Šeher Banja Luka 19

ŠŠ EE HH EE RRBBAANNJJAA LLUUKKAA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 19 - MAJ - JUNI - 2012. - MOTALA - GODINA III

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteArt-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareAzra Lokvančić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatima Mahmutović

Esmina MalkićHaris GrabovacNedžad Talović

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Slavko Podgorelec (BiH)Mišo Vidović (BiH)Kemal Coco (BiH)

Dominik Bertotti (BiH)Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka,Luxorgatan 12, 591 39 Motala

Telefon: +46(0) 141 51684Internet: www.blsavez.se

E-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaBranko POPOVIĆ,Banjaluka i okolina

Š E H E RBANJA LUKA

Poštovani čitaoci,« Šeher» je u ovom broju bogatiji za još nekoliko

značajnih saradnika, koji su svojim prilozima podigli kva-litet ove, sve više tražene novine. Godišnji odmori su napragu, koferi se pakuju, a Banjaluka i Bosna i Hercego-vina čekaju svoje prognanike. Čekaju nas i «Vezeni most»i lijepa druženja.

A kad se vratimo, 1. septembra u Motali je na redunaš najznačajniji dan, tradicionalni 18. «Susret Banja-lučana», najveće okupljanje banjalučkih izbjeglica u svi-jetu. U ove predstojeće važne događaje, svojim prekrasnimstihovima, uvodi nas naš Ismet Bekrić. Nek nam je svimasretno i ugodno ljeto! Onima koji slave predstojeće praz-nike, želimo mubarek ramazanske i bajramske dane.

Mirsad Filipović

ŠARE POEZIJE

Nasihi Kapidžić-Hadžić,i baščama kraj Vrbasa

Ko sunce grije rima, da mrzlo ne pada injepo cvijeću i po snimaiz bašče pjesnikinje.

Dok stoji kuća stara,ko pjesma nasred svijeta,i neka davna šaraovdje će da procvjeta.

I iz te mrve boje,iz tog prvotnog glasa,ovdje se vječno roježubor-pjesme Vrbasa.

I sagni se, potražikamičak – riječ sedara,bit će ti bliži, dražii taj svijet dječjih šara.

Ismet BEKRIĆ

Sadržaj

3

Šesti kongres SSD BiH: Dijaspora traži ministarstvo...................4Susret Ministra sigurnosti BiH Sadika Ahmetovića Humanitarno-zabavno veče za pomoć banjalučkom Merhametu.................................................................7Reportaža: Grad zelenila postaje grad betona.............................8Reportaža:U Mile sedma sila.........................................................10Književna Banjaluka.......................................................................12Dr Krstan Malešević: Sačuvati obraz............................................14Velikom Banjolučaninu od Banjolučana......................................16Mostovi prijateljstva: Švedski nastavnici u posjeti BiH.............18Druženje Banjalučana u Saint Louisu: Dani koji se ne zaboravlju..............................................................19Prof. dr Miodrag Živanović: Domovi naroda priviđenje ili pogubna realnost..........................20Bosanski putopis #1.......................................................................22Sjećanja: Institucija zvana kafana.................................................24Čujemo li vapaj žednih na planeti vode........................................26Mahala, nana i mjesec Ramazana.................................................29Sjećanja:Tito - Istaknuta ličnost savremene epohe...................30Kultura: Astralni letovi...................................................................32Sjećanja: Edino ćoše u Šeheru.....................................................34Poezija..............................................................................................36


ssttrr..44

ŠŠeessttii kkoonnggrreess SSSSDD BBiiHH

ssttrr:: 1199

DDaannii kkoojjii ssee nnee zzaabboorraavvlljjaajjuu

ssttrr..88

GGrraadd zzeelleenniillaa ppoossttaajjeeGGRRAADD BBEETTOONNAA

ssttrr..1188RReeppoorrttaažžaa:: ŠŠvveeddsskkii nnaassttaavvnniicciiuu ppoossjjeettii BBiiHH

4 Š E H E RBANJA LUKA

radu Šestog kongresa SSD-e BiH, održanom u Sara-jevu od 1. do 3. juna 2012., učestvovali su i delegati Sa-veza Banjalučana Švedske: Zlatko Avdagić, SuadaDelić-Mulaomerović, Muhamed Ibrahimbegović i

Mesud Mulaomerović, koji su dali značajan doprinos uspjehuovog skupa. Pokrovitelji Kongresa bili su članovi Predsjed-ništva BiH Željko Komšić i Bakir Izetbegović, te Ministarstvo zaljudska prava i izbjeglice BiH.

Moramo konstatovati da nam je bilo žao što naši pokroviteljinisu i lično prisustvovali Kongresu, ali su ipak dan ranije primilidelegaciju Svjetskog kongresa, razgovarajući o aktuelnim pi-tanjima istaknutim u dosadašnjim zaključcima Kongresa, kojatraže svoju realizaciju.

Naš zahtjev je bio da se počnu rješavati veoma značajna ži-votna pitanja više od 1,3oo.ooo Bosanaca i Hercegovaca, kojizbog rata i progona žive izvan BiH, i koji predstavljaju najbroj-niju civilnu organizaciju. Prije svega, nije adekvatno riješenodrživi povratak prognanih, jer je njihovo zapošljavanja velikiproblem, bez obzira na stručne kvalifikacije povratnika. Nije do-voljno što je riješen problem povratka imovine, bez zaposlenja,nema ni pravog povratka u svoje domove.

Istakli smo i činjenicu da je Zakon o izborima diskriminira-jući, jer i dalje se ne mijenja registracija birača, što nije slučajza ostale građane BiH. Posebno smo naglasili da je neprimje-reno što do danas nije formirano Ministarsvo za dijasporu. kojebi moglo rješavati mnoga otvorena pitanja. Ovakav neodgovo-ran odnos vlasti prema svojim građanima, zaista nikom nijejasan. Postavlja se pitanje koliki uticaj imamo na vlasti BiH?.

Dvojno državljanstvo, koje je veoma značajno za većinuprognanih, još ni do danas nije dovedeno do kraja, i pored čin-jenice da je Vrhovni sud BiH donio Odluku o ukidanju odredbe

Ustava, koja je ovo pitanje ranije regulisala. Parlament BiHmora primijeniti apelaciju Zakona o državljanstvu.

Na sva ova neriješena pitanja sada se navezuje i Zakon opopisu stanovništva, koji je veoma diskriminirajući za sve nasu dijaspori. Obuhvaćeni će biti samo oni građani koji su na danpopisa na adresi ranijeg prebivalištva, što praktično znači dagrađani izvan domovine neće biti ni popisani. Zašto???. Svaova pitanja nisu adekvatno tretirana ni u medijima, jer je pris-utna i medijska blokada.

Sto se tiče rada GO dijaspore, ukazali smo na potrebu di-rektnog informisanja svih članica, a ne preko članova GO izpojedinih zemalja. Postoje i primjedbe na financijski izvještaj,zbog neadektnog prikazivanja obaveza članica, a što bi se unarednim izvještajima moralo poštovati. Na naš prijedlog us-vojeno je da se ubuduće dostave osobni podaci za kandidateGO, da bismo znali ko nas predstavlja u izbornom mandatu.

Pored ovih pitanja, koja nisu riješena u proteklom periodu,naglašena je i potreba uvođenja profesionalnog rada i podi-zanja kvaliteta djelovanja Saveza, te proširenja saradnje samedijima i organizacijama, posebno mladih i u kulturi. Trebastvoriti i fondove za dijasporu, iz kojih bi se mogla vršiti i inve-sticiona ulaganja.

Na kongresnoj večeri promovirane su knjige OČEKUJUĆIISTINU I PRAVDU /Bečki dnevnik/ generala Jovana Divjaka iMI, DIJASPORA, Senade Bešić, predsjednice Saveza BiHžena u Švedskoj.

Na kraju možemo konstatovati da su uslovi za održavanjeKongresa bili odlični, uz zahvalnost organizatorima, sa očeki-vanjem da će se sva pitanja, koja su isticana, konačno početii rješavati.

Šesti kongres SSD BiH

Dijaspora traži ministarstvoTekst: Mesud Mulaomerović

U

Reportaža

5

Zadovoljni delegati:Mesud, Suada, Hiba i Muhamed.

Zapažen govor:Delegat Saveza Banjalučana,Mesud Mulaomerović.

Kratak predah: Zlatko Avdagić, Senada Bešić, HibaČelik, Suada Đelić-Mulaomerović i Mesud Mulaomerović.

Ravnopravnost na djelu: Senada, Hiba i Suada.


Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Sadik Ahmetović bora-vio je u službenoj posjeti Kraljevini Švedskoj. Tom prilikom potpi-san je sporazum o policijskoj saradnji između Vijeća ministara Bosnei Hercegovine i Kraljevine Švedske. Sporazum se odnosi na razmjenuiskustava, informacija i stručnjaka, te dostava informacija u oblasti te-škog kriminala. Sa Švedske strane potpisnica sporazuma bila je mi-nistrica pravde Beatrice Ask. Ova značajna radna posjeta ministraSadika Ahmetovića odvijala se i u sjeni političkih previranja u VladiBiH.

Potpisivanje ovog sporazuma značajan je korak ka unapređenjuinače dobrih odnosa dviju država, posebno ako se uzme u obzir da uŠvedskoj danas živi značajna populacija građana koji dolaze iz BiH.

Ovu priliku ministar Ahmetović je iskoristio da se sretne sa pred-stavnicima BiH dijaspore .

Susret je održan u prostorijama Ambasade BiH u Štokholmu uprisustvu ambasadora BiH gospođe Jadranke Kalmete i konzula go-spođe Alme Vražalice. Pozivu na susret odazvali su se predstavniciSaveza bh. Udruženja predsjednik Azra Jelačić i podpredsjednik Me-lina Glavaš, predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović, pred-stavnici Bosansko-švedskog Saveza žena, Indira Dugić i EnisaHuseinović, predsjednik islamske zajednice u Štokholmu MustafaŠetkić, predstavnici asocijacije APU mreže Armin Hadžić, Haris Gra-

bovac i Larisa Aganović i novinar Mubera Dizdar.

U otvorenom i srdačnom razgovoru obostrano je istaknuta po-treba o neophodnosti saradnje države BiH i brojne dijaspore. Istak-nuto je da je ta saradnja do sada bila nedovoljna i da je potrebno ovompitanju posvetiti daleko veću pažnju nego što je ona bila do sada.

Na kraju se ministar Sadik Ahmetović zahvalio prisutnim pred-stavnicima dijaspore na odzivu i korisnim informacijama i prijedlo-zima.

Susret Ministra sigurnosti BiH SadikaAhmetovića sa dijasporom u Štokholmu

TTeekksstt ii ffoottoo:: GGoorraann MMUULLAAHHUUSSIIĆĆ

Ministar i domaćin: Sadik Ahmetović i Ambasador BiH u Kraljevini Švedskoj, Jadranka Kalmeta.

7Š E H E RBANJA LUKA

U prostorijama Udruženja Banjalučanau Geteborgu održano je 26.05.2012 hu-manitarno-zabavno veče. Cilj ovog dru -ženja je bio prikupljanje novčanihsr e dstava za pomoć banjalučkom Mer-hametu. Akcija je nadmašila našaočekivanja što se tiče odziva gostijukao i prikupljenih novčanih sredstava.Veliki doprinos akciji dali su članovi up-ravnog odbora kluba, kao i majstorisevdalinke Asim Hodžić i Vahid Alić.Prikupljeni prilog bit će uručen pred-stavnicima Merhameta u toku julamjeseca.Time su Banjalučani koji žive uovom gradu, još jednom pokazali da suširokog srca i da misle na svoje sug-rađane koji nažalost, nemaju ni os-novne mo gućnosti za pristojan život.

Predsjednik udruženja Banjalu čana uGeteborgu

Džanic Jasmin

Humanitarno-zabavno večeza pomoć banjalučkom Merhametu

Majstori sevdalinke: Asim Hodžić iVahid Alić.


U trenutku kada nastaje ovaj tekst (14.juni) protestigrađana Banje Luke zbog uništavanja popularnog „Picinog parka“,odnosno zelene površine u centru grada, kod „Medicinske elektro-nike“, „napunili“ su 17 dana. Građani su nezadovoljstvo izražavali izbog najava da će još neke zelene površine, pa i dječija igrališta ugradu, biti „ustupljene“ betonu i „stambeno-poslovnim komple-ksima“. Građani su burno reagovali i na najave da bi moglo doći dotzv. „rekonstrukcije“ jednog od simbola Banje Luke, tvrđave Kastel,jer je u njenoj unutrašnjosti predviđeno betoniranje pojedinih dije-lova i izgradnja parkirališta!!!

I dok su građani i nevladine organizacije upozoravali da je nasceni još jedan primjer klasičnog urbicida, oni, koji su morali da ihbarem saslušaju, slali su poruke „imamo takvih ledina u Banjoj Lucikoliko hoćete“, „iza protesta dobrim dijelom stoji politika i tim se šaljeružna poruka budućim investitorima“. Aktuelni gradonačelnik Dra-goljub Davidović nije se svih dana protesta ni sastao sa građanima,iako je to od njega peticijom tražilo 12 nevladinih organizacija, što suocijenile kao političku nedogovornost prema građanima koji su gaizabrali.

I dok je gradonačelnik Davidović izbjegavao bilo kakav kon-takt sa građanima, te optuživao opoziciju kako „stoji iza ovih prote-sta“, njegove stranačke kolege iz SNSD-a , poput Nebojše

Radmanovića, izjavljivali kako su „korištene neistine u Banjoj Luci ,a da su to radili i oni koji su glasali za neke odluke da bi se isprovoci-rale šetnje po gradu“. Međutim, Davidović i Radmanović očigledno suzaboravili da su protesti organizovani preko društvene mreže „Fa-cebook“, a grupa pod nazivom „Spasimo Picin park“ narasla na preko46.000 članova!!!

Podrška protestima nije izostala - prvo iz cijele BiH, ali i izinostranstva, od pojedinaca i nevladinih organizacija i udruženja. Me-đutim, mediji bliski aktulenoj vlasti u RS pokušavali su osporiti legi-timitet protesta, ali jedan broj medija, printanih, elektronskih iinternet-portala, ipak je pravovremeno i profesionalno izvještao oprotestima. Zanimljivo da je interes za akciju „Spasimo Picin park“pokazao i CNN, koji je proteste ocijenio kao borbu za dostojanstvo:

....Počeli su 29. maja, sa ciljem da se spriječe građevinari,iza kojih stoji korumpirana vlast, da unište okolinu. Sada su prešli višeu politički događaj, protest protiv loše ekonomije, nepostojeće vla-davine prava, korupcije i nelegalnog stjecanja imovine, uključujućigradonačelnika Banjaluke Dragoljuba Davidovića i predsjednika en-titeta, Milorada Dodika. Stotine demonstranata svaki dan se okupljaju u ugroženom “Picinomparku”, u centru Banje Luke. Ujedinili su građane svih socijalnihklasa, statusa i vjerskih uvjerenja i postaju simbol borbe za vraćanje

Protesti građana Banje LukePARK KAO POVOD

Grad zelenila postaje grad betona

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

ljudskog dostojanstva. Iako su radovi u parku uveliko počeli, protestijoš nisu stali… Simpatizeri iz cijele Bosne i Hercegovine i cijelog svijetašalju slike na kojima drže male plakate na kojima su ispisane riječipodrške demonstrantima u Banjaluci i njihovoj borbi da očuvaju ze-lena pluća grada. Nedavno su podršku izrazili i profesori Vinas Enrici Fernando Alvarez Prozorovich iz Španije. “Puna podrška za zaštitu ovog prekrasnog parka stiže od studenatai profesora našeg univerziteta. Zaštita naslijedja, poput parkova, pri-roda i uspomena ljudi koji su ih koristili morala bi biti obaveza za svedužnosnike. Nadamo se da će vaši zahtjevi biti ispunjeni i bit ćemovam na raspolaganju kako bismo podržali kampanju”, napisao je Pro-zorovich. Na lecima koje su dijelili demonstranti pisalo je da protestinisu protiv zakona te da im je cilj okončati stanje političkog straha.Kada straha nestane, tirani, diktatori, autokrati i lažni autoriteti pa-daju. Počelo je i neće stati ovdje”, pisalo je na lecima…”.

A javna je tajna da su Banjalučani gradonačelniku Drago-ljubu Davidoviću unazad nekoliko godina dali nadimak Zgradoljub.Ovaj nadimak građani su „aktuelizirali“ i tokom protesta, izražava-jući i na ovakav način nezadovoljstvo nebrigom „prvog čovjeka“grada i gradske administracije, koji su Banju Luku, grad zelenila i pre-lijepih aleja, polako ali sigurno pretvorili u grad betona.

Podsjećanja radi, Dragoljub Davidović dvanaest godinaobavljao je dužnost gradonačelnika , a isto toliko vlast u gradu držiSavez nezavisnih socijaldenokrata. Građani su takodje poručili da jedošlo vrijeme za promjene na lokalnim izborima u oktobru.

A kako se bliži oktobar, tako se i političke partije pripremajuza lokalne izbore. (Ne)ujedinjeni opoziconi blok, koji sačinjava sedampolitičkih partija, među kojima i dvije najjače - SDS i PDP, u prvomkrugu nisu uspjeli postići dogovor oko zajedničkog kandidata za gra-dionačelnika. Srđan Praštalo, nesuđeni opoziconi kandidat, nije biopo volji Srpskoj demokratskoj stranci, i ova politička partija ranije jeponudila svog kandidata Nenada Stevandića, koji u trenutku pisanjaovog teksta i dalje važi kao njihov kandidat. Neposredno pred za-ključenje ovog teksta špekulisalo se da bi kandidati opozicije za gra-donačelnika mogli biti glavni revizor RS Boško Čeko, te ekonomisticaSvetlana Cenić, ali ....

Iako je s druge strane vladajući SNSD, pomalo otezao sa pri-jedlogom svog kandidata , vjerovatno čekajući da se opozicija izjasni,sada je sigurno da njihov kandidat neće biti aktuelni gradonačelnikDragoljub Davidović. Kandidat SNSD-a za gradonačelnika Banje Lukebiće Slobodan Gavranović, aktuelni predsjednik Skupštine gradaBanja Luka.

Gradski odbori Srpske demokratske stranke i Srpskenapredne stranke 15.juna potpisali su sporazum i postigli dogovor o“usaglašenom djelovanju“ i podršci kandidaturi Nenada Stevandićaiz SDS-a za gradonačelnika Banja Luke. Iz SDS-a je saopšteno da jeStevandić kandidat koga podržava Srpska napredna stranka RS, a daje na „preostalom dijelu opozicije da prihvati ili ne prihvati Stevan-dića“. U Gradskom odboru SDS-a, kazali su „da je isteklo vri-jeme za prijedlog za gradonačelnika i da ostale opozicone strankemogu da daju podršku Stevandiću kao kandidatu“.

