Šeher Banja Luka 31

Š E H E RBANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 31 - MAJ - JUNI - 2014. - MOTALA - GODINA VI

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteArt-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareIsmet Bekrić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatima Mahmutović

Haris GrabovacNedžad Talović

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Slavko Podgorelec (BiH)Mišo Vidović (BiH)Kemal Coco (BiH)

Radmila Karlaš (BiH)Aida Bašić (Švedska)Rešad Salihović (BiH)

Dr Severin D. Rakić Australija

Adresa redakcije/Redaktionens adressŠeher Banjaluka,

Luxorgatan 12, 591 39 MotalaTelefon: +46(0) 739 872 284

Internet: www.blsavez.seE-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaSanjin Čošabić, "Premonicija", mjesana tehnika na platnu


LJETO SOLIDARNOSTI I DRUŽENJAPoštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Našu domovinu Bosnu i Hercegovinu i susjedne države, Srbiju i Hrvatsku, zadesile su u maju strahovite prirodne elementarne nepo-gode - poplave neviđenih razmjera. Bilans u BiH je stvarno katastrofalan. Trenutno je zbog poplava raseljeno oko 80.000 ljudi, a 7.500kuća srušeno ili nestalo u klizištima, objavilo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH preliminarne rezultate analize stanja upoplavljenim područjima. Materijalne štete su ogromne i mjere se, prema prvim procjenama, na milijarde KM. Nažalost, stradalo je i oko30 osoba, najviše u Doboju, devet. Najteže su u Bosni pogođeni Tuzlanski i Zenički kanton. Stradala je i Banjaluka. Štete u infrasrukturii privredi se još ne mogu procijeniti, a one su ogromne. Vratila se u razvoju, nažalost, naša domovina mnogo godina unazad. Poslije čet-vorogodišnjih patnji u krvavom ratu zadesila nas je i ova prirodna katastrofa, koju, čini mi se, naša država nije spremno dočekala. Slije-dile su površne analize, međusobna politička optuživanja i pasivnost državnih i entitetskih organa. A obični ljudi, narod, imao je bolje liceod države, pokazujući ogromnu solidarnost, razumijevanje i želju za brzu i efikasnu pomoć, ne gledajući o kojem se gradu ili regiji radi.To je za svaku pohvalu i nadam se da će političari i državni službenici izvući debelu poruku iz ovih događanja.

Naši ljudi u dijaspori su se brzo organizovali, uputili mnogo konvoja sa neophodnim artiklima i skupili velike sume novca. Treba po-sebno pohvaliti, kada je riječ o Švedskoj, organizacije APU-mreža i Merhamet, mnogobrojne Saveze, klubove, pojedince... Pomoć je većupućena (i još uvijek traje) u mnoge gradove, Doboj, Maglaj, Bijeljinu, Banjaluku, Bosanski Šamac, Olovo i druge. Naši ljudi su poka-zali visoku svijest, humanost i želju da pomognu svojoj domovini. Uz nadu da će i svjetska zajednica, međunarodni fondovi, EU i državaBiH pomoći u obnovi poplavljenih stradalih područja poželimo da se to ostvari što prije i efikasnije.

Počelo je i svjetsko prvenstvo u fudbalu. Debitant, BiH, je odigrala je solidno dvije prve utakmice i, iako je, nažalost, izgubila obad-vije, moramo biti zadovoljni. Momci su se borili, a očitom nepravdom neiskusnih i nekvalitetnih sudija sa Novog Zelanda nismo dobilišansu da idemo dalje. Raduje ogromna podrška našoj reprezentaciji, od vjernih navijača pa do svjetskih stručnjaka, bivših velikih fudba-lera i vrhunskih novinara. Posebno bih istakao ugledne švedske sportske kolumniste prestižnih i najtiražnijih švedskih novina Aftonbla-deta i Expressena, Erika Nivu, Simona Banka i Mathiasa Lühra koji su svojim objektivnim reportažama o našoj domovini, našim ljudimaovdje u Švedskoj i našoj fudbalskoj reprezentaciji, uradili mnogo na predstavljanju i popularisanju Bosne i Hercegovine među švedskimčitaocima. Hvala im na tome.

Polovinom jula (14.) počinju i 11. susreti Banjalučana „Vezeni most“, uz raznovrstan literarni, muzički i sportski program, uz razgo-vore o privredi i saradnji. Nadam se da će mnogi naši sugrađani i prijatelji doći u Banjaluku, da se družimo.

A kako bi magazin bio što više dostupan širem čitalaštvu odlučili smo ga staviti i na Internet. Na ovoj stranici možete čitati sve dosa-dašnje brojeve “Šeher Banja Luke”.

http://issuu.com/savezbl

Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na po-moći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

Svim pripadnicima islamske vjeroispovjesti čestitamo početak mubarek mjeseca Ramazana, uz želju da ga provedete u zdravlju i rahatluku.

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Sadržaj

3

Poslije poplave: Ljudi, ovo neće na dobro izaći!....................................4RS poslije poplava: Kako do potrebnih sredstava.................................6Vlada RS prespavala elementarne nepogode: Na površini poplave....8Potresna filmska priča: Ljeto bijelih traka.......................................10Banjaluka u Americi: Sva draga lica.................................................12Jubilej jedne emisije: Duša grada....................................................14Feljton: Poruke netolerancije i mržnje.........................................16Kolumna: O majstorima i margaritama, i još ponečem..................18Izbori....................................................................................................20Sjećanje: Kastelov ćošak..................................................................24Jasenko Selimović: Naša budućnost je ipak u Evropi .................26Život na dva točka: Niko kao Vehbija...............................................27Filmsko veče u Orebru: Svjetla sjećanja.........................................28Švedski zapis: Još jedan prođe dan................................................29Nove knjige: Mostovi banjalučki.......................................................30Banjalučke kafane: A priče traju... ..................................................32Bokrecension: ”Vägen till det okända”...............................................34Enisa Bajrić: Gdje sam stvarno ja?..................................................35U vrtu pjesnika: Drvo-svjedok besmrtnosti.....................................36Prijateljstvo u kamen zapisano.........................................................38Od Čorkovca do Norrköpinga...........................................................39Banjalučke priče: Ibraga iz komšiluka.............................................40


ssttrr..44

LLJJuuddii oovvoo nneeććee nnaa ddoobbrroo iizzaaććii

ssttrr:: 2277

NNiikkoo kkaaoo VVeehhbbiijjaa

ssttrr..1144DDuuššaa ggrraaddaa

ssttrr..3300

MMoossttoovvii bbaannjjaalluuččkkii

4 Š E H E RBANJA LUKA

Na teritoriji grada Banja Luka poplavl-jeno je 2.469 domaćinstava i evakuisano7.800 osoba. Stradalo je i 75 privrednih sub-jekata, a prema prvim procjenama iz gradskeuprave, nakon povlačenja vode, ukupne štetemogle iznostiti i više desetina milionamaraka. Stradali su infrastrukturni objekti ugradu; vodena stihija oštetila je više mostova,a četiri preko Vrbasa i uništila. Ovo su sa -mo neki od prelimiranih pokazatelja štetakoje je poplava načinila u banjalučkimnaseljima, a u trenutku dok nastaje ovaj tekst(početak juna-op.aut), trebalo je da počneraditi i Komisija sa procjenu šteta od ele-mentarne nepogode, čiji je zadatak da izvršipopis na poplavljenim dijelovima grada i satim podacima upozna komisiju na nivou en-titeta. Članovi ove komisije trebalo bi daobiđu svako domaćinstvo, popišu nastaluštetu, i tako predoče prave razmjere ove ka -tastrofe.

Kako će se sanirati posljedice poplava,odnosno kako namaknuti nepohodan novac,još uvijek se ne zna, iako u Komisiji za proc-jenu štete od elementarnih nepogoda tvrde daće „novčana sredstva ugroženim od poplavai svaku drugu vrstu pomoći pokušati promaćiiz budžeta grada, ali će nam u tome pomoćientitetske institucije , a posebno fond soli-

darnosti koji će osnovati „Vlada RS“.

Najviši vodostaj

Najavili su nadležni da će komisija zaprocjenu štete „raditi narednih petnaest dana,a nakon toga saopštiti konačne rezultate“, apet-šest dana maja, koliko je Vrbas plaviobanjalučka naselja, predstavnici gradskevlasti i članovi štaba za vanredne situacijeobilazili su ugrožena područja. Neko je toradio revnosno, neki su bili skoro pa ineprimjetni u poplavljenim dijelovima grada,ali svi su tvrdili „da se građanima na svemoguće načine pokušava olakšati stituacijakoja nih je zadesila“.

....“Evo treći dan od poplave, a niko nasod predstavnika gradske vlasti nije obišao...“„Zvali smo da neko dođe iz opštine , ali odnjih ni traga, ni glasa...“ Ovo su bili samoneke od poruka, vapaja – upozorenja gra -đana, upućene autoru ovog teksta, ali i dru -gim kolegama novinarima i izvještačima, izpojedinih banjalučkih naselja - Vrbanje,Česme. Gradonačelnik Banje Luke SlobodanGavranović, na pitanje da prokometariše ovenavode, ustvrdio je „da se radi o dezinforma-cijama, koje nemaju veze sa stvarnošću“.Gradonačelnik, koji vjerovatno nije očekivao

ovo „nezgodno pitanje“, nekoliko minuta,ako smijemo primijetiti prilično impulsivno,„odgovarao“ je i „ konstatovao“ da se u „usadašnjoj situaciji nije prikladno oslanjati natakve informacije“, i „pravdao“ se kako su„on lično , ali i njegovi saradnici obišli svedijelove grada koji su poplavljeni“, ali i nakraju i priznao kako „možda postoji i takvamogućnost da nekoga nisu obišli, ali vjerujteda vodimo računa o svakom čovjeku“, itd,itd....

„Ljudi, ovo neće na dobro izaći. Pa viditekoliki je Vrbas... Prije četiri godine, kada jebila ona velika poplava, bio je veliki vo-dostaj, ali sve mi se čini da je sada prevaz-išao sam sebe“, zabrinuto se komentariše ujednoj od kafana uz obalu Vrbasa, pa se sveprebacuje na šalu: “Šta mislite da odmahformiramo Štab za vanredne situacije ievakuaciju, ako Vrbas navali ovamo ukafanu... Ali, prije toga da evakuišemo cugui mezu... I pored ovih šaljivih „doskočica“pogledi „lete“ prema Gradskom mostu -Vrbas ga sve jače „šamara“, ali on odolijeva.Sa jedne od lokalnih radio-stanica glas vo -ditelja upozorava da je „vodostaj Vrbasa nahidrološkoj stanici Banja Luka kod Gradskogmosta jutros iznosio 640 centimenara, i to jemaksimalni zabilježeni vodostaj do sada...

Poslije poplave

LJUDI, OVO NEĆE NA DOBRO IZAĆI!

Voda u kućama – Mostovi kaolađe od papira – Štete se jošprocjenjuju – Osniva se i Fondsolidarnosti – Da li smo moglibiti spremniji?

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Reportaža

Saobraćaj se na Gradskom mostu odvija nor-malno, ali ljudi svaki čas zastajkuju i „ba-caju“ pogled prema nabujalom Vrbasu,komentarišu da „ne pamti da je Vrbas ikadabio ovoliki“; ima i onih koji pamte da je„tamo negdje 1966. godine bila velikapoplava i veliki vodostaj Vrbasa“, dok jedanstariji gospodin izvlači iz sjećanja da je„tridesetih godina prošlog vijeka Vrbas bioovako podivljao“. Na društvenim mrežama,stranicama posvećenim Banjoj Luci, raja„izbacuje“ fotografije, apele za pomoć, ali iinformacije: “Najviši vodostaj Vrbasa izm-jeren u septembru 1966. godine u Delibaši-nom selu, a iznosio je do 687 centimetara“.Objavljena je i fotografija kako se vrbaskimdajak čamcem izvlači ugroženo stanovništvou naselju Dolac.

Kritična je situacija na Re-brovačkom mostu: Vrbas je zaprijetio da seprelije preko mosta. Na mostu se nalazi bagersa kašikom koji ima zadatak da uklanjadrveće koje Vrbas nanosi, kako ne bi zatvo-rio protok vode ispod mosta. Užurbano sepune i postavljaju vreće sa pijeskom namost, i na obalu. Ali, tek dvadesetak volon-tera i građana pune vreće i postavljaju, a činise da je veći broj onih koji to mirno posma-traju i „slikaju“ mobitelima i fotoapara-tima!? Srećom, ubrzo dolaze studenti saobližnjih fakulteta i iz studentskog doma,broj vreća sa pijeskom značajno sepovećava.

Poplavljena naselja

„...Nezabilježen vodostaj Vrbasa u nje-govoj istoriji uticao je na stvaranje klizišta.Voda je prelila stari i novi most u Trapistima,odnijela most u Česmi preko Vrbanje, a istose dogodilo i sa mostom u Priječanima, kao ivisećim mostom kod „Vitaminke“. Nekabanjalučka naselja su poplavljena ili zaplavl-jena, a rijeka Vrbas odnijela je viseći most unaselju Česma, kao i stari most u naseljuKaranovac. Naselje Priječani je pod vodom iodsječeno od grada, pod vodom je i prostorkod Vitaminke, a voda dolazi i do drvne in-dustrije Vrbas...“. Ovo su sam neki od di-jelova medijskih izvještaja „emitovani“ tihdana o situaciji u Banjoj Luci. Osim u Tra -pistima, Priječanima, Česmi, Karanovcu,voda je ušla i u kuće i domaćinstva u Bu -džaku, Vrbanji, Novoseliji, dijelovima Gorn-jeg Šehera, stradali su i stambeni objekti unaselju Borik, koji se nalaze pored Vrbasa, uulici Save Kovačevića. Ovdje je potopljeno inekoliko popularnih banjalučkih kafića iugostiteljskih radnji, voda je ušla i u kućuporodice Zamolo, gdje su smještene pros-torije Dajak kluba. Momci iz kluba uspjeli suizvući čamce koji su tu bili, a voda je poplav-ila i obližnje prostorije Kajak-kanu kluba„Vrbas“....

Nadležni u entitetskoj vladi održa vajučeste konferencije za novinare. Na jednoj odnjih, 20.maja, ohrabrujuće vijesti da je vo-dostaj rijeka u RS u stalnom opadanju. Na pi-tanje za koliko je pao vodostaj Vrbasa,di rektor Hidrometereološkog zavoda RSZoran Božović, odogovara: “Pao je za petmetara...“

A kakav ja haos i probleme napravio po-divljali Vrbas, i sa kakvim su se problemimasoučili građani, vidljivo je u Budžaku,Česmi, Trapistima, Priječanima, ali i u Kara-novcu, Vrbanji, Novoseliji, Gornjem Še-heru... Voda je ušla u kuće, stanove,go spodarske objekte, za nekoliko minutauništava imovinu koju su ljudi godinamamukotrpno sticali. Građani trenutno poku -šavaju sanirati štete od poplava, koliko-tolikoosposobiti kuće, stanove i druge objekte.Jedino što su mogli reći kada su vidjeli šta jevodena stihija napravila bilo je „da ih je ovakatastrofa i kataklizma skroz na skroz skr -šila“. Očekuju pomoć u saniranju štete odgradske i entitetske vlasti, ali i, naprimjer unaselju Česma, sa neskrivrenom gorčinom uglasu podsjećaju „kako je vlast mogla ipakviše uraditi da ovoga ne dođe ili da se barmalo ublaže posljedice“. „Pa svi dobro znajuda je ovaj dio grada podložan poplavama, inakon što nas je prije četiri godine zadesioisti belaj, molili i tražili smo od vlasti danešto urade... Barem da se ovaj nasip koliko-toliko dovede u red... Ali, ništa.. .Pa ovo jenam je četrnaesta poplava koja nas je zadesilaod osamdesetih godina prošlog vijeka...“ - ri-ječi su stanovnika ovog dijela grada. Nekiveć sada razmišljaju da podignu kredit kakobi koliko-toliko sanirali štetu, ali takvih, kojisu kreditno sposobni, je malo. Ima građanakoji su već opterećeni kreditima za popravkukuća od ranijih poplava, a voda je ponovoodnijela njihove domove. “Ne možemo više,mi smo već u kreditu, kao penzioneri“, kaže

jedan stariji bračni par, koji je nakon četirigodine ponovo doživio da im voda uništiimovinu. Ipak, ističu da u ovoj situaciji nijezakazala ljudska solidarnost i iskreno se zah-valjuju „svim onim ljudima koji su dobro-voljno došli da pomognu, pogotovoom la dini, u čamcima dovozili hranu i vodu,evakuisali ljude, a evo sada s nama rade načišćenju posljedica poplave“.

Solidarnost

Humanost građana Banje Luke i soli-darnost sa poplavljenim u drugim dijelovimaBiH i RS itekako se pokazala: Svakodnevnosu Banjalučani u Gradsku organizaciju Cr-venog krsta donosili nepohodno - hranu,vodu, odjeću, obuću, higijenske potrepštine,a neumorni volonteri ove organizacije topripremali, pakovali i upućivali u područjaugrožena poplavama.

A poplave u RS uzele su ljudske živote,natjerale hiljade ljudi da napuste svoje do-move, uništile na hiljade kuća i stanova,poljoprivredne usjeve, putove, industrijskezone. Vodena bujica srušila je sve predsobom, a već sada procjene govore da bi seštete mogle brojati stotinama, pa i milijar-dama maraka. Kako sanirati štete, kako na-maći novac da se pomogne ugroženima, otome u ovom trenutku razmišlja entitetskavlast. Iz Vlade RS najavili su formiranjeFonda solidarosti, uvođenje tzv. solidarnogporeza, očekuju i da će međunarodne finan-sijske organizacije odobriti povećana kred-itna zaduženja, kako bi se osigurao novac zasanaciju šteta. Smatraju da u vladi, a što suzatražile i pojedine opozicione političke par-tije, treba da se izvrši rebalans entitetskogbudžeta, itd, itd…. Voda se povukla, ali je os-talo toliko problema, da su za njihovo rješa-vanje potrebne – godine.

Reportaža

Vlada RS predložila, a parlament 15. junausvojio, set zakonskih rješenja u cilju otklan-janja šteta od poplava u ovome entitetu. A teštete, priznali su u entiteskoj vlasti, “prevazi-laze mogućnosti entitetskog i budžeta lokalnihzajednica”, i “neophodno prikupljanje sredstvaiz drugih izvora”.

