Slike sudbina- Emir Nisic

Embed Size (px)

Text of Slike sudbina- Emir Nisic

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    1/122

    1

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    2/122

    2

    SLIKE SUDBINA

    Emir S. Nii

    :RecenzijaEdita Jakovljevi, novinarka

    :Lekturaprof. Amra Mujezinovi

    Foto:Andrea,Emir

    inmedia.ba

    Tuzla2015.

    www.emirnisic.de.tlemirnisic.blogger.ba

    www.emirnisic.blog.hr

    Ovu knjigu posveujem mom nedavno preminulom prijatelju Aliji Arifu

    Deliu, pjesniku i piscu, koji je bio vana podrka mome knjievnom

    stvaralatvu od samih poetaka, valjda to je najvie od svih vjerovao u moj

    talenat i znao na pravi nain da me podstakne na stvaranje novih djela.

    LIKE SUDBIN

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    3/122

    3

    Predgovor

    Dragi itaoci, od srca vam hvala na vaoj plemenitoj namjeri s kojom ste evo i na ovoj

    stranici moje knjige. ar pisanja i ar itanja veoma su sline, proete su nekom tihom

    strepnjom, kod mene je ta strepnja u obliku brige koliko e vas biti, a vaa je da li ete

    na ovim stranicama pronai priu koja vam se dopada. to se mene tie, ako moju

    knjigu proita barem jedan ovjek moj cilj je ispunjen, sve iznad toga je prebaen plan,

    a ako se vama od ovih tridesetak pria dopadne samo jedna, vi odista niste zalud itali.

    Prvi razlog zbog kojeg piem je taj to mi je to u krvi, ja moram pisati i stvarati,

    drugaije ne znam, drugi razlog je moj bijeg od sumorne i gorke svakodnevnice u

    kojoj se nalazi svako ko ivi na prostorima bive Jugoslavije. Bijeg od toga ja sam

    pronaao u pisanju, u jednom mom svijetu koji neumorno stvaram, evo godinama,

    koliko radi sebe toliko i radi svih vas. O emu sam ja pisao govori i sam naziv knjige,

    o sudbinama meni znanih i neznanih ljudi, o mojim uspomenama iz djetinstva koje su

    moda jako sline vaim uspomenama. Nesretne ljubavi su takoer tema nekih mojih

    pria, valjda zato to je nesretnih ljubavi toliko puno na ovome svijetu, da su one

    izgurale sve sretne ljubavi ak i iz mojih pria. U ovoj knjizi moete doivjeti i plamen

    rata i miris sretnih vremena, a neke e vas prie lijepo i nasmijati. Osmijeh je jedan od

    najljepih poklona, i ako moje prie izazovu smijeh, bit e to jo jedan uspijeh za

    mene. Ne znam u ovom momentu koliko sam rijeka pomenuo u ovoj knjizi, ali jesam

    poprilian broj, to je zato to ja rijeke volim, a mnoge prie su se rodile ba dok sam

    etao pored rijeka koje su mi uborom aputale o emu da piem. Ja jo uvijek imam

    djetinju vjeru u ljepotu, u ljubav, u dobre vile, u aroliju, zato i jesam pisac. Pisac

    mora vjerovati u te stvari, zbog svih vas, zbog nekih novih generacija koje e se

    odluiti da se bave ovim istim stvaralakim poslom. Ja nisam pisac koji se bazira samo

    na svoj zaviaj, iako za mene kau da sam u taj zaviaj slijepo zaljubljen, ja svoje teme

    traim i po Vojvodini i po Hercegovini, po Krajini, Semberiji... Moda je tako i bolje,da bi se razbila monotonija podruja koje se inae kod ostalih pisaca konstantno

    ponavlja, moje prie su vam zato jedno svojevrsno putovanje. Putovanje u kojem

    moete otkriti slinosti i razlike geografskog podruja, te slinosti i razlike ljudskog

    mentaliteta.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    4/122

    4

    Ja sam se u prii aci sa pruge, prisjetio svojih kolskih dana, koji su bili ukraeni

    nekom dalekom eljom za nikad dostinim odrastanjem, koje je eto, nekim udom

    dolo. I ve sam u godinama kada za tim danima alim. Drago mi je to je ova pria

    nagraena na jednom knjievnom konkursu. Ba kao i pria Gljive, gdje je opisana

    jedna bolna i tuna sudbinska slika. I tu sam okusio slast knjievne nagrade, i mislim

    da su u ovoj godini te nagrade sasvim dovoljne. Sada mi treba jedna vea i znaajnija,

    a to je priznanje italaca. Ovu godinu ja kruniem knjigom koju itate, i drago mi je

    to mogu da pratim davno zadani tempo jedna godina- jedna knjiga, tako da mi je ova

    peta u nizu.

    Ovu knjigu posveujem mom nedavno preminulom prijatelju ali i kolegi Aliji Arifu

    Deliu, koji je za mene bio i ostao najvei pisac kojeg je izrodilo Spreko polje. U

    februaru mjesecu ove godine ja sam napisao jednu pripovijetku o Aliji Arifu, te muistu dao na itanje, njemu se dopala, i ree da se tu nema ta dodati, nakon toga sam

    mu govorio o tome kako elim da se ta pripovijetka nae u mojoj novoj knjizi za koju

    e mi on napisati recenziju, to je on oduevljeno i prihvatio. Ali ve 13. juna, sudbina

    je naslikala jednu tamnu sliku, sa ovoga svijeta otiao je moj prijatelj i saradnik, tako

    da je moja pria o Alijinom ivotu bila pria koja je posluila za oprotaj od ovog

    velikog ovjeka, i koja je kao takva objavljena i u medijima. Svoju vjenu kuu on ima

    na rubu onog istog polja na kojem je ivio, a ono e do vjenosti pod tim mezaromigrati predstave proljea, ljeta, jeseni i zima. Ja ne znam da li postoji mogunost da na

    onom svijetu moj prijatelj proita sve ovo, ali poto sam viao i vea uda svojim

    oima, mogu slobodno vjerovati da je mogue, i da e u mojim priama prepoznati

    dobar dio svog ivota i jedne osebujne ljubavi za stvaranjem. Otiao je sa ovoga

    svijeta rano, u godinama u kojim pisac od sebe treba dati najvie, i u vremenu kada e

    imati vremena da stvara, a prie napisane u tom godinama ljudskog ivota svakako su

    obimnije i ljepe, a samim tim i ugodnije za itanje. Ova knjiga objavljena je u ime

    prijateljstva, jednog prijateljstva koje nije prekinuto smru mog dobrodunog Alije

    Arifa Delia. Ne znam kako je za ostale ljude, ali pisac na ovome svijetu, pisac je i u

    vjenom raju gdje mu se dua odmara.

    Autor

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    5/122

    5

    Recenzija

    Kako je cilj svake recenzije podizanje kvalitete objavljenog autorovog djela

    tako se nadam da u dostojno zamijeniti Aliju Arifa Delia, ovjeka kojem je

    prvobitno pripao ovaj zadatak..., ispisa mudrih slova o liku i djelu pisca Emira S.

    Niia. Autor se u svom jedinstvenom uratku odluio za koncizan obim od 32

    pripovjetke koje nas svojim kratkim naslovom, a loginim redoslijedom, uvode u sr

    onoga o emu pisac govori. Jasnoa, jednostavnost i kratkoa te loginost slijeda

    misli i prikaza, osnova su najauteninijih knjievnih simbola pripovjedaka pa se takav

    slijed stilskog kriterija autentino moe primjeniti i na djelo Slike sudbina bez

    kritike potrebe da se neto oduzme ili doda...

    Ne navodi Nii bez razloga u predgovoru djela svoje motive pisanja reenicom:

    Ja moram pisati stvarati, drugaije ne znam. ivotna inspiracija u stvarima,

    likovima, rijekama, pejzaima, ivotu obinog zaboravljenog bosanskog ovjeka,

    godinama se tkala u najtemeljitije potrebe pievog izraavana, potrebe da se ispria

    neispriano, dodatkne netaknuto, najbolje sakrije od zaborava... Pisac s razlogom

    dodaje cijeloj toj strukturi autentian bosanski jezik naroda ruralnih krajeva Bosne i

    Hercegovine to stavlja poseban akcenat vanosti publikacije sadraja ovakve

    prirode...

    itajui djelo Slike sudbina italac moe doivjeti neprikosnoven osjeaj da je zaista

    bio u ureviku, Kalesiji, Maslama, Husimovcima, Musiima... i inim bosanskim

    mjestima gdje se, kako sam naslov kae, svakodnevno vrte slike sudbina malog

    velikog ovjeka te prosto kao italac ostajem u alu da autor nije proetao i drugim

    mjestima kako bi ih autentino opisao i prenio. I kada se vodei glasom zdravog

    razuma upozorite da je slinost sa stvarnim likovima puka sluajnost, stei ete

    putpuni utisak ivosti i bivstvovanja Sprekog polja i svega onoga to u njemu ivi i

    die. Tako u pripovijetki Stanice u Maslama autor kae:

    Oima sam poljubio sve krovove kua, te je to doslovno tako... Autor ljubi zaviaj,

    ljude koji u njemu ive, tradiciju i bosansku golgotu... Stara vrata nenine kue koja

    mogu istim tonom da zakripe, nezamjenjiv je zvuk uspomena pievog djetinjstva sa

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    6/122

    6

    uzavrelim arom da taj isti zvuk bude opisan i isprian. Neizbrisiv je i motiv rata i

    portvovanosti naroda devedesetih godine prolog vijeka ali i rata protiv faizma koji

    se danas kao benefit rijetko istakne u posebnim prilikama. Nii velia i tu potrebu za

    odbranom ljudskog dostojanstva, ma ime ono bilo ugroeno, opisujui tako put

    muslimanskih porodica iz Uica 1862. godine, njihovo naseljavanje na ovim prostorim

    a onda i cjeloivotnu borbu za opstanak. Autor silovito pokuava da nas podsjeti na

    vlastite korijene, ko smo i odakle smo, stavljajui se tako u ulogu istoriara. Tu svoju

    nakanu najbolje opisuje rijeima:

    Svi oni koji su otetili, unitili ili pomijerali steke, protiv samih sebe su radili, jer

    stari Bogumili su za takve ostavili strane kletve...

    Neizostavan je i simbol ene u autorovim tekstovima... On jasno opisuje ivotni put isocijalni poloaj nekadanjih ena, majki, domaica, koje su mahom bile nekolovane,

    nezaposlene, koje su rano stupale u brak, raale djecu, i ko zna da li su ikada bile

    istinski sretne, ali koje su isto tako na leima nosile ogromno ivotno iskustvo...

    Susreti i ispijanje kafe, druenje, bosanska sijela i teferii, boravak u prirodi, nae

    vikendice i vrtovi, sitne stvari..., sve su to pomalo izgubljeni motivi na koje nas autor

    podsjea opominjujui nas nemilosrdno da savremeni ovjek tri za bujicom

    materijalnih stvari, ivei prebrzo i uskraujui vrijeme sutinskim ivotnim

    vrijednostima.

    Nemogue je ne spomenuti i motiv ljubavi koji se kao nit provlai u svim autorovim

    tekstovima. I sam kae da:

    Pjesnik bez ene koja ga voli, nije pjesnik, on je jedna bezglasna tuga. Neuzvraene

    ljubavi, bol u koji prerasta svaka tiha patnja, koja ne jenjava ak ni kada se ispria,

    samo je poruka koju nam Nii alje da toliko toga jo nije reeno ni zapisano.

    Ne znam zato ljudi pokvare ljubav i pokvare sreu, pitanje je koje autor ponavlja

    iznova i iznova, svjestan pomalo mezohistike injenice da upravo takve ljubavi raaju

    najljepe prie te beskompromisno kae:

    Samo jedna ena za mene postoji ak ni kad me ne voli vie...

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    7/122

    7

    Ostajem u ubjeenju da nije bez razloga pripovijetka Rastanak sa rodnim krajem

    ostavljena za kraj... Autor pokazuje sa koliko bi se tuge odvojio od svog zaviaja,

    svoje inspiracije, svog cjeloivotnog smisla...

    Ima li tamo neka slina rijeka, ako ima, hou li imati vremena da odlazim do rijeke,pita se... te u isto vrijeme nama kao itaocima daje odgovor potvrujui onu mudru

    izreku Duka Radovia, da prije nego to krenemo traiti sreu, trebamo provjeriti da

    li smo ve sretni. Srea je mala, obina, neupadljiva, i mnogi je ne znaju vidjeti, a to

    je upravo ono to nam Nii u svom djelu nesebino pokazuje...

    Novinarka Edita Jakovljevi

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    8/122

    8

    Alija-Arif; pisac-pjesnik

    Svijet sam spoznavao u stranom ratu koji je plamtio oko mene, sva moja prva

    saznanja koja pamtim vezana su za taj period. Rat je obiljeio sve nas, a u tom ratu uo

    sam za pjesnika Aliju iz Dubrava. U vrijeme kada je ljudima najmanje bilo do pjesme,

    a jo manje do pjesnika, na slavan glas izaao je moj sadanji prijatelj Alija-Arif Deli.

