka pria netko drugi... Meni su pjesnici uglavnom braa, meni su oni dragi i znani, oni su mi radost i oni su vjeni. Neki pjesnici vjenim uine i druge ljude, voljene ene, djecu, djedove, sestre, brau, svoje uitelje, neznane prolaznike i svakome ko im je na neki nain drag i mio. Alija je divne pjesme posvetio svojoj djeci i, naravno, supruzi, koja mu je oduvijek podrka i snaga. Pjesnik bez ene koja ga voli i nije pjesnik, on je jedna bezglasna tuga. Onaj pjesnik uz koga je svakim danom voljena ena, jedan je od najsretnijih ljudi, ona je jedno sunce koje ga prati i koje samo njega grije. Moj Alija pripada sretnim pjesnicima. Ve dugo tvrdim da je formu, oblik i duu Kalesije rijeima najbolje oslikao moj dobri prijatelj u zbirci pjesama Dua starog Kalesa. Kad ugledam Kalesiju koja proviruje iz magle, u mome sjeanju poput svjetla bljesne neki od stihova iz ove zbirke. Drvena munara Atik damije, kao da je svjetionik za brodove koje niko vidio nije, a koji su nevidljivi plovili najljepom rijekom na svijetu da bi do Alije Arifa Delia dovezli najljepi materijal za gradnju pjesama o Kalesiji. Nakon toga uslijedio je ubor islama, a veoma zapaena je bila knjiga Nekrologij ehida i poginulih boraca opine ivinice, izala godine 2001., koja je svoje drugo izadnje doivjela 2011. godine. To je knjiga o ljudima koji su u najljepem ivotnom dobu poginuli na bojnom polju. Zalud. Ostavili su toliko uplakanih supruga, toliko djece je bilo uskraeno za oev zagrljaj, toliko majki jo i danas lije suze. Alija je njihova imena i njihove ivotne

  • 10

    prie skupio na jedno mjestobi time im napravio velik i lijep spomenik u literaturi. Napisao je i objavio Alija Arif Deli i Prie za djecu 2003. godine, knjigu koja se, vjerujem, dopala svakome djetetu koje ju je proitalo. Mogla su djeca da odsanjaju prie u punom spektru boja, da prepoznaju likove u svojim komijama, da doznaju ono to ranije nisu znala. Dok su djeca sanjarila, Alija Arif Deli je pisao. U daljnjem periodu posvetio se jednoj vanoj temi koja e se tei kroz njegova djela, a to je Srebrenic, jo jednoj dodirnoj taki mog prijatelja i mene, jer ja sam svoju prvu knjigu napisao o Srebrenici i to onoj antikoj koju su zvali Domavia. Alija je pisao o bolu i patnji koji je nekad vanu Domaviju pogodio u minulom ratu. Prva knjiga Hodoae u Potoare pojavila se 2008. godine, a u njoj su pobrojani utisci autora s manifestacije Mar mira 2007, koja se obiljeava u znak sjeanja na patnju i bol Srebrenice. Ova knjiga ima vane povijesne elemente jer su u njoj i fotografski dokumentovani dogaaji i ljudi s ovog tekog puta kojeg je autor zajedno sa ostalim uesnicima preao pjeice. Tema se autora veoma dojmila pa se odluio objaviti dopunjeno izdanje prethodne knjige, ali pod nazivom Srebrenica zemlja iz bajke. Knjiga je na veoma dobar nain pojasnila i pribliila itaocu ovaj nimalo lagan put kojeg svake godine prepjeae dobrovoljci od Nezuka do Potoara. Motiv Srebrenice sadran je i u zbirci poezije Sinovi Srebrenice. Iste godine izlazi i njegova veoma uspjena i znaajna knjiga za ove prostore Na krilu zemlje - za usnule vrstim snom, kamen je odgovor nebu, koja je zapravo proireno izdanje knjige Nekrologij ehida i poginulih boraca opine ivinice. Poslije dugogodinjeg napornog rada 2012. godine, pojavila se po meni najznaajnija knjiga Alije Arifa Delia Svjetlost Tatarica. Sva ljubav prema rodnom kraju presudila je da autor svojim ivinicama ostavi jednu savremenu putopisnu monografiju, koju su ispriali kulturni spomenici, prirodne ljepote, ljudi, sela i institucije koje se nalaze na ovom podruju. Uvijek e mi u sjeanju ostati dan koji smo proveli zajedno hodei kroz moj Stari urevik gdje je on prikupljajo grau za navedeno djelo. Stara groblja, mostovi, izvori, mir ravnice, prie koje su liile na bajke, umovi vodenica i toplina vatre ispod tavulje za pekmez, koje niko nikad nije stavio u redove knjiga, posloeni su na najbolji mogui nain u Alijinim. Sve je to Alija uvezao svojim pjesmama i pripovijetkama koje su kao ukrasi u knjizi o starim Tataricama (stari naziv za ivinice). Velika mi je ast, to je ovako

  • 11

    plodan pisac, moj drag prijatelj Alija Arif Deli, napisao recenziju za moju knjigu Stari niani u ureviku. Najbolje je kada recenziju pie neko ko te poznaje kroz tvoja djela, ko ih razumije i voli. Alija se esto pohvali svojim priama Himzo i Pilav, i to s razlogom. Pilav je pria koja govori o ljubavi i naem starom svadbenom obiaju, jasan je prikaz ljepote nekadanjeg ivota i vremena za kojim autor vjerovatno ezne. Pria o Himzi zanimljiva je ratna slika, naslikana perom, koju e ponajbolje razumjeti oni koji su ba na ovom podruju preivjeli minuli rat. Ne znam odakle izviru prie, ne znam odakle piscima tolika volja da piu prie poput Sa dna due Jusine i ne znam odakle itateljima mo da sebe prepoznaju u nekom Jusi, u Verteru, u Nikoletini...? Da li u dnu srca, sjeanja ili na dnu due Alijine izniu prie koje natapa ljepota naeg kraja poput najrodnije kie, koje izrastaju u vrijedna djela? ini mi se da svaki pisac svojim djelima u knjienosti koja mi lii na grad, gradi po jedan neboder. U tom arobnom gradu postoji jedan velik neboder na kome pie Alija Arif Deli.

  • 12

    aci sa pruge

    Pruge su rijeke od ina i pragova, po kojima plove pruni brodovi, koji se nazivaju vozovi da bi spajali ili razdvajali ljude, sve po potrebi sudbine. Kod nas je izgradnja pruga zapoela na kraju 19. vijeka i tada su na neko vrijeme ili pak zauvijek promijenile neke gradove i mjesta. Zahvaljujui jednoj takvoj uskotranoj pruzi, cijeli jedan dio moga naselja zove se Stara Pruga. I danas se prepoznaju ostaci trase kojima je nekad vijugala pruga i stara lokomotiva, prevozei drva i ugalj. Dio te trase jo uvijek postoji pored glavne ceste, a njome su do kole u ureviku putovali aci iz Kovaa, Nukia, Aljia, Musia, Novog Naselja, Sejdia...U neka davna doba djeca su se plaila vozova, nazivali su ih bakrenom mainom, plaili IH se kao crnog avola, neki su zbog tog straha od bakrene maine naputali kolu. Mi, djeca koja su preivjela krvav rat, prestali smo se plaiti svega i svaega, moda jo te 1998. godine kada smo iz nae podrune kole u Starom ureviku preli u centralnu kolu urevik, kako bismo pohaali peti razred. Neki su u kolu ili autobusom, a neki pjeice. Koliko god se nama iz autobusa inilo lijepim i arobnim to to nai drugari lagano prolaze pored svih kua, to na putu sretnu i maku i psa, to se utrkuju do izvora, to nam veselo mau kreui se ka istom cilju kao i mi, tako se i njima inilo lijepim i nepoznatim to to mi ekamo autobus na stanici, to se vozimo rasklimanim autobusom skoro tri kilometra, to u njemu priamo i s autobuskih sjedita promatramo svijet u prolazu. Mahali smo i mi njima, nekad bismo ih dozivali iz autobusa koji su imali djelimino pomina stakla. Osim toga, odvani i hrabri aci iz Musia i Salkia pjeaili su preicom preko stadiona i pruge kojom je odista iao voz. Hodanje prugom oduvijek je bilo zabranjeno, ali u ovom kraju se nije naroito marilo za to. Ovoj treoj maloj skupini aka bilo je i najljepe putovati do kole. Pruga koju pominjem ila je do rudnika koji je preko puta nae kole. Prolazila je dolinom pored rijeke Gostelje, daleko od ceste i nekadanje uzane pruge. Sa strane je bila strma kosa na vrh koje je bio nogometni stadion, a neto malo dalje smjetene su prve kue u Musiima. U ono posljeratno vrijeme nije se potovao red vonje autobusa, firma ivinicetrans bila je u raspadu kao i autobusi koji su nas vozili, esto autobusi nisu stizali, a u povratku kui znali smo ih ekati satima i pri

  • 13

    tome dobro ogladniti, pa bismo kuama kretali pjeice starom prugom. esto se znalo desiti da nas vozi i pijan ofer, a mi nismo shvatali opasnost toga, veselilo nas je kad malo bre ulazi u krivine i kad pria bezvezarije i prostote. Deavalo se da nekada neko od nas koji putujemo autobusom krene s onim acima koji idu pjeice ili bi pak neko od njih krenuo s nama. Takvi bi bili rado doekani u novo drutvo. U petom razredu sekcije su bile uglavnom subotom pa smo mi koji bismo pohaali neku od sekcija, morali svakako pjeaiti do kole, jer su subotom autobusi za koje nam je vaila mjesena karta bili rijetki poput dobitka na lutriji. I ja sam samim tim mnogo puta koraao trasom stare pruge. Osim toga, nekada bih znao krenuti kui i novom prugom. Prvi put sam kui krenuo novom prugom zajedno s acima s pruge jednog toplog majskog petka na kraju petog razreda, prvo trasom stare pruge, gdje smo se kod skretanja za ivie napili vode na izvoru koji je tu postojao. Onda smo preli cestu i na putu prema iviima svratili do stare Trumia vodenice. Bila je oronula, stara, sveano tiha i ponosna na svoje godine, pusta i zaputena, pored nje se nalazio lijep zeleni rijeni vir, u koji su poskakali neki od aka. Ja sam sjedio u hladovini pored vodenice, s jo nekim drugom, ali tano se ne mogu sjetiti ko je to bio, sjeam se da sam mu govorio kako bi bilo lijepo da ovu vodenicu obnovimo kao druba Pere Kvrice. Tada je iz pravca ivia naila TV ekipa, koja je gore bila na zadatku, pa su usput snimali vodenicu i ake koji se tako veselo kupaju i veselo skau s olupine jednog Fie kojeg je neko bacio u rijeku; skakali su sa njegovog krova zamiljajui da su skoili sa skakaonice koja je samo malo nia od oblaka. Zanimljivo je to da je kamerman koji nas je tad snimao sada moj veoma dobar prijatelj. Ne znam da li jo u TV arhivu postoji snimak ove stare vodenice, koju je samo godinu dana kasnije odnijela vodena bujica u beskraj vjenosti, negdje toliko daleko i toliko duboko da sam je i ja jedva pronaao da bih je pomenuo u prii. Bio sam nedavno tu gdje je nekada bila vodenica. Naao sam samo dosta kamena od koga su bili izgraeni njeni temelji. Obilazio sam okolo po ipraju nadajui se da u moda pronai mlinski kamen, ali uzalud. Onda smo nastavili dalje preko mosta, a nedaleko je leala zatravljena pruga sa svim znakovima i upozorenjima da se radi o usnuloj pruzi koju iz sna svaki dan probudi voz koji prevozi ugalj. Mi smo koraali nekad pokuavajui da svojim djetinjim korakom uhvatimo dva pruna praga. A kada bismo promaili neki od njih,