Fond solidarnosti

Parlament je tako usvojio Zakon o Fondusolidarnosti za obnovu, kojim se uspostavljajedinstven registar štete, pregled pojedinačneštete i odobrenih sredstava, koji uspostavlja ivodi Fond. Sredstva za finansiranje obnove išteta od poplava trebalo bi da se osiguraju odposebnog doprinosa za solidarnost, poreza naupotrebu, držanje i nošenje dobara, te naknadeza korišćenje prirodnih resursa u svrhuproizvodnje električne energije. Usvojen je iZakon o posebnom doprinosu za solidarnostza obnovu , a predviđa izdvajanje tri procentaneto ličnih primanja fizičkih lica koja ost-varuju dohodak iz bilo kojeg izvora, od čegaće polovinu plaćati vlasnik dohotka, a drugupolovinu isplatilac. Da bi se sanarile štete par-lament je usvojio i Zakon o izmjenama Za-

kona o porezima na upotrebu, držanje inošenje dobara kojim se uvećavaju iznosiporeza na upotrebu motornih vozila u rasponuod 25 do 50 odsto, dok se porez na motociklesmanjuje u rasponu od 17 do 40 odsto.

Inače, pojedini visoki entitetski funkci -oneri, poput predsjednika parlamenta IgoraRadjičića, ranije su “operisali” sa podatkom daće “za sanaciju šteta možda ukupno trebatimilijardu i više maraka”, i jedna od mjera je i“uvodjenje solidarnih doprinosa na neto pri-manja a moguće je da dio sredstava bude izbudžeta i donatorskih kredita”. Tako vlastračuna i na novac od donatora, ali i od novihkreditnih zaduženja od međunarodnih finansi-jskih organizacija. A govoreći o tome kako ćeod radničke neto plate i ostalih zaposlenika, teposlodovaca, biti izdvajano po 1,5 posto za do-prinos za solidarnost, koji će biti jedna od do-maćih izvora finansiranja Fonda solidarnostiza obnovu, entitetska premijerka Željka Cvi-janović ustvrdila da je “doprinos solidarnostidefinisan kao najmanje moguće opterećenje, ada opet svi, kao stanovnici Republike Srpske,solidarno doprinesemo ugroženima”.

-Za doprinos solidarnosti vezan je i jedannovi izvor, a riječ je o određenim blagimopterećenjima kada su u pitanju penzije,odnosno izdvajanjima od jedne do pet KM, za-visno od visine penzije - kazala je premijerkaCvijanović, te navela “da će se izdvajanje odpet maraka mjesečno odnositi na penzije od1.000 i više maraka, četiri marke na penzijeod 700 do 1.000 maraka, tri marke na penzijeod 500 do 700 maraka, dvije marke na penz-ije od 331 do 500 maraka i jedna marka napenzije do 331 marku”.

Primjedbe opozicije

Međutim, tokom skupštinskog zasjedanja,koje je na momente bilo prilično burno (očemu će više riječi biti u nastavku teksta), zaopoziciju bilo je i prilično toga spornoga upredloženim zakonskim rješenjima: Po-državali su priču o Fondu solidarnosti, ali ne inačin na koji treba da funkcioniše. Za opozi-cione političke partije bile su neprihvatljive ineke druge mjere, kao što je Zakon o poseb-

nom doprinosu na solidarnost; smatrali su dabi novu vrsta poreza trebalo da plaćaju svi onikoji imaju platu veću od entitetskog prosjeka.Tako su opozicija i opozicioni poslanici sma-trali da "umjesto da Vlada RS uzima novac odtajkuna, umjesto da naplate redovna potraži-vanja od najvećih poreskih dužnika, poput Op-tima grupe, Rafinerije Bosanski Brod , onaponovo uzima od radnika, penzionera i svihonih koji su najmanje odgovorni zašto se RSnalazi u ovakvom stanju”. Takođe su iznijeli ida doprinos solidarnosti predstavlja novinamet na urušenu privredu i osiromašenegrađane. Posebno su se okomili na predviđenujednokratnu pomoć za ugroženo stanovništvou iznosu od 5.000 maraka, u obliku tzv.vaučera. Za opoziciju to je svojevrsna lakrdijai bacanje prašine u oči građanima, koju jepompezo najavljivao i predsjednik RS Milo-rad Dodik, i tražili su da se prepolovi enormnibudžet entitetskog predsjednika, te dio sred-stava usmjeri u Fond solidarnosti.

Bijele čizmice i crne riječi

Trodnevno zasjedanje parlamenta bilo jeprilično naelektrisano; teška tema na dnevnomredu dovela je do burnih rasprava, replika,prepucavanja, teških riječi, incidentnih situ -

RS POSLIJE POPLAVA

KAKO DO POTREBNIH SREDSTAVAŠtete prevazilaze budžetske mogućnosti – Šta može Fond solidarnosti? –Uzimati najviše od onih koji su se „uzimali“ – Novi nameti na urušenu

privredu i osiromašene građane

Tekst: MišoVIDOVIĆ

acija, pa i “pominjanja ženskih nogu”, itd,itd… Među poslanicima došlo je i do fizičkogobračuna!!!

Naime, bijele čizmice premijerke ŽeljkeCvijanović, u kojima se pojavila na poplavl-jenom području Bijeljine, bila je sveopštatačka dnevnog reda. Burna rasprava SNSD-ove pozicije i SDS-ove opozicije rezultirala jefizičkim obračunom. Poslanik SDS-a MiladinStanić protiv dvostruko jače pozicije – MilanaKovača i Siniše Dodika iz SNSD-a. Bilo je tuizgleda šaketanja, odgurivanja, pljuvanja, pso-vanja porodice... Igor Radojičić, predsjednikparlamenta, kazao je da su „dva poslanikaSNSD fizički napadnuta ovdje u hodniku,gospodin Milan Kovač i gospodin Siniša Do -dik od narodnog poslanika Miladina Sta -nića...“. Poslanici Dodik i Kovač tvrdili da sunapadnuti verbalno i fizički, a Dodik kako gaje Stanić „čupao za rukav, i pljunuo premameni i kolegama poslanicima iz SNSD-a“.

- Gospodinu Staniću, kada je napao SinišuDodika, rekao sam, druže nemoj to da radiš,to nije primjerno, ovo je skupština, i ja samkrenuo gore, bilo je pet–šest poslanika,gospodin Stanić me je udario s leđa, neka muje na čast, ja nisam hito da reagujem s obziromda znam da kamere snimaju - kazao je

poslanik SNSD-a Milan Kovač. S drugestrane, poslanik SDS-a Miladin Stanić ustvr-dio je da su ova dvojica psovali porodicu:“Kod stepenica poslanik Dodik me psuje, jasam rekao, šta ti je čovječe, nastavio je pso-vati, ja sam reagovao... Svako ko mi pomeneporodicu, to je prljav posao ...“

S obzirom da je situacija izmakla kontroli,morao je reagovati i predsjednik RS-a i SNSD– Milorad Dodik. Došao je na sjednicu, održaokratki govor i zaprijetio zakonom i režimom:“Tražim od nadležnih insitucija da oni, koji sučinili nasilje, bilo je takvih, budu procesuiraniu skladu sa zakonom...“. Takođe su pojedini

članovi vlade ustali su odbranu predsjednicevlade Željke Cvijanović zbog bijelih čizama,smatrajući „da niko ne treba da vodi računa kokakve čizme nosi, to nije prioritet...“.

A prioritet su, po dnevnom redu, moralebiti - poplave. No, očito je da su u izbornoj go-dini stranački interesi prioritetniji od prioriteta.I očito da je i prije zvaničnog roka počelapredizborna kampanja. Ako je suditi premaovome što se događalo u parlamentu, onda netreba isključiti ni mogućnost da bi predizbornakampanja mogla obilovati ovakvim nemilimscenama.


B.Luka, Juni 2014.

Dok su cijela BiH i region vodili borbu savodenom stihijom, i koju iz raznoraznih objek-tivnih i subjektivnih razloga nisu uspjelih do-biti, sada je došlo vrijeme, iako su mnogimišljenja da još nije, da se svedu računi - zaštosu potopljeni mnogi gradovi i seoska imanja, iko je kriv za toliku štetu i smrti bespomoćnihljudi. Tako su najodgovorniji za katastrofu, akako bi spasili svoje glave, poslali poruke nar-odu ''kako je to božija volja kojom je kažnjennarod zato što ne poštuju njegove odredbe''.

U suštini, narod jeste krvi, ali samo zato štoje za svoje predstavnike izabrao osobe koje ličei na ovnove predvodnike koji su isključivi krivcizato što su potopljeni gradovi potpuno uništeni,

što su nekoliko dana prije katastrofe znali da ćedoći do poplava i da sada zato neko treba odgo-varati. Treba da odgovaraju i zato što jeneko''odozgo'' naredio da brana hidrocentrale uBočcu treba biti do vrha napunjena kako bi bilodovoljno vode za rafting i na taj način se Ban-jaluci podigne rejting, mada su sve prognozeukazivale na to da će uslijediti velike poplave.Ta činjenica, o kojoj se sve glasnije govori uMrkonjić Gradu, u ovom entitetu je tabu tema okojoj se ne smije govoriti, iz razloga što jesvima jasno da su najodgovorniji u vlasti RS-aodbili da proglase vanredno stanje. To je naodređen načni, doduše sa zakašnjenjem, priz-nala i premijerka RS-a ističući ''kako je štetamogla biti manja da su postojali jaki obrambenisistemi i da se sve radilo prema pravilima''. Onaje „tužna'' što se u takvoj nesreći morala boriti sadezinformacijama plasiranim u medijima kojesu govorile da desetine tijela plutaju po vodi ikako to ne želimo objaviti da su stradali ljudi,te da će Banjaluka biti poplavljena svodom izhidrocentrale Bočac''. I bila je poplavljena, paumjesto da su se vlada ili Narodna skupštinapozabavili pitanjima sopstvene odgovornosti,odnosno istine da su tijela ipak plutala poDoboju, i da je Banjaluka bila potopljena, onisu jednoglasni u tome da to nije prioritet, za ra-

zliku matice Srbije u kojoj se po nalogu premi-jera Vučića vode intenzivne istrage da li je bilopropusta u lancu odgovornosti (i ako se ustvrde,neće biti amnestiranih za tolike štete, naročitozbog izgubljenih ljudskih života). Nema sumnjeda je zbog straha od polaganja računa predsjed-nik Narodne skupštine Igor Radojičić izbje-gavao sazvati sjednicu Parlamenta iščekujućinove poplave koje bi makar privremeno odgo -dile odgovornost vladajuće oligarhije.

Nedvojbeno je da vlast nije položila ispit, apoplave koje su zadesile RS izbacile su napovršinu svu prljavštinu u funkcionisanju sis-tema, i zato neko treba odgovarati - naveo jelider SDS-a Mladen Bosić.''Jasno je da Vladanije imala nikakav plan za ovakvu katastrofu ,i ova poplava je na površinu izbacila stvarnostanje u RS-u, a to je da ne postoji civilna za-štita kao institucija na koju se može računati uovakvim situacijama. Ustvari, najveća odgov-ornost sadašnje vlade je što je RS dovela u takvukrizmu, prije svega ekonomsku, da u ovomtrenutku nije sposobna da iz svojih rezervi barublaži sadašnje stanje, što znači da jedugogodišnja devastacija privrede i ek-onomijeSrpsku i čitavo društvo dovela na granicu po-tonuća.''

U SDS-u smatraju da je za vladu jedino

Vlada RS-a prespavala elementarne nepogode

NA POVRŠINI POPLAVE

Piše: Rešad SALIHOVIĆ

konkretno rješenje za izlaz iz krize, da naplati900 miliona maraka indirektnih i direktnihporeza koje su dužni njihovi štićenici vlastimaBiH i RS-a, i ako naplate samo pola od te ume,sanirat će veći dio štete od one koju je aktuelnavlast počinila. Međutim, da se vlast rukovodilalogikom srbijanskog premijera Vučića, a zato jeimala hi-ljadu razloga, najtragičnije je što sadaaktuelni režim pokušava da štete od poplavaiskoristi za pokrivanje šteta koje su oni proizvelisvojim političkim djelovanjem, a te štete u ja -vnim preduzećima su pravne, ili oveće, od štetakoje je napravila poplava - naveo je DraganČavić, lider NDP-a. Šta više, vlada je ministruunutrašnjih poslova dala ''prioritetan'' zadatak uoperativnom timu da posredstvom gradskihštabova sprovede aktivnosti, koje su u rangunižeg policijskog djelatnika, da istraži postoje ligrađani koji su ugroženi a nisu dobili pomoć, jerpostoje saznanja da i građani, koji nisu bilipogođeni elementarnom nepogodnom, traže hu-manitarnu pomoć. Mada sistem zaštite i spaša-vanja nije koncipiran da policija nosi glavniteret svih aktivnosti, u ovom slučaju da provjerisve moguće zloupotrebe prilikom dostavljanjahumanitarne pomoći, ko je dobio konzervu više,nedvojbeno je da su prvog policajca makeli ustranu, dok su krivci za propuste sklonjeni naslijepi kolosijek dok se prašina ne slegne. Umeđuvremenu se Baja vratio sa turističkog puto-vanja iz Rusije i izjavio ono što narod ranije nijeznao, kako će RS-u trebati mnogo novca da sevrati u normalu, a već sutradan je korigovao iz-javu kako će vlasti Srpske obezbijediti jed-nokratnu pomoć za sve one kojima je voda ušlau kuće. No, sudeći po onom što je izjavila ZoraVidović, direktor poreske uprave RS-a, od te po-moći neće biti ništa, jer su prihodi u ovommjesecu pali za 80 posto zbog štete koju supretrpjeli privredni subjekti, tako da će doći upitanje čak i isplate plata i penzija. Doda li setome da su pojedine opštine upozorile kakoimaju problema oko snabdijevanja hranom,premijerka je to demantovala i na Bajin načinpojasnila: ''Ukoliko se neko oglašava sa lo -kalnog terena da nije dobio odgovarajuća sred-stava, pogotovu kada je u pitanju hrana, onda jeto samo zato što nije na vrijeme dostavio svojzahtjev ili ga uopšte nije dostavilo.'' U svakomslučaju, to pravilo i sama vlada je u potpunostiignorisala ili nije ispoštovala zato što građanenije blagovremeno obavijestila o nadolazećojkatastrofi i direktno je prouzročila nastalu štetu,tako da bi cijela zbog toga trebala podnijeti os-tavku. U situaciji kada se konačno i narodprobudilo, Baji ništa nije preostalo nego daslavodobitno objavi novu priču o osamostalj e -nju, i kako će lično u Doboj na čišćenje gradadovesti šest stotina studenata koji su mu u odsut-nom trenutku zabili nož u leđa, pa je umjesto600 „nahvatalo“ jedva njih pedeset. Tako će Ba-jina priča o osamostaljenju ostati na čekanju donekih boljih vremena koja se više ne javljaju niu snovima, sve dok opljačkanom narodu neuzmu i dušu.

Tekst: Mirsad Filipović

Igrano-dokumentarni film „Prijedorsko ljeto 92.“ redatelja EnesaHotića prikazan je promotivno u Štokholmu 29. maja o.g., u bioskop-skoj sali „Grand“, u okviru manifestacije „Bijele trake“. U ovompotresnom filmu svjedoče žrtve, logoraši i oni koji su preživjeli stri-jeljanja. Uz rekonstrukcije događaja, korišteni su i autentični video iaudio zapisi iz tog perioda, kao i snimci puštani u Hagu tokom sud-skih procesa. Film traje skoro dva sata, a mnogi posjetioci su plakali.U mnoštvu zločina i genocida nad nedužnim građanima nesrpske na-cionalnosti – više od 30 hiljada stradalnika prošlo je kroz koncentra-cione logore Trnopolje, Keraterm, Omarska i Manjača, a 50.000 biloetnički očišćeno iz opštine Prijedor - šokantno djeluje odluka kojomje krizni štab srpske opštine 1992. naredio da svi Bošnjaci u javnostimoraju nositi bijele trake na rukavima, kao što su nacisti 1939. godineto isto naredili poljskim Jevrejima. Među brojnim civilima izKozarca, koji su prošli golgotu 1992. godine, nalazio se i veliki brojmojih bližnjih rođaka sa mamine strane, a treba istaći da su se međunjima nalazili i maloljetni dječaci, starci i žene.

Poslije projekcije organizovana je panel debata u kojoj su osimgledalaca učestvovali: Annika Hamrud, novinar, Jonas Paulson, poli-tičar, Jasenko Selimović, državni sekretar za integraciju i HarisGrabovac, književnik i predstavnik APU-mreže. Bila je to vrlo in-teresantna debata, sa mnogim pitanjima i odgovorima. Samo po sebinametalo se pitanje - ko je kriv da se ovako nešto strašno moglo do-goditi u srcu Evrope? Zašto genocid nije spriječen na vrijeme, zaštose svijet uspavao i dopustio ovakve strahote? Opšti zaključak je da seistina o onome što se događalo tokom agresije u Prijedoru, Kozarcui drugim mjestima u BiH mora širiti na svim nivoima u domovini,Evropi i svijetu, tj. njihovim istitucijama, školama i univerzitetima.Samo tako istina može doći do mnogo ljudi, ali i do oprosta imogućeg pomirenja.

Uspješan moderator ove filmske večeri bio je profesor naŠtokholmskom univerzitetu Adnan Mahmutović, a organizator Bošn-jački kulturni centar, u saradnji sa drugim bh. i švedskim organizaci-jama i savezima. Među prisutnima, nažalost, osim predstavnikaSaveza Banjalučana, nije bilo predstavnika iz drugih saveza kojidjeluju u Kraljevini Švedskoj.

U sklopu ove promocije upriličena je i izložba fotografija podnaslovom "Masovne grobnice u BiH".

Potresna filmska priča

LJETO BIJELIHTRAKA„Prijedorsko ljeto 92.“, igrano-dokumentarnifilm Enesa Hotića o genocidu u srcu Evrope

Foto: Mirsad Filipović i Goran Mulahusić

Učesnici panel debate: Haris Grabovac, Annika Hamrud, JonasPaulson i Jasenko Selimović.

Nedužne žrtve genocida: Šehidsko Mezarje Kamićani.

Svjetski dan bijelih traka: Bioskop "Grand" u Štokholmu.

Moj tetak Hamdija Kahrimanović, i sam zatočenik zloglasnih logoraimao je sreću preživjeti, ali ne i njegov brat Sakib i mnogobrojnarodbina.

