Upload
igor-davidovic
View
167
Download
11
Embed Size (px)
DESCRIPTION
seminarski rad
Citation preview
PANEVROPSKI UNIVERZITET APEIRON
FAKULTET POSLOVNE EKONOMIJE
Menadžment rizika
Tema:
ANALIZA RIZIKA ZA SAMOFINANSIRANJE I KREDITIRANJE
Mentor: Student:
Doc. dr Slobodan Lukić Igor Davidović 54-10/RBFT
Banja Luka, 2013.god.
Sadržaj
Uvod.................................................................................................................................................3
1. Riziko kontroling........................................................................................................................4
1.1. Identifikovanje……………………………………………………………...…….………..…4
1.2. Vrednovanje rizika…………………………………………………………………………....7
1.3. Izvještaj o riziku…....................................................................................................................7
2. Optimiranje rizika.…...................................................................................................................8
2.1. Izbjegavanje……......................................................................................................................8
2.2. Ublažavanje…...........................................................................................................................9
2.3. Transferiranje……..................................................................................................................10
3. Organizacija: kreditni menadžer…………........................................................................……14
4. OBLICI FINANSIRANJA.......................................................................................................16
4.1. Samofinansiranje...................................................................................................................16
4.1.1. Skriveni oblici samofinansiranja.........................................................................................16
4.1.2.Interni izvori samofinansiranja.............................................................................................17
4.1.3. Eksterni izvori samofinansiranja........................................................................................18
4.1.4. Bruto i neto sredstva za samofinansiranje..........................................................................19
Zaključak........................................................................................................................................20
Literatura........................................................................................................................................21
2
Uvod
Kredit nije elementaran samo u bankarskom poslovanju. I jedan instalater koji ugrađuje
grejne instalacije snosi određeni kreditni riziko. On svojim mušterijama na neki način daje kredit
na ime isporuke do trenutka završavanja posla kada slijedi naplata za izvršene usluge. Osim ako
nije drugačije ugovoreno.
Kao i kod drugih rizika, menadžment kreditnog rizika se dijeli na riziko kontroling i riziko
optimiranje.
I ovde se rizici moraju prvo identifikovati i vrednovati, prije nego što se pređe na sledeći
korak optimiranja. Optimiranje kreditnog rizika se ostvaruje, kao što je već prethodno opisano,
na nekoliko načina: izbjegavanjem, ublažavanjem i transferiranjem / transferom.
3
Kreditni rizik
1. Riziko kontroling
Riziko kontroling kreditnog rizika slijedi kontroling proces. Prvo se rizik identifikuje, zatim
vrednuje i konačno slijedi kontinuirano izvještavanje kako bi se spoznala odstupanja.
1.1. Identifikovanje
a) Vrste rizika
Počeci kreditnog menadžmenta leže u bankarskom poslovanju iako pogađaju preduzeća
svih branži. Kao što je prikazano postoje rizici emitenta, ali i rizik suprotne strane:
1. Rizik suprotne strane: Jedna ugovorna strana ne može da ispoštuje svoje obaveze i tako
drugim ugovornim stranama prouzrokuje fmansijsku štetu. Ovde se radi o riziku iz
ugovora. Kod Non banaka ovo bi bio rizik isporuke i usluge. Banke minimiraju ovaj rizik
preko klirinških kuća, koje na berzama fjučersa, opcija i drugih, nastupaju kao
kontrahenti svake transakcije i tako na osnovu dobrog rejtinga smanjuju ovaj rizik.
Slika 1: Sastavni dijelovi kreditnog rizika
4
Rizik emitenta: Zajmovi, mjenice ili drugi dužnički oblici su bezvrijedni kada emitent
mora da prijavi stečaj. Rizik emitenta sadrži mogućnost da će emitent za vrijeme, odnosno na
kraju roka biti platežno nesposoban. Ovo se još naziva i bonitetni rizik.
