Šeher Banja Luka 20

ŠŠ EE HH EE RRBBAANNJJAA LLUUKKAA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 20 - JULI - AUGUST - 2012. - MOTALA - GODINA III

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteArt-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareAzra Lokvančić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatima Mahmutović

Esmina MalkićHaris GrabovacNedžad Talović

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Slavko Podgorelec (BiH)Mišo Vidović (BiH)Kemal Coco (BiH)

Dominik Bertotti (BiH)Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka,Luxorgatan 12, 591 39 Motala

Telefon: +46(0) 141 51684Internet: www.blsavez.se

E-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaBožidar NIKOLIĆ , Klisura kod Jablanice ,

1946., akvarel; vlasništvo MSURS

Š E H E RBANJA LUKA

Poštovani čitaoci

ŠTA SMO MOGLI I ŠTA MOŽEMO...

Vjerujemo, da se većina od vas uspjela dobro odmoriti tokom proteklog ljeta, okupati u moru ili u bistrinamaVrbasa, Vrbanje i Suturlije. Velike vrućine, koje su vladale u julu i augustu, usporile su mnoge aktivnosti, činilo seda je grad pust, da rade samo oni koji moraju, a ispred Palasa su se mogli vidjeti samo Banjalučani, pristigli iz cije-loga svijeta. Ali ni paklene vrućine nisu mogle spriječiti članove našeg Saveza Banjalučana da se uključe u pripremui realizaciju tradicionalnog «Vezenog mosta», pomažući Zajednici udruženja građana Banjaluke da i ovogodišnjamanifestacija dostigne zadovoljavajući nivo. Ostvarili smo mnoge kontakte sa našim sugrađanima koji žive i rade uBanjaluci. Neki od nas su gostovali u državnim, regionalnim i lokalnim sredstvima informisanja, a samu manifes-taciju redovno su pratili radio i dnevna štampa. I urednik vašeg magazina imao je intervju u sarajevskom “Oslobo-đenju.”

Nažalost, ovaj put nije došlo do razgovora sa predstavnicima vlasti, jer smo zaključili da je to bolje obaviti pos-lije lokalnih izbora.

Dosta toga o ovogodišnjem “Vezenom mostu” napisano je u ovom broju, a naši stalni saradnici nude niz za-nimljivih priloga.

Ubrzo nam stižu lokalni izbori. Apelujemo, da ispunite vašu građansku dužnost i 7. oktobra glasate, vi koji ste seprijavili u izborni proces, i tako svojim glasom doprinesete boljim demokratskim procesima u domovini. To je dobraprilika da svojim aktivnim učeščem utičete na promjene ka boljem i stabilnijem društvu u BiH, a ujedno pomognetesamim sebi u ostvarivanju svojih prava. Znamo da politička situacija u BiH nije ružičasta, da je velika nezaposlenost,da je nacionalizam još uvijek prisutan, da je ekonomija daleko od željene, da smo daleko od Evrope. Tom stanju,osim političara i javnog mnjenja, «kumovali» smo i mi koji živimo i radimo u tuđini, u prvom redu svojom pasivno-šću, neglasanjem na državnim i regionalnim izborima i sve rijeđim dolascima u BiH. Nameće se zaključak da su semnogi okrenuli sredinama u kojima se trenutno nalaze, a mlađe generacije pogotovu gube spone sa svojom maticom.Hoće li se situacija promijeniti nabolje, uveliko ovisi o nama i našoj upornosti. Ne možemo stalno krivce tražiti u dru-gima, moramo biti samokritični i vidjeti šta smo mi mogli i šta možemo uraditi bolje. Naša domovina nas treba, nesamo naše novce, jer u dijaspori se nalaze ogromni kvalitetni potencijali od kojih naša zemlja ima male ili nikakvekoristi. Na nama je da se više angažujemo i pomognemo, da i Bosna i Hercegovina dobije zasluženo mjesto na svjets-koj karti.

U Motali je održan 18. tradicionalni susret Banjalučana, a više o tom druženju imat će te prilike pročitati u slije-dećem broju našeg i vašeg magazina.

Mirsad Filipović

Sadržaj

3

Deveti”VEZENI MOST”.....................................................................4Grad boja...........................................................................................6Zapjevajmo banjalučki.....................................................................8Hommage Safikadi.........................................................................10Predizborno ljeto............................................................................12“Još nije vrijeme za ulicu........................ ......................................13Priča o Đuli, prijateljima i ljubavi...................................................14Murat Fon Minhauzen.....................................................................16Godišnja skupština udruženja građana povratnika Banja Luka....................................................18Kolaž: Vezeni most.........................................................................20Sjećanja: Marijan Beneš................................................................22Reportaža: Edin Kasum.................................................................25Bosanski putopis #2.......................................................................26Kozijom stazom u bolji život manjeg, a boljeg entiteta..............29Reportaža: En spännande resa.....................................................30“Žal za Vrbasom..............................................................................32Franjo i ples u Trapistima...............................................................34Nišani...............................................................................................36Poezija..............................................................................................38


ssttrr..44

DDeevveettii ““VVeezzeennii mmoosstt””

ssttrr:: 3366

NNiiššaannii

ttrr..2222

MMaarriijjaann BBeenneešš

ssttrr..3300EEnn ssppäännnnaannddee rreessaa

4 Š E H E RBANJA LUKA

Deveti susret Banjalučana »Vezeni most«, održan od 13. do 19.jula, započeo je otvaranjem impozantne izložbe ”Akvareli ban-jalučkih umjetnika” u salonu Kulturnog centra Banski dvor.Mnogrobrojnim posjetiocima su se biranim riječima obratili kustosLjiljana Perduv Misirlić i likovni umjetnik Alija Sarač. Oni su is-takli važnost ove veoma kvalitetne izložbe na kojoj su se moglividjeti najznačajniji radovi savremenih banjalučkih umjetnika.

Svečano otvaranje ovogodišnje manifestacije, sedme po redu,«Vezeni most» održano je u prepunoj sali nekadašnjeg Doma kul-ture, a sadašnjih Banskih dvora. Skupu su se obratili predsjednikSaveza Banjalučana u Švedskoj, Mirsad Filipović i šef odbora zakulturu u gradskoj upravi, gospodin Milenko Malinović. Usvečanom koncertu “Vezeni most” u organizaciji MSA “Arion”,učestvovali su Tamburaški Orkestar Zdravka Ćosića, te solisti,maestro na klaviru Milan Savić i sopran Lidija Pavić koja jeprekrasno otpjevala nekoliko arija i oduševila prisutne, koji su jenagradili dugotrajnim aplauzom.

U sklopu ovogodišnjeg Vezenog mosta, održana su sportskatakmičenja, memorijalni šahovski turnir ”Ahmet Ćejvan” i na-gradni rafting spust. Odigrane su i prijateljske utakmice veterana ijuniora F.K. Borac i BL u Srcu, a o kulturnim događanjima imamo iposebne izvještaje.

Galerija zaslužnih BanjalučanaU prostorijama Kulturnog centra održano je veče posvećeno

sjećanju na našeg sugrađanina profesora Miroslava Vrabeca, ino-vatora i utemeljitelja uvođenja filma u pedagošku metodiku.

Završna večer je održana u vodenom parku Aquana u Boriku, agostima se obratio Muhamed Kulenović, predsjednik zajednice,koji se u svom govoru osvrnuo na realizaciju «Vezenog mosta» nje-govom značaju i problemima na koje su nailazili organizatori ovemanifestacije. Muhamed se posebno zahvalio svim onima koji susvojim volonterskim radom i uloženim naporima, doprinijeli da iovogodišnja manifestacija prođe u najboljem redu i bez ijednog in-cidenta. Prisutnim se obratio takođe poznati sportski pregalacEnver Kučuković Tender i predao nagrade sportskim entuzijastimaMuhamedu Ibrahimbegoviću i Narcisu Hadžiselimoviću za njihovdoprinos u organizaciji i realizaciji sportskih takmičenja.

Veselilo se, pjevalo i igralo do kasno u noć, a vrijedni organiza-tori su napokon odahnuli i makar za trenutak zaboravili na umor.Jer stvarno nije bilo lako organizovati ovako zahtjevnu i složenumanifestaciju i zato im od srca HVALA!

Vezeni most

5Š E H E RBANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

Deveti »Vezeni most«

Tekst: Mirsad Filipović

Vezeni most


Ljetni susreti Banjalučana u rodnom gradu uvijek su i uznaku – boja; muzičko-poetskim programima, kojima običnozapočinju tradicionalna druženja nazvana po stihovima ban-jalučke pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić »Vezeni most«,prethode otvorenja izložbi koje nam približavaju bogatu likovnubaštinu i savremeno stvaralaštvo banjalučkih likovnih stvar-alaca. Ovog jula, od 13. do 31., bila je to izložba »Akvareli ban-jalučkih umjetnika«, u salonu Banskog dvora.

Banjaluka je i svojim prirodnim ljepotama i ozračjem gradboja. Nijanse Vrbasa i lišća u alejama, pa zidina Kastela i starihzdanja, i oblaka iznad Graba, Šibova i Starčevice, pretapajuse u nove kolorite i nove oblike i značenja.

«Banjalučki umjetnici moderne, ili savremene vokacije, dalisu značajan doprinos jednoj od najstarijih likovnih tehnika, biloda im je akvarel trajna tehnička opredijeljenost, ili tek jedna odmogućnosti lkovnog izraza u jednom trenutku«, piše u pred-govoru kataloga ove izložbe kustoskinja Ljiljana Perduv Misir-lić. »Tehnika akvarela, naime, umjetniku omogućava da brzo iefektno izrazi intimna likovna osjećanja, dopušta mu puno višelakoće i mekoće, transparentnost..., ali istovremeno postaje isvojevrsna zamka za koju treba veliko umijeće...«

Priređujući ovu izložbu, Ljiljana Perduv Misirlić je nastojalada nam, prije svega, približi poetičnost banjalučkog akvarela,ali i njegovu senzibilnost i slojevitost, od detalja do pejzaža, odapstrakcije do figurativnosti. Izbor djela nas vodi od vremenaimeđu dva svjetska rata, kada se javlja Božidar Božo Nikolić,pa kroz pejzaže, kolorite i oblike umjetnika iz grupe»Četvorice« - Dušana Simića, Bekira Misirlića, Envera Štalje iAlojza Lojze Ćurića, do akvarelista koji tragaju za novim izraz-ima i promišljanjima, kao što su Kemal Širbegović, MilutinKopanja, Jagoda Šestić, Biljana Gavranović, Zoran Egić i dr.Uz ove umjetznike, na izložbi se uspješno predstavljaju i:Goran Janković, Dejana Kerčov, Radenko Milak, Nerica Ab-dulić-Osmančević, Renato Rakić, Svetlana Salić-Mitrović, AlijaSarač, Marko Stupar, Zlatko Valentić, Slobodan Vidović i BoškoVukojević.

»Svaki od ovih naših umjetnika ima svoju priču, svoj ak-varel, a sagledavanjem tako različitih poetika stiče se utisakda je Banjaluka »kutija boja« koje Vrbas spaja hartijom, dokruke umjetnika stvaraju akvarele bogatog sazvučja«,zaokružuje Ljiljana Perduv-Misirlić svoj pogled na ovaj dio ban-jalučke likovne riznice.

A nama, u magazinu »Šeher Banjaluka«, drago je da smo,i prije ove izložbe, na stranicama, pa i naslovnim, približavaliova vrijedna likovna djela.

GRAD BOJAAkvareli banjalučkih umjetnika

Tekst: Ismet BEKRIĆFoto: Goran Mulahusić


Vezeni most


Ovogodišnji susret Banjalučana »Vezeni most«, održan od 13. do19. jula, bio je i u znaku novih književnih i monografskih djeladomaćih autora. Pisci su »izašli« i sa stranica novih Banjalučkihžubora i novog broja magazina »Šeher Banjaluka«, koji izlazi uŠvedskoj. Iako je ovog ljeta izostalo poetsko-muzičko veče, najvišezbog nedostatka sredstava, a i zbog izvjesnih organizacionih»traženja«, brojni ljubitelji lijepe riječi ipak su imali priliku da čujupisce koji su čitali stihove i prozne odlomke iz svojih novih knjiga.

Pjesniča riječ je zažuborila i u dvorištu rodne kućepjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić, prilikom polaganja cvijeća naspomen ploču sa koje nas stihovi pozivaju u »grad od lišća«, da bismokorakom lakim prešli »vitki vezeni most«. Pjesnikinja EnisaOsmančević Ćurić, prva dobitnica nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić– Vezeni most«, posvetila je stihove »pletisanki« koja je »otišla danabere zvijezda«, a te zvijezde sada i u sumornim, nostalgičnimvremenima svijetle u nama. Nasihina sestra Beba Kapidžić, poznatalikovna pedagoginja i umjetnica, rekla je da uspomene na lirskuvezilju ne žive samo u ovom ambijentu kraj Vrbasa, nego i u spomen-sobi u kojoj brojne knjige, dokumenti i predmeti podsjećaju na jednočudesno banjalučko vrijeme, i na pjesnikinju koja je tom vremenuudahnila ono najljepše – poetiku trenutka i trajanja.

DAJAK – UKRAS VRBASA: »Kada pogledate vrbaske bukovei brzake, bit ćete zadivljeni njihovom ljepotom i snagom«, ističe drMirza Bišćević u predgovoru svoje monografije »Dajak – vrbaskalađa«, koja je 14. jula otvorila svoje stranice na promociji u vijećniciDoma kulture – Banskog dvora u Banjaluci. A tu ljepotu, i tu snagu,još više dočarava vrbaski, banjalučki ljepotan, »vilin konjic« nadtalasima, »vrbin list« u tihacima – dajak čamac, vrbaska lađa, izvorno

plovilo koje u ovakvom obliku, i sa ovakvom tehnikom vožnje,guranjem, postoji samo u Banjaluci, na njegovoj plahovitoj ismaragdnoj rijeci.

»Dajak čamac (dayak, tur. odgurnuti), odnosno lađa,autohtono je plovilo na rijeci Vrbas, u gradu Banjaluci, koje se – većviše od 150 godina – vozi, »tjera«, odgurivanjem drvenom motkom odno brze i često neukrotive rijeke kao što je naš Vrbas«, rekao je napromociji svoje monografije Mirza Bišćević, i sam »dijete« Vrbasa injegovih čamaca. Promotor ovog vrijednog izdanja, pisac i publicistSlavko Podorelec, ukazao je na obilje novih podataka i fotografija,koji Banjaluku i njenu rijeku približavaju u novom svjetlu – i prošlogi sadašnjeg vremena. Jer, dajak čamac je uvijek imao, i ima, svojeistinske zaljubljenike i privrženike – ko jednom na njega stane ipogleda u ukrašeni špic, pa još kada ga potisne dugačkom »dajak-motkom«, pobjeđujući brzake, bez njega više ne može, ostaje muvjeran čitavog života.

Ova knjiga »prezentira dajak u njegovoj cjelini«, vraćajućinas slikama i krajolicima kojih više nema, ali i upućujući na današnjurijeku koja bi bez svoga čamca bila kao bez svoga toka, i svojeljepote.

