SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Maja Grgac

POPULIZAM I NJEGOV UTJECAJ NA RAZVOJ ODABRANIH

ZEMALJA LATINSKE AMERIKE

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

POPULIZAM I NJEGOV UTJECAJ NA RAZVOJ ODABRANIH

ZEMALJA LATINSKE AMERIKE

Rijeka, rujan 2014.

Kolegij: Međunarodna politička ekonomija

Mentor: Doc.dr.sc. Dunja Škalamera Alilović

Studentica: Maja Grgac

Studijski smjer: Gospodarstvo EU

JMBAG: 0081096051

SADRŽAJ

Stranica

1.UVOD…………………………………………………………………………..... 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja……………………………………... 1

1.2. Radna hipoteza……………………………………………………………... 1

1.3. Svrha i cilj istraživanja……………………………………………………… 1

1.4. Struktura istraživanja……………………………………………………...... 2

2. ODREDNICE EKONOMSKOG RAZVOJA…………………………….......... 3

2.1. Pojam ekonomskog razvoja………………………………………………… 3

2.2. Mjerenje ekonomskog razvoja……………………………………………… 4

2.2.1. Ekonomski rast………………………………………………………… 4

2.2.2. Siromaštvo………………………………………….............................. 5

2.2.3. Nezaposlenost………………………………………............................. 6

2.2.4. Promjena sektorske strukture……………………………….................. 8

2.2.5. Pokazatelji kvalitete života……………………………………………. 10

3. POPULIZAM KAO ČIMBENIK RAZVOJA ZEMALJA……………………… 12

3.1. Pojmovno određenje populizma…………………………………………….. 12

3.1.1. Definicija populizma…………………………………………………... 12

3.1.2. Temeljni elementi populističke ideologije………………….................. 13

3.1.3. Vrste populizma……………………………………………………….. 15

3.2. Populizam i demokracija……………………………………………………. 19

3.3. Nastanak i karakteristike populizma u Latinskoj Americi………………….. 21

3.3.1. Tradicionalni populizam………………………………………………. 22

3.3.2 Neopopulizam (populizam u neoliberalizmu)………………………….. 25

4. ODREDNICE I UTJECAJ POPULIZMA NA RAZVOJ

ODABRANIH ZEMALJA……………………………………………………… 28

4.1. Odrednice i utjecaj populizma na razvoj Venezuele………………………... 28

4.1.1. Odrednice populizma u Venezueli…………………………………….. 28

4.1.2. Razvoj Venezuele u vrijeme populizma……………………………….. 37

4.2. Odrednice i utjecaj populizma na razvoj Brazila…………………………… 44

4.2.1. Odrednice populizma u Brazilu……………………………………….. 44

4.2.2. Razvoj Brazila u vrijeme populizma…………………………………... 47

4.3. Odrednice i utjecaj populizma na razvoj Perua…………………………….. 54

4.3.1. Odrednice populizma u Peruu…………………………………………. 54

4.3.2. Razvoj Perua u vrijeme populizma……………………………………. 58

5. PERSPEKTIVE I IZAZOVI POPULIZMA U GLOBALIZACIJI……………… 63

6. ZAKLJUČAK……………………………………………………………………. 68

LITERATURA............................................................................................................. 72

POPIS GRAFIKONA.................................................................................................. 77

1

1. UVOD

Kao što i sam naslov govori, ovaj rad bavi se utjecajem populizma na razvoj zemalja

Latinske Amerike. U radu će biti objašnjeni pojmovi razvoja i populizma te će biti

objašnjeno kako je populizam utjecao na razvoj triju odabranih zemalja Latinske

Amerike. Populizam je prisutan svuda u svijetu, no na politiku zemalja Latinske

Amerike ima snažan utjecaj više nego u drugim zemljama. Na koji način, ovaj rad će to

pokušati objasniti na primjerima poznatih populista Latinske Amerike te njihovim

politikama i gospodarskim stanjem u državi za vrijeme dok su oni bili na vlasti.

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA

Pojam populizam vezan je uz politiku Latinske Amerike.

Predmet istraživanja ovog rada je prikupljanje činjenica kojima će se prikazati utjecaj

populizma na razvoj odabranih zemalja Latinske Amerike, a on određuje i problem

istraživanja: da li populizam potiče ili usporava razvoj zemalja. Objekt istraživanja su

odabrane zemlje Latinske Amerike kojima su upravljali populisti.

1.2. RADNA HIPOTEZA

U skladu sa predmetom, problemom i objektom istraživanja postavljena je temeljna

hipoteza koja glasi: Populizam je ideologija koja neravnomjerno utječe na razvoj

zemalja.

1.3. SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA

Svrha ovog istraživanja je pobliže označiti relevantne značajke populizma te prikazati

kako on utječe na razvoj odabranih zemalja.

Cilj istraživanja je istražiti utjecaj populizma na razvoj odabranih zemalja Latinske

Amerike te da li su populisti koristili sve u svojoj moći kako bi poboljšali gospodarstva

zemalja kojima su bili na vlasti.

