Šeher Banja Luka 9

Š E H E RBANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 9 - SEPTEMBAR- OKTOBAR - MOTALA - CIJENA 25 SEK

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDESKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorSamir Rajić

Grafička obrada/Grafisk arbeteArt-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareAzra Lokvančić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatma Mahmutović

Esmina Malkić

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Slavko Podgorelac (BiH)Mišo Vidović (BiH)

Bedrudin Gušić (USA)

Adresa redakcije/Redaktionens adressŠeher Banjaluka,

Luxorgatan 12, 591 33 MotalaTelefon: +46(0) 141 51684

Internet: www.blsavez.seE-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarinaŠvedska: PG 155 25 -5

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaNaslovna strana Gradski most Nerica Abdulić-Osmančević


Poštovani čitaoci,U našoj redakciji došlo je do malih promjena koje su prouzrokovale da prošlo izdanje našeg magazinadobijete sa velikim zakašnjenjem. Dugujemo vam iskreno izvinjenje i obećajemo da se to više neće pono-viti. Taj broj smo štampali na više stranica i sa nekoliko tehničkih novina i iskreno rečeno bojali smo sevaših reakcija. One su pristigle vrlo brzo i uglavnom su pozitivne što nas veoma raduje. List sada štam-pamo u Banjaluci i on se može kupiti na banjalučkim kioscima. To znači da će se krug čitalaca Šeheraproširiti, što jeste bio naš cilj od samog početka i opravdava u neku ruku njegovo izlaženje.

16. tradicionalni susret Banjalučana, koji je održan u Landskroni, opravdao je sva naša očekivanja.Uprkos malim propustima, koji su se rješavali u hodu, jer nije lako organizovati ovakvu zahtjevnu mani-festaciju, sve je proteklo u fantastičnoj atmosferi i nezaboravnom druženju. Vrijedni organizatori su sepotrudili da u svakom trenutku budu na usluzi svojim gostima, a kulturni program koji su oni pripremili,zajedno sa Savezom Banjalučana, upotpunio je prekrasnu sliku ovog, još jednog u nizu, pomalo nostal-gičnog susreta.Bilo je lijepo ponovo sresti ta draga lica, podsjetiti se prošlih zajedničkih druženja i već planirati slije-deći, koji će se ako bog da održati u Jonšepingu iduće godine. Treba napomenuti da je na ovogodišnjemsusretu bilo mnogo naših prijatelja iz drugih bh. gradova i to nas posebno raduje. Taj dan je Landskronabila u stvari Bosna i Hercegovina u malom.

Završeni su izbori u Bosni i Hercegovini i uprkos našim nastojanjima da nas što više izađe na izbore, re-zultati nisu na očekivanom nivou. Mali pomak u poređenju sa prošlim izborima ipak ohrabruje i dajenadu da se naš trud barem donekle isplatio. Rezultati su vam već poznati i nadati se da promjene koje suse desile, mogu donijeti neka poboljšanja u političkom, socijalnom i ekonomskom napretku.Iskreno se nadamo da će i naša domovina vrlo brzo, ulaskom u bezvizni režim, dobiti pozitivnu energijukoja je neophodna za stvaranje povoljnih uslova i dalji napredak u demokratskim procesima i bržemulasku u evropske integracije.

Izborima u Švedskoj, nikako ne možemo biti zadovoljni, jer su u državni parlament ušli predstavnici par-tije koja otvoreno propagira netrpeljivost i mržnju prema strancima. To je dobar znak da i ovo društvo,kao uostalom i neka druga u Evropi, skreće u desno i takva politika, nažalost može dovesti do zaustav-ljanja demokratije u jednom multietničkom društvu kakvo danas imamo u Švedskoj. Zato je vrlo bitno dase i mi osvijestimo, da glasamo u što većem broju na idućim izborima, da se aktivnije uključimo u politi-čke i sindikalne organizacije u sredinama gdje radimo i živimo, jer samo tako možemo pomoći našemboljem statusu u ovoj državi. U Malmeu su, recimo to otvoreno, stranci postali živa meta, pa se na njihzadnjih dana pucalo kao na strelištu, a počinioci još nisu do ovog trenutka privedeni pravdi. I takva de-šavanja dovoljno govore da su pojedinci, ohrabreni ulaskom predstavnika Sverigedemokraterna u lo-kalne, regionalne i državne strukture izvršne vlasti, spremni na ovakva ničim izazvana djela.

Mirsad Filipović

Sadržaj

3

16. susret Banjalučana u Landskroni............................................4Omladinski forum...........................................................................7Humanitarci na djelu.......................................................................8Banjalučka potsjećanja: Hoteli i hotelijerstvo.............................9Veliko priznanje stiglo u prave ruke............................................11Udruženje građana povratnika u Banjaluku...............................13Intervju: Joze Kimenga.................................................................15Jajce: Kraljevski grb nad vodopadom........................................18Vezeni most: Kamenje..................................................................22Pisana riječ: poezija......................................................................23Priče iz djetinjstva Pola medvjed, pola mamut..........................24Norveška: Svjetlo povratka..........................................................25Nova knjiga: Banjaluka između I i II svjetskog rata...................28Pisana riječ: Bijele noći................................................................29Intervju: Tereza Kesovija..............................................................30Ljudi: Hanumica Šećerčehajić.....................................................33Skijaši.............................................................................................35Reportaža: Na ćevapima u Pragu................................................36In memoriam: Sjećanje na dr. Habib-a Šeihtahir Abašeih-a......37


str.4

Tema: Susret Banjalučanastr.11

Nagrada: Ferid Lukačević

str.30

Intervju: Tereza Kesovija

Peticija oko 1.500 Banjalučana za izmjenu naziva naselja i ulica

U Landskroni je 16. oktobra 2010. godine održan 16. Susret Ba-njalučana Švedske na kojem je bilo ca 1.500 prisutnih pa suogromne prostorije reprezentativne Folketshus bile pretijesne daprime sve Banjalučane, ali i druge bh. građane iz cijele Švedske idrugih zemalja.Veoma uspješni organizatori i domaćini bili suSavez Banjalučana Švedske i Košarkaški klub „Bosna LA“ Land-skrona. Brojni autobusi, kombiji i automobili slili su se u Land-skronu, a najveći broj Banjalučana je ostao na spavanju pa suhoteli i moteli u gradu i okolini bili puni. Pozdravne riječi povo-dom petnaest jubilarnih godina saveza Banjalučana u Švedskoj i16. Susreta uputio je u ime domaćina Ferid Lukačević poželivšisvima ugodan boravak i lijepu zabavu. Predsjednik Saveza Ba-njalučana Mirsad Filipović ukazao je na jubilej, petnaest godinauspješnog rada Saveza Banjalučana, koji je ostvario značajne re-zultate.Mr. Darko Zelenika, veleposlanik BiH u Stockholmu,pohvalio je djelovanje Saveza Banjalučana u Švedskoj i kazao daće doći do realizacije bezviznog režima za građane BiH do kraja2010. godine, što je ocijenio veoma značajnim za približavanjeEuropi.Mesud Mulaomerović upoznao je sve prisutne na 16. Su-sretu Banjalučana sa zaključcima ekonomskog foruma o zahtje-

vima za promjene naziva naselja i ulica koji su jednoglasno podr-žani da se u formi peticije upute gradu Banjaluka.Ogroman aplauz dobio je predsjednik Vijeća naroda Narodneskupštine RS Dževad Osmančević kao zvanični gost susreta izRepublike Srpske, koji je sve prisutne upoznao sa aktuelnom si-tuacijom u RS i Banjaluci, koje je označio veoma teškim.Manifestacija se odvijala u dvije sale: velikoj za odrasle sa dvo-satnim kulturno-umjetničkim programom i maloj sa posebnommuzikom i zabavom za mlade.

Ekonomski forum

Na ekonomskom forumu koji je održan prije zvaničnog početkasusreta govorilo se o realizaciji zaključaka koji su doneseni pro-teklih godina prilikom „Susreta dijaspore“ i manifestacija „Vezenimost“ održavaju već više godina u Banjaluci. Uvo dničar MesudMulaomerović je tom prilikom kazao: - Loka lnim vlastima upu-ćujemo peticiju koju će podržati cijeli skup Banjalučana. Želimoprije svega da se vrate stari nazivi naselja i ulica u Banjaluci: Gor-nji Šeher umjesto MZ Srpske Toplice, Mejdan umjesto MZ Obi-lićevo, Budžak umjesto MZ Lazarevo, Ivanjska umjestoPo tkozarje, Hiseta umjesto MZ Kočićev vijenac i Brdo Šehitluciumjesto Banj brdo; da se vrati stari naziv glavnoj ulici MaršalaTita; vratiti stare nazive ulica narodnih heroja: Vahide Maglajlić,

Š E H E RBANJA LUKA4

16. susret Banjau Landskroni

Ante Jakića, Avde Ćuka, Ive Mažara, Šoše Mažara, Karla Rojca,Rudi Čajeveca, Esada Midžića, Danka Mitrova, Kasima Hadžića,Rade Ličine, Drage Langa, Franca Staneta Rozmana i FranjeKluza, te dati drugim ulicama nazive heroja koji do sada nisu imaliulice: Drago Mažar, Osman Karabegović, Jovo Bijelić, Šefket Ma-glajlić, Boško Karalić i drugih heroja koji postoje a ovdje nisu na-brojani; te očuvati staro gradsko jezgro i zaštićena područjagarada. Svjesni smo da nije moguće s obzirom na veliki broj iz-mijenjenih naziva u periodu rata i nakon rata generalno preispitatisve nazive ali smatramo realnim da se promijene ovi nazivi kojesmo istakli, a inicijativa je pokrenuta prije više godina ali nikadnije realizirana, kazao je Mulaomerović, koji je još naglasio da seBanjalučani u Švedskoj zalažu da se grad Banjaluka ravnomjernotreba razvijati te da se ubrza razvoj infrastrukture zapostavljenihMZ Gornji Šeher i Vrbanja s pretežno bošnjačkim stanovništvom,te obezbijedi veće zapošljavanje Bošnjaka i Hrvata u gradu Ba-njaluka shodno proklamovanim zakonskim odredbama na osnovupopisa iu 1991., bez čega je teško očekivati održivi povratak.Gost iz Banjaluke predsjednik Vijeća naroda Narodne skupštineRS Dževad Osmančević: - Ovo je moj deseti dolazak na SusreteBanjalučana sve sa željom da vam prenesem realno stanje u Re-publici Srpskoj i Banjaluci, gdje smo još uvijek daleko od onog štobi trebalo biti. Nažalost stanje se nije puno promijenilo ni nakonposlednjih općih izbora. Za promjene je potrebno daleko veće uče-

šće na izborima i vas Banjalučana u dijaspori, jer biće i naredni iz-bori za dvije godine i sugerišem vam da se daleko bolje organi-zujete i nastupite sa zajedničkim listama kako bi se stanje u BiHukupno uzevši moglo mijenjati. Vi ste kao dijaspora neiskorištenasnaga za poboljšanje prilika u BiH jer vas ima 1.450.000 izvanBiH ili 37 procenata ukupnog stanovništva, a od tog je veći dio izRS. Samo u europskim zemljama je ca 850.000 građana iz BiH,350.000 u SAD, 60.000 u Australiji itd. Dijaspora godišnje upla-ćuje ca 3 milijarde KM što čini 17 procenata BDP u BiH i zato stevi za BiH od mnogo većeg značaja nego što predpostavljate. Me-đutim mi u RS sve više gubimo mogućnost stvarnog uticaja, imalismo iz redova Bošnjaka najprije 18, pa onda 12, pa 8 poslaničkihmjesta u RS, nakon ovih izbora jedva da bude 5 poslanika, ili ugradu Banjaluka u poslednja dva mandata nema niti jednog Bo-šnjaka, dok je grad Sarajevo obezbijedio po 20 procenata i za Srbei za Hrvate. Banjaluka najblaže rečeno nije otvoren grad, u RSnema demokratije i krše se osnovna ljudska prava, kazao jeOsmančević.U veoma burnoj raspravi govorili su: Nail Vajrača,Džavid Dedić, Hamzalija Ćosić, Mujo Metaj, Emina Islamović,Muhamed Ibrahimbegović i brojni drugi, a ekonomski forum je nakraju formulisao zaključke s kojima je upoznat skup Banjalučanakoji je jednoglasno podržao peticiju na 16. Susretu Banjalučana,koja će biti upućena gradu Banjaluka.

Š E H E RBANJA LUKA 5

alučana Peticija oko 1.500 Banjalučanaza izmjenu naziva naselja i ulicaLokalnim vlastima upućujemo peticiju koju će podržati cijeliskup Banjalučana. Želimo prije svega da se vrate stari na-zivi naselja i ulica u Banjaluci: Gornji Šeher umjesto MZ Sr-pske Toplice, Mejdan umjesto MZ Obilićevo, Budžakumjesto MZ Lazarevo, Ivanjska umjesto Potkozarje, Hisetaumjesto MZ Kočićev vijenac i Brdo Šehitluci umjesto Banjbrdo; da se vrati stari naziv glavnoj ulici Maršala Tita; vra-titi stare nazive ulica narodnih heroja: Vahide Maglajlić,Ante Jakića, Avde Ćuka, Ive Mažara, Šoše Mažara, KarlaRojca, Rudi Čajeveca, Esada Midžića, Danka Mitrova, Ka-sima Hadžića, Rade Ličine, Drage Langa, Franca StanetaRozmana i Franje Kluza, te dati drugim ulicama nazive he-roja koji do sada nisu imali ulice: Drago Mažar, Osman Ka-rabegović, Jovo Bijelić, Šefket Maglajlić, Boško Karalić idrugih heroja koji postoje a ovdje nisu nabrojani; te očuvatistaro gradsko jezgro i zaštićena područja garada. Svjesnismo da nije moguće s obzirom na veliki broj izmijenjenih na-ziva u periodu rata i nakon rata generalno preispitati sve na-zive ali smatramo realnim da se promijene ovi nazivi kojesmo istakli, a inicijativa je pokrenuta prije više godina alinikad nije realizirana.