    Godine 1995. objavio je svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom Na rubu polja. Ono

    to me uvijek fasciniralo kod Alije je to to je on govorio slikovitim jezikom naeg

    kraja, u svakoj metafori propoznavao sam sve motive o kojima tada nisam bio kadar

    govoriti, ali sam ih barem razumio. Istina je da moj Alija odista ivi na rubu naeg

    Sprekog polja, ba je njegova avlija posljednja taka tog polja, iza nje slijedi cesta, a

    iznad ceste uzvienje, a svako uzvienje kraj je polja. Na tom rubu polja, nastajale su

    mnoge divne pjesme, od kojih su vjerujem mnoge ostale neobjavljene. Alija je u ratu

    koji pomenuh bio i na bojnom polju, a sve je to ostavilo traga u onome to je stvarao.

    Logino je da vojnik pie ratne pjesme, pa su se tim nizom javljale : Preobraaj

    zaarane svijesti, vjerujem da je u to vrijeme nastala i njegova slavna ratna poema

    koja e kasnije biti samostalna knjiga pod nazivom Ljubav zemlje i ovjeka. Poema

    je to koju proima snana emocija, i ini se da je napisana negdje na ratitu u rijetkim

    momentima predaha, koje je pjesnik iskoristio da stvori velianstveno djelo. Kao da jeTuzla prepuna ratnih rana govorila u toj poemi. Fascinirala su me njegova djela kada

    sam neke godine, u naoj Gradskoj biblioteci odluio proitati sve od naih lokalnih

    pisaca, odnosno pjesnika, njih smo uvijek imali vie. Iz njegovih prvih knjiga uio sam

    kako se voli domovina, kako se o domovini pie i kako se za nju bori. O pjesnicima

    sam najvie nauio zahvaljujui njegovoj knjizi Zaviaj me ini pjesnikom. Samo

    ovaj naziv jedne pjesme, jedne zbirke pjesama, vrijedniji je od mnogih romana koji su

    okrunjeni slavnom Nobelovom nagradom. Ljepu istinu do tad nisam uo. Ja esto

    razmiljam o tome, zaista je zaviaj pjesnikom uinio Aliju, pa i mene samog. Na kraj

    predvina je izloba pjesnikih motiva, i nama zaista nije teko da napiemo najljepe

    pjesme. Doe mi nekad pa zamislim pjesnika, bilo kojeg, ali eto neka to bude moj

    prijatelj Alija, kako sjedi u sred Sprekog polja, sa papirom i perom, a oko njega, sve

    miline tog polja, i on ih samo uzima perom i stavlja na papir, sve nie rijei kao bisere,

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    9/122

    9

    i uvijek se rimuju divote, a kada podigne pogled po tom rubu polja, gore sve nakieno

    tradicijom, toplinom doma, pa posuto arolijom da svjetluca u oku pjesnika. U takvoj

    divoti lako je napisati pjesmu, lako je pronai ivopisne likove za prie, lako je biti

    pjesnik, pisac, slikar... Uvijek ima inspiraciju, i kad kia kupa krajolik, i kad spava

    usnuo snijeg na krovovima, i kad bjei proljee, i kad se munje iscrtaju po nebu. U

    nesrei su ljudi stvarali pijadesal ljepote, tako je u nesrei obojenoj krvlju, proetoj

    glau, krenuo u svijet poezije moj dobri prijatelj Alija. Pisao je o apatu trava u naem

    kutku svijeta, kako se boje igraju na livadi, kasnoj jeseni koja se zavue iza uglova

    starih kua, o prvom snijegu i naputenoj vodenici. Na narod vjeruje da se oko

    vodenica skupljaju udna, mitska bia, a ja oko vodenica pamtim samo pjesnike,

    slikare, fotografe i kamermane. E da li je pjesnik mitsko bie, o tome neka pria netko

    drugi...Meni su pjesnici uglavnom braa, meni su oni dragi i znani, oni su mi radost, i oni su

    vjeni. Neki pjesnici vjenim uine i druge ljude, voljene ene, djecu, djedove, sestre,

    brau, svoje uitelje, neznane prolaznike i svakome ko im je na neki nain drag i mio.

    Alija je divne pjesme posvetio svojoj djeci i naravno supruzi, koja mu je oduvijek

    podrka i snaga. Pjesnik bez ene koja ga voli i nije pjesnik, on je jedna bezglasna

    tuga. Onaj pjesnik uz koga je svakim danom voljena ena, jedan je od najsretnijih

    ljudi, ona je jedno sunce koje ga prati i koje samo njega grije. Moj Alija pripadasretnim pjesnicima.

    Ve dugo tvrdim da je formu, oblik i duu Kalesije, rijeima najbolje oslikao moj

    dobri prijatelj u zbirci pjesama : Dua starog Kalesa. Kad ugledam Kalesiju koja

    proviruje iz magle, u mome sjeanju poput svjetla bljesne neki od stihova iz ove

    zbirke. Drvena munara Atik damije, kao da je svjetionik za brodove koje niko vidio

    nije, a koji su nevidljivi plovili najljepom rijekom na svijetu da bi do Alije-Arifa

    Delia dovezli najljepi materijal za gradnju pjesama o Kalesiji. Nakon toga uslijedio

    je ubor islama, a jako zapaena je bila knjiga Nekrologij ehida i poginulih boraca

    opine ivinice, godine 2001. koja je svoje drugo izadnje doivjela 2011. godine. To

    je knjiga o ljudima koji su u najljepem ivotnom dobu poginuli na bojnom polju.

    Zalud. Ostavili su toliko uplakanih supruga, toliko djece je bilo uskraeno za oev

    zagrljaj, toliko majki jo i danas lije suze. Alija je njihova imena i njihove ivotne

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    10/122

    10

    prie skupio na jedno mjesto, i time im napravio velik i lijep spomenik u literaturi.

    Napisao je i objavio Alija-Arif Deli i Prie za djecu 2003. godine, knjigu koja se,

    vjerujem, dopala svakome djetetu koje je proitalo. Mogla su djeca da odsanjaju prie

    u punom spektru boja, da prepoznaju likove u svojim komijama, da doznaju ono to

    ranije nisu znala. Dok su djeca sanjarila Alija-Arif Deli je pisao, u daljnjem periodu

    posvetio se jednoj vanoj temi koja e se tei kroz njegova djela a to je Srebrenica. Jo

    jedna dodirna taka mog prijatelja i mene, jer ja sam svoju prvu knjigu napisao o

    Srebrenici i to onoj antikoj koju su zvali Domavia, Alija je pisao o bolu i patnji koji

    je nekad vanu Domaviju pogodio u minulom ratu. Prva knjiga Hodoae u

    Potoare pojavila se 2008. godine, a u njoj su pobrojani utisci autora sa manifestacije

    Mar mira 2007, koja se obiljeava u znak sjeanja na patnju i bol Srebrenice. Ova

    knjiga ima vane povijesne elemente jer su u njoj i fotografski dokumentovanidogaaji i ljudi sa ovog tekog puta kojeg je autor zajedno sa ostalim uesnicima

    preao pjeice. Tema je autora jako dojmila pa se odluio objaviti dopunjeno izdanje

    prethodne knjige, ali pod nazivom Srebrenica zemlja iz bajke. Knjiga je na jako

    dobar nain pojasnila i pribliila ovaj nimalo lagan put kojeg svake godine prepjeae

    dobrovoljci od Nezuka do Potoara. Motiv Srebrenice sadran je i u zbirci poezije

    Sinovi Srebrenice. Iste godine izlazi i njegova veoma uspjena i znaajna knjiga za

    ove prostore Na krilu zemlje- za usnule vrstim snom, kamen je odgovor nebu , kojaje zapravo proireno izdanje knjige Nekrologij ehida i poginulih boraca opine

    ivinice. Poslije dugogodinjeg napornog rada 2012. godine, pojavila se po meni

    najznaajnija knjiga Alije-Arifa Delia, Svjetlost Tatarica. Sva ljubav prema rodnom

    kraju presudila je da autor svojim ivinicama ostavi jednu suvremenu putopisnu

    monografiju, koju su ispriali kulturni spomenici, prirodne ljepote, ljudi, sela i

    institucije koje se nalaze na ovom podruju. Uvijek e mi u sjeanju ostati dan koji

    sam proveo zajedno s njim hodei s njim kroz moj Stari urevik, gdje je on

    prikupljajo grau za navedeno djelo. Stara groblja, mostovi, izvori, mir ravnice, prie

    koje su liile na bajke, umovi vodenica i toplina vatre ispod tavulje za pekmez, koje

    niko nikad nije stavio u redove knjiga posloeni su na najbolji mogui nain. Sve je to

    Alija uvezao svojim pjesmama i pripovijetkama koje su kao ukrasi u knjizi o starim

    Tataricama (stari naziv za ivinice). Velika mi je ast, to je ovako plodan pisac, moj

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    11/122

    11

    drag prijatelj, Alija-Arif Deli, napisao recenziju za moju knjigu Stari niani u

    ureviku, najbolje je kada recenziju pie neko ko te poznaje kroz tvoja djela, ko ih

    razumije i voli. Alija se esto pohvali svojim priama Himzo i Pilav, i to s razlogom.

    Pilav je pria koja govori o ljubavi i naem starom svadbenom obiaju, jasan je prikaz

    ljepote nekadanjeg ivota i vremena za kojim autor vjerovatno ezne. Pria o Himzi

    zanimljiva je ratna slika, naslikana perom, koju e ponabolje razumjeti oni koji su ba

    na ovom podruju preivjeli minuli rat. Ne znam odakle izviru prie, ne znam odakle

    piscima tolika volja, da piu prie poput Sa dna due Jusine, i ne znam odakle

    itateljima mo da sebe prepoznaju u nekom Jusi, u Verteru, u Nikoletini...? Da li u

    dnu srca, sjeanja ili na dnu due Alijine izniu prie koje natapa ljepota naeg kraja

    poput najrodnije kie, koje izrastaju u vrijedna djela. ini mi se da svaki pisac svojim

    djelima u knjienosti koja mi lii na grad, gradi po jedan neboder. U tom arobnomgradu postoji jedan velik neboder na kome pie Alija-Arif Deli.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    12/122

    12

    aci sa pruge

    Pruge su rijeke od ina i pragova, po kojima plove pruni brodovi, koji se

    nazivaju vozovi da bi spajali ili razdvajali ljude, sve po potrebi sudbine. Kod nas je

    izgradnja pruga zapoela na kraju 19. vijeka i tada su na neko vrijeme ili pak zauvijek

    promijenile neke gradove i mjesta. Zahvaljujui jednoj takvoj uskotranoj pruzi, cijeli

    jedan dio moga naselja zove se Stara Pruga. I danas se prepoznaju ostaci trase kojima

    je nekad vijugala pruga i stara lokomotiva, prevozei drva i ugalj. Dio te trase jo

    uvijek postoji pored glavne ceste, a njome su do kole u ureviku putovali aci iz

    Kovaa, Nukia, Aljia, Musia, Novog Naselja, Sejdia...U neka davna doba djeca su

    se plaila vozova, nazivali su ih bakrenom mainom, plaili IH se kao crnog avola,

    neki su zbog tog straha od bakrene maine naputali kolu.

    Mi, djeca koja su preivjela krvav rat, prestali smo se plaiti svega i svaega, moda

    jo te 1998. godine kada smo iz nae podrune kole u Starom ureviku preli u

    centralnu kolu urevik, kako bismo pohaali peti razred.