2

1.4. STRUKTURA ISTRAŽIVANJA

Rezultati istraživanja predočeni su u šest međusobno povezanih dijela.

U uvodu su navedeni problem, predmet i objekt istraživanja, radna hipoteza i pomoćne

hipoteze, svrha i ciljevi istraživanja, te struktura rada.

Naslov drugog dijela je „Odrednice ekonomskog razvoja“, unutar kojeg su objašnjeni

pojam ekonomskog razvoja te elementi kojima se on mjeri.

Populizam kao čimbenik razvoja zemalja naslov je trećeg dijela rada. U tom dijelu rada

objašnjen je pojam populizam te vrste populizma, njegov nastanak i karakteristike na

području Latinske Amerike.

U četvrtom dijelu rada pod naslovom „Odrednice i utjecaj populizma na razvoj

odabranih zemalja“ analizirani su elementi ekonomskog razvoja za Venezuelu, Brazil i

Peru u novijem razdoblju kada su populisti bili na vlasti. Time je prikazan i utjecaj

populista na razvoj tih zemalja.

Perspektive i izazovi populizma u globalizaciji naslov je petog dijela u kojemu su

prikazane mogućnosti za budućnost populizma u današnjem svijetu koji je obilježen

globalizacijskim procesom.

U posljednjem dijelu rada– zaključku, dana je sinteza rezultata istraživačkog rada na

temu „Populizam i njegov utjecaj na razvoj odabranih zemalja Latinske Amerike“,

prema kojima je dokazana temeljna radna hipoteza.

3

2. ODREDNICE EKONOMSKOG RAZVOJA

Ekonomski razvoj je složena kategorija. On se sastoji od više elemenata koji će biti

navedeni i objašnjeni u ovome dijelu rada. Na samom početku bit će objašnjen pojam

razvoja.

2.1. Pojam ekonomskog razvoja

Za ekonomski razvoj postoji više definicija. Najznačajnije definicije razvoja dali su N.

Rosenberg i Birdzell te Babić. Rosenberg i Birdzell (1993). kažu kako je razvoj prijelaz

društva iz stanja siromaštva u blagostanje. Babić (1993, str. 463.) kaže: „Najtočnije je

privredni razvoj definirati kao dinamičan proces povećanja stupnja zadovoljenja

ljudskih potreba. To je proces stalne mijene i ljudskih potreba i mogućnosti njihova

zadovoljenja“

U strogo ekonomskim kategorijama, pod razvojem se tradicionalno podrazumijeva

sposobnost ekonomije jedne zemlje čija je početna ekonomska situacija dugo bila manje

ili više statična da generira i održi godišnji rast svog bruto nacionalnog dohotka (GNI)

po stopi od 5% do 7% ili više (Todaro, Smith, 2006, str.14.).

Prema Nadi Karaman Aksentijević (Karaman- Aksentijević i suradnici, 2004., str. 36.),

ekonomski razvoj je proces čija su posljedica promjene u proizvodnoj strukturi, u

strukturi zaposlenosti, u razvijenosti svih proizvodnih čimbenika i u stupnju

zadovoljenosti ljudskih potreba. Ona kaže: „Ekonomski razvoj kompleksan je

višedimenzionalni proces koji rezultira promjenama proizvodne strukture nacionalnih

gospodarstava, porastom razvijenosti proizvodnih činitelja i povećanjem stupnja

zadovoljenosti ljudskih potreba“.

U najnovije vrijeme ekonomisti su suglasni s tim da se pod ekonomskim razvojem

podrazumijeva povećanje bruto domaćeg proizvoda po stanovniku, smanjenje

nezaposlenosti (rast zaposlenosti) te smanjenje siromaštva.

4

2.2. Mjerenje ekonomskog razvoja

Mjerenje ekonomskog razvoja je vrlo kompleksno pošto se javlja problem mjerljivosti

zadovoljenja potreba. Ako se razvoj promatra s motrišta blagostanja stanovništva,

dolazi do problema kako izmjeriti stupanj zadovoljenosti nematerijalnih potreba te

poblema koliki broj kriterija i pokazatelja razvijenosti odabrati i koliku im težinu dati.

Prema Mark S. Rosentraubu (Karaman- Aksentijević i suradnici, 2004., str. 27.),

mjerenje ekonomskog razvoja uključuje tri odvojena koraka procesa. Prvi je utvrđivanje

realnog rasta dohotka rezidenata per capita (ispravljenog za inflaciju). Drugi korak su

promjene u distribuciji bogatstva koje su djelom utvrđivanja razvoja. To je posebno

važno kad se uzmu u obzir razvojne politike i programi. Treći korak su promjene u

kvaliteti života koje bi trebale biti numerirane i, gdje je moguće, kvantificirane.

U nastavku će biti navedeni elementi kojima se mjeri ekonomski razvoj, a to su

ekonomski rast, siromaštvo, nezaposlenost, promjena sektorske strukture te pokazatelji

kvalitete života.