SA PISCIMA I KNJIGAMA: Vijećnica je, samo dan kasnije, unedjelju, 15. jula, ponovo bila mjesto susreta pisaca, knjiga i brojnihsugrađana, među kojima najviše onih što ih je u njihov grad izsvjetskih prognaničkih daljina dovela nostalgija, boljetica kojoj nemalijeka. Te nesanice je pjesnički iskazao Kemal Coco, koji je obaleVrbasa zamijenio obalama Une, ali nije zaboravio žubore rijeke usvojoj rodnoj Novoseliji. Književno veče – Sa piscima i knjigama –i započelo je tom pjesmom objavljenoj u novoj, već 14. knjizi

ZAPJEVAJMO BANJALUČKIPiše: Ismet BEKRIĆ Cvijeće na spomen-ploči pjesnikinje »Vezenog mosta« -

Predstavljanje novih knjiga banjalučkih autora – Zajednolistamo stranice magazina »Šeher Banjaluka« i novihBanjalučkih žubora – Oživljena legenda – Nagrada»Nasiha Kapidžić Hadžić - Vezeni most« Kemalu Coci


Vezeni most


Banjalučkih žubora, u kojoj pjesnik poručuje Banjalučanima – magdje bili: »Zapjevajmo uz žubore Vrbasa / i svjetlost Safikadineljubavi / Zapjevajmo banjalučki.«

Taj »zavičajni pjev« dopirao je sa stranica svih novih knjiga kojesu te večeri predstavljene – i pjesničkih, i proznih. Banjaluka jeumjetnički oživjela u romanu Ranka Risojevića »Gospodska ulica«i poetskoj prozi Tihomira Levajca »Oproštajno pismo staroghrasta«, svjetlosti zavičaja i mirisi zavičajnih trava plijenili su izromana Edhema Trake »Svjetlo povratka«, a neki meki, sjetnižubori djetinjstva zapljuskivali su nas iz pjesničke zbirke EniseOsmančević Ćurić »Pregršti bisera«, prevedene na francuski jezik,te »Jedne male noćne (banjalučke) muzike«, svojevrsnog albumauspomena Migdata Hodžića.

Banjalučki autori na svaki »Vezeni most« dolaze i sa svojimnovim knjigama za djecu; ovog puta Ranko Pavlović je predstavio»Jednu Priču i druge priče«, prozu nagrađenu nagradom »Fra GrgoMartić«, dok je izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle pravo izštamparije donijela najnoviju pjesničku zbirku Ismeta Bekrića»Pjesma se javlja«.

Na književnoj večeri, koju je dirkama klavira muzički uljepšaoFilip Vukelić, predstavljen je i novi broj magazina Banjalučana uŠvedskoj »Šeher Banjaluka«, koji je, prema rječima njegovogglavnog urednika Mirsada Filipovića, postao istinski most izmeđunaših sugrađana u Skandinaviji, i svijetu, i njihovog rodnog grada.Predstavljena je i nova knjiga Banjalučkih žubora »Od Palasa doBosne«, uz pjesničku riječ saradnika – Enise Osmančević Ćurić,Migdata Hodžića, Ognjena Pudara, Sadete Sokol i SlobodanaBajića. Čitanjem odlomka iz romana »Blaupunkt« Fuada Balića,oživljeno je i sjećanje na ovog banjalučkog umjetnika i neimara.

Gost večeri bila je izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle,koja je objavila brojna djela autora ovog područja, od Petra Kočića,Branka Ćopića, Nasihe Kapidžić-Hadžić, Stanka Rakite, do EniseOsmančević Ćurić, Ranka Risojevića, Ranka Pavlovića, KemalaCoce, Muhidina Šarića, Ismeta Bekrića.

SUNČANA STRANA DJETINJSTVA: Kruna ove bogatevečeri sa piscma i knjigama bila je već četvrta dodjela književnenagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, koja je ove godinazasluženo pripala pjesniku Kemalu Coci, za njegov pjesnički opus ipedesetogodišnje prisustvo u bosanskohercegovačkoj poeziji zadjecu. Obrazloženje žirija pročitao je Ranko Pavlović, prošlogodišnji

dobitnik ovog prizanja, koji je između ostalog istakao:»Pjesnik Kemal Coco, koji sada živi i stvara u Bihaću, a koji

je dugo, obavljajući odgovorni novinarski posao, živio u Banjaluci,ušao je u svijet književnosti prije više od pet decenija, nekako uporedos Nasihom Kapidžić Hadžić, i to stihovima za djecu koje je, još kaosrednjoškolac, objavljivao u Malim novinama i na dječijoj straniciOslobođenja. U poeziju za najmlađe uveo je svakodnevni život... Unjegovoj poeziji oslikava se sunčana strana života i djetinjstva, pa jei to opredijelilo žiri da mu dodijeli nagradu koja nosi ime pjesnikinjes kojom se napajo sa istih inspirativnih vrela.«

Primajući ovu pjesničku nagradu, Kemal Coco je naglasioda mu je posebno draga jer je to priznanje njegovog grada i njegovihbrojnih sugrađana koji sada, kao i on, svoj grad nose u sebi kaovječitu čežnju i poeziju.

PJESME ZA SAFIKADU: Književni program, oslonjenuglavnom na domaću riječ, sklopio je svoje »pjesničke stranice« namjestu poezije i ljubavi – kraj Safikadinog kamenog biljega, namjestu na kojem je, prema legendi, pokopana jedna djevojka koja je,kako napisa Irfan Horozović u svome zapisu, zbog nesretne ljubavi»obgrlila top« što je svakodnevnim pucnjem sa starih zidina tvrđaveoznačavao vrijeme. Vrijeme koje je sada stalo i ušlo u legendu ojednoj banjalučkoj ljubavi.

Tog banjalučkog ljetneg predvečerja, a bio je 16. juli 2012., krajSafikadinog kamenog sarkofaga, sa kojeg se »izvija uvis svjetlostsvijeća«, okupili su se brojni Banjalučani, svih vjera i pogleda, da jošjednom kažu kako je ovo grad ljubavi, a ne mržnje, i kako se ovdjeputevi prepliću, a ne završavaju i utapaju samo u jedan, sebi dovoljan.Bili su tu i pjesnici, i žene iz hora »Safikada« koje su i zapjevalepjesmu onoj čiji grob »nijedna vlast nije okitila«, onoj koju »nijednavjera nije prisvojila«, ali i onoj na čijem grobu »svjetlost... nikad nijezgasnila«. Zato je i pisac Slavko Podgorelec, koji je za operu»Safikada« napisao i libreto, a koji je govorio na ovom mjestu ljubavii zajedništva, pozvao sve prisutne, i sve vjernike, i muslimane, ipravoslavce, i katolike, a također i ateiste, da svako, na svoj način,molitvom ili šutnjom, oda počast Safikadi, koja je već dugo simbolzajedničkog pripadanja dobroti i ljubavi.

»Vezeni most«, tako, dobija još jedan luk, onaj najljepši, lukljubavi i spoznaje da niko nije dovoljan sam sebi.

»Kako je to jednostavno raspoloviti dan i uroniti u nj!«Uroniti u Grad!


Poštovani i dragi, svi koji se večeras okupiste Dakle – dragi Banjalučanke i Banjalučani,ma odakle potičete – na ovome mjestu ste Banjolučani!

Koliko je meni poznato, ovo je prvi, da kažem – institucionalni ’tehvid’ –našoj sugrađanki koja je, prema legendi, baš kao i ’ona’ Julija iz talijan-skog grada Verone – život dala za ljubav. To je svjetska legenda.

Rekoh ’legenda’, a kao i svaka urbana legenda, balada o Safikadi ima,bezbeli, više verzija iliti varijanti. Ova naša ima najmanje četiri. Premanekim, naša Safikada se zaljubila u askera – turskoga vojnika, a kakoroditelji nikad nisu begenisali odnosno voljeli ’askeriju’- vojsku koja nezna se gdje će omrknuti - a gdje osvanuti, naša Safikada se, demonstra-tivno, namjestila pred top da pokaže kako je ljubav jača od svih adeta iobičaja...Prema drugoj priči – Safikada se rastavila sa životom e da bi dokazala iz-

abraniku srca svojega kako mu je, unatoč tračevima mahalskim, bila i os-tala vjerna...

Književnik Ćamil Sijarić zapisa kako je naša Safikada zabegenisala tob-džiju koji je svakodnevno palio fitilj na topu-haberdaru (iliti glasniku)...

Elem – ima puno priča, a jednu je maestralno, u svom nadahnutom ku-jundžiluku, opričao naš sugrađanin Irfan Horozović... a tu priču možeteiščitati u periodičnom magazinu „Žubori“, autora i urednika IsmetaBekrića.Tako je sudbinu naše Safikade opisao naš Irfan Horozović... A svaka priča je pusta ako je ne prati pjesma: zbog toga je ovdje hor

„Safikada“ koji će nam i melodijom dočarati bezgraničnu ljubav... Hor vodinaša sugrađanka gospođa Atifa Duna.Čuli smo pjesmu „Safikada“: napravljena je i istoimena opera, u kojoj se

Safikada zaljubila u inovjerca – vojnika austrijskoga: tu verziju legende jepreferirao i svojim argumentima ’ozidao’ naš rahmetli-pokojni slikar, pjes-nik i književnik – a ja kažem i polihistor Alojz-Lojzo Ćurić.

Možda je manje znano, ali na ovom mezaru je svjećice marta 2009. go-dine zapalio i Martin Luter King III, sin „Onoga“ Martina Lutera Kingakoji je, šezdesetih prošloga vijeka u Americi uzviknuo „I have the Dream“– dakle - Ja sanjam...o ljubavi među ljudima, bez obzira na vjeru, naciju,kulturu, boju kože...

Safikada je bila i ostala inspiracija svima koji ljubav spoznaju kao darBožji, dar koji je najsnažniji od svih motiva...Pa, da poslušamo kako je LJUBAV inspirisala i naše pjesnike...o tome su

zborili Ismet Bekrić i Enisa Osmačević-Ćurić.

Za kraj – ostavio sam kratku priču o Safikadi Smajlović, iz mahale Gazan-ferije, koja je ostala sačuvana u usmenom predanju... Navodno, početkom 17 vijeka u Banjoj Luci stolovao je nekakav Zlopaša,

koji je gradio most na Vrbasu... Iz Stambola je stigao mimar (arhitekta,valjda i inžinjer-zidar) Sulejman iz poznate porodice graditelja Sinana.

Sulejman je, s večeri, zalazio u kahvu koja se nalazila u Ferhad-pašinomkaravanseraju (ovamo – iza nas, preko puta Ferhadije) kod Jarana Sma-jlovića – Safikadinog brata po stricu odnosno amidži. Most je bio, haman,završen, pa će Smajlovićke – Safikada i njena majka Suada, jednoga danaprošetati ćuprijom, a kad su ulazile u kulu (bijaše na kaldrmi poledice)Safikada se pokliznu i pade joj zar s lica... Mimar Sulejman pritrča da je pridigne i tad se ’ono’ dogodilo: ukrstiše im

se pogledi i... onda je Safikada Smajlović počesto špartala mostom, i kadbi naišla na Sulejmana (a on kao ’nije znao’ da će naići) diskretno bi uk-lonila zar... Tu se oni dogovore da zajedno pobjegnu.

Sulejman se povjeri Jaranu Smajloviću, i ovaj prihvati da bude provo-dadžija. Ali...dušmani ne spavaju, pa dojave Zlopaši kako njegov mimar-zidar begeniše djevojku iz ugledne porodice: paša naredi da se Sulejmanuzapti, i sabah-zorom prevede u Berbir odnosno Gradišku.Jaran Smajlović je to tek sutradan doznao, i odmah javio Safikadi – a ova

se, odjevena u svadbeno ruho, otputi preko mosta u Tvrđavu, i kad je fitiljna topu-haberdaru već upaljen – pritrča i obgrli cijev. Top gruhnu, Safikadina glava odleti na ovo mjesto, a onda je, kao šehida,

ovdje i sahraniše. Po legendi, Jaran je odjahao do Berbira i tu, u nekoj mehani, pronašao

Sulejmana i saopštio mu crni haber. Priča kaže da je Sulejman, bez riječi,uzjahao konja i galopom se sjurio u Savu... I tu završava legenda, koju je novinar Stevan Martinović zabilježio na os-

novu živog kazivanja rahmetli odnosno pokojnog Osmana Džinića čija jeporodica, vaktile, bila u bliskom srodstvu sa Safikadinim Smajlovićima.Život je lijepa, nekada tragična – ali neporecivo čudnovata priča: Safikada

i njen Sulejman preseliše na ahiret odnosno u legendu – a ovo druženjeneka završi hor ’Safikada’ jednom lijepom pjesmom.

Hvala svima koji večeras dođoste: završavajući zvanični dio ovog pod-sjećanja, pozivam vjernike, muslimane i kršćane odnosno hrišćane, nekaprouče Fatihu odnosno zaupokojenu molitvu Safikadi – a ostale, ukolikožele, neka zapale svijeću, polože cvijet ili – jednostavno – neka odćute kojiminut.

Ponavljam i upamtite: ČISTA I ISKRENA LJUBAV NE PRIZNAJEMEĐE NI GRANICE ! Neka Vas Gospodar Svjetova blagoslovi !

****************************

I dogodi se!; Bošnjakinje proučiše Fatihu, kršćani i hrišćani pomoliše seza Safikadu, a upališe se i svjećice – žute i bijele, i na mezar se položimnoštvo ruža i karanfila...

Tog ponedjeljka, na i oko mezara, okupilo se stotinjak osoba (zaustavilose i desetak automobila!).Tog ponedjeljka Safikada je institucionalizirana kao Banjolučanka, žrtva-

legenda bezgranične ljubavi...

HHoommmmaaggee SSaafifikkaaddii (Voditelj - moderator Slavko Podgorelec, publicista)

Ponedjeljak, 16. jula 2012. u Bajnoj Luci („Vezeni most“)

Vezeni most


U okviru ovogodišnje tradicionalne manifestacije 9-tog susretaBanjalučana " Vezeni Most 2012" realizovan je i sportski dio pro-grama koji je i ove kao i prethodnih godina protekao u znakuočekivanog velikog interesovanja mladih svih nacionalnosti izcentra Banjaluke, Borika, Šehera, Novoselije, Jagara, Kara-novca, Krupe na Vrbasu, Mejdana,Vrbanje, Lauša, Švedske,Norveške, Danske, Holandije, Kanade, Amerike i drugih krajevasvijeta.Na igralištu i u dvorani OS "Milan Rakić" u desnoj Novoseliji, tena stadionu FK Borac prodefilovalo je preko 380 učesnikasvrstanih u oko 76 ekipa u košarci,odbojci u sali,malom no-gometu kao i u revijalnim fudbalskim utakmicama kadeta i veter-ana ekipe FK Borac i ekipe Banjaluka u srcu.

I ove godine kao i prethodnih bila je to prava smotra omladine ijednom riječju kolaž pravog Vezenog Mosta i spektakl u tak-mičarskoj, sportskoj i navijačkoj atmosferi, kojoj nisu mogle nau-diti ni tropske temperature koje su vladale tih dana u Banjaluci.

Koliko god je ova manifestacija važna za druženje mladih, sti-canje novih prijateljstava i obnavljanje starih, toliko je bila ivažna u takmičarskom dijelu.Vidjelo se to sa kolikom su oz-biljnošču , entuzijazmom, žarom i željom mladi takmičili zamjesta koja su donosila simbolične novčane nagrade, pehare imedalje, a ove godine i ucešče na nagradnom rafting-spustu zaprvoplasirane ekipe.

Turnir je okupio veliki broj posmatrača, prodefilovalo je dostarodbine, roditelja komšija i zaljubljenika sporta oko terena OŠMilan Rakić. Medijski pokrovitelj turnira bile su Nezavisne novinei RTRS, a bilo je obostranog interesovanja da se finalne utak-mice direktno prenose na televiziji, ali ovoga puta je to nažalostučesnika izostalo, što neznači da za narednu godinu nepostignemo dogovor sa jednom od TV kuća.Tradicionalne revijalne utakmice kadeta i veterana FK Borac i

ekipa Banja Luka u srcu, odigrane su ove godine na Gradskomstadionu u lijepom ambijentu i veoma srdačnoj atmosferi. Uneizvjesnim i dosta borbenim i izjednačenim utakmicama slavilesu ekipe Borca .

