OBLIGACIONO PRAVO - PRVI DIO 1.POJAM i TERMINOLOGIJA Obligaciono pravo je skup pravnih normi kojima se regulie pravni odnos izmeu odreenih subjekata prava na osnovu kojeg, jedna strana - povjerilac, ima pravo da zahtjeva od druge neko davanje, injenje ili neinjenje, a druga strana - dunik ima obavezu da takav zahtjev ispuni . U objektivnom smislu obligaciono pravo je skup pravnih normi sadranih u zakonskim i podzakonskim aktima kojima se ureuje odreeni pravni odnos u pogledu prometa vrijednosti. U subjektivnom smislu obligaciono pravo je skup ovlatenja i zahtjeva odreenog lica koja se priznaju od strane objektivnog prava i organa zatite prava. Termin obligaciono pravo se koristi da bi se oznaio predmet njegovog izuavanja, a to su u stvari obligacije ili tanije obligacioni odnosi koji se uspostavljaju izmeu subjekata prava povodom prometa dobara. Termin obligacija potie od latinskih rijei obligare, obligatio, to u bukvalnom prevodu i u odnosu na vrijeme iz kojega potie znai vezanje, ali i njegovu modifikaciju u figurativnom smislu koja znai dugovanje, odnosno obavezu. Pod obligacijom pored duga, odnosno obaveze u smislu prestacije (dare) ili odreenog ponaanja (facere, non facere), podrazumjeva se i pravo da se zahtjeva ispunjenje neke obaveze, ali sam predmet obligacije. 2.RAZVOJ OBLIGACIONOG PRAVA Zaetci obligacionog prava seu u daleku prolost, u pravne sisteme najstarijih robovlasnikih drava, kao to su Vavilon, Grka i Rim. U robovlasnikom periodu, obligaciono pravo se najvie razvija u rimskoj robovlasnikoj dravi. Rimski Zakon XII tablica je poznavao samo neke rudimentarne oblike kupoprodaje. Zakljuenje i izvrenje posla se obavlja u istom aktu, mancipaciji i sastojao se u udaranju bakarnom ipkom u vagu ili bacanjem sitnog novca na nju. Sa ovim inom kupoprodaja je zavrena i kupac koji je mancipirao odreenu stvar postao je i njen vlasnik, bez obzira da li je platio cijenu ili nije, a prodavac je mogao da naplatu cijene ostvari prinudnim putem, samo ako se na to kupac obavezao posebnom ugovornom klauzulom. Neto razvijenji obligacioni odnosi u Zakonu XII tablica su bili oni zasnovani putem zajma (nexum i stipulatio). Nexum - tj. zajam patricija plebejcu je bio baziran na ronoj i uslovnoj kupoprodaji ili zalaganju fizike linosti dunika. Stipulatio-tj.zajam izmeu patricija je bio baziran na uzjamnom povjerenju zatienom religijskom snagom rijei koja je izgovorena prilikom zakljuenja zajma. Zakon XII tablica je poznavao i tzv. obligacione odnose nastale iz delikta, kao nedozvoljene radnje. Poinilac delikta je u tom sluaju imao obavezu da oteenom plati izvjesnu sumu novca zbog tete priinjene kraom,nehatnom paljevinom, sjeom drveta, povreivanjem (iniuria) i sl., a neispunjenje obaveze se strogo kanjavala kao i sluaju neispunjenja obaveze iz zajma. Kazne su bile ropstvo ili smrt. Nakon propasti rimskog carstva, u periodu ranog feudalizma, uporedo sa privrednim i obligacioni odnosi stagniraju sve do sve do poetka drugog razdoblja evropskog feudalizma i vremena francuske revolucije. U uslovima sve razvijenijeg prometa roba i usluga, polazei od principa rimskog prava, pravna teorija u razvijenim evropskim zemljama (Francuska, Njemaka, Austrija) izgrauje temelje poznatih graanskih kodeksa koji normativno reguliu obligacione odnose. Poznate evropske kodifikacije graanskog i obligacionog prava, kao to su francuski Code Civil iz 1804 godine i austrijski Opti graanski zakonik (OGZ) iz 1811 godine zasnovane na recepciji rimskog obligacionog prava, posluile su kao osnova za legislativno regulisanje obligacionih odnosa i u naem pravnom sistemu, tako da se prisustvo starih rimskih pravila koji reguliu obligacione odnose prepoznaje i u Zakonu o obligacionim odnosima koji je donijela SFRJ, 1978 godine. Naslijee rimskog obligacionog prava, ali i faktori ekonomske prirode, stepen moralne i tehnike civilizacije, te filozofosko i politiko opredjeljenje odreene sredine odnosno drutva, imali su kljuan uticaj na evoluciju obligacionih odnosa. Inae, sve do ujedinjenja jugoslovenskih zemalja u jednu dravu- Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca - 1918 godine, na podruju Slovenije, Hrvatske, BiH i Vojvodine, primjenivao se austrijski Opti graanski zakonik (OGZ) iz 1811 sa novelama iz 1914,1915 i 1916 godine, u Kraljevini Srbiji - Srpski graanski zakonik koji je donesen 1844 godine po ugledu na OGZ, a na podruju Crne Gore - Opti imovinski zakonik za Crnu Goru iz 1888 godine. Nakon ujedinjenja svih jugoslovenskih zemalja, poev od 1918 godine, pa nadalje i za vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije, u pogledu zakonodavnog regulisanja obligacionih odnosa vladao je pravni partikularizam, zbog nepostojanja jedinstvenog graanskog kodeksa koji bi regulisao i obligacione odnose. Sve do donoenja ZOO, sudovi su primjenivali pravna pravila bivih graanskih zakona i drugih propisa i to na osnovu Zakona o nevanosti pravnih propisa donijetih prije 6 aprila 1941 i za vrijeme neprijateljske okupacije koji je donijela FNRJ 1946 godine .

1.

Znaaj obligacionog prava

Raznovrsni obligacioni odnosi su vjerna sjenka svakodnevnog ivota ovjeka i gotovo svake njegove aktivnosti. ovjek je uesnik tih odnosa i kada toga i nije u potpunosti svjestan. U odnosu potraivanja i dugovanja, odnosno u svojstvu povjerioca ili dunika se nalazimo i kada kupujemo u prodavnici svakodnevne namirnice, kada koristimo usluge TV i radio programa, gradskog ili meugradskog prevoza, kada prouzrokujemo ili kada pretrpimo tetu i tako dalje. Obligacioni odnosi su zbog njihove brojnosti i uestalosti u svakodnevnom ivotu ujedno i najei pravni odnosi uopte, pa je stoga i razumljivo to im zakonodavstvo, pravna nauka i praksa pridaju najveu panju. Obim pojedinih savremenih kodifikacija obligacionog prava, meu koje svakako spada i vaei Zakon o obligacionim odnosima nesumnjivo ukazuju na znaaj obligacionih odnosa u svakodnevnom ivotu pojedinca ili poslovanju pravnih lica, kao i njihov znaaj za privredni razvoj i napredak drutva. 2. Odnos obligacionog i drugih grana prava

Obligaciono i stvarno pravo imaju za cilj zatitu subjektivnih graanskih imovinskih prava, - zajednika im je i sloboda pravnih subjekata u raspolaganju tim pravima, - obligaciona i stvarna prava zajedniki ine imovinu subjekata prava, - obligacioni odnosi se pojavljuju kao osnov sticanja stvarnih prava, - obligaciona i stvarna prava se mogu procjeniti u novcu kao optem mjerilu vrijednosti, a zatiena su imovinskom sankcijom i graansko-pravnom tubom. - razlikuju se po dejstvu i to na taj nain to obligaciono pravo ima relativno dejstvo izmeu subjekata obligacionog odnosa povjerioca i dunika (inter partes) , a treih lica se ne tie. - stvarno pravo ima apsolutno djejstvo, jer stvarna prava djeluju prema svima (erga omnes). - predmet stvar. pr.su stvari, a predmet obligacionog pr.je ponaanje dunika u vidu odreene inidbe ili radnje. - Stvarna prava se stiu predajom stvari ili upisom u zemljinu knjigu, a obligaciona nastaju na osnovu jednostrane ili dvostrane izjave volje, na osnovu delikta ili nekog pravnog stanja. - Obligaciona prava nisu trajnog karaktera kao stvarna prava, pa su stoga ogranienog vremenskog trajanja i podlona su zastarjevanju. Ovlaeno lice, u sluaju nastupanja zastarjelosti gubi pravozatitni zahtjev da svoje potraivanje ostvari angaovanjem dravne prinude. - Nasuprot obligacionim, stvarna prava su trajnog karaktera i nezastariva. Odnos obligacionog i nasljednog prava Dok obligaciono pravo prouava i regulie promet prava meu ivima (inter vivos) , nasljedno pravo regulie taj prenos za sluaj smrti (mortis causa i organizacijom sukcesije prava i obaveza. Nasuprot obligacionom pravu u kojem se esto mijenja ovlatenik, nasljedno pravo je linog karaktera i vezano je za sluaj smrti nekog lica. Od tog trenutka raspolaganje imovinom umrlog je regulisano kogentnim normama nasljednog prava. Obligaciona prava mogu biti predmetom nasljeivanja.

3.

Izvori obligacionog prava

Izvori prava mogu biti materijalni i formalni. Materijalni izvor prava je drutveni uzrok koji izaziva nastanak prava kao drutvene pojave. To su, u stvari zakonom propisane injenice koje konstituiu konkretan obligacioni odnosa ili obligaciju kao to su na primjer: ugovor, prouzrokovanje tete, sticanje bez osnova, poslovodstvo bez naloga, jednostrana izjava volje i druge pravno relevantne injenice. Formalni izvor prava je oblik u kojem se pravo ispoljava. To su, u stvari, opti i posebni pravni akti koji sadre pravne norme kojima se reguliu obligacioni odnosi. Formalni izvori obligacionog prava mogu biti pisani i nepisani. Pisani izvori obligacionog prava su zakoni, podzakonski akti, meunarodne konvencije, a nepisani obiaji i opti pravni principi. 4. Naela obligacionog prava

Naelo je apstraktna pravna norma izvedena iz niza manje apstraktnih normi koja vai za itav niz sluajeva obuhvaenih niim normama. To je norma koja kraim i jasnijim putem pokazuje smisao itavog niza normi i time nam omoguuje da dublje i tanije shvatimo norme. Naela se mogu primjenjivati samo u sluaju nedostatka nekog konkretnog pravnog instituta u Zakonu kojom se odnosno pravno naelo ozakonjuje, te se sud samo u takvim sluajevima na njega moe neposredno pozvati u rjeavanju konkretnog sluaja. Od naela treba razlikovati pravne standarde, jer pravni standardi nisu izvor prava niti norme, ve sredstvo pravne tehnike kojim se sudija slui, kao na primjer u sluaju utvrenja da li je neko u datim okolnostima postupao savjesno ili nesavjesno, sa panjom dobrog domaina, dobrog privrednika i sl. Neke pravne standarde donosilac ZOO je izdigao na nivo naela.(naelo savjesnosti i potenja).Naelo autonomije volje, - Naelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu, - Naelo savjesnosti i potenja, - Naelo zabrane zloupotrebe prava, - Naelo jednake vrijednosti davanja (naelo ekvivalencije), - Naelo zabrane prouzrokovanja tete, - Dunosti ispunjenja obaveze, odgovornost za ispunjenje i gaenje obaveze, - Paljivo ponaanje u izvravanju obaveza i ostvarivanju prava, - Primjena dobrih poslovnih obiaja, - Jedinstvenost regulisanja ugovornih i drugih obligacionih odnosa, 4.1. Naelo autonomije volje Naelo autonomije volje uesnika obligacionih odnosa znai da su strane u obligacionom odnosu slobodne da svoje odnose urede po svojoj volji, ali u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih obiaja. Naelo autonomije volje podrazumjeva mogunost slobodnog izraavanja volje bilo koje strane u obligacionom odnosu u pogledu: - zasnivanja, modifikovanja ili pak gaenja konkretnog obl. odnosa, - izbora druge strane u tom odnosu, - ureivanja sadraja obligacionog odnosa, - ureivanja forme zasnivanja obligacionog odnosa 4.2. Naelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu Naelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu podrazumjeva pravnu, a ne ekonomsku ravnopravnost, tako da bolji i snaniji ekonomski poloaj jedne strane u obligacionom odnosu nema i ne smije imati uticaja na zasnivanje, nastanak i prestanak obligacionih odnosa. U protivnom, takav ugovor bi se mogao osporiti. Ravnopravnost strana se podrazumjeva za sve vrijeme postojanja obligacionog odnosa, dakle, kako u vrijeme uspostavljanja obligacinog odnosa, tako i u vrijeme izvrenja obaveza iz tog odnosa. (Na primjer, kod dvostrano obaveznih ugovora niti jedna ugovorna strana nije duna ispuniti svoju obavezu, ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu iz toga odnosa, osim ako drugaije odreeno zakonom, ugovorom ili ako drugaije proistie iz same prirode oblugacionog odnosa. )

