PRVA GLAVA

IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA

Izvore obligacionog prava dijelimo na izvore u materijalnom i izvore u formalnom smislu.Izvori obligacionog prava u formalnom smislu su:zakoni, obicaji, sudska praksa i pravna nauka.

Zakon kao izvor obligacionog prava

Zakon je najčešći izvor obligacionog prava, jer sadrzi pravne norme koje regulišu obligacione odnose.Među najpoznatijim kodigikacijama građanskog prava u kojima su obuhvacene i norme obligacionog prava su:Francuski građanski zakonik , Austrijski građanski zakonik , Njemački građanski zakonik.Na području bivše Jugoslavije najznačajniji izvor obligacionog prava je Zakon o obligacionim odnosima, koji je donesen 30.marta 1978. godine, a stupio je na snagu 1. oktobra 1978.godine.U pravni sistem BiH ZOO je preuzet 1992. godine.ZOO ima ukupno 1109 članova i podjeljen je u dva dijela:na opći i posebni dio.Na početku prvog dijela navedena su osnovna načela, a poslije toga se govori o nastanku obaveza ili o izvorima obligacija.Prema ZOO,obaveze nastaju iz ugovora, prouzrokovanja stete, sticanja bez osnova (neosnovanog obogaćenja), poslovodstava bez naloga(nezvanog vršenja tuđeg posla) i jednostrane izjave volje(javno obećanje nagrade i hartije (papiri) od vrijednosti).Opći dio koji ima ukupno 453 člana završava se odredbama koje koje reguliraju promjenu povjerioca ili dužnika.U posebnom dijelu Zakon regulira obligacione i privredne (trgovačke) ugovore, kao što su:prodaja, zajam, zakup, ugovor o djelu, o građenju, o licenci,komision i dr.Pored ZOO, i drugi zakoni sadrže odredbe koje predstavljaju izvor obl.prava.To su:Zakon o osiguranju imovine i lica, Zakon o prometu nepokretnosti,Zakon o nasljeđivanju,Zakon o vrijednosnim papirima, Zakon o mjenici i mnogi drugi.

Običaji

Danas se običaj rijetko javlja kao izvor prava.Pod običajem podrazumjevamo nepisano pravilo nastalo dugotrajnim ponavljanjem.Mnogi zakoni upućuju na promjenu običaja, bilo u slučaju pravnih praznina ili kada je sudija ovlašten da promjeni običaj pri rješavanju konkretnog slučaja.Trgovački običaji se primjenjuju u onim slučajevima kada su ih ugovorne strane ugovorile ili ako iz okolnosti proizilazi da su njihovu primjenu hjeli.

Sudska praksa

Sudska praksa nije neposredan izvor obligacionog prava, ali pošto sud primjenjuje pozitivno pravo i u svojim odlukama sadrži upustvo za praktičnu primjenu važećih propisa,to se posebno sudska praksa Vrhovnog suda FBiH i viših kantonalnih sudova javlja kao bitan faktor u tumačenju pojedinih zakonskih odredbi, kao i u popunjavanju pravnih praznina.

1

Pravna nauka

Pravna nauka nije formalni izvor obligacionog prava.Ima značajnu ulogu kao pomoćnik zakonodavca, a svojim tumačenjem i kritičkim analizama sudskih odluka vrši snažan uticaj i na sudove.Sudovi se prilikom rješavanja konkretnih slučajeva ne mogu pozvati na naučno djelo, nego na zakon.

DRUGA GLAVA

POJAM OBLIGACIJE

Riječ obligacija potječe od lat.riječi obligatio, sto znači obaveza ili obveza, a vuče svoj korijen od glagola obligare, sto znači vezati,obvezati,zavezati.Obligacija je pravni odnos između dvije određene strane na osnovi koga je jedna strana (povjerilac,vjerovnik,kreditor) ovlaštena da zahtjeva od druge strane (dužnik,debitor) određeno davanje,činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo činiti, a druga strana je obavezna to ispuniti.U tom smislu obligacija posmatrano sa stanovišta povjerioca predstavlja potraživanje, dok sa stanovišta dužnika znači dug.Obligacija kao i svaki drugi pravni odnos ima subjekte i sadržaj, bez kojih ona ne može postojati.Svaka obligacija ima i svoj predmet,tj.ono povodom čega je i nastala.Ponašanje na koje je jedan ili više subjekata obavezan može biti aktivno i pasivno.Aktivno ponašanje je davanje ili činjenje,a pasivno trpljenje ili propuštanje.Kada jedno ili više određenih lica ima pravo da zahtjeva od drugog da mu nešto učini,odnosno da nešto trpi ili propusti,kažemo da se ta lica nalaze u obligacionom odnosu.

Pravne karakteristike obligacije

Obligacija ima svoje karakteristike.Za nju se može reći da je to relativan odnos imovinskog karaktera, zaštićen zakonom,sa tačno određenim sadržajem i subjektima.1.Obligacija je relativan odnosObligacija je odnos između tačno određenih lica.Nije poznato samo koja lica su vezana obligacijom,nego se zna i koje od tih lica ima pravo zahtjevati određeno ponašanje (titular prava), a koje je obavezno to ponašanje izvršiti (titular obaveze).Ovaj obligacioni odnos djeluje inter partes, što znači da povjerilac svoje pravo može ostvariti samo prema dužniku, a ne prema trećim licima.Osim povjerioca,ili od njega ovlaštenog lica, niko drugi ne može zahtjevati od dužnika određeno ponašanje, a niti dužnik svoju obavezu može izvršiti nekome trećem umjesto povjeriocu i time smatrati da je njegova obaveza prestala.Obaveza kao relativan odnos, niti šteti niti koristi trećim licima.Relativnost obligacije nije apsolutna,što znači da I obligacija može imati apsolutno dejstvo.Tako npr.zakup,koji kao obligacioni,odnos ima relativno dejstvo,u izvjesnim slučajevima može imati I apsolutno dejstvo.To će biti slučaj kada se zakup nepokretnosti upiše u zemljišnu knjigu.2.Obligacija je imovinskopravni odnosObligaciona radnja najčešće ima neposredno imovinski karakter.Obligacija predstavlja angažiranje imovine subjekta tj.obligacija služi ostvarenju imovinskog interesa povjerioca ili dužnika.Ovlašteno lice može zahtjevati putem suda prinudno ostvarenje svoga prava.Imovinski

2

karakter obligacije ne mora biti vidljiv, jer se obaveza sastojati i u propuštanju, što posredno vodi zadovoljenju određenog prava.3.Sadržina obligacijeObligacija ima za cilj da zadovolji određene potrebe povjerioca i to ponašanjem dužnika.Prava i obaveze subjekata obligacije čine njen sadržaj.Sadržaj obligacije mogao bi se izraziti i kao pravo povjerioca da traži od dužnika izvršenje radnje i obaveza dužnika da tu radnju izvrši.

Subjekti obligacije

Subjekti obligacije mogu biti i fizička i pravna lica.Subjekti obligacije su ona lica koja su vezana obligacijom, odnosno lica između kojih postoji određeni obligacioni odnos.Subjekti obligacije su uvijek tačno određena lica.To su povjerilac i dužnik. Povjerilac (vjerovnik,creditor) ima pravo od dužnika tražiti izvršenje određene obaveze ili uzdržavanja od nekog ponašanja na koje bi inače imao pravo, a sve to pod prijetnjom prinudnog izvršenja.Pravu povjerioca odgovara obaveza dužnika.Povjerilačka strana obligacije naziva se aktivnom, a dužnička pasivnom stranom.Postoje obligacije gdje jedno lice predstavlja samo povjerilačku stranu, a drugo samo dužničku.To je jednostrano obavezan posao, kao što je slučaj kod poklona, naknade štete.S druge strane, česta je situacija da je jedno lice u obligaciji i u ulozi povjerioca i u ulozi dužnika.Tada se govori o dvostrano obaveznom odnosu,npr.kod kupoprodaje, razmjene.

Razlika između obligacije i obligacionog odnosa

Obligacija je pravni odnos između dvije određene strane, povjerioca i dužnika.Iz tog odnosa za povjerioca za povjerioca proističe pravo, a za dužnika obaveza.Taj odnos se može posmatrati u užem i širem smislu.Ukoliko obligaciju posmatramo u užem smislu, sa stanovišta povjerioca se ta obligacija javlja samo kao tražbina,odnosno potraživanje, a sa stanovišta dužnika obligacija je obaveza.Obligacija u širem smislu je cjelokupan odnos između povjerioca i dužnika.Ovaj odnos naziva se obligacioni odnos.Obligacionopravni odnos, sličan kao i obligacija, ima više sinonima.Najčešći su:tražbeni odnos, dugovinski odnos i obvezni odnos.Obligacija je sastavni dio obligacionopravnog odnosa, a obligacionopravni odnos se sastoji iz vjerovnikovih potraživanja i dužnikove obaveze.

Odnos obligacionog i stvarnog prava

- Stvarno pravo reguliše odnose nastale povodom stvari, a obligaciono pravo povodom određenog ponašanja subjekata obligacije.- Druga razlika između ova dva prava odnosi se na njihovo dejstvo.Stvarna prava imaju apsolutno dejstvo i ta prava djeluju prema svima (erga ili contra omnes).Titular stvarnog prava može svoje pravo ostvariti protiv svakog lica koje ga u tom pravu ometa, ograničava ili mu to pravo oduzima.Obligacioni odnos ima relativno dejstvo, prema tačno određenim licima (inter partes).Povjerilac svoje pravo iz jedne obligacije može ostvariti samo prema konkretnom licu.-Slijedeća razlika odnosi se na zahtjev.Titular stvarnog prava ima negativan zahtjev prema svima,To znači da niko nema pravo ometati ga u njegovom pravu.

3

Titular obligacionog prva ima ili pozitivan ili negativan zahtjev.Pozitivan zahtjev se odnosi na na to da dužnik nešto da ili učini, odnosno na davanje ili činjenje.Negativan zahtjev znači da dužnik nešto mora trpjeti ili propuštati, odnosno dužnik je obavezan na određeno trpljenje ili nečinjenje.-Broj stvarnih prava je unaprijed tačno određen, a njihov sadržaj je reguliran prisilnim propisima (ius cogens), broj stvarnih prava je mali i tačno određen zakonom.Nasuprot tome broj subjektivnih obligacionih prava je mnogo veći, sadržaj različit a njihov broj nije određen zakonom.U obligacionom pravu ugovorne strane mogu, shodno svome dogovoru prava i obaveze slobodno regulirati u okviru dipozitivnih normi.

TREĆA GLAVA

VRSTE OBLIGACIJE

1. Vrste obligacija s obzirom na obavezu dužnika

Pozitivne i negativne obligacije

Kada je dužnik obavezan na aktivno činjenje,tj na davanje ili činjenje govorimo o pozitivnim obligacijama.Kada se od dužnika ne očekuje nikakva radnja,nego samo njegovo pasivno držanje,radi se o negativnim obligacijama.U ove se obligacije ubrajaju propuštanje i trpljenje.Pod davanjem (dare) se najčešce podrazumjeva obaveza dužnika da povjeriocu preda određenu stvar.Dužnik moze biti obavezan da povjeriocu preda stvar u vlasništvo i tada se radi o trajnoj predaji stvari( npr.predaja kupljenog auta u vlasništvo).Postoji i privremena predaja stvari, kada je povjerilac ovlasten jedno određeno vrijeme koristiti primljenu stvar,a poslije toga je vratiti dužniku ili drugom licu (npr.davanje stvari u zakup).Kad se dužnikova obaveza sastoji od činjenja, tada je dužnik obavezan svojim radom, fizičkim ili intelektualnim izvršiti određeni posao za račun ili u korist povjerioca (opraviti sat,naslikati portret).Propustati znači neizvršavanje određenih radnji od strane dužnika na koje bi inače dužnik bio ovlašten da se nije obavezao povjeriocu na propuštanje.Propuštati je moguće samo vlastitu, a ne i tuđu radnju.Kod trpljenja obaveza duznika sastoji se u njegovom nečinjenju.Dužnik se mora uzdržavati od činjenja i dopustiti povjeriocu predutimanje određene radnje, koju bi dužnik bio ovlašten spriječiti da nije preuzeo obavezu trpljenja.Za razliku od propuštanja, trpljeti se može samo tuđa radnja.Povredom pozitivne obligacije propuštene radnje se mogu naknadno izvršiti, a negativne obligacije se ne mogu naknadno izvršiti.Podjela obligacija na pozitivne i negativne je značajna i za početak toka zastarjevanja.Kod pozitivnih obligacija zastarjevanje počinje teći prvog narednog dana od dana kada je povjerilac imao pravo zahtjevati ispunjenje obaveze.Kod negativnih obligacija zastarjevanje počinje teći prvog narednog dana poslije dana kada je dužnik postupio suprotno svojoj obavezi.

4

2. Vrste obligacija s obzirom na izvor nastanka obaveze

Ugovorne obligacije

Najčešći izvor obligacije je ugovor.Ugovor je saglasna izjava volje najmanje dvije ugovorne strane,kojom one žele postići određeno pravno dejstvo.Da bi ugovor bio temelj nastanka obaveze, ugovorne stranke se moraju saglasiti najmanje o bitnim sastojcima pravnog posla (ugovora).

Vanugovorne obligacije

a) prouzrokovanje štetePoslije ugovora najčešći izvor obaveze je prouzrokovanje štete.Opće je pravilo da je onaj koji drugome prouzrokuje štetu dužan tu štetu nadoknaditi.Pod štetom se podrazumijeva smanjenje nečije imovine ili sprječavanje povećanja tuđe imovine.Šteta može biti materijalna (imovinska)i nematerijalna( neimovinska).b) Stjecanje bez osnove ili neosnovano obogaćenjeKad jedno lice stekne određenu imovinsku korist bez pravnog osnova na račun drugog lica,govorimo o stjecanju bez osnova ili neosnovanom bogaćenju.Obligacija se sastoji u tome da je lice koje se obogatilo bez pravnog osnova, obavezno vratiti to’’obogaćenje’’onom licu na račun koga se ono obogatilo.c) Poslovodstvo bez naloga ili nezvano vršenje tuđeg poslaPostoji kad se jedno lice miješa u poslove drugog lica i to bez ovlaštenja tog drugog lica,u namjeri da otkloni ili spriječi nastajanje štete.d) Jednostrana izjava voljePod jednostranom izjavom volje zakonodavac podrazumjeva javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnih papira.

3. Vrste obligacija s obzirom na broj lica i djeljivost predmeta

Ova podjela izvršena je s obzirom na to koliko ima subjekata koji su nosioci prava ili obaveza u obligacionom odnosu,kao i to je li predmet obligacije moguće ispuniti u dijelovima ili nije.U jednom oblihacionom odnosu najčešće učestvuju dvije strane i to tako što se jedna javlja u ulozi povjerioca a druga u ulozi dužnika i tada govorimo o prostoj obligaciji ili jednostrano obaveznom odnosu (obaveza naknade stete).Ukoliko na temelju jednog obligacionog odnosa za njegove subjekte nastaju i prava i obaveze,govorimo o složenoj obligaciji ili dvostrano obaveznom odnosu (ugovor o prodaji).Kada u jednom obligacionom odnosu imamo množinu subjekata,bitno je znati jesu li svi dužnici obavezni u cjelosti ispuniti obavezu ili je svaki od njih obavezan ispuniti samo dio obaveze.Analogno tome razlikujemo je li svaki povjerilac ovlašten zahtjevati ispunjenje cijelokupne obaveze ili je ovlašten primiti samo dio obaveze.S tim u vezi imamo: solidarne, djeljive i nedjeljive obligacije.

Solidarne obligacije

Kod solidarnih obligacija imamo više subjekata na dužničkoj ili povjerilačkoj strani i svaki je dužnik obavezan dužnu činidbu u potunosti ispuniti, odnosno svaki povjerilac može zahtjevati

5

ispunjenje obaveze u cjelosti, s tim da obaveza prestaje kad se ispuni jedan od više dužnika ili kad ispunjenje primi bilo koji od povjerilaca.Ako se više lica javlja na dužničkoj strani ,tada se radi o pasivnoj solidarnoj obligaciji,a dužnike nazivamo sadužnicima.Ukoliko je više lica na povjerilačkoj strani imamo aktivnu solidarnu obligaciju,a ta lica označavamo sapovjeriocima.

Pasivna solidarna obligacija

Podrazumjeva množinu dužnika u jednom obligacionom odnosu.Kod pasivne solidarne obligacije postoji više sadužnika i svaki od njih obavezan je povjeriocu u cjelosti ispuniti obavezu, ali je povjerilac ovlašten primiti samo jedno ispunjenje.Povjerilac može po svom izboru zahtjevati ispunjenje obaveze od bilo kojeg dužnika,ali kad jedanput primi dugovanu činidbu,tada njegovo pravo prestaje i prema svim drugim dužnicima.Pasivna solidarna obligacija pruža povjeriocu sigurniju naplatu potraživanja,od obligacija kod kojih se na strani dužnika javlja samo jedno lice.Što je veći broj solidarnih dužnika,to je ostvarenje povjeriočevog potraživanja sigurnije.Možemo reci da je kod pasivne solidarnosti dug alternativan ali je odgovornost kumulativna.Zahtjev za ispunjenje obaveze upravljen prema jednom dužniku povjerilac može mijenjati sve dok potraživanje ne bude u cjelosti podmireno.Nastanak.Pasivna solidarna obligacija nastaje na osnovu ugovora,testamenta ili zakona.Ugovorom se pasivna solidarnost uspostavlja tako što se dužnici izričito obavežu da će povjeriocu ugovornu obavezu solidarno ispuniti.Takva odredba se najčešće definira riječima’’jedan za sve svi za jednog’’,’’solidarno’’,’’nerazdjeljeno’’.Testamentom je moguće zasnovati pasivnu solidarnost i to tako što će testator u testamentu svojim nasljednicima naložiti solidarno ispunjenje određene obaveze (testator odrediti da svi nasljednici zajednički odgovaraju za namirenje legata).Pasivna solidarnost može biti zasnovana i na zakonu.Zakonska pasivna solidarnost nastaje bez obzira na volju stranaka i to čim se ispune zakonom predviđene činjenice.Potrebno je istaći da je solidarna obaveza jedinstvena.To znači da je uprkos postojanju više dužnika njihova obaveza jedinstvena i može se reci da postoji samo jedna obaveza, a ne onoliko obaveza koliko postoji dužnika.Svaki od dužnika može povjeriocu isticati subjektivne (lične) prigovore koji potiču iz ličnog odnosa tog dužnika i povjerioca (npr.da je ugovor zaključen pod prinudom,prevarom).Objektivne prigovore može staviti svaki sadužnik,jer takvi prigovori služe zaštiti svih dužnika ( npr.da je obaveza ispunjena,ugovor ništav).Prestanak solidarne obligacije.Kad jedan od sadužnika ispuni obavezu obligacija prestaje između sadužnika i povjerioca,jer je tim ispunjenjem povjerilac uspio namiriti svoje potraživanje.Potpuno isto dejstvo, kao ispunjenje,imaju zamjena ispunjenja(datio in solutum) ili deponovanje kod suda. Ostali načini prestanka obligacija su:kompenzacija,otpust duga,prenova,poravnanje,sjedinjenje,zakašnjenje, zastoj i prekid zastarjelosti.Prebijanje (kompenzacija) je jedan od načina prestanka obligacije i to tako što međusobna dospjela potraživanja dužnika i povjerioca prebijaju.Izvršenim prebijanjem obje se tražbine gase,ako su one iste,a ako su tražbine različite tada se gasi manja,a viša ostaje i dalje postojati za onu razliku iz te dvije tražbine.Otpust (oprost) duga je ugovor između povjerioca i dužnika,kojim povjerilac izjavljuje dužniku da neće tražiti ispunjenje obaveze i dužnik se s tim saglasi.Otpust duga izvršen s jednim solidarnim dužnikom oslobađa i ostale dužnike (otpust in rem).Ali ako je povjerilac želio otpustiti dug samo jednom od solidarnih dužnika (otpust in personam) tada se ostali solidarni dužnici ne oslobađaju

6

obaveze prema povjeriocu nego se ta obaveza smanjuje za onaj dio koji prema međusobnim odnosima pada na dužnika kojem je dug oprošten.Prenov (novacija) je ugovor između povjerioca i dužnika kojim se dosadašnji obligacioni odnos zamjenjuje novim odnosom i to pod uslovom da nova obaveza ima različit predmet ili pravni osnov.Poravnjavanje je ugovor kojim ugovorne strane između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu,uzajamnim popuštanjem,prekidaju spor,odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja prava i obaveze.Sjedinjenje (konfuzija) je jedan od načina prestanka obaveze i to tako sto jedno lice postane i povjerilac i dužnik.U solidarnoj obligaciji dođe do sjedinjenja ličnosti povjerioca i jednog od sudužnika, tada obligacija ne prestaje nego se obaveza ostalih sudužnika smanjuje za iznos onog dijela koji u unutrašnjem odnosu pada na solidarnog dužnika koji se sjedinio s povjeriocem.Zakašnjenje (docnja) je povreda obligacionog odnosa na taj način što dužnik na vrijeme ne ispuni svoju obavezu ili ako povjerilac bez osnovanog razloga odbije prijem ispunjenja ili ga svojim ponašanjem spriječi.Prema tome i dužnik i povjerilac se mogu nalaziti u zakašnjenju,ali posljedice dužničkog i povjerilačkog zakašnjenja kod pasivne solidarnosti nisu iste.Ako se jedan od solidarnih dužnika nalazi u zakašnjenju posljedice zakašnjenja pogađaju samo njega, a ne ostale sadužnike.Ako povjerilac dođe u zakašnjenje prema jednom solidarnom dužniku,tada se on nalazi u zakašnjenju i prema ostalim sadužnicima.Na zastarjelost se mogu pozivati samo oni sadužnici prema kojima je nastupila zastarjelost.Ako bi se povjerilac naplatio od solidarnog dužnika čija obaveza nije zastarjela,on ima pravo zahtjevati od ostalih sadužnika da mu naknade svaki svoj dio obaveze.Unutrašnji odnos između sadužnika poslije ispunjenja obaveze (regres između sadužnika).Kad jedan od sadužnika ispuni solidarnu obavezu tada prestaje obligacija između povjerioca i sadužnika.Odnos između povjerioca i sadužnika naziva se vanjskim odnosom ili odnosom solidarnosti.Poslije ispunjenja obaveze na mjesto vanjskog odnosa stupa unutrašnji odnos sadužnika ili odnos regresa.Odnos solidarnosti pretpostavlja da su svi sadužnici odgovorni povjeriocu na cjelokupno ispunjenje obaveze.Sadužnik koji je ispunio solidarnu obavezu ima pravo od ostalih sadužnika zahtjevati da mu svaki od njih naknadi dio obaveze koji pada na njega.Koliki je dio u unutrašnjem odnosu (regresu) dužan naknaditi svaki od solidarnih dužnika zavisi prije svega od njihovog sporazuma.Solidarni dužnici mogu odrediti da se dug dijeli na jednake ali I na nejednake dijelove.