Pored ovih postoje još i dmgi oblici kreditnog rizika koji doduše pripadaju rizicima tržišta. Ovde
govorimo o Event-riziku.
b) Značaj
Kreditni rizici na osnovu svoje veličine imaju poseban značaj za preduzeće. Osnovni
problem je loš moral vraćanja/plaćanja od strane dužnika. Ako jedno preduzeće jednom kupcu
daje proizvod ili uslugu preko računa, ono mu istovremeno obezbjeđuje potrošački kredit ili
kredit isporuke. Kašnjenjem sa plaćanjem (izmirenjem tog računa) od strane kupca dolazi do
porasta potraživanja po osnovu proizvoda i usluga u bilansu dobavljača/isporučioca/prodavca.
Na taj način su kod njega sredstva vezana. Iz ugla kupca korištenje kredita je atraktivno i
povoljno, jer je povezano sa niskim kamatnim stopama i kratkim periodom otplate. Za prodavca
je slika nešto drugačija. On je u ovom slučaju konfrontiran rizikom dodatnih troškova na ime
kamate zbog vezivanja kapitala.
Izostale naplate potraživanja na osnovu kreditnog rizika ne utiču samo na smanjenje
dobiti, nego i prouzrokuju tjesnace likvidnosti i time dovode u pitanje i egzistenciju preduzeća.
Konsekvence velikog stanja potraživanja je lako pobrojati. Postoji promet, ali bez priliva
novčanih sredstava iz čega slijedi veliko vezivanje kapitala i visoki troškovi fmansiranja
(fmansijski troškovi).
Kreditni rizik jednog jedinog debitora (kupca dužnika) je funkcija rizika okruženja i
sopstvenog rizika. Rizik debitora se prenosi na branžu i dalje na cijelu zemlju.
5
Slika 2: Kreditni rizik jednog jedinog debitora
c) Uzroci
Kako bi se kreditnim rizikom ispravno upravljalo moraju se prvo razumjeti uzroci. Oni su
mnogobrojni, ali se ipak mogu razdvojiti na uzroke pravnih i fizičkih lica.
Iza dugova pravnih lica najčešće stoji loše poslovanje i iz njega rezultirajući likvidnosni tjesnac.
Ali može biti i da kupac ne plaća jer svoj rast finansira đobavljačkim kreditima. Pravna lica -
kupci vrlo racionalno odlučuju u vezi dobavljačkih kredita jer oni mogu biti mnogo povoljniji nego
krediti od banaka. Kod fizičkih lica pored lošeg ekonomskog razvoja kao što je prezaduženost i
nezaposlenost pojavljuje se još i zaboravnost.
Zbog svega ovoga, faktori koji utiču na neplaćanje kredita od strane kupaca se moraju od strane
kreditnog menadžmenta jasno identifikovati. Kreditni riziko menadžment se mora na vrijeme uključiti
kako bi se kreditni rizik ograničio.
6
1.2. Vrednovanje rizika
Kreditni rizik se vrednuju shodno vjerovatnoći izostanka plaćanja. U bankarskom svijetu se
razvila cijela industrija ponuđača Credit-Risk. Kao najveći za akcije se računaju S&P i Moođv's. Ali
postoje i ponuđači informacija u vezi kreditnog rizika kod bankarskih kredita. To su npr. credit Metrics
od strane JP Morgan ili KMV (firma ćerka Moodv's).
A za veća preduzeća se angažuju rejting agencije ili agencije kreditnih informacija. Za manje
klijente se vrednovanje obavlja u intemim krugovima preduzeća.
1.3. Izvještaj o riziku
U vezi izvještavanja pisano u je u poglavlju Riziko kontroling.
Kao što se izvještava o drugim vrstama rizika, izvještava se i o kreditnom riziku pomoću
VaR i brojki. Kod izbora brojčanih podataka mora se obratiti pažnja da ih je lako i jeftino
emitovati i da su uzročni, nedvosmisleni i reproduktivni.
Kreiranje kvantitativnih (brojčanih) obilježja
Najvažniji elementi jcdnog brojčanog obilježja su: informacioni karakter, kvantifikativnost
i specifična fonna informacije.
Informacioni karaktcr clolazj do izražaja jer brojke omogućuju donošenjc presude u vezi
važnih uzročno posljedičnih ishoda.
Kvantifikovanost je osobina varijabli koje mjerno teoretski rcčeno, navedene veze i odnose
mjere na jednom metričkom skalnom nivou i tako omogućuju precizne izjave.
