Šeher Banja Luka 28

ŠŠ EE HH EE RRBBAANNJJAA LLUUKKAA

MMAAGGAAZZIINN SSAAVVEEZZAA BBAANNJJAALLUUČČAANNAA UU ŠŠVVEEDDSSKKOOJJ // MMAAGGAASSIINN UUTTGGIIVVEENN AAVV RRIIKKSSFFÖÖRRBBUUNNDDEETT BBAANNJJAALLUUKKAA II SSVVEERRIIGGEE

ŠŠEEHHEERR BBAANNJJAA LLUUKKAA -- BBrroojj 2288 -- NNOOVVEEMMBBAARR -- DDEECCEEMMBBAARR -- 22001133.. -- MMOOTTAALLAA -- GGOODDIINNAA VV

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteArt-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareIsmet Bekrić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatima Mahmutović

Esmina MalkićHaris GrabovacNedžad Talović

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Slavko Podgorelec (BiH)Mišo Vidović (BiH)Kemal Coco (BiH)

Radmila Karlaš (BiH)Aida Bašić (Švedska)Rešad Salihović (BiH)

Adresa redakcije/Redaktionens adressŠeher Banjaluka,

Luxorgatan 12, 591 39 MotalaTelefon: +46(0) 739 872 284

Internet: www.blsavez.seE-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaBožidar Nikolić, 1946. akvarel

Š E H E RBANJA LUKA

SRETNO I USPJEŠNO

Poštovani čitaoci,Pred vama je već dvadesetosmi broj našeg i vašeg magazina u njegovoj petoj godini izlaženja. «Šeher Banja Luka» polakopostaje nezaobilazno glasilo, bolje reći – prijatelj, u mnogim porodicama, udruženjima i bibliotekama. Šeher se traži sveviše i više, pogotovu u Švedskoj, ali i širom planete zemlje, jer ima nas, nažalost, posvuda. Mi smo se u redakciji potrudilida magazin bude još interesantniji za čitanje, a naši dopisnici su uveliko doprinijeli da Šeher zadrži nivo u svakom pog-ledu.Ova, po mnogo čemu burna i zanimljiva, godina bila je prepuna događaja koji su, na ovaj ili onaj način, utjecali na izgled,formu i sadržaj magazina. Popis stanovništva, Vezeni Most, Susret Banjalučana, samo su neki od važnih događanja ovegodine, a u idućoj nas čekaju švedski i bosanskohercegovački izbori, kojima ćemo posvetiti više prostora. Redakcija magazina i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2014. godinu, a našim dopisnicima ičitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike.

Mirsad Filipović

U protekloj godini svojim prilozima naš listsu obogatili:

Slavko Podgorelec – Banja Luka (BiH)Fikret Tufek – Malmö (Švedska)Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija)Emina Krzović – Stockholm (Švedska)Enisa Bajrić – Nyköping (Švedska)Muhamed Kulenović – Banja Luka (BiH)Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska)Mišo Vidović – Banja Luka (BiH)Azra Avdagić – Motala (Švedska)Azra Lokvančić – Växjö (Švedska)Nerko Galešić – Saint Louis (USA)Branko Tomić – Norrköping (Švedska)Sakib Salama – (Australija)Goran Mulahusić – Motala (Švedska)Haris Grabovac – Stockholm (Švedska)Kemal Coco – Bihać (BiH)Enisa Osmančević Ćurić – Banja Luka (BiH),Enes Zahić (Finska)Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH)Srđan Šušnica – Banja Luka (BiH)Mensur Bajagilović (Holandija)Fuad Kovačević - Norrköping (Švedska)Atif Turčinhodžić – Veile (Danska)Sadeta Sokol - Växjö (Švedska)Namik Alimajstorović – Birmingham (Eng-leska)

Marjan Hajnal – Bat Yam (Izrael)Irfan Nurudinović – Skien (Norveška)Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska)Džemil Vajrača – Alvesta (Švedska)Antonije ĆosićRanko Pavlović - Banja Luka (BiH)Edin Kljajić – Olovo (BiH)Irfan Horozović - Sarajevo (BiH)Narcis Hadžiselimović – Geteborg (Švedska)Idriz Saltagić – London (Engleska)Nedžad Talović – Fagelfors (Švedska)Kemal Handan – Lake Forest (USA)Ahmed BešićAida Bašić – Geteborg (Švedska)Azra Dedić - Nyborg (Danska)Mirsad Omerbašić - Örebro (Švedska)Nasiha Kapidžić HadžićKemal Širbegović – Pariz (Francuska)Bakir Hajdarević – Halmstad (Švedska)Fatima Mahmutović - Örebro (Švedska)Anto Miketa – Grac (Austrija)Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH )Aljoša Mujagić - Ontario (Kanada)Migdat Hodžić – San Francisko (USA)Džemila N. Meštrovac – Geteborg (Švedska)Boris Pržulj – Omišalj (Hrvatska)Mehmed Pargan - Tuzla (BiH)Zumreta Đonlagić – Nörtelje (Švedska)Fuad Balić

Aida Mlinarević – Donji Vakuf (BiH)Edin Osmančević - Geteborg (Švedska)Muhamed Ibrahimbegović Palada - Geteborg(Švedska)Alija Beganović - Banja Luka (BiH)Muharem Insanić – Banja Luka (BiH)Izeta Štaljo Rakić – Mosman (Australija)Dr. Severin D. Rakić - Mosman (Australija)Reuf Jakupović – Malmö (Švedska)Sulejman Tufekčić– Motala (Švedska)Edo Lelić - Banja Luka (BiH)Rešad Salihović - Banja Luka (BiH)Dinko Osmančević - Banja Luka (BiH)Suad Halilović - Olovo (BiH)Ljubica Perkman – Frankfurt (Njemačka)Emir Isović – Sarajevo (BiH)Muharem Sitnica Sića – Nybro (Švedska)Adem Čukur - Geteborg (Švedska)Nenad Vidović – Toronto (Kanada),Amir Mundžić - Sarajevo (BiH)Alija Sarač – Banja Luka (BiH)Bekir MisirlićVasvija Dedić Bačevac - Malmö (Švedska)Zlatko Avdagić - Motala (Švedska)Muharem Numanspahić – Växjö (Švedska)Mirsad Filipović - Motala (Švedska)

Sadržaj

3

Promocija: Poruka jedne knjige............................................................4Idriz Saltagić: Pjesnik zavičajnih elegija........................................520 godina udruženja “Ljiljan” iz Vekša.................................................6Dan državnosti: Domovina ne stanuje daleko...............................7Priznanje: “Ljiljan” procvjetao u Motali..........................................8Na pragu 2014: Budžetska magla.................................................10Prof. Nikola Kozomara: Šeret i šahista.........................................12Vašari nekad i sad...........................................................................14Feljton: Poruke netolerancije i mržnje.........................................16Kolumna: Snovi, zvona, taksisti i naravno ON(o)....................18Reportaža: Jer u nama teče Vrbas................................................20Sjećanje: Utorak, pazarni dan.......................................................22Sjećanje: Srce grada......................................................................24Doktor Kemo ne može bez Bosne.................................................26Ko nekad u osam............................................................................28Nove knjige: Kemal Handan, Planeta Lopta................................30U rijeke cvijet, stao sav svijet........................................................32Miris lipa na Mejdanu......................................................................34Jedna popodnevna šetnja.............................................................36Ukradenoj djeci...............................................................................37Križaljka:..........................................................................................38


ssttrr..66

2200 ggooddiinnaa uuddrruužžeennjjaa ““LLjjiilljjaann”” iizz VVeekkššaa

ssttrr:: 3300

PPllaanneettaaLLooppttaa

ssttrr..2200JJeerr uu nnaammaatteeččeeVVrrbbaass

ssttrr..55IIddrriizz SSaallttaaggiićć

PPjjeessnniikkzzaavviiččaajjnniihheelleeggiijjaa

Promocije

4 Š E H E RBANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

Veliki humanista i bosanskohercegovački heroj Jovan Div-jak je rado viđen gost ovdje u Švedskoj. Došao je u posjetusvojim dragim prijateljima Almi i Zlatanu Dajiću u Örebro, pasmo, složni kao i uvijek, u saradnji sa NBV-Trezvenjačkomobrazovnom organizacijom, odmah organizovali susret sdragim gostom u A-husetu.

Boraveći četiri i po mjeseca u Beču, zbog potjernice Inter-pola kojim je Srbija tražila njegovo izručenje, napisao je knjigu”Očekujući istinu i pravdu - Bečki dnevnik”. A taj dnevnik je,zapravo, bosanskohercegovački dnevnik, hronika ljudskeborbe za slobodu i zajednički život. Promociji te knjige imalismo čast prisustvovati te večeri, 21. novembra 2013. I zajednodoživjeti njen smisao, i njene poruke. General, raspoložen kaoi uvijek, nije dao da se puno priča o njemu, nego o onome štose desilo ranije, ali najviše o onome što ga čeka kad se vratikući, u svoju Bosnu i Hercegovinu, u svoje Sarajevo – svojojdjeci i organizaciji ”Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu”.

Željeli smo da dočekamo generala onako kako zaslužuje,domaćinski i brižno, uz ljepu riječ i naše bosanske speci-jalitete. Svi smo željeli da se slikamo s njim, da nam napišeposvetu u knjigama koje smo kupili, a čiji prihod od prodaje ideza njegovu organizaciju, kojom pomaže školovanje djece, žrt-vama rata u BiH. Poslije programa, u kojem je učestvovao inaš hor ”Zelena rijeka”, zabavljali smo se do kasno te večeri,uz zvuke harmonike Hajre Zukanovića i gitare Mirsada Mah-mutovića.

Prihodi od večere su takođe namijenjeni organizaciji”Obrazovanje gradi BiH”, u koju smo se i mi s radošću uključili.Nadamo se da ćemo uskoro ponovo imati priliku da ugostimonašega čika Jovu, a do tada će sedam djevojaka iz te organi-zacije doći na skijanje, u organizaciji skijaškog klubaAlpinaScandSarajevo 84. (ASS84). Među mnogobrojnimprisutnim nalazili su se i predstavnici Saveza Banjalučana uŠvedskoj, Bosanskohercegovačkog Saveza žena i Udruženja“Ljiljan” iz Motale. Slijedeći dan je naš prijatelj produžio zaŠtokholm, gdje je na poziv Liberalne partije Švedske učestvo-vao na seminaru o budućnosti BiH, EU integracijama ipomirenju. Seminar se održao u Švedskom Parlamentu, aosim Divjaka, govorili su parlamentarac Fredrik Malm i sekre-tar Liberalne partije Švedske, gospodin Jasenko Selimović.Ovaj veoma značajan i kvalitetan seminar je bio odlično pos-jećen, a mnogi švedski i bih. mediji su svojim prilozima topotvrdili.

PORUKE JEDNE KNJIGE

Tekst: Fatima Mahmutović

Susret s generalom i

humanistom Jovanom

Divjakom u Orebro-u

5

Reportaža


Piše: Fikret TUFEK

Kada neko obilježava čak 50 godina kn-jiževnog stvaralaštva, onda je to zaista pose-ban i lijep događaj!

Banjalučanin, novinar i pisac, Idriz Salt-agić, objedinio je 70-ti rođendan i 50 godinastvaralaštva, i to promocijom svojih knjiga uUdruženju ”Bosanska krajina” Malmö, 22.Novembra 2013., a u povodu obilježavanjaDana državnosti BiH. Svoje “Drame” izbirku pjesama “Žubore, žubore bistre vode”Idriz Saltagić predstavio je u aprilu 2013.godine i na Sajmu knjiga u Sarajevu, a uznjih je ovog puta govorio i o knjigamapriča “Drugi ljudi” i “Big Ben i Sahat-kula”.Saltagić je podsjetio i na prijatelja, takođerBanjalučanina, uz to liječnika i pisca, rah-metli Aliju Kapidžića i na knjigu njegovupjesama, priča i zapisa “Kao vrelo dženet-sko”, iz koje je govorio pjesme, te podsjetiona njegov volonterski rad u Radio-Banjaluci,kao urednika humorističke emisije ”Šejtan-luk”. Tokom boravka u Malmöu Saltagić jebio gost i na lolanom BiH radiu, gdje je gov-orio o svom jubileju i veoma plodnom kn-jiževnom stvaralaštvu.

Idriz Saltagić je dugogodišnji novinar iurednik kulturnog i sportskog programa uprijeratnoj Radio-Banjaluci, gdje je ostao za-pamćen kao urednik brojnih kulturnihsadržaja i emisija, te tvorac brojnih sportskihemisija, a ostaće zapisano, da je bio i prvisportski reporter koji je uživo prenosiosportske događaje, posebno utakmice FK„Borac“ iz Banjaluke i mjesta širom Ju-goslavije.

Nakon književne večeri Saltagić je za„Šeher Banjaluku“ kazao:

- U 2013. godini obilježavam uz svoj70. rođendan i 50 godina književnog i nov-inarskog rada. Bilo je to lijepo književno

veče i još jedan veoma lijep susret s mojimBanjalučanima i drugim ljubiteljima pisaneriječi. Posebno me obradovalo da je tu bila ikolegica Vasvija Dedić-Bačevac s kojomsam razmijenio knjige, a dvije knjige poklo-nio sam i Udruženju „Bosanska krajina”,koje je bilo izuzetan domaćin.

U povodu Dana državnosti Saltagić je i uLondonu u Udruženju „B-H community” biona književnoj večeri, obilježivši i 20 godinastvaralaštva u egzilu, a njegove pjesme čitalasu i naša djeca.

Idriz Saltagić je napisao 11 knjiga, a kaosuautor pojavljuje se u desetinama knjiga sadrugim autorima na bosanskom i engleskomjeziku. Saltagić je prije svega poeta, ali i dra-maturg, u proznim tekstovima opisuje drageslike „vrbaskih ljeta od zelenih vrba“, pa ćeIsmet Bekrić o knjizi „S obala Vrbasa iTemze“, u junu 1998., između ostaloga

napisati:„Ova knjiga je prepuna i srećnog i

tužnog žubora Vrbasa, u čijoj se bistrinimožemo ogledati iako smo tako daleko...“

Zećir Hasić za Saltagića kaže da je „Pjes-nik zavičajnih elegija“...

Odzvanjaju još uvijek stihovi Saltagićevepjesme „Otac“:

I noćas oca na verandi vidimIz oka će da suza kaneČekićem kucka, a ponoć je blizuEvo ga, kraj mene, sad će da stane!Piše Saltagić u pjesmi ”Neki drugi čov-

jek” stihovima na kraju pjesme:Možda, poslije, kad sve ovo nestane,Postaću neki drugi čovjek?(Iz knjige „Big Ben i Sahat kula“, Bosan-

ska riječ, Tuzla 2005.)Više o Saltagićevu radu i knjigama i na

sajtu www.nazreniku.com – rubrika Portreti.

50 godina književnog radaIdriza Saltagića

PJESNIK ZAVIČAJNIH ELEGIJA

Foto: Mirsad Filipović

Reportaža


Jubileji

20 godina udruženja “Ljiljan“ iz VekšaSvečanom priredbom u sali “Katedral škole” obilježeno je20 godina djelovanja bh. udruženja “Ljiljan” iz Vekša. To jedvadeset godina predanog rada na očuvanju identiteta ikulturne tradicije Bosne i Hercegovine, i zapaženih rezul-tata kako na kulturnom tako i humanitarnom planu. Kulturnesekcije su učestvovale na svim smotrama Saveza bh.udruženja u Švedskoj. Posebno mjesto pripada horskojsekciji koja sve ove godine predstavlja zaštitni znakudruženja. Teško je nabrojati sve vrijedne članove i aktivistekoji su svoje slobodno vrijeme ugradili za dobrobit svihBosanaca i Hercegovaca u Vekšu, a i šire u Švedskoj. Bro-jne članove okuplja i sekcija Banjalučana.Povodom ove godišnjice priređen je bogat kulturni i zabavniprogram. Nastupili su hor, folklorna grupa, recitatori i gostiknjiževnici. Uvodne napomene i historijat udruženja iznio jepredsjednik udruženja Muharem Numanspahić. I, kako topriliči jubilejima, uručene su plakete i diplome zaslužnimčlanovima i organizacijama sa kojima udruženje ima dobrusaradnju.Ovom prilikom predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Fil-ipović odao je priznanje udruženju i uručio prigodan poklon.