    Neki su u kolu ili autobusom, a neki pjeice. Koliko god se nama iz autobusa inilo

    lijepim i arobnim to to nai drugari lagano prolaze pored svih kua, to na putu

    sretnu i maku i psa, to se utrkuju do izvora, to nam veselo mau kreui se ka istom

    cilju kao i mi, tako se i njima inilo lijepim i nepoznatim to to mi ekamo autobus nastanici, to se vozimo rasklimanim autobusom skoro tri kilometra, to u njemu priamo

    i s autobuskih sjedita promatramo svijet u prolazu. Mahali smo i mi njima, nekad

    bismo ih dozivali iz autobusa koji su imali djelimino pomina stakla. Osim toga,

    odvani i hrabri aci iz Musia i Salkia pjeaili su preicom preko stadiona i pruge

    kojom je odista iao voz. Hodanje prugom oduvijek je bilo zabranjeno, ali u ovom

    kraju se nije naroito marilo za to. Ovoj treoj maloj skupini aka bilo je i najljepe

    putovati do kole. Pruga koju pominjem ila je do rudnika koji je preko puta naekole. Prolazila je dolinom pored rijeke Gostelje, daleko od ceste i nekadanje uzane

    pruge. Sa strane je bila strma kosa na vrh koje je bio nogometni stadion, a neto malo

    dalje smjetene su prve kue u Musiima. U ono posljeratno vrijeme nije se potovao

    red vonje autobusa, firma ivinicetrans bila je u raspadu kao i autobusi koji su nas

    vozili, esto autobusi nisu stizali, a u povratku kui znali smo ih ekati satima i pri

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    13/122

    13

    tomedobro ogladniti, pa bismo kuama kretali pjeice starom prugom. esto se znalo

    desiti da nas vozi i pijan ofer, a mi nismo shvatali opasnost toga, veselilo nas je kad

    malo bre ulazi u krivine i kad pria bezvezarije i prostote. Deavalo se da nekada

    neko od nas koji putujemo autobusom krene s onim acima koji idu pjeice ili bi pak

    neko od njih krenuo s nama. Takvi bi bili rado doekani u novo drutvo. U petom

    razredu sekcije su bile uglavnom subotom pa smo mi koji bismo pohaali neku od

    sekcija, morali svakako pjeaiti do kole, jer su subotom autobusi za koje nam je

    vaila mjesena karta bili rijetki poput dobitka na lutriji. I ja sam samim tim mnogo

    puta koraao trasom stare pruge. Osim toga, nekada bih znao krenuti kui i novom

    prugom. Prvi put sam kui krenuo novom prugom zajedno s acima s pruge jednog

    toplog majskog petka na kraju petog razreda, prvo trasom stare pruge, gdje smo se kod

    skretanja za ivie napili vode na izvoru koji je tu postojao. Onda smo preli cestu ina putu prema iviima svratili do stare Trumia vodenice. Bila je oronula, stara,

    sveano tiha i ponosna na svoje godine, pusta i zaputena, pored nje se nalazio lijep

    zeleni rijeni vir, u koji su poskakali neki od aka. Ja sam sjedio u hladovini pored

    vodenice, s jo nekim drugom, ali tano se ne mogu sjetiti ko je to bio, sjeam se da

    sam mu govorio kako bi bilo lijepo da ovu vodenicu obnovimo kao druba Pere

    Kvrice. Tada je iz pravca ivia naila TV ekipa, koja je gore bila na zadatku, pa su

    usput snimali vodenicu i ake koji se tako veselo kupaju i veselo skau s olupinejednog Fie kojeg je neko bacio u rijeku; skakali su sa njegovog krova zamiljajui da

    su skoili sa skakaonice koja je samo malo nia od oblaka. Zanimljivo je to da je

    kamerman koji nas je tad snimao sada moj veoma dobar prijatelj. Ne znam da li jo u

    TV arhivu postoji snimak ove stare vodenice, koju je samo godinu dana kasnije

    odnijela vodena bujica u beskraj vjenosti, negdje toliko daleko i toliko duboko da sam

    je i ja jedva pronaao da bih je pomenuo u prii. Bio sam nedavno tu gdje je nekada

    bila vodenica. Naao sam samo dosta kamena od koga su bili izgraeni njeni temelji.

    Obilazio sam okolo po ipraju nadajui se da u moda pronai mlinski kamen, ali

    uzalud.Onda smo nastavili dalje preko mosta, a nedaleko je leala zatravljena pruga sa

    svim znakovima i upozorenjima da se radi o usnuloj pruzi koju iz sna svaki dan

    probudi voz koji prevozi ugalj. Mi smo koraali nekad pokuavajui da svojim

    djetinjim korakom uhvatimo dva pruna praga. A kada bismo promaili neki od njih,

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    14/122

    14

    oglasilo bi se kamenje prosuto izmeu njih, kao da nam se smije. S nae desne strane

    bila je rijeka, zastajali smo i gledali neke ribare; s nae lijeve strane poinjala je strma

    kipa, kako se naziva rudno odlagalite jalovine, a po njoj su izrasle divlje trave, gusto

    iblje i trska koja se njihala milovana vjetrom. Nekad bi se na pruzi znala sunati i

    zmija, koju bi hrabro napali aci kamenicama i tukli je sve do smrti. Iza nas su ostajali

    zamiljeni ribari, mrtvi poskoci, dio proljea koji je kao i mi hodao po pruzi. ekao

    nas je novi dio pruge. U svojim ruksacima nosili smo knjige proarane crteima, imena

    simpatija i sva djetinja matanja, ne marei za budunost koja dolazi. Na jednom dijelu

    pruge nekad smo se rastajali, ja bih produio dalje do Lijehe gdje sam se ponovno

    vraao na cestu kojom bih ubrzo stigao do kue, a moji drugovi iz Musia, prenjali su

    se uz Kipu, gdje bi zastajali na stadionu, jer svi su bili veliki ljubitelji nogometa. A

    onda su se rasipali kroz selo svako prema svojoj kui dok su iz dvorita mamile prvezelene voke i sve je odisalo nekim mirom, liilo je da e ivot vjeno stajati na tom

    mjestu, ba kao voz kada se pokvari na pruzi. Ako bih nastavio dalje sam do Lijehe,

    pjevuio bih neku meni dragu pjesmu, a pratei vokal uvijek su mi bile ptice. Nekada

    bih radostan poskakivao po kolosijeku, radostan od djetinje slobode od koje su mi

    izrastala krila. Sad je od moje sree ostao samo kolosijek kojim sam poslije toliko

    godina odluio proetati putujui na neko svoje istraivanje kulturnih spomenika.

    Nadao sam se da u moda tu pronai onog djeaka kakav sam nekad bio.Najee sam ovom prugom putovao petkom, s proljea, dok sam bio osmi razred, nije

    mi se ekao autobus pa bih ja s nekim od drugova krenuo prugom. Osvrtao sam se iza

    da me ne bi uplaio nailazei voz. A i kada bi naiao, mi ga se nismo plaili, samo

    bismo se sklonili sa strane i mahnuli mainovoi, on bi nas pozdravio glasnim krikom

    sirene, koji je u neku ruku glas svakoga voza, jedan poseban jezik, koji razumiju samo

    oni koji su blizu voza koji prolazi. Jo uvijek ujem voz koji prolazi jer pruga nije

    daleko od moje kue, tamo je preko rijeke, vidim esto, prolazei putevima koji

    presijecaju prugu, da neki aci s ruksacima na kojima su ispisana neka imena koraaju

    prugom, onako lagano i sretno kako sam nekada koraao ja. Proljea djetinjstva

    provedena na pruzi, tako su posebna i dragocjena. aci s pruge, rasuli su se voeni

    ivotom po raznim stranama svijeta, nekad sretnem nekoga od njih, ali samo malo lie

    na one moje drugare, sada su to neki drugaiji ljudi s onim istim imenima koja su bila

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    15/122

    15

    napisana u kolskim dnevnicima zajedno s mojim imenom. Vjerujem da bi i oni

    krenuli nekim vozom koji bi nas mogao vratiti u one proljetne dane, ba onakve kakvi

    smo i bili, gdje bi pronali vodenicu i prugu prekrivenu sreom.

    Napomena: Ova pria je nagraena treom nagradom u kategoriji kratkih pria autora

    do 30 godina, na etvrtom meunarodnom festivalu poezije i kratke prie Mihajlo

    Kova u Novom Sadu.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    16/122

    16

    Gljive

    U nau kuu stigao je dragi gost, hadija Rahman Papriki, dobroduan starac,

    prijatelj nae kue, koga zbog njegovog malo neobinog prezimena od kad zna za sebe

    zovu Paprika. Kod nas bi navraao esto, jer moj djed je njegov drug iz djetinjstva.

    esto su se prisjeali kako su lovili ribu, kako su se kupali u viru kod vodenice, tekih

    fizikih poslova koje su jo kao djeca radili i tu je bilo jo na stotine pria koje sam ja

    posebno volio. S nekom djetinjom radou uvijek su priali o nekim stvarima koje su

    decenijama daleko i koje se dijelom mogu vratiti samo sjeanjem. Prie su zapoinjale

    sluajnim spomenom neega to je asociralo na neto ili pitanjem: Sjea li se ti toga

    i toga?

    - Ide li ti, Jusufe, jo u gljive?

    - Ma kakvi, ne smijem, otrovno je to sad. I poberu po umama to oni Kuljanci pa

    prodaju, ne moe ni nai gljivu od njih.

    - E, da ti priam. Bio ja u bolnici kad ujem sanitet zavija, ja na onaj prozor, kad vidim

    iznesoe jednog djeda i jedno malo dijete. ta je sad, Boe mili? Mislim se ja tako, kad

    kau, otrovali se gljivama.

    - Svake godine se potruje puno naroda pa apeluju preko vijesti da se ne jedu gljive,

    puna bolnica bude.

    - Jest', al' sad e ti ut'. Vidim ja nekakav hoda po hodnicima, savio se, od sobe do

    sobe. ,,ta je bolan s tobom, a on kae otrovo se gljivama, kad ja skontam to je onaj

    od jutros. Trai, kae, unue, i ono je tu doveeno. Kad naie neka sestra te njega uze

    za ruku i u sobu. Nema etat', moj prijatelju, po bolnici. Poslije on meni pria kako je

    to bilo. Kreno on da obie 'enicu i poveo to unue svoje, a ono je moda imalo tri

    godine. I obilazili oni tako 'enicu, dobro rodila kae, kad naiu na je'nu grunu gljiva.

    Ljutae, dobre, i on to nabere. A ono dijete jadno, umorilo se, kae: ,,Ostavi mi djedetu jednu gljivu. Ma ostavit e tebi djed, ostavit e, ne boj se ti nita, to on njemu tako

    rek'o, i kad je ispeko na onoj dagari, on onu jednu gljivu i dije'tu dadne. Kad prvo je

    djedu dola muka od toga, a onda i dijete pozelenilo svo, i umrlo jadno, nisu djedu ni

    rekli. A djeda su, moj jarane, objesili naopake u sali na neku ipku i svu mu krv

    zamijenili. To je otrov, bolan! Sve je zatrovano, i krv, nije samo el'dac. Od tada ja to

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    17/122

    17

    vie ne jedem. Ja sam reko, gotovo je s gljivama, nek' jede ko hoe, ja neu. Prije sam

    brao, odem u Vrankovine pa naberem, al' ena prvo skuha sve pa tek onda ispeem.

    Opet to nije sigurno, nikad to ne zna, ima ljudi razumiju se u gljive i imaju onu knjigu

    pa se otruju. Nije se igrat' s tim. Eto ta ti je gljiva, da zbog nje izgubi unue, da se

    otruje, al' o'jk ti je proklet pa i to hoe da poj'de.

    Napomena: Ova pria je nagraena treom nagradom u kategoriji kratkih pria autora

    do 30 godina, na Devetom meunarodnom festivalu poezije i kratke prie Duko

    Trifunovi u Novom Sadu.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    18/122

    18

    Staro mezarje u Tojiima

    Svako groblje u mom kraju ima neku svoju priu. Sve se one svode uglavnom

    na isto, a proizvod su ljudskog straha, a moda i ista istina.S prvim mrakom, na vijugavom strmom puteljku koji vodi u Gornje Tojie, znali su

    nekada utihnuti koraci prolaznika, sve zbog legende u koju neki i danas vjeruju.

    Moda, jo dok su bili djeca, pripovijedalo im se o starom mezarju koje se nalazi na

    jednoj osami pored puta, u nekom gluhom procjepu ovog svijeta, odakle ih, doe li do

    nevolje, niko nikad nee uti. O stranim kricima u noima, pogotovu zimskim, koji su

    dopirali iz pravca mezarja, prialo se tad, a ista pria se moe uti i danas, samo dosta

    rjee. uli su se ti udni zvuci iz davnih vremena ak do Dedajia, a moda i dalje.

    Krici su nekad liili na djeiji pla, nekad na cviljenje ranjenog psa, ali sve to nekako

    drugaije, kao da nije s ovoga svijeta, zvuci su bili ispunjeni ehom koji je dopirao iz

    daljina o kojima ljudski um slutiti ne moe. Zbog stranih urlika, mnogi po Gornjim

    Tojiima noima nisu spavali, a danju bi za sve to nalazili neka razumna objanjenja..

    - To zvidi vjetar kad unie u dolinu kod potoka.

    - Misli, Mumine, da j' to?

    - Nejma ta drugo bit', to ti je.

    - A, jest', pravo i veli, vjetar, a narod pria kree mrtva djeca.

    - Mrtvi ne kree, moj Hasane.

    Neki su i sami sebe uvjerili da im se to samo priinjava i da nema nikakvih

    krikova nou, jer deavalo se da krike nekad ne uju oni ije su kue najblie mezarju,

    ali ih uju oni ije su kue dalje, ali taman tako da jaina i smjer zvuka otkriva da

    dolaze s mezarja.