4.3. Naelo savjesnosti i potenja Zakon o obligacionm odnosima ovaj pravni standard izdie na nivo naela i propisuje: U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa strane su dune da se pridravaju naela savjesnosti i potenja Savjesnost u subjektivnom smislu postoji kada su postupci strana u obligacionom odnosu u svemu odraz njihovih istinitih uvjerenja u odnosu na konkretne injenice koje su predmet njihovog pravnog odnosa. Na primjer, savjesno postupa prodavac koji prodaje stvar u uvjerenju da je njen vlasnik. On postupa nesavjesno, ako zna ili moe prema okonostima znati da nije vlasnik stvari koju prodaje. Isto vai i za kupca. Savjesnost u objektivnom smislu (potenje) je drutvena ocjena ponaanja strana u obligacionom odnosu koja se vri kroz prizmu zakonskih propisa, obiaja i okolnosti konkretnog sluaja, nezavisno od njihovog subjektivnog (psihikog) odnosa prema pravno relevantnim injenicama iz navedenog odnosa. 4.4. Naelo zabrane zloupotrebe prava

Pod zloupotrebom prava podrazumjeva vrenje prava koje je protivno svrsi zbog koje je ono dato, odnosno cilju zbog kojeg je to pravo priznato, odnosno ustanovljeno. Pravo jednog lica, po pravilu, ogranieno je pravom nekog drugog lica, tako da se slobodno moe rei da pravo jednog lica prestaje tamo gdje poinje pravo drugog lica. Na primjer, predstavlja zloupotrebu prava, kada vlasnik svoje pravo da obrauje vlastito imanje vri tako da navodnjavajui svoju njivu poplavi dvorite susjednog imanja, ili kad prekomjernim i neuobiajenim crpljenjem vode iz zajednikog izvora ostavlja ostale korisnike vodovoda bez vode. 4.5. Naelo jednake vrijednosti davanja (naelo ekvivalencije) Ovaj pravni princip ugovornog prava podrazumjeva jednak odnos imovinskih vrijednosti koje su angaovane u konkretnom obligacionom odnosu i ima za cilj da zatiti obje strane u tom odnosu, odnosno sprijei da doe do naruavanja principa pravinog odnosa uzajamnih davanja. Na primjer, kod ugovora o kupoprodaji, cijena koja se plaa za stvar koja je predmet prodaje mora da je bar priblino jednaka vrijednosti stvari na tritu. Utvrenje da li je u konkretnom ugovornom obligacionom odnosu narueno naelo jednake vrijednosti davanja vri se metodom uporeivanja vrijednosti, stim da je postojanje nesrazmjere u uzajamnim davanjima, faktiko pitanje, koje se od strane suda utvruje u svakom konkretnom sluaju. Naelo nema apsolutan karakter, tako da se pod njim ne podrazumjeva matematika podudarnost uzajamnih davanja strana ugovornica, odnosno ne trai se da uzajamna davanja budu potpuno ekvivalentna. Naruavanje naela povlai nitavost posla. 4.6. Naelo zabrane prouzrokovanja Naelo neminem laedere odnosno ne nanosi tetu drugome , vue korijene jo iz rimskog prava. ZOO ovo naelo iskazuje kroz pravilo da je svako duan da se uzdri od postupaka koji drugome mogu prouzrokovati tetu i odnosi na potencijalne (budue) tetnike, a ne na one koji su tetu ve prouzrokovali. Pravilo ima i izuzetke propisane zakonom. Uzdravanje od nanoenja tete drugome podrazumjeva kako aktivno tako i pasivno ponaanje, dakle uzdravanje od injenja i uzdravanje od neinjenja. Pravilo sadrano u l.16 ZOO je leges imperfectae, dakle nepotpuna norma koja sadri samo dispoziciju (dunost uzdravanja od injenja tete), ali ne i sankciju koja bi pogodila potencijalnog poinioca tete tj. onoga koji se te norme ne pridrava. 4.7. Dunosti ispunjenja obaveze, odgovornost za ispunjenje i gaenje obaveze Ovo naelo se obino izraava pravilo da strane u obligacionom odnosu imaju dunost da ispune svoje obaveze u svemu kako one glase i snose odgovornost za njihovo ispunjenje. Ukoliko jedna strana u obligacionom odnosu ne ispuni svoju obavezu, druga ima ovlatenje da svoje pravo ostvari prinudnim putem, odnosno da sredstvima prinude natjera drugu stranu da na ispunjenje obaveze. U ugovornim obligacionim odnosima ovo naelo se izraava kroz staro pravilo rimskog prava: Pacta sunt servanda, to u prevodu znai da je ugovor za ugovorne strane zakon.

4.8. Paljivo ponaanje u izvravanju obaveza i ostvarivanju prava (standardi panje) Zakonodavac propisuje i izvjesne standarde panje kojih se strane u obligacionim odnosima trebaju pridravati u izvravanju svojih obaveza. U graansko-pravnim obligacionim odnosima, od uesnika obligacionog odnosa se u izvravanju obaveza, zahtjeva panja dobrog domaina (panja prosjeno paljivog ovjeka odreene sredine). U privredno-pravnim obligacionim odnosima, od uesnika se oekuje panja dobrog privrednika (poveana panja koja se u pravnom prometu zahtjeva od lica koja su obligacioni odnos zasnovali u okviru poslovene djelatnosti kojom se bave). Ako se od odreenih lica koja se bave profesionalnom djelatnou (ljekar, advokat i dr.) zahtjeva poveana panja u izvravanju obaveza iz te djelatnosti, postupanje po pravilima struke i obiajima, tada govorimo o standardu panje dobrog strunjaka. Strana u obligacionom odnosu koja ima ovlatenje da zahtjeva ispunjenje obaveze (povjerilac), duna je da se u ostvarivanju toga prava uzdri od postupaka kojima bi se otealo ispunjenje obaveze druge strane u obligacionom odnosu.

4.9. Primjena dobrih poslovnih obiaja

Strane u obligacionom odnosu imaju dunost da u pravnom prometu postupaju u skladu da sa dobrim poslovnim obiajima, tj. poslovnom trgovakom praksom koja je u toliko irokoj upotrebi, tako da privrednici u meusobnim poslovnim odnosima oekuju da e ugovorne strane postupati u skladu sa takvom praksom. Kodifikovani poslovni obiaji se nazivaju uzanse. Uzanse se se dijele na opte i posebne. Opte uzanse reguliu na opti nain sve privrednno-pravne poslove. Posebne uzanse reguliu pravne odnose iz tano odreenih privrednih oblasti. ZOO je ostavio prostor za primjenu uzansi jer je propisao da e se uzanse primjeniti u onim sluaajevima ako su ugoorne strane ugovorile njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proistie da su njihovu primjenu htjele. 4.10. Jedinstvenost regulisanja ugovornih i drugih obligacionih odnosa

ZOO uvodi naelo da se odredbe zakona koje se odnose na ugovore jedinstveno primjenjuju bez obzira da li se radi o ugovorima graanskog ili privrednog prava. Jedinstvenost regulisanja obligacionih odnosa proistie i iz zakonske odredbe prema kojoj je propisuje da se odredbe Zakona koje se odnose na ugovore shodno primjenjuju i na druge pravne poslove. Dakle svi ugovorni obligacioni odnosi se u Zakonu o obligacionim odnosima reguliu na jedinstven nain, stim da zakonodavac posebnom odredbom regulie posebnu kategoriju privrednih ugovora kao: ugovora koje preduzea i druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost, zakljuuju meu sobom u obavljanju djelatnosti koje sainjavaju predmete njihovog poslovanja ili u vezi sa tim djelatnostima.

5.

Pojam obligacionog odnosa

Obligacioni odnos ili obligacija je pravni odnos izmeu odreenih subjekata prava koji predstavljaju strane u tom odnosu, na osnovu kojeg, jedna strana (povjerilac, creditor), ima pravo (ovlatenje) da zahtjeva od druge neko davanje, injenje ili neinjenje, a druga strana (dunik, debitor) , obavezu da takav zahtjev ispuni. U obligacinom odnosu uvijek postoje dvije strane sa jednim ili vie subjekata prava, od kojih svaka, po pravilu, ima odreena prava i obaveze. Sa stanovita povjerioca, obligacija je potraivanje, a sa stanovita dunika, ona predstavlja dug. Strane u obligacionom odnosu ne moemo posmatrati samo na takav nain da redovno jedna strana ima ovlatenje, a druga strana obavezu, ve i tako da i jedna i druga strana, u meusobnom odnosu, imaju i prava i obaveze, te da se i jedna i druga strana, u konkretnom odnosu istovremeno mogu pojaviti kako u svojstvu povjerioca, tako i u svojstvu dunika. Tako, kod ugovora o kupo-prodaji, postoje 2 strane, prodavac i kupac, od kojih svaka ima i ovlatenje i obavezu, odnosno i potraivanje i dugovanje prema drugoj strani. Prodavac ima ovlatenje da zahtjeva isplatu cijene za prodatu stvar, i sa toga aspekta on je povjerilac prema kupcu, ali ima i obavezu da prenese svojinu na stvari koju prodaje i istu preda kupcu, pa se u tom smislu istovremeno nalazi i u poloaju dunika.

6.

Osobine obligacionog odnosa

Obligacioni odnos (obligacija) kao imovinsko-pravni odnos izmeu odreenih lica na osnovu kojeg nastaju odreena prava i obaveze samo za uesnike toga odnosa, ima slijedee osnovne osobine : - obligacioni odnos je imovinskopravni odnos, - obligacioni odnos je pravni odnos izmeu odreenih lica, - obligacioni odnos je pravni odnos odreene sadrine, - obligacioni odnos ima relativan karakter,tako da djeluje samo izmeu subjekata tog odnosa (dejstvo inter partes). 6.1. Obligacioni odnos je imovinsko pravni odnos U obligacionom odnosu neposredno konkuriu imovinski interesi subjekata toga odnosa kao nosioca prava ili obaveza, u vidu poveanja ili smanjenja imovine. Kod ugovora o poklonu, na primejr, darodavac ima interes da iz odreenih razloga svoju imovinu smanji, a daroprimac svoju imovinu povea. Interes ne mora biti i neposredno izraen, kao u prethodnom sluaju, ve se moe manifestovati i kroz korist koju jedna strana od toga odnosa ima, kao na primjer u sluaju ugovora o posluzi kada poslugoprimac besplatno upotrebljava stvar. Obligacioni odnos je dakle pravni odnos zasnovan na imovinskom interesu koji se neposredno ili posredno moe izraziti u novcu, pa makar i neadekvatno. U sluaju povrede prava iz obligacionog odnosa, slijedi sankcija imovinskog karaktera koja neposredno ili posredno pogaa imovinu i imovinske vrijednosti dunika i manifestuje se u obliku povraaja u preanje stanje ili naknade tete.

6.2. Obligacioni odnos je odnos izmeu odreenih lica Za ovu karakteristiku obligacije je bitna odreenost lica koji uestvuju u pravnom odnosu (zna se koja su to lica) i njihov pravni poloaj u tom pravnom odnosu. Povjerilac, kao aktivna strana u obligacionom odnosu, bez obzira na izvor obligacionog odnosa (ugovor, prouzrokovanje tete, neosnovano obogaenje, poslovodstvo bez naloga), ima ovlatenje odnosno subjektivno pravo da zahtjeva od dunika izvrenje dune radnje. Dunik, kao pasivna strana u obligacionom odnosu, bez obzira na izvor obligacionog odnosa (ugovor, prouzrokovanje tete, neosnovano obogaenje, poslovodstvo bez naloga), ima obavezu da, pod prijetnjom graansko-pravne sankcije izvri dugovanu radnju. Kod dvostrano - obaveznih ugovora, povjerilac i dunik se mogu nai u dvostrukoj ulozi, dakle istovremeno u svojstvu povjerioca i u svojstvu dunika (prodaja, zajam , zakup). Kod jednostrano-obaveznih ugovora (poklon, prouzrokovanje tete, sticanje bez osnova), jedna strana je uvijek i samo povjerilac, a druga uvijek i samo dunik. 6.3. Obligacioni odnos je pravni odnos odreene sadrine Sadrinu obligacionog odnosa ine prava i obaveze subjekata obligacionog odnosa i to pravo povjerioca da moe da trai odreeno davanje, injenjenje ili neinjenje i obaveza dunika da takav zahtjev ispuni. Na primjer, ako jedna strana u obligacionom odnosu ima obavezu da prenese na drugu pravo svojine, a druga strana da na ime toga isplati odreenu cijenu, onda kaemo da sadrina tog obligacionog odnosa ukazuje da je rije o ugovoru o kupoprodaji. Isto tako, ako jedna strana ima obavezu da odreenu koliinu novca prenese u svojinu druge strane, a druga obavezu da istu koliinu novca, nakon odreenog vremena uz odreenu naknadu vrati, ona kaemo da je sadrina toga obligacionog odnosa ugovor o zajmu. Sadrinu obligacije ine prava i obaveze koje razlikuju jedan obligacioni odnos od drugog, dok predmet obligacije predstavljaju, u stvari samo obaveze, koje iz konkretnog obligacionog odnosa nastaju, dakle odreeno davanje, injenje ili neinjenje odnosno uzdravanje, trpljenje, odnosno dare, facere, non facere. Predmet obligacije moe biti samo ono to je mogue ispuniti, pri emu se misli kako na faktiku, tako i na pravnu nemogunost. Predmet obligacije mora biti dozvoljen sa aspekta javnog poretka, morala i prinudnih propisa. Takoe, predmet obligacije mora biti dovoljno odreen ili bar odrediv, kako bi se znalo ta u emu se sastoji davanje, injenje ili pak neinjenje. 6.4. Obligacioni odnos je relativnog karaktera Relativnost obligacionog odnosa ili obligacije znai da obligacioni odnosi proizvode dejstva samo izmeu subjekata toga odnosa, dakle izmeu povjerioca i dunika inter partes), a da se treega ne tiu. Iz obligacionog odnosa nastaje subjektivno pravo (ius ad rem) koje pripada samo povjeriocu, koje daje osnov da se ono istakne u obliku potraivanja samo prema drugoj strani u obligacionom odnosu - duniku, a ne i prema nekom treem licu, koji u tom odnosu ne uestvuje. Na primjer, prodavac kao povjerilac ima pravo da zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene istakne samo prema kupcu, a ne i prema svakom licu kod koga se predmet priodaje nalazi. Nasuprot prednjem vlasnik stvari kao nosilac stvarno-pravnog ovlatenja (ius in rem), povraaj svoje stvari moe da trai od bilo koga kod koga se njegova stvar nalazi, jer njegovo subjektivno pravo djeluje prema svima (erga omnes). Odstupanje od relativnosti se susree kod ugovora u korist treeg, kada tree lice stie pravo da samostalno zahtjeva ispunjenje ugovorne obaveze u svoju korist i drugih.

