Upload
jovana-trajkovic
View
1.515
Download
2
Embed Size (px)
Citation preview
SIMA PANDUROVIĆ(Beograd, 14.01.1883. — 27.07.1960.)
Sima Pandurović je pesnik, estetičar, esejista, kritičar, dramatičar i prevodilac. Javio se s pesmama s početkom XX veka sa pjesnicima pesimizma (Milan Rakić, i Vladislav Petković Dis), pod uticajem prokletih pjesnika (Šarl Bodler, Edgar Alan Po).
Gimnaziju i filozofske studije Pandurović je završio u Beogradu i počeo je da službuje kao profesor valjevske i beogradske gimnazije. Prvi svetski rat je proveo u internaciji u Boldogasonju i Nezideru, a po njegovom završetku bio je sekretar Ministarstva prosvete i pomoćnik upravnika Narodne biblioteke.
Rano je počeo da peva, ali istovremeno je živio i radio na izdavanju i uređivanju časopisa. Još kao student, sa grupom književnih istomišljenika, osnovao je časopis "Polet", zatim sa Disom uređivao Književnu nedelju, a posle Prvog svetskog rata osnovao časopis "Misao".
Pandurevićevo književno delo je obimno i raznovrsno: "Posmrtne počasti", "Dani i noći", a 1910. godine je u Narodnom pozorištu u Beogradu prikazana njegova drama "Na zgarištu", koju je napisao sa Kostom Petrovićem. Za vreme Prvog svjetskog rata Društvo hrvatskih književnika izdalo mu je sabrane pesme pod naslovom "Okovani stihovi". Po oslobođenju ova zbirka je dopunjena i objavljena u Beogradu pod naslovom "Stihovi". Poslednja njegova zbirka pesama "Pesme", sadrži 109 pesama koje je on sam izabrao uz izjavu da sve ostalo što je napisao u stihu odbacuje kao da nije napisano.
Pandurevićeva dela iz oblasti književne kritike i estetike su: "Ogledi iz estetike", "Razgovori o književnosti', Bogdan Popović.
Pandurović je uspešno prevodio Molijerovog "Tartifa" i Šekspirove tragedije i drame "Hamlet", "Ričard III", "Henri IV", "Magbet" i "Kralj Lir", sve sa Živojinom Simićem.
http://sr.wikipedia.org
~
DELA:
Posmrtne počasti (1908), Dani i noći (1912), Okovani slogovi (1918), Ogledi iz estetike (1920), Stihovi (1921), Razgovori o književnosti (1927), Bogdan Popović (1931), Dvorana mladosti (1955).
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #1 poslato: Decembar 26, 2010, 11:40:19 pm »
*
SIMA PANDUROVIĆ
Van
mreže
Poruke: 5313
Krajnji izraz pesimizma epohe dao je Sima Pandurović (1883—1960), takođe
Beograđanin. Objavio je dve knjige pesma, Posmrtne počasti(1908) i Dani i
noći (1912), od kojih prva spada u najznačajnije pesničke knjige tog
razdoblja. Posle Prvog svetskog rata uglavnom prestaje pisati pesme i bavi
se kritikom, estetikom i drugim književnim poslovima. Kao pesnik razvio se
pod uticajem Bodlera i francuskih simbolista. Poznavao je i nemačku
pesimističku filosofiju (posebno Šopenhauera), koja je uticala kako na njegov
pesimizam tako i na njegovu sklonost k racionalističkom načinu mišljenja.
Odlike Pandurovićeva pesimizma jesu racionalnost i intelektualnost, logika i
jasnoća. "Demon misaonosti u ovom osobenom liričaru više je logičar nego
metafizičar", primetila je I. Sekulić. Trezven i hladan, bez nejasnosti, bez
iracionalnih treptaja i težnji, Pandurović je izrazio racionalnu jezu pred zlom u
svetu. Ono je svemoćno i neograničeno, obuhvata sve i prodire u sve, u
ljubav, u društvo, u čitav život. Tamnica kao jedna od osnovnih slika epohe
dobila je kod njega čulnu opipljivost, s njenih zidova sliva se memla i meša s
njegovim suzama a on nema nikakve želje da iziđe napolje, među ljude, u
život. I u svom pokoljenju nalazi isto: "sumornu miso", "zamagljen pogled",
"odricanje nemo", "strast što je buktala i koje sad nije". Taj svetski bol može
se savladati samo po cenu gašenja osećanja, iščeznuća svega što se doživelo
u potpunom, lekovitom zaboravu (Potres) ili u ludilu (Svetkovina). Slično
prvom srpskom pesniku racionalisti, J. S. Popoviću, i Pandurović peva o
blagotvornosti ludila. Ono nas oslobađa okova u koje je čovek već samim
rođenjem bačen. To sumorno, bolničko raspoloženje zahvatilo je i ljubavnu
liriku. Ljubav je u njegovim pesmama uvek povezana sa smrću: kako i sve
druge što vredi — ona pripada prošlosti, i to onoj koja je s onu stranu
postojanja. Dok je Rakić skeptik ljubavi, Pandurović je "grobar ljubavi". Sam
naslov njegove glavne zbirke Posmrtne počasti, nagoveštava nešto što je
nestalo, umrlo, čemu se drži opelo. U njoj pesnik sahranjuje sve redom pa i
voljenu ženu. Vizija grobnog mraka data je u jasnim, preciznim, odmerenim i
hladnim stihovima koji izazivaju jezu.
Pandurović je ipak znao zapevati i drukčijim glasom. Kao i ostali pesnici
njegova naraštaja bio je zahvaćen moćnim rodoljubivim talasom. Slično
Rakiću, on je odličan rodoljubivi pesnik. Neke njegove rodoljubive pesme
spadaju u najbolje što ih je napisao. Njegova klasična, antologijska Rodna
gruda, duboka, misaona, bez ijedne reči patriotske emfaze, jednostavna,
istinski lirična, zna samo za jednu nežnost, za jednu ljubav koja "ne čili",
ljubav prema domovini. Dah života, vere i nade struji i u svim drugim
pesmama kolektivne inspiracije, od kojih su neke ispevane pod dojmom
velikih, sudbinskih događaja koje je proživljavala otadžbina.
Skerlić je povodom prve Pandurovićeve zbirke napisao članak pod
naslovom Jedna književna zaraza, u kojem je, priznavši pesniku talenat,
odbacio pesimizam i destruktivni smisao njegove poezije. Sasvim je suprotan
bio odnos mladih prema Panduroviću. Oni su u njemu videli svog pesnika. U
modernističkom pokretu uoči Prvog svetskog rata i neposredno posle njega
on je bio jedan od pesničkih uzora. Pod njegovim uticajem bili su, među
ostalima, i mladi Andrić i Ujević. Vrednost njegove poezije bila je pre svega u
novim horizontima koje je otvarala, u novim temama i osećanjima, dok je u
formi i izrazu ostala do kraja u granicama našeg parnasizma. (odlomak)
Jovan Deretić Kratka istorija srpske književnosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #2 poslato: Decembar 26, 2010, 11:40:27 pm »
**
JOVAN SKERLIĆ: JEDNA KNJIŽEVNA ZARAZA
Ovaj Skerlićev tekst nastao je povodom knjige pesama Sime
Pandurovića Posmrtne počasti (1908). "I povodom te karakteristične knjige
jednog darovitog mladog pesnika, povodom tog osobenog književnog slučaja
koji ima opšti karakter, prilika je otvoreno progovoriti koju reč o jednoj
opasnoj književnoj bolesti, koja kod nas počinje činiti mnogo zla."
Skerlić ukazuje na naslove knjiga "koji su prepisani sa nadgrobnih
spomenika" i na korice knjiga koje su crne boje i sa crtežima koji
asociraju na smrt, sahranu i groblja.
Za Pandurovića konstatuje da je bezuslovni pesimist kakvog dotle
srpska književnost nije videla. Njegov pesimizam nije filozofski i
stvaralački, "pesimizam jakih duša", nego je to "bolesni i bolesnički
pesimizam".
"Posmrtne počasti ostavljaju na čitaoca bunovan utisak nečeg vrlo
teškog i vrlo mučnog, kao da je celu noć proveo kraj mrtvaca, u
zadahu voštanih sveća i tela koje se počinje raspadati. Posmrtne
počasti čine duševni prelaz iz neurastenije u neuropatiju, sa
literature na kliniku."
Skerlić Pandurovića vidi kao žrtvu "jedne književne zaraze" i ne
propušta da istakne darovitost i talenat ovoga pesnika koji je za
njega "jedan od boljih i originalnijih mlađih pesnika naših (...) možda
najbolji u celom svom naraštaju".
U posebne kvalitete Pandurovićeve poezije ubraja:
— intimna i jaka osećanja,
— složena duševna stanja,
— lični akcenat,
— duboko prodiranje u stvari,
— "ima ne samo lepih stihova (gotovo u svakoj pesmi), no i lepih
celih pesama, koje svakako idu u najbolje
proizvode naše najmlađe poezije".
*
Pandurovića poezija "se nalazi na pragu modernih literarnih vremena, ali je
na tom pragu i ostala. Ona je formalno u okvirima pesničkog izraza XIX veka,
jezički bez mnogo invencija, ritmički — ponavlja nekoliko svojih sopstvenih
obrazaca. Pa i u svom osnovnom duhu, u mešavini nežnog, neoromantičnog
lirizma, i korenitog odricanja, čitave jedne nihilističke patetike, i pored
elemenata modernosti, Pandurović vidno pripada drugom dobu i nalazi se na
završnicama pesničkog razvoja što ide iz središta našeg romantizma u
završne cvetove moderne "dekadencije". (Miodrag Pavlović)
Dr Staniša Veličković
Interpretacije III
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #3 poslato: Decembar 26, 2010, 11:40:35 pm »
*
SIMA PANDUROVIĆ (1883—1960)
Van
mreže
Poruke: 5313
I Sima Pandurović je, kao i Rakić, Beograđanin. Kao student filozofije pokreće
list Pokret (1902), a kasnije sa Disom i Književnu nedelju(1904—1905). Prvu
zbirku pesama Posmrtne počasti objavljuje 1908. godine, a drugu Dani i
noći 1912. Vrlo rano prestaje pisati pesme, odmah posle Prvog svetskog
rata, i otpočinje rad na izdavanju časopisa i kritika. Paralelno sa tim prevodi
sa francuskog i engleskog — zajedno sa Živojinom Simićem preveo je
Šekspirove drame. Odlično je poznavao nemačku pesimističku filozofiju, a što
se poezije tiče, prošao je školu francuskog simbolizma — od pesnika mu je
najbliži bio Bodler.
Ako je sa Vojisavom Ilićem pesnički začelo prerastanje naše poezije iz
deklamatorstva i patetike u senzibilitet, čulnost, racionalnost i uzdržanost
forme velikih pesnika Zapada, onda je Pandurović predstavnik naše poezije
kod koga je sve to dobilo završni oblik. On je kraj jednog doba, bliži Rakiću
koji je snažno obeležio zaokret, no Disu, "nesrećnom drugu" iz detinjstva, sa
kojim će otpočeti jedna nova struja našeg modernizma koja će svog odjeka
naći tek kod modernista posle rata — Crnjanskog na primer. Ako su kod
Rakića živeli strah od smrti, pesimizam i drhtaj zbog prolaznosti, Pandurović
je otvoreno i namerno "sišao u svet bolova". Nasuprot Rakiću koji je između
racionalnog i emotivnog tražio sklad i meru, kod Pandurovića je mera uveliko
narušena izrazito nacionalnom jezom pred zlom koje hara svetom, obuhvata
i prodire u sve, počev od ljubavi i društva, pa i do života samog.
I upravo sa tim i takvim pesnikom život se poigrao do paradoksa — najduže
se od svih rvao sa životom. Ilić je umro mlad, Rakić u mukama podlegao
raku, a Dučić završio u izgnanstvu.
Za razliku od Rakića koji je verovao u mladost, i život u mladosti, Pandurović
je gotovo do perverznosti uživao u sopstvenom jadu bez želje da se iz tog
pakla izvuče "na sunce, među ljude, u život". Tom ciničnom sumarnošću, tim
do tada nepoznatim kvalitetom "u srpskoj poeziji" on je nesumnjivo najviše
bodlerovac".
Taj i toliki bezobzirni pesimista do užasa je zasmetao Skerlićevom
"estetskom vitalizmu", tako da je Pandurovićeve "Posmrtne počasti" dočekao
na nož. Može se samo zamisliti njegov užas, ako se već zna da je zamerao i
Rakićevom pesimizmu, koji je u odnosu na Pandurovića "pravi simbol
zdravlja i optimizma". Zato nije ni štedeo oštrinu:
"Ako ko ima iluzija o životu, ili ako je našao načina da razumno pomiri sa
njime, taj neka čita stihove g. Pandurovića. Pesnik "Posmrtnih počasti" je
samrtno žalostan, kao čovek koji je mnogo živeo i kojega je život u svemu
obmanuo, ili kao čovek dozlaboga rđavih živaca, koji se u životu oseća kao
onaj oderani jarac iz narodnih pesama u jelovom granju".
U reči, Pandurovićeva knjiga bila je za njega "simptom teškog oboljenja" i to
baš u vreme "kad je zemnja prikupljala sve snage za velike istorijske
obračune".
Da bi se ovo nesuglasje između Pandurovića i Skerlića razumelo treba imati
u vidu da je naš pesnik bio predstavnik književnog pokreta koji nije prihvatao
Skerlićevo shvatanje o društvenoj ulozi književnosti. Naime, Skerlić se idejno
formirao pod uticajem ruskih socijalnih utilitarista iz 19. veka zbog čega je
išao u socijalizam. To shvatanje on nije mogao da napusti čak ni kasnije kada
je napustio i utilitarizam. Naprotiv, baš u tom duhu on od književnosti traži
"jednu vrstu prosvetiteljskog misionarstva" — poprilično usko je shvatao njen
društveni zadatak.
Neodoljivi je utisak da Skerlić nije shvatio, ne samo Pandurovića, no čak ni
Dučića i Rakića. Ili, shvatio ih je u formi, perfekciji jezika, versifikaciji — i u
tome prepoznao evropeizaciju naše poezije, ali mu je bio stran njihov
sadržaj, čak nerazumljiv. Treba se prisetiti da je i u hvali Rakićevog
patriotizma išao čak dotle da ga je ne malo odvajao i od same poezije. Ili,
konzervativni kritičar koji se povinuje zahtevima socijalnog utilitariste gubi
rat "sa modernim literalnim koncepcijama" koje u poeziji sve snažnije dolaze
do izražaja. Pesnik, u jednom trenutku i žrtva, Sima Pandurović, izlazi iz ovog
sukoba kao pobednik — što je nesumnjivo značajan datum u našoj
književnosti. Poezija pesnika nadživela je zablude kritičara.
A da li je Pandurović pesimista? Da li je ono zašta ga Skerlić optužuje?
Miodrag Protić decidirano podvlači da jeste. Suština je, međutim, u tome da
je on bio pesimista sa pozicija jedne estetike koja se bitno razlikovala od one
skerlićevsko — utilitarne.
Između Rakićevog i Pandurovićevog pesimizma ni u kom se slučaju ne može
postaviti znak jednakosti. Za razliku od Rakića koji u "mučeničkom
stoicizmu" pronalazi utehu i izgrađuje "svoj moralni i životni stav",
Pandurović ne samo da utehu nije pronašao, no je uopšte nije ni tražio. To
netraženje je izraz iskustva iz života. Kao što ne prihvata utehu u životu ne
prihvata ni onu posle smrti koju mu religija obećava. I ovde je nesuprot
Rakiću. Nasuprot Rakićevoj misli o "blaženstvu iza zvezdanog beskraja"
Pandurovićeve predstave su izrazito materijalne i sa ovozemaljskim
prizvukom.
Smrt je kod Pandurovića večiti i neumitni pobedilac. Zaludne su sve naše
usputne pobede — na kraju sve se ipak njoj potčine.
Temeljna razlika između Pandurovića i Rakića (pa i Dučića ) ipak je u
dominaciji emocija ili intelekta. Onoga trenutka kad na račun emocija potisne
svoj nadmoćni intelekt Pandurović već zalazi na teren Rakića i Dučića u
kome je od prvog "plići i siromašniji", a od drugog "manje sjajan (i) manje
savršen".