Aktivna solidarna obligacija

Kod aktivne solidarne obligacije imamo množinu subjekata na povjerilačkoj strani , s tim što je svaki od povjerilaca (sapovjerioci) ovlašten od dužnika zahtjevati ispunjenje cjelokupne obaveze.Dužnik duguje ispunjenje svim sapovjeriocima, ali je dug obavezan ispuniti samo jednom od njih.Ispunjenjem obaveze solidarna obligacija između sapovjerioca i dužnika prestaje.Aktivna solidarnost se nikad ne pretpostavlja nego ona mora biti izričito ugovorena ili na zakonu zasnovana.Aktivna solidarnost moze nastati na osnovu testamenta,npr.testator ovlasti više legatara da zahtjevaju ispunjenje obaveze od njegovih nasljednika.Kod aktivne solidarnosti imamo više povjerilaca ali je obaveza jedna i jedinstvena kao i kod pasivne solidarnosti.Kad dužnik ispuni obavezu nekom od sapovjerilaca on se oslobađa svoje obaveze i prema ostalim povjeriocima.Isto dejstvo kao ispunjenje imaju i zamjena ispunjenja (datio in solutum)ili deponovanje kod suda.

7

Kad se radi o prebijanju potraživanja potrebno je reci da je duznik moze izvršiti prebijanje svoje obaveze s potraživanjem koje on ima prema povjeriocu koji od njega zahtjeva ispunjenje.Međutim, ako neki drugi povjerilac zahtjeva ispunjenje prema kojem dužnik nema potraživanja tada on ne moze tom povjeriocu istaci prigovor prebijanja koje bi mogao istaći drugom povjeriocu.Prema odredbi čl.428.ZOO otpustom duga i prenovom između dužnika i nekog od povjerilaca smanjuje se solidarna obaveza za onoliko koliko iznosi dio tog povjerioca.Obligacija ostaje i dalje solidarno aktivna što znači da svi ostali povjerioci cjelokupno ispunjenje preostalog dijela obaveze mogu tražiti od dužnika.Kad se u licu jednog solidarnog povjerioca sjedini i svojstvo dužnika tada se obaveza duznika gasi,a svaki od ostalih solidarnih povjerilaca može od njega zahtjevati samo svoj dio potrazivanja, a ne cjelokupno potrazivanje kao sto moze kod aktivne solidarnosti.Kad jedan od sapovjerilaca s duznikom zakljuci poravnjanje, takvo poravnjavanje ne utiče na prava ostalih povjerilaca,ali oni mogu prihvatiti takvo poravnjavanje,izuzev kad se ono odnosi na dio povjerioca s kojim je zaključeno.Priznanje duga učinjeno jednom povjeriocu koristi svim ostalim povjeriocima,jer je obaveza jedinstva.Zakasnjenje (doca)duznika ili bilo kojeg sapovjerioca proizvodi pravne ucinke i prema ostalim solidarnim povjeriocima.To znači,ako duznik u zakasnjenju prema jednom povjeriocu,on je u zakasnjenju i prema ostalim i snosi posljedice dužničkog zakasnjenja.Isto tako zakasnjenje jednog povjerioca djeluje i prema svim ostalim.

Djeljive i nedjeljive obligacije

Ova podjela izvrsena je prema tome može li se predmet dužnikove obaveze ispuniti u alikvotnim dijelovima ili ne.Ukoliko se obaveza moze ispuniti u vise dijelova radi se o djeljivoj obligaciji, a ako ne moze,tada imamo nedjeljivu obligaciju.Kao djeljive obligacije najcesce se javljaju novcane obaveze,Kao predmet djeljive obligacije mogu biti i stvari, ali samo one koje se mogu razdijeliti bez ostecenja (isporuka brasna, krompira).Nedjeljive obligacije nije moguce ispuniti u dijelovima, a da se pri tome ne izmjeni sustina predmeta obaveze ili ne umanji njegova vrijednost.Nedjeljivost obligacije moze nastati iz dva razloga: 1) kada je ispunjenje u dijelovima nemoguce zbog samog svojstva stvari koja je predmet te obaveze (predaja zivotinje,predaja knjige).2) kada nedjeljivost obligacije proizilazi iz pravnog posla na osnovu kojeg je nastala obaveza.Podjela na djeljive i nedjeljive obligacije vazna je radi izvrsenjaobaveze,mnozine subjekata obligacije,kao i pitanja zastarjelosti.

4. Vrste obligacija s obzirom na ličnost duznika

Lične i nelične obligacije

Ukoliko obavezu treba ispuniti tačno određeni duznik,tada govorimao o licnim obligacijama.Obaveza ne prestaje ukoliko je ispuni neko treci,pa i uz ovlastenje duznika.Licne obligacije su karakteristicne po tome sto se one i ugovaraju s obzirom na određena svojstva koja posjeduje duznik (npr.poznati operski pjevac) ili s obzirom na odnos povjerenja između subjekta obligacije (npr.P.zeli da mu zube popravlja glavni zubar,a ne pripravnik).

8

Nelicne obligacije su one za koje nije uslov da ih mora izvrsiti tacno određeni duznik,niti da ih mora primiti tacno određeni povjerilac.Podjela na licne i nelicne obligacije vazna je kod promjene subjekta obligacije.Tako obaveze ili prava iz licne obligacije nije moguce prenositi na druga lica,dok su nelicne obligacije prenosive.

5. Vrste obligacija prema dužini trajanja

Trenutne i trajne obligacije

Kod trenutnih obligacija duznikova se radnja sastoji u jednokratnom postupku (npr.isplata cjelokupne cijene ili predaja stvari).Trenutne obligacije prestaju sa ispunjenjem obaveze.Ponekad i trenutne obligacije po vremenu izvrsenja radnje traju duze, npr.kad se povjeri određena stvar na cuvanje,radi se o trenutnoj obligaciji ali njeno vrsenje traje duze vremena.Trajne obligacije su one obligacije cije izvrsenje traje duze vremena, a ponekad vremenski nisu uopce ogranicene.Za trajne obligacije je karakteristicno da od njihovog nastanka pa do ispunjenja prolazi duzi vremenski period, npr. Zakup poslovnih prostorija na neodređeno vrijeme.

6. Vrste obligacija s obzirom na određenost radnje

Individualne i generičke obligacije

Individualne obligacije su takve obligacije kod kojih je obaveza duznika,kao predmet obligacije tacno određena.Da bi se oslobodio svoje obaveze, duznik mora ispuniti tacno tu određenu obligaciju.Povjerilac je ovlasten zahtjevati ispunjenje samo te tacno određene obaveze.Za razliku od individualnih obligacija, generičke obligacije nisu u potpunosti određene u trenutku zasnivanja obligacionog odnosa.Kod generickih obligacija obaveza duznika je određena prema rodu ili vrsti.Ovdje obaveza nije konkretizirana na jednu stvar.Genericke obligacije mogu postati i individualno određene,npr.kad se iz konkretne mase izdvoji ugovorena kolicina i tacno odredi.Podjela obligacija na individualne i genericke od posebnog je znacaja kod propasti stvari.Pravilo je da obaveza prestaje,kad njeno ispunjenje postane nemoguce usljed okolnosti za koje duznik ne odgovara-objektivna nemogucnost tj.ona nemogucnost koja je nastupila nakon zakljicenja ugovora.Kad je predmet obaveze generička stvar duznikova obaveza ne prestaje cak ni onda kada sve sto duznik ima od takvih stvari propadne i to usljed onih okolnosti za koje duznik ne odgovara.Ovo pravilo vazilo je i prije donosenja ZOO, jer se smatralo da rod ne moze propasti.Duznik bi se oslobodio svoje obaveze samo u slucaju da se zabrani promet stvari toga roda.

7. Vrste obligacija s obzirom na množinu predmeta

Alternativne obligacije

Alternativne obligacije su takve obligacije kod kojih duznik duguje jedan od dva ili vise predmeta obaveze, ali ta obaveza prestaje kada on ispuni jednu od predviđenih obaveza.Kada duznik ne izvrsi izbor obaveze u određenom roku,tada pravo izbora ne prelazi na povjerioca. Povjerilac moze samo podnijeti tuzbu nadležnom sudu u kojoj ce alternativno zahtjevati ispunjenje obaveze.

9

Kod alternativnih obligacija izbor moze biti povjeren trecem licu.Ova situacija nije tako cesta, ali je moguca.Ako obligacija ima dva predmeta obaveze,a izvrsenje jednog predmeta postane nemoguce usljed događaja za koji ne odgovara nijedna strana,tada se obaveza svodi na preostali predmet.Situacija je drugacija kada se pojavi naknada nemogucnost izvrsenja alternativne obaveze usljed događaja za koji odgovara jedna strana.Mora se razlikovati da li je nemogucnost nastupila krivicom duznika ili povjerioca,te ko ima pravo izbora. Posljedice su slijedece:a) Ako je za nemogucnost kriv duznik,a pravo izbora pripada njemu,tada se obaveza ispunjenja koncentrise na preostali predmet.b) Ako je duznikovom krivicom doslo do nemogucnosti ispunjenja jedne od dugovnih obaveza , a pravo izbora pripada povjeriocu,onda povjerilac moze po svome izboru traziti preostali predmet ili naknadu stete za predmet koji nije moguce zahtjevati od duznika.c) Ako je koja od obaveza postala nemoguca krivicom povjerioca,a njemu pripada i pravo izbora ,tada on moze traziti ispunjenje neke od preostalih obaveza,a za onu obavezu koja je postala nemoguca njegovom krivicom obavezan je duzniku nadoknaditi stetu ili izabrati samo tu obavezu koja je postala nemoguca njegovom krivicom i na taj nacin ugasiti obligaciju.d) Ako je jedan od predmeta obaveze postao nemoguc povjeriocevom krivicom,a pravo izbora pripada duzniku,tada duznik moze izabrati tu obavezu i obligacija prestaje ili moze odluciti da ispuni neku od preostalih obaveza, a od povjerioca zahtjevati naknadu stete za propalu obavezu.Osnov nastanka alternativne obligacije je ugovor, a mogu nastati jednostranom izjavom volje i samim zakonom.

Fakultativne obligacijeFakultativene obligacije (facultas alternative) su takve obligacije kod kojih se duguje jedan određen predmet , ali obligacija moze prestati i kada povjerilac primi,odnosno kada mu duznik preda određeni predmet.Znaci kod fakultativnih obligacija postoji mogucnost da se umjesto dugovane radnje izvrsi druga radnja.Ovlastenje moze biti na strani duznika ili povjerioca.a) Fakultativno ovlaštenje na strani duznika

U ovom slucaju duznik duguje jedan predmet,ali svoje obaveze moze osloboditi i na taj nacin sto ce umjesto tog dugovanog predmeta povjeriocu predati drugi predmet.Kod ovih obligacija povjerilac moze zahtjevati samo jedan predmet i to onaj koji duznik duguje..Ukoliko duznik ne ispuni svoju obavezu,povjerilac u parnicnom i u izvrsnom postupku moze zahtjevati onaj predmet koji duzniku stoji kao alternativa za ispunjenje obaveze.Ako dugovani predmet propadne,odn.ispunjenje obaveze postane nemoguce iz razloga za koje duznik nije odgovoran,obligacija se gasi i duznik se oslobađa svoje obaveze.Pored ugovora ,fakultativna obligacija moze nastati i na osnovu testamenta ili zakona.

b) Fakultativno ovlaštenje na strani povjerioca

Osim na osnovu ugovora,fakultativno ovlastenje za povjerioca moze nastati i na osnovu zakona.U ovom slucaju duznik duguje povjeriocu jedan predmet ali povjerilac moze umjesto toga predmeta zahtjevati neki drugi predmet.Povjerilac moze da se koristi svojim pravom i traziti ili predaju glavnog predmeta ili nekog drugog određenog predmeta, ali i ne mora.Ukoliko povjerilac ne saopsti duzniku da zeli drugi predmet,obaveza duznika je usredsređena samo na glavni

10

predmet.Ako predmet obaveze proppropadne bez duznikove krivice, tada se on oslobađa obaveze,a povjerilac ne moze traziti predaju fakultativnog (sporednog) predmeta.

Kumulativne obligacije

Kumulativne obligacije su takve obligacije kod kojih duznik duguje dva ili vise predmeta i sve te predmete mora predati povjeriocu da bi se oslobodio svoje obaveze.Kod ovih obligacija ne postoji mogucnost izbora,nego predaja svih dugovanih predmeta,bez obzira koliko ih ima,predstavlja jedinstveni sadrzaj duznikove obaveze.

8. Potpune i prirodne obligacije

Pravilo je da povjerilac svoje pravo na izvrsenje obaveze moze,po potrebi da realizira prinudno i to putem suda.Za takve obligacije kazemo da su potpune (prinudne) jer uzivaju pravnu zastitu.Nasuprot potpunim obligacijama postoje obligacije u kojima povjerilac svoje pravo ne moze realizirati prinudnim putem,odn.takve obligacije, ako ne zeli, duznik nije obavezan ispuniti.One su rjeđe od potpunih obligacija i nazivaju se prirodne (naturalne, nepotpune) obligacije.Razlika je u tome sto potpune obligacije zakon stiti,a prirodne obligacije ostavlja na volju duzniku hoce li ih izvrsiti ili ne.Prirodne obligacije su:

1. zastarjele obligacije,2. obligacije kod čijeg zaključenja nije poštovana određena (dokazna) norma i 3. obligacije iz dopustene igre ili opklade nije predat.

Zastarjele obligacije

Povjerilac je obavezan ostvarenje svojih prava zahtjevati u zakonom predviđenom roku.Ako to ne uradi njegovo potraživanje će zastarjeti. Zastarjelošću potraživanja prestaje povjeriocevo pravo zahtjevati ispunjenje obaveze prinudnim (sudskim) putem.To ne znaci da povjerilac ne moze zahtjevati,od suda,da obaveze duznika na prinudno ispunjenje zastarjele obaveze,jer sud po sluzbenoj duznosti ne pazi na zastarjelos.Ako je zastarjelo povjeriocevo potrazivanje obezbjeđeno zalogom ili hipotekom,povjerilac ce se moci naplatiti iz zalozene stvari pod uslovom da zalozena stvar nalazi kod njega ili je njegovo pravo upisano u javne knjige.U tom slucaju duznik ne moze istaci prigovor zastarjelosti, ali povjerilac se moze naplatiti iz zalozene stvari samo za iznos glavnog duga a ne i za kamate i druga povremena davanja.

Obligacije kod čijeg zaključenja nije poštovana određena (dokazna) forma

Pojedini obligacioni odnosi moraju se zasnovati u tačno određenoj formi.Ako je forma bitan uslov nastanka obligacionog odnosa (tzv.forma ad solemnitatem) tada nema ni obligacionog odnosa bez pridrzavanja te vorme.Postoje slucajevi gdje se forma trazi kao dokazno sredstvo zakljucenja određenog pravnog posla (tzv.forma ad probationem).U takvom slucaju ako forma nije ispostovana smatra se da postoji obligacija ali je takva obligacija naturalna.Najcesci slucaj ove naturalne obligacije je usmeno obecanje poklona i to bez predaje poklonjenog poklona.

11

Obligacija iz dopuštene igre ili opklade ako predmet igre ili opklade nije predat

Obligacije koje su nastale iz dopustene igre ili opklade,a predmet igre ili opklade nije predat drugom ugovaracu ili trecem licu ,isto tako su naturalne obligacije i njihovo se ostvarenje ne moze traziti putem suda.Ali ako lice koje je izgubilo opkladu ili igru zeli da odrzi svoje obecanje i ispuni svoju obavezu,tada se isto tako smatra da je ispunio valjanu obavezu I ne moze dato zahtjevati nazad prema pravilima sticanja bez osnova.

9. Novčane obligacije ( obaveze )

Najčesci predmet jedne obaveze je novac.Novac je opci ekvivalent i opce sredstvo placanja.Novcane obligacije imaju svoje specificnosti.Ispunjenje novcanih obaveza ne moze postati nemoguce jer se radi o vrsti generickih obligacija.Za novcane obligacije je karakteristicno da u slucaju docnje duznik, pored glavnice duguje i zatezne kamate.Zatezne kamate mogu biti ugovorne i zakonske. U slučaju dužnikove docnje, povjerilac ne mora dokazivati da je pretrpio stetu, nego samom docnjom povjerilac stice pravo na zatezne kamate.Slijedeca karakteristika novčanih obligacija vezana je za vrijeme i mjesto ispunjenja.Prema čl.398.st.1. ZOO,dužnik novcane obaveze tu obavezu moze ispuniti I prije roka.Sto se tiče mjesta ispunjenja obaveze,opće pravilo je da se one ispunjavaju u mjestu koje je za to određeno..Ukoliko mjesto ispunjenja nije određeno pravnim poslom a ni zakonom,tada se novcane obaveze ispunjavaju u mjestu u kojem povjerilac ima prebivaliste,odn.boraviste.Kod novcanih obligacija dužnik je obavezan isplatiti određenu svotu novca, i to onaj broj novcanih jedinica na koji obaveza glasi,izuzev kad zakon odredi nesto drugo.Ovo pravilo poznato je kao nacelo monetarnog nominalizma.