7.

Izvori obligacionih odnosa

Izvori obligacija su pravno relevantne injenice za ije postojanje zakon vezuje nastanak obigacionog odnosaobligacije. Izvore obligacionih odnosa osnove nastanka obligacija ili materijalne izvori obligacija treba razlikovati od formalnih izvora obligacionog prava o kojima smo ranije govorili. Prema ZOO izvori obligacija su : - ugovor, - prouzrokovanje tete, - sticanje bez osnova, poslovodstvo bez naloga, - jednostrana izjave volje (javno obeanje nagrade, izdavanje vrijednosnih papira) - druge zakonom utvrene injenice

OBLIGACIONO PRAVO DRUGI DIO 10. Podjela obligacija prema karakteru sankcije na civilne i naturalne (prirodne) obligacije; - prema predmetu obligacije na pozitivne i negativne obligacije, obligacije rezultata (cilja) i obligacije sredstva, novane i nenovane obligacije ; - prema nainu ispunjenja i vremenu trajanja obligacije na trenutne i trajne obligacije ; - prema odreenosti i mnoini predmeta na individualizovane i generine obligacije, kumulativne , alternativne i fakultativene obligacije ; - prema djeljivoti predmeta obligacije i mnoini subjekata na djeljive i nedjeljive obligacije, solidarne obligacije i to: (pasivne solidarne obligacije i aktivne solidarne obligacije)

10.1. Podjela obligacija prema karakteru sankcije (civilne i prirodne obligacije) Civilne obligacije su takve obligacije koje posjeduju mo prinudnog ostvarenja tako da povjerilac moe podii kod nadlenog suda tubu protiv dunika i zahtjevati ostvarenje svoga potraivanja putem prinudnog izvrenja na imovini dunika. Civilne obligacije karakterie postojanje neposredne pravne sankcije za sluaj da dunik ne ispuni svoju obavezu iz konkretnog obligacionog odnosa. Najvei broj obligacija sadri u sebi pravnu sankciju. Prirodne (naturalne) obligacije su one koje u sebi ne sadre pravnu sankciju u sluaju da dunik ne ispuni svoju obavezu, to znai da se obaveze iz navedene obligacije ne mogu realizovati sudskom putem. Ako dunik sam izvri svoju obavezu, on vie ne moe zahtjevati vraanje datoga s pozivom na prirodnu obligaciju, jer se smatra da je izvrio neto to je inae bio duan uiniti. Prirodne obligacije su : zastarjele obligacije, obligacije kod ijeg zakljuenja nije potovana odreena dokazna forma i obligacije dozvoljene igre ili opklade, ako predmet igre ili opklade nije prodat. a/. Zastarjele obligacije kao prirodne obligacije Pravo zahtjevati ispunjenje obaveze iz neke obligacije nije apsolutno, nego, po pravilu, relativno i vezano je za izvjestan rok trajanja. Kada taj rok protekne, a povjerilac se u tom roku nije koristio svojim pravnom da podigne tubu protiv dunika, nastupit e zastarjelost njegovog potraivanja tj. on e izgubiti pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze od dunika sudskim putem. To ne znai da povjerilac i u takvom sluaju ne moe podii tubu radi ostvarenja svoga (ve zastarjelog) potraivanja, jer se sud ne obazire na zastarjelost po slubenoj dunosti, ve samo po prigovoru. Ako takav prigovor dunik kao tueni ne istakne, sud je ovlaten da obavee tuenog dunika da ispuni obavezu. Meutim, ako takav prigovor bude istaknut sud e odbiti tubeni zahtjev kao neosnovan . b/. Obligacije bez dokazne forme kao prirodne obligacije Ako se kod zasnivanja obligacionog odnosa zahtjeva forma kao dokazno sredstvo zakljuenja odreenog pravnog posla (forma ad probationem), u sluaju nepotovanja dokazne forme, smatra se da postoji obligacija, ali da ima karakter prirodne obligacije, tj. subjektivna prava koja iz nje proistiu se ne mogu ostvariti prinudnim putem. Kao primjer navodimo usmeno obeanje poklona, bez predaje predmeta poklona. Prema paragrafu 943 OGZ na osnovu usmeno zakljuenog ugovora o poklonu, bez prave predaje poklonjene stvari, poklonoprimac ne dobiva pravo tube. Ako je za zasnivanje odreene obligacije propisana odreena sveana forma koja predstavlja uslov nastanka tog obligacionog odnosa (tzv.forma ad solemnitatem) , a strane obligacionom odnosu se nisu pridravale te forme, takav obligacioni odnos nee ni nastati, odnosno obligacija ne postoji. Na primjer, pismena forma ugovora i ovjera potpisa ugovaraa kod ugovora o prometu nepokretnosti od strane suda odnosno notarska obrada ugovora. c/. Obligacije iz dozvoljene igre ili opklade ako predmet igre ili opklade nije predate Obaveze koje su nastale iz dozvoljene igre na sreu ili opklade, a predmet igre ili opklade pri tome nije predat, imaju takoe karakter naturalnih obligacija, koje se ne mogu sudskim putem ostvariti. Meutim, ako dunik takvu obavezu ispuni, smatra se da je ispunio punovanu obligaciju i ne moe traiti povrat onoga to je dao s pozivom na isplatu nedugovanog.

10.2. Podjela obligacija prema predmetu obligacije Prema predmetu obligacije se dijele na pozitivne i negativene, obligacije sredstva i obligacije cilja, novane i nenovane obligacije. a/. Pozitivne i negativne obligacije Pozitivne obligacije su one obligacije iju su predmet obaveze koje se sastoje u odreenom davanju ili pak injenju odreenih radnji, dakle aktivnom ponaanju dunika, kao to su na primjer: - predaja predmeta kuoprodaje kod ugovora o prodaji, - predaja zakupljene stvari zakupcu, - predaja predmeta posluge poslugoprimcu, - obavljanje odreenog rada ili djela, - plaanje naknade tete, - objavljivanja ispravke u novinama, - isplata nagrade u sluaju javnog obeanja nagrade, - vraanje steenog bez osnova, itd. Negativne obligacije su one koje imaju za predmet odreeno neinjenje bilo u vidu uzdravanja od injenja ili pak trpljenja. Negativne obligacije se najee ustanovljavaju ugovorom. Tako, na primjer, predmet ugovora izmeu dva susjeda moe biti da nee uz meu graditi odreene objekte. Isto tako , predmet obaveze jednog susjeda moe se sastojati u trpljenju da njegov susjed prolazi preko njegove zemlje ili dvorita itd. Kod pozitivnih obligacija, zastarjeanje, po pravilu, poinje tei prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze. Kod negativnih obligacija, zastarjevanje poinje tei kada je dunik prestao da se uzdrava od odreene radnje koja je bila predmet negativne obligacije. b/. Obligacije rezultata (cilja) i obligacije sredstva Obligacije rezultata (cilja) su takve obligacije kog kojih se izvrenjem prestacije postie rezultat (cilj) radi koga je obligacija nastala. Taj cilj je tano odreen i dunik je ispunio svoju obavezu kada ostvari taj cilj.Ukoliko se taj cilj (rezultat) zbog kojeg je obligacija zasnovana ne ostvari, smatra se da obligacija nije ispunjena i u tom sluaju e povjerilac imati pravo na naknadu tete. Najvei broj obligacija imaju karakter obligacija rezultata. Tako na primjer, kod ugovora o prodaji, prodavac je u obavezi da na kupca prenese pravo svojine stvari i tu svrhu mu stvar preda, pa ukoliko taj rezultat odnosno cilj ne postigne , smatrae se da nije izvrio svoju obavezu, zbog ga e biti duan, da kupcu nadokanadi tetu. Obligacije sredstva su takve obligacije kod kojih se izvrenjem prestacije ne mora postii odreeni cilj odnosno rezultat za povjerioca. Dunik je samo u obavezi da izvri odreenu radnju u skladu sa odgovarajuim standardom panje (na primjer po pravilima odreene struke), ali nee biti odgovoran za tetu, ako se preduzetom radnjom nije ostvario cilj (rezultat) posla. Na primjer, bolnica koja se obavezala da e lijeiti pacijenta izvrila je svoju obavezu ako je pacijenta lijeila u skladu sa odgovarajuim standardima panje i po pravilima struke, iako se rezultat obligacije nije ostvario, jer je pacijent umro. Dakle, smatra se da je bolnika ustanova izvrila svoju obavezu i pored injenice to nije postignut krajni cilj, odnosno rezultat ugvoorenog posla. c/. Novane i nenovane obligacije Novane obligacije su obligacije koje imaju za predmet predaju odreene sume novca. Na primjer: obaveza kupca da plati cijenu u novcu,obaveza tetnika da oteenom nadoknadi tetu u jovcu, obaveza poslodavca da radniku isplati naknadu za rad (platu) u novcu, itd. U sluaju zakanejnja plaa se kamata. Nenovane obligacije su obligacije koje za predmet imaju davanje (predaju) nekih drugih stvari koje nisu novac, odnosno odreeno injenje ili neinjenje koje nema nepsoredno novani izraz. Na primjer, naknada tete popravakom oteene stvari ili davanjem stvari iste vrste i kvalitete, objavljivanje ispravke informacije, kada prodavac ima obavezu da prodatu stvar preda kupcu itd. 10.3. Podjela oblicija prema nainu ispunjenja i vremenu trajanja Trenutne obligacije su one kod kojih se ispunjenje sastoji u jednom, trenutnom aktu davanja injenja ili uzdravanja. Ispunjenje obaveze se realizuje trenutno - odjednom. Na primjer, predaja stvari iz ruke u ruku, potpuna isplata kupoprodajne cijene, zakupnine, nagrade ili naknade u jednom aktu, jednokratni prolaz preko neije zemljita i slino. Trenutne obligacije prestaju ispunjenjem obaveze. Trajne obligacije su one koje se ispunjavaju preduzimanjem vie akata davanja, injenja ili uzdravanja u