2.2.1 Ekonomski rast

Ekonomski rast je uža definicija nego ekonomski razvoj. On čini jednu od sastavnica

ekonomskog razvoja. Pod ekonomskim rastom podrazumijevaju se promjene u obujmu

proizvodnje, odnosno povećanje proizvodnje po glavi stanovnika (Vukoja, 2008. str.

55.).

Ekonomski rast je suzdržano povećanje per capita ili po radnom produktu, najčešće

praćeno povećanjem populacije i obično praćeno sa strukturalnim promjenama (Ray,

2002. ,str. 30.).

Komponente rasta, prema Todaru su: 1. akumulacija kapitala koja uključuje sve nove

investicije u zemlju i ljudske resurse; 2. porast populacije i posljedično porast radne

5

snage, no neumjeren rast populacije može biti zastrašujuć za rast; 3. tehnološki proces

koji vodi ka povećanju produktivnosti (Ray, 2002., str.32.).

Ekonomski rast se uvijek koristi kao polazišni kriterij kod mjerenja ekonomskog

razvoja. Pokazatelj ekonomskog rasta je visina i kretanje BDP-a po stanovniku.

2.2.2. Siromaštvo

Siromaštvo je drugi od polazišnih kriterija koji se uvijek koriste kod mjerenja

ekonomskog razvoja. Pokazatelj siromaštva je pokazatelj o udjelu siromašnog u

ukupnom stanovništu.

Bejaković (2005., str. 133.) navodi da, iako se siromaštvo najjednostavnije objašnjava

kao ne posjedovanje novaca ili nedovoljno novca te malo ili nedovoljno imovine,

zapravo ne postoji jedinstvena općeprihvaćena definicija siromaštva.

Prema definiciji UN-a siromašnima se smatraju osobe koje su odreknute načina života,

udobnosti i dostojanstva, koji se smatraju normalnima u društvu u kojem žive.

Međunarodni standard ekstremnog siromaštva je kada je dohodak osobe manji od

jednog američkog dolara na dan (UNESCO, 2014).

Svjetska banka utvrđuje da je krajnje siromaštvo kada osoba živi s manje od 1.25

američkog dolara na dan, odnosno da je osoba siromašna ako je njezin dohodak

nedovoljan za zadovoljavanje razine nužnih potreba (WB, 2014). Nakon definiranja što

se podrazumijeva pod siromaštvom, slijedi pojašnjenje kako se ono dijeli.

Siromaštvo se obično dijeli na dohodovno (bez mogućnosti zadovoljavanja minimalnih

životnih potreba) i nedohodovno (ono obuhvaća i neka druga životno važna obilježja,

najčešće vezana uz razinu obrazovanja, zdravlja i slično). U razmatranju nedohodovnog

siromaštva uključuju se zdravstveno stanje, pokazatelji o prehrani i pismenosti

stanovništva. Veća pozornost se pridaje apsolutnom i relativnom dohodovnom

siromaštvu. Apsolutno siromaštvo podrazumijeva postotak stanovništva koje živi ispod

6

određenog iznosa raspoloživog dohotka. Taj je određeni iznos granica siromaštva.

Apsolutna granica siromaštva označava apsolutni minimalni životni standard i obično se

temelji na točno utvrđenoj potrošačkoj košarici prehrambenih proizvoda uvećanu za

neke druge troškove (Bejaković, 2005., str. 133.).

Relativna granica siromaštva utvrđuje siromaštvo u odnosu prema nacionalnom

životnom standardu. Relativna granica siromaštva obično se utvrđuje kao određeni

postotak prosječnog dohotka kućanstva. Apsolutna i relativna stopa siromaštva

pokazuju prosjek za cijelo stanovništvo i zapravo ne govore tko je u boljem, odnosno

lošijem položaju (Bejaković, 2005., str. 134.).

Što je manje siromaštvo neke zemlje, što manje stanovnika neke zemlje živi s jednim

dolarom na dan ili manje, takva zemlja smatra se razvijenijom odnosno to znači da je

uspjela omogućiti svojim stanovnicima zadovoljenje nužnih potreba.

2.2.3. Nezaposlenost

Nezaposlenost, prema ekonomskom leksikonu (1995., str. 584.), je stanje u kojem se

dio radno sposobnih članova društva ne može zaposliti primjereno svojim

sposobnostima i kvalifikacijama, uz uobičajeni dohodak, najamninu, plaću ili drugu

zaradu.

Međunarodna se standardna definicija nezaposlenosti temelji na trima kriterijima koji

moraju biti zadovoljeni istovremeno, a to je da je osoba bez posla, trenutno raspoloživa

za rad i da traži posao. Prema tome, nezaposlene su sve osobe iznad dobi određene za

mjerenje ekonomski aktivnog stanovništva, koje su u razdoblju promatranja: a) bile bez

posla, tj. koje nisu radile za plaću ili bile samozaposlene, kako je to određeno

međunarodnom definicijom zaposlenosti; b) bile trenutno raspoložive za rad, tj.

raspoložive za plaćeni rad ili samozaposlenost tijekom razdoblja promatranja; c) tražile

posao, tj. poduzimale određene korake u točno određenom proteklom vremenu da nađu

plaćeni posao ili da se samozaposle (ILO, 1982.).