Ovakav dogovor SDS-a i SNS-a navjerovatnije „razbija“priču opozicije o zajedničkom kandidatu za gradonačelnika više po-litičkih partija, što je izazvalo oštre reakcije kod drugih opozicionihstranaka. Iz PDP-a optužili su Gradski odbor SDS-a da „svojim po-stupcima uveliko radi i lobira za SNSD-a i njegovog kandidata“.Prema (ne)zvaničnim informacijama koje su bile u opticaju, 15.junau poslijepodnevnim satima, Partija demokrartskog progresa i De-mokratska partija Dragana Čavića, razmatrale su mogućnost da po-nude svog zajedničkog kandidata za gradonačelnika.


abogda ti umrla majka ... majka ... i tvoj dragi tajka ... tajka ...od TBC... TBC. Da život može da prevaziđe i one najmor-bidnije i najimbecilne doskočice-poskočice poput navedene,

pokazao je legalno izabrani i od naroda okrunjeni Mile kada je svo-jevremeno ispsovao Mišu Vidovića, novinara FTV. “Dabogda crk ‘ood srčanog udara i ti i tvoji...” nešto je od njegovog retoričkog asor-timana koji je svakodnevno sve izdašniji. Mile naime nastavlja dačereči silu mu Sedmu.Predjednik manjeg entiteta u RS već odavno je izgubio svaki poli-tički, moralni i ljudski kompas na opštu sreću, ćutnju i odobravanje

širokih narodnih masa. Nakon što je koliko prije par večeri zaglušionezadovoljstvo siromašnog puka pjevom Zdravka Čolića na ban-jalučkom centralnom trgu u stilu “hljeba i igara, samo ne tražitepara”, Mile je ponovo zabacio moralni, kulturni i etički kompas izalakta. Naime, prvom prilikom u društvu jednog srbijanskog političaraI.D. nekadašnje prišipetlje Slobodana Milševića (nastavak inicijalapotražiti u bosansko-srbijanskom rječniku) izvrijeđao jednu ban-jalučku novinarku (Ljiljanu Kovačević, dopisnicu agencije BETA,prim.a.) na konferenciji za novinare u, sada je već nesumnjivo, nje-govim dverima, što se u preostalim normalnim zemljama zove ad-

DU MILE SILA S

Ilustracija: Goran Mulahusić

Reportaža


ministrativni centar Vlade. Ljiljana Kovačević ima nesreću što jeosim što je prozvala Milu za neke kriminalne aktivnosti vezano zaizgradnju zgrade Vlade ujedno i supruga novinara SlobodanaVaskovića koji je jedno vrijeme radio za magazin 60 Minuta na FTV.Radio i zdužno crno na bijelo sa hrpom fakata razotkrivao kriminalvladajuće klike u RS. Kako je kriminal (za b-h stada obično se pre-vodi kao nacionalni interes) osnov ovdašnje politike i razlog bezočneborbe za vlast, razotkriti ga znači uletiti ravno u osinjak. Tako je Mile, nadasve svjestan svega navedenog, a inače sve tanjihi tanjih živaca, osim naredbodavnog falseta uobličenog u završnom:

“Briši odavde!!!”, radi autentičnosti ponovljenom nekoliko puta, usvom stilu kroz pljuvačku koja mu se obilato resila sa labre ponovoimao pravi pravcati nervni napad. Uvrede su pljuštimice frcale prekoplota, pardon lakta. Da je ona njemu, data Ljiljana Kovačević prikr-pila da je krao. Ona se o njemu usudila takvo što napisati i takvu blju-votinu još poslati u Beograd! Koji je kao što s ezna njegova matica izjenica oka. Ona njemu i tako u nedogled. Bjesnilo je potrajalo.Od njegove kletve dabogda dati novinar umro od srca, preko ništamanje milinske: “Šta tebe briga od čijih para je kupljen ovaj avionkojim se ja vozam, šta je tebe brigaaa, pitam Jaaaaaaa”, pa do re-toričkog izbacivanja narečene novinarke bez mogućnosti odgovora,jer tada ili krče mikrofoni ili neko ripa (bosanski kašlje) ili se pakobezbjeđenje mrči uz Milin krešendo, protegao se cijeli lanac najbe-zočnijih drskosti u istoriji nekog vlastodršca U NAS, što bi rekli onipreko lakta. Na kraju je sasvim irelevantno zbog čega je pomenutanovinarka voždu “kriva”, koliko bode u mozak posvemašnja ćutnjaMiline sile (na stranjskim jezicima se zove Sedma) u ovakvim sluča-jevima. Ako se izuzme par analitičara kojima je sveta dužnost da zbore, a nekažu ništa konkretno, na djelu je pjev labudova “Umilim ti se ja”,(dva puta ponoviti refren za svaki slučaj), što je u osnovi neprevodivona civilizovane jezike. Čisti sadomazo..

Naime, Mile je gost, urednik i pitac svake TV i radijske emisije u RS,jer ko to kaže, ko to laže da on nije najbolji, najljepši i najpošteniji. Inaravno najsrpskiji. U nekim drugim zemljama ogledalce se običnorasprsne od siline ovakvih pitanja, da se ne pominje bukvalnoudaranja laktom o sto, ali, medijska pozornica u Manjem za Milinamandata usavršila je ogledalca kakvih nema na Planeti. I taman kadsu svi pomislili da je vožd na koncu već postao zadovoljan čak i svo-jim odrazom na naslovnicama dnevnih listova, što ga je inače najvišetištilo u prošlosti, najnoviji događaji su pokazali da stvari ipak umijuda izmaknu kontroli. U dveri je uspjela da uđe persona non grata.Mada alarmi included obezbjeđenje tipa Kruško, Šljivko&co., kaopo pravilu podivljaju na svaki naznaku ovakvih persona koje se de-tektuju negodovanjem u ozračju (termin je posuđen iz rječnikanekadašnje susjedne Republike, pogledati u hrvatsko prevodilo) iznadglave novinara, o nedoličnim primislima da se ne govori, povremenegreške u sistemu se ipak dešavaju. A prije će Mile od šake do laktaodmjeriti svakom seljaku i ono nešto malo preostalih građana u Man-jem, do priznati da je sistem grešan. A da nije grešan potvrdiće i no-vinari. I šta ćemo sa novinarkom, kolateralnom štetom koja je došlada obavi svoj radni zadatak, a grešne joj se misli motaju po glavi. Ilisa novinarima čija se boja kose, očiju ili trepavica ne slažu sa bojomMilinog tapacirunga na kanabetu u dverima, što njega kao poznatogestetu takođe redovno izbacuje iz takta. Kao što je već poznato, najs-trašniji slučaj se zbio kada se izvjesna spodoba u zelenoj suknji su-više približila njegovoj magičnoj predsjedničkoj stolici u bežtonovima iznad koje prhutaju orlovi. Jer, dveri su dizajnirane za jed-noobraznost Milinog obraza. Iliti odraza. U skladu s tim, poznati ling-visti iz Manjeg, potpomognuti lingvistima s druge strane Rijeke kojiplivaju uz SANU* (za one koji su objašnjenje tražili u geografiji izIV razreda O.Š. pod naslovom Rijeke u BiH važno i posljednje obav-ještenje, termin se već više od dvije decenije detaljno rabi u djelu Iz-vornika o idejnim tvorcima jebatanje u regionu) već dugo rade naizjednačavanju obraza i odraza na obostranu sreću i zadovoljstvo.

A ako neko od novinara slučajno ima nekih pitanja, neka ih nepostavlja kao ni do sada. Izuzev ako ima svog obraza bez odraza uSANU i urođeni imunitet na falset, krešendo i što je najvažnije, uko-liko uspije ući u zabran (drugi naziv za dveri, do sada poznatije kaotoranj). A do tada sadomazo se nastavlja. Mile ima kandžiju i urešenejahaće čizmice. A narod nema ni gaća. Razlika je samo u tome štonovinari tvrde da ima. A nastavak slijedi kao u onom vicu (pogledatiediciju o Husi i Hasi): “Huso, dajgle gdje su mi prsti.” Aferim!

SEDMA Tekst: Radmila Karlaš


vogodišnji XXIV međunarodni sajam knjiga i učila uSarajevu, održan od 18. do 23. aprila u prostorimaSkenderije, ponovo je bio i u znaku banjalučke literarne i

publicističke riječi – brojni autori, koji žive u zemljama širom svijeta,ali kojima je rodni grad ostao trajna inspiracija, predstavili su svojenove knjige poezije, proze i sjećanja. Svoje nove stranice otvorila su izajednička izdanja – »Banjalučki žubori«, već 14., s naslovom »OdPalasa do Bosne«, i magazin »Šeher Banjaluka«, u izdanju SavezaBanjalučana Švedske.

Banjalučki autori brojno su zastupljeni i u knjizi »Vrijemepričom otključano«, te u novom izdanju publikacije »Ko je ko u bhdijaspori – Pisci«.

Svjetlo sjećanja

»Žal što mrko cvjeta«, kako je pjesnik i prevodilac MunibDelalić nazvao svoju antologiju norveške poezije, vidno je prisutan iu knjigama poezije i proze banjalučkih pisaca, od Švedske i Norveškepa preko srednje Evrope i Balkana, do Australije i Amerike. Žal zazavičajem oslikava se u nijansama nostalgije i osmišljavanja životnesvakodnevice, njedreći slojevita, nadahnuta djela koja, tako, »piše samživot«. I pisci se, kao Denis Dželić u novom poetskom romanu»Astralni letovi« (Izdavač: Književni novosarajevski susreti), uzdižu

iznad sivila otuđenog, rasutog prognaničkog života i lete u višimsferama duha i inspiracija. Na promociji svoje nove poetske knjige uSarajevu, Dželić je istakao da je, zapravo, piše samom sebi, »svjestanda ne živi u javi«. Negdje u prostorima između stvarnosti i snoviđenjalebdi i nova knjiga Asime Smajić Čošabić »Oči od kristala«, kojusu također objavili, i predstavili na sajmu, Književni novosarajevskisusreti.

Šta znači biti prognanik, udaljen od svojih korijena i zavičaja?Odgovor na ovo egzistencijalno pitanje, u različitim nijansama ipričama, pronalazimo i u novim knjigama Zlatka Lukića –»Izgubljena generacija« (»Bošković, Split) i Seime Višić –»Tuđinci« (»Grafičar«, Sarajevo), koje su također pobudile vidnupažnju u okviru sajamskih promocija.

Otuđenost, zapitanost, želja za povratkom, osnovna sutematika i novog romana Edhema Trake »Svjetlo povratka«, kojegaje na Sajmu knjiga u Sarajevu predstavio njegov izdavač »Bosanskariječ« iz Tuzle. Tom prilikom autor je između ostalog rekao: »Uvijekživim s osjećanjem kako je povratkom u Norvešku, nakon boravka uBanjaluci, najteže zaboraviti miris lipa u Mejdanu. I što izgnanstvotraje duže, što je život bliže kraju, sve više se lijepi za dušu htijenje dase vratimo tamo odakle smo prognani.«

Slike zavičaja, banjalučkih vrbaskih ljeta, prepoznajemo i u

KNJIŽEVNA BANJALUKABogat književno-publicistički opus

banjalučkih autora – na XXIVmeđunarodnom sajmu knjiga u

SarajevuPiše: Ismet BEKRIĆ

O


novoj knjizi pjesama Migdata Hodžića, kojega su putevi progonstvaodveli preko oceana, u Ameriku. Njegovih 20 poema ljubavi i jednapjesma očaja zapljusuju nas, kao vrbaski slapovi, sa stranica zbirke»Jedna mala noćna (banjalučka) muzika«, koju je također izdala»Bosanska riječ«. Ova tuzlanska izdavačka kuća, koja je objavila iprvu knjigu pjesama za djecu Kemala Handana »Usnula planeta«,ljubiteljima poezije za djecu poklonila je i novu knjigu stihova IsmetaBekrića, s naslovom »Pjesma se javlja«.

Žubori Šeher Banjaluke

Ovogodišnja međunarodna smotra lijepih riječi međukoricama bila je još jednom prilika da se predstavi i izdavačkaBanjaluka, prije svega ona koja je nastavila živjeti daleko od Vrbasa izavičajnih ulica kojima su promijenili i imena. U okviru promocijenove, već 14. knjige Banjalučkih žubora »Od Palasa do Bosne«,zajedno smo listali i bogate stranice magazina »Šeher Banjaluka«. U»Bosanskoj kući«, mjestu susreta pisaca i posjetilaca sajma, okupili suse i brojni autori i čitaoci »Banjalučkih žubora« i našeg glasila. Uzliterate Edhema Traku, Denisa Dželića, Asimu Smajić Čošabić, SeimuVišić, Zlatka Lukića i Migdata Hodžića, bila je tu i likovna umjetnicaNerica Abdulić Osmančević, čiji su se akvareli Banjaluke na ekranupreplitali sa stihovima i zapisima o gradu na Vrbasu. A Vrbas je ponovobio ona čudesna nit koja nas neraskidivo povezuje sa rodnim gradom.»Dajak – vrbaska lađa« naziv je i monografije poznatog ortopedaMirze Bišćevića, Banjalučanina u Sarajevu, koji je na promociji ipročitao odlomak iz svoga teksta objavljenog u novim Banjalučkimžuborima.

O Banjaluci kakve se sjećamo govore i knjige sjećanjaMehmeda Hadžiavdaka Džandre »Banjalučki golubari« i SadikaBeglerovića »Čaršija u Gornjem Šeheru«, koje su takođerpredstavljene u Skenderiji, kao dokaz da naš grad i dalje živi sa nama.

O književnoj Banjaluci svjedoči i drugo, prošireno izdanjepublikacije »Ko je ko u bh. dijaspori – Pisci«, koju je izdaloMinistarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Tu su biografskim i

bibliogafskim podacima predstavljeni slijedeći banjalučki literati:Šemso Avdić, Vasvija Dedić Bačevac, Haris Grabovac, Sead Mulabdić,Ejub Pašalić, Nedžad Talović – Švedska, Denis Dželić – Danska,Bedrudin Gušić, Kemal Handan, Migdat Hodžić, Enko Kadenić –SAD, Zlatko Lukić, Edhem Trako – Norveška, Rašid Durić –Njemačka, Ismet Bekrić – Slovenija, Idriz Saltagić – Engleska, AsimaSmajić Čošabić – Francuska i Seima Višić – Švicarska.

I na predstojećem susretu Banjalučana na obalama Vrbasa -»Vezenom mostu« - ponovo ćemo zajedno listati knjige inspirisane irodnim gradom.


Autor: Krstan Malešević

Nastavak iz prethodnog broja

Ovdje se, za utjehu, prisjećam jednog Ge-teovog upozorenja, koje kaže da je bolje da se tiprevariš u procjeni svojih prijatelja, nego da seoni prevare u procjeni tebe!).

Cijelo vrijeme mog boravka u Banjoj Luci, utoku rata sam, u granicama mojih mogućnosti,na različite načine pomogao onima koji su bilinajviše ugrožavani, ponižavani i proganjani. Poprirodi stvari, to su najčešće bili Muslimani iHrvati, ali i po koji Srbin, naravno, onaj “ne po -ćudni”, kao što sam i sam bio. Tada nije bila ri-jetkost na ulicama Banje Luke sresti visokeintelektualce, naučne radnike, umjetnike, musli-manske i hrvatske nacionalnosti, kako čisteulice, održavaju čstoću fabričkih hala i dvorišta,cijepaju drva i nose ih u desetospratnice, a nemali broj njih su bili zadobili “povjerenje” dakopaju rovove na prvoj liniji fronta!

Iako sam grad nije bio neposredno zah-vaćen ratnim dejstvima, Banja Luka je u ovomperiodu doživjela sve drugo, što i ostali dijeloviBiH, zahvaćeni ratom. Šta više, moglo bi se rećida je, sem u fizičkom, Banja Luka u svakom dru-gom pogledu bila (uveliko i ostala) rastrojen, ra-zoren i besprimjerno “zatrovan” grad. Za samonekoliko dana i nedjelja pod vlašću “novih var-vara”, Banja Luka više nije bila za prepoznati.Nekada otvoren i moderan grad, grad mladosti ivedrine, grad specifičnog duha tolerancije istvarne interkulturalnosti, odjednom je počeo daliči na zatvorenu, mračnu, prestrašenu balkan-sku palanku, kojom su orgijali ovdašnji “talibani”.Najbolja ilustracija ove tvrdnje je i ne pojmljivorušenje svih šesnaest banjalučkih džamija(među njima i Ferhat-pašina d‘amija - “Fer-hadija” - podignuta 1579.godine, koja je kroz vi-jekove bila znak prepoznavanja ovoga grada ipredstavljala spomenik kulture svjetskogznačaja, pod zaštitom UNESKO-a). Na područjuBosanske krajine je od 202, srušeno čak svih200 džamija, a u Bosni i Hercegovini i više od

hiljadu. Još poraznije je djelovala činjenica da suslužbeni organi Banje Luke i Beograda prešli}utke preko ovog sramnog događaja, pripisujući,u nekim slučajevima, ova zlodjela i samim Mus-limanima. Pri tome mislim i na organe izvaničnike Srpske

pravoslavne crkve, koji su, takođe, dugo ću-tali o svemu ovome.

Banja Luka tog vremena je uistinu ličila naveliki koncentracioni logor, u kojem nije bilomoguće prepoznati bilo kakva civilizacijskadostignuća, u kojem i po četrdeset dana u kon-tinuitetu nije bilo struje, u kojem su se ljudi sm-rzavali po stanovima (i sam sam znao čestoraditi za stolom u stanu na minus 15 i minus 17stepeni, u zimskom kaputu i u rukavicama), ukojem se za tzv. mjesečnu platu moglo kupitisamo jedno jaje, u kojem se moralo krišomslušati strane radio stanice... Vrhunac licemjerjanovih “elita” se, međutim, posebno iskazivao utome što su dokazani ratni huškači (poslije“oslobađanja” gotovo 80% teritorija BiH) počeligovoriti o miru, kada su prononsirani manipula-tori i lažovi zagovarali, navodnu, istinu (”i samoistinu”) o vlastitoj borbi, kada su nezajažljivi prof-iteri govorili o pravdi, pravu i pravnoj državi, kadasu već osumnjičeni za ratne zločine počeli gov-oriti protiv fašizma, i slično tome. U takvim okol-nostima je čak i Dobrica Ćosić počeoupozoravati da, navodno, oslobodilački ratprelazi u osvajački! Naravno, bilo je neopisivoteško izdržati PRISILNU BLIZINU sa ovakvimneljudima (kojih nije bilo malo), a koji su bili sim-bol svakovrsne destrukcije, primitivizma, bezo -bzirnih razarača kulture, moralnih i drugihvrijednosti, pa i samog ‘žvota kao takvog!!!

Kao čovjek sam bio duboko razočaran onimšto se oko mene dešavalo, a kao analitičar samse osjećao duboko poražen. Često sam sepitao, da li sam griješio u ranijoj procjeni stanjau svom gradu ili je sve ovo nestvarno, što sepred mojim očima događalo? Da li je duh među-nacionalne mržnje tinjao i ranije, koji ja nisam

primjećivao, ili je zao duh donesen sa strane ipodstican svim sredstvima, s namjerom da seproširi (praen velikim strahom), kao, navodno,autentičan i duboko ukorijenjen kod ovdašnjihljudi. Nešto znanja kojeg sam posjedovao oovom fenomenu (fenomenu mržnje) i, još više,moje lično iskustvo (proživljeno razumijevanje“razlika”) su me upućivali da je mnogo više u pi-tanju ovo drugo, nego ono prvo, tj. da je “novastvarnost” uglavnom vještački stvorena. Akosam, naime, odrastao u etnički mješovitom di-jelu grada, a da za čitave decenije ne pamtim dase, na nacionalnoj osnovi, desio i najsitniji nes-porazum, onda mislim da imam pravo na ovakavzaključak. Šta više, moglo bi se mirne dušetvrditi da su komšijski odnosi bili vrlo dobri, uz,razumljivo, solidno uzajamno poznavanje i mak-simalno uvažavanje.