12

Reportaža

13Š E H E RBANJA LUKA

Prođoše i ovi susreti mojih sugrađana - Ban-jalučana koji su došli iz svih krajeva Amerike. Kao iprethodnih godina, i ovog puta oni odsjedaju u hotelu"Hilton", Frontenac, kojega smatraju svojom drugomkućom.

Divan je osjećaj nakon godinu vidjeti njihovarazdragana lica, jer oni, bez obzira na prezaposlenost nasvojim radnim mjestima, odvoje vremena da svake godineTRKNU do Saint Louisa koji smatraju svojom drugom Ban-jom Lukom.

Naoružani frižiderima punim pića i meze, uzmuzičke instrumente,uvijek poslije derneka svoju zabavuzavrše u ranim jutarnjim satima na bazenu hotela "Hilton".

Mi, kao domaćini susreta, često razmišljamo dasa njima zajedno provedemo

vrijeme u hotelu, i uživamo 24 sata sa njima nabazenu.

Ove godine prvu noć naših susreta proveli smo upredivnom ambijentu caffe bara "Vivid", uz predivnumuziku benda "Albosy",sa Enesom Bosnićem i Alenom

Čolićem. Enes i Alen već niz godina uljepšavaju našesusrete u Saint Louisu, veoma omiljeni kod nas, a oni su tozaslužili zahvaljujući svom raznovrsnom repertoaru.

I tog petka, uvečer, uvjerili su nas u svoje domete. Ve-liki broj gostiju je plesao, pjevao i zabavljao se uz njihovumuziku. Uživali smo u njihovom odličnom nastupu.

Predivno je bilo gledati razdragana banjalučkalica, koja su došli iz svih krajeva

Amerike kako bi uživali u druženju, pjesmi i plesu. Li-jepo je bilo vidjeti mnoga poznata lica nakon godinu dana,prisjetiti se mladosti i starih dana provedenih u našem rod-nom gradu Banjoj Luci. Brzo prođe noć u dobromraspoloženju, rastali smo se sa porukom;

"Vidimo se večeras."A u subotu navečer iznenadili smo se kada smo

ušli u Banquet salu restorana "Grbić", kako je našdugogodišnji domaćin naših uredio taj prostor. Crni prekri-vači preko stolica, bijele zavjese na svim zidovima, a bijelizastor u obliku šala bio je ukras preko cijelog stropa. U imeodbora ovogodišnjih susreta specijalna zahvala

na profesionalnom uređenju sale i veoma kvalitetnoj

hrani koju je pripremio za moje sugrađane, i cijelom os-oblju koje je te noći veoma profesionalno odradilo svojposao,

i opravdalo epitet najboljeg restorana u gradu.Baisa Talić - Domazet otvorila je ovogodišnje

susrete, prisjećanjem na Banjalučane koji nisu više sanama, a u nastavku je Alen Čolić recitovao pjesmu NerkeGalešića. Minutom šutnje odali smo počast svim poginulimu poplavama na području bivše Jugoslavije.

U toku noći moji sugrađani imali su takmičenjetko će bolje pjevati, jer ima jedna stara poslovica koja kaže"Kroz Banju Luku ne pjevaj". Pored Enesa i Alena imalismo izvrsne pomagače u Baisi Talić-Domazet, BebiSamardžić, Enesu Šljivi, a na kraju je svojim predivnimglasom sve „začinio“ naša legenda sevdalinke - Pibe Delić.Imali smo i slavljenike, jer su tri naša sugrađana imalirođendan - Munira Karabaš, Emira Kobašlija i Enes Šljivo.Specijalno za njih ,uz svijeću i tiramisu kolač, svi zajedno usali pjevali smo rođendansku pjesmu.

Brzo prođe noć, u pjesmi, veselju i igranju. Nakraju naše dame Talić -Domazet, Kondić i Čavka otpjevalesu banjalučku himnu.

Nedjeljno prijepodne i popodne proveli smo uparku na Lemay Ferry, uz specijalitete - ćevape i šiševenašega sponzora Enesa Šljive.

Zaboravio sam reći dasmo u subotu uvečer svibesplatno dobili bijele majice sa natpisom "Saint Louis2014 Banja Luka je tamo gdje sam ja", na prednjojstrani,a na poleđini s imenima sponzora E.J.A.TRUCK-ING, EMSA, ALEX KONDIC INC i BOSS TECH PAINT-ING. Te majice smo nosili u nedjelju u parku.

Kraj susreta u parku Lemay Ferry proveli smo uzgitaru i pjesme. Brzo dođe nedjelja navečer, zadnja noćovogodišnjih druženja, koju smo proveli u banquet salirestorana "Grbić". Od samog ulaska u salu, uz pomoćEnesa i Alena svi smo bili na nogama cijelu noć, do jutarn-jih sati. Svima nama jako je teško pao zadnji ples večeri,iodjavna špica naših dama sa porukom: AKO BOG DA,VIDIMO SE IDUĆE GODINE U ISTO VRIJEME, U JOŠPOJAČANOM SASTAVU U NAŠOJ BANJOJ LUCI,ODNOSNO SAINT LOUISU.

Banja Luka u Americi

SVA DRAGA LICAJoš jedan susret Banjalučana u Saint Louisu

Tekst i foto: Nerko GALEŠIĆ

Deset godina i 500 radio-emisija"Medaljoni u vremenu" – autora Slavka Podgorelca

Jubilej jedne emisije

DUŠA GRADA

Dugogodišnji prijatelji i saradnici: Gradimir Gojer i Slavko Podgorelec.

Š E H E RBANJA LUKA 15

U Banjaluci je u srijedu, 14. maja 2014. godine,obilježeno jubilarno 500. izdanje Emisija "Medaljoni uvremenu" Radija RS-a, čiji je autor i voditelj novinar ipublicista Slavko Podgorelec, obilježila je svoje jubi-larno – 500. emitovanje. Svečani 'performans', održan usrijedu, 14. maja 2014. u dvorani Dječjeg pozorišta RS,obogatio je (u intermecima između video-klipova)ansambl Zdravka Ćosića.

Inače, ovaj serijal počeo je emitovanje na RadijuRS 4. aprila 2004. godine, a do danas je održano višepromocija - u Banjaluci, Zagrebu, Sarajevu, te 2011. iu Švedskoj i Norveškoj.

Publika u Dječjem pozorištu aplaudirala je sjećan-jima Banjalučana - akademika Vlade Miloševića i pri-mariusa dr Kemala-Keme Halimovića, KotorvarošaninaBojana Petkovića, Tuzlaka prof. dr Ismeta Smajlovića-orijentaliste.

U programu su emitovani i video-fragmenti:uručivanje Podgorelecu Zlatnog grba Banjaluke sapoveljom, zatim scene iz filma HRT "Sjaji Marija Zvi-jezda", dokumentarnog filma varaždinske tv o Ban-jaluci, kao i priloga iz tv-emisije "Pozitivno" Drugogprograma HRT – a, u kojima banjalučki novinar prezen-tira svoj Grad, njegovu prošlost i značajne ličnosti Ban-jaluke.

Podgorelec je rekao novinarima da kroz"Medaljone" razbija svojevrsnu "metalnu zasvjesu",kako bi šira javnost saznala više o banjalučkoj iprošlosti prostora BiH.

Predsjednik Akademije nauka i umjetnosti RSRajko Kuzmanović, koji je prisustvovao obilježavanjujubileja emisije, izjavio je novinarima kako je Podgor-elec "jedan od onih ljudi koji je osjetio dušu Banjaluke",te da 500. emisija "predstavlja veliko blago za kulturnuistoriju grada".

Obilježavanju jubileja emisije prisustvovali su di-rektor Republičkog sekretarijata za vjere Dragan Davi-dović, banjalučki biskup Franjo Komarica, predstavniciRadio-televizije Republike Srpske, generalni konzulRepublike Srbije Vladimir Nikolić, banjalučki glumci inovinari, 'stari' Banjalučani - prijatelji S. Podgoreleca,te ugledni javni, naučni i kulturni radnici.

Specijalno (ovim povodom) doputovali su prim.dr Medžid Novkinić, neurolog i Banjalučanin (iz Za-greba), i ugledni reditelj i teatrolog prof. Gradimir Gojer(iz Sarajeva).

Slavljenik Podgorelec je u povodu 500. emisijenjegova radio-serijala primio mnoštvo telegrama-čestitki, a posebno izdvaja pismo ambasadora BiH uJordanu mr Darka Zelenike (prethodno je bio nadužnosti u Švedskoj)

koji redovno-putem interneta (www.rtrs.tv) sluša"Medaljone u vremenu".

Tekst i fotosi: Slobodan Rašić - Bobara

Među gostima se našao i banjolučki biskup, Mons. dr. Franjo Komarica.

Publicista i novinar Slavko Podgorelec, svojim "Medaljonima", otrgnuo je odzaborava zaslužne građane Banjaluke.

Feljton


STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE

PORUKE NETOLERANCIJE

I MRŽNJERE/okupacija javnog prostora mržnjom

i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam

Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) nji-hovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerskigrafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju,srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i rat-nih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodinevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlugrađanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet ikvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom,regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježupolitičku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnihstečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi“narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturno-politički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Um-bertovog „Ur-fašizma“.

Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, BanjaLuka (BiH).

Umjesto uvodaOvaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja naFakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da seprikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTIizmeđu produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnihgrafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije ikonzumacije poruka političke elite u javnom i medijskomprostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način nakoji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju iosvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode et-nokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku tek-sta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanjazabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavkuteksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog nar-oda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotre-bljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalnaosjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, teradikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totali-tarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdatiraspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne možerazabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.

Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim iuporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskihgrafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke porukei akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupeili slike. To su: poruke etno-političkog tradicional-izma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; porukestraha i prezira prema drugačijima, ugroženosti,frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata izločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a iporuke iracionalizma, odbacivanja modernizma islavljenja fašizma.

Materijal je složen tako, da svaka slika na početkuprikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole,zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorovtekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu moglibiti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali,te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične iglavne poruke ulice i elite.

Piše: Srđan ŠUŠNICA

Feljton


U toj vječnoj igri sa kultom žrtve i kultomratnika, u žongliranju sa predstavama o „le-gitimnim srpskim teritorijama“ i o„vjekovnim manje vrijednim i prezrenimneprijateljima“, elita u RS i ulica stalno iiznova proizvodi neku vrstu perpetuum mo-bile ideologije. Čini se da i elita, diodruštvenih grupa i ulica u uzajamnoj komu-nikaciji izgrađuju čvrsto ubjeđenje onužnosti, „normalnosti“ i perspektivnostikonflikata i ratova među narodima ivjerama u BiH. Romantizirane, pa i one na-jbenignije predrasude i mitologije oBalkanu, i na samom Balkanu i van njega,prilično potpomažu ovakvu etno-fašističkuideologiju. Otkuda takva ubijeđenost eliteRS i dijela plebsa da je rat i sukob nemino-van i izvan „želje i volje“ njihove politike inaroda? Možda je to zamjena za oduzetuvojnu moć. Možda je to nadomjestak zaogromno neznanje i amneziju koje vladaovim prostorima. Ili možda, neka „nev-idljiva“ vojska i neko oružje ipak postoje upodtekstu ovih poruka? Teme razoružavanjanaroda i naoružavanja etnički podijeljenihprivatnih zaštitarskih firmi u BiH prijeteći

se ignorišu u javnom diskursu elite – poonoj staroj: „neka oružja, možda zatreba.“U podtekstu stalnog konflikta, sigurno stoji„najveći“ produkt rata: „dejton“ – dejtonkao „sudbina“. Nešto što se samo ratommože promijeniti, tu za elitu RS nema raz-govora i dogovora. Jednom postignuti „dej-ton“ mora se zalediti vječno, dok protokvremena ne izbriše sjećanja na jednu staruBH „nenormalnost“ i novu RS „normal-nost“ postavi kao normativnost. Srpska zau-vijek, inače, bi'će rata, kaže elita, a ulica jeu tome prati[7] (slika C14).

© Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti,

godina XL, broj 251. 2013. godine

Nastavak u slijedećem broju

Slika 3: Legitimizacija rata i zločina, herojstvo i opsesivni perpetum bellum

↑Fotografija C.12 ZLOUPTREBLJENA MEMORIJA NA SRPSKE IDRUGE ŽRTVE USTAŠKOG REŽIMAI IFAŠIZMA: Spomenik žrtvama Jasenovca ispred Nar-odne skupštine RS postavljen 2006. godine, dijelo mrZorana Banovića.

↑Fotografija C.13 HEROJSTVO ILI NAIVNOST, CINIČNOZLOUPOTREBLJENO OD PROFITERSKEELITE: Spomen-ploča i ulica u Banjaluci, jedinomnarodnom heroju iz rata u ex-Yu, majoru JNA Mi-lanu Tepiću, koji je 1991. gpdine digao u vazduhskladište oružja u Bjelovarskoj kasarni, pri tomeusmrtivši sebe i nekoliko vojnika Zbora narodnegarde Republike Hrvatske.

↑Fotografija C.14 PORUKE ELITE: Predizoborni plakat SNSD-a za opšte izbore u BiH 2010. godine, Srpska zauvijek – Dejton zauvijek

Nastavak iz prethodnog broja

Kolumna


„Nemojte sumnjati da Bog postoji, jernjega nema isto koliko ni mene kojegvidite pred sobom“, kaže Stranac-Voland,tačnije Sotona, na rubu Patrijaršijskogribnjaka u Moskvi, koji se jednog prol-jetnog dana ukazuje i obraća naizgledusputnim zagovornicima, i to baš u časukada se pomenuti nalaze usred diskusijekoja treba retorički da dokaže kako bogo-čovjeka Isusa nikada nije bilo. Jer, kakonarečeni utvrđuju, istorijskih dokaza zanjegovo postojanje zapravo nema, a i onikoji su se proteklih vjekova pominjali, nisudovoljno uvjerljivi i podliježu sumnji.

Tako naime počinje Bulgakov, za živ-ota neobjavljena, maestralni roman „Ma-jstor i Margarita“ kojim je dao jednu odnajlucidnijih i najinteresantnijih percepcijaIsusovog postojanja, stradanja, i potonjebesmrtnosti. Bulgakov tako ukazuje i nasvakog čovjeka koji ukaže na rigidnost,tiraniju, licemjerje ili zlo u okru ženju.Počevši od sebe. Naime, već te ško bo -lesni pisca, čije je pomenuto djelo svr -stano, nažalost nakon njegove usmrti,među deset najboljih ikada objavljenihsvjetskih literarnih ostvarenja, čiji nervipropuštaju, vukući u sunovrata, i tijeloštivo stvara u čeličnom stisku Staljinovetiranije, kada se svaki slobodniji pogled, akamoli riječ, djelo ili naklana, osuđujupreko noći gotovo bez svjedoka, ubitačnotemeljito.

Ono što ovom djelu daje posebnuaromu je temeljno prostiranje lika PontijaPilata na čijoj je podlozi lutajući filozof,Ješua ili Ha-Nocri, kako ga Bulgakovimenuje u svom djelu, dobio tako intere-santan i do sada neprevaziđen prikaz.Tačnije, tek veza ova dva, kako će sepokazati neraskidiva lika, daju onu cjelinuputem koje se opet može tačno, gotovopo utvrđenom gredu, razaznati svasuština i obilježje ljudskog roda. TakoProkuratova svjetovnost pojačava Is-usovu duhovnost, njegova mrzovolja,umor životom i karijerom naprosto po -svećuju učenje Lutajućeg filozofa da jesvaka vlast nasilje nad narodom i da ćekad-tad nastupiti istinsko carstvo nepore-cive i jedine istine. U kojoj se Prokuratorneće mrštiti, imaće više povjerenja uljude, pa čak i strašni dželat, centurionMark, zvani Pacomor kojem je zadatakda čereči uljude, zaslužuje da budeblažen, jer je kao ovakav, krvoločan i sv-jetovan, zapravo nesretan.

Bulgakov Isus je dobar, zanesen iblažen. Ljude poima kakvi jesu, ali bezosude. Neuki, primitivni, ali skloni preo-bražaju u dobro, kad im se na pravi načinukaže na to. Pogrešno shvataju, a poi -manje im je dodatno u zaostatku kad imse i pogrešno reinterpretira. Ha-Nocrijev,siročeta bez poznatih mu majke i oca, je-dini pratilac do kraja je Levi Matej, carinik

koji baca zlatnike nakon susreta i raz-govora sa njim i slijedi ga. Zapisuje napergament na svoj način njegove riječi.Isus zaključuje da će riječi koje se za-pisuju još dugo izazivati dodatnu zbrku,što je Bulgakov način da ukaže na opas-nost tumačenja „u ime Boga“. U ime bilokoga...

Isus je pametan, obrazovan, govoristrane jezike. I želi da živi. Smatrajući dau Pontiju Pilatu blješti plamen istine i do-brote, traži da ga ovaj oslobodi, nakon što

je, namamljen u kuću Jude iz Kiriota, ne-dugo potom uhapšen. Lebdi kao prikazastav Lutajućeg filozofa da je kukavičlukjedan od najvećih grijeha, kojem PontijePilat upravo tu pred njim podliježe. Jer sene usuđuje da rizikuje. Karijeru, pogod-nosti i svoje konformističko mjesto podsuncem. Sva ljutnja koja potom spopadaPilata je odraz njegove unutrašnje borbe

i čvora. Dotaknut Isusovom osebujnošću,Bulgakov Pilat na staro više ne može, anovo ga plaši, toliko ga plaši, tako da grmii viče do krajnjeg očaja. Ali, odluku o Ha-Nocrijevom smaknuću koja će umiritieventualnu pobunu u Provinciji preinačitineće, toliku odgovornost čak ni BulgakovPontije Pilat ne može da preuzme nasebe. Nije toliko hrabar ili lud da ugrizeruku Imperatora koja ga hrani, da pogazisve već stečeno, kako tješi sam sebe.Tako Pontije Pilat osuđuje sam sebe

O Majstorima i MargTekst: Radmila Karlaš

Ilustracija: Goran Mulahusić

Kolumna


uporedo sa nedostatkom hrabrosti da seumiješa u nepravednu presudu KaifeJosifa, prvosveštenika i predsjedava-jućeg jevrejskog Sinedriona. Niko nećespriječiti oslobađanje ubice i podstreki-vača na pobunu protiv rimske vlasti, Var-Ravana ili čuvenog Barabe, na računJešue - Ha-Nocrija - Lutajućeg filozofa,humaniste, poliglote i neobičnog čovjekakoji po nukava na promjenu iznutra kojaće tek onda rezultirati i promjenama kavan. Ogledalo je moralo da pukne, suvišeje jak izazov postavio Lutajući filozof predčovjeka. Sve je spremno, manipulacijasa ljudskim slabostima može da počne,potkupljivački novac za Judu iz Kiriotakoji se ukrstio sa pohlepom unutar mla -dića, već se pruža iz ruke prvo sveštenogKaife, kojem je zasmetao ugled koji jeJešua – Ha Nocri gotovo očas stekao naulicama tadašnje Judeje. Zasmetao mu,jer se silno prepao za svoju poziciju. Kojaje unatoč formi duhovnosti zapravoduboko svjetovna.