7

Osobu se može klasificirati kao nezaposlenu samo onda ako je već ustanovljeno da nije

zaposlena. Tako će osoba koja je bila angažirana na nekom povremenom poslu dok je

tražila posao biti klasificirana kao zaposlena, unatoč tome što je istovremeno tražila

posao. Ostala dva kriterija standardne definicije nezaposlenosti: “trenutna raspoloživost

za rad” i “traženje posla” služe tome da se unutar stanovništva, koje nije zaposleno,

mogu razlikovati nezaposlene osobe od onih osoba koje nisu ekonomski aktivne. Pod

traženjem zaposlenja podrazumijeva se poduzimanje koraka u točno određenom

prošlom vremenu u cilju pronalaženja plaćenog zaposlenja ili samozapošljavanja. Pojam

traženja posla po trajanju i tipu obuhvaća samozaposlenost, zaposlenost u skraćenom

radnom vremenu, povremeni, privremeni i sezonski posao te se, općenito, odnosi na

svaki tip posla koji se smatra ekonomskom aktivnošću prema međunarodnim

standardima. Da bi osoba opravdala kriterij traženja posla, dovoljno je dokazati da je

poduzela barem jedan od aktivnih koraka. Prema međunarodnim standardima osoba

koja se smatra nezaposlenom mora biti raspoloživa za rad tijekom razdoblja

promatranja što znači da, ako se pruži prilika za posao, mora biti spremna i sposobna za

rad (Kerovec, 1999., str. 263).

Kriterij raspoloživosti je u međunarodnim standardima formuliran kao raspoloživost

tijekom razdoblja promatranja (tj. tijekom tjedna ili dana promatranja). Međutim, u

praksi mnoge zemlje radije koriste nešto dulje razdoblje, npr. dva tjedna. Kod mjerenja

nezaposlenosti postavljanje vremenske granice pri ocjenjivanju različitih kriterija

standardne definicije nezaposlenosti utjecati na razinu izmjerene nezaposlenosti. Tako

je, na primjer, vrlo vjerojatno da će nezaposlenost biti manja kada je razdoblje anketnog

promatranja jedan tjedan prema jednom danu, a produženo razdoblje traženja posla ili

raspoloživosti za rad će djelovati u suprotnom smjeru, to jest povećavat će razinu

nezaposlenosti time što će otkriti više osoba koje aktivno traže posao ili su trenutno

raspoložive za rad (Kerovec, 1999., str. 264.).

U nezaposlene se ubrajaju i svi članovi društva koji su djelomično zaposleni, ali njihova

radna snaga nije u punoj mjeri iskorištena, ne rade puno radno vrijeme i nemaju

primanja dostatna za normalno uzdržavanje. Razlikuje se apsolutna ili potpuna

nezaposlenost od nedovoljne ili nepotpune. Nezaposlenost je karakteristična za

kapitalizam. Uzroci su joj: tehnološki razvoj, prestrukturiranje gospodarstva, porast

8

stanovništva, podređivanje proizvodnje interesima pojedinaca, nedovoljna geografska i

profesionalna mobilnost radnika i slično. Razlikuju se četiri tipa nezaposlenosti: 1.

frikcijska ili normalna nezaposlenost radnika koji mijenjaju posao ili ga prekidaju zbog

nestašice materijala i drugih sličnih uzroka; 2. sezonska nezaposlenost koja je rezultat

nemogućnosti obavljanja nekih poslova jer su vezani uz godišnja doba ili ih

onemogućavaju vremenske nepogode; 3. tehnološka nezaposlenost koja uvjetuje

premještanje radnika zbog tehničkih usavršavanja ili zbog preorijentacije proizvodnje,

što ih čini nepotrebnima u tom broju; 4. ciklička nezaposlenost, uzrokuju je poslovni

ciklusi i drugi slični povremeni poremećaji. Nezaposlenost se naglo povećava u doba

kriza, recesija, elementarnih nepogoda, ratnih razaranja i tako dalje. Drži se da je

svakom gospodarstvu potreban manji postotak nezaposlenosti (oko 3% - 5%), a više od

tog treba smatrati nenormalnim i poduzimati potrebne mjere za njezino smanjenje.

Keynes smatra da je tada potrebna državna intervencija (Ekonomski leksikon, 1995., str.

584.).

Dakle, nezaposlena osoba je osoba koja je osoba bez posla, trenutno raspoloživa za rad i

da traži posao. Nezaposleni su i oni članovi društva koji ne rade puno radno vrijeme,

koji su djelomično zaposleni. Zemlja koja ima manje nezaposlenih osoba, odnosno

zemlja koja ima što manju nezaposlenost je razvijenija zemlja.