Specifična forma omogućava da se komplikovane strukture i procesi predstave na relativno
jednostavan i brz način.
7
2. Optimiranje rizika
Optimiranje rizika ili upravljanje rizikom slijedi sistematiku drugih vrsta rizika: izbjegavati,
umanjiti, transferirati i zadržati.
„Izbjeći" znači kod kreditnog rizika već u startu, prije samog davanja kredita izvršiti
procjenu rizika i ako je neophodno, zbog prevelikog rizika odreći se sklapanja poslovnog
ugovora (posla). Ukoliko se ipak sklopi ugovor rizik se može osigurati potraživanjem i
raspršivanjem izbjeći koncentracija. Ako je i poslije ovoga rizik prevelik ostaje jedino
mogućnost transfera rizika.
2.1. Izbjegavanje
Prije nego što se krediti preuzmu / pretvore u potraživanja na ime proizvoda i usluga,
neophodno je prvo provjeriti nije li rizik previše velik.
Na osnovu istraživanja rizika specifičnih za branže ustanovljeno je da je u nekim branžama
rizik veći nego u nekim drugim.
Odgovarajućim izborom kupaca, ukoliko je to moguće, moguće je smanjiti kreditni
volumen i samim tim i Exposure. Takođe je moguće uvijek se pozvati na avans, kao jedan vid
osiguranja.
Za provjera kreditne sposobnosti ili boniteta postoji veliki broj metoda sa različitim
stepenom kompleksnosti. Najčešće korišteni izvori su interni i eksterni izvori informacija. Lista
informacija se može beskrajno proširivati primjenom ekspertnih sistema. Zajedničko svim
metodama je da se naznake lošeg morala plaćanja dobiju iz raspoloživih informacija i statistički
obrade. Provjera debitora je najbolja preventiva protiv nenaplativosti potraživanja. Zato je
neophodno provjeriti bonitet kupaca prije nego se sklope ugovori.
U bankarskom svijetu se pravi razlika između statičnih i dinarničnih provjera kreditne
sposobnosti:
Statična provjera kreditne sposobnosti: Ovde se utvrđuje da li je tražilac kredita
kreditno sposoban. To zavisi od njegovih ponuđenih sigumosti i trenutne imovinske
situacije.
8
Dinamična provjera kreditne sposobnosti: Ovde se vrši prognoza o budućim
prihodima preduzeća. Osnovu za ovakve prognoze čine fmansijski planovi, proračun
rentabilnosti za planirane investicije, planove prodaje itd.
S obzirom da se kod dobavljačke vezanosti radi o dugovima koji će se platiti u budućnosti,
kod provjere kreditne sposobnosti se mora sprovesti dinamična provjera u okvirima isporuke
robe.
2.2. Ublažavanje
Kreditni rizici koji su nastali zbog prirode posla se mogu ublažiti stvarnim i ugovornim
sigurnostima kao i diverzifikovanjem.
a) Stvarne sigurnosti
Ukoliko se u okviru provjere boniteta primijeti preveliki rizik za obezbjeđenje
dobavljačkog kredita, jedno preduzeće se može zaštiti stvarnim predmetima
osiguranja/sigurnosti. U ove siguraosti spada založno pravo. Pravo vlasništva se prenosi tek
nakon plaćanja isporučene robe. Poseban oblik ovog založnog prava su hipoteke. Hipoteke su
neadekvatne za umanjenje poslom uslovljenih kreditnih rizika jer su praktične tek kod većih
kreditnih suma.
b) Ugovorne sigurnosti - Covenants
Kod bankarskih kredita preduzećima se stavljaju uslovi u vidu ugovornih sigurnosti u
formi Covenants. Covenants su ugovorom utvrđene sporedne klauzule u vezi kredita.