odreenom vremenskom periodu. Realizacija akata ispunjenja (davanje, injenje ili uzdravanj) se preduzima trajnim, kontinuiranim ponaanjem koje se prostire u vremenu. Na pr. Isplata cijene na rate i sl. 10.4. Podjela obligacija prema odreenosti i mnoini predmeta Prema odreenosti predmeta obligacije one se dijele na individualizovane i generine obligacije. a./Individualizovane obligacije su takve obligacije kod kojih je akt davanja, injenja ili uzdravanja tano i potpuno odreen, tako da se obligacija ispunjava preduzimanjem tog akta. Dunik duguje samo onaj predmet koji je individualizovan i nedvosmisleno odreen (in obligatione), i tim predmetom se vri i ispunjenje obligacije ( in solutione). Na primjer: da bi se oslobodio obaveze dunik treba da preda kupcu jednosoban stan povrine 65 m2 na II spratu zgrade izgraene na k..br.11 KO Banja Luka u zl.Banjaluka 22. Dunik individualno odreene stvari oslobaa se obaveze ako ona propadne. b/.Generike obligacije su takve obligacije kod kojih je davanje, injenje ili uzdravanje odreeno samo prema rodu ili vrsti, tako da se obligacija ispunjava preduzimanjem akta iz okvira odgovarajueg roda ili vrste, a prema izboru dunika. Kod ovih obligacija dunik duguje stvari odreenog roda (in obligacione) , a ispunjava obligaciju predajom odreene koliine stvari toga roda i odreenog kvaliteta (in solutione). Rod dugovane stvari se moe odrediti najire i opisno, kao na primjer: dunik duguje 500 kg penice, 10 kg soli, 20 kg jabuka, 2 tone cementa i sl. Za generike stvari je vaan kvalitet stvari. Dunik ove obligacije e se osloboditi obaveze ako isporui stvari ugovorenog kvaliteta, a u sluaju da kvalitet stvari nije ugovoren on e se osloboditi obaveze ako isporui stvar srednjeg kvaliteta. U zavisnosti od toga da li imaju jedan ili vie predmeta dijele se i na kumulativne, alternativne i fakultativne obligacije. Kumulativne obligacije su takve obligacije kod kojih dunik duguje dva ili vie predmeta i sve te predmete mora predati povjeriocu da bi se oslobodio svoje obaveze. Kod ovih obligacija nema mogunosti izbora, ve samo predaja svih dugovanih predmeta, bez obzira koliko ih ima predstavlja jedinstveni sadraj sunikove obaveze. Povjerilac je ovlaen da zahtjeva predaju svih predmeta odjednom, ukoliko nije to drugo predvieno. Alternativne obligacije su takve obligacije kod kojih dunik duguje dvije ili vie stvari ili radnji (due res sunt in obligacione) , ali predmet ispunjenja obligacije je predaja samo jedne stvari ili izvrenje samo jedne od dugovanih radnji (ena res est in solutione), tako da se obligacija gasi kada dunik ispuni jednu od dvije stvari ili radnji koje su predmet obaveze. Pravo izbora koju e od dvije ili vie obaveza (radnje) ispuniti, pripada duniku, koji u principu ne moe odustati od ve izvrenog izbora. Ako se dunik ne koristi svojim pravom izbora, pravo izbora prelazi na povjerioca. Na primjer, kada je jedno lice u obavezi da drugom licu preda odreenu stvar, odnosno obavi odrei rad (sat, popravi mainu za ve) ili pak da mu isplati 100,00 KM, ono e se osloboditi obaveze ako ispuni jednu od alternativnih obaveza, prema svom izboru, dakle, ako povjeriocu preda sat, popravi mainu za ve ili ako mu isplati 100,00 KM. Fakultativne obligacije (facultas alternativa) su takve obligacije kog kojih se duguje jedan odreeni predmet (una res est in obligatione) , ali obligacija moe prestati i kada povjerilac primi, odnosno kada dunik preda dugovani ili neki drugi odreeni predmet. (due res est in solutione). Povjerilac moe zahtjevati od dunika samo dugovani predmet, ali ne i onaj kojim dunik, ako hoe, moe ispuniti svoju obavezu, jer je na duniku pravo izbora (facultas alternativa). 10.5. Podjela obligacija prema djeljivosti predmeta i mnoini subjekata Prema djeljivosti predmeta obligacije se dijele na djeljive i nedjeljive obligacije, a prema mnoini subjekata na tzv. solidarne obligacije. Djeljive obligacije su takve obligacije iji se predmet moe podijeliti i ispuniti u vie istovrsnih dijelova, stim da dugovani predmet zbog toga ne izmjeni sutinu, niti izgubi od svoje vrijednosti. Djeljiva je obligacija postoji kada je predmet obaveze predaja odreene koliine ita kao djeljive stvari, a nedjeljiva u sluaju kada je predmet obaveze predaja jedne violine, ili jednog automobila. Ako na strani povjerioca iili dunika postoji vie subjekata, a obligacija nije solidarna, svaki od povjerilaca moe traiti ispunjenje samo svoga dijela obligacije, a svaki od dunika je duan ispuniti samo samo svoj dio obaveze. Djeljiva obaveza sa vie povjerilaca zove se aktivnom, a djeljiva obaveza sa vie dunika, pasivnom djeljivom obligacijom. Djeljiva obligacija nastaje iz ugovora ili zakona (univerzalne sukcesije). Nedjeljive obligacije su takve obligacije iji se predmet ne moe podijeliti ili ispuniti u vie istovrsnih dijelova, a da se time ne izmjeni njegova sutina ili ne smanji njegova vrijednost. Ove obligacije se ne mogu djelimino ispuniti, tako da obligacija postoji sve dok ne bude ispunjena u potpunosti. U sluaju mnoine povjerilaca (aktivna nedjeljiva obligacija) ili dunika (pasivna nedjeljiva obligacija) , svaki sapovjerilac i svaki sudunik je, u principu, subjekt cijele trabine odnosno duga, tako da svaki povjerilac moe zahtjevati ispunjenje cijele trabine, a svaki dunik ima obavezu ispunjenja duga u cjelini. Kad jedan od dunika ispuni dug u cjelini, on stie prema ostalim dunicima pravo regresa, tj.da od njih zahtjeva isplatu onih dijelova koji

oni duguju prema unaprijed utvrenoj veliini, a ukoliko veliina tih dijelova nije unaprijed utvrena, onda ima pravo na isplatu dijelova dobijenih podjelom cijelog duga na ravne dijelove. Solidarne obligacije su takve obligacije sa vie dunika ili povjerilaca kod kojih je svaki dunik u obavezi da ispuni cijeli dug, odnosno kod kojih je svaki povjerilac ovlaten da zahtjeva isplatu cijelog duga, ali tako da kada jedan od dunika ispuni cio dug kao obavezu, ostali se oslobaaju obaveze prema povjeriocu. Kada jedan povjerilac naplati cijelu trabinu, obaveza prestaje prema ostalim povjeriocima i oni vie nemaju ovlatenje da trae isplatu duga od dunika. Solidarna obaveza je jedinstvena i nedjeljiva. Postoji samo jedna obaveza, a ne onoliko obaveza koliko ima dunika. Svi dunici su obavezni da je ispune u potpunosti, ali ispuni li obavezu makar jedan od njih, obaveze prema povjeriocu se oslobaaju svi ostali solidarni dunici. Pravilo je da kod solidarnih obaveza da niti jedna dunik svojim postupcima ne moe pogoravati poloaj ostalih solidarnih dunika. tetne radnje ili proputanja jednog dunika u solidarnoj obligaciji pogaaju samo onoga dunika koji je tu radnju preduzeo, a ne i ostale solidarne dunike. Pasivna solidarna obligacija ili solidarnost dunika je takva solidarna obligacija sa vie dunika gdje svaki dunik odgovara za cijelu obavezu i povjerilac moe po svojoj volji zahtjevati ispunjenje obaveze u cjelini od bilo kojeg dunika. Kada makar i jedna dunik obavezu ispuni, ostali se oslobaaju obaveze. Solidarni dunici su svi zajedno subjekti jedne obligacije i u pogledu ispunjenja obaveze prema povjeriocu odgovaraju prema principu svi za jednoga , jedan za sve. Solidarni dunik koji je obavezu ispunio ima pravo da trai od svakog sudunika da mu nadoknadi dio obaveze koji otpada na njega prema pravilima njihovog meusobnog odnosa, dakle ima pravo regresa. Pasivna solidarna obligacija nastaje na osnovu ugovora, testamenta ili Zakona. Pasivna solidarnost, na primjer, postoji kod Ugovora o kreditu kada se vie lica, kao sudunici, ugovorom obavee vratiti banci cjelokupan iznos kredita. Aktivna solidarna obligacija (solidarnost povjerilaca) je takva obligacija sa vie povjerilaca kod koje svaki povjerilac ima pravo da zahtjeva od dunika ispunjenje cijele obaveze, ali kada dunik svoju obavezu ispuni prema jednom povjeriocu, obligacija se gasi i prema ostalim sapovjeriocima. Dunik duguje dug svima sapovjeriocima, ali ga je duan ispuniti samo jednom od njih. Meutim ovo dunikovo pravo izbora sapovjerioca prestaje onoga trenutka kada jedan od sapovjerilaca protiv njega podnese tubu. U tom sluaju dunik je vezan za tog povjerioca i moe se osloboditi obaveze samo ako obavezu ispuni tom povjeriocu koji je podnio protiv njega tubu nadlenom sudu. Aktivna solidarnost se nikada ne pretpostavlja, to znai da ona uvijek mora biti ugovorena ili zasnovana na zakonu. Aktivna solidarnost moe nastati i na osnovu testamenta. 11. Opti pojam ugovora Pod ugovorom se u graanskom pravu smatra saglasnost volja dva ili vie lica kojom se postie neko pravno djestvo. Pod ugovorom u obligacionom pravu ili obligaciono-pravnim ugovorom se smatra saglasnost volja dva ili vie lica kojim se postie neko obligaciono pravo dejstvo. Saglasno iznesenoj definiciji, ugovor je uvijek dvostrani pravni posao, jer u tom poslu uvijek uestvuju najmanje dva lica koja saglasnou volja (konsenzusom) ostvaruju neko obligaciono dejstvo. Obligaciono dejstvo saglasnosti volja se ispoljava u nastanku, modifikaciji ili prestanku nekog obligacionog odnosa. Termin ugovor ima korijene u rimskim rijeima contractus i pacta. U rimskom pravu, contractus je oznaavao samo onu saglasnost volja koja je bila zatiena tubom predvienom u ius civile. Ostale saglasnosti volja koje nisu bile utuive (nisu uivale sudsku zatitiu), u rimskom pravu su se zvale pacta. Za ugovore se ponekad koriste i rijei konvencija, pakt i sporazum. Navedenei termini su preteno prihaveni u meunarodnom pravu. 11.1. Sastojci ugovora Bitni sastojci ugovora (essentialia negotii), su oni minimalni sastojci koji su neophodni za postojanje ugovora i zavise od vrste ugovora. (kupoprodaja, zajam, zakup, poklon i sl). Bitni sastojci ugovora imaju subjektivnu i objektivnu komponentnu. Objektivno bitni sastojci ugovora su oni koji su predvieni pravnim propisom, a subjektivni bitni sastojci su oni koji su odreeni voljom ugovornih strana. Prirodni sastojci ugovora (naturalia negotii) su takvi sastojci ugovora koji strane ne moraju ugovoriti, ali uprkos tome oni ine sastavni dio ugovora i vae, jer to propisuje Zakon. Na primjer, prirodni sastojak ugovora o prodaji je odgovornost prodavca za pravne i materijalne nedostatke. Sporedni sastojci ugovora (accidentalia negotii) su takvi sastojci koji se ne odnose ni na jednu vrstu ugovora, ali ih same ugovorne strane mogu dogovoriti i predvidjeti u ugovoru. 12. Uslovi za zakljuenje ugovora (poslovna sposobnost)