2.2.4. Promjena sektorske strukture

Promjene u sektorskoj strukturi mogu imati višestruke implikacije na nacionalno

gospodarstvo. Teorija endogenog rasta1

sugerira da sektorska struktura ima bitan utjecaj

na rast produktivnosti. Sektori mogu imati različiti proizvodni potencijal, ovisno o

faktorima kao što su mogućnost iskorištavanja ekonomije obujma i usvajanja

tehnološkog progresa, ali i ovisno o regulatornom okviru koji definira poslovanje u

sektoru. Strukturne promjene gdje se resursi premještaju iz sektora niske u sektore

visoke produktivnosti mogu biti dugoročni izvor rasta. U slučaju da se faktorski inputi

svojim obilježjima i raspoloživošću razlikuju među zemljama, može se očekivati da će

1 Nove teorije rasta ili tzv. endogene teorije rasta naglašavaju da je ekonomski rast endogeni rezultat

ekonomskog sistema, a ne snaga izvan njega. Osnovna pretpostavka modela je pretpostavka konstantnog

ili rastućeg prinosa kapitala. (Radošević, 1996.)

9

promjena sektorske strukture ići u smjeru rasta specijalizacije. Pritom će se zemlje s

višim plaćama suočiti s rastom specijalizacije industrija visoke produktivnosti kako bi

osigurale daljnji rast proizvodnje i zaposlenosti, dok će se zemlje s nižim plaćama

specijalizirati u radno- intenzivnim djelatnostima. Osim pozitivnih efekata

specijalizacije, kao što su rast produktivnosti i konkurentnosti nacionalnog

gospodarstva, veći stupanj specijalizacije neke zemlje u nekoj industriji može povećati

rizik šoka potražnje, odnosno može pojačati utjecaj industrijski (sektorski) specifičnog

šoka na agregatna makroekonomska kretanja. Sektorska specijalizacija implicira i

smanjeni odnos sektorski specifičnih šokova između zemalja, a time i manji stupanj

usklađenosti njihovih poslovnih ciklusa. Dakle, zemlje ne samo da mogu biti izložene

različitim egzogenim šokovima, već i njihova reakcija na sličan ili isti sektorski-

specifičan šok može biti različita, što će oblikovati potencijal poslovnih ciklusa zemalja.

Zbog mogućih razlika u dinamici cijena između raznih sektoria, sektorska kompozicija

može utjecati i na kretanja inflacije u nekoj zemlji (Čondić-Jurkić, 2010., 174. str.).

Sektorska struktura se djeli na primarni, sekundarni, tercijarni i kvartarni sektor. To je

pojašnjeno u nastavku.

Primarni sektor obuhvaća sve one aktivnosti kojih se predmet rada nalazi na zemlji ili

pod zemljom, tj. obuhvaća ekstraktivne grane proizvodnje - poljoprivredu, šumarstvo,

ribarstvo, rudarstvo i vađenje. U bruto domaćem proizvodu razvijenih zemalja opada

značenje primarnog sektora, ali on i dalje snažno određuje gospodarski razvitak

velikoga broja zemalja u razvoju i zemalja u tranziciji (Zelenika, Pupovac, 2000., str.

972.).

Sekundarni sektor obuhvaća sve prerađivačke djelatnosti, pa se često naziva i

prerađivačkim sektorom, a čine ga prerađivačka industrija, opskrba električnom

energijom, plinom i vodom, građevinarstvo (Zelenika, Pupovac, 2000., str. 973.).

Tercijarni sektor čine sve one djelatnosti koje se bave pružanjem takozvanih klasičnih

ili tradicionalnih gospodarskih usluga (trgovina na veliko i malo, hoteli i restorani,

prijevoz skladištenje i veze), a koje su neposredno vezane uz privređivanje, odnosno

omogućuju i olakšavaju podjelu rada (Zelenika, Pupovac, 2000., str. 975.).

10

Kvartarni sektor obuhvaća djelatnosti koje proizvode znanje ili razvijaju kvalitetu

ljudskog čimbenika (obrazovanje, zdravstvena zaštita i socijalna skrb, i ostale

društvene, socijalne i osobne uslužne djelatnosti). Zadaća kvartarnog sektora, konkretno

usluga koje pruža, ističe značenje kreiranja usluga sa svrhom promijeniti i unaprijediti

na neki način primatelja usluge. (Zelenika, Pupovac, 2000., str. 976.)

U nedavnim godinama, proizvodnja i potrošnja usluga bila je vrlo važna u razvijenim

ekonomijama. Takozvani tercijarni sektor zaslužan je za velik dio njihovog BDP-a i

zapošljava velik postotak radne snage. Udio tercijarnog sektora u BDP-u u Europi,

zahvaljujući uslugama, povećao se sa 52,2% na 70% između 1970. i 2000. godine. Taj

rast nije ovisio samo o promjenama u ukusima potrošača prema uslužnim dobrima, već i

prerađivačke tvrtke upotrebljavaju velik dio usluga kao inpute u njihovim proizvodnim

procesima. Tradicionalni sektori kao strojevi, oprema ili tekstili upotrebljavaju usluge

kako bi organizirali proizvodnju, prodali svoje outpute i upravljali svojim financijskim

aktivnostima. Transport, bankarstvo, maloprodaja, energija i telekomunikacije pružaju

inpute koji su potrebni za životni ciklus tvrtki (Forlani, 2010. str.1.).