  • 14

    oglasilo bi se kamenje prosuto izmeu njih, kao da nam se smije. S nae desne strane bila je rijeka, zastajali smo i gledali neke ribare; s nae lijeve strane poinjala je strma kipa, kako se naziva rudno odlagalite jalovine, a po njoj su izrasle divlje trave, gusto iblje i trska koja se njihala milovana vjetrom. Nekad bi se na pruzi znala sunati i zmija, koju bi hrabro napali aci kamenicama i tukli je sve do smrti. Iza nas su ostajali zamiljeni ribari, mrtvi poskoci, dio proljea koji je kao i mi hodao po pruzi. ekao nas je novi dio pruge. U svojim ruksacima nosili smo knjige proarane crteima, imena simpatija i sva djetinja matanja, ne marei za budunost koja dolazi. Na jednom dijelu pruge nekad smo se rastajali, ja bih produio dalje do Lijehe gdje sam se ponovno vraao na cestu kojom bih ubrzo stigao do kue, a moji drugovi iz Musia, prenjali su se uz Kipu, gdje bi zastajali na stadionu, jer svi su bili veliki ljubitelji nogometa. A onda su se rasipali kroz selo svako prema svojoj kui dok su iz dvorita mamile prve zelene voke i sve je odisalo nekim mirom, liilo je da e ivot vjeno stajati na tom mjestu, ba kao voz kada se pokvari na pruzi. Ako bih nastavio dalje sam do Lijehe, pjevuio bih neku meni dragu pjesmu, a pratei vokal uvijek su mi bile ptice. Nekada bih radostan poskakivao po kolosijeku, radostan od djetinje slobode od koje su mi izrastala krila. Sad je od moje sree ostao samo kolosijek kojim sam poslije toliko godina odluio proetati putujui na neko svoje istraivanje kulturnih spomenika. Nadao sam se da u moda tu pronai onog djeaka kakav sam nekad bio. Najee sam ovom prugom putovao petkom, s proljea, dok sam bio osmi razred, nije mi se ekao autobus pa bih ja s nekim od drugova krenuo prugom. Osvrtao sam se iza da me ne bi uplaio nailazei voz. A i kada bi naiao, mi ga se nismo plaili, samo bismo se sklonili sa strane i mahnuli mainovoi, on bi nas pozdravio glasnim krikom sirene, koji je u neku ruku glas svakoga voza, jedan poseban jezik, koji razumiju samo oni koji su blizu voza koji prolazi. Jo uvijek ujem voz koji prolazi jer pruga nije daleko od moje kue, tamo je preko rijeke, vidim esto, prolazei putevima koji presijecaju prugu, da neki aci s ruksacima na kojima su ispisana neka imena koraaju prugom, onako lagano i sretno kako sam nekada koraao ja. Proljea djetinjstva provedena na pruzi, tako su posebna i dragocjena. aci s pruge, rasuli su se voeni ivotom po raznim stranama svijeta, nekad sretnem nekoga od njih, ali samo malo lie na one moje drugare, sada su to neki drugaiji ljudi s onim istim imenima koja su bila

  • 15

    napisana u kolskim dnevnicima zajedno s mojim imenom. Vjerujem da bi i oni krenuli nekim vozom koji bi nas mogao vratiti u one proljetne dane, ba onakve kakvi smo i bili, gdje bi pronali vodenicu i prugu prekrivenu sreom.

    Napomena: Ova pria je nagraena treom nagradom u kategoriji kratkih pria autora do 30 godina, na etvrtom meunarodnom festivalu poezije i kratke prie Mihajlo

    Kova u Novom Sadu.

  • 16

    Gljive

    U nau kuu stigao je dragi gost, hadija Rahman Papriki, dobroduan starac, prijatelj nae kue, koga zbog njegovog malo neobinog prezimena od kad zna za sebe zovu Paprika. Kod nas bi navraao esto, jer moj djed je njegov drug iz djetinjstva. esto su se prisjeali kako su lovili ribu, kako su se kupali u viru kod vodenice, tekih fizikih poslova koje su jo kao djeca radili i tu je bilo jo na stotine pria koje sam ja posebno volio. S nekom djetinjom radou uvijek su priali o nekim stvarima koje su decenijama daleko i koje se dijelom mogu vratiti samo sjeanjem. Prie su zapoinjale sluajnim spomenom neega to je asociralo na neto ili pitanjem: Sjea li se ti toga i toga?

    - Ide li ti, Jusufe, jo u gljive? - Ma kakvi, ne smijem, otrovno je to sad. I poberu po umama to oni Kuljanci pa prodaju, ne moe ni nai gljivu od njih. - E, da ti priam. Bio ja u bolnici kad ujem sanitet zavija, ja na onaj prozor, kad vidim iznesoe jednog djeda i jedno malo dijete. ta je sad, Boe mili? Mislim se ja tako, kad kau, otrovali se gljivama. - Svake godine se potruje puno naroda pa apeluju preko vijesti da se ne jedu gljive, puna bolnica bude. - Jest', al' sad e ti ut'. Vidim ja nekakav hoda po hodnicima, savio se, od sobe do sobe. ,,ta je bolan s tobom, a on kae otrovo se gljivama, kad ja skontam to je onaj od jutros. Trai, kae, unue, i ono je tu doveeno. Kad naie neka sestra te njega uze za ruku i u sobu. Nema etat', moj prijatelju, po bolnici. Poslije on meni pria kako je to bilo. Kreno on da obie 'enicu i poveo to unue svoje, a ono je moda imalo tri godine. I obilazili oni tako 'enicu, dobro rodila kae, kad naiu na je'nu grunu gljiva. Ljutae, dobre, i on to nabere. A ono dijete jadno, umorilo se, kae: ,,Ostavi mi djede tu jednu gljivu. Ma ostavit e tebi djed, ostavit e, ne boj se ti nita, to on njemu tako rek'o, i kad je ispeko na onoj dagari, on onu jednu gljivu i dije'tu dadne. Kad prvo je djedu dola muka od toga, a onda i dijete pozelenilo svo, i umrlo jadno, nisu djedu ni rekli. A djeda su, moj jarane, objesili naopake u sali na neku ipku i svu mu krv zamijenili. To je otrov, bolan! Sve je zatrovano, i krv, nije samo el'dac. Od tada ja to

  • 17

    vie ne jedem. Ja sam reko, gotovo je s gljivama, nek' jede ko hoe, ja neu. Prije sam brao, odem u Vrankovine pa naberem, al' ena prvo skuha sve pa tek onda ispeem. Opet to nije sigurno, nikad to ne zna, ima ljudi razumiju se u gljive i imaju onu knjigu pa se otruju. Nije se igrat' s tim. Eto ta ti je gljiva, da zbog nje izgubi unue, da se otruje, al' o'jk ti je proklet pa i to hoe da poj'de.

    Napomena: Ova pria je nagraena treom nagradom u kategoriji kratkih pria autora do 30 godina, na Devetom meunarodnom festivalu poezije i kratke prie Duko

    Trifunovi u Novom Sadu.

  • 18

    Staro mezarje u Tojiima

    Svako groblje u mom kraju ima neku svoju priu. Sve se one svode uglavnom na isto, a proizvod su ljudskog straha, a moda i ista istina. S prvim mrakom, na vijugavom strmom puteljku koji vodi u Gornje Tojie, znali su nekada utihnuti koraci prolaznika, sve zbog legende u koju neki i danas vjeruju. Moda, jo dok su bili djeca, pripovijedalo im se o starom mezarju koje se nalazi na jednoj osami pored puta, u nekom gluhom procjepu ovog svijeta, odakle ih, doe li do nevolje, niko nikad nee uti. O stranim kricima u noima, pogotovu zimskim, koji su dopirali iz pravca mezarja, prialo se tad, a ista pria se moe uti i danas, samo dosta rjee. uli su se ti udni zvuci iz davnih vremena ak do Dedajia, a moda i dalje. Krici su nekad liili na djeiji pla, nekad na cviljenje ranjenog psa, ali sve to nekako drugaije, kao da nije s ovoga svijeta, zvuci su bili ispunjeni ehom koji je dopirao iz daljina o kojima ljudski um slutiti ne moe. Zbog stranih urlika, mnogi po Gornjim Tojiima noima nisu spavali, a danju bi za sve to nalazili neka razumna objanjenja.. - To zvidi vjetar kad unie u dolinu kod potoka. - Misli, Mumine, da j' to? - Nejma ta drugo bit', to ti je. - A, jest', pravo i veli, vjetar, a narod pria kree mrtva djeca. - Mrtvi ne kree, moj Hasane. Neki su i sami sebe uvjerili da im se to samo priinjava i da nema nikakvih krikova nou, jer deavalo se da krike nekad ne uju oni ije su kue najblie mezarju, ali ih uju oni ije su kue dalje, ali taman tako da jaina i smjer zvuka otkriva da dolaze s mezarja. Onda su neki, vraajui se ko zna odakle, dok su prolazili pored mezarja, uli te krike, nikad glasnije i stranije te su im se priviale vatre koje su gorjele iz mezarova ili pak neke male crne siluete koje su se kretale i skrivale iza starih niana s turbanima. Takvi bi se u prvi tren skamenili od straha i ostali bez snage; taj kratak period straha izgledao bi kao vjenost, kao zadnji ljudski asi, a onda bi bjeali prema prvoj kui, prema prvom svjetlu. Ipak su ene priale drugaije kada se danju sastanu da piju kavu kod

  • 19

    neke kone, bez okolianja i lane utjehe, s dozom straha poinjala je priu neka od njih. Nekada davno, priale su, a niti jedna nije znala kazati kad, u to groblje ene su zakopavale svoju izvanbranu djecu ili esto ensku djecu, jer bilo je sramota roditi ensko dijete u neka vremena. Krici su ba pla te djece koja nisu nala svoje utoite na onom svijetu nego na ovome moraju odivjeti svoj odreen broj godina te se nou oglaavaju plaem. Neka od njih primijetila je da u okolnim njivama u blizini mezarja nikada nema ptica i to je znailo neto, a one nikako nisu mogle znati ta. Ovakve razgovore ulo bi neko od djece, te priu prenosilo ostaloj djeci u komiluku. Kada bi nastupio period u kome se krici ne uju, onda i strane prie o groblju prestaju, ali ipak nou se zaobilazi taj breuljak koji se po strahu pamti. I kada bi opet nastupila zima, oivjele bi prie i svi strahovi. Nekad bi se nou zauo samo jedan krik, a nekada su trajali dugo. Djeci se od toga ledila krv u ilama i esto su, pretvarajui se da spavaju, ekali pono kako bi uli strane krike. Preplaena njihova srca zastajala su pogoena umiruim krikom. Zato nou i danas rijetki prolaze pored malog mezarja na breuljku, iako su prie, a i strani krici, odavno utihnuli. Jo uvijek je najcrnja no kod malog mezarja na breuljku i u kronjama u blizini rijetko se mogu vidjeti ptice. Neto strano, neto strano i nejasno ipak postoji.