Covenants bankama daju dodatne mogućnosti npr. raskid kreditnog ugovora ukoliko to
kreditno ponašanje klijenta zahtijeva/uzrokuje i tako podižu uticajni potencijal banke. Tako npr.
jedno preduzeće ne smije da povrijedi određene pokazatelje likvidnosti tzv. Financial Covenants
ili preduzeće mora da izvršava određene poslove radnje tzv. Affirmative Covenants. Ovim
dodatnim zahtjevima davalac kapitala ima prednost u tome što ima bolju kontrolu nad dužnikom i
time veću vjerovatnoću povrata sredstava/naplate potraživanja. Na ovaj način kreditor uzima
uticaj na tekuće poslovanje preduzeća, što na dužnika može pozitivno uticati iako ga na neki
način ograničava.
c) Diverzifikovanje
9
Banke mogu davanjem kredita ili razmjenom kreditnih portfolia sa drugim bankama
diverzifikovati svoj kreditni rizik. Sistematika diverzifikovanja je predstavljena ranije.
Ne podliježu svi kreditni dužnici paralelno identičnom riziku. Zbog toga se rizik može
umanjiti širokim rasipanjem/raspršivanjem. Odnosno izbjegavanjem kreditne koncentracije i
korištenje korelacije više kredita.
U praksi međutim, na raspolaganju stoji veoma malo prostora za ove instrumente.
2.3. Transferiranje
Ako su sve mogućnosti izbjegavanja i ublažavanja kreditnog rizika iskorištene, ostaje
jedino još mogućnost prenošenja kreditnog rizika na druge. Pored klasičnih metoda faktoringa i
kreditnog osiguranja postoje još i pretvaranje u HOV i kreditne derivate.
Slika 3: Instrumenti transfera rizika kod kreditnih rizika (GiD=gubitak i dobitak)
Ovde generalno možemo govoriti o dvije vrste djelovanja na dvije vrste nosilaca rizika.
10
Rizici se ili eliminišu u potpunosti iz bilansa, prenošenjem potraživanja, ili se samo osigurava
efekat GiD. Transfer rizika može uslijediti preko specijalizovanih ponuđača ili tržišta kapitala.
Specijalni ponuđači su faktoring preduzeća i preduzeća za osiguranje kredita koja su se
specijalizovala za kreditne rizike. Transfer rizika preko tržišta kapitala se tendencionalno vrši
preko banaka.
a) Faktoring - Osnovni princip faktoringa je relativno jednostavan. Faktoring klijent prodaje
svoja potraživanja u vezi nekog kupca dalje nekom faktora. On za to odmah dobija
ugovorenu protivvrijednost, kupovnu cijenu umanjenu za faktoring premiju. Kupac-
dužnik je informisan u vezi prodaje njegovog duga/obaveze faktora. On je sada zadužen
da uslove/obaveze iz ugovora koje je sklopio sa prodavcem sada ispuni prema faktora.
Slika 4: Tok Faktoringa
Faktoring klijent transferira pomoću ovog principa svoj kreditni rizik na faktora. Ovaj zadnji uzima
jedan vid odštete za preuzimanje kreditnog rizika u vidu faktoring premije. Faktor dalje pokušava da
ograniči ovaj rizik provjerom boniteta kupca/dužnika i tako određuje/utvrđuje limit robnog kredita
debitora. U okviru limita robnog kredita faktor onda kupuje / preprodaje potraživanja debitoru.
11
Faktoring preduzeće preuzima tri funkcije: funkcija finansiranja, uslužna funkcija i
delkredema funkcija.
Funkcija finansiranja: Prodajom potraživanja faktoring preduzeću faktoring klijent odmah
ostvaruje ugovorenu naplatu i to od faktora i tako poboljšava svoju likvidnost. Faktoring
preduzeće finansira ovaj iznos sve do njegove naplate.
Uslužna funkcija: U okviru prenosa potraživanja može se dogovoriti da se različiti koraci
ovog procesa u vezi potraživanja preuzmu od strane faktoring preduzeća.
Delkredere funkcija: Pod izrazom delkredere podrazumijeva se odgovomost za gubitke
po osnovu potraživanja jednog povjerioca zbog platežne nesposobnosti dužnika.