Tekst: Fikret Tufek Foto: Goran Mulahusić

Omladinski forum

Mladi Banjalučani iz Švedske na ovoj su manifestaciji imali po-seban forum s temom „Mladi u BiH – Mladi u Švedskoj“. Za-ključke sa skupa uputiće upravi saveza Banjalučana u Švedskoj iregionalnim organizacijama. Mladi su se uz poseban orkestar poe-bno zabavljali u zasebnoj sali, što je od mladih jako dobro prih-vaćeno.

Kulturne manifestacije

16. Susret Banjalučana otvoren je „Pjesmom Banjaluci“ koju jeprije 18 godina napisao Faruk Šarić u Landskroni, a otpjevao uzgitaru Edin Vajrača. Potom je govorena Himna Banjalučana pje-snika Ismeta Bekrića. Nastup na gitarama brata i sestre Edina Ja-rana i Aide Jaran Bilanović, Banjalučana koji žive u Karlshamnu,publika je pomno pratila. Svoje pjesme i prozne tekstove na su-sretu su govorili banjalučki pisci: Vavija Dedić-Bačevac, MehoBaraković i Šemso Avdić, ta kao gost Ševko Kadrić. Recitaciju„Sanjam“ govorila je Azra Avdagić, a 8.-godišnja Arna Brkić ot-pjevala „Gdje si da si moj golube“. Na skupu se predstavio i sa-zlija Asim Hodžić koji je otpjevao nekoliko pjesama posvećenihBanjaluci. Nastupi folklora „Bo-sanska krajina“ Malmö s koreografijama Indire Dervišević i„BiH“ Norrköping s koreografijama Faruka Sarajlića publiku suposebno oduševili, te su više puta nagrađivani dugotrajnim aplau-zima. U nastavku je goste zabavljao orkestar „Miggis“ Mehme-dalije Migića Migija, koji je nastupio i kao vokalni solista, aBanjalučani su se uz sve to uz banjalučke ćevape i drugu hranu za-bavljali do zore.

Susreti su za pamćenje

Organizatori iz Landskrone, KK „Bosna LA“, ponajviše Nail Vaj-rača, Ferid Lukačević, Alma Kapo, Lejla Arnautović i brojni

16. susret Banjalučana u Landskroni

6 Š E H E RBANJA LUKA

Mesud Mulaomerović, Dževad Osmančević, Mirsad Filipović, Am-basador Darko Zelenika i voditelj Fikret Tufek.

Visoki gosti, Ambasador mr. Darko Zelenika i Anders Karlsson članšvedskog Parlamenta razmjenjuju poklone.

Fatihom i minutom šutnje prisutni odali počast svojim preminulimsugrađanima u ovoj godini.

Mladi folkloristi svojimnadahnutim nastupomdigli publiku na noge.

Aida Jaran-Bilanović i Edin Jaranopet pokazali visoku klasu.

Sazlija Asim Hodžić oduševio publiku.

drugi, sve su učinili da 16. Susret Banjalučana ostane u dobrom ilijepom sjećanju. Tokom dana održani su nogometni turnir umalom fudbalu i šahovski turnir. Na bogatoj tomboli podijeljenoje oko 30 nagrada od 14 sponzora, među ostalima i 7 autobusnihkarata za BiH. Brojni su utisci Banjalučana na skupu: Husein Ćo-ralić je s porodicom došao iz Slovenije i kaže da je oduševljen;Hamzalija Ćosić Malmö kaže da su susreti prilika da se sretne sbrojnim prijateljima; Sabahudin Nino Dervišević Näsjö kaže da jebio na 14 susreta i da mu je to najljepše druženje u izbjeglištvu;Sejad Vajrača Vänersborg svima pokazuje knjigu Naila Osman-čevića „Sportski život Banjalučkog Šehera“ i kaže da živi za sje-

ćanja od susreta do susreta; Sadik Beglerović Växjö kaže da jošviše treba njegovati kulturne tradicije; Smail Softić Landskrona unaramku drži petogodišnjeg sina Kasima i kaže da mu utuvi uglavu da je iz Novoselije i da to on može shvatiti samo kad vidiovoliki narod; i zasigurno najmlađi učesnik sa svega tri mjesecabio je Daniel Poparić Romanovski, unuk Hazima Poparića Land-skrona, kojeg je mama držala u naručju da se nagleda Banjalu-čana.

Preneseno iz ”Bosanske Pošte”

OmladinaTekst: Lejla Arnautović Foto: Goran Mulahusić

U sklopu susreta Banjaluèana održan je omladinski forum nakojem se okupilo tridesetak uèesnika. Cilj ovog foruma je biousmjeren na zbližavanje i saradnju omladine u Švedskoj iBosni i Hercegovini.Sastav uèesnika foruma bio je šarolik. Mnogi od njih su roðeniu Banjaluci ali i u drugim bh.gradovima, Zvorniku, Sarajevu,Bosanskom Brodu itd. Najviše omladinaca je bilo iz Malmea iNoršepinga , a nekoliko ih je došlo iz Danske.Iz njihovih diskusija su proizašli mnogi, èini nam se ostvariviprijedlozi kao napr:

- Razmjena omladine koja živi ovdje sa omladinom izdomovine, pogotovu u toku ljetnih praznika.

- Omladinska druženja širom Švedske.- Organizovanje kulturnih i sportskih aktiviteta.- Organizovan odlazak na utakmice i koncerte- Odlazak na sedmodnevno ljetovanje u

Hrvatsku- Odlazak na koncert Davida Guetta u decembru

u Sarajevu- Organizovati posjetu Srebrenici i uèestvovati na

Marsu mira- Organizovati omladinsko veèe u Banjaluci

Zakljuèeno je da omladina komunicira najèešæe inajkonkretnije preko Faceboka. Treba u buduænosti obratitiviše pažnje kad se organizuju omladinske aktivnosti, da se onene podudaraju sa švedskim praznicima, maturantskimsveèanostima, saveznim smotrama itd.Diskutanti su posebno podvukli znaèaj ovakvih skupova gdje sesklapaju nova poznastva i prijateljstva te razmjenjuju iskustvai saznanja iz razlièitih društvenih oblasti.

7Š E H E RBANJA LUKA

Sekcija Banjalučana iz Noršepinga organizovala je humanitarnu –novčanu pomoć za rad narodne kuhinje u Banjaluci. U kratkomvremenu skupljeno je 5540 kr namijenjenih za kupovinu potreb-nih prehrambenih namirnica. Novac je lično predan predstavnikuMDD- Merhameta u Banjaluci. Roba je kupljena u Interexu, aračun i Zahvalnica su predani predsjedniku sekcije Fudi Kovače-viću. I ova humanitarna akcija je pokazala da se uz malo dobrevolje i zalaganja može pomoći ljudima kojima je ta pomoć ne-ophodna. Treba sa zadovoljstvom istaći da u ovoj humanitarnojakciji nisu učestvovali samo Banjalučani već su solidarnost iska-zali i građani iz drugih naših gradova, Sarajeva, Srebrenice, Go-

ražda, Prozora, Janje i Dervente. Ovu humanitarnu akciju obavilisu Fuad Kovačević, Irfan Hadžić, Kemal Hasanić i sekretar sek-cije Baisa Babić.Grupa građana iz Noršepinga je istovremeno skupljala humani-tarnu pomoć u vidu paketa namijenjenih najugroženijim osobamakoje žive u našem gradu. Prilikom transporta i preuzimanja pa-keta u Banjaluci nesebičnu pomoć iskazalo je osoblje putničkeagencije Mediteran Tours i Đumišić Tours te im se iskreno zah-valjujemo na ukazanoj pomoći.Istu zahvalnost uputili su i primaoci ove pomoći ne krijući radosti kako rekoše, da još ima dobrih i plemenitih ljudi.

Humanitarci na djeluTekst: Fuad Kovačević Foto: Goran Mulahasić

Humanitarci


Vrijedni humanitarci Izudin Smailagić i Fuad Kovačević.

Hotelijerstvo u Banja Luci, ili bolje kazano – ugošćavanje put-nika namjernika, uživa višestostoljetni renome, i zapravo je na-stavljanje tradicije nekadašnjih prenoćišta - hanova (gigantskogFerhadpašinog karavan-saraja) odnosno gostiona sa takozvanim“sobama za goste”. Prema Hamdiji Kreševljakoviću, ovaj grad jeimao pet hanova u vrijeme otomanske imperije. Mi bismo dodalijoš jedan ali koji, pouzdano, nikada nije ugošćavao “musafire”iako je za tu namjenu projektovan. To je famozna “Žuta kuća” nanajprometnijoj saobraćajnici, u širem centru Banjaluke, a koja jei danas u posjedu ugledne porodice Šeherćehajića. Više o “žutojkući” u jednom od narednih tekstova, a sada nastavljamo o hote-lima i hotelijerstvu...

Između dva svjetska rata Banja Luka se dičila hotel “Bosnom”,a početkom tridesetih prošloga vijeka otvoren je hotel “Palas“-tada najmoderniji u Vrbaskoj banovini. Danas ćemo se podsjetititog događaja...

***********

Sve do osamdesetih godina prošloga vijeka postojalo je uvrije-ženo mišljenje da je banjalučki hotel BOSNA sagrađen 1885. go-dine, a onda je pronađen podatak da je ova kuća još starija. Naime,hotel Bosna se spominje 1884. godine, kada su ‘’Sarajevske no-vine’’ u broju od 22. juna objavile kako je, prilikom službene po-sjete Banjaluci u hotelu Bosna odsjeo i ‘’njegova preuzvišenostgospodin ministar plemeniti Benjamin Kalay ‘’

Hotel BOSNA pominje se i godinu dana ranije, u januaru 1883.godine kada su održavane svetosavske besjede i večernje zabaves tombolom i igrankom. I prije “Bosne” bilo je ovdje gostiona saprenoćištem, a osobito se isticala gostiona “Pruckner”

Istini za volju, objekat se pominje sa atribucijom ‘’ovdašnja ve-lebna gostiona Bosna’’ no ne smije se zaboraviti da je izraz odno-

sno pojam hotel bio još dalek prosječnom Banjalučaninu potkraj19. vijeka. Za razliku od običnih kafana odnosno krčmi, uglednagostiona bila je nezamisliva bez soba za izdavanje...

***********

I dugo, još dugo je hotel “Bosna” uživao neosporavani primat ubanjalučkom ugostiteljstvu odnosno hotelijerstvu – sve do poče-tka tridesetih godina 20. vijeka kada je, u novembru 1933. godineotvoren, kako se tada najavljivalo, “moderni, velebni Hotel Palas”.Ovaj objekt do danas je uglavnom sačuvao svoj spoljašnji izgled,ali neki vrijedni ukrasi od skupocjene jajačke “ledene sedre” ne-povratno su nestali u vrijeme generalne rekonstrukcije koja jeobavljena osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Podsjetimo se,dakle, a kroz tekst koji je objavljen 16. novembra 1933. godine u“Vrbaskim novinama”, kako je hotel Palas izgledao uoči svečanogotvaranja...

************

Anonimni izvještač “Vrbaskih novina” (a najvjerojatnije je to biodopisnik ’Politike’ Vuk Jelovac) najavljuje:

“U subotu naveče izvršiće se svečano otvorenje vakufskog ho-tela Palace (sem kino sale) čije će otvorenje tek biti 30. novembra.Otvorenju će prisustvovati zvanični predstavnici vakufa i drugihkorporacija. Posle uobičajene zdravice biće otvoren ples u zim-skoj bašti.Gostima će se pružiti prilika da razgledaju ovu monu-mentalnu građevinu koja se svojim uređenjem smatra kaonajelitnija turistička građevina u našoj zemlji, hotel prvoga reda.

Cela građevina ima tri ulaza. Glavni, što vodi u centralni deohotela i dva sporedna za kafanu i onaj kojim ulaze automobili iposetioci kino dvorane.

Piše: Slavko Podgorelec

Hoteli i hotelijerstvo

Banjalučka potsjećanja


Levo prizemlje hotela ima sedam dućana, dok se u desnom na-lazi kafana, restoracija i točiona. Ulazeći na dvostruka vrata glav-nog ulaza posetilac se nađe u prostranom vestibulu luksuznoukrašenom rapočevačkim i bračkim mermerom.

Levo je kamen sa ogledalom, do njega ulaz u brijački salongospodina Bećirbašića, a desno bogata portirska loža u kojoj je itelefonska centrala. Oplošje kao i nameštaj lože je od slavonskehrastovine. Na desnoj strani je ulaz u kafanu, lift i centralne ste-penice.

Iz vestibula pravo ide se u zimsku baštu. Bogatstvo sunčanogsvetla pojačava stakleni krov. Desno od bašte su prostorije kafane,restoracije i točione. Nameštaj kafane je velegradski raskošan, doktočiona ima specifično nečeg lokalnog: fenjer, klupe, naravno svenajotmenije, dočaraće ljubitelju romantike sliku naših nekada-šnjih mahala.

Između zimske bašte i točione je kuhinja. Mehanizam u njojosigurava najveću čistoću. Kuhinja ima, osim toga, svoja pose-bna spremišta u hotelskim podrumima kao i vlastiti lift za razno-šenje hrane po hotelu.

Do vestibila i zimske bašte su prostorije kina.........Ponovo sam u vestibilu iz kojega me vode centralne stepenice

u prvi sprat. Pravo od stepenica nalazi se direkcija hotela sa salo-nom za goste. Taj je salon određen ujedno i za šire društvene sa-stanke, konferencije i slično. Idem dalje po luksuznimapartmanima. Osam ih je . Nameštaj je ukusa i luksuzan. Svakiima svoju banju, telefon i druge udobnosti.