  • 20

    Hajnalka

    U ravnom Banatu odve je leto, uareno, pusto, utljivo i mirno. apatom vreline uspavljuje sve na zemlji. Sva sela ovde proarana su ne samo cveem ve i narodom raznih vera i nacija, to je bogatstvo kakvog nema nadaleko. Po pranjavom drumu proe po neko dete, neka koija i na njoj premoreni koija, koga je jadnog sunce speklo i koji se najeo praine. Pred nekom kuom, gde ima klupa pod nekim dudom, lipom, tisom, topolom ili nekim drugim stablom, sede starci i starice, gledajui put kojim im je proao ivot. Ostali ko zna gde su, Mia brija je u svojoj radnji, ako muteriju nema, onda sigurno s nekim igra ah. - Toplo leto, ni ja ne pamtim da je nekad ovako bilo. To vie za sebe kae moj stari komija Jezda, zna da ga ja i ne sluam. Ba me briga za leto, za decu, za kolu, jo koji satak pa e da oladi sunce. Imam ja svoju muku, veu nego Banat, a sva mi u dui spava. Cela celcata muka, vea od Banata u mojoj dui, e, sad zamislite to. Isprio bi' ja to mome starom Jezdi, al' Jezda je na, posle e da se egai. A vi, jelte, niste nai, vi ste tu onako, vas moda poalju u drugo selo. Uitelju moj dobri, jeste li vi nekad voleli? Ja ne znam kako je to tamo kod vas u velikoj varoi, u Beogradu, ali ovde je druga stvar. Svi su ovde voleli neku Maaricu, i moj deda, i baba moj, pa i ja sam. Dedin brat, stric Jordan, je oenio neku svoju Marisku, pobegli za Ameriku, nikada nisu doli. Ja i ne znam tog strica. A kako da ih ne vole kad su onako lepe, kad su onako belog lica, mekanog, pa miriu na neku radost, sve te mame, veruj mi, lepih od Maarica nema. Svaka ast i naim curma, ali to je lepe, lepe je. Sve ja to razumem, to je druga vera, to je drugi narod, ali je i bolje to je tako. Moj baba je govorio da daju deci nji'ova imena, a ko da i on nije volo neku. Volo sam, i volem. Znali smo se od kad smo bili deca, neto je ona mlaa od mene, dve godine, tri, ali smo se znali. Otkad je bila dete, najlepa je bila. Sve imala neke 'aljinice na cvetie, pa eirie, i slamnate i satenske. Otac joj je ovaj na tu gazda Ellek, ovaj to mu je kua iza onog tamo roglja, om'a trea, desno. Znate ga, onaj to mu je ena debela Begoina. E, on vam ima tri ere: Aniku, Apolku i Hajnalku. Ja bi' dao sve to imam i ono to nemam, a to u imati, samo da mi Ellek bude tast, ni miraz ne traim, niti ita. Samo da mi da svoju crnokosu Hajnalku. Volela je i ona mene, iako se u nju zagledao

  • 21

    neki deran tu iz Martonoa, isto neki nji'ov Maar. Al' volela ona mene pa nije marila. Volela je, odistinski jeste. Krene ona tako, pre u etnju, sa svojim sestrama i majkom. A ja upregnem svoje dorate pa samo gore-dole i uvek joj namignem ispod eira, a ona celo svoje divno lice pretvori u osmeh. Tako sam znao da me 'oe, a majka joj se mrti samo, vidi asszony Begoina zato ja tako teram konje. Kada ih sretnem u oru dok prolazim pored njih, ja im kaem onako s osmehom:,, J napot kvnok, a samo odgovara stara majka Begoina - Jo nopot!

    Ali jedne nedelje uberem ti ja nekih rua to ih gajidu moja majka pa s veeri odem do njihovog ora i kada sam bio siguran da su svi zaspali, ja odem pod njen pender pa pokucam, ali nita. Pokucam ja opet, a neki muki glas povika: - Ki az?

    Ja se skamenih, ne znam gde u. A u tome se otvorie kapci na penderi i brkati gazda Ellek poe da galami i da psuje kad me ugleda. Jo buketi u rukama, pa bilo je oito to sam doo. Uh, koje sam ja sree, da prvu vee pogodim ba na prozor od roditeljske sobe moje drage. Kad neko nema sree, ba je nema. Ali za neki dan, sreo sam je samu, kada je majka poslala kod jedne tu frau Klare, to je ona stara vabica, koja pravi razne kolae i slatka. Sretoh je, a ona vitka, u dugu joj crnu kosu uao proletnji povetarac pa se igra s njom, ona svojim krupnim smeim oima gleda mene izgubljenog, usnama se smeje, mrsi prste. Nisam umeo nita da joj kaem, kao ni stotine njih u mom selu koji su voleli neku Maaricu. Na poetku ne zna nita, a posle naui da divani maarski tako lako kao da se smeje. Rekoh joj: ,,Hajnalka, szeretlek''. Bilo je dovoljno, ona se onda glasno nasmeja, u belo joj lice ue neka crven onako lagano pa zagrize donju usnu, a meni se uvrnu pamet. Kao da najlepi aneo ispred mene stoji, kao da je sleteo na zemlju, pod ove dudove samo zbog mene. - Nzze meg.

    Ree mi nekako tiho dok se smeila, ree pogleda me u sred mojih oiju kao da mi kroz njih uli jo vie ljubavi, jo vie elje za njom. Ree mi onako glasno jo samo: ,,Megyek, i lagano ode, a uz mene ostade njen miris, ona arolija njene blizine. Bili smo ceo minut sami, Hajnalka i ja, sami na svetu, tad nita osim nas postojalo nije. Odzvanjalo je u mojoj glavi jo dugo njeno slatko izgovoreno megyek i ta re

  • 22

    uspavala me te noi. im se probudim od tad, prva misao koja doe u moju glavu bila je crnokosa Hajnalka, koja je cela dva ora dalje od mene, gde se moda i ona budila u isti tren. Uvek sam se pitao ta li radi jutrom, kako se umiva, da li ba tad kad ona otvori, dan nas obasja radou sveanom. Tih dana ja sam, posle doruka, iako me ekalo puno posla, odlazio na bicikli do kue koja je uta po tremu, sve gledajui preko zida, gledajui kroz upljine na kapiji, crni li se negde njena crna kosa. Ako bi je jutrom video, ceo dan mi je bio lepi. Nosila me neka snaga pa sam i pored svojih poslova, pomagao komiji Damilu, kojeg sam molio da me ui maarski. Pristao on ako mu budem pomagao oko svinja, a imao svega tri svinje, pa tu i nije bilo naroitog posla, to mi doe kao neki odmor. Posle je sve nekako krenulo lepe, Hajnalka mi je slala poljubce kad me vidi, mahala mi rukom sva srena. Ja sam sve manje pecao, sve manje lutao po nasipima i kanalima, sve manje timario konje, jedino to sam radio, bilo je to da sam voleo Hajnalku, ni disao nisam, samo sam je voleo. Posle sam znao koji je njen pender, iao sam noom kod nje, gledali smo se vie nego smo priali, jer kad se dvoje vole, onda rei i ne trebaju. Ljubio sam je prvo u obraz, a posle mi je dala da joj ljubim usne, svejedno kako; bilo mi je lepo kad je usnama dotaknem ja kao da uem u carstvo nebesko, carstvo u kome caruje moja Hajnalka, ena lepa od svih. Mene je Damil uio maarski, ali onako povrno. Ja ga pitam kako se kae srce, on kae szv pa ja to upamtim, a nekad i zapiem, moja-n , cvet-virg, slatka-csinos... Ne znam ko je nju uio srpski, ali je govorila poprilino dobro. Razumeo sam je sve, a posebno drago mi je njeno pismo koje mi je dala jedne noi, pre nego je nestala sa pendere. Jo ga uvam, u njemu pie: Ti moja ljubav, Zoran. Ja ne znam kako iveti bez ti. Moj otac nee dati mene. On mnogo ljuta ovek. Ja voleti tebe, ne dati niko, ceo ivot, ti tako lepi i smeni. Srea moja si ti. Veno tvoja Hajnalka. Sigurno je smeno bilo i moje pismo gde su bile izmeane srpske i maarske rei, jer drugaije nisam umeo. Hteo sam da iskoristim sve one nauene rei pa sam ih stavio uz nae rei.

  • 23

    ,,Vilo n

    Hajnalka, szeretlek, mnogo, i vie od toga. Nita szpen nema od tebe. Ti si virg najlepi u celom Banatu. Med je csinos, a ti si slaa. Tvoja szobatuds meni znai mnogo. Ni moj baba nee da uje za tebe jer si druge vere. Volim te zauvek vilo n.

    Da, nisam ti kazo. Nai su bili vrsto protiv. Sve na svetu je bilo protiv nas, njene kere to larmadu noom na mene, njen brkati otac, njihove guske ak, cvee, drvee, orovi, ljudi, ma sve... Ljudi, izgleda, uivaju u rastavljanju voljenih pa su tako ili neki njenom babi, neki mome, govorili svata protiv mene ili nje. Tako je Hajnalka jedne noi rekla da ne dolazim vie, da vie ne moe biti moja. Plakao sam dok sam je pitao zato i kako... Nisam se pomirio s tim, dolazio bih pod pender, ona nije otvarala; vozio sam biciklu pored njihove kue, ona se nije osvrtala; mahao joj s kola, slao pozdrave po sestrama, po drugaricama, ali zalud. Uutala moja Hajnalka kao da je ukrao neko, kao da se odselila na mesec. Tu je blizu, samo dva ora daleko, a kao da nikada nije postojala. Ne znam kako je bilo njoj. Meni je teko, svako jutro poinjalo mi je suzama, onda sam sve vie poeo da pecam, da hodam po kanalima, po nasipima, da dole utim kao da sam sve pogubio, a i jesam, bila mi je sve. Prestao sam da jedem, moja majka se brine. Ne pamtim kada sam se poslednji puta nabokao. Mada i ne osetim glad. Ja sam gladan njenih pogleda. Otac se nije ljutio to mu ne pomaem, znao je zbog ega sam takav, bio je srean to je to gotovo, svi su bili sreni. Moda je i Hajnalka bila srena, to joj ne dolazim vie. Teio sam sebe da e to proi, ali vie je meseci prolo od tada nego smo se voleli mi, ali eto, meni je samo gore, svakoga dana. Pria se da e uskoro svatovi, njeni svatovi. Kako to da preivim? Kako da prihvatim to da e biti tue ono to sam ljubio ja? Kako? Hou li ja ikad nai svoju sreu? Hoe li biti iko slian njoj da onako umiljato gleda, da se smeje, da ima najtamniju kosu, da slatko govori? Nee. Uspela je da na sav emer moga ivota doda dosta bola, dosta vie nego ja mogu podneti za jedan ivot. Istrgla je srce u kome je jo uvek njeno ime. Pominjem joj ime i dok spavam, to znam, zaobilazim kuu koja je uta po tremu. Pevam, neto tiho i tuno. I kad utim ja govorim szeretlek, szeretlek, szeretlek... Kome to govorim, da li sebi ili njoj? Njoj, koja to od mene vie nikad nee uti; njoj koja je izgradila beskrajan zid meu nama iz

  • 24

    nekog svog razloga. Moda da je ne grdi otac. Moda jer je videla da ja nisam neka naroita srea, siroma, paor. Moda je taj koga su joj izabrali neki kolovan i bogat ovek. E, koliko mi misli proe u jednom sekundu kroz glavu, a u svakoj misli samo je ona. Moj uitelju, vidi li ti ta je ljubav? Najslaa zabluda. Ostao sam samo ja da volem, a kad doe jesen, Hajnalka e voleti nekoga drugog, ispod tueg eira skrivati svoju tamnu kosu od sjaja jesenjeg zlata. Doe mi nekad da skoim u reku kad pomislim na tu svadbu koja se sprema, nemam ja dovoljno jako srce za to. Predug e biti dan u kome e ona nekome na svojim grudima odneti najslae udnje, da se njima sladi sve dok je iv. Ramena nena prekivena dugom crnom kosom, njen lagani korak, njen dah, njene snove, sve to je kratko bilo moje, Bog je namenio nekome ko je srean. Ja sam ostao uskraen za sreu u ovom ivotu. Jo uvek joj se nadam, a kada ode sa svatovima, onda neu moi ni to. Najgore je oveku koji se ne nada. Je li to ono: Veno tvoja Hajnalka? Van-e szeretni?