I na planu ljubavne lirike Pandurović čini radikalan raskid sa našom
tradicijom najsnažnije izraženom u romantičarskoj poeziji. U odnosu na
njegovu naturalističku razgolićenost Zmaj na primer zvuči nevino do
čednosti. Ako Rakića možemo svrstati u skeptika ljubavi, onda je Pandurović
njen grobar. On kao da u ljubavi drži opelo. Sahranjujući sve sahranjuje i
voljenu ženu koja je u njegovim najboljim delima "prošla s onu strnu života".
I ona je kod njega, ne na nebu, ni među zvezdama, no u grobu i raspadanju.
Čitajući Pandurovićevu ljubavnu poeziju imamo utisak kao da se upoznajemo
sa Bodlerom koji je "genijalno umeo da ostvari oštri, totalni kontrast između
sveže, nasmejane lepote i fizičkih truljenja".
Nasuprot Skerliću, A.G. Matoš je Pandurović svrstavao u red "najdubljih
pesnika u modernoj srpskoj lirici". I doista, na horizontima tema i osećanja,
Pandurović odskače novinama, dok je u formi i izrazu čvrsto na terenu
našega parnasa.
mr Rajko Premović | scribd
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #4 poslato: Decembar 26, 2010, 11:40:45 pm »
*
Stihovi Sima Pandurović
Van
mreže
Poruke: 5313
BISERNE OČI
Kao duh jeseni u šum lišća svela,
K'o tuga u život naših želja tajnih,
U moju se dušu nečujno uplela,
Na plimi uzdaha nemih i beskrajnih,
Sugestija tiha sa visina lednih,
Dubinom strasti svih srdaca vernih
I tamne noći — sugestija jednih
Očiju bisernih.
Njihov sjaj je bio plav, mutan i čedan,
Sjaj morem skrivene, skupocene školjke;
On je dav'o dubok neznan izraz jedan
Čežnje naših snova i minule boljke;
On je skriv'o blago uspomena čednih,
Nežnost žutih ruža i krinova smernih.
Nada mnom i sada sija tuga jednih
Očiju bisernih.
I onda, kad zvezda moje sudbe zađe
Za malu humku trošnih zemnih želja,
Poslednji, opšti udes kad nas snađe
I nestane naših patnja i veselja,
Nada mnom će, kao čar usana mednih,
K'o lelujav, meki sjaj visina sfernih,
Lebdeti i tada setan osmeh jednih
Očiju bisernih.
VEZE
Sve na svetu, druže, ostavlja svoj trag
Nevidljiv i nežan, rasut kao prah,
A osetan ipak, tužan ili drag;
K'o miris starine, kao cveća dah.
Duše sviju stvari žive, dragi moj,
Lutaju i žive . . . i ko im zna put!
I jave se katkad živima kroz sloj
Vazduha, ko miris prijatan ili ljut.
Šta takvih mirisa snese vihor lud,
Il' jesenji studen vetar, ili tek
Proleća uzdah razdražljiv i mek,
I svih dana čudna i nemirna ćud!
Život prošlih stvari, prošlih ruža vek,
Davnih snova radost, starih jada dah
Vetrovi mi dragi nose kao lek
S mirisima tela što postaju prah.
Vetrovi su dobre veze, dragi druže,
Sa svetom što više ne postoji sad;
A mirisi duše što oko nas kruže
Za trenutnu radost, za naš stalni jad.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #5 poslato: Decembar 26, 2010, 11:40:52 pm »
**
SIMA PANDUROVIĆMiodrag Protić
Interesantan je problem za kulturnog istoričara i sociologa: vreme između
1903. i 1914, koje je u društvenom i političkom životu Srbije obeleženo
građanskim demokratskim slobodama i liberalizmom, koje je ispunjeno
zamašnim nacionalnim planovima i pregnućima, jednom do tada neviđenom
istrajnošću u naporima i verom u budućnost, to borbeno i stvaralačko vreme
velikog nacionalnog poleta dalo je u književnosti kao svoj najupečatljiviji
izraz pesimizam i očajanje. Dis u svome očajanju nije usamljen, kao što ni
Pandurović nije usamljen u svome pesimizmu. Crne korice u kojima se
pojavila prva knjiga pripovedaka Milutina Uskokovića pristajale bi simbolično
velikom broju knjiga tadašnjih srpskih pisaca. Setimo se samo beznadežne
gorčine koja kaplje s poslednjih stranica proze nekada borbenog Radoja
Domanovića; ili tamnih tonova rezignacije u poslednjim pesmama Milorada
Mitrovića. Božidar Knežević izveo je iz svojih filozofskih spekulacija krajnje
pesimističke zaključke, i pokušao je da nađe utehu u religiji. Milan Rakić, koji
mu je po prirodi svoga pesimizma donekle srodan, tražio je utehu u gordom
stoicizmu. Prve pripovetke Isidore Sekulić, ta čudna poetska proza na koju se
Skerlić bio toliko okomio, bile su nov i suptilan pokušaj analize otrovnih
stanja duše. Milutin Uskoković, koji je u to vreme opšta i velika nada, u kome
svi vide budućeg krupnog beogradskog romansijera, i njegove prve knjige
pozdravljaju kao knjige pisca koji moderni i složeni gradski život uvodi u našu
književnost, u stvari je zakasneli starinski romantičarski pesimist i neizlečivi
melanholik. Poezija Velimira Rajića, toga zanimljivog poeta minora, koji je bio
popularan nesrazmerno svojoj vrednosti, i čak našao mesto
u Antologiji Bogdana Popovića, sva je jedna očajna kuknjava nad životom.
Pesimizam nije stran ni jednom drugom pesniku, sličnoga ranga, i isto tako
popularnom, Danici Marković; naprotiv. A šta da se kaže o crnim
apokaliptičkim vizijama Dušana Srezojevića, mladog, izvanredno darovitog
pesnika, kome smrt nije dala maha da se izrazi, a koji bi, možda, postao novi
Kranjčević. Ili, setimo se jednog mladog pesnika, isto tako darovitog, koji je
takođe prerano otišao u grob, Stevana Lukovića: koliko tamnog, neprebolnog
jada u njegovim najlepšim pesmama. Nije reč, dakle, o jednom ili o dvojici
pesnika, nego o najčitanijim i najvoljenijim piscima jedne epohe. Sa nekoliko
izuzetaka, to su i najznačajniji predstavnici toga književnog razdoblja.
Sociološko tumačenje ove pojave u opasnosti je da se pretvori u onakvu
jednu vulgarizaciju u kakvu je pao Vladimir Čerina kada je, 1911, pisao u
"Radničkim novinama" o Disovoj knjizi Utopljene duše. S krajnjom naivnošću,
koju daje bezazleno đačko poverenje u utvrđene sheme, on je pokušao da
složeni svet emocija i iskustva jednog pesnika izvanredno tananog
senzibiliteta i vizionarske imaginacije objasni kao prost i neposredan odraz
društvenih odnosa. No, svesni te opasnosti, ne smemo izgubiti iz vida da je
književnost, na kraju, izraz stanja duha u jednom vremenu i u jednoj sredini.
Ono, međutim, što srpska književnost, ili njen najznačajniji deo, u
spomenutom razdoblju izražava, to su pesimizam i očajanje, u svim vrstama
i u svim nijansama. U jednoj posebnoj studiji ovo raspoloženje imalo bi da se
i sociološki objasni.
Ovde je dovoljno ako spomenemo da bi jedan deo uzroka trebalo možda
tražiti u izvesnom razočaranju koje je nastalo u intelektualnim krugovima
posle 29. maja. Politički prevrat izvršen 1903. bio je, kako kaže Dušan
Popović, "plod jednog bujnog demokratskog pokreta, prvog i poslednjeg, koji
su naše sitnoburžoaske mase bile u stanju da stvore". Intelektualci koji su
stajali na čelu toga narodnog pokreta nisu bili samo borci protiv vladalačkog
apsolutizma. Oni su se nadali da će pad jedne sramne vladavine doneti i
jedan dublji moralni i duhovni preobražaj u narodnom životu. Te nade,
međutim, ostale su neostvarene. Srbija je uoči ubistva Aleksandra
Obrenovića bila u neviđenom talasanju; nije čudo što je taj pokret velikih
razmera i širokog zamaha mogao da stvori uverenje da se neće zaustaviti
posle sloma jednog režima. Posle svršenog istorijskog čina, to uverenje se,
međutim, pokazalo kao iluzija. Posledice prevrata bile su čisto političke:
mesto dvorskog apsolutizma Srbija je dobila građansku demokratiju. U
svakom drugom pogledu, promene stvorene novim stanjem bile su skoro
neznatne. U vreme najžešćih političkih borbi, 1902, Skerlić je pisao: "Cela
Srbija postala je jedan veliki ćepenak, sa koga svaki po ceo bogovetni dan
misli o tome šta mu sused radi... Skandali se dočekuju sa gladnim
oduševljenjem, ljudi su dobili volju da pakoste i podmeću ne radi neke lične
koristi, no prosto stoga što im to čini zadovoljstvo: zlo radi zla! Prostora
nema dovoljno, vazduh je postao redak i zagušljiv.." Taj zagušljivi vazduh koji
je u jednoj zaostaloj i primitivnoj sredini, sa malograđanskim životom, njene
najprosvećenije duhove sputavao da dišu, ostao je i posle pada jednog
omrznutog vladaoca i izvršenih političkih reformi. Jedan pokret čije su
tekovine bile mnogo manje nego nade koje su se u njega polagale morao je
da ostavi za sobom umor i razočaranje.
Kao što smo rekli, u tome umoru i u tome razočaranju trebalo bi možda
tražiti jedan deo uzroka za očajanje i pesimizam u književnosti. Ovde,
međutim, postoji opasnost od preteranog uopštavanja, koje je isto tako jedna
vrsta vulgarizacije. Ima pisaca čije se raspoloženje tim uzrocima doista skoro
u potpunosti može objasniti; no, s druge strane, ima i takvih za čije nam
raspoloženje oni ne daju čak ni prividna objašnjenja. Među prve dolazi, kao
najubedljiviji primer, Radoje Domanović; među druge Stevan Luković.
Luković je umro 31. avgusta 1902. Njegove pesme nastale su uglavnom
1901. i 1902, u isto vreme kada i njegovi članci u "Dnevnom listu". On nije
bio, kao Domanović, borac koji se umorio i razočarao posle pobede. On je,
istovremeno, u svojim člancima podsticao na borbeni revolt, veru i
optimizam, i u svojim pesmama grcao u crnim slutnjama i u olovnom
beznađu. Slučaj Stevana Lukovića je osoben, ali u onome što je u njemu
bitno nije usamljen. I među piscima koji su živeli dugo posle 1903. ima dosta
primera koji nam, na drugi način, pokazuju s koliko obazrivosti bi umor i
razočaranje nastali posle 29. maja imali da se uzmu kao uzrok za očajanje i
pesimizam u tadašnjoj srpskoj književnosti.
Ima još jedan momenat koji nam ovu obazrivost nalaže. Sa dolaskom
najmlađe pesničke generacije, oko 1908, moglo je izgledati da su teška i
turobna raspoloženja doista bila proizvod duhovnog stanja stvorenog posle
29. maja. Tri mlada pesnika: Milutin Bojić, Stanislav Vinaver i Božidar Purić,
koji su 1903. bili đaci drugog razreda gimnazije, doneli su jedan novi
veltanšaung, koji, na izgled, nije imao ničega srodnog s očajanjem i
pesimizmom prethodnog naraštaja. U njihovoj aktivnosti mnogi su bili skloni
da vide jedan znak preporoda naše moderne poezije: dotadašnja neprijatna i
teška bolest imala je da bude zamenjena istinskim zdravljem i svežinom
jedne nove mladosti. Ni Skerlić, koji je inače umeo da bude oprezan, nije
primetio koliko su, u stvari, i ovi mladi pesnici bili daleko od onoga zdravlja u
kome je on video ideal poezije. On nije pokušao da se udubi u Vinaverovo
osećanje relativnosti, površno je shvatio njegovu ironiju, nije naslutio fine
otrove koji su bili iza nje; on je bio prvi kritičar koji je ostao u nedoumici da li
Vinavera uopšte treba shvatiti kao sasvim ozbiljnog pisca. Dublje
preokupacije pesnika Mjeđe i Priča koje su izgubile ravnotežu njemu su
ostale nedostupne. On, koji je voleo da navodi poznate reči Hipolita Tena:
"Poezija, to je zdravlje", i koji je zdravlje izjednačavao s optimizmom, nije
video koliko je malo pravoga optimizma bilo u poeziji Milutina Bojića, i zastao
je zadivljen pred jednom pesmom Božidara Purića u kojoj nije bilo ni pravoga
zdravlja ni istinske poezije. U toj pesmi su se na bezazlen način, maturantski
nevešto, opevale izvesne ideje iz Ničeove filozofije, a njega je to uzbudilo, jer
ga je podsetilo na Gijoa, njegovog učitelja. I on je, prevaren, u toj
gimnazijskoj knjiškoj pozi video jedan znak nove aktivnosti volje i nove vere
u snage i u vrednosti života!
Ono što Skerlić nije bio u stanju da vidi, a što bi on još manje bio u stanju da
razume, nama danas više ne izgleda nerazumljivo: i Bojićeva nervozna
egzaltacija, i Vinaverovo čudno mirenje sa besmislom, i morbidnost u
pesmama Božidara Purića (u onim vrlo retkim trenucima kada on stvarno
može da se uzme kao pesnik), dolazili su od istog osećanja unutarnje
teskobe od koga i očajanje i pesimizam njihovih prethodnika. Novi pesnici
doneli su nova intelektualna i psihološka iskustva, ali njihov intelektualni i
emocionalni odnos prema svetu nije samonikao: u njemu se nastavljaju
iskustva i doživljaji pesnika iz ranije generacije. Jedna psihološka i estetička
analiza pokazala bi da postoji duhovni kontinuitet između generacije koja je
dala Pandurovića i Disa i one koja je dala Bojića i Vinavera. Novi pesnici
prevazišli su očajanje i pesimizam, ali ne i ono osećanje teskobe koje je to
očajanje i taj pesimizam stvorilo. Koreni toga osećanja u životnoj i društvenoj
stvarnosti mnogo su dublji nego umor i razočaranje nastali kao posledica
promašenih ciljeva jednog političkog pokreta.
To osećanje teskobe koje se najpre javlja kao umor i razočaranje, a zatim,
kao očajanje i pesimizam, da se kod novih pisaca na nove načine i u novim
izrazima manifestuje, možemo da pratimo ne samo u stihovima pesnika i u
poetskoj prozi novelista nego i u naučnoj i publicističkoj prozi javnih radnika.
I Skerlić, "taj neumorni optimista i pregalac", koji se njegovim
savremenicima činio kao ogroman div koji, neprestano u borbi, jednako
udara na sve strane i sa svih strana prima udarce, imao je i sam trenutke
kada se osećao beznadežno potišten i kada mu pesimizam intimno nije
mogao biti stran. On, koji je nekad zamerio Uskokoviću što je jednoj svojoj
knjizi dao podnaslov "priče za umorne ljude", osećao se, poslednjih godina,
sve više i sve teže umoran. Njega je vrebalo očajanje, i ti depresivni trenuci
nisu ostali bez traga u njegovoj delatnosti: setimo se nekih među poslednjim
njegovim člancima, ili pojedinih njegovih skušptinskih govora! Pred smrt on
se često osećao poražen bednim životom jedne čamotne sredine, koji nije
mogao da pobedi, a koji je, slamajući njegov ogromni zamah, pretio da
pobedi njega. I kod drugih tadašnjih intelektualaca, najsuptilnijih duhova u
literaturi i oko nje, nailazimo na isto. Dušan Popović, taj fino inteligentni
marksist, najborbeniji publicist za stvar krajnje levice, nije u tom pogledu
izuzetak. I on je imao neutešnih časova potpunog gubljenja vere, kada su mu
vidici izgledali zauvek pomračeni. Strasni čitalac Šopenhauera, on je intiman
prijatelj Disov i s njime provodi "noći splina" po beogradskim boemskim
kavanama. Senke klonulosti, umora i razočaranja primetne su u nervoznom,
bolno zajedljivom tonu nekih njegovih članaka, kao i u jednom delu njegove
intimne prepiske. U nekrologu Jovanu Skerliću, on je u njegovoj smrti video
"strašni trijumf mrtvila nad poletom, trijumf večnog mraka nad svetlim
nadama, trijumf prirodine besmislenosti nad čovekovim ciljevima i
planovima". Ove pesimističke lamentacije, zar ne mogu, makar donekle, da
nas podsete na pojedine od Aisovih stihova iz ciklusa Umrli dani i Kuća
mraka? Da ne završimo sa jednim primerom sa krajnje političke levice,
setimo se kako je i Milan Grol, koji je u partiji samostalnih radikala stajao na
njenom desnom krilu, pisao u svom predgovoru za posmrtno izdanje pesama
Stevana Lukovića o "čudnom izopačenom životu ćifta i licemera, gde se
mladost ne mladuje i život ne živi". Duboko nezadovoljstvo životom i
pesimizam naći ćemo često i u člancima drugih publicista u onim toliko
karakterističnim uzgrednim trenucima kada sa društvene ili političke teme
oni neosetno skrenu u ličnu ispovest.