    Onda su neki, vraajui se ko zna odakle, dok su prolazili pored mezarja, uli te krike,

    nikad glasnije i stranije te su im se priviale vatre koje su gorjele iz mezarova ili pak

    neke male crne siluete koje su se kretale i skrivale iza starih niana s turbanima. Takvi

    bi se u prvi tren skamenili od straha i ostali bez snage; taj kratak period straha izgledao

    bi kao vjenost, kao zadnji ljudski asi, a onda bi bjeali prema prvoj kui, prema

    prvom svjetlu. Ipak su ene priale drugaije kada se danju sastanu da piju kavu kod

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    19/122

    19

    neke kone, bez okolianja i lane utjehe, s dozom straha poinjala je priu neka od

    njih. Nekada davno, priale su, a niti jedna nije znala kazati kad, u to groblje ene su

    zakopavale svoju izvanbranu djecu ili esto ensku djecu, jer bilo je sramota roditi

    ensko dijete u neka vremena. Krici su ba pla te djece koja nisu nala svoje utoite

    na onom svijetu nego na ovome moraju odivjeti svoj odreen broj godina te se nou

    oglaavaju plaem. Neka od njih primijetila je da u okolnim njivama u blizini mezarja

    nikada nema ptica i to je znailo neto, a one nikako nisu mogle znati ta. Ovakve

    razgovore ulo bi neko od djece, te priu prenosilo ostaloj djeci u komiluku. Kada bi

    nastupio period u kome se krici ne uju, onda i strane prie o groblju prestaju, ali ipak

    nou se zaobilazi taj breuljak koji se po strahu pamti. I kada bi opet nastupila zima,

    oivjele bi prie i svi strahovi. Nekad bi se nou zauo samo jedan krik, a nekada su

    trajali dugo. Djeci se od toga ledila krv u ilama i esto su, pretvarajui se da spavaju,ekali pono kako bi uli strane krike. Preplaena njihova srca zastajala su pogoena

    umiruim krikom. Zato nou i danas rijetki prolaze pored malog mezarja na breuljku,

    iako su prie, a i strani krici, odavno utihnuli. Jo uvijek je najcrnja no kod malog

    mezarja na breuljku i u kronjama u blizini rijetko se mogu vidjeti ptice. Neto strano,

    neto strano i nejasno ipak postoji.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    20/122

    20

    Hajnalka

    U ravnom Banatu odve je leto, uareno, pusto, utljivo i mirno. apatom

    vreline uspavljuje sve na zemlji. Sva sela ovde proarana su ne samo cveem ve i

    narodom raznih vera i nacija, to je bogatstvo kakvog nema nadaleko. Po pranjavom

    drumu proe po neko dete, neka koija i na njoj premoreni koija, koga je jadnog

    sunce speklo i koji se najeo praine. Pred nekom kuom, gde ima klupa pod nekim

    dudom, lipom, tisom, topolom ili nekim drugim stablom, sede starci i starice, gledajui

    put kojim im je proao ivot. Ostali ko zna gde su, Mia brija je u svojoj radnji, ako

    muteriju nema, onda sigurno s nekim igra ah.

    - Toplo leto, ni ja ne pamtim da je nekad ovako bilo.

    To vie za sebe kae moj stari komija Jezda, zna da ga ja i ne sluam. Ba me briga zaleto, za decu, za kolu, jo koji satak pa e da oladi sunce. Imam ja svoju muku, veu

    nego Banat, a sva mi u dui spava. Cela celcata muka, vea od Banata u mojoj dui, e,

    sad zamislite to. Isprio bi' ja to mome starom Jezdi, al' Jezda je na, posle e da se

    egai. A vi, jelte, niste nai, vi ste tu onako, vas moda poalju u drugo selo. Uitelju

    moj dobri, jeste li vi nekad voleli? Ja ne znam kako je to tamo kod vas u velikoj varoi,

    u Beogradu, ali ovde je druga stvar. Svi su ovde voleli neku Maaricu, i moj deda, i

    baba moj, pa i ja sam. Dedin brat, stric Jordan, je oenio neku svoju Marisku, pobegliza Ameriku, nikada nisu doli. Ja i ne znam tog strica. A kako da ih ne vole kad su

    onako lepe, kad su onako belog lica, mekanog, pa miriu na neku radost, sve te mame,

    veruj mi, lepih od Maarica nema. Svaka ast i naim curma, ali to je lepe, lepe je.

    Sve ja to razumem, to je druga vera, to je drugi narod, ali je i bolje to je tako. Moj

    baba je govorio da daju deci nji'ova imena, a ko da i on nije volo neku. Volo sam, i

    volem. Znali smo se od kad smo bili deca, neto je ona mlaa od mene, dve godine, tri,

    ali smo se znali. Otkad je bila dete, najlepa je bila. Sve imala neke 'aljinice na cvetie,

    pa eirie, i slamnate i satenske. Otac joj je ovaj na tu gazda Ellek, ovaj to mu je

    kua iza onog tamo roglja, om'a trea, desno. Znate ga, onaj to mu je ena debela

    Begoina. E, on vam ima tri ere: Aniku, Apolku i Hajnalku. Ja bi' dao sve to imam i

    ono to nemam, a to u imati, samo da mi Ellek bude tast, ni miraz ne traim, niti ita.

    Samo da mi da svoju crnokosu Hajnalku. Volela je i ona mene, iako se u nju zagledao

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    21/122

    21

    neki deran tu iz Martonoa, isto neki nji'ov Maar. Al' volela ona mene pa nije marila.

    Volela je, odistinski jeste. Krene ona tako, pre u etnju, sa svojim sestrama i majkom.

    A ja upregnem svoje dorate pa samo gore-dole i uvek joj namignem ispod eira, a ona

    celo svoje divno lice pretvori u osmeh. Tako sam znao da me 'oe, a majka joj se mrti

    samo, vidi asszony Begoina zato ja tako teram konje. Kada ih sretnem u oru dok

    prolazim pored njih, ja im kaem onako s osmehom:,, J napot kvnok, a samo

    odgovara stara majka Begoina

    - Jo nopot!

    Ali jedne nedelje uberem ti ja nekih rua to ih gajidu moja majka pa s veeri odem do

    njihovog ora i kada sam bio siguran da su svi zaspali, ja odem pod njen pender pa

    pokucam, ali nita. Pokucam ja opet, a neki muki glas povika:

    - Ki az?Ja se skamenih, ne znam gde u. A u tome se otvorie kapci na penderi i brkati gazda

    Ellek poe da galami i da psuje kad me ugleda. Jo buketi u rukama, pa bilo je oito

    to sam doo. Uh, koje sam ja sree, da prvu vee pogodim ba na prozor od

    roditeljske sobe moje drage. Kad neko nema sree, ba je nema. Ali za neki dan, sreo

    sam je samu, kada je majka poslala kod jedne tu frau Klare, to je ona stara vabica,

    koja pravi razne kolae i slatka. Sretoh je, a ona vitka, u dugu joj crnu kosu uao

    proletnji povetarac pa se igra s njom, ona svojim krupnim smeim oima gleda meneizgubljenog, usnama se smeje, mrsi prste. Nisam umeo nita da joj kaem, kao ni

    stotine njih u mom selu koji su voleli neku Maaricu. Na poetku ne zna nita, a posle

    naui da divani maarski tako lako kao da se smeje. Rekoh joj: ,,Hajnalka,

    szeretlek''. Bilo je dovoljno, ona se onda glasno nasmeja, u belo joj lice ue neka crven

    onako lagano pa zagrize donju usnu, a meni se uvrnu pamet. Kao da najlepi aneo

    ispred mene stoji, kao da je sleteo na zemlju, pod ove dudove samo zbog mene.

    - Nzze meg.

    Ree mi nekako tiho dok se smeila, ree pogleda me u sred mojih oiju kao da mi

    kroz njih uli jo vie ljubavi, jo vie elje za njom. Ree mi onako glasno jo samo:

    ,,Megyek, i lagano ode, a uz mene ostade njen miris, ona arolija njene blizine. Bili

    smo ceo minut sami, Hajnalka i ja, sami na svetu, tad nita osim nas postojalo nije.

    Odzvanjalo je u mojoj glavi jo dugo njeno slatko izgovoreno megyek i ta re

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    22/122

    22

    uspavala me te noi. im se probudim od tad, prva misao koja doe u moju glavu bila

    je crnokosa Hajnalka, koja je cela dva ora dalje od mene, gde se moda i ona budila u

    isti tren. Uvek sam se pitao ta li radi jutrom, kako se umiva, da li ba tad kad ona

    otvori, dan nas obasja radou sveanom.

    Tih dana ja sam, posle doruka, iako me ekalo puno posla, odlazio na bicikli do kue

    koja je uta po tremu, sve gledajui preko zida, gledajui kroz upljine na kapiji, crni li

    se negde njena crna kosa. Ako bi je jutrom video, ceo dan mi je bio lepi. Nosila me

    neka snaga pa sam i pored svojih poslova, pomagao komiji Damilu, kojeg sam molio

    da me ui maarski. Pristao on ako mu budem pomagao oko svinja, a imao svega tri

    svinje, pa tu i nije bilo naroitog posla, to mi doe kao neki odmor. Posle je sve

    nekako krenulo lepe, Hajnalka mi je slala poljubce kad me vidi, mahala mi rukom sva

    srena. Ja sam sve manje pecao, sve manje lutao po nasipima i kanalima, sve manjetimario konje, jedino to sam radio, bilo je to da sam voleo Hajnalku, ni disao nisam,

    samo sam je voleo. Posle sam znao koji je njen pender, iao sam noom kod nje,

    gledali smo se vie nego smo priali, jer kad se dvoje vole, onda rei i ne trebaju.

    Ljubio sam je prvo u obraz, a posle mi je dala da joj ljubim usne, svejedno kako; bilo

    mi je lepo kad je usnama dotaknem ja kao da uem u carstvo nebesko, carstvo u kome

    caruje moja Hajnalka, ena lepa od svih. Mene je Damil uio maarski, ali onako

    povrno. Ja ga pitam kako se kae srce, on kae szv pa ja to upamtim, a nekad izapiem, moja-n , cvet-virg, slatka-csinos...

    Ne znam ko je nju uio srpski, ali je govorila poprilino dobro. Razumeo sam je sve, a

    posebno drago mi je njeno pismo koje mi je dala jedne noi, pre nego je nestala sa

    pendere.

    Jo ga uvam, u njemu pie:

    Ti moja ljubav, Zoran.

    Ja ne znam kako iveti bez ti. Moj otac nee dati mene. On mnogo ljuta ovek. Ja

    voleti tebe, ne dati niko, ceo ivot, ti tako lepi i smeni. Srea moja si ti. Veno tvoja

    Hajnalka.

    Sigurno je smeno bilo i moje pismo gde su bile izmeane srpske i maarske rei, jer

    drugaije nisam umeo. Hteo sam da iskoristim sve one nauene rei pa sam ih stavio

    uz nae rei.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    23/122

    23

    ,,Vilo n

    Hajnalka, szeretlek, mnogo, i vie od toga. Nita szpen nema od tebe. Ti si virg

    najlepi u celom Banatu. Med je csinos, a ti si slaa. Tvoja szobatuds meni znai

    mnogo. Ni moj baba nee da uje za tebe jer si druge vere. Volim te zauvek vilo n.

    Da, nisam ti kazo. Nai su bili vrsto protiv. Sve na svetu je bilo protiv nas, njene

    kere to larmadu noom na mene, njen brkati otac, njihove guske ak, cvee, drvee,

    orovi, ljudi, ma sve... Ljudi, izgleda, uivaju u rastavljanju voljenih pa su tako ili

    neki njenom babi, neki mome, govorili svata protiv mene ili nje. Tako je Hajnalka

    jedne noi rekla da ne dolazim vie, da vie ne moe biti moja. Plakao sam dok sam je

    pitao zato i kako... Nisam se pomirio s tim, dolazio bih pod pender, ona nije

    otvarala; vozio sam biciklu pored njihove kue, ona se nije osvrtala; mahao joj s kola,slao pozdrave po sestrama, po drugaricama, ali zalud. Uutala moja Hajnalka kao da je

    ukrao neko, kao da se odselila na mesec. Tu je blizu, samo dva ora daleko, a kao da

    nikada nije postojala. Ne znam kako je bilo njoj. Meni je teko, svako jutro poinjalo

    mi je suzama, onda sam sve vie poeo da pecam, da hodam po kanalima, po

    nasipima, da dole utim kao da sam sve pogubio, a i jesam, bila mi je sve. Prestao sam

    da jedem, moja majka se brine. Ne pamtim kada sam se poslednji puta nabokao. Mada

    i ne osetim glad. Ja sam gladan njenih pogleda.Otac se nije ljutio to mu ne pomaem, znao je zbog ega sam takav, bio je srean to

    je to gotovo, svi su bili sreni. Moda je i Hajnalka bila srena, to joj ne dolazim vie.

    Teio sam sebe da e to proi, ali vie je meseci prolo od tada nego smo se voleli mi,

    ali eto, meni je samo gore, svakoga dana. Pria se da e uskoro svatovi, njeni svatovi.