  • 25

    Kreane u Graanici

    Od kamena iznad Graanice ljudi su od davnina pravili nadgrobne spomenike, nasipali svoje puteve, klesali mlinsko kamenje to vrtilo se u vodenicama na graanikoj rijeci te na rjeici Toplici, a odnosili su to mlinsko kamenje jo i dalje, kau. Nije Graanlijama nikad bio problem pronai pogodan i dovoljno teak kamen kada kisele kupus ili sire sir. Bog je, kau, svakome dao neku blagodat od koje e da ivi. Pored Sprekog polja, koje iroko je i plodno da hrani gladna usta, dao je stanovnicima Graanice kamen krenjak i prostrane ume u Biini da iz njih crpe drva. Niko ovdje tano ne zna kada se u Graanici poeo pei kre, ali sigurno je on kao vezivno sredstvo bio prisutan u srednjem vijeku pa je i potreba za njim bila velika. No, zahvaljujui kreu, mnogi u Graanici su se najeli kruha i od tog istog krea zavrili kole, u jednoj divnoj eri, u kojoj je u ovom selu bilo i puno voa, puno ita, puno vodenica, goveda, a ponajvie kreana. Prvo je trebalo otii po kamen, koji se dovozio prvo na zaprenim kolima, pod planinu Biinu. Sakupljao se kamen vrijednim rukama domaina, a kada bi doli do novca, onda bi nabavljali traktor ili Tami, kojim bi prevozili kamen do kreane. Kada bi se skupila gomila kamena, onda bi trebalo po drva i kreana bi se zidala dva-tri dana. Bio je to teak posao, prije svega jer su sve sirovine teke, ta to ima od kamena tee? Teka su drva, teko je bilo i sazidati kreanu. Ako bi se desilo da kreana pri zidanju padne, za domainovu duu svezala bi se sva muka svijeta, jer sva teina onog posla, sav znoj, sav umor odjednom mu se uino tei i samo bi utao i ljutito puhao. Niti bi gledao u enu, niti bi razgovarao s njom. Tad bi mu smetalo svako od njegove djece, tada bi se sa kreanom uruio sav trud i sva uloena teka muka ispod Biine. Skupljena drva kao da su gomila muke, teke muke, tee od kamena svakog. I kad se zapali kreana, vrijedni domain deura nou pokraj kreane i pijucka rakiju. Jela se vrua proha s kajmakom i sirom, nekad pogaa, pekli se peenjci, kokavci, bundevno sjemenje, sve uz zvuk razigrane vatre koja pucketa. U posao oko krea ukljue se svi ukuani, pravilo je da se od teine kamena dobije polovina krea, kojeg poslije prodaju po pijacama u Kalesiji, Zvorniku, Vlasenici, Sarajevu, apcu, Loznici, Kladnju, Olovu... ili im kupci dolaze sami pred

  • 26

    njihove kue. Sedamdesetih godina iz Graanice su odlazili mladii u Njemaku i tamo su neki stekli prijatelje. Obiaj je bio da prijatelje dovedu u svoj kraj, da im pokau kako se to ivi u Jugoslaviji. Kada su Nijemci vidjeli kreane koje se dime u Graanici, mislili su da su to dimnjaci fabrika koje postoje u zemlji. To su priali svojima u Njemakoj, uz obrazloenje kako se kod nas zapravo dobro ivi, ali da to skrivamo. Nae kreane bile su male fabrike koje su nahanile gomile djece i istima u ruke dale diplome. Takvima je kreana samo simbol nekadanjeg ivota pa i sjeanje na taj ivot zna da umori, da vrati znojna ela, miris vatre, miris zapaljenog kamena i krvavu bjelinu krea.

  • 27

    Ljubopitljivo dijete

    Avdu u Sekretarijatu za urbanizam i imovinsko-pravne poslove nerviraju stranke, uglavnom neuke, sa nekim svojim zahtjevima kakvi nemaju traga u zakonima i propisima. Sve slubenike nerviraju takvi, ja ne poznajem niti jednog kolegu koji sve to moe stojiki da podnese, ne poznajem niti jednog od nas koji nije elav, to mi sami sebi upamo kosu od silnog posla, jer s ljudima je najtee raditi. Avdo ima neto kose na glavi, svega desetak dlaka. Do penzije mu je ostalo dvanaest dugih godina, koje su se otegle i svaki dan kao da je sve dui. Dani vode ka slobodi, a svoju slobodu Avdo zamilja tako to e ivjeti u svojoj vikendici na selu i raditi po bati daleko od grada, vreve, stranaka i ovog naeg sekretarijata; gdje e moi neto da raducka i duboko uti. - Mir, tiina, vjetar piri, ptice cvrkuju, ista voda, ist vazduh, uvijek ima voa... Treba doi, drue Kostadinoviu, gore kod mene, da vidi to i osjeti. Oazu mira zadnjih mjeseci poelo je da naruava jedno dijete iz komiluka kojem se Avdo, nekim udom, uinio zanimljiv. O tome mi je Avdo prvo neto priao, a dobar dio toga i sam sam vidio i uo kada sam ga odluio posjetiti jedne subote. - Da me je napala kuga, lake bi mi bilo. Doe pa hoda oko mene, pa me pita i propituje, a ja mu nita ne mogu, dijete je to. Istina, ne ini nikakav zijan. Ali je dosadniji od komarca. Pa ti, drue, zna da ja gore odem da se odmorim, da ispeglam ivce, ali ne da se, eto. Malian se zove Galib, iz istog je sela, ivi u kui na istonim strminama od Avdinog imanja te kad uje zvuk Yuga ili ako ga ne uje pa ga opazi parkiranog pored vikendice oko koje je, istina, velika irina i jedan idilian mir, a on potri i mir razbije u komade. Jo ispod ume glasno vie: - Avdoooo, Avdoooo, drue Avdooo... A drug Avdo, recimo, tek je otpoeo neki posao, posao koji voli i koji ga oputa, ali eto ti ga sad, lupi se po elu i sjedne, sad je sve zalud, ovoga se malog ale ne rijei.

    Tri djearac od nekih 7 godina kao da se raduje najdraem gostu, gleda u mene koji sam mu stran i samo prie blizu Avde i stade. Zauti.

  • 28

    Tek poslije ree: - Nisam uo kad si doo. Bio sam na onoj strani kod groblja, skupljo jaja iz gnijezda, kad ujem idu kola i ja potrim. To mu se zvuk moga Stojadina uinio kao zvuk Avdinih kola koja je zanesen igrom propustio uti i doekati. Avdo samo prevre oima, a ja znam: to je ba onaj mali o kome mi je govorio. Krenusmo u podnoje imanja gdje je i lijep potok da mi pokae kolega kako je kalemio voe, onaj mali ostade da stoji na onom istom mjestu i ba razmiljam - neko mirno dijete. Kad taman poesmo da gledamo kako se primio koji kalem, a ono dijete zavika: - Avdo, Avdo, ta radi? - Gledam kaleme. - Aha.

    - A ta radi taj drug? - I on gleda. Krenusmo dva metra dalje, a ono dijete opet: - Avdo, Avdo, Avdo. Ovaj se pravi da ne uje i jo jedno dvadeset puta usmo kako ga doziva i zasigurno prestao ne bi da mu se ovaj nije odazvao. - ta je? - A ta sad radi? - Gledam kaleme. - A ta su kalemi?

    - Ne znam, pitaj ovog druga. Onda poe da doziva mene ne znajui mi ime. - Drue, drue, drue. - Kai, mladiu!? - A ta su kalemi?

    - Kalemi su kad hoe da na jabuci rastu banane - naalih se. A on dotra do nas pa poe dalje da ispituje. - Avdo, a hoe li stvarno to biti banane? - Hoe.

  • 29

    - A kad e bit' banana tu? - Na ljeto, kad ugrije. - A kad e ljeto? - Jo malo i eto ga.

    - A kol'ko malo?

    - Jebo te banane, vidi ta mi uradi - to Avdo ree meni. Tako je za vrijeme moga posjeta Avdinom imanju ovaj mali uvijek iao za nama i pitao sve i svata, ja sam se smijao, Avdo se mrtio, a mali bio neumoran. - Radi li ti, drue, s Avdom na poslu? - Radim, svaki dan. - I ja u kad budem veliki raditi sa Avdom. - Jo mi samo to treba, promrlja Avdo. Na odlasku mi je i mahao dugo, a Avdo je sjedio nekako tuno jer on vie odavno nije domain na svom imanju. Znao je Avdo ta ga eka, a to je izgledalo otprilike ovako: Uzeo Avdo grablje i poeo da grabi pokoenu travicu, a on e: - ta to radi, Avdo? - Grabim. - A 'to?

    - Moram, da bude ljepe. - Lijepo je nama i 'vako. Ima li ti, Avdo, konja? - Konja? Nemam. - A mi imamo.

    - Znam.

    - A ima li kravu?

    - Nemam. Vidi i sam. - Mi imamo dvije. Je l' zna kako se zovu nae krave? - ara i Mrkulja. Onda jednu minutu tajac, taman da Avdo predahne i da na trenutak zabroravi na dijete koje mu smeta. - Avdo, ima li Boga? - Rekli su da ga nema.

  • 30

    - A kakav je Bog? - uj kakav je, ja ti kaem da ga nema. To pitaj hodu Ismeta i popa Tadiju, nemoj mene muiti s tim. - Je li plav?

    - Ko je li plav? Yugo? Vidi i sam da je plav. - Je li Bog plav?

    - Ostavi se dijete Boga, ako me ko uje ta priam s tobom, imat u problema. - Ima li Bog djece? - Ama, ako ih ima, neka su samo daleko od mene. - Avdo, hoe li ti nekad umrijeti? - Neu, jo mi se ivi. - E, onda neu ni ja. - E, ja ba hou, umrijet u evo ovaj as pita li me jo neto. - Umrijet u i ja s tobom, drue Avdo, asna rije. A jesi li ti komunista? - Jesam.

    -Ako si ti drue Avdo komunista, onda sam i ja, jer ja sam uvijek s tobom, ti si meni najbolji drug. A je li more slano? - More? Odakle sad more ? Jest, slano je. - Pa ko ga je posolio? -Posolio ga crni avo, ta me dijete isptuje toliko!? - Kako onda mogu da ga piju? - ta da piju? - Pa more!