ČETVRTA GLAVA

OSNOVNA NAČELA OBLIGACIONOG PRAVA

Sva načela nisu istog značaja i domašaja.Jedna su šira i spadaju u pravne standarde čiji sadržaj nije određen i ostavljeno je sudu da izvrši konkretizaciju u svakom pojedinačnom slučaju (npr.savjesnost i poštenje). Druga su uža i traže konkretizaciju u drugim odredbama zakona (npr.zabrana prouzrokovanja štete).

1. Sloboda uređivanja ugovornih odnosa

Sloboda ugovaranja u obligacionom pravu prihvaća se kao jedno od osnovnih načela ugovora i ugovornog prava.To znači da ugovorne strane svojim izjavama volja mogu zasnivati, mijenjati ili ukidati obligacione odnoseSloboda ugovaranja podrazumijeva pravo odnosno ovlaštenje subjekata (ugovarača) da zaključe ili ne zaključe ugovor s kim oni to žele,da određuju sadržaj i formu ugovora.Sloboda ugovaranja sadrži više pojedinačnih sloboda ili prava za svaku ugovornu stranu:

12

1) Svaka ugovorna strana ima slobodu hoće li ili neće zaključiti jedan obligacioni ugovor.Ako je ugovor zaključen pod uticajem sile ili prijetnje silom,takav ugovor se može pobijati (poništavati).

2) Svaki je ugovarač slobodan u izboru svog ugovornog partnera.3) Ugovorne strane su slobodne da određuju sadržaj i vrstu budućeg ugovora, vodeći računa o

ciljevima koje žele postići.4) Način zaključenja ugovora je prepušten samim ugovornim stranama.Zakon u principu

usvaja načelo konsenzualizma,a nečelo formalizma je izuzetak.Konsenzualizam podrazumijeva da je za nastajanje ugovora dovoljno da dva ili više lica na bilo koji način saglasno izjave svoju volju,odn.u bilo kojoj formi.

5) Sloboda ugovaranja podrazumijeva da ugovarači svoja prava i obaveze mogu mijenjati ili stvarati nova.Ugovarači mogu saglasno raskinuti stari ugovor ili na drugi način,saglasnošću volja odlučiti o sudbini prethodnih ugovora.

Sloboda ugovaranja može se ograničiti zakonom i to tako što se za pojedine ugovore predviđa pismena forma,kao npr.ugovor o licenci ili ugovor o građenju.

2. Savjesnost i poštenje

Savjesnost i poštenje je generalna klauzula, i to ne samo za područje obligacionog prava.U našem zakonu o obligacionim odnosima, u čl. 12,normirano je načelo savjesnosti i poštenja,gdje se kaže da su učesnici obigacionih odnosa dužni da se pridržavju načela savjesnosti i poštenja prilikom zasnivanja,kao i prilikom ostvarivanja prava i obaveza tih odnosa.Pravičnost polazi od interesa konkretno pogođenog lica u jednom odnosu,dok savjesnost i poštenje primjenjuju pojednako za sve učesnike obligacionog odnosa.

3. Ravnopravnost strana

Kao strane u jednom obligacionom odnosu mogu se javiti bilo fizička bilo pravna lica.Sve strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.Ravnopravnost strana podrazumijeva njihovu pravnu a ne ekonomsku ravnopravnost.Prilikom zasnivanja obligacionih odnosa jedna strana ne smije imati nadređen položaj u odnosu na drugu stranu koja bi korištenjem takvog položaja drugoj strani nametnula neželjeni sadržaj ugovora i obaveze koje iz njega proizilaze.Obligaciono pravo obezbjeđuje ravnopravnost strana ne samo u vrijeme zaključenja,nego i u vrijeme izvršenja ugovora i preuzetih ugovornih obaveza.

4. Zabrana zloupotrebe prava

Zabrana zloupotrebe prava danas je opće prihvačen institut u svim pravima.Shvatanja o zloupotrebi prava mogu se podijeliti na subjektivnu i objektivnu teoriju o zloupotrebi prava.Prema subjektivnoj teoriji zloupotreba prava postoji ako titular pravo koristi jedino u cilju nanošenja štete drugom licu (šikana).Prema objektivnoj teoriji titular određenog prava to pravo zloupotrebljava uvijek kada ga koristi protivno svrsi radi koje je ono dato.

13

5. Načelo jednake vrijednosti davanja

Načelo jednake vrijednosti davanja odnosi se samo na dvostrano obavezne ugovore,jer se takvim ugovorimastvaraju obaveze za obje ugovorne strane.Načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja nije apsolutno i pod njim se ne podrazunijeva matematička podudarnost prestacija ugovornih strana,jer je u prometu teško zamisliv potpuni ekvivalent uzajamnih davanja.Od ovog nacela postoje određeni izuzeci.Ovo se načelo ne primjenjuje na jednostrano obavezne ugovore.Ovo načelo nije primjenjivo ni na sve ugovore kod kojih je izražen element aleatornosti.To su prije svega ugovor o dozivotnom izdržavanju,ugovor o osiguranju,ugovor o kupovini nade,igre na sreću.Povreda ovog načela moguća je kako u vrijeme zaključenja ugovora tako i nakon njegovog zaključenja.Povredu načela jednake uzajamnih davanja u vrijeme zaključenja ugovora nalazimo u slučaju prekomjernog oštećenja i kod zelenaškog ugovora.Nejednakost uzajamnih davanja može nastupiti usljed promjenjenih okolnosti gdje se nesazmjer javlja poslije zaključenja ugovora.Da bi uspio sa svojim zahtjevom zainteresirano lice se mora pozvati na povredu jednakih davanja i tu povredu mora dokazati,a ako to ne uspije sud će ga odbiti sa zahtjevom.

6. Zabrana prouzrokovanja štete

Svako je dužan da se uzdrži od postupaka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.Zabrana prouzrokovanja štete se odnosi na potencijalne štetnike,a ne na one koji su već štetu prouzrokovali.Uzdržavanje od nanošenja štete obuhvata kako uzdržavanje od činjenja,tako i uzdržavanje od nečinjenja,tj.pasivnog držanja,ali samo u onim slučajevima kada se takvim ponašanjem može uzrokovati nastanak ili povećanje štete.Od pravila da je drugom zabranjeno nanositi štetu postoje izuzeci određeni zakonom.Dopuštene su tzv.imisije(dim,smrad,buka) ako su prema okolnostima konkretne sredine uobičajene.Pod izvjesnim uslovima neodgovara se ni za štetu nanesenu u slučaju:nužne odbrane,stanja nužde,dopustene samopomoći i pristanku ostećenog na štetnu radnju,jer zakon takvim radnjama štetnika isključuje iz protivpravnosti.

7. Pažljivo ponašanje u izvršenju obaveza i ostvarivanju prava

Ova pažnja se dijeli na pažnju dobrog domaćina ako se radi o građansko-pravnim obligacionim odnosima ili pažnju dobrog privrednika,ako se radi o privredno-pravnim obligacionim odnosima.Pod pažnjom dobrog domaćina podrazumijeva se ponašanje prosječno pažljivog čovjeka.Pažnja dobrog stručnjaka-je ona pažnja koja se zahtjeva od prosječno pažljivog stručnjaka u određenoj oblasti.

8. Primjena dobrih poslovnih običaja

Zakon o obligacionim odnosima u čl. 21. st. 1.određuju da su strane u obligacionim odnosima dužne u pravnom prometu postupati u skladu s dobrim poslovnim običajima.Pored poslovnih običaja koji nisu kodificirani postoje i poslovni običaji koji su kodificirani.Kodificirani poslovni (trgovački) običaji nazivaju se uzanse.Uzanse se dijele na opće (vezane za pravne poslove) i posebne (važe samo za određene pravne poslove).Donošenjem zakona o obligacionim odnosima

14

Opšte uzanse su izgubile na značaju i one se ne primjenjuju u pitanjima koja su Zakonom regulirana.

10. Jedinstvenost reguliranja ugovornih odnosa

Usvojeno je načelo da se odredbe Zakona koje se odnose na ugovore jedinstveno primjenjuju bez obzira da li se radi o oligacionim ili privrednim(trgovackim)ugovorima.Ugovori u privredi su ugovori koje preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost,kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje sačinjavaju predmete njihovog poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima.Privredni subjekti su najčešće pravna lica-preduzeća ali to može biti i pojedinac vlasnik neke zanatske ili ugostiteljske radnje koja nema svojstvo pravnog lica.Zakon o obligacionim odnosima je postavio jedinstvena pravila za obligacione i privredne ugovore,ali je ipak vodio računa i o specifičnostima poslovnih odnosa između privrednika (trgovaca).

PETA GLAVA

PREDUGOVORNA ODGOVORNOST (culpa in contrahendo)

Zaključenju ugovora mogu predhoditi duži ili krači pregovori.Pregovori služe tome da ugovorne strane pokusaju ukloniti početne međusobne razlike u pogledu zaključenja budućeg ugovora.Osnovno pravilo je da pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i svaka ih strana može prekinuti kad god hoće.Predugovarači su duzni,jedan drugome,davati informacije značajne za zaključenje ugovora i uzdržavati se od postupaka kojima bi se protivnoj strani mogla nanijeti šteta.Predugovorna odgovornost je poznata i kao culpa in contrahendo, a pretpostavlja postojanje određene pažnje kao blažeg oblika krivice koja nepažnja je dovoljna za postojanje odgovornosti kod faze ugovoranja.Predugovornu odgovornost treba razlikovati od predugovora,jer predugovor obavezuje dok pregovori ne obavezuju.Predugovorni odnos prestaje prekidom pregovora ili zaključenjem ugovora.Strana koja je vodila pregovore bez namjere zaključenja ugovora,kao i i strana koja je vodila pregovore u namjeri da zaključi ugovor ali je od te namjere bez osnovanog razloga odustala odgovara za štetu drugoj strani.

Obim odgovornosti, Neosporno je da strana koja je kriva za prekid pregovora odgovara za štetu i da je obavezna drugoj strani naknaditi nastalu štetu.Kod naknade negativnog interesa štetnik (dužnik) je obavezan uspostaviti onakvo stanje u imovini oštećenog (povjerioca) u kakvom bi se oštećeni nalazio da uopće nije vodio pregovore s drugom stranom.Smatramo da oštećeni nema pravo na naknadu tzv.pozitivnog interesa,odn.izgubljene dobiti.Kod naknade pozitivnog interesa štetnik je obavezan dovesti oštećenog u takvo stanje kao da je ugovor zaključen i uredno ispunjen.

15

ŠESTA GLAVA

UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJE

Obligacioni ugovori su dvostrani pravni poslovi, kojim se jedna ugovorna strana obavezuje drugoj ugovornoj strani da će joj nešto određeno izvršiti (tj.dati,dopustiti ili učiniti) ili nešto određeno propustiti, a druga strana to sve prihvata.Ugovori u obligacionom pravu predstavljaju izvor obligacije.Svaki obligacioni ugovor pretpostavlja učešće najmanje dvije strane, te strane se obično nazivaju ugovornim stranama, a također se upotrebljavaju i termini:kontrahenti,ugovornici,strane i stranke.Ugovor predstavlja saglasnu izjavu volja dva ili više lica upravljenu na postizanje određenog cilja.Ugovori ne nastaju na osnovu zakona, nego na osnovu slobodno i saglasno izjavljene volje poslovno sposobnih lica (consens).Ova saglasnost volja može biti upravljena na nastanak nekog novog,dotad nepostojećeg odnosa između ugovornih strana a može biti usmjerena na promjenu ili prestanak obligacionog odnosa.Za obligacioni ugovor je je bitno da je volja koja dovodi do sklapanja ugovora pravno relevantna volja.Postavlja se pitanje koja je volja relavantna,ona koju je strana htjela da izjavi ili ona koju je izjavila?Prema teoriji volje bitno je samo ono šta je ugovorna strana zaista htjela,a ukoliko postoji nesklad između htijenja (volje) i očitovanja (izjave),prednost ima stvarna volja,a ne izjava.Prema teoriji izjave prednost ima izjava,a ne unutrašnja volja, i smatra da je teško utvrditi šta ugovorna strana želi.Naš Zakon daje prednost teoriji izjave, ali u potpunosti ne zanemaruje ni teoriju volje.Bitni sastojci ugovora su oni minimalni sastojci neophodni za postojanje ugovora.Bitni sastojci ugovora mogu biti objektivni i subjektivni.Objektivno bitni sastojci određuju se pravnim propisom,odn.zakonom.Subjektivno bitni sastojci ugovora određuju se voljom stranaka.To su oni sastojci ugovora koji, gledano uopćeno, ne predstavljaju uslov nastanka ugovora.U slučaju spora samo se objektivno bitni sastojci ugovora ne dokazuju, dok postojanje subjektivno bitnih sastojaka ugovora mora dokazati ona strana koja se na njih poziva.Pored bitnih, postoje i prirodni kao i slučajni (sporedni,uzgredni) sastojci obligacionih ugovora.Prirodni sastojci (naturalia negoti) su takvi sastojci koje strane moraju ugovoriti, a uprkos tome oni čine sastavni dio ugovora.Sporedni (slučajni) sastojci (accidentalia negoti) obligacionih ugovora su takvi sastojci koji se ne odnose ni na jednu vrstu ugovora, ali ih same ugovorne strane mogu utanačiti (dogovoriti).Sličnost između prirodnih i sporednih sastojaka se ogleda u u tome što obligacioni ugovori važe i bez da se ugovarači sporazumiju o prirodnim i sporednim sastojcima.Razlika je u tome sto prirodni sastojci važe i ako ih stranke ne ugovore, dok sporedni sastojci važe samo onda kada ih stranke ugovore.

16

SEDMA GLAVA

OPĆI USLOVI ZAKLJUČENJA OBLIGACIONIH UGOVORA

Obligacioni ugovori nastaju saglasnim izjavama volje ugovornih strana.Ugovorne se strane moraju najmanje saglasiti o bitnim elementima konkretnog ugovora.Faza koja predhodi zaključenju ugovora naziva se pregovaranje, odn .predugovorne radnje.Usaglašavanje volja dviju strana, odn. nastajanje ugovora naziva se sklapanje ili zaključivanje ugovora.Da bi jednom ugovoru bilo priznato svojstvo obligacionog ugovora, on mora ispunjavati sl.pretpostavke: 1) da ugovorne strane posjeduju poslovnu sposobnost; 2) da postoji saglasna izjava volja ugovornih strana; 3) da postoji predmet ugovora; 4) da postoji valjan osnov ugovora (obvezivanje) a ponekad i 5) forma ugovora (kao poseban uslov, samo kod pojedinih ugovora).

I. Poslovna sposobnost ugovornih strana

1. Poslovna sposobnost fizičkih lica

Punoljetna fizička lica koja nisu pod starateljstvom (a niti im je oduzeta poslovna sposobnost) kao i pravna lica imaju potpunu poslovnu sposobnost.Poslovnu sposobnost imaju i ona lica koja jos nisu navršila 18.godina ako su zaključila brak.Pravna sposobnost je sposobnost biti nosilac prava i obaveza.Za razliku od poslovne sposobnosti,koju imaju samo određena lica,pravnu sposobnost imaju sva fizička lica.Fizička lica posjeduju opću a pravna posebnu pravnu sposobnost..Za razliku od potpune poslovne sposobnosti,postoji i potpuna poslovna nesposobnost.Potpuno poslovno nesposobna lica su svi maloljetnici ispod 15.godina,kao i ona punoljetna lica kojima je u cijelosti oduzeta poslovna sposobnost.Za lica koja nemaju poslovnu sposobnost ugovore zaključuju njihovi roditelji,odn.staraoci kao zakonski zastupnici.Ta lica mogu sklapati ugovore manjeg značaja kao sto su svakodnevna kupovina novina,zivotnih namirnica kao i dobročine ugovore.

Ograničena ili djelimična poslovna sposobnost

U našem pozitivnom pravu sticanje ogranicene poslovne sposobnosti nije regulirano,sto znači da se radi o pravnoj praznini.Ograničeno poslovno sposobna lica mogu bez saglasnosti zakonskog zastupnika zaključivati samo one ugovore čije im je zaključenje zakonom dozvoljeno.Lica koja imaju ograničenu poslovnu sposobnost mogu zaključivati i druge ugovore ukoliko za to imaju saglasnost zakonskog zastupnika.Tu saglasnost zakonski zastupnik može dati prije zaključenja ugovora,i tada se govori o dozvoli, ili nakon zaključenja ugovora, i tada se govori o odobrenju.Saglasnost za zaključenje ugovora mora se dati u onoj formi koja je propisana za taj ugovor.Ukoliko bi ugovor bio zaključen bez saglasnosti zakonskog zastupnika,takav ugovor bi imao obilježja nepotpunog ili šepavog ugovora (negotium claudicans).Ukoliko zakonski zastupnik ne bi dao odobrenje,ugovor bi bio nistav od početka (ex tunc) i ne bi proizveo pravno dejstvo,a strana koja je eventualno nesto primila na ime ispunjenja ugovora bila bi obavezna to vratiti.Saugovarač ograničeno poslovno sposobnog lica ima pravo odustati od zaključenog ugovora, i to:

17

a) ako on nije znao za poslovnu nesposobnost druge ugovorne strane ilib) ako je on znao da je drugo lice poslovno nesposobno,ali ga je ono prevarilo da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika.Pravo odustanka se gasi najkasnije nakon isteka roka od 30 dana od dana saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane,odn.saznanja za odsustvo odobrenja zakonskog zastupnika.Ovo pravo prestaje i prije isteka roka od 30 dana ukoliko zakonski zastupnik prije odobri zaključeni ugovor.Maloljetnik koji je navršio 15.godina života može zasnovati radni odnos i svojom zaradom slobodno raspolagati.Ovi maloljetnici imaju specijalnu poslovnu sposobnost i mogu punovazno,bez odobrenja roditelja ili staraoca,zaključivati sve pravne poslove koji se odnose na njihovu zaradu.

2. Poslovna sposobnost pravnog lica

Poslovna sposobnost pravnog lica mjeri se sposobnošću njegovih organa, preko kojih pravno lice realizira svoju poslovnu sposobnost.Poslovna sposobnost pravnih lica izjednačena je sa poslovnom sposobnošću fizičkih lica.Razlika je u tome što kod pravnog lica nema stunjevanja poslovne sposobnosti, dok kod fizičkog lica ima.Pravno lice je ovlašteno da sklapa ugovore u okviru svoje pravne sposobnosti,ali ako je ugovor zaključen izvan okvira pravne sposobnosti,on nema pravno dejstvo. Ugovor sklopljen izvan okvira pravne sposobnosti nijevažeći,a lice koje je prilikom sklapanja ugovora bilo savjesno,ima pravo tražiti naknadu štete.Savjesno lice ima pravo na naknadu tzv.pozitivnog interesa.To je ona naknada koju bi druga ugovorna strana ostvarila da je ugovor bio valjan.

II. Saglasnost volja ugovornih strana

Ugovor se može zaključiti samo saglasnim izjavama volja ugovornih strana.Punovažnost izjava volja pretpostavlja da su one date slobodno,bez prinude, da nisu date u zabludi ili usljed prevare.Volja koja dovodi do zaključenja ugovora mora imati karakteristike pravno relavantne volje,sto podrazumijeva postojanje savjesti i namjere (htijenja).Svijest ugovorne strane obuhvata značaj i posljedice zaključenja pravnog posla,a namjera znaci da ugovorne strane žele zaključenje upravo toga ugovora sa svim njegovim specifičnostima (animus contrahendi).Pravno relevantna volja,pored toga sto je slobodna, mora biti ozbiljna i stvarna.Ozbiljnost volje znaci da volja izrazena u šali ne proizvodi pravno dejstvo.Strana koja preuzima incijativu i drugoj nudi zaključenje ugovora zove se ponudilac (ponuđač, offerent) a strana kojoj je ponuda upućena zove se ponuđeni (ponuđeno lice).Izjava volje ponudioca upućena na zaključenje ugovora zove se ponuda (offerte).Ponudu može dati bilo koja ugovorna strana.

1. Ponuda

a) Ponuda u uporednom pravu

Onog časa kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu ugovor je zaključen.U Švicarskom pravu ponuda je jednostrana izjava volje kojom jedna strana nudi zaključenje ugovora drugoj strani pod uslovima navedenim u toj ponudi.Prema članu 14. st. 1. Konvencije ujedinjenih nacija o međunarodnoj prodaji robe pod ponudom se podrazumijeva prijedlog za zaključenje ugovora upućen jednom ili više određenih lica.