Atmosfera u kojoj su ondašnji srpski intelektualci bili prinuđeni da žive, i u
kojoj su imali da stvaraju kulturne i duhovne vrednosti, umnogome nam
objašnjava ta njihova intimna nezadovoljstva. Stanislav Vinaver, koji se
mnogo godina docnije u nekoliko svojih eseja bavio ovim pitanjima, dao je
neka razmišljanja koja treba uzeti u obzir. Umor, toliko rasprostranjen u
našoj duhovnoj klimi, po njemu je prirodna posledica jednog bezmernog
napora da se u maloj, duhovno učmaloj sredini, bez pravih tradicija umnoga
rada, u toku jedne generacije ili samo za nekoliko decenija, postigne ono što
su u drugim, većim i razvijenijim sredinama dali vekovi normalnog kulturnog
razvoja. "Pojavljuje se takav zamor", pisao je Vinaver u eseju Pesnički
modernizam, "ne zato što smo mnogo postigli, već što zbog kratkoće
vremena prežurno moramo da prekužimo — ubrzano pijanstvo žestokog
koncentrisanog napitka, a ne ono lagano od plemenitih vina." Dodajmo da
jedan ovakav napor nikada u potpunosti ne može da donese ono što se od
njega očekivalo, i onda, pored objašnjena umora, imamo i uzroke
razočaranja. I što je još gore — da pokušamo da dopunimo Vinavera —
intelektualci se, čineći taj basnoslovni napor, neizbežno osećaju usamljeni;
sredina nije u stanju da ih shvati, ona je ili duboko ravnodušna, ili je protiv
njih. Daleko od toga da im daje potrebnu podršku, ona im i stavlja prepreke
na svakom koraku. "Danas ma kakav seoski zelenaš", pisao je Skerlić 1905,
"palanački bakalin ili mehanski političar, smatra kao svoj dnevni obrok da
izlije što više glupih kleveta na onaj prezreni red što se zove inteligencija. A
ta ista inteligencija, čiji su materijalni uslovi života tako teški, jedino ona drži
kulturu i napredak u ovoj zemlji, jedino ona živi za stvari duha i ukusa, za
nauku, književnost i umetnost, za sve ono što čini cvet života jednog
naroda."
U toj atmosferi našlo bi se, verovatno, i dosta motiva koji bi mogli da rasvetle
poreklo onog osećanja unutarnje teskobe koje je dalo očajanje i pesimizam u
književnosti.
Sada, pošto smo unekoliko dali skicu razdoblja, mi se nalazimo pred
poezijom Sime Pandurovića, pisca Posmrtnih počasti, za koga je Matoš s
pravom rekao da je jedan od najdubljih pesnika u modernoj srpskoj
književnosti.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #6 poslato: Decembar 26, 2010, 11:40:59 pm »
**
nastavak
1.
"G. Pandurović je jedan od boljih i originalnijih mlađih pesnika naših i njegova
knjiga je vrlo karakteristična po duševni život i književna shvatanja našega
najmlađega naraštaja. I povodom te karakteristične knjige jednog darovitog
mladog pesnika, povodom tog osobenog književnog slučaja koji ima opšti
karakter, prilika je otvoreno progovoriti koju reč o jednoj opasnoj književnoj
bolesti, koja kod nas počinje činiti mnogo zla... Pesnik Posmrtnih počasti je
smrtno žalostan kao čovek koji je mnogo živeo i kojega je život u svemu
obmanuo, ili kao čovek dozlaboga rđavih živaca, koji se u životu oseća kao
onaj oderani jarac iz narodnih pesama u jelovom granju."
Ovim rečima Skerlić je, u članku Jedna književna zaraza, dočekao pojavu
prve knjige stihova Sime Pandurovića. I sam naslov toga članka već je
dovoljno karakterističan za Skerlićev stav prema Pandurovićevoj poeziji, kao i
prema modernoj poeziji uopšte. U poeziji ondašnjih srpskih modernista,
simbolista i dekadenata, Skerlić je doista video jednu opasnu bolest, koja se
zarazno širi, i koju, u ime zdravlja, nemilosrdno treba iskoreniti. Njegov
odnos prema Pandurovićevoj poeziji bio je, dakle, čisto doktrinaran: on
je Posmrtne počasti napao sa onakvom žestinom zato što je tu knjigu
shvatio, pre svega, kao jedan "osobeni književni slučaj koji ima opšti
karakter". Skerlić, koji je ponekad znao da bude ne malo ličan, bio je u ovom
slučaju doista načelan. On je ovde napao svom svojom rečitošću ono što je
uistinu mrzeo svom snagom svojih ideja.
Pesnik Sima Pandurović bio je predstavnik jednog književnog pokreta koji
nije mogao da se pomiri sa Skerlićevim shvatanjem o društvenoj ulozi
književnosti. Ne treba zaboraviti da se Skerlić idejno formirao pod uticajem
ruskih socijalnih utilitarista iz devetnaestog veka i da je, kroz njihova učenja,
ušao u socijalizam. Kasnije, kada je prestao da bude socijalist, i napustio
mnoga svoja ranija shvatanja, on nije napustio taj utilitarizam. Naprotiv, on
je svoj stari utilitarizam vezao sa načelima radikalne demokratije i sa
nacionalizmom, koji su bili njegova nova politička ideologija. U duhu svojih
utilitarističkih shvatanja, Skerlić je od književnosti tražio pre svega jednu
vrstu prosvetiteljskog misionarstva; njene društvene zadatke on je, u mnogo
čemu, shvatao i dosta usko i dosta jednostrano. Sa tim u vezi je i njegova
mržnja na artizam i na sve ono što je smatrao kao dekadenciju bila velika i
nepomirljiva, kao jedna ogromna i neprolazna strast. Skoro zaslepljen, on je
u pojedinim trenucima doista mogao da načini utisak ovakvog jednog
rodoljupca kakve ismejava Velibor Gligorić u svom predratnom ogledu o
Disu. "Bodler je našim rodoljupcima morao izgledati kao turski i austrijski
saveznik", pisao je Gligorić, sa pamfletskim smislom za vulgarizaciju, ali u
osnovi tačno, a naši "bodlerovci" kao izdajnici zemlje."
Kao i svi utilitaristi, Skerlić je izvesne stvari shvatao i suviše bukvalno. On je
imao jedno veliko poverenje u književnost kao društvenu snagu, zamišljao je
neodoljivu moć napisane i publikovane reči, i bio je sklon da praktične
posledice uticaja literature na život naivno precenjuje. On je, međutim,
vaspitan samo na socijalnim i političkim učenjima i bez dubljih znanja iz
psihologije, praktičan uticaj literature shvatao kao jedno pravolinijsko
dejstvo. Književnost koja bi izražavala pesimizam ne bi mogla, po njemu, da
ne stvara pesimizam kod svojih čitalaca. On je verovao da jedan pesnik kao
što je Sima Pandurović, koji peva "zadah groba" i "nestajanje trulo", mora da
demorališe. Nije čudo što se on uplašio da ovakva poezija ne obeshrabri
ljude koji su stajali pred velikim nacionalnim zadacima. Neupućen u moderne
psihološke i estetičke teorije, koje su u inostranstvu već sticale popularnost,
on nije ni slutio da u odnosu između umetnosti i života mnogo šta izgleda
drukčije nego što se njemu činilo. Danas se, na primer, zna da je Gavrilo
Princip neposredno uoči atentata, pored Blagostanja za sve od kneza
Kropotkina, čitao i pesme Sime Pandurovića; ostali su tragovi njegove
olovke, kojom je, kao mesta koja je najprisnije doživeo, podvlačio, pored
ostalih, i pesimističke stihove u pesmi Memento:
Volim to mesto bez laži i maske
Gde leže svi ti ljudi ovde skupa...
Gde leže tu mirno, sve trup pored trupa
U kovčegu prostom, izmeđ četir daske,
A ne smeta svet im i njegova lupa.
Da li bi Skerlićev sociološki simplicizam mogao da nam objasni šta je taj
dečak koji se sprema da sagori u svojoj plemenitoj žrtvi nalazio blisko u toj,
"poeziji truleži", gde se "zadah groba" pretpostavlja sjaju i taštinama života?
No, vratimo se članku Jedna književna zaraza.
"Bolesni i bolesnički pesimizam g. Pandurovića", čitamo dalje u tom napisu,
"iz dekadentske je "poezije truleži". Njegove pesme su odista poezija čoveka
koji sam za sebe kaže da ima "snove bez noći i noći bez snova". I Posmrtne
počasti ostavljaju na čitaoca bunovan utisak nečeg vrlo teškog i vrlo mučnog
kao da je celu noć proveo kraj mrtvaca, u zadahu voštanih sveća i tela koje
se počinje raspadati. Posmrtne počasti čine duševni prelaz iz nevrastenije u
nevropatiju, sa literature na kliniku."
Kao što je Skerlićev odnos prema Pandurovićevoj poeziji bio doktrinaran,
tako je i njegova kritika te poezije shematična. Skerlić je izneo nekoliko
opštih konstatacija o pesimizmu i dekadenciji, ali nije ulazio u pravu kritičku
analizu Posmrtnih počasti. Stihovi koje je navodio imali su samo da posluže
kao ilustracija njegovih teza. Kada je negde pri završetku članka rekao da
Pandurović "onda kada je jasan i kada ne pretera, u svojim lucida intervala,
uspeva da baci sondu u tragičnu dubinu ljudskog bola, kazujući ga jakim i
srećno nađenim rečima koje ostaju urezane" — ne zna se da li je doista i
nešto stvarno mislio, ili je ovo bio samo uobičajeni kritičarski način da se
preoštre tvrdnje, izrečene povodom knjige jednog mladog pisca, na kraju, iz
pedagoških razloga, donekle ublaže.
Uzimajući poeziju Sime Pandurovića kao "osobeni književni slučaj koji ima
opšti karakter", Skerlić je pokazao interesovanje uglavnom za taj njen opšti
karakter, ne ulazeći u njene osobenosti, kao što je to docnije učinila Isidora
Sekulić, čiji je ogled, mali po broju stranica, Jedna misao u jednoj pesmi Sime
Pandurovića, nesumnjivo najbolje što je do sada napisano o
pesniku Posmrtnih počasti. Skerlić se nije upustio u dublju analizu poezije
Sime Pandurovića, no pitanje je da li je on tada uopšte i bio sposoban za
jedan takav poduhvat. Posmrtne počasti došle su u trenutku kada je Skerlić
već gubio osećanje i sluh za prave poetske vrednosti; njegovo kretanje u
oblasti poezije bilo je sve manje pouzdano. Da on to osećanje i taj sluh
nikada nije ni imao, to je jedno danas dosta rašireno mišljenje, s kojim se ne
bismo složili. Njegovi radovi o našim starijim pesnicima, kao što su izvesna
poglavlja u Omladini i njenoj književnosti i u Istoriji nove srpske književnosti,
kao i njegova studija o Vojislavu Iliću, mogli bi pre suprotno da posvedoče.
Vaspitan uglavnom na poeziji romantičarskog perioda (među prvim njegovim
štampanim radovima bili su, ako se ne varamo, prepevi Igoa), on je tu
poeziju voleo i u njoj je umeo da se snađe. U našem romantizmu on je, osim
u slučaju Laze Kostića, sa jednim skoro nepogrepšvim osećanjem umeo da
odvoji dobro od rđavog i istinito od lažnog. Sasvim je drukčije sa modernim
pesnicima, čiji mu je svet doživljaja i ideja bio stran, koje nije voleo i koje nije
bio u stanju da razume. Skerlić, za koga je simbolizam bio samo jedna
"bolest starih, iscrpenih i umornih rasa", počeo je da zaostaje za razvojem
poetske misli i poetskog izraza i u našoj književnosti. Na kraju, on je otišao
dotle da pohvalno govori o jednom Proki Jovkiću, a da jednoga Disa proglasi
za ništariju!
U jednom dubljem smislu, poezija Sime Pandurovića ostala je Skerliću
nepristupačna. Skerlić nije shvatio Pandurovića, kao što u suštini nije shvatio
ni Dučića i Rakića. Kod ovih pesnika on je hvalio ono što je u njihovoj poeziji
bilo uglavnom spoljašnje: novu, suptilno izrađenu formu, izvesnu perfekciju
jezika i versifikacije; u ovome Skerlić je video jedan znak evropeizacije naše
književnosti, njenog odvajanja od seoske i malovaroške balkanske
primitivnosti i njenog sve prisnijeg vezivanja za Zapad, koje je bilo i u duhu i
idejama njegovog prosvetiteljstva. Kod Rakića, u docnijim pesmama, hvalio
je i njegov patriotizam, ali prilično odvojeno od poezije. On je uvek ostao
protivnik Rakićevog pesimizma kao i poznate Dučićeve težnje ka takozvanoj
aristokratskoj izolovanosti; ideje u njihovoj poeziji tumačio je spolja,
programski, i nikad iza zanatskog savršenstva versifikacije nije potražio i
jednu novu, kompleksniju osećajnost. Pandurović, koji je bio mnogo
dosledniji simbolist nego Dučić, nije pred Skerlićevim sudom mogao da
očekuje onu milost koju je dobio pesnik Plavih legendi. Kao i sadržaj
Pandurovićeve poezije, njen izraz je Skerliću takoće bio stran. Stihovi
u Posmrtnim počastima, koji su nama danas vrlo jasni, njemu su izgledali
nerazumljivi. "Kao što je slučaj kod pesnika "sumraka duše" i "poezije
nesvesnoga", gde se više nagovešćuje nego što se razvija, gde mesto
osećanja dolaze osećaji, mesto misli paradoksi, a mesto ideja simboli, tako i
kod g. Pandurovića ima hotimične nejasnoti, tako da njegove i inače čudne i
mutne ideje izgledaju još čudnije i mutnije", kaže on, dodajući da "u nekoliko
pesama teško da bi se i sam pesnik mogao naći".
Skerlićev članak Jedna književna zaraza na izvestan način predstavlja datum
u našoj književnosti. Napad jednog konzervativnog kritičara na jednog
modernog pesnika, ovaj Skerlićev članak označio je početak jednog sukoba
koji se u našoj literaturi produžava do današnjih dana. Književni
konzervatizam kritičara, koji se, bez oslonca u estetici, služe zahtevima i
merilima socijalnog utilitarizma, u neprekidnom je ratu sa modernim
literarnim koncepcijama koje u poeziji najvidnije dolaze do izražaja. Pesnik
Sima Pandurović, koji je jednog trenutka bio žrtva u ovoj borbi, izašao je iz
nje kao pobednik. Istina njegove poezije nadživela je zablude Skerlićevog
konzervatizma.
2.
Danas, više od pet decenija posle Posmrtnih počasti, Pandurovićeva poezija,
sa svojim pesimizmom, ne predstavlja više bauk ni za najkonzervativnije
duhove. Oko tog pesimizma, međutim, postoje još uvek izvesni nesporazumi.