    - O, kako poelim da se vratim na poso. Drago dijete, pusti me vie. - ta ti misli, Avdo, je li dalje more ili sunce? - Najdalji je moj mir, kako vidim. - Povedi me na more kad bude io sa enom i djecom. Povedi me, Avdo, molim te. - Divan bi mi onda odmor bio! Nedugo zatim Avdo je dobio novo radno mjesto, postao je ef Sekretarijata za plan, budet, analize i inspekcijske poslove. To mu je mjesto vie odgovaralo i mogao je da se odmara od stranaka koje su sad rijetko dolazile, uglavnom je itao novine. Sve

  • 31

    rjee je odlazio do imanja jer mu je ono dijete idalje smetalo. Viali su ga vikendom po gradskim parkovima kako lagano eta i sjedi na klupi. ekao je da se onaj djeak zamomi pa da pone ganjati cure ili se baviti neim te da ga tako ostavi na miru, da Avdo odivi svoje skromne i mirne snove. Odlazio bi da radi na imanju samo kad je kia, navue kabanicu pa grabi lie, a lijepim danima, kad ba mora, ostavljao bi kola u dnu sela pa kriom se prikradao svome imanju i onda u tiini i brzini odradio ta treba, da ga ne vidi ono dijete. Tome je brzo doao kraj. otac tog radoznalog djeaka je dobio posao u gradu te je i ta porodica otila sa sela. Onda se Avdo obradovao te nas zvao na imanje da nas asti. Proslavili smo i to, a kad je malo popio rakije, Avdo je tiho mrmljao: - Koga li sad ispituje: ,,Je li Bog plav? Jesu li nas slagali da je Tito umro? Od kojeg se voa pravi eurokrem? Zato nema okolade sa sirom i kajmakom? Ko u gradu ima najljepeg konja?"

  • 32

    Masle pod snijegom

    Zima je po Maslama ovih dana prosula svoju bijelu aroliju, paljivo je redala pahulje po krovovima, po svakoj njivi i avliji, po putevima, po snovima i uspomenama. Od svog ranog doba dolazio sam u Masle zimi i pronaao neku dra u tom snijegu koji pokrije i umiri sve zvukove i sa sobom donese neke nove radosti. Slino je i danas, iako snijeg nije naroito dubok, ali podjednako je aroban kao i svi oni raniji snjegovi koji su neumorno padali u ovom kraju otkad se ja sjeam. Pod nogama prti smrznuto tlo, hladnoa stee kosti i dah, polako sipaju nove pahulje i vee se blii svojom tamom, ali jo uvijek se lijepo vide ive na breuljku i kue iz kojih se pue dimnjaci. Sve nekako kao da zvoni od sveane tiine, koja kao da hoe rei da je snjena zima jedan poseban praznik koji se tako divno doivi u mjestima iz djetinJstva, mjestima punih uspomena. Ovdje sam znao doi i provoditi svaki svoj zimski raspust kod djeda i nene, a u to vrijeme djeca su imala svoju stazu za sankanje ba pored njihove kue. Zamislite moje neizmjerno djeije veselje tih bijelih dana u kojima je snijeg iz tople sobe liio na gomile bijelog perja. Sjeam se da smo tu na tom putu, kada je popustila zima, lomili led, a sada vidim veselu djecu kako prolaze vraajui se iz kole, svako malo dirajui snijeg rukama. Na okolnim breuljcima vidim stare kue u kojima je sigurno topla pe, a u nekoj od njih vjerovatno postoji neko dijete koje se igra ili promatra zimski pejza onako kako sam to i ja volio. Mogao sam cijele dane presjediti na seiji pored prozora i gledati breuljke prekrivene snijegom i tihe prolaznike. Znam da je Prela zimi veoma hladna, ali i tada ubori kada prelazi preko kamenja, a sa strane svoga korita esto se okiti ledenicama. I svaki puteljak, koji je nekome preica, sada je pokriven, a tragove po snijegu ostavljaju make i poneki pas koji se u zimskim noima sklupa u neijem sijenu. Pred nekim kuama stoji jedan bijeli straar koga su napravila djeca, Snjeko Bijeli ba, simbol zime i djeijeg veselja, zbog koga su djeca pravei ga pokvasila svoje rukavice. Inje spava na granama, ptice slijeu pokraj prozora, odzvanjaju djeiji glasovi, make su se skupile na pragovima, magle stakla na starim prozorima, ljudi nekuda idu utke, trudei se da ne narue tiinu koju je ovdje zarobila zima. Dva meni najdraa bia iz Masla, draga bia moga djetinstva s kojim sam u rana jutra pio aj, sada su na mjesnom mezarju, gore pri vrhu, gdje im snijeg

  • 33

    pokriva vjene kue. Bez njih je meni zima posve drugaija, a ja sam jo uvijek ono isto dijete koje je dolazilo u Masle da tu provede najljepe dane zimskog raspusta, jedno odraslo dijete kojem nedostaje dvoje dragih staraca.

  • 34

    Nasljedstvo majke Mejre

    Mrava i zamiljena starica sa maramom na glavi, sjedila je u avliji u arenom proljetnom hladu, tiha i zamiljena. Po dimijama i po njenoj bluzi prosuli su se sitni plavi cvjetii, a na marami procvale rue. Bila je sama i u oima joj je odzvanjala samoa, a pogled ciljao u neka davna vremena. Obradovala se to sam ja, neznanac, doao tako iznenada, ponudila me da sjednem i poela da pria:

    - Ja sam se sine udala davno, ne mogu se sjetit' godine da ti kaem. Iz Fajtovaca sam ja i udam se kad mi je bilo osamnest godina za Muhameda u Okre. Tu smo ivjeli sa svekrom i svekrvom i bilo ih je puna kua. Svekar mi je bio Mujo i dobar o'j'k je bio. ivjelo je nas osmero u jednoj maloj drvenoj kui, a moj Muhamed radio u rudniku u Kamengradu, bio palioc mina, laguma se to kae, moj sine, i dobru platu imo. Znam da j' to bila dobra plata, a sad koliko je to u ovim sadanjim parama, to ti ne znam. Onda se mi odijelimo od njih, dadne nam svekar da napravimo kuu, eperuu napravili, to su, ako zna, one prijanje drvene kue. Za tu kuu, da ti pravo kaem, pomago je dosta moj babo rahmetli, plao je majstorima, nabavljo crijep i japiju i sve to je trebalo. Eh, tu sam ja uselila s mojim o'j'kom, i ivjeli smo tu neko vrijeme, tu mi se rodi prvo dijete, moja Jasmina. I jedan dan doe meni svekar i kae: ,,Snaho, ova kua je mala i stara, propada i prokinjava, puno nas je. Bil' vi da vam mati dadne miraz u Kamengradu, to ima njivu pa vi doli pravite kuu, a nama neka ova kua vaa nova?" Pitam ja svoga Muhamed bi l' on, kae bi, nek smo doli, nek je blie i rudniku, poslu, pa i sanskoj ariji.

    Prsti su njeni umorni ve, a lagano ih mrsi, da li od muke ili od straha to to pria meni neznanom... Prolost, ma kakva bila, ma gdje spavala, uvijek nam se lijepom ini. Tako i majka Mejra ljepotu vidi u kristalom okviru svoje mladosti, koju mi je u kratkim crtama ispriala.

  • 35

    - I tako, zamijenimo mi s njom, tu kuu za njivu od petnest duluma u Kamengradu. To je ovo to vidi. Radio moj Muhamed u rudniku, a ja ta u, ponem nosit' u Sanu mlijeko, mladi sir, suhi sir i kajmak. Kupovale ene od mene najvie, kau, Mejra ista, kod Mejre je dobra roba, druge ene sipale vodu u mlijeko, manje kajmaka izvagaju pa ti kau kila je tu i svata radile, a ja nikad, sve poteno i kako treba, obraz je, sine, najvaniji. Oteli se krava pa ja tele na pijacu i zaradi se neto. Pa rodi nam se i drugo dijete, moj Asim, i ivotarilo se polahko i nekako. Kosili njivu, pomagali i gori svekru i svekrvi, uvijek u slozi bili sa svima. I ovu veliku talu smo mi sagradili, prodamo kravu i jo para namirimo pa uzmemo bloka, pa pijeska, i ovo, i ono, sagradi se i to. Trideset godina sam ja nosila mlijeno u Sanu, samo sad ne mogu zadnjih godina, oslabilo se. Odem kad ta treba u optinu ili na sud kad sam ila skoro, jer hou da mi se da to je moje, nisam ni ja ivot bezveze provela, stekla sam neto, je l' tako?

    Ovo njeno pitanje, nije ni ekalo svoj odgovor, odredila ga je ona ve prije nego me je to pitala, jo prije nego je otila u sud da i tamo ispria svoju muku i taman da sam neto i rekao starici Mejri, njoj to ne bi bilo vano.

    - Kad je bilo avionsko snimanje, doe komiija i kau da se obiljei zemlja i moj Muhamed obiljeio, babo mu pomogo. Ja im ispekla kahvu i pitu napravila, oni jedoe, umorili se, ko da sad gledam, sjedili ba tudi. I kad je to zavreno, ode moj Muhamed do komiija da upie zemlju na sebe, oni kau: ,,Ne moe ti to upisat'", i doe moja svekrva rahmetli i kae: ,,Ja sam tu njivu dala njima i njiva je Muhamedova." I tako smo tu ivjeli lijepo sve, Muhamed ode u penziju, Jasmina se udade, ona se mlada udala, ba pa mi neto ao bilo, al' ljepe je majka rodila ovdi nije. Dolazili momci od Krupe, iz neki' sela, ne umijem ti kaz'ti. Pa momci iz Trnove, ehovaca, Kruhara, sve bi doi pa oko kapije nae, neki dolazili biciklima, neki motorom, a bio je i jedan iz Sanice, kola neka im'o pa prolazi po itav dan gori-doli putem. On ti je sad u optini neki vaan, moda ga i zna ti, ime sam mu zaboravila... Eh, moj sinko, zaboravim i ta sam jela nekad. Al' nee moja Jasmina njega pa nee i uda se u Gornji Dabar za jedno fino mome, al ko da je na tu kuu neko sihire bacio, umre mu prvo otac, pa

  • 36

    izgubi poso, stoka im silna stradala, pa poe i da pije taj zet, a moja Jasmina od one ljepote, poe da propada, ne lii na sebe, sve mi dolazi tunija, sve tia, ko da joj neko ljepotu obriso. Meni ao, pitam je: ,,Tue li on tebe, 'eri? Ako tue, ti hajd' ovamo, mlada si jo, nae drugu sreu." Kaem ja to njoj tako, a srce mi se kida, moj sine. Asim se moj poslije oeni i sve nekako krenulo fino. Da kae, odahnuli smo, rahat bili, unuad dobili, sve nam kako treba. Stoka napreduje, zemlja raa dobro i rat se preko glave prevalio, ti zna ta je sve bilo, zapamtio si rat sigurno. Onda opet sve polahko i nanovo. Ne proe puno od rata, razboli se moj Muhamed i ode u bolnicu u Biha. Doem ja njemu, on sve slabiji svaki dan. Kroz 15 dana je i umro. Ukopasmo ga, dolazio nam svit, kako je i obiaj. Doe poziv sa suda, meni i ovom sinu to sa mnom ivi; pitam ga ta je to, kae on: ,,Ovo je za zemlju", a mi ba na taj dan dogovorili s hodom da damo Muhamedu tehvid et'erest dana. Al' o'la moja Jasmina na sud i rekla da hoe kuu i zemlju. Bolje da je babi dola na tehvid, eto ti moje Jasmine, ula prokletinja neka u nju. Asim i ja nismo ili. Kad kasnije doe opet poziv i mi odemo, Asim s posla, a mene Jasmina vozila doli...