- da ugovorne strane imaju poslovnu sposobnost - da postoji saglasnost izjava volja ugovornih strana - da postoji predmet ugovora - da postoji valjan osnov ugovora - da postoji odreena forma ugovora kod pojedinih ugovora A. Poslovna sposobnost ugovornih strana u vrijeme zakljuenja ugovora je uslov za punovanost svakog ugovora bilo da se radi o fizikim ili pravnim licima. Potpunu poslovnu sposobnost imaju punoljetna fizika lica (18 godina ivota) kojima poslovna sposobnost nije oduzeta i koja nisu pod starateljstvom, kao i fizika lica koja nisu navrila 18 godina ivota, ako su zakljuila brak. Sva maloljetna fizika lica koja nisu navrila 15 godina ivota, kao i punoljetna lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost su potpuno poslovno nesposobna, tako da ugovori koji bi oni zakljuili nebi proizvodili pravno djestvo. Za njih ugovore zakljuuju njihovi roditelji, odnosno staraoci kao zakonski zastupnici. Od ovoga pravila postoje i izuzeci. Naime, potpuno poslovno nesposobna lica mogu ipak zakljuivati teretne ugovore manjeg znaaja, kao to je, na primjer kupovina namirnica, novina i slino. Oni bi takoe mogli zakljuivati i one dobroine ugovore iz kojih za njih prozilaze samo prava, a ne i obaveze, pa bi tako, punovano mogli primiti poklon. Ogranieno ili djelimino poslovno sposobna fizika lica mogu bez saglasnosti zakonskog zastupnika zakljuivati ugovore ije im je zakljuenje zakonom dovoljeno. Tako maloljetnik koji je navrio 15 godina moe zasnovati radni odnos (zakljuiti ugovor o radu) i slobodno raspolagati svojom zaradom. Poslovnu sposobnost imaju i pravna lica. Ona mogu punovano zakljuivati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti. Ugovore u ime pravnih lica zakljuuju njihovi organi zastupnici ili pak lica koja ovi ovlaste. Ako je ugovor zakljuen izvan okvira pravne sposobnosti pravnog lica, on nee proizvoditi pravno dejstvo. B. Saglasnost volja ugovornih strana Ugovor se smatra zakljuenim kada ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim sastojcima ugovora. Za nastanak ugovora je potrebno postojanje i sadejstvo slobodno izraenih volja podobnih da proizvedu odreene pravne posljedice, od kojih jedna ima obiljeja inicijative (ponude), a druga obiljeja prihvatanja te inicijative (prihvat ponude). Inicijativa za zakljuenje ugovora je izjava volje ponudioca upuena ponuenom i zove se ponuda, a izjava ponuenog da prihvata ponudu, zove se prihvat ponude. Volja koja dovodi do zakljuenja ugovora mora imati sva obiljeja pravno relevantne volje, to podrazumjeva postojanje svijesti i namjere (htijenja) da se proizvedu odreene pravne posljedice. Svijest ugovorne strane podrazumjeva znaaj i posljedice zakljuenja pravnog posla (ugovora), a namjera (animus contrahendi) podrazumjeva da ugovorne strane ele da zakljue upravo taj ugovor sa svim njegovim specifinostima. Pravno relevantna volja mora biti izraena slobodno, biti ozbiljna i stvarna. Pravno relevantna volja ne smije biti simulirana, ve stvarna. Ako ugovorne strane prema treim licima zakljuuju jedan ugovor ( na primjer , ugovor o poklonu) , a izmeu sebe , u stvari zakljuuju drugi ugovor (na primjer, ugovor o prodaji), tada saglasna izjava da se zakljuuje ugovor o poklonu u princupu nebi vodila zakljuenju toga ugovora. Ponuda je jednostrana izjava volje kojom jedno odreeno lice (ponudilac), drugom odreenom licu (ponuenom) nudi zakljuenje konkretnog ugovora sa odreenim uslovima. Prema Zakonu o obligacionim odnosima ponuda je prijedlog za zakljuenje ugovora uinjen odreenom licu koji sadri sve bitne sastojke ugovora tako da bi se nejgovim prihatanjem mogao zakljuiti ugovor. U naem pozitivnom obligacionim pravu postoje: opta ponuda, izlaganje robe sa oznaenjem cijene i slanje kataloga i oglasa. Opta ponuda je prijedlog za zakljuenje ugovora uinjen neodreenom broju lica, koji sadri bitne sastojke ugovora ijem je zakljuenju namijenjen, osim ako ta drugo ne proistie iz okolnosti sluaja ili obiaja. Izlaganje robe sa oznaenjem cijene smatra se kao ponuda ukoliko drukije ne proizilazi iz okolnosti sluaja ili obiaja. Slanje kataloga, cjenovnika ili oglasi uinjeni putem tampe, letaka, radija, TV ili na koji drugi nain, ne predstavlja ponudu za zakljuenje ugovora, nego samo poziv da se uini ponuda pod objavljenim uslovima. Ponuda mora sadravati bitne sastojke,elemente konkretnog ugovora ije se zakljuenje nudi. Ponuda mora biti upuena od strane ovlaenog lica (samog ponudioca ili njegovog zastupnika). Ponuda mora biti upuena odreenom drugom licu (ponuenom) sa kojim ponudilac eli zakljuiti ugovor. Ponuda mora sadravati jasno izraenu volju ponudioca (animus contrahendi) da eli zakljuiti ugovor i sa ponuenim, pod uslovima navedenim u ponudi. Ponuda mora biti sainjena u odreenoj formi koja je, kao uslov punovanosti, zakonom propisana za odreeni ugovor. Pravno dejstvo ponude se ogleda u tome to ona obavezuje samo jednu stranu i to ponudioca koji je ponudu uinio. Ponuda mora sadravati bitne sastojke,elemente konkretnog ugovora ije se zakljuenje nudi. Ponuda mora biti upuena od strane ovlaenog lica (samog ponudioca ili njegovog zastupnika). Ponuda mora biti upuena odreenom drugom licu (ponuenom) sa kojim ponudilac eli zakljuiti ugovor. Ponuda mora sadravati jasno izraenu volju ponudioca (animus contrahendi) da eli zakljuiti ugovor i sa ponuenim, pod uslovima navedenim u ponudi. Ponuda mora biti sainjena u odreenoj formi koja je, kao uslov punovanosti, zakonom

propisana za odreeni ugovor. Pravno dejstvo ponude se ogleda u tome to ona obavezuje samo jednu stranu i to ponudioca koji je ponudu uinio. Vrijeme zakljuenja ugovoraje vano sa aspekta dejstva toga ugovora, sa aspekta zastarjelosti potraivanja, poslovne sposobnosti ugovaraa, sluajne propasti stvari itd, dok je mjesto zakljuenja ugovora od znaaja u meunarodnom pravu za primjenu mjerodavnog prava u sluaju spora, kao i u sluaju odreivanja mjesne nadlenosti suda. Ako je ponuda upuena prisutnom slicu, smatra se da je ugovor zakljuen kada ponueni prihvati ponudu, a ako se ponuda ini odsutnom licu, smatra se da je ugovor zakljuen onoga trenutka kada je ponudilac primio izjavu ponuenog da prihvata ponudu. Ugovor je zakljuen u mjestu u kojem je ponudilac imao svoje sjedite, odnosno svoje prebivalite u trenutku kada je uinio ponudu. C. Predmet ugovora je ono to predstavlja obavezu u jednom obligacionom odnosu, a to je uvijek neko davanje (dare), injenje (facere) ili neinjenje (non facere) ili trpljenje (patnja). Predmet ugovora je dakle obligaciona radnja koja moe biti pozitivno (dare, facere) ili negativno odreena (non facere). Predmet ugovora mora imati odreene osobine i to: - predmet ugovora mora biti mogu, - predmet ugovora mora biti doputen i predmet ugovora mora biti odreen ili odrediv. Predmet ugovora mora biti mogu, jer ono to nije mogue dati, initi ili neiniti ne obavezuje. Objektivna nemogunost ispunjenja ugovorne obaveze postoji kada obavezu ne moe ispuniti ni dunik, niti bilo koje drugo lice. Na primjer, neko se obavezao da e prodati predmet koji ne postoji (sat koji je izgubljen, automobil koji je izgorio i sl). Subjektivna nemogunost ispunjenja ugovorne obaveze postoji kada obavezu ne moe ispuniti dunik, ve to moe uiniti neko drugi. Na primjer, neko se obavezao predati neku stvar koja ne pripada njemu ve nekom treem, postojae subjektivna nemogunost ispunjenja. Poetna nemogunost ispunjenja ispunjenja ugovorne obaveze postoji kada je nemogunost ve postojala u vrijeme zakljuenja ugovora. Na primjer, neko se obavezao da e predati odreenu stvar, koja je bila unitena prije zakljuenja ugovora. Naknadna nemogunost ispunjenja ugovorne obaveze je ona koja je nastupila nakon zakljuenja ugovora. (Stvar koja je bila predmet ugovora o prodaji bude unitena poslije zakljuenja ugovora). Predmet obaveze (dare, facere, non facere) je nedoputen ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim obiajima. Pod prinudnim propisima podrazumjevaju se svi propisi koji se mogu sprovesti prisilnim putem, pri emu se na misli na sam zakonske i podzakonske akte. Pod javnim poretkom se podrazumjeva ustavom i zakonom ustanovljen sistem propisa u skladu sa kojima se mora ponaati svaki subjekat u drutvu. Ugovori iji je predmet obaveze nedoputen su nitavi, izuzev ako cilj pravila ne upuuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u odreenom sluaju propisuje neto drugo. Predmet ugovora mora biti odreen ili bar odrediv to znai da ugovarai moraju postii saglasnost o bitnim elementima predmeta ugovora, odnoso na nedvosmislen nain imati saznanje ta je predmet njihovih meusobnih prava i obaveza, a ako to nije sluaj, uguvor je nitav. D. Osnov ili causa ugovora je ono to predstavlja cilj odnosno svrhu ugovora (causa finalis). Osnov je ono zbog ega se dunik obavezuje. Dakle, zakljuenjem ugovora ugovarai ele postii odreeni cilj. Na primjer, kod ugovora o prodaji, kupac eli zakljuenjem toga ugovora postati vlasnikom neke stvari, a prodavac eli za prodatu stvar dobiti odreeni iznos novca, dok kod ugovora o prevozu, putnik u prevoznom sredstvu plaa kartu zbog toga to mu je cilj da se preveze od jednog mjesta do drugog, a prevozilac vri prevoz radi ostvarenja zarade. Cilj zbog kojeg se zakljuuje ugovor (causa finalis) mora biti doputen sa aspekta javnog poretka da bi ugovor bio punovaan. Ako je cilj zakljuenja ugovora nedoputen ugovor je nitav. Pored osnov mora biti i istinit, a ne prividan. E/ Forma i tumaenje ugovora Obligacioni ugovori su po pravilu neformalni, a ugovorne strane svoju volju za zakljuenjem ugovora mogu izaziti na razne naine : pismeno, usmeno , konkludentnom radnjom. Za razliku od neformalnih konsensualnih ugovora kod kojih se ugovor smatra zakljuenim postizanjem saglasnosti o bitnim sastojcima ugovora, formalni ugovori se mogu zakljuiti samo u odreenoj (propisanoj ili ugovorenoj) formi. Pod formom ugovora se podrazumjeva nain odnosno oblik postizanja saglasnosti volja ugovornih strana, to znai da kod formalnih ugovora konsenzus mora biti postignut uz potovanje odreene zakonske ili ugovorene forme. Tako, na primjer, zakonodavac propisuje posebnu (pismenu) formu kod ugovora o prodaji nepokretnosti, kod ugovora o graenju, kod ugovora o licenci, ugovora o zakupu poslovnih prostorija. Konvalidacija ugovora (latinski-ozdraviti, osnaiti) znai mogunost da se ugovor koji nije zakljuen u propisanoj formi moe, pod odreenim uslovima, uiniti valjanim pravnom poslom. Tako na primjer kod ugovora kojem nedostaje pismena forma, konvalidacija se moe izvriti ako su ugovorne strane u cjelini ili u pretenom djelu izvrile svoje obaveze. Konvalidacija ruljivih ugovora se moe izvriti protekom vremena ili odobrenjem. Konverzija ugovora znai pretvaranje nitavog ugovora u drugi punovaan ugovor. Na primjer, pravilo iz l.106 ZOO : ako nitav ugovor ispunjava uslove za valjanost nekog drugog ugovora, tada e meu ugovaraima vaiti taj ugovor. Tumaenje ugovora znai prvenstveno istraivanje prave volje ugovornih strana. Jasne i nesporne odredbe ugovora se ne tumae, ve se primjenjuju onako

kako glase, a sporne tako da se ne treba drati doslovnog znaenja upotrebljenih izraza, ve treba istraiti zajedniku namjeru ugovaraa i odredbu tako razumjeti kako to odgovara naelima obligacionog prava.