    Kako to da preivim? Kako da prihvatim to da e biti tue ono to sam ljubio ja?

    Kako? Hou li ja ikad nai svoju sreu? Hoe li biti iko slian njoj da onako umiljato

    gleda, da se smeje, da ima najtamniju kosu, da slatko govori? Nee. Uspela je da na

    sav emer moga ivota doda dosta bola, dosta vie nego ja mogu podneti za jedan

    ivot. Istrgla je srce u kome je jo uvek njeno ime. Pominjem joj ime i dok spavam, to

    znam, zaobilazim kuu koja je uta po tremu. Pevam, neto tiho i tuno. I kad utim ja

    govorim szeretlek, szeretlek, szeretlek... Kome to govorim, da li sebi ili njoj? Njoj,

    koja to od mene vie nikad nee uti; njoj koja je izgradila beskrajan zid meu nama iz

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    24/122

    24

    nekog svog razloga. Moda da je ne grdi otac. Moda jer je videla da ja nisam neka

    naroita srea, siroma, paor. Moda je taj koga su joj izabrali neki kolovan i bogat

    ovek. E, koliko mi misli proe u jednom sekundu kroz glavu, a u svakoj misli samo je

    ona. Moj uitelju, vidi li ti ta je ljubav? Najslaa zabluda. Ostao sam samo ja da

    volem, a kad doe jesen, Hajnalka e voleti nekoga drugog, ispod tueg eira skrivati

    svoju tamnu kosu od sjaja jesenjeg zlata. Doe mi nekad da skoim u reku kad

    pomislim na tu svadbu koja se sprema, nemam ja dovoljno jako srce za to. Predug e

    biti dan u kome e ona nekome na svojim grudima odneti najslae udnje, da se njima

    sladi sve dok je iv. Ramena nena prekivena dugom crnom kosom, njen lagani korak,

    njen dah, njene snove, sve to je kratko bilo moje, Bog je namenio nekome ko je

    srean.

    Ja sam ostao uskraen za sreu u ovom ivotu. Jo uvek joj se nadam, a kada ode sasvatovima, onda neu moi ni to. Najgore je oveku koji se ne nada. Je li to ono:

    Veno tvoja Hajnalka? Van-e szeretni?

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    25/122

    25

    Kreane u Graanici

    Od kamena iznad Graanice ljudi su od davnina pravili nadgrobne spomenike,

    nasipali svoje puteve, klesali mlinsko kamenje to vrtilo se u vodenicama na

    graanikoj rijeci te na rjeici Toplici, a odnosili su to mlinsko kamenje jo i dalje,

    kau. Nije Graanlijama nikad bio problem pronai pogodan i dovoljno teak kamen

    kada kisele kupus ili sire sir. Bog je, kau, svakome dao neku blagodat od koje e da

    ivi. Pored Sprekog polja, koje iroko je i plodno da hrani gladna usta, dao je

    stanovnicima Graanice kamen krenjak i prostrane ume u Biini da iz njih crpe drva.

    Niko ovdje tano ne zna kada se u Graanici poeo pei kre, ali sigurno je on kao

    vezivno sredstvo bio prisutan u srednjem vijeku pa je i potreba za njim bila velika. No,

    zahvaljujui kreu, mnogi u Graanici su se najeli kruha i od tog istog krea zavrili

    kole, u jednoj divnoj eri, u kojoj je u ovom selu bilo i puno voa, puno ita, puno

    vodenica, goveda, a ponajvie kreana. Prvo je trebalo otii po kamen, koji se dovozio

    prvo na zaprenim kolima, pod planinu Biinu. Sakupljao se kamen vrijednim rukama

    domaina, a kada bi doli do novca, onda bi nabavljali traktor ili Tami, kojim bi

    prevozili kamen do kreane. Kada bi se skupila gomila kamena, onda bi trebalo po

    drva i kreana bi se zidala dva-tri dana. Bio je to teak posao, prije svega jer su svesirovine teke, ta to ima od kamena tee? Teka su drva, teko je bilo i sazidati

    kreanu. Ako bi se desilo da kreana pri zidanju padne, za domainovu duu svezala bi

    se sva muka svijeta, jer sva teina onog posla, sav znoj, sav umor odjednom mu se

    uino tei i samo bi utao i ljutito puhao. Niti bi gledao u enu, niti bi razgovarao s

    njom. Tad bi mu smetalo svako od njegove djece, tada bi se sa kreanom uruio sav

    trud i sva uloena teka muka ispod Biine. Skupljena drva kao da su gomila muke,

    teke muke, tee od kamena svakog. I kad se zapali kreana, vrijedni domain deuranou pokraj kreane i pijucka rakiju. Jela se vrua proha s kajmakom i sirom, nekad

    pogaa, pekli se peenjci, kokavci, bundevno sjemenje, sve uz zvuk razigrane vatre

    koja pucketa. U posao oko krea ukljue se svi ukuani, pravilo je da se od teine

    kamena dobije polovina krea, kojeg poslije prodaju po pijacama u Kalesiji, Zvorniku,

    Vlasenici, Sarajevu, apcu, Loznici, Kladnju, Olovu... ili im kupci dolaze sami pred

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    26/122

    26

    njihove kue. Sedamdesetih godina iz Graanice su odlazili mladii u Njemaku i

    tamo su neki stekli prijatelje. Obiaj je bio da prijatelje dovedu u svoj kraj, da im

    pokau kako se to ivi u Jugoslaviji.

    Kada su Nijemci vidjeli kreane koje se dime u Graanici, mislili su da su to

    dimnjaci fabrika koje postoje u zemlji. To su priali svojima u Njemakoj, uz

    obrazloenje kako se kod nas zapravo dobro ivi, ali da to skrivamo.

    Nae kreane bile su male fabrike koje su nahanile gomile djece i istima u ruke dale

    diplome. Takvima je kreana samo simbol nekadanjeg ivota pa i sjeanje na taj ivot

    zna da umori, da vrati znojna ela, miris vatre, miris zapaljenog kamena i krvavu

    bjelinu krea.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    27/122

    27

    Ljubopitljivo dijete

    Avdu u Sekretarijatu za urbanizam i imovinsko-pravne poslove nerviraju

    stranke, uglavnom neuke, sa nekim svojim zahtjevima kakvi nemaju traga u zakonima

    i propisima. Sve slubenike nerviraju takvi, ja ne poznajem niti jednog kolegu koji sve

    to moe stojiki da podnese, ne poznajem niti jednog od nas koji nije elav, to mi sami

    sebi upamo kosu od silnog posla, jer s ljudima je najtee raditi. Avdo ima neto kose

    na glavi, svega desetak dlaka. Do penzije mu je ostalo dvanaest dugih godina, koje su

    se otegle i svaki dan kao da je sve dui. Dani vode ka slobodi, a svoju slobodu Avdo

    zamilja tako to e ivjeti u svojoj vikendici na selu i raditi po bati daleko od grada,

    vreve, stranaka i ovog naeg sekretarijata; gdje e moi neto da raducka i duboko uti.

    - Mir, tiina, vjetar piri, ptice cvrkuju, ista voda, ist vazduh, uvijek ima voa...

    Treba doi, drue Kostadinoviu, gore kod mene, da vidi to i osjeti.

    Oazu mira zadnjih mjeseci poelo je da naruava jedno dijete iz komiluka

    kojem se Avdo, nekim udom, uinio zanimljiv. O tome mi je Avdo prvo neto priao,

    a dobar dio toga i sam sam vidio i uo kada sam ga odluio posjetiti jedne subote.

    - Da me je napala kuga, lake bi mi bilo. Doe pa hoda oko mene, pa me pita i

    propituje, a ja mu nita ne mogu, dijete je to. Istina, ne ini nikakav zijan. Ali je

    dosadniji od komarca. Pa ti, drue, zna da ja gore odem da se odmorim, da ispeglamivce, ali ne da se, eto.

    Malian se zove Galib, iz istog je sela, ivi u kui na istonim strminama od Avdinog

    imanja te kad uje zvuk Yuga ili ako ga ne uje pa ga opazi parkiranog pored

    vikendice oko koje je, istina, velika irina i jedan idilian mir, a on potri i mir razbije

    u komade.

    Jo ispod ume glasno vie:

    - Avdoooo, Avdoooo, drue Avdooo...

    A drug Avdo, recimo, tek je otpoeo neki posao, posao koji voli i koji ga oputa, ali

    eto ti ga sad, lupi se po elu i sjedne, sad je sve zalud, ovoga se malog ale ne rijei.

    Tri djearac od nekih 7 godina kao da se raduje najdraem gostu, gleda u mene

    koji sam mu stran i samo prie blizu Avde i stade. Zauti.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    28/122

    28

    Tek poslije ree:

    - Nisam uo kad si doo. Bio sam na onoj strani kod groblja, skupljo jaja iz gnijezda,

    kad ujem idu kola i ja potrim.

    To mu se zvuk moga Stojadina uinio kao zvuk Avdinih kola koja je zanesen igrom

    propustio uti i doekati. Avdo samo prevre oima, a ja znam: to je ba onaj mali o

    kome mi je govorio. Krenusmo u podnoje imanja gdje je i lijep potok da mi pokae

    kolega kako je kalemio voe, onaj mali ostade da stoji na onom istom mjestu i ba

    razmiljam - neko mirno dijete. Kad taman poesmo da gledamo kako se primio koji

    kalem, a ono dijete zavika:

    - Avdo, Avdo, ta radi?

    - Gledam kaleme.

    - Aha.- A ta radi taj drug?

    - I on gleda.

    Krenusmo dva metra dalje, a ono dijete opet:

    - Avdo, Avdo, Avdo.

    Ovaj se pravi da ne uje i jo jedno dvadeset puta usmo kako ga doziva i zasigurno

    prestao ne bi da mu se ovaj nije odazvao.

    - ta je?- A ta sad radi?

    - Gledam kaleme.

    - A ta su kalemi?

    - Ne znam, pitaj ovog druga.

    Onda poe da doziva mene ne znajui mi ime.

    - Drue, drue, drue.

    - Kai, mladiu!?

    - A ta su kalemi?

    - Kalemi su kad hoe da na jabuci rastu banane - naalih se.

    A on dotra do nas pa poe dalje da ispituje.

    - Avdo, a hoe li stvarno to biti banane?

    - Hoe.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    29/122

    29

    - A kad e bit' banana tu?

    - Na ljeto, kad ugrije.

    - A kad e ljeto?

    - Jo malo i eto ga.

    - A kol'ko malo?

    - Jebo te banane, vidi ta mi uradi - to Avdo ree meni. Tako je za vrijeme moga

    posjeta Avdinom imanju ovaj mali uvijek iao za nama i pitao sve i svata, ja sam se

    smijao, Avdo se mrtio, a mali bio neumoran.

    - Radi li ti, drue, s Avdom na poslu?

    - Radim, svaki dan.

    - I ja u kad budem veliki raditi sa Avdom.

    - Jo mi samo to treba, promrlja Avdo.Na odlasku mi je i mahao dugo, a Avdo je sjedio nekako tuno jer on vie odavno nije

    domain na svom imanju. Znao je Avdo ta ga eka, a to je izgledalo otprilike ovako:

    Uzeo Avdo grablje i poeo da grabi pokoenu travicu, a on e:

    - ta to radi, Avdo?

    - Grabim.

    - A 'to?

    - Moram, da bude ljepe.- Lijepo je nama i 'vako. Ima li ti, Avdo, konja?

    - Konja? Nemam.

    - A mi imamo.

    - Znam.

    - A ima li kravu?

    - Nemam. Vidi i sam.

    - Mi imamo dvije. Je l' zna kako se zovu nae krave?

    - ara i Mrkulja.

    Onda jednu minutu tajac, taman da Avdo predahne i da na trenutak zabroravi na dijete

    koje mu smeta.

    - Avdo, ima li Boga?

    - Rekli su da ga nema.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    30/122

    30

    - A kakav je Bog?

    - uj kakav je, ja ti kaem da ga nema. To pitaj hodu Ismeta i popa Tadiju, nemoj

    mene muiti s tim.

    - Je li plav?

    - Ko je li plav? Yugo? Vidi i sam da je plav.

    - Je li Bog plav?

    - Ostavi se dijete Boga, ako me ko uje ta priam s tobom, imat u problema.

    - Ima li Bog djece?

    - Ama, ako ih ima, neka su samo daleko od mene.

    - Avdo, hoe li ti nekad umrijeti?

    - Neu, jo mi se ivi.

    - E, onda neu ni ja.- E, ja ba hou, umrijet u evo ovaj as pita li me jo neto.

    - Umrijet u i ja s tobom, drue Avdo, asna rije. A jesi li ti komunista?

    - Jesam.

    -Ako si ti drue Avdo komunista, onda sam i ja, jer ja sam uvijek s tobom, ti si meni

    najbolji drug. A je li more slano?