Prvi su na teren izašli kadeti i u jednoj zanimljivoj, borbenoj i dozadnje minute rezultatski neizvjesnoj utakmici pobjedila je ekipaBorca, a žal za propuštenim prilikama ostade kadetima BanjaLuke u srcu. U duelu veterana slavio je ponovo Borac mada suveterani Bluke u srcu imali rezultatsku prednost od 2-0 i 3-1skoro do zadnjih 10-tak minuta utakmice, ali Bilbija, Špica ,Benić , Malbašić , Jandrić i ostali asovi Borca iskoristili su zadnjepromjene igrača u sastavu ekipe Bluka u srcu i slavili ove go-dine.To je njihova prva pobjeda poslije trijumfa ekipe Bluka usrcu prve godine i dva neriješena rezultata zadnje dvije godine.

Kadeti : Borac - Banja Luka u srcu 1-0

Veterani : Borac - Banja Luka u srcu 5-3

Šahovski turnir "Ahmet Ćejvan " koji je okupio oko 60 učesnikaove godine pripao je banjalučkom šahovskom velemajstoru Mi-lanu Vukiću.

I na kraju se moramo zahvaliti generalnom sponzoru sporstkogdijela programa "Vezenog Mosta 2012" Savezu BanjalučanaŠvedske koji je ove godine omogućio održavanje sportskog di-jela ove manifestacije i da bi se sve moglo odvijati po programupobrinuli su se koordinatori Mesud Mulaomerović, Almaz MaskoDropić, Samira i Narcis Hadziselimović te moderatori MuhamedKulenović i legendarni Muhamed Palada Ibrahimbegović, aujedno se zahvaljujemo i profesoru Enveru Kučukoviću, legen-darnom Tenderu, na njegovoj donaciji pehara, kao i pomoći u re-vijalnim utakmicama.

Smotra omladine

Tekst i foto: Narcis Hadžiselimović

Reportaža


Slobodan Gavranović, Dragan Čavić,Nenad Stevandić, Milutin Pejić i Aco Prelićkandidati su za gradonačelnika BanjaLuke. Savez nezavisnih socijaldemokratakandidovao je Slobodana Gavranovića,dosadašnjeg predsjednika Skupštinegrada Banja Luka, dok je Dragan Čav ić,nekadašnji predsjednik RS, zajedničkikandidat Demokratske stranke i Partije de-mokratskog progresa. Na mjesto gradona-čelnika „pucaju“ i Nenad Stevandić izSDS-a, poslanim ove stranke u entitet-skom parlamentu, Milutin Pejić, ispred So-cijaldemokratske partije RS, nekadašnjidirektor preduzeća „Pošte RS“, a tu je ja-vnosti najmanje poznat kandidat, Aco Pre-lić , ispred Stranke socijalne sigurnostisrpskih boraca. Ovi kandidati zvanično supotvrdjeni od Centralne izborne komisijeBiH.

Prema potvrdjenim kandidatskim li-stama za odbornike u Skupštini gradaBanja Luka (www.izbori.ba) političke par-tije prijavile su veliki broj kandidata, uzjedan broj nezavisnih kandidatskih lista inezavisnih kandidata. Skupštinu gradaBanja Luka čini 31 odbornik , biraju se načetiri godine. Veliki broj kandidata za od-

bornike politički analitičari, izmedju ostalogveć su prokomentarisali riječima „malabara, a puno krokodila“.

Zanimljiva je „struktura“ kandidata zaodbornike: Na listama političkih partija subivši i sadašnji ministri, novinari, glumci,ugostitelji, bokseri, fudbaleri, a ima i ak-tuelnih odbornika koji namjeravaju uhvatitidrugi, ili čak treći mandat.

Iako u trenutku pisanja ovog teksta(23.avgust) predizborna kampanja zvani-čno nije počela političke partije i kandidatine gube vrijeme: Osim uobičajenih već ra-nije vidjenih prepucavanja preko medija,

aktivisti političkih partija obilaze gradskekvartove i „kucaju“ gradjanima na vrata,anketirajući potencijalne birače da li ćeizaći na izbore i za koga će glasati. Utome, ponekad znaju i pretjerati pa i po ne-koliko puta „zvone“ na vrata, što izazovenegativne reakcije gradjana. Opet pojedinikandidati za gradonačelnika obilaze plažena Vrbasu, dijele gradjanima šahovsketable, lopte i druge sportske rekvizite, te or-ganizuju sportska takmičenja!?

-Privlačenje potencijalnih glasačamoglo bi ličiti na sve , samo ne na civilizo-van politički dijalog. Kampanja bi moglabiti reprizna repriza , pa time sve blutavijai ogavnija, pa će biti i podmetanja, klizećihstartova, iznošenja prljavog veša i kradjena sve strane, izjavila je analitičarka izBanja Luke Svetlana Cenić, koja se svoje-vremeno pominjala kao kandidat opozicijeza gradonačenika Banja Luke. Na ovakonešto upozoravaju i opozicione političkepartije.

Jedno je izvjesno: Dugo toploljeto, zamjeniće vruća predizborna i iz-borna jesen. Iako su im političari pokušali„uprljati“ plaže, Banjalučani i Banjalučanke, nisu odustajali od Vrbasa , ne hajući za„upozorenja“ i „tvrdnje“ gradskih inspekci-jih službi da Vrbas nije za kupanje. Na-mjerno, ovaj tekst nismo ilustrovalifotografijama političara, nego atmosferomna obalama , kao da su time Banjalučaniželjeli poručiti: Političari su prolazni, samoje Vrbas vječan.

Predizborno ljeto

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Reportaža


Suša, požari, katastrofalna ekonomsko-so cijalna situacija samo su neki od „po-kazatelja“ s čime su se sauočavali gra-djani u RS u proteklom periodu. I dok susuša i požari elementarne nepogode, nakoje čovjek (ne)može uticati, katastro-falno-ekonomska situacija nije ništanovo. Na nju teško da može uticati enti-tetska vlast, u prvom redu Vlada RS ipremijer Aleksandar Džombić. Situacijau privredi i ekonomiji je teška, da nemože biti teža, mada ima i tvrdnjih da bimogla biti i još teža, a vlast nema načinada je izvuče iz sve dubljeg blata u kojetone.

Statistika je jasna...I neumoljva:Prisutna opšta tendencija pada indu-strijske proizvodnje nastavljena je i u julumjesecu, a negativni privredni rezultatibilježe se u svim privrednim sferama. In-dustrijska proizvodnja ostvarena u juluove godine, u odnosu na maj, manja je

za 6,9 posto. Podaci Zavoda za statistikuRS “govore” da je industrijska proizvo-dnja ostvarena u periodu januar – jul2012. godine u poredjenju s istim perio-dom prošle godine manja je za 5,6 posto.

Prisutan je i pad broja zaposle-nih, pa je u julu 2012., u odnosu na pro-sječan mjesečni broj zaposlenih u 2011.,taj broj manji za 0,7 posto. Kada setome doda da je broj nezaposlenihprema podacima Zavoda za zapošljava-nje RS, viši od 151.000, dok u sindika-tima tvrde da je bez posla blizu 160.000osoba, onda je jasno kakva je situacija “uboljem dijelu BiH”, kako je to imao običajreći nekadašnji premijer, a sadašnji enti-tetski predsjednik Milorad Dodik.

I dok Dodik sve očiglednije “zaboravlja “šta je nekada govorio, pošast zvanasuša uzela je danak. Podatak koji se pro-vukao kroz medije, da je šteta zbogsuše u oblasti poljoprivrede, procjenjena

na milijardu (!?) maraka, alarmantna jekoliko i najave vlasti da će “u kratkomvremenskom periodu izaći s konkret-nim prijedlozima šta će se učiniti u vezi sjesenjom sjetvom i na koji način će serješavati obaveze prema poljoprivrednimproizvođačima u vezi s regresiranim dju-brivom”. A poljoprivednici upozoravaju:Ukoliko se hitno nešto ne preduzme,moglo bi doći i do nestašice hrane!!!

Što se tiče požara, gorjelo svešto se moglo zapaliti..Da li zbog tropskihvrućina, ili se neko bavio piromanskim„zanatom“, neka istraže oni koji su za toplaćeni. Prvobitnih 850.000 maraka šteteod požara koju „ponudi“ AleksandarDžombić, uz konstataciju da „nisu takovelike štete“, podigao je Milorad Dodik namilion maraka, i to konvertibilnih. Kolikoće to na kraju biti u eurima, teško da ćese ikada saznati, jer aktuelnoj vlasti i nje-nim predvodnicima nije palo na pamet dahelikoptere kojima se vozikaju, upute nagašenje požara.

Vlast sa „helikopterske visine“ne vidi sve prisutnije siromaštvo, neima-štinu i ekonomsku krizu iz koje se teškoizvući i sa stotinama miliona maraka ilieura kredita Medjunarodnog monetarnogfonda, niti je „čula “ miris dima sa brojnihpožarišta.

S druge strane vlast ima razlogada ljubi ruke sindikalnim vodjama na ob-ljetnicama ovih organizacija, jer RankaMišić, predsjednica Saveza sindikataRS, uskliknu da „još nije vrijeme i nisusazreli uslovi da radnici izadju na ulice“.Ta ista vlast, kojoj će takav sindikalnivodja „istinski socijalni partner“,rebalan-sira budžet za petnaestak miliona ma-raka, poručujući da se „neće dirati platezaposlenih i sva druga socijalna davanjana koje imaju pravo gradjani u RS“, indi-rektno priznajući da im je na oktobarskimizborima zlata vrijedan svaki glas biračakoji uredno primaju platu iz budžeta.

““JJoošš nniijjee vvrriijjeemmee zzaa uulliiccuu””

“...A ja sam selica, pa ih ponekad sretnem u letu...“ Od rođenja samputnik. I na ovaj svijet sam došla tokom jednog putovanja, žurilo mise. Putovanja su mi vazda bila kao disanje, luda želja za spoznavanjemmagičnog svijeta u kojem obitavamo, svijeta koji mi je bio dom,uporedo s mojim banjalučkim. A onda je matična zemlja pokidana, bru-talno iskasapljena, a ja sam nastavila da putujem sa njenim krhotimazabodenim u dušu. Vraški je bolilo i pratilo me kud god bih krenula,zamagljujući mi pogled na sve ono što mi je ranije bilo magično. Tokomdaljnjih putovanja bila sam obuzeta jakom željom da sretnem svojedrugove, svjedoke prošlog života, svoje bisere rasute po cijelom svi-jetu i tako redom. I sretala sam ih i tek tada bi se stvarao oblog koji biublažavao rane nastale usljed onih krhotina. Ti oblozi su mi pomagalida živim neki potpuno drugačiji život u mojoj zemlji u kojoj bi me tekponekad neki miris vratio u draga i poznata stanja nekadašnjeg.Kada je Đula prevukao prstima po žicama gitare te noći 7. Jula urestoranu „Alibaba“ na obali Vrbasa sve je odjednom došlo na svojemjesto. Rane su postale ožiljci, znala sam da mogu dalje. Nije bilo vre-mena da se puno razmišlja, riječi će se uobličavati poslije. Ta noć seživjela i iživjela emocijama od kojih ću dio po dio poslije isijavati idalje u nekom sasvim običnom svakodnevnom životu. Bilo je nebitnoko se na prepunoj terasi restorana zna ili ne zna dovoljno, ljude jeprivlačila emocija, a ne razaznavanje fizionomija. A sve je počelo vješću da u Banjaluku nikada više neće doći stari drugiz Mejdana Zoran Mužević, čije je srce stalo dva dana ranije daleko uŠvedskoj. Bila je to šokantna i jeziva vijest za sve koji su ga poznavali,za mene strašna, jer smo se čuli više puta ovog proljeća, prvi put nakongotovo 20 godina. I što me najviše zabolilo, imala sam njegov prop-ušten poziv te njegove zadnje noći. Zoka je bio drago sjećanje, šašavimladić koji krade saksiju sa nekog balkona u Ante Jakića da bi mi jepoklonio za neki 8.Mart, bio je i zajedničko odrastanje tokom mojihranih fakultetskih dana i i njegove vojske u Zagrebu početkom os-amdesetih. Mnogo svađa i strasti. Imali smo sjećanja koja smo mrvilipreko telefona, a koja su dvije decenije stajanja po strani dodatno os-nažila, tako da su počinjala da kipe. Upadali smo jedno drugom u riječ,pričali istovremeno, smijali se. Bilo je to daleko i od primisli za pon-avljanjem iz prošlosti, već jednostavno uspostavljanje našeg temelja,pukog života, karike koja je nedostajala u međuprostoru njegovog izg-nanstva iz rodnog grada i mog očaja što je sve to tako, stepenik čiji je

izostanak ponekad značio posrtanje. Uz priče o njegovoj djeci, mojojporodici i tako redom razdaljine između Banjaluke i Švedske gotovoda nije ni bilo. Nakon bezdana tuge koji me gotovo savladao kada sam saznala,odabrala sam da se od Zoke rastanem Besmrtnom pjesmom Mike An-tića ili me on obukao u tu pjesmu u nevidljivom kosmičkom poretkustvari, kako god. Uglavnom, iste te večeri obrušila sam se u život svomžestinom, koji je mamio još bujniji utoliko što je blistao na zaleđu smrti.Naime, naš Senad Đulić, jednostavnije Đula naumio je da zasvira gitaruza svoju dušu u Alibabi kao i toliko puta do tada, na mjestu odakle prekorijeke puca pogled na njegovu kuću. Nismo imali planova, niti je Đulaslao pozivnice jal ovako, jal onako. Samo nam je rekao Sviram tad itad, Bujrum ko želi! Bile su to magične riječi koje su nas spontanookupile. Nas ovdje, nas izdaleka, jednostavno nas. Jer njegova duša jeposebno blistava, naprosto mami da se utopite u obilje ljubavi koja sepreljeva iz nje. Kada su se zvuci Đuline gitare povezali sa onima s Ću-tine i Merimove, terasa se naprosto odlijepila od tla i svi smo počeli dalebdimo daleko iznad svih gluposti, ljudske zloće, prepreka i Scili iHaribdi koje su nas godinama pratile. Jednostavno smo se izmjestili uneku drugu dimenziju gdje nam se ljubav iz časa u čas multiplicirala,koliko god bi je davali, brzinom svjetlosti bi nam se vraćala još jačimzamahom. Pjesme su se preplitale između stolova, Đulin osmjeh jeobasjavao kao pravo pravcato Sunce i noć nije imala kraja. Kada smose u neko gluho doba noći stepenicama spustili do Rijeke, svi smo znališta je to istinski Raj. Bliski ljudi koji se vole uprkos svemu. Mržnja kojaje kao kiselina razarala tkivo naše Bosne nije nas osakatila. Duše sunam ostale netaknute. Baš i uprkos toj mržnji, ljubav je naprosto podi-vljala i tu te noći naša Bosna je počela zacjeljivati. Osjećala sam damora biti tako, samo sam ih čekala sve ove godine uporno i tvrdoglavo,te svoje prijatelje. I onda kada mi se činilo da sam sama na svijetu usvojoj patološkoj potrebi da i dalje volim u moru mržnje, kada se činiloda moj tunel nema kraja i da mi svjetlost stalno izmiče, palila bih jeponovo unutar same sebe samom primisli na njih. I sad su bili tu. Kaošto je mržnja imala razmjere požara nalazeći u tamnoj strani ljudskeprirode uporište za sva razaranja i zla, i ljubav je nasuprot toj tami bu-jala u svakom od nas. To je bila tajna našeg blistavog druženja i to jetajna, ukoliko se o tome može govoriti na taj način, od pamtivjeka.Samo ljubav ima smisla i sretni su oni što vole. A mi smo bili sretni,

PRIČA O ĐULPRIJATELJIMPRIČA O ĐULPRIJATELJIM

Š E H E RBANJA LUKA14

istinski sretni. Naše duše nisu kao ribarske mreže iscjepkane kiselinommržnje. One su kao Đulina, široka, topla i beskrajna.Ta noć je bila tek početak. Ubrzo smo proslavili i Đulin rođendan, ple-sali i pjevali do ranih jutarnjih sati. Kako su nam samo oči bile blistavetih noći. Sve smo planove izmjenjali, izpremještali. Zlatka sva ozarenaustvrđuje, ma kakvo more, ovdje je ljepše, ja bez kajanja razmišljam osvim putovanjima gdje nisam, Aida s tugom nakon par dana odlazi uŠpaniju zbog proslave kćerkinog rođendana. Aida s kojom šetajućiprema šeherskom restoranu Ilidža gledam kometu kako se obrušava sneba te tople julske noći. Prepliću se šum Vrbasa i moja Besmrtna pjesma. Čujem glas MikeAntića koji biva presvučen Zokinim dubokim glasom.Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. Nemoj da budeš tužna. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast, čudno drag. Noću kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. To neka bude tajna. Uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu da vidik zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim i živim.Aida, s kojom djelim trenutnu emociju, sljedeće večeri sjedi preko putamene na obali Vrbasa gdje slušamo pjesme koje tata Režak pjeva samoza nas. Ne sjećam se kad se zadnji put ovako malo spavalo, ako se uopšte ispavalo. Trebalo je proći svaki kutak grada, obnovljen i ozaren pris-ustvom dragih ljudi.Sjedili smo pred Palasom, Sedrom, Vrbasom, Bosnom, po dvorištimaljudi koji su mahali da su stigli, da svratmo na kafu, kolač, mezu. Kupo-vali smo lubenice po uglovima. Moj grad mi je prvi put poslije 20 go-dina postao ponovo blizak, ulice su mi napokon prepoznavale korake,odazivale se, jer su bili ukršteni sa koracima prijatelja koje je grad pam-tio. Prijatelji, koje sam komotno mogla da pitam Sjećaš li se kad smo,ljude u čijim sam se zjenicama ogledala i bivala svjesna da jesam, za-ista jesam, da nisam tek puki duh koji hoda svojim gradom i lako moženestati, a da niko ne primjeti.