Vrata u celom prizemlju, skoro kod sviju soba su dvostruka štoputniku osigurava apsolutni mir. Celi hotel ima 63 hotelske sobe.U svima se, pored odgovarajućeg nameštaja, nalaze uzidani beli

umivaonici sa toplom i hladnom vodom. Većina soba ima svojebanje kao i telefonske aparate. U desnom krilu nalazi se desetbanja za građane. U ove banje ulazi se iz dvorišta. Iznad banja na-lazi se fasada za sunčanje sa specijalnim tuševima za kupanje. Safasade se pruža divan pogled po banjalučkoj ravnici.

Silazim u podrum. U jednom delu nalazi se celokupan ma-šinski uređaj peći za centralno grejanje i aparati za ventilaciju.Ovde upada u oči naročiti način ventilacije koji je dvojak. Naime,jednim cevima se dovodi pokvareni zrak iz prostorija gde je takav,a drugim se dovodi sveži zrak gde je i potreban. Svakako da jeonemogućeno sa ovakvim mašinskim uređajem opstanak kafan-skom dimu.

Moje razgledanje ove monumentalne građevine završio samu velikoj auto-garaži već sada spremnoj da primi nekoliko auto-mobila ne samo na čišćenje, nego i na omanje opravke.”

Ovako je hotel Palas, prije 77 godina, doživio izvještač ba-njalučkih “Vrbaskih novina”... Malom broju Banjalučana poznatje još jedan detalj vezan za ’Palace’: u tom hotelu je, neposrednonakon otvaranja, odsjeo svjetski šahovski prvak dr AleksandarAljehin u vrijeme svog drugog boravka u Banjaluci gdje je održao’javnu produkciju’ (simultanku) sa najuglednijim Banjalučanimai najboljim šahistima...Za ljubitelje bizarnih detalja još nešto: je-dini banjalučki grof – conte Gianvito Del Mestri, kasnije počasnigrađanin i počasni italijanski konzul, još davne 1880. odsjeo je ubudućem hotelu “Bosna”, a tada još svratištu odnosno gostioni sasobama za izdavanje, i u njemu živio sve dok nije kupio imanje naPetričevcu odnosno u Budžaku gdje je započeo biznis sa moder-nim ciglanama...

Banjalučka potsjećanja

Nizom aktivnosti obilježen je 14. septembarDan općine Donji Vakuf. Na Svečanoj sjed-nici Općinskog vijeća Donji Vakuf zaslužnimpojedincima i kolektivima uručena su Općin-ska priznanja. Zahvalnice su dobili član Ko-šarkaškog kluba «Donji Vakuf- Komar gips»Ahmed Hodžić, Esved Hadžiabdić donjova-kufski privrednik, Husein Rujanac Huska za-natlija, posthumno Abdulah RahmanovićPaša, te Restoran «Orhideja» Donji Vakuf.Najveće općinsko priznanje, Nagrada 14.sep-tembar, uručena je košarkašu i sportskom rad-niku Suadu Hodžiću Dudi i Općinskojorganizaciji Crvenog križa Donji Vakuf.Općinsko vijeće Donji Vakuf po prvi put jedodijelilo priznanje «počasni građanin». Tajepitet zaslužno je pripao Feridu Lukačeviću,čovjeku kojeg uz Donji Vakuf veže ljubavprema sportu i mladim sportistima. Sve je počelo prije osam godina. Neka rukasudbine povezala je košarkaške klubove izDonjeg Vakufa i Landskrone. A najtoplijuruku prijateljstva pružio je upravo Ferid koji,iako daleko od svoje Banja Luke, povezujemlade koji su privremeno boravište našli u da-lekoj Švedskoj sa vršnjacima iz njihove do-movine. I to nije sve. Povezujući BosanceFe rid okuplja i mlade iz ove Skandinavskezemlje pokazujući im kako se grade mostoviprijateljstva. Ugostiti gotovo 200 donjovakufskih sportaša

kroz pet posjeta Landskroni, obezbijediti uče-šće na turnirima, upriličiti susrete sa rukovod-stvom grada Landskrone, obezbijediti opremuza sportske kolektive i raditi na uspostavlja-nju prijateljskih veza između općina Land-skrona i Donji Vakuf…. Iza svih ovihak ti vnosti stoji Ferid Lukačević. Donjovakufljani su Feridu zahvalni i na pru-ženoj podršci u nastojanjima da Donji Vakufdobije sportsku dvoranu. U pokretanje inici-jative za pomoć u izgradnji dvorane uključiose aktivno. Mjesecima se pregovaralo, iznala-zila rješenja i ustrajavalo na inicijativi. Rezul-tat, polaganje kamena temeljca za sportskudvoranu kojemu je prisustvovao i Ferid. Priposljednjem boravku u Donjem Vakufu, useptembru ove godine, suza u oku, ali ona odradosti. Srce zaigralo a duša puna: Mladi Do-njeg Vakufa imaće uslove za sportske aktiv-nosti kao njihovi vršnjaci u Švedskoj.Dvo rana se gradi punim intenzitetom, a ne-gdje u temelje ugrađeno je i ime ovog čovjekavelikog srca. KK «Donji Vakuf – Komar gips» i KK «LALandskrona» sada su povezani čvršćim ve-zama, a uz košarkaše saradnju su uspostavili istonoteniseri, fudbaleri i rukometaši. U Land-skroni je nedavno boravilo 50 djece okuplje-nih kroz Stonoteniserski klub «Donji Vakuf»,Košarkaški klub «Donji Vakuf – Komar gips»,Fudbalski klub «Radnik» i Rukometni klub

«Radnik DV». Ferid nikada u Donji Vakufnije došao praznih ruku. Svaki put su se rado-vale sportske selekcije ovdašnih klubova. UzFeridovu pomoć obnavljala se sportskaoprema. Ferida su upoznali mnogi Donjovakufljani.Kada šeta ulicama ovog grada zaustavljaju gai mladi i stari pružajući ruku prijateljstva, zah-vale i poštovanja. Njegovo veliko srce tada,ispunjeno srećom, kuca za sve prijatelje. ADonjovakufljani prepoznaju pravog prijatelja.Mnogo je stanovnika Donjeg Vakufa rasutihpo cijelom svijetu ali malo ko od njih je ovakosrčano i iskreno pružio podršku razvoju sportai njegovanju zdravog života među mladimakao što to radi Ferid Lukačević, Banjalučanin,čije srce kuca za njegovu BiH. Donjovakuf-ljani su sretni što imaju tu privilegiju da imajuza počasnog građanina prijatelja koji ovajgrad osjeća svojim.

Priznanje

11

Veliko priznanjestiglo u prave rukeDonji Vakuf je uz obilježavanje 15-te godišnjice oslobođenja dobio počasnog građanina. Ve-liki prijatelj grada na obalama Vrbasa, Banjalučanin, koji je nekada samo prolazio kroz DonjiVakuf, danas je počasni građanin ovog grada.

Tekst i foto: Dijana Duzić


Reportaža

O prvim godinama aktivnosti Udruženja njegov predsjednikKemal Kemo Gunić kaže:- Prva godina naročito je bila teška za rad zbog teškoća u dolaskui smještaju povratnika. Srećom, hrana za povratnike mogla seobezbijediti na vrijeme. Pomoć su, prije svega, pružili: međuna-rodna zajednica, humanitarne organizacije Arapskih zemalja, Fe-deracija BiH, MDD „Merhamet“, a u jednom navratu i resornoministarstvo Vlade RS-a.Već prve godine postojanja Udruženje je maksimalnu pažnju po-svetilo smještaju povratnika i vraćanju oduzete imovine. Prvihdana povratnici su bili smješteni kod svojih rođaka i prijatelja,koji su za vrijeme rata ostali u Banjaluci. Prvih godina dešavalo se da mjesečno ne možemo vratiti više odjednog stana ili kuće, a već početkom 2002.godine pa nadalje zah-valjujući odluci Visokog predstavnika za BiH, počelo je masovnovraćanje uzurpiranog stambenog prostora. Konkretno od 15.850

naših zahtjeva, vraćeno je 15.620 stambenih jedinica. Za ostalejedinice još uvijek se vodi sudski postupak i nadamo se da ćeuskoro biti riješeni. U kratkim crtama iznio sam tok povrata imo-vine, a sada bih nešto kazao o pomoći povratnicima u sanaciji nji-hovih domova. Pomoć se sastojala u sanaciji devastiranih iizgradnji srušenih kuća. Od 2000.godine do sada, obnovljeno je2053 kuća i stanova, a u toku je podjela građevinskog materijalaza 12 porodica, koje smo obezbijedili putem Federalnog mini-starstva za raseljene osobe i izbjeglice Sarajevo.Svaki put smo nastojali da što više udovoljimo zahtjevima po-vratnika, iako je, nažalost, ponekad bilo i prigovora.Kada je riječ o sanaciji građevinskih objekata, treba naglasiti dasmo od 2000. do 2004.godine imali veliku pomoć od Skupštinegrada Banjaluka, a najviše zahvaljujući što smo u to vrijeme imalisvojih 6 odbornika. Od 2005.godine do danas naše Udruženje štose tiče pomoći gradske uprave Banjaluka, potpuno zaboravljeno.

Udruženje građanapovratnika u BanjalukuUdruženje građana povratnika u Banjaluku, jedno je od najstarijih u RS-u i šire. Formiranoje 1998. godine, te je 01.06.1998.godine registrovano u nadležnom sudu u Banjaluci.


U toku 2004. godine, uspjeli smo uz pomoć naših odbornika, do-biti na korištenje srušeni dom „Slap“ u desnoj Novoseliji, poduslovom da obezbijedimo vlastita sredstva za obnovu doma, štosmo i učinili. Tako sada imamo i kancelarijske i društvene pro-storije.

Šta se učinilo za „održivi povratak „.

Prvih godina našim povratnicima obezbijedili smo sjemenski ma-terijal i umjetno đubrivo u ukupnoj količini od 38.000 kg.Takođe smo obezbijedili 20.500 sadnica raznog voća, te iste po-dijelili povratnicima koji su ispunjavali opšte i posebne kriteri-jume objavljene u javnom pozivu. Već neki voćnjaci dali suprve plodove u zavisnosti od godine sadnje.Nastojimo da nabavimo i instaliramo vlasatitu hladnjaču za voćei povrće, te bi mogli otkupiti voće od naših povratnika. Već smosačinili projekat za izgradnju proizvodne hale i hladnjače kapaci-teta 220 tona. Sada tražimo investicije i ako bude sreće, kamentemeljac za novu halu biće postavljen do kraja godine.U toku 2006 i 2008.godine, uspjeli smo obezbijediti 13 plaste-nika, koji se navodnjavaju po sistemu „kap po kap“. Dosad smoproizveli na tone paprika,paradajza,krastavaca,bamije. Značajnoje da nemamo većih problema za plasman proizvedenog povrća.Važno je zabilježiti i to da imamo sušaru za voće i povrće, kapa-citeta 1000 kg. na 24h, te jednu manju kapaciteta 300 kg.na 24h.koja je na solarni pogon. Veća sušara je dodijeljena od strane HO„Birds“ iz IR Iran, a manja putem Ministarstva za raseljena lica iizbjeglice RS-a.

Kakvi su dalji planovi Vašeg Udruženja?

Naše Udruženje odlučilo je da izgradi proizvodnu halu korisnepovršine 900 m/2 .Oko 450 m/2 biće korišteno za proizvodnju ugradbene ugostitelj-ske opreme (retro pultevi,šankovi i dr.), a u ostali dio biće smje-štene hladnjače kapaciteta 220 t. I sušara. Kad se instalirahladnjača, nećemo kao do sada raditi sezonski po pristizanju voća,

nego tokom čitave godine, tako što ćemo moći otkupiti sve proiz-vode od naših povratnika i drugih, te izvršiti sušenje u kasnijemperiodu.Da imamo sredstava gradili bismo i dom za stare i iznemogle po-vratnike. Ujedno bismo mogli zaposliti i određeni broj povratnika.Treba konstatovati i to da je Udruženje građana povratnika u Ba-njaluku, za svoj uspješan dugogodišnji rad dobilo više značajnihpriznanja, pored ostalih institucije iz Švedske, Federacije BiH, Sa-veza izbjeglih i raseljenih BiH, MDD „Merhamet“, KUD„Dukat“-Švedska i dr.Priznanja su došla u prave ruke.Sve ostale aktivnosti, kao i nasvježije informacije i vijesti o radui dešavanjima u Udruženju, zainteresovani mogu biti upoznatiputem Web sajta www.ugp-banjaluka.com.

Nail Osmančević s.r.Predsjednik Komisije za informisanje UGP-a

Reportaža


Mirsad Filipovic:Kan du presentera dig?

Jose Kimenga:Mitt namn är Jose Kimenga, jag är riksdagskandidat förfolkpartiet i Östergötland men bosatt i Norrköping.

Mirsad Filipović:Vi har träffats många gånger i olika sammanhang. Du är häri Motala idag. Varför?

Jose Kimenga:Det är en speciell dag, jag kom till Motala för att kampanjasom riksdagskandidat. Och jag tycker även att det är viktigtatt ni som bor i Motala borde gå och rösta den 19 septem-

ber. Demokrati ska alla delta.

Mirsad Filipović:Det är många invandrare som inte röstar.

Jose Kimenga:Det är synd och beklagligt att de pga. olika anledningar integår och röstar men att rösta det är en rättighet och det är därvi kan fortsätta bygga upp Sverige och utveckla demokrati.Det är där vi får möjlighet att välja vilka som ska styra Sve-rige och det är viktigt.