Sektorska struktura je bitan pokazatelj razvoja neke zemlje pošto ona otkriva u kojem

stupnju razvoja se nalazi promatrana zemlja s obzirom na dominantan sektor u njenom

gospodarstvu.

Zemlje u kojima tercijarni i kvartarni sektor dominiraju smatraju se razvijenima. Iz toga

logično slijedi kako zemlje u kojima primarni sektor dominira su nerazvijene, a u

kojima dominira sekundarni sektor nazivaju se zemljama u razvoju.

2.2.5. Pokazatelji kvalitete života

Koncept kvalitete života odnosi se na sveukupnu dobrobit unutar društva, a usmjeren je

na to da omogući svakom članu društva da ostvari svoje ciljeve. To znači da se kvaliteta

života mjeri preko različitih ekonomskih, ali i neekonomskih pokazatelja. Pristup

kvalitete života oslanja se ne samo na indikatore materijalnog životnog standarda

(pokazatelji dohodovne nejednakosti, realnog dohotka, stope siromaštva), već i na

različite subjektivne čimbenike koji utječu na ljudski život (npr. društveni odnosi,

11

sigurnost, mentalno zdravlje, kvaliteta prirodne sredine, dokolica, kulturni resursi i sl.)

(UNDP, 2007.).

Postoji više pokazatelja, no ovaj rad će se usmjeriti na one koja smatra najbitnijima, a to

su zdravlje i kvaliteta zdravstvenih usluga te HDI, odnosno indeks humanog razvoja.

Razvojni program Ujedinjenih naroda (UNDP) godišnje izdaje Izvještaj o humanom

razvoju putem HDI-ja. HDI (human development indeks ili indeks humanog razvoja)

pokušava rangirati sve zemlje svijeta na skali od 0 (najniži humani razvoj) do 1 (najviši

humani razvoj) na osnovu tri cilja ili krajnja rezultata razvoja: dug život, koji se mjeri

očekivanom (životnom) dobi pri rođenju, znanje, koje se mjeri ponderiranim prosjekom

pismenosti odraslih (dvije trećine) i prosječnim godinama školovanja (jedna trećina), te

životni standard koji se mjeri u odnosu prema realnom per capita prihodu prilagođenom

različitim paritetom kupovne moći valute svake zemlje, koji odražavaju troškove života

i pretpostavku smanjenja marginalnog korištenja prihoda. Korištenjem tih triju mjera

razvoja i primjenom te formule na podatke 177 zemalja, HDI rangira sve zemlje u tri

grupe: nizak humani razvoj (0,0 do 0,499), srednji humani razvoj (0,50 do 0,799) i

visoki humani razvoj (0,80 do 1,0) (Todaro, Smith, 2006, str. 55.).

Iz navedenog može se zaključiti kako razvijene zemlje imaju visoke indekse humanog

razvoja te više sredstava koje ulažu u poboljšanje kvalitete života svojih stanovnika.

Ekonomski razvoj je kompleksan pojam koji se mjeri ekonomskim rastom,

siromaštvom, nezaposlenoću, promjenom sektorske strukture te pokazateljima kvalitete

života neke zemlje. Zemlja, da bi je se nazvalo visoko razvijenom, mora ostvarivati

ekonomski rast, imati niske stope siromaštva i nezaposlenosti, dominantan gospodarski

sektor mora biti tercijarni, poželjno i kvartarni te njen indeks humanog razvoja mora biti

visok. U nastavku rada će biti objašnjen pojam populizma.

12

3. POPULIZAM KAO ČIMBENIK RAZVOJA ZEMALJA

Populizam je pojam koji je teško odrediti. Razni teoretičari populizma daju različite

definicije za njega. Slažu se u dvije stvari. Bitni elementi populizma su narod te

karizmatični vođa. Postavlja se pitanje što je on zapravo. U nastavku rada bit će

ponuđen odgovor na to pitanje.

3.1. Pojmovno određenje populizma

Populizam je pojam koji nije jednoznačno definiran. Za njegovo definiranje potrebno je

poznavati i čimbenike koji na njega utječu, koji čine da je on ono što jest. U nastavku će

biti spomenute definicije populizma odabranih stručnjaka za to područje te temeljni

elementi koji su potrebni kako bi se populizam razvio u nekoj zemlji. Nakon toga

objašnjene su vrste populizma s obzirom na nastanak i gledišta.

3.1.1. Definicija populizma

Populizam je definiran kao ideologija koja zagovara suverenu vladavinu naroda kao

homogenog tijela. Populizam je analiziran kao sredstvo koje otkriva i čak ispravlja

nedostatke i neispunjena obećanja reprezentativnog sistema. Michael Kazin (1995.) i

Ernest Laclau (2005.) smatraju populizam strategijom za uključenje novih društvenih

grupa unutar demokratskih procesa, dok Margaret Canovan (1999.) konceptualizira

populizam kao otkupiteljski stil politike koji se miješa unutar okvira moderne

demokracije nasuprot otuđujućim efektima suhog pragmatizma reprezentativne politike

(Abts, Rummens, 2007, str. 405.).