Relacija između prokuratora Judeje iIsusa je na maestralan, bulgakovljevskinačin otkrila sve premise slobode činjenja(Isus) i ograničenosti svjetovne vlasti(Pontije Pilat) kad, da bi se ona sačuvala,čovjek mora da se od rekne i svoje duše.Isus nema šta da iz gubi, njegova slobodaje bezmjerna. Ra zgovor između silnika iLutajućeg filozofa na terasi Irodovepalate koju tre nutno koristi prokuratorJudeje je po prište plastično prikazanog,jednom za svagda naročitog Pilatovogpreobražaja. Kosnut riječju i djelom čud-novatog filozofa, njegovom pronicljivoščui ljekovitosti kada napra sno mine stra-hovita glavobolja koja mu mozak pila napola, Pilat otkriva jednu stranu samogsebe koja će se upinjati da ispliva. On želida spasi filozofa i že stinom koja izne-nađuje mrzi sve one koji okolo svjedoče onemoći da takvo što i učini i koji suujedno i prepreka Ješuinoj slobodi. Za-pisničari, centurionska garda, svi susmetnja koju prokurator mrzi iz dna duše.U glavi mu se vrzma misao da je neštonedorečeno, da mora još poneku da pro-govori sa čudnovatim filozofom kojiporiče da je vrač, a tako mu jasno čitamisli. Poslije će nahrupiti tuga koja će sevaljati preko prokuratora kao oluja togdana po Jerusalimu.

Koliko je Ješuina sloboda bezgra -nična, toliko su njegove pristalice malo-

brojne. Nakon prvobitnog šoka okupljenesvjetine nakon saopštavnja presude,odnosno amnestije, uobičajene uočiPashe, na posljednjem putu prema Go -lom brdu, Bulgakovog Isusa prate radoz-nalci koji zbog nesnosne vrućine vrlobrzo prikaz razapinjanja pretpostavljajupripremama za slavlje velikog jevrejskogpraznika.

Jedini koji je uz Ješuu do kraja je nes-retni carinik Levi Matej, još uvijek rob svo-j ih strasti, ali nesumnjivo i velikena klo nosti prema Lutajućem filozofu.

A prokurator je zasvagda promi-jenjen. I tek u snu oslobođen, kada, še-tajući po mjesečevom zraku zajedno saLutajućim filozofom, praćen vjernim psomBangom, priča i smije se, i plače odolakšanja. Obasjanog mjesečinom, tenoći ga hrabrost ne napušta i spreman jena rizik. Da oslobodi nevinog, otkačenogfilozofa. Moli Ješuu da ga pomene, ovajklima glavom, potvrđujući njihovu ner-azdvojivost. „Od sada prokuratore, nikoneće više nikad pomenuti jednog od nas,a da ne pomene i onog drugog...“, kažeLutajući filozof na snopu mjesečine up-lakanom prokuratoru Judeje. Za hrabrostje kasno i buđenje je utoliko stravičnije zaPontija Pilata, žednog osvete i punogmržnje prema Kaifi Josifu, koji prvi odlučida oslobodi razbojnika, a razapne ne -vinog čovjeka. I prema potkupljivom iz-dajniku Judi iz Kiriota. U najvećoj taj nosti,prokurator organizuje dostojnu Ha-Nocri-jevu sahranu ostavljajući nagađanje kadana Golom brdu niko ne zatekne ništa dopraznog krsta. Upirući misao u Ješuine,bezmalo pa posljednje riječi da je i mladićJuda koji ga je izdao takođe dobar, kao isvi drugi ljudi uostalom, i da sluti da ćemu se nešto loše desiti, zbog čega mu gaje iznimno žao, peti prokurator JudejePontije Pilat petnaestog nisana orga-nizuje tajno Judino ubistvo i gotovo javnovraćanje novaca Kaifi. Ali, ko zna u to-likoj tajnosti kako je skončao Juda. Bez-malo, pa če početi da pričaju kako sesam ubio, tiho će promrsiti Pilat.

Uporedo, vežući čitaočevu pažnju ne -uo bučajeno jakim nitima, Bulgakov presi-jeca Isusovo doba sa onim gotovo dvamilenijuma poslije koji vodi u poročnimoskovski milje. Nikakvi novi poroci nar-avno nisu u pitanju, kao što ni čovjekništa više nije nov.

Da itekako ima đavla, pokazaće idokazaće sotona Voland tih vrelih dana uMoskvi, bacajući na svjetlo tamnu stranuljudske prirode u vidu zavisti, pohlepe,mržnje, tačnije, sve ono što đavla ne činipukom apstrakcijom, već sastavnim di-jelom ljudske prirode. Voland, sveprisutnii onda dok je Pontije Pilat ispitivao Luta-jućeg filozofa Ješuu. Ili dok Kant pobijadokaze o božijem postojanju, da bi potomsam sublimirao jedan. Svijet bez Volandakanda nikad nije ni postojao. I svijet saVolandom se nastavlja u Moskvi staljinis-tičkog tipa u kojoj jedan pisac, Majstorpiše priču o Pontiju Pilatu i Lutajućem filo-zofu uporedo kad sreće svoju ljubav,Margaritu. Istu onu priču kojoj smoposvetili gotovo sve ove retke.

I tako dolazimo do Priče u priči i dokrhkog Majtora, razapetog u munjamaljudske pri rode koju podrazumijevaju ne r-a zumijevanje, zavist, komfornost, a sveupakov a no u ideoločke oblande nekogsa vremenijeg imperatora, ništa manje kr-voločnog do onog rimskog.

Kako Lutajućeg filozofa, Ješuu Ha-Nocrija ra z apinje odluka Kaife i sinedri-ona, tako i Majstora na drugi načinra zapinje samo drugačije postavljena od-luka, na drugačiji, ali ništa manje surovnačin manifestovana, od onih koji utvr -diše da svega oličenog u Isusu nije bilo, ida je opasno utvrđivati da ga ima, štonapisa Majstor.

I tada će se onaj koga Majstor takovjerno opisuje i u koga vjeruje zauzeti zanjegov spokoj kod samog Sotone Vo -landa. Nezavršeni roman Majstora za-vršava se prizorom kroz koji ovaj hrli kavječnosti. Strašni peti prokurator JudejePontije Pilat nakon dva milenijuma če -kanja i zrikanja u noćima punog mjesecabiva pomilovan od onog kojeg je takodugo priželjkivao u svojoj mučnoj vje -čnoti. Od samog Ješue, lutajućeg filozofas kojim na putu mjesečevog traga zane-seno odlazi da ga pita sve što ranije nijestigao i da doživi oprost. Za koji je samJešua molio Boga da mu ga da.

Judeja, Moskva ili nešto geografskibliži i poznatiji krajolik. Nebitno. Voland jeuvijek tu, kao i onaj drugi, Lutajući filozof.Majstorisanje se nastavlja sa Margaritomili bez, ko ima sreće pratiće ga tek jedanpoput Mateja Levija. Svi Bulga kovi likovisu tu, pa kako se ko umetne.

garitama, i još ponečem

Izbori

Š E H E RBANJA LUKA20

Izbori

Š E H E RBANJA LUKA 21


Izbori

22


23

Izbori


Za lokalitet pod nazivom ”Kastelovćošak” može se reći da unekoliko pred-stavlja centar Banjaluke. Nalazi se izmeđuTitove ulice i ulice Veselina Masleše(Gospodske) sa njene južne strane. Za ne-upućene posjetioce grada naziv doneklestvara nedoumicu jer se tvrđava istognaziva – Kastel nalazi na oko pet stotinametara od ovog lokaliteta. Naziv je nastao

kad je vlasnik kuće na toj lokaciji,TomoRadulović, poslije austrougarske okupacijejedno vrijeme izdao dio prizemlja pod kirijunekom Jevrejinu Kastlu, pa je otada ponjemu taj prostor nazvan Kastlov ćošak, dabi vremenom (vjerovatno radi lakšeg izgov-ora) poprimio naziv u produženom obliku -”Kastelov ćošak” koji je i danas u upotrebi.Kuća je izgrađena još u osmanlijskom peri-odu, a taj lokalitet dotad se nazivaoMusline bare.To je bila za to vrijeme većajednospratna građevina u tradicionalnombosanskom stilu sa strmim četverovodnimkrovom , sa nizom manjih prozora na spratui sa nešto većim otvorima u prizemlju. Poizgradnji objekta na dio sprata se uselio iAustrougarski konzulat, dok su u prizemlju

uz vlasnikovu magazu bili i drugi sadržajitrgovačko-zanatskog karaktera. Jedno vri-jeme vlasnik je u dijelu prizemlja držao ikafanu. Zgrada je predstavljala jedanod glavnih repera na osnovu kojeg će sekasnije formirati Gospodska ulica. Premaarhivskoj građi, godine 1958., na traženjeKomande Jugoslovenske armije u gradu,istoj je ponuđeno nekoliko lokacija za iz-gradnju hotela za samce, između ostalih igore navedena lokacija, koja je na kraju iusvojena (i u dokumentima ta se lokacijanaziva ”Kastelov ćošak”).

Na osnovu toga pristupilo seizradi idejnog projekta, i to za tri faze iz-gradnje, a autor projekta je bio arhitektaJosip Vidaković iz PP ” Projekt”. Kako se u

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Kastelov ĆošakTekst: Adem Čukur


25

Sjećanje

to vrijeme smatralo da objekti iz austrijskogperioda na tom lokalitetu ne posjedujuarhitektonsku vrijednost ni ambijentalno-is-torijski značaj, projektom je predviđenorušenje tih objekata od trga do Batinoghaustora u Gospodskoj ulici i do stambeno-poslovne zgrade ”Krajine ” ( nasuprotzgrade Pošte ) u Titovoj ulici. U prvoj fazipredviđena je izgradnju nebodera / hotela zasamce na samom južnom uglu, jer se i timepo visini vjerovatno htio naglasiti centargrada. Druga faza predstavljala je izgradnjuprizemnog objekta prodajnih sadržaja odnebodera do Batinog haustora u Gospod-skoj ulici koji se završavao trokatnicom uzsami haustor. Trećom fazom se predviđalaizvedba prizemnog objekta u Titovoj ulici,koji se završavao četverospratnim objektomuz zgradu ”Krajine”. Od navedenog, reali-zovana je samo prva faza projekta / izgrad-nja nebodera početkom šezdesetih godina, stim da je u međuvremenu (nije mi poznatoiz kojih razloga), zadržavajući isti projekat,izmijenjena namjena objekta iz hotelskog uposlovni, pri čemu su umjesto soba hotelaizvedeni kancelarijski prostori. Sam objekatse sastoji od prizemlja, mezanina i dvanaestspratova. To je klasičan objekat rađen uduhu arhitekture Moderne. Fasada je, za tovrijeme, bila bogato obrađena što je bio ijedan od urbanističko-tehničkih uslova. Ver-tikalne plohe su bile obložene bijelim, aparapeti svijetlo sivim mermernim pločama.U samom objektu su bili smješteni poslovnikancelarijski prostori nekoliko firmi,između ostalih tu je na par etaža cijelo vri-jeme svoje poslovne prostore imalo projek-tno preduzeće ”Projekt”. Samo prizemljeje unekoliko prošireno prema jugu sa pro-hodnom terasom iznad. Prostori prizemlja imezanina međusobno su povezani zasebnimstepeništem i po izgradnji objekta su cijelovrijeme korišteni kao prodavnica Tvornicekonfekcije ”Borac” iz Travnika. S obziromna atraktivnost lokacije navedenog prostora,ugostiteljski sadržaj (Gradska kafana ili sl. )vjerovatno bi bio svrsishodniji i prim-jereniji. U objektu je bio ugrađen i lift,jedan od prvih u Banjaluci. Sam naziv”Kastelov ćošak” na određen način po-drazumijeva, pored nebodera, i prostorneposredno na njegovoj sjevernoj strani nakojem su se prije zemljotresa nalazile,pored ostalih, sajđijska radnja ”Sabah” iposlastičarna ”Ninon” u Gospodskoj ulici,te birtija ”Mostar” i još par objekata iz aus-trougarskog perioda građenih u stilu neore-nesanse u Titovoj ulici.

Nakon zemljotresa novim regu-lacionim planom Kompleksa ulice VeselinaMasleše (Gospodske ulice) svi ti objekti subili predviđeni za rušenje, a na tom ukup-nom prostoru planiran je objekat robne kuće

koji je trebalo da bude reprezantativnogkaraktera i obrade. U tu svrhu krajemsedamdesetih godina raspisan je pozivnikonkurs / natječaj za idejni projekt Robnekuće ”Triglav” za tu priliku udruženihslovenačkih firmi (” Zlatarne” - Celje ,”Peko” – Tržič , ”Iskra”– Kranj, Ljubljan-ska banka...). Zadatak je bio složen jer jeobjekat svojim dizajnom trebalo da uskladii pomiri različite arhitektonske stilove kojisu se tu sučeljavali: klasični stilovi objekatau Gospodskoj ulici, duži stambeno-poslovniobjekat ”Krajina” u Titovoj ulici, te ispred -prema jugu - poslovni neboder u stiluarhitekture moderne. Na konkursu je svojimradom učestvovao i autor ovog članka za-jedno sa arh. Eminom Kolonić iz ”Zavodaza studije i projektovanje ”, a prvu nagraduje dobio rad arhitekte Nebojše Balića iz PZ”Plan”, po čijem je projektu objekat i izve-den. Za njegov rad može se reći da pred-

stavlja značajan doprinos u rješavanju os-jetljive problematike inkorporacije novihformi i sadržaja u naslijeđene urbane struk-ture za što je dobio i godišnju BH nagradu”Collegium Artisticum”. Fasade su riješenekombinacijom staklenih i (kamenimpločama obloženih) punih ploha koje semeđusobno ističu i uvlače. Unutrašnjost jedata kao jedinstven prodajni prostor saodjelima pojedinih firmi, a vertikalnopovezan stepeništem i uzlaznim pokretnimstepenicama. Ulazi u robnu kuću su izGospodske ulice i ulice Maršala Tita. Naposljednjoj etaži nalazi se i manji kafe-restoran sa terasom prema Gospodskojulici. Kastelov ćosak je bio i jedno od na-jčešćih mjesta večernjeg sastajanja Ban-jalučana i Banjalučanki, kako omladine,tako i starijih, koji bi se potom prošetaliGospodskom ulicom – banjalučkim korzom.

Arhivski snimci – Magazin Šeher BL

I 20 år har jag haft en gnagande tanke som intelämnar mig ifred. Vad skulle ha hänt om eu-ropeiska unionen var starkare, mer funktionell ocheffektiv och om forna Jugoslavien var en del avEU? Skulle kriget brutit ut? Skulle mina vännerblivit dödade? Skulle min väninna Suada blivitskändad? Man kan naturligtvis avfärda sådant somspekulationer. Klart. Man kan förminska det,glömma det, tycka att det är oanständigt etc. Menom ni kände Suada, om ni visste hur sprattlandeglad ung tjej detta var, är jag säker att ni ocksåskulle plågas av denna tanke.

Min vän Suada, är naturligtvis inte ensam. Hon ärsnarare ett exempel på det barbariet som historiaav denna kontinent handlar om. Kontinenten somav Dostojevskij beskrevs som ”överideologiseradkyrkogård.”. Det är en poetisk beskrivning menrätt så precis ändå. Europa är en överideologis-erad blandning av nationer, länder, nationaliteter,etniciteter, minoriteter, religioner. En explosivcocktail, där alla värnar om sitt, där alla vi görasin egen nation till vinnare och där resultatet nöd-vändigtvis blir ofta förtrycket av minoriteter, ja-gande av annorlunda etniciteter, och i värsta fallförsök till utrotning av de andra.

Vi är oftast ovilliga att acceptera en sådanbeskrivning av Europa, eftersom det kräver ac-ceptans av vårt eget barbari. Utvidgningen av EUösterut, ett av de mest betydelsefulla beslut eu-ropéerna har tagit sedan Westfaliska freden, häl-

sades pliktskyldigt entusiastiskt i Västeuropa. Detvar som om västeuropéerna endast såg hårt arbeteframför sig att lära de mindre utvecklade och min-dre mogna östeuropeiska länder en lektion idemokrati, välfärd och human marknadsekonomi.Vi diskuterade euro i termer av ”valutaområde”,Europas samarbete och fred förblev de andrasfred, och EU är något slags godisautomat där allaomedelbart måste få tillbaka insatsen. Det kanskeinte är konstigt. Minnesförlust och histo-rieförvrängning ingår ju i den obligatoriska eu-ropeiska utbildningen, och det är mig veterligenett av de få europeiska kulturarv som européernahåller vid liv.

Denna minnesförlust och historieförvrängningkänner vi alltför väl till. För det mesta går det ut påatt förminska faktum att totalitära ideologier hargenuint europeiskt ursprung, och att identifieraEuropa med intellektuell tradition av frihet, socialrättvisa och medborgerliga rättigheter somsträckte sig hela vägen till antika greker.

I själva verket är historiens naturligtvis annor-lunda. Europas demokratiska tradition och dessärofullhet inte all så gammal som vi hävdar. Närmin farfar föddes i Sarajevo var staden del avÖsterrikeungerskt imperium, Saloniki tillhördeturkarna, tyskar regerade över Polen, Engelsmän-nen över Irland, och Warszawa var en del avtsarens ryska imperium. Ingenstans på den konti-nenten som påståddes ”ha demokrati djupt rotad isin jord” hade individer av båda kön rösträtt och inågra få länder var parlamentens makt starkare änkungens. Ser man lite mindre romantiskt på vårkontinent, erkänner faktum att den liberalademokratin misslyckades mellan krigen ochmedger att både fascismen och kommunismen ären del av Europas politiska arv är det svårt att intese på Europa som en väldig kyrkogård befolkadav barbarer som bara under 1900-talet mördadefler människor än under alla andra sekel samman-

lagt. Europas idémässiga tradition av up-plysningstankar, demokratisk tradition och Kan-tianska arvet lyser egentligen med sin frånvarounder 1900-talet. I dess ställe uppenbarar sig enmordisk krönika. Blodfylld, krigisk, ömsesidigtförintande.