Kako sam bila ushićena što smo mogli zajednički da se sjećamo danaoko zemljotresa 69. i šta smo i kako smo, o pomoći koja se djelila kodArnaudije, a mama i tata strogo naglašavali da možemo da uzmemosamo po konzervu iz humanitarne koja se djelila na uglu. Ili o tomekako sam kao šestogodišnja mršavica gotovo cjela propala kroz poloml-jeno staklo na pločniku ispred Standarda, o bašti Čajaveca gdje samodšepesala sa 12 godina, diskoteci Gimnazija i izlazu do 21h. O tolikotoga. I o svom dragom rođaku Čedi Marinkoviću, čije je trajanje is-pričano kroz usta njemu bliskih ljudi potpuno izvjesno i tolike godinenakon njegove smrti. Banjalučke aleje su posebna priča. One zaista pamte. Odlučile su dabudu najljepše baš ovog ljeta. Kažu da je ljepota u očima onog kojigleda. Obostrano je bilo. Bile su veličanstven dekor za naše neiscrpnešetnje. I, kako kaže pjesma o mojim drugovima, biserima rasutim po cijelomsvijetu i o ptici selici što ih ponekad sretne u letu, da smo živi i zdravijoš godina sto, da je pjesme i vina i da nas čuva bog, da su naljepše ženeuvijek oko nas, pa taman ako može i da se rikne od žestina emocijakako neko ustvrdi na kraju pjesme. Nakon ovog ljeta kada su prijateljibili sa prijateljima, kada je ljubav naprosto bujala lječeći Bosnu, ko-motno može i da se rikne. A ja ću na kraju ovog teksta svojim besmrt-nim prijateljima sa besmrtim srcima poručiti besmrtnim riječima MikeAntića:Biti ljudski višestruk, ne znači biti raščovečen. Ja jesam deljiv sa svačim, ali ne i razoriv. A sva ta čudesna stanja i obnavljanja mene i nisu drugo do vrtlog jednolik, uporan, dug. Znaš šta su proročanstava? Kalupi ranijih zbivanja i zadihanost istog što vija sebe ukrug.Pa što bismo se opraštali? Čega da nam je žao? Ako ti jave: umro sam, ti znaš - ja to ne umem.Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao. I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem.

LI, MA I LJUBAVILI, MA I LJUBAVI

Tekst: Radmila Karlaš

Š E H E RBANJA LUKA 15


PPrriiččee iizz bbaannjjoolluuččkkoogg MMeejjddaannaa

MMuurraatt FFoonn MMiinnhhaauuzzeenn

Ilustracije: Goran MULAHUSIĆ

Sjećanje


NAPISAO: Slavko Podgorelec

njegovom slučaju ispreplitala se zbilja i fikcija. I u onomešto bi drugi pričali o njemu, i onome što je pričao o sebi.

Nepobitno je da je živio u porodičnoj kući na Mejdanu. Uz kućuje bila garaža. U garaži ’merđo’ – crni ’Mercedes’.

Nosio je Murat naočale zatamnjenih stakala, duvanio namuštiklu (kojom je afektirajući mahao kada bi pričao), i niko sene može sjetiti da ga je ikada vidio trijeznog. Ni u sabah-zoru, akamo li na akšam.

Uz Murata uvijek je kaskao ker zvani ’Brandy’, nepoznate pas-mine. Zapravo, uz naprezanje mašte moglo bi se pretpostaviti daje to (po genima) trebao biti njemački ovčar, ali s obzirom da gaje Murat (još kao štene) redovno napajao konjakom narečeni vuč-jak nikada rastom nije odmakao od pekinezera.

Pričalo se da je Murat, u partizanima, bio neopisivo hrabar, daje trebao biti proglašen narodnim herojem – ali ga ta čast zaobiđezbog pretjeranog pijančenja.

Da li je, gdje i koliko dugo radio – nije poznato, ali je znano daje redovno primao boračku penziju. I svake godine, na Dan borca(4. juli) Murat odijeva svečanu plavu oficirsku uniformu sa činomkapetana JNA , navlačio sniježno bijele rukavice, i paradiraogrudi prekrivenih ordenjem kao ruski maršal Buđoni.

Uz noge bi Muratu uvijek kaskao vjerni Brendi.Onda Murat ulazi u merdžu, ceremonijalno pali mašinu, i potompravi ’dva kruga’ po mejdanskim sokacima. Dalje nije smio jervozačka je dozvola poodavno istekla, a uz to je uvijek pjan.Parkirao bi pred Haliminu kafanu, i, odmjerenim lelujavim ko-rakom, dolazio do šanka.- Brendi. Domaći! Ama dupli! I jedan mali – za mog malogBrendija!A Brendi se propinje na zadnje nogice, isplazi jezik i dahćućiiščekuje svoju ’porciju’.

S vremenom su Murat i njegov ćuko počeli neodoljivo uza-jamno ličiti.- Druže Murate, kako ’merdžo’?- Ne da se ’merdžo’! Dobar je ko i gazda... Nikad me nije izd’o...Osim jednom!- Ma nije valjda!? A kad je to bilo, bogati?- Šuti, bolan, ne volim ni misliti na tu bruku, a kamo li pričati!- Pričaj druže Murate, nemoj biti tako skroman! Ajde sjedi,Majka, ponesider još jedan dupli, i mali za Brendija!

Murat se ko biva nećka, nije zgodno govoriti o vlastitoj bruki,ali je komunistički ispravno biti iskren i otvoren, i ’postaviti sesamokritički’...vezu li vezu birtijska spadala koji, uz sve počastiMuratu, diskretno podsjećaju kako im Murat svima treba bitiprimjer: i kao borac i kao komunista.- Dobro, de kad ste navalili...Halima, gdje taj konjak?! – sjedaMurat, i pojma nema da je maločas poručeno mu piće - otresaojoš za šankom.

E ovako... Biće to negdje pedeset i neke, ono kad je odapeoStaljin, a Nikita došo našem Titi na noge, u po Beograda ! E jes’ga Stari verbalno ispičk’o – ma bilo milina slušati! Dragostimoja...izvinite, jesam li ja malo dosadan, da vas možda ne inko-

modiram? (Ma jok druže Murate – samo nastavi! Halima, ponesider još

jednu turu, i za Brendija!)Tako dragi moji drugarice i drugovi (nigdje nijedne drugarice

osim Majke ) i velim ja vama: u čast Nikite (ćuj, matere ti – Nikite!!!) organizuje se tradicionalna auto-trka oko berograskogKalemegdana , ali je cilj na stadionu Jugoslavenske narodnearmije – taman ispred tribina sa Titom i Ni Kitom !

Tri dana ranije, stiže meni šifrovani telegram iz Generalštaba(donio mi ga lično neki pukovnik!) u kome se ja zamoljavam dasa mojim merdžom, ispred banjalučke boračke organizacije,učestvujem u toj trki. Nećkam se, al’ veli drug pukovnik da je tovelika čast i za Banjaluku, i borce – a bogami i za garnizon i Ko-mandu vojnog okruga, a ja sam rezervni kapetan, pa ako treba –biće mi i naređeno!

Neima vrdanja ni mrdanja! Šta ću, ku’ću? Velim ja RAZUMI-JEM DRUŽE PUKOVNIČE! Obučem uniformu svečanu, rukav-ice, Brendija na zadnje sjedište i pali za Beograd.

Ja što su me tamo dočekali – ma to se opričati nemere! (Hal-ima, srećo moja, ponesider onaj ’domaći’, al’ pazi na mjeru!).I poče ta nesretna trka. Nakon nekoliko krugova, izbijem ja načelo sa merdžom, i vodim – a meni najbliži ostao pola kilometra(bio je to ruski vojni ataše u ’Čajki’ !).

Velim, vodim ja, pa pravac na stadion! A tamo sto hiljada ljudi!Uletim na stadion, Rus mi se primakao, a ja raspalih premasvečanoj tribini! Publika urla – skandiraju MU-RA-TE, MU-RA-TE! Drgosti moja, nema ni sto metara do tribine: vidim Titu –ust’o na noge i aplaudira! Ni Kita sjedi, i koluta očima! A moj merdžo se najedared – ugasi! Ja, brate! Istina živa! Stadeauto, na stadionu mrtva tišina, a Tito do’vati mikrofon i dreknu„JA MURATE BRATE – ŠTA TO BI?!“ U to onaj Rus protutnja kraj mene, al’ niko da se oglasi. A menesramota – ma, da sam im’o pištolj - namah bi se ubio! Izdađem izmerdže i raportiram „DRUŽE MARŠALE – CRKO MERDŽO!“... Jes’ vala, baš je tako bilo. Hebi ga, šta je - tu je. Pritrčaše neki gardisti (najniži po činu je poručnik!) i izguraše i

mene i merdžu...Halima, donesi još jednu turu – nije mi ni dočega!Društvo - razočarano.

Tapšu Murata i tješe ga kako se takve stvari dešavaju...„Ma jašta, ali nije zgodno kad se to dogodi pred Titom!“ poen-

tira priču Murat. Vidi se da mu nije ni do čega, a kamoli do njega.Rezignirano izlazi pred birtiju, podiže ’haubu’ svoga merdže, ionako – u bijelim rukavicama, počinje prčkati oko mašine...

*************

U sjećanje na Murata Gunića, „grofa“, kome je barun Fon Min-hauzen – tek do cipela!)

U

Bilježimo


Tekst: Nail Osmančević

Na godišnjoj skupštini Udruženja gradjana povratnika BanjaLuka,uz izvještaj o radu u 2011 g.donesene su odluke i zaklju-čci čijim bi se ostvarenjem koliko toliko poboljšao život onih kojisu se vratili u svoj zavičaj.Najveći problem je nezaposlenost.Kako je i na Skupštini naglasio predsjednik Udruženja, KemalGunić,u održivom povratku nikako se ne mogu postići neop-hodni rezultati. Najugroženiji su pov-ratnici kojima je nezakonito prekinutradni odnos 1992.godine. Isti nemajuuslova za penziju, a ne mogu dobitizaposlenje zbog godina života /45-60/.

Veliki uzrok je i opstrukcija vlasti nalokalnom i višim nivoima. Do sada jeu Banja Luci zaposleno samo 1% pov-ratnika. U Gradskoj upravi, naprimjer,zaposleno je samo nekoliko Bošnjakai Hrvata, a prema popisu stanovništva1991.g.trebalo bi biti zaposleno 170.Čak ni na objavljene konkurse za ko-munalnu policiju i radnike naobezbjedjenju parking prostora, nijeprimljen ni jedan Bošnjak niti Hrvat.

Povratnici se jedino zapošljavajukod privatnika i to na odredjeno vri-jeme.Tako je zahvaljujući Zanatskojzadruzi “BOMER” čiji je osnivač i Ud-ruženje, u 2011.g bilo zaposleno 150radnika u oblasti gradjevinarstva.Ipak,postoje izgledi da se situacija uoblasti zapošljavanja bar malo pop-ravi. U toku je izgradnja hale u kojoj će biti hladnjača za voćei povrće kapaciteta 220 tona i mehanička radionica. Uz stalnozaposlenih 30 radnika, ostvarivaće se i kooperativna saradnjasa proizvođačima voća i povrća, koji će svoje proizvode moćipredati na dalju preradu i prodaju.

Povratnicima je dodjeljeno šest plastenika i 30.000 sadnica.Ali,kako je na Skupštini rekao sekretar Sulejman Pašić, ipakće se morati tražiti veća pomoć od nadležnih organa lokalnihvlasti, Republike Srpske, Federacije BiH, države BiH, i medju-narodnih organizacija koje djeluju na području Banja Luke. Udijaspori će se nastojati iznalaziti poslovni partneri uz pomoć

njenih udruženja. I ubuduće ćese pomagati zanatskoj zadruzi“Bomer” u iznalaženju poslovane samo u oblasti gradjevi-narstva. Učestvovaće se na kon-kursima domaćih vlasti i stranihhumanitarnih organizacija, zadodjelu mašina i alata za našepovratnike. Insistiraće se navećem zapošljavanju u zdrastvu iprosvjeti. Obilaziće se stare i bo-lesne osobe i pomoći će im se uodržavanju njihovih domaćin-stava i u nabavci živežnih namir-nica. Žalbe i molbe biće be -splatno pisane povratnicima.....

Ukoliko se očekivano ne ost-vari, malo ima izgleda da seznatnije poboljša život povrat-nika.I dalje ce živjeti od danas dosutra, i neće se moći živjeti živo-tom dostojnog čovjeka. Sve će ihviše stajati u redovima Merha-meta i drugih narodnih kuhinja.

Što najviše zabrinjava, i ono malo mladih Bošnjaka i Hrvatakoji žive i školuju se u Banja Luci, napustiće je i poći “trbuhomza kruhom”. A niko od mladih se ne vraća.

NEZAPOSLENOSTnajveći problem

U toku je izgradnja hale ukojoj će biti hladnjača za

voće i povrće kapaciteta 220tona i mehanička radionica.

Bilježimo

19

VEZENI MO

PPrriipprreemmiioo:: GGoorraann MMUULLAAHHUUSSIIĆĆ

OST 2012.


O životu i sportskoj karijeri Marijana Beneša napisano iobavljeno je nebrojeno novinskih tekstova, napisana jedna knjiga,snimljeno mnogo televizijskih priloga i reportaža, a uradjen i doku-mentarni film “Bio jednom jedan šampion” u produkciji Nezavisnetelevizije Banja Luka. Stoga nije nimalo lako ispisati neke i neke“nove” redove o ovom čovjeku i sportisti, jednoj od najhariz-matičnijih ličnosti koja se pojavila na sportskom nebu, istinskomŠampionu , borcu bez mane i straha, čovjeku koji nije štedio sebe dapomogne drugima, a od njih nije dobio ništa. A mnogi su , kada jenjemu trebalo pomoći, okretali i okrenuli ledja.