    Tu zaplaka umorna starica, a i mene to dirnu u srce, uplai me starost koja e i meni po redu i pravilu doi. Hou li i ja imati muke i tuge kakve ima Mejra ili u biti u veim nevoljama? Priala je dalje svoju tugu; Mejra se na ostavinskoj raspravi izjasnila da eli samo da joj ostane penzija poslije njenog mua te da je ostalo ne zanima. Sutkinja se nasmijala i pri tome rekla da nikad bre i jednostavnije nije zavrila ostavinu. Mejra na zapisnik pritisnu prst i nakon nekoliko dana, potar donese rjeenje u kojem pie da se imovina rahtemtli Muhameda dijeli na dva dijela: sinu Asimu i kerki Jasmini. Kad je Asim vidio ta je to u stvari, poeo da galami na majku, da krivi sestru to uzima njegovo, jer on je cijelo vrijeme s roditeljima bio, a ona se udala mlada, odakle joj pravo da se ona ubacuje u imanje za koje je on ivot dao. ak se i komije ukljuili u taj problem pa su nagovarali Mejru da ona tui sina i kerku te na taj nain trai ponitenje rjeenja o naslijeivanju jer jadna nije znala ni ta je pitaju, da kae i to da je istjeruju iz kue.

  • 37

    Pria mi dalje kako je ila kod advokata i predala tubu protiv svoje dvoje djece, jer drugaije nije mogla, iako je protiv Asima samo formalno jer on je, kae, zlatan sin, a Jasmina, ta ona ima bratu da uzima kuu i zemlju, ima svoje tamo u Dabru?!

    - Krivo mi to mi je svaa meu djecom, morala sam tako. ta ako me budu izgonili iz kue? Kud' u ja? Nek imam svoje, nek sud odlui, nek se vidi i ispitaju svjedoci da sam to ja pravila sa rahmetli Muhamedom, imaju papiri, ima sve. ta ti misli, sine, hou li ja dobit' na sudu? Moja Jasmina nek majci ne dolazi na denazu, haram joj sve bilo, da uzima moje, da uzima od brata, pa ima svoje, udala se, ivi, imaju oni po Dabru njiva, imaju ume, silno imanje, da ti to vidi samo. I taj zet se smirio sad, ne pije ko prije. Dobro joj je, ta hoe ona ovdi? ta? Onaj njezin advokat kae meni: ,,Neno, dabe to radi. Sve i da dobije svoju polovinu, opet e je dijelit' tvoja djeca kad ti umre i to doe na ovo isto." Ma nek on umre, ja hou da ivim jo, a ne znam kol'ko u moi. Kaem ti, sihire je neko bacio na tu kuu u koju se udala moja Jasmina pa i njoj se pamet oduzela, hoe majku svoju da iz kue makne. Sram je bilo. A opet, voli se svoje dijete, ljuta sam ja na nju i ne mogu joj to halalit', ne mogu pa kad bi sve voda odnijela. Meni nikad nisu dolazile Muhamedove sestre, ljute se, kau mi im oteli zemlju, a ja njihovu mater pomagala i sve se brinula, sama ja. Dole na sud pa lau, lau, a ja kaem: ,,Laete", mene sudija onaj opominje, kae: ,,Majka, ne smije ti tako." ,,Ma, smijem kad lau, ako je ikom' oteto 'ta, to je meni, nit' sam znala ta radim, ni kako." ,,Pritisni ti, neno, ovdi prst i to je to", kae, ,,doi e papir Vama, potar e donijet'." Bolje da ga nije ni donosio.

    Kaem joj da mi je ao to je zadesilo sve to, jer vidim u njoj dobru duu. Kaem, ali njoj to ne vrijedi. Ona kao da ivi samo da bi doekala sudsku odluku kojom e njoj, kao supruzi umrlog, pripasti polovina imovine, odluku koju godinama eka.

    - Ima djece pa potuju roditelje, eno moj brat Suljo ima finu djecu, u Austriji su pa poalju para, pa dou, pa donesu, pitaju treba li babo ta, brinu se. Da mu ta bude, isti

  • 38

    dan bi doli svi. Ne otimaju, nije ni njima tamo ko u dennetu, nemoj misliti, tui je to narod, teko je to, al' nazovu telefonom. Moja Jasmina ne zove ni telefonom da pita: ,,Ima li majko kruha? Jesi li gladna, bolesna?" Ja sam sve na sudu rekla kako mi je i kako sam se patila kroz ivot. Znaju mene ene po Sani, uzimale od mene kajmak, nek pitaju njih je li Mejra nekog' prevarila. Boga se ja bojim, moj sinko, i svi trebaju, al' ta bi? Ne dolaze mi unuke vie, a puno sam se poelila njih. Ta stvar ima da se rijei, taman se ilo na sud i u Biha, i u Saraj'vo ako treba. Mejra je gradila ovo i nije se odrekla niega, nije. Kako u ja znati ta treba kaz'ti na sudu? Ja mislila samo penzija je, a zemlja, zna se, dijeli se isto, svi imamo ista prava, zar more neko da se odrekne toga?

    ivot. To nije samo rije, vie je muka. Kad pogledam Mejru kroz ije sam imanje krenuo do rijeke jer mi je tako blie, a zastadoh s njom i doznah toliko toga o njoj, zapitam se da li ivot ima svrhu i kako boli to kada se edo koje si od srca odvojio svoga bude tvoj protivnik? Osim to je na kraj bogat vodom bistrom, hladnom i smaragdnom, ima ovdje i toliko lijepih suvenira iz ljudskih ivota. Gdje e nai vrijedniji suvenir od sjeanja i ponosa Mejrinog na djevojake dane njene Jasmine, kada su toliki momci nudili srca na dlanu? Svaki puta kada se sjeti toga, ona to iznova proivi, samo krae, bez snanog ara stvarnosti, a rijetko bez suze. Sudbina. Nije ista svima, a mijenjati je mogu, kako vjeruju nene poput Mejre, samo neke vraare kada hoe da napakoste nekoj kui. Sudbina se pie u jednoj posebnoj noi ramazana za cijelu narednu godinu, kako je to jedne prilike govorio neki od hoda na dovi u Kamengradu. Njom treba biti uvijek zadovoljan, kau poboni ljudi. Jasmina, o kojoj sam i kasnije neto uo, bila je ovdanja ljepotica, za kojom je u neka vremena venulo svako muko srce i od ije su ljepote znale oslijepiti momake oi. Svaka generacija izrodi po jedan takav zanosan pupolj meu svojim ruama, posebno u selima na obalama Hatiraja, Blihe i Zdene. Danas je veoma nesretna jer joj majka i brat uskrauju pravo na nasljedstvo iza umrlog oca, mu joj pije, djeca slabo u koli ue. Po vjerovanju njene majke, na kuu u koju se udala Jasmina, baeni su sihiri zbog nekih dukata koje je njen svekar pronaao i prisvojio.

  • 39

    Mejra, za koju se ne zna da li e prije doekati sueni a isputanja due ili sudsku odluku u njenu korist, ostala je sama na imanju petnaest dunuma irokom dok sam ja krenuo do rijeke koja tee podno tog imanja, kakvo bih i ja volio da imam. Ona kao i svaka dobroduna starica ustaje zorom da klanja namaz, da se pomoli Bogu za one koje voli. Samo ona se razlikuje po tome to po cijele dane i noi samo o jednome misli, samo jedan papir eka. Bogatstvo. Sastoji se od dukata, imanja, kua, miraza, nasljedstva. Uglavnom se za njega vee neko prokletstvo, pa se oko njega zavade braa, pa ak roditelji i djeca, cijele generacije. Ono je bezvrijedno, ono je poput vazduha u usporedbi sa zagrljajem majke Mejre i njene Jasmine na bajramsko jutro. to prije to shvate, lake e im i ljepe biti, jer ivot je kratak, sudbina je odreena, Jasmina sebina i nesretna, Mejra usamljena i eljna panje, a bogatstvo se na onaj svijet ne nosi, ono uvijek ostaje da druge svaa.

  • 40

    Podveleje

    Ako nekad upita Mahmuta ulimana iz Dobra kako je, on e ti umorno rei: - A, nikako, brate. Pravo i veli, ta je on vidio lijepo osim ove istine neba i stidno zelene trave, stijena koje se isplau poslije kie, a njemu je lijepo samo to kad zapali cigaretu pa ponudi mu jednu, odbiti nee. Onda e on poeti da ti pria kako je roen davno, jo dok su sela bila prepuna svijeta pa e ti onda nabrajati prezimena onih koji se sjea iz te svoje mladosti. - Puce, pago, Jelovac, Smajki... Kao da je to refren neke omiljene mu pjesme, kao da ih vidi sve dok izgovara ta prezimena ili ih moda tako zove da se vrate. Dodat e kako ih je svega jo dvije stotine tu u selu.Onda e ti priati kako ih je kod oca bilo osmoro djece i kako je vie bio gladan nego sit, kako je od malih noga poeo da radi.Onda e pomenuti gladne godine, pokuavajui i rijeima i rukama svaku narednu doarati gladnijom od prethodne, o slabim ljetinama i tekim zima, o kiama heftenjaama i o ratu. Pominjat e i svoga dedu koji je ivio 95 godina, a moda i vie, ali su, eto, neki raunali da mu je bilo toliko kada je umro. Sjea ga se on dobro, bio je to neki starac s osijedjelim brkovima, s ahmedijom i ibukom, koji je uvijek sjedio negdje po strani i samo davao primjedbe na sve to se radi. - Tako je valjda kad se ostari. Onda e se Mahmut sjetiti kao iznenada, da ti pripovijeda o tome kako su neki viali vile kod Husia njiva i kako je u neka davna vremena pod jednom stijenom skoro na vrhu Velea ivio zmaj, koji je strane nevolje nanio narodu i da je taj zmaj negdje nestao pred neki od ratova. - A mi smo ti doselili iz Koleka, ovde, da bi i odavde otili svako za svojom nafakom. Al' ja ostado', nek sam na svome. Domain Mahmut ima 50 ovaca, a lani ih je imao oko 100, samo je naao dobrog kupca pa to rasprodao, a njemu i babi ne treba vie. Uvijek je imao, kae, oko 30 koza i svako jutro on popije pola litra kozijeg mlijeka. Ima Mahmut pored kue 80 konica pela, 50 je njegovo, a 30 nekog doktora iz Mostara o kojima se on brine, a ovaj mu