Mirsad Filipović:Vi försöker att locka folk här i föreningen men också i riks-förbundet så att de går och röstar. Det spelar ingen roll vil-

Jose Kimenga brinnerför lyckads integrationTekst: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Intervju


Intervju


ket parti de röstar på så länge de röstar. Du representerarfolkpartiet. Vilka förslag har ni när det gäller invandrarfrå-gor?

Jose Kimenga:Jag är riksdagskandidat för folkpartiet. När det gäller in-vandring vill vi gärna öppna dörrarna för alla som villkomma till Sverige. Det får de göra under förutsättningaratt delta i samhället, genom att jobba, studera eller göra nåtannat som bidrar till Sveriges utveckling och demokrati. Fö-rutom jobbet gärna en lyckad integration. De som kommertill Sverige får inte bli passiva snarare de bör bli aktiva med-borgare som deltar med olika saker med olika saker, olikatyper av arbete, olika aktiviteter som finns i landet. Sverigeska vara för alla men alla som aktivt deltar i den fortsattautvecklingen av Sverige.

Mirsad Filipović:Det är viktigt tycker jag också att vi visar oss mer i samhäl-let. Vilka möjligheter finns för invandrare att göra det?

Jose Kimenga:Det finns flera möjligheter i detta land. Jag vill gärna se flerinvandrare på arbetsplatserna, på skolor, universitet mer in-vandrare i flera olika föreningar i samhället. Jag vill se in-vandrare integrerade för att vi kan visa att vi kan i det landetvi bor. Vi vill vara med och fortsätta bygga upp Sverige.

Mirsad Filipović:Jag jobbar i skolan. Och på sista åren är det många förslagsom kommer från ert parti. Det finns många reformer ni tän-ker genomföra om ni vinner valet.

Jose Kimenga:Vi vet att i varje land, det är barn och ungdomar som är vik-tiga. Folkpartiets tanke när det gäller skolan är att skolanska vara en plats där barnen går för att hämta kunskap. Sko-lan ska vara en plats där man går för att lära sig. Det skavara en plats där vi vet vad man får göra och inte göra. Vihar haft en skola som inte har fungerat pga. olika orsaker,men det som vi vill är att det ska finnas ordning och reda iskolan. Barnen ska kunna hämta in kunskaper för att kunnaanvända i sin framtid. Det är en viktig fråga för folkpartietoch för alla.

Mirsad Filipović:Det är viktigt att man tar de frågorna på allvar. Skolan hartappat lite i jämförelse med andra skolor i Europa. Vad syss-lar du med annars, vad är ditt jobb förutom politiken?

Jose Kimenga:Idag arbetar jag som jurist på Ungdomsstyrelsen. Det är mittcivila arbete. I övrigt har jag jobbat på olika platser, Migra-tionsverket. Jag har varit expert i riksdagen, jobbat ocksåinom FN. Jag läste i Sverige, jag fick kämpa som mångamina bekanta har kämpat. Det går att lyckas i Sverige sålänge du samlar dig själv att du vet att du vill komma vi-dare. Du kan bli något viktigt i Sverige, Jag är jurist menjag vill som sagt se flera invandrare som är jurister, ekono-

mer, mekaniker och som lyckas i Sverige precis som jag harlyckats.

Mirsad Filipović:Du brinner för invandrarfrågor det vet jag. Jag har träffatdig många gånger på Ungdomsstyrelsen och jag är glad attdu har den posten du har. Du är chefansvarig för de etniskaorganisationerna som söker bidrag från Ungdomsstyrelsen.Hur länge tänker du jobba där?

Jose Kimenga:Jag har ett engagemang för invandrare i synnerhet så jag villse fler invandrare i skolan och på arbetsplatserna. Jag villinte se invandrare som diskrimineras pga. de negativa atti-tyderna som finns i samhället. På mitt jobb på Ungdoms-styrelsen är jag tillfälligt då jag har ett års kontrakt. Jaghoppas att jag har stora möjligheter att stanna så jag kanfortsätta att hjälpa till. Hur? Med min erfarenhet, den kun-skap jag fått under flera år om hur man kan bedriva ett ideéltframgångsrikt arbete. Så att Sverige kan se va bra det är attdet finns etniska ideella organisationer och att vi är viktigafaktorer i samhället. Min uppgift är att ge mer stöd av olikaslag så att dessa organisationer blir starkare och viktigareaktörer i landet.

Mirsad Filipović:Nu till lite privata frågor. Du är gift?

Jose Kimenga:Jag har en familj, stora barn, tre av dem läser på Universi-tetet.

Mirsad Filipović:Du verkar inte så gammal. Hur gammal är du?

Jose Kimenga:Jag måste säga, kring 50 ungefär.

Mirsad Filipović:Du kommer från Angola, har du varit där senaste tiden?

Jose Kimenga:Jag var där 2005 senast. Angola ligger långt borta i södraAfrika och det blir svårare att resa oftare.

Mirsad Filipović:Tack för att du tog dig tiden att prata med mig om viktigafrågor och att du kom till vår bosniska förening. Jag hoppasatt du kommer igen till oss.

Jose Kimenga:Tack Mirsad. Det var trevligt att komma och se att ni har ensuverän verksamhet här och jag önskar på riktigt att ni fort-sätter i samma takt och att ni fortsätter sikta långt så att nikan ge hjälp och stödja era bosniska landsmän för att de skaintegreras i samhäller. Jag återkommer gärna och till sist villjag påminna folk att gå och rösta. Det är viktigt.

Duboki su korijeni bosa nsko hercegovačke uspravnostii državnosti, široke su grane stabla čiji listovi treperehistorijom/istorijom/poviješću.

Zlatna boja jesenjeg lišća kao da posebno naglašava isjaj simbola sre dnjovjekovne BiH.

Nad vodopadom, koji u kralje vskom gradu Jajcu odišei ljepotom i proticanjem, blista restaurirani bosanski kraljevskigrb Kotromanića. Uklesan iznad ulaznih vrata u tvrđavu.Utisnut u prošlost, ali i u sadašnjost i budućnost.

BIH POSTOJI KROZ VIJEKOVE: U okviru jošprošlogodišnjih Dana evro pskog kulturnog naslijeđa, koji suodržani u BiH kao dio kulturnog pro grama Vijeća Evrope, uJajcu je otkriven obnovljeni bosanski kraljevski grb Kotro -manića; uzdiže se iznad ulaza u tvrđavu u kompleksu Staroggrada koji, zajedno sa vodopadom, čini jedinstvenu, čudesnusliku historije i ljepote.

Otkrivajući ovaj značajni kultu rno-historijski i na -

Kraljevski grb nadvodopadomIsmet BEKRIĆ

Simboli srednjovjekovne BiH


ciona lni simbol, član Predsjedništva BiH Željko Komšić, koje -mu je i na ovim izborima velik broj gla sača ponovo ukazaopovjerenje, izrazio je radost što može govoriti o našem zaje -dničkom kulturnom naslijeđu koje pokazuje i dokazuje daBosna i Hercegovina postoji kroz vijekove, da je bila, i da ćeostati, da je trajna i neuništiva.

Sastavni dio naše historije su i Kotromanići, i zato injihov grb ima širi značaj, nudi se i kao jedan od mogućihgrbova naše državnosti.

I Stari grad Jajce nominiran je za upis na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Prof. dr Dubravko Lovrenović,predsjedavajući Komisije za očuvanje nacionalnih spomenikaBiH, naglasio je da Stari bosanski kraljevski grad zaslužuje dajoš više bude prisutan ne samo na turističkoj mapi, negoposebno u našoj svijesti da nismo od jučer i da se imamo čimeponositi.

Jajce je postalo i mjera našeg konstruktivnog odnosaprema prošlosti.

POVRATAK KRALJICE KATARINE: Zaklinjanje uhiljadugodišnju/tisućgodišnju Bosnu samo je prazna priča, zadnevnu upotrebu, ukoliko se ne budu poduzimale i konkretneaktivnosti. Jedna od njih je restaurirani grb Kotromanića nadulazom u jajačku tvrđavu, a druga se vezuje uz želje da seposmrtni ostaci posljednje kraljice srednjevjekovne Bosne,Katarine Kosače Kotromanić, nakon skoro pet i po stoljećavrate u njenu domovinu, Bosnu i Hercegovinu, u njen gradBobovac.

Kamo sreće da mi danas imamo onakav rang u Evropikakav je imala Bosna tog vremena – čitali smo nedavno i ulistovima u BiH.

Da li će priča o povratku kraljice Katarine u njenurodnu zemlju, te o identifikaciji i drugačijem tretmanu kostijukraljevske porodice Kotromanić (koji sada leže u prostorimaZemaljskog muzeja u Sarajevu), ostati samo na papiru, pokazatće skorašnje vrijeme. A tu priču posebno aktualizira projekt»Bosna i vrijeme« sa svojih dvadesetak igrano-dokumentarnihepizoda, čiji se autor, Ferid Sokolović, još prošle jeseni zalagaoi za formiranje inicijativnog odbora za povratak Katarine, ukojem bi posebno mjesto zauzimali i predstavnici BosneSrebrne..

»Katarina je bila bosanska kraljica, i zato moramo sveučiniti da ova priča uđe u proceduru.«

Jedno je u svemu ovome jasno: BiH ima hilja du -godišnju tradiciju, ima svoje spomenike i obilježja, svojesimbole i odsjaje. Zato je neophodno da sve te značajne si -mbole i duboke tragove utisnemo u svakodnevni život današnjedržave.

Srednjovjekovna BiH zaslužuje naš stvaralački odnos,naše poštovanje, i naš zajednički osjećaj da stoljetni/vjekovniruj lišća našeg duboko ukorijenjenog stabla priča našu priču. Atakvih priča dosta je vezanih i za naš zavičaj. Neke nam je usvome romanu »Karađoz« ispričao i književnik Zlatko Lukić.

Simboli srednjovjekovne BiH


Izvinjenje:Tekst u pro{lom broju “Brijunski Antibarbarus” prenesen jeiz E-novina uz dozvolu autorice Radmile Karlas.

Jednog dana kad porasteš i saznaš mnogo o životu,shvatićeš da ti nešto nedostaje, osvrtaćeš se oko sebe i tražiti. UDanskoj nema kamenja. Svuda pijesak i mahovina. U Bosni rastekamenje, hoda, živi u ljudima. Zaviri u moju dušu i tamo ćeš ganaći. Težak, ljut kamen što je pritisnuo i ne da mi ni da dišem.

U zadnje vrijeme, u sebi osjećam proces okamenjivanja.Na leđima nosim kameni teret. U meni je krečnjak, rudimentnastijena velika kao planinski masiv Dinare. Zavukla se međupršljenove kičmenog stuba i glođe me. Oštri vrhovi bodu me ipolako oduzimaju i paraliziraju, kao kvočke kljucaju u meni.Bolan je svaki pokret, svako ustajanje ili sjedenje. Pred očimasijevaju munje, mrači se i oblači kao pred nevrijeme. Polako sekamenim. Osjećam to u svakom trenutku. Nisu to glatki oblucipoliranog kamenja, n ego smrskani morski ježevi.U meni je stećak. U meni je zdrobljeni kamen Ja sam više kamennego meso. U meni je pješčana prašina, pustinjski pijesak, užaren.U meni je usijana lava.Tako izgleda kad kičma boli.

Kako duša boli?Isto tako, samo stostruko jače.U meni je kanjon Vrbasa. Sve je sklono padu, strmo.

Kamenje se odronjava u žilavu i nemirnu vodu. Sunce rijetkoobasja cijeli kanjon, ono kruži nad njim i obsjava uvijek jednustranu, dok je druga prijeteća i mistična.

U strmoj strani uklesan je put. Za mene je to Put svile,put duše. Uz žubor Vrbasa plešu gorske nimfe Siringe.

Nevidljivim nogama igraju po vodenoj površini. Njihove sjenkeraznosi vjetar. Rijeka Života ponovo teče mojim venama.

Oštar planinski zrak udahnjuje život u mumiju. Ispodprljavih zavoja mašte i fantazije, otvoriše se oči, probudi semrtvac. On gleda strme litice. Sanjao je javu. Java sad sanja.Kanjon Vrbasa otvorio je svoju kamenu knjigu. Da sam divokozauzverao bih se uz njene listove. Skakao po kamenim slovima,trčao po bijeloj margini koja vodi u neku drugu knjigu. Jedan plaviklin neba uvukao se u kanjon, prelijeću ga ptice kaoneprikosnoveni gospodari vazduha i visine. Odozdo se osjeća dahrijeke.

Iz mlitave mase fizičkog tijela sazdanog od kostiju,mišića, tkiva, krvi, organa, izvi se moja suptilna duša i izdiže nadkanjonom. Laka kao pero obleti Bosnu i spusti se na strmu obalui napi hladne vode. Lijepa je Bosna, majka sa hiljadu sisa kojedoji žedno snce. Kvrgava je Bosna od udaraca, zelene modrice,uboji, otoci, plikovi koje prekriva blaga skrama zelenog rastlinja.Udarali su gromovi po njoj, palili požari, rušili zemljotresi, haralevojske, ranjavao je ko je god to zaželio. Ne da se ona jer kamenaje.Zato Una!Budi romantično ponosna!Nosi kamen u duši!

Iz knjige »Bajke za Unu«, KNS, Sarajevo, 2010.

KAMENJE! Denis Dželić

Tema: Vezeni most


MAGNOLIJA

Ljubica Perkman

Stablo je pustilo suzuu vrtu uliceEjuba Kobašlića.Sadnicu magnolije,poput prvog ptića,odnesoh na dlanu,nekom tuđem danuu daleka tla.I izraste cvijetiznad svakog zla,lijep poput sna.Privlači sve poglederaskošna Neznanka…Eh, da još samo znajuda je – Banjalučanka!?

Iz knjige pjesama »Most ljubavi«

STAZA DO OBALE

Kemal Coco

Kao dječiji crtež poljem krivudastaza što idedo obale rijeke.