18

b) Ponuda u domaćem pravu

Ponuda je jednostrana izjava volje kojom jedno određeno lice (ponudilac), drugom licu (ponuđenom) nudi zaključenje jednog određenog ugovora sa određenim uslovima.Ponuda mora biti tako formulirana da zaključenje ugovora zavisi samo od saglasnosti ponuđenog.ZOO poznaje tri vrste ovih ponuda: 1) opća ponuda 2) izlaganje robe i 3) slanje kataloga i oglasaU nasem pravu izlaganje robe s naznakom cijene smatra se ponudom, ako drugačije ne proizilazi iz okolnosti ili slučaja.Da bi jedna izjava volje u obliku ponude proizvela pravno dejstvo ona mora imati određene osobine, koje je razlikuju od obične izjave.Te osobine su:1) Ponuda mora sadržavati najmanje bitne elemente (bitne uslove:essentalia negoti) predviđene za zaključenje toga ugovora.Ukoliko on prihavti tu ponudu,ugovor se smatra zaključenim.Ponuda sadržajno mora odgovarati sadržaju budućeg ugovora.Ponuda ne mora sadržavati prirodne i slučajne elemente,ali može.Prirodni elementi (naturalia negoti) nisu potrebi jer se već nalaze u prirodi tog konkretnog ugovora koji želi zaključiti,a i sam zakon te elemente reguliše.Znači kada ugovarači ne regulišu prirodne elemente oni se primjenjuju po sili zakona,odn.zakon se u ovim slučajevima javlja kao dopunjujuća volja ugovarača. (npr.garancija za pravne i fizičke nedostatke na prodatoj stvari).2) Ponuda mora biti upućena od strane ovlaštenog lica,koje želi zaključiti ugovor i to u svoje ime i za svoj račun (ponudilac) ili od trećeg lica koje je ovlašteno da zaključi ugovor(punomoćnik,zastupnik ponudioca).Ponudu ne mogu sastavljati treća neovlaštena lica.3) Ponuda mora biti upućena određenom drugom licu s kojim se želi zaključiti ugovor.Ovo lice se zove ponuđeni.Sama ponuda nije još ugovor,ali ona ima svoje dejstvo između ponudioca i ponuđenog.Ponuda se može uputiti neodređenom broju lica, od ovog pravila postoji izuzetak kada se zaključuje ugovor s obzirom na individualna svojstva ugovarača (intuitu personae).4) Ponuda mora sadržavati jasno izraženu volju ponudioca da želi da zaključi ugovor i to sa ponuđenim pod uslovima iz ponude (animus contrahendi).Ovo znači da je ponudilac svjestan da iz ovakvog njegovog ponašanja za njega mogu proizići prava ali i obaveze,te da je on spreman svoje obaveze u cjelosti ispuniti.Naš zakon propisuje da se slanje kataloga,cjenika,tarifa i drugih obavijesti učinjenih putem stampe i sl.ne smatra ponudom nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uslovima.5) Ukoliko se ponuda odnosi na zaključenje ugovora za koji zakon,kao uslov punovažnosti,traži postojanje određene (najčešće pismene) forme, tada i ponuda mora biti sastavljena u toj formi.

c) Pravna priroda ponude

Ponuda je jednostrani pravni akt koji obavezuje ponudioca i to na pridržavanje njenog sadržaja, a ne na izvršenje sadržaja ponude.Među teoretičarima je sporno da li je ponuda jednostrani pravni posao ili nije.Tako, prema jednima ponuda je jednostrani pravni posao čije dejstvo nastupa onog momenta kada za tu ponudu sazna lice kome je ta ponuda upućena.Za druge je ponuda samo jednostrana izjava volje koja nema

19

karakter jednostranog pravnog posla, nego je ona samo dio budućeg pravnog posla.Drugi dio tog posla je prihvat ponude.U našem pravu bliže je mišljenje koje ponudu posmatra kao jednostrani pravni posao.Jednostrani pravni posao nastaje očitovanjem volje jedne strane koji je upravljen na nastanak, promjenu ili prestanak određenog odnosa.Ponudilac je vezan svojom ponudom kada ona stigne ponudiocu i on je ne može jednostrano mijenjati, povlačiti ili na bilo koji drugi način sa njom raspolagati.Ponuda jednostrano obavezuje ponudioca sve dok ponuđeni ponudu ne prihvati ili je odbije.Ako ponuđeni prihvati ponudu smatra se da je ugovor zaključen i ponudilac ne može jednostrano odustati od svoje ponude,tj.ugovora.Ako ponuđeni ponudu ne prihvati ugovor nije zaključen i ponudilac isto tako ne može na tu odluku da utiče.

d) Pravna dejstva ponude

Pravno valjana ponuda obavezuje samo ponudioca,a ne i ponuđenog.Ponuđeni ima pravo da ponudu prihvati ili ne.Znači ponuda obavezuje jednostrano i to samo ponudioca.Od ovog pravila postoje izuzeci.Prvi izuzetak se odnosi na mogućnost ponudioca da u samoj ponudi istakne isključenje obaveznosti ponude (najčešće se to čini tako što ponudilac u ponudi napiše ''bez obaveze ili ''neobavezno'' i tome sl.Drugi izuzetak se odnosi na mogućnost opoziva ponude.Ponudilac moze opozvati svoju ponudu samo ako je ponuđeni primio opoziv prije primitka ponude ili istovremeno s njom.Nase pravo pripada onim sistemima koja, u principu ne dopusta opoziv ponude.

e) Rok prihvatanja ponude

Najjednostavnija situacija je onda kada je ponuda upućena prisutnom licu, a ponudilac nije ostavio ponuđenom rok za razmišljanje.U tom slučaju ponuda mora biti odmah prihvaćena.Ako je u ponudi naveden rok za njeno prihvatanje, tada ta ponuda obavezuje ponudioca do isteka tog roka.Rok se smatra sastavnim dijelom ponude.Rok koji je ponudilac ostavio ponuđenom da prihvati ili odbije ponudu naziva se rokom za prihvat ili rokom za razmišljanje.Rokovi koji su vezani za ponudu su dispozitivne prirode, tako da oni uglavnom zavise od volje ponudioca.Ponuda učinjena odsutnom licu, u kojoj nije određen rok za prihvatanje, vezuje ponudioca za vrijeme koje je redovno potrebno da stigne ponuđenom, da je ovaj razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvatanju stigne ponudiocu.

2. Prihvat ponude

Prihvat ponude je jednostrana izjava volje ponuđenog,kojom on ponudiocu izražava svoju saglasnost s njegovom ponudom.Ta izjava je usmjerena na zaključenje ugovora,jer prihvaćanjem ponude ponuđeni odgovara ponudiocu da je saglasan sa uslovima koje je on postavio u svojoj ponudi.Prihvat ponude i ponuda moraju biti podudarne,odn.one moraju sadržajno odgovaratijedna drugoj.Podudarnost dviju volja naziva se konsens, a njihova nepodudarnost disens.Konsens i disens se odnose na izjavljene volje,a ne stvarne volje ugovarača.Ukoliko su obje volje saglasne prema vani,ugovor je zaključen, bez obzira jesu li to stvarne volje ugovarača.Da bi prihvat ponude bio pravno relevantan, odn.proizvodio pravni učinak i on, slično kao i ponuda mora ispunjavati određene pretpostavke, i to :

20

1) Prvi uslov tiče se samih ugovornih strana. Pihvat ponude mora poticati od ponuđenog ili njegovog ovlaštenog zastupnika i mora biti upućena ponudiocu i njegovom ovlaštenom zastupniku.2) Prihvat ponude mora sadržajno odgovarati ponudi.3) Kao što ponuda mora sadržavati jasno izraženu volju za zaključenje ugovora, tako se iz prihvata ponude mora vidjeti jasno izražena volja ponuđenog da sa ponudiocem zaključi ugovor.Svoju volju ponuđeni može izraziti izričito ili konkludentnom radnjom.4) Prihvat ponude mora stići ponudiocu u predviđenom roku.5) Ako se ponudom predlaže zaključenje nekog formalnog ugovora, tada i ponuda i prihvat ponude moraju biti dati u toj formi.Prihvat ponude se ponudiocu može saopštiti na razne načine, ako zakonom nije predviđen poseban postupak.Prihvat se može dati: davanjem naročite izjave o prihvaćanju ponude (izričito;slanjem cijene prodavcu ili prećutno), uobičajenim znacima ( rukovanjem ili davanjem kapare), odgovarajućim (konkludentnim) radnjama.

3. Vrijeme zaključenja ugovora

Momenat zaključenja ugovora (perfekcija ugovora) ne postavlja se kada je ponuda upućena prisutnom licu.Momenat perfekije je važan iz nekoliko razloga:a) od tog momenta ugovor proizvodi pravna dejstva;b) pitanje zastarjelosti potraživanja;c) poslovna sposobnost ugovarača;d) kod slučajne propasti stvari.Pravna doktrina nema jedinstvenog odgovora na pitanje kada se smatra da je ugovor zaključen?Odgovor na to pitanje pokušale su dati različite teorije:1) Prema teoriji izjave ugovor je zaključen onog momenta kada je ponuđeni prihvatio ponudu.Prema toj teoriji bitan je momenat saglasnosti volja,a to je momenat kada je ponuđeni prihvatio ponudu.2) Prema teoriji odašiljanja ili otposlanja ugovor je zaključen onda kada je ponuđeni otposlao svoj prihvat ponude ponudiocu,npr.kada je on pismo s prihvatom predao na poštu.3) Prema teoriji prijema ugovor je zaključen onda kada je ponudilac primio izjavu ponuđenog o prihvatu ponude,npr. Čim je pismo sa prihvatom ponude stiglo ponudiocu,bez obzira da li ga je on pročitao.4) Prema teoriji saznanja ugovor je nastao kada ponudilac sazna za sadržaj izjave o prihvatu ponude,npr.kada ponudilac pročita prihvat ponude.Naš zakonodavac se odlučio za teoriju prijema, a to je vidljivo iz člana 31. st. 1 ZOO-a, gdje se kaže da je ugovor zaključen onog časa kada je ponudilac primio izjavu ponuđenog da prihvata ponudu.

4.Mjesto zaključenja ugovora

Ukoliko se prihvati teorija izjave, ugovor je zaključen u mjestu gdje je ponuđeni dao izjavu o prihvatanju ponude, a prema teoriji otposlanja, mjesto zaključenja ugovora je ono mjesto u kojem je ponuđeni otposlao svoju izjavu o prihvatanju ponude.U ZOO je određeno da je ugovor zaključen u mjestu u kojem je ponudilac imao svoje sjedište, odn. svoje prebivalište u trenutku kada je učinio ponudu.

21

Mjesto zaključenja ugovora je bitno za određenje mjesne nadležnosti suda.

III. Predmet ugovora

Zaključenjem ugovora ugovarači žele ostvariti neki cilj.Povjerilac ima pravo od dužnika zahtjevati ispunjenje ugovorne obaveze, a duznik je obavezan to ispuniti.To konkretno ponašanje dužnika (dužnikova obaveza) je predmet ugovora.Predmet ugovora je potrebno razlikovati od sadržaja ugovora.Predmet ugovora je određena radnja ili činidba,koja može biti pozitivno ili negativno određena.Pozitivno određene su one obligacione radnje kojima se dužnik obavezuje povjeriocu, na određeno davanje(dare) ili činjenje (facere).Obligaciona radnja,odn. obaveza dužnika da nešto propusti (ne čini-non facere) ili trpi (pati), što po redovnom toku stvari ne bi morao, jeste negativna obaveza.Za razliku od predmeta,sadržaj ugovora predstavlja jedinstvo prava i obaveze iz tog ugovora.Sadržaj jednog ugovora je širi pojam od pojma koji obuhvata predmet ugovora.Predmet ugovora ne može biti svaka radnja (obaveza),nego samo ona koja je u zakonu predviđena i kao takva zakonom zaštićena.Predmet ugovora, odn. ugovorna obaveza,mora imati određene karakteristike.Predmet ugovora mora biti:1. moguć2. dopušten i 3. određen ili odrediv.

1. Mogućnost predmeta ugovora

Predmet ugovora mora biti moguć,jer ono što nije moguće izvršiti i ne obavezuje.Ukoliko bi ugovorne strane ugovorile nemogući predmet obaveze,takav ugovor bio bi ništav.Potrebno je razlikovati objektivnu i subjektivnu nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze, te početnu i naknadnu nemogućnost.Objektivna nemogućnost postoji onda kada ugovornu obavezu ne može ispuniti niti dužnik niti bilo koje drugo lice.Ova nemogućnost, može proizlaziti iz prirode obaveze (npr.D se obaveze P-u predati svoj auto koji je prethodni dan u potpunosti uništen, a D za to nije znao u momentu obvezivanja).Postoji i ekonomska nemogućnost koju je teorijski moguće ispuniti ali zbog enornih troškova ova se obaveza smatra (pravno) nemogućom.Subjektivna nemogućnost je takva nemogućnost koju ne može ispuniti dužnik,ali bi neko drugi mogao (npr.D se obaveže P-u predati auto,ali taj auto ne pripada više njemu nego T-u.U tom slučaju D ne može ispuniti svoju obavezu,ali tu istu obavezu može ispuniti T).O prvobitnoj (početnoj) nemogućnosti govorimo onda kada je ta nemogućnost postojala u vrijeme zaključenja ugovora(npr. Slika koju je D trebao predati P-u je izgorjela prije nego što je zaključen ugovor,ali je predata T-u).Naknadna nemogućnost je takva nemogućnost koja je nastupila nakon zaključenja ugovora (npr.slika je uništena nakon zaključenja ugovora ili je nakon zaključenja ugovora predata T-u, a ne P-u).Jedna objektivno nemoguća ugovorna obaveza može biti početna (prvobitna) i tada se govori o početnoj objektivnoj nemogućnosti,ili naknadna, i tada se radi o naknadnoj objektivnoj nemogućnosti.I subjektivna nemogućnost može biti početna subjektivna nemogućnost ili naknada-naknadna subjektivna nemogućnost.

22

Počtna objektivna nemogućnost povlači ništavost ugovora.Kod ove nemogućnosti ugovor uopće nije ni nastao.Naknadna objektivna nemogućnost povlači nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze dužnika.U tom smislu bitno je razlikovati da li je tu nemogućnost prouzrokovao dužnik ili je ona dejstvo više sile.Ako je za nemogućnost odgovoran dužnik,on više nije u mogućnosti ispuniti svoju primarnu obavezu, ali je umjesto toga dužan povjeriocu naknaditi proizašlu štetu.Ako za nemogućnost nije kriva nijedna ugovorna strana,nego je ona nastala usljed slučaja ili više sile,tada se dužnik oslobađa svoje obaveze.

Subjektivna nemogućnost (početna ili naknadna) ne povlači ništavost ugovora, ali je jasno da dužnik svoju ugovornu obavezu ne može ispuniti.Umjesto toga,dužnik koji ne može ispuniti ugovornu obavezu dužan je drugoj strani naknaditi štetu.Te se obaveze dužnik može osloboditi ako dokaže da nije kriv za nemogućnost.Predmet obaveze mora biti moguć.Od ovog pravila postoji izuzetak i to za slučaj kada je ugovor zaključen pod odložnim uslovom ili rokom.Ukoliko je predmet obaveze u početku nemoguć,a ugovor sadrži odložni uslov ili rok, pa prije ispunjenja obaveze postane moguć,smatra se da je ugovor punovažan.2. Dopuštenost predmeta ugovora

Ugovor čiji je predmet obaveze ne dopušten je ništav.Predmet obaveze koji je protivan Ustavu (ustavnim načelima), prinudnim propisima ili moralu društva je nedopušten.Iz ovoga proizilazi da nedopuštenost predmete može biti pravna ili moralna.Pravna nedopuštenost se odnosi na suprotnost ustavnim načelima i kogentnim zakonskim normama.U ZOO su utvrđena osnovna načela :ravnopravnost učesnika,savjesnost i poštenje,zabrana zloupotrebe prava i dr,a postupanje protivno osnovnim načelima vodi ništavosti ugovora.Moralna nedopuštenost se odnosi na osnovne nepisane principe određenog društva.Ovdje se radi o očitoj nepravdi, a sankcija vezana za tu nepravdu nije utvrđena u zakonu.Pored stvari van prometa,postoje i stvari koje su u tzv.ograničenom prometu,npr.oružje,određeni lijekovi,opojne droge,otrovi i dr.

3. Određenost ili odredivost predmeta ugovora

Predmet ugovora mora biti određen ili barem odrediv.Zakonom se i ne traži da ugovarači reguliraju sve pojedinosti,nego se traži da se oni dogovore o bitnim elementima konkretnog ugovora.Nije nužno da predmet sadrži sve elemente jednog ugovora,nego je bitno da on sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti predmet ugovorne obaveze.Najčešći predmet ugovora sporazumno određuju sami ugovarači,ali nema sumnje da se to povjeri i trećem licu.Ako treće lice neće ili ne može odrediti predmet obaveze,ugovor se smatra ništavim.Jedan ili oba ugovarača mogu tražiti od suda da u tom slučaju odredi predmet ugovora.Sudska praksa stoji na stanovištu da je predmet obaveze određen kada ugovor sadrži dovoljno podataka na osnovu kojih se može zaključiti koja je stvar predmet ugovora.Predmet obaveze je odeđen i onda kada je ugovorom ili zakonom predviđeno da se obaveza može ispuniti izvršenjem jedne od više alternativno određenih obaveza (alternativne obligacije).Dužnik je ovlašten da izabere za sebe lakšu obavezu.Kada je predmet obaveze neodređen ili neodrediv,ugovor je ništav.

23

IV. Osnov ugovora

Svaka ugovorna obaveza mora imati dopuštenu osnovu.Osnov ili kauza (causa) ugovora je cilj, odn.svrha ugovora (causa finalis).Osnovu ugovora ne treba miješati s predmetom ugovora.Predmet ugovora je ono na šta se dužnik obavezuje (quiddebetur), a osnov ugovora je ono zbog čega se dužnik obavezuje (cur debetur).Osnov obvezivanja dužnika,odn.ugovornih strana zavisi od vrste ugovora.Dopuštena osnova ugovorne obaveze je bitan uslov za nastanak punovažnog ugovora.Ukoliko je osnova nedopuštena,ugovor je ništav.Nedopuštenom osnovom smatra se ona osnova koja je suprotna javnom poretku.Osnovi ugovora koji su suprotni javnom poretku mogu imati zabranjen ili nemoralan osnov.Zabranjen osnov postoji kad je cilj ugovora suprotan ustavnom uređenju i prinudnim propisima,dok je nemorlna osnova ona kod koje je cilj suprotan moralu društva.Pored dopuštenosti ugovorne osnove traži se i istinitost osnove.To znači da osnova (causa) ne smije biti prividna.Prividna kauza može se javiti u dva slučaja.U prvom slučaju se javlja kad ugovorne strane pogresno smatraju da zaključuju jedan, a zapravo zaključuju drugi ugovor.Takav ugovor nema učinke između ugovornih strana.Ovdje ugovarači zaista zaključuju određeni ugovor (ugovor o prodaji) i oni žele taj i takav ugovor.Simulirana kauza (poklon) ne proizvodi pravno dejstvo a prikrivena kauza (prodaja) je valjana i ukoliko nije riječ o zabranjenom ili nemoralnom ugovoru,on će proizvoditi pravno dejstvo.Osnov ugovora (kauza) se ne smije miješati s motivom ugovora.Pod motivom ili pobudom za sklapanje ugovora podrazumijeva se unutrašnji psihološki faktor ugovarača,odn. ono što što je ugovarača pokrenulo (nagnalo) na zaključenje ugovora.Samo izuzetno i pobuda,ukoliko je nedopuštena,može voditi ništavosti ugovora.