  • 41

    neto plaa. Priao je taj doktor Mahmutu kako je med ljekovit i dobar pa e ti i o tome on priati, diui med do nebeskih visina kao najveu svetinju. Ako si kojim sluajem iz Mostara, zapravo sa tih istih brda, samo to rijetko prizna i onima koji te poznaju, eh, to je tek za Mahmuta poslastica, da te propita malo o tvojima. Jer sjea se on nekoga od tvojih, pa je li iv taj i taj, a ta ti je bio onaj i tako. Njegova ena je isto iz Dobra, ili to bi rekli, udala se iz Dobra u Dobr. Ona plete vunene arape i pravi najbolji sir. Koga god upita za sir, od Dobra do Nevesinja rei e ti da je ba njegov najbolji. Svako svoj sir okiva u zvijezde. Htio je Mahmut neku drugu da oeni, ali ona pola za nekog veterinara negdje kod Stoca. - Odluila da se uda za prespektivan kadar, a vidio sam je ima tri- etiri godine kad je dolazila u svojih, ja bio u njih nekim poslom, zadesio se tu, a ona doe, poznade me, vidio sam joj na oima. I sve to vie o njoj pria lii na nekog ruskog pjesnika, okovanog bolom za voljenom enom. A onda e opet doi na neku temu o seoskom ivotu, o berbi gljiva, zna on gdje ih ima najvie, ali ih ne bere jer se njegov otac trovao gljivama, a on gledao te muke, i od tada gljive smatra nekom nevoljom, koja te mami samo da bi te prevarila. I njegova dva sina su po loginom slijedu, pogaate, u Mostaru. A tri sestre ima Mahmut: jedna je udata u Gornje Gnojnice, druga u Svinarinu, a trea u Rabinu. Dva brata su mu umrla, a od dvojice ivih jedan je bio profesor, a drugi konobar. Oni ne dolaze u Podveleje, a i zato bi, kada su dolje u Mostaru meu svojima kao da i nisu sili sa sela. Ponudi mu onda jo jednu cigaretu. - Sad ti je, moj brate, Mostar najvee selo. Sve su ti doli nai. Eto, pa i ti si na, znam ti babu... I ovo to je ostalo jo mladei i nejai spustit e se do Neretve, prije ili kasnije. U Dobru se ve dugo ne odravaju partijski sastanci, ree mi, jedino ih uitelj obavijesti o nekim vanim politikim dogaajima. - Prio mi uo neki dan, da Slovenija hoe da se odvaja od nas. A ne znam. Nije to na dobro. Samo ja ne smijem nita pred uom, a moda je bolje i pred tobom da nita ne priam, i ti si moda pri Komitetu. Moe li Mahmut sa svojih 65 godina jo dugo ii za ovcama, sakupljati drva, popravljati suhozid, donositi vodu?

  • 42

    - Zato ne ode svojima u Mostar? - A, snahe me ne ele, sinovi pod njihovom komandom, unuadima smetam. To sad samo interes neki gleda, kako da ti kaem... ta njih briga za moju zemlju koja nita ne vrijedi, za ovce, kome ja da to ostavim? Sebi u ostaviti i kad umrem, nek je moje, njima ne dam! Pa kad su mi doli da me vide, mene, babu? Drago je Mahmutu to jo aka aka pohaa podrunu kolu u Dobru jer to znai da tu mora biti uitelj, da e neko doi i obii barem djecu. - Dolazili su prije, i doktori i televizija je dolazila, i svi, pa popisuju narod, stoku pregledaju, drali govorancije kako treba, ta treba, a sad nema nikoga. to je to tako ja evo ne znam, a bilo bi dobro da opet neko doe, jer ima nas jo ovde. Ako ga pone ispitivati neto politiki, rei e ti da ima posla i da mora za ovcama, jer zna da je politika posao od kojeg potenom seljaku nema koristi ve jedino zbog nje moe da nastrada. Njegovo je da potuje Partiju, direktive i da se ne mijea. Tebi ostaje da nastavi svoju etnju, da razgleda slaborodne voke, procvjetale trave, da gleda u daljinu i da se lagano sputa prema Mostaru, onim istim putem kojim je nosei breme nade, silazio tvoj dedo ili otac, da bi radio u fabrici, da bi mu bilo bolje. Da bi otiao iz Dobra, a da taj isti Dobr nikada ne bi otiao ni iz njega, pa ni iz tebe, jer si ti ipak Podveleac, koliko god grebao noktima da se zove autohtonim Mostarcem. A moda si to oboje istovremeno. udan je ivot i dobro je to postoji Mostar. Jer da ga nema, gdje bismo iz tog Podveleja, koje se zaglavilo u vremenu, pobjegli svi mi? U prvim ulicama ve sree svoje vrnjake s kojim bi se, da nije bilo fabrika, igrao po podvelekim livadama i tukao se sa svakim kad ti naumpadne, ne znajui za televizor, za bicikla i lizalice, a sve bi to pripadalo nekoj drugoj djeci, a vi osim poneke voke nita drugo imali ne biste. Ne bi nam sve to donijele ni vile iz Mahmutove prie na nau nadmorsku visinu. Ako nekad upita Mahmuta zato on nikako ne voli ii u Mostar, iznenadit e te njegov odgovor.

  • 43

    Polski Fiat

    Moj direktor proitao je novinski lanak o uspjehu nae fabrike ravno stotinu puta, i to sve za jedan dan, kako to on voli istai, u krugu svojih prijatelja, jer mu je srce raslo i on e taj lanak znati napamet sve dok je iv. Poznajem ljude koji su po nekoliko puta itali razne knjige, uglavnom djela Andria, Selimovia, Dostojevskog... jer je, kau, lijep osjeaj vratiti se tim knjigama. To sve nekako mogu razumjeti, ali knjiga koju je najvie puta itao moj komija Atif Kreso na sebi ima naslov Fiat 126P. To ba i nije obian prirunik za rukovanje automobilom, vie je knjiga s puno podataka o istoriji fabrike Fiat, o koritenju, odravanju, nainima vonje automobila, s mnogo tabela, shema i fotografija. Drug Atif Kreso je profesor optenarodne odbrane i drutvene samozatite u jednoj od mostarskih kola, njegova supruga Zilha je slubenica u poti. Ova sasvim normalna porodica sa dvije kerke od kojih jedna ima 17, a druga 19 godina, ivi u stanu od 68 kvadrata. ive u zgradi do moje i poznajemo se sasvim malo, ali se ipak poznajemo, zapravo, druga Atifa znaju svi zbog onoga o emu u vam priati. Prije nekoliko mjeseci obratio sam se drugu Atifu s mojom namjerom da u skorije vrijeme planiram kupiti automobil. Uinio sam to jer mi je bilo dosadno, mogao sam se obratiti bilo kojem prijatelju, kolegi ili mehaniaru, ali sam se obratio ba drugu Atifu jer sam znao da e to biti jedna poprilina avantura koja e me dobro zabaviti. Zaista sam traio automobil koji sam kasnije i kupio, ali drug Atif ima jednu specifinu, da kaemo, bolest, a to je da se prema svom automobilu odnosi s nekom pretjeranom panjom.

    Svanula je sunana i topla mostarska majska subota. Poslije doruka i kafe, sjeo sam na balkon, a drug Atif je otkljuavao garau. Kada Atif Kreso otkljuava garau, na balkone i prozore navali radoznao svijet kao da poinje neka komedija. I jeste komedija, besplatna. Paljivo je uao u garau, zabrundao je i zazujao motor njegove crvene peglice i auti se lagano izvukao iz svog skrovita, motor je ugaen, a vlasnik je izaao. Pristuni posmatrai oekivali su tipinu ceremoniju pojavljivanja drugarice Zilhe s kerima, jer tako to obino biva kada negdje putuju, ali ove subote Atif nam je pripremio iznenaenje, odluio je da samo izvri redovnu subotnju kontrolu svoga automobila. Prvo je nekom mekanom krpicom obrisao ionako blistav

  • 44

    lim na svojoj ,,peglici'', sve lagano kao da je miluje po bokovima, a promatrai bi nekome do sebe govorili da on peglici neto apue ili pjeva. Dok je starim novinama brisao stakla i farove, liio je na majstora koji obavlja najpreciznije poslove i sve je to trajalo, a ja sam se u sve to umijeao kada je ve otvorio poklopac motora i krenuo kontrolirati tekuine u motoru.

    - Dobro jutro, komija. Fali li ,,peglici'' ta ?

    - Dobro jutro, drue. A, ne, divan je to automobil, jo mu nita ne fali, a evo etiri je godine kako sam ga kupio. Polski Fiat, znate li vi ta to znai?

    - E, ba sam Vas i htio pitati neto u vezi s tim, ako dozvolite, jer znate, htio bih kupiti kola, neka polovna barem, potrebna su mi, a sad, ako biste Vi, drue profesore, imali neki savjet za mene kao laika, bio bih vam zahvalan.

    - Odlino! Kola su Vam danas dobar prijatelj, samo ih treba odravati, razumijem Vae nevolje oko toga. Ja sam ranije imao Zastavu 750, 1969. godite, bila je solidna, pa sam htio kupiti novu Zastavu 850, ali je bila velika lista ekanja. Onda mi ree jedan profesor iz Graevinske kole da se Reno 4 moe dobiti brzo poslije uplate, nekih dva mjeseca moda, a onda nekako, ni sam ne znam kako, ujem u sindikatu da se moe kupiti neki Fiat 126, potpiem za kredit i preuzmem auto za mjesec dana.

    - Ali ja bih neka polovna kola, imam nekih 9 miliona, pa ta mislite za Ladu 2103 ?

    - Ma kakva Lada, molim Vas?! Za Vas ne treba bolji auto od ,,pegle'', pa vi ste samac, drue, to je ekonomino vozilo. Evo, ja u Vam dati knjigu koja e Vam pomoi u Vaoj odluci, jo sutra u Vam je donijeti.

    Jo je on tu meni neto pokazivao na motoru, pa tokove, dozvolio mi je ak i da sjednem za upravlja njegovog ljubimca, da osjetim tu preglednost, jednostavnost, sav sretan to se zanimam za automobile i to e, ako me ubijedi, uskoro imati drutvo u odravanju kola. Zaista, sutra ujutru na mojim vratima je bio drug Atif drei knjiicu na kojoj je slika ute ,,peglice'', a krupnim slovima pie FIAT 126P, upozoravaju me da je dobro pazim i naravno vratim kada proitam, jer mu ona esto zatreba.

  • 45

    Napomenuo je da je ono najvanije podvueno crvenom kemijskom. Nisam se odmah dao na itanje knjige, nego sam pojurio na prozor da vidim to to e se dogoditi; prije svakog kretanja na put Atif je na pegli provjeravao sve iznova, i gume, i tekuine, dok su dvije kerke mrzovoljno sjedile na zadnjem sjeditu. U svemu ovome Atifu je pomagala supruga drugarica Zilha, koja bi prvo stala ispred automobila dok bi Atif palio svjetla, pa prvo desni a onda lijevi migavac.

    - Radi li desni?

    - Radi.

    - Radi li lijevi?

    - Radi.

    Po nevolji, peglica je imala i migavce na prednjim blatobranima pa je istrenirana supruga morala i njih da pregleda, poslije ega bi prela iza zadnjeg dijela vozila dok bi Atif kroz sputeni prozor viknuo:

    - Rade li maglena?

    - Rade.

    - Ne ujem te nita, rade li ?

    Sve ovo izazivalo bi glasan smijeh nas komija, koji bi to s uitkom posmatrali. Nekada mi je drugarice Zilhe bilo ao, ali drug Atif je ovjek eline discipline, bez te pomoi ne bi joj dao ni da sjedne u peglicu.

    - Radi, radi.

    - Aha. A radi li stop-svjetlo?

    - Radi.

    - Je li oba?

  • 46

    - Rade oba.

    - Pali li se rikverc?

    - Ne pali.

    - A nisam ni ubacio u brzinu.

    - Radi sad.

    - Radi li desni migavac?

    - Radi.

    - A lijevi?

    - Radi.