Bio sam dječakkada je ta stazatek bila utrtai danas je istaa ja odavno starac.

I nikome ne smetašto je krivudavašto je uskasvi je volei svi je se sjećajukao staze njihovemladosti.

I niko ne želii niko nećeda stazu proširida bude putkojim se idena obalu rijeke.

To ne želeni ljudini obalani rijekaa čini mi seni staza.Iz knjige pjesama »Sam sa sobom«

DOFTEN AV LINDEN

Ejub Pasalic

Medan jag drunknari avgrunden av ensamheten,medan virvelnapsorberar migi sitt djup,känner jag Din beröringoch en underbar doftav blomanden linddär i fjärranfrån vårälvendär en stjärnhimmelspeglar sig i Dina ögon.

Medan jag drunknari avgrunden av ensamheten,medan virveln apsorberar migi sitt djupp,hör jag det brusande ljudetav vårälvenoch fågelsång i lindens kronanär gryningarna kommer i vår famntagmed brusande av vårälvoch en underbar doft av lind.

NIŠAN

Kolja Mićević

Bekiru Misirliću (1931.-2002.)

Prođe život, ni sannit opaka java,

dan za danom nizanprotiv zaborava,

Sve tako dok nisamsa nitima trava

srastao, krnj nišanoslonjen o plava

Neprobojna brdau kom bivša glava

zla, dobra i tvrda

Željna svoga pravasmišlja, da izvrda

smrt, i tako spava.

Pisana riječ


Snijeg! Snijeg! Snijeg!Stoput hura!Počinje zimskaavantura!

Zamisli – nekog decembarskog jutravirneš s jednim okom kroz prozor i zapljusne tebjelina, pa onda širom otvoriš oči, a ono ulicapuna snijega, grane se povijaju do taraba, vrapci sakrila stresaju pahuljice, i sve izgleda kao bajka štonas, djecu, zove na proplanke. Još jučer uvečer sveje bilo sivo, keljavo, neodređeno, a sada cijeli krajliči na najljepšu zimsku sliku u koju ulaziš,utrčavaš, uskačeš, vukući sanke koje treba štoprije uklizati.

Imali smo sreću, da smo rasli u dijelugrada što se penjao u brda, pa su nam zato i zimebile bliže i draže. Spuštali smo se s vraha Šibova,pa preko Pučila, Lauša i kroz Pobrđe, sve dotranzitnog puta u podnožju. Staza je bila dugaskoro dva kilometra, i zato je trebalo dosta trudada se popneš na najvišu startnu kotu, te zatim dasavladaš sve strmine i okuke.

Te decembarske nedjelje, kad nas jeobradovao prvi snijeg i kad smo mogli malozaboraviti i na školu, krenuli smo zajedno premavrhu Šibova, nakon što smo više uklizali stazukoja nam je davala potrebnu brzinu da se nezaustavljamo na nešto ravnijem dijelu. A gore, navrhu, činilo nam se da nam grad, sav u bijelomzagrljaju, pruža svoj dlan, i zove nas da se na njegaspustimo.

Nakon malog odmora, počeli smo seotiskivati niz bijelu strminu, odguravajući se čestoi nogama, da bismo dobili potrebni zamah. Prvoje krenuo Bakan, pa za njim Brane i Udin, a ondaZisko, Kako i Kuki. Ja sam ostao zadnji, jer samnešto petljao oko kanapa kojim sam vukao sanke.Drugari su bili već zamakli iza prve krivine, a jasam se još pripremao za veliki spust. Sanke su jošskoro milile, kad sam iza sebe osjetio nekodahtanje i duboko disanje. Okrenuo sam se iugledao kako iz jednog zasniježenog grmaproviruje neka čudna njuška, možda nekogseoskog džukele, ili čak vuka. Para što se širila izvelikih usta skoro je skrivala velike, mutne oči,koje su mi se u tom trenutku učinile još većim.

Strah se već uspinjao uz noge i udarao ugrudi, ali ja sam ipak uspio da se snažno odgurnem

i otisnem niz strmiji dio staze. Sanke su već jurilebrže. Još neko vrijeme sam čuo ubrzano disanje,koje se zatim postepeno udaljavalo i gubilo uškripi snijega pod saonicama i cvilenju sjevercakoji je u lice nanosio sve krupnije pahuljice.

Nikada nisam tako brzo sletio do prvevelike krivine na Laušu, a zatim do ulice uPobrđu, u kojoj sam se zaustavio, hvatajući zrak ibrišući znoj sa čela.

»Šta ti je? Što si zastao?« upitao me jeBakan čije još neuklizane sanke nisu mogle bezzastajkivanja savladati svu ulicu, do zadnjegspusta prema tranzitnom putu i Arnaudiji i prvimravnim ulicama grada.

»Ne pitaj! Zamalo da… nadrljam!Ogromni pas!? Ili vuk!? Teško… teško samutekao!« govorio sam zadihano, sretan da sam seipak dočepao naše ulice.

Bakan je zatim, kako sam kasnije saznao,prenio Brani strašnu vijest, da me je napao nekistvor, neka životnja – pola pas, pola vuk.

Brane je zatim u povjerenju rekao Udinu,kako me je skoro dohvatio vuk, a Udin jeprišapnuo Zisku, da je za mnom jurilo nekakvodosad neviđeno stvorenje – pola vuk, polamedvjed.

»Jesi li čuo, da je Iću ganjao medvjed, alion je uspio pobjeći na svojim sankama!« pričao jezatim Zisko Kaki, kad su narednog dana zajednoišli prema školi.

U školi smo u to vrijeme učili nešto i oprahistorijskim životnjama, pa smo spominjali imamute, što je maštovitog Kaku nadahnulo da zavrijeme odmara ispriča drugarima:

»Hej, raja, jeste li čuli da je Iću na vrhuŠibova napala strašna zvijer, pola medvjed, a polamamut!«

»Otkud mamuti? Zar nisu davno izumrli?«neko je priupitao, a Kako je opet slagao kockicesvoje priče: »Ma nije to bio nekadašnji mamut! Toje možda bio neki mamut koji je ostao međumedvjedima!«

Kukiju su, opet, bili draži mamuti, pa jepočeo pričati da me je na Šibovima napao pravipravcati mamut. Ko ne vjeruje, može slobodnogore otići i vidjeti njegove tragove u snijegu.

Tih dana nismo išli na vrh Šibova. Boljeje, ipak, vjerovati da se gore mogu vidjeti mamuti,nego ih tražiti i, uh!, s njima se zaista i sresti!

POLA MEDVJED, POLA MAMUTIsmet Bekrić: Priče iz banjalučkog djetinjstva

Pisana riječ


PROLOG

Ovo što naumih pisati ne znam da li je iskreno? Rekohiskreno,a nisam siguran ni šta je to iskrenost? Šta je iskrenostkad joj korjen otkriti ne mogu, kad ne znam zašto je to tako,kad ne mogu da domislim kako i gdje da tražim, zašto tražim,šta me to tjera da tražim, kad sasvim drugačije tražim nego lije red, a to što tražim ustvari ne može ni biti, a Bogami trudimse da bude!

Nalazim se u šumi, šetam, idem putem koji vodi oba-lom poluostrva Oderehija; mjesec maj, orkestar ptica ispunjavaprostor i čini me prosjetljivim, Atlanski okean lagano zaplju-skuje najjužniju tačku norveške obale, granitne plohe, miliju-nima godina stare lave, se presijavaju na proljetnom suncu, naobzorju se vidi putnički brod koji plovi iz pravca Danske, raz-mišljam o skorom putovanju za Bosnu, ne o povratku, negosamo o putovanju ...

Ove iglice kržljavih borova, ova garava kora breza,ove grube kore hrastova; pa načičkani grmovi borovnica, istotako brusnica i narešeni listovi paprati i, na kraju, sabljasti li-stovi trave vlasulje čine prizor surovim, ali meni se čini da nije

tako. Pričinjavaju mi se slike kunovskih šuma, banjalučkih par-kova, tu su, u pozadini ovih skandinavskih, da me ne bi oveprisvojile, da ne bih, kojim slučajem, pomislio da pripadamovdje – te slike grle me, ja sam njihov zarobljenik ne svojomvoljom, već što mi se pogled lijepi za njih.

Na kamenom zidu, granitnim stjenama zidan, visokomoko dva metra ploča s natpismom. Stojim pred tim natpisomkoji se nalazi na metalnoj ploči: „Kolera karantin godina 1800- 1810. Ovdje su bili zatočni mornari i putnici, koji su doplo-vili u Norvešku u luku Kristiansand, prije nego li se utvrdilojesu li zaraženi ovom opakom bolešću, morali su boraviti ovdječetrdeset dana. Nedaleko, kojih dvjesto-tristometara, nailazimna drugu tablu sa natpisom: „Kolera kirke gord“ (Koleracrkva). Dakle, u ovoj šumi, na ovoj obali neki nevoljnici su,mnogi od njih, ostavili kosti. Nadgrobnih spomenika ni gro-blja nema, biće da su im tijela bacali u more. Kada je epidemijaminula, samo sretni dočekali su svjetlo povratka svojim ku-ćama! Mislim: „Svjetlo povratka najljepše je od svih svjetala,milost je njegova naljepši dar, koji prognanik (čitaj:nevoljnik)može da dobije.“ Dok čitam ovaj natpis sa ove ploče pitam se:„Šta me to tjera da me zaokupi ovaj natpis, šta me to tjera da

SVJETLO POVRATKA

Pisana riječ


strepim pred ovim kamenim zidom, ovoj borovoj šumi, na ka-menoj norveškoj obali?“ Odgovor nije teško pronaći, on se samnameće, kao što to vam se čini trnje preko koga morate prećibosim nogama. Naime, ovdje mi je sve dostupno, osim rodnegrude.

Hodim još dalje, istim pravcem na ovom poluotoku, uistoj šumi. Na uzvišenju bunker – otvori za topove prijetećezjape prem pučini. Oko bunkera sasušena mahovina pricapilase na betonu, kao na grubom licu brada. Željezna ograda ko-rozijom izgrižena, ranjivo tijelo željeza, jadno miruju i govoreo trajanju i netrajanju i prolaznosti, dakako! I ovdje je bjesniorat prije sedamdesetak godina, i ovdje su se događala zla, iovdje su bombe sijale smrt. Metalna ploča na koji stoji: brojtopovske baterije, imena izginule posade. Svi su Norvežani,svi u cvijetu mladosti. Spomenik podiže zahvalna domovina.U misli mi dolazi ona Gundulićeva: „Kolo sreće naokolo kreće...!“ U ovoj zemlji mir se zakopitio, i već traje blizu sedamde-set godina. Kako sada stvari stoje trajaće još dugo, dugo ... ! Dase tako posrećilo u mojoj zemlji, sada ne bih bio ovdje!

Je li izgnanstvo zaista strašno, i može li progoniteljzbog toga biti beskrajno nesretan? Zaista ne znam, i ne moguna to pitanje odgovoriti! Samo znam da je najteži osjećaj danisam kriv što sam prognan; tugujem zbog toga, pa taj osjećajpotiskuje dobročinstvo onih kod kojih sam pronašao utočištekada je u mojoj domovini carovalo zlo.

Uvijek živim s osjećanjem kako je povratak u Norve-šku nakon boravka u Banja luci najteže zaboraviti miris lipana Mejdanu. I što izgnanstvo traje duže, što je život bliže kraju,sve više lijepi za našu dušu htjenje da se vratimo tamo odaklesmo prognani. Utjeha da smo pronašli dobro utočište, samo jevarka.

Po drugi puta sam prognanik. Prvi put prognan kaodječak, a drugi kao šezdesetogodišnjak. Nikada nisam slutioda će, niti kroz kakve se slike zlo iz minulih godina, jednogdana može pojaviti pred mojim očima, u kojim sam ja i doga-đanja jedno, čiji će me lanci nepopustivo stegnuti. Bilo da jenoć ili dan, bio raspoložen ili tužan, pak, oni su samnom. Uvi-jek su uz mene i nikad sasvim ne napuštaju moja osjećanja.Rat je bio uzrok koji me, na poseban način, sjedinio sa ovomVikinškom zemljom. Praoci mojih pra-pra djedova i oci mojihdjedova, djed moj i otac moj, znali su gdje pripadaju, to znami ja, ali moje unuke, koje su rođene ovdje, u Norveškoj, zasi-gurno biće u kandžama pitanja: ko su i odakle su, a da ne go-vorim za moje praunuke. Koliko će tek njih čvrsto stegnutikandže integracije?

EDHEM TRAKO(Iz neobjavljenog romana „Svjetlo povratka“)

Pisana riječ


U izdanju „Nezavisnih novina“ izišla je knjiga-„Banjaluka iz-među Prvog i drugog svjetskog rata“, novinara i publiciste NailaNajke Osmančevića.

U knjizi-hronici, neophodna pažnja poklonjena je Banjaluci prijePrvog svjetskog rata, a zatim stvaranje Vrbaske banovine, jedne oddevet u Kraljevini Jugoslaviji. Prvi ban Vrbaske banovine bio je Sve-tislav Tisa Milosavljević, za čije je vladavine u Banjaluci „izrastao“monumentalni gradski centar: Banska palata, Narodno pozorište, Hi-gijenski zavod, Sokolski dom,jedanaest zgrada (vila) sa 52 komfornastana...Hotel Bosna, za turskog vremena konačište sa gostionicom ,„izrasla“ je u značajan hotelski kompleks. Banjalučki Vakuf izgradioje hotel Palas, jedan od najkomfornijih u Kraljevini Jugoslaviji. Udoba vladavine Milosavljevića, izgrađen je i Centralni gradski park,a poslije njega Filijala Centralne banke Jugoslavije, umjesto drvenogbetonski gradski most, Vakufska palata i završena crkva Svete tro-jice, koja je bombardovana prve godine Drugog svjetskog rata. Po-slije rata od 1992-1995. na njenom mjestu izgrađen je Hram KristaSpasitelja.