OSMA GLAVA

FORMA I TUMAČENJE UGOVORA

I. Forma ugovora

Pravilo je da se obligacioni ugovori mogu zaključiti bez pridržavanja bilo kakve forme.Ugovarači svoju volju mogu izraziti na onaj način kako to njima najbolje odgovara:usmeno, pismeno, konkludentnom radnjom,a u izvjesnim slučajevima i šutnjom.Znači, obligacioni ugovori su u pravilu,neformalni ugovori.Ugovarači neformalne ugovore mogu zaključiti na bilo koji način, a formalne ugovore moraju zaključiti u tačno određenoj formi.Pod formom jednog ugovora podrazumijeva se način, odnosno oblik postizanja saglasnosti izjavljenih volja ugovornih strana.

Konsenzualni ugovori su oni za čije zaključenje nije potrebna nikakva posebna forma.Dovoljno je da ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim sastojcima tog ugovora, pa da se smatra da je ugovor zaključen.Ova saglasnost može biti postignuta riječima ili konkludentnim radnjama.Naš ZOO postavio je pravilo u čl.67. da zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugačije određeno.Iz ovoga se vidi da naš zakonodavac usvaja princip

24

neformalnosti ugovora.Od pravila neformalnosti postoji niz izuzetaka predviđenih u ZOO, ali i drugim propisima.ZOO propisuje posebnu formu kod prodaje nepokretnosti.Pismena forma predviđena je i za ugovor o prodaji sa obročnim otplatama, ugovor o građenju, ugovor o licenci.Kada govorimo o formi ugovora,tada je potrebno razlikovati zakonsku od ugovorne forme.Zaključenje ugovora može biti uslovljeno ispunjavanjem posebne forme zbog toga što to zakon zahtjeva ili su zaključenje ugovora u tačno predviđenoj formi ugovarači sporazumno odredili.

Formalni ugovori mogu biti jednostrano i dvostrano formalni.Kod jednostrano formalnih ugovora dovoljno je da jedna strana svoju izjavu da u predviđenoj formi (npr.ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno;ili ako poklonodavac pismeno obeća predaju poklona), dok kod dvostrano formalnih ugovora obje strane izjavu volje moraju dati u predviđenoj formi (npr.davalac i sticalac licence moraju zaključiti ugovor u pismenoj formi).Forma doprinosi lakšem obezbjeđivanju dokaza o zaključenom ugovoru, također ima i zaštitnu funkciju.Kada se radi o formalnim ugovorima za njihov nastanak nije dovoljno da su se ugovarači sporazumjeli o bitnim sastojcima ugovora, nego je uz to potrebno ispoštovati i zakonsku ili ugovorenu formu.Ako je za zaključenje određenog ugovora predviđena zakonska forma, tada i ponuda za zaključenje takvog ugovora, da bi obvezivala ponudioca, mora biti data u toj formi.Kod ništavih ugovora svaka strana je dužna vratiti drugoj strani sve što je primila po osnovu takvog ugovora.Ako je forma predviđena kao bitan uslov zaključenja ugovora, tada se radi o tzv. formi ad solemnitatem.Ugovor koji nije zaključen u predviđenoj formi, a forma se javlja kao uslov punovažnosti ugovora, ne proizvodi pravna dejstva.Takav ugovor je nistav, i ugovarači nisu dužni ispuniti svoje obaveze iz tog ugovora.Postoji i tzv. forma ad probationem, koja služi kao dokaz da je ugovor zaključen.Nepridržavanje ove forme ne povlači ništavost ugovora, ali se ispunjenje takvog ugovora ne može zahtjevati prinudnim putem.Kada je forma ugovora propisana zakonom, tada i sve kasnije izmjene i dopune takvog ugovora moraju biti u toj propisanoj formi.Od ovog pravila postoje i dva izuzetka.Prvi izuzetak se odnosi na to da su valjane usmene dopune koje se odnose na sporedne tačke o kojima ugovarači nisu ništa odredili u formalnom ugovoru, ako to nije protivno cilju radi kojega je forma propisana.Drugi izuzetak predviđa da su punovažne i kasnije usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane, a posebna forma je propisana samo u interesu ugovornih strana.Formalni ugovori mogu se raskinuti neformalnim sporazumom ugovarača, izuzev ako zakon ne predviđa šta drugo.

Konvalidacija ugovora.Postavlja se pitanje može li se i pod kojim uslovima ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi konvalidirati, tj. Može li takav ugovor postati naknadno valjanim poslom.Pravilo je da pobojni ugovori mogu konvalidirati i to najačešće potrekom određenog vremena ili naknadnim odobrenjem ovlaštenog lica.Za razliku od pobojnih ugovora, ništavi ugovori ne mogu konvalidirati.Ali i ovo pravilo trpi izuzetak.Zabranjeni ugovori mogu konvalidirati ako je zabrana bila manjeg značaja i ako je ugovor izvršen.

25

Zahtjev za isticanje ništavosti ne zastarjeva.Konvalidacija je moguća samo kod onih ugovora kod kojih su ugovorne strane u cijelosti ili u pretežnom dijelu ispunile svoje ugovorne obaveze.Konvalidaciju treba razlikovati od konverzije.

Konverzija ugovora znači pretvaranje ništavog ugovora u drugi punovažan ugovor.Ako ništav ugovor ispunjava uslove za valjanost nekog drugog ugovora,tada če među ugovaračima važiti taj drugi ugovor.Da bi nastupila konverzija ništavog ugovora potrebno je da se ispune i dodatni uslovi.Prvo,da je drugi važeći ugovor u saglasnosti s ciljem koji su ugovarači imali u vidu i drugo. Da bi strane zaključile konvertirani ugovor da su znale za ništavost svog ugovora.

II. Tumačenje ugovora Tumačiti se mogu samo punovažno zaključeni ugovori i to najčešće samo njegove pojedine odredbe.Jasne i nesporne odredbe ne mogu biti predmet tumačenja,nego se one primjenjuju kako glase.Postoje različiti načini tumačenja ugovora, a najpoznatiji su: subjektivno i objektivno tumačenje.Subjektivno tumačenje (subjektivni kriteriji ili subjektivna teorija) poklanja isključivu pažnju volji ugovornih strana.Cilj tumačenja je pronaći zaljedničku volju ugovornih strana.Objektivno tumačenje (objektivni kriterij ili objektivna teorija) veću pažnju poklanja značenju upotrebljenih riječi i radnji s obzirom na njihovo uobičajeno značenje u pravnom prometu.U ZOO usvojeno je mješovito tumačenje.Prema ovom kriterijumu pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava.Ako je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane,nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.Za opća pravila tumačenja može se reći da dvosmislene ili nejasne klauzule treba tumačiti onako da one više idu u prilog njihovog punovažnog dejstva.Ovo isto važi i za tumačenje cjelokupnog ugovora,jer se pretpostavlja da su ugovorne strane zaključujući ugovor htjele da on bude valjan.Kod tumačenja ugovora mora se voditi računa i o međusobnom povjerenju ugovornih strana, brižljivosti, kao i savjesnosti i poštenju.

DEVETA GLAVA

VRSTE OBLIGACIONIH UGOVORA

Zbog slobode disponiranja (ugovaranja) u prometu se javljaju različite vrste obligacionih ugovora.Ugovori se najčešće razvrstavaju prema obavezama stranaka, načinu zaključenja, vremenu trajanja, kauzi itd.

I. Jednostrano i dvostrano obavezni ugovori

Kod jednostrano obaveznih ugovora obaveza nastaje samo na jednoj strani, dok druga strana ima samo pravo zahtjevati ispunjenje obaveze.U tom slučaju postoji obaveza samo jedne strane-dužnika, a druga strana-povjerilac stiče samo pravo na potraživanje,bez bilo kakvih obaveza prema dužniku.Najčešći jednostrano obavezni ugovor je ugovor o poklonu, a rjeđi su:ugovor o posudbi,o punomoćstvu bez naknade.

26

Dvostrano obavezni ugovori su takvi ugovori kojima se stvaraju obaveze za obje ugovorne strane.Kod ovih ugovora obje ugovorne strane javljaju se i u ulozi dužnika i u ulozi povjerioca.Najtipičniji dvostrano obavezni ugovor je ugovor o prodaji,gdje se prodavac,u ulozi dužnika,obavezuje predati stvar,a istovremeno u ulozi povjerioca,ima pravo zahtjevati od kupca isplatu cijene.Jednostrano i dvostrano obavezne ugovore potrebno je razlikovati od jednostranih i dvostranih pravnih poslova.Jednostrani pravni poslovi nastaju izjavom volje jedne strane,odn.izjavom (očitovanjem) samo jedne volje (testament,javno obećanje nagrade,ponuda), a dvostrani pravni poslovi nastaju saglasnim izjavama volja najmanje dviju strana (ugovor).Kod dvostrano obaveznih ugovora važi princip uzajamnosti obaveza,što znači da jedna strana ispunjenje svoje obaveze može usloviti ispunjenjem obaveze druge ugovorne strane.Prigovor neispunjenja i raskidanje ugovora zbog neispunjenja obaveze moguće je samo kod dvostrano obaveznih ugovora.Pravo na poništenje zelenaškog ugovora ili ugovora zbog prekomjernog oštećenja moguće je samo kod dvostrano, a ne i kod jednostrano obaveznih ugovora.Kad obaveza jedne strane postane nemoguća, tada se kod jednostrano obaveznog ugovora gasi obligacija, a kod dvostrano obaveznog ugovora se postavlja pitanje krivice, odn.odgovornosti za nemogućnost ispunjenja.Jedna pravila tumačenja ugovora se primjenjuju na jednostrano obavezne, a druga na dvostrano obavezne ugovore.Ako postoji sumnja, kod jednostrano obaveznih ugovora se uzima da se dužnik obavezao na manju obavezu.Kod dvostrano obaveznih ugovora nejasne odredbe trebaju se tumačiti u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

II. Teretni i dobročini ugovori

Pod teretnim se ugovorom podrazumijeva takav ugovor gdje jedna ugovorna strana daje određenu naknadu ili čini nešto drugo kao naknadnu za protučinidbu koju dobija od druge ugovorne strane (ugovor o prodaji, ugovor o zajmu,ugovor o djelu).Dobročini ugovori imamo onda kada jedna ugovorna strana za primljeniu činidbu ne daje protučinidbu (ugovor o poklonu, ugovor o zajmu bez kamate, ugovor o posluzi i dr.).Podjela na teretne i dobročine se zasniva na tome da li je činidba sa ili bez naknade. Svi teretni ugovori su dvostrano obavezni, ali svaki dvostrano obavezni ugovor nije uvijek teretan.Podjela ugovora na teretne i dobročine je od posebnog značaja kod odgovornosti za fizičke i pravne nedostatke stvari.Ova odgovornost postoji samo kod teretnih, a ne i kod dobročinih ugovora.

II. Formalni i neformalni ugovori

Ukoliko se za ispunjenje jednog ugovora traži ispunjenje određene forme, govorimo o formalnim ugovorima.Određena forma može biti propisana zakonom (zakonska forma) ili voljom samih ugovornih strana (ugovorna forma).Kod ovih ugovora forma je bitan element ugovora.Kod neformalnih ugovora dovoljna je saglasnost volja ugovarača o bitnim elementima ugovora da bi ugovor nastao.Ova podjela veoma je bitna kod ništavosti ugovora.Ukoliko je jedan ugovor formalan, a prilikom zaključenja forma nije ispoštovana, takav ugovor bit će ništav.

27

IV. Konsenzualni i realni ugovori

Konsenzualni ugovori su takvi ugovori kod kojih je dovoljno da ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima toga ugovora, bez bilo koje određene forme ili predaje stvari drugoj ugovornoj strani.Kod konsenzualnih ugovora, ugovor je perfektan kad ponuđeni prihvati ponudu (ugovor o prodaji, o nalogu).Realni ugovori nastaju kad ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora i kad jedna od ugovornih strana preda drugoj strani stvar koja je predmet ugovora.Kod realnog ugovora je potrebno da se kumulativno ispune dvije pretpostavke, i to:sporazum stranaka i predaja stvari.Naš Zakon o obligacionim odnosima je uglavnom usvojio konsenzualnu koncepciju ugovora.Naš ZOO ne traži da stvar bude predata,nego se predaja stvari smatra aktom izvršenja obligacionog ugovora.

V. Kauzalni i apstraktni ugovori

Kauzalan je onaj ugovor u kojem je kauza (osnov) obvezivanja jasno istaknuta.Osnov obvezivanja (causa obligandi) kod kauzalnih ugovora je istaknut kao bitan element ugovora.Apstraktan ugovor je takav ugovor kod kojeg osnov obvezivanja nije vidljiv iz samog ugovora.Iz apstraktnog ugovora se ne može vidjeti cilj zbog kojeg se stranke obavezuju.Osnov (kauzu) posjeduje i apstraktni ugovor, ali se ta kauza ne vidi.U pravnom prometu preovlađuju kauzalni ugovori, kao što su ugovor o prodaji,o zakupu,o djelu.Kao najčešći primjer apstraktnog ugovora navodi se mjenica i ček.Pojavom apstraktnih ugovora ubrzava se promet roba i usluga.U slučaju spora kod apstraktnih ugovora,povjerilac je oslobođen dokazivanja osnova obvezivanja.

VI. Ekvivalentni i aleatorni ugovori

Ekvivalentni ugovori su takvi ugovori kod kojih ugovorne strane već u u trenutku zaključenja ugovora znaju u cijelosti svoja prava i obaveze,odn. znaju šta jedna drugoj trebaju dati kao ekvivalent za ono što primaju.Aleatorni ugovori su takvi ugovori kod koji ugovarači u vrijeme zaključenja ugovora ne znaju u potpunosti svoja prava i obaveze.Oni ponekad ne znaju ni koja od ugovornih strana će biti povjerilac, a koja dužnik.Kod ovih ugovora ne postoji ekvivalent u davanju ili činjenju.Ekvivalentni ugovori se češće sklapaju i imaju veći značaj u pravnom prometu.U te ugovore spada najveći broj teretnih ugovora,kao što su:ugovor o prodaji, o djelu, ugovor o zakupu.Aleatorni ugovori se ne mogu pobijati zbog prekomjernog oštećenja.Ovi ugovori se ne mogu javiti kao zelenaški ugovori.Iz ekvivalentnih ugovora nastaju utužive obligacije, a iz aleatornih nastaju prirodne obligacije.

VII. Predugovor i glavni ugovor

Predugovor je saglasna izjava volja o preuzimanju obaveze da se zaključi glavni ugovor.Predugovorom se međusobno dvije strane obavezuju da će zaključiti jedan drugi glavni ugovor.Predugovor može biti dvostrano ili jednostrano obavezan.Predugovor obavezuje samo ako su njim određeni bitni elementi glavnog ugovora.

28

Glavni ugovor je taj drugi ugovor koji su se strane obavezale zaključiti.Kada se zaključi glavni ugovor, on nema retroaktivno dejstvo, nego proizvodi pravni učinak od momenta njegovog zaključenja.Predugovor je neformalan ugovor, osim kada je za glavni ugovor propisana forma, jer tada i predugovor mora biti zaključen u toj formi.U ZOO nije predviđen rok kao bitan element u kome su predugovorne strane obavezne zaključiti glavni ugovor.Zakonom je određeno da se zaključenje glavnog ugovora može zahtjevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje.Ukoliko taj rok nije određen,onda u istom roku,tj.roku od 6 mjeseci,od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima glavni ugovor trebao biti zaključen.Smrt ili poslovna nesposobnost jednog od predugovarača ne dovodi do gašenja predugovora, izuzev ukoliko nije u pitanju ugovor intuitu personae.

VIII. Imenovani i neimenovani ugovori

Imenovani ugovori su takvi ugovori koji su zbog svoje važnosti i česte upotrebe dobili svoj naziv i kao takvi regulisani zakonom,npr.ugovor o prodaji, o zakupu.Za imenovane je ugovore karakteristično to da su njihovi bitni elementi propisani zakonom i bez ispunjenja tih bitnih elemenata oni ne mogu ni nastati.Neimenovani ugovori su takvi ugovori koji u zakonu nisu označeni posebnim nazivom, niti su u zakonu posebno regulisani.Ovi ugovori ipak svojom sadržinom moraju odgovarati općim propisima o obligacionim ugovorima.

IX. Glavni i sporedni ugovori

Glavni ugovor je takav ugovor kojim se potpuno samostalno zasniva i reguliše obligacioni odnos između ugovornih strana (ugovor o zakupu, ugovor o djelu, ugovor o poklonu).Sporedni ugovori se dodaju glavnom ugovoru i dijele njegovu sudbinu.Kod tih ugovora nastanak,prijenos ili prestanak prava i obaveze zavisi od glavnog ugovora.Ti se ugovori nazivaju i akcesornim ugovorima.Najčešće služe kao sredstvo pojačanja ili obezbjeđivanja glavnog ugovora.Sporedni ugovori su:ugovor o zalogu, ugovor o jemstvu,ugovor o kapari.Sporedni ugovori mogu nastati samo ako postoji glavni ugovor, a s prestankom glavnog ugovora prestaje postojati i sporedni ugovor.

X. Trajni i trenutni ugovori

Trajni ugovori su takvi ugovori kod kojih izvršenje obaveze ili dugovane radnje traje duže vrijeme.To trajanje može biti kontinuirano ili periodično.Trajni ugovori su:ugovor o zakupu, ugovor o doživotnom izdržavanju, ugovor o osiguranju.Kod trenutnih ugovora obaveza se izvršava odjedanput, što znači da se ugovorna obaveza sastoji u jednom činjenju, nečinjenju ili propuštanju određene radnje (kupovina novina na kiosku).Značaj ove podjele ogleda se u slučaju raskida ugovora.Kod trajnih ugovora, kod kojih nije određen rok trajanja,ugovorni odnos se okončava jednostranom izjavom volje, odn.otkazom.Raskidanje i izmjena ugovora zbog promjenjenih okolnosti moguća je samo kod trajnih,a ne i kod trenutnih ugovora.

29

XI. Lični i nelični ugovori

Lični ugovori su takvi ugovori koji su zaključeni s obzirom na svojstvo tačno određenog licaKod tih ugovora od velikog značaja je sama ličnost ugovarača (kontrahenta), i to s obzirom na njegova svojstva ili naročite sposobnosti.Takvi ugovori se nazivaju ugovori intuitu personae.U tu grupu ugovora spadaju ugovor o djelu, ugovor o punomoćstvu, ugovor o ortakluku.Kod neličnih ugovora ugovaračima nije stalo do ličnih svojstava suprotne strane, nego do izvršenja određene osobe.Ovakvu obavezu može ispuniti i svako drugo lice, a ne samo dužnik.Prava i obaveze proizašle iz ličnih ugovora ne mogu se prenositi, dok se prava i obaveze iz neličnih ugovora mogu prenositi.

XII. Generalni i posebni ugovori

Generalni ugovori se uglavnom zaključuju za duži vremenski period gdje se utvrđuju samo opći elementi ugovora i uslovi izvršenja.Takvi se ugovori najčešće sklapaju prilikom izgradnje velikih investicionih objekata, tvornica, puteva i sl.Poseban ugovor se zaključuje u okviru generalnog ugovora i to na kraći vremenski period, kojimse konkretno uređuju pitanja značajna za izvršenje generalnog ugovora.Poseban ugovor mora biti u okvirima koji su predviđeni generalnim ugovorom, u suprotnom bi se radilo o sporazumnoj promjeni generalnog ugovora.Posebni ugovori imaju značaj tako što unose izvjesnost, odn.rokove u izvršenje generalnog ugovora koji obično traje više godina.

DESETA GLAVA

ZASTUPANJE

I. UvodGospodar posla može ovlastiti jedno ili više lica da u njegovo ime poduzimaju određene poslove s trećim licima, i to tako da učinak takvog pravnog posla proizvodi prava i obaveze za gospodara posla.Gospodar posla se naziva zastupani, a lice koje u njegovo ima poduzima pravne poslove zove se zastupnik.Kad zastupnik umjesto gospodara posla (zastupanog) očituje volju potrebnu za sklapanje pravnog posla i to takvim pravnim učinkom kao da ju je sam gospodar posla očitovao, tad govorimo o zastupanju.Kada jedno lice sklapa pravni posao u ime i za račun zastupanog (vlastodavca), tada se radi o neposrednom zastupanju.Ako lice sklapa pravni posao u svoje ime ali za račun drugog lica radi se o posrednom zastupanju.