    - More? Odakle sad more ? Jest, slano je.

    - Pa ko ga je posolio?-Posolio ga crni avo, ta me dijete isptuje toliko!?

    - Kako onda mogu da ga piju?

    - ta da piju?

    - Pa more!

    - O, kako poelim da se vratim na poso. Drago dijete, pusti me vie.

    - ta ti misli, Avdo, je li dalje more ili sunce?

    - Najdalji je moj mir, kako vidim.

    - Povedi me na more kad bude io sa enom i djecom. Povedi me, Avdo, molim te.

    - Divan bi mi onda odmor bio!

    Nedugo zatim Avdo je dobio novo radno mjesto, postao je ef Sekretarijata za

    plan, budet, analize i inspekcijske poslove. To mu je mjesto vie odgovaralo i mogao

    je da se odmara od stranaka koje su sad rijetko dolazile, uglavnom je itao novine. Sve

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    31/122

    31

    rjee je odlazio do imanja jer mu je ono dijete idalje smetalo. Viali su ga vikendom

    po gradskim parkovima kako lagano eta i sjedi na klupi. ekao je da se onaj djeak

    zamomi pa da pone ganjati cure ili se baviti neim te da ga tako ostavi na miru, da

    Avdo odivi svoje skromne i mirne snove. Odlazio bi da radi na imanju samo kad je

    kia, navue kabanicu pa grabi lie, a lijepim danima, kad ba mora, ostavljao bi kola

    u dnu sela pa kriom se prikradao svome imanju i onda u tiini i brzini odradio ta

    treba, da ga ne vidi ono dijete. Tome je brzo doao kraj. otac tog radoznalog djeaka je

    dobio posao u gradu te je i ta porodica otila sa sela. Onda se Avdo obradovao te nas

    zvao na imanje da nas asti. Proslavili smo i to, a kad je malo popio rakije, Avdo je

    tiho mrmljao:

    - Koga li sad ispituje: ,,Je li Bog plav? Jesu li nas slagali da je Tito umro? Od kojeg se

    voa pravi eurokrem? Zato nema okolade sa sirom i kajmakom? Ko u gradu imanajljepeg konja?"

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    32/122

    32

    Masle pod snijegom

    Zima je po Maslama ovih dana prosula svoju bijelu aroliju, paljivo je redala pahulje

    po krovovima, po svakoj njivi i avliji, po putevima, po snovima i uspomenama. Od

    svog ranog doba dolazio sam u Masle zimi i pronaao neku dra u tom snijegu koji

    pokrije i umiri sve zvukove i sa sobom donese neke nove radosti. Slino je i danas,

    iako snijeg nije naroito dubok, ali podjednako je aroban kao i svi oni raniji snjegovi

    koji su neumorno padali u ovom kraju otkad se ja sjeam. Pod nogama prti smrznuto

    tlo, hladnoa stee kosti i dah, polako sipaju nove pahulje i vee se blii svojom

    tamom, ali jo uvijek se lijepo vide ive na breuljku i kue iz kojih se pue dimnjaci.

    Sve nekako kao da zvoni od sveane tiine, koja kao da hoe rei da je snjena zima

    jedan poseban praznik koji se tako divno doivi u mjestima iz djetinJstva, mjestima

    punih uspomena. Ovdje sam znao doi i provoditi svaki svoj zimski raspust kod djeda

    i nene, a u to vrijeme djeca su imala svoju stazu za sankanje ba pored njihove kue.

    Zamislite moje neizmjerno djeije veselje tih bijelih dana u kojima je snijeg iz tople

    sobe liio na gomile bijelog perja. Sjeam se da smo tu na tom putu, kada je popustila

    zima, lomili led, a sada vidim veselu djecu kako prolaze vraajui se iz kole, svako

    malo dirajui snijeg rukama. Na okolnim breuljcima vidim stare kue u kojima je

    sigurno topla pe, a u nekoj od njih vjerovatno postoji neko dijete koje se igra ilipromatra zimski pejza onako kako sam to i ja volio. Mogao sam cijele dane presjediti

    na seiji pored prozora i gledati breuljke prekrivene snijegom i tihe prolaznike. Znam

    da je Prela zimi veoma hladna, ali i tada ubori kada prelazi preko kamenja, a sa strane

    svoga korita esto se okiti ledenicama. I svaki puteljak, koji je nekome preica, sada je

    pokriven, a tragove po snijegu ostavljaju make i poneki pas koji se u zimskim noima

    sklupa u neijem sijenu. Pred nekim kuama stoji jedan bijeli straar koga su

    napravila djeca, Snjeko Bijeli ba, simbol zime i djeijeg veselja, zbog koga su djecapravei ga pokvasila svoje rukavice. Inje spava na granama, ptice slijeu pokraj

    prozora, odzvanjaju djeiji glasovi, make su se skupile na pragovima, magle stakla na

    starim prozorima, ljudi nekuda idu utke, trudei se da ne narue tiinu koju je ovdje

    zarobila zima. Dva meni najdraa bia iz Masla, draga bia moga djetinstva s kojim

    sam u rana jutra pio aj, sada su na mjesnom mezarju, gore pri vrhu, gdje im snijeg

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    33/122

    33

    pokriva vjene kue. Bez njih je meni zima posve drugaija, a ja sam jo uvijek ono

    isto dijete koje je dolazilo u Masle da tu provede najljepe dane zimskog raspusta,

    jedno odraslo dijete kojem nedostaje dvoje dragih staraca.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    34/122

    34

    Nasljedstvo majke Mejre

    Mrava i zamiljena starica sa maramom na glavi, sjedila je u avliji u arenom

    proljetnom hladu, tiha i zamiljena. Po dimijama i po njenoj bluzi prosuli su se sitni

    plavi cvjetii, a na marami procvale rue. Bila je sama i u oima joj je odzvanjala

    samoa, a pogled ciljao u neka davna vremena. Obradovala se to sam ja, neznanac,

    doao tako iznenada, ponudila me da sjednem i poela da pria:

    - Ja sam se sine udala davno, ne mogu se sjetit' godine da ti kaem. Iz Fajtovaca sam ja

    i udam se kad mi je bilo osamnest godina za Muhameda u Okre. Tu smo ivjeli sa

    svekrom i svekrvom i bilo ih je puna kua. Svekar mi je bio Mujo i dobar o'j'k je bio.

    ivjelo je nas osmero u jednoj maloj drvenoj kui, a moj Muhamed radio u rudniku u

    Kamengradu, bio palioc mina, laguma se to kae, moj sine, i dobru platu imo. Znam

    da j' to bila dobra plata, a sad koliko je to u ovim sadanjim parama, to ti ne znam.

    Onda se mi odijelimo od njih, dadne nam svekar da napravimo kuu, eperuu

    napravili, to su, ako zna, one prijanje drvene kue. Za tu kuu, da ti pravo kaem,

    pomago je dosta moj babo rahmetli, plao je majstorima, nabavljo crijep i japiju i sve

    to je trebalo. Eh, tu sam ja uselila s mojim o'j'kom, i ivjeli smo tu neko vrijeme, tumi se rodi prvo dijete, moja Jasmina. I jedan dan doe meni svekar i kae: ,,Snaho, ova

    kua je mala i stara, propada i prokinjava, puno nas je. Bil' vi da vam mati dadne

    miraz u Kamengradu, to ima njivu pa vi doli pravite kuu, a nama neka ova kua vaa

    nova?" Pitam ja svoga Muhamed bi l' on, kae bi, nek smo doli, nek je blie i rudniku,

    poslu, pa i sanskoj ariji.

    Prsti su njeni umorni ve, a lagano ih mrsi, da li od muke ili od straha to to

    pria meni neznanom... Prolost, ma kakva bila, ma gdje spavala, uvijek nam se

    lijepom ini. Tako i majka Mejra ljepotu vidi u kristalom okviru svoje mladosti, koju

    mi je u kratkim crtama ispriala.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    35/122

    35

    - I tako, zamijenimo mi s njom, tu kuu za njivu od petnest duluma u Kamengradu. To

    je ovo to vidi. Radio moj Muhamed u rudniku, a ja ta u, ponem nosit' u Sanu

    mlijeko, mladi sir, suhi sir i kajmak. Kupovale ene od mene najvie, kau, Mejra

    ista, kod Mejre je dobra roba, druge ene sipale vodu u mlijeko, manje kajmaka

    izvagaju pa ti kau kila je tu i svata radile, a ja nikad, sve poteno i kako treba, obraz

    je, sine, najvaniji. Oteli se krava pa ja tele na pijacu i zaradi se neto. Pa rodi nam se i

    drugo dijete, moj Asim, i ivotarilo se polahko i nekako. Kosili njivu, pomagali i gori

    svekru i svekrvi, uvijek u slozi bili sa svima. I ovu veliku talu smo mi sagradili,

    prodamo kravu i jo para namirimo pa uzmemo bloka, pa pijeska, i ovo, i ono, sagradi

    se i to. Trideset godina sam ja nosila mlijeno u Sanu, samo sad ne mogu zadnjih

    godina, oslabilo se. Odem kad ta treba u optinu ili na sud kad sam ila skoro, jer

    hou da mi se da to je moje, nisam ni ja ivot bezveze provela, stekla sam neto, je l'tako?

    Ovo njeno pitanje, nije ni ekalo svoj odgovor, odredila ga je ona ve prije nego me je

    to pitala, jo prije nego je otila u sud da i tamo ispria svoju muku i taman da sam

    neto i rekao starici Mejri, njoj to ne bi bilo vano.

    - Kad je bilo avionsko snimanje, doe komiija i kau da se obiljei zemlja i moj

    Muhamed obiljeio, babo mu pomogo. Ja im ispekla kahvu i pitu napravila, oni jedoe,

    umorili se, ko da sad gledam, sjedili ba tudi. I kad je to zavreno, ode moj Muhamed

    do komiija da upie zemlju na sebe, oni kau: ,,Ne moe ti to upisat'", i doe moja

    svekrva rahmetli i kae: ,,Ja sam tu njivu dala njima i njiva je Muhamedova." I tako

    smo tu ivjeli lijepo sve, Muhamed ode u penziju, Jasmina se udade, ona se mlada

    udala, ba pa mi neto ao bilo, al' ljepe je majka rodila ovdi nije. Dolazili momci od

    Krupe, iz neki' sela, ne umijem ti kaz'ti. Pa momci iz Trnove, ehovaca, Kruhara, sve

    bi doi pa oko kapije nae, neki dolazili biciklima, neki motorom, a bio je i jedan iz

    Sanice, kola neka im'o pa prolazi po itav dan gori-doli putem. On ti je sad u optini

    neki vaan, moda ga i zna ti, ime sam mu zaboravila... Eh, moj sinko, zaboravim i

    ta sam jela nekad. Al' nee moja Jasmina njega pa nee i uda se u Gornji Dabar za

    jedno fino mome, al ko da je na tu kuu neko sihire bacio, umre mu prvo otac, pa

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    36/122

    36

    izgubi poso, stoka im silna stradala, pa poe i da pije taj zet, a moja Jasmina od one

    ljepote, poe da propada, ne lii na sebe, sve mi dolazi tunija, sve tia, ko da joj neko

    ljepotu obriso. Meni ao, pitam je: ,,Tue li on tebe, 'eri? Ako tue, ti hajd' ovamo,

    mlada si jo, nae drugu sreu." Kaem ja to njoj tako, a srce mi se kida, moj sine.

    Asim se moj poslije oeni i sve nekako krenulo fino. Da kae, odahnuli smo, rahat

    bili, unuad dobili, sve nam kako treba. Stoka napreduje, zemlja raa dobro i rat se

    preko glave prevalio, ti zna ta je sve bilo, zapamtio si rat sigurno. Onda opet sve

    polahko i nanovo. Ne proe puno od rata, razboli se moj Muhamed i ode u bolnicu u

    Biha. Doem ja njemu, on sve slabiji svaki dan. Kroz 15 dana je i umro. Ukopasmo

    ga, dolazio nam svit, kako je i obiaj. Doe poziv sa suda, meni i ovom sinu to sa

    mnom ivi; pitam ga ta je to, kae on: ,,Ovo je za zemlju", a mi ba na taj dan

    dogovorili s hodom da damo Muhamedu tehvid et'erest dana. Al' o'la moja Jasminana sud i rekla da hoe kuu i zemlju. Bolje da je babi dola na tehvid, eto ti moje

    Jasmine, ula prokletinja neka u nju. Asim i ja nismo ili. Kad kasnije doe opet poziv

    i mi odemo, Asim s posla, a mene Jasmina vozila doli...