Därför behöver vi i Europa en annan lösning. De100 millioner människor som vi dödade förra sek-let med hjälp av fascism, nazism och kommunismkräver en lösning som pekar på en annan framtid.EU erbjuder det. Istället för att minska på bland-ningen som kännetecknar Europa, istället för attförsöka minimera minoriteters inflytande och min-ska antalet invandrare och religioner i olika Eu-ropeiska länder har EU försökt minska betydelsenav gränserna. För om gränser inte betyder så my-cket, om folk kan röra sig fritt mellan dessa EUländer, då minskar spänningen och med den ocksåproblematiken.

För det finns inget land, region eller kontinent varsframtid inte är förknippad med dess förflutna. Eu-ropeiska gemenskapen kan vara både ett löfte ochett bedrägeri men den är nödvändig som båda.

Därför är problemet inte att EU bestämmer förmycket över våra liv, problemet är att EU fort-farande finns för lite i våra liv. Framtiden fördenna kontinent finns där. Det betyder inte att EUär perfekt, vi kan göra det mycket bättre. Skuld-krisen visar oss graden av misslyckande ochkräver förändring. Men inte en förändring till min-dre samarbete utan snarare mer. Stärkandet av detgemensamma, mer demokratisering av EU:s in-stitutioner och fördjupad union behövs. Nu näralla börjar tänka kortsiktigt och nationalistiskt börvi påminnas om att de otaliga miljoner människorsom dödades förra seklet kräver av oss att vi ly-ckas skapa en lösning som i stället för att minskablandningen som kännetecknar Europa försökerminska betydelsen av gränserna.

Tekst: Jasenko SELIMOVIĆ

Foto: Goran Mulahusić

Veternrundan je najveća svjetska biciklističkarekreativna utrka; ove godine, 2014., vožena jepo 49. put. Start i cilj je u Motali, gradu naobalama ovog prelijepog jezera. Staza je duga300 km, a ove godine je bilo više od 23.000 učes-nika iz pedeset zemalja i skoro 65.000 gledaocaduž cijele dionice. 17 odsto od učesnika bile sužene, a njih 47 odsto vozilo je trku prvi put. Ve-lika je sreća dobiti mjesto i postati učesnik ovetradicionalne biciklističke trke. Vrijeme prijavlji-vanja putem interneta se svodi na nekoliko min-uta i morate imati mnogo sreće da bi bili pozvani.

Ove godine vrijeme baš nije poslužilo vozače,bilo je kišovito, prohladno i vjetrovito. Ali to nijespriječilo biciklističke zaljubljenike da startaju sapunim elanom. Među njima, i ove godine, sa sim-bolima BiH, ogrnut našom zastavom, našao se ipoznati banjalučki biciklistički fanatik, koji je zaovu priliku doputovao upravo iz Banjaluke.Pogađate, riječ je o Vehbiji Smailagiću, vječnommladiću koji uprkos poodmaklim godinama, os-amdesettreća mu je, sa istim žarom i čeličnomvoljom, odvezao svoju 15. Vätternrundu. Pisalismo o Vehbiji i prije tri godine, na njegov 80.rođendan, a sreća je da je i ovog puta s nama i daje dobio zasluženo mjesto u novinskim izvješta-jima.

Šta se to u međuvremenu promijenilo u živ-otu našeg junaka? Nažalost, ostao je bez svojevjerne druge, rahmetli Fatime, vratio se zauvijeku Banjaluku i odlučio zamijeniti Dansku Bosnomi Hercegovinom. Zabilježili smo njegovu malu is-povijest:

„Živjeti kao udovac u ovim godinama, dalekood najbližih, nije baš lako, ali to je moj izbor.Volim svoj grad, tamo se osjećam najbolje i imamsvoj bicikl. Familiju, kćerke Nusretu i Ernu, sinaArmina, unučad i praunučad, zetove i snahuvidim u rodnom gradu, a skoknem ja i do Švedskei Danske. Još uvijek se osjećam mladim, pogo-tovu kad se vidim u ogledalu... Družim se samlađima, pa se tako i osjećam.“

Na pitanje švedskog lokalnog novinara,kako se osjeća pred utrku, odgovorio je u svomstilu, otkrivajući u stvari svoju životnu filozofiju:

„Ja se osjećam lakšim i sigurnijim na svombiciklu nego u kafani.“

Preveli bismo to: u zdravom tijelu - zdravduh.

Vehbija je sedmicu dana prije odvezao i HalvVätternrundu, dugu 150 km, za šest sati, a glavnuutrku za nešto više od 13 sati. Po završetku utrkevratio se u Mjölby, 30 km udaljen od Motale, gdjemu žive kćerke. Naravno biciklom.

„Nisam htio da me iko vraća autom, nemapotrebe, služi mene moj bicikl,“ pošalio se našprijatelj i sagovornik.

„ I tijelo“, dodajemo, i nadamo se da će seuporni borac Vehbija pojaviti na startu i iduće go-dine, na jubilarnoj 50. Vätternrundi.

Život na dva točka

NIKO KAO VEHBIJA83-godišnji banjalučki biciklistički junak Vehbija Smailagić vozio svoj 15. Veternrundan

Tekst i foto: Mirsad FilipovićDvije generacije na startu utrke: Banj a -lučani Vehbija Smailagić i Dženan Silajdžić

Podrška pred start: Esada Forić, Sabina Hadžialić, Vehbija, kćerke Nusreta Garčević i ErnaSmailagić, te Dubravka Kamzić.

Iako mu je 83 još uvijek brži od velike većine puno mlađih učesnika: Neumorni Vehbija Smailagić.


Baronbackarna, Örebro, 21. maj 2014., prelijep dan koji se većprelijeva u veče i koji su mnogi sa radošću dočekali - da uđu u salu52-an, gdje se, u saradnji sa NBV-om, premijerno prikazuje kratkiigrani film Semira Lokmića ”Bol”. U sali se gase svjetla. Na nekolikostolova su vaze sa cvijećem i svijeće koje trepere i daju život cijelojatmosferi. Sve je tako tiho, svečano. U prvim redovima sjede članovihora ”Zelena rijeka” iz Örebra. Tačno u 19 sati Sabahudin Bahti-jaragić Cober obraća se publici, u kojoj osim naših ljubitelja filmaima i Šveđana. Sala je puna i svi željno čekaju film. U filmu ”Bol”Cober igra djeda koji živi u Švedskoj i koji svom unuku Rijadu pričao početku rata u Sanskom Mostu 1992. godine. Poslije samo nekolikominuta u sali se čuju i tihi jecaji. Mnogi, koji su proživjeli slične stra-hote, podsjetili su se tih teških godina.

Film je snimljen prema istinitim događajima i nije nimalo čudnoda su se oni, koji su doživjeli rat, vratili u to vrijeme mraka i prog-

ona. U filmu se uglavnom pojavljuju amateri, kojima je sigurno biloteško igrati svoje uloge, ali mislim da su to ostvarili dobro, doživl-jeno. Filmska priča, zapravo životna istina, kazana je iskreno, aut-entično, obraćanjem djetetu koje mnogo toga ne može još da shvati,ali koje osjeća svu dubinu boli i teškoća kroz koje prolaze prognani.

Semir Lokmić je odlično režirao film, i mi mu se zahvaljujemo,jer sve što se zabilježi, ostaje. Takođe mu se zahvaljujemo što je filmpreveden na švedski jezik, zbog onih koji žele da ga vide film i razu-miju, iako ne govore bosanski. Na kraju filma, još uvijek u mraku,filmska priča je nastavljena tihim glasovima hora ”Zelena rijeka” ipjesmom ”Stara staza”, i riječima ”Već godinu dana evo kako bolanležim sada, al`sam sretan kad uveče spazim svjetla svoga grada”.

Tišina, pa buran aplauz. Šta reći osim – izuzetno lijepo filmsko veče u Örebru!

Filmsko veče u Orebru

SVJETLA SJEĆANJA

Piše: Fatima MAHMUTOVIĆ

„Bol“, kratki igrani film Semira Lokmića, priča o ratu i progonima, priča o - nama

Foto : Goran Mulahusić

Švedski zapis

Ponedjeljak prođe kao najobičniji radnidan: "Posó, kuća, birtija", naravno bez birtije.U utorak me nazvaše iz mog nekadašnjegrukometnog kluba "Ceres" iz našeg „malogmista“ i ponudiše mi mjesto u upravnomodboru kluba. Iskreno rečeno, prestao samračunati s tim da će mi se nešto novo događatiu Švedskoj, sada kada mi do penzije preostajejoš samo jedna godina. Klub me se sjetio poslijedesetak godina i ponudio mi tu časnu dužnost.Bi mi drago i osjetih se počastvovan da, eto,nisu poslije toliko vremena zaboravili moj ranijidoprinos, i prihvatih se te dužnosti. Ženskaekipa kluba je u drugoj ligi Švedske, i upravo sesprema na pripreme u Umagu, muška ekipa jeu trećoj ligi, a imaju i mlade ekipe koje postižuzapažene rezultate na širem području Što -kholma.

Eto mi prilike da se ponovo aktiviram urukometu koji sam zavolio davno u Banjaluci,kada me je Vehab odveo u Borac i predstaviokao novog fizioterapeuta. Tamo nisam dugoostao, ali je ljubav prema rukometu ostala zasva vremena. Moje "nove" aktivnosti u klubuneće baš oduševiti Starkicu, ali ona se većnaučila na moje egzibicionizme u sportu,muzici i politici, pa mi neće puno zamjeriti.Jednom mjesečno ćemo popodnevnu kaficu pitimalo ranije, zbog sjednica Upravnog odborakluba, a poneku subotu, ili nedjelju, nećemo ićiu Štokholm, već ćemo ostati u našem malommistu, zbog rukometne utakmice. Imam ja pre-više izostanaka kod kuće i zbog politike imuzike, ali Starkica se već navikla (poslije 42godine braka), pa veli, hajde neka se dečko iz-mori ne bi li i mene pustio da i ja uživam umome rahatluku.

U srijedu, na godišnjoj skupštini kluba, iz-abraše me u Upravni odbor.

Četvrtak prođe nazapaženo kao i ponedjel-jak. A u petak, 6. maja ove godine, "Nationaldagen", Nacionalni dan Švedske, praznik kojiŠveđani slave prilično stidljivo, jer se boje da ihneko ne bi proglasio nacionalistima. To je smi-ješno i naivno, ali šta ćeš, kad su ljudi stidljivi

i bojažljivi. U rano jutro pretrčah svojih 5600 metara u

šumi "Po šumama i gorama naše Švedskeponosne", tuširanje, štimanje gitare, sređivanjefrizurice, garderobe, želé poslije brijanja, pa uŠtokholm na feštu koju su priredili mojiGrabovci u čast svoje Sarah koja je završilasrednju školu "har tagit studenten", što kažuŠveđani.

Odsvirah i otpjevah jedan koncert, pa poštoto "nije bilo ono pravo", za stolom nastavismos pjesmom i svirkom sve do kasnih sati. Pomo-gao mi je i prijatelj Emir sa svojim finim reper-toarom trubadurskih bisera našeg područja.Adnan, Elvira, Haris, Sarah, Emir, Idhan,Germa i još mnogo dragih prijatelja "odradiše"to veče na najvišem nivou, tako da feštu na-pustismo teška srca i stigosmo u Norrtälje okopola tri.

Subota, dan za oporavak: šetnja, kapućino uomiljenom kafiću na obali naše rječice, parflaša omiljenog vina da se nađe na Cresu, pakući da se spremimo za sijelo kod Seide iAsima. Seida i Asim spremili zerzevata za os-mero, a samo nas četvero. Red meze, red vina itako stiže ponoć dok se okreneš, a domaćinimani ne pada na pamet da ponude kafu kandžiju.Uspjeli smo ih ubijediti da nas puste oko polajedan, pa se tako završi i ovaj prekrasno prove-

deni dan.Nedjelja, još jedan dan za oporavak, ali

"nema odmora dok traje obnova". Jutarnjakafica na terasi, šetnja i kafendisanje u omil-jenom kafiću uz slapove naše rječice u centrugrada, a onda put pod noge pa u Barkaby dakupimo specijalan poklon za našeg barba Josukoji nam čuva kuću na Cresu, za vrijeme našegodsustvovanja, zbog radnih obaveza u kral-jevini Švedskoj.

Po povratku kući nije se mogla preskočitikafica na balkonu, a onda, svako za svojimposlom - neko izabra peglanje, a neko joging ušumi. Takva je demokracija, svako može iz-abrati ono što želi, a rezultat: svi zadovoljni.

Eto, tako to najčešće biva u zelenilompokrivenoj Švedskoj, kada sunce i ljeto dikti-raju način života.

Ja se nikako ne slažem sa onim našimtužnim odgovorom na pitanje "Kako je?":"Dobro je, ne tuku!" Moji planovi i ideali supotpuno suprotni od te tužne filozofije, jer jatražim i zahtijevam od života mnogo više odtoga, a najčešće i dobijem od života mnogo višeod toga. Prvih sto godina je najteže, a poslije,lako ćemo.

U ponedjeljak, za jutarnjom kaficom upitahStarkuću: "Da ti nisi zaboravila kuhati za ovačetiri dana papanja na drugim stranama?"

JOŠ JEDAN PROĐE DAN...Sedam prognaničkih dana jednog Banjalučanina u Norrtälje-u

Piše: Ahmet KOZARAGIĆ

Opuštanje uz gitaru: Ahmet Kozaragić.

Nove knjige


Mostovi, banjalučki, ne spajaju samo obale i daljine; oni,još više, povezuju rasute, prognane, one koji čeznu za rodnimgradom, rijekom djetinjstva i – jedni za drugima. Zato uz temostove više idu one riječi koje osvjetljavaju dušu, ljepotu, ane tvrdoću materijala i zla. Zato su oni, u našim mislima i ri-ječima, vezeni, iako se taj epitet ne može, uvijek, uklopiti uopis naše situacije, onoga što smo doživljavali i što nas,počesto, ili po nekad, još prati. Vezeni mostovi! Kao u sti-hovima naše pjesnikinje Nasihe Ka pidžić Hadžić – vezeni,vitki, raznobojni, osunčani, lelujavi u ogledalu rijeke i našihočiju.

I kroz ovu, već šesnaestu, knjigu »Banjalučkih žubora«uzdižu se ti mostovi, banjalučki, povezujući obale Vrbasa saobalama oceana i skandinavskih jezera i fjordova. Ti mostovisu sazdani od riječi, od nostalgije, od sjećanja, od želja da usvome gradu ne budemo »stranci« i »turisti«, nego nedjeljividio grada, njegovih korijena, njegovog da nas i ovdje i nje-gove budućnosti. I neka nas upravo te riječi uvedu u sadržajove knjige, koju su ponovo svesrdno pomogli: porodica Go-lalić (Plivit-Trade AB, Švedska), Kerim Dizdar (Gradbeništvo,Ljubljana), Teo Hadžić (Tera, Umag), Savez BanjalučanaŠvedske i Asocijacija mladih »Banja Luka« u srcu, Švedska.

»Pobjegne iz bajke, / iz legende slova. / Sva je od bojenjegovih očiju…« (Enisa Osmančević Ćurić: »Safikadinamolitva«)

»Pomislio sam, dok smo se penjali kroz snijeg, uz Dolac,kako njemu sad izgleda naš Grad-Labirint i kako je sadporedao brojeve u svom bestijaru.

-Je li ikad bilo gore nego sad, Alija? – upitao sam ga.-Bilo je – rekao je on potpuno sabrano i lucidno – kad je

bilo isto vako, ali se nije znalo da je vako.« (Irfan Horozović:Iz knjige priča »Prognani grad«)

»Ta imena su mi trebala kako bih potkrijepio i dokazaosvoju hipotezu da u BiH postoji masa prezimena koja su iden-tična u sve tri nacije naše domovine. Recimo: Babić, Filipović,Kapetanović, Isaković, Delić, Bašić, Vučetić…, itd., itda. Svata prezimena postoje i kod Bošnjaka, i kod Hrvata, i kodSrba.Na kraju sam skupio više od osam stotina prezimenakoja su zastupljena u sva tri naroda i bh konfesije.« (ZlatkoLukić: »Stabla polomljenih grana«)

»Zagledaju nas tužne ptice u letu iznad nas, / znaju li onešta nas tamo čeka?« (Haris Grabovac: »U mislima)

»Najteže je svakom živom biću kad ga iščupaju iz korijena

i presade na neko drugo mjesto. Tako je i Banjalučaninu ist-jeranom i poniženom, koji se nasukao negdje daleko, gdje neteče rijeka Vrbas ispod zelenog Kastela, gdje nema Mujinihćevapa, gdje se ljudi ne prozivaju u ulici kestenova, čistoonako, iz fazona.« (Severin D. Rakić: »Ružin sok«)

»Osta grad. Osta knjiga. Grad od kamenih oblutaka vr-baskih…« (Jovan Joco Bojović: O knjigama Irfana Nurudi-novića i Slavka Podgorelca)

»Vezeni most je i ove godine započeo stihovima NasiheKapidžić Hadžić sa spomen ploče na njenoj rodnoj kući uStupnici, kraj Vrbasa.« (Vezeni most 2013: »Metafora do-brote«)

»Živa šeher Banjaluka / o povratku sebi sniva.« (KemalHandan: »Bosanske tajne«)

»Kada pružim svoju ruku / pomilujem Banjaluku…«(Muhidin Šarić: »Bosna«)

»Većina nas posjećuje Banjaluku svakog ljeta, ostanenekoliko dana ili sedmica, posjeti rodbinu i prijatelje, obiđemezarja i groblja, napuni akumulatore na moru i onda nazad»kući«. To je nažalost naša stvarnost i od nje se ne da takolako pobjeći.« (Mirsad Filipović: »Savez Banjalučana u Šved-skoj)

»Znamo, dok je Banjalučana, biće i susreta. Jer oni nisusamo švedski, oni su zajednički, na njih dolaze naši sugrađanirasuti Evropom i svijetom.« (Muharem Sitnica: »Banjaluka unama«)

»I danas, na Krku, kad god sretnem nekog od domaćihljudi i tadašnjih sudionika naših druženja, sa sjetom, punogsrca, pričamo o Ademu i žalimo što se zabave više nikada nemogu ponoviti.« (Boris Pržulj: »Kad dođu glumci«)

»Moja mala Šećer mahala nalazi se dole, u Banjoj Luci, iovdje, u mome srcu, te u srcima mnogih Banjalučlana koji suu njoj rasli i stasali onih divnih šezdesetih i sedamdesetih go-dina.« (Mirsad Omerbašić: »Moja Šećer mahala«)

»U dugim noćima hladnog svijeta, negdje u izbjeglištvu,duboko u snovima bez želja, pod jorganom među sjenama,najćešće se javlja rodni grad. Oh… kako je tu lijepo.« (DenisDželić: »Bajka pod drvetom«)

»Sada, da bih stigao do tebe, satima putujem… s jednogdo drugog kraja Evrope… Najzad se poput svjetlosti pojaviBudžak, pa pozorište, hotel Bosna, Ferhadija, Kastel, i etomene na Mejdanu. A lipe, mirišu li, mirišu!« (Edhem Trako:»Miris lipa na Mejdanu«)

Osim spomenutih autora, u novoj knjizi »Banjalučkih žub-ora« još se tekstovima predstavljaju: Adem Čukur (»Gradskimost«), Sadik Beglerović (»Druženja po mjeri duše«), Rad-mila Kulundžija (»Nezaboravne note«) i Ismet Bekrić(»Grafike Kemala Širbegovića«), a pjesme objavljuju: RankoPavlović, Kemal Coco, Idriz Saltagić, Slobodan Bojić, MigdatHodžić, Nedžad Talović, Ljubica Perkman, Sadeta Sokol,Mustafa Bajagilović, Sead Mulabdić i Sulejman Kovačević.Knjiga je obogaćena i li ko vnim prilozima Kemala Širbegov-ića, Ahmeda Bešića, Alije Sarača, Enesa Mu ndžića, ValideMujezinović, Izete Štaljo Rakić i Ante Mikete, te fotografijamaGorana Terzića, Muharema Sitnice i Go rana Mulahusića.