Dio priče o Šampionu koja slijedi je rekonstruisano pris-jećanje iz ugla “predstavnika” generacije rodjene u prvoj polovini

šezdesetih godina. Možda nije i “autentična” , kako bi je ispričalegeneracije rodjene pedeset i neke, ali bila je čast biti savremenikomispisivanja najslavnijih stranica banjalučke sportske istorije:

….Slušao sam kako starija raja priča da je Marijan već ugov-orio meč sa Francuzom Koenom za titulu prvaka Evrope. ….Marijanje izričito tražio da se meč održi u Banja Luci, na što su pristali čelnicibokserske evropske federacije, ali i Žilber Koen…Čitajući tih mar-tovskih dana više sportske strane dnevnih novina, a manje školskeudžbenike, naišao sam na ovakvu izjavu Koena: ”Za pare sam spre-man tući se i u kanti za smeće”….Pomislio sam, ovaj ili je lud ili jestvarno dobar bokser…Znao sam jedino da Marijan i ovaj put morapobjediti, kao i u prethodnim mečevima, iako ga je stariji brat upo-

Marijan Beneš

Benešova pesma

Banja Lukom Vrbas voda tečestari pjesnik za nju rečeda je žena da bi vila bila

da je vila najljepša bi bila.Šehitluci na

visokom brijegujunak steže zastavu na stijegu

na kamenoj kuli od kamena bijegauklesana na njoj junačka sudbina.

Banja Luko najljepša u BosniKrajišnici mladi i ponosnitebe vole u srcu te nose

Banja Luko s tobom se ponose.PPrriipprreemmiioo:: MM..VVIIDDOOVVIIĆĆ

Sjećanje


zoravao da Koen nije nimalo naivan bokser….Ali, ništa nas nije moglopokolebati u ubijedjenju da će Marijan dobiti i ovaj meč…Činilo se dau gradu niko ništa ne radi, samo se priča o meču…Izlozi prodavnica“okićeni” plakatima za meč ….…Na ulicama, po kafanama,kafićima,”sprema” se Marijanu taktika… Srećnici koji su mogli pratitinjegove treninge ostalima prepričavaju svaki detalj…Kako svakojutro, bez problema ustrči uz Šehitluke…. Da se sparing partneri mi-jenjaju na traci, a on kao da je tek počeo trening…U frizerskim sa-lonima žene i po nekoliko puta u ilustrovanim časopisima inedjeljnicima čitaju tekstove -”Ljepotan I šarmer u ringu”, “Lirskaduša u ringu”….Neke se čudom čude da njihov sugradjanin, nakonšto protivnika “uredno” pošalje u carstvo snova, prihvati se flaute iolovke….…A onda je došao 17.mart, te 1979 godine....

Sjećanja ove generacije, iako je tada bila „mala raja“, do-voljno govore koliko je tada Banja Luka bila uz svog Šampiona. A hro-ničari su zabilježili: Prepuna dvorana „Borik“.Iz nekoliko hiljada grlaori se:“Marijane, Marijane“. Sve oči uprte u Marijana, a on zna daono što je obećao mora i ispuniti.U svojoj Banja Luci i pred svojim

Banjalučanima pobjediti , osvojiti titulu prvaka Evrope u profesio-nalnom boksu. Boksuje na svoj već dobro poznat, tradicionalannačin-sa spuštenim gardom, otvoreno , spreman da primi, ali i dazada više udaraca od protivnika. Iako ga i publika oko ringa upozoravada digne gard, Marijan ne odstupa o svog načina borbe. Čeka svojupriliku...

Početak četvrte runde....Koen neoprezno otvara gard, Ma-rijan kreće....Koliko je u tom trenutku Marijan uputio udaraca u tijeloi glavu Žilbera Koena za nekoliko sekundi , niko sa sigurnošću ne možetvrditi...Neki su pokušali i i izbrojati...Četrnaest...Više...Koen pada natlo, klasičan nokaut....“Borik“ u delirijum koji dvorana nije „zapam-tila“ od svog postojanja...Pet hiljada ljudi , sa onima koji nisu imalipriliku da dobiju kartu „više“ za meč , slavlje do kasno u noć nastva-ljaju na banjalučkim ulicama....Poslije ovog meča Žilber Koen dugose oporavljao i liječio, ali više nikada nije boksovao! Pričalo se da jeposlije učestovao u pljački banke....

Koen je tako otišao u prošlost , a Marijan nastavio profe-sionalnu karijeru-odbranio je nekoliko puta titulu prvaka Evrope. Aonda dolaze nesretni mečevi sa Sandijem Toresom. Jednom prili-kom priznao da mu je „bez dileme najteži poraz onaj od Sandija To-resa u Zenici 25.avgusta 1979 godine i te trenutke nikada nećuzaboraviti“. Osim činjenice da je u ovom meču poražen, Tores mu jenesportskim potezom povrijedio oko, što će mu kasnije proizvesti oz-biljne posljedice po vid. Poslije se povreda pogoršala i Marijan, ostajebez lijevog oka. Prekida profesionalnu karijeru, ali nakon dugogodiš-nje pauze, iako bez jednog oka, 30.aprila 1991. Dvorani „Borik“,vraća se u ring protiv petnaest godina mladjeg Italijana Salvadora, iu petoj rundi pobjedjuje. Pripreme za ovaj meč pratili su brojni pro-blemi. Ni jedna od tadašnjih bokserskih asocijacija, a ni većina lje-kara, nisu željelji Marijanu dozvoliti ulazak u ring. Ipak, Marijan jeodboksovao ovaj meč, a kako je dobio potrebne dozvole, za mnogeje još uvijek misterija! Jednom je to donekle i pojasnio riječima „daga je uvijek tjerao neki inat da uradi ono što je ponekad nemoguće“.

Mada je tokom karijere imao i ponudu da mu menadžerbude slavni glumac Alen Delon, a obilazio je i mnoge svjetske i ev-ropske metropole, Marijan Beneš uvijek se vraćao Banja Luci. Slavai bogatstvo ga nikada nisu promjenili, uvijek je bio spreman da po-mogne svima, ali je prema mišljenju mnogih, bio okružen pogrešnimljudima i to ga je koštalo u životu, jer im je puno vjerovao. Jednomprilikom je za medije izjavio;“ U vrijeme najveće slave majka mi jegovorila: „Sine, majka se plaši da nemaš nijednog pravog prijatelja,,,.Ljudima sam uvek davao sve. Nisam vjernik, ali i dalje čvrsto vjeru-jem u poštenje, ljudsku dobrotu...”

Iako je zbog boksa izgubio lijevo oko, povredu glasnih žica, zbogčega teško govori, otežano se kreće, ne prestaje vježbati , a bogatotakmičarsko iskustvo prenosio je i na mladje, u klubu “Fenix”, unaselju Veseli brijeg. Čest i rado vidjen gost je na bokserskim mani-festacijama, revijama i mečevima u Banja Luci, ali i širom bivšedržave. Dvadeset i šest lomova na šakama, tokom karijere, nisu “pri-lika” da ponovo zasvira flautu,,ali zato svakodnevno čita i piše.

Objavio je nekoliko knjiga poezije. Medju njima i “Drugastrana medalje”, a jednoj od svojih pjesama, “Priča o meni”, zapisaoje:”Sport me naučio da se lako ne predam, da čast i ponos baš ni zašta ne dam. Tko ne umije da gubi ni pobijedit’ neće, a i u porazu su ipobjede od neba veće”….


Sjećanje

A pjesme piše i posvećuje Banja Luci i Banjalučanima. Upoznatom banjalučkom lokalu “Bife Nana”, nalaze se pjesme koje jeMarijan napisao i posvetio stalnim gostima ovog lokala, ali i nekimpoznatim Banjalučanima. Malo dalje, u Mejdanu, na obalama Vrbasa,u “Sedri” možete pročitati njegove pjesme posvećene Vrbasu iKastelu. Ovdje ga često možete naći gdje se druži sa svojim Ban-jalučanina, koji ga danas nakon što je prošlo puno vremena od kakoje okačio rukavice o klin, pozdravljaju sa :Gdje si Šampione…

Možda da ovaj tekst završimo onim što je svojevremenonapisao jedan od najpoznatijih sportskih novinara i tv-komentatora,veliki poznavalac boksa, Dragan Nikitović:”: „On je najveći tragičarnašeg ringa. Samouvjeren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svojudarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvijek nadje neko kojače udara. Ništa nije moglo da ga zaustavi ni kada je stremio ka vr-toglavim visinama, ni kada je počeo strmoglavo da pada”...


25

Edin Kasum budući reprezentativac BIH

Fudbal je nesumljivo bio i ostao najpopu-larniji sport u svijetu, koji se danas tolikokomercijalizirao da djeluje kao ”tvornicanovca” za one koji od njega žive. Stoga nezačuđuje činjenica da danas djeca od malihnogu priželjkivaju da jednoga dana postanupoput Zlatana, Mesija ili pak Džeke i većod malih nogu počinju da se bave fudbalomi pokušavaju da dođu do svjetske slave.Danas, da bi se uspjelo u ovom sportu,pored talenta potrebno je mnogo rada i dis-cipline, jer ovaj sport je podignut na višurazinu, tempo je iscrpljujući i fudbal tražimnogo odricanja. Iako je komercijalizacijadovela do znatne promjene navijačke no-gometne subkulture ovaj sport je i daljeostao napopularniji i najspektakularniji, te idalje plijeni pažnju miliona gledatelja.Sa ovom konstatacijom slaže se i mojsagovornik. Njegovo ime je Edin Kasum ion je mladi i perspektivni nogometaš IFKGeteborga. Fudbalski stručnjaci mu pred-viđaju svijetlu budućnost. Iako je 1996. go-

dine rođen u Geteborgu, sebe smatra Bo-sancem, razlog tome je vrlo jasan. Njegoviroditelji Adnan i Amila Kasum su porijek-lom iz Banjaluke. Edinova najveća želja icilj još od ranog djetinstva, bili su dapostane profesionalni nogometaš, a danasnjegovi dječački snovi polako postajustvarnost. Od 2003. godine počeo je da igraza mladi tim najtrofejnijeg kluba u Šved-skoj, te najvećeg kluba u Geteborgu, a to jeIFK Geteborg. Već osam godina trenira zaovaj klub i završio je Osnovnu školu IFKGeteborg. Njegovo zalaganje na terenuprimjetili su i stručnjaci iz njegovog kluba,pa je tako Edin prošle godine bio izabranda zajedno sa pet svojih kolega iz kluba ideu Norvešku da igra za Höstproffs 2011.Höstproffs je inače kamp za fudbalske tal-ente koji organizuje IFK Geteborg iodržava se u jesen, kada je školski rasput,kako bi mogao okupiti najbolje mladeigrače. Cilj ovog kampa je da se fudbalskimagentima iz Švedske predstave moguće

buduće fudbalske zvijezde. ”Prošle godineu Oslu bilo nas je 18 igrača i 6 trenera.Imali smo tri treninga i igrali smo dvijeutakmice koje su gledali trener IFK Gete-borga, Eijlert Björkman i skauti IFK Gete-borga koji traže igrače iz cijele Švedske.Pored treninga i utakmica imali smo i pre-davanja. Bilo je to zanimljivo iskustvo” -prisjetio se Edin. Kada sam prošle godine radila intervju saEdinom, na pitanje da li bi želio da jednogadana naslijedi Spahića ili Rahimića u našojreprezentaciji, Edin mi je bez imalorazmišljanja odgovorio da je za njegaodavno velika želja da postane reprezenta-tivac BiH i da se iskreno nada da ćejednoga dana imati toliko sreće da ga nekoiz našeg Nogometnog saveza pozove iponudi mu mjesto u ekipi. Nije dugo čekao na to, ovoga ljeta Edin jedobio poziv od Nogometnog saveza BiH dadodje u Sarajevo na kratke pripreme uekipu mlade Reprezentacije BiH U-17.”Bio sam izuzetno sretan kada su iz Savezakontaktirali moje roditelje. Odazvao sam sepozivu bez razmišljanja. Tri dana smo imalipripreme i odigrali smo jednu utakmicuprotiv mlađe reprezentacije. Prvoga danaimao sam manje probleme zbog temper-aturnih razlika. Nije bilo jednostavno treni-rati na 38-40 stepeni Celzijusa, bilo jemnogo nervoze, ali već sijedeći dan je bilomnogo bolje. Sve u svemu prošlo je dobroi jako sam zadovoljan. Sada čekam i nadamse pozivu za evropske kvalifikacije, koje setrebaju igrati protiv Francuske, Grčke iSlovenije u septembru.” - rekao je Edin.Poslije lijepog iskustva u Sarajevu Edin sevratio kući u Geteborg, gdje je prionuo nanove obaveze, naime od ove godine on jeučenik elitne sportske gimnazije i pred njimsu novi izazovi. ”Upisao sam se na elitnusportsku gimnaziju Katrineludn i pohađamsmijer ekonomija i fudbal. Znači tri putasedmično imamo treninge koji počinju u7:30h, nakon toga slijedi doručak i ostataknastave. Ostala dva dana pratim samo teo-retsku nastavu. ”- objašnjava Edin.Sada je već sigurno da je ovaj mladi tale-nat na pravom putu da u potpunosti ostvarisvoje snove, a vrijeme će pokazati i nagra-diti rezultate njegovog truda i napornograda.

Tekst i foto: Aida Bašić

Reportaža

Bosanski putopis #2


vijek sam se pitao zašto je neko dobiojedinicu iz latinskog kod Naka kada jesve naučio,dok su drugi dobijali pe-

tice ponavljajući jednu te istu stranicu u rje-čniku ili jedan te isti set ‘Dicta et sententiae’prilikom svakog odgovora.Objašnjenje prof.Nakića bilo je to, da odgovor nije bio do-voljno ‘odrješit i jasan’, pa ga je Latinac zbogtoga kaznio negativnom ocjenom, dok je‘glasne i jasne' odgovore nagradjivao odli-čnom ocjenom, iako je bio potpuno svjestanove “đacke fakinarije”. Jedanput, nekolikogodina pošto sam završio Gimnaziju, sreosam ga na predstavi u pozorištu. U razgovoruza vrijeme pauze, rekao mi je: “Mi učimo oživotu od starih naroda, Latina, Grka, Asiraca,Egipćana, Kartazana i drugih, oni su naše kul-turno nasljedje, ali ako naučeno ne primjen-jujemo u našem životu, onda je to mrtvoslovo na papiru.” Tada mi je postalo jasnozašto je prof. Nakić imao doživotno mjesto uloži naše škole, dok su ostali profesori sjediliu parteru. On je bio mnogo više od gimna-zijskog profesora; on je bio učitelj života.

Ako podjemo od činjenice da se vre-mena mijenjaju i mi u njima, onda posjetarodnom gradu nakon 16 godina izbivanja iznjega, može biti sasvim prijatna. Nabujala ve-getacija i neplanska, gotovo haotična gradnja,učinili su da nam je bila potrebna GPS navi-gacija da se snadjemo u rodjenoj kući. Nasreću, ljubazni domaćini, vlasnici apartmanaOlympus, pomogli su nam da se probijemokroz šumu bespravno podignutih objekata,katkad i posred ulice, te se gotovo bez ogre-botina domognemo naše banjalučke reziden-cije u blizini mosta Venecija. Dvije stvari kojesu značajno utjecale da nas sedmodnevni bo-ravak u Banjaluci bude ugodan, sa pozitivnimiskustvom, a ne negativan i frustrirajući, suizložba mog rahmetli punca Envera Štalje uMuzeju SavremeneUmjetnosti, o kojoj je već bilo govora, te su-nčane naočale sa zatamljenim staklima, kojepružaju potpunu zaštitu od svjedočanstava ur-bicida koji se sreću na svakom koraku krozdanašnju Banjaluku. Pored zaštite za os-

jetljive oči, one mogu odlično poslužiti i kaokamuflaža protiv nasrtljivih i dosadnih likovaiz prošlosti, koje nikakvo vrijeme i okolnostinije u stanju da promijeni ni za dlaku. Zbogsvega rečenog, toplo preporučujem sunčanenaočale svim bivšim gradjanima Banjalukekoji odlaze tamo u posjetu, jer razlika gle-danja na stvari sa naočalama i bez naočala,tamo je ogromna.