Kako su se mogućnosti mog izbjegavanjaodlaska u vojsku ubrzano sužavale (a odlazak uvojsku bi za mene značio spuštanje ispod “cr-vene linije” mojih moralnih principa, što ne bihmogao nikako podnijeti), bilo je krajnje vrijemeza napuštanje Banje Luka. Međutim, ni to u pos-toježćim okolnostima nije bilo nimalo lakoizvodljivo. Bio je to početak novembra 1994. go-dine. Još uvijek se ratovalo na gotovo svim fron-tovima. Posebno žestoke borbe su vođene nabihaćkom ratištu, što je i bio dodatni razlog zatotalnu mobilizaciju, u okviru koje sam i samponovo dobio vojni poziv. Moju definitivnu odlukuda napustim svoj grad, uz pomoć moje sestre inekolicine prijatelja, i uz mnoge peripetije, samtada, ipak, iostvario. Banju Luku sam, naravno,napustio pun gorčine i tuge, prvo zbog, višenego ružnog i tragičnog razloga, a onda i zbogtoga što sam ovaj grad uistinu volio i doživljavaokao svoj, u punom smislu te riječi. Ovdje samproveo najljepše, najplodnije, najispunjenije i na-jsrećnije godine mog ličnog, bračnog iporodičnog života. Odlazeći iz Banje Luke,nasilno sam prekinuo karijeru univerzitetskognastavnika, izgubio stan, ostavio u nezavidnoj

Dr KrstanMalešević: Osebi, i BanjojLuci, u vrijemerata – u knjizi“Ljudski trag”

SAČUVATI OBRAZFoto: Goran Mulahusić

Odlomak iz knjige


situaciji, tada još žive roditelje, sestre i brata, terijetke prijatelje i, uprkos svemu, sa snažnomželjom da se ovdje više nikada ne vratim.

Teško je objašnjivo da sam, došavši uMiloševićevu državu, osjetio veliko olakšanje. Iz-gleda da je od njegovog totalitarnog režimajedino bio gori onaj koji ga je kopirao u žešćojvarijanti u Bosni i Hercegovini. Nadao sam se,ipak, barem malom prostoru lične slobode, kojegu Banjoj Luci nisam imao.

Bez obzira što sam odlaskom iz Banje Luke,kao i hiljade drugih ljudi, bio žestoko pogođenpsihološki, profesionalno, materijalno i na svakidrugi način, istovremeno sam bio ispunjen i os-jećajem ponosa, dostojanstva i samopoštovanja,zato što sam uspio da ostvarim svoj “zavjet” (kaoi “zavjet” moje porodice, s kojom sam i u ovomslučaju, kao i inače, u potpunosti dijelio iste živ-otne i moralne vrijednosti i ideale), da neučestvujem u ovom bratoubilačkom pokolju.Nadam se, dakle, da sam, i pored svih pritisaka,iskšenja, neizvjesnosti, ucjena i plaćene cijeneza svoja opredjeljenja SAČUVAO OBRAZ, štomi je, naravno, bilo primarno..

TOKVIL:“Sloboda je moja prva strast!”Konačno sam se, polovinom novembra

1994. godine, obreo i trajno nastanio u malomstanu na periferiji Novog Sada. Bio sam bezporodice, bez materijalnih sredstava, bez posla,bez dokumenata, bez prijatelja. (Damdisurenkaže da je bez prijatelja i najjači čovjek nesigu-ran!). Dakle, bez ičega, ali ne bez nade! Iako odMiloševićevog režima nisam ništa dobro očeki-vao, posebno ne nekakvu naklonjenost, ipaknisam mogao ni slutiti da me čekaju gotovo ner-ješivi egzistencijalni problemi. Kako sam odbio ipomisao da se prijavim kao izbjeglica ili prog-nanik, to sam redovnim putem pokušavao da le-galizujem svoj građanski status, odnosno dadobijem ličnu kartu, državljanstvo i pasoš. Ovipokušaji su, međutim, ostajali bezuspjeni, čakpune četiri godine. Od nadležnih organa, koji suu tom vremenu, inače, pravili vratolomnezaokrete u svojim stavovima i ispoljavali totalnunedosljednost u svom ponašanju, uvijek sam do-bivao (kada sam ih uopšte dobivao), različita inajčešće nelogična objašnjenja, zašto ne moguda riješim svoj građanski status. Ovi organi su, upravilu, jedno saopštavali javno, a drugačije seponašali stvarno. I ovdje je, čini se, političkapodobnost bila presudna. Neki ljudi su ovaj prob-lem rješavali “preko noći”. Čak i Banja Luka jebila puna srbijanskih ličnih karata i pasoša, a ja,koji sam tamo stvarno živio (a u međuvremenudobio i stalno zaposlenje), nisam ih mogao do-biti. Moji malobrojni prijatelji, koji su mipokušavali u ovome pomoći, bili su, naravno,nemoćni (jer su i sami bili u nemilosti vlasti), aoni koji su imali stvarnu moć, nisu željeli, niti samih ja želio moliti za pomoć. Sve pritiske da uđemu vladajuću partiju ili “savjete” da se poslužimkriminalnim sredstvima da bi riješio ovaj problem(”da kupim ova dokumenta”) odbijao sam sa in-dignacijom. Iako moju djecu (koja su, silom pri-lika živjela u inostranstvu) nisam vidio punih šestgodina(!) nastojao sam ostati dosljedan svojimmoralnim uvjerenjima, uprkos svemu. Bez poslasam bio nekoliko mjeseci, dok nisam dobio nekočinovničko mjesto u Sekretarijatu zapoljoprivredu Izvršnog vijeća APV, a tek poslijenekoliko godina, i mjesto u jednom, više negosiromašnom, beogradskom institutu. Mojekolege sa Novosadskog univerziteta nisupokazale naročitu volju da mi pomognu da dobi-jem tamo mjesto. Koliko su ovdje bili prisutnipolitički motivi, koliko zatvorenost univerzitetskezajednice i objektivni problemi s kojima se tada

susretala, koliko, pak, strah da ću možda ugroz-iti nečije interese, koliko neki drugi (van)naučnirazlozi, teško mi je preciznije odgovoriti.

Poslije višegodišnjeg čekanja, ipak, samdobio angažman na Ekonomskom fakultetu uBeogradu, ali u statusu gostujućeg nastavnika, ukojem sam i danas. Slijedeća moja neprijatnostbila je vezana za opštedruštvene i političke pri-like u Srbiji, Vojvodini i Novom Sadu. Gotovo nasvakom koraku su bile vidljive posljedice jednepromašene, inadžijske politike - opštepropadanje, siromaštvo, bijeda, sivilo, izolacija,ksenofobija, apatija, raširen osjećaj besper-spektivnosti, s jedne strane, te političkiradikalizam i ekstremizam, koji je još uvijek“držao” dobar dio stanovništva, s druge strane.Zaprepastio sam se, kada sam na vlasti uNovom Sadu, zatekao radikale. Novi Sad samvolio i poznavao kao izrazito tolerantnu i in-terkulturnu sredinu, zbog čega sam gauostalom, ponajviše i izabrao za mjesto mog živ-ota. Sada je to bio ekonomski, infrastrukturno,politički i duhovno urnisan grad, grad kulturnogsivila i ne, tako rijetkih slika, primitivizma u nje-govoj svakodnevici, do juče nezamislivih za ovusredinu, grad narušene demografske strukture,a onda, nužno, i političke i građevinske kulture.Da je, ipak, u njemu sačuvano više građanskogduha, nego drugdje, odnosno da je, i poredsvega, manje propao od ostalih gradova u Srbiji(pa i od Beograda) pokazalo se promjenomlokalne vlasti 1996. godine. Već tada je, naime,počeo i njegov lagani ekonomski, kulturni i poli-tički oporavak, čiji se rezultati snažnije osjećajutek u ovome vremenu.

U ovakvim okolnostima svoje “dobrovoljnoizgnanstvo” sam proživljavao, moglo bi se reći,na monaški način. Bile su to suštinski “godine ti-hovanja”. Prvi put sam u životu osjetio da us-amljenost može i fizički da boli. Trebalo je,naravno, mnogo snage da se iole sačuva nor-malnost. Da li sam u tome uspio, ne znam!

Spas sam tražio - čini mi se i nalazio - u stal-nom radu. Maksimalno sam koristio ”prednosti”ove situacije. Svaki slobodan trenutak sam i buk-valno posve}ćvao čitanju i pisanju. Tada sam os-jećao da najviše postojim, da “putujem premasebi”, odnosno da nekoliko sati dnevno boravimu jednom drugom svijetu

(Prisjećam se Tolstojevih riječi da je ljudskasreća u životu, a žiivota u radu)! Čitao sam onošto najviše volim, što ranije nisam stigao dapročitam, ili sam pročitao davno, bilo da je riječo filozofskim, bilo naučnim, bilo književnim tek-stovima. Povremeno sam, naravno, nešto i ob-javljivao, uglavnom u naučnim časopisima uBeogradu i Novom Sadu. Sve ove godine samintenzivno radio i na pisanju ”LJUDSKOGTRAGA”. Rad na ovom rukopisu sam doživiokao pisanje nečega uistinu ”za svoju dušu”, bezikakvih profesionalnih, statusnih ili komercijalnihmotiva i opterećenja. U ovom tekstu sampokuao sintetički promisliti moralnu dimenzijusmisla ljudskog života, kao njegove ključne di-menzije, i to kroz prizmu teorije, kroz iskustvosvakodnevnog života, i naročito, kroz iskustvoposljednjeg rata.

Na kraju ovog poglavlja želim još jednom,veoma kratko, ukazati i na neke ključne (”mojeintimne”) iskustvene spoznaje, proistekle iznetom proživljenog vremena, makar je o njima -jednim dijelom, doduše - u nekom drugom kon-tekstu, već bilo govora. To se, prije svega,odnosi na rapidno “udaljavanje” od ranije nekri-tički prihvaćenog antropološkog optimizma. Ratme je, u više navrata, neosporno uvjerio da uljudskoj prirodi dominira tamna, egoistična,nagonska, agresivna strana, da je uistinu malo

onih koji i u najtežim okolnostima ne zaboravl-jaju da su ljudi. Preciznije rčeno, čini se da je slojkulture i civilizacije (a u okviru toga posebno slojuniverzalne moralnosti), VEOMA TANAK i da naiole većem, posebno moralnom, iskušenju vrlolako puca. Pitanje da li se to odnosi samo naova, u suštini predmoderna drutva, ili se ovoiskustveno saznanje može generalizovati, ovdjeću ostaviti otvorenim. Iz ove činjenice ne treba,međutim, izvlačiti zakljuke o besmislu human-izma i moralnosti. Naprotiv! Upravo iskustvo ratapokazuje kolika je cijena neukorijenjenosti ovihvrijednosti kod velikog broja ljudi.

I samom mi se čini da sam poslije ovogratnog iskustva postao moralno još osjetljiviji namržnju,

neslobodu, manipulaciju, laž, nasilje, licem-jerstvo, na nepravdu, na ponižavanje ljudi i damogu više saosjećati sa svima koji stradaju ipate, po bilo kojem osnovu. Zato mislim da bi unekoj sličinoj istorijskoj i životnoj situaciji ubudućnosti (”ne daj bože da dođe”) još višedržao do univerzalnih moralnih vrijednosti. I ovoiskustvo je pokazalo da i u najgorim vremenimapostoji mogućnost za pružanje otpora zlu, dapostoji mogućnost ljudskog izbora, da je mogućeponašanje po diktatu moralnog imperativa. Iakobitno sužene, ove mogućnosti ipak postoje. Zanjih se valja izboriti i to je moguće učiniti, ukolikoimamo unutrašnji poriv za tim. U to sam dubokoubijeđen i pored (tužne i ružne) činjenice da su ideceniju poslije završetka rata uistinu rijetki ljudisa kojima mogu do kraja otvoreno razgovarati omojim uvjerenjima u odnosu na rat i o momdržanju u toku rata.

I neka druga iskustvena saznanja, do kojihsam došao u toku ovog posljednjeg rata, zamene su veoma korisna, iako, naravno, nemajuznačaj prethodno već pomenutih. Ona se tiču,na primjer, značaja novca i materijalnih vrijed-nosti uopšte. Rat me je, naime, na najgrubljinačin “podučio” da me moje potcjenjivanje ovihvrijednosti moglo koštati gotovo glave. Iako nidanas ne mislim da ove vrijednosti predstavljajuciljne vrijednosti (vrijednosti po sebi), kojima serješavaju esencijalna pitanja čovjekovog života),nesporno je da se u uslovima robno-novčanihodnosa bez njih ne mogu zadovoljavati ni ele-mentarne egzistencijalne potrebe. To seposebno odnosi na krizna vremena i čovjekprosto mora voditi računa i o njima, kao nera-zlučivom dijelu odgovornosti za vlastitu (iporodičnu, još više) sudbinu.

Ekonomska nezavisnost je, uostalom, ne ri-jetko, i na ličnom planu, uslov čovjekove poli-tičke i moralne nezavisnosti.

Da li sam, i pored mog samosvjesnog nas-tojanja, stvarno i ostavio LJUDSKI TRAG uovom vremenu, to, naravno, ne znam. To trebada kažu drugi ljudi. Mislim da moja borba (kao iborba hiljada drugih, znanih i neznanih, ljudi)ipak nije bila puka borba sa vjetrenjačama. Bezobzira na sve što sam doživio (što su mi na-cionalisti, kao i svima drugima, “pojeli” najmanjedeceniju života), proteklu deceniju smatram NA-JMORALNIJIM GODINAMA u mom životu i zbogtoga sam na njih, uprkos svemu, ponosan! Da lise to može vidjeti i iz ovog, trećeg dijela LJUD-SKOG TRAGA, u kojem sam ukratko iskazaoono što sam osjećao, mislio, govorio i radiotokom posljednjeg rata na naem prostoru, otome neka sude čitaoci ovoga teksta. Stari Latinibi rekli: “Dixi et salvavi animam meam”! (”Rekohi dušu svoju spasih”)!

Odlomak iz knjige “Ljudski trag”

Sjećanje


Ivan Frano Jukić Banjalučanin (1819. Bajna Luka – 1857.Beč), izuzetni prosvjetitelj, iako katolički svećenik, za svoga ži-vota, ostavio je neizbrisiv trag kao putopisac, autor-urednik i iz-davač djela narodne predaje i tradicije,arheolog i muzeolog,istoričar-povjesničar i geograf, enciklopedista, a i kao prenosilac-sljedbenik nadasve provjerenih tekovina narodne medicine.

Nakon Jukića, u Bajnu Luku pristigli prosvjetitelj - arhi-mandrit Vaso Pelagić - zaokružuje, u svom ’Narodnom učitelju’Jukićeva saznanja i iskustva.

Ivan Frano bijaše – što bi rekli Francuzi ’enfante terrible’(nemirni ’dječak’) koji je, unatoč vjerskoj naobrazbi – gledao da-leko ispred svog vremena. Bio je neposlušan što je nedopustivo ukatoličkoj ’subordinaciji’, pa je iz Ostrogona, sa nekolicinomistomišljenika, naumio podizati ustanak u Bosni. To ga je, kasnijei do kraja života – skupo koštalo.

Svojevremeno je Jukić, kao lični povjerenik Mihajlaalias Omer-paše Latasa, prvo slavljen, a potom (kao zavjerenikkoji navodno zagovara ujedinjenja ’južnoslavjanske i bosankebratje proti Turaka’) uhapšen, a onda protjeran (tada se protjeri-vanje zvalo ’surgun’) u Malu Aziju.

Nakon toga više se nikada nije smio vratiti u Bosnu i Ba-njaluku.

Tako presudiše turske, austrijske i crkvene vlasti... Po-sljednje utočište, već teško bolestan, Frano Jukić našao je kod bi-skupa Štrosmajera.

I gledajući preko Save čeznuo za Bosnom i BajnomLukom.

Respektabilni naučni autoriteti tvrde kako je Jukić usvom „Pismu krstjana i hristjana Bosanskijeh“ koje uputi Sultanu- anticipirao prvi bosanski Ustav.

Njegova osnovna škola u Varcar Vakufu (MrkonjićGradu, gdje je službovao) obrazovala je pravoslavnu, katoličku, idjecu muslimana.

O tome svjedoči izdavač i urednik ’Sarajevskog cvjet-nika’ Mehmed Šakir Kurtćehajić koji hvali fra Jukića, i zahva-ljuje francuskom konzulu „ koji za Jukićevu školu darova tri žutemedžedije“ (riječ je velikim zlatnicima).

Uvaženi Prof dr Ilija Kecmanović zapisa: Osim što je uVarcaru Ivan Frano Jukić vodio prvu multinacionalnu osnovnuškolu, na poziv Srpskopravoslavne crkvene opštine u Banjoj LuciIvan Frano Jukić (volonterski) obavlja službu privremenog učite-lja.

U kasnu jesen 1991. godine u Banjoj Luci su održani„Banjalučki Jukićevi susreti“ prvi (na žalost i posljednji) naučnisimpozijum o životu i djelu našeg sugrađanina. Učestvovali su vi-soki znanstveni autoriteti (iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercego-vine), a jedan od uvaženih domaćina bijaše i rahmetli prof. MatoDžaja koji je, 1967. godine i govorio na otkrivanju Jukićeve bisteu Bajnoj Luci.

Građanska Banjaluka oduvjek je nastojala dostojno seodužiti svom sugrađaninu Jukiću. Njegova ulica sačuvala je imeunatoč ratovima i promjenama političkih sistema.

Izradu Jukićeve biste inicirao je ’kulturnjak’ rahm. FuadBalić, a realizator je akademski vajar Ahmed Bešić. No, tadašnjapolitika je ovu ’lopticu’ prebacivala Crkvi, a šezdesetih godinaprošloga vijeka ’vjetrovi crkveni’ ne bijahu naklonjeni Jukiću.

Tada je, inicijativna grupa (u kojoj su najugledniji ba-njalučki intelektualci) uputila pismo nobelovcu Ivi Andriću samolbom da se stavi na čelo Odbora za podizanje biste IvanuFrani Jukiću.

Nakon samo pet dana stigao je Andrićev odgovor kakosa oduševljenjem ’prihvata ideju o podizanju biste Jukiću’, kakone može biti na čelu Odbora – ali „slobodno me upišite kao članaOdbora za podizanje biste, jer Ivan Frano Jukić je to zaslužio“.

S tim pismom je Fuad Balić otišao u Komitet i Socijali-stički savez – i problema više nije bilo.

Bista je svečano otkrivena, i evo, do danas, naš bronzaniJukić gleda na prostor gdje se porodična kuća Jukića nalazila.

U centru grada Bajne Luke, u nekadašnjoj mahali Latin-luk.

********

Na 155. godišnjcu Jukićeve smrti (20. maja 1857.) polo-žen je vijenac na bistu Velikana, a govorili su Ivica Dujić (pred-sjednik Zajednice Hrvata Banja Luka) i dr Mirko Stanetić(predsjednik Udruženja građana Banjaluke ’Grad’).

Ovoj komemoraciji nazočila je dogradonačelnica go-spođa Jasna Brkić (u ime gradonačelnika Dragoljuba Davido-vića), izaslanstva ministarstava, a posebno je pozdravljenoprisustvao pomoćnog biskupa banjalučkog preuzvišenog drMarka Semrena na čelu izaslanstva Banjalučke Biskupije. Vrije-dno je napomenuti da je dr Semren pripadnik reda Sv. Franje Asi-škog, što je ovom događaju, u neku ruku, dalo i karakter’rehabilitacije’ fra Ivana Frane Jukića Banjalučanina.

Građanska Bajna Luka

VELIKOM BANJOLUČANINU

OD BANJOLUČANA

NAPISAO: Slavko Podgorelec

Reportaža


Nastavnici Osnovne škole « Charlottenborg» iz Mo-tale bili su od 15. do 20. juna u živopisnom gradiću Olovo, a ljuba-zni domaćini su im bili predstavnici OŠ « Olovo, na čelu sadirektorom Suadom Halilovićem. Švedski nastavnici su u veomakratkom vremenu uspjeli obići mnoga značajna bh. historijska i kul-turna središta. Jedan cijeli dan su proveli u našem glavnom gradu Sa-rajevu, koje ih je stvarno oduševilo raznolikošću, silnim kontrastima,značajnim objektima i prekrasnom prirodom. Slijedećeg dana su za-jedno sa svojim domaćinima posjetili Jablanicu, Počitelj, Vrelo Bunei Mostar. Vrijeme je bilo pakleno, ali ni temperature od oko 40 cel-zijusa u hladu nisu smetale radoznalim gostima, da uživaju u ljepo-tama naše domovine. Veoma interesantna edukativna i pedagoškapredavanja i prezentacije, koje su im pripremili agilni domaćini, upot-punili su ova druženja na najbolji mogući način. Razmjenjivana suiskustva i upoređivani nastavni planovi i programi, a gosti su uspjeliposjetiti i područnu školu sa samo 6 učenika u selu Petrovići. Istogdana su imali jedinstvenu priliku da vide očuvane stećke, na domakOlova u selu Lišci. Zadnjeg dana boravka, izuzetni domaćini su go-stima ponudili bogatu trpezu sa bosanskim specijalitetima, a na stoluse našla jagnjetina sa ražnja, planinska pastrmka, specijaliteti sa ro-štilja, bosanske pite i naravno kolači. Gosti su se uspjeli rashladiti urijeci Bioštici, ali i kupati u bazenu sa termalnom vodom. Goste suprimili i načelnik opštine, gvardijan crkve Gospe Olovske i imamOlovske džamije.