Kao što se iz njegove kritike jasno vidi, Skerlić je smatrao da je pesimizam u
poeziji Sime Pandurovića njen najvažniji elemenat; oni koji su hteli da
Pandurovića odbrane od Skerlićeve kritike nastojali su da značaj pesimizma u
njegovoj poeziji umanje. Oni su svoju ulogu branioca shvatili kao ulogu
branioca pred sudom: da bi optuženi pesnik mogao da bude oslobođen,
treba dokazati da navodi optužnice ne odgovaraju istini. Dobili smo,
zahvaljujući tom shvatanju, i teoriju o apsolutnom i relativnom pesimizmu, iz
koje je trebalo da izlazi da je pesimizam u poeziji Sime Pandurovića relativan,
a ne apsolutan. Na stranu sva naivnost ovakvih teorija, pesniku se ovakvim
načinom odbrane ne odaje stvarno nikakva pravda. I optužba i branioci stoje,
u stvari, na istom gledištu: i za jedne i za druge pesimizam je podjednak greh
i podjednaka krivica. Između optužbe i branilaca razlika je samo u tome što
optužba smatra da greh i krivica postoje, a branioci da ne postoje, ili bar da
postoje u manjoj meri. Simu Pandurovića su, dakle, pokušavali da brane ne
prihvatajući estetiku njegove poezije, nego estetiku Skerlićevog utilitarizma;
ovaj posao je morao ispasti uzaludan.
Teorija o apsolutnom i relativnom pesimizmu ne može se prihvatiti, iz
prostog razloga što ovakva podela pesimizma ništa ne znači. Kada bismo se,
međutim, i složili da za trenutak primimo ovu podelu, i to samo uslovno, jer
drukčije nije moguće, iz nje ne bi izlazilo da je pesimizam u poeziji Sime
Pandurovića relativan, sa gledišta teorije o apsolutnom i relativnom
pesimizmu, ovaj pesimizam bi morao da bude apsolutan. Načelno neodrživa,
ova teorija je, dakle, praktično bez koristi: ona ne doprinosi cilju radi koga je
konstruisana. Da bi poezija Sime Pandurovića mogla da bude efikasno
odbranjena od Skerlićeve kritike, trebalo je, pre svega, odbaciti stanovište sa
koga je kritikovana; trebalo je napustiti Skerlićev estetički pozitivizam i
njegov moralni i socijalni utilitarizam. Samo je Matoš, među braniocima
Pandurovićeve poezije, bio u ovome potpuno dosledan. On je imao smelosti
da otvoreno kaže "da prekužena bolest" nisu "dekadenti", nego — "onaj
bidermajerski, plitki buržoaski literarni pozitivizam, tobože zdrav i normalan,
a u stvari plitak, bez horizonta i nepoetičan". Ne čini, dakle, vrednost
Pandurovićeve poezije to što on nije, nego to što doista jeste kriv za ono za
šta ga Skerlić optužuje. Nije tačno da Pandurović nije bio pesimist i
dekadent, kao što su tvrdili izvesni njegovi branioci, nego je tačno da je on to
bio. Samo, sa gledišta jedne druge estetike, koja nije estetika Skerlićevog
utilitarizma, pojmovi kao što su pesimist, simbolist i dekadent imaju drugo
značenje. Da bi poezija Sime Pandurovića uistinu bila odbranjena, trebalo je
poći od toga.
Ostavimo, dakle, teoriju o apsolutnom i relativnom pesimizmu, kojoj je bio
cilj da ublaži pesimizam u Pandurovićevoj poeziji. Knjiga Posmrtne
počasti ostaće značajna zbog toga što je u našu poeziju donela jedan nov i
autentičan pesimizam. Kao pesimist, Pandurović nije usamljen među našim
pesnicima u početku ovoga veka, ali je vrlo osoben. Pesimizam Pandurovićev
nije isto što i pesimizam Milana Rakića. Kudikamo dublji, nastao iz složenijih
saznanja, on je i mnogo radikalniji. Uteha Rakićeva bio je jedan mučenički
stoicizam, od koga je on izgradio svoj moralni i životni stav. Pandurović ni do
kraja nije našao utehu, jer je nije ni tražio. Njegova iskustva o svetu
obavezivala su ga da ne traži utehu. Pesimizam Milana Rakića često je
sugestivniji, jer je emocionalniji, ali je u svojim motivima dosta
konvencionalan. Pesimizam Pandurovićev, i kada je sa malo emocija, nikada
nije konvencionalan u motivima, niti kao misao deluje konvencionalno.
Pandurović je prošao kroz školu francuskog simbolizma, ali isto tako i kroz
školu nemačke pesimističke filozofije. Ovome filozofskom vaspitanju on
duguje ne samo mnoge poglede nego i jednu sklonost ka izvesnom
racionalističkom načinu mišljenja. Kao što postoje razlike između
Pandurovića i Rakića, isto tako postoje i razlike između Pandurovića i Disa. U
najboljim svojim pesmama Dis je čist vizionar; Pandurović je u najboljim
svojim pesmama čist logičar. "Demon misaonosti u ovom osobitom liričaru",
kaže Isidora Sekulić u svom eseju o Panduroviću, "više je logičar nego
metafizičar." U stvari, rekli bismo mi, to je jedan metafizičar koji svoja
saznanja izvodi sredstvima čiste logike.
Duh trezven i racionalan, Pandurović je možda bio predodređen da se kao
pesnik bavi drugim temama; da piše patriotske, socijalne, moralne i
didaktične pesme. On se, međutim, u svojim najboljim trenucima, bavio
temama metafizičkim: onim stanjima života i smrti koja Dostojevski naziva
prokletim stanjima. U poeziji Sima Pandurović je ono što su bili njemu srodni
duhovi u filozofiji: mučenik jedne racionalističke misli. Onda kada je kao
pesnik najdublji, njegova mučenja su beskrajna i neutešna. "Nasuprot
Platonu", kaže Isidora Sekulić, "koji je tvrdio da iz svake avanture ima neki
izlazni put, Pandurović misli da kroz avanturu života vodi samo jedan put:
onaj koji nije put spasa." Izraziti logičar i racionalist, Pandurović je uz to i duh
izrazito antireligiozan. Utehu koju religija obećava posle smrti on ne prihvata,
kao što ne prihvata ni utehu u životu. Kod Rakića se misao o smrti, bar u
jednom trenutku, vezala za slutnju o blaženstvu iza zvezdanog beskraja. Kod
Pandurovića se misao o smrti uvek vezuje za predstave čisto materijalne i
ovozemaljske. Kao kod Bodlera, misao o smrti je kod Pandurovića misao o
mrtvačkom kovčegu i o grobu u vlažnoj jesenjoj zemlji u kojoj telo pokojnika
izjedaju crvi.
Saranio sam svoju dobru dragu
U dane što su iščezli ko para,
U mrkom, muklom, crnom sarkofagu,
Bez ljubavi i proleća što vara
.............................................
Ona, bez sumnje leži ovde smerno,
U uskom grobu, istrulela lica;
Ona i ne zna da dolazim verno
Dragani svojoj, uz pevanje tica...
Ona, bez sumnje leži ovde smerno,
S nadama mojim obojenim smrću,
I ne zna da je pohodim još verno;
A žuti crvi oko nje se zgrću,
I piju oči, moje oči sjajne,
I troše telo, iluziju snova,
I snove moje raskidaju bajne
Ko vetar majsko cveće kestenova.
Dis je ispevao svoju Nirvanu, koja je, kroz jedan duboko tragičan doživljaj
sveta, na kraju ipak i jedno pomirenje sa sudbinom čoveka u kosmosu. Sa
ovom sudbinom Pandurović se ne miri: od svih nepravdi ona je veća i
nepravednija. Kod Pandurovića, smrt je uvek ružna; uz to, ona je i bez prave
veličine, i kao što je lišena lepote, lišena je i dostojanstva i uzvišenosti. Smrt
je najveći pobedilac: sve naše pobede, svi trofeji na kraju njoj pripadaju.
Ipak, zato, ni ona u stvari ništa ne dobija: ništavna je kao što je i život bio
ništavan i prazan. Pandurović je napisao pesmu Miserere, u kojoj je
sugestivno prisutna nadmoć smrti nad čovekom i svetom, ali je to nadmoć
jedne fizičke sile u čijoj pobedi nema i moralnog trijumfa.
Mrak! mrak se hvata dubok. Ječe trube
Pobedu smrti što nosi trofeje:
Uvele nade iz stvarnosti grube,
Cepane snove, do one aleje
Što guši zemljom život. Ječe trube
Pogrebni marš nad bićem svega sveta,
Za one koji pate, koji ljube,
Za prosjake života tolkih leta
Kod Pandurovića ima jedna stalna potreba da se slava smrti umanji; ova
potreba dolazi od najčovečnijih osobina njegova duha. Do kraja racionalan,
taj duh ne može da prihvati nijednu iluziju. Veličanstvo smrti, međutim, samo
je jedna iluzija kao sve druge. Da se to bez straha vidi i da se bez
licemerstva kaže, osobina je hrabre čovečnosti.
Ovaj odnos prema smrti, koji je čisto racionalan, ima u svojoj osnovi i jedan
motiv koji je čisto emocionalan. Nije smrt u Pandurovićevoj poeziji samo
predmet spekulacija jedne jake i smele misli; pre nego što je to postala, ona
je bila tragičan doživljaj nestanka voljenog bića. Dva vrlo složena motiva kao
što su ljubav i smrt složeno se vezuju u Pandurovićevoj poeziji. U Posmrtnim
počastima ima nekoliko ljubavnih pesama koje su svojom potresnom
lepotom jedinstvene u našoj književnosti. Nikada dotle srpska književnost
nije videla takvu ljubavnu poeziju. Kako je Zmajeva tuga za umrlom dragom
bila starinski bezazleno sentimentalna, i kako je bila građanski zdrava i
čedna! U Đulićimauveocima draga leži u grobu, ali postoji svet i sunce greje;
u srcu je bol za sahranjenom ljubavlju, ali je duh razborit i um nije pomračen.
Pandurović je, sa motivom o smrti drage, doneo osećanje modernog čoveka.
Koliko je taj moderni čovek, sa svojim složenim osećanjima drukčiji od onog
starinskog čestitog građanina. Jedna smrt dovoljna je da njegov odnos prema
svetu potpuno izmeni. Neke sudbonosne istine, koje je ranije priznavao, više
ne priznaje; neke važne konvencije, na kojima je do tada zasnivao svoj život,
ruši jednim udarcem; iskorenjen, on postaje buntovnik protiv ustrojstva
sveta.
Od blažene sreće, kad cvetaju lale
Pod ljubavi suncem, u njegovoj vlasti,
Preišo sam sviju osećanja skale,
Do kriminalnih nagona i strasti,
Do bune protiv života i ljudi,
Do haosa težnji i nervna rasula
U bolnom ropcu namučenih grudi,
Do vizija mašte i bolesti čula.
Kao što je izmenio svoj život, ovaj čovek menja i celu svoju filozofiju. Kao što
je rekao pesnik Posmrtnih počasti, i on će da kaže: "U mojoj svesti istina ne
važi." Posle toga ovaj čovek će početi da traži svoju istinu, onu koja ima da
važi samo za njega. Između njega i sveta, veze koje su u jednom trenutku
bile pokidane više se ne obnavljaju. Sa svojom istinom o svetu, koju ljudi ne
priznaju i neće da prihvate, on, ako je pesnik, postaje prokleti pesnik. Dva
autentična pesnika u modernoj srpskoj i hrvatskoj književnosti postala su na
ovaj način: Pandurović u Posmrtnim počastima i Ujević u Kolajni.
Došli smo do onoga što čini osnovni problem u poeziji Sime Pandurovića.
Sada nam valja dati odgovor na pitanje: zašto se jedan duh, po svojoj prirodi
racionalan, u trenucima koji su bili trenuci njegovog najčistijeg stvaranja,
kretao u krugu prokletih pitanja. Ne smemo da zaboravimo da je taj duh, po
svojoj prirodi doista racionalan, istovremeno duh jednog odmetnika od sveta.
Kada je ranjen jednom traumom, ovaj duh nije izgubio ništa od svoga
racionalizma. Njegov racionalizam, međutim, postao je njegovo osvetničko
oružje. Svet, sa svojim istinama i zabludama, podvrgnut je od strane ovoga
racionalizma jednom strogom ispitivanju. Tragičan emocionalni doživljaj nije
uspeo da prirodni racionalizam Pandurovićevog duha pomuti; naprotiv, dao
mu je nov i snažan podsticaj. Emocionalni motiv sublimisao se u čistu misao.
U sve na svetu je pesnik Sima Pandurović prestao da veruje, samo ne u svoju
misao. Najdubljom svojom prirodom njegov pesimizam je vezan za njegov
racionalizam, koji je osnažen jednom tragičnom emocijom. Da nije toga
racionalizma, možda ni pesimizam u poeziji Sime Pandurovića ne bi bio tako
beskompromisan. Međutim, kod Pandurovića racionalizam uvek preovlađuje.
Kada pesnik kaže "u mojoj svesti istina ne važi" — to je, dopola, izraz čistog
afekta, posledica jednog emocionalnog stanja; otpola to je rezultat
racionalne misli. Racionalni duh pesnikov došao je do otkrića da istine nema,
da je sve što znamo o svetu samo privid i iluzija. Evo nas, dakle, već u krugu
prokletih pitanja. Odmetnik od sveta, Pandurović je zaverenik racionalne
misli koja se protiv ustrojstva sveta tragično ustremljuje. U poeziji Sime
Pandurovića, njegov kritičar Matoš je s pravom video "revolt jednog protiv
sviju, duha protiv usuda". Jedan hedonist kao što je Jovan Dučić zahvalno će
da primi svaku iluziju koja mu je prijatna i to će da nazove srećom. Kao i
Pandurović, i on misli da je život samo jedna iluzija duga sećanja i nade". I
zato što to misli, za njega je jedan trenutak uživanja važniji od istine i od
brige o smislu. Kod Dučića i Pandurovića dva su srodna iskustva, ali moral
nije zajednički. Racionalist, Pandurović nije u stanju da iluziju shvati drukčije
nego kao prevaru. Njegov duh, međutim, ne može da primi prevaru
zatvorenih očiju ni da se sa njom pomiri samo zato što ona nudi trenutno
spokojstvo i sreću; čak i kada bi spokojstvo i sreća bili trajni, taj duh bi morao
da odbaci prevaru koju je prozreo i ne bi se ustezao da laž nazove njenim
pravim imenom. Njegov racionalizam nije samo jedan način saznanja; to je
odnos prema svetu koji i moralno obavezuje.
U pravu je Isidora Sekulić kad kaže: "... gorka i tobože nehumana poezija
Pandurovićeva od čovečnih je elemenata kao retko koja. Samo ne od
uobičajeno podvlačenih čovečnih elemenata. To je, rekli bismo, jedna
odgovorna lirika".
Istina Pandurovićeve poezije, to je jedno staro pesimističko iskustvo: da je
čovek prevaren i da mu nema spasenja. Kada ovo staro iskustvo ne bi bilo
vezano sa jednim novim, koje je istinito iskustvo ovoga pesnika, onda ni ta
istina ne bi bila od većeg značaja. Ne daje vrednost Pandurovićevoj poeziji
sam njen pesimizam, nego je vrednost njegovog pesimizma u tome što je
autentično pesnički doživljen. U poeziji Sime Pandurovića pesimizam je plod
jedne zrele i snažne pesničke misli. Srpska književnost nije videla takav
pesimizam kod svojih starijih lirskih pesnika. Vršački osamljenik Sterija, u
svojim najojaćenijim trenucima, imao je u svojim Davorijima više sumornog
ogorčenja nego pravoga pesimizma. Kod Pandurovića pesimizam je postao
jedan razrađen sistem ideja i emocija. Daleko od toga da je bio posledica
jednog pomodnog literarnog uticaja, što su u njemu izvesni savremenici hteli
da vide, ovaj pesimizam je bio proživljeni izraz jednog originalnog i
stvaralačkog duha. Kada bi se posmatrao apstraktno, izdvojeno iz njegove
poezije, Pandurovićev pesimizam imao bi da bude idejno kritikovan; sa
svakog drugog filozofskog stanovišta koje nije stanovište pesimističke
filozofije, ovaj pesimizam bi sa uspehom mogao da bude odbačen. Pitanje je,
međutim, koliko jedno pesničko iskustvo, nastalo iz jednog toliko složenog
emocionalnog i misaonog procesa kao što je umetnički doživljaj sveta, može
da se posmatra kao čista doktrina. Kada je kritikovao poeziju Sime
Pandurovića, Skerlić je postupao kao da kritikuje jednu pesimističku doktrinu,
a ne jednu pesimističku poeziju.