Magazin “Šeher Banja Luka” najsrdačnije čestita20-godišnjicu uspješnog rada bh. udruženju “Ljiljan” izVekša i želi mu nove domete u budućem radu.

Tekst i foto: Goran Mulahusić

Muharem Numanspahić: Predsjednik udruženja "Ljiljan" Växjö.

Značajno priznanje za dugogodišnji volonterski raddobio je Sadik Beglerović (desno). Nagradu mu jeuručio Fikret Kadić.

Dobitnici priznanja i diploma.

Reportaža

7Š E H E RBANJA LUKA

Proslava Dana državnosti

Domovina ne stanuje dalekoDan državnosti BIH svečano je obilježen u bosansko-hercegovačkim udruženjima širom Švedske.Tako je bilo i u bh. udruženju “Ljiljan” u Oskaršhamnu. Dadomovina ne stanuje daleko, pobrinuli su se vrijedničlanovi svih uzrasta iz tri udruženja. Mladost je prevla-davala scenom. Recitacije, pjesma i ples smjenjivali su sena sceni uz bogato odabran program. Pored domaćina uprogramu su učestvovale i folklorne sekcije bh. udruženjaiz Kristijanstada i Motale. A za zabavu, na kraju programa,pobrinula se grupa “Zlatne Strune”.

Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ


Bosanskohercegovačko udruženje “Ljiljan” iz Motaleovih je dana svoj dugogodišnji rad krunisalo velikim priznan-jem - zajedno sa još tri švedska (Solfjäderstaden, Vadstenakonstrunda i Fornĺsa IF) nominirano je za prestižnu nagradu“Barnens vän”. Nagrada se dodjeljuje svake godineudruženju koje se najviše istakne u radu sa djecom i omladi-nom. Organizatori ovog tradicionalnog takmičenja su novineMVT i organizacija Rädda barnen. Ova četiri udruženja predstavljena su opširnijom reportažomu motalskim novinama, kako bi njihovi čitaoci bolje upoznalinominirane, a poslije toga su čitaoci MVT putem interneta iglasačkih listića u toku tri sedmice mogli glasati po svomizboru. Svečano proglašenje i dodjela nagrada pobjednikuodržano je 26. oktobra na Stora torgetu u okviru tradicionalnekulturne večeri-kulturnatten i završetka internacionalne ned-jelje kulture u Motali. Na gradskom trgu se te subote okupioveliki broj građana iz Motale, Fornĺse i Vadstene, ali i mnogo-

brojni članovi iz nominiranih udruženja, kako bi prisustvovaliproglašenju pobjednika i dodjeli nagrada. Kada se na velikubinu, postavljenu upravo za ovaj događaj, popela Anne-lieLjiljedahl, jedna od vodećih među lokalnim političarima, kakobi objavila ishod ovog prestižnog takmičenja, zadrhtala susrca mnogobrojnih članova «Ljiljana». A kada je pročitala imepobjednika, nastala je bura oduševljenja među prisutnim Bo-sancima i Hercegovcima. «Nagrada je stigla u zaslužene ruke», istakla je Anne-Lie itoplim riječima se zahvalila našem udruženju na ogromnomdoprinosu u radu sa djecom i omladinom, koji su ova komunai njeni građani znali prepoznati. «Vaše se udruženje, kroz sveove godine, bori za očuvanje bh. kulture, jezika, identiteta itradicije kod mladih svih uzrasta, ali i za njihovu uspješnu in-tegraciju u švedsko društvo. Svijetli primjeri su vaša dopun-ska škola i održavanje internacionalnog festivala folklora,kojim ste obogatili kulturni život ne samo našeg grada iregije, već i šire.» Predsjednik organizacionog odbora ovog takmičenja, AnnaWinskog, uručila je predsjedniku udruženja “Ljiljan”, ZlatkuAvdagiću, novčanu i druge nagrade i čestitala svima na ve-likom uspjehu. Predsjednik «Ljiljana» se zahvalio nanagradama i svima koji su glasali za naše skromnoudruženje, istakavši da smo mi bili veoma zadovoljni isamom nominacijom, ali da smo sretni i ponosni da je ipaknaše udruženje dobilo ovo veliko priznanje i da je to jošjedan korak ka još boljem razvoju «Ljiljana». Poslije ovog proglašenja došlo je još jedno, proslava Spidwejkluba Piraterna koji su osvojili prvenstvo Švedske. Bila je tonezaboravna atmosfera na gradskom trgu i slavilo se dokasno u noć. U prostorijama udruženja se proslavilo ovo

Veliko švedsko prizn

«LJILJAN» PROCVFoto: Sabina Kušljugić

značajno priznanje, koje je, da istaknemo, zasluga svihčlanova «Ljiljana». Nekoliko vodećih gradskih službenika ipolitičara tu je noć posjetilo naše udruženje, a to su učinili ipredstavnici finskog udruženja, internacionalnog udruženjažena, IF Fornåse i dr.Tako je naš ”Ljiljan” još jednom procvjetao na najljepši način– priznanjem za svoj dugodišnji uspješan rad. I obećanjemda će tim putem i dalje nastaviti.

Tekst: Mirsad Filipović


nanje bh. udruženju

VJETAO U MOTALI


Vijest, da je usvojen Budžet RS za2014. godinu u iznosu većem od dvijemilijarde maraka, i nije bila neštonovo!? Svima, pa i opozicionim poli-tičkim partijama, bilo je jasno da ćevladajuća parlamentarna većina na čelusa SNSD-om usvojiti ne samo Budžet,nego i Ekonomsku politiku za 2014.godinu. Iako je opozicija najavila da će„dosad neuobičajenim metodama“ukazati na sve budžetske mane i ne-dostatke, dogodilo se da je usvajanjebudžeta bilo obilježeno performansomopozicije zvanim „čupanje mikrofona“!!!

Prijeti li dužničko ropstvo?Trideset poslanika opozicije, iz

SDS-a, PDP-a i Narodnogdemokratskog pokreta, u nedjelju 8.de-

cembra, na početku nastavka zas-jedanja, povadilo je mikrofone iz kon-zola i predalo ih predsjedniku Narodneskupštine RS Igoru Radojičiću, da -kako su kazali - govori umjesto njih. Ra-zlog za ovaj gest opozicija je našla utome „da predsjednik parlamenta nijeomogućio javnost rada skupštine“,odnosno da nije „ostvaren direktan tele-vizijski prenos“. Sa dovoljnim brojemposlanika za kvorum, vladajuća većinaje rutinski privela sjednicu kraju, usvo-jila Budžet i Ekonomsku politiku do9.decembra, roka koji je postavio MMF,da bi se dobila nova tranša kredita odove finansijske organizacije. Opozicijatako nije imala još jednu priliku da„ponovi gradivo“, da je budžet pream-biciozan, nema razvojnu kompomentu, ida više milijardi maraka odlazi navraćanje dugova i kredita, da RS saovakvim budžetom ide u dužničko rop-stvo i mogla bi doživjeti grčki sindrom...

S druge strane, poslanici vladajućihpolitičkih partija „mudro su ćutali“(navodno, dobili instrukcije da ne ulazeu duele sa opozicijom), a premijerka RSŽeljka Cvijanović i ministar finansijaZoran Tegeltija imali su zadatak davode verbalni rat sa opozicijom, i kroz

međusobna optuživanja. Međutim, makoliko su premijerka Cvijanović iTegeltija bili (ne)uspješni u „odbrani“Budžeta, ako je suditi prema tvrdnjamaekonomskih analitičara, budžet bi većna proljeće mogao doživjeti prvi rebal-ans!

Šetajući sindikalni zahtjeviBudžet usvojen, ali u njemu nisu

predviđena sredstva za vraćanje plataza pet posto prosvjetnim radnicima,policajcima i zaposlenima u javnoj up-ravi, što je „natjeralo“ sindikate da nepodrže budžet i ekonomsku politiku.Sve se završilo na obećanjima vlade,poručile su sindikalne vođe, i - dok suposlanici rapravljalji o budžetu - oni suprotestovali banjalučkim ulicama. Ali,nekoliko stotina, uglavnom sindikalnihvođa i povjerenika, ipak nisu toliko rel-evantna snaga da se izbore za osnovnaegzistencijalna prava svojih članova.Protestna šetnja, koja je bukvalnoprošla mirno (ni jednog povišenogglasa, pa ni uobičajenog žamora kojiprati ovakve događaje), pokazala je dase sindikati nalaze na pola puta - htjelibi da se bore za radnička prava, ali ne-maju još dovoljno „snage“. A ta „snaga“trebalo bi da se ogledati u tome da ih

NA PRAGU 2014. BUDŽETSKA MAGLA

NA PRAGU 2014. BUDŽETSKA MAGLA

Budžetski performans“Čupanje mikrofona” – Sindikalne protestnešetnje – Može li opozicija osvojiti vlast?

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

članstvo – radnici i zaposlenici, podržemasovnim izlaskom na proteste iučešćem u štrajkovima. Nažalost, i ovajput sindikalne vodje, kao fol, nešto ljutišto ih je vlada „izradila“, opet su ponavl-jalji da su „spremni na najradikalnijemjere za ostvarivanje svojih prava, neisključujući ni mogućnost masovnihprotesta“, kao da su zaboravili na bližuprošlost i činjenicu kako su završavali„masovni protesti“. Upotreba već po-malo izlizanih floskula, po svemusudeći, nije zaplašila Vladu RS, niti bi jeu dogledno vrijeme mogla ozbiljnije up-lašiti. Stoga se može dogoditi da u2014. godini, prije svega sindikalne or-ganizacije u sklopu Saveza sindikataRS, i dalje nastave „trgovinu“ sa en-titetskom vladom – dolaze i odlaze sapregovora o famoznih pet postouljuljkujući se u nadi da su „pokazalizube“, dok će premijerka i ministri idalje poručivati kako se „i dalje tražerješenja aktuelnih problema“, jer parenisu problem, para nema!

Udružena opozicija A u 2014. godini trebalo bi da se

održe izbori. Političke partije već sukrenule u kampanju. Aktuelna vlast saSNSD-om već je pribjegla određenimmjerama da s minornim povećanjempenzija osigura glasove kod više od200.000 penzionera ne bi li zadržala diopostojećih pozicija. Ali, sa ukupnimpovećanjem izmedju 10-20 maraka,valjda u vlasti svjesni da ne mogu dokraja osigurati izbornu pobjedu, posežui za gomilom drugih obećanja, svjesnida im je rejting opao, računajući da ćeu budžetu biti dovoljno novca da sve toisfinansiraju.

Opozicija se trenutno drži uobiča-jene matrice - kritikuje sve što vlast(ne)radi, ali i svjesna da im je SNSDjoš uvijek prejak, pa će navjerovatnijebiti primorana da se udruži, što se već inajavljuje. Mogle bi opozicione partijeimati zajedničkog kandidata za pred-sjednika RS i člana Predsjedništva BiH,a nije isključena ni mogućnost da na iz-bore izađu sa zajedničkim kandidatskimlistama za pojedine nivoe vlasti i parla-mente. Opozicioni politički performansu parlamentu samo je skrenuo po-zornost javnosti, ali u suštini nijeproizveo nikakve posljedice po vlast.Opozicija je dobila svojih pet minutaslave ali, prema mišljenju analitičara,vlast nije zaboljelja glava od takvogpoteza. Stoga upozoravaju opoziciju -ako želi da u oktobru 2014. preuzmevlast, mora biti produktivnija, efikasnija,I bar za nijansu bolja od onih koje želeskinuti sa vlasti.



Poginuo je decembra 1941. godineprilikom avio-bombardiranja manastiraGomionica i sela Kmećani kod BanjeLuke. Osim što je bio profesor matem-atike i deskriptivne geometrije, ovaj os-vjedočeni satiričar, humorista i pjesnikbio je vrhunski šahista: prilikom gosto-vanja dr. Aleksandra Aljehina u BanjojLuci (početkom tridestih 19. vijeka) Ko-zomara je svjetskog prvaka naprostoizluđivao potezima i prinudio velikog

Rusa da – vidjevši kako gubi od 'ta-monekog Banjalučanina' – poruši fig-ure...

Profesor Kozomara, o kome se i dan-danas u Banjoj Luci i Gimnaziji(nekadašnjoj Velikoj Realki)prepričavaju doskočice i skaske (gotovosedamdeset godina nakon što je otišaosa ovoga Svijeta) rođen je 1889. u seluVilusi nadomak Grada na Vrbasu.

Veliku Realku završio 1907., a onda –13 godina kasnije (15. oktobra 1920) -maturu dopunio posebnim ispitom izlatinskog jezika (prema istraživaču Zo-ranu Mačkiću, također šahisti). Ovo jeslučaj bez presedana – da jedan profe-sor ’dopunjava’ maturu!

Fakultet je završio u Zagrebu devetgodina ranije (1911.) nakon čegamatematiku predaje u Livnu, Tuzli, Der-

venti (1928.), Banjoj Luci (1912-1918.,1929-1932., i 1937-1940.), a radio je i uPrijedoru od 1933. Do 1936. Penzion-isan je marta 1940.

Za profesora Kozomaru (koji je, pon-avljamo – uz sve bio i vrhunski majstoršahovskog šetanja po crno-bijelimpoljima) karakterističan je i detalj da jebio ... nepotkupljiv.

Suočen s neznanjem sina (jednog)bana Vrbaske banovine – momka jeoborio na popravni ispit. Da ga ne op-tuže kao pristrasnog – oborio je (napravdi Boga!) i svog sina Vladu..., do-brog matematičara i budućeg vrhun-skog šahistu.

Kada je gospođa 'banica' došla inter-venirati – profesor Kozomara joj saopštida je oborio i svog sina, a onda dodaokako je sinu (povrh svega ) "i hebao

Prof. Nikola KozomaraŠERET I ŠAHISTA

NAPISAO: Slavko Podgorelec

Profesori IlijaMihić i Nikola

Kozomora ukafani Balkan1913. godine.

Medaljoni u vremenu

majku!" (!). Tako se priča.Posjećivao je redovito kafanu

"Balkan", a kasnije i hotel "Bosnu".Pokupovao bi beogradska dnevna iz-danja, iščitavao ih pomno (osobito"Politiku"), a onda znao prihvatiti i iza-zov na 64 šahovska polja gdje se'naduravao' sa kolegom profesoromMatom Divićem do u beskonačnost. Ašahovski je ’ratovao’ i sa kolegom IlijomMihićem – u kafani „Balkan“.

Naravno, partije su nastavljane dan-ima sa kovertiranjem poteza...

Profesor je imao i stanovite navike: ustarom hotelu "Bosna" redovito je za-posijedao treću ložu-separe s lijevestrane ulaza u kafanu. Odatle je imaodivan pregled na baštu (i goste kojiulaze) ali i na salu. Kafu je redovito piosam, uz obavezno čitanje "Politike". No,prije tog rituala, novinu bi probušiografitnom olovkom – a onda (kroz tajmali 'zuher') opservirao dvoranu, goste ipridošlice...

Naprosto – profesora Kozomaru biloje nemoguće iznenaditi susretom.Naravno – takvoj intelektualnoj veličini

zavidjeli su banjalučki bogatuni-trgovci,rentijeri, fabrikanti, advokati... Na svenačine nastojali su ga (osim šahom)

'dovući' u svoj serkl (ložu-separe), no toim je, rijetko kad, polazilo za rukom.

Onda su se dosjetili: započnu bo-gatuni (trgovci, advokati, rentijeri, fab-rikanti) glasni razgovor o tome gdje ćesvoje supruge poslati na zimovanje...

Jedan veli kako će njegova žena uAbaciju (Opatiju), drugi kaže da ćesuprugu poslati u Kranjsku Goru, trećisvoju šalje na Bled, četrvti preferiraKrapinske Toplice...

Na ove provokacije Kozomara ostaje– indolentan; i dalje zuri u "Politiku"...

Onda će se jedan od 'elitnih' (priča seda je to bio vlasnik hotela Emerik Pas-colo) okuražiti – i zapitati Profesora:

" A gdje ćete vi, gospodine profesoreKozomara, ove zime poslati Vašusuprugu?!"