Ova dugo planirana i zahtjevna posjeta prošla je unezaboravnom druženju i ostaće svima nama u dugom sjećanju.Švedski nastavnici su na licu mjesta imali prilike osjetiti jedan diobogate kulturne baštine, koju su im, dolaskom u Švedsku, donijelibh. učenici i njihovi roditelji, te svojim dugogodišnjom boravkomobogatili njihovu školu i grad Motalu. Uzvratna posjeta slijedi inadam se da ćemo vrijednim Olovljanima uzvratiti na isti način. Jasam lično prezadovoljan ovom posjetom i drago mi je da se moja du-gogodišnja ideja napokon ostvarila, da moje radne kolege posjetenašu domovinu i ostvare značajne kontakte.

MOSTOVI PRIJATELJSTVA

Švedski nastavnici u posjeti BiH Tekst i foto: Mirsad Filipović

Drevni grad Počitelj.

Svečani doček gostiju.

Sklopljena nova prijateljstva: Gosti i domaćini u O.Š. "Olovo"Tekija na Vrelu Bune.

Reportaža


I ovog maja Saint Louis je bio u znaku druženja Banjalučana. Ito desetog, jubilarnog. Prvi zvanični dan susreta započeo je u pozna-tom restoranu“Taft“.

Petak je, 25. maj 2012., spušta se polako noć, a svi moji sug-rađani, iako umorni od puta, jer većinom svi dolaze iz raznih gradovaširom Amerike, ne misle na odmor, već se prepuštaju čarima muzikenaših poznatih muzičara iz Saint Louisa Dude i Senada Fajića-Faje,koji su dali sve od sebe, da veče prođe u svečanom ruhu, i ostanenam nezaboravno. Niko ne sjedi, svi uživaju u plesu i veselju dru-ženja.

U subota, 26.maja, dočekuje nas Suljo Grbić u svom restoranu,sa svečano ukrašenom banket salom. Sve u bijelom - bijeli stolnjaci,bijeli prekrivači preko stolica,velika bijela zavjesa, tako da nam sečini kao da sanjamo. Lagana muzika, koja nam poklanja sastav “Al-bosy”, još više doprinosi nekoj čarobnoj atmosferi. Muzičari Enes iAlen uveli su nas u čudesnu subotnu noć.

Bilo je divno vidjeti plesače na plesnom podijumu, svečanoobučene, kao da su došli iz Holivuda, kako lagano plove i uživaju umuzici. Svake godine uživamo i u najnovijim modnim detaljima dje-vojaka i momaka, koji žele da pokažu i kako divno izgledaju. Pre-divno je bilo vidjeti veliki broj mladih koji dođu svake godine nadruženja, pokazujući da ovi susreti imaju i svoju budućnost. Imaosam osjećaj kao da nitko od stalnih gostiju i domaćina nije za ovihdeset godina promijenio izgled, šta više, naša druženja pozitivno utičuna moje sugrađane, i svake godine izgledaju sve mlađi, što se vidjeloi te večeri na podijumu koji je u svakom momentu bio pun plesača.

Jubilarnu desetogodišnjicu druženja svečano je otvorila vodi-teljica programa Baisa Talić Domazet, koja je došla iz Detroita. Uzpredivnu muziku, ples, razgovore i bogat izbor jela restorana ”Grbić”uživali smo do jutarnjih sati.

Nedjelja, 27. maj, park na Lemay Ferriju. Uz domaćine tu je inaš najveći sponzor koji dolazi iz Nebraske i koji nas svake godineiznenadi svojim specijalitetima. Naš glavni sponzor svake godine, pai ove, bila je kompanija “Emsa”, čiji su vlasnici Enesa i Miro Šljivo.

Ponovo muzika i obilje banjalučkih specijaliteta, posebno banjalučkićevapi u banjalučkim lepinjama, šiš ćevap, suđukice i dr.

Već oko 11 sati počinju pristizati učesnici subotnje zabave, dauživaju u predivnom parku i majskim jutarnjim mirisima, koji su sepolako utapali u podnevnu vrućinu. Bez obzira što je veliki broj našihsugrađana spavao prošle noći tek koji sat, to se nije primijetilo na nji-hovim licima, nevjerovatno, svi su bili čili i veseli. A gosti, koji svakegodine dolaze na druženje, a koji spavaju u hotelu”Hilton”, ostataknoći obično provedu pokraj bazena, tako da skoro ni ne sklope oči.

U nedjelja navečer restoran “Grbić” otvorio je svoja vrata zazavršno druženje. Program je ponovo protekao u muzici sastava”Al-bosy”, pojačan s našim Banjalučaninom Dudom, i voditeljicom Bai-som Domazet iz Detroita koja je veoma profesionalno obavila svojposao, i zajedno sa Seadom Čavkom i Džemalom Kriličevićem iz-abrala Miss elegancije. Ove godine ta titula pripala je Emiri Kobaš-lija, našoj sugrađanka iz Indianopollisa. Poklon je donacija izvinarske prodavnice “Kaya import“. Poklon je dobio i naš Enes Šljivokoji je te noći slavio svoj .... rođendan.

Družili smo se, tako, tri noći, a na licima svojih sugrađana nisamprimijetio umor, nego samo žalost što je sve tako brzo prošlo i što jedošao dan našega rastanka. U ranim jutarnjim satima, sa pjesmom oBanjaluci, završena su ovogodišnja jubilarna deseta druženja u SaintLouisu, porukom: AKOBOGDA, VIDIMO SE SLIJEDEĆE GO-DINE U ISTO VRIJEME. Oproštaj, uz suze radosnice, bio je, na-ravno, u restoranu”Taft” kod Sume slijedećeg dana. Bili smo i radosnii žalosni, jer sve što je lijepo brzo i prođe. I već smo u mislima u idu-ćoj godini, na novom druženju Banjalučana u Saint Loiusu.

Zahvaljujemo se našim sponzorima: Kompaniji “EMSA”,Mersadu Smajiću, generalnom manageru HYNDAI kompanije,Alemu Boriću - “EUROPA MARKET”, Adi Karabašu, IbrahimuDžaferagiću, Edi Muhedinoviću, KAYA importu, prodavnici“VRELO”, prodavnici “BISER”, mesnici “AS” i Idrizu Dervišbe-goviću.

DRUŽENJE BANJALUČANA U SAINT LOUISU

DANI KOJI SE NE ZABORAVLJAJU

Piše: Nerko GALEŠIĆ


PPiiššee PPrrooff.. ddrr MMiiooddaagg ŽŽiivvaannoovviićć

DDOOMMOOVVII NNAARROODDAA PRIVIĐANJE ILI POGUBNA REALNOST

ekonomsko siromaštvo kao svakod-nevicu svih: od djece u vrtićima, prekoomladine, pa sve do penzionera. Do-bili smo i nešto što ima upravo olovnutežinu – rezignaciju, čak i očajanje,kao prosječno stanje društvene svi-jesti.

Naravno, sve ovo pripadaopštim mjestima i dobro poznatim di-jagnozama o situaciji na našoj malojpsihijatrijskoj klinici, te o mentalnimporemećajima pacijenata. A bogami iljekara. Primjera tome ima bezbroj,ima ih na svakom koraku, no ovdjenavodim samo one kojima se možepripisati atribut nevjerovatnog.

Prije nešto više od godinudana, HDZ BiH i HDZ 1990 (dakako, usaradnji sa HDZ u RepubliciHrvatskoj), promijenili su zakoneevolucije: u polemikama o izboru članaPredsjedništva BiH iz reda hrvatskognaroda, ustanovljeno je da izabraninije „pravi“ Hrvat, jer su za njegaglasali uglavnom Bošnjaci, a nije ni

član „pravih hrvatskih partija“, nego ječlan SDP BiH. Da stvar bude gora, narazličitim ovdašnjim naučnim i poli-tičkim skupovima obznanjena je tezada su na ovoj planeti prvo postojaladva HDZ-a, a da su onda od njihnastali Hrvati, pa tek nakon toga, kaonova vrsta – nastali su ljudi!? Naravno,to i nije baš najnovije – prije šest god-ina, sličnu tezu, samo sa drugim et-ničkim predznakom, zastupala je SDA,a prije desetak godina, to isto učinio jei SDS.

rije tačno dvadeset godina, ubanjalučkom kultnom magazinu

„Novi Prelom“, ispisao sam jednumožda patetičnu rečenicu: dokle godsmo poniženi kao ljudi, ne možemo bitiuspravni kao pripadnici svog naroda.

Bio je to jedan skromanpokušaj da se, na početku ovdašnjihratnih dešavanja, kreatori i sudionicikataklizme upozore da nije mogućesužavati, reducirati život, njegovuraznolikost i bogatstvo – isključivo naetničku matricu. I kako to obično biva,jedno ovakvo, pa i druga slična upo-zorenja, nisu imala gotovo nikakavodjek. Zamajac opšte duhovne, men-talne i fizičke destrukcije proizveo je iproizvodi koliko tragične toliko ikarikaturalne forme društvenog životau Bosni i Hercegovini. Nakon svega,na početku trećeg milenija, dobili smodruštvo sa plemenskim uređenjem, et-ničku, pa i vjersku pripadnost kao je-dini kriterij življenja, različite vidovepovratka u daleku prošlost, te

P

FFoottoo:: GGoorraann MMuullaahhuussiićć

Ili, drugi primjer koji se odnosii na strukturalni i na mentalni pore-mećaj. Kod nas, prema važećim us-tavnim rješenjima, postoji samo jednavrsta institucija vlasti: to su domovinaroda. Apsolutizacija etničke matrice,stanje u kojem ovdje živimo isključivokao Bošnjaci, Srbi i Hrvati – a ne kaoljudi – sve to je postavilo institucije sis-tema u položaj domova naroda. Rec-imo, Predsjedništvo BiH nije šefdržave u uobičajenom značenju togpojma, već je to dom naroda. Po brojučlanova mali, ali ipak je dom naroda.Upravo dok pišem ovaj tekst, medijiobjavljuju da će na inauguraciji novoiz-abranog predsjednika Srbije bitiprisutna 1/3 Predsjedništva BiH,dakle, 1/3 šefa države (gosp. NebojšaRadmanović). Da li to znači da 2/3šefa države neće, u narednom peri-odu, sarađivati sa Republikom Srbi-jom? Ili, možda hoće? Ne zna se. Jer,šef države je iznutra, u sebi, u jednojšizofrenoj situaciji: on je svagda pod-vojena, odnosno, potrojena ličnost. Ine zna šta radi. Kao što i oni kojima seobraća ne znaju šta takav šef političkimisli – od Vašingtona i Brisela, pa donašeg regiona. Pa, kako onda voditidržavu? Vjerovatno, nikako.Isti slučaj je i sa Vijećem ministara BiHkoje nije organ izvršne vlasti na nivoudržave, jer u njemu ne rade ministri zapojedine resore, već je to zbirka Bošn-jaka, Srba i Hrvata. Dakle, opet domnaroda. U Parlamentarnoj skupštiniBiH imamo dva doma naroda, samose različito zovu. Prvi je Predstavničkidom, a drugi je Dom naroda. Međutim,ovaj prvi je, zbog postojanja pravilaentitetskog glasanja (a danas su ra-zličiti dijelovi teritorije BiH, etnički go-tovo čisti), praktično takođe domnaroda, dakle, istovjetan je onom dru-gom, da ga nazovem, „pravom“ domunaroda.

Naravno, isto ili slično jestanje i na drugim nivoima vlasti – odentiteta, kantona, preko opština pa svedo mjesnih zajednica. Ako ovome do-damo da se isti mehanizam, naisključivi način, primjenjuje i u pravo-suđu i u drugim sektorima odlučivanja,onda ne treba mnogo oštroumnosti zauvid da domovi naroda postoje gotovosvuda i gotovo na svakom mjestu.Dakle, i u medijima, u školama i nauniverzitetima, u kafićima, na sport-skim stadionima...

Domovi naroda postoje i upartijama ili preciznije: političke partijesu takođe domovi naroda. U posljed-njih nekoliko godina, mi nemamo poli-

tičkih partija koje se razlikuju po ide-ologiji. Recimo, nemamo liberale, so-cijal-demokrate, komuniste,nacionaliste, fašiste... Imamo samobošnjačke, srpske i hrvatske partije.Oni koji su instalirani u naše ustavekao „ostali“, koliko znam, još nemajusvoju stranku. O čemu se, zapravoradi? Političke partije nisu više kreatorii realizatori političkih koncepata negosu bukvalno predstavnici „naroda“. Potom principu, u parlamentima većformiraju i svoje klubove poslanika.Evo, na posljednjim opštim izborima uBiH, pobijedili su nezavisni socijal-demokrati Milorada Dodika i Socijal-demokratska partija BiH, ZlatkaLagumdžije. I to ubjedljivo. Ali, to jerezultiralo novim bh paradoksom: so-cijaldemokrati su pobijedili, međutim,socijaldemokratije nema! Ona je, kaoideja, poništena liderskim kalkulaci-jama, kriminalom i činjenicom da susocijaldemokrati ušli u vještačke,neprirodne, koalicije sa nacionalnimpartijama, dakle, sa SDS, sa SDA, sadva HDZ-a u BiH... Politički rečeno, toje veleizdaja jedne kvalitetne ideje. Ašto je još gore, Zlatko Lagumdžija ječak ušao i u novu koaliciju sa Fahrudi-nom Radončićem i njegovom partijom,sa ljudima koji su, najblaže rečenoproblematične moralne prošlosti. Dane upotrebim težu riječ. Stari ljudi kažuda onaj ko izda ideju, taj će izdati i ocai majku, domovinu, sve ono u životuvrijedno. Zamislimo, recimo, da nam uovoj našoj državi ministar sigurnostibude jedan Fahrudin Radončić ili biloko drugi ko očigledno nema potrebankredibilitet!

No, tako je kako je. Zbog svega toga, možda sam

ništa drugo do samo jedan teški paci-jent pomenute psihijatrijske klinike, alidoista mi se svuda priviđaju domovinaroda. I danju i noću. I doista samsve više uvjeren da smo taoci mor-bidne logike (i politike) koju proizvodidominacija etničke matrice i njenaisključivost. Dakako, još smo veći taociplemenskih vračeva koji upravo namističan, magijski način, drže svojaplemena u pokornosti, ubjeđujući ih,svakodnevno, da sve što rade morajuraditi samo u plemenskom interesu.

Čini mi se da još jedino zgrada u kojojstanujem i u kojoj sam donedavno biopredsjednik kućnog savjeta – nije domnaroda. Tu ne žive narodi negokomšije, ljudi, prijatelji, drugari... Onikoji su svaki dan zajedno, koji pomažujedni drugima i koji se međusobno, up-ravo ljudski, razumiju. I ne samo to:moram reći da radimo vrlo efikasno,da smo u jednom kratkom roku,okrečili stubište, popravili poštanskesandučiće, ugradili interfon, popravilikrov koji je prokišnjavao itd. Baš namje lijepo.Kao sasvim običan čovjek, želio bih daubuduće imamo što više nečega takolijepog, a što manje domova naroda.Naravno, i što manje svega onoga štonas, kao ljude, ponižava. Otuda, nijena odmet da ponovim onaj ispis sapočetka ovog komentara, pa i sapočetka ovdašnjih tragičnih do-gađanja: dokle god smo poniženi kaoljudi ne možemo biti uspravni kao pri-padnici svog naroda.


Bosanski putopis #1Napisao: Severin Rakić

Ilustracija: Izeta Štaljo

Reportaža


Nan-ina, japanskog učitelja žena u periodu Meidji(1),jednog danaposjeti neki unverzitetski profesor koji je želio da od njega nauči zen.Nan-in je poslužio čaj. Napunivši gostu šolju, nastavio je da sipa. Profe-sor je začudjeno posmatrao kako se čaj prelijeva, te naposlijetku reče:“Puna je, ne može više stati!” Na to će Nan-in: “ Kao i ova šolja, pun sisvojih predrasuda i ubjedjenja. Kako mogu da ti objasnim zen ako pret-hodno nisi ispraznio svoju šolju?” Na put u Bosnu, krenuli smoispraznivši svoj fildžan. Nakon 16 godina izbjeglištva i nepravde kojanam je nanesena, to zaista nije bilo nimalo lako. Ipak, uporan i dugotra-jan duhovni trening počeo se otplaćivati, pa je fizički i psihički equi-librium u kome smo se nalazili, bio sasvim dovoljan da se suočimo saprošlošću.

Prvi veliki izazov putovanja bila je Venecija, naša prva desti-nacija u Evropi. Sjećanja na vrijeme izbjeglištva septembra 1994., pro-vedenog u ovoj drevnoj prijestonici kulture, ispreplitala su se sa javomsadašnjeg trenutka. Onda sam na stubama opjevane bazilike, mojojkćerki u bešici,čitao ove stihove:

Trovalo me je podmuklo, gnjilo,al’ ipak neću nikog klet;što god je muke na mene bilo,da nikog za to ne krivi svet:Jer, što je duši lomilo krilo,te joj u jeku dušilo let,sve je to s ove glave sa lude,Santa Maria della Salute.

Danas, na ovim istim stubama, mojoj kćerki ponovo recitujem LazuKostića:

Tad moja vila preda me granu,lepše je ovaj ne vide vid;iz crnog mraka divna mi svanu,ko pesma slavlja u zorin svit,svaku mi mahom zaleći ranu,al’ težoj rani nastade brid:Što ću od milja, od muke ljute,Santa Maria della Salute.

I zaista, sva ta poznata mjesta danas su izgledala drugačije, ljepše,čistije, jasnije. Blještao je Georgione-ov Tempest na zidu Galeria di Ac-cademia; Duzdeva palaca, oslikana Tintoretovim tonovima, danas je umojim očima imala sjaj nekadašnje moći Venecije; čak je i sladoled ukafeteriji na trgu San Marco imao onaj isti ukus ranih šezdesetih kadasam sa roditeljima posjećivao Veneciju. Baš kao u pjesmi; nakon rimemraka, dolazi rima svjetla.

Pošto smo se napojili tri dana na slikarskim muzama Venecije,put nas je vodio kroz istarske konobe i kapelske kresove prema belomZagreb gradu. Ako se ičim danas Hrvatska može porediti sa Evropom tosu onda saobraćajnice, koje su toliko dobre da bih platio vožnju po njimai deset puta više da su samo zaiskali. Hotel Dubrovnik na Trgu je ‘classy’kao i uvijek. Sutradan sam imao sastanak i nisam uspio mnogo uživati uZagrebu; tek toliko da se poklonim Matoševoj skulpturi u Staroj Vlaškoji prepustim se kulinarskim čarolijama ‘Vinodola’.