Nova knjiga »Banjalučkih žubora«

MOSTOVI, BANJALUČKI…

Piše: Ismet BEKRIĆ

Ilustracija : Goran Mulahusić

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka

Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat

Mer informatio på

Sjećanje


Od kako je svijet postao, ljudi su se oduvijekokupljali na jednom mjestu, koje ih je privlačilo kozna iz kavih razloga. Nekad je to bilo iz prijekepotrebe, nekad iz pukih okolnosti. Iz ranijih vre-mena, kažu, da je to je bio han, gdje su putnici,zatim trgovci raznom robom što su prevozili svojenamirnice, navraćali da prenoće, da odmore i sebei konje, pojedu, popiju i potom nastave put do sli-jedeće čaršije, grada ili bilo kojeg mjesta u koje suse uputili. Hanovi su uglavnom bili građeni ugradovima i na drumovima koji su ih povezivali.Bile su to velike, kamene, četvrtaste kuće sa maga-zama za robu i štalama za odmor konja, a koje sumogle da ugoste više ljudi.

Po gradovima su, pored hanova, postojalemejhane, kafane, gostione, gdje bi se ljudi okupljaliuz vruć napitak od čaja, kafe, salepa. Pored kafanapostojale su i gostione u kojima se uglavnom točiladomaća rakija, pa vino i drugi žestoki napitci zbogkojih su ljudi navraćali i skupljali se dijeleći među-sobno razgovore i eglene. Vremenom, ponudekafane i gostione se ujedinjuju, nudeći istovrenenoi kafu i piće svojim gostima, a kasnije, pripremommeza i jela mijenjaju namjenu i dobivaju popularannaziv "bife", čime se otvara široka ponuda i jela ipića, kao i toplih napitaka koji su se prvenstvenoslužili po kafanama.

U kafani, kao kakvoj duhovnoj instituciji, uvi-jek se nešto događa, nevino, bezazleno, zanimljivo,nepoznato, razgovor započinje sam od sebe,prepričavaju se događaji iz života, rada, iz sjećanja,sa posla, iz komšiluka, a i iz ribolova. Pojam kafanepostao je simbol sastajanja poznatih i nepoznatihljudi, mjesto u kojem se dokoličarilo i prepričavalaživotna iskustva i događaji. Razne životne priče,dobre i loše, korisne i nekorisne, prepričavale su sebez prestanka u želji da se nešto nauči, da se lošene ponovi ali i da se sazna nešto novo i korisno. Toje mjesto gdje će gladan naći hranu, žedan utolitizeđ, nekom beskućniku pružiti prijatan kutak zaštitei topline u hladnim zimskim danima, pogotovunoćima, a gdje usamljene duše traže sagovornika idruštvo. Bude se u kafani priče koje se pamte, a vri-jedne su da ih neko drugi čuje. Sve su naše pričedrugačije, kao što su i životi i događanja različiti,samo su učesnici često isti, stalni, i nepromjenjivi,osim što postaju stariji. Čudnovato trošenje slo-bodnog vremena ispiranjem i vođenjem tuđih briga.Niko od njih ne bi da se miješa u tuđe stvari i živ-

ote, a svi su bili umiješani. Nekad čvrsti, gadni,oholi i uzbuđeni, nekad dobri, mirni i veseli, nekadravnodušni, nekad usamljeni i uplašeni, mijenjali suse ljudski karakteri zavisno od života i situacije kojuim je život donosio i prilike nametale. Nekad i samakafana.

Kafanske priče

-Svak svoje zna !!- bio je česti odgovor na upito zdravlju i raspoloženju.

Onom duševnom. Nisu žurili da se pravdaju,otvore. Više su svoju muku, ako je postojala, nosilii držali u sebi, rijetko se otvarali, radost su dijelili,o tegobama šutjeli.

-Dosta mi je moje brige, šta će mi tvoja !! - gov-orili bi drugi znajući da svako svoju muku trpi, nosije u sebi. Legne, ustane i živi sa njom. Nekad bi os-uđivali one što se stalno žale i kukaju, mnogo gov-ore o stvarima koje se njih ne tiču pripisujući im tokao mahanu. Šta bi kafana bez takvih ljudi i nji-hovih priča, šta bi se znalo o tuđim jadima, nji-hovim dušama, šta bi se znalo o tuđoj sreći i drugimlijepim stvarima da nije onih koji to sve "znaju" iprenose po kafanama. Da nije bilo takvih ljudi, tre-balo bi ih izmisliti. Kafana ih je trebala kao što suoni trebali kafanu. Često su im priče bile uveličane,nedovršene, pune nekog ličnog viđenja ali je, nakraju, ostavljano kafani da prihvati ili odbaci nji-hova kazivanja. To je bila draž kafane što je u suš-tini doprinijelo da i kafane i gostione, kasnije bifeii moderni kafići, postanu, uistinu, omiljena mjestaokupljanja uz prijatna druženja, ćaskanje i pri-jateljsko ubjeđivanje o mudrosti življenja i životauopšte.

Teško onome koga kafana uzme na "zub". Raz-govor postaje vezan za njega i neku njegovu ma-hanu, slabost ili laž, neprijatno iskušenje, to ne morabiti ništa značajno ali ostaje pogodno da se na njuokome kao jastrebovi, vremenom se priča uveliča,izmijeni, nešto doda, pa čak ponekad izgubi svojuprvobitnost i postaje nevažna, i brzo se zaboravi.Navečer, dugo bi sjedili izmjenjujući mišljenja beztrunke žaljenja ili omalovažavanja i laži, prisjećalibi se priča, dogodovština, dozivali sjećanja daotvoreno kažu šta misle, prepričaju događaj ili nekuintimnu tajnu potkrepljujući je svjedočanstvima,tražeći podršku i odobrenje da su uradili dobru ipametnu stvar. Kafana je uglavnom bila ispunjenarazgovorom, opreznim i nevjerovatnim, ostvarenimželjama i neostvarenim planovima, razgovor punsnova i brige se lomio po zadimljenim i slabo osvi-jetljenim prostorima. Ponekad bi se u njoj osjećalaturobna, otežana atmosfera tuge, skrivena usaml-jenost je treperila zrakom, da bi dolaskom nekevesele duše, koja ih razvedri kao kad sunce ogrije,sve bi to onda brzo nestalo, u tren se izgubilo iponovo pretvorilo u zanosnu toplinu drugovanja.Potekli bi kafanom potoci riječi utjehe, misli, ub-jeđivanja, a neobavezna eglena bi se povratila puna

iznenadnih šali, zadirkivanja sa očito pojačanimraspoloženjem. Svi sjede, naoko mirni, puše, piju,meze, jedu i razgovaraju. Bio je to svijet kafane idešavanja. Svijet kafane koji ih je privlačio. To jebio drugačiji život, naizgled dalek, a ipak u nji-hovom komšiluku s kojim su bili vezani nestvarnimi nevidljivim koncima. Zato se vole i prepričavajukafanske priče i uspomene.

Ribari, lovci, zanatlije, majstori, ekonomisti,doktori, inžinjeri, pravnici, radnici i neradnici, star-iji i mlađi, u kafani su postajali ustalasana,raspričana gomila razgovora u kojem je izgledaloda niko nikog ne čuje, a svak svakoga razumije. Zaistim kafanskim stolom sjedi profesor sa klošarom,pisac sa šoferom, glumac i sitni đeparoš, službeniki švaler, i svi su oni isti, glasni u razgovoru i priči.Sva ta bučna atmosfera nikom nije smetala jer, da jesmetala, ne bi se ponovo zavraćali u njih.

Očito im je bilo prijatno i lijepo jer su se ukafani osjećali dobro, okupljali se svakim danom,nedjeljama, mjesecima pa i godinama, na istommjestu, u istoj kafani. Svojom duhovitom maštom,dovitljivošću, šaljivim dosjetkama i čudnim obr-tanjem raspoloženja izjednačavali su se jedni sadrugima, pa im je bilo svejedno, ko je ko i šta je šta,i po zvanju i po vjeri. Postajali su bliski jedan dru-gom kao da su oduvijek bili zajedno. Svaka jekafana imala svoje stalne i povremene goste. Onistalni su, kao inventar, bili duša kafane dok sedrugima, privremenim gostima, nije pridavao većiznačaj niti se računalo na njih.

Kafana kod Tice na Hisetima, Orhideja, Stu-denac, kod majke Halime u Potoku, Beba, Slap,Troko, Abacija, Yeti, Esed, Klašnik, Volan, Vehbi,Vlajko, Asim, i dr. Listaju se imena i nazivi samoonih koje su banjalučki ribari obilazili ili svraćali unjih, bilo da idu u ribolov ili se vraćaju iz njega.Tica, Studenac, Halima, Asim u Karanovcu, kasnijeAbacija i Vehbi, bila su omiljena mjesta okupljanjaribara moje generacije. To su mjesta gdje smo se na-jčešće sakupljali njegujući našu ribarsku tradiciju.Okupljali smo se, manje ili više na svim nabro-jenim mjestima, postajali njihov svakodnevni in-ventar. Ovim ne želim da umanjim značaj drugihkafana ili da naglasim samo gore nabrojane, koje suisto kao i ove, imale svoje stalne i povremene gostekao što smo mi povremeno navraćali u neke druge,kao što su bili Volan, Vlajko, Troko ili Esed.

Sastajališta ribara

Nabrojene kafane su postale sastajalište ribara ilovaca gdje su padali dogovori za odlaske, kovaniplanovi za slijedeći ribolov ili smo, umorom satr-veni, navraćali u njih poslije završenog ribolova daispržimo ribu, prepričamo i izmijenimo stečenoiskustvo sa tog ribarenja. Razgovor je tekao o tomekako je ko od nas prošao u ribolovu, na što se hvat-alo, koji su mamci radili, koji nisu, gdje se lovilo,ko je sve bio na vodi, ulov, stanje vode, lopovluci i

Banjalučke kafane

A PRIČE TRAJU...Pripremio: Rajić Mersad

Sjećanješejtanluci i uvijek je bilo zanimljivo, nikad dosadno.Jer da nije, sigurno se ne bi zavraćali u kafanu.Zafrkancija, šale i izazovi bi često trajali do kasnou noć, nekad do samog "fajronta", zaboravljajući naumor i probleme. Nekad smo znali i osvanuti, da bi,sutradan, opet nastavili sa istim žarom kao da jučernije ni postojalo. Živjeli smo život koji nam jeodgovarao sa bogatim osjećajem za tradiciju kojusmo naslijedili od naših očeva, ljubomorno je ču-vali i revnosno poštivali.

Lična odgovornost, nezavisnost, ustrajnost,darežljivost i velikodušnost su česte osobine društvaiz kafane sa posebno izraženim osjećajem lojalnostiprijateljstvu i druženju. Život u kafani je oduvijekbio primamljiv za sve kategorije ljudi, a kafanskaslava je opjevana u mnogim pjesmama; Od kafanedo kafane, I tebe sam sit kafano i dr. Nije lako iztog vremena nekog posebno izdvojiti jer se druženjenastavljalo bez razloga ko je s kim lovio, odrastaoili radio. Postajale su stalne družine koje su bile

povezane nekim zajedničkim, nevidljivim nitima,bilo da se radilo o ribarenju ili sjedenju u kafani dabi se te zajedničke družine spajale u jedno malokafansko društvo.

Naveo bih primjer Midhe Jahića i RešeKobašlića, zatim Avde Šehića, Faruka Bura-zorovića, Omera Coce, te mene, Besima Tufekčića,Mirka Kragulja, mog brata Muhameda, zatim NikeAndrijevića, Tomislava Kulijera, Brace Spahića,onda Ace Kovačevića, Zlaje-Cacinog- Ibrahimbe-govića, Vlade Bojera, Ćazima Šeranića, pa DževdeHusedžinovića, Hasana Sarajlije-Ćele, Čare, Lutfe,Made Mošinovića, i Keme Grahe, Bože Morače,Džemila Gutlića, Milenka Vuletića-Koke, SojtarićČade, te Zulić Nećka-Zule i Ratka Nalića–Ćele,zatim mlađe generacije, Asima Husedžinovića-Brke, Seje Kulenovića-Kuke, Mušerefa Spuzića-Munje te mnoštvo drugih jarana koji su najčešćeribarili zajedno, najčešće se i zajedno sretali na vodipa i u kafani. Svako druženje je prihvatano kao

nešto prirodno i normalno, nije bilo primjedbi, za-visti ili ljubomore i svaka pojedinačna skupina jebila rado viđena. Sjedali su jedni sa drugima, dijeliliistu livadu ili sto, klopu i piće, nezavisno gdje sesretnu; na vodi ili u kafani. Navedena imena susamo neke od "klapa" ili ribarskih pajdaša ili "surib-ara", bilo ih je mnogo više i nisu se nipočemu izd-vajali niti razlikovali, nego, naprotiv, druženje imje omogućilo iskrenu izmjenu bogatog ribarskogiskustva i suživota, jer ih je čvrsto vezala zajedničkaljubav prema ribarenju na našim rijekama.

Na kraju da kažem da je kafanski život nepred-vidljiv, ne možeš da ga planiraš, samo se desi,postaješ njegov dio i kao plamen se širi i guta te.Teško ga je ugasiti. Dugo živi u nama, odgara iodređuje naše mjesto u društvu, u raji, nekad lijepo,ponekad kobno ali iznad naše volje i naše snage.Takvog kafanskog života ja se sjećam iz lijepoggrada na obalama zelenog Vrbasa ispod padinaokolnih brda što okružuju i rijeku i Banju Luku.

Banjalučki ljubitelji kafane: Januar 1990.godine.

Prijatelji na okupu: Emir, Lutfo, Mujo i Faruk.

Ribarenje na Uni: Kulen Vakuf osamdesetih.

Predah uz bilijar: Mado, Zec, Coco, Faruk i Zula.

Kafana je uvijek bila najpopularnije mjesto okupljanja ribara:Avdo, Mado, Emir, Zlatko.....

Bokrecension


Förlag: Sörmlands Museum, 2013

Enisa Bajrić, bosatt i Nyköping sedan1996 har nyligen utkommit med en bok omsitt liv i Bosnien och i Sverige: ”Vägen tilldet okända”. Boken ingår i Sörmlands Mu-seums bokserie ”Livsberättelser”. Och EnisaBajrićs bok är den femte i serien. Den ärtvåspråkig, ena halvan är på svenska ochandra på bosniska. För många Nyköpingsborär Enisa välbekant genom sitt arbete iföreningen Hand i Hand i Nyköping som honstartade. År 2004 fick hon Kulturstipendiet iNyköping för detta arbete. Ett diplom fickhon år 2010 för ”Årets folkbildare i Sörm-land”.

Enisa sitter även med i styrelsen för Kul-turarvsalliansen i Nyköping.

Enisas hemstad är Banja Luka och det ärden näst största staden i Bosnien-Hercegov-ina och har omkring 300 000 invånare.Staden utsattes inte för bombangrepp underBosnienkriget, men många människor mör-dades eller utsattes för misshandel och över-grepp av den serbiska militären.

De flesta av Banja Lukas bosniska mus-limer och kroater flydde eller tvingades att”frivilligt” lämna staden. Idag dominerasBanja Lukas befolkning av serber. Det bormånga från Banja Luka i Sverige och en egenförening för dessa som kom därifrån finns

här i Sverige. I dess styrelse hittar vi Enisa.Givande berättar Enisa i boken om sin

barndom och uppväxt, utbildning som gjordehenne till tandtekniker och hurkonflikten/kriget på 1990-talet innebar att deefterhand kom till Sverige och Nyköping.Det är starkt att kunna återge all bedrövelsesom Enisa har varit med om och sett.

Sedan år 2000 har Enisa med sin man åkttill Bosnien varje sommar. Men vi är gästerdär, skriver hon. I sitt jobb med Hand i Handär Enisa ofta ute och presenterar dn bosniskakulturen.

Längtan hem, till Bosnien, syns hos alla,menar Enisa, även hos de yngsta.

Enisa blir imponerad när hon ser barn ochungdomar som dansar, sjunger och läser dik-ter med Bosnien som tema.

Varje gång börjar hon gråta. Hon vet juatt de inte är tvingade att delta. De vill självabevara sitt lands kultur. Enisa tycker omNyköping, till vissa delar liknar det BanjaLuka.

Nyköpingshus liknar deras Kastel,Nyköpingsån ser ut som floden Vrbas, gå-gatan är Gospodska ulica(herrgatan), lin-darna diftar, men inte lika starkt som i BanjaLuka. Olika stadsdelar i Nyköping påminnerom Banja Luka. Men hennes hemstad, justBanja Luka har första platsen i hennes hjärta.