OBLIGACIONO PRAVO TRECI DIO 15. Vrste obligacionih ugovora 15.1. Jednostrano i dvostrano obavezni ugovori Jednostrano obavezni ugovori su oni ugovori kod kojih obaveza nastaje samo na jednoj strani koja u tom sluaju ima poloaj dunika, dok druga ugovorna strana na osnovu takvog ugovora stie pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze i ima poloaj povjerioca. Na primjer: ugovor o poklonu, ugovor o posudbi (posluzi), ugovor o punomostvu. Dvostrano obavezni ugovori su takvi ugovri ijim zakljuenjem nastaju obaveze za obje ugovrne strane , dakle i za povjerioca i za dunika. Obje ugovorne strane, nalaze se se u dvostrukoj ulozi, tako da se povjerilac pojavljuje i u ulozi dunika, a dunik se pojavljuje i u ulozi povjerioca. Na primjer: ugovor o prodaji kod kojega se prodavac obavezuje predati kupcu stvar koju prodaje, a kupac se obavezuje za stvar koju kupuje od prodavca platiti ugovorenu cijenu. I prodavac i kupav su istovremeno u poloaju povjerioca i poloaju dunika. Jednostrano i dvostrano obavezne ugovore treba razlikovati od jednostranih i dvostranih pravnih poslova, jer jednostrani pravni poslovi nastaju jednostranom izjavom volje, a ugovori bili oni jednostrano ili dvostrano obavezni, uvjek nastaju saglasnou volja ugovornih strana. Tipini jednostrani pravni poslovi su , na primjer: testament, javno obeanje nagrade, ponuda kada stigne ponuenom i slino. Najei dvostrani pravni poslovi su ugovori, kao to je na primjer ugovor o prodaji, ugovor o zakupu, ugovor o poklonu itd. Kod dvostrano obaveznih ugvora vai prncip uzajmnosti tako na temelju kojeg jedna ugvoorna strana moe ispunejnje svoje obaveze usloviti isopunjenejm obaveze druge ugovorne strane. Pravo na utvrenje nitavosti zelenakog ugovora, te pravo ponitenja ugovora zbog oteenja preko polovine mogue je samo kod dvostrano obaveznih ugovora. 15.2. Teretni i dobroini ugovori Teretni (naplatni) ugovori su oni kod kojih jedna ugovorna strana daje ili neto ini kao naknadu za protivinidbu koju dobija od druge ugovorne strane. Na primjer: ugovor o prodaji, ugovor o zakupu, ugovor o zajmu uz naplatu kamte, ugovor o djelu, ugovor o radu i sl. Dobroini (besplatni) ugovori su oni kod kojih jedna ugovora strana za primljenu inidbu ne daje nikakvu naknadu (protivinidbu). Na primjer, ugovor o poklonu, ugovor o zajmu bez kamate, ugovor o posluzi, ugovor o besplatnoj ostavi. 15.3. Formalni i neformalni ugovori Formalni ugovori su oni za ije se zakljuenje trai odreena forma propisana zakonom ili odreena ugovorom. Kod navedenih ugovora forma je bitan element ugovora. Na primjer, ugovor o prodaji ili poklonu nepokretnosti. Neformalni ugovori su oni za ije zakljuenje se ne trai nikakva forma, ve koji nastaju kada stranke postinu saglasnost o bitnim sastojcima konkretnog ugovora. Na primjer, ugovor o prodaji pokretnih stvari, ugovor o nalogu i sl. 15.4. Konsensualni i realni ugovori Konsensulni ugovori su oni ogovori kod kojih je za nastanak i punovanost ugovora dovoljno da ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima toga ugovora, a ne trai se forma ili pak predaja stvari drugoj ugovornoj strani. Ovi ugovori su prefektni kad ponueni prihvati ponudu. Na primjer ugovor o prodaji, o nalogu i drugi. Realni ugovori su oni koji nataju kada ugovorne strane postignu saglasnost volja o bitnim elementima i kada jedna strana u ugovoru preda drugoj stvar koja je predmet ugovora. Primjer : ugovor o poklonu. Slijedei dosljedno princip konsensualizma, na ZOO uopte ne regulie ugovor o poklonu. 15.5. Kauzalni i apstraktni ugovori Kauzalan je onaj ugovor u kojem je osnov obavezivanja (causa obligandi) jasno istaknut i predstavlja bitan element ugovora. Kod navedenih ugovora, ugovorne strane imaju tano odreeni cilj zbog ega el zakljuiti ba konkretni, a ne neki drugi ugovor. Na primjer, kada jedno lice posudi drugom automobil da otputuje u drugo mjesto po nekom poslu, tad se iz samog ugvora vidi da je kauza, osnov obavezivanja, posudba, a ne prodaja. Kauzalni ugovori su :

ugovor o prodaji, ugovor o zajmu, ugovor o djelu itd. Apstraktan ugovor je takav kod kojeg osnov obavezivanja (causa obligandi) nije vidljiv iz samog ugovora. Kod navedenih ugovora se iz njihovog sadraja ne moe razabrati cilj zbog kojeg se ugovorne strane obavezuju. Na primjer, neko se obavee u ugovoru da e nekom predati odreenu sumu novca ili stvari u odreenom roku, ali se ne vidi iz kojeg razloga preuzima tu obavezu. Apstraktni ugovori su : ugovor o jmejnici , ugovor o eku i sl. 15.6. Ekvivalentni i aleatorni ugovori Ekvivalentni ugovori su takvi ugovori kod kojih ugovorne strane ve u momentu zakljuenja ugovora znaju u cjelini svoja prava i obaveze, odnosno ta jedna treba dati kao ekvivalent za ono to prima od druge ugovorne strane. Na primjer: ugovor o prodaji, ugovor o zakupu , ugovor o djelu itd. Aleatorni ugovori su takvi ugovori kod kojih ugovorne strane u trenutku zakljuenja ugovora ne znaju u potpunosti svoja prava i obaveze, a nekada ni koja e strana biti povjerilac, a koja dunik. Obim prava i obaveza ugovornih strana po pravilu zavisi od nekog budueg neizvjesnog dogaaja. Obaveze ugovornih strana ne zavise od njihovih volja, nego od sluaja, a obaveza jedne strane, ne predstavlja ekvivalent obavezi druge ugovorne strane. Primejri aleatornih ugovora su : ugovor o osiguranju, ugovor o opkladi i ugovri o kupovini nade (emptio spei) kao na primjer ugovor o prodaji cjelokupnog roda jabuke u jednom vonjaku iduoj godini. Ovi ugovori se ne mogu pobijati zbog oteenja preko polovine. 15.7. Predugovori, glavni ugovori i sporedni ugovori Predugovor je saglasna izjava volje o preuzimanju oabveze da se zakljui glavni ugovor. Preduugovor moe biti dvostrano i jednostrano obavezan. Predugovor obavezuje, a pregovori za zakljuenje ugovora ne obavezuju. Predugovor obavezuje samo ako su njime odreeni elementi glavnog ugovora. Glavni ugovor je drugi ugovor kojim su se ugovorne strane obavezale zakljuiti i proizvodi pravno djestvo od zakljuenja. Glavnim ugovorm se potpuno samostalno zasnivaju prava i obaveze. ZOO u l.45 st.5 propisuju da se zakljuenje glavnog ugovora moe zahtjevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka predvienog za njegovo zakljuenje. Sporedni (akcesorni, zavisni) ugovor je onaj koji se dodaje glavnom ugovoru i djeli njegovu pravnu sudbinu, tako da nastanak, prenos ili pak prestanak prava i obaveza zavisi od glavnog ugovora uz koji se zakljuuje. Ovi ugovori slue kao sredstvo za pojaanje ili obezbjeenje glavnog ugovora. Akcesorni ugovori su, na primjer, ugovor o zalozi, ugovor o kapari, ugovor o jemstvu i slino. 15.8. Trenutni i trajni ugovori Trenutni ugovori su oni kod kojih se obaveze izvravaju odjednom i jednim aktom davanja, injenja ili neinjenja i po pravilu istovremeno, a trajni ugovori su oni kod kojih se izvrenje obaveze trake odreeno due vrijeme. Trajanje moe biti kontinuirano ili periodino. Na primjer: ugvoor o zakupu, ugovor o doivotnom izdraavanju, ugovor o osiguranju itd. 15.9. Lini i nelini ugovori Lini ugovori su takvi ugovori koji su zakljueni s obzirom na svosjtvo tano odreenog lica. esto se nazivaju ugovri intuitu personae. Kod ovih ugovora je motiv obavezivanja je linost ugovaraa i to obzirom na njihova svojstva, sposobnosti ili pak strunost u odreenoj oblasti. To su ugovori koji se zasnivaju na meusobnom povjerenju ugovornih strana, kao na primjer kod :ugovora o punomostvu, ugovora o ortakluku, ugovora o poklonu itd. Nelini ugovori su oni kod kojih ugovaraima nije stalo do linih svoijstava druge strane, nego prevenstveno do izvrenja obaveze. Ovakvu obavezu, za razliku od ugovora intuitu personae moe ispuniti svako drugo lice , a ne samo dunik. 15.10.Generalni i posebni ugovori Generalni ugovori su takvi kod kojih se utvruju samo opti elementi ugovora i uslovi izvrenja i koji se zakljuuju na dui vremenski period. Posebni ugovori se zakljuuju na krai vremenski period i to u okviru opteg (generalnog) ugovora i kojim se konkretno ureuju pitanja znaajna za izvrenje generalnog ugovora. 15.11. Imenovani i neimenovani ugovori Imenovani ugovori su takvi koji su zbog svoje vanosti i masovnosti dobili svoj naziv i kao takvi su regulisani zakonom. Na primjer, Ugovor o prodaji, ugovor o poklonu i sl. Neimenovani ugovori su takvi ugovori koji u

zakonu nisu oznaeni imenom (nazivom), niti su zakonom posebno regulisani. Na primjer, ugovor o faktoringu, ugovor o franizingu i slino.

16. Zastupanje 16.1. Pojam Zastupanje je pravni odnos na osnovu kojeg zastupnik, odnosno punomonik moe u ime i za raun zastupanog davati izjave kojima se zasnivaju, modifikuju ili ukidaju pravni poslovi (na primjer da u ime i za raun zastupanog zakljui neki ugovor) ili preduzimati u ime i za raun zastupanog druge pravne radnje (na primjer, da kao punomonik preduzima procesne radnje u nekom postupku (graanskom, upravnom, krivinom). Pravne radnje zastupanja se vre na osnovu ovlatenja koje svoj osnov ima u zakonu, optem aktu pravnog lica, aktu nadlenog organa ili u izjavi volje zastupanog. Ovlatenje koje ima svoj osnov u izjavi volje zastupanog zove se punomoje. Zastupanje moe biti voljno i zakonsko, neposredno i posredno. 16.2. Voljno i zakonsko zastupanje Voljno zastupanje ima osnov u slobodno izraenoj volji zastupanog (ovlatenju, punomoi) i nastaje na osnovu ugovora (ugovor o punomostvu) izmeu zastupnika (punomonika) i zastupanog (vlastodavca). Zakonsko zastupanje, zastupanje na osnovu statuta ili drugog opteg akta nadlenog organa je nezavisno od volje zastupnika i zastupanog, jer nema osnov u njihovoj volji , ve izvire neposredno iz zakona, statuta ili drugog opteg akta nadlenog organa. I kod voljnog (ugovornog) i zakonskog zastupanja nastaje obligacioni odnos izmeu zastupnika i zastupanog sa utvrenim pravima i obavezama strana u tom odnosu. 16.3. Neposredno i posredno zastupanje Neposredno, direktno ili pravo zastupanje je takvo zastupanje gdje zastupnik zakljuuje pravni posao u tue ime i za tu raun, dakle kod kojeg se uinak pravnog posla nesposredno odnosi na sferu zastupanog, a bez ikakvog uticaja na prava i obaveze zastupnika. Smatra se da je pravni posao zakljuio sam zastupani obzirom da iz tog pravnog posla on stie prava i obaveze. Na primjer, kupac kao zastupani ovlasti neko lice (zastupnika) da za njega kupi neku stvar od odreenog prodavca. Na osnovu ovakvog pravnog posla kupac e postati vlasnik kupljene stvari i obveznik plaanja kupovne cijene prema prodavcu. Posredno ili indirektno zastupanje je takvo zastupanje kod kojega zastupnik zakljuuje pravni posao u svoje ime, ali za raun zastupanog. Prava i obaveze iz zakljuenog posla nastaju za zastupnika i tree lice, jer izmeu zastupanog i treeg lica ne nastaje nikakkav pravni odnos. Tree lice uopte ne mora ni da zna za zastupano lice, niti da je posao zakljuen za njegov raun. Kod posrednog zastupanja, prava i obaveze koje izvorno nastaju za zastupnika i tree lice, prelaze na zastupanog tek na osnovu drugog pravnog posla zakljuenog izmeu zastupnika i zastupanog. Kao primjer navodimo ugovor o komisionu prema kojem se komisionar kao posredni zastupnik obavezuje da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime, a za raun komitenta (posredno zastupanog) jedan ili vie poslova koje mu povjerava komitent. Posredno zastupanje imamo u gotovo svim poslovima u kojima zastupani eli ostati nepoznat, kao na primjer u berzanskim poslovima. 16.4. Uinci zastupanja

Uinak zastupanja se ogleda u tome to pravne posljedice pravnog posla ili radnje koje je preduzeo zastupnik terete zastupanog, to znai, na primjer, da za njega nastaju prava i obaveze iz ugovora koji je u njegovo ime i za njegov raun zakljuio zastupnik. Zastupnika treba razlikovati od posrednika i glasnika. Posrednik (makler ili meetar) je lice koje se obavezuje da e dovesti u vezu dva lica radi zakljuenja odreenog pravnog posla (posrednik kod ugovora o prodaji, posrednik u osiguranju i sl.). Glasnik je lice koje samo prenosi ve gotovu (formulisanu) volju jedne ugovorne strane drugoj ugovornoj strani. Zastupnik po pravilu mora imati poslovnu sposobnost, ali najmanje ogranienu poslovnu sposobnost, dok glasnik moe biti i lice koje nije poslovno sposobno. 16.5. Ovlatenje za zastupanje