Slavonskom avenijom, koja se danas zove Istočna obilaznica,napušta se Zagreb put Novske i za oko sat do sat i pol dolazi se uOkučane, gdje se odvaja put za Banjaluku. Tada već srce tako lupa, dahoće da iskoči iz grudi, pa je potrebno iz zdravstvenih razloga stati i po-piti pivo kod Složne Braće. Poslije toga dolazi najmučniji dio, prelazakhrvatsko-bosanske granice u Gradišci zvani ‘A moglo je bolje!’ Kolonacrnih audija u oba pravca i ostalo ‘stranci’; na jednoj strani namirisani iljubazni carinici na ‘braniku Evrope’; na drugoj strani, namrgodjenibrkajlije što svaki put dok pregledaju inostrani pasoš u sebi pomisle:

“Vidi ovog pedera došao na odmor iz Australije, a ja moram ovdje raditičitav mjesec za 500 KM”. Na pamet mi pade mali Mićo, koga smo svi uzgradi zvali Ćomi. 1992. u jeku najveće pljačke, čujem Miću kako pričas djecom ispod mog balkona: “Moj tata zarobio televiziju”. Gotovo is-tovremeno mi ispade iz usta: “Najbolje da oslobodite zarobljene televi-zore!” Brko proviri kroz šalter sa pitanjem: “Šta kažete?”. “Ništa, dugaje to priča”, procijedih. On mrdnu rukom u znak oslobadjanja i put senastavi.

Sve je dalje poznat krajolik, gotovo da sam ga biciklom pro-šao. Izmjenjuju se poznate kafane; stoka i poljoprivredne mašine na cesti;smrad svinjogojske farme u Topoli; policijska zasjeda u Rovinama, tik uzkafanu gdje se okreće kao i prije 20 godina onaj isti ‘levat na ražnju’.Moja kćerka zatvara oči pred 'barbarskim prizorom.' Pravi se da upravonije bila svjedokom razvlačenja Hector-ova mrtva tijela prikačenog zaAchill-ovu trokolicu oko opsjednute Troje, dok kralj Priam i kraljica He-cuba na bedemu, nijemo posmatraše šta se radi od njihove krvi i mesa(2).Žene nekako bolje razumiju mlade; valjda su perceptivnije od muška-raca, kada su djeca u pitanju. Osjetivši da je mojoj kćerki muka od pri-zora, moja žena okrenu na šalu: “Sine, ovdje počinje Balkan,” iakoduboko svjesna da smo granicu Balkana prešli već prije nekoliko sati,pa nastavi: “Ovdje se ništa nije promijenilo već tri hiljade godina, izuzevšto me ranije put za Gradišku podsjećao na ringišpil, a danas je to pravicirkus”. ‘Smej se bajaco dok ti bol razdire grudi’, pretvarao sam se da mije njen komentar smiješan. Iznutra sam plakao za sretnim danima ribo-lova provedenim sa Sakibom i njegovim sinovima na Savi, Velikom iMalom Strugu, Orahovoj, prvom ulovljenom šaranu, ribljoj čorbi odštuke i šniclama od soma, prvoj flaši piva. Gdje je sve to nestalo, gdje susada ti ljudi sa rijeke Save, sa granice, granice čega? Istoka i Zapada?Zapad nikad nije prihvatio Balkan, jer ga nije razumio, a Balkan nikadnije mogao biti Istok, jer je bio suviše daleko od njega. Balkan je ostaoBalkan; ničija zemlja. Da je Mozart živ sve bi bilo drugačije. Možda zatošto je bio dijete, čak i na kraju svog života? “Kako možeš živjeti u pro-slošti?” iz razmišljanja me prenu glas. Već više od dvadeset godina slu-šam taj glas koji me opominje da više nisam dijete, nego čovjek, glavaporodice sa obavezom da se staram o ljudima. Ali taj jedan dio mene, taprkosna mladost u meni, uporno odolijeva napadima razložnog, odgo-vornog, logičnog. “E moj Peter Pan, blago tebi kad još uvijek možeš dasanjaš” ponovo će glas.

Dalje, uz put, redala su se sela u Lijevču polju, a dogadjaji i li-kovi iz prošlosti, vezani za ovo ruralno predgradje Banjaluke, prolazili sukroz glavu: Mrki ponedjeljak, birtija u Trnu, gdje niko ne postavlja pi-tanja; aero-mitinzi sa ocem na aerodromu u Zalužanima; nezaboravnoputovanje sa Bahtijarevićima sinobusom u Ivanjsku, sa obaveznim zaus-tavljenjem u Zalužanima; Prijedorska cesta, moja omiljena biciklističkatura do Omarske i nazad.

Stojimo na semaforu kod Petrićevačke crkve u predvečerjedugog ljetnog dana i šutimo. Na mjestu crkve sada je samo veliki križ izelenilo. Kroz otvoren prozor dopiru zvukovi prvog stavka ljetne simfo-nije cvrčaka. Pali se zeleno svjetlo i mi ulazimo u Banjaluku; put krozBosnu se nastavlja.

1.Meidji period (1868-1912) je vrijeme otvaranja Japana prema svi-jetu, vrijeme vesternizacije i modernizacije zemlje.

2. Dogadjaj koji se navodi kao vrhunac barbarizma u istoriji ljudskogroda: U vrijeme opsade Troje, grčki junak Achilles frustriran nemo-gućstvom osvajanja utvrdjenog grada Troje i zaslijepljen mržnjom zbogpogibije svog usvojenog brata Patroculos-a od mača trojanskog princaHectora, odlučuje nakon sšto je ubio Hectora da tijelo mrtvog princasveže za svoju trokolicu i vuče ga danima po prašini oko zidina Troje, svedok napokon trojanski kralj Priam nije izašao pred Achilla i golemimblagom molio za otkup tijela svoga sina.


a više nema one stare Banje Luke, baš kao i njenih građana,priča je stara gotovo dvije decenije, i već svaki promrzli vra-bac na grani dobrano je zna. Mlađe generacije, vjerovatno op-

terećene kojekakvim ovomilenijskim tehnologijama, besparicom,besperspektivnošću, nemaju ni trunke znatiželje, a kamoli želje dačuju kako je njihov rodni grad nekada izgledao, kako je živio, kakoje disao... Tako, nažalost, postaje malte-ne Sizifov posao, otrgnuti odzaborava onu staru Banju Luku, posebno onu od prije razornogzemljotresa 1969. Kada se svemu pridodaju kojekakve novokompo-novane monografije, čiji su autori, u najmanju ruku sumnjivog ta-lenta, još sumnjiviji nosioci raznoraznih školskih, pa čak ifakultetskih diploma, a pride su dobro finansijski nafilovani i novo-partijski indoktrirani, a da ne govorim o porijeklu i mjestu rođenja,elem, onda čovjek može samo zamisliti šta ti i takvi pišu o gradu naVrbasu. Uglavnom, one posljednje, vrijedne pažnje, ”potkovane” mo-nografije o Banjoj Luci nastale su krajem 70. i početkom 80. godinaprošlog stoljecća. Negdje, završno sa Acom Ravlićem.

Svakako da je u životu grada jednu od glavnih uloga, bezpremca, odigrala ta najdemokratskija ustanova na svijetu - kafana! A

Banja Luka je od pamtivjeka bila prepoznatljiva, kako po njima, takoi po njihovim vlasnicima. O gostima, razno-raznih fela, da i ne go-vorimo. Zapravo, gotovo sav društveni život grada se odvijao u ka-fanama i u vremenu kada nisu postojali disco klubovi i kafići.

Kafane, one naše, bile su okupljališta raznih slojeva društva,od onih slabijeg imovnog stanja do onih imućnijih. Imale su svoja,nepisana, pravila ponašanja. Svaka kafana je imala svoju klijentelu,a konobari i kuhari se obično nisu decenijama mijenjali, baš kao igosti. Kao što neko jednom napisa, ”kafana živi za goste namjernike,ali i one stare. U nju se ne ulazi slučajno, već isprovociran gorućomželjom, ili, barem, alkoholičarskim porivom. A u njoj, u njoj vas svivole, do posljednje pare ili dozvoljenog minusa, ali vas vole onopravo”! To su bila mjesta u kojima se tugovalo i radovalo. Slavila suse rođenja i svadbe, tugovalo kada neko preseli na onaj svijet, pros-lavljale su se diplome ili zaposlenja, tuga zbog izgubljene utakmiceili sretnog/nesretnog razvoda umakala se u alkohol, pa i umiralo. Bašpoput pokojnog, najvećeg boema među ljekarima (ili obratno!), dr.Josipa Jovića-Šovera, što naglo, jednog predratnog ljeta, za stolom ubašti ”Mostara, iznemogla srca predade svoju dušu, Svevišnjem.

Tekst: Ozren Tinjić

D

Š E25

Sjećanje

Obično se znalo gdje ko od gostiju sjedi, pa čak i da ga danima nema,recimo zbog bolesti, njegov stol i stolica su ostajali prazni. Znalo seko može a ko ne može pričati i pijanski elaborirati. Jednom rječju -znao se red!

Nekako mi je prirodno krenuti od Šehera, nizvodno i stići doHiseta. Zaista, ne bez razloga, jer taj dio grada krasile su tri kafane.Ona kod Tice (i Kade, naravno), potom ”Orhideja” a prekoputa ”Trifenjera”. Svaka od njih bila je specifična, kako po gostima, tako i povlasnicima. Otprilike, baš kao kod Tice, samo s druge strane Vrbasa,kultna i na svoj način osebujna, bila je ”Alibaba” bez 40 hajduka aliisto toliko i više redovnih, svakodnevnih birtijaša.

Nešto više od Hiseta, kod Močila, bila je ”Cig-lana”. Opisuju je oni stariji kao lijepo, tiho mjesto. I opetnizvodno, sa obe strane Vrbasa, ukotvile se Hilmijinakafana i ”Studenac”. Samo ih razdvajao gradski most, tenekoliko virova i zelena. Koje li divote, posebno u ranevečernje sate, sjediti uz Vrbas, slušati njegov plahovitšum i uživati u kojekakvim mezetlucima i kvalitetnimpićima. Utom nas, eto, u Mejdanu, ”Maloj čaršiji”, petomkvartu, kako već hoćete, koji je, na samo sebi svojstvennačin, obilježio kafansku istoriju Krajiške ljepotice.Zađete li u ili prema potoku, eto vas u ”Bajkalu”, kod Ha-lime, Priliplije, potom skoknete do ”Fontane”, ”Sane”, aza poguzije bujrum vam u ”Bujrum”, kod Cigle, IrfanaHadžića, dragu i uščupernu kafanu ispred osnovne škole”Kasim Hadžić” (što neko reče, onako šeretski, gdje će Irfoimati kafanu nego li uz prezimenjaka i još -pride-narodnog heroja!).

Noge onog što načini ovo pisanije već pomalo brideod ove šetnje Banjom Lukom. Idem preko gradskog mosta,kamenog, pored Kastela, pa preko pijace i eto me u srcugrada. Čuvene, neponovljive kafane (hoteli i restorani)kojima su znanjem, šarmom i spontanom elegancijomudahnuli Milkan Gojić i Slavko Tadić. Jedan direktor ho-tela ”Palas” a drugi hotela ”Bosna”. E, tu se zaista sveznalo. Tu su se mogle vidjeti i leptir mašne i raznoraznekravate... I nije mogao, ili nije znao, ili nije smio-svakoući! U biti stvari, u čaršiji se sve znalo! I dobro i loše, iko šta može i ko ne, ko zaslužuje poštovanje a ko ne.

Na red, u centru grada, dolaze i one ”državne”kafane. Nezaobilazne poput ”Beograda” u Pijadinoj,”Mostara” u Šolajinoj ili ”Zore”, snack-a u Martićevoj,nadomak kultnog ”Aleksinca”. Prema poliklinici, ne-daleko od ”Ozebiha”, pod vinovom lozom ustoličila sei mnoge generacije ispratila kafana ”Park”, AdemaDolića. Prema Boriku carovali su u baraci ”Lovćena”Vojo Dobrković, a nešto dalje, u istoj, Gundulićevojulici, Mujćin u ”Malom Borcu”( ja, koje su se tu pareprokockale!). U Boriku, komšiluku, na pisomet, sto-lovao je Begović.

Neki rekoše da je to bio ”poetski amfitetar

boemskog fakulteta”! Sa sigurnosšću se može to reći za čuveni ”Ca-bare” koji je decenijama odgajao generacije istinskih glumaca i bu-dućih alkotalenata kako banjalučkog, tako i jugoslovenskog dramišta.Slavko Zamola je zaista znao svoj posao.

I dok ruke ove spisateljske lagano drhtulje, što od same po-misli na ova divna mjesta moje mladosti, toliko od gladi a, bogami,i od žeđi, na klimavim nogama, nošenim prokleto lijepom nostalgi-jom, jedrim uspomenama do Lauša. Da se odmorim u ”Oštrelju”.

Nekad u Banjoj Luci bilo - sad se spominjalo!

INSTITUCIJA ZVANA KAFANA

Popularne banjalučke kafane: Kod Alibabe i Studenac.

Foto: Mišo Vidović


(U tekstu su korišćeni podaci i navodi iz više različitih izvora. Svo au-torsko umijeće bilo je okupiti ih na jedno mjesto)

Kakva bi to bila utjeha za čovječanstvo da se čak i potvrdi tačnom hi-poteza da na ostalim planetama sličnim Zemlji ima vode? Postoji, na-vodno, prema posljednjim rezultatima osmatranja, čak sto milijardisuper-zemlji u susjedstvu Sunca. Najnoviji snimci spektrografaHARPS iz Europske svemirske promatračnice potvrđuju pretpos-tavke kako postoji mnogo planeta sličnih Zemlji u galaksijama okocrvenih patuljaka. Međutim, istraživanja u Sunčevom sistemu, i daljeu kosmosu, toliko su skupa da o njima i ne postoje objavljeni podaci,ali sigurno je da višestruko prevazilaze troškove dugoročnog rješa-vanja opskrbe ljudi čistom pitkom vodom u najugroženijim regijama.Šta mala djeca imaju od toga što su znanstvenici pronašli, recimo,planetu udaljenu dvadeset svjetlosnih godina, sa identičnim uvjetimakoji vladaju na Zemlji, a neće dočekati niti svoj prvi rođendan, jernisu imala čistu vodu za piće i održavanje neophodne higijene bitneza zdravlje? Ta djeca su rođena na ovoj rajskoj planeti i bolja im nijepotrebna. Ali, moraju svojim životima da plate cijenu ludila prokle-tih uništitelja. Alarmantna upozorenja koja dopiru iz UN svjesno se ignorišu odstrane razvijenih zemalja. Nedostatak adekvatne edukacije stanov-ništva rezultiralo je potpunom nezainteresiranošću za činjenicu da usvijetu svakodnevno umre 6000 djece zbog nedostatka pitke vode ikao posljedica života u nehigijenskim uvjetima. U mnogim sušnimregijama voda je suviše veliki luksuz da bi se koristila za pranje rukusapunom, a dijareja je u posljednjih deset godina ubila više djece negosvi ratovi vođeni nakon Drugog svjetskog rata.

Čovjek u svojim narcisoidnim teorijama uobražava sebi da je racio-nalno biće. Zavisi kako se na koga odnosi. Nažalost, među predstav-nicima "jedine vrste obdarene razumom", uglavnom prevladavajuiracionalni tipovi. U prirodi osim čovjeka ne postoji nijedno nera-zumno biće, ne zato što ostalima manjka svijest, već naprotiv, biljkei životinje su, prema nekim ljudskim standardima, apsolutno racio-nalne. Pogledajmo kratki pregled čovjekove "racionalnosti": U zemljama u razvoju jedna osoba, u prosjeku, potroši 10 l vode nadan.U Velikoj Britaniji jedna osoba u prosjeku potroši 135 l vode na dan.U Europi se 11 milijardi dolara svake godine potroši na sladoled.U SAD-u i Europi 17 milijardi dolara potroši se na hranu za kućneljubimce. U Europi se 105 milijardi dolara godišnje potroši na alkoholna pića,što je desetostruki iznos novca sa kojim se može obezbijediti ade-kvatna voda, sanitarni i higijenski uslovi za sve. Kada se jednom pusti voda iz vodokotlića potroši se onoliko vodekoliko jedna osoba u zemljama u razvoju na dan upotrijebi za piće,pranje, kuvanje i čišćenje.Jedno prosječno europsko domaćinstvo na dan potroši i do 180 litarapo stanovniku, od čega svaka osoba 60 litara iskoristi samo za ispi-ranje toaleta! Jedno od rješenja je suhi WC: "Južnoafrička republikaje država sa problemom što se vode tiče. Rapidno se povećava pot-reba za pitkom vodom i zato sebi ne možemo priuštiti da taj vrijedniprirodni izvor trošimo na ispiranje WC školjki", rekao je TeddyGounden, jedan od voditelja projekta "Suhi WC".Interesantno je da se najmanje vode potroši na piće:

ČUJEMO LI VAPAJ ŽEDNIH, NA PLANETI VODE?

Piše: Marjan Hajnal

Foto: Goran Mulahusić

Ekologija


- za piće i kuhanje potroši se 3-6 l- pranje posuđa 4-7 l- čišćenje u stanu 5-10 l- pranje rublja 20-40 l- kupanje i tuširanje 20-40 lNije problem jutarnje tuširanje, već šoljica kafe koju popijete uz do-ručak. Britanski naučnik John Anthony Allen osvojio je glavnu nag-radu na Svjetskom danu vode (obilježava se 22. marta) u Stockholmuza istraživački rad pod nazivom "Virtuelna voda". "Virtuelna voda postoji od kako se čovjek počeo baviti trgovinom,"kaže John Anthony Allen. On je izračunao da se za šoljicu kafe, uključujući proizvodnju, pa-

kovanje i izvoz, potroši 140 litara vode! Dakle, za svaku popijenušoljicu kafe potrebno je 14 virtuelnih kanti vode. Za skoro milijarduljudi na zemlji, koja nema pristupa čistoj i pitkoj vodi, to je neizmje-ran luksuz. Još nekoliko primjera:- za proizvodnju 0,5 l piva potroši se 10 l vode- za 1 kg krompira potrebno je 500 l vode- za 1 kg riže 1900 l vode- za 1 kg piletine 3500 l vode- za 1 kg govedine potrebno je žrtvovati 16.000 l vode"U samoj genezi, nastanku, proizvodnji, sadnji i uzgoju biljaka iliprehrani životinja upotrebljava se voda. To je takozvana virtualnavoda, koja se nalazi u svakoj šoljici kafe, u svakom hljebu ili svakojmajici", kaže Roland Gramling iz organizacije za zaštitu čovjekovesredine "World Wide Fund for Nature". On je izračunao da svaki Ni-jemac u prosjeku potroši 5.300 litara vode dnevno, računajući i ko-ličine potrošene "virtualne vode". Građani Njemačke tako bigodišnje, da crpe vodu iz njega, ispraznili čak tri puta Bodensko je-zero, koje je najveće jezero u srednjoj Europi. Polovina tzv. "virtuelnevode" se međutim uvozi i dolazi u zemlju s hranom, odjećom, hranomza životinje. Virtualna dimenzija mogla bi pomoći da se obzirnije i odgovornijeodnosimo prema takvom jednom blagu kakva je voda, kaže japanskistručnjak za vodu Taikan Oki sa Univerziteta u Tokiju. „Uzeću Japankao primjer. Uvozimo puno pšenice iz SAD-a. Pri tome sve je višesuša, a za navodnjavanje polja koristi se voda iz slojeva zemlje, kojise ranije nisu dirali. Ne može se reći da je to tzv. obnovljivi pristup,"smatra Taikan Oki.I kineski geolog Fan Ćiao iz Sečuana upozorava da, kao posljedicaprivrednog razvoja danas 440 od 600 kineskih gradova raspolaže sapremalo vode. Pored toga voda je na mnogim mjestima kontamini-rana. On upozorava da će doći do dramatičnih posljedica, ukoliko seovakav trend nastavi.Svjetska zdravstvena organizacija objavila je najnovije podatke kojiukazuju da će samo ove godine život izgubiti oko 1,6 miliona ljudizbog konzumacije zagađene vode. Dvije milijarde ljudi u svijetu usk-raćeno je za osnovne sanitarne jedinice. Jedna sedmina svjetske po-pulacije je bez redovne opskrbe vodom. Voda je sve skupocjenija, a zbog nje bi u skorijoj budućnosti moglibiti vođeni ratovi. Doduše, još nijedan rat nije vođen zbog vode, ališirom svijeta postoji skoro 300 konfliktnih žarišta na kojima bi u bu-dućnosti mogli izbiti ratovi zbog vode.Vrisak očaja koji se čuje iz Ujedinjenih naroda i humanitarnih orga-nizacija za pomoć guši se, jer mu se ne dopušta da u svakodnevnimvijestima dobije odgovarajuće prioritetno mjesto. Indijski farmeri već se bore jedni protiv drugih zbog vode, a napetostise iz istog razloga povećavaju u Kašmiru. Ugrožen je sam kulturni status čovjeka, ugrožena je njegova esenci-jalna duhovnost.Kroz najsvetiji za Indijce grad Vrindavan ne protiče više najsvetija ri-jeka Yamuna. I ranije već iscrpljena rijeka pregrađena je nekim mos-tom u izgadnji i njene vode su preusmjerene, a suhim koritom kroz

grad teku samo fekalne vode. Nema više mogućnosti za tradicionalnaobredna kupanja. Ipak, stanovnici Vrindavana ne odustaju i pri-kupljaju glasove potpisnika peticije upućene vlastima koje će moždareagirati tek ako se prikupi milion potpisa (proslijeđena molba: pot-pišete ovu peticiju i pošaljete je svim svojim prijateljima):http://www.saveyamuna.org/sign-yamuna-petition