U novoj Nailovoj knjizi mogu se pročitati i tekstovi o banjalučkojtrgovini za vrijeme stare Jugoslavije,o saobraćaju, štamparskoj i knji-žarskoj djelatnosti, udruženjima, agrarnoj reformi, nacionalnim ma-njinama,Gospodskoj ulici, Duhovskom sajmu, Kastelu, banjama,Šibićevom bezistanu ili Pokrivenoj čaršiji, sportovima....

Uz izgradnju monumentalnog gradskog jezgra Osmančević je uistoj hronici prvi opisao i periferiju Banjaluke u kojoj se živjelo sta-rim životom. Opisane su mahale Gornjeg Šehera, najstarijeg dijelaBanjaluke, mahale Mejdana, mahale Hiseta, Pobrđa, Potpećina, Gor-nje i Donje Čaire, Lauš, Vrbanja i druge.

Opisani su i čuveni banjalučki čardaci, vrbaske plaže, teferiči naobalama Vrbasa,Vrbanje, Suturlije, biciklistička i plivačka takmiče-

nja u Desnoj Novoseliji, ljekovita vrela u šeherskoj Iliđi u kojima suse kupali i liječili i Rimljani, gostoljubive posluge u šeherskim kafa-nama, naročito kafani Karla Golbahera,vožnji do perifernih dijelovagrada fijakerima.....

Nail Osmančević nije zaboravio da u svojoj knjiz i»Banjaluka iz-među Prvog i drugog svjetskog rata” opiše radnički i komunističkipokret u gradu na Vrbasu, štrajkovima i druge vidove borbe za boljiživot obespravljenih radnika i poljoprivrednika kojih je na područjubanjalučke opštine u najvećoj bijedi, živjelo sve više.

U knjizi je fotografski prikazan novi „rast“ Ferhat-pašine džamijei po četvrti put katoličke crkve na Petričevcu.

Nail Osmančević je više od godinu dana sakupljao građu za hro-niku-Banjaluka između Prvog i Drugog svjetskog rata. Danima je bo-ravio u banjalučkom Arhivu, Muzeju, tražio podatke u literaturi,slušao kazivanja živih svjedoka – Edhema Džabića, slikara Alije Sa-rača, inžinjera Vukašina Vuke Jankovića, prof.Vladimira Blahe idruge. Uspio je obezbijediti preko 50 fotosa.

Kada se sve kazano zna, a mnogo toga nije ni napomenuto, ondane čudi da se nova knjiga Naila Osmančevića uveliko prodaje. Kakoreče jedan recezent „napisano u knjizi daje joj posebno značenje“.Bio je obradovan doprinosom istraživanja i očuvanja prošlosti i tra-dicije Banjaluke.

Nije suvišno zabilježiti da je Nail Najko Osmančević napisao ihroniku-Gornji Šeher kolijevka Banjaluke u dva izdanja od koje jedrugo prošireno sa 100 stranica, zatim hroniku-Sportski život banja-lučkog Šehera, hroniku-Nikada ne zaboraviti, u kojoj je opisao prvegodine u Gornjem Šeheru poslije Drugog svjetskog rata i školovanjasrpske djece iz Goleša, Pervana, Han Kola, Kadine Vode i drugih ba-njalučkih sela u kojima tada nije bilo škola, a stanovala su u musli-manskim kućama gdje su sa domaćinima živjeli kao sa svojimnajrođenijim, što su izjavili i prilikom pisanja knjige kao sadašnjipenzioneri. Nail je napisao i knjigu-Sudbine, u kojoj su 82 istinitepriče o izbjeglicama, raseljenim licima i povratnicima i njihovom ži-votu, bolje reći, njihovim skoro nepodnošljivim patnjama, ali ipak, ivjerom da će doći bolji dani.....

U slijedećoj knjizi Naila Osmančevića biće opisan život u Banja-luci za vrijeme austro-ugarske okupacije u vidu romana......

Sulejman Pašalić, povratnik u grad B.Luku

Nova knjiga novinara i publiciste Naila Osmančevića

„BANJALUKA IZMEĐU PRVOG I DRUGOG SVJETSKOG RATA“

Promocija knjige


Kako bih živjela, a da još uvijek ne pamtim one davne zimekada su padali snjegovi gomilajući velike smetove, a mi smobuđenjem trčali prozorima i odmjeravali visinu snijega. Sniježnesrebrne naslage udomile bi se na otežanim krošnjama lipa ikestenova, u aleji kojom sam uvijek prolazila. Čiste pahuljice sjalesu se poput prazničnih svjetiljki čije smo paljenje s nestrpljenjemočekivali. Kad smo zadivljeno gledali te zimske prizore, u namaje titrala duboka radost, pratila nas kroz čitav život, vezala naszajedničkim uspomenama i, ponekad, izazivala sjetu.

Grad, ispresijecan starim alejama, koje su se nizale, sve ljepšaod ljepše, živjele su duže od nas i kao svjedoci vremena kroz kojeje prošlo mnogo generacija, ostavljale urezane tragove svogživljenja i postojanja, gomilajući nezaboravna sjećanja na ljepotu,na prijateljsvo i ljubav. Gradska aleja centrom grada postadečuveno korzo, večernje šetalište Banjalučana od hotela »Palas«pa sve do Pozorišta. Slijevala se tu sva mladost našeg grada. Kogase željelo vidjeti, bio je tu, ali je trebalo dosta vremena dok bišetači napravili krug, i došli na početak, pa onda opet po istimstopama. Gledalo se, tražilo, gubilo, nalazilo, rađala se ljubav,sklapala poznanstva, a srca su lupala, drhtala. Nerado se odlazilokući. I opet čekala slijedeća noć.

Stajališta sa desne strane korza, ispod velikog gradskog sata,zauzimali su oni koji su ta mjesta smatrali svojom privilegijom,stečenom nama nepoznatim prednostima i zaslugama. Odatle semoglo sve vidjeti, pratiti svaka promjena, uočiti svaki događaj,dobiti svako obavještenje o bilo kome iz te rijeke koja je proticalapored sata. Mi, mlade djevojke, osjećale smo da nas ti pogledi ištite, da bdiju nad nama. Ta poznata gradska lica poznavala samsamo po nadimcima, njihov privatni život bio je lični i nedokučiv,

bili su sinovi iz poznatih porodica i srazlogom smo ih uvažavali.

Aleje, te besmrtneljepotice, u svako

godišnje doba bilesu raskošne i

o t m j e n e ,m e n i

lično, naročito u jesen, kada je opalo lišće, tamnosmeđih,požutjelih, toplih boja, ličilo na tanane figure plesačica,poskakujući pločnikom i drvorednim stazama na kojima sudrijemale drvene klupe.

Činilo mi se da vrijeme jeseni nije vrijeme nestajanja, dapriroda ne umire, naprotiv, to je vrijeme samo zamjene naraštaja,smjena prirodnih događanja i neprolazne ljepote. Sada, mnogogodina kasnije, ne treba da zatvorim oči, da bih se sjećala zime unašem gradu. Sanjam i otvorenih očiju...

Iz knjige proze »Nemesis i Dunja«

Bijele noćiAsima Simka Smajić

Pisana riječ


TEREZA KESOVIJA TEREZA KESOVIJA -- legenda hrvatske i ex-jugoslovenske estrade:legenda hrvatske i ex-jugoslovenske estrade:

Intervju


Kao čovjek, pokojni predsjednik Josip Broz bio je iznimno kulturani simpatičan gospodin...Bio je izuzetno šarmantan i upoznat ne samos događajima na političkoj sceni, što mu je bila dužnost, nego je znaosve o glazbi, teatru, glumcima i ...osobito glumicama (mnoge je dameTito svojim šarmom osvajao i ... osvojio!!)...Kad govorim o onomešto se je mnogima pa i meni dogodilo 91. godine onda ne spominjemspaljenu kuću nego spaljen i uništen DOM jer kuća se može ponovnosagraditi ali uništen dom se ne može nikada više povratiti. U njemusu umrle sve moje uspomene na dane sreće u obitelji...Mislim da trebaopraštati ali sasvim sigurno nikada ne zaboraviti...Nikada mi nitkonije ništa poklanjao, sve sam svojim radom i poštenjem stekla zato ine volim da me itko za bilo što proziva...Pošto se svim svojim sagovornicima kao i osobama s kojimaprivatno komuniciram, a svi oni itekako imaju dušu, obraćam sa“dragi”/”draga”, učinit ću to i u početku razgovora s Vama.Dakle, draga Tereza, dobrodošli!KESOVIJA: Hvala.Svjestan sam da ovaj razgovor neće realno moći dotaći mnogo

toga iz Vaše prebogate muzičke/umjetničke karijere, pa sam i naslatkim mukama šta izdvojiti za pitanja. Evo, recimo, neka budeprvo: koliko je, uz glas koji treba da je Bogom dat i k tome iškolovan, za interpretatora bitno da to sve čini još iz svoje duše ije li to najbrži put da prodre u srca svojih slušatelja?

KESOVIJA: Zaboga, zar je potrebno naglašavati kako je prije svegai iznad svega najvažnije s dušom i čvrstom voljom SVE raditi uživotu a ne samo kad se o pjesmi i pjevanju radi? Pjevati iz duše jenajljepši način na koji se dolazi do srdaca publike.

Da li je pjevanje iz duše i jedna od garancija trajanjainterpretatora, odnosno njegove muzike?

KESOVIJA: Koja je to druga garancija potrebna osim da je čovjekzdrav duhom (dušom) i tijelom za dugovječnost na sceni? Samo ijedino duša, sve ostalo poslije...U svojoj zaista bogatoj umjetničkoj karijeri suradjivali ste sa

mnogim kompozitorima i tekstopiscima, kako na domaćimterenima, tako i vani (Francuska). Da li biste spomenuli baremneka od njihovih imena?

KESOVIJA: Zašto se ne poslužite servisom koji nudi Google?Tamo ćete naći sve brojne kompozitore s kojima sam radila. Premaloje i papira i vremena da bih Vam ih mogla sve nabrojiti ali spomenimobar četiri: Nikica Kalogjera, Zdenko Runjić, Đelo Jusić, AlfiKabiljo.....

Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja. Na koje ste,eventualno, posebno ponosni?

KESOVIJA: Da, imate pravo! Primila sam bezbroj priznanja do sadaa evo onih meni najdražih:I/. Svjetska Zlatna povelja za Humanizam i Mir, II/. Medalja Predsjednika Republike Francuske za povezivanju dviju

država na polju kulturnih djelatnosti „Chevalier de l’ ordre des Arts et des Lettres“

III/. Porin za životno djelo i IV/.Nagrada grada Dubrovnika za životno djelo.

Pjevali ste neposredno i predsjedniku Titu, odnosno bili unjegovom društvu, što nije mogao baš bilo ko. Ukratko, kakav jeutisak na Vas ostavio bivši jugoslovenski lider, ne u političkom idržavničkom smislu, nego kao čovjek? Imate li za ispričati nekuzgodu sa tih susreta?

KESOVIJA: Kao čovjek, pokojni Predsjednik Josip Broz bio jeiznimno kulturan i simpatičan gospodin. Uvijek je imao za meneriječi upozorenja, citiram: „pazi tamo, ovaj kako da kažem, u tom jeli Parizu“ Bio je izuzetno šarmantan i upoznat ne samo s događajimana političkoj sceni, što mu je bila dužnost, nego je znao sve o glazbi,teatru, glumcima i ...osobito glumicama (mnoge je dame Tito svojimšarmom osvajao i ... osvojio!!)

Itekako je poznato šta se desilo sa Vašom kućom i imovinom urodnim Konavlima, pokraj Dubrovnika, 1991.godine. Potom stesagradili novu za koju ste u jednoj tv. emisiji HTV-a najavili daćete je prodati. Da li ste je u međuvremenu prodali i gdje,zapravo, trenutno živite?

Intervju


Pjevati iz duše je najljepši način na koji sedolazi do srdaca publikeRastao sam i momkovao, kao i mnogi, i uz njenu muziku. Zapamtile su je generacije prije mene apamti je i moja. Trajala je decenijama na ex-jugoslovenskoj estradi i traje, evo i danas. Nove gen-eracije koje rastu uz neke nove muzičke trendove ne moraju biti sklone Terezinoj pjesmi, ali joj nitione ne mogu osporiti da je bila i ostala legenda na prostorima bivše Jugoslavije, pa i šire. Svojuljudsku i profesionalnu veličinu je potvrdila i pristajanjem da razgovara samnom za javnost. Ovo nebih isticao da nemam drugačija iskustva sa mnogima iz javnog života sa prostora nekadašnje za-jednicke nam države. Naime, skromnost je vrlina i osobina velikih!

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

KESOVIJA: Kad govorim o onome što se je mnogima pa i menidogodilo 91. godine onda ne spominjem spaljenu kuću nego spaljeni uništen DOM jer kuća se može ponovno sagraditi ali uništen domse ne može nikada više povratiti. U njemu su umrle sve mojeuspomene na dane sreće u obitelji. Sada živim u Zagrebu, svoju kućusam prodala jer mi je njeno održavanje postalo preskupo. U Zagrebuživi i obitelj mog sina i zbog toga sam sretna.

U istoj tv. emisiji, koju sam gledao, lično mi je zasmetaokomoditet voditelja i njegovih mladih gostiju - budućih novinara(možda su to već u međuvremenu i postali) da su Vam, na nekinačin, spočitavali što Vam je država dala stan od 30-ak četvornihmetara u Zagrebu. Može li se, na osnovu samo tog primjera,govoriti da se u hrvatskim medijima (konkretno HTV-u) i državiopćenito njeguje jedan nepravedan/neadekvatan odnos premaVašoj profesiji, posebno prema njenim vrhunskim umjetnicimakao što ste neosporno Vi?