Profesor spusti novine, 'švenkuje'pogledom po bogatunskom separeu injegovim gostima i kaže:

"Poštovana gospodo, ove zime samodlučio da osobno je..m svoju suprugu;još uvijek to mogu i ne pada mi na umda je šaljem u ekskluzivna zimovališta –drugima na korišćenje!"

Zahvaljujući 'vokabularu' (in mediasres!) profesor Kozomara imao je debe-lih okapanja sa Ministarstvom prosvete

i školskim vlastima: naime, ne samo daje 'slikovito zborio' nego je tako ipisao...

Zbog knjige "Mangupske pjesme"(Tuzla, 1919.) Kozomara je 'fasovao'godinu dana zabrane napredovanja uslužbi i obustave trećine plaće i dodatka'na skupoću'.

Namćora to nije 'dovelo pameti' negoje, uoči Drugog svjetskog rata, u BanjojLuci izdao drugu zbirku pjesama "Svaksvoje zna" koja se (gotovo ni u čemu)nije udaljila od prve...

Za kraj – još jedna bizarnost: kada jesredinom tridesetih prošlog vijekašahista Aljehin u Banjoj Luci pobijedioKozomaru, i trijumfalno saopštio "da jesada rezultat neriješen", profesor gaspremno dočeka odgovorom kako jeKozomara, prije pet godina, pobijediosvjetskog prvaka i u šahu i u piću: Alje-hin više nije svjetski šampion, pa ovajgubitak Kozomara doživljava kao nešto"en passent" ili – što bi Britanci rekli "ByThe Way"...

I za kraj: profesor Nikola Kozomaratečno je govorio njemački i francuskijezik.

Š E H E RBANJA LUKA14

B.Luka, novembra

Predizborna kampanja, koja ovdje nikada ne prestaje, plodnoje vrijeme kada se «vladari» domišljaju kako znaju i umiju, da saču-vaju svoje fotelje, ali im ni opozicija ne ostaje dužna vadeći iz sehareveć odavno zaboravljene događaje. Zapravo, sve to liči na cirkuskešatre od prije stotinu i više godina, podignute na stočnoj pijaci ispodtvrđave Kastela. A tamo, nema čega nije bilo, počev od Hana iSaračeve birtije, pa dalje od Edijevog ringišpila s konjima, koje su gu-rajući pokretali gradski dječaci. Bio je tu i stari vergl navijan rukamaEdijeve supruge, koji je povazdan svirao muziku koja nikoga nije vri-jeđala. Uz Edijeve je bila kaca ''zid smrti'' porodice Nenadović, a ondase između stotinu zaprežnih kola i konja dođe do posljednje desti-nacije, govedarnice. Ustvari, taj prostor je bio vašarište na kojem se

moglo kupiti svega i svačega, čak i ''babin top''. Kasnije, postalo je tomjesto za cirkusku arenu u koju je narod naprosto hrlio kako bi uži-vao u vragolijama klovnova, što će se u dolazećem periodu pokazatii kao «politička scena» na kojoj su političari ostali vjerna kopijatadašnjih klovnova. No, o tome više u drugom dijelu ove priče.

Banjaluka je u to vrijeme bila čaršija koje je mirisala na tekpoprženu pravu kahvu, a ona se miješala sa mirisom Redžepovih idrugih ćevapa, dok je svo Hanište s okolinom odisalo vrućim lepin-jama, dajući poseban ugođaj cijeloj čaršiji. Posred čaršije tekla jerječica Crkvena koja u to doba nije bazdila, niti je u čaršiji bilo štabazdilo kako se narod ne bi zatrovao, kako kažu, od prljava jezika.Ljudi su se poštovali, kazivao je nedavno preminuli dr. Kemal Hal-imović, što potvrđuje i njegovo druženje sa kalajdžijom Ristom Bi-lanovićem koji je imao radnju preko puta Ferhadije džamije. Zavrijeme učenja svakog ezana Risto bi odložio alat i sačekao da se ezanzavrši. Ili, drugi primjer, kada je naš komšija Dušan Žunić svake zime,pred svinjokolj, ustajao pred zoru, čaršafima bi zagradio to mjesto, teu najvećoj diskreciji i dostojanstvu, kako ne bi povrijedio komšijskeobičaje, obavio taj posao. Komšije muslimani su mu uzvraćali na jošdostojanstveniji način, dajući mu počasno mjesto na svim slavljima usvojim kućama.

Ljudi su se družili, zajedno odlazili na utakmice i teferiče, a navašarima, prema kazivanju starijih, najpopularnija igra bila je nabaci-vanje drvene halkice na grlić flaše ili flašice. Igra se zvala ''ko nabijetaj dobije'', tačnije, ko uspije sa tri, četiri metra nabaciti taj drveniobruč na flašu alkohola, a to se baš nije često dešavalo, njegova je rak-

Predizborna «kampanja»

Vašari nekad i sad

Piše: Rešad SALIHOVIĆ

Bilježimo

Š E H E RBANJA LUKA 15

ija. Ta navika se, sa koljena na koljeno, prenosila do danas, tako da sumnogi gorštaci i bez te nabijene karike osim rakije sa sobom donijelii ono što se u čaršiji nikada nije dešavalo. Kompletan gore navedeniprostor danas su zauzeli limeni ''šejtani'' sa stotinu i više konja, čiji suvlasnici uglavnom tatini sinovi i novopridošli stanovnici koji su is-tisnuli stare dućane, narode i njihove obi-čaje.

I tako, zahvaljujući izbornim utrkama i velikom broju novopri-došlih političara sa okolnih i daljih brda, ne bismo ništa saznali kakvese sve ''umotvorine'' rađaju u skupštinskim ili školskim klupama, kojesvom sunarodniku i predsjedniku šalju umni ljudi, poput profesoricegimnazije u Banjaluci.

''Mi, koji smo se borili za RS, doživjeli smo da njome vlada onajkoji se za nju nije borio, i time se hvalio. Onaj koji je prije neki dan,dok nas truje nekom nacionalnom ugroženošću, nasred trga razapeočador, čador age Bećirage.»

Njen stranački kolega, i to ljekar, naglasio je ''da je vladajuća par-tija narod dovela u propast, a predsjednik Dodik je uradio ovom gradusve što ne treba. Stekao je ogromno bogatstvo koje se mjeri milionimamaraka. Dao je svom sinu kredit, a naša djeca ne mogu da se kao nje-gova školuju u inostran-stvu''. A onda su umotvorine, iako sa zakašn-jenjem, izvirale kao iz bušotina nafte iz glave hadži Jovana Mitrovića.''Jednu grešku, koju sam napravio, moram ispraviti, kada sam 1998.godine učestvovao u promjenama da bi neko drugi došao na vlast, itada sam podržao jednog mladog monstruma koji se zove MiloradDodik.''

Bivši predsjednik Dragan Čavić, koji je svoju dužnost prepustiosadašnjem predsjedniku, kaže:

''Zar smo mi jedini koji trebamo da budemo predmet ismijavanjau regionu zbog primitivizma čovjeka koji predstavlja sve nas. I um-jesto da se ponosimo tim čovjekom, mi se moramo umjesto njega cr-veniti i stidjeti, jer on to ne zna. Zato ne želimo da RS bude pčelinjaku kojem umjesto pčela lete helikopteri. U svakom pčelinjaku žive mat-ica, trutovi i radilice, dok kod nas u političkom životu RS-a maticaleti u helikopteru, a živi u Laktašima. Trutovi su na slikama zajednosa njim, dok vrijedni narod ne može da predahne jer oni sve pojedoše.''

No, da ni dragi vođa nikome nije ostao dužan, pa ni Visokom pred-stavniku Incku kojeg je počastio titulom gospodina, a nakon toga ganazvao manipulantom, a kancelariju OHR-a monstrumom koji jenapravio međunarodni kriminal, dok SFOR nije dobro došao u Ban-jaluku. Zaratio je šef i sa svima koji ne pripadaju njegovom jatu,naročito sa novinarima što su izvještavali o kreditu njegovog sina od3,5 miliona maraka, te im priprijetio:

''Neko ovdje pokušava da okleveće ogroman napor, kojeg je učinilamoja porodica. Kako vas nije sramota, šta hoćete, da aplaudiramnekima od vas, osim da vam kažem nosite se dođavola. Nemojte da mi

dirate moju porodicu jer ona ne zaslužuje da to radite. I nećete proćina ovaj način kako god to hoćete shvatiti. Ne mogu dozvoliti da umedijima postoje manipulanti, lopuže, luperde i ostali, i neću todozvoliti.'' I to nije sve, jer se šef pokazao kao izvrstan nokauter pri-jeteći Bakiru Hadžiomeroviću, drugom je poželio da mu srce otkažete nastavio dalje prijetnje: ''Među vama sjede oni koji su u ovaj graddošli kao gologuzani, a ja svakog dana prevalim 30 kilometara kakobi došao na posao'' (mada je ostao nedorečen da li dolazi svojim ilidržavnim vozilom u čiju je pratnju uključeno više policajaca). A ondaje uslijedila najvulgarnija prostačka uvreda koja se nije mogla čuti nina stočnoj pijaci, vašarima ili cirkusima pored Kastela, upućena di-rektoru BN televizije. Dodik: - Je.i si mater. Trišić: - Pa dobro, za takavnačin komunikacije nema smisla zaista. Dodik: - Šta nema smisla,snimi me, pi..a ti materina, i pusti me u dnevnik. Je.aću ti majku, je l'ti jasno, dosad sam te poštovao, mislio sam, treba biti korektan, je.aćuti mater, ima dvije godine, je.aću ti majku, zdravo. I kako bi konačnojavno potvrdio ko je gazda ovog entiteta, udario je i po pravosuđu: ''Z-namo da je pravosudni sistem u RS-u izvan vlasti, on je posebna vlast,i potpuno je otuđen od te borbe jer i u njoj samoj ima kriminala i ko-rupcije, a da je prema analizi najveći stepen korupcije u zdravstvu ipoliciji.'' Zapravo priču o tome javno je izrekao Kostadin Vasić izSDS-a, što se odavno znalo, ko je vlasnik i ko može govoriti o onomšto ne priliči ni kočijašima:

''Javna je tajna da je Milorad Dodik zakon, a Narodna skupština jesamo protočni bojler.''

I tu je razlika između ondašnjih i sadašnjih vašara.

Kostadin Vasić

BranislavBorenović

DraganČavić

Feljton


STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE

PORUKE NETOLERANCIJE

I MRŽNJERE/okupacija javnog prostora mržnjom

i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam

Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) nji-hovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerskigrafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju,srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i rat-nih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodinevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlugrađanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet ikvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom,regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježupolitičku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnihstečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi“narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturno-politički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Um-bertovog „Ur-fašizma“.

Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, BanjaLuka (BiH).

Umjesto uvoda

Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na

Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se

prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI

između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih

grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i

konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom

prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na

koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i

osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode et-

nokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku tek-

sta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja

zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku

teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog nar-

oda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotre-

bljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna

osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te

radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totali-

tarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati

raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može

razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.

Etno-fašizam u 4 slike

Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i

uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih

grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke

i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe

ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicional-

izma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke

straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti,

frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i

zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i

poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i

slavljenja fašizma.

Materijal je složen tako, da svaka slika na početku

prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole,

zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov

tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli

biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali,

te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i

glavne poruke ulice i elite.

Piše: Srđan ŠUŠNICA

Feljton


U „biološkom“ pogledu ističe se ugroženostdemografskim natalitetom Muslimana[1] idemografskim gubicima Srba u 2. svj. ratu.U „genetskom“ pogledu naglašava se štetnodjelovanje miješanih brakova na „srpski et-nički korpus“[2]. U ekonomskom se ističemuslimanska dominacija u privredi BiH ifeudealna institucija begovstva, a u kulturno-političkom smislu, najveće opasnosti za srp-ski narod elita vidi u ateizmu, sekularizmu,komunizmu, građanskom i BH neetničkomidentitetu, marginalizaciji u političkim tije-lima bivše SR i sadašnje BiH, u identitetubošnjaštva, u bosanskom jeziku, itd. A da bi„emancipacija naroda“ zaista i bila to, morada postoji neko ili nešto nazadno, a domi-nantno i ugrožavajuće, od čega bi se narodtrebao „emancipirati“. U tom smislu elita RSkategorijskim aparatom sadašnjosti volšebnoposeže u Osmanlijski period, te narative oekonomskoj i tehnološkoj zaostalosti idruštveno-političkoj konzervativnosti jedneepohe i sistema prenosi sa javnog i političkogna nivo privatnog, vjerskog, pa i biološkog.Jednostavno, dešava se transpozicija osobinasa objekta na subjekat, pa elita RS sve boljkedanašnje BiH i Srba vidi, ne u zaostalosti ikonzervativnosti društveno-političkog ure-đenja tog dijela Osmanlijskog carstva u 19.vijeku, već u „zaostalim“ i „nazadnim“ vjer-skim, kulturnim i biološkim osobinama Mus-limana, kako tada, tako i kasnije. Elita ne želividjeti da su i hrišćani zajedno sa Musliman-ima bili raja, da su dijelili ekonomiju i kul-turne prakse „tog zaostalog i nazadnogsistema“ i da su dali svoj etno-kulturni pečattim vremenima. Umjesto toga, elita želi

poručiti da za tu nazadnost ne mogu bitiodgovorni hrišćanski elementi i kulturneprakse, jer su oni bili podjarmljeni „od Tu-raka“, a i valjda zato što su bliži i sličnijiEvropi.

Također, sadašnja elita RS želi da feudalnapotčinjavanja, koja su tada imala snažnuekonomsku i klasnu osnovu, sada, novimgeneracijama predstavi kao ugnjetavanja iponižavanja isključivo na etničkoj i vjerskojosnovi. Predstave o ugroženosti, podjarml-jenosti i ugnjetavanju „naših“ od „nazadnihdrugih“ među plebsom proizvode kolektivniosjećaj prezira prema „tom drugom“ (slikeB3 i B5). Zbog esencijalističkog i mitološkogfokusa svih problema srpske elite u BiH naOsmanlijski period, ovakvi stavovi elite sunaročito vidljivi u odnosu prema građanimaMuslimanima, prema njihovom vjerskom ietničkom identitetu, jeziku i uopšte premasvemu što nosi naziv „bosanski“, „bošnjački“ili „Bosna“ (slika B4). Na bazi takvih pred-stava sadašnja elita RS, cijeloj BiH, aposebno Muslimanima pripisuje nazadan,orijentalan, azijski i remetilački karakter uusporedbi sa kulturama hrišćanskih etnicitetau BiH, koji su eto Ok.[3] Pri tome, negiragrađansko, bezentitetsko, multietničko,„melting-pot“ iskustvo i Banje Luke i BiH.Ovakve predstave se redovno podupiru srod-nim i u intelektualnoj i akademskoj elitiduboko uvriježenim tezama i predstavama onepostojećem i bezvrijednom nacionalno-političkom građanskom/nacionalnom iden-titetu Muslimana, o izmišljenom i manjevrijednom bosanskom ili bošnjačkom jeziku io Muslimanima isključivo kao o „poturi-cama“, potomcima islamiziranih Srba (slikaB9). Ovaj Frojdov „narcizam malih razlika“ima za cilj da se razlike među građanima,pripadnicima naroda i vjernicima prodube domaksimalnih granica sadašnjosti i do maksi-malnih dubina prošlosti, te da se utiče naprostorno homogeniziranje nacije. Prezir i neznanje često prati strah. Političkaelita RS je gotovo redovno uspijevala da odprezira i negativnih predstava o Musliman-ima, uz dodatak „narcizma malih razlika“,skuva i materijalizuje svom plebsu vječnog imoćnog neprijatelja. Tako, građanin musli-manske vjeroispovjesti i susjed, preko noći,na pragu 20. vijeka može postati „ustaša, bal-ija, turčin“, iskonski neprijatelj na koga trebapočeti pucati što prije. A kada padne krvpredstave o vječnom neprijatelju se lakšeodržavaju, jer je strah od neprijatelja materi-