Djeca u zagađenoj Yamuni

To je samo primjer kako se treba stalno i uporno djelovati. Bezsinhroniziranog međunarodnog djelovanja nema ni reakcije. Tako setrebaju i Bosanci boriti da se ponovo može piti voda sa Vrela Bosne.Tužno je i tragično da je rijeka po kojoj se zove jedna država – Bosna– zagađena već na svom izvoru. U središnjoj Aziji se naftom bogati Kazahstan, Uzbekistan i Turk-menistan bore za pristup izvorima vode sa svojim siromašnim, alivodom bogatim susjedima Kirgistanom i Tadžikistanom.Postoji i dugogodišnji sukob oko rijeke Mekong, gdje kineske braneostavljaju milione stanovnika Vijetnama i Kambodže bez adekvat-nog pristupa vodi. I rijeka Jordan iz koje Izrael koristi 90 posto vodeuzrokuje teške probleme za Palestince. Zahvaljujući potpuno nera-cionalnom i nesavjesnom razbacivanju vode nivo jezera Kineret jetri i pol metra ispod crvene linije. Vlasti Jordana redovito pozivaju narod na trodnevni post i molitvu zakišu. Muslimanske molitve poznate kao Salat al-Istiska, poznate odvremena poslanika Muhameda, često se organiziraju širom Bliskogistoka, gdje je voda rijetka i od neprocjenjive vrijednosti, posebno naArabijskom poluostrvu. Jordan, jedna od 10 zemalja sa najmanjimrezervama vode na svijetu, ima oko 6,3 miliona stanovnika i troši oko900 miliona kubnih metara vode godišnje. Zemlja, u kojoj je 92 odstoteritorije pustinja, oslanja se većinom na kišu za poljoprivredu, kojačini 3,6 odsto ukupnog društvenog bruto proizvoda. Više od 60 odstopotrošnje vode godišnje odlazi na poljoprivredu. Međutim, pet go-dina zaredom kiše su ispod prosjeka što je dovelo do manjka oko 500miliona kubnih metara vode godišnje. Jordanu je potrebno 1,6 mili-jardi kubnih metara vode godišnje kako bi ispunila svoje potrebe do2015. godine. Časopis "Nacionalna geografija" objavio je alarmantne podatke daće uskoro presušiti čak osam velikih svjetskih rijeka zbog pretjeranogiskorišćavanja. Riječ je o rijekama Sir Darja, Amu Darja, Žuta rijeka,Ind, Testa, Rio Grande, Marej i Kolorado. Kolorado snabdijevavodom oko 30 miliona ljudi, a tek jedna desetina nekadašnjih ko-ličina vode danas stiže u Meksiko. Ind snabdijeva 170 miliona ljudiu Pakistanu, ali se više ne ulijeva u okean kod Karačija. U tom graduzato izbijaju česti sukobi zbog nestašice vode za piće. Rio Grande,jedna je od najvećih rijeka u Sjevernoj Americi, glavninom toka gra-nica između SAD i Meksika. Zbog pretjeranog iskorišćavanja i sušesada jedva stiže do Meksičkog zaliva. Testa koja dužinom od 315 ki-lometara protiče kroz indijsku državu Sikim, sada je gotovo presušila.Ribari od nje više ne mogu živjeti, a vode više nema dovoljno ni zaratare. Rijeke Amu Darja i Sir Darja ulijevale su se nekada u Aralskojezero, međutim, 60-ih godina prošlog stoljeća preusmjerene su, adanas su gotovo presušile. Najduža i najvažnija rijeka u Australiji jerijeka Marej. Čak 40 odsto stanovništva koristi ovu rijeku kao izvorpitke vode. Snižavanje nivoa rijeke izazvalo je povećanje saliniteta,što prijeti usjevima. Žuta rijeka u Kini duga je gotovo 5.500 kilome-tara, a radi navodnjavanja usjeva povremeno presušuje još od 1972.godine. U 1997. godini nije tekla čak 230 dana. Ne ostaje nimalo mjesta za sumnju, voda je već sada traženija odnafte, postaće vrijednija od zlata.Još jedan od dokaza "racionalnosti" humanoida: Voda i hrana – zaautomobile! U Brazilu se uništavaju ogromni prašumski kompleksi u

Ekologija

28

cilju sadnje kukuruza, soje, uljane repice i šećerne trske namijenjenihne za ishranu ljudi, već za proizvodnju biodizela. Ne postoje nikakviproračuni koliko će biti potrebno uništiti vode za proizvodnju hrane,koja će biti uništena da bi se pokretali automobili. U Velikoj Britanijibilo bi potrebno 26 miliona hektara da bi naftne derivate zamijenilabiodizelom, a raspolaže sa 5,7 miliona hektara. Američki naučnikBrian Tokar navodi rezultate jedne studije Minesota univerzitetaprema kojoj je 2005. godine 14% američke proizvodnje kukuruzapotrošeno da bi se proizvelo 6 milijardi galona bioetanola, što činitek 1,7 % potrošnje benzina u SAD. Ukoliko bi se ukupna proiz-vodnja kukuruza u SAD upotrijebila za proizvodnju bioetanola, takoličina bi zamijenila 12% potrošnje benzina. Ukupna količina proiz-vedene soje dala bi tek 6%. Ukoliko se odbije energija koja se potrošiprilikom proizvodnje biogoriva, ukupna zamjena bila bi samo 5,3%. Istovremeno dok se od poljoprivrednih kultura pravi biodizel, godiš-nje od gladi umre 10.000.000 djece, a 300.000.000 ih je neuhranjeno.Satelitski snimci pokazuju da je 40% kopna već iskorišćeno za pol-joprivrednu proizvodnju (usjevi i pašnjaci). Nema dovoljno zemljištani za proizvodnju hrane, a kamoli goriva. Obezbjeđivanje novihpovršina dovodi do drastičnog uništavanja šuma, što znači da se po-većava količina ugljičnog dioksida u atmosferi, povećava globalnozagrijavanje i ugrožava biodiverzitet. U Indoneziji i Maleziji milionihektara šuma se sijeku da bi se obezbjedile površine za gajenje uljanepalme od koje se dobija biodizel. Hiljade biljnih i životinjskih vrstazbog toga nestaju. Bioenergetski usjevi nisu održivi, jer ubrzano osi-romašuju tlo i čine ga manje plodnim. Iako je biodizel energetski efi-kasniji, on stvara mutagene i kancerogene plinove. Pored toga,proizvođači biogoriva vrše pritisak za intenzivnije korišćenje genetskimodifikovanih biljaka. Upotreba velikih količina najjačih pesticida ivještačkih đubriva doprinosi zagađivanju tla. Proizvodnja bioetanolau SAD košta više nego što je njegova tržišna cijena, a opstaje zahval-jujući ogromnim subvencijama. Odakle će i ko će obezbijediti više od 500.000.000 tona žitarica kojepotražuju SAD i EU da bi proizvodile biogorivo, pita kubanski liderFidel Kastro, koji tvrdi da manija za biogorivom, u stvari, predstavljainternacionalizaciju genocida. Da li je smisleno spaljivati hranu da bi se vozili automobili? Da bi serezervoar jednog visokolitražnog američkog automobila napunio čis-tim bioetanolom, potrebno je da se preradi tolika količina kukuruzakoliko je potrebno da se jedan čovek hrani godinu dana. Dr Mae WonHo navodi da će, ukoliko se postojeći trendovi nastave, siromašnenacije hraniti proždrljive apetite bogatih zemalja za biogorivom um-jesto da proizvode hranu za svoje gladne mase. George Monbiot kažeda će njive hraniti automobile, a ne ljude. To zvuči suludo, ali, dodajeon, „tržište reaguje na novac, a ne na potrebe“. U takmičenju tražnjeza gorivom i takmičenju gladnih za hranom, utrku uvijek dobijajuvlasnici automobila. Britanija je postavila cilj da 33% naftnih derivatau ovoj zemlji zamijeni biogorivom do 2050. SAD planiraju do 2017.godine 25% fosilnog goriva zamijeniti biogorivom.Pored nedostatka vode, postojeće rezerve se zagađuju enormnombrzinom. Stručnjaci procjenjuju da bi do 2050. mogle izumrijeti ribeu svjetskim okeanima, a sa njima i sve ostale vrste u lancu ishrane. Štaće biti sa dijelom ljudske populacije koja živi isključivo od ribolova?U izvještaju o zelenoj ekonomiji procjenjuje se da se ribarstvom usvijetu bavi 35.000.000 miliona ljudi, na 20.000.000 brodova. Oko170.000.000 radnih mjesta vezano je direktno ili indirektno za ovajsektor, a ukupan broj ljudi koji financijski zavise od ribarstva je520.000.000. Prema podacima UN, 30 % svjetskog ribljeg fonda većje uništeno. Procjenjuje se da je kapacitet svjetske ribarske industrijeveći za 60 % u odnosu na nivo pod kojim bi riblji fond bio održiv.Uz obale Eufrata sve je manje uslova za život jer je Tuska nakonizgadnje sistema hidrocentrala drastično smanjila dotok vode Siriji iIraku. To pitanje ima apokaliptički smisao, jer Ibn Sirin u svom "Ve-likom tumaču snova" piše: "Ako neko sanja da pije vodu sa Tigrisa,

postaće ministar ako je toga dostojan i dobiće imetak koji ide uz tozvanje. Ako neko sanja da pije vode sa Eufrata – postići će blago-slov, korist i blagodat. Ako neko sanja da je Eufrat presušio, to značida će umrijeti halifa ili da će halifa izgubiti imetak." No, kako iz današnjih rijeka piti vodu? Dalje, prema islamskim izvo-rima, prenosi se od Ebu Hurejre r.a. da je Resulullah salAllahu alejhiwe Sellem rekao: "Neće nastupiti Sudnji dan dok se Eufrat ne povučesa brda zlata, brda zbog kojeg će se ljudi međusobno ubijati, od sto-tine će biti ubijeno devedeset devet, svaki od njih će tada reći: Da mije da budem onaj koji će ostati živ."Turska završava svoju gigantsku "Ataturk" branu kao dio svog“Ghad” programa u kojem izgrađuju ukupno 22 brane.Sa druge strane, European Water Authority ukazuje da će, u svjetlupolitike Turskih voda, druga ogromna rijeka Iraka, Tigris, potpunopresušiti do 2040. Ako Irak ne mogne sklopiti dogovor sa Turskom opravednoj podjeli vode, suočiće se sa pravom katastrofom potpunesuše." Rijeka Eufrat već sada pokazuje zlato na svom dnu. Ali, tozlato biće bezvrijedno ako iz riječnog korita nestane vrijednije blago– voda. I biblijski prorok Johanan apokalptik imao je crne slutnje: "I šestianđeo izli čašu svoju na veliku rijeku Eufrat; i presahnu voda nje-zina, da se pripravi put carevima od istoka sunčanoga", (vizija do-laska Mašijaha i kraja svijeta). Ako se ne ispune neka druga proročanstva, utemeljena i u znanosti opotopima i smjenama civilizacija, ostaje prisutna opomena da pla-neta Zemlja, kojoj su se i ranije naglo mijenjali polovi usljed velikihkatastrofa, najvjerovatnije zbog padova velikih asteroida, može bitiugrožena i unutarnjim debalansom materije, kao posljedica vađenjabiliona tona raznih ruda, uglja, nafte i plina. Zemlja se jednostavnomože preturiti kao žiroskop i da se kontinenti nađu na kilometarskimdubinama okeana. Fosilizirane školjke na vrhovima planina nešto go-vore, kao i legenda o Nojevoj barci na vrhu Ararata (visok 5165 m). Među najvećim potrošačima vode su hoteli (uključujući i ploveće) izajedničke ustanove (armijski centri, privatni i sportski bazeni, pol-joprivredni sektor sa zastarjelom mehanizacijom, stočarske farme,subjekti pogrešnog odnosa prema ishrani). Jedni imaju za luksuz i nerazmišljaju ni o kome osim o zadovoljenju svojih egoističnih pobuda. 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio predsjedniku SAD-a Franklinu Pierceu kao odgovor na ponudu da država od Indijanacakupi njihovu zemlju – u zamjenu za rezervat. "Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misaoje nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi.Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod.Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnomsprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje isvaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektarkoji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda,već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znatida je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zago-netni odsjaj u bistroj vodi jezera – priča događaje i sjećanja moga na-roda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, onegase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vamprodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, dasu rijeke naše sestre – i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegukakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu.Zemlja je naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje.Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja nepripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je pove-zano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjekne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god činitkanju čini i sebi samome."

U kuhinji je, raširena iznad šporeta na drva, izgledala kao najljepšiukras, krpa, sa likom djevojke koja kuha, a ispod nje je pisalo krasnopisom:“Kuharice dobro kuhaj samo kuću dobro čuvaj”. Tu sam rečenicu zauvijekupamtila, tako što sam sa njom vježbala i svoja prva slova u čitanju. Sećijapod pendžerom, je bila prekrivena bijelim, zategnutim šifonom kojeg je po ru-bovima krasio preljep puni vez nečijih vrijednih djevojačkih ruku. Napolju jedido Imšir pravio nanule, od drveta, i tražio što ljepše čivije, za zakucavanjekože, i kajša preko njih. Ja sjedim na šamrilici pored njega.

-Za koga su nanule?- pitam didu, a on me i ne pogleda, pa samo promrm-lja.

-Za Ebanu!! - kratko je odgovorio.-E,onda dido, treba ih olakirati, jer mi je jučer dala bombone.- zamolim

ga ja.Dade meni dido, neku kudelju da još malo išmirglam nanule i neku malu

četkicu, a ja sam se pravila važna što odlučujem, ko će kakve nanule nosit’.Pored bunara, ležala je uvijek masa za zahvatanje vode, a podalje, lavor sa ri-bežom, vešni sapun i ribača četka. Nasapunjan bijeli veš, ležao je u gustoj sa-punjici. Na štriku,viorio se oprani veš, podignut podbačajem. Miriše avlijasvježinom i čistoćom oprana veša.

-Idi, zove te nana!- reče mi dido i ja odskakutah do nje.-Molim nano, što me zoveš, što ti trebam? - nestrpljiva sam.- Donesi mi postekiju, ide nana da klanja, a ti gledaj da me niko ne ometa!-

kaza.- A što te nano ne smije niko ometat’?- pitam je u neznanju. Ona mi kaže.-Znaš.’ćeri, kad nana klanja, onda niko ne smije, niko ne smije da je pre-

kida za vrijeme molitve, niko ništa da je upita i uznemirava!- prozbori ona i ok-renu se.

-Dobro nano!- odgovorim ja i vratim se trčeći do dide koji i dalje teše na-nule.

-Dido, kad nana klanja, ne smijemo je ometati! Tako mi je rekla!-kazahdidu.

-De ti Bela, moja, šmirglaj te nanule, ne smeta nani buka!- tješio me jedido.

U međuvremenu, nana je otklajala podne pa sve hoda po avliji a onda seokrenu prema meni i kaže da se idem igrat’ sa komšijskom djecom, ali mi usputpriprijeti:

-Nemoj niđe ništa jesti, nit’ piti. Prvo pitaj druge jesul’ jeli.- savjetuje menana.

-A što nano?- pitam je ja začuđena.-Pa znaš kako je šćeri moja. Ramazan je, pa ko posti, tako oni pitaju druge

što ne poste i, onda kažu da je grijeh, ako poste, i da se nesmiju i nemogu seomrsiti.

-Kako to nano?- pitam je znatiželjno.-Ovo je mjesec Ramazana!- sladunjavo je odzvanj’o njen mili glas.

-Čitav mjesec, nano, zar baš čitav mjesec?- zapanjeno pitam nanuotvorenih usta.

-Eh ‘ćeri moja! Mora da znaš da se tad se posti, klanjanjem se Bogu moli,rade se dobra djela. Pa i dug, ako ga ima, se treba vratiti prije početka Ra-mazana, ne smije se nikom ništa prigovarati, ne smije se nikog vrijeđati i uzur-pirati, sve moraš radit’ po istilahu, smireno i natenane.- miluje me nana rukomi pogledom.

-A kad se izigram, Nano, šta ću onda?- ponovo je upitam.-Elem, onda kad se smrkne, vi djeca, popni te se tamo na Tekiju, pa kad se

upale kandilji, jav’te nam, da se iftarimo.- progovara ona istim onim melodi-čnim glasom.

A mi, gore na Tekiji u igri, šutimo i čekamo. Čekamo ka’će se upaliti kan-dilji. A onda, iznenada, skoro pred sami akšam niz Tekiju se čuje vika i cikadjece koja trče :

-Upalili se kandilji, upalili se kandilji. Svjetlo ili Nur!-Zamirisa nešto mahalom pa svi sokaci i mahala mirom se rascvjetali!

Iznosi se šerbe i donose se hurme. Miriše hrana. Najprije se dočekala voda, dase pokvase suhe usne i grlo. Sabur se hrani. Poslije iftara, sjedosmo na sećiju.Uz gas lampu, kraj pendžera, sjede žene. I ja. Komšiluk. Neka hekla, nekakera, neka po šifonu veze. Neka okom pogleda na mahalu i zabacuje. Okomangale mirno sjede, usijana žera baca škiljavo svjetlo na poređane fildžane.Sve su uredne, čiste, na glavama im šamije sa iskeranim krajevima.

- I ona se Lutfina podivojčila, viđal’ je kako zanosno hoda!- govori jednaod žena pa nastavi:- Kažu, da je oko na prvog komšiju bac’la, onaj najstarijisin Omerov.

-Ma ne govori budalaštine, šta to kazuješ, bona nebila, nije on za nje.- up-liće se druga komšinica. Obe jednako rade svoj pos’o i ne dižu glave. Tak’i jeadet.

- A što nije, šta njemu mu fali, vrijedan je, čestit, radin, kućevan, sve muod ruke ide.- odgovara prva u odbranu onog što je čula. Dok je govorila, virnukroz pendžer.

-Jest,al kažu da i voli sa ženama popričat’, a znaš i sama, takvi vazda sveolahko, ‘vamo oko žene, a sve bi i oko komšinica.- dobacuje treća.