KESOVIJA: Ma, to su gluposti! Reći ću im hvala što su mi dali nakorištenje stan od kao što rekoste tridesetak kvadrata i to na jednugodinu. U njemu sam ostala čak pet godina i nitko me iz njega nijetjerao. Sama sam otišla i ostavila ga u savršenom redu, obnovljenoga,ne u stanju u kojemu sam ga zatekla. Nikada mi nitko nije ništapoklanjao, sve sam svojim radom i poštenjem stekla zato i ne volimda me itko za bilo što proziva.

Šta znači imati puno godina a ne biti star i postoji li neki receptza to?

KESOVIJA: Netko je jednom rekao da godine nisu važne i to jetočno. Važno je ostati koliko toliko zdrav, zadržati vedar duh, neizležavati se na lovorikama uspjeha, ne smatrati sebe najvećim inajjačim i .....iznad svega zadržati čistu savjest i miran san. To je mojrecept.

S kojim bh. estradnim umjetnicima ste najčešće surađivali i kogaod njih rado pozivate na svoje koncerte?

KESOVIJA: Mali Kemica ( Kemal Monteno) je od pjevača mojomiljeni umjetnik i čovjek – prijatelj, zatim Ismeta Dervoz pa HankaPaldum ...... ima ih još. Od glumaca, moj prijatelj i sjajan glumacEmir Hadžihafisbegović koji mi u šali zna reći da sam Legenda ali jošviše Numizmatika, to samo on može.

Volite li slušati sevdalinke i ko je po Vama nekrunisani kralj te“naše pjesme o nama” (što bi rekao rahmetli Omer Pobrić)?

KESOVIJA: Volim slušati one stare, prastare sevdalinke kakve pjevaBeba Selimović i nekada davno sjajna Nada Mamula. Sjajan je HarisBešlić. Bila sam iskreno tužna kad mu se je ona grozna nesrećadogodila ali eto Bogu hvala ipak je sve dobro prošlo. Danas radi jošžešćim tempom. S nostalgijom se sjećam velikog gospodina HimzePolovine, mogla bih još nabrajati. Brojni su oni koje volim slušati, onikoji znaju pjevati i koji s dušom to rade.

“Prijatelji stari, gdje ste”, nije samo naslov jedne Vaše poznatepjesme. Naime, da li ste takvo pitanje, barem u sebi, postavilisvojim kolegama iz Beograda i Srbije, ranih 90-tih prošlogastoljeća? Zaista, da li se iko tada od njih javio i izrekao onajminimum ljudskosti, odnosno ono famozno, što bi Amerikancirekli - “I am sorry”?KESOVIJA: Reći će netko da nije bilo vremena reći I am sorry ipaknikome ne zamjeram jer svi oni koji nisu željeli rat živjeli su svojutragediju, svoju neimaštinu i svoju duboku tugu. Danas je drugovrijeme, aveti prošlosti polagano nestaju, možda ne tako brzo kakobismo htjeli ali....ipak ih je znatno manje. Mislim da treba opraštatiali sasvim sigurno nikada ne zaboraviti.

Hoćete li, onda, ikad zapjevati u tom Beogradu, pa i Podgorici?

KESOVIJA: Punih devetnaest godina nisam bila ni u Srbiji niti uCrnoj Gori međutim, pisma koja dobivam s jedne i s druge stranenagone me na razmišljanje jer to su pisma puna ljubavi i čežnje onihljudi koji nikada nisu niti željeli niti činili zlo. Ne znam, mislim da itome mora doći kraj, moramo pružiti jedni drugima ruku jer granicene možemo mijenjati, ostat ćemo zauvijek susjedi, zar ne?

Koliko još dugo ćete aktivno biti na estradi?

KESOVIJA: To mi je teško reći. Vjerujem sve dok me publika budeželjela slušati, sve dok aplauz na kraju koncerta bude glasniji od onogna početku.

Hvala Vam, draga Tereza, prije svega za pjesme koje su se trajnonastanile u moju dušu i srce, te duše i srca miliona drugih, jerjesu bile ispjevane iz jedne plemenite duše. Zato će Vaša muzikanadživjeti sve nas. Želim Vam svako dobro u životu i da potrajetena estradi. I, posebno Vam hvala za vrijeme odvojeno za našečitatelje, odnosno za ovaj razgovor. Bilo mi je čast i zadovoljtsvo.

KESOVIJA: Eto dragi prijatelju, oprostite još jednom što ste takodugo morali čekati ali i ovo moje kašnjenje je znak da sam još uvijekitekako zaposlena i da je još daleko kraj moje karijere. Lijepo Vaspozdravljam kao i sve čitatelje želeći svima dobro zdravlje, zdrav duhi obilje životne radosti i neka Vas dobri Bog čuva.Iskreno vaša Tereza Kesovija.

Intervju


Oni koji pripadaju mojoj generaciji, oni stariji pa i neštomlađi sigurno se sjećaju sjajne Smojine serije “Velo misto” injenog glavnog junaka Meštra, u neponovljivoj interpretacijipokojnog Borisa Dvornika. I sjećaju se onda i Meštrove butigeu koju su Splićani svih fela svraćali ne samo da se ošišaju iliobriju, nego i da proćakulaju o mnogo čemu. Ma bilo je i po-litike, naravno, bez obzira što bi Meštar znao kao opomenutiriječima: “Nema politike u moju butigu”. I nije ni bilo, do prveprilike.

I naša Banja Luka je decen ijama imala svoga Meštra, a onsvoju butigu u koju su svraćali doktori, profesori, političari,glumci, zanatlije, trgovci, studenti, efendije, novinari...darazmijene i čuju “koju pametnu”. Najmanje je bilo onih koji sudolazili kod Saliha Šeherčehajića da poprave pisaću mašinu.Ma, kakva mašina i bakrači, muhabbet je važan. A malo gdjeu Banja Luci i šire se moglo muhabbetiti, baš o svemu i iz svihvremena, kao što je moglo u Salihovoj radnji blizu Ferhadije.

Ovo su bili samo kratki uvodi u priču, ne o pokojnom Bo-risu Dvorniku (Meštru) i rahmetli Salihu Šeherčehajiću, negoo Salihovoj a.r. udovici, gospođi Hanumici Šeherčehajić.Svoje muhadžirske dane, mjesece i godine živi u bostonskompredgrađu Everett, kod kćerke Maide i zeta Ibrahima Škil-

jana. Ušla je već u 90-tu i vjerujem da je najstariji banjalučkimuhadžir, barem ovdje u Americi. U februaru slijedeće godinenavršit će se šest godina njenog američkog muhadžirluka. Aovamo je došla nakon što je 1. februara 2005. na Ahiret pre-selio njen životni saputnik Salih. Živjela je s njim, nakon štosu morali napustiti svoj i naš grad, u Norveškoj devet go-dina.Tamo joj je, kaže, bilo mnogo bolje i ljepše nego ovdje uAmerici. “Mirnije se u Norveskoj živi, a i druženja je bilo višenego ovdje...”, dodaje. Mogla je ona ostati gore, bila bi smješ-tena u dom za stare i iznemogle, ali je prevagnula majčinskaljubav prema kćerkama, unučadima i praunučadima, pa jedošla u ovu “tvrdu zemlju”. Druga joj kćerka Zinaida sa sup-rugom Rifetom Idrizovićem, sinom Alminom i njegovomsuprugom Almom (rođena Bašić), kćerkom Enaidom i nje-nim suprugom Mirsadom Islamovićem te njihovom djecomEmirom i Elmom kao i drugom kćerkom Naidom, živi uManchesteru (država New Hampshire), 80 km sjeverno odBostona.

Hanumica je završila Pravni fakultet u Zagrebu 1947. go-dine.Cijeli radni vijek je provela kao sudija Sreskog suda (kas-nije Opštinski, pa potom Osnovni) u Banja Luci. Iako je zašlau 90-tu, kako rekoh, memorija je još odlično služi. Sjeća se,

Muhadžirski damari gospođe HANUMICE ŠEHERČEHAJIĆ, najstarije Banjalučanke u Americi

Staru Banjaluku nosi u srcu i sjećanjima,ovu nema snage da vidiTekst: Bedrudin GUŠIĆ

Ljudi


naprimjer kada su te davne 1947. godine u Salihov a.r. dućandošli Ibrahim Pračić, predsjednik Sreske arbitraže i HuseinMaglajlija (otac Seidov i Seadov), predsjednik Sreskog sudate pitali ga da li je istina da on ne da svojoj supruzi Hanumici,koja je netom bila završila pravo, da radi. Salih je demantiraote glasine i Hanumica je 1,5 godinu radila u Sreskoj arbitraži.Onda je 1949. godine rodila prvu kćerku Zinaidu, a 1952.Maidu. I, konačno, 6.juna 1953. godine se zapošljava u Sres-kom sudu gdje ostaje do penzije, odnosno do 1981. godine. Umeđuvremenu je 1958. godine u Sarajevu položila pravosudniispit. Kaže da su joj nudili da radi u Okružnom sudu, ali od-bila je zbog, kako kaže, privrženosti radnom kolektivu Sres-kog suda u kojem su vladali harmonija i izuzetno dobrimeđusobni odnosi. “Zapravo, voljela sam taj kolektiv”, po-jasnila je. Impresionirala me je svojom memorijom i u tre-nutku kada se sjećala nekih imena - svojih radnih kolega ikolegica iz tog vremena. Bez zastoja je izgovarala ova imena:Fethija Beganović (dodavši da se radi o sestri Hare Begano-

vića), Sadeta Ibrišagić (usput spomenuvši njeno svirepoubistvo), Vera Starčević, Hidajet Nuhanović, Todor TošoPapić, Darko Čiković, Halid Haračić, Milica Kapisoda....

Junakinja ove priče, naša dobra i draga Hanumica, upravozbog uspomena na takvu Banja Luku i drage joj ljude, nijeimala snage da posjeti svoj i naš grad nijednom u tijeku svoga15-godišnjeg muhadžirskog statusa. “Nisam imala snage daodem, čak ni sa svojim rahmetli Salihom koji je išao iz Nor-veške u Banja Luku, jer ne znam kako bih podnijela da mipred očima nije više ona Banja Luka koju sam voljela, kao i datamo ne sretnem mnoga draga lica kojih više nema.. “ Ali,svoju nostalgiju za Banja Lukom i njenim ljudima koliko-to-liko utaljuje čitanjem ŠEHERA, čijem se svakom novom brojuobraduje.

Fotografija moje i naše drage sugrađanke Hanumice će izo-stati jer tako je ona poželjela. Ustvari, poželjela je da se um-jesto njene uz ovaj prilog objavi neka fotografija stare BanjaLuke. One koju ona nosi u srcu, a i svi mi.

In memoriam

Hasiba Cacan - Sibana

Poslije duže i teške bolesti zauvijek nas je napustila naša draga Sibana. Teško je u malo riječi opisati koliki je Sibanindoprinos u razvoju udruženja «Bosna i Hercegovina», Savezu bh. udruženja, Bosansko-Švedskom savezu i SavezuBanjalučana. Neumornim radom i zalaganjem, kroz dobro osmišljene projekte i aktivitete, pomagala je našim ljudimada se bolje integrišu u ovo društvo. Kao predsjednik udruženja pokretala je razne humanitarne akcije i na taj način po-magala svoju domovinu. Bila je veoma aktivna i u banjalučkoj sekciji i uvijek spremna da pomogne, odazivala se sva-koj akciji kad je u pitanju bio njen grad. Pamtićemo ovu nadasve humanu ženu po njenoj dobroti i velikim djelima.Bila nam je čast poznavati je i sarađivati sa njom. Neka joj je rahmet vječni.

Savez Banjalučana u Švedskoj

Ljudi/In memoriam


2010.10.18. IF Sarajevo 84

Poštovani skijaški prijatelji

Početak skijaške škole se ubrzano približava i već jekrajnje vrijeme da rezervišete smještaj da bi ste bili u mo-gućnosti da učestvujete u školi skijanja u Lilehammeru2011 i na taj način bili dio velikebosanskohercegovačke škole skijanja u Skandinaviji. Re-zervacije smještaja je moguće izvršiti putem tel. 031 27 0050 ili [email protected] sa gosp. Per-Anders iz NordResor koji će učiniti sve da ispuni sve vaše zahtijeve za štoudobnijim boravkom na planini. Molimo vas da što prijerezervišete vaš smještaj najkasnije do kraja oktobra jer tu-ristička agencija Nord Resor ne može držati do zadnjegdana rezervisani smještaj za naše članove. Prilikom rezer-vacije smještaja se plaća 20 % od cijelokupnog iznosa i tou roku 14 dana a ostatak 40 dana prije dana dolaska. Sveinformacije o školi skijanja i smještaju možete dobiti nanašoj web stranici www.ifsarajevo84.se .

If Sarajevo je takodže uložio dosta truda na izradi plana iprograma rada za slijedeču školu skijanja. Glavni dionaših radnih aktivnosti bit će usmjeren na savlađivanjeskijaških vještina podijeljenih u više kategorija , od počet-nika do zahtjevnih skijaša . Takodže smo se pobrinuli davam omogućimo rekreacione momente u sportskoj salikoja će biti dostupna našim članovima svako poslijepodne, a naravno samo za one koji to žele.

Cjelokupni plan i program sa tačnom satnicom održavanjavam predstavljamo u cijelosti na slijedećem linku Plan iprogram skole skijanja u Lilehammeru - Skeikampenu od02.01.2011 do 07/09.01.2011

Za ugodne muzičke večeri će se opet pobrinuti naš poznatii provjereni muzičar Nadir Garčević “ Slavuj Ptica IF Sa-rajevo 84 “ .