Prebacivanjem potraživanja faktor preuzima ukupan rizik u vezi nenaplativosti. Postoji
razlika između pravog i „nepravog" faktoringa. Kod pravog faktorinp faktor preuzima sve
tri funkcije. Kod nepravog/nepotpunog faktoringa faktor m preuzima delkredernu
fiinkciju
Prednosti faktoringa za faktoring klijenta su viSestrake. U prvoj liniji postižc s« poboljianje bilansa
i likvidnosti, a samim tim i mogućnosti vraćanja sopstvenih krrfttt i konačno boljeg finansijskog
tezultata te boljeg boniteta i rejtinga kod banaka.
b) Kreditno osiguranje - Kod kreditoog osiguranja se ne prenosi cijelo potraživanje nego
samo rizik u slučaju ne plaćanja. Kreditno osiguranje najčešće je aktoetoo u slučaju
insolvencije preduzeća. Procedura kreditnog osiguranja je identična kao i« slueaju osiguranja
ostalih rizika, što je opisano.
c) Asset backed securities - Pretvaranje potraživanja u vrijednosne papire -
Kao alternativa transferu rizika kreditni rizik se može transferirati i preko
tržišta kapitala. Umjesto prodaje potraživanja nekom faktoring preduzeću, vrši
se prodaja investitorima preko tržišta kapitala. Instrument zvani Asset
Securitisation, tj. pretvaranje u vrijednosne papire na tržištu kapitala nudi
interesantne alternative refinansiranja koji u Evropi sve više dobijaju na
značaju.
Ovo preobražavanje potraživanja u vrijednosne papire se ostvauje kroz četiri koraka:
1. Potraživanja preduzeća, se povezuju/skupljaju i kreira se po mogućnosti široko
12
diverzifikovani portfolio potraživanja koji bi trebao biti homogen. Vrijeme
trajanja/dospijeća bi trebalo biti slično, cash.flow bez većih Oscilacija i predvidiv.
Osim toga, potraživanja moraju pravno biti fiksirana i tako podobna izolovanju.
Velika diverzifikacija pojednostavljuje pretvaranje u vrijednosne papire, ali nije
neophodna.
2. Osniva konkretne potrebe specijalno preduzeće zvano Special Purpose
Vehicle (SPV)
3. Potraživanja preduzeća se u potpunosti i bez regresa prebacuju na SPV. Preduzeće
dobija ugovorenu cijenu.
4. SPV refinansira kupovinu portfolia potraživanja emisijom akcija koje su osigurane
portfoliom potraživanja. Često se za poboljšanje rejtinga daju i obezbjeđuju i dodatne
sigurnosti.
Prednost pretvaranja potraživanja u vrijednosne papire je manje u transferu kreditnih rizika
nego u arbitraži boniteta. Mogući lošiji bonitet preduzeća se zamjenjuje akcijom sa homogenim,
lakše proračunatim rizikom. Ovo snižava i finansijske troškove preduzeća. Pri tome se mora
raditi o homogenim potraživanjima. Arbitraža boniteta je moguća i kod najmanje diverzifikacije
potraživanja. Ovo je slučaj kada dužnik ima veći bonitet nego preduzeće-prodavac. Kao primjer
se može navesti preduzeće koje isporučuje automobilske dijelove i koje u odnosu na proizvođača
automobila ima veća potraživanja.
Pretvaranje potraživanja u vrijednosne papire je povezano sa visokim fiksnim troškovima
po transakciji, jer svaka transakcija zahtijeva velike provjere i stmkturiranje.
d) Kreditni derivati - Pored klasičnih instrumenata kao što su fcreditna
osiguranja, od sredine devedesetih godina na raspolaganju su bankarski
kreditni derivati za transfer rizika kod kreditora. Oni dozvoljavaju bankama da
zamijene rizik neplaćanja ili bonitetni rizik plaćanjem premije investitoru, bez
prenosa osiguranog potraživanja.
Derivatni finansijski instrumenti , kraće derivati, su finansijski instrumenti kod kojih cijena zavisi
od cijene drugih finansijskih instrumenata. Kod jednog kreditnog derivata investitor se obavezuje
da će izjednačiti/poravnati plaćanjem u slučaju da nastupi određeni događaj naznačen ugovorom,
Ovaj ugovor je kreditni derivat, sklopljen na vanberzanskom tržištu između dvije strane, gdje je
prodavac rizika u pravilu banka. On ovaj rizik izoluje i prenosi investitoru u zamjenu za
13
određenu premiju. Plaćanje investitora banci zavisi od „kreditaog događaja" (odvijanja vraćanja
kredita), npr. opadanje rejtinga, kašnjenje sa plaćanjem, promjena vlasnika, moguća insolvencija.