-Ah, šta joj je suđeno tako će da bidne, bolje i da njega gleda, neg’ nekogdrugog a i vakat joj se udati, ‘vako je bolje. Bolje ikako neg’ nikako.- Tad senana umješa.

-Šut’te, ne govor’te budaleštine, nije tvoje da sudbine spajaš il’ razdvajaš.--Samo bona, nako pričam,već se podivojčila i vakat joj je za udaju.- kazuje

opet ona prva. Ostavi keranje pored sebe i prinese fildžan ustima i srknu vrućukahvu.

-Ako, dok je nje biće i momaka.- upada joj nana u riječ pa nastavi.- Ako se ne uda na vakat, biće i bruke. A bruka do podne, muka do vijeka!-

kaza nana.Tad se i ja umješah i priđem nani pa je, držeći je za dimije, upitam.-Nano moja, jel’ će se to Lutfina ćerka, za Omerovog najstarijeg, udat’?-

pitam.-Ah djete moje, ako bude suđeno, nikako drugačije. A šta ti znaš tako ma-

lešna, kako je tebe ono uč’la i govor’la nana, de ti sine vezi, i muči, ne valjasve u trepavice kup’ti kad žene pričaju.- zaruži me nana i započe da udivakonac u iglu. Udivala sam i ja svoj konac, nešto podugačak, nigdje kraja po-tezu sa rukom. Morala sam iz dva puta prošivat’. Uto se javi opet ona žena, donane što sjedi, što je kerala.

-Ova će se mala daleko udat’,viđ’ je koliki je konac udila.Nikad mu kraja!-Kad odoše žene sa posijela, posla mene nana, da se kupam. Napunila je

tekne puno mlake vode,okupa me i počešlja mi osušenu kosu. Ponovo je pitam,znatiželjna.

-Što me nano kupaš svako veče? istanji mi kožu!- usput je pogledam.Kaže nana, Ramazan je, dijete, nema leći, neg’ čist u čisto, čist se mora leći

i čist ustajati.Na sabahu, ugrijalo sunce, sav se pendžer cakli od sunceva sjaja. Ptice se

raspjevale a jedna sunčeva zraka se odmara na šiljtetu pored mene. Tamo ućošku sobe, na postekiji, klanja nana Sabah, ja se ušutila, da je ne ometem.Kad je završila pospremi tespih, Kuran i savi postekiju. Okrenu se prema menii pomilova me po glavi.

-Spremi se i doručkuj, sine, pa ćeš otić’ do ebane i odnjet joj haber.- rečenana.

-Kakav haber? - upitam je ‘nako bunovna .-Znaš da naša ebana živi sama, pa ćeš joj reći da će se iftarit’ kod mene.

Ne valja biti ni sam za stolom.- završi nana i krenu prema kuhinji te nasu vodeu legenj da se umijem. Kad sam se presvukla i uredila ponovo je upitam.

- A što baš večeras nano, Ramazan je! - ne znam što sam ovo kazala.-Nano, šta će bit’ kad prođe Ramazan? Kako onda?- obasipam je pitanjima

jer bi htjela sve da znam. Ona mi donese doručak istavi pred mene. Glas joj tihi staložen.

- Onda će nam ako Bogda doći Bajram, vidjećeš: Bajram je Radovanje islavlje za ispošćen Ramazan. Ramazanski post zamjenit’ će izobilje Bajrams-kog slavlje i sofre.

I hastali i ljudske duše biće ispunjeni a naš Bajram ukrašen vjerovanjem,da sve može biti ljepše i bolje, sa smirajem, istilahom i smirenošću duša kojihispostiše Ramazan časni.

Mahala, nana i mjesec Ramazana

Napisala: Azra Dedić

TITO

Sjećanje


(Nastavak iz predhodnog broja)

Plamen ustanka nezadrživo kreće Jugoslavijom

Prvi “medjas” na životnoj stazi Josipa Broza je 1941. godina.Hitlerov napad na Jugoslaviju u aprilu te godine jasno je pokazao da jestara Jugoslavija trula. Iako se, zbog velikog protivljenja političkih i voj-nih krugova, nije uspjela odmah uključiti u oružane sukobe i pružiti otpor,Komunistička partija nije priznala poraz i prihvatila komadanje Jugosla-vije. Nagovještavajući da bitka tek predstoji, tražila je da vojska i grad-jani sačuvaju oružje za vrijeme kada će trebati braniti svoju domovinu.Tito je dalekovido sagladao oblike i puteve oslobodilačke borbe izaključio da oslobodjenje zemlje mora biti isključivo sopstveno djelo na-roda i narodnosti Jugoslavije. To je, izmedju ostalog, stajalo i u proglasuCentralnog komiteta Komunističke partije: “Znajte da vaše oslobodjenjemože i mora biti izvojevano vašim sopstvenim snagama”.

Neposredno nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez na-rodi i narodnosti Jugoslavije dižu se na ustanak, predvodjeni Komunis-tičkom partijom i Titom. Počinje najslavnija epopeja u istorijiJugoslavije. U nemogućim uslovima, kada je zemlja bila okupirana odmnogo nadmoćnijeg neprijatelja, u trenucima kada je vojna moć zemljebila razbijena, a njen starješinski kadar zarobljen, i kada je cjelokupanprivredni potencijal zemlje bio stavljen u službu neprijatelju - upravo utim uslovima plamen ustanka krenuo je Jugoslavijom. Zaplamtjele su us-taničke puške, prva u rukama Žikice Jovanovića Španca 7 jula u BelojCrkvi u Srbiji. Ubrzo je cijela zemlja bila zahvaćena partizanskim ratom,koji je od jedne anemične zemlje stvorio, za osovinske sile, jedno novo,nepredvidjeno bojište u porobljenoj Evropi.

Narodnooslobodilačka borba nije bila usmjerena samo na os-lobadjanje zemlje. Ona je istovremeno bila usmjerena i na stvaranje ju-goslavenske zajednice naroda i narodnosti, sa potpuno novim društvenimodnosima. Dakle, nardnooslobodilačka borba bila je istovremeno i soci-jalistička revolucija, poslije Oktobarske revolucije prva koja je uspješnoizvedena.

Te pune četiri godine herojske borbe naroda i narodnosti Ju-goslavije, koju je predvodila Komunistička partija na čelu sa Titom, neiz-brisivo su upisane u svjetsku istoriju, posebno u njeno antifašističkopoglavlje.

Velike sile prekrajaju Evropu

Vec 1945. godine na životnoj stazi Josipa Broza je drugi “med-jas”. Samo što je Drugi svjetski rat završio, velike sile počinju svoj pir -“crtanje” nove karte Evrope. Krvavo stečene tekovine Narodnooslobo-dilačkog rata postaju predmet kalkulacija i pogadjanja velikih sila. Titotada govori: “Govorilo se da je ovaj rat pravedan rat i mi smo ga takvimi smatrali. Mi tražimo da i završetak rata ima pravedan epilog i da svakobude gospodar na svome”. Parola “svoje nedamo - tudje nećemo” bila jeizraz težnje naroda i narodnosti Jugoslavije da se po svaku cijenu odbranetekovine narodnooslobodilačke borbe. Josip Broz je ponovo hrabar i ne-pokolebljiv i rezultat toga je teritorijalna neokrnjenost Jugoslavije i njenasamostalnost. Bez Josipa Broza, teritorija Jugoslavije bila bi manja, a Ju-goslavija bi, vjerovatno, bila potcinjena i eksploatisana - svejedno kako.“Da nije bilo Tita, ni Hrvatska ne bi imala sve ovo što danas ima uz obaleJadranskog mora”, konstatovaše vrlo autoritativni učesnici jedne debatena RTH, koja je održana prije dvije godine.

Titovo “ne” Staljinu

U istoriji bivše Jugoslavije više je prelomnih godina. Jedna odnjih, čiji se značaj u svjetskoj javnosti uporedjuje sa narodnooslobodila-čkom borbom, je 1948. godina. Ta godina je treći “medjas” u životu Jo-sipa Broza. Sva dotadašnja djelatnost Komunističke partije i Titastavljena je na probu. Staljin, koji je tada bio na vrhuncu moći, nijemogao da se pomiri sa činjenicom da jedna mala zemlja izgradjuje svojsopstveni put u socijalizam, bez njegovog centralističkog i svemoćnogdiktata. Pokušao je Staljin stati na taj put, opvrgnuti identitet Jugoslavijei ukinuti njenu samostalnost. Tito je imao hrabrost i snagu, ličnu i poli-tičku, da kaže jedno veličanstveno “ne” Staljinovom pokušaju da sapravca socijalističke revolucije i slobode skrene narode i narodnosti Ju-goslavije i negira princip prava naroda na samoopredjeljenje. Tito izgo-vara “ne” u trenutku kada su mnogi, u velikom strahu pred moćnimStaljinom, bili spremni da podlegnu spoljnjem pritisku. Vrijeme i do-gadjaji koji su uslijedili potvrdili su ispravnost puta kojim je Tito vodionarode Jugoslavije u tim sudbonosnim danima njegove istorije.

“Fabrike radnicima - zemlja seljacima”

Josip Broz je jugoslovenskom društvu i socijalizmu, a slobodnose može reći i medjunarodnom progresu, dao izuzetan doprinos krozrazvoj samoupravljanja - novog društvenog odnosa. Prvi korak u taj spe-cificni, jugoslovenski oblik samoupravljanja bio je Zakon o predaji fab-rika na uppravljanje radnicima, koji je usvojila Narodna skupština u junu1950. godine. Dakle, ta godina je još jedan “medjas”, četvrti po redu, naTitovom životnom putu. U doba mukotrpnog probijanja ekonomske blo-kade zemlje izazvane Titovim “ne” Staljinu, bila je to vrlo smjela odlukao novom konceptu izgradnje društvenih osnova u zemlji jos neoporav-ljenoj od četvorogodišnjeg rata protiv okupatora. Sažeta u paroli “fabrikeradnicima - zemlja seljacima” ova odluka je na pravi način izrazavalatežnje radnih ljudi, naroda i narodnosti Jugoslavije.

Nesvrstavanje - zaštita svjetskog progresa, mira i slobode

Nakon Drugog svjetskog rata započinje proces raspadanja sta-rog kolonijalnog sistema. Medjutim, s druge strane, dvije velike sile(SSSR i SAD) sve više se konfrontiraju pa se čini da će doći i do novogsvjetskog rata. Započinje “postrojavanje” u dva velika bloka - istočni i za-padni. Izgledalo je da će se cijeli svijet podijeliti na dva dijela. Tito ge-nijalno uvidja da vezivanje za jedan od blokova samo doprinosi tojkonfrontaciji, a da su blokovi, iako vrlo moćni, samo jedna prolazna tvo-revina, koja u sebi krije bure baruta, čija je eksplozija moguća svakogtrenutka. Josip Broz je duboko shvatio i bio veoma siguran da svjetskiprogres, mir i sloboda mogu biti zaštićeni okupljanjem što većeg brojazemalja i pokreta spremnih da se angažuju u traženju rješavanja sporovamirnim putem, te očuvanjem nezavisnosti država i naroda. Titov ideja

Pripremio: Reuf JAKUPOVIĆ

ISTAKNUTA LIČNOSTSAVREMENE EPOHE

Onaišla je na pristalice i tako se formirao Pokret nesvrstanih, koji je po-mogao da se razviju i drugi elementi očuvanja svjetskog mira. Time jeTito, kao jedan od neimara nesvrstanosti, dao svoj veliki doprinos cjelo-kupnom čovječanstvu. Prva konferencija država i vlada nesvrstanih ze-malja održana je u septembru 1961. godine u Beogradu. Ta godina je,dakle, peti “medjas” na životnoj stazi Josipa Broza.

Ustav iz 1974. godine - nastavak procesa društvenih promjena

Josip Broz se nikada nije kolebao kada je, u cilju uskladjivanjadjelovanja sa zahtjevima realnog života, trebalo prilagodjavati i mijenjatipravac kretanja, organizaciju i metod rada. Ustavom iz 1963. godine za-počet je proces krupnih društvenih promjena u Jugoslaviji. Jedanaest go-dina kasnije donesen je novi Ustav, kao prirodni nastavak tog procesa.Ustav iz 1974 .godine označio je novu etapu borbe za socijalizam, sa cil-jem da se u potpunosti obezbjedi odlučujuća uloga radničke kllase i ud-ruženog rada u svim oblastima društvenog, političkog i ekonomskogživota zemlje. Na bazi tog novog Ustava izvršene su i promjene odnosau Federaciji, što je imalo dalekosežni značaj. Zbog toga se 1974. godinamože smatrati “medjasem”, šestim po redu na Titovoj životnoj stazi.

Nakon te, 1974. godine na ćivotnoj stazi Josipa Broza Titanije bilo nekog izuzetno značajnog dogadjaja koji bi mogao ponijeti epi-tet “medjasa”. Bio je to, moglo bi se reći, mirniji period Titivog života -sve do onih dramatičnih dana njegove bolesti i liječenja u Kliničkomcentru u Ljubljani, gdje ovaj velikan umire 4. maja 1980. godine.

Autor ovog teksta je Reuf Jakupović iz Banja Luke, bivši priv-rednik, političar i sportski radnik u Doboju i Banja Luci (jedno vrijemei poslanik u Skupštini Bosne I Hercegovine), sada nastanjen u Švedskoj.Treba dodati i da je Reuf prvi predsjednik Saveza Banjalučana u Šved-skoj

Kultura

rošlost mi truje budućnost. Njen sam robijaš. Svako sjeća-nje na prošlost je guljenje kraste koja nikad neće zarasti. Pro-šlost pripada prošlosti, novi dan započinje novom nadom.

Ali... kad će ova moja glava osjetiti šta je java? Juče, jede danas, sutraglođe ostatak hrane od juče. Danas je danas na meniju. Vraćanje uprošlost je brisanje slave, putovanje u budućnost traženje jave.

Pišem ovu knjigu svjestan svog nezavidnog položaja, svjestan dane živim u javi nego astralno letim i kružim oko cvijeća života snadom da ću i sam jednog dana progledati i vratiti se u javu. Pišemje samom sebi da bi se sjetio tog lutanja moje duše, te nemirne lepti-rice što slijeće sa cvijeta na cvijet. Duša ima tu moć da napusti tijeloi vrati mu se kao ptica u gnijezdo. Čak su i stari Egipćani vjerovali daduša u trenutku smrti napušta ljudsko tijelo, da ima oblik ptice saljudskom glavom.

Zašto je važno zapisivati svoje misli? Misli ne moraju uvijek bitimudre, kao fraze ili rečenice koje podvlačimo u knjigama, za kojesmatramo ili vjerujemo da su filozofske, mudre, pametne, lijepe. Ne,to su obične misli koje se javljaju dok radim. Dolaze u rojevima, zujeoko glave, svaka od njih nešto govori. Hvatam jednu po jednu i stav-ljam u mali blok u džepu. Evo i sad se jedna od njih iskrala, moramje zapisati.

Sjećam se da sam gledao jednog dječaka kako je lovio pčele, bo-čicom u kojoj je nekada bio ženski parfem, išao je od cvijeta do cvi-jeta, prislanjao grlić bočice uz latice u koju su pčele ulazile. Ostacima

mirisa, koji je žena koristila da zavede, osvoji, pa odbaci, prevario jepčele. Kasnije su se bjesomučno i očajno borile da iz nje izađu.

I moje pisanje, koje sam nazvao „Astralni letovi“, liči na takvošto. Uhvaćena misao uzaludno se koprca i želi pobjeći. Danas nemamideja, blok je prazan, olovka miruje. Osluškujem u daljini, neće li seslučajno pojaviti pčele.

Pisac sam, ali i nisam. Sanjar sam, ali i realista, jer padam, letim,pužem i gmižem, ronim i plivam.Olovka mi je sidro što me veže zaovaj svijet. Ne mogu ukrotiti suptilnu dušu koja gospodari mnome,vodi me kako je njoj volja. Astralnim letom pojuri kao lastavica, časje tamo čas ovamo, poleti u dim i zgarište rata pa pobjegne u okriljeljubavi, napoji se pa dalje u mene, u čežnje i ljubavne gladi. Postojetri svijeta, prvi je onaj odakle dolazimo, drugi u kome živimo i trećiu kojem ćemo završiti. Jedina veza između njih je astralni let našeduše. Ona leti iz jednog svijeta u drugi bez ikakvih problema.

Čovjek kao živo biće nije stvoren da bi letio. Dugo mu treba daprohoda, izgleda da je bio predodređen za gmizavca jer se jedino upuzanju dobro snalazi. Pa ipak u njemu su skriveni nagoni koji gamame i izazivaju da poleti kao ptica. Avion i druge letjelice se tu neračunaju, čovjek bi želio poletiti bez pomoći snažnih motora, sna-gom svoje volje. Pobijediti gravitaciju i odlijepiti se od planete Zem-lje, levitirati kao indijski guru i vinuti se u visine. Dosegnutinetaknute visine, i još dalje i dalje – na druge planete, pa natrag usamog sebe nevjerovatnom brzinom.

ASTRALNI LETOVIPiše: Denis Dželić

P

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Slobodno se može reći da bez kreativne mašte nema astralnih iz-leta. Ona je važna koliko i sama želja da se postigne stanje odvajanjaastralnog od fizičkog tijela, a mnogi je smatraju oblikom samohip-noze. Prizore koje koristim da bih izazvao vantjelesnu projekcijumogu biti različiti: bijeg iz jedne sredine u drugu, ratne traume, spasod potencijalne opasnosti i tako dalje.

Ne analiziram da li je duša astralni organizam, ne zalazim u oblastkvantne mehanike ili teorije, niti o težini duše za koju kažu da vagaosam do deset grama. Ne. Ja samo letim. U javi, strašno se bojim vi-sine, često dok sanjam padam, ali kad duša poleti u meni se sve pro-mijeni, i letim i letim...

Ovo je knjiga koju ne pišem za druge nego sebi, ona ne robuješablonima, jer ne mogu kontrolisati svoje ruke, pero koje se samootisne i škraba, šara a duša mu govori šta će pisati. Zavučem se kaokrtica u Tibetansku knjigu mrtvih, pa rovarim i tražim smisao smrti,reinkarniram se u najobičniju muhu koja izgara od ljubavi. PosjetimBosanca što ga nazvaše Kafka i ubiše oružjem banalnosti i primitiv-izma. Nekoliko puta svjesno nisam htio doći do cilja nego se vratio iprekidao letenje tamo gdje meni odgovara. Krojio sam sudbinu iigrao se u letu kroz tri vremena. Čas sam mističan kao Indija, rein-karniran u muhu, neizmjerno gladan ljubavi, bježim od stuha i pri-kaza, od ratnih ambisa, letim do drugih galaksija, razgovaram smrtvima, pa u Bosnu pa u Dansku, idem gdje mi je volja pa natrag uovu košnicu satkanu od mesa i kostiju.

A i duša se tu skrasi, uvuče se tiho kao nevjerna žena, legne poredmene sve dok joj se ne javi želja za novim lutanjima i avanturama.

A možda sam ja umro, a ova knjiga je moj vapaj za životom injegovim sitnim radostima. Ako jesam onda ni ovo stanje nije ništadrugo do najobičniji astralni let. Ja nikada nisam ni živio.

Uvod u knjigu Astralni letovi

9

Sjećanja

ratićemo se u ona stara, ’gadna vremena’ samoupravnog soci-jalizma (prije nego su neke budale ugasile svjetlo u BajnojLuci), i zaviriti u kafanu-bircuz ’Slavija’ u banjalučkom Bu-

džaku. Za šankom se okupljaju ribari i radnici Jelšingrada, Tasa, fabrike

namještaja Vrbas – a i svakodnevni namjernici. Teku najljepše živo-tne, ali i izmišljene priče.

Redovni abonent je i Franjo Nikolić (kuća mu prekoputa ’Sla-vije’).