Da bi zastupanje bilo punovano zastupnik mora imati ovlatenje za zastupanje koje mu daje zastupani i on je duan postupati u granicama volje zastupanog. Zastupnik mora staviti do znanja drugoj strani s kojom ulazi u pravni odnos da nastupa u ime zastupanog (vlastodavca). Kod zakonskog zastupanje ovlatenje proistie is samog zakona, a

zastupani ne mora imati poslovnu sposobnost. U sluaju da zastupnik prekorai dato ovlatenje, takav pravni posao obavezuje zastupanog samo ako ga on odobri. U tom sluaju e se smatrai da je posao bio valjan od momenta njegovog zakljuenja. U sluaju da jedno lice zakljui ugovor lano se predstavljajui da ima ovlatenje nekog lica (da je njegov zastupnik), a u stvari nema to ovlatenje (lani zastupnik ili falsus procurator) , takav ugovor obavezuje zastupanog samo ako ga on naknadno odobri. U protivnom, takav ugovor ga ne obavezuje. Punomo je ovlatenje koje zastupani (vlastodavac) pravnim poslom daje zastupniku (punomoniku). Ovo ovlatenje (punomo) se moe dati jednostranim pravnim poslom ili ugovorom. Kada se ovlatenje daje jednostranim pravnim poslom rije je o jednostranoj izjavi volje koja je upuena punomoniku ili drugoj strani. Ako je izjava upuena punomoniku rije je o internoj punomoi tj. o odnosu izmeu vlastodavca i punomonika, a ako je ista upuena drugoj strani rije je o eksternoj ili vanjskoj punomoi kojom davalac punomoi obavjetava drugu stranu da je ovlastio odreeno lice da u njegovo ime i za njegov raun prduzme odredene radnje. Kada se punomo daje ugovorom, rije je o ugovoru o punomostvu koji se zakljuuje izmeu vlastodavca i punomonika. Ugovor o punomostvu je neformalan pravni posao, osim ako se forma trai zakonom, u kom sluaju za zakljuenje ugovora za koji se trai forma i punomo mora biti data u toj formi. (Na primjer, kod ugovora o licenci, ugovora o graenju i sl). Opta ili generalna punomo je ona na osnovu koje punomonik moe preduzimati samo poslove koji ulaze u redovno poslovanje. Generina punomo je punomo na osnovu koje punomonik moe preduzimati poslove odreene vrste koje izlaze iz okvira redovnog poslovanja. Posebna ili specijalna punomo se daje za tano odreeni posao od posebnog znaaja je za vlastodavca. Tako bez posebnog ovlatenja punomonik ne moe zakljuiti ugovor o jemstvu, preuzeti mjeninu obavezu, zakljiti ugovor o poravnanju, ugovor o izabranom sudu, niti se moe odrei nekog prava bez naknade. Punomo prestaje opozivom zastupanog (vlastodavca) ili otkazom zastupnika (punomonika), smru punomonika, gubitkom potpune poslovne sposobnosti vlastodavca ili punomonika. Punomo prestaje i zavretkom posla zbog kojeg je data. Ona prestaje i nastupanjem naknadne nemogunosti ispunjenja posla.

17. Posebna dejstva dvostranih ugovora Posebna dejstva ugovora se ogledaju u sluaju promjenjenih okolnosti, prekomjernog oteenja i zakljuenja zelenakog ugovora. 17.1. Promjenjene okolnosti (clausula rebus sic stantibus). Da bi se moglo govoriti u promjenjenim okolnostima potrebno je da se prema oderdbama l.133-136 ZOO ispune slijedei uslovi: - da se radi o okolnostima koj su nastupile poslije zakljuenja ugovora; - da se radi o okolnostima koje oteavaju ispunjenje obaveze jedne ugovorne strane - da se zbog tih okolnosti ne moe ostvariti svrha ugovora, - da je nakon nastupanja novih okolnosti oigledno da ugovor vie ne odgovara oekivanjima ugovornih strana i da bi ga stoga po optem miljenju bilo nepravino odrati na snazi. Na promjenjene okolnosti se ne moe pozivati ona strana u ugovoru koja je te okolnosti morala uzeti u obzir prilikom zakljuenja ugovora. To znai da okolnosti koje dovode do raskida ili izmjene ugovora moraju biti u vrijeme zakljuenja ugovora nepredvidive i neotklonjive za ugovornu stranu koja se na njih poziva. Ugovora strana koja se poziva na promjenjene okolnosti mora sudskim putem traiti raskid ugovora. Ona ne moe traiti izmjenu ugovora. Pravo na zahtjev za izmjenu ugovora ima tuena strana u sporu po zahtjevu za raskih ugovora u sluaju clausula rebus sic stantibus. Ako sud donese odluku o raskidu ugovora, na zahtjev strane koja nije traila raskid sud e obavezati drugu stranu da nadoknadi pravian dio tete. Inae, u naem obligacionom pravu, ugovorne strane se mogu unaprijed punovano odrei od prava pozivanja na odreene promjenjene okolnosti, osim ako to nije u suprotnosti sa naelom savjesnosti i potenja. 17.2. Prekomjerno oteenje (laesio enormis) Prekomjerno oteenje (oteenje preko polovine) postoji onda kada je izmeu obaveza ugovornih strana koje proistiu iz dvostrano obaveznih i teretnih ugovora, u vrijeme zakljuenja ugovora postojala oigledna nesrazmjera. Uslovi za postojanje prekomjernog oteenja su slijedei: - da se radi o dvostrano obaveznom i teretnom ugovoru - da izmeu preuzetih obaveza postoji oigledna nesrazmjera - da oteena strana u vrijeme zakljuenja ugovora nije znala, niti je morala znati za postojanje nesrazmjere Posljedice postojanja prekomjernog oteenja se sastoje u tome to oteena strana ima pravo zahtjevati ponitenje

takvog ugovora u roku od 1 godine dana od dana zakljuenja ugovora, ako za pravu vrijednost nije znala ili nije mogla znati. Zahtjev se ostvaruje podizanjem tube ili isticanjem prigovora na zahtjev povjerioca za ispunejnje obaveze. Otena strana ne moe traiti izmjenu ugovora. Odricanje od prava da se zahtjeva ponitenje ugovora ne proizvodi pravno dejstvo. 18. Sredstva obezbjeenja ugovora Sredstva za obezbjeenje izvrenja ugovora se tradicionalno dijele na stvarna i lina stredstva obezbjeenja ugovora. 18.1. Stvarna sredstva obezbjeenja ugovora su ona na temelju kojih povjerilac stie stvarno pravo na stvari dunika ili nekog treeg lica. To su : kapara, kaucija i zaloga. Kapara (arrha) je odreeni iznos novca ili drugih zamjenljivih stvari koje jedna ugovorna strana daje drugoj kao znak da je ugovor zakljuen i u cilju obezbjeenja izvrenja ugovora. Po svojoj pravnoj prirodi kapara je akcesorni (sporedni) ugovor kojim se oibezbjeuje realizacija glavnog ugovora. On je realan ugovor jer za njegovo postojanje nije dovoljna samo saglasnost ugovornih strana o bitnim sastojcima ugovora, nego i predmet ugovora (obino novac ili zamjenljiva stvar) mora biti predat drugoj ugovornoj strani. Ako je ugovor ispunjen u cjelini kapara se vraa ili se uraunava u ispunjenje obaveze onoj strani koja ju je dala. Ako je ugovor djelimino ispunjen, savjesna strana ne moe zadrati kaparu, ali ima pravo traiti ispunjenje ugovora i naknadu tete ili pak naknadu tete zbog neurednog ispunejnja obaveze. Ako ugovor uopte nije ispunjen, a za neispunjnj je kriva strana koja je dala kaparu, nevina strana moe zahtjevati ispunjenje ugovora ako je to mogue i naknadu tete zbog neispunjenja ili se zadovoljiti datom kaparom. (facultas alternativa). Ako ugovor nije ispunjen, a za neispunjenje je kriva strana koja je primila kaparu, druga , nevina strana moe: traiti ispunejnje ugovora i nakandu tete zbog zakaenjenja, odustati od ugovora i traiti naknadu ette zbog neispunjenja ugovora ili odustati od ugovora i traiti od krive strane kaparu u dvostrukom iznosu. Ako se ugovor ne moe izvriti, a za neizvrenje nije kriva niti jedna strana ( naknadna nemogunopst ispunejnja), kapara se mora vratiti. Kapara se mora vratiti i u sluaju ako se ugovor ne moe izvriti ,a za izvrenje su odgovorne obje strane. Kaucija (jamevina, vadium) je odreeni iznos novca koji dunik daje prilikom zakjljuenja ugovora u svrhu zakljuenja i obazbjeenja izvrenja ugovora. Kaucija je stvarno-pravno sredstvo obezbjeenja ugovora jer dunik mora prilikom zakljuenja ugovora predati odreeni iznos novca da bi ugovor bio zakljuen. Neizvrenjem ugovora, pa makar to bilo i bez njegove krivice, dunik gubi datu kauciju. Kaucija obezbjeuje samo primaoca kaucije, za razliku od kapare koja obezbjeuje obje ugovorne strane. Zaloga - Postoji zaloga na pokretnim stvarima ili runa zaloga (l.966-988 ZOO), zaloga na potraivanjima i drugim pravima (l.989-996 ZOO) i zaloga nepokretnim stvarima (hipoteka) koja je regulisana pravnim pravilima i zakonima iz oblasti stvarnog prava. Zalono pravo je stvarno sredstvo obezbjeenja i slui obezbjeenju potraivanja povjerioca. Ugovor o zalozi je takav ugovor kojim se obavezuje dunik ili neko tree lice da e povjeriocu predati neku pokretnu stvar iz koje se on moe namiriti ukoliko mu potraivanje ne bude isplaeno o dospjelosti. Dakle, prema ZOO, ugovor o zalozi nije realan, ve konsensulan ugovor. Zalono pravo se na pokretnoj stvari se zasniva ugovorom o zalozi , a stie izvrenjem ugovora tj. predajom zaloene stvari povjeriocu. Ugovor je prema tome pravni osnov sticanja zalonog prava, a predaja stvari je modus aquirendi (nain sticanja) zalonog prava. Ugovor o zalozi je akcesoran ugovor i kao takav zavisan od glavnog ugovora ijem obezbjeenju slui. Zalono pravo moe postojati samo ako postoji glavno potraivanje koje se tim zalonim pravom obezbjeuje. Ukoliko povjerioevo potraivanje iz glavnog ugovora ne bude izmireno o dospjelostio, on moe traiti od suda da se stvar koja je predmet zalonog prava proda na javnoj prodaji ili po tekuoj cijeni. Zabranjena je klauzula na osnovu koje e zaloena automatski prei u vlasnitvo zalonog povjerioca, ako njegovo potraivanje ne bude namireno o dospjelosti (lex commisoria). 18.2. Lina sredstva obezbjeenja ugovora su :ugovorna kazna, jemstvo, odustanica i pravo zadravanja (ius retentionis). Ugovorna kazna je takvo lino obezbjeenje kojim se obavezuje ugovara (dunik) da e od drugom ugovarau (povjeriocu) isplatiti odreeni novani iznos ili mu pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni ili zakasni sa ispunjenjem svoje ugovorne obaveze. Ugovorna kazna je akcesorne prirode to znai da zavisi od postojanja glavne obaveze i dijeli njenu sudbinu. Ako je ugovorna kazna stipiulirana za sluaj neispunjenja obaveze, tada povjerilac moe traiti alternativno ili ispunjenje obaveze ili isplatu ugovorne kazne.(tzv. alternativna ugovorna