II. Historijski razvojRimsko pravo nije dopuštalo neposredno zastupanje.Ono nije poznavalo mogućnost samostalnog sklapanja pravnog posla putem zastupnika tako što bi pravne posljedice zaključenog posla išle u korist ili na teret gospodara posla.U Zakonu o obligacionim odnosima institut zastupanja reguliran na jedinstven način, i to tako što su uspostavljeni opći principi zaključenja ugovora putem zastupnika, ali je istovremeno propisano da se te odredbe odnose i na ostale pravne propise.

30

III. Vrste zastupanjaZastupanje možemo podijeliti u odnosu na to da li ono zavisi od volje zastupanog ili ne.Ako zastupanje zavisi od volje zastupanog lica tada govorimo o ugovornom zastupanju.Ako za zastupanje ne zasniva na volji zastupanog, tad govorimo o zakonskom ili vanugovornom zastupanju.Pored ove podjele, možemo govoriti i o neposrednom i posrednom zastupanju.

1. Ugovorno i zakonsko zastupanjeUgovorno zastupanje nastaje temeljem ugovora zaključenog između zastupnika i zastupanog (ugovor o punomoćstvu).Zakonsko ili vanugovorno zastupanje nastaje neovisno od volje zastupanog.Svrha zakonskog zastupanja je najčešće zaštita interesa zastupanog, npr.zaštita interesa maloljetnika ili štićenika.Kod zakonskog zastupanja, slično kao i kod ugovornog, nastaje obligacioni odnos između zastupnika i zastupanog.Iz tog odnosa nastaje obaveza zastupnika da pravilno izvršava preuzete obaveze, a s druge strane, ima pravo na nagradu ili naknadu troškova.Samokontrahiranje u zakonskom, kao i u ugovornom zastupanju, moguće je samo u onim slučajevima kada se radi o poslu u kojem je isključen sukob interesa između zastupnika i zastupanog.

2. Neposredno i posredno zastupanjeKod neposrednog zastupanja zastupnik očituje svoju volju, ali u ime i na račun zastupanog.Takvo zastupanje se naziva i pravo ili neposredno (direktno) zastupanje.Učinak pravnog posla odnosi se neposredno na pravnu sferu zastupanog, a bez ikakvog je utjecaja na prava i obaveze zastupnika.Posredno zastupanje je takvo zastupanje kad zastupnik sklapa pravni posao u svoje ime, ali za račun zastupanog.Takvo zastupanje naziva se i indirektno zastupanje.Kod posrednog zastupanja učinak zastupanja se ne postiže automatski,nego prava i obaveze iz takvog posla prelaze na gospodara posla tek temeljem jednog drugog,internog odnosa između posrednog zastupnika i gospodara posla.

IV. Učinak zastupanjaPrilikom zaključenja ugovora zastupnik izjavljuje svoju volju ali on ugovor zaključuje u tuđe ime.To znači da pravne posljedice ugovora padaju na zastupanog,odn.obligacioni odnos nastaje neposredno između zastupanog (gospodara posla) i druge strane.Zastupnika treba razlikovati od posrednika i glasnika.Posrednik (makler, mešetar) je obavezan dovesti u vezu dva lica radi sklapanja određenog ugovora, a glasnik prenosi već gotovu (formuliranu) volju jedne ugovorne strane drugoj.Razlika između zastupnika i glasnika postoji i u odnosu na poslovnu sposobnost.Glasnik prenosi tuđu volju, tako da od ne mora biti poslovno sposoban.Zastupnik mora imati najmanje ograničenu poslovnu sposobnost.Da bi zastupanje bilo valjano potrebno je da zastupnik ima ovlaštenje za zastupanje.Pošto pravni posao preduzima zastupnik,postavlja se pitanje koje lice može biti zastupnikom?Prema jednima, zastupnik treba biti potpuno poslovno sposoban,jer je nelogično da za drugog može vršiti pravni posao onaj koji za sebe to ne može.Prema drugom mišljenju zastupnik može biti i ograničeno poslovno sposobno lice, jer takvo lice zastupa interese gospodara posla, a ne lične

31

interese.Budući da je gospodar posla poslovno sposoban on sam može odlučiti da li će i kome povjeriti obavljanje posla u njegovo ime i za njegov račun.Zakon o obligacionim odnosima ne sadrži odredbu o tome može li ograničeno poslovno sposobno lice biti punomoćnik ili ne.Smatramo da je i u našem pravu moguće da ograničeno sposobno lice bude pomoćnik gospodara posla.Ograničeno poslovno sposobno lice mora biti sposobno za rasuđivanje.Rasuđivanje (ubrojivost, imputatio9 je sposobnost fizičkog lica da pravilno shvati zbivanja ako sebe,te da svojim voljnim aktima donosi odluke,koje se sa stajališta određene sredine smatraju pravilnim.Kada se govori o ličnosti zastupanog,tada moramo razlikovati da li se radi o zakonskom ili ugovornom zastupanju.U zakonskom zastupanju zastupani ne mora imati poslovnu sposobnost, dok u ugovornom zastupanju zastupani može dati ovlaštenje drugom licu da ga zstupa za sve one poslove koje bi on sam mogao poduzeti.

V. Zloupotreba ovlaštenja

Zastupnik je obavezan da djeluje u granicama ovlaštenja koje je dobio od zastupanog. Da bi ugovor imao učinak za zastupanog, potrebno je da zastupnik ima ovlaštenje od zastupanog da ga zastupa u konkretnom poslu, te da se zastupnik prilikom zaključenja ugovora kreće u granicama ovlaštenja koje je dobio od gospodara posla (zastupanog).

1. Prekoračenje granica ovlaštenjaAko zastupnik posjeduje ovlaštenje za zastupanje, ali prekorači to ovlaštenje, tada, shodno članu 87. st. 1. ZOO, takav pravni posao obavezuje zastupanog samo ukoliko on taj posao odobri.Ako zastupani odobri zastupnikovo prekoračenje, tada se smatra da je posao valjan od momenta njegova zaključenja.Zakon ne određuje rok u kojem je zastupni obavezan dati ili uskratiti svoje odobrenje, nego zastupanom ostavlja vrijeme koje je redovno potrebno da se ugovor takve vrste razmotri i ocjeni. Šutnja zastupanog ima isti pravni učinak kao i njegovo odbijanje odobrenja.Ako zastupani odbije odobrenje, ili se o tome uopće ne izjasni, ili ako druga strana izjavi da se ne smatra vezanom ugovorom, tada toj drugoj strani pripada pravo na naknadu štete. Za naknadu te štete zastupani i zastupnik su solidarno odgovorni.

2. Zaključenje ugovora od strane neovlaštenog licaMože se dogoditi da jedno lice zaključi ugovor lažno se predstavljajući da ima ovlaštenje, a zapravo ga uopće nema.Ovakav zastupnik naziva se lažni zastupnik ili falsus procurator.Ugovor koji zaključi lice bez ovlaštenja obavezuje neovlaštenog (gospodara posla) samo ukoliko ga on naknadno odobri.Ako zastupani odobri ugovor, takvo odobrenje ima retroaktivno djelovanje.Ako neovlašteno zastupani uskrati odobrenje ili se ne izjasni ni u naknadnom roku, tada ga takav ugovor ne obavezuje.Neovlašteno lice povrjeđuje pravnu sferu druga dva lica.Prvo, povrijedio je pravnu sferu zastupanog jer drugim licima saopćava da on radi u ime i za račun zastupanog, a u stvarnosti to nije slučaj i drugo, povrijedio je pravnu sferu druge ugovorne strane jer joj je bez razloga stvorio povjerenje valjanosti posla koji ona preduzima sa zastupnikom, a u ime i za račun zastupanog.

a) Posljedice za zastupanog i drugu ugovornu stranuUgovor koji zaključi zastupnik nema neposredan učinak za i protiv zastupanog ako zastupnik posluje bez ovlaštenja.Međutim, dogodi li se da neko kao zastupnik jednog lica zaključi ugovor za

32

to lice, tada zastupani može taj posao odobriti, pa se u tom slučaju smatra da je zastupnik postupao od početka kao da je imao valjano ovlaštenje.Odobrenje je jednostrana izjava, koja kao i punomoć,može biti upućena zastupniku, ali i drugom licu s kojom je zastupnik poslovao.Odobrenje ugovora je neopozivo i ima retroaktivno dejstvo, ukoliko nije drugačije ugovoreno.Ugovor može biti odobren samo u onom obliku i s onim sadržajem kakav je i sklopljen, bez izmjena i u punom obimu.Vrijeme u kojem ugovor ''lebdi'' nije zakonom određeno.

b) Posljedice za zastupnikaNe odobri li zastupani ugovor koji je zaključilo neovlašteno lice, takav ugovor nije djelotvoran prema zastupanom.Prema našem pravu druga strana ima pravo zahtjevati naknadu štete od lažnog zastupnika, ali ne može od njega tražiti ispunjenje obaveze iz zaključenja ugovora.Sve dok zastupani ne odobri ili ne odbije dati odobrenje, posao se nalazi u stanju lebdenja.Druga strana ne može isticati svoja prava prema lažnom zastupniku.U pogledu visine naknade štete, u našem ZOO nije propisana razlika slučajeva da li je sam zastupnik znao ili nije znao za nepostojanje ovlaštenja za zastupanje.Kad se govori o odgovornosti zastupnika potrebno je napomenuti da on odgovara samo za nedostatke koji su proizašli u vezi s ovlaštenjem, a ne i za druge manjkavosti posla.U čl.87.st.5.ZOO određeno je da u slučaju prekoračenja ovlaštenja,drugoj savjesnoj strani solidarno, za naknadu štete, odgovaraju zastupani i zastupnik.Za slučaj zaključenja ugovora bez ovlaštenja, u čl.88.st.4.ZOO propisano je da savjesnoj strani za naknadu štete,odgovara samo zastupnik bez ovlaštenja.

VI. Ugovorno zastupanje-punomoć

1. Uvod

Punomoć je ovlaštenje za zastupanje što ga zastupani pravnim poslom daje zastupniku.Lice koje daje ovlaštenje naziva se vlastodavac, a lice koje dobija ovlaštenje i zastupa vlastodavca zove se punomoćnik.Ovlaštenje za zastupanje zove se punomoć.Punomoć se može dati jednostranim pravnim poslom ili ugovorom.Kad se radi o jednostranom pravnom poslu, tada se javlja kao ovlaštenje punomoćniku da za vlastodavca preuzima određene pravne poslove.Ukoliko se punomoć dodjeljuje jednostranim pravnim poslom, tada se radi o jednostranoj izjavi volje, koja može biti upućena ili punomoćniku ili drugoj strani.Kada se izjava upućuje punomoćniku radi se o internoj punomoći, tj.odnosu između vlastodavca i punomoćnika.Kad se punomoć dodjeljuje ugovorom, tada imamo ugovor o punomoćstvu između vlastodavca i punomoćnika.Punomoć je bitna za interni odnos između vlastodavca i punomoćnika, jer punomoćnik ovlaštenjem dobija i tzv. pravnu moć, tako da svojim postupcima neposredno obavezuje davaoca punomoći, tj.vlastodavca.Kod jednostranog pravnog posla prvo nastaje ovlaštenje za zastupanje, a prihvaćanjem tog ovlaštenja ili izvršenjem posla, nastaje i ugovorni odnos između vlastodavca i punomoćnika.Kod

33

davanja ovlaštenja ugovorom od samog početka postoji ovlaštenje za zastupanje i obavezu izvršenja posla.Ugovor o punomoćstvu je neformalan ugovor.Prema našem pravu, za zaključenje ugovora za koji se traži forma i punomoć mora biti data u formi za taj ugovor.

2. Vrste punomoći

Prema Zakonu o obligacionim odnosima, punomoć može biti:a) Opća ili generalna punomoć - Punomoćnik koji ima ovakvu punomoć može poduzimati samo one poslove koji ulaze u redovno poslovanje.b) Generična punomoć – s ovom punomoći ovlašten je punomoćnik poduzimati poslove određene vrste koji izlaze iz redovnog okvira poslovanja. c) Posebna ili specijalna punomoć – se daje za tačno određeni posao, a od iznimnog je značaja za vlastodavca.

Punomoć možemo podijeliti i po drugim kriterijima:a) U vremenskom pogledu – punomoć se može vezati za određen vremenski period.Posao preuzet prije ili poslije tog perioda bio bi nedjelotvoran prema zastupanom, ali ga on može naknadno odobriti.b) Punomoć u odnosu na ličnost – Zastupnik može dobiti punomoć za poslovanje sa svakim drugim licem ili sa tačno određenim licem.c) Pojedinačna ili skupna punomoć – Ako vlastodavca zastupa samo jedno lice radi se o pojedinačnoj p. A ako ga zastupaju dva ili više lica govorimo o skupnoj punomoći.

3. Prestanak punomoći

Punomoć može prestati iz različitih razloga.- Punomoć prestaje završavanjem svih poslova zbog kojih je punomoć i dodjeljena.- Ako je punomoć data s krajnjim terminom ili pod raskidnim uslovom, ona se gasi nastupanjem tog termina ili nastupanjem uslova.- Punomoć prestaje jednostranim opozivom od strane vlastodavca ili otkazom od strane punomoćnika, kao i nastupanjem naknadne nemogućnosti ispunjenja posla.- Punomoć prestaje smrću punomoćnika, jer se radi o ugovoru intuitu personae.Ako umre vlastodavac,punomoć također prestaje, izuzev ako se započeti posao ne može prekinuti za pravne sljedbenike.- Punomoć prestaje i gubitkom potpune poslovne sposobnosti vlastodavca ili punomoćnika.

34

JEDANAESTA GLAVA

POSEBNA DEJSTVA DVOSTRANIH UGOVORA

I. Promjenjene okolnosti

Kod pojedinih ugovora izžeđu vremena zaključenja i izvršenja ugovora može proći duži vremenski period.U tom periodu mogu nastati veće ili manje promjene u odnosu na okolnosti koje su ugovorne strane imale u vidu kad su zaključivale ugovor.U našem pravu promjenjena okolnost (klauzula rebus sic stantibus) prvi se put uvažila u Opštim uzansama za promet robom.Zakonom o obligacionim odnosima je isto tako regulisano pitanje promjenjenih okolnosti.Da bi se govorilo o promjenjenim okolnostima, potrebno je da su te okolnosti nastupile nakon zaključenja ugovora, da su te okolnosti takve da otežavaju ispunjenje obaveze jedne ugovorne strane ili se zbog tih okolnosti ne može ostvariti svrha ugovora.Dalji uslov koji se mora ostvariti je da je nakon nastupanja novih okolnosti očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi ga po općem mišljenju, bilo nepravično držati na snazi.Na promjenjene okolnosti se ne može pozivati ona strana koja je te okolnosti morala uzeti u obzir prilikom zaključenja ugovora.Strana koja se poziva na promjenjene okolnosti mora tražiti raskid ugovora putem nadležnog suda.Ona može tražiti samo raskid, a ne i izmjenu ugovora.Pravo na zahtjev za izmjenu ugovora ostavljeno je drugoj strani-tuženoj strani.Ako sud donese odluku o raskidu ugovora, tada će na zahtjev strane koja nije tražila raskid ugovora (nevine strane) obavezati drugu stranu (tužioca) da naknadi pravičan dio štete.Ugovorne strane se mogu unaprijed odreći pozivanja na određene promjene okolnosti, osim ako to nije u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

II. Prekomjerno oštećenje (laesio enormis)

Prekomjerno oštećenje postoji onda ako je između obaveza ugovornih strana koje proizlaze iz dvostranih (teretnih, naplatnih) ugovora u vrijeme zaključenja tih ugovora postojala očigledna nesrazmjera.U tom slučaju oštećena strana može zahtjevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.Da bi se radilo o prekomjernom oštećenju, moraju se ispuniti određene pretpostavke, i to:- Mora se raditi o dvostranom, odn. naplatnom (teretnom) ugovoru.Prekomjerno oštećenje nije moguće kod dobročinih ugovora, kod igara na sreću,javne prodaje,kao ni onda kada je za stvar plaćena viša cijena zbog posebne naklonosti prema toj stvari.- Između obaveza mora postojati očigledna nesazmjera.Očigledna nesazmjera mora postojati u momentu zaključenja ugovora.- Oštećena strana nije znala,niti je morala znati za pravu vrijednost stvari (davanja)tj.oštećena strana nije znala za postojanje nesazmjernosti.Prava oštećene strane.Oštećena strana ima pravo tražiti da se ugovor poništi zbog prekomjernog oštećenja.Taj zahtjev oštećena strana može ostvariti podizanjem tužbe ili isticanjem prigovora na zahtjev za ispunjenje obaveze.Zahtjev za poništenje ugovora mora se podnijeti u roku od godinu

35

dana, računjajući od dana zaključenja ugovora, a ne od dana saznanja za prekomjerno oštećenje.Ovaj rok je prekluzivan.Oštećena strana može tražiti samo poništenje a ne i izmjenu ugovora.Druga strana može održati ugovor na snazi, i to tako što će ponuditi da ona svoju činidbu do prave vrijednosti.Druga strana, a ne oštećena ima mogućnost izbora (facultas alternative) i to tako što će pristati na poništenje ugovora ili će dopuniti svoju činidbu do stvarne vrijednosti i tako održati ugovor na snazi.

III. Zelenaški ugovor

Prema čl. 141. st. 1. ZOO zelenaški ugovor je takav ugovor kojim jedno lice koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećek korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao da će dati ili učiniti.Da bi ugovor bio zelenaški, moraju postojati za to određene pretpostavke i to:- Između činidbe i protivčinidbe mora postojati očigledna nesrazmjera i to u vrijeme zaključenja ugovora i- Jedna je strana iskoristila određeno stanje nužde druge ugovorne strane.Oštećena strana mora dokazati navedene pretpostavke i ako ih dokaže ima pravo tražiti poništenje ugovora.Oštećena strana mora ovaj zahtjev podnijet u roku od pet godina računajući od dana zaključenja ugovora.

DVANAESTA GLAVA

SREDSTVA OBEZBJEĐIVANJA UGOVORA

Događa se da jedna ili obje ugovorne strane nisu u mogućnosti ispuniti svoje obaveze ili da, protivno ugovoru izvrše radnju koju su se obavezali propustiti.U ovakvim slučajevima jedna strana-povjerilac, može drugu ugovornu stranu-dužnika prisiliti na izvršenje svoje obaveze.Povjerilac mora podnijeti tužbu sudu radi ispunjenja ugovora ili eventualno tražiti naknadu štete zbog neispunjenja, odn.zbog lošeg (nepravilnog) ispunjnja.Nakon toga, ukoliko dužnik dobrovoljno ne postupi po sudskoj odluci, povjerilac može tražiti, ponovo, putem suda prislino izvršenje te odluke.Ostvarenje prava putem suda za povjerioca ponekad može biti veoma teška i spora.Tek okončanjem izvršnog postupka povjerilac je namiren, izuzev ako dužnik nije insolventan.Ukoliko je dužnik insolventan,povjerilac ni putem suda ne može ostvariti svoje pravo.Sredstva obezbjeđivanja imaju jedinstvenu preventivnu funkciju jer jačaju povjeriočev položaj u obligacionom odnosu.Ova sredstva se dijele u dvije grupe i to na stvarna i lična sredstva obezbjeđenja.

I. Stvarna sredstva obezbjeđenja ugovora

Kod stvarnih sredstava obezbjeđenja povjerilac stiče stvarno pravo na stvari dužnika ili nekog trećeg.Ukoliko dužnik ne izvrši svoju obavezu, povjerilac se može namiriti iz tih stvari.U tom slučaju povjerilac je sigurniji jer zna da se, ukoliko mu dužnik ne ispuni obavezu, može namiriti iz stvari koje drži kod sebe.Stvarna sredstva obezbjeđenja su:kapara, kaucija, avans, zaloga i hipoteka.