När hon var på kurs i Örebro och åkte till-

baka till Nyköping på helgerna, upplevde honstaden som sitt hem. När hon klev av tågetkände hon sig varm i hjärtat, hon kände attNyköping var en stad hon gillade.. Hon haringen önskan att bo någon annanstans. Hontror inte hon skulle trivas bättre.

Det spelar inte så stor roll var jag bor iSverige, skriver hon.

Enisa har rest mycket och besökt mångastäder i Sverige, men de är likadana förhenne.

Sorgen kommer aldrig att försvinnaoavsett vilken stad hon bor i. Man kan blinöjd, men själen värker. Efter en till två må-nader i Bosnien återvänder hon til sitt sven-ska hem.

Då är hon ledsen och bär med sig sinaminnen och nya foton som hon visar för sinavänner i Sverige med en suck. Enisa menaratt det säkert finns en anledning till att honfortfarande är kvar i Sverige, likaså en an-ledning till att hon inte har återvänt perma-nent till Bosnien.

Kanske den ena sidan på vågen blir tyn-gre och tyngre och kommer att vinna, men änvet hon inte vilken. Vänner har hon i Sverigeoch i Bosnien, men boken avslutas med: harjag ett hem...där jag verkligen är jag?

Torbjörn Andersson

”Vägen till det okända”Författare: Enisa Bajrić Foto i prevod sa švedskog: Mirsad Filipović


ENISA Bajrić, koja živi u Nyköpinguod 1996., nedavno je objavila knjigu o svomživotu u Bosni i u Švedskoj: "Put u nepoz-nato."

Knjiga je dio Sörmlands Muzejske ser-ije knjiga "Životne priče." Enisina knjiga jepeta u nizu. Ona je dvojezična, jedna polov-ina je na švedskom a druga na bosanskom.Za mnoge građane Nyköpinga je Enisa jeveoma poznata kroz rad udruženja Hand inHand, koji je ona i osnovala.

U 2004. dobila je kulturnu stipendiju uNyköpingu za svoj društveni rad. Značajnudiplomu je dobila u 2010. godini kao "na-jbolji pedagog u Sörmland regiji". Enisa jetakođer član odbora Saveza za kulturu uNyköpingu.

Enisin rodni grad je Banja Luka, drugigrad po veličini u Bosni i Hercegovini kojiima oko 300 000 stanovnika. Grad nije biopodvrgnut bombardovanju tokom rata uBosni, ali mnogi ljudi su ubijeni ili podvr -gnuti maltretiranju i zlostavljanju od srpskevojske. Većina banjalučkih bosanskih Musli-mana i Hrvata su pobjegli ili su bili prisiljenida "dobrovoljno" napuste grad. Danas uBanjoj Luci većinu stanovništva čine Srbi.

Mnoge Banjalučane u Švedskoj možete naćiu njihovim udruženjima ili njihovom savezu.U glavnom odboru nalazimo i Enisu.

U knjizi kazuje Enisa, veoma sadržajno,o svom odrastanju i djetinjstvu, o svomškolovanju za zubnog tehničara i kako jekonflikt / rat početkom devedesetih uticaona dolazak Enise i njene porodice u Švedskui Nyköping. Enisa je imala snage da ispričasve one teškoće i žalosti koje je preživjela ividjela. Od 2000., Enisa je sa suprugomsvakog ljeta putovala u Bosnu. Ali mi smotamo samo gosti, piše ona. Kroz svoj posao uudruženju Hand in Hand, ona često prezen-tuje bosansku kulturu. Čežnja za svojimdomom, za Bosnom, vidljiva je kod svih,kaže Enisa, čak i među najmlađima. Enisa jeimpresionirana kad vidi djecu i mlade ljudekoji plešu, pjevaju i čitaju poeziju u kojoj živiBosna. Svaki put počne da plače. Ona znada ih niko ne prisiljava da to rade. Oni želesami da na taj način očuvaju kulturu svojezemlje. Enisa voli Nyköping, jer u nekim di-jelovima grada sliči Banjoj Luci.

Nyköpingshus sliči njihovom Kastelu,Nyköping rijeka podsjeća na Vrbas, pješačkaulica je Gospodska ulica, lipe mirišu, ali ne

kao u Banjoj Luci. Razna naselja u Ny -köpingu podsjećaju na banjalučka. Ali njenrodni grad, Banja Luka, na prvom je mjestuu njenom srcu. Kada je vikendom bila naputu u Örebro i vratila se u Nykoping, doživ-jela je grad kao svoj dom. Kad je izašla izvoza, osjetila je toplinu u srcu, i znala da jeNyköping grad koji je zavoljela.

Ona nema želju da živi negdje drugdje.Ona ne vjeruje da bi se tamo osjećala bolje.

Nije ni toliko bitno gdje bi ja živjela uŠvedskoj, piše ona.

Enisa je mnogo proputovala i posjetilamnoge gradove u Švedskoj, ali su oni za njuisti.

Tuga nikada neće nestati bez obzira ukojem gradu živjela. Čovjek može biti zado-voljan, ali duša boli. Nakon 1-2 mjeseca bo-ravka u Bosni, ona se vraća do svog švedskogdoma. Tada je ona tužna, nosi sa sobom svojeuspomene i nove slike koje je pokazuje svo-jim prijateljima u Švedskoj s uzdahom. Enisasmatra da postoji svakako veliki razlog da jeona još uvijek u Švedskoj, kao i razlog zaštose ona nije vratila zauvijek u Bosnu. Sve jeteže i teže odlučiti se kojoj se strani putaprikloniti, a ona to još uvijek ne zna.

Prijatelje ona ima i u Švedskoj i Bosni,ali knjiga završava pitanjem: Imam li ja dom...gdje sam ja stvarno ja?

GDJE SAM JA STVARNO JA?Enisa Bajrić: „Put u nepoznato“, izdavač: Sörmlands muzej, 2013.

Š E H E RBANJA LUKA36

Foto: Goran Mulahusić

(Uvod iz neobjavljene knjige “Posljednji”)

Ozarjem svestvarajućim obasjano ieterom hlorofilnim oduhovljeno u trenutvorbe svijeta, tri dana vasionska gordilo sedrvo ovjenčano besmrtnim plodovima, doknije došao neznanac. Obdaren čudnimumom, ponesen varljivom vizijom, napravioje alatke, posjekao plemenitu voćku i nanadzemnom ostatku nakalemio drugu.

Do podneva, poraslo novo stablo, procv-jeta i najavi plodove, a oni su se nepovratnosušili i padali još prije no što bi dozreli. Ra-zočaran, pridošlica posiječe i njega. Sjedio jetugujući, natapajući suzama stari panj. Bližiose sumrak četvrtog dana. Primijeti nepozvani

da iz panja niče zelena grančica, te se zapita:“Kakva je to čudesna biljka kojoj su suze

bile dovoljne da oživi?” Poraslo je drvo, ali, nisu svi njegovi

plodovi bili vječni. Samo rijetki bi sezadržali, ostali su propadali kroz prostranstvodolazeće noći. Sjetan, nasluti neznani da gadrvo čuje i vidi. Ne samo to: osjećalo je nje-gove misli. Utjehe radi, s povijene granenudilo mu je jednu od svojih voćki, no, činiose posjetilac sam sebi nedostojnim. Radeći,povrijedi dlan desne ruke, kaplja bola raspršise pored stabla. Od tada je pisao pjesme.Neke, najtužnije, započinjale su prizorimadrveta, očajnog nad mladim izdancimaniklim uz kap grimizne tvari. Ono, o ponoći,ponovo ponudi svoj najdragocjeniji plod.Uze ga sada darovani i shvati da i noću vidi,ali, mladice pred njim splele se u neprelaznuprepreku, ogradile ga od drveta. Svo znanjenije mu pomagalo da mu se vrati. Međutim,u rukama je držao poklon, dio novog jutra,sad je još samo trebao odgovarajući komadtla. Kad ga je nakon dugih tegobnih lutanjapronašao, dade mu ime. Poklonio se grešnik

zemlji i predao joj dar. Dok strpljivo čeka,piše stihove i povremeno zagleda svoj dlan.Govore li mu linije života o danima svjetlostistvaranja više od ožiljka kojim je ranio vri-jeme?

O dalekom drvetu sanja, sluteći da onouvijek osjeća i sve zna o njegovim mislima,stihovima i čežnji za povratkom, o nepotreb-noj spoznaji konačnosti. Da li je pronašaosebe u mrklini svoga ja? Da li će se, bude lito želio, vratiti dani unatrag, do svojebezbrižne bezbolnosti u vječitoj igri? Ili će,sumnjičav i poluzahvalan, uživati u čudesnimplodovima? Do novog samozaborava iprobuđenim nagonom njegovih sinova zasječom. Ili, za pisanjem: O čemu, i kako bise moglo drugačije, do o grimiznoj ploti,danoj da skrivena kruži venama. Badavazabrane, žedni je vape van. Svijet…

Sa suštinskom razlikom. Malobrojnizrače idejom o samospoznaji. Slave Uni-verzum s nedodirnutim drvetom. Jedinim ucjelosti dobrim: od korijena istine, doplodova besmrtnosti.

U VRTU PJESNIKA

DRVO – SVJEDOK BESMRTNOSTI

Piše: Marjan Hajnal


Tragovi u kamenu svjedoče za sva vremena.U nekimdavnim vremenima crtežom,oblikom i porukom ljudi kazuju odogađajima, mislima, životu, da bi buduće generacije saz-nale kako se nekad rađalo, živjelo i umiralo.

Čovjeku je svojstveno da zaboravi, ali ne i kamenu.To potvrđuje hiljade kamenih stećaka širom Bosne i

Hercegovine.Ljepota stećaka i danas zadivljuje. Pitamo se: kako su

tadašnji neimarikamene gromade obrađivali, stvorili remek djela sa os-

kudnim alatima?Želja, da se trag ostavi o čovjeku i vremenu, i vješta ruka

bili su sve.Ljeto 2013. godine, avgust.Sunce prži, spas se traži u os-

kudnoj hladovini, a na banjalučkom Gradskom groblju is-praćaj još jednog prijatelja.

Svakim danom ih je manje.Muharem je bio skroman i nenametljiv čovjek. Uz njega

supruga Kruna, braća,rodbina, komšije, prijatelji. Dok jezdravlje služilo bio je strastveni lovac. Nikog nije zamaraosvojim zdravstvenim i drugim teškoćama, a bilo ih je.

Povorka sa kovčegom se zaustavlja pred mermernomgrobnicom.

I tu se iznenadim.Na ranije sagrađenoj grobnici uklesali su i krst i križ,

polumjesec sa zvijezdomi zvijezdu petokraku. Ovi simboli sa uklesanim imenima

sugerišu da se ovdjezajedno sahranjuju: Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ateisti. Je li to

moguće? Nisam znao da nešto tako postoji.Tradicionalno,ljude sahranjuju po vjerskoj pripadnosti.

Ovo me potaknu na razmišljanje. Patina na spomeniku itragovi vremena kazuju da je grobnica sagrađena mnogoranije, graditelji su bili prijatelji,dobro se poznavali, imali punozajedničkog. Za njih je bilo potpuno razborito,da dijele vječnukuću. Simbolično, zadivljujuće i upečatljivo, da ima i takvihljudi.

Nešto drugo zaokuplja moju pažnju. Kako to da, iako suse vremena

promijenila, oni malobrojni nastavljaju lijep običaj: daljenastanjuju ovu

jedinstvenu vječnu kuću?U novije doba mnogi se preobratiše i od “složne braće“

postadoše nešto drugo, neprepoznatljivo. A možda se i nisupreobraćali već samo,u nekim vremenima, bili dobri glumci.Do prve prilike.

Vraćam se s groblja tužan,ali s nekim čudnim ponosom.Ponosom na ljude o kojima govori priča u kamenu. Sa

njima i za njih je vrijedilo živjeti.Valja ih sačuvati u sjećanju i braniti od zaborava.

Jedna banjalučka priča

PRIJATELJSTVO U KAMEN ZAPISANO Tekst: Edo Čizmić Foto: Slobodan Rašić-Bobara

3739

Životno putešestvije Izudina Zude Smailagića

OD ČORKOVCA DO NORRKÖPINGA

Spomenete li u društvu Banjalučana ime Izudina Smailagića, ili jednos-tavnije - Zude, asocijacija je sijaset. Agino selo, nedaleko od Banje Luke,Vrbas, Mejdan, nogomet, pozorište, akšamluk, gitara i pjesma. Više nego do-voljno razloga za ugodan razgovor sa čovjekom koji je po mnogo čemu obil-ježio i kulturno- umjetnički život Banjalučana u Švedskoj.

Rođen je 1943. godine u Čorkovcu, malom naselju nedaleko od Vrbasa, uMejdanu, a nekada davno petom kvartu. Rastao je uz roditelje, oca Aliju imajku Čelebiju, brata Ibrahima, te sestre Zemiru, Nurku, Fatimu, Hanu iDžanu. Zanimljivo je da svi Smailagići, a ima ih podosta, porijeklom su izAginog sela, na desnoj obali Vrbasa, na nevelikoj visoravni. U selu je bilo 45kuća, od čega su 43 pripadale Smailagićima, a dvije su bile romske. Nažalost,nakon posljednjeg rata ostale su samo četiri. Svi stanovnici vukli su porijeklood Smail age kojeg smatraju rodočelnikom familije Smailagić. Bio je dizdartvrđave Bočac. Prije njega dizdari su bili njegov otac i djed, a poslije njega injegova djeca I unuci.

Smailagići na okupu

”Postala je tradicija da se svake godine u julu Smailagići, poput mnogih drugih familija, raštrkanih po čitavom svijetu, skupe u Agi-

nom selu. Izuzetna je to prilika da se nađemo, družimo, zapjevamo. Na ovajnačin želimo otrgnuti od zaborava našu lozu. Posebno je to bitno za mlade, danikada ne zaborave ko su, šta su i od koga su. I ove godine susreti će se održati26. jula, kao i obično, u organizaciji našeg ”poglavice” Huseina SincaSmailagića”, uz smiješak priča Zude.

Rado se Zude, u slobodnom razgovoru, sjeća svoje mladosti. Već u sedmojgodini seli se u Cazin. Kako je otac radio u pošti, stigla partijska direktiva ipremještaj. Na svu sreću, zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Banje Luke,Ismetu Hadžimujagiću, majke Čelebije zetu, otac Alija ponovo dobija nam-ještenje u gradu na Vrbasu. Slijede osnovna škola ”Filip Macura”, potom gim-nazija i završetak elektro fakultet. Ukratko, Zude postaje profesor na Tehničkojškoli u Banjoj Luci gdje predaje elektroniku, fiziku, matematiku i elektronskamjerenja. Napokon u ” R. Čajavecu” dobiva zasluzeno (po obrazovanju)mjesto inženjera u laboratoriji mjernih instrumenata. Svojedobno živi u Mej-danu, podno Begova brda, a sticajem okolnosti i na Pobrđu, pod Pećinama…Iz prvog braka ima dvije kćerke, Eminu i Selmu. Emina rađa Erika i Alexan-dera, Zudine unuke. Iz drugog braka, sa Jasminkom, rađaju se kćerke Amra,Amela i sin Alija. Danas, Zude sa svojom suprugom i djecom uživa svoje pen-zionerske dane u Švedskoj.

”Eh, da mi je neko rekao prije trideset godina da ću penziju dočekati uŠvedskoj, vjeruj mi, proglasio bih ga totalnom budalom”, kratko Zude komen-tira svoje ”sjevernjačke” dane.

Sjećanja na daižu Adema

Vrbas, rekao bih - sasvim prirodno, odigrao je veliku ulogu u Zudinomodrastanju. Nezaobilazna druženja i igranje, a kasnije akšamluci na Abaciji sarajom. Premeće po uspomenama Zude i sjeća se Brane Kapisode, Ibriša,Sabija, Zikana, Nećka Lisinog… No, dani koje je provodio sa svojim daidžomAdemom Ćejvanom, legendom banjalučkog i jugoslovenskog glumišta, os-tavili su u Zudi neizbrisiv trag.

”Daidža Adem je živio pod Pećinama u svojoj kući starobosanskog stila.Divna bašta, naši ljubimci, dvije ovce, Beka i Meka, i naš avlijaner Tusa. Ma,

Adem je po svemu bio originalan. Volio je šalu, pjesmu, lijepu priču, akšam-luk. Sjećam se da smo redovno, subotom i nedjeljom, a bogami često i nakonradnog vremena, dolazili kod njega. Sjedili smo pod njegovom kruškom fa-voritom koju je zasadio Ademov otac, Rušid. Dođu Aziz Kapidžić i MirkoMrkić, late se gitare i tako, do duboko u noć”, sjeća se Zude.

Nemili, da ne kažem okrutni, rat je učinio svoje. Zude se, poput mnogob-rojnih Banjalučana, sa porodicom obreo u Švedskoj u Norrköpingu. Da krvnije voda i da je Banja Luka još uvijek duboko u njemu vrlo brzo pokazuje.Nastavlja tradiciju svog daidže i počinje sa organizovanjem kulturno- umjet-ničke manifestacije ”Sa glumcima u maju”. Svojedobno je tu manifestacijuutemeljio Adem Ćejvan u Banjoj Luci, okupljajući najpoznatija glumačkaimena iz bivše Jugoslavije. Kako mi reče, do sada je bilo 14 susreta u Švedskoji ne namjerava prestati. Ljudi vole ovakve priredbe, vole druženje i lijepu riječ.A kao dobar organizator, Zude se pokazao, a i ostavio dubok trag, kao pred-sjednik u udruženju ”Bosna i Hercegovina” u Norrköpingu i Savezu Banjalu-cana Švedske.

Godine s fudbalskom loptom

Zudine kćerke su završile fakultete u Švedskoj. Amra je pravnica a Amelasocionom. Nekada mali Aljo, a danas momčina, Alija, prvotimac je no-gometnog drugoligaša ”Sleipnera”. Valjda je ljubav prema lopti naslijedio odoca. A ovaj mu komotno može biti uzor.

”Kada je lopta u pitanju, e, o tome bi se moglo pričatidanima. Počeo sam u ”Borcu”, ali kada sam vidio da je sva moja raja u

BSK-u, prešao sam kod njih. U desetak godina igranja u tom klubu postigaosam preko 200 golova. Igrao sam centarfora, u paru sa neponovljivim EsomBašićem. Bila su to zaista lijepa vremena”, zaključuje Zude.

I jedna zanimljivost vezana za BSK i Zudu. Bila je 1963. godina i napripreme u Banju Luku je došla ekipa poljskog prvoligaša Slaska. Prvu utak-micu su odigrali protiv ”Borca”, a drugu protiv BSK-a. Elem, Slask je vodio sa3:0, a Zude zabija za 3:1. Bio je to prvi BSK-ov i Zudin internacionalni gol.Meč se zavrsio pobjedom Poljaka sa 3:2.