kazna). Meutim, ako je ugovorna kazna ugovorena za sluaj zakanjenja u ispunjenju obaveze tada povjerilac moe kumulativno zahtjevati ispunjenje obaveze i isplatu ugovorne kazne. (tzv.kumulativna ugovorna kazna) Jemstvo (obino, subisidijarno) je ugovor zakljuen izmeu povjerioca i jemca, kojim se jemac obavezuje da e povjeriocu ispuniti punovanu i dospjelu obavezu dunika, ukoliko to dunik ne uini. Jemac preuzima odgovornost za obavezu glavnog dunika i odgovara povjeriocu cjelokupnom svojom imovinom. U sluaju jemstva prema povjeriocu se pojavljuju dva dunika i to jedan koji se naziva glavni dunik, koji ima obavezu da ispuni obavezu prema povjeriocu koja ima izvor u osnovnom ugovoru izmeu povjerioca i glavnog dunika. Meutim, za navedenu obavezu, garantuje jo jedno lice - jemac, tako da povjerilac moe da ispunjenje obaveze zahtjeva od dva lica i to: neposredno - od glavnog dunika, a supsidijarno, ako glavni dunik obavezu ne ispuni, -i od jemca. Radi naplate, povjerilac se mora prethodno obratiti glavnom duniku i ostaviti mu odreeni rok za ispunjenje obaveze, pa tek nakon toga, sudskim putem od jemca zahtjevati isplatu potraivanja. Solidarno jemstvo postoji kada se jemac obavezao zajedno sa glavnim dunikom i to kao jemac platac. Povjerilac moe traiti ispunjenje obaveze bilo od glavnog dunika, bilo od solidarnog jemca ili pak od obojice zajedno. Podjemstvo je takva vrsta jemstva kada se tree lice obavezuje povjeriocu da e mu ono izmiriti obavezu ukoliko to ne uini jemac. Ovo lice se naziva podjemac ili jemev jemac. Odnos izmeu jemca i podjemca je isti kao i odnos izmeu glavnog dunika i jemca. Sajemstvo postoji kada se vie jemaca obaveu da e odgovarati za ispunjenje glavne obaveze. Sajemci odgovaraju solidarno za obavezu glavnog dunika, tako da povjerilac moe traiti ispunejnje cijele obaveze od svakog od njih ili od svih zajedno, ali tek ako svoje potraivanje nije uspio naplatiti od glavnog dunika. Jemstvo za naknadu tete jemcu postoji kad se jedno lice obavee jemcu da e mu nadoknaditi tetu koju bi on pretrpio zbog toga to je kao jemac platio glavni dug. Ovdje se tree lice u stvari obavezuje da e nadoknadiit jemcu onaj dio koji on nebi mogao naplatiti u regresnom postupku. Odustanica je sporazum ugovornih strana na osnovu kojeg jedna ili obje ugovorne strane mogu odustati od ve zakljuenog ugovora davanjem odreene sume novca. Odustanica je u stvari pravo jedne ili obje ugovorne strane da odustanu od ugovora plaanjem odreenog iznosa novca. Strana u iju korist je odustanica ugovorena ima pravo izbora (facultas alternativa) da odustane od ugovora i drugoj strani isplati ugovoreni iznos odustanice ili pak da ostane u ugovoru i trai ispunejnje svoga potraivanja iz ugovora. Pravo zadravanja (retencija, ius retentionis) je pravo povjerioca da nakon dospjelosti potraivanja zadri dunikovu pokretnu ili nepokretnu stvar (koja moe, ali i ne mora biti predmet obligacionog odnosa povjerioca i dunika), koja se nalazi u posjedu povjerioca, sve dok mu ne bude isplaeno potraivanje. Ako dunik ne ispuni svoju obavezu iz ugovora, povjerilac moe naplatiti svoje potraivanje iz zadrane stvari na isti nain kao i zaloni povjerilac . 19 Ugovor u korist treeg lica Ugovor u korist treeg lica je takav ugovor kod kojega se jedna ugovorna strana (dunik, promitent, obeavalac) obavezuje drugoj ugovornoj strani (povjeriocu, promisaru, stipulantu) da e izvriti odreenu radnju u korist nekog treeg lica (korisnika, beneficijara). Ugovori u korist treeg su esti u osiguranju. Tako, naprimjer, ugovor u korist treeg postoji kada jedno lice zakljui sa osiguravajuim drutvom ugovor o osiguranju za sluaj smrti u korist svoga sina. Kod takvog ugovora,osiguravajue drutvo se pojavljuje kao dunik (promitent) koji se obavezuje ugovarau osiguranja (povjeriocu, promisaru),da e, za sluaj smrti ugovaraa osiguranja (povjerioca), isplatiti odreenu sumu novca sinu povjerioca, kao treem licu (beneficijaru). Ugovorom u korist treeg lica se uspostavljaju slijedei pravni odnosi: - odnos promitenta (dunika) i promisara (povjerioca) (podrazumjeva pravo povjerioca-promisara da zahtjva ispunjenje obaveze od dunika (promitenta) u korist treeg lica, , kao i obavezu dunika(promisara) da isuni obavezu treem loicu (beneficijaru); - odnos promitenta (dunika) i treeg lica (korisnika, beneficijara) (podrazmjeva pravo treeg lica- korisnika da zahtjeva od promitenta (dunika) ispunjenje obaveze. Korisnik ne moe uticati na sradaj ugovora, jer korisnik nije ugovorna strana. Promitent moe isticati sve one prigovore koje moe istai i prema promisaru kao povjeriocu koji proistiu iz osnovnog posla, kao to je prigovor neispunjenja). - odnos promisara (povjerioca) i treeg lica (korisnika) se zasniva na motivima zbog kojih ugovara neko pravo u korist treeg lica (na primjer, taj motiv moe biti poklon, isplata nekog duga, davanje zajma i sl.).

20. Pobijanje dunikovih pravnih dijela

Pobijanje pravnih djela -radnji dunika je institut obligacionog prava putem kojeg svaki povjerilac dospjelog potraivanja moe pobijati pravnu radnju svog dunika koja je preduzeta na tetu povjerioca. Pravo pobijanja povjerilac ima bez obzira da li je njegovo potraivanje nastalo prije ili poslije pobijane radnje dunika. Opti uslovi pobijanja su: - da povjerilac ima dospjelo potraivanje prema duniku, - da je dunik preduzeo pravnu radnju na tetu povjerioca/povjerilaca koja se moe sastojati u odreenom injenju ili pak proputanju, - da usljed pravne radnje koja se sastoji u injenju, dunik u svojoj imovini vie nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjerioevog potraivanja, odnosno da je usljed pravne radnje dunika koja se sastoji u proputanju, dunik izgubio kakvo materijalno pravo ili je pak za njega, usljed takve radnje proputanja, nastala kakva materijalna teta. Posebni uslovi pobijanja Ako se dunikova pravna radnja sastoji u teretnom raspolaganju, takva radnja se moe pobijati ako je dunik u vrijeme raspolaganja znao ili je mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi tetu svojim povjeriocima, ili ako je treem licu sa kojim je, ili u iju korist je pravna radnja preduzeta, to bilo poznato ili moglo biti poznato. (dolozna paulijanska tuba ili actio Pauliana dolosa). Nausuprot doloznoj pauljanskoj tubi, postoji tzv.kulpozna paulijanska tuba (actio Pauliana culposa) kod koje dunik ne zna da svojom pravnom radnjom oteeuje povjerioce, ali je to mogao znati da je upotrijebio panju dobrog domaina, odnosno dopbrog privrenika. Postoji pretpostavka da je treem licu bilo poznato da dunik preduzetim raspolaganjem nanosi tetu povjeriocima, ako je tree lice dunikov suprug ili srodnik po krvi u pravoj liniji ili u pobonoj liniji do etvrtog stepena ili po tazbini do istog stepena porodina paulijanska tuba, actio Pauliana familiaria. Ako se dunikova pravna radnja sastoji u besplatnom raspolaganju, smatra se da je dunik znao da raspolaganjem nanosi tetu povjeriocima. Ovakva raspolaganja se pobijaju tzv. kvazipaulijanskom tubom. 21. Nevanost ugovora Nevani ugovori su oni koji ne proizvode pravna dejstva. Djelimo ih na nitave ugovore i pobojne (ruljive) ugovore. Nitavi ugovori su oni ugovori koji su protivni ustavnom ureenju, prinudnim propisima ili moralu drutva, odnosno oni koji su protivni prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim obiajima. Nitavi ugovori ne proizvode pravno djestvo. Najei razlog nitavosti postoji u sluaju kada je ugovor protivan prinudnim propisima, odnosno kogentnim normama. Tako, na primjer nitav je ugovor o prometu nepokretnosti iji je predmet stvar koja nije u prometu (res extra commercium). Isto tako nitav je ugovor kojim se skrauje ili produava rok zastarjelosti. ZOO propisjue i neki drugi razloge nitavosti ugovora i to : poslovna nesposobnost stranaka, nesporazum (disens) prilikom izjave volje, nemogunost, nedoputenost, neodreenost odnosno neodredivost predmeta obaveze (inidnbe), nedoputenost i nepostojanje osnova i nepostojanje forme. Na nitavost se mogu pozivati sva zainteresovana lica, a tuba zbog nitavosti ne zastarjeva. Na nitavost sud pazi po slubenoj dunosti. Osnovna pravna posljedica nitavosti sastopji se u tom da se smatra da ugovor nije ni nastao i da njegova nitavost postoji od poetka (ex tunc). Svaka strana duna je vratiti drugoj sve ono to je po osnovu noitavog ugovora primila. Restitucija se po pravilu vri u naturi, a ako to nije mogue, strana koja vraa duna je dati novanu protivvrijednost za primljenu stvar. Pored restitucije (povrata) savjesna strana u nitavom ugovoru ima i pravo na naknadu tete. Savjesna strana je ona koja nije znala niti je prema okolnostima mogla znati za postojanje razloga nitavosti. Ruljivi (pobojni) ugovori su oni koji priozvoide pravne dejstva, ali se na zahtjev zainteresovanih lica mogu ponititi. Oni , po pravilu sadre odreeni nnedostatak , koji zainteresovanim licima daje pravo da trae ponitenje ugovora. Prema ZOO razlozi ruljivosti su sliejdei : - ograniena poslovna sposobnost ugovaraa, - mane volje (zabluda, prijtnja i prevara) - prekomjerno oteenje, - pravne radnje dunika preduzete na tetu povjerioca Kada se u nekom ugovoru steknu razlozi ruljivosti (pobojnosti) tada je za ponitenje toga ugovora ovlatena samo ona strana u iju korist je ta pobojnost ustanovljena, tako da ukoliko taj ugovra ne eli podii tubu radi ponitaja ugovora, u tom sluaju se druga lica na postojanje tih nedostataka ne mogu pozivati. Ruljiv ugovor proizvodi pravna dejstva sve dok ne bude poniten. Rok za podnoenje tube za ponitenje ruljivog ugovora iznosi jedna godina dana od dana sazannja za ruljivot (pobojnost) ugovora, odnosno od prestanka prinude. Pravo pobijanja ugovora zbog ruljivosti u svakom sluaju prestaje u objektivnom roku od 3 godine od sklapanja ugovora. Rokovi

su prekluzivni. Rokovi od 3 godine ne vae za sluaj pobijanja zbog opgraniene poslovne sposobnosti ili pak prekomjernog oteenja. Pravne posljedice pobojnosti ugovora su takve da pobijani ugovor nij valjan od njegovog zakljuenja, tj. ex tunc. U sluaju pobojnosti ugovora takoe se sprovodi restitucija tj. vraanje onoga to su ugovorne strane po osnovu takvih ugovora primile. Na pobojnost ugovora sud ne pazi po slubenoj dunosti, to znai da stranke moraju sudu ukazati na razloge pobojnosti ugovora. 22. Raskid ugovora Raskid je jedana od naina prestanka ugovora, tako da raskidom prestaje postojati jedan valjano zakljuen ugovor. Raskid ugovora moe nastupiti saglasnom voljom ugovornih strana, ali i jednostranom izjavom volje jedne od ugovornih strana, pod odreenim uslovima. Raskinuti se moe samo valjan, a ne i nitav ili ruljiv ugovor. Sporazumni raskid ugovora je novi ugovor zakljuen izmeu istih ugovornih strana kojim one sporazumno ugovaraju prestanak vaenja do tada punovanog ugovora. Ako ugovorne strane nisu uopte ispunile svoje obaveze smatra se da ugovor nije ni nastao tako da sporazumni raskid ugovora djeluje od zakljuenja (ex tunc). Ako su ugovorne strane makar i djelimino isounile svoje ugovorne obaveze, tada one sporazumom odreuje od kada djeluje sporazumni raskid tj,. da li djeluje za ubudue (ex nunc) ili pak djeluje od samog zakljuenja ugovora (ex tunc). Jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja -Kada jedna strana u dvostranom ugovoru ne ispuni svoju ugovornu obavezu, druga strana moe pod odreenim uslovima raskinuti ugovor. Uslovi za jednostrani raskid ugovra su slijedei : - da jedna strana u ugovoru nije ispunila svoju obavezu u cjelini - da je dunik odgovoran (kriv) za neispunjenje U sluaju da dunik kasni sa ispunjenjem ugovorne obaveze njegova krivica za neispunjnje se pretpostavlja. (Radi se o oborivoj pretpostavki krivice (praesumprio iuris tantum), - da je povjerilac ostavio duniku primjereni naknadni rok za ispunejnje obaveze. Inae, povjerilac nije u obavezi ostaviti duniku naknadni rok za ispunjenje obaveze kada ispunejnje obaveze u roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dunik ne ispuni svoju obavezu u tom roku. Takvi ugovori se smatraju fiksnim ugovori ili fiksni pravni poslovi. Fiksni ugovori su takvi ugovori u kojem su se ugovorne strane sporazumjele da se ugovor mora ispuniti u strogo odreeno (fiksno) vrijeme, a u protivnom se ugovor raskida. Povjerilac moe raskinuti ugovor i bez ostavljanja duniku naknadnog primjerenog roka za ispunjenje u sluaju ako iz dranja dunika proizilazi da on svoju obavezu nee ispuniti ni u naknadnom roku. Raskidom ugovora ugovor prestaje postojati i ugovoren strane su osloboene svojih obaveza. Pravilo je da raskid djeluje retroaktivno (ex tunc), uz izuzetak raskida kod tzv.trajnih ugovora (na primjer ugovor o zakupu) kada raskid djeluje ex nunc, t. od momenta raskidanja, dakle za ubudue. Pored prava da raskine ugovor, povjerilac moe od dunika koji nije isopunio oabvezu traiti i naknadu tete zbog neispunjenja ugovora. Raskig ugovra djeluje samo izmeu ugovornih strana (inter partes) , tako da savjesna trea lica ne mogu trpiti tetne posljedice raskida ugovora. 23. Docnja (zakanjenje) Docnja je zakanjenje dunika u ispunjenju obaveze ili odbijanje povjerioca da primi ispunjenje obaveze od dunika. Zakanjenje dunika se zove dunika docnja (mora debitoris), a odbijanje povjerioca da primi ispun