Sljedećeg jutra poranio sam na Ze-lenac. Ima li boljeg mjesta za meditaciju oprolaznosti od obale Vrbasa? Baciš klipu uzVrbas i ona se nošena strujom spusti natrag,prodje pored začudjena posmatrača i zauvi-jek nestane u brzacima Halila. Uvijek sam sepitao koliko je Vrbas star? Vjerovatno četiri,pet milijardi godina; nikad nisam dobio tačanodgovor na to pitanje. Milionima godina florai fauna Vrbasa je živjela u harmoniji prirod-nog zakona; trava, vrbe, žbunje i ostalo ras-tinje je vjerovatno bilo isto kao i danas. Ondasu se zadnjih sto hiljada godina pojavili ljudi,prvo oni sa toljagama, sirovi i primitivni, čijaje jedina preokupacija bio goli opstanak. Uposljednja dva, tri mileniuma ovdje je došlacivilizacija, sagradila utvrdjenje i zauvijekzavladala obalama Vrbasa. Kroz čitav srednjivijek u ovom području dešavala su se velikapomjeranja naroda i mijenjali gospodari, dabi se u zadnjem stoljeću ili dva evolucijaljudske zajednice na čitavom planetu, pa iovdje, značajno ubrzala, te su se u samo jed-nom stoljeću zbila dva svjetska rata. A Vrbasje čitavo to vrijeme tekao istim pravcem odizvora ka ušću, noseći drvenu klipu od Aba-cije do Zelenca i dalje prema Halilu, nikadaobratno. Mnoge su sile i civilizacije prošletuda i rimska i otomanska i ugarska i pruskai crna i žuta i crvena i niko od njih nije uspiopromijeniti tok Vrbasa. Današnja Banjalukaje donekle promijenila izgled, urbano i de-mografski, ali neke stvari su ostale iste i tekupo onim istim zakonima vaseljene od velikogpraska, naovamo. Zbog toga nema smisla tra-žiti tamo ‘aleju naše mladosti’; ona je zauvi-jek nestala u prolaznostivremena.

Prve zrake sunca sa vrha Starčeviceoznačile su početak novog dana i moju odlu-čnost da za svoga kratkog boravka u Banja-luci obidjem samo ona mjesta moje mladostikoja se nisu značajnije promijenila, dok ona‘novokomponovana’ jednostavno ignorišempogledom kroz sunčane naočale. Jedna od ri-jetkih pozitivnih stvari za vrijeme okupacije ivladavine NDH na ovim prostorima bila jeizgradnja Gradskog mosta i puta popločanogkockom izmedju Banjaluke i Gradiške, koji i

dan danas služe prijevozu ljudi i dobara. Odtolikih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskograta, posljeratna komunistička vlast najviše seokomila na inženjera Bešlagića, čiji je jedinigrijeh bio dizajniranje i gradnja pomenutogmosta. Koje li gluposti izdati doživotnu tjera-licu za čovjekom, koji je svom gradu ostaviotakvo graditeljsko djelo. Ili pak pedeset go-dina kasnije, srušena je džamija Ferhadija,pod izgovorom raščiščavanja računa sa ‘oto-manskom prošlošču’, a s pravim ciljem slu-ženja nacionalnoj politici trenutka. Nitinacionalna politika trenutka, niti otomanskaprošlost ne vlada više ovim prostorima; os-talo je samo stratište spomenika nulte kate-gorije svjetske kulturne baštine. Golem suzulum Mavari činili u Španiji, ali Španci se

ne stide svoje prošlosti, nego sigurno, već go-tovo jedno stoljeće, svake godine ubiru mili-jarde dolara od svog kulturnog nasljedja, čijiznačajan dio predstavljaju spomenici ma-varske kulture. Srećom, postoje sunčane na-očale, koje sigurno stite od ljudske gluposti.

Ovako naoružani, uputili smo se, po

Tempora mutantur, nos

U

Ilustracija: Izeta Štaljo-Rakić

Napisao: Dr Severin D. Rakić

Bosanski putopis #2


pozivu inženjera Lale Pašića i Gorana Ter-zića, mojih prijatelja iz mladosti, koji tre-nutno vode radove na obnovi džamijeFerhadije, na stratište banjalučke ljepotice.Bio sam zapanjen preciznošču i tehnološkimdostignućima današnjice koji se koriste uovom pothvatu. Nedvojbeno, kada se gradje-vina završi, konstrukcijski i estetski biće go-tovo 100% autentična kopija nekadašnjedžamije, minirane do temelja u noći izmedju05. i 06. maja 1993. godine. Na gradilištu jeveoma živo, mogu se čuti razgovori na višeevropskih i svjetskih jezika. Grupe stranaca,predstavnika EU institucija i pojedinačnih ev-ropskih zemalja pokazuju vidno interesovanjeza projekat, nude pomoć u očuvanju našegevropskog kulturnog blaga. Moram priznati

da mi ovakve scene vraćaju vjeru u ljude,poslije razočarenja evropskim javnim mijen-jem i maćehinskim odnosom evropske zajed-nice prema Bosni i njenom kulturnomnasljedju u vrijeme i u godinama neposrednoposlije rata. Kao poklon za nas skromni prilogprojektu, dobili smo knjigu Dokumenti op-stanka, Sabire Husedžinović. Na kraju pos-

jete, neizbježan susret sa Alom. Mojoj kćerkidaje crvenu bombonu i veli: “Mašala, ko’ upi-sana!” i sedam puta pljunu.

Sutradan, poranio sam ponovopodno Kastela na moju jutarnju meditaciju.Jutro je bilo sparno, pa iako sunce jos nijeizašlo, teško se disalo. Iz pekare kod Hilmi-jine kafane, dopirao je miris svježeg peciva,miješajući se sa teškim zrakom. Zelenac jevjerovatno najmirnija, možda i jedina tihačitavog toka Vrbasa kroz grad, prije nego ovaplaninska rijeka ponovo ubrza na Halilu idalje prema Klaonici i Rebrovcu. Uvijek sesjetim olakšanja kad bi smo kao djeca, spuš-tajući se na velikim šlaufima od Zelenogmosta, preko virova i brzaka Studenca, uplo-vili u mirni Zelenac. Kao kad mater prihvatidijete na grudi u zagrljaj sigurnosti. Mirna,gotovo stajaća voda Zelenca je perfektnomjesto za meditaciju o medjusobnoj poveza-nosti stvari u našoj okolini po zakonu uzrokai posljedice. Baciš kamen u vodu, a onuzburka sve u vodi desetinama metara nao-kolo. Valovi se u krugovima šire sve dok nedosegnu plićak uz obalu i tamo zauvijekumru. Onda se sve smiri i ponovo utone u ti-šinu Zelenca. Svaka naša akcija izazivavibracije u našoj okolini, pozitivne ili nega-tivne, tako da kad tad svakog stigne njegovapozitivna ili negativna karma, jednako kao štovalovi uzburkanog Zelenca putuju i završe naobali, odakle je kamen bačen. Evropa i svijetsu radili Bosni o glavi, htjeli su je zbrisati salica zemlje, a sad se bore za vlastiti opstanak.A Bosna, kao i sva ta pusta stoljeća, živisvojim životom kokuza, ponosna i gizdavakao nikad prije. Njeni stanovnici, ubijeni iosiromašeni, ali nikad pokoreni. To je ono štosam cijelo ovo vrijeme pokušavao usaditi uglavu mojoj kćerki, ali mislim da to i nije bilopotrebno, jer kako je vrijeme odmicalo, mojamala Bosančica postajala je sve svjesnijasvoga porijekla i pripadnosti. Tako smo semogli ozbiljnije, bolje reći opuštenije, pos-vetiti istraživanju svojih korijena.

Tog poslijepodneva , kad smo pos-lije 16 godina posjetili moga oca, rekao mi je:“ Čovjek ne zna šta ima, dok to ne izgubi!”Ja sam mu na to odgovorio: “Najtužniji dan umom životu bio je kada mi je saopšteno da jemoja majka upravo preminula, a najsretnijidan, tačno devet mjeseci kasnije, kada mi jejavljeno da sam dobio kćerku. Poslije zimeuvijek dolazi proljeće.” Starom prugom od

grada prema predgradju odvezli smo se u parkMladena Stojanovića. Tenis klub i kafeterijajoš uvijek su prijatno mjesto za posljepod-nevnu kafu sa prijateljima. I zaista, tamo samsreo dosta preostalih Banjalučana, bivših ko-lega sa posla i komšija; dosta smjeha, suza isjećanja što prate ovakve susrete. Ipak, mjestose doimalo pomalo čudnim bez braće Bahti-jarević, nekad duše i srca ovog teniskogkluba, koji danas žive svoje nove životenegdje daleko u tudjem svijetu i upravo slu-šaju The Dangling Conversation od Simon &Garfunkel-a. Oprostili smo se s mojim ocemu predvečerje; to je za čovjeka njegovih go-dina bio isuviše dugačak dan.

Uvečer smo izašli u Alibabu. Nakonvečere prošetali smo se alejom prema Zele-nom mostu. Zrak je bio svjež, od Vrbasa i vrloprijatan. Iako je bio već početak jula, lipe sujoš uvijek mirisale i miješale se sa bagremom,koji je polako preuzimao. Osjećao sam onajisti fluid koji je tekao kroz mene kao nekada,dok sam šetao ovom istom alejom pjesnika,u gradu od lišća, mlad i pijan od ljubavi.Danas, sijed i sredovječan, ali ponovo mlad,jer ovo je grad gdje se ne stari; ovdje ljudi os-taju mladi sve do smrti; demencija jemisaona imenica, a starački domovi su prazni.

Sutra ujutro, čim se razdanilo, upu-tio sam se na Šehitluke. Od Motela vodi stazakroz šumu par stotina metara do proplanka nakojem je Kekin tetak imao desetak košnica sapčelama. Nekoliko puta smo odlazili tamoranih šezdesetih; bio sam fasciniran pčelamai organizacijom života u košnici. Mnogo boljenego Mumbai Slum, mora se priznati. Jed-nom nas je uhvatio ljetni pljusak. Skinuo samcipele i šljapkao bos po toploj kišnici, koja jetekla u potocima po vrelom asfaltu, cijelimputem kući. To su bili najljepši dani mogadjetinjstva. Danas tamo nema ni traga od koš-nica, niti od Kekinog tetka; samo prazna li-vada sa koje puca pogled prema Šibovima iSuturliji. Sunce je već izašlo i prijatno migrije ledja u jutarnjoj svježini. Mjesto i trenu-tak kao stvoreni za meditaciju o beskona-čnosti? Život svakog od nas je samo kap umoru beskonačnog oceana, bez početka ikraja. Jedna kap ne znači mnogo, ali opet danema biliona pojedinačnih kapi ne bi ni bilooceana. Pored toga, ko zna koliko života ježivljeno prije našeg i živjet će poslije našeg?Mi smo samo jedan trenutak vremeplovajučer-danas-sutra, koji živi u harmoniji sve-mira već bilionima godina. Nikad nisam sebi

s et mutamur in illis(1)

Bosanski putopis #2

28

mogao objasniti zašto pojedinci smatraju sebetoliko važnim i boljim od drugih da nepre-stano, tokom svog malog života, talasaju i re-mete ovu harmoniju vaseljene, konstantnopraveći probleme i komplikujući život sebi isvojoj okolini. Oni će uskoro nestati, kaotakvi, iz života i biti zaboravljeni kao da nikadnisu ni postojali. Ashes to ashes, dust to dust.Neke osobe svoj život vode osmišljeno, krei-rajući pozitivne vrijednosti i njihov doprinosegzistenciji ljudske zajednice biva priznat, tebudu zapamćeni i spominjani dugo poslijenjihova odlaska. Često se sjetim legendarnoggovora Bobby Kennedy-a u Indianapolis-u1968.godine, nakon tragičnog ubistva MartinLuther King Jr. Trebalo je dosta hrabrostiizaći pred razjarenu svjetinu druge, potlačenerase i obratiti im se kao čovjek, čovjeku, kaoucvjeljeni brat, ucvjeljenoj braći, citirajući ve-likog Aeschylus-a (2): “Čak ni u snu ne mo-žemo zaboraviti bol zbog gubitka, koja kappo kap razara naše srce, sve dok u vlastitombeznadju, protiv naše volje, ne dodje mudrosti veliko olakšanje od Boga.” I zaista, svakičovjek, bez obzira na rasnu, nacionalnu ilivjersku pripadnost, socijalni ili obrazovni sta-tus, spol ili čak i fizički nedostatak, ima jed-nak potencijal da, kroz mudrost i kreiranjepozitivnih vrijednosti, preokrene svaku, pa ipo njega najnepovoljniju situaciju, u vlastitupobjedu. To je put koji bi svaki Bosanac iBanjalučanin trebao slijediti nakon svega štonam se dogodilo, to je put u mudrost, vječnusreću i prosvjetljenje.

Put prema Trešnjiku je ostao isti.Čak se u poslijepodnevnim časovima, kao iprije, zatiču mnogi parkirani automobili za-magljenih stakala ‘for afternoon quickie’.Trešnjik se takodjer nije promijenio ni zadlaku, što neminovno budi uspomene nanikad zaboravljenu mladost: izvidjacko biva-kovanje, školske izlete, gitare, prve ljubavi,prva flaša, prvi joint. Za natkrivenim stolomi klupama sjedi grupa izletnika iz dijaspore.Svraćaju ‘tudjinca’ na piće. Svi šutimo i uži-vamo u tišini stoljetne šume, svako u svojimmislima, u svojim uspomenama. Oni će doćii iduće godine, a ja, ko zna kad? Spustio samse preko Rainerovog vrela na cestu gdje samparkirao auto. Šuma je ovdje prorjedjena;stara stabla su nestala u bjesomučnoj sjeći zavrijeme rata, a mladice još nisu dovoljnoizrasle da bi pružale nekadašnju hladovinu ičinile šetnju ovom stazom na ljetnomzvizdanu prijatnom. Poslijepodne sam sepridružio mojoj supruzi i našim domaćinimaiz muzeja na ručku u Kazamatu.

Na dan otvorenja izložbe imao samujutro od ranije dogovoren sastanak na uni-verzitetu, koji se sada nalazi u bivšoj kasarniMladen Stojanović. Nakon sastanka produžiosam do Incelovog bazena. Tu sam doživio

najprijatnije iznenadjenje našeg kratkog bo-ravka u Banjaluci. Na mjestu nekadašnjeg ot-vorenog fabričkog bazena, dugogodišnjegpopularnog ljetnog okupljališta Banjalučana,sada se nalazi moderno zdanje zatvorenogolimpijskog bazena, bolje reći sportskog cen-tra – plivališta vrhunske klase, na čemu Ban-jaluci mogu pozavidjeti i mnoge svjetskemetropole. Osoblje sa recepcije, vidjevši dase interesujem za objekat, proveli su me krozcijeli kompleks i informisali podrobno o nas-tanku ovog zdanja. Na kraju sam se osvježiohladnim pićem u kafeteriji na spratu sa up-ravnikom plivališta, uz njegovo pitanje kojeme u prvi mah iznenadilo: “Gospodine, Viniste odavde?” Zbunjen, odgovorih: “OtkudVam to pitanje?” On nastavlja ozbiljnimtonom: “Primjećujem akcenat, ne govoritekao Banjolučanin.” Prasnuli smo gotovo is-tovremeno u smijeh.