Upada on tako i s vrata uzvikuje:- Ljudi danas je za ručak zeljanik! Eto sad stigoh sa pijace baciklom,a zembilj pun-puncijat špinata. I moja Marica ima da napravi zelja-nicu- prste da pojedete! Nego vi čiči Franji platite piće – pa da idemkući!

Bijaše li jedan, dva ili tri konjačića – ne zna se, tek Franjo, uz gla-sne pozdrave, istetura iz ’Slavije’...da bi nakon nekoliko sekundi, savzajapuren i bijesan nanovo utrčao:

- Majku mu hebem, eno bacikla – ama neima zeljanika!!! Nemašpinata, nema pite... Da bog da mu se ruke osušile!!! Kakva je ovo dr-žava! Sad idem kući da nazovem meliciju i prijavim krađu!

Društvo ga isprati smijehom – no ni Franjo nije repa bez korijena.Od kuće naziva Zvonka Nikolića (sinovca) koji je u to vrijeme bio in-spektor u SUP-u (što bi danas rekli-upravi policije), i zvanično pri-javljuje krađu zembilja ’pun-puncijatog špinata’.

Zvonko veli kako je prijava uredno zaprimljena, te da će angažo-vati ’sve raspoložive snage da se zembilj i špinat pronađu, a počini-telj privede zakonu’. Jer, ako se špinat ubrzo ne pronađe – onda će’uvehnuti’ i ništa od zeljanika (!!!)

Franjo o svemu referiše klijenteli u ’Slaviji’: ljudi vrište od smijeha,ture pića frcaju... Tema je obnavljana narednih dana, pa se polako izaboravljalo na špinat.

Prođoše i dva mjeseca – juni je uveliko, kad se pred Slavijom zau-stavlja policijski službeni auto, iz koga izlazi uniformisani čovjek savisokim funkcionalnim oznakama i ulazi u Slaviju.

Razgovor utihnu – policija nije dobra ni na slici. A to je Zvonko Ni-kolić, u ruci mu zembilj pun špinata. Prilazi Franji i veli:- Stric, milicija pronašla tvoj špinat, pa ti ga lično donosim!U Slaviji urnebes, a Franjo, ponosan, sve časti pićem i urla:- Kru’ ti rodio, to je milicija, to je država – svaka čast sinovac! E sa’

ću pojesti zeljanik – nikad nije kasno !

Edino ćoše u ’Šeheru’

Milicija u potrazi za zeljanikom

Tekst: Edo LELIĆ

V

Foto: Goran MULAHUSIĆ

35

ćošku Slavije povazdan sjedi Enes zvani ’Eno mal nećuBoga’, cijedi piće i čeka nebil’ neko naletio da mu (po stotiput) prepričava doživljaje dok je radio za policiju kao ’genter’

(agent).Ulazi Franjo (iz prethodne pričice), sve pozdravlja, dolazi do Ene,

sjeda za sto – pa će reći:- Eno, imal’ na svjetu čo’jka koji bolje od tebe zna lagati, a da se

bolje od mene zna ogrebati za piće?! Zovni der jedan vlahović – pada te slušam !

Stiže ’vlahović’. Eno oliza ’dravu’, pripali, i krenu priča.- Moj Franjo, išo ti ja neke godine na hitan sastanak u Beograd, al’

moro sam se vratiti isti dan radi partijskog sastanka u mjesnoj zajed-nici, ovdje u Budžaku. A Džemo Bijedić (Džemal, predsjednik Vladetadašnje Jugoslavije, op.a.) leti avionom iz Beograda u Sarajvo.Druže Džemo, pitam ja, bil’ i ja mogo s tobom – al da idemo prekoBajne Luke jer moram večeras stići na partijski u mjesnu zajednicu.Brate Eno, veli Džemo – upadaj u avion, ako neću tebe povesti – kogaću?!

Nego, reci ti meni gdje ćemo sletiti kad tamo, osim vojnog – nema

aerodroma? Ne sikiraj se druže Džemo...i u priči – eto nas iznad Bajne Luke!

Velim ja Džemi – ko tebi Franjo sad mal’ neću Boga, reci pilotu nekpreleti preko motela ’Internacional’ i nek se nisko spusti nad onu uzo-ranu livadu.

Bom’ pilot – ko golub – spusti avion, ko da će zapeti za onaj vel’kiorah! Ja, ko stari ratnik, otvorim vrata i skočim u ono oranje! Upadohu brazdu. Do koljena. Nekako se iskobeljam, pa pjehe kraj ’Intera’ itvoje kuće – pa pravo hanumi na vrata! Otkud ti – viče ona, a ja drek-nuh ’Spremaj mi onaj materijal za partijski dok se ja presvučem!’ Bo-gami – popismo mi i kahvu, a ja stigo taman na vrijeme...

Sluša Franjo – pa će reći:- Eno, plati der još jedan vlahović – tebi vala neima ravnog !

(Po ’živom kazivanju’ priredio S. Podgorelec)


U

Iskakanje bez padobrana

36

Poezija

Sjećanje na pjesnika za koga tvrde da je umro od žalosti za Banja Lukom

PROFESOR KRAJIŠKIH NASTAVNIKA I PROFESORAProf. dr. Ante Ćosić bio je poznat I kao izvrsni humo-rist koji je svoje tekstove u Glasu objavljivao podpseudonimom “Babo iz Bezistana”

Pripremio: Kemal Coco

Jedan od najpoznatijih građana Banja Luke u 20 stoljeću bio jeprof. dr. Ante Ćosić, prosvjetni radnik, pjesnik, humorist i istinski zal-jubljenik u rodni grad. Rodjen je 21. augusta 1928 godine, a umro je1. juna 1998. godine u Okučanima (Hrvatska). Osnovno i srednjeobrazovanje stekao je u Banja Luci, a filozofski fakultet završio je u Za-grebu. Doktorirao je na zagrebačkom sveučilištu. Kao profesor srp-sko- hrvatskog (hrvatsko- srpskog) i književnosti radio je u Gimnaziji,Medicinskoj školi, a najveći dio radnog vijeka proveo je naPedagoškoj akademiji u Banja Luci.

Ovaj istaknuti Banjalučanin bio je veoma omiljen kod učenikaGimnazije i Medicinske škole, tako da su mnogi od njih, zahvaljujućiupravo profesoru Anti Ćosiću, za svoj životni poziv izabrali obrazo-vanje i kasnije postali istaknuti nastavnici i profesori, sretni što sukolege sa svojim najomiljenijim profesorom iz srednjoškolskih dana.

Ante Ćosić nije bio samo prosvjetni radnik. Bio je pjesnik, hu-morist, a iznad svega zaljubljenik u svoju rodnu Banja Luku. Za životaje objavio 13 knjiga poezije i proze, a knjige pod naslovom “Vrijememraka” i “Izabrane pjesme” objavljene su poslije njegove smrti. IzBanja Luke je protjeran 13. jula 1995. godine, a nedugo iza toga umroje u Okučanima, mnogi tvrde od tuge za rodnim gradom.

Ovaj istaknuti Banjalučanin bio je poznat kao čovjek koji je voliohumor. Godinama je u listu “Glas” objavljivao svoje humorističketekstove pod pseudonimom “Babo iz Bezistana”. Njegovi prijateljipripremaju knjigu humorističkih tekstova koje je dr. Ćosić objavio podpseudonimom «Babo iz Bezistana”. Ipak najveći trag u bosansko- her-cegovačkoj književnosti ostavio je u poeziji za djecu. Ovom prilikomobjavljujemo nekoliko njegovih pjesama za djecu i pjesmu o BanjaLuci.

BANJA LUKA

Najljepši dragulj zelene doline,Zaista nema joj mana;

Tko u to sumnja, neka se prošećeOd Šehera do Bojić-hana.

Uvijek je puna pjesme i đaka.Nad vodom Kastel spava,U noći šapuću duge aleje

I Vrbas zelen ko trava.

A kada odem negdje daleko,Čežnje me kući vuku,

Jer jedva čekam da opet vidimNajljepšu Banjaluku.

Ferhadija sa kopljem stražari,Oko nje kruže laste,

Dok Banjaluka lišćem vezena,Ko i moj Dobriša raste.

KOKA ŠARKA

Kuc, kuc! - Da l to netko kucaIl je samo varka,

Kad otvorih, pred vratima -Stoji Koka Šarka.

Ja nasmijan upitah je:Što bi Koko htjela?

A ona mi reče:Ja bih nešto jela!

Pa još doda sva ljutita:-Malo mi se daje,

A tražite da svaki danSnesem jedno jaje.

CRVENI KAPUTIĆ

Izišao lijeni Bumbar,Pa bezbrižno luta

I susreo Buba-MaruNasred šumskog puta.

-Gospođice Buba-Maro,Želim dobar dan!

Gdje kupiste takav kaput?Baš je prekrasan!

Boja mu je sva crvenaKao makov cvijet,

Osim toga, praktičan jeJer služi za let.

I laskavo još joj šapnu:-Vi ste prava vila,

Za kaputić dao bih vamOba svoja krila!

OGLAS

Žalosna je Buba-MaraVratila se s puta,

Jer tri točke nestaše jojS crvenog kaputa.

Stog je Buba sva slomljenaOtišla po glistu

Da joj ona oglas štampaU kupusnom listu.

Tko joj nađe i doneseTri točkice crne

Može uvijek za nagraduNa kafu da svrne.

BAMBI I LEPTIR

Jednom kad je BambiKrenuo na put,

Na rep mu je iznenadaSjeo leptir žut.

Gledajuć ga misli Bambi:-Kakav je to cvijet

Što na lakim kriocima Obilazi svijet?

Dvije ptice vrte glavomIčudom se čude:

Što bi moglo na repićuTo sada da bude?

A kad leptir s repa prhnuI nastavi let,

Bambi reče zadivljeno:-Gle, leteći cvijet!

ZAJEDNICA UDRU@ENJA GRA\ANA BANJALUKE

Vije}nica 12hSkup{tine Grada

Stadion FK "Borac" 09hili

FK "Naprijed"

Ponedeljak, 16. juli

Srijeda, 18. juli

Polazak i povratak 10hkod RK "Buk"

êtvrtak, 19. juli

Utorak, 17. juli

Dvori{te rodne ku}e 18hNasihe Kapidì}Hadì}

Izlo`beni salon 20hKC Banski dvor

Igrali{te 10hO[ "Milan Raki}"Novoselija

Vije}nica 20hKC Banski dvor


Nedelja, 15. juli

Subota, 14. juli


Igrali{te restorana 11h"Slap" Novoselija

Na prostoru kod 20hmezara Safakadi

Turnir u basket-ko{arci za oba spola do 15 godina (ekipe od 3 igra~a)Turnir je nagradni za I, II i III mjesto (ekipe sa tri igra~a)Turnir }e voditi profesionalni sudija Mladen Ra~i}

Koordinatori: Goran Simovi} i A. Masko Dropi}

Turnir u odbojci na pijesku za oba spola do 15 godinaTurnir je nagradni za I, II i III mjesto. (ekipe sa tri igra~a)

Koordinatori:Samira Hadìselimovi} i Muhamed Ibrahimbegovi}-Palada

Oma` SafikadiPrigodan program na prostoru kod mezara:- legenda o Safikadi,- Hor "Safikada", pjesma o Safikadi- "Balada o Safikadi" Irfana Horozovi}a- pjesnici Safikadi uz muzi~ku pratnju Koordinator: Atif Tur~inhodì}

Moderator: Slavko Podgorelec

Revijalni nogometni susreti „VEZENI MOST“ za kadete i veteranesastavljeni od najboljih igra~a sa predhodnih turnira ekipa „Banjaluka u srcu“sa ekipama FK „Borac“

Tradicionalna tribina: Otvoreni razgovoripredstavnika sugra|ana iz dijaspore i povratnika sa predstavnicimazakonodavne i izvr{ne vlasti Grada Banjaluke.Tema: Zna~aj Manifestacije ”Vezeni most" u povezivanju Grada sa dijasporom.

Moderator: Mesud Mulaomerovi} Koordinatori:Mirsad Filipovi} i dr Vesna Jovi} Vukadinovi}

Muzi~ko-poetsko ve~e "Vezeni most" - promocija knjiga* knjige:- "Radoznalice" - pjesme Kemala Coce;- "Gospodska ulica"- roman Ranka Risojevi}a ;

Moderator: Ismet Bekri} Koordinator: mr Muhamed Kulenovi}

Turnir u malom nogometu „Banjaluka u srcu“- za u~esnike do 16 godina(ekipe sa tri igra~a) - turnir je nagradni za I, II i III mjesto

Koordinatori:A. Masko Dropi} i Narcis Hadìselimovi}

Polaganje cvije}a na Spomen-plo~u banjalu~ke pjesnikinjeNasihe Kapidì} Hadì} uz u~e{}e dobitnika Knjièvne nagrade"Nasihe Kapidì} Hadì}-Vezeni most": Enise Osman~evi} ]uri}, [ime E{i}a,Ismeta Bekri}a i Ranka Pavlovi}a Koordinator: Enisa Osman~evi} ]uri}

*Otvaranje Kolektivne izlo`be akvarela banjalu~kih umjetnikaB. Nikoli}, A. Bojka, D. Simi}, A. ]uri}, E. [taljo, B. Misirli}, K. [irbegovi},O. Berber, M. Kopanja, Z. Valenti}, Z. Egi}, J. [e{ti}, A. Sara~, S. Vidovi}.N. Abduli} Osman~evi}, te umjetnika najmla|e generacije

- izlo`ba }e biti otvorena do 31. jula

Moderator: autor i recenzent Koordinator: Slavko Podgorelec

9. SUSRETIBANJALUÂNA

"VEZENI MOST - 2012"Banja Luka, 13 - 20. juli 2012. godine

9. SUSRETIBANJALUÂNA

"VEZENI MOST - 2012"

Koncertna dvorana 20h *Sve~ano otvaranje 9. susreta Banjalu~ana - "Vezeni most - 2012."KC Banski dvor - "Oda radosti" iz IX simfonije Ludwiga van Beethovena

* Pozdravne rije~i:- predstavnika Organizacionog odbora gosp. Mirsada Filipovi}a,- gradona~elnika Banjaluke, gosp. Dragoljuba Davidovi}a,

* Sve~ani koncert "Vezeni most" u organizaciji MSA "Arion"Na programu su djela doma}ih i svjetskih autora,U~estvuju: - ansambl Zdravka ]osi}a,

- Ognjen Bomo{tar, klavir- Florijan Bala`, violina- vokalni solisti. Moderator: Muharem Insani}

Vije}nica 18,30h Promocija knjigeKC Banski dvor -"Dajak-vrbaska la|a", fotomonografija dr. Mirze Bi{}evi}a

Turnir u malom nogometu „Banjaluka u srcu“- seniori(ekipe sa tri igra~a) - turnir je nagradni za I, II i III mjesto

Koordinatori:A. Masko Dropi} i Narcis Hadìselimovi}

- "Dvoboj nad rijekom"- pjesme Jovana Joce Bojovi}a;

- "Jedna pri~a i druge pri~e"- proza za djecu Ranka Pavlovi}a ;

- "Pjesma se javlja"- pjesme Ismeta Bekri}a;- "Svjetlo povratka"- roman Edhema Trake ;- "Astralni letovi"- proza Denisa \eli}a ;

- "Jedna mala no}na (banjalu~ka) muzika"- pjesme Migdata Hodì}a;- "O~i od kristala"- poetska proza Asime Simke Smaji},- "Zrno bisera"- zbirka pjesama,

*periodi~ne publikacije- 14. knjiga edicije Banjalu~ki ùbori "Od Palasa do Bosne" urednik Ismet Bekri}- Magazin Saveza Banjalu~ana u [vedskoj "[eher Banjaluka", urednik Mirsad Filipovi};- dodjela Knjièvne nagrade "Nasiha Kapidì} Hadì} - Vezeni most"

igrokaz za djecu Dje~ijeg studija glume "Roda" "Maskembal u {umi"na tekstove Nasihe Kapidì} Hadì}- gosti ve~eri: Enisa Osman~evi} ]uri} i [ime E{i}- muzi~ka pratnja: Filip Vukeli}, klavir

Koordinator: Mesud Mulaomerovi} i Muhamed Ibrahimbegovi}

Prostorije Zajednice 17hKalemegdanska 7.

[ahovski memorijalni open turnir "Ahmet ]ejvan" (prvih pet kola)U organizaciji [ahovskog kluba "Ahmet ]ejvan" Banjaluka.Prijava, evidentiranje u~esnika i izbor parova u Zajednici od 15 do 16:30hTurnir je nagradni: za osvojeno I, II ili III mjesto, za najbolje plasiranu u~esnicui za najmla|eg i najstarijeg u~esnika. Turnir }e voditi {ahovski sudija Momo Soprani}

Moderator: Emina Karabegovi} Koordinatori:Zdravko Malba{i}. Edo îzmi} i @eljko Tuni}

Vije}nica 20h Galerija zaslu`nih Banjalu~ana - Hommage profesoru Miroslavu Vrabecu,Kulturni centar inovatoru i utemeljitelju uvo|enja filma u pedago{ku metodiku.Banski dvor

Moderator: prof.dr. Miljko [indi} Koordinator: mr. Muhamed Kulenovi}

Nagradni rafting spust "Vezeni most" za u~esnike sportskih takmi~enjaOrganizovani izlet na Slapove Krupe sa rafting spustom na ruti od Krupe

Koordinatori: Narcis Hadìselimovi}, Nemanja Jankovi}

Prostorije Zajednice 17hKalemegdanska 7.

[ahovski memorijalni open turnir "Ahmet ]ejvan" (posljednja ~etiri kola)U organizaciji [ahovskog kluba "Ahmet ]ejvan" Banjaluka.Sve~ano progla{enje rezultat i dodjela nagrada za osvojeno I, II i III mjesto,za najbolje plasiranu u~esnicu i za najmla|eg i najstarijeg u~esnika.Turnir }e voditi {ahovski sudija Momo Soprani}

Moderator: Emina Karabegovi} Koordinatori:Zdravko Malba{i}. Edo îzmi} i @eljko Tuni}

Restoran "Aquana" 20h Muzi~ko-zabavno ve~e "Vezeni most"- u muzi~ko-zabavnom programu u~estvuju poznati estradni umjetniciorkestra "Tre}a smjena" pod rukovodstvom prof. Miroslava Vukeli}a- gost ve~eri: banjalu~ka legenda Atif Tur~inhodì}- popularne cijene i kvalitetne ugostiteljske usluge

obezbije|eno besplatno parkirali{te (za 120 vozila) na parkirali{tu Aquanei boksovima

Koordinatori: mr. Zoran Vukoja

Muzi~ki paviljon 19hu parku "Petar Ko~i}"

Igrokaz za djecu „Mudra lija “u izvo|enju Dje~ijeg studija ,,Roda“, po dramatizaciji na tekstovepoznatih dje~ijih pisaca.Muziku na stihove je komponovao Janko Rodi}, a za scenu pripremilaNevenka Nena Rodi}

Moderator: Nevenka Nena Rodi}

Petak, 20. juli

Polazak i povratakkod RK "Buk"

Rafting spust "Vezeni most"Organizovani izlet na Slapove Krupe sa rafting spustom na ruti od KrupePrijave u~esnika u Zajednici udruènja gra|ana Banjaluke, Kalemegdanskabr. 7 (051/432-780).

Koordinatori: Narcis Hadìselimovi}, Nemanja Jankovi}

Prijave ekipa u prostoriji Zajednice, Kalemegdanska br.7 (051/432-780)ili Udruženje povratnika (051/413-233)

Petak, 13. juli

Partneri:

Medijski pokrovitelji::

Koordinator: Alija Sara~Moderator: Ljilja Misirli} Perduv


Kalemegdanska br. 7 tel. 051/432-780 mob. 065/ 402-202



Utakmice za kadete u 09:00h, a za veterane u 10:00h.

Generalni pokrovitelj:


Documents

Šeher Banja Luka 19