Gubici na vrijednosti u slučaju nekog kreditnog događaja se kompenzuju posredstvom
poravnavajućih plaćanja.
Vrednovanje kreditnih derivata je veoma kompleksno. Kreditni rizik koji je u korijenu
kreditnog derivata mora biti podoban za vrednovanje. Cesto se primijenjuju metode simulacije
kako bi se dobili nedostajući podaci.
Prednost kreditnih derivata je u zatvaranju praznina u bilansu riziko menadžmenta kod
banaka.
3. Organizacija: kreditni menadžer
S obzirom da potraživanja vezuju velika finansijska sredstva u preduzeću, veoma
je korisno „instalirati" poziciju kreditnog menadžera. Kreditni menadžer je u
preduzeću zadužen za kreditni menadžment, znači planiranje, kontrolu, upravljanje i
sprovođenje odobravanja/davanja kredita. Kreditni menadžer treba da razvija i upravlja
strukturama i procesima.
Slika 5: Procesni lanac: Kreditni menadžment
Kreditni menadžment se sastoji iz četiri procesna koraka:
1. Podrška u vezi izbora klijenta i akvizicija: Kreditni menadžment mora
sprovesti vrednovanje boniteta.
2. Osiguranje budućih potraživanja. U dogovoru sa prodajnim odjeljenjem treba
14
1 Izbor klijenta
2Osiguranje
potraživanja
3 Finansiranje
Transfera rizika
4Naplate/Opomene
da se obezbijede uslovi plaćanja kao i ciljevi, eventualno i sigurnosti.
3. Finansiranje & Transfer rizika: Nakon zaključenja ugovora o isporuci kreditni
menadžment podržava potragu za sprovođenjem optimalnog finansiranja. Pri
tome se primijenjuju različiti instmmenti za upravljanje rizikom. Transfer
kreditnog rizika je specijalni zadatak kreditnog menadžmenta.
4. Nadgledanje i upravljanje naplatom: Naplata je u nadležnosti kreditnog
menadžmenta koji je kontinuirano informisan od strane spoljnih službi kako bi na
vrijeme mogao da reaguje na negativan razvoj naplate u vidu opomena ili
inkasom.
Upravo kontinuirano nadgledanje potraživanja je centralni zadatak kreditnog
menadžmenta.
4. OBLICI FINANSIRANJA
15
4.1. Samofinansiranje
4.1.1. Skriveni oblici samofinansiranja
Skriveno samofinansiranje imaju preduzeća čiji je bilans sačinjen u skladu s načelom finansijske
pažnje, odnosno sadrži latentne rezerve. S obzirom na to da se ne pronalazi čitanjem bilansa,
naziva se skriveno samofinansiranje.
Latentne rezerve su posledica potcenjivanja imovine ili precenjivanja obaveza. Skriveno
samofinansiranje kod osnovnih sredstava javlja se kada je amortizacioni period kraći od veka
trajanja osnovnih sredstava i kada se primenjuje metod degresivne amortizacije. Na ovaj način
javlja se razlika između stvarne i sadašnje vrednosti (sadašnja vrednost se smanjuje) pa je
preduzeću potrebno manje izvora finansiranja.
Kad su u pitanju zalihe materijala, latentne rezerve su posledica evidentiranja zaliha po
nabavnim cenama koje su niže od poslednjih nabavnih cena. Za razliku između te dve vrednosti
potrebno je manje izvora finansiranja.
Skriveno samofinansiranje nastaje kod zaliha nedovršene prioizvodnje, poluproizvoda i gotovih
proizvoda ako se primenjuje sistem obračuna po varijabilnim troškovima ili sistem obračuna po
proizvodnim troškovima, uz uslov da je puna cena koštanja niža od neto prodajne cene.
Kod potraživanja latentne rezerve nastaju dvojako. Ako je indirektno otpisivanje iznad stvarnog
otpisa ili ako se bilansiraju po nižem kursu od vladajućeg kursa na deviznom tržištu.