Uspomene nisu izblijedile, a Zude i dalje korača uspravno. Dočekao jepenzionerske dane, djeca već velika i žive svoje živote. Ljeto je na pomolu,ponovni susret sa gradom na Vrbasu i starom rajom. Sve nekako potaman, baškao što je sve bilo u životu Izudina i njegove Jasminke.

Tekst: Ozren Tinjić

Sretan par: Izudin i Jasminka Smailagić.

Banjalučke priče

40

Ova priča, koja ne može da nestane, niti da se izbriše iz mogasjećanja, vraća me u ona lijepa vremena i oživljava lik Ibrage iz našegkomšiluka, čovjeka koji je u to vrijeme, kao i svi naši očevi, živio pre-pošteno i brinuo o svojoj familiji. Ne znam da li se neko sjeća tihpoštenjačina, i to baš iza onog rata, pa bili direktori, čuvari ili kočijaši,ili kakve knjigovođe... Sve se svodilo na jedno, a to je da se zaista živ-jelo od poštenog rada, od svojih deset prstiju, da bi se nahranila čel-jad koje u mom komšiluku, hvala bogu, nikad nije falilo.

Svaka familija u mom komšiluku imala je u prosjeku četveroili petero djece čiji su očevi, uglavnom, radili danonoćno sve i svašta,osim naravno lopovluka, da bi se preživljavalo. Nije se imalo, pa smose počesto prali i„lukšijom“, u onim banjicama, i to u redu, jedno pojedno, kako su znali naši reći - "ošurili", hehehehe, ili sada po ovome"okupali". A najrađe smo se, ipak, kupali u Suturliji,Vrbasu i Vrbanji,pa bogme i u našoj rječici koja je itekako znala biti lijepa sve do nekih..., Crkveni. Sapun je inače bio pravi luksuz, a zbog toga nismo ninajmanje bili nesretni, jer smo i tako slušali priče da su ga pravili odpasa..., hehe. U to vrijeme ulicama su šarali "šinteri", pa smo i mi djeca,kao i čukci, bježali u kuće i virili, hem što nam je žao pasa, hem štosmo se i mi bojali. Prije svega kola koja su škripala, bolje reći cvilila,pa nisi znao koji je cvilež žalosniji, točkova ili ulovljenih pasa. Teško

je to bilo i vidjeti i slušati, jer smo znali kuda ih vode. No, da se vratim sjećanju upravo na našeg rahmetli Ibru, kojega

smo zvali "čelični" insan. Bio je ponizak, sa obaveznom "micom",kapom, ali, brate, sav u kvrgama i mišićima. Onako nabijen, kao"Herkules", a mi, ko djeca, uvijek smo virkali i govorili kako je našIbro "mrga“ , Herkul. Svi smo mu se divili, i skakučući oko njega, damu se "umiljavamo" i pokažemo kako smo s njim dobri, i kako nas onštiti, posebno ako nas neko bude dirao iz druge raje.

Imao je Ibraga svoju kuću i svoju bašču, uvijek sve sređeno,a u tome mu je pomagao i njegov sin Sutko koji nekad nije mogao sanama ni lopte poigrati, nego je sa svojim babom radio u bašči, a ubašči ljepota, i svašta, od graha pritkaša i mrkve do misirača i kras-tavaca, pa poneki kuruz, a sve to ne bih ni znao ni vidio, da nisamnekoliko puta, kad nam lopta preskoči iz Hasanovog dvorišta u baštukod našeg Ibre, i ja preskočio za njom, prije toga gledajući da nemaslučajno A i kada je bio bašči, a doletjela lopta, zabacio bi svoju"micu" i, dobroćudno mašući glavom, vratio nam loptu, naš „krpen-jak“, napravljen od starih čarapa i priglavaka naših majki.

Jedan događaj ne može da izblijedi ni danas. Jednoga dana sezateknem u onom mome "špajzu", ostavi, rekli bismo danas, da nešto"maznem" od slatka i onih "buftli" što je moja mama baš znala naprav-

Takva je bila moja ulica, Avde Karab

IBRAGA IZNapisao: Atif Turčinhodžić

Banjalučki Herkules: Ibraga iz Karabegovićeve ulice.

iti. Baš tada me prekinu nečije pomaganje niz našu ulicu, AvdeKarabegovića, a zatim i galama naše Mine i odjek njenih nanula pokaldrmi. Virnuh i vidjeh i Suljincu zamotanu u maramu, a ispred njenjena krava i njen povik:

"Zovite nam Ibru!" Ostadoh zatečen i zakovan u onon špajzu, ne znajući o čemu se

radi, dok Suljinca ne zakuka: "Ah, jadna majko, krava mi se najela djeteline, zovite Ibru!“ Ubrzo se tu nađe i Ibro, i svi odahnuše dok on ne reče: "E, nema joj spasa, moramo je odmah priklati, i to ovdje na

ulici!“ Kako reče, tako i uradi, i krava se nađe uza same tarabe

Buhića. Nisam mogao da gledam, ali je sve brzo prošlo, a onda iSuljinca odahnu, da se krava ne pati, pa će Ibri:

"Ah, bog ti dao, Ibraga, šta bi mi bez tebe!?" Takav je bio naš Ibraga, svima je rado pomagao. Naoko strog,

ali insan velikog srca, i draga banjalučka poštenjačina. Bio je Ibragai učevan, i pobožan, pa je i umro klanjajući u Ferhadiji.

Neka mu je veliki rahmet, kao i svima onim dobričinama iz naše ulice kojih više nema.

Sjećam se, kao kroz maglu, da je u blizini bila i džamija, a nanju me podsjeti jedna meni draga komšinica iz djetinjstva.

„Pa zar ti ne znaš kako se zvala?“, upita me. „Eto, zaboravilo se...“, počeh da se pravdam. "Simit džamija, e sad da se ne zaboravi!“Za one koji ne znaju, ili su zaboravili gdje se nalazila, recimo

da je bila na ćošku, kada se krene osnovnoj školi „Filip Macura“. Pre-lijepa džamija sa drvenim minaretom, oko nje bašleci, a mi, ko djeca,u akšam uz one svjetlace, pa i poneku misiraču, i plašenje ko naiđe krajharema ... Te džamije mi je baš žao. Srušiše je i čak je i ne spomenušeu onom vremenu i vaktu neke mudre glavešine, i bog zna čija je tozemlja, poravnaše sa zemljom i bašleke i ne dadoše ni da se izvadekosti naših insana, iako je bilo familija koje su to tražile. Sada je na tommjestu neka zgradurina, a bogami kažu, da iz te zgrade umire svijet konigdje, pa eto i zaobilaze je, neki ili svi se iselili i neki drugi uselili.

Poznate familije iz moje ulice i moga bližeg komšiluka os-tale su u sjećanju: Habule, Muhedinovići, Džihe, Bahtijarevići,Hadžišabići, Rapajići, Kušmići, Hadžići, Gušići, Buhići, Švrake, Sor-tirovići, Džihe, Abazagići, Haznadari, Memiši, Jahići, Šuške...i, nekne zamjere oni kojih ne spomenuh, no oni su dio našeg komšiluka,našeg grada.

egovića

Z KOMŠILUKA

ZAJEDNICA UDRU@ENJA GRA\ANA BANJALUKEKalemegdanska broj 7, Banja Luka Tel./fax: 051/ 432-780; mob: 065/ 402-202 Mail: [email protected]

Ponedeljak, 16. juli

êtvrak, 17. juli

Srijeda, 16. juliPonedjeljak, 14. juliObale Vrbasa{eherskog vise}egmosta

Dvori{te porodice 18h Kapidì}

*Sje}anja na civilne `rtve rata - pu{tanje cvijeca niz Vrbas sa Vise}eg mosta, uz prigodan ceremonijal, sa porukom "NE PONOVILO SE"

Moderatori: Atif Tur~ihodì} i hor "Safikada"

*Polaganje cvije}a na Spomen-plo~u banjalu~ke pjesnikinje Nasihe Kapidì} Hadì} uz u~e{}e dobitnika Knjièvne nagrade "Nasiha Kapidì} Hadì}-Vezeni most".

*Sve~ano otvaranje 11. susreta Banjalu~ana "Vezeni most - 2014" - Himna "Oda radosti" iz IX simfonije L. van Beethovena

* Pozdravne rije~i: - predsjednika Organizacionog odbora Muhameda Kulenovi}a, - gradona~elnika Grada Banjaluke Slobodana Gavranovi}a, generalnog

- predstavnika ministarstava (donatora).

* Tradicional

n

a tribina - otvoreni razgovori

Tema: “Zna~aj demokratskog imenovanja naziva ulica i naseljau obnavljanju povjerenja za suìvot, toleranciju, uvaàvanje razli~itosti i o~uvanje kulturno-istorijske ba{tine.

Od krupe na Vrbasu 9hdo Karanovca

* Rafting karavan " Vezani most" U partnerstvu sa KKK Vrbas, za najuspje{nije igra~e sa sportskih turnirai zaintresovane gra|anePolazak kombijem od Ronila~kog kluba "Buk" do Krupe na Vrbasu i obilazakLikovne kolonije i vodenica rijeke Krupe.Rafting karavana "Vezeni most" je spust (uz osvjeènja) od Krupe na Vrbasudo Karanovca.Prijave zaintresiranih gra|ana u Zajednici (Kalemegdanska br. 7) tel: 432-780; mob: 065/402-202 su do ~etvrtka, 17. jula.

Banjaluka, 14. - 18. Juli 2014. Banjaluka, 14. - 18. Juli 2014.

10h

Koordinator: Safet Isi}

Izlo`beni salon 19h KC Banski dvor

Koordinator: Enisa Osman~evi} ]uri} i Beba Kapidì}

*Sve~anost otvaranja izlo`be: "SLIKE" Jovana Spreme - Izlo`ba }e biti otvorena do 31. jula.

Moderator: Alija Sara~

Koncertna dvorana 20hKC Banski Dvor

Muzi~ki paviljon 19hpark "Petar Ko~i}"

* Igrokaz za djecu "JAJE" Lutkarska igra sa muzi~kim numerama u izvo|enju Dje~ijeg studija glume“Roda”, nastala po tekstu Zlatka Krili}a.Muziku na stihove je komponovao Janko Rodi}, a za scenu pripremilaNevenka Nena Rodi}.

Moderator: Nevenka Rodi}Koordinatori:Ermin Hadìbegovi}

Vije}nica 11hKulturni centarBanski dvor

Moderatori: Muhamed Kulenovi}, Slobodan Popovi}, Ivan Tomljenovi} Koordinatori: Mirsad Filipovi} i Zoran Vukoja

Koncertna dvorana 20hKC Banski dvor

* Zabavno ve~e - “VEÊ SEVDAHA - Vezeni most” - Koncert u organizaciji “Promokultura” - ART KU]A SEVDAHA *Orkestar: Sejad Sejo Piti} - gitara. Damir Galija{evi} - harmonika, Ivica Bernadi} - prim i Zanin Berbi} - violina. *Sevdahlija: Izeta Mili{i}, Vesna Hadzi}, Hasiba Agi}, Arif Alajbegovi}, Ibro Bublin, Aldijana Tuzlak, Andrija [tefani}, Zanin Berbi}- saz i Seferovi} Samka. *Promocija plo~e banjalu~anke Samke Seferovi}

Moderator: Amir ]ehaji}

Koordinator:Elmir Muji~i}

Petak, 18. juli

Vije}nica 20h KC Banski dvor

Igrali{te 10h O[ "Milan Raki}"Novoselija-desna

Utorak, 15. juli

* Muzi~ko-poetsko ve~e- promocija knjiga

* knjige: - "Knjigometar", "Bosanske rije~i" - urednik [ime Esi}

* periodi~ne publikacije - 15. knjiga edicije Banjalu~ki ùbori "Vezeni mostovi", urednik Ismet Bekri}

Turnir u malom nogometu „Banjaluka u srcu“ Za u~esnike do 16 godina (ekipe sa tri igra~a) a turnir je nagradni.

Prijave ekipa u Zajednici udruženja gra|ana Banjaluke,Kalemegdanska br.7 (051/432-780)

Predsjednik takm. komisije:Muhamed Ibrahimbegovi} Palada

Moderator: Emina Karabegovi} Koordinator: Zdravko Malba{i}, Edo îzmi} i @eljko Tuni}

* Sve~ani koncert "Vezeni most" - U organizaciji Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci

- Na programu su djela doma}ih i svjetskih autora u izvo|enju nastavnika i studenata Akademija umjetnosti.

Nastavnici:

* [ahovski memorijalni open turnir "Ahmet ]ejvan" U organizaciji [ahovskog kluba "Ahmet ]ejvan" Banjaluka. Prijava u~esnika i izbor parova od 15 do 16:30h Turnir je nagradni: za osvojeno I,II i III mjesto, za najbolje plasiranu u~esnicu i za najmla|eg i najstarijeg u~esnika. Turnir }e voditi {ahovske sudije Momo Sopreni} i Pa{tar Stevan

Moderator: Biljana Ja{i}-Radovanovi}

Koordinatori:Mersad Salkanovi} i Narcis Hadìselimovi}

Prostorije Zajednice 17h Kalemegdanska 7.

Na prostoru kod 19h mezara-grobaSafikadi

* Polaganje cvije}a i paljenje svije}a na grob-mezar "Safikadi" Uz prigodan program: legenda o Safikadi, hor "Safikada", pjesnici Safikadi, muzi~ka pratnja- duogitar.

Moderator: Enisa ]uri} Osman~evi} Koordinator: Atifa Duna

- Magazin Saveza Banjalu~ana u [vedskoj "[eher Banjaluka" urednik Mirsad Filipovi}.* Dodjela Knjièvne nagrade “Nasiha Kapidì} Hadì} - Vezeni most" u 2014. godini za opus i domete u poeziji za djecu.- muzi~ka pratnja: duo gitara Moderator: Ismet Bekri}

Koordinator: Mirza Alijagi}

Koordinatori: Nemanja Jankovi} i Narcis Hadìselimovi}

PROGRAM

11. SUSRET BANJALUÂNA

"VEZENI MOST - 2014"

11. SUSRET BANJALUÂNA

"VEZENI MOST - 2014"

Koordinator: Veselin Milinkovi}

Studenti: - Snjeàna Popovi} - Nevena Marin - Lidija Paji} - Timea Hoti} - Dejan Trkulja

- Ivona Kesi} - Aleksandra Kopi} - Nata{a Vukojevi}

Koordinator: Elmir Muji~i}

- "Povratak u ta~ku" - Ranko Pavlovi} - "Bosanac u Hayd Parku" - Idriz Saltagi} - "Katarina i pjesnik" - Denis Dèli} - "Prvak u hvatanju zjala" - Jovo ûli} - "Put u nepoznato" - Enisa Bajri} - "@al za Vrbasom" - Mirsad Omerba{i}

Igrali{te 10h O[ "Milan Raki}"Novoselija

Turnir u basket-ko{arci za oba spola do 15 godina (ekipe sa 3 igra~i) Turnir je nagradni za I, II i III mjestoPrijave u~esnika u prostoriji Zajednice udruènja gra|ana Banjaluke,Kalemegdanska br.7 (051/432-780)

Predsjednik takm. komisije:Muhamed Ibrahimbegovi} PaladaKoordinatori:Mersad Salkanovi} i Narcis Hadìselimovi}

[ahovski memorijalni open turnir "Ahmet ]ejvan"u organizaciji [ahovskog kluba "Ahmet ]ejvan" Banjaluka.Sve~ano progla{enje rezultata i dodjela nagrada - za osvojeno I, II i III mjesto,

Turnir }e voditi {ahovske sudije Momo Soprani} i Stevan Pe{tar

Moderator: Emina Karabegovi}Koordinatori:Zdravko Malba{i}, Edo îzmi} i @eljko Tuni}

Prostorije Zajednice 17hKalemegdanska 7.

- za najbolje plasiranu u~esnicu i najmla|eg i najstarijeg u~esnika.

*Galerija zaslu`nih Banjalu~ana - Hommage - sje}anje na banjalu~ke glumce Maru i Vladu Zeljkovi} koji su svojim likom i djelom obiljeìli vrijeme i prostor u kojem su ìvjeli.

Moderator: Prof. Ranko Risojevi}

Vije}nica 20h Kulturni centar Banski dvor

Koordinator: âvka Admir

Stadion FK "Borac" 18h

Revijalni nogometni susreti „VEZENI MOST“ kadeta i veterana

ekipa "Banjaluka u srcu" sa ekipama FK "Borac"(ekipe “Banjaluka u srcu” za kadete su najbolji igra~i turnira “Banjalukau srcu”, a veterani su iz dijaspore poja~ani veteranima FK-a: “Naprijed”,“Bsk”, “Jedinostvo”, “Vrbas” I dr.)- Druènje i osvjeènje u~esnika

Moderatori: Mesud Mulaomerovi}Koordinatori: Safet Isi}, Narcis Hadìselimovi}

Trener ekipa "BL u srcu": Mersad Salkanovi}

SAVEZ BANJALUÂNAU [VEDSKOJ

Republike Srpske

pokrovitelja koji }e otvoriti manifestaciju.

- "Ko{arka{ki klub Bosna L-A" 1993 do 2013 - Fikret Tufek.

- Biljana Ja{i}-Radovanovi} - Marija Pilipovi} - Sanja [erani}

- Milica Krstovi} - Lidija Bojinovi} - Miroslav Radulovi}

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice

Bosne i Hercegovine

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice

Bosne i Hercegovine

*- Dodjela Priznanja, Povelja, Plaketa i Zahvalnica “Vezeni most”, kao priznanje i zahvalnost aktivistima, partnerima i institucijama za doprinos u ostvarivanju programskih ciljeva Zajednice, povodom jubileja 10-godi{njice djelatnosti Zajednice i manifestacija “Vezeni most”.

Sponzori:

Ministarstvo za izbjeglice i raseqena lica

Ministarstvo za izbjeglice i raseqena lica

linds

trom

rombo

.se

Ingredienser:Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lökTortillabröd, 16 stArgeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g)Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g)alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majsoch gräslök och krydda med peppar efteregen smak. Fördela ut blandningen paatta tortillabröd och vik ihop dem.Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa resterande torti-llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

Tortillas med Argeta

..

..

Smakar lika gott i matensom pa smörgasen!

Documents

Šeher Banja Luka 31