jalizovan. Strah od neprijatelja je nešto štonas sve zajednički povezuje u jednu ho-mogenu cijelinu na jednoj „krvlju stečenoj“teritoriji. Umberto ističe da bi strah od nepri-jatelja bio dovoljno alarmantan i mobilizira-jući, neprijatelj mora biti što različitiji od„nas“, a poželjno je i da su „naši“ od toganeprijatelja doživljavali istorijska ugnjeta-vanja i poniženja zbog njegove nadmoći.Potrebno je zatim da je taj „naš“ neprijatelj isada dovoljno moćan, ali ne previše, jer ga„naši“ na kraju ipak moraju savladati (slikeB2 i B6). I na kraju poželjno je da neprijateljne djeluje sam već da protiv „nas“ kuje iprovodi zavjere, što internacionalnije tobolje.[4] Tim predstavama se kod plebsakontinuirano proizvodi strah od „na-cionalnnog neprijatelja“, ali i od svakog dru-gačijeg, promoviše netolerancija, stvaraspremnost i potreba za konfliktom inaglašava „jedini i pravi put za nas“. Iz du-bina istorijskog nasljeđa elita servira plebsupredstave o vjekovnim neprijateljima: Tu-raka, begova, Muslimana, Njemaca, Ugara,Hrvata, katoličke crkve itd. A strah, osjećajponiženja i imidž o moći neprijatelja i zavjeriprotiv Srba, elita RS dodatno raspiruje pred-stavama o gubljenu kulturnog, vjerskog i jez-ičkog identiteta srpskog naroda unutar BiH(bez RS i njene elite), zatim predstavama o„bijeloj kugi“ koja uništava biološki korpussrpskog naroda, predstavama o zavjeri islam-skih zemalja da u BiH stvore islamskudržavu i bazu za terorizam i džihad uEvropi.[5] Tu su i nezaobilazne predstave oustaškom pogromu srpskog naroda za vri-jeme 2. svj. rata, koji se nastavio 1991. go-dine i rezultirao progonom Srba iz Hrvatske isada prijeti da se ponovi i u BiH i predstaveo moćnim svjetskim neprijateljima i zavjeriprotiv Srba čiji su nosioci USA, CIA, Nje-mačka, Vatikan i naftni lobiji koji su razbu-cali SFRJ, „satanizovali“ Srbe, pomagaliHrvate, Muslimane i druge u secesiji od Ju-goslavije i u ratu protiv Srba, a koji sada„tjeraju“ Srbe da „žive zajedno sa Hrvatima iMuslimanima u BiH“. Naravno, elita RS nasuprotnoj strani ima i spisak prijatelja, međukojima su Rusija (slike B8 i B10) i Izrael uvrhu, jer bez „naših prijatelja“ nema „kon-ačne pobjede“.

© Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti,

godina XL, broj 251. 2013. godine

Nastavak u slijedećem broju

Slika 1:

Etno-politički tradicionalizam, kontinuitet i legitimitet teritorije

Fotografija B. 9Jarčević, Slobodan (2007): Bivši Srbi -Rimokatolici, Muslimani, Rumuni iCrnogorci, GRAFOmarketing Novi Sad.(vidjeti Izvore i literaturu - izvor pod red-nim br. 11)

Nastavak iz prethodnog broja


Rađanje toga dana bilo je u znaku Mile, kako ga već nar-odski zovu. Sanjala sam narečenog kako mi na nekomskupu-koktelu, gdje se slio silni narod u obličju novinara i os-talih, moralno nekonstutivnih, kaže, prekinuvši me u rojupsovki i pogrda koje mi na račun istog izletiše na usta: „E, tine možeš ovdje jesti!“ A ja, mašući mu cigaretom isprednosa, odgovaram k'o biva snu: „Pa ja zbog tebe odavno nejedem, a i nekoliko stotina hiljada ljudi u ovom tvom ludomentitetu.“ Zapravo, nije tvoj, ali se ti ponašaš kao da smo svitvoja župa ili zaseok Župa, z.p. Laktaši, to mislim, ali nemamdaha i da kažem, nešto me guši, i da se ne probudih ovastorija bi, možda, imala drugačiji kraj. Ili početak, ovisi s koje

strane se (za)gleda. Toga dana zaustavim se ispred kioska da osmotrim ci-

jene duvana za one motane, smotane ili limene (zbogtabakere) cigarete, kako ih već moj komšo Jopa i ja krstimood kada su paklice za nas boraniju postale luksuzno „uništa-vanje zdravlja“. I začuh kikot, jednu od one vrste zaraznogsmijeha od koje kao po pravilu redovno obolim, a da čestojoš ne znam uzrok kikotanju. Smijem se ja tako njihovomsmijehu, jer dvojica su, kad ih kroz salve zakocenitisa začuhkako govore: „Matere, divi ovog čuvara!“ Pa ponovo hahaha,i tad shvatih da se to oni smiju knjizi u izlogu ili, tačnije,njenom naslovu, Vrač, čuvar RS. Suze smijuljice koje meumiše, u sekundi ostadoše samo suze kad odoše ona dvo-jica, a ja shvatih da noćna postade dnevna mora. Iste večeri,priča mi jedan banjalučki taksista kako ga je zapalo da vozineku klijentelu na zabavu, slavu, žur, rođenje unuka, „usp-ješno laktašanje“, kako se kome svidi kod Her Presidenta uŽupu. Nakon onog što je vidio, a moralo je biti strašno, proci-jenih po njegovom bljedilu tokom rekonstrukcije događaja, svrata je isto veče povikao ženi da pakuje djecu i šalje ih štodalje od BL, RS, BiH, regije... Sve mu se činilo da nijednadestinacija nije dovoljno daleko od te zlosretne Župe. „Curodraga, to što sam ja tamo vidio ledi krv u žilama. Sve nešto

Snovi, zvona, taksisti i na

Tekst: Radmila Karlaš


Kolumna


trokutasto, bezvrato, odmah vidiš da je pola mozga prilikomrođenja ukinuto na konto lopovskih vijuga. Ajme, k'o đavoljekolo. A tek snajke, mati mila. Eto, vi ste učena žena, pa mogus vama... Mene jednom odvukli na neku pozorišnu pred-stavu, ja sam više za kina, ali dobro, bio sam pripit pa duro...A tamo sve idu neke prikaze k'o iz drugog svijeta, grešne, date bog sačuva, a ima i neki veliki crni mačor. Ne sjećam sekako se zvala ta predstava, ali ima neke veze s majstorisan-jem, sad ne znam kakve, više priliči sotonisanju...“ „Majstor iMargarita“, dobacih. „E ta, ma vidim ja da ste vi učena ipametna žena!“ ciknu sretno, a potom se opet snuždi. „Evjerujte, što ja vidjeh na tom imanju vam je ko đavolji pir. Uovom poslu sam se nagledao svakakvih ljudi, čim neko kažeA mogu mu izdeklamovati cijeli rodoslov. Eto vi, odmah sevidi da ste neka neobična, inteligentna...“ „Pustite vi mene,nego, ubijediste li vi svoju gospođu...“, prekidoh ga.

I tako ga žena u po pokreta preko ramena priupita šta jeto bilo toliko strašno tokom vožnje do Župe. - Ama ženo sve,od NJEGA, a potom gostiju, sve neki kruškasti i kruškaske,kockasti i kockaste, a tek muziku da čuješ, cijela ikonografijaje, da ti se pamet okrene. I to smo ko biva mi, taj famozni en-titet u državi.“

- Prvo, djeca nisu paketi da ih pakujem i ostaju tu, na

rodnoj grudi.- Rodne grudi ti i nisu nekakve, samo da znaš!- Šta sad hoćeš da kažeš, pričam o rodnoj grudi, a ne o

sisama! A drugo, mi smo država, tako kaže moj Milence...- Milence, kažeš...- Opet ti, nećemo o tome, to je bila samo mladalačka

zanesenost. Imala sam tek 16 godina...- (...)- Šta's blen'o...- Rekla si da si imala 19 godina i ne pitam te za tog Mi-

lenceta, već za onog za kojeg si glasala.- Pa o njemu ti i pričam. Joj, kakva su mu ramena, a tek

zubi...- Gdje si ti vidjela zube, beno, ajd kaži gdje su mu zubi,

ni usta mu ne vidiš kad sikće k'o poskok iz one zveke odaklete tak'u pametnu pokupih. Taj kao da je trbuhozborac ili pričana škrge...

- Dobri smo mi ikako kad ti tako o našima, eno ti ondaonaj njihov Riđobradi...

- Ko je sad taj...- Onaj što mu je ćaća pokro onolko od humanitarne po-

moći, ali mu je istekla deklaracija, pa sad troši u Ahiretu,tačnije troše mu djeca, njima ta deklaracija još traje. Zadovol-jan...

- Ženo, oni imaju svoje muke, mi svoje. Moja djeca će ićiodavde i tačka.

- I treba da idu, ali do Mercatora, ovom mlađem dotrajalepatike, spremi 150 maraka za nove.

- Hoćeš da te odalamim sad il' poslije. Neka ti kupi tvojMilence, ne onaj, OVAJ što mu bilbord ljubiš sve skupa sanjegovim nevidljivim zubićima...

Dođe vrijeme da izađem iz taksija, pa otvorih vrata.„Rekao sam joj, curo draga, da ću da joj kupim zvono. Onapita kakvo, a ja velim ono što stavljaju ovcama oko vrata. Pakad ode u provaliju da je čujem i da za njom kao što i priličitokom sahrane bacim grumen zemlje, tačnije, njene rodnegrude. A djeca će otići negdje gdje im niko neće stavljatizvončiće oko vrata.“

Sjetim se ja često „mog“ taksiste, pa mu mahnem kad gatrefim negdje u prolazu. I primijetim da oko mene stalnozvone neka zvona, ne ona za uzbunu, na ta više niko neobraća pažnju, već ona ovčija. Meni se sve čini da ih svakidrugi prolaznik nosi oko vrata, pa upinjem pogled ne bih liugledala i jadničkovu ženu. Tako hodajući već odavno kaoZombi i ja začuh blejanje, preblizu za moj ukus. Nešto nameni bleji. Toliko sam se uspaničila da sam se već vidjelakod nekog čike sa čekićem za reflekse i fotografijom čikaFrojda na zidu, kad s olakšanjem shvatih da mi zvoni,odnosno bleji telefon. E nećeš, rekoh naglas i promijenihzvono na cvrkut ptica. Ptičice doduše znaju da vas pokakekojekad iz vazduha, ali bar pri tom cvrkuću. Dok pastir ble-jećeg stada em redovno lijepi svoju pastvu govnima svako-jake vrste, em obavezno odmjeri od šake do lakta što mudođe i kao odrednica za geografski pojam, em odvede ovcedirektno u provaliju. Uz gromko i odobravajuće blejanje.

Uto mi zacvrkuta telefon, zove me drugarica iz mojenekadašnje branše, veli sanjala da her President opći snjom. Uh, rekoh, jesi li ovca u snu. Kakva ovca, izdrelji seona preko telefona, ja sam ja. I znaš šta je najgore, sinoćsam morala dokasno ostati na poslu zbog neke tupave vi-jesti vizavi njega. Ama dosta je što me prca u snu, pa evo ina javi. Ispustih vazduh iz pluća. Pa sad, kad je riječ osnovima, bolje biti gladan nego.. hm...hm... Zažvihdah ipomilovah svoj ravni stomak.

aravno ON(o)

SSuuppeerrttaalleennttii 22001133.. uu ŠŠvveeddsskkoojj

JJEERR UU NNAAMMAA TTEEČČEE VVRRBBAASS

BanjalučaninAdmirLukačevićmeđu 101 dobitnikom u 2013.

Admir Lukačevic s porodicom

Reportaža


Malo je mladih osoba porijeklom izBosne i Hercegovine koje su u Šved-skoj ostvarile takve poslovne uspjehekao što je to Admir Lukačević (30), pori-jeklom iz Banjaluke. Živi u Norrköpingu,sa suprugom Vy (28), Vijetnamkom izSaigona, i sinom Kingsley (4), dokrođenje drugog djeteta očekuju u janu-aru 2014.

Admir Lukačević je diplomirao soci-ologiju 2006. na Lund univerzitetu, a2008. Dobio je kraljevu stipendiju(250.000 kruna) za rad u amaterskimsportskim udruženjima, nakon čega sumu mnoga vrata bila otvorena, te je onsvoju šansu itekako iskoristio, prijesvega marljivim radom.

Do svoje tridesete godine Lukačevićje uspio dobiti najvišu kraljevustipendiju, osnovati vlastitu prestižnufirmu i sada biti uvršten među super tal-ente (101) u Švedskoj za 2013. godini!Naime, časopis ”Väckans affärer” pro-glasio je u decembru 2013., u akciji„Švedski super talenti 2013.“ (Sverigessupertalanger 2013) 101 supertalenta uŠvedskoj po različitim oblastima. Akcijase vodi od 2007. godine i niko se nemože naći dva puta na listi, jer je moto:„Jednom super talent - uvijek super tal-ent“.

Valja naglasiti da su akciju snažnopoduprli švedska privreda, velike firme,institucije i univerziteti, koji su predložilina stotine i stotine mladih. I Lukačevićse našao među njima. Odabrani su na-juspješniji, najpametniji i najobrazovanijisuper talenti koji će promijeniti uobiča-jeni način mišljenja i načine rada. Uprvom planu su mladi super taleni u po-duzetništvu, što za Švedsku imaitekako veliki značaj.

Zanimljivo je da je na listi pod red-nim brojem 35 bio i Banjalučanin AdmirLukačević, osnivač i direktor firme„Sport bez granica” (Idrott utan gränserSverige AB - IUG). U obrazloženju uzfotografiju za Admira Lukačevića jenapisano:

„Admir Lukačević - 30 - Sport bezgranica. Od košarkaškog trenera do po-duzetnika u društvenoj oblasti.Pokrenuo je organizaciju koja djecidaje mogućnosti da putem sportapreuzmu brigu o svome životu. („Idrottutan gänser. Från baskettränare till so-cialentreprenör. Startade en organisa-tion som ger barn förutsättningar för attgenom idrott ta makt över sina liv“).

Admir Lukačević, za „Šeher Ban-jaluku“:

- Drago mi je da sam uvršten na listu

od 101 super talenta u Švedskoj za2013. Godinu, i to za oblast „Sport bezgranica“, a u obrazloženju piše da samuspjeh postigao počevši igrati košarkuu „Bosna LA“ Landskrona, te da sam sei kao trener puno angažirao na uključi-vanju mladih u socijalni život a protivdroge i ovisnosti. Moja organizacija po-maže djeci i mladima da se kroz sportuključe u društveni život Švedske.Posebno se ponosim što sam iz Ban-jaluke, roditelji Ferid i Senija su medoveli 1993. kao dijete od deset godina,sa malo starijim bratom Almirom.Ponosan sam na moj grad Banjaluku,koju je moralo napustiti preko 80.000Bošnjaka i Hrvata, ali smo u svijetu us-pjeli, jer u nama teče Vrbas, u našoj jeduši i daje nam snagu koji drugi ne-maju, baš zato da kažemo ko smo, štasmo i odakle smo.

Napisao: Fikret Tufek

Kralj Carl XVI Gustavuručuje veliko priznanjemladom BanjalučaninuAdmiru Lukačeviću.


Banjalučki spomenar

22

Po sunčevim zrakama, koje padaju koso u ovo doba godine išunjajući se kroz poluodškrinute žaluzine obasjavaju moj krevet,znam da je jutro već poodmaklo, gotovo da je podne. Neuzbuđujem se mnogo što sam toliko prespavao, znajući daimam kasni večernji let za Sydney, nego otvaram prozor mojesobe, tik iznad Piazza del Fiore, i duboko udišem zrak ispunjenmirisima raznog rezanog cvijeća, što se prodaje dolje na trgu.Utorak je prije podne, pijačni dan, i trg vrvi od svijeta. Svudaunaokolo male, pokretne tezge sa nadstrešnicom, ofarbane u ze-leno, iz kojih kipi ponuda svih boja i mirisa i temperamentniprodavci koji se nadvikuju i nude ribu iz Bari-ja, paradajz izCaserta-e, smokve iz Ostia-e.