Precenjivanjem obaveza stvaraju se latentne rezerve. Ako se devizne obaveze vode po višem
kursu od vladajućeg kursa to je skriveni oblik samofinansiranja do trenutka izjednačenja kursa na
deviznom tržištu i kursa po kome se obaveze vode.
Kod dugoročnih rezervisanja, veće rezervisanje za pokriće nekog budućeg troška od stvarnog
troška predstavlja skriveno finansiranje, sve dok se višak dugoročnog rezervisanja ne ukine u
korist prihoda. Ako je unapred obračunata zatezna kamata za neblagovremeno plaćanje obaveza,
16
a to se očekivanje ne ostvari, stvarna obaveza za zateznu kamatu je latentna rezerva sve dok se
ona ne prihoduje. Možemo zaključiti, da razlika između bilansne vrednosti obaveza i stvarno
plaćenih obaveza, pod uslovom da su bilansne obaveze veće od stvarno plaćenih predstavlja
skriveni oblik finansiranja.
4.1.2.Interni izvori samofinansiranja
Interni izvori finansiranja su:
amortizacija,
naplaćena glavnica dugoročnih potraživanja,
dugoročna rezervisanja,
akumulirani neto dobitak i
efekti revalorizacije nadoknađeni iz ukupnog prihoda.1
Amortizacija je novčana vrednost uračunata u nove proizvode i usluge na ime utrošaka
određenih osnovnih sredstava. Amortizacijom se vrši transformisanje naturalnih osnovnih
sredstava u novčana sredstva. Prvo se transformišu u robni oblik zatim u potraživanje od kupaca
jer je amortizacija sadržana u prodajnoj ceni i na kraju u gotovinu pri naplati potraživanja od
kupaca. Amortizacija predstavlja mobilizaciju osnovnih sredstava u gotovinu i predstavlja izvor
samofinansiranja.
Naplata glavnica dugoročnih plasmana predstavlja izvor samofinansiranja jer se vrši njihova
direktna mobilizacija u gotovinu. Kod datih dugoročnih kredita to je naplaćena glavnica, a kod
prodaje kupljenih akcija i obveznica to je plaćena cena pri kupovini.
Dugoročna rezervisanja stvaraju se za: pokriće troškova obnavljanja šuma, pokriće rizika za
dobro i o roku izvršenja posla u građevinarstvu, pokriće troškova servisiranja proizvoda u
garantnom roku, rezervisanje za troškove investicionog održavanja osnovnih sredstava, za otpis
1 Tuševljak S., „Finansije preduzeća", Consseco institut, Beograd – S. Sarajevo, 2003.
17
potraživanja i za zadržane kaucije i depozite. Ona predstavljaju izvor samofinansiranja sve do
njihovog iskorišćenja za pokriće troškova.
Akumulacija neto dobitka polazi od neto dobitka koji predstavlja neto finansijski rezultat
poslovanja preduzeća i raspodeljuje se na akumulaciju i potrošnju. Izvor samofinansiranja
predstavlja onaj deo neto dobitka koji je akumuliran za preduzeće.
Efekti revalorizacije nadoknađeni iz ukupnog prihoda proističu od revalorizacije osnovnih
sredstava koja predstavlja ponovno određivanje vrednosti osnovnih sredstava. Revalorizacijom
osnovnih sredstava vrši se usklađivanje njihove knjigovodstvene nabavne vrednosti sa njihovom
stvarnom vrednošću koja se iskazuje na osnovu tržišne cene. Sprovodi se kada se stopa inflacije
meri višecifrenim brojem.
Efekti revalorizacije pasive povećavaju pasivu i predstavljaju negativni efekat revalorizacije, a
efekti revalorizacije aktive povećavaju vrednost aktive i predstavljaju pozitivni efekat
revalorizacije. Ako su negativni efekti revalorizacije veći od pozitivnih, razlika među njima
povećava rashode i pokriva se iz ukupnog prihoda, pa samim tim predstavlja izvor
samofinansiranja. Razlika između revalorizacione razlike kod nabavne vrednosti osnovnih
sredstava i revalorizacione razlike kod otpisane vrednosti osnovnih sredstava predstavlja efekat
revalorizacije osnovnih sredstava.