Kao što je bio pesimist, Pandurović je isto tako bio i dekadent. Kada kažemo
pesimist, obeležavamo pesnikov odnos prema svetu; kada kažemo
dekadent, obeležavamo njegov odnos prema društvu. Danas je tu reč
dekadent skoro zazorno napisao: toliko je ona upotrebljavana u svim
mogućim pogrdnim značenjima. Kada govorimo o poeziji Sime Pandurovića,
mi ovu reč uzimamo u njenom nekadašnjem uobičajenom značenju, kao
oznaku za jedan određeni tip otpadnika od sveta i društva. U poeziji Sime
Pandurovića malo je spoljnih dekadentnih oznaka; ipak zato on je u našoj
književnosti jedan od najčistijih dekadenata u ovome danas već istorijskom
smislu ove reči. Kao što za svoj racionalistički pesimizam duguje nemačkoj
pesimističkoj filozofiji, tako za svoje dekadentstvo Pandurović duguje
francuskoj simbolističkoj poeziji. Iz svog negativnog odnosa prema svetu
Sima Pandurović je izveo svoj negativni odnos prema društvu. Kao što su mu
nemački filozofi pomogli da izgradi svoj stav prema svetu, francuski pesnici
dekadenti dali su mu obrazac za stav prema društvu. Kod Pandurovića važno
je da je njegov stav prema društvu posledica njegovog stava prema svetu, a
ne obratno. Ima pesnika koji su na osnovu misli o nepravednom društvenom
uređenju došli do misli o nepravdi u vasioni; socijalni buntovnici, oni su
postajali kosmički očajnici i pesimisti. Ovakav jedan očajnik i pesimist bio je
Dušan Srezojević. Kod Pandurovića, ovaj proces je išao u suprotnom pravcu.
On je postao buntovnik protiv društva zato što je društvo deo sveta koji je
nepravedno uređen. Ovde mi ne ulazimo u to koliko je društvena stvarnost u
kojoj se pesnik duhovno i intelektualno formirao odredila ovakvu evoluciju
njegovog odnosa prema svetu i društvu. Ovo bi, svakako, imao da bude
zanimljiv predmet jedne analize koja bi sa sociološke strane pokušala da
objasni nastanak subjektivnog sveta Pandurovićeve poezije. Nama je ovde
važno da utvrdimo da je pesnik svoju pobunu protiv sveta preneo i na
nepravedni poredak stvari u društvu.
Kao jedna od mnogih razlika između Sime Pandurovića i Milana Rakića, ima i
ova: Rakić je pesimist, ali nije otpadnik; on nije dekadent. Njegov pesimizam
odnosi se više na svet nego na društvo; on nije učinio onaj korak od sveta
prema društvu koji je učinio Pandurović. I kada kazuje crnu i bezutešnu
misao o svetu, Rakić je građanin koji pazi na ton, na otmenost manira. I kada
na nebo huli, on je još uvek građanin koji čuva etikeciju otmenog građanskog
društva. Nikada Rakić neće da se zaboravi toliko da u svojim pesmama slavi
alkohol, ludnicu i razvrat, kao što to čine Pandurović i Dis. Kada ova dvojica
to čine, oni se, međutim, ne zaboravljaju; to je njihova pobuna protiv onoga
društva čije svetinje Milan Rakić pobožno čuva. Društvu tome uprkos, njemu
u lice, Pandurović će da kaže:
Ostavte mi snove moje, crni ćivot
Ostavte me tu, bez svesti, samo s njima...
Ostavte me. — Ja ću rado kreten biti.
U izvisnom znaku pobune protiv toga društva, protiv njegovih obmana i laži,
njegovih konvencija i njegovoga morala, protiv banalnosti i mizerije njegovih
duhovnih vidika, Pandurović će napisati i dve svoje poznate
pesme: Svetkovina i Mi, po milosti božijoj deca ovoga stoleća. Ovo su dve
među najvećim pesmama u modernoj srpskoj književnosti.
Kada su socijalisti, u svojim "Radničkim novinama", podržavali Disa, oni su u
njegovoj poeziji videli jedan takav znak pobune protiv građanskog društva.
Da li su oni bili u pravu kada su pokušavali da ovu pobunu uzmu sebi u
prilog? Odgovor na ovo pitanje, po našem mišljenju, ne može da ne bude
potvrdan. Ova pobuna prokletih pesnika protiv sveta i protiv društva, ukoliko
je poetski autentična, predstavlja i jedan vid stvarne pobune. Kada su srpski
socijalisti prisvajali Disovu pobunu, oni su, dakle, imali pravo da to čine.
Najviše vrednosti poezije jednoga pesnika dekadenta ne mogu da pripadaju
građanskom društvu, koje nije u stanju da prihvati i da ostvari njegovu
čovečansku poruku; na ove ljudske i umetničke vrednosti imaju moralnog
prava samo oni koji su svesni protivnici građanskog društva. Njima, u krajnjoj
liniji, pripadaju i najviše ljudske i umetničke vrednosti poezije Sime
Pandurovića.
Piše: Miodrag Protić
PRIREDIO
Miodrag Pavlović
Srpska književnost u književnoj kritici
Pesništvo od Vojislava do Bojića
Nolit | Beograd, 1972
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #7 poslato: Decembar 26, 2010, 11:41:08 pm »
**
SIMA PANDUROVIĆ
Krugu bliskih Disovih prijatelja i pesničkih istomišljenika pripadao je i Sima
Pandurović. Iz te grupe naših "modernista" s početka XX veka, pored Disa,
Sima Pandurović se brzo uspinje u red darovitih i originalnih pesnika.
Njegovo pesničko stvaranje, započeto još u prvoj deceniji našeg veka
zbirkom Posmrtne počasti, nastavljalo se veoma živo i aktivno sve do drugog
svetskog rata, otkada njegova društvena i književna delatnost gotovo sasvim
zamire. U naše dane ostalo je samo sećanje na tog darovitog i posrnulog
srpskog pesnika, koji je sa Disom utro nove puteve u razvitku srpske poezije
s početka našeg veka.
Može se odmah reći da je Pandurovićeva poezija, od trenutka u kome se
javila pa sve dok je stvarno živela i delovala, bila poezija punog i doživljenog
pesimizma. I nazivi pojedinih ciklusa njegovih pesama to očito potvrđuju — U
nemirnim senkama, Iluzije sećanja i nada, Dani i noći, Posmrtne počasti,
Tamne ispovesti, Iskušenja i drugi.
Nasuprot Disu, koji je sve do svoje tragične smrti ostao izvan širih književnih
i kulturnih vidika, Pandurović je radio, čitao i upoznavao se sa savremenim
književnim pojavama svoga vremena. Francuski simbolisti i modernisti
naročito su bili bliski njegovim urođenim negatorskIm i nihilističkim
raspoloženjima. Njihovu poeziju očaja, neverovanja i umiranja Pandurović je
dobro poznavao, pa je u našu tadašnju liriku uneo mnoge slične motive i
mračne, zagrobne tonove.
U Čestim trenucima on opeva jedno izrazito rezignirano, bezvoljno ljudsko
raspoloženje. Život protiče bez cilja i smisla, najčešće u noćima po
kafanama, i to bez lepota i draži koje u njima nalaze "ćifte i filistri":
Jedina draž tih dugih, praznih bdenja
Bila je misô, lelujava seta
Na proživljenu mladost, razorenja
Podviga silnih fantastičkog leta.
— — — — — — — — — — —
Ja ću kô često, po, poznatom putu,
Dok na trg budu išli ljudi, žene,
S negodovanjem, u starom kaputu,
I s iznurenjem noći probdevene,
K'o noćna priviđenja u zamkove svoje,
Ići, umoran, u svoj prazan stan. . .
Pesnikova misao se često spuštala do beznađa. U takvim trenucima, kao u
pesmi Svetkovina, on je negirao smisao čovekovog svesnog bitisanja i kao
jedinu utehu, kao jedinu sreću, proslavljao poremećenost i ludilo:
Sišli smo s uma u sjajan dan,
Providan, dubok — nama, draga, znan,
I svetkovasmo otcepljenje to
Od muka, sumnje, vremena i sto
Râna, što krvave ih vređao je svet —
Ljubavi naše plav i nežan cvet.
Pesme Mizerere i Istina isto tako pevaju o čovekovom otuđenju od života,
pevaju o smrti i očajnoj radosti koju ona donosi čoveku oelobođenom svesti o
tom životu.
Ali u Pandurovićevoj poeziji živi i jedna istinska misaonost. Ta misaonost nije
bila nikakav sređen i jasan filozofski stav ili sistem. To je bila više jedna
agonija čoveka koji u svom životu, kao ni u životu oko sebe, nije mogao da
nađe nijedan svetao i radostan trenutak. Zato je Pandurovićeva poezija
iskrena i doživljena. Ona je na nov, prodoran način sišla u najtamnije kutove
čovekovog unutrašnjeg bića i na svetlost dana iznela, bolne, pogrebne istine
o jednom očaju i izgubljenosti.
U skladu s takvim slikama, motivima i raspoloženjima, Pandurovićeva poezija
je danela i jedan nov, smeo i surov pesnički izraz. Njene slike smrti,
propadanja i raspadanja nužno su morale da budu izgrađene jezikom koji ih
je uobličavao u svetlosti njihove mračne doživljenosti:
I kraj već tu je! Noć ne diže krilo,
I neće više dići ga nad nama!
Srebrnast pokrov prostorom se vlači
Čudan i moćan. Jedna crna jama. . .
Tu će nam ući želja i strast svaka!
Setno se nebo oblacima mrači.
Ludost, veselje! Raka! Raka! Raka!
Pandurović je u godinama rata napisao i nekoliko pesama u kojima se
pridružio opštem nacionalnom zanosu u borbama za oslobođenje domovine.
Ali njih je malo i one, iako sa motivima rodoljublja i vere, nose u sebi tragove
pesnikove rezignacije i umora. Sva njegova poezija, u stvari, kreće se
stazama umiranja i sumnji, utapa se u beznadne misli o čovekovom umiranju
koje se naziva životom. Tom poezijom, sa nemirnim slikama svesti i
podsvesti, sa izrazom koji je isto tako bizaran, Sima Pandurović je osvojio ne
malo i ne neznačajno mesto u srpskoj poeziji XX veka. I pored svoje
suprotstavljenosti svakodnevnom životu, on je o tom životu progovorio na
jedan osoben i moderan način. Pesimistički misaona i bolno doživljena,
poezija Sime Pandurovića, zajedno sa Disovom, otvorila je, ili bar
nagovestila, nove mogućnosti i nove puteve pesničkog oblikovanja života.
Dragutin A. Stefanović & Vukašin Stanisavljević
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #8 poslato: Decembar 26, 2010, 11:41:16 pm »
**
Stihovi Sima Pandurović
MRTVI PLAMENOVI
I
Saranili su njene oči sjajne
U tamu groba, u života bol;
Saranili su njene ruke bajne
U carstvo tame, samrtnički dol.
I oči moje sreće moje vajne
Ne osećaju više bleskav sjaj,
Ne osećaju više sreće trajne
Gde hladni groba prostire se gaj.
I isplak'o sam sve želje i nade
Na gladni, surov, studen kamen taj.
Pohodim, katkad, njene duše mlade
I lepog tela sivi, trošni prah;
Životom živim na groblju, što znade
Vidati tužno i žudnju i strah.
I nikad više, nikad ne zaželim
Lepote što ih pruža zorin zrak,
Ni život hudi nad Životom svelim,
Kad je pred okom širok, večan mrak.
II
Iskaču, avaj! na humkama starim
Sve sreće moje i mrtva života,
Iskaču seni i plamičci modri,
Ukazuju se život i strahota;
I gledaju me dusi neki bodri
U noći sumnje za koju ne marim,
Davnašnje žudi i pospali snovi,
U trulež trošni pretvoreni davno.
I nose iskre plamenovi ovi,
I pričaju mi moje doba slavno,
Mistično, svetlo, s nade oreolom
Protkano srećom, preliveno bolom,
U kome trepti san života večna.
I razliva se vazduhom, i moćno,
Nov život misli, ta vizija tačna,
Kroz svest, i nerve, i okrilje noćno.
Život kroz dušu nabujalo struji.
Ja imah vere, i verujem snova;
U mojoj duši pevaju slavuji
Pod hladnim nebom oktobra i zime.
Sanjivo duše melodija nova,
Zvuk drugog sveta, i ja živim njime;
Konture zemnih stvari, sreće, bede,
Pred mojim duhom jednoliko blede.
Mistične seni vuku me u kolo
Što igra iznad groba moje sreće;
I vaskrs svega što sam ikad vol'o
Blista uzdanjem što me opet sreće
Na pragu neba i groba. I struji
Mladosti krv mi po žilama svelim;
U mojoj duši pevaju slavuji
Pod hladnim nebom oktobra i zime.
I nad tim kolom, i nad zemnim svime
Osećam gde se moje biće diže
Drugome carstvu, besmrtnosti duše,
Ljubavlju svojom bez mrlja i griže.
Svetlosni vali svega me zasuše,
I bludim... Ali ne znam kojem kraju;
Možda gde duše u večnosti staju.
A dole dalek šum sveta što gmiže!
...Poda mnom svet je, s ironijom gledan,
Sa mnogo blata i sa svojom zlobom.
Moj pogled jasan i čistoti predan!
Moj uzor svetli što me čini robom.
Ja opet živim svojim davnim dobom,
Pobeda nada za trenutak jedan,
I trijumf duha nad smrću i grobom!
III
Pomiriću se. Ako ležiš mirno,
I s tobom tvoje cveće i lepota,
Mrtva i gorda, kraljica života,
Na tebi svilno odelo prozirno
I veo groba, - jednom, u noć čednu,
Sa bolom duše što tuži i grca,
Ja ću ti doći na postelju lednu,
Ti, mrtvo drago slomljenoga srca.
U haljinama tvojim i u kosi
Pustiću prošli život da nam mine;
Pustiću večnost da nas tako nosi
Neznanom kraju, bledoliki krine.
Nad grobom našim širiće se cveće;
Poklopac neba sanduk nek nam bude;
Bleštaće zvezde, k'o nadgrobne sveće,
Nad rosnom zemljom naše crne grude.
Uvijen voljno u samrtnu tugu,
Sa jednom željom, da sam vazda s tobom,
Leći ću ćutom ukraj tvojih nogu,
Pokriven tamom, ozarenim grobom.
Neću umreti u vlazi i studi,
U grobu tvome, u memli i smradu,
Već s tvojim cvećem, i da ne probudi
Nikad svest nagon životu, i nadu.
I kao uzdah, tuga ovog sveta
Šumeći zrakom nemirno i spretno
Vest smrti naše s bagremova cveta,
Kroz polja, prostor i podneblje cvetno.
IV
Ona, bez sumnje, leži ovde smerno
U uskom grobu, istrulela lica;
Ona i ne zna da dolazim verno
Dragani svojoj, uz pevanje tica,
Svežinom noći, pod lepotom zvezda,
Kad instinkt snova mrtvoj dragi kreće,
Kad spava zora i spavaju gnezda,
I bledim mirom uljuljano cveće.
Ona i ne zna da dolazim tada
S ljubavlju, istom k'o što negda beše,
I da je duša dragom grobu rada
Kad blede zvezde s visina se smeše.
Ona, bez sumnje, leži ovde smerno,
S nadama mojim obojenim smrću,
I ne zna da je pohodim još verno;
A žuti crvi oko nje se zgrću,
I piju oči, moje oči sjajne,
I troše telo, iluziju snova,
I snove moje raskidaju bajne,
K'o vetar majsko cveće kestenova.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #9 poslato: Decembar 26, 2010, 11:41:24 pm »
*
MRTVI PLAMENOVI
Sima Pandurović, autor ovih čudnih i mračnih pjesama, dosta je sa mnom
drugovao i mnogi od tih pesimističkih stihova bijahu mi poznati već kod
njihovog postanka. Poznavajući pisca, bolje ih poznajem i razumijem.