Završavam svoj doručak za jednim od nekoliko stolova predhotelskom kafeterijom na trgu, dok dva mladića, dobro nauljenei začešljane kose, sa napolitanskim akcentom, stoje nedaleko irazgovaraju. Iako je razgovor običan, prijateljski, izgleda kao dase svađaju, pa ih svi, a osobito turisti, kojih također ima podostana trgu, zaobilaze u nepristojno širokom krugu, plašeći se,valjda, da će svakog trena potegnuti pištolje. Polako, saužitkom, srčem svoj cappuccino i ignorišem taj apsurdni strah isituaciju nedaleko od mene, u mislima potpuno transponiran najednu drugu piazza-u, meni dobro znanu, na kojoj se takođersvakog utorka događao pijačni dan, po sadržaju mnogo više odobičnog pazara, a istovremeno topliji i humaniji od ovog zapad-njačkog.

Tamo, gdje je bio BezistanBanjalučka glavna gradska pijaca je postavljena na mjestu

stare, pokrivene čaršije Bezistana, zauvijek nestale u jednomnaletu soc-realističke destrukcije, s početka pedesetih, po prin-cipu staro za novo. Mlada, komunistička vlast se trudila daizbriše sve znakove starog, orijentalnog bazara, poput onog u

dalekom Samarkand-u na putu svile ili svih onih karavan-sarajarazasutih posvuda širom bivše Otomanske imperije, kao nečegnazadnog i društveno štetnog, što podsjeća na tamnu prošlostturske vladavine ovim krajevima. U tom smislu, vlast je iz-gradila modernu zelenu pijacu sa zatvorenim dijelom, tržnicu,najavljujući raskid sa proslošću i stremljenje ka novoj, ‘svjetli-joj’ budućnosti. Kao spomen na nekadašnji bazaar, ostalo jesamo ime prodavnice tehničke robe na tom mjestu, Bezistan,koju stari Banjalučani, iz protesta za ovaj katastrofalni urbanis-tički propust nove vlasti, nisu nikada drugačije ni zvali, do pro-davnica Pod pločom.

No, kako je u kulturnom nasljeđu starog dijela svijeta pijacabila i ostala trgovačko središte jednog grada, tako je i na ovim,balkanskim prostorima, novo zdanje banjalučke gradske pijacetzv. Banjalučka tržnica bilo, uskoro, prožvakano i prihvaćeno odBanjalučana, napose, jer je zajedno sa drevnim Kastelom, koji jedominirao nad njom sa južne strane i Banjalučkom Realkom,kasnije Gimnazijom, sa sjeverne strane, te rijekom Vrbas i di-jelom grada, zvanim Dolac, činio neraskidivu gradsku cjelinu.Ni prekrivanje rijeke Crkvene, koja je nekada tekla sredinomovog lokaliteta i pružala osvježenje kupcima i seljacima naTržnici, za vrijeme sparnih banjalučkih ljeta, koje razočaranibanjalučki intelektualac jednom nazva ‘socijalističko betoni-ranje slobodnoga uma’, nije uspjelo uništiti duh banjalučke pi-jace. Ona je nadživjela to vrijeme, kao što je Bezistan nadživiocarevo i kraljevo i kao što je Bosna nadživjela pusto tursko.Idriza i njegov famozni ‘popi seljak-plati seljak’ napitak, jarkocrvene boje i nepoznata sastava, zamijenila je Šukrijina boza uistoimenoj slastičarni na putu od pijace do centra grada, a leg-ende i spomenici ovoga bazara ostali su vječno, poput epitafa,uklesani u njenu kaldrmu kao trajna inspiracija i muza mnogihbanjalučkih umjetnika, pjesnika i muzičara.

Od utorka do petka

Pijaca je živjela svoj život od utorka do petka, te bila i ostalamjesto koje sam rado pohodio od mojih dječačkih dana, kadasam tamo odlazio u nabavku sa našom sluškinjom, izmamljujućijoj novac za kupovinu svakojakih gluposti koje su se samoondje mogle naći, sve do u dane, kada sam kao odrasli građaninu prolazu, posmatrao život jedne balkanske provincije. I, zaista,tamo se igrala utakmica, svaki dan, između seljaka iz bliže idalje okoline grada, koji su donosili svoje proizvode na Pazar, injihovih kupaca, građana Banjaluke.

UTORAK, PAZARNI DAN

Za neke je pijaca trbuh grada; za druge je to mjesto gdje započinje i završava svakiposao; za treće mjesto gdje se sreću sa svojima; za mene je to oduvijek bio dio

kulturnog nasljeđa starog dijela svijeta, mjesto gdje, u prijepodnevnim časovima, živi jedan grad.

Napisao: Dr Severin D. Rakić


23

Sjećanje

Utorak je bio glavni pijačni dan, ponuda je tada bila najveća,cijene najniže, a posjetilaca i kupaca, najveci broj. Već od ranezore, stotine kola sa konjskom zapregom, natovarenih raznimpoljoprivrednim proizvodima, slijegalo se prema Tržnici, azatim redalo podno Kastela, na desnoj obali Crkvene, čekajućiondje do u večer, umorne i polupijane seljake, da ih vratekućama. Zelenom pijacom su vladali Lijevčani, lukavi seljaci izplodna Lijevča polja. Oni su diktirali cijene, dobijali najboljetezge i lokacije za svoju robu na placu, te plasirali sve mogućemarifetluke, kako da oderu kožu s leđa jadnom banjalučkomkupcu. Teško da se igdje na ovom našem dunjaluku mogu naćiovakvi ‘stvarni kvarnici’.Postoji legenda da ih jepravni sistem Kraljevine Ju-goslavije smatrao krajnjenepouzdanim svjedocima,te je njihovo učešće usvakom sudskom procesu,prije onog rata, bilovišestruko provjeravano.Tako su građani Banjaluke,iz utorka u utorak gubilibitku sa Lijevčanima, od-lazeći kući polupraznih cek-era, ostavljajući ovimkulacima gomile teškostečenih, šuškavih novčan-ica, koje su oni slagali u‘topove’.

Tržnicu, pokriveni dio,gdje su se uglavnom pro-davali mliječni proizvodi,držale su snaše iz Debel-jaka, Vrbanje, Čelinca idrugih okolnih sela. Bilo jeinteresantno posmatrati, utoj gunguli od svijeta,utorkom, lijepo dotjeranubanjalučku gospodu kako sačetvrt vekne pod rukom, odtezge do tezge, probavajukajmak, sir, povlaku i ostalemliječne proizvode.Doručak gospodina u odi-jelu bi završavao sa testi-ranjem suhog mesa na krajureda tezgi, koje je u zim-skim mjesecima dovoženo na banjalučku pijacu čak iz SanskogMosta. Na galeriji Tržnice nalazile su se mesnice i prodavnice,uglavnom mješovite robe, gdje su se snabdijevali seljaci, nakraju dana, robom koju nisu mogli da kupe u lokalnom seoskomgranapu, te dućani sa ‘alternativnom medicinom’ za svakuboljku. Pored studiranja lokalnog mentaliteta, pijaca je pružalapunu informisanost prije svih javnih glasila. Tako u maju 1986.godine, u vrijeme nuklearne katastrofe u Černobilu, kada su vi-jesti o veličini havarije i posljedičnom ozračenju većeg dijelaEvrope bile limitirane i nepouzdane, pijaca je već naredno jutroosvanula preplavljena stotinama kartica zakačenih na štapiću i

zabodenih u zeleniš, na kojima je pisalo velikim slovima: ‘NIJEKISLA’.

Nasuprot zelenoj pijaci, plato iznad Tržnice, gdje se pro-davalo cvijeće, kao da se nalazio negdje u Bourges-u ili kakvomdrugom provincijskom gradiću u centralnom dijelu Francuske.Obližnji hotel Palas, zgrada stare Banjalučke gimnazije, te neko-liko građevina iz secesijskog perioda u Gajevoj ulici, zajedno saovim malim cvijetnim trgom, činili su, tako, jedan zaseban grad-ski entitet, i nisu imali gotovo ništa zajedničko sa onim Balka-nom ispod. Svega nekoliko ‘kućica u cvijeću’ činili su ovu oazumirisa, koji su se razlijegali stotinama metara unaokolo, neutral-

išući one neprijatne što sukandisali sa donje pijace. Saplatoa se pružao i pogled natvrđavu Kastel, Safikadingrob, te džamiju Ferhadiju ijezgro nekadašnje Starečaršije, koji su, uz ove cvi-jetne miomirise, odvodilimaštu lutalicu, za toplih ljet-nih noći, u neke daleke i zab-oravljene svjetove iz Hiljadui jedne noći. Na platou je bilouvijek živo, bez obzira nagodišnje doba i oštru klimubanjalučku, jer je povoda zakupovinu cvijeća bilo tokomcijele godine, a građani su gakupovali, gotovo isključivo,u ova tri mala kioska. Ban-jalučki distributeri cvijeća,osobito preduzeće Cvjećar,vlasnik jednog od tri kioskana cvijetnom platou,uzvraćali su za ovu vjernostsvojim dugogodišnjim muš-terijama, organizovanjemgodišnje Međunarodneizložbe cvijeća u našemgradu. Okupljajući uzgaji-vače cvijeća i egzotičnogbilja iz čitavog svijeta, bila jeova izložba, kroz dugi niz go-dina, najposjećeniji kulturnidogađaj u gradu, te se Ban-jaluka tako, pored Karnevalau Riu, Mozart-ovih dana uSalzburg-u ili Karnevala

peciva u Bacheretto-u, ovim svojim festivalom cvijeća, uključilau svjetske karnevalske tokove.

Zatvaram kofer uspomena; moj prtljag je spreman za putkući. Spolja se čuje buka vozila i dozivanja čistača ulica.Sjedam u taksi koji čeka ispred hotela na pustoj, tek opranoj pi-azzi. Uskoro će zelene tezge zamijeniti prijateljice noći, dosljedećeg pijačnog dana, idućeg utorka.

Svim predivnim pijacama i bazarima svijeta, koje jesam ikoje još nisam posjetio!

Ilustracija: Izeta Štaljo-Rakić


Kompleks ulice Veselina Masleše /Gospodske lociran je u samom gradskomjezgru, a omeđen je ulicom Ivana FraneJukića na istočnoj strani, dijelom ulicomMaršala Tita na zapadnoj strani, ulicomMoše Pijade sa trgom na južnoj i ulicomFra Grge Martića na sjevernoj strani. Iakoje kompleks oivičen ulicama pod približnopravim uglom, sama Gospodska ulica jepoložena koso između trga / nebodera iMartićeve ulice / zgrade opštine. Negdje nasredini kompleksa, između Jukićeve i

Gospodske ulice u pravcu istok – zapad,nalazi se ulica Borisa Kidriča, na koju se,prema zapadu, nadovezuje pasaž ”Batinhaustor”, svojevremeno nazvan po pro-davnici obuće ”Bata” (kasnije ”Borovo”)koja se nalazi uz njega.

Sam naziv ”Gospodska ulica ” nastao jena dan ulaska austrougarskih trupa u Ban-jaluku 1878. godine, kada je TomoRadulović na svojoj kući (koja se nalazilana krajnjem južnom dijelu ulice na mjestusadašnjeg nebodera ) na dasci ispisaonaziv

”Herr Strasse” (u prevodu: Gospodska

ulica ). Poslije Prvog svjetskog rata ulicadobiva naziv ”Kralja Alfonsa” u znak zah-valnosti tom španskom kralju koji je kodaustrougarskog cara i kralja Franje Josifaizdejstvovao da osuđenima na smrt u ”Veleizdajničkom procesu” kazna bude za-mijenjena zatvorskom. Poslije Drugog sv-jetskog rata ulica dobiva naziv po publicistii revolucionaru Veselinu Masleši koji jerođen u jednoj od zgrada u samoj ulici, nakojoj je postavljena spomen ploča u nje-govo ime, a na posljednjoj etaži tog objektauređena je njegova spomen soba. Iako jeulica kroz istoriju mijenjala ime, cijelo to

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME - ISTORIJSKA RETROSPEKTIVA

Srce gradaArhivski snimci – Magazin Šeher BL

Kompleks ul. V. Masleše / Gospodske ulice

Tekst i foto: Adem Čukur


25

Sjećanje

vrijeme se najčešće koristio nezvaničninaziv ”Gospodska ulica”, i po tom je imenubila prepoznatljiva i za većinu Banjalučana.

Osnovni reperi ulice - veća jednospratnazgrada na njenom samom jugu i takođe jed-nospratna zgrada u kojoj se nalazila,između ostalog, i Srpska čitaonica nasjeveru, izgrađene su još u vrijeme Osman-lijskog carstva, čime je bio određen pravackasnije u cjelosti izgrađene ulice. Najvećidio objekata je izgrađen u austrougarskomperiodu, i to većina u jednom od tada prim-jenjivanih arhitektonskih klasičnih stilova,najčešće neorenesansu. Objekti izgrađeniizmeđu dva svjetska rata, osim objektaBanske uprave, uglavnom nose karakteris-tike internacionalne arhitekture, moderne.

Poslije rata, do zemljotresa, podignut jeneboder na južnom dijelu, zatim stambeno-poslovni objekat na sjevernom dijeluraskršća Gospodske i Kidričeve ulice saprodavnicom kožne galanterije ”Jadranka,te robna kuća ”Standard konfekcije” na ju-goistočnom dijelu ulice – sve u stiluarhitekture moderne. U prvih par desetljećaposlije Drugog svjetskog rata objektima uulici se nije pripisivala neka vrijednost i uto vrijeme na većini zgrada su izvršeni zah-vati time što su u prizemljima na prednjimfasadama izbijani zidovi i ugrađivane velikestaklene plohe – izlozi. Kako se od krajašezdesetih godina prošlog vijeka uopštepočelo drugačije, pozitivnije, gledati na ob-jekte iz ranijih perioda, između ostalog, ikao znak kontinuiteta u razvoju gradova injihove graditeljske baštine, tako je novimurbanističkim planom poslije zemljotresabilo predviđeno da se na većini zgrada uulici rekonstruišu fasade prema prvobitnomobliku, a unutrašnjost popuni ekskluzivnimtrgovačkim i poslovnim sadržajima sa, za tovrijeme, savremenim enterijerima, što je na-jvećim dijelom i urađeno.

Sama Gospodska ulica kao cjelina je za-štićena kao vrijedan graditeljsko / istorijskiambijent. Urbanističkim planom poslijezemljotresa predvidđeno je da uže gradskojezgro postane i najznačajniji gradski trgov-ački maloprodajni centar. Tako je južno odGospodske ulice, u Centru I, bila planiranaizgradnja velike robne kuće, što je i realizo-vano (robna kuća ”Boska”), a sjeverois-točno od ulice, u Centru II, takođe velikarobna kuća, što nije učinjeno. U tom dobroosmišljenom konceptu Gospodska ulica,položena između te dvije robne kuće, tre-balo je da ima i više prodavnica ek-skluzivne robe.

Revitalizacija Kompleksa ulice V.Masleše rađena na bazi jedinstvenogprethodno utvrđenog koncepta. Projekte zapojedine objekte (revitalizaciju postojećihili izgradnju novih) radilo je više ban-

jalučkih arhitekata (Sead Zahirović, Nebo-jša Balić, Besim Seferović, Ferid Hozić(nekoliko objekata), Adem Čukur, BoroKotek ..., kao i nekoliko arhitekata iz Za-greba, pa su slijedili i unekoliko različitipristupi problematici inkorporacije novihsadržaja i objekata u naslijedđene istorijskestrukture. Poslije zemljotresa u Kompleksu,pored objekata u samoj Gospodskoj ulici(koji su zasebno obrađeni u članku”Gospodska ulica”), projektovani su i izve-deni i sljedeći novi graditeljski objekti:Zgrada ”Jugobanke” na uglu Martićeve iJukićeve ulice, par prodavnica obuće uBatinom haustoru (prodavnica obuće”Planika”..), Zanatski centar na istočnomdijelu kompleksa (koji je poslije izgradnjeZanatskog centra u Staroj čaršiji dobionaziv - Stari zanatski centar), Višespratniugaoni trgovačko – poslovni objekat nauglu ulica Moše Pijade i Jukićeve, Robna

kuća ”Triglav ” za tu priliku udruženih slove-

načkih firmi na lokaciji sjeverno iza ne-bodera (posebno obrađena u članku”Kastelov ćošak ”), kao i novi objekat nasjevernom dijelu ulice Borisa Kidriča (pro-davnica obuće ”Alpina”... ). Uz ulicu IvanaFranje Jukića na maloj uređenoj zelenojpovršini nalazi se njegova bista na postolju.