Srdačan skijaški pozdrav sa željom da se vidimo u štovećem broju

IF Sarajevo [email protected]

Skijaši


Prag, glavni grad Češke, sa 1,2 milionastanovnika, danas s pravom ubrojan ujednu od najvećih i najljepših turističkihdestinacija u Evropi. Svakodnevno grad,kažu upućeni, posjećuje na desetine hiljadaturista iz čitavog svijeta kojima, nakon du-gotrajnih i često napornih obilazaka mno-gobrojnih istorijskih znamenitosti, naraspolaganju stoje raznovrsni restorani saponudom kulinarskih specijaliteta iz čita-vog svijeta. Već na Ružinama, Praškomaerodromu i svojevrsnoj kapiji Češke pre-stonice, među šarolikim ugostiteljskim re-klamama, ona pod nazivom ”Bosna grill”svakako izaziva posebnu pažnju i zani-manje.

Od prijatelja i znanaca ne male kolonijeBanjalučana koje je vihor rata, ponajčeščeslučajnim sticajem okolnosti, doveo uPrag, objašnjavaju da je riječ o jedinoj

ćevapdznici u gradu. Znatiželji, hvalabogu, nigdje kraja. Slijedile su kratke uputei ”put pod noge”. Dovoljno je bilo sjesti naVaclavskim Namestima u samom središtugrada, te nakon nekoliko tramvajskih sta-nica, naći se u pitoresknom Zizkovu, gdjeje, u podnožju jedne zgrade smješten”Bosna grill”. Uz neizostavan smješakdočekuju nas ljubazni domaćini, Subha iMirsad Budimlić.

-U Prag smo došli, moja suprugaSubha, kćerka Nermina i sinovi Nermin iFaik, sada već daleke 1993. godine. Slije-dilo je privikavanje na sasvim novi jezik,kulturu, običaje i ljude. Jednom rječju, bilasu to vremena aklimatizacije ali i nasto-janja da se nekako snađemo i pokušamozarađivati. Kako krv nije voda, a u ugosti-teljstvu sam od kada znam za sebe, odlučilismo otvoriti grill sa našim specijalitetima.Tako smo, početkom 1998. otvorili ”Bosnagrill”, priča nam o svojim praškimpočecima Mirsad Budimlić.

Govoreći o svojim korijenima Mirsadse uvijek rado sjeti svog oca, Esada Bu-dimlića, koji je 60-ih godina prošlog stol-jeca, u Karanovcu, na magistralnom putušto dolinom Vrbasa spaja Banja Luku iJajce, otvorio prvi u ono doba, ”Klašnik”-prvi privatni ugostiteljski objekat. Nešto

kasnije taj objekat prodaje i nesto niže,prema Jajcu, otvorio je, 1976., restoran”Podgora”. Bila su to zlatna ugostiteljskavremena kada su tim predjelom, dolinomVrbasa, jos ”carovali” ugostitelji poput Ša-kote, Troke Gunića i mnogih drugih.

-U ”Podgori” sam naučio sve o tajnamaugostiteljstva. Bio je to, jednom rječju, rajza gurmane. Tu sam, zajedno sa mojomsuprugom, naučio sve o roštilju. Doduše,kao dječak se sjećam pravljena ćevapa kodmog dide Bibića, po majci, za kojeg se znada je bio ponajbolji ćevapdzija u Prijedoru.Sve mi je to uveliko pomoglo kada sampočeo raditi sa svojom pokretnom ugosti-teljskom radnjom, sa smješkom nam pričaMirsad i dodaje kako ga je nemirni mlada-lački duh često tjerao u sasvim druge ”ži-votne vode”.

- Oduvijek sam volio vožnju. Radiosam tako i kao kamiondzija, a neko vrijemesam vozio ”zid smrti”. Stalno sam bio upokretu, naprosto gladan izazova. A tačetiri, pa i dva točka, su mi omogućavalada putujem i upoznajem nove krajeve iljude.

Da je ”Bosna grill” zaista pravo mjestoza ljubitelje naših specijaliteta, pokazuje ijelovnik. Osim ćevapa i šiša, tu su i”krpice”, sudzukice i pljeskavice. Ovisnoo danu u sedmici, probirljiviji mogu uži-vati u ćuftama, sarmi, satarašu, piletini inezaobilaznim bureku, sirnici i krompiruši.Subotom i nedeljom najčešči su gosti lju-bitelji janjetine sa ražnja. Sladokuscima se,zahvaljujući Subhi i njenoj pomoćnici, Uk-rajinki Galjini Stripa koja već 12 godinaradi u grilu, svakodnevno nude i tufahije,baklave, tulumbe i hurmašice. Jednomrječju, Budimlići su u Prag donijeli i djelićnaše, bosanske, gastronomije.

-U početku sam mislio da će naši gostibiti jedino ljudi sa prostora bivše Jugosla-vije, no danas ih ima sa sve četiri stranesvijeta. Jednom smo ugostili neke Dancekoji su krenuli u BiH. Kada su probali našajela sa roštilja zaključili su kako više inema potrebe da putuju dalje još hiljadu ki-lometara!

Posebno mi je drago zbog djece kojipuno pomažu u radnji. Moj posao su pri-prema i pravljenje jela za roštilj, te pečenjelepinja. Dobra organizacija znači polovinuuspjeha u ovom poslu, rekao nam je nakraju Mirsad Budimlić.

Banjalučka ugostiteljska tradicija u Evropi

NA ĆEVAPIMA U PRAGUTekst: Ozren Tinjić Foto: Goran Mulahusić

Reportaža


10. januara 2010. godine, iz dalekog Londona stigla je uBanja Luku tužna vijest koja je brzinom munje prostrujala gradom.U dalekom Londonu na ahiret je preselio u 70-toj godini života dok-tor Habib Šeihtahir Abašeih.

Svi koji smo ga poznavali bili smo u nevjerici i šoku jer smoostali bez jednog uistinu velikog čovjeka, dobrog prijatelja, humani-ste, vjernika i nadasve hrabrog čovjeka.

Doktor Habib, ginekolog po struci, rođen je u Africi, tačnijeu Somaliji prije 70. godina a najveći dio svoga života proveo je uBosni, u Banja Luci radeći kao ginekolog specijalista.

Govorio je talijanski, engle-ski, arapski i sa simpatičnim na-glakom bosanski jezik. Bio jeupravo onakav kakav mu uprevodu i ime kaže, a ono uprijevodu sa arapskog je-zika znači: drag, voljen,mio, ljubimac, miljenik.

Po završetku stu-dija medicine dr. Habib jenašao radno mjesto, ljubavi potvrdio sebe kao čo-vjeka u Banja Luci

dokazujući tako da je domovina tamo gdje te ljudi prihvate kao svogaa ne tamo gdje si rođen. Odužio nam se dragi dr. Habib pokazujući,srcem, nesebičnim radom i zalaganjem kako se vole ljudi, drugi i dru-gačiji od njega ali braća po vjeri i djelima.

U teškim vremenima se najbolje vidi ko je kakav, a to je našdr. Habib svojim primjerom i svojim djelima najbolje pokazao. U te-škom vremenu kad je naša domovina Bosna trebala da nestane u rat-nom plamenu sa lica zemlje, i kada je u šeher Banja Luci bitimusliman značilo da ti je glava jeftinija od jednog metka, kada se napočinak išlo sa mišlju da se neće dočekati u životu sljedeće jutro. Utom najtežem vremenu tamnoputi dr. Habib je pokazao istinsku ljud-sku vrijednost i habrost pravog vjernika i patriote.

Mogao je dr. Habib sa porodicom izaći iz grada terora i takospasiti sebe i svoje od ponižavanja i straha, ali ostao je da pomognesvojoj braći po vjeri. Prije podne je provodio u ambulanti Merhametapomažući slabima i bolesnim, a vrijeme popodne provodio je u mes-džidu Ferhad pašine džamije kao imam i kao mujezin, moleći se dra-gom Allah-u da ovo zlo što prije prođe.

Kada su skoro svi imami napustili Banja Luku on je ostaokao desna ruka rahmetli muftiji Haliloviću.

U tim danima kad je smrt harala Banjalukom i kad se muškisvijet krio od dušmana on je hrabro klanjao dženaze i ukopavao onekoji su ubijani i one koji su od terora nasilu prije vremena umirali.

Banja Luka i Banjalučani ne smiju zaboraviti to vrijeme idr. Habib-a Šeihtahir Abašeih-a koji je bio kao svijetiljka u najtam-nijoj noći ljudskog zločinačkog nauma da sa lica zemlje iskorijenijedan narod.

Međutim ljudsko sjećanje kratko traje jer kad je rat završen,kako je vrijeme sve više odmicalo dr. Habib se osjećao zapostavlje-nim od onih kojima je najviše pomogao i odlučio je potražiti novudomovinu za sebe i svoju porodicu.

Tako se 2004. godine, našao sa suprugom Lejlom i sinovimaTahirom i Tarikom u Londonu nastojeći da njima obezbijedi bolju isvijetliju budućnost.

Međutim ubrzo se razbolio da li od tuge za Bosnom i BanjaLukom ili ratnih trauma kroz koje je prošao.

Veza sa Banja Lukom nije prekinuta rijetkim telefonskimrazgovorima sa prijateljima. Koliko god bio bogat ljudski riječnikipak ne postoje riječi kojima se potpuno može opisati jedna ličnost.Zato nama koji smo poznavali dobrog i plemenitog doktora Habib-a ostaje da ga sa ponosom nosimo u mislima i srcu, a onima koji ganisu znali tek toliko da znaju da je u Banja Luci živio, časno radio idrugima sve od sebe najljepše dao, Somalijac tamnoputi doktorHabib Šeihtahir Abašeih.

Ako nije za života dobio adekvatna priznanja, onda sad iliu skorijoj budućnosti morao bi se naći način da se trajno obilježi

njegov život i njegovo djelo u Banja Luci.Mi koji smo ga znali molimo se dragom Allah-u dž.

š. da rahmetli dr. Habib-u podari Dženet jer je to svojimradom i djelom na ovome svijetu to zaslužio a

njegovoj supruzi Lejli i sinovima Ta-hiru i Tariku da sabura,kao i svijetlu budućnostna ovome svijetu!

Sjećanje na dr. Habib-a Šeihtahir Abašeih-a Tekst: Fahrudin Prlja

In memoriam


pŠaljive strane


Haso se razbolio. Kako nije imao zdravstvenu knjižicu zamolion svog prijatelja Muju da mu posudi svoju.- Al’ pazi Haso, da te ne u’ate, inače smo nadrljali obojica. -veli Mujo.- Dođe tako Haso s tuđom zdravstvenom knjižicom kod li-ječnika. Liječnik otvara knjižicu i pita:- Pa dobro, što ti je Mujo?- Pa najbolji prijatelj!

Skupili se drugari iz škole da se dogovore gdje će slavitideset godina mature.Jedan od njih predloži:-Ej ajmo u “Dva šešira - njihove kelnerice imaju najvećesise....I odoše tamo.Skupili se ponovo za dvadesetogodišnjicu:...-Gdje ćemo?-Ej ajmo u “Dva šešira” - tamo je najbolja klopa...Došla 30. godina mature...-Gdje ćemo?-E ajmo u “Dva šešira” - tamo je najeftinija cuga...Prošlo još deset godina, i drugari se spremaju da obilježe40..godišnjicu...-Gdje ćemo?-Ej ajmo u “Dva šešira” - tamo imaju dihtung oko pro-zora pa nema promaje....I dok dlanom o dlan, eto pola vijeka od mature...-Gdje ćemo?-Ej ajmo u “Dva šešira” - tamo je hrana gnjecava, pa namne trebaju zubi...I najzad, ono malo preostalih okupi se da dogovori susretpovodom 60. godina mature...-Gdje ćemo?-Ej ajmo u “Dva šešira”!Ostali u horu odgovaraju:-SUPER,TAMO NIKAD NISMO BILI !!! :)))))

Sudija izriče presudu krhkom starčiću:- “Za to krivično dijelo vas osuđujem na 10 godina zatvora!”- “Sudija, imajte obzira prema meni, imam 77 godina, nevidim i ne čujem, jedva se krećem, imam reumu, šećer istalne bolove u kičmi...”- “Dobro, a ti odsluži koliko možeš!”

Pita jedan policajac drugog:Znaš li ti šta je to: ide šumom ne šušti, ide vodom ne žubori?Ovaj malo razmišlja pa upita: Da nije zagonetka?

Potrebni su ti i prijatelji i neprijatelji da bi te ranili: jedan da tekleveće drugi da ti to javi.

Kišon

Ako hoćeš da budeš mudar, nauči pametno da pitaš, pažljivo daslušaš, mirno da odgovaraš i da prestaneš kad nemaš više šta da

kažeš.Lafater

“Za mene postoji samo putovanje putevima kojiimaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan iza-zov je da se taj put prede sav, do kraja. I tuda pu-tujem, gledajući, gledajući bez daha.”

Don Huan

“Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah mislišna zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao

Dostojevski

“Lijepo je ono što nam godi, a da pri tome ne-mamo nikakav interes.”

Kant

Veliki ljudi sanjaju velike snove; mali ljudi sanjaju male snove. Akoželiš da promijeniš sebe… promijeni veličinu svojih snova.

Robert Kiosaki

Da bi vjerovao u svoj vlastiti put, nema potrebe da dokazuješ kakoje tuđi pogrešan.

Paolo Koeljo

Kad uživamo slatki plod, valja se sa zahvalnošću sjetiti ionoga tko je zasadio voćku.

Vijetnamska

Tko želi razveseljavati ljudemora u sebi imati radost.

Tko želi u svijet unositi toplinumora u sebi nositi vatru.

Tko želi pomoći ljudimamora biti ispunjen ljubavlju.

Tko želi stvarati mir na zemljimora naći mir u srcu.

Pshil Bosmans

Ljude ne možemo ničemu poučiti;možemo im samo pomoći da to okriju u sebi.

Galileo Galilei

Documents

Šeher Banja Luka 9