    Tu zaplaka umorna starica, a i mene to dirnu u srce, uplai me starost koja e i meni

    po redu i pravilu doi. Hou li i ja imati muke i tuge kakve ima Mejra ili u biti u

    veim nevoljama? Priala je dalje svoju tugu; Mejra se na ostavinskoj raspraviizjasnila da eli samo da joj ostane penzija poslije njenog mua te da je ostalo ne

    zanima. Sutkinja se nasmijala i pri tome rekla da nikad bre i jednostavnije nije

    zavrila ostavinu. Mejra na zapisnik pritisnu prst i nakon nekoliko dana, potar donese

    rjeenje u kojem pie da se imovina rahtemtli Muhameda dijeli na dva dijela: sinu

    Asimu i kerki Jasmini. Kad je Asim vidio ta je to u stvari, poeo da galami na

    majku, da krivi sestru to uzima njegovo, jer on je cijelo vrijeme s roditeljima bio, a

    ona se udala mlada, odakle joj pravo da se ona ubacuje u imanje za koje je on ivot

    dao. ak se i komije ukljuili u taj problem pa su nagovarali Mejru da ona tui sina i

    kerku te na taj nain trai ponitenje rjeenja o naslijeivanju jer jadna nije znala ni

    ta je pitaju, da kae i to da je istjeruju iz kue.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    37/122

    37

    Pria mi dalje kako je ila kod advokata i predala tubu protiv svoje dvoje

    djece, jer drugaije nije mogla, iako je protiv Asima samo formalno jer on je, kae,

    zlatan sin, a Jasmina, ta ona ima bratu da uzima kuu i zemlju, ima svoje tamo u

    Dabru?!

    - Krivo mi to mi je svaa meu djecom, morala sam tako. ta ako me budu izgonili iz

    kue? Kud' u ja? Nek imam svoje, nek sud odlui, nek se vidi i ispitaju svjedoci da

    sam to ja pravila sa rahmetli Muhamedom, imaju papiri, ima sve. ta ti misli, sine,

    hou li ja dobit' na sudu? Moja Jasmina nek majci ne dolazi na denazu, haram joj sve

    bilo, da uzima moje, da uzima od brata, pa ima svoje, udala se, ivi, imaju oni po

    Dabru njiva, imaju ume, silno imanje, da ti to vidi samo. I taj zet se smirio sad, ne

    pije ko prije. Dobro joj je, ta hoe ona ovdi? ta? Onaj njezin advokat kae meni:,,Neno, dabe to radi. Sve i da dobije svoju polovinu, opet e je dijelit' tvoja djeca

    kad ti umre i to doe na ovo isto." Ma nek on umre, ja hou da ivim jo, a ne znam

    kol'ko u moi. Kaem ti, sihire je neko bacio na tu kuu u koju se udala moja Jasmina

    pa i njoj se pamet oduzela, hoe majku svoju da iz kue makne. Sram je bilo. A opet,

    voli se svoje dijete, ljuta sam ja na nju i ne mogu joj to halalit', ne mogu pa kad bi sve

    voda odnijela. Meni nikad nisu dolazile Muhamedove sestre, ljute se, kau mi im oteli

    zemlju, a ja njihovu mater pomagala i sve se brinula, sama ja. Dole na sud pa lau,lau, a ja kaem: ,,Laete", mene sudija onaj opominje, kae: ,,Majka, ne smije ti

    tako." ,,Ma, smijem kad lau, ako je ikom' oteto 'ta, to je meni, nit' sam znala ta

    radim, ni kako." ,,Pritisni ti, neno, ovdi prst i to je to", kae, ,,doi e papir Vama,

    potar e donijet'." Bolje da ga nije ni donosio.

    Kaem joj da mi je ao to je zadesilo sve to, jer vidim u njoj dobru duu.

    Kaem, ali njoj to ne vrijedi. Ona kao da ivi samo da bi doekala sudsku odluku

    kojom e njoj, kao supruzi umrlog, pripasti polovina imovine, odluku koju godinama

    eka.

    - Ima djece pa potuju roditelje, eno moj brat Suljo ima finu djecu, u Austriji su pa

    poalju para, pa dou, pa donesu, pitaju treba li babo ta, brinu se. Da mu ta bude, isti

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    38/122

    38

    dan bi doli svi. Ne otimaju, nije ni njima tamo ko u dennetu, nemoj misliti, tui je to

    narod, teko je to, al' nazovu telefonom. Moja Jasmina ne zove ni telefonom da pita:

    ,,Ima li majko kruha? Jesi li gladna, bolesna?" Ja sam sve na sudu rekla kako mi je i

    kako sam se patila kroz ivot. Znaju mene ene po Sani, uzimale od mene kajmak, nek

    pitaju njih je li Mejra nekog' prevarila. Boga se ja bojim, moj sinko, i svi trebaju, al' ta

    bi? Ne dolaze mi unuke vie, a puno sam se poelila njih. Ta stvar ima da se rijei,

    taman se ilo na sud i u Biha, i u Saraj'vo ako treba. Mejra je gradila ovo i nije se

    odrekla niega, nije. Kako u ja znati ta treba kaz'ti na sudu? Ja mislila samo penzija

    je, a zemlja, zna se, dijeli se isto, svi imamo ista prava, zar more neko da se odrekne

    toga?

    ivot. To nije samo rije, vie je muka. Kad pogledam Mejru kroz ije samimanje krenuo do rijeke jer mi je tako blie, a zastadoh s njom i doznah toliko toga o

    njoj, zapitam se da li ivot ima svrhu i kako boli to kada se edo koje si od srca

    odvojio svoga bude tvoj protivnik? Osim to je na kraj bogat vodom bistrom,

    hladnom i smaragdnom, ima ovdje i toliko lijepih suvenira iz ljudskih ivota. Gdje e

    nai vrijedniji suvenir od sjeanja i ponosa Mejrinog na djevojake dane njene

    Jasmine, kada su toliki momci nudili srca na dlanu? Svaki puta kada se sjeti toga, ona

    to iznova proivi, samo krae, bez snanog ara stvarnosti, a rijetko bez suze.Sudbina. Nije ista svima, a mijenjati je mogu, kako vjeruju nene poput Mejre,

    samo neke vraare kada hoe da napakoste nekoj kui. Sudbina se pie u jednoj

    posebnoj noi ramazana za cijelu narednu godinu, kako je to jedne prilike govorio neki

    od hoda na dovi u Kamengradu. Njom treba biti uvijek zadovoljan, kau poboni

    ljudi.

    Jasmina, o kojoj sam i kasnije neto uo, bila je ovdanja ljepotica, za kojom je u neka

    vremena venulo svako muko srce i od ije su ljepote znale oslijepiti momake oi.

    Svaka generacija izrodi po jedan takav zanosan pupolj meu svojim ruama, posebno

    u selima na obalama Hatiraja, Blihe i Zdene. Danas je veoma nesretna jer joj majka i

    brat uskrauju pravo na nasljedstvo iza umrlog oca, mu joj pije, djeca slabo u koli

    ue. Po vjerovanju njene majke, na kuu u koju se udala Jasmina, baeni su sihiri zbog

    nekih dukata koje je njen svekar pronaao i prisvojio.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    39/122

    39

    Mejra, za koju se ne zna da li e prije doekati sueni a isputanja due ili sudsku

    odluku u njenu korist, ostala je sama na imanju petnaest dunuma irokom dok sam ja

    krenuo do rijeke koja tee podno tog imanja, kakvo bih i ja volio da imam. Ona kao i

    svaka dobroduna starica ustaje zorom da klanja namaz, da se pomoli Bogu za one

    koje voli. Samo ona se razlikuje po tome to po cijele dane i noi samo o jednome

    misli, samo jedan papir eka.

    Bogatstvo. Sastoji se od dukata, imanja, kua, miraza, nasljedstva. Uglavnom se

    za njega vee neko prokletstvo, pa se oko njega zavade braa, pa ak roditelji i djeca,

    cijele generacije. Ono je bezvrijedno, ono je poput vazduha u usporedbi sa zagrljajem

    majke Mejre i njene Jasmine na bajramsko jutro. to prije to shvate, lake e im i

    ljepe biti, jer ivot je kratak, sudbina je odreena, Jasmina sebina i nesretna, Mejra

    usamljena i eljna panje, a bogatstvo se na onaj svijet ne nosi, ono uvijek ostaje dadruge svaa.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    40/122

    40

    Podveleje

    Ako nekad upita Mahmuta ulimana iz Dobra kako je, on e ti umorno rei:

    - A, nikako, brate.

    Pravo i veli, ta je on vidio lijepo osim ove istine neba i stidno zelene trave, stijena

    koje se isplau poslije kie, a njemu je lijepo samo to kad zapali cigaretu pa ponudi mu

    jednu, odbiti nee. Onda e on poeti da ti pria kako je roen davno, jo dok su sela

    bila prepuna svijeta pa e ti onda nabrajati prezimena onih koji se sjea iz te svoje

    mladosti.

    - Puce, pago, Jelovac, Smajki...

    Kao da je to refren neke omiljene mu pjesme, kao da ih vidi sve dok izgovara ta

    prezimena ili ih moda tako zove da se vrate. Dodat e kako ih je svega jo dvije

    stotine tu u selu.Onda e ti priati kako ih je kod oca bilo osmoro djece i kako je vie

    bio gladan nego sit, kako je od malih noga poeo da radi.Onda e pomenuti gladne

    godine, pokuavajui i rijeima i rukama svaku narednu doarati gladnijom od

    prethodne, o slabim ljetinama i tekim zima, o kiama heftenjaama i o ratu. Pominjat

    e i svoga dedu koji je ivio 95 godina, a moda i vie, ali su, eto, neki raunali da mu

    je bilo toliko kada je umro. Sjea ga se on dobro, bio je to neki starac s osijedjelim

    brkovima, s ahmedijom i ibukom, koji je uvijek sjedio negdje po strani i samo davao

    primjedbe na sve to se radi.- Tako je valjda kad se ostari.

    Onda e se Mahmut sjetiti kao iznenada, da ti pripovijeda o tome kako su neki viali

    vile kod Husia njiva i kako je u neka davna vremena pod jednom stijenom skoro na

    vrhu Velea ivio zmaj, koji je strane nevolje nanio narodu i da je taj zmaj negdje

    nestao pred neki od ratova.

    - A mi smo ti doselili iz Koleka, ovde, da bi i odavde otili svako za svojom nafakom.

    Al' ja ostado', nek sam na svome.Domain Mahmut ima 50 ovaca, a lani ih je imao oko 100, samo je naao dobrog

    kupca pa to rasprodao, a njemu i babi ne treba vie. Uvijek je imao, kae, oko 30 koza

    i svako jutro on popije pola litra kozijeg mlijeka. Ima Mahmut pored kue 80 konica

    pela, 50 je njegovo, a 30 nekog doktora iz Mostara o kojima se on brine, a ovaj mu

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    41/122

    41

    neto plaa. Priao je taj doktor Mahmutu kako je med ljekovit i dobar pa e ti i o

    tome on priati, diui med do nebeskih visina kao najveu svetinju.

    Ako si kojim sluajem iz Mostara, zapravo sa tih istih brda, samo to rijetko prizna i

    onima koji te poznaju, eh, to je tek za Mahmuta poslastica, da te propita malo o

    tvojima. Jer sjea se on nekoga od tvojih, pa je li iv taj i taj, a ta ti je bio onaj i tako.

    Njegova ena je isto iz Dobra, ili to bi rekli, udala se iz Dobra u Dobr. Ona plete

    vunene arape i pravi najbolji sir. Koga god upita za sir, od Dobra do Nevesinja rei

    e ti da je ba njegov najbolji. Svako svoj sir okiva u zvijezde. Htio je Mahmut neku

    drugu da oeni, ali ona pola za nekog veterinara negdje kod Stoca.

    - Odluila da se uda za prespektivan kadar, a vidio sam je ima tri- etiri godine kad je

    dolazila u svojih, ja bio u njih nekim poslom, zadesio se tu, a ona doe, poznade me,

    vidio sam joj na oima.I sve to vie o njoj pria lii na nekog ruskog pjesnika, okovanog bolom za voljenom

    enom. A onda e opet doi na neku temu o seoskom ivotu, o berbi gljiva, zna on

    gdje ih ima najvie, ali ih ne bere jer se njegov otac trovao gljivama, a on gledao te

    muke, i od tada gljive smatra nekom nevoljom, koja te mami samo da bi te prevarila.

    I njegova dva sina su po loginom slijedu, pogaate, u Mostaru. A tri sestre ima

    Mahmut: jedna je udata u Gornje Gnojnice, druga u Svinarinu, a trea u Rabinu. Dva

    brata su mu umrla, a od dvojice ivih jedan je bio profesor, a drugi konobar. Oni nedolaze u Podveleje, a i zato bi, kada su dolje u Mostaru meu svojima kao da i nisu

    sili sa sela. Ponudi mu onda jo jednu cigaretu.

    - Sad ti je, moj brate, Mostar najvee selo. Sve su ti doli nai. Eto, pa i ti si na, znam

    ti babu... I ovo to je ostalo jo mladei i nejai spustit e se do Neretve, prije ili

    kasnije.