36

1. KaparaKapara (arrha) je određeni iznos novca ili drugih zamjenljivih stvari koje jedna ugovorna strana daje drugoj strani kao znak da je ugovor zaključen i u cilju obezbjeđenja izvršenja ugovora.Kapara je akcesoran (sporedan) ugovor, gdje jedna ugovorna strana daje najčešće novac ili druge zamjenljive stvari.Ugovor o kapari se može zaključiti najranije zajedno sa glavnim ugovorom, nakon zaključenja glavnog ugovora, a li ne i prijezaključenja glavnog ugovora.Ugovor o kapari je realan ugovor, jer nije dovoljno da se ugovarači saglase samo o bitnim svojstvima ugovora, nego predmet ugovora (novac ili zamjenljiva stvar) mora biti predat drugoj strani.Kapara ima najmanje dvije svrhe, a uslovno se može reći da ima i tri:1. Kapara je znak da je ugovor zaključen.Kapara nije uslov nastanka ugovora.Ugovor nastaje i bez kapare, ali ukoliko se dokaže da je data kapara, samim tim je dokazano i da je ugovor zaključen.2. Kapara služi obezbjeđenju ispunjenja ugovora i svrha kapare je da se dužnik podstakne na ispunjenje obaveze.3. Kapara može imati i još jednu svrhu, ali ne uvijek.Kad je kaparu dao ugovarač koji je nakon toga ispunio svoju obavezu, tada se kapara, ukoliko je istovrsna sa predmetom ugovora, uračunava u izvršenje.Pravno dejstvo kapare se razlikuje prema tome je li ugovorna obaveza u cjelosti ili djelimično ispunjena ili obaveza uopće nije ispunjena.- Ako je ugovor u cijelosti valjano ispunjen, tada se kapara ima vratiti onoj strani koja ju je dala ili se uračunati u ispunjenje obaveze- Ako je ugovor djelimično ispunjen, tada savjesna strana ne može zadržati kaparu.Savjesna strana ima dvije mogućnosti.Prvo, ona može tražiti potpuno ispunjenje ugovora i naknadu štete koju je pretrpjela zbog neurednog ispunjenja dužnikove obaveze ili drugo, može tražiti naknadu štete zbog nepotpunog ispunjanja obaveze.- Ukoliko ugovor nije ispunjen, tada se mora razlikovati da li za neizvršenje ugovora odgovorna ugovorna strana koja je dala kaparu ili ona strana koja je primila kaparuMoguće je da za neizvršenje ugovora nije odgovorna nijedna strana ili da su odgovorne obje strane:1. Ako se ugovor ne može izvršiti, a za neizvršenje nije odgovorna nijedna strana, kapara se mora vratiti.2. Ako su za neizvršenje ugovora odgovorne obje ugovorne strane, kapara se također vraća.3. Ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može birati između dvije mogućnosti, ispunjenje ugovora ako je jos moguće i naknadu štete zbog zakašnjenja u ispunjenja obavze ili se zadovoljiti primljenom kaparom.4. Ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, tada drugoj nevinoj strani stoje na raspolaganju tri mogućnosti.prvo,tražiti izvršenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja;drugo, odustati od ugovora i tražiti naknadu štete zbog neispunjenja ugovora i treće, odustati od ugovora i tražiti od druge strane kaparu u dvostrukom iznosu.

2. KaucijaKaucija (vadium, jamčevina) je određeni iznos novca koji dužnik daje prilikom zaključenja ugovora.Kaucija se daje u svrhu zaključenja i obezbjeđenja izvršenja obaveze iz ugovora. Kaucija predstavlja stvarnopravno sredstvo obezbjeđenja ugovora, jer dužnik treba predati određeni iznos novca, da bi ugovor bio zaključen.Samo obećanje kaucije predstavlja zaključenje ugovora.

37

Pored toga što je ugovor o kauciji realan, on je i akcesoran.Ako dužnik ispuni obaveze iz glavnog ugovora kaucija se, u pravilu, uračunava u izvršenje tih obaveza ali se može i vratiti.Ukoliko dužnik ne ispuni svoju obavezu ona mu propada, ostaje kod povjerioca.Kaucija se najčešće daje kod ugovora koji se zaključuju putem javnog nadmetanja (aukcije) ili kod ugovora o prodaji za primljenu ambalažu.Kaucija se razlikuje od kapare po tome što kod neizvršenja ugovornih obaveza kaucija propada, bez obzira na razlog neizvršenja, dok kapara propada samo u onom slučaju ako je dužnik odgovoran za neispunjenje.Kod kapare povjerilac ima mogućnost izbora, a kod kaucije nema.Kaucija obezbjeđuje samo primaoca kaucije, a kapara obje ugovorne strane.Visina kapare se može pod određenim uslovima smanjti, a kaucija ne može.3. Zaloga

Zaloga (ručna zaloga) je založno pravo na pokretnoj stvari i najčešće se zasniva ugovorom.Pored ugovora, zaloga može nastati, ali mnogo rjeđe, i na osnovu zakona i sudske odluke.Založno pravo se zasniva obligacionim ugovorom, a stiče se izvršenjem tog ugovora,tj.predajom stvari povjeriocu.Ugovor je pravni osnov (titulus), a modus acquirendi ili način sticanja je predaja stvari .Ugovor o zalozi je akcesoran ugovor i kao takav zavisan od glavnog ugovora.Založno prao može postojati samo ako postoji glavno potraživanje.Ukoliko prestane glavno potraživanje ili je ono ništavo,prestaje i založno pravo, a ako prestane založno pravo, glavna tražbina(potraživanje) ostaje na snazi.Objekt založnog prava može biti svaka pokretna stvar, koja se nalazi u prometu i kojoj se može odrediti vrijednost.Založiti se može i suvlasnički dio, kao i tuđa stvar.Zalog se može dati za buduću, kao i za uslovnu obavezuSubjekti založnog prava su zalogoprimac i zalogodavac.Zalogoprimac se još naziva i založni povjerilac i na njegovoj strani se nalazi obligaciono-pravni zahtjev usmjeren protiv dužnika.Zalogodavac je lice koje je dalo stvar u zalog i on se jos naziva i založni dužnik.Ukoliko povjeriočevo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti, on može zahtjevati od suda da se stvar preda na javnoj prodaji ili po tekućoj cijeni., ako stvar ima berzansku ili tržišnu cijenu.Da bi se jedna stvar mogla prodati, povjerilac mora prvo dobiti izvršni naslov.To će postići na taj način što će kod nadležnog suda podići tužbu, ishoditi presudu i poslije toga u izvršnom postupku tražiti prodaju stvari.Za podizanje te tužbe trebaju se ispuniti određene pretpostavke, i to:povjeriočevo potraživanje mora biti dospjelo i dužnik se mora nalaziti u zakašnjenju sa ispunjenjem obaveze.Pravilo da se založni povjerilac namiruje prodajom sudskim putem (načelo oficijelnosti) ima nekoliko izuzetaka:- Ako bi troškovi javne prodaje bili nesazmjerno veliki naspram vrijednosti založne stvari, sud može odlučiti da povjerilac proda stvar po cijeni koja je utvrđena procjenom stručnjaka, ili da je ako hoće zadrži za sebe po toj cijeni.- Ako je u zalogu data stvar čija je cijena propisana, ugovarači se mogu sporazumjeti da povjerilac založnu stvar proda po propisanoj cijeni ili je po toj cijeni zadrži za sebe.Ugovarači ne mogu u ugovor o zalozi unijeti klauzulu prema kojoj će založna stvar automatski preći u vlasništvo povjerioca ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti.Odredbama ZOO zabranjuje se tzv. lex commisoriaPrimarna obaveza zalogodavca je predaja založene stvari bez materijalnih ili pravnih nedostataka na njoj.Zalogoprimac je založnu stvar dužan čuvati s pažnjom dobrog domaćina, kad se radi o fizičkim licima, odn.s pažnjom dobrog privrednika kod pravnih lica.

38

Osnovno pravo zalogoprimca je da se namiri iz založne stvari, ukoliko njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti.Postavlja se pitanje kojim će se redom namirivati založni povjerilac, za slučaj ako je jedna stvar data za obezbjeđenje više potraživanja.Tu imamo višestruko zalaganje jedne te iste pokretne stvari većem broju povjerilaca.U tom slučaju pravo prvenstvene naplate određuje se prema vremenu nastanka založnog prava,a ne prema vremenu nastanka glavnog obligacionog prava (zahtjeva).Založno pravo se može sticati i na potraživanjima i drugim pravima.Založni duznik mora pismeno obavijestiti svoga dužnika o sklopljenom ugovoru o zalogu i naložiti mu da obavezu koju je trebao njemu ispuniti sada ispuni drugom licu, tj.založnom povjeriocu.Kad se radi o zalaganju potraživanja i pravatu, kao i kod cesije,postoje tri lica i to:zalogoprimac ili založni povjerilac (cesionar);zalogodavac, tj.lice koje je istovremeno i dužnik zalogoprimčev i povjerilac onog potraživanja koje se zalaže (cedent);te se kao treći javlja zalogodavčev dužnik (cesus).Kao i kod cesije, i kod založnog prava na pravima dužnikov dužnik (cesus) može novom sticaocu (založnom povjeriocu-cesionaru) istaknuti sve one prigovore koje je mogao istaknuti i svome povjeriocu (dužniku-zalogodavcu).Najčešća prava koja se daju u zalog su:autorsko pravo, pravo licence, pravo patenta.Da bi se mogla zalagati, ta prava moraju imati imovinski karakter, te moraju biti samostalna i prenosiva.

II. Lična sredstva obezbjeđenja ugovora

Kod ličnih sredstava obezbjeđenja dužnik ne predaje povjeriocu nikakvu stvar u posjed, nego se obavezuje da će dati povjeriocu određenu stvar (najčešće novac), ukoliko ne ispuni svoju obavezu.Ostvarenje prava iz stvarnih sredstava obezbjeđenja vrši se po pravilima stvarnog, a iz ličnih sredstava obezbjeđenja po pravilima obligacionog prava.U lična sredstva obezbjeđenja spadaju:ugovorna kazna, jemstvo i odustanica.

1. Ugovorna kazna

Ugovornom kaznom se oabvezuje jedan ugovarač (dužnik) da će drugom ugovaraču (povjeriocu) isplatiti određeni novčani iznos ili mu pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni ili zakasni sa ispunjenjem svoje ugovorne obaveze.U ZOO je određeno da ugovorna kazna mora biti u istoj formi koja je propisana i za ugovor iz kojeg je nastala glavna obaveza.Ugovorna kazna je aksecorne prirode, što pretpostavlja postojanje glavne obaveze.Ugovorna kazna dijeli sudbinu obaveze iz glavnog ugovora.Ukoliko ispunjenje glavne obaveze postane nemoguće iz razloga koji se dužniku ne mogu staviti na teret, tada će dužnik biti oslobođen i plaćanja ugovotne kazne.Ako povjerilac ustupi svoje glavno potraživanje trećem licu, s tim ustupanjem glavnog potraživanja na to treće lice prelaze i sporedna prava, znači i ugovorna kazna.Ukoliko je ugovorna kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, tada povjerilac može alternativno zahtjevati ili ispunjenje ugovorne obaveze ili isplatu ugovorne kazne.Drugačija je situacija kada je ugovorna kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja ispunjenja obaveze.Ukoliko dužnik zakasni sa ispunjenjem svoje obaveze, a za taj slučaj je ugovorena kazna, tada povjerilac ima kumulativno pravo prema dužniku.On može zahtjevati i isplatu ugovorne kazne i ispunjenje obaveze.

39

Visina ugovorne kazne nije limitirana,tj.gornja granica kazne nije zakonom određena, nego je ostavljeno na volju ugovornim stranama.Ukoliko je ugovorna kazna određena previsoko i prelazi ''razumnu mjeru'', tada dužnik može od suda zahtjevati njeno smanjenje.Ugovornu kaznu treba razlikovati od tzv.penala.Penali su zakonom propisana naknada koju plaća ono lice koje ne postupi po pravnoj normi.Visina plaćanja penala je određena, dok visinu ugovorne kazne određuju sami ugovarači.Ugovorna kazna se može smanjiti dok penali ne mogu.Penali se propisuju zakonom, a ugovorna kazna sporazumom ugovornih strana.

2. Jemstvo

Jemstvo je ugovor zaključen između povjerioca i jemca, kojim se jemac obavezuje da će povjeriocu ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika ukoliko to dužnik ne učini.Jemstvo nastaje ugovorom zaključenim između jemca i povjerioca.Glavni duznik ovdje nije ugovorna strana, i njegov pristanak u tom slučaju se i ne traži.Za jemstvo nije dovoljno da ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora, nego da taj svoj dogovor one moraju pismeno utanačiti, u suprotnom ugovor bi bio ništav.Povjeriocu, pored njegovog prvobitnog dužnika, za obaveze sada odgovara i treće lice.Treće lice se naziva jemac, a prvobitni dužnik se označava i kao glavni dužnik.Glavni dužnik odgovara na prvom mjestu, pa tek onda jemac-supsidijarno.Ova karakteristika jemstva da se obaveza pokuša prvo namiriti od glavnog dužnika, pa tek nakon toga od jemca naziva se supsidijarnost.Pored supsidijarnosti, i akcesornost se javlja kao jedan od najvažnijih osobina jemstva.Jemstvom se obezbjeđuje punovažno potraživanje.To znači da je uslov postojanja jemstav postojanje punovažne obaveze glavnog dužnika.Jemstvo se može dati za svaku punovažnu obavezu, bez obzira na njenu sadržinu.Iz akcesornosti jemstva mogu se izvući određeni zaključci:- Obaveza jemca postoji samo uz punovažnu obavezu glavnog dužnika.- Obim (kvantitet) obaveze jemca ne može biti veči od obaveze glavnog dužnika.- Jemčeva obaveza, izuzev kod strogo ličnih obaveza, mora biti kvalitativno ista kao i obaveza glavnog dužnika.- Kad prestane glavna obaveza, prestaje i jemstvo.- Jemac odgovara za ispunjenje kako glavne obaveze, tako i troškova koje je povjerilac učinio u cilju naplate duga od glavnog dužnika.- Kad povjerilac ustupi trećem licu (cesionaru) svoje potraživanje koje on ima prema glavnom dužniku, smatra se da je tim potraživanjem ustupljeno i potraživanje prema jemcu, i to zbog toga što se jemstvo ne može odvojiti od glavne obaveze.- Položaj jemca ne smije biti slabiji nego položaj glavnog dužnika.Jemac može zahtjevati od glavnog dužnika samo onaj iznos koji je on platio povjeriocu.Obaveze jemca mogu biti različite, tako da u skladu s tim obavezama razlikujemo nekoliko vrsta jemstva, i to:a) obično ili supsidijarno jemstvob) solidarno jemstvoc) podjemstvod) sajemstvo i e) jemstvo za naknadu štete jemcuSolidarno jemstvo postoji onda gdje je jemac obavezao povjeriocu zajedno sa dužnikom, i to kao jemac platac.Kod solidarnog jemstva nema supsidijarnosti i povjerilac ispunjenje svoje obaveze

40

može zahtjevati bilo od glavnog dužnika bilo od jemca, ali i istovremeno od obojice.Solidarni jemac, ukoliko plati dug, ima pravo naplate od glavnog dužnika svega onoga što je dao povjeriocu, kok solidarni dužnik ima pravo samo na odgovarajući dio koji otpada na ostale sudužnike.Podjemstvo je takva vrsta jemstva gdje se treće lice obavezuje povjeriocu da će mu ono izmiriti obavezu ukoliko to ne učini jemac.Ovo treće lice se naziva podjemac ili jemčev jemac.Sajemstvo postoji onda kad se više jemaca obavežu da će odgovarati za ispunjenje glavne obaveze.Ta lica se nazivaju sajemci i odgovaraju solidarno za obavezu glavnog dužnika.Povjerilac može tražiti ispunjenje obaveze od bilo kojeg sajemca ili od svih njih zajedno, ali tek pošto svoje potraživanje nije uspio naplatiti od glavnog duznika.Jemstvo za naknadu štete jemcu postoji onda kad se jedno lice obaveže jemcu da će mu naknaditi eventualnu štetu koju bi on pretrpio zbog toga što je kao jemac platio glavni dug.Jemstvo prestaje kad prestane i glavna obaveza.Izuzetno, jemstvo može prestati i prije prestanka glavne obaveze i to u slučaju da povjerilac oslobodi jemca obaveze ili ondje gdje je jemstvo zaključeno na određeni rok, protekom tog roka.

3. Odustanica

Pod odustanicom se podrazumijeva sporazum ugovornih strana prema kojem jedna ili obje ugovorne strane mogu odustati od već zaključenog ugovora davanjem odustanice.Odustanica je pravo jedne ili obje ugovorne strane da plaćanjem određenog iznosa novca odustanu od ugovora.Odustanica se najčešće određuje posebnom klauzulom u glavnom ugovoru, ali nema smetnje da se ovo pravo ugovori i naknadno.Strana u čiju je korist odustanica ugovorena ima pravo izbora (tzv.facultas alternativa) između dvije mogućnosti:ili da odustane od ugovora i drugoj strani isplati odustanicu ili da ostane kod ugovora i da traži ispunjenje svoga potraživanja uz, eventualno, istovremeno ispunjenje svoje oabveze.

Odustanica se razlikuje od kapare u slijedećem:- Odustanica se samo obećava i obično se ne daje, dok se kapara predaje drugoj ugovornoj strani.- Odustanicom se zasniva pravo odustanka od ugovora, a davanje kapare je znak da je ugovor zaključen.- Pravo na odustanicu ima ona ugovorna strana u čiju je korisz ona ustanovljena, dok pravo na kaparu ima samo nevina strana.Odustanica se razlikuje i od ugovorne kazne, i to:- Odustanicom ovlaštena strana plaća određeni iznos novca i nije obavezna drugoj strani naknaditi štetu, a kod ugovorne kazne povjerilac može tražiti i naknadu štete i ugovornu kaznu, ako je ugovorna kazna manja od prouzrokovane štete.- Odustanica se u pravili ne može smanjiti dok ugovorna kazna može.- Plaćanjem odustanice raskida se ugovor, dok se ugovorna kazna može kumulirati s ispunjenjem ugovora.

4. Pravo zadržavanja

Pravo zadržavanja (ius retentionis) je pravo povjerioca da nakon dospjelosti potraživanja, zadrži dužnikovu stvar, koja je u njegovom posjedu, sve dok mu ne bude isplaćeno to potraživanje.

41

Da bi se povjerilac mogao koristiti pravom zadržavanja, potrebno je da se ispune određene pretpostavke:- Povjeriočevo potraživanje mora biti dospjelo- Pravo zadržavanja se može vršiti na stvari, koja mora imati određenu prometnu vrijednost, jer se u protivnom ne bi mogla prodati.- Stvar mora biti u posjedu povjerioca.Pravo zadržavanja (pravo retencije) ima dvije funkcije:1. Služi kao sredstvo prinude koje osigurava uredno ispunjenje obaveze od strane dužnika2. Služi kao sredstvo namirenja potraživanja iz zadržane stvari, ako dužnik ne namiri svoju obavezu.ZOO ne zahtjeva koneksitet kod ovog prava i dužnik ne može povjeriocu istaknuti prigovor da stvar koja je u njegovom posjedu nije predmet obligacije čije namirenje traži povjerilac.Povjerilac koji drži dužnikovu stvar ima se pravo namiriti iz vriejdnosti te stvari na isti način kao i založni povjerilac, s tim da je povjerilac dužan o svojoj namjeri pravovremeno obavijestiti dužnika.Povjerilac nema pravo zadržavanja stvari koje su od dužnika oduzete protivno njegove volje, kao i stvari koje su mu predate na čuvanje ili poslugu, dužnikovu punomoć, isprave, legitimacije i sl. stvari.Predmet zadržavanja ne mogu biti ni one stvari koje se ne mogu izložiti prodaji.Pravo zadržavanja prestaje isplatom potraživanja ili nekim drugim načinom prestanka obaveze.Pravo zadržavanja prestaje i faktičkim gubitkom vlasti (posjeda) nad stvari.