Sima Pandurović bijaše vrlo uvažen član našeg malog boemskog kruga u
Beogradu, ostavši nama vijeran do svog imenovanja za suplenta u gradiću
Valjevu, gdje služi jamačno i sada. Ja sam prvi u Beogradu upozorio na
njegov talenatan, kao feljtonista Samouprave, kada je krenuo sa
pobratimom, lirikom "DIS"-om (Vladislavom Petkovićem), filozofom Nešićem i
dvojicom, trojicom omladinaca listić Književnu nedelju, protiv oficijalnih
literata oko Bogdana Popovića i dra Skerlića. List je naravno zbog sirotinje
pokretača brzo uginuo kao i naša Sutla, upozorivši svijet na dva prava
talenta, na Simu i na DlS-a, koji su i u svom privatnom životu u banalnosti
opanačnog Beograda imali energije živjeti i ponašati se kao pravi pjesnici.
Pandurović je onda bio filozof, pristalica idealističkih sistema, naročito
Berklija. Političkim načelima, vjeran svom individualističnom idealizmu,
postao je dosledno član Liberalno, ili kako je u novije doba prekrstiše,
Nacionalne stranke, pišući uSrpskoj zastavi, napadajući jugoslovenski ili
socijalistični radikalizam i odusevljavajući se za Stojana Ribarca. Bio je
predsednik Nacionalističkoj omladini. Sin sitnog činovnika djecom
preopterećenog i sam vrlo nepraktičan za zaradu, prošao je vrlo ponosno
kroz svu bjedu "siromašnog čovjeka u bogatoj varoši", naročito iza očeve
smrti. On se dakle i po načelima i po društvenom položaju mogaše osjećati
tuđ u zemlji, koje nikada ne ostavljaše. Odviše realista, da se bori, odviše
skeptik, da ideališe i da se obmanjuje, on je već rano došao do pesimizma,
koje mu ne treba čak ni sistema, do očajanja, koje mu dosaduje već i vlastita
inteligencija, vajkajući se u pijesmi: "Ja ću rado kreten biti."
Bio je vazdan ćutliv i zamišljen, a blijedo lice sa nečistom kožom
nehigijenskog života činilo se staro od unutrašnjih doživljaja. Stas visok, tijelo
lomno, glava velika sa krasnom, kovrdžavom crnom kosom, lijepim,
pupčastim čelom, naivnim nosem i dubokim, velikim i crnim očima. Sa DlS-
om se pobratio, i svaki je od njih znao naizust sve pobratimove pjesme. Taj
DIS (Petković) možda je darovitiji od Sime, ali radi sirotinje i drugih neprilika
nije se mogao naoružati kulturom, bez koje danas nema više poezije. Kao
mjesečar lutaše DIS beogradskim ulicama sa šeširom vječno u ruci, sa crnom
kovrdžavom glavom i bradom, mršava lica i grozničava oka, zabavljajući nas
svojim nervoznim ekscentričnostima, smijući se kao dobar, vrlo dobar dečko
i sam nošen dosetkama na svoj račun. Dobivši nekako učiteljsko mesto
negde blizu Rumunjske, reče nam, došavši u Beograd, sasvim ozbiljno, da u
ovoj pustoši nije mogao naći mjeseca. Jedared padne kao sa Saturna u
Srijemske Karlovce, u uredništvo Brankova kola i bez riječi poče kod stola
pisati. Svršivši, pruži zapanjenom uredniku, pok. P. Markoviću-Adamovu,
rukopis sa molbom za honorar. Nikada se ne zabavih tipovoma Knuta
Hamsuna, a da ne pomislih na Disa. Srbija, kao sve zemlje apsolutne
individualne slobode, vrvi orginalima, i nije čudo, što je taj daroviti boemski
original (Vlad) dis (lav) Petković bio Panduroviću odšteta, za banalnu
svakidašnjost života.
Čitajući dakle te Posmrtne počasti, kao da indirektno čitam uspomene iz
jedne od najmučnijih perioda vlastitog života, kada sam za pisanje
onesposobio desnicu, životario u groznim i skupim sobama i zadimljenim,
nepodnošljivim kafanama, gutao zagrebačke klevete i nalazio u omladini
srodne, prijateljske duše, boeme intelektualne sirotane kao usred Latinskog
kvarta. Tu je, kod kafe ili vina, Dušan (Duja) Nikolajević,
saradnik Politike Tanović, brat pokojnog mladog pijesnika K. Luković, glumci i
najopasniji revolver žurnalistike. Pandurović i DIS, dosljedni u svom
aristokratizmu, toliko su uljudni, da jedan drugome istodobno pale cigaretu.
Među nas je znao istovremeno zalutati i debeli Nastić, i kada se vraćasmo
kući kod prvih pjetlova, znao je DIS deklamovati hijeratičnim monotonim i
svečanim glasom Pandurovića: "O, kuku, kuku! pevali su petli"... Pokadšto
smo znali posjetiti najbolju srpsku pjesnikinju Danicu Marković udatu Tatić na
krasnom imanju porodice Tatić iza Topčidera, ili izvrsne beogradske glumice
Velu Nigrinovu i Cocu (Sofiju) Đordevićku. Danica Marković živi sada kao
učiteljica na nekom selu blizu Kolubare, a dobre i lijepe glumice Coca i
Nigrenova su već pokojne. Ne varam li se zarez i ove Posmtne
počasti Pandurovićeve su posvećene Nigrinovoj ("Gospođici V. N.")
Namijenjene su pokojnici, i otud ne samo njihov malo čudan naslov, no i
djelimična sličnost te lirike erotici E. A. Poa, koji pjeva samo pokojnicima.
Odlomak iz kritike Matoša na Hriku Sime Pandurovića
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #10 poslato: Decembar 26, 2010, 11:42:11 pm »
**
SIMA PANDUROVIĆ
Pandurovićeva poezija je intelektualna i filozofska sa dominantnim tonom
ispovedne lirike. Ali i pored naglašenog intelektualizma i filozofske sadržine,
ova lirika je jasna u iskazima, otvorena i komunikativna. Osnovni motivi su
propali ideali, uništene ambicije, razočaranje i očajanje, smrt. U izražavanju
odnosa prema svetu javljaju se osećanja višega reda: prolaznost, otuđenost,
nesavršenost. Iz toga je, prirodno, proisteklo odricanje i negacija života, a
samim tim i apsolutni pesimizam. U pesimizmu, predočenom tematskim
izborom, Pandurović je veoma blizak ekspresionistima. U pesmi Sumračne
težnje kao da je predočena tematska dominanta Pandurovićevog
pesimističkog pevanja:
Jer, verujte mi, svet je mrak ćelije,
Gde čašu nada otrov prelije
U trci dana, u lutanju tom;
I svet je greha i razvrata dom,
Gde vlada lupež ili bludnica,
I svet je teška, strašna ludnica,
I bolnica, i tamnica za roblje,
I tužno, večno, prekopano groblje.
Ali valja imati na umu da je Pandurovićev ekspresionizam došao pre
ekspresionizma. Prema tome, nije reč o uticaju nego o izvornom
ekspresionističkom osećanju i viđenju sveta.
Od svih pesnika srpske moderne Pandurović je najizrazitiji pesimista. On je to
po dominantnoj tematici i izraženim osećanjima i raspoloženjima; po
karakterističnim "mračnim" naslovima pesama (Memento, Mrtvi plamenovi,
Miserere, Pesma tame, Aliluja, Rezignacija, Nemir mrtvih, Noć slutnje, Udes,
Smrti, Sumračne težnje) koji su inspirisali sintagmu "grobljanska poezija"; po
vrlo hladnoj ironiji i cinizmu prema predmetu pevanja (svetu), bez trunke
emotivnosti; po leksici njegove poezije; po vrlo bizarnim iskazima tipa "Ja ću
rado kreten biti", "O kuku!! Kuku!! pevali su petli", "Sišli smo s uma u sjajan
dan"; po atmosferi. I baš onda kada je negirao smisao života, kada je
zalazio u sfere nestajanja, smrta i raspadanja, Pandurović je dobijao
razmah svoje pesničke imaginacije.
Uzrok pesimizma Sime Pandurovića i drugih pesnika moderne leži u
njihovom saznanju da nisu potrebni i da ih ne uzimaju ozbiljno u društvenim
događanjima. Otuda pesnike obuzimaju osećanja suvišnosti i otuđenosti. Da
bi se stavili u službu društvenim potrebama, da bi sebe učinili "korisnim",
pevali su rodoljubive pesme, čak i oni, poput Dis-a, koji su daleko od
stvarnosti, koji su isključivo sanjari. Pesimizam pesnika moderne je,
dakle, pesimizam neprihvaćenih intelektualaca.
Poezija Sime Pandurovića, iako je ovaj pesnik preživeo svoju epohu, epohu
moderne, označila je kraj te epohe u srpskoj poeziji. Dis-ova poezija, pak,
označila je početak nove epohe. U tome je i osnovna razlika između ove
dvojice savremenika i prijatelja.
Dr Staniša Veličković
Interpretacije III
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #11 poslato: Decembar 26, 2010, 11:42:19 pm »
**
Stihovi Sima Pandurović
SVETKOVINA
Sišli smo s uma u sjajan dan,
Providan, dubok, — nama, draga, znan;
I svetkovasmo ocepljenje to
Od muka, sumnje, vremena i sto
Rana što krvave ih vređao je svet:
Ljubavi naše plav i nežan cvet.
I opet sila zgrnulo se sveta
U bolnički nam mirisavi vrt;
Posmatra gde se dvoje dragih šeta,
Srećno, i hvale onaj život krt
Što ostavismo. Daleko od njih
Sad smo, a oni žale mir naš tih.
Oni baš ništa nisu znali šta
Dovede tu nas. — U cveću smo išli,
Slaveći strasno osećanja ta,
Zbog kojih lepo sa uma smo sišli.
U novom svetu dobro nam je sad,
A svet o njemu dobro i ne sluti;
Sumnja u ljubav, najteži nam jad,
Min'o i čase blažene ne muti,
Iz prošlih dana ljubav i znak njen
— Spojenost srca — ostala nam još;
Naš život ovde svetao je tren,
Srdačan, krotak. Onaj život loš
U kome znanci, rodbina ostaju,
Nevinost našeg ne poznaje sveta;
Životno vino, srž nedostaju
Njima, a glava njihova im smeta.
A naša srca jedan isti zvuk
Beleži draži i vremena huk . . .
Jer mi smo davno, verna draga, — je li? —
Iskidali konce što nas vežu
Za prostor, vreme, tonove i boje,
— Lance života što zveče i stežu;
Jer mi smo možda, sami tako hteli
Rad ljubavi nam i rad sreće svoje.
I gledaju nas zato što idemo
U košuljama belim parkom ovim,
Gde bolnički se miris širi jak.
Ne znaju draži sa životom novim,
Ljubavi moje neumrle znak.
. . . Gle! očima im trepti rosa nemo . . .
Srpska moderna Priredio Zoran Gavrilović | Svjetlost — Sarajevo 1960
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #12 poslato: Decembar 26, 2010, 11:42:28 pm »
**
SVETKOVINA
Pišući u članku Jedna književna zaraza o pesimizmu pesnika moderne i Sime
Pandurovića, a povodom pesnikove zbirke Posmrtne počasti, Jovan Skerlić je
ovu pesmu uzeo kao primer "bolesnog i bolesničkog pesimizma", a njen
prvih stih ("Sišli smo s uma u sjajan dan") doživeo kao slavljenje ludila. Dugo
je ova pesma doživljavana upravo ovako kako je doživeo Skerlić, kao pesma
odricanja života i bekstva u ludilo, pesma izrazitog i naturalističkog
pesimizma. Međutim, Svetkovina je ljubavna pesma: ona predočava snažnu
ljubav, zagrcnutu ljubav; ona svetkuje (slavi) čistu i slobodnu ljubav; ona
predočava nesporazum zaljubljenog para i sredine u kojoj živi; ukazuje na
razlike između sveta ljubavi (emocija) i sveta razuma — za ovaj drugi svet
ljubavni zanos je ludilo, gubljenje razuma i moći rasuđivanja. Motiv, dakle,
nimalo nov, ali obrađen na način koji je zbunjivao čctaoce pa i velikog
kritičara.
Prva strofa uvodi u lirsku situaciju predočavajući aktere, vreme, atmosferu,
čin i razloge. Lirski subjekt je dragi, njegovo kazivanje je upućeno dragoj
("nama, draga, znan"); vreme i atmosfera su pozitivni, ispunjeni svetlošću,
sjajem, saznanjem ljubavi ("sjajan dan/ providan, dubok, — nama, draga,
znan"); ljubavni par proslavlja (svetkuje) otcepljenje od društva, od sredine,
od sveta ali i "od muka, sumnje, vremena i sto/ rana, što krvave ih vređao je
svet"); razlog bekstva (otcepljenja) od sveta iskazan je upravo citiranim
stihom i završnim stihom ove sekstine: "Ljubavi naše plav i nežan cvet".
Dakle, sredina nije imala razumevanja za ljubav; bila je gruba i vređala je
"plav i nežan cvet" čistote i nežnosti njihove ljubavi — bekstvo je motivisano
željom da se — ljubav sačuva i odbrani od skrnavljenja. U skladu sa ovako
shvaćenom sadržinom prve sekstine iskaz "sišli smo s uma" nema
doslovno značenje, nego preneseno — to je izraz ljubavnog
ushićenja, izbezumljenja od prevelike i prejake ljubavi. "Sišli smo s
uma" ima jasan kontekst u gledanju sredine na ljubav ("mladost — ludost",
"luda ljubav"). Odmah na početku, u prvoj strofi, iskazana je sukobljenost
ljubavnog para sa sredinom (društvom) i odbojan odnos prema njoj:
I svetkovasmo otcepljenje to
Od muka, sumnje, vremena i sto
Rana, što krvave ih vređao je svet.
Takav stav prema sredini dosledno je proveden kroz celu pesmu, do
poslednjih stihova: ljubavni par i sredina su dva sasvim odeljena sveta. Na
jednoj strani je zagrcnuta ljubav, vernost, nežnost, nevinost i razumevanje, a
na drugoj strani je racionalna hladnoća, praktičnost i podređenost normama
("lanci života").
Druga strofa je dalje razvijanje motiva sukobljenosti ljubavnog para i
sredine ("sveta"). Nerazumevanje za ljubav bilo je u svetu od koga se
pobeglo (otcepilo), ali "i opet sila zgrnulo se sveta" u novoj sredini, u
bolničkom krugu, pokazujući nerazumevanje za dvoje mladih i njihovu sreću.
Dok su oni srećni, okolina hvali život koji je napušten i žali zbog njihovog
čina.
U trećoj strofi i dalje je prisutna suprotstavljenost ljubavi i razuma, ali je
ljubav dostigla vrhunac i dobila, u skladu sa njenim bujanjem, središnje
mesto: "U cveću smo išli/ Slaveći strasno osećanja ta/ Zbog kojih lepo sa
uma smo sišli/ U novom svetu dobro nam je sad". Cveće, strast, ljubavni
zanos, zadovoljstvo — to je idilična slika ostvarene ljubavi i ostvarenosti
ljudskog bića. Nerazumevanje i otpor ovde se samo naslućuju kao senka kroz
prvi i poslednji stih.
Četvrta strofa je apsolutno osvetljena ljubavlju: došlo je do ravnoteže
između prošlosti i sadašnjosti u ljubavi; nestale su sve sumnje u ljubav i
ljubavni par je zahvaćen blaženstvom ljubavnog sklada i topline ljubavi; srca
su čvrsto spojena, a to je znak trajnosti ljubavi; ljubav je prosvetlila život
("Naš život ovde svetao je tren") i on je "srdačan, krotak". Cela ova strofa je
himna ljubavi, a samo delić njen, poslednji polustih ("onaj život loš") odjek je
onog drugog života ali i kopča koja uspostavlja vezu sa petom strofom koja
će podsetiti na sve nedostatke „onog života" i onih koji ga žive:
Onaj život loš
U kome znanci, rodbina ostaju,
Nevinost našeg ne poznaje sveta;
Životno vino, srž nedostaju
Njima, a glava njihova im smeta.