    Poslije toga, vidno ljutita ena bi ulazila u auto paljivo zatvarajui vrata kako je to izriito drug Atif naredio. Peglica bi laganim brundanjem otila na neki put. Sva ova procedura naroito je smetala kerima, koje su esto zadirkivali drugovi zbog svega ovoga, a Zilha se alila kominicama kako e jednom zapaliti tu peglicu, jer je ona est povod za svae u njenoj kui. Ona je mrzila peglicu, vie od svega na svijetu.

    Nakon toga sam, uz finu muziku, otvorio knjigu koju su za onakve poput Atifa i ovakve poput mene napisali inenjeri Zbignjev Klimecki i Roman Podolak, a neki su to s poljskog opet preveli nama na srpsko-hrvatski. Ovo je bilo, zamislite, tree izdanje ovog prirunika.

    Pored prvog naslova Uvod, crvenom kemijskom je stavljen znak tanosti, valjda da ne prekoim, a prva reenica je bila podvuena poput nekih definicija u kolskim udbenicima. Moda je ovo Atif smatrao definicijom svog autombila: Fiat 126p predstavlja malo vozilo za 4 osobe, s etverotaktnim, dvocilindrinim motorom ugraenim u zadnjem delu. koljka je s dvoje vrata, samonosea, savremena, bezbedna je, jer je varena, od prenosivih elemenata. Na nekoj od narednih stranica

  • 47

    slijedili su tehniki podaci koje je drug Atif zasigurno znao napamet, ali su uglavnom svi oni bili potcrtani kao, recimo, radna zapremina 594cm3, maksimalna snaga 23KS pri 4800 o/min. Podvukao je Atif i podatke o zazoru ventila, praznom hodu spojke, odnosu redukcije, dimenzije naplataka, prazan hod none konice koji je, vjerujem, mjerio lenjirom, zazor platinskih dugmadi i sve ostalo to mu je zaista nepotrebno kao obinom vozau. Zanimljiv podatak je korisno optereenje, to me podsjeti na sluaj kada je Atif vodio porodicu na vaganje odmah nakon kupovine peglice. Pie da je to optereenje 320 kilograma (4 lica + 40 kg prtljaga). Zanimljivo mi je bilo to to drug Atif nije potcrtao podatke o maksimalnoj brzini automobila. Zato je podvukao 1899. godinu, koja je kljuna jer je tada Fiat proizveo prvo motorno vozilo. ini se da je drug profesor Atif Kreso iz ovoga spremao neki ispit, zato je posebno paljivo podvukao : u Torinu, u jesen 1972. godine, prikazan je novi automobil Fiat 126 s potpuno novom karoserijom moderne linije, polu-kombi i sa sigurnosnom konstrukcijom, poboljanog reenja motora i donjeg postroja. Veoma vaan dogaaj za Atifa, jer da nije proizveden i predstavljen Fiat 126, on bi danas, zamislite, vozio neka druga kola. Izgleda da su na njega presudno utjecale rijei: Poljski Fiat 126P kao i svaki suvremeni putniki automobil, trai odravanje i odgovarajuu tehniku vonje, shodno njegovoj nameni. Ovo je mom komiji neto kao definicija koja se naui i po kojoj se ivi, neto kao definicija marksizma. Zatim slijede upute o provjeri pri kupovini automobila Fiat 126P, sve ovo Atif nije znao, naalost. Tek je poslije, itajui knjigu, vidio ta je propustio i vrsto obeao da e se od sada prema svome autiu rukovoditi kako to knjiga zapovijeda. Ve na strani 31 vidim da je podvukao podatak u tekstu u kome se jasno kae: Maskimalna brzina automobila u dobrom stanju posle uhodavanja treba da iznosi 105 km/h. Jedno od svetih pravila u poglavlju priprema automobila za vonju stoji i provjera nivoa goriva, a greka u tom pokazivanju moe biti 2-5 litara goriva, a dalje stoji da je najbolje ako se vozi sa punim rezervoarom. Nadalje su podvuene maksimalne brzine u stepenima prenosa, zaustavni put, vua vozila, a u poglavlju Tehnika vonje podvueno je gotovo sve. Kad ugledah kako je paljivo zabiljeio: Prilikom kretanja po odreenom luku, centrifugalna sila, koja je proporcionalna s teinom vozila i kvadratom brzine i obrnuto proporcionalna s poluprenikom luka, moe da dostigne velike vrednosti,

  • 48

    pomislih da moda drug Atif i o tome ui djecu u koli. Sve ove upute se motaju po njegovoj glavi i on to sve stalno provjerava. Dok je imao Fiu, nije toliko mario za automobil, ali sad: Prednje gume ne smeju da dodiruju ivinjak jer to moe da izazove oteenje guma Paralelno prilaenje ivinjaku treba vriti bez dodirivanja strana guma i ivinjaka. To pojanjava zato on uvijek onako paljivo parkira. Jasno je i zato autom ne ide na posao ve samo u goste, na neke vjebe, na sahrane, izlete i tome slino. Zamislite, na strani 54 podvueno je: Preticanje treba obavljati bez smanjenja brzine. A nije ga valjda ranije obavljao koei? Kako se vozi u krivinama, pojanjeno je, ali da li i ostali automobili imaju ovako detaljne upute za vonju? Ako je voza veoma premoren, najbolje je parkirati vozilo pored puta i odspavati. Radioaparat u vozilu i umerena unutarnja temperatura stvaraju bolju atmosferu vozau E, ta sve ljudi nee napisati. Detaljno je opisana vonja po kii, vonja kroz vodu, vonja po magli, sve ono o emu nisam uio za vrijeme polaganja vozakog ispita. Trajnost automobila je naslov ispod kojeg je skoro sve podvukao, a ono kako ga on uva i odrava nadzilazi te propisane okvire. Eh, onda na stranici 74 doem do mnogih odgovora koje ne znaju moje komije, tu pie da svakih 500 km ili jednom sedmino treba provjeriti:

    1. nivo koione tenosti u rezervoaru;

    2. pritisak u gumama.

    A sve ono to je nabrojano poslie 3000 km, Atif pregleda svake subote, osim kada je kia, naravno. O odravanju motora pie skoro sve, ali on je, iako nema potrebe, sve to podvukao jer nekada moe zatrebati. Sve napamet zna moj komija o odravanju mjenjaa i svih instalacija, o konzerviranju vozila uoi zimskog perioda, o dodatnoj opremi, a ja sve to proitah do 233. stranice. Sad mi je jasnije puno toga. Za dva dana vratio sam knjigu svome komiji uz rijei zahvalnosti, a on se ljubazno ponudi da krene sa mnom u kupovinu automobila kao iskusan strunjak. Rekoh mu da u ga o tome obavijestiti.

    U Atifovoj zgradi do prije 3 godine ivio je jedan inenjer mainstva, koji se zbog njega i odselio. Atif mu je dolazio stalno s nekim molbama, prijedlozima, s

  • 49

    pitanjima, pa ga zvao da mu pregleda kola, pa da li je dovoljno stegnut neki araf , da li se to podeava tako ili onako ovjek vie nije imao mira pa je traio premjetaj bilo gdje, nadajui se to dalje. Dobio fobiju od peglice zbog koje ga je komija Atif budio i nou samo da neto upita. Ja sam nakon toga kupio utog Stojadina za 7,5 miliona od nekog bankarskog slubenika ili kao to bi rekao drug Atif, to je Zastava 101, odnosno licencirani Fiat 128.

    - Ipak je to Fiat, oni su najkvalitetniji.

    Dugo je tog dana zagledao moj auto, savjetujui mi da provjerim neto, neto ugradim, popravim, kontroliem i slino.

    A ja toim gorivo, pratim ima li vode za brisae, zalupim esto vratima, jer se mora, Zastava je to. Ponekad ga operem, ali ne patim od fobija kao moj komija Atif. Ipak je to samo automobil. Nemam nikakvo tehniko upustvo za rukovanje svojim Stojadinom niti detaljnu tehniku knjigu u kojoj pie kako u ga voziti uzbrdo.

    Za to vrijeme drug Atif koristi optedetaljne metode za odravanje porodinog automobila marke Fiat 126P, u narodu poznat kao pegla ili peglica, poklanjajui previe panje tako malom automobilu.

  • 50

    Proljetna radost

    Zamirisao proljetni zrak kroz na mali grad, ni snjegova nema na brdima, zemlja se zagrijala, sunce se cijelo propelo na prste i obasjalo onim milim svjetlom jedan kutak svijeta koji miruje neometan znaajnim dogaajima. Utorak je, do poetka proljea po kalendaru jo samo 4 dana. Drug Avdo pije kafu sa slubenicima u jednom optinskom sekretarijatu, razvlae se neke uobiajene lijene prie, a njih Avdo ne slua, on gleda kroz prozor dok dri oljicu, doekuje pogledom proljee i vidi sebe kako radi u svom vonjaku na selu. U kancelariji su zapaljene cigarete stvorile gust oblak dima u kojem se samo razaznaju konture slubenika, tek uje da onaj pored prozora kae:

    - Ima li ti, Simo, nekoga da pogura stvar, da konano dobijem tu Ladu koju sam uplatio jo ljetos ?

    - Imam, i to brata od strica, ali ta mi vrijedi, i ja sam ekao skoro dvije godine, nee da pomogne, a kada je njemu trebala graevinska i ostalo, brate Simo, treba ovo, treba ono, a ti, ludi Simo, tri, aavaj referente i ostale. Misli, neko mi je reko ,,hvala''?

    - A nije, sigurno. Ja direktora gimnazije astio i jo mu neke stvari sredio oko vikendice, ali to neka bude meu nama, samo da onaj mulac urjakov proe razred i sve se neto i danas osjeam duan ovjeku. Kad ja sjedim u kafani, a doe, ja odma' naruujem, ta u, takav sam. Niko zahvalan, niko nita. A dok je trebalo, molili, kumili, treba, ti se zna s njim, pa samo mu reci. Eeee, moj Simo, ko da to ide tako! Pa ti zna, treba astiti, treba ovjeku to rei nekako, odma' i on od tebe oekuje neto jer si i ti kao na poloaju nekom...

    Razilaze se polako svako za svojim poslom, a drug Avdo Mehi, preturajui po papirima, jo uvijek u mislima vidi okreene voke. Dolaze i stranke, uvijek istog uvoda: - Dobro jutro, drugovi, vi znate onaj moj sluaj... Avdo se mrti i ve mu je muka od svake stranke. Istina, utorak je, a njemu je ve svega dosta, ponajvie zbog toga to je petak daleko. Proli vikend bilo je hladno,

  • 51

    malo kie, pa drug Avdo nita nije mogao da uradi na svome imanju, a po nevolji, svi radni dani su sunani i lijepi, a vikendi namjerno zahladne i jo poklone kiu. Otvorio je prozor i kroz njega dolazi dah proljea, cvrkut ptica, sve radosti koje donosi sunce. Strankama je svejedno, oni imaju svoje sluajeve i to su im najvei ivotni problemi.

    - Tu je ograda bila i stariji pamte, ja imam i svjedoke. Ako treba, ja u njih dovest' nek' kau. A taj Mustafa, to je o'jk koji ne pria s pola sela i samo pomjera ogradu, a eno starog oraha, eno hrastova, pa tu je mea bila...

    Orah, jedno veliko stablo, postoji i na uglu Avdinog imanja, gdje on odmara duu i nerve od ovih i