TRINAESTA GLAVA

UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA

Ugovorom u korist trećeg lica jedna ugovorna strana obavezuje se drugoj ugovornoj strani da će izvršiti određenu radnju u korist trećeg lica.Ugovorna strana koja se obavezuje na izvršenje određene obaveze naziva se promitent ili obećavalac.Druga ugovorna strana (povjerilac), koja sa dužnikom ugovara ispunjenje obaveze prema trećem licu naziva se promisar ili stipulant. Treće lice u čiju se korist zaključuje ugovor naziva se korisnik ili beneficijar.Kod ovog ugovora korisnik stječe pravo da od ugovarača zahtjeva ispunjenje obaveze.I promisar može zahtjevati od dužnika ispunjenje ugovorne obaveze prema trećem licu.Ugovor na temelju kojeg sam korisnik može zahtjevati od dužnika ispunjenje obaveze naziva se ''pravi'' ugovor u korist trećeg ili ugovor u korist trećeg u pravnom smislu te riječi.Nas ZOO je regulisao samo ''pravi'' ugovor u korist trećeg lica.Kod ovog ugovora postoje tri međusobna odnosa i to:1) Odnos promitenta i promisara je odnos nastao iz osnovnog ugovora.2) Iz odnosa promitenta i korisnika proizilazi pravo korisnika da od promitenta zahtjeva ispunjenje ugovorne obaveze.Korisnik je ovlašten da zahtjeva ispunjenje obaveze , ali on ne može utjecati na oblik i sadržaj ugovora jer on nije ugovorna strana.Promitent može isticati sve prigovore koje on ima prema promisaru.3) Međusobni odnos promisara i korisnika može biti različit, a temelji se na motivima zbog kojih promisar ugovara neko pravo u korist korisnika.To može biti poklon, isplata duga, davanje zajma.

42

Nasuprot ugovora u korist trećeg lica bio bi ugovor na teret trećeg lica.Kada jedno lice obeća drugom licu da će treći nešto učiniti ili propustiti, to trećeg ne obavezuje.Obećavalac ne odgovara za štetu ukoliko se samo obavezao da će se zauzeti kod trećeg da se taj treći obaveže da nešto učini ili propusti, pa u tome, i pored svog zalaganja, ne uspije.

ČETRNAESTA GLAVA

POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI

I. UvodPobijanje dužnikovih pravnih radnji može se javiti u stečaju i izvan stečaja. ZOO regulira samo one kad nije pokrenut stečajni postupak.Svrha pobijanja izvan stečaja je namirenje jednog povjerioca i pravna radnja se samo prema njemu proglašava nevažečom i to samo do iznosa potrebnog do iznosa potrebnog za namirenje njegovog potraživanja.Pobijanjem se povjerilac miješa u pravne poslove svog dužnika i to u onim slučajevima kad se dužnikova imovinska aktiva smanjila ili pasiva povećala a povjerilac se iz preostale dužnikove imovine ne može u potpunosti namiriti.Povjerilac će najčešće tužbom zahtjevati pobijanje duznikovih pravnih radnji i to tako što će tražiti da se dužnikove pravne radnje oglase prema njemu bez pravnog dejstva i to u onom obimu koji je potreban da se povjeriočevo potraživanje u potpunosti podmiri.U našem pravu povjerilac ima pravo pobijanja bez obzira da li je njegovo potraživanje nastalo ili poslije pobijane radnje dužnika.Povjerilac koji vrši pobijanje zove se pobijač a njegov zahtjev je usmjeren protiv trećeg lica s kojim je dužnik poduzeo osporavanu pravnu radnju.To treće lice naziva se protivnik pobijanja.Pobijanje se može vršiti tužbom ili pobijanjem.Ako se pobijanje vrši tužbom nesporno je da se treće lice javlja kao pasivno legitimirana strana.Pod trećim licem se podrazumijevaju univerzalni i singularni pravni sljednici protivnika pobijanja.Univerzalni sljednici jednog fizičkog lica su njegovi nasljednici a univerzalni sljednici pravnog lica su pravni subjekti koji su preuzeli prava i obaveze pravnog lica koje je prestalo postojati.Singularni sljednici su ona lica na koja je treće lice prenio stečenu korist.

II. Uslovi pobijanja

Za pobijanje potrebno je da se ispune opći i posebni uslovi pobijanja i to tako da se opći uslovi pobijanja moraju kumulativno ispuniti a od posebnih uslova dovoljno je da se ispuni alternativno bilo koji od uslova.Opći uslovi su: dospjelost povjeriočevog potraživanja i pravna radnja dužnika preduzeta na štetu povjerioca.Posebni uslovi pobijanja sadržani su u četiri posebne paulijanske tužbe i to:a) doloznab) kulpoznac) porodična i d) kvazipaulijanska tužba.

43

1. Opći uslovi pobijanja

a) dospjelost potraživanjaPo ZOO da bi povjerilac mogao pobijati dužnikove pravne radnje potrebno je da je njegovo potraživanje dospjelo.Potraživanje se smatra od momenta kad povjerilac može tražiti njegovo izvršenje, a istovremeno dužnik je obavezan ispuniti dužnu činidbu.Povjerilac koji ima dospjelo potraživanje mora u postupku pobijanja dokazati insolventnost dužnika.Ako ne uspije dokazati insolventnost dužnika povjerilac nece uspjeti sa zahtjevom za pobijanje pravnih radnji.Prema ZOO svaki povjerilac koji ima dospjelo potraživanje može pobijati dužnikove pravne radnje i to bez obzira kad je nastalo njegovo potraživanje;prije ili poslije dužnikove radnje.

b) pravna radnja dužnika na štetu povjeriocaDa bi povjerilac mogao pobijati pravne radnje dužnika, takve radnje moraju biti poduzete na štetu povjerioca.To su sve radnje kojima se umanjuje dužnikova imovina, tj. Tim radnjama se smanjuje aktiva ili povečava njegova pasiva.Kao dužnikove pravne radnje koje se mogu pobijati će se najčešće javljati pravni poslovi, faktičke radnje i na kraju dužnikova propuštanja.Od pravnih poslova najčešće će se raditi o teretnim ili dobročinim ugovorima.Povjerilac može pobijati i dužnikovo propuštanje pod uslovom da je zbog takvog propustanja dužnik izgubio neko materijalno pravo ili je za njega nastala materijalna obaveza.Tipična dužnikova propuštanja su: neisticanje prigovora zastarjelosti, neprijavljivanje potraživanja u stečajnu masu, nepodnošenje žalbe i sl.Ne mogu se pobijati dužnikove radnje kojima je on propustio da poveća svoju imovinu.Povjerilac može pobijati samo one pravne radnje koje su učinjene na njegovu štetu.To će biti u onim slučajevima kad je dužnik raspolagao svojom imovinom a preostala imovina nije dovoljna da se povjerilac u potpunosti namiri.Potrebno je da je dužnik insolventan i to baš zbog toga što je raspolagao svojom imovinom.Ako dužnik posjeduje imovinu iz koje se povjerilac može namiriti, tada on ne može pobijati dužnikove pravne radnje.Da bi postojalo oštećenje povjerioca njegovo potraživanje mora biti dospjelo a istovremeno i dužnik mora biti insolventan.Kada je potraživanje dospjelo a dužnik insolventan tada je zakonska pretpostavka da je dužnikovo raspolaganje usmjereno na oštećenje povjerioca.Ako povjerilac želi da se naplati za više svojih potraživanja, dovoljno mu je da pobije jednu duznikovu radnju, tada će on morati podnijeti onoliko tužbi koliko ima posebnih potraživanja bez obzira što pobija samo jedan dužnikov akt.

2. Posebni uslovi pobijanjaPoslovni uslovi pobijanja se tiču objektivnih i subjektivnih okolnosti na strani dužnika i protivnika pobijanja, te posebnih rokova podizanja paulijanske tužbe.Isto tako razlikujemo da li se pobija teretno ili besplatno raspolaganje.Posebne uslove možemo podijeliti u 4 grupe koje predstavljaju četiri razrađene latinske paulijanske tužbe.

a) Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa)Podizanje ove tužbe je moguće u onim slučajevima kad je dužnik svjesno poduzeo pravnu radnju da takvom radnjom nanosi štetu povjeriocu.Izuzev dužnikove namjere oštečenja povjerioca kod dolozne tužbe moraju se ostvariti i drugi uslovi, da se radi o teretnom raspolaganju, kod koje duznik kod protivnika pobijanja dobija određenu naknadu ili drugu protučinidbu za ono što daje toj strani.Ako se radi o zakonskom zastupanju svijest o nanošenju štete povjeriocima mora postojati

44

kod zastupnika, a kod voljnog zastupanja putem punomoćnika povjerilac mora dokazati postojanje ove svijesti ili kod zastupnika ili kod zastupanog.Drugi uslov se tiče subjektivnog elementa protivnika pobijanja, odn. trećeg lica.Potrebno je da je i tom trećem licu bila poznata namjera duznika da ošteti povjerioca.Povjerilac mora doloznu tužu podnijeti u roku od godinu dana od poduzete pravne radnje, odn. od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju.

b) Kulpozna paulijanska tužba (actio pauliana culposa)Za podizanje ove tužbe potrebno je da se ispune određeni uslovi:- Da se radi o teretnom raspolaganju dužnika na štetu povjerioca.- Da u vrijeme raspolaganja dužnik nije znao da pravnom radnjom nanosi štetu svojim povjeriocima, ali je mogao znati da je upotrijebio pažnju dobrog domaćina, odn. dobrog privrednika.- Što se tiče subjektivnog elementa na strani protivnika pobijanja potrebno je da je njemu moglo biti poznato da dužnik svojim raspolaganjima nanosi štetu povjeriocima.Rok za podizanje kulpozne tužbe iznosi godinu dana od dana kada je preuzeta pobijana radnja, odn. od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju.Povjerilac može koristiti elemente iz dolozne i kulpozne tužbe ili ih kombinirati na taj način što će iz jedne tužbe uzeti jedan a iz druge tužbe drugi element.

c) Porodična paulijanska tužba (actio Paulina familiaria)Kad dužnik preuzme pravnu radnju u korist svog bračnog druga (supruga) ili nekog člana bliže familije, tada se opravdano pretpostavlja da je takva radnja poduzeta na štetu povjerioca ako ne postoji dovoljno druge imovine iz koje bi se on mogao namiriti.U takvim slučajevima povjerilac može podići porodičnu paulijansku tužbu.Za uspijeh ove tužbe potrebno je da se ispune određeni uslovi:- da je protivnik pobijanja dužnikovu imovinu stekao teretnim raspolaganjem;- da je pobijano raspolaganje učinjeno u korist duznikovog bračnog druga (supruga), ili srodnika po krvi u pravoj liniji, ili pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena.Kod porodične tužbe zakonska oboriva pretpostavka (praesumtio iuris tantum)je da su dužnik i članovi njegove''sumljive porodice'' znali da duznik raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima.Teret dokazivanja je na protivniku pobijanja koji mora dokazati da niti on, a niti dužnik nisu znali niti su mogli znati da se u vrijeme raspolaganja njime nanosi šteta povjeriocu.Porodična paulijanska tužba se mora podnijeti u roku od tri godine od preduzimanja pravne radnje ili od kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

d) Kvazipaulijanska tužbaKvazipaulijanskom tuzbom se pobijaju besplatna raspolaganja dužnika na stetu povjerioca.Ako duznik besplatnim raspolaganjem dovodi sebe u insolventno stanje tako da nije u mogućnosti ispuniti svoje obaveze prema povjeriocima, tada se pretpostavlja da i on i treće lice znaju da se ovakvim radnjama nanosi šteta.Ova pretpostavka je neoboriva (praesumtio iuris et de iure) i protivnik pobijanja ne može dokazivati suprotno.Da bi uspio s tužbom povjerilac mora dokazati da je dužnik besplatno raspolagao svojom imovinom i on tužbu mora podnijeti u roku od tri godine, od preduzimanja pravne radnje, odn. od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

45

Povjerioci ne mogu pobijati tri posebna vida ugovora o poklonu zaključena između duznika, kao poklonodavca i treceg lica kao poklonoprimca i to: uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi i darovi učinjeni iz zahvalnosti.

III. Dejstvo pobijanja

Pobijanjem duznikovih pravnih radnji želi se dati mogućnost povjeriocu daaplati svoje potraživanje iz dužnikove imovine.Ako povjerilac uspije sa zahtjevom za pobijanje, tada duznikova pravna radnja gubi dejstvo samo prema konkretnom povjeriocu i samo do onog iznosa koji je potreban za namirenje povjeriočevog potraživanja. Jednogodišnji i trogodišnji rokovi kod paulijanskih tuzbi su prekluzivni.Po proteku tih rokova povjerilac gubi pravo na podnošenje tužbe, a sud na njih pazi po službenoj dužnosti.Na prekluzivne rokove se primjenjuju pravila o zastoju ili prekidu zastarijevanja.

PETNAESTA GLAVA

NEVAŽNOST UGOVORA

Da bi jedan ugovor bio valjan, proizveo pravne učinke, potrebo je da se ispune određene pretpostavke vezane za saglasnost volja ugovarača, njihovu poslovnu sposobnost, valjanost predmeta i dopuštenost pravne osnove, a kod nekih i određena forma.Ukoliko jedan naprijed navedenih pretpostavki nedostaje u momentu zaključenja ugovora, tada taj ugovor ne proizvodi pravna dejstva.Za takve ugovore kazemo da su nistavi.Nevažnost ugovora se može javiti i u drugim slučajevima.Tu se misli na ugovore koji su protivni prinudnim (kogentnim) normama, ustavnom uređenju ili moralu društva.Ugovor može biti nevažeći i u slučaju mana volja ugovornih strana.Određeni nedostaci vode apsolutnoj, a drugi relativnoj ništavosti ugovora.ZOO podjelu nevažećih ugovora vrši na ništave i pobojne, pri čemu ništavi ugovori odgovaraju apsolutnoj ništavosti, a pobojni relativnoj ništavosti ugovora.Ugovor je nepostojeći kad mu nedostaje jedan od elemenata bez kojih se ugovor ne može zamisliti.

I. Ništavi ugovori

Ništavi su oni ugovori koji su protivni ustavnom uređenju, prinudnim propisima ili moralu društva.Nedostaci ništavih ugovora su takvi da im pravni poredak ne priznaje pravno dejstvo.Najčešći razlog ništavosti ogleda se u suprotnosti sadržaja ugovora sa propisom imperativne prirode.U ZOO su propisani i drugi razlozi ništavosti, i to:poslovna nesposobnost stranaka, nesporazum prilikom izjave volje, nemogućnost, nedopuštenost i neodređenost, odn. neodređenost predmeta obaveze, nedopuštenost i nepostojanje osnove a pod izvjesnim uslovima i nepostojanje određene forme.Na ništavost ugovora mogu se pozvati sva zainteresirana lica.Sud po sluzbenoj duznosti pazi na nistavost.Pozivanje na nistavost ne zastarijeva.Kod nistavosti se smatra da ugovor nije ni nastao i da njegova nistavost postoji od početka.Svaka ugovorna strana mora vratiti drugoj strani sve sto je primila na osnovu ništavog ugovora.

46

Djelimična ništavost.Prilikom zaključenja određenog ugovora, ugovorne strane sporazumno određuju kako bitne uslove tog ugovora tako i one manje bitne.Ukoliko se nistavost odnosi na bitnu odredbu ugovora tada ce cijeli ugovor biti nistav.Ukoliko je samo nebitna odredba pogođena nistavošću, tada će ugovor ostati na snazi, ali bez te odredbeU nasem ZOO u čl. 105. st. 1, prihvaćeno je stanovište da ništavost jedne odredbe ugovora ne znači nužno ništavost cijelog ugovora.Da bi ugovor mogao opstati i pored nistavosti neke odredbe, moraju se ispuniti i dodatni uslovi:- da se radi o bitnoj odredbi ugovora;- da ta odredba nije bila uslov zaključenja ugovora i - da ništava odredba nije odlučujuća pobuda za zaključenje ugovora.

II. Pobojni ugovori

Pobojni ugovori su takvi ugovori koji proizvode pravna dejstva, ali se na zahtjev zainteresiranih lica mogu poništiti.Pobojni ugovori sadrže određeni nedostatak, zbog čega se određenim licima daje pravo da ove ugovore poništavaju.Kao razlozi pobojnosti u Zakonu su navedeni:- ograničena poslovna sposobnost ugovarača- mane volje i to zabluda, prijetnja i prevara-prekomjerno oštećenje-pravne radnje dužnika preduzete na štetu povjerioca.Kada se u jednom ugovoru steknu razlozi koji vode pobojnosti, tada je poništenje takkvog ugovora ovlasštena samo ona ugovorna strana u čiju korist je ta pobojnost ustanovljena.Ukoliko taj ugovarač ne želi podići tužbu za poništenje pravnog posla, tada se druga lica na postojanje tih nedostataka ne mogu pozivati.Pobojni ugovor proizvodi pravna dejstva i to sve dotle dok on ne bude poništen.Ukoliko ovlašteno lice ne podnese tužbu za poništenje ugovora, takav ugovor će egzistirati kao i svaki drugi valjan ugovor.U slučaju donošenja sudske odluke, ista neće imati deklaratoran, već konstitutivan karakter.Ovom se presudom ugovor poništava i to s retroaktivnim dejstvom.Protekom određenog vremena ovaj će ugovor konvalidirati i više se niko neće moći pozivati na relativnu ništavost.Konvalidacija rušljivog ugovora moguća je na dva načina.Izričita konvalidacija pretpostavlja jednostranu izjavu lica u čiju je korist pobojnost ugovorena da se odriće prava pobijati ugovor.Drugi način jeste prešutna konvalidacija.Opće je pravilo da ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena ima pravo na poništenje ugovora.U skladu s tim poništenje rušljivog ugovora mogu zahtjevati iljedeća lica:- Zakonski zastupnik (staralac) ograničeno poslovno sposobnog lica ili samo ograničeno poslovno sposobno lice kad postane potpuno poslovno sposobno;- Lice (ugovarač) koje je u zabludi, prinuđeno ili prevareno, za slučaj da se poništenje ugovora zahtjeva zbog mana volje;- Ugovarač koji je prekomjerno oštećen;- Propisanim uslovima, ovo pravo pripada povjeriocu koji je oštećen dužnikovim pravnim radnjama i -Univerzani sukcesori (nasljednici) gore navedenig lica.

47

Pravo na zahtjev za poništenje pobojnog ugovora vezano je za određeni rok. Taj rok iznosi godinu dana od dana saznanja za pobojnost, odn. od prestanka prinude, a u svakom slučaju ovo pravo prestaje protekom vremena od tri godine od dana sklapanja ugovora.Prvi rok (od godinu dana) je subjektivan, a drugi (od tri godine) je objektivan rok. Ovi rokovi su prekluzivni i ako se propuste pravo poništenja se gubi.Pravne posljedice poništenja pobojnog ugovora su takve da taj ugovor prestaje važiti i to od njegovog zaključenja, tj. Ex tunc.Pored restitucije primljenog, posljedica pobojnog ugovora može biti i pravo na naknadu štete, i to kako pozitivnih tako i negativnih ugovornih interesa.Pozitivni ugovorni interes je ona steta koju je pretrpjela ugovorna strana zbog toga što nije došlo do ispunjenja ugovora, odn. to je ona izgubljena korist koju bi ta ugovorna strana ostvarila da je došlo do pravilnog ispunjenja ugovora.Negativni ugovorni interes je ona steta koju je pretrpjela jedna ugovorna strana, postupajući u uvjerenju da je ugovor valjan, a pri tom ne znajući da je ugovor pobojan, dok je druga strana istovremeno znala ili je morala znati za postojanje razloga koji dovode do pobojnosti ugovora.Ništavi i pobojni ugovori imaju određenih sličnosti, ali i razlika: a) Ništav ugovor je od početka bez pravnog dejstva i protekom vremena ne može postati pravno valjan.Pobojan ugovor sadrži nedostatak, ali se taj nedostatak protekom vremena ili izjavom volje lica u čijem interesu je pobojnost ustanovljena može otkloniti. b) Na ništav ugovor se mogu pozivati sva zainteresirana lica.Pravo pobijanja na pobojnost ugovora pripada samo ugovaraču u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. c) Na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti, na pobojnost se sud ne obazire, dok same strane ne ukažu na postojanje razloga za poništenje ugovora. d)Sudska odluka kod nistavih ugovora ima deklaratoran karakter a kod pobojnih konstitutivan karakter. e) Ništav ugovor ne može biti konvalidiran, dok pobojan može. f) Pravo isticanja ništavosti ugovora ne zastarijeva.Pobojnost se može sticati samo u Zakonom predviđenom roku.

48