Po završetku objekata Gospodska ulicaje pretvorena u pješačku zonu, a u prvojfazi je urađena betonska podloga i postavl-jeni kandelabri sa grupacijama fenjera. Ukonačnoj fazi izvršeno je njeno opločenjebetonskim pločama u boji sa slivnicima dužulice po sredini. Tom prilikom rasvjeta jezamijenjena okruglim rasvjetnim tijelima naprofilisanim stubovima od livenog željezapostavljenim na kockastim postamentimaod bijelog teraca.


Piše: Kemal Coco

Priču, bolje kazati roman o porodicirahmetli Mustafe Omerhodžića iz Glam-oča, veoma je teško sažeti u jedan novin-ski zapis. Sve je počelo sredinom daleke1942. godine, kada su Mustafu četniciubili u njegovom dvorištu. Svirepoubistvo oca gledala je tada njegova deve-togodišnja kćerka Paša koja je istogadana morala sa majkom Hasemom i ses-trama Subhom (7 godina). Fadilom (5),braćom Kemalom (3) i Kerimom od trimjeseca krenuti u izbjeglištvo ili, kako setada govorilo, u mahadžirluk. Put ih jedoveo u Banjaluku.

„Rahmetli majka mi je pričala da smosvi slučajno spašeni. Naime, četnici naspoveli na strijeljanje. U jednom trenutkunaišla je grupe četnika i pitale one što sunas vodili da li su stvari u kući popisane(šifra za opljačkane). Kada su doznali danisu, rekli su: 'Pustite ih neka idu, a mihajmo tamo.' Mi smo tako, nas šestero,majka, sestre brat i ja spašeni“, drhtavimglasom priča dr. Omerbašić.

HASEMINA DJECA POSTALI SVOJI LJUDI

Šta je sve bilo potrebno da „njenanejač“ postanu ljudi, vjerovatno zna samomajka Hasema. Uglavnom, svi su završiliškole ili zanate, i postali svoji ljudi.Svakako da je sin Kemal «najdalje dogu-rao». Poslije završetka Medicinskog fakul-teta u Beogradu, uslijedila jespecijalizacija, a Kemal je u Sarajevu1988. godine postao i doktor medicinskihnauka. Ubrzo je postavljen za docenta išefa katedre za uho, grlo, nos na Medicin-

DOKTOR KEMO NE MOŽE BEZ BOSNE

Već desetak godina jedan od najpriznatijihgrađana Bihaća je doktor medicinskih naukaKemal Omerhodžić,Banjalučanin„glamočkog porijekla“

Fotografija nastala ujunu 2012. godine;

sestre i braća Omerhodžić, Kemal

prvi s lijeva.

Život piše romane


skom fakultetu u Banja- luci. Mislio jeovaj, već tada poznat, ljekar da dolazi pe-riod kada će više pažnje posvetiti svojimkćerkama Sabini i Almi, supruzi Izeti, ali isvojim hobijima. Tako je mislio, ali...

„Već početkom 1994. godine supruga,koja je radila kao profesorica u Ekonom-skoj školi, dobila je otkaz. Bio je to znakda i mene slično čeka. Zato smo tražiliveze i način da napustimo Banjaluku. Tonam je uspjelo sredinom 1994. godine, alikako to samo moja supruga i ja znamo.Jedino je sigurno, da je bilo teško, da nekažem preteško, ali smo u svojoj namjeri iželji uspjeli“, prisjeća se dr. Omerhodžić.

Opet, samo članovi ove porodiceznaju, šta su sve doživjeli i preživjeli doknisu osjetili tlo Amerike.. A tek tada za njihnastaju problemi.

„Kćerke su već počele studirati . Tre-balo im je osigurati novac da završestudije. Uvjerio sam se da Amerika nije'zemlja snova'. Uvjerio sam se da došljaciu njoj mogu opstati samo danonoćnimradom. Sasvim iznenada, poslije godinudana boravka u Americi, dobio sam posaou Saudijskoj Arabiji. I opet preko okeana.Kćerke su ostale u Americi da stiču novaznanja, a žena i ja smo ponovo prekookeana“, prisjeća se naš sagovornik.

SABINA NASTAVILA OČEVIM STOPAMA

Radio je dr. Kemal Omerhodžić „dvijesmjene“, da bi mogao zaraditi novac kojije bio potreban da kćerke Sabina i Alma uAmerici završe započete studije. Sabinaje krenula očevim stopama, završila jemedicinski fakultet, specijalizirala „očevuspecijalizaciju (uho, grlo, nos), udala seza ljekara Adnana Hasanovića iz Bihaća,kojeg je upoznala još dok je bila u Za-grebu na studijama, ima troje djece - Azra(8), Omar (5), Tarik (1 godina).

„Sabina sa porodicom živi u državiNjujork. I ona i muž rade i. mislim da suzadovoljni., ali nama je najveća radost štonaši unuci izvanredno govore bosanskijezik, što čitaju knjige naših pjesnika i štonam skoro svake godine dođu“, kazujeIzeta, ističući da i ona i muž godišnje barjednom odu u posjetu svojim unucima,kćerki i zetu.

Druga kćerka je završila farmaciju.Napustila je Ameriku i zaposlila sa u Lon-donu gdje i sada živi.

Kada su kćerke završile fakultete i za-poslile se, porodici dr. Kemala i Izete „paoje jedan kamen na srca, a došao drugi“, ito onaj mnogo teži. Nostalgija za Bosnomsvakog dana i svake noći postajala je sveveća. Oduzimala je san i snagu za rad.

DOLAZAK U BIHAĆ

„Prvo sam u dogovoru sa kćerkamadonio odluku da napustim Saudijsku Ara-biju i da se žena i ja vratimo u Bosnu iHercegovinu. Onda je nastala dilema - ukoji grad. U Sarajevu sam imao dosta pri-jatelja i kolega. Postojala je realna šansada postanemo građani tog grada. Jednogdana, opet iznenada, ukazala mi se pri-lika da svoj stan u Banjaluci mijenjam zakuću u Bihaću. Poslove oko zamjene brzosam završio, tako da sam 2003. godinenapustio Saudijsku Arabiju i postaostanovnik Bihaća“, prisjeća se naš sagov-ornik.

Samo godinu dana poslije u Bihaću jeotvorena specijalistička ordinacija za uho,grlo, nos čiji je vlasnik bio dr. KemalOmerhodžić.

Veoma brzo Krajišnici su biranim ri-ječima govorili o „sveznajućem doktoru“koji otkriva dijagnoze i daje lijekove kaoljekari u Zagrebu ili Ljubljani.. Poredveoma pristupačnih cijena, koje su čestozbunjavale pacijente, često se znalo do-goditi da „doktor Kemo“ pojedincimaoprosti plaćanje riječima: „Nemojte danasplaćati, uradite to drugi put“. Iako Kra-jišnici na Banjalučane često ne gledajublagonaklono zbog nekadašnjeg zatvorakoji se zvao „Crna kuća“ i u kojem jekazne izdržavao veliki broj ljudi sa po-dručja Bihaća, Cazina. Bužima ili VelikeKladuše, ovog su ljekara prihvatili kaosvog najrođenijeg. Mnogi ga nazivaju„naš doktor“.

„Zavolio sam ove ljude, a čini mi se i

oni mene. Meni je ovdje veoma lijepo jersu ljudi iskreni i otvoreni. Govore ono štomisle pa kome se to sviđalo ili ne“. Takogovori dr. Kemal Omerhodžić. A glas muposebno radosno zatitra, kad priča oprošlogodišnjem susretu sestara i braće -u dvorištu sestrine kuće u naselju GornjiŠeher.

Naime, i ostale sestre i brat su na-pustili Banjaluku i nastavili život u Šved-skoj ili Norveškoj. U povodu 70 godinanjihovog dolaska u Banjaluku, sestre ibraća su se dogovorili da se svi nađu najednom mjestu. I dok je jedan rođak fo-tografisao braću i sestre, jedan dječak muje doviknuo: „Slikajte, možda se višenikada nećete sastati.» Na ove dječakoveriječi odgovorio je drugi dječak: „Hoće,hoće još najmanje deset godina!“ Obadječaka bili su unučadi jedne od sestara.

„Za sada je ovaj drugi dječak boljiprognozer, jer su sve sestre i braća, hvalaBogu, živi i zdravi, iako su dvije sestreprešle 80.“, govori čovjek koji je osjetio„zov tuđine“ i koji priznaje da nije nimalolako ni ugodno živjeti u drugoj zemlji.

„Mladi nekako i podnose sve napore iteškoće s kojima se susreću, ali ljudi usrednjim ili poodmaklim godinama toveoma teško mogu podnijeti. Zato i niječudo što se u svoje gradove često u san-ducima vraćaju“, kaže dr. Omerhodžić, ana pitanje da li ode u Banjaluku odgovara:„Samo kada neko od mojih prijateljaumre, odem na dženazu.“

Za vrijeme odbrane doktorske disertacije1988. godine u Sarajevu.

Sjećanje

Moja sjećanja na IGRANKE počinju davnih 60-ih, u vremenu tekzačetog momkovanja, kada su nanule naših nana i eba još odjekivale posokacima. Te mlade banjalučke godine svakim danom sve više budeemocije i sjećanja na najčešće izgovarane riječi: "Cura i momak sjeli nabobak, bobak puče, cura uteče“ ... Samo kad pomislim na Aidu, Lju-bicu, Faketu, Miru, Garu ... A ja tada sa nadimkom "Zeljo" koji mi dademoja i naša draga Fata, valjda misleći na onu našu mačku koju smo takovoljeli, a zvali je Zelja. A što mene Zeljo? Pa, eto, kako mi reče mojarahmetli majka, zbog mojih očiju.

Bila su to vremena kada je svako svakog i volio i "uzbijao", pa tako iu mom komšiluku... Samo kad ih se sviju sjetim, nikad i nizašto na svi-jetu ne bih ih mijenjao. Valjda i zbog pjesme i moje "bugarije". Sjetim sei mojih ranih odlazaka do tadašnjeg "Partizana", kojega su prije zvali"Sokolski dom". Taj Fiskulturni dom i za mene je bio početak ljubaviprema IGRANKAMA. Često sam znao "odlutati" do popularnog "Fisa"i, onako zaskačući, pred ulazom, virkao između nekih momaka i djevo-jaka. Na trenutak bih vidio i binu i na njoj muzičke velikane onog vre-mena. Sa bine su dopirale pjesme "Mulen ruž", "Đambalaja", "Tihoteku rijeke", "Orfej", "Srećna luka", "Tri palme", "Mona Liza", "BlueMoon", "Zelena polja", "Samo jednom se ljubi"..., pa malo kasnije i"Zvižduk u 8", "Manuela "...

Dani IGRANKI su za mene postali nešto najljepše što se događalo utom vremenu. Bilo je tu ljepotica, posebno ispod naših "Pećina", međukojima su prednjačile Bedra Kušmić, Ziza, Nurka, Hata, malo zatim iSabaheta, pa moja sestra Ćimka, pa Besima... A momci kao Besim -Tuljan, Žićo-Cozi, Kapetan, Jeka, pokojni Ćopić ...Posuđene kravate,cipele, poneki sako ili šimi cipele, trapez hlače. Često me je rahmetlioca korio zbog kašnjenja kući, a najveći razlog je bila muzika iIGRANKE. Kazna se svodila na čučanje u nekom od ćoškova našesobe, sa podbočenim rukama na kukovima ..., da, da, i te kazne iz togvremenu naših odrastanja ostale su mi dugo u sjećanju.

IGRANKE

Koliko se sjećam, bila su brojna mjesta mjesta banjalučkihIGRANKI, od Novoselije, Gornjeg Šehera i sale i bašte "Budućnosti", sanašim Priliplijom, te Irfanom Galešićem na čelu, Zvonkom bubnjarem,zatim tvornica obuće na Hisetima sa Hamkom Delalićem i njegovimorkestrom, pa Medicinska škola, sa Ekremom Nanićem – truba, teNinom harmonikašem i mojom malenkošću na bubnjevima, na Laušu sarahmetli Farukom Muftićem, Muharemom Insanićem, Idrizom Turčin-hodžićem, zatim preko Vrbasa u mjesnoj zajednici sa Cicijem, Tahirom,Zoranom Ticom kao bubnjarem, pa u domu „Veselin Masleša“ kodSUP-a gdje su svirali Nećko Omerkić, Idriz, Mesud Mujagić, IvicaPetrić... Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Pedagošku škola i muzičarena čelu sa Ruždijom – Rudijem, te Radom Rukavinom, Nećkom Omerk-ićem, ponekad i ja, Ivicom Dalmatincem, kojima sam se i ja znaopridružiti. U Domu kulture svirali su Ekrem Nanić, Rudi, Irfan, Haška,Franjo, Nijaz, Kosta, Tončo, Zlatko Bašić i mnoga poznata banjalučkaimena. IGRANKA u "Krajini" takođe je bila privlačna, a tu su uglavnomsvirali vojni muzičari, Skoko, Momo, Zlatko, Miro...

IGRANKA u Domu armije bila je poznata po tkz. kućnim pomoćni-cama, a svirali su vojni muzičari Joža, Geri, Ilija Krnenčanin, Zlatko.Posebne zasluge za te igranke imali su Matko i Savo Petronijev i nje-gova "Basta", popularni talijanski šlager. U taj orkestar uključivao samse i ja, jedini kao civil. Plesalo se i u Tvornici duhana, i posebno uUčiteljskoj školi gdje su svirali Muharem Insanić i Mesud Mujagić,Atif i Idriz Turčinhodžića, te jedno vrijeme Brane Rapajić. Na Pilani udomu su između ostalih svirali Ekrem Nanić i Nine harmonikaš, a biosam često uz njih i ja, što kazuje da me je bilo posvuda, kada se radilo oigrankama i druženju uz note.

Piše: Atif TURČINHODŽIĆ

Banjalučke igranke

KO NEKAD U OSAM...Uz jednu Igranku u Domu kulture, kada oživljavajusjećanja i „stare“ note

Atif Turčinhodžić: uspomena iz 1976. godine. Dom kulture: Ko nekad u osam, 2013. godine.

SjećanjeDOM KULTURE

Dom kulture je bio posebno mjesto gdje su se održavale, do-gađale, najljepše igranke davnih 60-ih, pa sve do 80-ih. Tu se nije mogloući bez kravate ili, bolje reći, nekakvog čvorića ispod vrata ili pertle(kao fol kravata ) svezane na košulje koje su bile ponajčešće posuđeneod starijeg brata, kod nekog i po dva broja veće, te kaputa čiji su rukavidavali do znanja da pripadaju nekom mršavijem ili debljem insanu, paone uske ili preširoke pantalone, nekad duže, nekad kraće... Vrlo važnaje bila frizura sa solufima ili zalizana i uredna frizura, kao, recimo, kodbanjalučke legende i našeg prvog pjevača kojeg je iznjedrila Banjaluka,pokojnog Boška Orobovića – Cige, koji je proslavio grad prvim po-javljivanjem na Opatijskom festivalu davnih 60-ih. Mnogi se sjećaju Bo-leta i njegovog šlagera kada je pjevao u Domu kulture, jednostavno jeznao sve bukvalno "zakovati" sa plesom jer su tada obično svi prestaliplesati i počeli uživati u njegovoj izvedbi tadašnjeg "Orfeja".

Dobro se sjećam stolica koje su bile poredane sa strane, teotvorenog bifea pokojnog Pube sa poznatim bilijarom. Tu su stajalipravi majstori sa bilijarskim štapom, kao moj rahmetli prijatelj FarukMuftić, pa Mili. Tu se nalazio i bife rahmetli Gunića, u kojem su sjedilinajljepši momci tih vremena i gledali čiji je naredni ples, u čemu jeprednjačio Jeka koji je zasigurno i najljepše plesao. Njegov poznati"valcer" je mnoge ostavljao bez teksta, sa onim "zavrtanjem" kada jeznao, zadivljujućim pokretima, s partnericom znao proći cijelom salom.