    U Dobru se ve dugo ne odravaju partijski sastanci, ree mi, jedino ih uitelj

    obavijesti o nekim vanim politikim dogaajima.

    - Prio mi uo neki dan, da Slovenija hoe da se odvaja od nas. A ne znam. Nije to na

    dobro. Samo ja ne smijem nita pred uom, a moda je bolje i pred tobom da nita ne

    priam, i ti si moda pri Komitetu.

    Moe li Mahmut sa svojih 65 godina jo dugo ii za ovcama, sakupljati drva,

    popravljati suhozid, donositi vodu?

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    42/122

    42

    - Zato ne ode svojima u Mostar?

    - A, snahe me ne ele, sinovi pod njihovom komandom, unuadima smetam. To sad

    samo interes neki gleda, kako da ti kaem... ta njih briga za moju zemlju koja nita ne

    vrijedi, za ovce, kome ja da to ostavim? Sebi u ostaviti i kad umrem, nek je moje,

    njima ne dam! Pa kad su mi doli da me vide, mene, babu?

    Drago je Mahmutu to jo aka aka pohaa podrunu kolu u Dobru jer to znai da

    tu mora biti uitelj, da e neko doi i obii barem djecu.

    - Dolazili su prije, i doktori i televizija je dolazila, i svi, pa popisuju narod, stoku

    pregledaju, drali govorancije kako treba, ta treba, a sad nema nikoga. to je to tako

    ja evo ne znam, a bilo bi dobro da opet neko doe, jer ima nas jo ovde.

    Ako ga pone ispitivati neto politiki, rei e ti da ima posla i da mora za ovcama,

    jer zna da je politika posao od kojeg potenom seljaku nema koristi ve jedino zbognje moe da nastrada. Njegovo je da potuje Partiju, direktive i da se ne mijea.

    Tebi ostaje da nastavi svoju etnju, da razgleda slaborodne voke, procvjetale trave,

    da gleda u daljinu i da se lagano sputa prema Mostaru, onim istim putem kojim je

    nosei breme nade, silazio tvoj dedo ili otac, da bi radio u fabrici, da bi mu bilo bolje.

    Da bi otiao iz Dobra, a da taj isti Dobr nikada ne bi otiao ni iz njega, pa ni iz tebe,

    jer si ti ipak Podveleac, koliko god grebao noktima da se zove autohtonim

    Mostarcem. A moda si to oboje istovremeno. udan je ivot i dobro je to postojiMostar. Jer da ga nema, gdje bismo iz tog Podveleja, koje se zaglavilo u vremenu,

    pobjegli svi mi? U prvim ulicama ve sree svoje vrnjake s kojim bi se, da nije bilo

    fabrika, igrao po podvelekim livadama i tukao se sa svakim kad ti naumpadne, ne

    znajui za televizor, za bicikla i lizalice, a sve bi to pripadalo nekoj drugoj djeci, a vi

    osim poneke voke nita drugo imali ne biste. Ne bi nam sve to donijele ni vile iz

    Mahmutove prie na nau nadmorsku visinu.

    Ako nekad upita Mahmuta zato on nikako ne voli ii u Mostar, iznenadit e te

    njegov odgovor.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    43/122

    43

    Polski Fiat

    Moj direktor proitao je novinski lanak o uspjehu nae fabrike ravno stotinu

    puta, i to sve za jedan dan, kako to on voli istai, u krugu svojih prijatelja, jer mu je

    srce raslo i on e taj lanak znati napamet sve dok je iv. Poznajem ljude koji su ponekoliko puta itali razne knjige, uglavnom djela Andria, Selimovia, Dostojevskog...

    jer je, kau, lijep osjeaj vratiti se tim knjigama. To sve nekako mogu razumjeti, ali

    knjiga koju je najvie puta itao moj komija Atif Kreso na sebi ima naslov Fiat 126P.

    To ba i nije obian prirunik za rukovanje automobilom, vie je knjiga s puno

    podataka o istoriji fabrike Fiat, o koritenju, odravanju, nainima vonje automobila,

    s mnogo tabela, shema i fotografija. Drug Atif Kreso je profesor optenarodne odbrane

    i drutvene samozatite u jednoj od mostarskih kola, njegova supruga Zilha jeslubenica u poti. Ova sasvim normalna porodica sa dvije kerke od kojih jedna ima

    17, a druga 19 godina, ivi u stanu od 68 kvadrata. ive u zgradi do moje i poznajemo

    se sasvim malo, ali se ipak poznajemo, zapravo, druga Atifa znaju svi zbog onoga o

    emu u vam priati. Prije nekoliko mjeseci obratio sam se drugu Atifu s mojom

    namjerom da u skorije vrijeme planiram kupiti automobil. Uinio sam to jer mi je bilo

    dosadno, mogao sam se obratiti bilo kojem prijatelju, kolegi ili mehaniaru, ali sam se

    obratio ba drugu Atifu jer sam znao da e to biti jedna poprilina avantura koja e me

    dobro zabaviti. Zaista sam traio automobil koji sam kasnije i kupio, ali drug Atif ima

    jednu specifinu, da kaemo, bolest, a to je da se prema svom automobilu odnosi s

    nekom pretjeranom panjom.

    Svanula je sunana i topla mostarska majska subota. Poslije doruka i kafe,

    sjeo sam na balkon, a drug Atif je otkljuavao garau. Kada Atif Kreso otkljuava

    garau, na balkone i prozore navali radoznao svijet kao da poinje neka komedija. I

    jeste komedija, besplatna. Paljivo je uao u garau, zabrundao je i zazujao motornjegove crvene peglice i auti se lagano izvukao iz svog skrovita, motor je ugaen,

    a vlasnik je izaao. Pristuni posmatrai oekivali su tipinu ceremoniju pojavljivanja

    drugarice Zilhe s kerima, jer tako to obino biva kada negdje putuju, ali ove subote

    Atif nam je pripremio iznenaenje, odluio je da samo izvri redovnu subotnju

    kontrolu svoga automobila. Prvo je nekom mekanom krpicom obrisao ionako blistav

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    44/122

    44

    lim na svojoj ,,peglici'', sve lagano kao da je miluje po bokovima, a promatrai bi

    nekome do sebe govorili da on peglici neto apue ili pjeva. Dok je starim novinama

    brisao stakla i farove, liio je na majstora koji obavlja najpreciznije poslove i sve je to

    trajalo, a ja sam se u sve to umijeao kada je ve otvorio poklopac motora i krenuo

    kontrolirati tekuine u motoru.

    - Dobro jutro, komija. Fali li ,,peglici'' ta ?

    - Dobro jutro, drue. A, ne, divan je to automobil, jo mu nita ne fali, a evo etiri je

    godine kako sam ga kupio. Polski Fiat, znate li vi ta to znai?

    - E, ba sam Vas i htio pitati neto u vezi s tim, ako dozvolite, jer znate, htio bih kupiti

    kola, neka polovna barem, potrebna su mi, a sad, ako biste Vi, drue profesore, imalineki savjet za mene kao laika, bio bih vam zahvalan.

    - Odlino! Kola su Vam danas dobar prijatelj, samo ih treba odravati, razumijem

    Vae nevolje oko toga. Ja sam ranije imao Zastavu750, 1969. godite, bila je solidna,

    pa sam htio kupiti novu Zastavu 850, ali je bila velika lista ekanja. Onda mi ree

    jedan profesor iz Graevinske kole da se Reno 4 moe dobiti brzo poslije uplate,

    nekih dva mjeseca moda, a onda nekako, ni sam ne znam kako, ujem u sindikatu da

    se moe kupiti neki Fiat 126, potpiem za kredit i preuzmem auto za mjesec dana.

    - Ali ja bih neka polovna kola, imam nekih 9 miliona, pa ta mislite za Ladu 2103 ?

    - Ma kakva Lada, molim Vas?! Za Vas ne treba bolji auto od ,,pegle'', pa vi ste samac,

    drue, to je ekonomino vozilo. Evo, ja u Vam dati knjigu koja e Vam pomoi u

    Vaoj odluci, jo sutra u Vam je donijeti.

    Jo je on tu meni neto pokazivao na motoru, pa tokove, dozvolio mi je ak i dasjednem za upravlja njegovog ljubimca, da osjetim tu preglednost, jednostavnost, sav

    sretan to se zanimam za automobile i to e, ako me ubijedi, uskoro imati drutvo u

    odravanju kola. Zaista, sutra ujutru na mojim vratima je bio drug Atif drei knjiicu

    na kojoj je slika ute ,,peglice'', a krupnim slovima pie FIAT 126P, upozoravaju me

    da je dobro pazim i naravno vratim kada proitam, jer mu ona esto zatreba.

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    45/122

    45

    Napomenuo je da je ono najvanije podvueno crvenom kemijskom. Nisam se odmah

    dao na itanje knjige, nego sam pojurio na prozor da vidim to to e se dogoditi; prije

    svakog kretanja na put Atif je na pegli provjeravao sve iznova, i gume, i tekuine, dok

    su dvije kerke mrzovoljno sjedile na zadnjem sjeditu. U svemu ovome Atifu je

    pomagala supruga drugarica Zilha, koja bi prvo stala ispred automobila dok bi Atif

    palio svjetla, pa prvo desni a onda lijevi migavac.

    - Radi li desni?

    - Radi.

    - Radi li lijevi?

    - Radi.

    Po nevolji, peglica je imala i migavce na prednjim blatobranima pa je istrenirana

    supruga morala i njih da pregleda, poslije ega bi prela iza zadnjeg dijela vozila dok

    bi Atif kroz sputeni prozor viknuo:

    - Rade li maglena?

    - Rade.

    - Ne ujem te nita, rade li ?

    Sve ovo izazivalo bi glasan smijeh nas komija, koji bi to s uitkom posmatrali.

    Nekada mi je drugarice Zilhe bilo ao, ali drug Atif je ovjek eline discipline, bez te

    pomoi ne bi joj dao ni da sjedne u peglicu.

    - Radi, radi.

    - Aha. A radi li stop-svjetlo?

    - Radi.

    - Je li oba?

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    46/122

    46

    - Rade oba.

    - Pali li se rikverc?

    - Ne pali.

    - A nisam ni ubacio u brzinu.

    - Radi sad.

    - Radi li desni migavac?

    - Radi.

    - A lijevi?

    - Radi.

    Poslije toga, vidno ljutita ena bi ulazila u auto paljivo zatvarajui vrata kako

    je to izriito drug Atif naredio. Peglica bi laganim brundanjem otila na neki put. Sva

    ova procedura naroito je smetala kerima, koje su esto zadirkivali drugovi zbog

    svega ovoga, a Zilha se alila kominicama kako e jednom zapaliti tu peglicu, jer je

    ona est povod za svae u njenoj kui. Ona je mrzila peglicu, vie od svega na svijetu.

    Nakon toga sam, uz finu muziku, otvorio knjigu koju su za onakve poput Atifa i

    ovakve poput mene napisali inenjeri Zbignjev Klimecki i Roman Podolak, a neki su

    to s poljskog opet preveli nama na srpsko-hrvatski. Ovo je bilo, zamislite, tree izdanje

    ovog prirunika.

    Pored prvog naslova Uvod, crvenom kemijskom je stavljen znak tanosti,

    valjda da ne prekoim, a prva reenica je bila podvuena poput nekih definicija u

    kolskim udbenicima. Moda je ovo Atif smatrao definicijom svog autombila: Fiat

    126p predstavlja malo vozilo za 4 osobe, s etverotaktnim, dvocilindrinim motorom

    ugraenim u zadnjem delu. koljka je s dvoje vrata, samonosea, savremena,

    bezbedna je, jer je varena, od prenosivih elemenata. Na nekoj od narednih stranica

  • 7/24/2019 Slike sudbina- Emir Nisic

    47/122

    47

    slijedili su tehniki podaci koje je drug Atif zasigurno znao napamet, ali su uglavnom

    svi oni bili potcrtani kao, recimo, radna zapremina 594cm3, maksimalna snaga 23KS

    pri 4800 o/min. Podvukao je Atif i podatke o zazoru ventila, praznom hodu spojke,

    odnosu redukcije, dimenzije naplataka, prazan hod none konice koji je, vjerujem,

    mjerio lenjirom, zazor platinskih dugmadi i sve ostalo to mu je zaista nepotrebno kao

    obinom vozau. Zanimljiv podatak je korisno optereenje, to me podsjeti na sluaj

    kada je Atif vodio porodicu na vaganje odmah nakon kupovine peglice. Pie da je to

    optereenje 320 kilograma (4 lica + 40 kg prtljaga). Zanimljivo mi je bilo to to drug

    Atif nije potcrtao podatke o maksimalnoj brzini automobila. Zato je podvukao 1899.

    godinu, koja je kljuna jer je tada Fiat proizveo prvo motorno vozilo. ini se da je

    drug profesor Atif Kreso iz ovoga spremao neki ispit, zato je posebno paljivo

    podvukao : u Torinu, u jesen 1972. godine, prikazan