Ovde je "onaj život" eksplicitno određen kao loš jer je ograničen uskim i
sebičnim shvatanjima života i ljubavi, nesposoban je da oseti suštinu ("srž") i
lepotu istinskog života („vino"), predrasude i racionalan duh ("glava njihova")
sputavaju i zatvaraju vidike. Poslednji stihovi
A naših srca jedan isti zvuk
Beleži draži i vremena huk —
imaju višestruku vrednost. Oni opet unose motiv ljubavi i razgaljuju
atmosferu hladnoće i nerazumevanja ("draži"). Oni istovremeno predstavljaju
ključ za pravilno razumevanje pesme i njenog smisla. Stih "A naših srca
jedan isti zvuk" jasno kazuje da ovde nije reč o smrti i mrtvim
ljubavnicima, nego je reč o životu i ljubavi i ljubavnicima čija srca
kucaju istim ritmom.
Šesta strofa pojačava intimni ton; lirsko kazivanje je još jednom vraćeno u
dijalošku formu, obraćanje je pridodalo snagu aktuelnosti i neposrednosti.
Ovde je direktno obraćanje lirskog subjekta dragoj (u prvoj strofi ona je
"draga", a ovde je "verna draga") i rezime onoga što je bilo i što jeste sada:
pokidani su konci što su ih vezivali "za prostor, vreme, tonove i boje,/ —
Lance života što zveče i stežu". Raskid sa prostorom, vremenom, tonovima i
bojama može da navede na pomisao. da je to raskid sa životom i
opredeljenje za smrt kao čin apsolutnog bekstva od stvarnosti.
Međutim, to je činjenica raskida sa društvom i njegovim normama: prostor —
ograničenje, sputanost; vreme — ostajanje u okruženju; tonovi i boje —
podređivanje načinu života, društvenim normama, shvatanjima. Da tako
treba shvatiti ove stihove pokazuje četvrti stih ove strofe o lancima života.
Taj raskid je samostalan izbor da bi se spasila i sačuvala ljubav — ...rad
ljubavi nam i rad sreće svoje".
Sedma strofa je sadržinski i smisaoni nastavak druge strofe. U zugoj strofi
je predočen mirisavi bolnički vrt, u njemu dvoje dragih, oko njih "sila zgrnulo
se sveta". U poslednjoj strofi taj svet još gleda ljubavni par "u košuljama
belim" "sa životom novim". Ovde je, dakle, uspostavljen sadržinski
paralelizam sa drugom strofom ali istovremeno i ritmički i dionalni
paralelizam sa prvom strofom:
Ljubavi naše plav i nežan cvet (1,6)
Ljubavi naše neumrle znak (VII, 5).
Pandurovićevo pevanje je razgovetno i jasno: slike su konkretne, misli jasno
izrečene, smisao dokučiv. Ali, evo, u ovoj pesmi, ima jedan stih, poslednji,
koji predstavlja zagonetku.
Stih "...Gle! očima im trepti rosa nemo..." sadržinski se oslanja na prethodne
stihove strofe, ali sintaksički je oštro odvojen: ne samo što dolazi posle
završene sintaksičko-intonacione celine, nego je i njegova grafika vizuelna
činjenica nezavisnosti ovoga stiha — započinje sa tri tačke i njima završava,
što sugeriše da je izvučen iz nekog šireg konteksta. Nad ovim stihom se
postavlja još jedno pitanje: šta je izazvalo ; suze posmatrača (sveta) i šta one
treba da znače? Da li su te suze izraz radosti posmatrača zbog sreće
zaljubljenog para jer tuđa sreća može da izazove radost; da li su one izraz
sažaljenja nad sobom jer "svet" spoznaje svoju prazninu i besmislenost
života bez ljubavi; ili su one izraz sažaljenja toga sveta nad sudbinom dvoje
mladih koji su se odvojili od društva i time se usamili? Na ova pitanja teško je
dati odgovor. Uostalom, dobro je da posle čitanja jedne pesme čitalac ostane
zapitan.
Dr Staniša Veličković
Interpretacije III
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #13 poslato: Decembar 26, 2010, 11:42:37 pm »
**
Stihovi Sima Pandurović
RODNA GRUDA
Na kraju, ipak, dođe jedan dan
Kad čovek ne želi više da se bori,
Kad mu duh zatraži kakav viši plan
Života, — dan tužan, i prazan, i znan,
Kad sve biva jedno, jer se sve pregori.
Tad sumnja k'o vlaga, prodire u veru,
A plamen se večne strasti tiho gasi;
Blede naše duše, sede naše vlasi;
Tragovi se dragih uspomena peru,
A odjeka starih ne nalaze glasi.
Sa svima težnjama i nadama — dalje!
Dovoljni su tada duši skromni kuti,
Zrak koji nam sunce kroz prozore šalje;
Srce ćuti; pusti pred nama su puti;
Život, to je košmar, ideali — tralje.
Al' i sada kad su svi vidici, sivi
Kad vidimo jadnu vrednost sviju stvari,
Kad su nam svi ljudi nemili i krivi,
A srušeni vere starinski oltari, —
Jedna lepa nežnost još u nama živi:
Nežnost prema zemlji i rodnome kraju
Čijim nam je dahom duh nekada plenjen,
Gde i sada zvezde istim sjajem sjaju,
Isti vetar duva plodan, neizmenjen,
Iste šume, cveće i mirisi traju.
Iste ptice poju. Jer i zemlja svaka
Ima svoje vetre, mirise i boju,
Svoje sunce, svoje senke od oblaka;
Jer svaka, najzad, ima dušu svoju,
I, k'o svoja, biće i mrtvima laka.
Samo jedna ljubav ne čili u pari
Prolaznosti; samo jedna se ne menja;
Samo svoja zemlja ne leži u bari
Dosade; i pored sviju iskušenja,
sve se više voli što se većma stari.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #14 poslato: Decembar 26, 2010, 11:42:46 pm »
**
RODNA GRUDA
Rodna gruda je rodoljubiva pesma. Pandurović je i ovo osećanje, osećanje
ljubavi prema domovini, postavio u širi kontekst čovekovog negativnog
životnog iskustva u kome dominiraju razočaranje, beznađe i apsolutna
bezvoljnost. U takvom kontekstu ljubav prema domovini sagledava se kao
jedino pozitivno osećanje a domovina kao jedino i poslednje utočište onda
kada su porušeni svi ideali i porušeni svi mostovi u životu. U pesmi su
suprotstavljeni egzistencijalno stanje lirskog subjekta, kojim su ovladala
negativna osećanja, i odnos prema domovini. U skladu s tim je i struktura
pesme: sastoji se iz dve celine od po tri strofe, koje su povezane centralnom
(četvrtom) strofom kao svojevrsnom kopulom.
Prvu celinu čine tri prve strofe (1—3). U njoj je sumirano negativno životno
iskustvo lirskog subjekta, koje je uzrokovalo i negativna osećanja i negativan
stav prema životu i prošlosti. To iskustvo kazuje da "na kraju, ipak, dođe
jedan dan/ Kad čovek ne želi više da se bori" — to je dan kada čovek
posustane u neprestanoj borbi i traganju za rezultatom življenja i njegovim
smislom. Trenutak tog saznanja je "dan tužan, i prazan, i znan/ Kad sve biva
jedno": to je kraj životnog puta na kome nema nikakvih rezultata, kada se
gasi životni žar i čoveka obuzme razarajuća ravnodušnost ("kad sve biva
jedno"), kada mu je svejedno šta jeste i šta će biti. U takvom duševnom
stanju sumnja ruši i veru i nadu, osećanja i strasti se gase, zaborav prekida
veze sa prošlošću. Treća strofa je izraz apsolutnog beznađa:
Sa svima težnjama i nadama — dalje!
Dovoljni su tada duši skromni kuti,
Zrak koji nam sunce kroz prozore šalje;
Srce ćuti; pusti pred nama su puti;
Život, to je košmar, ideali — tralje.
Odbacuju se kao uzaludne sve težnje i nade, miri se sa stanjem u kome se
našla jedinka i zadovoljava sitnim mrvicama života, srce ne reaguje na ono
što se zbiva ("ćuti"), hod kroz život je besmislen ("pusti pred nama su puti")
jer je on samo košmar, osvojeni ideali nisu ono pravo čemu se težilo već
samo — tralje. Bezperspektivnost i mračni pesimizam izbijaju iz ovih
strofa.
Centralna, četvrta strofa, u funkciji je kopule kojom se uspostavlja most
između dva sveta i dva osećanja — ona je prekretnica kojom se iz
apsolutnog pesimizma prelazi u optimizam, iz negativnih osećanja u
pozitivna, iz otuđenosti u svet osećanja. U njoj se sreću dva sveta: četiri stiha
su osenčena mračnim osećanjima i raspoloženjima prethodne tri strofe ("svi
vidici sivi", jadna vrednost sviju stvari", "svi ljudi nemili i krivi", porušene
vere), a peti stih ukazuje da jedna lepa nežnost još u nama živi" — to je veza
za drugu poetsku celinu drugačije atmosfere i drugačijih raspoloženja.
Druga celina, koju čine peta, šesta i sedma strofa, protivteža je prvoj celini
u sadržajnom i emocionalnom smislu. Dok je prva celina izraz nezadovoljstva
životom i pesimističkog odnosa prema prošlosti, a samim tim i izraz
negativnih osećanja i raspoloženja, druga celina donosi novu atmosferu
osvetljenu pozitivnim osećanjima (nežnost i ljubav prema domovini) i
ispunjenu svešću o domovini kao utočištu i osloncu. Lirskim paralelizmima
naglašena je stalnost i nepromenljivost onih osobina domovine koje su
nekada plenile duh: neizmenjen je sjaj zvezda, dašak vetra, šume, cveće,
mirisi i pesma ptica. Sve je to specifičnost svake zemlje, njena duša. Ljudsko
biće, kao i biće lirskog subjekta, može da bude izloženo iskušenjima, ali
ljubav prema domovini ne čili i "sve se više voli što se većma stari".
Pesimizam kao dominantno osećanje sveta u Pandurovićevoj poeziji
prevladan je u ovoj pesmi osećanjem ljubavi prema zemlji. To
osećanje ne samo da ublažava izraziti pesimizam, nego istovremeno
ukazuje na nov smisao života i razlog postojanja (življenja).
Dr Staniša Veličković
Interpretacije III
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #15 poslato: Decembar 26, 2010, 11:42:53 pm »
**
Stihovi Sima Pandurović
MI, PO MILOSTI BOŽJOJ,
DECA OVOGA STOLEĆA
I posle ručka tako mnogo jela
I pića stoji na stolu. Kroz stakla
Prozorska, jesen uvela i bela
Srca se naših izgleda dotakla.
Pa ipak — nismo mi ni za šta krivi,
Gospodo. Jesu protekla proleća
Nemirna, lepa; ali neka živi
Sumorna mis'o i našeg stoleća!
Zamagljen pogled, bled oblak na čelu
Naših dama jednu malu tajnu krije:
Odricanje nemo, jednu čežnju svelu,
Strast što je buktala i koje sad nije.
Izgleda da danas više ne zanima
Nas, umornu decu ovoga stoleća,
Drugi i lepši pol, da se ne prima
Nas nada i čednost budućih proleća.
Neosetno, tiho pali smo pod vladu
Drukčijeg, grubog, moćnog suverena:
Alkohol tupi živce, ruši nadu
Na čistu ljubav budućih vremena.
Proklamovan vladar, nečujno, u meni
Protivnika ima, mada ga se plaših;
I čašu što se preliva i peni
Dižem u slavu tradicija naših
I lepih žena! Nek njin nagon ima
I sad u nama svoje stare žrece;
Nedostojno makar, uživajmo s njima,
K'o žalosni oci nemoguće dece.
Sve to neće dati ono što je prošlo;
Al' pohodiće nas dah sreće nam stari;
I to što je tužno i s nategom došlo
Imaće opet nenadmašne čari;
Osetićemo miris ljubičica
Starih, i ljubav, i nadu proleća,
Pa ma i mlada a uvela lica, —
Mi, po milosti božjoj, deca ovoga stoleća.
TRAG VREMENA
Saranio sam svoju dobru dragu
U dane što su iščezli k'o para,
U mrkom, muklom, crnom sarkofagu,
Bez ljubavi i proleća što vara.
Saranio sam svoju dobru dragu.
A nije znalo proleće ljubavno,
Čestice spomena u kome trepere,
Ponos i mladost zakopani davno
Bez sene sreće i bez blage vere;
A nije znalo proleće ljubavno
Za sne bez noći i noći bez snova,
Za sne u kojim sijala je ona,
Večernja zvezda nesrećnih duhova;
I nije znala mirna vasiona
Za sne bez noći i noći bez snova.
Duboko, mračno, nesrećno, i dublje
No smis'o tajni života i bića,
Ja je saranih, uz crvene zublje,
U društvu želja, snova i vetrića,
Duboko, mračno, nesrećno, i dublje.
Saranio sam dvoju dobru dragu:
U dane što su iščezli k'o para,
U mrkom, muklom, crnom sarkofagu,
Bez ljubavi i proleća što vara . . .
Saranio sam svoju dobru dragu.
OSRAMOĆEN SAN
Cinički i grubo zatvorismo srca
Za lepotu zemlje, i zvezda i cveća,
Za intimnu radost, za tuđ bol što grca,
Za ljubav i nemir budućih proleća.
Ravnodušno, mirno napustismo ono
Što je nežna duša prošlosti nam mlade;
Nismo bili tužni, kad pogrebno zvono
Oglasi kraj naše mladosti i nade.
Surovo smo svoje sahranili snove
U sanduke tvrde, u duboke rake
Zaborava večnog, gde se crvi tove,
Zaborava duše i nežnosti svake.
I dok srca naša zagrljajem mira
Mračnoga i teškog leže na dnu groba,
Strasti su povele orgije svog pira
I nas, jadnu decu svoga sramnog doba.
I u noći, koje gavrani se plaše,
Naše besne strasti, s maskama što kriju,
S perversnim veseljem krv života piju, —
Rastočeno vino u bizarne čaše . . .
Samo, crnim društvom, kao tanak vlat
Na vetru, zadrhti slutnja što se krije.
Monotono, kobno, k'o domaći sat
U zidu, dok jedna opomena bije.
Slućenog glasnika savesti još nema.
Ali on će doći, ma u zadnji čas,
Da nam ipak javi, usplahiren vas,
Da nam se gost jedan u posetu sprema.
I da mladost naša dolazi sa dna
Zaborava našeg, svoga vlažnog groba;
I da će nam doći, u zlokobno doba,
Za osvetu svoga osramoćenog sna.
Srpska moderna Priredio Zoran Gavrilović | Svjetlost — Sarajevo 1960
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #16 poslato: April 27, 2012, 04:50:42 pm »
*
Stihovi Sima Pandurović
RANJENICI IZ 1912
S prvim žutim lišćem i oni su pali
Jeseni ove u dan kakav mokri,
Na poljima hladnim koja strašno zali
Krv, kiša, a truplje zaseja i pokri.
Donose ih redom s dalekih ravnica
Oborene mačem, u borbi i lomu.
Nosila se nižu. Preplanula lica,
Naši pali borci vraćaju se domu.
Crna masa sveta oko njih se tiska,
U sumrak, kroz svetlost svetiljaka belu.
Zaborav je, možda, budućnost im bliska!
Opružene, neme, u surom šinjelu,
Pod ranama koje sažižu i peku,
U prahu i krvi, s klonulošću blagom,
Sa očima mutnim, bez suza što teku,
Donose ih tužno zavičaju dragom.
Koliko su retka osećanja što se
U srcima sviju neumitno bude,
Kod sveta što gleda kako ih sad nose,
Te proste heroje, te velike ljude,
Što su mirno svoja ostavili rala,
Ognjišta i kuće, i nejač, i žene,
I čija crvena, topla krv je pala
Po zemljama što su suzom zalivene.
Otišli su mirno, ne znajući kuda,
Prešli preko polja, klanaca i gora,
I orlove naše pronosili svuda
Od pragova svojih do dalekih mora.
Pobijena deco naše zemlje zdrave!
Vi ste spasli naše drage, naše mile,
Popadali gordo radi naše slave
Na domaku besne, neumitne sile.
Sad vas nose tužno, a niko vas neće
Spominjati nekad, kolevko uzdanja!
Na nosila vaša bacaju sad cveće —
Poslednji i prvi znak opšteg priznanja.
Pronose ih tužno, pobijene lave,
Kroz neves'o sumrak, rasplakan i beo, —
Krvave junake bez nagrade, slave;
A tragična jeza svet prolazi ceo.