PEDESETAK GODINA POSLIJE

Prepuna sala i već dogovorena IGRANKA, 6. decembra 2013. go-dine (s nazivom "KO NEKAD U 8...") čiji je organizator bila gospođaRadmila Kuluđija, s kojom sam se slučajno sreo ispred „Palasa“ i kojami se zahvalila za saradnju u pripremi njene knjigu "Note sjećanja".Knjigu sam kasnije dobio kao poklon, sa posvetom, kao jednom odučesnika muzičkog života Banjaluke.

Ideja, da se održi IGRANKA u Domu kulture, pa i sam naziv– IGRANKA, počela je vraćati sve moje IGRANKE i sva ta draga licasa kojima sam, sa zadovoljstvom, svirao u našem gradu. Zapravo, imaosreću da u njihovu muziku utkam i svoju. ... Moj iznenadni dolazak u,tih dana, hladnu Banjaluku, ali u srcu toplu, poklopio se nekako s datu-mom tog događaja, i bio sam neobično sretan, i počašćen, da su me poz-vali kao jednog od muzičkih sudionika ponovne IGRANKE u Domukulture. Tih dana se zaista mnogo pričalo o IGRANCI, i pri samomspomenu tog imena mnoga lica su se ozarila, bar onih koj su svoje najl-jepše godine provodili upravo na IGRANKAMA. Susreti s mojim Ban-jalučanima, te njihova pitanja "da li je tačno da će biti IGRANKA?", imoj potvrdan odgovor, dali su gradu neku posebnu atmosferu. Kaonekad, u osam. Taj dan iščekivanja pretvorio se u stvarnost. Prepuna salai, za divno čudo, toliko poznatih Banjalučana koje svih ovih godinanisam vidio. Slijedili su pozdravi i poljupci kojih nikada dosta, ponekasuza i zagonetka: "Jesi ti to ti?" Osjećala se ta nostalgija, nedostajali sutu mnogi koji više nisu sa nama i među nama. Vidio sam zaista mnogopoznatih i meni dragih Banjalučana. Banjaluka u malom bila je predočima i na dohvat ruke, posebno kada su počeli prvi tonovi i zvuci kom-pozicija u izvedbi naših veterana Toce Markovića i ostalih, te ona "Tri

palme", „Srećna luka", pa „Sve moje jeseni su tužne“, "Iznad duge“,"Mulen ruž", "Mona Liza"... .....

Na trenutak pohodiše moja sjećanja sva ta, meni draga, licakoja su davala obol tadašnjim IGRANKAMA, među njim dragi namIrfan Nurudinović, eh, kako bih volio da je tu, zatim Željko Šarić i nje-gova "O mama, zumba, zumba bakala", te Edin Ćejvan i njegov "Edenbaknež", pa pokojni Nandi i njegov "Blou moon", te pokojni FranjoPetrušić ... Tu je svakako nedostajao i Nijaz, pa Ekrem. Posebno mi jenedostajao dragi moj učitelj Haška Čelebić, "salonski bubnjar", kakosam ga znao zvati, koji je jedini znao svirati a ne lupati ili udarati bubn-jeve. Tu školu sam i ja prihvatio, dakle - ne lupati i udarati, nego baš -"svirati" . Ne mogu da ne spomenem i meni dragog prijatelja rahmetliFaruka Muftića koji je takođe imao taj predivni osjećaj i "laku ruku " zabubnjeve . Moju sjetu prekinuše prvi tonovi naših veterana na čelu saAntunom (Tončom) Markovićem..., i veliki aplauz me vrati u stvarnost.Prvi plesači, okićeni balkoni, reflektori, i sve to protkano pričama kakoje to nekad bilo, u neka naša vremena, a uz zvuke predivnih tonovaklavira, harmonike, gitare, kontrabasa i bunjeva, uz duge aplauze vri-jeme je brzo proticalo. Kao nekad!

MOJ NASTUP

Kratka najava, i moj dogovor sa urednicom gospođom Rad-milom, da ipak budem sam na bini i da izaberem šta ću da pjevam i uzgitaru, vratiše me u vremena serenada i starih pjesama. Izabrao samjednu svoju autorsku pjesmu koja je baš bila namijenjena za ovu večer,kao da sam znao da će jednoga dana biti otpjevana na ovom mjestu.Pjesma govori o našem i mom gradu, te je bila lijepo prihvaćena uzdugi aplauz, a onda sam izveo popularnu "Zašto me vrijedjaš, draga",koja je popraćena pjevanjem publike, zajedno sa mnom. Taj osjećaj,kada se oživljavaju naše godine, i naše IGRANKE, ne može se lakoopisati. Vrijeme kao da je zastalo, da se ogleda u našim očima. Mojeobraćanje prisutnima, sa pozivom svima da iduće ljeto u Kasteludoživimo nešto slično, bilo je popraćeno aplauzom i obećanjem da će sei to ostvariti.

VIS Meteori

U ovoj kući na Mejdanu su se održavale prve igranke u tom dijelu grada.

HaškaČelebić


Raduje nas, da je svoje prve pjesme, kojeje prošle godine sabrao među koricama pjes-ničkog prvjenca, objavljivao i na stranicamanašeg magazina. Banjalučanin, Vrbanjac,Kemal Handan, toj zbirci je dao naziv – »Us-nula planeta«. Tu posebnu planetu budili sunjegovi stihovi posvećeni zavičaju i djet-injstvu. Prije svega Vrbanji i Vrbasu. Sad je ta

pjesnička planeta posebno živnula, jer po njojskakuće, skače, leti uvis, omiljena dječja pri-jateljica – lopta. Nije ni čudo, kad su je šuti-rali, i snažno i s ljubavlju, naši »Zmajevi«.Naši fudbaleri. Lopta sad kruži oko našihzadovoljnih osmijeha, i spustit će se u junuove godine direktno u Brazil, kolijevku fud-bala/nogometa.

E, baš o toj lopti Kemal Handan niže sti-hove u svojoj novoj knjizi, koju je, snaslovom »Arija iz akvarija«, objavila iz-davačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle. Zatoi ovaj prikaz treba početi upravo stihovima olopti. Možda baš onoj koju je, na dodavanjeEdina Džeke, uputio na pravo mjesto, u pro-tivničku mrežu, Vedad Ibišević.

Goooooooool! Taj gol bio je, kako se to kaže,šlag na torti naših fudbalera, koja je toliko ve-lika, da smo se svi njome mogli dobro osla-diti.

Bez ijednog ugla,lopta ili kugla,riješila na vrijemećoškaste probleme.

Kotrlja se lakou društvu planeta,ali isto takolivadicom šeta.

Pomalo je svaka

PLANETA LOPTA

U zbirci Kemala Handana»Arija iz akvarija«

susrećemo stihove onašim nogometašima,

našim »Zamjevima«, ali io djetinjstvu na obalama

Vrbanje i Vrbasa

Piše: Ismet BEKRIĆ

Priložene ilustracije su rad Emira Isovića.

Nove knjigelopta udarena,kad nema dječaka,kad je van terena.

Mnoga djeca znaju,trčkaraju travom –loptu pozdravljajurukom, nogom, glavom.

Ti si danas sretan,lopta ništa manje.Osjećaj kompletan,zove se loptanje.

Uz ovu pjesmu najbolje se slažu sti-hovi o našim bosanskohercegovačkim no-gometašima, «Zmajevima«, koji su postigliveliki usojeh, plasiravši se na svjetsko no-gomezno prvenstvo.

U svojoj novoj knjizi Handan priziva slikedjetinjstva i zavičaja, tamo na obalama rječiceVrbanje po kojoj je dobilo ime i banjalučkonaselje u kojem je živio do onih tužnih godinakada je, zajedno sa svojim sugrađanima i sum-ještanima, morao na neželjene prognaničkeputove. Čak preko oceana, u Ameriku, kojamu je dala mogućnost da živi slobodno istvara. Handan se sjeća svoje rijeke i sretnihgodina djetinjstva:

Na Vrbanji jedna branaosmjesima našim tkana,blista, sjeća svakog danana djetinjstva okupana.

O toj rijeci pjesnik sanja, kao što o slo-bodnim virovima i brzacima sanja i riba u ak-variju:

U staklenom gradugledam te, još plivaš.Još ne gubiš nadu,još o rijeci snivaš.

O toj rijeci, zavičajnoj, neprestanosniva i sam pjesnik, Kemal Handan, kao štopriziva i slike banjalučkih ulica, obala,likova... Odjednom smo, zajedno, »KodŠukrije«:

Ko probao nikad niječašu boze kod Šukrije,nije pošlo mu od rukevidjet' Šeher Banjaluke.

Bogat je tematski svijet Handanovih pje-sama, jer on, kako napisa pjesnik Šimo Ešić,ne postavlja granice između poezije za djecui poezije za odrasle. »Sve što autor pamti, zna,vidi, pretvara u pjesmu«, riječi su još jednogpjesnika, Mirsada Bećirbašića. U pjesmi imamjesta i za Ahilovu petu, Našeg horu, KravuGaru, Zaljubljenog ježića, Pite, Stare slike,Sljepu ulicu... Pa i za stolara koji je »najspret-

niji kada pravi lutke. Tada je najsretniji uzpjesmu il' ćutke«.

Nova zbirka pjesama Kemala Handana,»Arija iz akvarija«, koju je likovno obogatioEmir Isović, napisana je za djecu, ali ne samoonu između sedme i četrnaeste godine, nego iza onu koja se probude i u starijima, onda kadse sjećaju svoga djetinjstva i svojih sretnih go-dina života. A djetinjstvo nema granica.

DRUGARI ZMAJA-DŽEKE

Mama je kupila zvekui jednog plišanog zekua on je želio loptui dres, da liči na Džeku.

Tata je kupio teku,kupio knjigu za sekua seka je željela dres -onaj što prave za Džeku.

Juče im trebale zveke,sutra će knjige i teke.Oni su danas zmajevi,sa dresom Edina Džeke.

Sretni dječaci i seke,bosanske bistre rijeke.Budućnost i radost Bosne,drugari su Zmaja-Džeke.

Jedna priča


Na pragu još jedne godine, nove,prisjećamo se i ovog ljeta u kojem jeVrbas ponovo žuborio – na nje-govim obalama ponovo je bilomnogo Banjalučana, rasutih svije-tom, koji su došli po komadiće starihslika, onih koje im još nedostaju ilikoje više nikada neće pronaći. Kaokad se kamenčići sa sedara železaustaviti, okupiti, negdje krajTulekove brane, negdje na Hadži-hivzinoj, kod mlinova, na Abaciji, kodStudenca, ispod Kastela, na Halilu,pod orasima, ili na Adi… A voda ihneumoljivo nosi. No, oni su ipak tu.Kao i brojni Banjalučani koji u svojgrad dolaze kao na hodočašće, nas-tojeći da ostanu što duže.

»Neka ih, nek samo dolaze, pamakar i ovako, tokom ljeta«, zabil-ježili smo riječi prof. Muhameda Ku-lenovića, predsjednika Zajedniceudruženja građana Banjaluke,jednog od onih koji se vratio ne mis-leći na ponovni odlazak. »Lijepo jekad se ovako susrećemo, kadpričamo, pa kad i zapjevamo 'u Še-heru, kraj bistra Vrbasa'. Ovo je našgrad, ma gdje bili.«

Vrbas je, pretočen u boje, tekao ikroz galeriju slikara Enesa Mundžića,u njegovom Gornjem Šeheru. Na um-jetnikovim grafikama – slapovi i ods-

jaji zgusnuli su se u koloritne cvje-tove.

I kap po kap,i slap po slap, u rijeke cvijet stao sav svijet…U sebe gledat i svijetu predat najljepše boje,sjećanje svoje.

Ova svojevrsna, mogli bismo rećii stalna, izložba grafika i slika EnesaMundžića, u njegovoj galeriji što sesve više primiče Vrbasu, kao iizložbe slika istaknutih likovnih um-jetnika – Bekira Misirlića, AlojzaĆurića, Envera Štalje, AhmedaBešića, Kemala Širbegovića, AlijeSarača, čuvaju, bogate dušu, stvar-alačko, ljudsko ozračje grada kojemupripadamo i onda kad nismo unjemu, ne zato što to želimo, negošto su nas gurnuli, odgurnuli, u nekenove prostore i daljine. Iz tih pros-tora i daljina donosimo svoje knjigeu kojima živi i naš grad, »prognani«,»odsanjani«, »iskerani«, šaljemoporuke dobrote i prijateljstva. Kaošto to čini i naš Šeherlija, Vrbaslija,Mustafa Bajagilović Jomu. Kad godse vrati sa napornih tura po Skandi-naviji i šire, i za kratko ostavi svojvolan, sjeda za računalnik i gleda komu se javio, šta pišu Banjalučani ra-suti širom svijeta i šta ima novoga unjegovom Gornjem Šeheru. Mustafasviju pozdravlja svojim poetskim ri-ječima: »Dobro vam jutro, rođeni!Živi bili, ma gdje bili!«

U novogodišnjem ozračju te riječiimaju posebno značenje. Kao i sti-hovi koje su i prošloga ljeta izgovar-

Na pragu nove godine

U RIJEKE CVIJET, STAO SAV SVIJET…

Piše: Ismet BEKRIĆ

Foto: Mirsad Filipović

Dugogodišnji prijatelji: Irfan Nurudinović i Enes Mundžić.

Zelena rijeka: vječna inspiracija vrhunskog slikara.

ali pjesnici, na desetom susretu Ban-jalučana »Vezeni most«. Pjesmamaje posebno bilo lijepo na izvoru – ubašči i avliji pjesnikinje NasiheKapidžić Hadžić. Tu smo ponovopronašli i ono »čudotvorno zrncesreće«, za kojim pjesnik Šimo Ešićodavno traga. Tu je i banjalučka pjes-nikinja Enisa Osmančević Ćurićistkala svoju pjesmu posvećenupjesnikinji Nasihi Kapidžić Hadžić, ukojoj »snovima izvezen trenutek lje-pote« ostade u stihovima, »da se lje-pota ne bi izgubila«. I mi, ma gdjebili.

Do novih susreta i viđenja, unašoj Banjaluci, u našoj Švedskoj, unašem St. Louisu, i svugdje gdje nasima. Muhamed Kulenović u društvu sa sinom i Suadom na izvoru Krupe.

Prekrasna staro-bosanska kuća Mundžićevih.Enesova kućna galerija.

Sjećanje


Tebi, moja Banjaluko!

Miris lipa na Mejdanu


Napisao: Edhem TRAKO

Banjaluko! Ti me privijaš u najljepši za-grljaj, ti si moje najtoplije gnijezdo, moje na-jdraže utočište. Otrgnuo sam se izKunovskih čaira da bih došao do tebe,prošao sam tijesne, neizvjesnošću obojeneputeve, savladao sam zapreke podignute daometaju cilj. Promijenio sam svoje prebival-ište pokoravajući se svojim željama i srcu,doživio ljubav na Kastelu, prolaske poredFerhadije, plesne večeri u Domu kulture,Borčeve utakmice i Beneševe boks mečeve.Zato sam stigao do tebe. Nekada si bilamoja. Slutio nisam da ćeš mi iskliznuti izruku, kao i sve na ovom varljivom svijetu zakoji se borimo. Grade lijepi, kada si bio moj,držao sam te kao suho zlato, bojao se zavid-nih očiju. Jednog dana, parole su po tvojimzidovima ispisivale zle ruke, izgovarajući usebi otrovne namjere. Za tvoje sam čuvareodredio miroljubive ljude, blaga srca, onešto su mnogo puta oprostiti znali i svoju tuguu crnu zemlju zakopati, odredio sam ti str-pljenje, ono koje dragi Bog daruje.

Ti, grade, za kojim čeznem, kako sisamo gorke suze spustio na trpezu tvojimgrađanima! Zapalio si ljubavnim žarom srcesvojim ljudima spremnim da te beskrajnovole. Svaki dan su sebi krčili put kroz opakavremena i borili se da nestane ranazemljotresnih. Oni su vodom iz rijeke Vrbasgasili požar u svojim grudima. Tvoji su ju-naci gubili živote od zavojevača od fašista,podnosili teške muke i živjeli u nadi za boljesutra. Nekad su znali, nošeni ljubavlju, izaćizajedno i požnjeti pobjedu, a onda se povućiu svoje mahale, kao što se orao vraća u svojegnijezdo.