Na putu prema muzeju zaustaviosam se na Paskulinoj ciglani, prekoputa ne-kadašnjeg Malog borčevog stadiona. Namjestu Stadiona sportskih igara sada je pra-zan prostor, rupa i stambeno poslovna zgrada,bez smisla i značenja. Pokušao sam ignorisatiprizor stavljanjem sunčanih naočala, ali ništanije pomoglo. Rušenje ‘Malog borčevog’ jedirektan nož u srce svim gradjanima Banja-luke rodjenim i odraslim nakon Drugogsvjetskog rata. To je za ove mladeljude bilo kultno mjesto, u prvom redusportsko, ali i kulturno. To je kolijevka svjets-kog rukometa, tu su se igrali najbolji basketi,turniri u malom nogometu, Male olimpijskeigre, svirali koncerti i gitarijade. U kompleksubivšeg stadiona je i Hotel Čajavec sa njego-vim legendarnim diskom ‘Club A’, u šezde-setim i sedamdesetim godinamanajpopularnije okupljalište mladih. Sve velikelegende banjalučkog i jugoslovenskog rockanekad su nastupale na pozornici Čajevca.Danas je čitav kompleks u prilično jadnomstanju, da ne pretjeram, nešto kao ostaci fab-rika iz socjial-realizma u Istočnoj Njemačkoj.Dok mi se grlo stezalo u bolan grč, sjećaosam se utakmica Borca na Stadionu sportskihigara. Bila je to mislim ’64. ili ’65.godina. Utakmica izmedju Borca i reprezen-tacije Češkoslovačke, tadašnjeg prvaka svi-jeta u rukometu. Postava Borca u sastavu:Vlado Jović/Kekerović (stariji), MacaBezrodnik, Boba i Mima Stanivuković, BracoPavlišin, HamdijaSaračević, Pero Perović i Jerko Karadža, tre-ner Vojo Misaljević. Simo Bajić, kao i uvijekmaliciozan i ciničan, odmah je primijetio dačeški reprezentativci nose šorceve od šuš-kavca i komentarisao: “ Kod njih samo rep-rezentacija nosi šuškavac!” Nakon teškeborbe Borac je pobijedio svjetskogrukometnog prvaka. Bez pretjerivanja Sta-dion sportskih igara u Banjaluci se može zvatimjestom gdje je nastao ‘moderni rukomet’

(rukomet na malom terenu) i kao takav jeušao u svjetske anale ovog sporta. Banjalučkiurbanizam je oduvijek imao kolorativnu pro-šlost, uglavnom sa dominacijom rušilačkog,ali ovo sa Stadionom sportskih igara je prešlosvaku mjeru. Šta drugo reći nego da je de-strukcija ponovo nadvladala razum i kreativ-nost; fizička i kulturnadegeneracija se ponovo svetila zdravlju, po-letu i entuzijazmu mladih Banjaluke. I onda,kada lipše takav jedan bager iz urbanističkog,koji je rušio uzduž i poprijeko po gradu, svitada žale mediokriteta: “Jadan cika......”.Tužne su to spoznaje o Banjaluci.

Poslije ‘velike noći u muzeju’ osva-nuo je posljednji dan našeg boravka u Banja-luci. To je bio jednoglasno, za sve nas, dannajdražih uspomena iz Banjaluke. Vidjeli smose sa prijateljima i starim komšilukom, lju-dima koji su svi odreda bili i ostali živućiBuda. Rat i teška iskušenja nisu nimalopromijenili njihovu prirodnu dobrotu i iskre-nost; još uvijek su se sigurno držali onih sta-rih mjerila vrijednosti iz prošlosti. Mojasupruga je napokon smogla snage da ode iposjeti njenu rodnu kuću u Dolcu. Morampriznati da je suočenje sa takvom vrstom de-strukcije bio emocionalan šok za nju. Nekadstvaralačka radionica njenog oca, iz koje suizlazile grandiozne kreacije, umjetnička djela,danas je razvalina pored ‘puta u izgradnji.’Bašta njenog djetinstva i sve velike i maletajne iz nje, zauvijek su nestale u vihoru ra-zaranja. Jos jedan pogled prema pijaci u nadiza pojavom dragih lica iz djetinjstva ili jed-nim, makar sićušnim znakom života, ali ništa;samo razvalina i put u izgradnji. Ipak,srećemo prve komšije, koji sada žive u Šveds-koj i ljeti dolaze na Vrbas, kao i svake godine.Dok pričamo svi gledamo prema Hakijinojkući, iščekujući iznošenje čamca na prvuljetnu vožnju ili pak izlazak Cilerca iz ra-dione, uz obavezno ‘zdravere’. Ali starogDolca više nema, zauvijek je zakopan u našuprošlost i ne možemo ga vratiti; budućnost jenejasna i zamagljena; ostaje nam samo sa-dašnjost da živimo u njoj i gradimo svojubaštu u Dolcu na kraju svijeta.

Lijep pozdrav svim dragim čitaocima,

Severin

1.Tempora mutantur nos et mutamur in illis – Vre-mena se mijenjaju, mi takodjer u njima – latinskaizreka ispisana u heksametričkom mjerilu strofe,tipičnom za grčke i latinske epske forme.

2.Aeschylus – Grčki pjesnik i vojskovodja izEleuze rodjen 525 godine p.n.e.

Na ovu adresu u mjesnoj zajednici Mejdan preimenovanoj uObili evo, stiže se iz dva pravca, nekadašnjim Potokom koji je pro-lazio kroz naselje Mejdan ili ulicom pored Hadži Pervizove-Poto kedžamije iznad koje je izgra ena crkva koje tu nikada nije bilo. Sve-jedno one danas stoje i ne smetaju jedna drugoj, a iznad njih putdalje ide prema naselju Potok gdje se nalazi ulica Orlova ki put, ukojoj nema ni slova ‘’U’’ od ulice, jer se do šest, sedam ku a možesti i samo uz dobro poznavanje planinarskih vještina. Zbog ega jeto tako 35 ili 40 žitelja orlova ke staze ni sami ne znaju, na koji na inje grad tom naselju gdje žive isklju ivo Bošnjaci dodijelio ku ne bro-jeve koji na jednoj strani ‘’ulice’’ imaju parne a na drugoj neparne,kada naselje nema ni puta ni ulice. Ali znaju da su od svih vlasti za-boravljeni osim pred izbore, a onda im iza izbora ostaju samo na-danja da e i oni jednog dana svojim domovima pri i kao i sav ostalisvijet ako ne asfaltom makar putem dostojnim ovjeku iz 21. vijeka.

Na sramotu vlasti, nada u bolje sutra traje onoliko godina kolikoHairi i žive iznad Orlova kog puta bolje re eno u orlovom gnijezdu,kada je 1980. godine bila predvi ena izgradnja puta u dužini 180metara ija su sredstva preusmjerena za neku drugu pre u destina-ciju. Mještani su više puta od nadležnih organa 2007. i 2009. go-dine tražili da ih vlast kona no tretira kao i ostale gra ane unaselju Potok do ijih su ku a na još težoj lokaciji izgra eni asfal-tni putevi, ali su svi njihovi apeli do danas ostali bez odgovora oemu stanovnik orlova kog gnijezda Ekrem Hairi kaže:’’ Tražio

sam da nam pomognu oko izgradnje puta od Mjesne zajednice, odopštine i od potpredsjednika RS-a Enesa Suljkanovi a koji je na licemjesta poslao svog izaslanika i na tome se završilo. Još jedino jepreostalo da odemo kod Dodika i ako se i on bude ponašao kao svinavedeni, ništa nam drugo ne preostaje nego da se iselimo’’.

Doduše prije pet godina gra evinska firma Niskogradnja BosanskaGradiška desetak dana je radila na izgradnji puta nakon ega je odu-stala i iza sebe ostavila pravu pustoš, tako da je za lica nenavikla naovakve vratolomije prava umjetnost spustiti se niz razrovani put.Bilo je pokušaja da se o tom problemu razgovara i sa zamjenicom

gradona elnika Jasnom Brki , ali je to pitanje završilo samo na po-kušaju, zato što prezauzetu gradona elnicu ne zanimaju takvi pro-blemi koje imaju Bošnjaci ovog kraja iji je ona predstavnik. I dokskrušeni žitelji samo sliježu ramenima kada ih neko upita kako seuopšte može do i njihovim ku ama, kako su ih gradili ili ne daj Bože,šta bi se dogodilo da se kojim slu ajem ku e zapale ili još gore da imzatreba hitna ljekarska pomo oni odgovore: ‘’Ku e bi izgorjele abolesnike smo uvijek spuštali ovom stazom na konjima’’. Pa kada jeve tako, gradona elniku i njegovom nadre enom šefu predsjednikuRS-a Miloradu Dodiku postavljamo pitanje kojeg mještani iz njimaznanih razloga nisu postavili:“ Ako je u gradu Ba-njaluci zabranjenodržanje konja, na koji na in e Bošnjaci,stanovnici Orlova ke stazeživi sti i do ljekara?“ Opet postoji više odgovora: „Da promijene ime kako bi dobili isti status kao i ostali gra ani, štoje za njih neprihvatljivo, da vlast u proevropskom gradu ukine za-branu o držanju konja kako bi ih ove porodice i dalje koristile, dase Hairi i ise-le, što bi za odre ene krugove vlasti bilo najprihvatlji-vije, ili da izgrade put dostojan svakom ovjeku i demantirajusve navedene pretpostavke, šta bi bilo kadbi bilo.“

Iz Banja Luke pripremio: Rešad Salihović

Kozijom stazom u novi životmanjeg,a boljeg entiteta

Današnja priča jedna jeod mnogih koja kazujekako se u manjem bo-sanskohercegovačkom

entitetu dvadeset godinaod početka rata provodi

diskriminacija nad nesr-pskim stanovništvom.

Priča je iz banjalučkognaselja Potok, tačnije sa

Orlovačke kozije stazegdje su se prije 43 go-

dine nastanile porodiceHairić i drugi.


Efter mycket trassel med flyg och tågbiljetter kom vi, ettgäng på 15 personer från Charlottenborgsskolan i Motala,iväg på vår resa till Bosnien. Den var planerad sen lång tidtillbaka framförallt av Mirsad som lagt ner mycket arbete ochtid på att pussla ihop en oförglömlig resa åt oss.Målet för vår resa var att besöka en skola i Olovo, men vifick naturligtvis också uppleva den fantastiskt vackra na-turen, se historiskt viktiga platser som tex bron i Mostar ochvandra omkring i Sarajevos gamla kvarter.För många av oss var det ett obehagligt uppvaknande att seoch förstå konsekvenserna av det senaste kriget, alla kulhåli husväggarna och skyltarna som varnade för minor i skoga-rna gjorde oss bestörta.Men målet för vår resa var ju att besöka skolan i Olovo. Detfinns många likheter mellan den bosniska och svenskaskolan som tex timplanen, man läser engelska från åk 2, deär indelade i stadier som liknar de svenska. Men det finnsockså olikheter. Våra elever går lite längre dagar och får

lunch i skolan. I Sverige läser man om alla de stora värld-sreligionerna i religionskunskap så gör man inte i Bosnien. IBosnien behåller man de små landsortsskolorna medanman i Sverige bussar eleverna till större skolor, den minstaskolan vi besökte hade 6 elever.Vi fick också uppleva de gästvänliga lärarna i Olovo sombjöd på grillkväll vid floden Bioštica där vi bland annat åt ny-fiskade, grillade foreller, sagolikt gott. Vi badade, sjöng ochdansade. Det var få som kunde engelska så det var svårtatt kommunicera men som tur var kunde Draginja och Mir-sad översätta åt oss. Vi stötte på kulturkrockar som deockså fick förklara för oss.Bosnien är ett ungt land och har mycket arbete kvar för attåteruppbygga det, men de är en bit på väg. Vi hoppaskunna ta emot lärarna från Olovo för att visa vårt land, vårskola och återbörda deras gästfrihet.

Personalen på Charlottenborgsskolan genom Kerstin Jenryd

En spännande re

Kerstin Jenryd

Reportaža

esa


„Što noć osvijetli

A zamrači

(Ko to kuca u moj san)

Sa ovih nekoliko riječi autor knjige pjesama „Žal za Vrbasom“ kao daje najkraće opisao sadržaj cijele knjige za koju se, slobodno može reći,da spada u zbirke poezije koje su izašle iz dna duše njihovih autora. Ne-izmjerna ljubav prema rodnom kraju, državi, ali i sjećanjima koja u sebinose mnogi su, kao i Mirsad Omerbašić pretočili u knjige želeći na tajnačin drugima ponuditi „dio sebe“ i dio onoga što oni u sebi nose, a nežele da bude samo njihovo to su sve ljepote rodne grude koje su se unjih urezale kao da su isklesane u kamenu. Ili kao stih „Ko to puca u mojsan“ iz istoimene pjesme....

Knjiga pjesama „Žal za Vrbasom“ sastoji se iz tri ciklusa. To su „Kija-metski dan“, „Žal za Vrbasom“ i „U srcu Bosna“ ali je zajednička karak-teristika svih pjesama neizmjerna ljubav prema svemu što je iz njegoverodne grude koju autor šalje čitaocima uz izraženu ljubav prema rodnojBanja Luci i rijeci Vrbasu. U želji da sve što je na voljenim prostorimaotrgne od zaborava, Omerbašić ponekad pretjera u veličanju svoje lju-bavi i pjesme mu tada postaju kao dobro smišljene „reklamne poruke“o rodnom gradu , rijeci i njegovom djetinjstvu. Na sreću takvih stihovaje zanemarljiv broj i njih primjećuju samo pedantni čitaoci koji „važu“svaki stih i svojim aršinima mjere svaku pjesmu.

„Srušili te, a ubili nisu

Banjalučko. najsvjetlije

Oko“

(Ferhadija)

Sve ono što se narodima Balkana dogodilo posljednje decenije 20.stoljeća nije moglo mimoići ni Mirsada Omerbašića koji je u tuđinu sti-gao mnogo ranije idući „trbuhom za kruhom“. Priče njegovih prijatelja ilipoznanika nisu ga ostavljale ravnodušnim. On ih je preživljavao na sebisvojstven način. U svom romanu „Banjalučki crveni kombi“ opisao jejedan dio tih svojih osjećanja, a u ovoj drugi dio. Posebno mu se dojmilaistina o rušenju ponosa Banja Luke, džamije Ferhadije, koju on nazivaBanjalučkoj najsvjetlije oko. Mora se istaći da autor knjige „Žal za Vrba-som“ nije nimalo štedljiv u lijepim riječima kada opisuje sve ono što onsmatra svojim: Bosnu, Banja Luku, Vrbas....

Ovaj rukopis je , ustvari, lirska poruku o bolu koji je zadesio žiteljeBosne i Hercegovine u posljednjoj deceniji 20 stoljeća o ponosu koji nijednog trenutka nije došao u iskušenje da to ne bude, ali i o nadanju da,radi života budućih naraštaja, treba komšija komšiji pružiti ruku pomi-renja i pokušaju vraćanja života kakav je bio prije „ružnih vremena“.

„Ima li mjesta za mene brate

Tu kraj tebe u našem gradu

Da skupa živimo kao ljudi

I djeci našoj pružimo nadu“

( Ruka pomirenja)

Autor ove zbirke poručuje da je praštanje vrlina velikih i od svih tražeda nastave suživot uz želju da bolovi ostanu „privatna stvar“, a zajedni-čki život budućnost koja će svima osigurati ljepši život. Za svoju BanjaLuku , ali i cijelu Bosnu i Hercegovinu, traži da bude ono što je stoljećimabio – grad ljudi, a ne nacija.