Konceptualizacija populizma je predmetom konfuzije u kontemporalnoj političkoj

analizi. Prvi pristup kaže da je populizam u biti strategija političke mobilizacije koja

upotrebljava tipični stil političke retorike (Betz, 2002; Betz i Johnson, 2004; Canovan,

1999.; Kazin, 1995.). Populističke stranke i vođe privlače moć običnih ljudi s ciljem da

izazovu legitimnost sadašnjeg političkog vodstva. Ostali pristupi analiziraju populizam

kao tip organizacije i stil politike. Populizam se odnosi na mobilizaciju karakteriziranu

13

politikom osobnosti koja je centrirana u karizmatičnom vođi za kojeg se kaže da

utjelovljuje volju običnih ljudi i koji može govoriti u njihovu korist. Znači, populistička

mobilizacija je okarakterizirana jedinstvenim stilom komunikacije. Taggart,2000.;

Tarchi, 2002.) Populisti nude jednostavna rješenja kompleksnih političkih problemima u

direktnom jeziku, oslanjaju se na zdravi razum ljudi i osuđuju intelektualizam

etabliranih elita (Abts, Rummens, 2007, str. 407.).

Politička mobilizacija, karizmatični vođe te jednostavan jezik su tipične i važne

sastavnice populizma, no nisu jezgra populizma. Ove sastavnice treba razmatrati kao

simptome ekspresije osnovne populističke ideologije. Ta ideologija može gajiti

određene okvire akcije (Snow, 1986.) i učiniti ih shvatljivima, no ona sama ne može biti

reducirana na te akcijske okvire. Nacrti pristupa razvijenog od strane Michaela Freedena

(1998.) i Margaret Canovan (2002.) raspravljaju kako populizam mora biti smatran usko

- centriranom2

ideologijom. Populizam ne nudi opsežnu viziju društva. On jedino daje

precizno značenje i prioritet određenim ključnim konceptima političkog diskursa te tako

generira određenu ideologijsku sliku dijelova političke domene. Kako se populizam

uglavnom fokusira na koncepte kao što su narod, demokracija ili suverenitet, populizam

daje usko- centriranu ideologiju obuhvaćajući strukturu moći u društvu (Abts,

Rummens, 2007, str. 408.).

Populizam je, dakle, ideologija koja je usko- centrirana te zagovara suverenu vladavinu

naroda. Narod i njegov glas predstavlja karizmatični vođa, koji je u samom središtu, te u

kojemu narod vidi rješenje svih svojih problema.

U nastavku će biti navedeni i objašnjeni temeljni elementi koji sačinjavaju populizam.

3.1.2. Temeljni elementi populističke ideologije

Na temelju triju glavnih elemenata populističke ideologije i u usporedbi s originalnom

analizom Margaret Canovan (2002.), populizam se može definirati, prema Cas Muddeu

(2004.), kao „ideologija koja smatra društvo krajnje podijeljeno u dvije homogene i

2 na engleskom thin centered

14

antagonističke skupine, „čisti narod“ protiv „korumpirane elite“ (Abts, Rummens, 2007,

str. 409.).

Jezgru populizma čine tri elementa koji su navedeni u nastavku.

1. Antagonistička veza naroda i elite: populizam, prema Margaret Canovan (prema

Abts, Rummens, 2007, str. 408.), je „molba „narodu“ protiv etablirane strukture moći i

dominantnih ideja i vrijednosti društva“ Ustroj je napadnut zbog svojih navodnih

privilegija, korupcije te posebno zbog svog nedostatka odgovornosti za narod. Elite su

optužene zbog predstavljanja samo svojih interesa i otuđenja od pravih interesa,

vrijednosti i mišljenja običnog čovjeka.

2. Narodni suverenitet: populizam pokušava vratiti moć narodu i ponovno uspostaviti

narodni suverenitet. Populisti vjeruju da politika treba biti bazirana na neposrednoj

ekspresiji osnovne volje naroda. Oni govore i ponašaju se kao da „demokracija znači

moć naroda i samo moć naroda“ Populistička ideologija favorizira direktniji oblik

demokracije, poput vladavine većine ili referendum što treba zamijeniti sadašnje

reprezentativne i intermedijrne institucionalne aranžmane. Dakle, volja naroda se smatra

transparentnom i odmah dostupnom onima koji su voljni poslušati vox populi.

Populizam je, dakle, oprezan s kompromisima i sporazumima te naglašava potrebu

političke volje i odluke. Nema potrebe za elaborirane diskusije ili stranačke politike,

samo potreba za karizmatičnim vođom koji može govoriti i djelovati direktno u korist

naroda. Populistička demokracija može se smatrati pokušajem da se postigne

neposredan identitet upravljanoga i upravljanja. Populisti zahtijevaju predstavljanje i

proglašavanje, ne zastupanje osnovne volje naroda. Na taj način populizam izabire ideju

narodnog suvereniteta, ako je potrebno, i na trošak ustavnih jamstava (Abts, Rummens,

2007, str. 408.).