Ti si bio moje najdraže mjesto, ono kojeje najsigurnije, mjesto koje je pomjerilogranicu prema toplini, u sami spokoj. Stogasi za mene bio najvredniji i najljepši. Kad bi

se za maglovita jutra izgubili Šehitluci,zabrinuto bih nagađao s koje bi strane mogloda nastupi nevrijeme. Noću sam spavao soprezom osluškujući nadnaravne glasoveperača ulica. Za njih je život značio nezaus-tavljivo čistiti, upinjući se bez predaha,tjerati odpatke do šahtova, kao da ih bujicanosi, čeznuti za lijepim domom koji nikadnisu imali. Na kraju bi svanulo jutro, pojelibi oskudni doručak, a onda bi se njihova ti-jela smirila u trošnim sobičcima i memliposteljama.

Moja Banjaluko, moja ljubavi! Kolikomoj život traje, toliko si moj uzdah. Sada,da bih stigao do tebe, satima putujem,prođem kroz nekoliko klima s jednog dodrugog kraja Evrope, letim iznad norveškihjezera, Atlantika, Danske, Njemačke, divimse bijelim grebenima Alpa i ravnicamaHrvatske. Najzad se poput svjetlosti pojaviBudžak, pa pozorište, hotel Bosna, Fer-hadija, Kastel, i eto mene na Mejdanu. Alipe, mirišu li, mirišu! Kad uđem u svoj stan,istog trenutka u meni bljesnu radost oddolaska i tuga od ponovnog odlaska. Znamda je dolazak zagrljaj domovine koju prog-nanici dožive samo na tren nakon što prođuvelika iskušenja. Nije samo moja duša us-treptala od osjećanja već i duša mojih sug-rađana i duša nekadašnjih radnih drugova iduše koje će dolaziti poslije mene. Ali mojeludo srce se pitalo: „Zašto? Zašto sam moraootići. Zar nisam trideset godina radio i gra-dio INCEL, ČAJAVEC? Zar nisam zaslužiosvojim radom, svojim vrijednostima, svojomsnagom koju sam neštedemice trošio uprekovremenom radu?“ Iz mene je blagimglasom odgovarao neki predosjećaj: „Netuguj uzalud, bolan! U ovom i u budućemživotu tebi nije namijenjena ista sudbina.»

Shvatio sam. A shvatiti to znači razum-

jeti svoj život. Nema lijeka za bolove prog-nanika. Grade moj, odvojili su te od mene imorao sam otići, ali s bolom kao da nigdjenisam prispio, kao da sam odbačen, kao damoja krv više nije topla. A krv svakog čov-jeka je sami život. Kad mi dozvolišepovratak, nakon pet godina u kojima sam tese vrlo često sjećao, moja je želja bila daživim onaj nekadašnji život, držeći se gordoi dostojanstveno – onako kako se treba držatičovjek kome je nanesena nepravda – crpećisnagu od Boga, ne otkrivajući rane.

Kako da te drugačije zovem nego Ban-jaluko. Pa opet ne mogu tvoje božanske lje-pote potpuno vidjeti. Na kraju, one su inesagledive. Kada bih se popeo na brdodeset puta visočije od Šehitluka, možda bihse tek tada mogao nagledati tvoje ljepote.Tada bi snagom ljubavi napravio pravikorak.

Sa ovim popisom, šta se hoće, zaboga?(Drugi dio ove rečenice su završne riječi an-tologijske pjesme Abdulvehaba Ilhamije).Trideseti septembar 2013.godine. Evo os-tavljam za sobom Norvešku, idem u Ban-jaluku i dolazim na popis da ispunimdomovinsku dužnost. Prethodno sam skinuosa Interneta obrasce i dobro ih prostudirao.Pitanja su se ticala svega i svačega. Kako dajednostavno ispričam svoje osjećanje o pi-tanjima koja su postavljena u popisnimobrascima? Za statistiku kažu da je zbir ne-tačnih podataka, ali se ne može reći da kaonauka pozna diskriminaciju. Međutim, sta-tistički podaci, koje pokaže ovaj popis,sasvim sigurno, imaju diskriminatorskupozadinu prema cjelokupnoj BH dijaspori.Jesu li ovo novi znaci na putu definitivnogotpisivanja? Ja o tome mogu slutiti samo uprenosnom značenju, kroz ranije primjere isimbole.

Š E H E RBANJA LUKA36

Lagana popodnevna šetnja pored Vrbasa, nizHalilovac. Smaragdno-zelena rijeka opušta i umiruje dušunakon napornog dana, punog stresa teške svakodnevice. NaVrbasu je živo, brojni šetači, kućni ljubimci, poneki kupač.Par divljih pataka je sa svojim potomstvom, veselo se brčkajudok dva dajaka režu površinu svojim špicevima, na kojima sunekad obavezno vožene banjalučke ljepotice. Približavam se Venecija mostu i prisjećam očevih priča o Đu-mišića skeli, koja se, nekada, upravo tu nalazila i spajalaobale Vrbasa, a danas potonula u zaborav. Penjem se namost i pružam pogled niz krivudavu, nemirnu rijeku. Tražimneki znak, iako znam da ga neću naći, koji bi podsjećao naskelu. Ali odmah desno u vodi, uz obalu, podno kafića K-4, trikorpe za smeće: jedna velika betonska, za koju je trebala ve-lika snaga da se dotle dogura i surva, metalna takođe velika,kakvih je dosta postavljeno uz rijeku, i plastična sa metalnimstalkom koji se kači na stubove rasvjete. Ružna slika bodeoči.

Banjaluka je nekada u Jugoslaviji imala imidž gradazelenila, sa brojnim parkovima, drvoredima, mirisnim ale-jama, a svemu tome poseban ton su davali Kastel i Vrbas. Idanas se ulažu napori da taj imidž sačuva, mada se sve višeosjeća pritisak betoniranja grada. Zbog svega toga, posebno

boli sve prisutniji vandalizam i destrukcija, posebno kodmladih ljudi. Uništavanje korpi za smeće, saobraćajnihznakova, prevrtanje kontejnera, lomljenje desetina tekpostavljenih sadnica, uništavanje autobuskih stajališta ili ba-canje otpada u rijeku, postali su omiljeni "sport" među dijelommladih koji su u tome najaktivniji vikendom ili tokom proslavapraznika ili nekih sportskih dostignuća.

Sigurno da su izokrenuti sistemi vrijednosti u toku inakon rata, kao i poratna neimaština, uzročnici takvog pon-ašanja. O tome sociolozi i psiholozi naveliko mogu govoriti.Mnogo bitnije je kako destrukciji stati u kraj. Pored skrnavl-jena grada, ona predstavlja i dodatni udar na ionako praznuGradsku kasu. Kratkoročno, oštrija zakonska regulativa injeno dosljedno sprovođenje moglo bi dati rezultate, gdje bise pored novčanih kazni mogao uvesti i društveno koristanrad u obnavljanju sadnica i zelenih površina, a dugoročno,rješenje treba tražiti u edukaciji mladih. Onda kad djeca odmalih nogu budu učila o Kastelu čiji svaki kamen sapuće is-toriju, o Vrbasu, njegovim obalama, adama i dajak čamcu, oalejama i parkovima, ta djeca ćevoljeti svoj grad. A kada se nešto voli, onda se to i čuva, pazii nadograđuje.

BANJALUČKA RAZGLEDNICA

JEDNA POPODNEVNA ŠETNJA

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ



Sve je počelo jednim strašnim nevremenom. Dani, mjeseci, go-dine, kiše, grmljavine straha i uzbuđenja. Sa prozora samgledao kako nadlijeću grad ta užasna bića, bez lica, sa očimakao rubinima, po jednim na svakom dlanu, ljudske ruke. Crnikao naši grijehovi, krilima šišmiša, krhkim tijelom i velikimkandžama, ne znam odakle dolaze.

Svjetiljke su tiho lebdjele te noći kada su me ukrali. Jedantrenutak ležao sam u krevetu, sanjajući dječiji san o nekomneotkrivenom svijetu, drugi visio u kandžama aždaha u lijetuprema nepoznatim, nad izmorenom Banjom Lukom, na čijemsam licu, kao na licu roditelja, vidio, da grad više ne može, daviše ne umije da se bori protiv zla.

Sad se zovem 3425. Tako su mi rekli, kad su me donijeli na ovuobalu i prepustili njima. Jednom mrtav i jednom oživljen kaoLazarus, sretan, gledao sam ljude koji su se okupili da meprime u njihov svijet. Bijele kože, plavih očiju i kose, nasmijani,prijatni, sretni zbog mene, spremni da me spašavaju, da mi po-mognu, da me oslobode. Tu sam odrastao, uvjeren da od menenešto više zavisi jer sam slobodan, iz zahvalnosti sam lizaosvaku sliku, svaku misao toga svijeta. Doživljavajući ga kaoelektron, prebacivan od atoma do atoma, od -izma do -izma,pretvarajući se kao gusjenica. Vjerujući u svaku riječ neo-prezno, zanesen pohodom na snove naivne. Ali vremenom,kako nisam uspijevao da pronađem svoje mjesto na njihovojobali, koža mi nije više postajala bijela, nego, naprotiv, zelena itvrda. Jezik je bivao debeo, glomazan i neprirodno dugačak,kao da mu priroda ne dozvoljava da ispravno govori njihovimjezikom. Kosti lomiljive i krhke pod njihovim suncem, kao da jeotrovno.

Sad iznenađen, primijetim da već odavno ležim razapet na uli-cama hladnim i da je sve prošlo. Nisam postao jedan od njih,nisam uspio, ali nisam to ni ja, ne prepoznam se u ogledalu.Neko sam čudovište, stranac kojemu se i preci u snovima smijuu mahali Ferhadije, kao klovnu, sirotinji, prosjaku. Spremnomda im ćefine odmota sa očiju umrlih, da lijepi njihove kosti trulekao glinu dograđivajući svoju nedovršenu ličnost.

Pitam se da li je kriva ishrana? Jesu li drugi uspjeli postati li-jepi i mirišljivi kao oni, zato što su jeli nešto posebno? Ili je donekog napitka? Nekog sirupa, koji te pretvori u jednog od njih.Možda je do zaposljenja? Tako barem mnogi kažu. Preplašen zbog svoje budućnosti, vratio sam se svojoj zemlji, ali nito više nije bila moja zemlja, ni moji ljudi, nego pustinja, i dži-novi, duhovi, kamenih srca, koji su me dočekali kamenjem, ko

pljima, uzvicima 'pobjegušo', 'izdajico'! A moj jezik kao da bivajoš više glomazan, težak, moja koža masna, smrdljiva, uviđamda u njihovim očima postajem čudan, i da sam prema njima malen,nejak.

Na hladnom asfaltu ležim zaboravljen, sa cigaretom u ustima, itješim se. Domovina je samo jedna smrdljiva rupa, s kojom sivezan samo zato što si njen, tako što si u njoj rođen, pa te nepušta, gdje god da odeš, i u tvojim mislima te ljubomorno otima,i ne da. A u stvari ne zna, niti je ikada znala, i da si rođen.

Iznad moje glave, viseći sa ulične rasvjete, aždaha drži kavez.U njemu popovi, fratri, rabini i hodže strpani zajedno pa mi kri-ješte kao gavrani nad turbetima careva, begova, paša. Jedirnedavno pretvoreno u nišan bijel. Ne žalim! Ne smijem! Spasili sume! Ali nemam pred kim da kleknem, na vjernost i službu da sezakunem. Imam samo sebe, svoj bajrak pod kojim marširam unoć mrku. Osuđen da sebi budem sve. Da bih održao takav svi-jet, potrebne su mi obje ruke, pa samo stižem da se smijemkada vidim kako se oko mene sve polako urušava. Ostalo misamo malo nejasnih slika, kao jedina uspomena na moje pravolice i ime.

Ne, ja nemam utočišta ni tamo, ni u prošlosti, ni ovdje, čak ni utebi, draga, čiju kosu, vjetrom raširenu pred mojim okom kaobrijeg, vidim sada u plamenu kao strašnu lomaču u kojoj seželje pretvaraju u dim koji se tiho diže u noć mrku. Nedovljansebi, ne mogu voljeti.

Moga lica simbol, raka ljubavi je to. Iz nje ne mogu davaskrsnem u sjaju božanskog bića, jedino kao neki majmun kojiumije da se smije svemu što je progutala vatra, ne osjetivšisramotu svoje naivnosti. Ali tebi barem ostajem nedostižan, Nijeto inat što zbori iz sjene moga srca, već zvijezda koja u vatripada sa umišljenih visina, priviđajući ti se kao zrno, leptir žuti! Akada u mraku budeš tražila mjesto gdje pala je moja mladostkao bagremov ocvat, naći ćeš đerdan od bajoneta.

Šeširom nakrivo, pod teškim oblacima, hodam ulicama jednoghladnog grada. Oružje sam davno spustio, naučio da stvarnostprihvatim, da joj se ne suprostavljam. Naoružan jedino olovkomi hartijom, pišem i opisujem svoje poraze, da se moja i sličnesudbine ne bi slavile kao pobjede.

Ukradenoj djeci

Napisao: Haris GRABOVAC

rjesenje:SLAVKOPODGORELACAAINSANUKAMERA --FRANTANjOBIMI ----INSANI#ARMIRAI ĆČKATRINASLATINA --AKANTPIKINNN ----DATIRANMIGASA ---AICATIISTARSKI --ANATMUAKSTIL --Ć-

Dinko Osman evič ćBIJELA UKR TENICA/KRI ALJKAŠ Ž(sami upisujeta crna polja, broj crnih polja nalazi se u zagradi na kraju svakog retka)

BANJALU KA OPERAČ

VODORAVNO:1. NA NOVINAR I PUBLICISTA, AUTOR LIBRETA BANJALU KE OPERE (0)Š Č2. Ista slova -- Insan, u tre em pade nom obliku -- Ure aj za snimanje �lmova (2)ć ž đ3. Biv i panski fudbaler, Huan -- Tona (oznaka) -- Prvo i dvadeseto slovo abecede -- Opseg (mn.) (4)š š4. Autor muzike banjalu ke opere, kompozitor i dirigent, Muharem -- Radnici na armiranju (1)č5. Strano ensko ime -- Banja u blizini Banjaluke (2)ž6. Biljka tratorak, medvje a stopa -- Ludolfov broj -- Irski fudbaler, Roj -- Ista slova (4)đ7. Odre en datumom -- Roman Jevgenija Zamjatina -- Oznaka za gram -- Judejski kralj (3)đ8. Prvo slovo -- tucati -- Pripada Istri (2)Š9. Papin godi nji prihod -- Pokvareno jaje -- Na in (3)š č

USPRAVNO:1. BANJALU KA OPERA (1)Č2. Grad na Kipru -- Prvi samoglasnik (1)3. Oznaka za Austriju -- Hemijski element (1)4. Prodavnica vina, vinoteka (0)5. Inicijali narodnog heroja Na a -- Sol, so (1)đ6. Grad u SAD -- Konj u narodnoj pjesmi (2)7. Auto oznaka za Pan evo -- Dalmatinska uzre ica -- Grad u Francuskoj (2)č č8. Li na zamjenica -- Fosfor (oznaka) -- Zadnji samoglasnik (4)č9. Operska diva, u glavnoj ulozi u banjalu koj operi (0)č10.Jedanaesto slovo abecede -- Inicijali banjalu kog narodnog heroja Li ine -- Anti ko ime za Vis (3)č č č11.Kukuruzni klip sa koga je skinuto zrno -- Teniski klub (skr.) (1)12.Koristiti ga, iskori tavati ga (1)š13.Pripada Emiri -- Kratica manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini (1)14.Biv i njema ki golman, Jens -- Beogradska novinarka Slobodanka (1)š č15.Koji pripada gradu Arika, Ari ki (0)č16.Oznaka za Kalcijum -- Najtanje slovo -- Banjalu ki novinar i publicista, Osman evi (nije Dinko) (2)č č ć

linds

trom

rombo

.se

Ingredienser:Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lökTortillabröd, 16 stArgeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g)Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g)alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majsoch gräslök och krydda med peppar efteregen smak. Fördela ut blandningen paatta tortillabröd och vik ihop dem.Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa resterande torti-llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

Tortillas med Argeta

..

..

Smakar lika gott i matensom pa smörgasen!

Documents

Šeher Banja Luka 28