4.1.3. Eksterni izvori samofinansiranja
Eksterne izvore samofinansiranja čine:
emisija akcija,
novi ulozi vlasnika,
ulaganje kapitala inokosnog vlasnika u inokosno preduzeće i
prodaja dugoročnih obveznica iznad nominalne vrednosti.2
Emisijom i prodajom običnih i prioritetnih akcija pribavlja se akcijski kapital. Kapitalni dobitak
kao izvor samofinansiranja ostvaruje se ako je razlika između nominalne i prodajne cene akcije
2 Tuševljak i Rodić: „Finansije preduzeća“, Beograd, 2003.
18
pozitivna. S obzirom na situaciju u našoj privredi, važno je napomenuti da deljene akcije ne
predstavljaju dodatni izvor za samofinansiranje. Svaki otkup akcija predstavlja smanjenje izvora
samofinansiranja.
Povećanje kapitala po osnovu dodatnog ulaganja vlasnika odnosno inokosnog vlasnika
predstavlja novi izvor za samofinansiranje u visini dodatnog ulaganja.
Obveznica se može prodati po nominalnoj i većoj vrednosti od nominalne. Kada se obveznica
proda po većoj vrednosti od nominalne, to znači da je ostvarena premija na prodaju tih
obveznica. Premija se iskazuje na strani pasive i predstavlja izvor za samofinansiranje.
4.1.4. Bruto i neto sredstva za samofinansiranje
Jedna od osnovnih težnji preduzeća je obezbeđenje njegovog opstanka, a opstanak u okruženju
koje se stalno menja vezan je za rast i razvoj. Rastom i razvojem preduzeća se osposobljavaju da
efikasnije izvršavaju postojeće i preuzimaju nove zadatke u procesu društvene reprodukcije,
odnosno da ostvaruju veću dobit. Rasta i razvoja nema bez ulaganja iz finansijskog rezultata.
Pod bruto sredstvima za samofinansiranje podrazumevaju se sledeća sredstva3:
o naplaćena glavnica dugoročnih plasmana,
o amortizacija,
o dugoročna rezervisanja na teret ukupnog prihoda,
o akumulirani neto dobitak,
o konvertovana dividenda u dividendne akcije i
o efekti revalorizacije.
Neto sredstva za samofinansiranje predstavljaju razliku između bruto sredstava i zbira otplaćene
glavnice dugoročnih obaveza, nominalne vrednosti otkupljenih sopstvenih akcija i prihodovanih
dugoročnih rezervisanja.
Zaključak3 Isto,
19
Kreditni rizik predstavlja najznačajniji rizik kome je banka izložena u svom poslovanju. Moglo
bi se reći da je ovaj rizik star koliko i samo bankarstvo, jer pozajmljivanje novca drugoj
ugovornoj strani uvek je sa sobom nosilo opasnost da pozajmljena sredstva neće biti vraćena. Još
tada je prepoznata potreba za upravljanjem ovim rizikom kako bi se sprečile negativne posledice
po bankarski posao, te su u skladu sa tim preduzimane različite aktivnosti. Naravno stepen
složenosti mehanizama kojima se upravljalo kreditnim rizikom tada bio je daleko jednostavniji
nego što je danas. Kompleksnost upravljačkih sistema nametnula se kao neophodnost u uslovima
kada se finansijsko tržište razvija velikom brzinom, kada se kreiraju novi instrumenti i bankarski
proizvodi itd. Cilj je da se na adekvatan način kontroliše izloženost riziku i prate sva eventualna
pogoršanja kao i da se preduzmu preventivne mere kako bi se nepovoljne situacije sprečile.
Najbolji primer o tome šta se dešava kada se relaksiraju kriteijumi te samim tim poveća
verovatnoća realizacije kreditnog rizika je upravo velika kriza na hipotekarnom tržištu kredita u
SAD (u čijem izvoru se jednim delom nalazi i ovaj rizik) koja je poprimila ogromne srazmere i
proširila se i na ostatak sveta.
Literatura
20
Doc. dr Slobodan, M. L., Doc. dr Bogdan, V. G., Mr Slavica, L.: Menadžment rizika,
Banja Luka, 2009. godine
http://www.bazel2.rs/index.php?
option=com_content&task=blogcategory&id=28&Itemid=89
21