Sasvim sam siguran da će knjiga „Žal za Vrbasom“ imati veliki broj či-talaca kao što obale Vrbasa u toku ljetnih mjeseci imaju kupača

NNoovvee kknnjjiiggee bbaannjjaalluuččkkiihh ppiissaaccaaLLIIRRSSKKEE PPOORRUUKKEE OO BBOOLLUU,, PPOONNOOSSUU II NNAADDAANNJJUU

Mirsad Omerbašić

„Žal za Vrbasom“IIzzddaavvaačč UUddrruužžeennjjee ppiissaaccaa UUnnsskkoo--ssaannsskkooggkkaannttoonnaa.. BBiibblliiootteekkaa „„PPoosseebbnnaa iizzddaannjjaa““..GGooddiinnaa 22001122

Kultura

32

Pripremio: Kemal Coco

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Znam, voljeni gradeDa imaš pravoDa me ne poznaješDa me ne volišČak, voljeni grade

Da me i ne želiš.

Priznajem da ti ne značim ništaprolaznik u ljetne mjesecešto dodje i odea priča li pričakako je ovo njegovrodni i voljeni grad.

Izgovori puno riječia ništa ne kažeponekad izgovori neštošto samo on razumijei tako svakog ljetaviše pijan nego trijezantetura ulicama, mahalama.

U pravu si , rodni gradekada o meni tako zborišjer ja znamda si ti moj gradti ne znaš o meni ništaJer nisam imao vremenaodigrati svoje igreu tvojim sokacima

Šaputati sve šapateu tvojim alejamavoziti svoj kajaksvojom stazom.

Mene su, moj gradeIz tebe rekli zbogomdok sam jecaoskupa sa svim svojim.

Zato sam za tebe.moj rodni gradedošljak u ljetnim mjesecimakoji traži što naći nećedio svog djetinjstvakoje je u tebi ostaloonoga danakada sam zajedno sa jecajimaostajao bez tebemoj rodni i voljeni grade.

Priznajemda ti i dalje misliškako sam ja svojom a ne tudjom voljomtebe ostavio i u svijetdaleki krenuo.

Možda je tovoljeni grademoja prokleta sudbina

KEMAL COCO

U RODNOM GRADU(U Banjaluci 15. Jula 2012.godine)

33

9

Edino ćoše


Dugo čekano proljeće napokon počelo. I u Budžaku. Mirišizemlja, prekopavaju se bašče i vrtovi, svijet izašao pod nebo,uživa, poslije duge zime...

U blizini kafane ’Slavija’ okupile se komšije. Ćaskamo dokzubato sunce ipak miluje lica,a eto i nekakvog povjetarca.

- Kako će ove godine riba na Vrbasu raditi?, pita nekoFranju Nikolića.

- Radiće kako bude! Samo je važno da me niko od vas, ugur-suza, kad na sabahu krenem sa šćapovima u ribolov ne upita’A kud si Franjo krenuo?’ Majku vam hebem – to je najgoribaksuz! Ribara pitati na sabuhu đe je krenuo! Onda ja njimauzvratim ’Eto me, poranio da jedem hovna! ... i vratim se kući– reži Franjo.

Komšinica Ana (Hiter) prebacila ašov na rame, pa ’štija’obližnju bašču

- Dobro jutro! – veli Ane u prolazu komšijama pred ’Slavi-jom’.

To Franji fijaše ’šlagvort’ za pričicu o mladim danima, ikako se živjelo pred Drugi rat. A onda dobaci ’štijačici’:

- A što ti Ane radiš teške poslove? Đe ti je onaj tvoj mlatimu-dan? Još spava?! Vidi mene! Poranio, hanumi ispeko kahvu,popili je, i sad izaš’o među ljude- zadijeva Franjo.

- E moj Franjo, eno ga u krpama, još spava... Ne da se tajzbuniti!A Franjo nastavlja:

- Sjećaš li se ti, moja Ane, kad smo mi ono – ko cure i momci

...kru’ ti rodio, neima plesa ni zabave gdje nismo išli?Ane se nalakti na ’štijaču’.- Sjećam se moj Franjo, ah – jesmo onda bili mladi i lijepi...a

vidi nas sada? - Pa šta nam fali? I sada smo lijepi – al’ mladi nismo. A

sjećam se, kad odemo na ples u Trapiste (samostan, op. E.L.)... Ja pojašem baciklo, učas stignem, skinem štipaljke sa no-gavica hlača (da ih lanac od bacikla ne u’vati), a na muzikudođem ko glavni!

- Jes’ dragi Franjo! Kako smo se lijepo družili, ma štadružili? Igrali po onom parketu k’o leptiri ! – nastavlja Ane aFranjo poantira:

- Ane, u tebe ona suknja k’o lumbrela (kišobran, op. E.L.),pa kad te orkenem, suknja se malko zadigne, a ja poželim dase malko pod suknju podvirim – da vidim kako je tamo...Suknja k’o lumbrela – a u mene ’on’ stoji...stoji ko dobarkuruz!

- Sram te bilo Franjo što to pričaš pred ovim mladimljudima – k’o da je to važno?!

- Važno je, moja Ane: sad da ’ga’ vidiš... Ma nije ni za što!Ono su bila lijepa vremena – a ova danas, ništa!- Moj Franjo, s tobom se može ništ’ lijepo pričati – ti namah

okreneš na mušku stranu ! – završava dijalog Ane, a riječinjene potonuše u gromoglasan smijeh nazočnih.

(priredio S.P.)

FRANJO I PLES

Tekst: Edo LELIĆ

Edino ćoše


U TRAPISTIMA

Š E H E RBANJA LUKA36

tkako je moj otac preselio na ahiret,ja sam dobio drugog oca u Nurud-inu, ocu moga Muhidina ili Hede,

kako smo ga zvali. Ispod njegova, naokogruba lika, skrivalo se mehko srce brižnog ocakoji je svoju osjećajnost krio u stalnom radu ibrizi za porodicu. Kao ni mnogi drugi iz našihporodica, ni on nije imao sjajno djetinjstvo.Odrastao je kod dajdže u Glamoču, u pozna-toj porodici Filipovića, koji ga othraniše iuputiše na automehaničarski zanat, u vrijemekada se od takvih ljudi tražilo da budu vozačii mehaničari, kadri da iz ništa stvore nešto.Kuću na Pobrđu, blizu džamije nazvane pokrajiškom junaku Tali, okruživale su kućepoznate porodice Đumišić, iz koje je bila i nje-gova supruga.Dvije garaže, pune alata i auto dijelova, bilesu kao carstvo za igru njegove unučadi, adonosile bi ponekad i koji dinar od popravkikola, iako ih je on to najčešće obavljao be-splatno, rodbini i prijateljima .Moj drugi otac - Nurudin dugo se spremao dapodigne nišane rahmetli majki, dajdži inekolicini rođaka. Trebalo je izliti betonskenišane iz bijelog cementa i ispisati uobičajenepodatke. U toku priprema za odlazak u

Glamoč, gdje je trebalo postaviti nišane, dugosmo razgovarali o njegovim doživljajima iljudima koji su živjeli u tom kraju. Najču-venija porodica Filipovića, iz koje je bila nje-gova majka, slovila je po obrazovanimljudima a i po imanju koje je zauzimalo većidio glamočke visoravni. U Glamoču, koji je učetrdesetim godinama prošloga vijeka bio tekna pragu gradića, živjelo je uglavnom musli-mansko stanovništvo, kao i u većini okolnihsela. Srpska sela su bila dalje i na većoj nad-morskoj visini. Hrvatskih porodica je biloveoma malo i uglavnom su se bavile trgovi-nom.Takva slika se drastično mijenja u toku Dru-gog svjetskog rata, kada je muslimansko sta -novnistvo dijelom pobijeno, a većinompr o tjerano u pravcu Jajca i Banje Luke, naža -lost i od svojih četničkih komšija.

Pripremni radovi za nišane su završeni, dabismo u prvu julsku subotu i nedjelju mogliotići i nas četverica - otac, Hedo, ja i majstorDedo, poznati stolar iz Gornjeg Šehera, obav-iti taj posao za dva dana. Trebalo je postavitioplatu, izliti betonski ram i učvrstiti nišane,odranije pripremljene. Materijal je bio uto-varen u teretnu prikolicu, a druga kola su

vukla tzv. "brako" prikolicu u kojoj smo nam-jeravali prenoćiti, jer više nije bilo rodbinekod koje bismo se mogli smjestiti za jednunoć.

Krenuli smo rano putom kojim dotadnisam išao. Prolazili smo kroz predivne pred-jele izmedju Banje Luke i Ključa, gdje senakon Mrkonjića odvaja put za poznata Mlin-išta i Glamoč. Većim dijelom put vijuga krozmješovitu šumu, koju su sjekli i drvo odvozilikamionima, a ranije uskotračnom prugom,čija je stanica bila na Mliništima. Inače, svakegodine taj put je manje-više teško prohodan,jer snijeg i vjetar, posebno sa glamočke strane,stvara visoke smetove. Stadosmo na ulasku uglamočku kotlinu na spomen-česmi napravl-jenoj iza drugoga rata. Voda pitka, ali reže pogrudima. Toliko je hladna, da je piješ gutljajpo gutljaj. Sunce već dobro prži, iako je ranojutro te relativno velika nadmorska visina.

Dolazimo u Glamoč i penjemo se kolimana visoravan na čijoj blagoj padini, kao klinokrenut ka gradu, leži harem u kome supokopani mnogi Filipovići i stare glamočkeporodice. Did priča o njima podsjećajući se poimenima sa kamenih i trošnih drvenih nišana.Raspremamo se i počinjemo raditi naporan

Napisao: Aljoša Mujagić

NIŠANINIŠANIO

Foto: Mirsad Sačić


Još jedna priča

37

posao, pogotovo za Hedu koji osjeća boloveu stomaku, a u jednom momentu sav sklupčanpoleže po travi. Mora da je hladna voda, kojusmo usput pili, učinila svoje. Odmorivši sedva-tri sata, on nam se ponovo pridruži i nas-tavismo posao. Sunce je nemilosrno pržilo(kasnije ćemo čuti da je taj dan bilo oko 32°C), ali mi nismo stajali. Dedo, već u godinama,jedva je stizao da uradi svoj dio posla. Radilismo, bez odmora, do kasnog popodneva, us-pjevši izliti betonske ramove i pripremiti sveza sutrašnji dan.

Temperatura u odnosu na podne se dra -stično mijenjala. Postajalo je osjetno hladnije.Umorni i okupljeni oko vatre, jeli smo i pričalio ljudima koji su nekad živjeli u tom kraju.Najviše je bilo priče o porodici Filipovića kojase rasula po čitavoj Bosni, dajući joj nizznačajnih mislilaca i privrednika. Po nekimkazivanjima, poticali su od dvojice braće, kojisu bili fratri, i iz ne znam kojih razloga došliu Bosnu, najvjerovatnije sa prostora današnjeHrvatske, i primili islam. Drugi dio porodicepo očevoj liniji - Sulejmanpašići, potiče odSulejman-paše, koji kao i mnogi Bošnjaci za-vrsi na granicama Otomanske imperije.

Malo-pomalo, počeli smo da obla -čimo sve što smo imali - od pidžame do džem-pera i vindjake. Temperatura je pala na 2-3stupnja, što nas nije spriječilo da uživamo unebu obasutom hiljadama zvijezda. Osjećajućikako nas hladnoća sve više prožima, od-lučismo da se uvučemo u prikolicu i, šću -ćureni jedan uz drugoga, pokušamo da sezgrijemo. Što umor a ponešto i toplina učinišeda brzo popadosmo u san.

Buđenje je bilo prije izlaska sunca. Uko -čeni od bolova poslije napornog rada i zime,koja me je probudila unatoč kamare stvari oddeka i ostale robe prebačene preko nas, po-lahko smo se izvlačili i protezali grijući rukeoko plinskog plamenika na kome se pripre -mala jutarnja “razgovoruša”.

Prvi sunčevi zraci pomagali su nam da semalo zgrijemo i uživamo u blještavilu svjetlana kapima rose koje su prekrile svu okolinu.Oštar planinski zrak bio je uljepšan pjesmomptica koje kao da su se radovale novom danu,dok smo mi, nakon doručka, još uvijek razm-rdavali kosti i umorne mišice. Nastavismonegdje do pet sati poslijepodne, kada je svebilo završeno. Za nama ostadoše blještavi bi-jeli nišani poduprti “salungom”, oplatom i dr-venim gredicama, koje će did uklonitisli je deće nedjelje.

Povratak je uvijek ljepši, posebno ako seprepuštaš uživanjima u krajoliku, bez suvišnihriječi. sutnji, Umor kao da je ostajao na okol-nim proplancima.

Bijeli nišani i danas stoje pokazujući, kaoi stećci, da su muslimani živjeli u tim kraje-vima, te da ono što nije zapisano na bijelomkamenu jeste u našim srcima, to da su našekomšije ponovo učinile zločin potomcimaonih koji su nekad u najvećem broju živjeli u

Glamočkom polju. Danas, a i sutra, neka

nova djeca će prolaziti kraj harema, koji jošpostoji, i kao što to uvijek biva, nišani ćepričati o prošlosti i ljudima koji su tu živjeli,radovali se i podizali porodice, da bi postali

besmrtni. Nadam se da će harem ostati, jer

nigdje ne vidjeh da je groblje naših komšijapretvoreno u građevinsko zemljište ili njive,kao što je to slučaj sa muslimanima u vječnojtežnji da se gladne oči nahrane.

Poezija


Irfan Horozović: Pjesme zavičajne

OSTAVŠTINA

Dok su nas ubijali u dugim noćimaS nama je jedino uspomena bilaU duši nam je svoje gnijezdo skrilaGledali smo u zločince njenim očima.

Dok su nas ubijali u golim snovimaSanjali smo budni putove djedovaU čemu je bila krivica njihovaJer nož slijedi i njih u našim srcima.

Dok su nas ubijali, dugo i upornoMnogi su od nas gospodare zla moliliPadali, puzili, dušu si ogoliliSve dok se u kamen go ne stvoriše morno.

Dok su nas ubijali tražeći sebeMislili su da u nama leži lijekZa bolest njihovu, tjeskobni navijekNe znajući da ih njina mržnja zebe.

Mrtvi smo sad i daleki zavičaju.Sad smo tek cvijet novi u tuđoj zemlji.Cvijet mračan od spoznaje, poludivlji.I blistav. Srh što vida duše u očaju.

BALADA O PEKARU

Sinoć su odveli pekaraIz našeg malog sokakaPekar je pekao kruh svimaI brašnjav je bio sred mraka.

Kažu da je imao blagaKuću od kruha, ženu i kći,Nahranili su njime moždaLedene zube gladne noći.

Od starog kruha i od zebnjeSokak je sad čekonicaVideć pekara u zrcaluSvako se sjeća svoga lica.

I kad si s njom i kad je prošlaUspomena je vječno strašnaA mali sokak što se rušiZri opet u mirisu brašna.

Večeras će doći po meneJer sam poznavao pekaraZapisivao naše snoveI sve što se dogodilo s nama.

JEDNA SLIKA

Ponoć.Nacrtao sam krug mjesecada ti osvjetli put kroz noć mrku.Uz mjesec poredao slatke riječi kao zvijezdice,tvoj svemir da krasedaleke i blistave.

Po dnu mjesecakletve teške su naslikane,težak puti umrlo jesenje lišće.

Moja nada, predstava je cigana čergaša,ščučerena u uglu životapokraj puta,pokraj kamena krajputaša,koji čeka da te ukradesa puta kojim hodiš.

Strpljivo,čekat ću,poput paukau ćošku svoga svijeta.

Haris Grabovac


Documents

Šeher Banja Luka 20