NA POLJIMA MIRNIM PROHUJALE BITKE
Rudi horizonat, mističan i crven
krila strašnog mraka padaju na ravan
na jaruge, vrelt i na put utrven
kud pobedni pohod prošao je slavan.
Svako mesto, kamen, žbun i travka žuta
drhte pod vetrićem jedne noći strasne
u kojoj mrtvaci leže ukraj puta
a daleko plamte silne vatre jasne.
Krvave su senke projezdile tuda
ko aveti mraka pred kapijom pakla
i tresla se zemlja iz dubine svuda
kad je carstvo palo ko kula od stakla.
Grmi zadnji odjek potmulo i divlje
borbe što se s mržnjom i očajem vodi
dok u mraku budno sve življe i življe
diše stara zemlja u novoj slobodi.
Sve duše u nadi i u strahu cepte
kao žuto lišće, kao travke vitke
kda krupne zvezde pičeše da trepte
na poljima mirnim prohujale bitke.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #17 poslato: Avgust 16, 2012, 02:23:37 am »
Van
mreže
Poruke: 5313
*
Stihovi Sima Pandurović
VEKOVI
Ja sam tužna veza krajnosti svih strasti
I veliko srce sveg oduševljenja;
Ja sam puna čaša gorkoga prezrenja
Na doba bez duše, bez snova i časti.
Ja sam večna ljubav naspram paroksizma
Osećanja sviju što u meni žive,
Ogledalo čisto i velika prizma
Vekova u senci jedne perspektive.
I moja je duša sred ponoćna mira,
Dok bezbrojnih zvezda trnu zraci sani,
Duša krupnog, starog haldejskog pastira,
Što kraj svoga stada sniva na poljani.
U mojoj se duši, k'o u drevno vreme
Obala modrim osveštanih voda,
U časima vere mistične i neme
Ogleda fasada indijskih pagoda.
U njoj dunu, katkad, sa pustara krici,
Orkan divlje strasti što urla i mrvi,
Kao divlje horde; u požaru krvi
Zarude odjednom prostrani vidici.
Ja osetim instinkt izumrlih rasa,
Svirepost spram slabih, spram dece i žene;
U gordosti ovih kratkih, burnih časa
Sve satrapske težnje projure kroz mene.
A drugi put, kada čežnja tiha, bona,
Prelije u sjaju mesečine mlake
I ljubav i nade mnogih miliona,
Ja osetim mržnju na gorde i jake;
I živim u društvu onih što su znali
Živeti bez glasa, bez slave, i sami,
Voleli sve lepo, trpeli i pali
Skriveni u večnog zaborava tami.
I osećam dušom miris blage ambre
I istočnu radost, i ljubav i strasti
Gospodara starih ponosne Alhambre
Što ispiše pehar kratke zemne slasti.
U meni se strasti svih vekova bore,
Prolaze junaci s Gospodnjega Groba
U zamkove svoje gde kandila gore,
S mačevima teškim, u ponoćno doba.
U meni je duša Osamnaestog Veka
I plemići gordi u svili i čipki;
Ja živim za trenut sred raskošna jeka
Vremena Vatoa, menueta gipki'.
I tada se javi huk ogromnih masa,
Silueta oštra bledog Robespjera,
I buntovni protest tribunskoga glasa,
I pad starih dogmi, prestola i vera.
Ja živim životom istorijskih mena,
Strašću sviju gordih, velikih i skromnih
I punim životom velikih vremena
U prolazu ljudskih svih istina lomnih.
Ja mrzim naše jednoliko vreme
Bezbojno, sivo, i u njemu duše
Skomračne, sitne, pakosne i neme,
Što se u ropstvu svoga straha guše;
I mrzim samo naše doba ružno,
Gde je sve jadno, sve "sredina zlatna",
Gde se, poput starog i žalosnog klatna,
Klatimo lagano, monotono, tužno.
SVUDA JESEN
Sto golih grana, k’o sto crnih ruku,
U šibi kiše iz vrta se pruža
Prozoru mome, gde poslednja ruža
U bolnu jesen žalostivo vene,
Dok monotono dopire do mene
Zvuk kapi koje o prozore tuku.
Sto golih težnja, k'o sto crnih ruku,
U kiši suza vapiju i traže
Umrlih ruža mirise što blaže,
Umrlih dana spomen koji trne
Uz kucnje srca k’o doboše crne;
Koji vreme, život večnom stanu vuku.
I svod k’o crni simbol je nadnesen
Nad opštu, tužnu močar... Svuda jesen!
Sto vetrova, kao sto uzdaha, veju
Preko hrpe žutog lišća koje trune,
Alejama što se baruštinom pune,
Stazama gde, kao iz davnih davnina,
Jeca marš pospanih složnih violina
Života, kad zraci sa zaranka greju.
Sto uzdaha, kao sto vetrova, veju
Mojim vrtom nada i spomena blagih
U jeseni mutnoj mojih želja dragih,
Kad spomeni redom, k'o lišće sa grana,
Padaju uz tužni šumor ovih dana
Što jad i propast i zaborav seju;
Kad spomen po spomen, svaki čas odnesen,
Pada u blato. Jesen... Svuda jesen!
MІЅERERE
To beše u snu sumornom, dubokom,
Očajan poraz života i nada,
Pred mojim mrtvim, zaklopljenim okom
Svet što se gubi i jesen što vlada
Setna i svetla preko svega što je
Živelo negda. Sunce zrake baca
Dugačke, žute vrh sarane moje,
Na prosti kovčeg i glavu mrtvaca.
Tutnji i bruji promuklo i tmulo
Muzika smrti. I tonovi pište
Pogreb ideja i nestanje trulo
Bolova, senki što dave i tište.
Prošlo je, prošlo sve. I sunce žali
Rastanak moj sa bolom, i bez volje,
Snagu i nežnost što su tužno pali
Neprežaljeni, bez zamene bolje.
Ja ipak vidim iz mrtvačkih kola
Nevine ljude, i kraj zlobe njine;
Osećam snagu celog svetskog bola,
Znam da su deca zemlje i prašine.
Umiru zraci, prirodna lepota.
Telesa jadna, bolesna i troma
Žéna i ljudi, bolnih od života,
Prate me nemo do mog večnog doma.
Stoga sam ves'o. A flaute cvile
Nestanak cveća, ljubavi i patnja,
Želja i nada što su sjajne bile, —
Tralje života koje nosi pratnja.
Muzika jeca tonom čiste tuge.
Gasi se sunce i zraci mu blede;
Spušta se tama; umiru sve duge
U kalu sveta, u haljini bede.
Mrak! mrak se hvata dubok. Ječe trube
Pobedu smrti što nosi trofeje:
Uvele nade iz stvarnosti grube,
Cepane snove, do one aleje
Što guši zemljom život. Ječe trube
Pogrebni marš nad bićem svega sveta,
Za one što se pate, koji ljube,
Za prosjake života tol'kih leta.
Rasprostire se kroz kristalne sfere,
Kroz vazduh suv i bistar, iz proleća,
Očajno tužno, setno mіѕerere! —
Kobni zvuk smrti života i cveća.
SUMRAČNE TEŽNJE
Da mi je da vidim zrak mistične sreće
O kojoj sneva mladost i naš jad,
Kad dušu očaj gorki prelije,
I dođu dani bede teže, veće!
Jer svet je čemer, i blato, i gad,
I tesan, memljiv prostor ćelije.
Da mi je ljubav osetiti blagu
O kojoj ne zna, a govori svet,
Naivnu, belu, u životu zlom!
Da mi je opet zavoleti dragu!
Jer svet je bluda i razvrata dom,
Gde čednost vene kao rani cvet.
Da mi je život lepote i zdravlja,
Kad čista duša čisti diše zrak,
I kad je čovek srećan, jer je sam;
Kada se sumnja nemila ne javlja;
Jer svet je beda, prljavost i mrak,
I nevoljnička bolnica i sram.
Hoće li doći čas veliki, sveti,
Da blesne pravde i razuma sjaj,
K’o strašnog dana božja sudnica
Što će nas jednom na grehe da seti?
Jer svet je teška, strašna ludnica,
Svirepost, očaj, nesreća i vaj.
Ili će uvek sve biti tek plen
Surove smrti; a večno roblje
Života neće stresti lanac njen,
K’o sante leda ni Sever ni Jug?
Jer svet je tužno, preorano groblje,
Zaborav večit, neželjen i dug.
Jer, verujte mi, svet je mrak ćelije,
Gde čašu nada otrov prelije
U trci dana, u lutanju tom;
I svet je greha i razvrata dom,
Gde vlada lupež, ili bludnica;
I svet je teška, strašna ludnica,
I bolnica, i tamnica za roblje,
I tužno, večno, prekopano groblje.
SONET
Šta je to? Urlik pobesnelih rulja?
— Ne. Studen vetar bespoštedno duva;
Oči pune suza; zemlja nam je suva;
Naš se svet snova iz temelja ljulja.
A orgije besne dželata i hulja.
Ko kapije naše i svetinje čuva?
— Niko, sem ponoć ravnodušna, gluva;
Naše reke teku pune teškog mulja.
I ne čuju se bola krikovi;
Izbledeli su dragi likovi
K'o izbačene stare listne.
A izgubljeni dobri tragovi;
Kobni ples smrti vode vragovi
Pred licem nove, gole istine.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Van
mreže
Poruke: 5313
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #18 poslato: Februar 24, 2013, 07:51:27 pm »
*
Stihovi Sima Pandurović
PREDVEČERNJI PUT
Dugo smo na teškom putu, verna.
Samo, mi još svome svetlom cilju koračamo.
Neosetno, tiho, kroz aleje neme,
sad nas prate senke dve: Starost i Vreme.
I mada nam ništa ne kažu, ne čine,
osećamo teret njihove blizine.
Katkada se samo okrenemo stravno
i spazimo pogled njin, ukočen davno.
A kad pogledamo ponovo preda se,
iluzija drage lagano se gase;
i gomile mrtvog lišća u minutu,
ko venci na kovčeg, padaju po putu.
I najzad nam sve to, s predvečerja bleda,
rasuta arija izgleda.
ISTI KRAJ
Svakim je danom u duši praznije,
na žalost, — jer to je ipak žalost, draga;
lepe su stvari najprolaznije;
pa bar da dubokog ne ostave traga!
A ovako, dug je život iskušenja,
bola i zala što tište i peku,
sećanja na prošlost, i večita bdenja,
i nada na sreću nenadnu, daleku.
I dugačka je naša ludost samo,
što verujemo u preokret svega,
kad ipak dobro i sigurno znamo
da je sve isto: pre i posle njega.
Najzad, ništa, draga, nije tako skupo,
da bi za njim oblak teške tuge osto.
Sve na ovom svetu svršava se prosto,
odviše prosto i očajno glupo.
TAKO JE BOG REKAO
Bedna dušo moja, sudbu svoju vuci
Sve do u sumrak svog poslednjeg časa.
Redom tvoji zlatni prošli su trenuci;
Sećanje na njih jedva zatalasa
Tiho i skromno grudi, kuda pada
Mora života. Pevaj zato sada
Samo mrak svog jada,
Samo mrak svog jada.
Život nam nade mladosti ne prašta;
Budućnost naša s prošlošću se sliva
U taman dekor sna što se ispašta
Stvarnošću koja bole nam preliva.
Pod oblakom što se iznad nas razvija
Taman vetar dahom mutnih elegija
Naše želje nija,
Naše želje nija.
Kad nemamo suza za časove mrtve,
Što značahu sreću kad nada ne trne;
Kad snosimo prazne i neplodne žrtve,
Pevaj, dušo moja, svoje dane crne
I s proleća, kad potoci se pene
I tope, i ruže kad se zacrvene,
I kad cveće vene,
I kad cveće vene.
ŽENA
Ja sam svoju dušu u tvoj život pren'o
I sve tvoje mane, grehe i vrline
Zavoleo tamnom strašću, draga ženo,
Strašću radi koje živi se i gine.
Ti si svetlost moje radosti i tuge
I molitva čista srca u samoći,
Radost mojih snova u bojama duge,
Vera moga bića u danu i noći.
Kad pričešće dođe duše koju zvona
Zovu večnom carstvu čistote i mira,
Ti si moje vere velika Madona
Pred kojom se celi iz svetog putira.
Što živimo duže, vezani smo čvršće.
Ti si tamna težnja nagona i žudi
I razblude moje, kad na meni dršće
Sve, a pohota se počinje da budi.
Kad instinkt sa svešću stane da se bori,
Kad se vani prospe mesečina bêla,
Crven plamen mojih strasti uvek gori
Na grešnom oltaru tvog mirisnog tela.
I sto tamnih veza u nama se spaja:
Veza ranih snova o večnoj lepoti,
Veza našom decom, radosti i vaja,
I perversne strasti i duše i ploti.
U KOLEVCI SNA
Kad sunce zađe, i pokrivač plavi
Zvezdane noći, veče toplog juna
Padne po polju i vrh cvetnih kruna,
A žuti mesec na nebu se javi,
U mojoj duši šum umornih trava
I trepet lišća u disanju noći
Šire san jedan sugestivne moći,
Jedan san što se čini da je java.
Jedan san, koji sjaj mesečev zlati,
Javlja se, čili, povija onako
Kako miris dune poljanama lako,
Kako uzdah noći kandilke zaklâti.
I s bojama koje upija lepota
Noći, ovaj svet se s drugim svetom sliva
U meku sliku zadovoljstva živa,
U život jednog sna i san života.
Tada miriše doba ranog maja;
I kao da se, neprimetno, prosto,
Na Ideal što je u sećanju ost’o
Nastavlja tiho jedan san bez kraja.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
Sima Pandurović (1883—1960)
« Odgovor #19 poslato: April 04, 2013, 03:12:29 pm »
*
SIMA PANDUROVIĆ
Valjevo, sreska varoš, daleke 1907. godine. Kafane uvek pune elegantnih
Van
mreže
Poruke: 5313
oficira. Svakog jutra pred "Srbijom" sreski načelnik pije kafu. Kolubara
između kamenih bedema. Pokraj reke dućani iz turskih vremena. Među stare
profesore Gimnazije koje đaci pozdravljaju sa "ljubim ruke", dođe mladi
student Sima Pandurović, kasnije poznati pesnik.
Branislava, najmlađa kći uglednog advokata Miloševića, tek što se vratila iz
pansiona "Notr Dam" u Temišvaru, prvi put ga je ugledala u crkvi u koju je
doveo učenike na pričešće.
"Što je lep ovaj čovek", pomislila je u sebi, "A i što ima lepe oči!".
Nije pretpostavljala da on već zna za nju. U Beogradu, pred polazak za
Valjevo drug mu je rekao "da je tamo jedna izvanredno lepa, pametna i
otmena devojka", pa je on, nemajući hartiju pri sebi, njeno ime zabeležio na
beloj, krutoj "manžetni" od košulje. Kroz nailazeće mesece sreli su se još na
kermesu, kad ju je Sima zasuo konfetama, ali je do pravog upoznavanja
došlo baš u njenom domu. Svojevremeno je pričala o tome:
"...Moj otac je bio liberal, a i Sima je bio. Jedne nedelje išli su zajedno u
agitaciju pred izbore u neko daleko selo. Umorni i prašnjavi vratili su se
kasno uveče i otac ga je doveo u našu kuću. Kad sam ušla u trpezariju sedeli
su za stolom i pričali. Sima je ustao, a onda je otac ustao i rekao: "Brano, ovo
je pesnik Sima Pandurović..."
I to je bio prvi početak. U svojim uspomenama "Sećanje koje vida", Sima
Pandurović kaže:
"…Krajem te godine sam se verio sa devojkom koju sam tajno već voleo i
koju sam često uplitao u svoje stihove. Bila je to najmlađa kći advokata
Miloševića, ona devojka bisernih očiju, graciozna, ozbiljna i elegantna, koju
sam primećivao kadkad na zabavama ili na ulici..."
Njoj je posvetio i ove stihove:
"...Njihov sjaj je bio plav, mutan i čedan,
Sjaj morem skrivene, skupocene školjke,
On je davao dubok neznan izraz jedan,
Čežnje nasih snova i minule boljke.
On je skrivao blago uspomena čednih,
Nežnost žutih ruža i krinova smernih,
Nada mnom i sada sija tuga jednih,
Očiju bisernih..."