3. Narod kao homogena unija: transparentnost volje naroda je moguće zato što

populizam konceptualizira narod kao homogenu uniju. U populističkoj ideologiji

„narod“ funkcionira kao centralni označitelj koji dobiva fundamentalnu monolitsku

interpretaciju. Narod je ujedinjenjen i nedjeljiv, potpuno formiran, samosvjestan i

15

poistovjetljiv s većinom brojeva. Stoga narod nije viđen kao heterogena skupina

društvenih grupa i individualnih subjekta s raznim vrijednostima, potrebama i

mišljenjima. Na temelju navodnog podijeljenog identiteta, smatra se da narod formira

kolektivno tijelo koje je sposobno da ima zajedničku volju te jedan interes i koje je

sposobno izraziti tu volju i donositi odluke. Međutim, populistička ideologija samo

implicira da se narod sastoji od homogenog tijela, ona ne kaže što bi taj nezavisan

identitet trebao biti. Svi aktualni populistički pokreti trebaju nadopuniti svoje usko-

centrirane populističke ideologije s dodatnim vrijednostima i vjerovanjima koja daju

sadržaj tom nezavisnom jedinstvu. Paradigmatične mogućnosti ovdje bi bile ljevičarske

verzije populizma koje identificiraju ljude u socioekonomskim terminima kao radnu

klasu eksploitiranu od strane buržoaske elite, ili populistički pokret desnog krila koji se

odnosi na etnonacionalne karakteristike da identificira narod s (etničkom) nacijom.

Smatrano jedinstvo naroda također podrazumijeva da populizam gaji atagonistički

odnos prema onima koji ne tu ne uklapaju i tako prijeti homogenosti. Ovisno o

specifičnoj prirodi populističkog imidža naroda, to može uključiti, na primjer,

kulturalne i ekonomske elite, strance, manjine ili ostale (Abts, Rummens, 2007, str.

408.).

Prvi temeljni element populizma je borba naroda protiv elite koje misle samo na sebe i

zbog kojih se narod osjeća potlačeno. Drugi element je narodni suverenitet, odnosno

populizam pokušava vratiti moć u ruke narodu, a oduzeti ga elitama. Treći bitan

element je narod sam, ujedinjen kao homogena unija. Narod treba biti jedinstven,

homogen kako bi uspio izraziti svoje želje i mišljenja, a ne se rasipati u heterogenosti u

kojoj svatko ima svoje ideje i na kraju se niti jedna od njih ne uspije ostvariti jer glas

pojedinca nije toliko snažan kao glas mase, a taj glas treba ujediniti populist.

3.1.3. Vrste populizma

Djelo Margaret Canovan Populism (1981.), smatra se nezaobilaznim djelom kada se

govori o populizmu. Prema njoj, populizam se dijeli na politički i agrarni, no bit će

riječi i o ekonomskoj podjeli populizma na koju će se ovaj rad više usredotočiti u

ostalim poglavljima.

16

Margaret Canovan govori o dva dominantna tipa populizma koji imaju nekoliko

podtipova.

Prvi tip populizma je „agrarni populizam“ s tri podtipa:, a to su: 1. farmerski

radikalizam (primjer Narodne stranke u SAD-u); 2. seljački pokreti u srednjoj i istočnoj

Europi; 3. intelektualno agrarni socijalizam (narodnjaci/narodnjaštvo u Rusiji)

(Milardović, 2004. str. 18.).

Drugi tip populizma je „politički populizam“ s četiri podtipa: 1. populističke diktature

(tipa Juan Peron; peronizam); 2. populistička demokracija (demokracija s političkim

dodacima ili „participacijom“: plesbiciti i referendumi; primjer su Švicarska, Austrija i

Francuska); 3. populizam političara (u kojem se političari pozivaju na „narod“

(Milardović, 2004. str. 18.).

Mjesta populizma prema Canovanovoj su: a) populizam odozdo kao izravna spontana

reakcija na neku društvenu akciju i b) populizam odozgo kao inducirana inačica

populizma najsličnija populizmu političara (Milardović, 2004. str. 19.). Agrarni

populizam je populizam odozdo dok je politički populizam, prema Canovan, populizam

odozgo.

S političkog gledišta, populizam je definiran kao stil stvaranja politika (Coniff, 1999.;

Legler, 2006.) ili, više u sistematskom stilu, njegova apolitička strategija (Weyland,

1999; 2001; Roberts, 2006.) u kojoj magnetsko i karizmatično vodstvo očituje svoje

moći bazirane na direktnoj neinstucionaliziranoj podršci sljedbenika, uglavnom

neorganiziranih, direktno podređenih željama njihovog vođe. Fenomen se stvorio u

samoj političkoj vezi u kojoj su prisutna dva centralna elementa: karizmatično vodstvo i

publika sljedbenika, generalno neizvjesno organiziranih koji će biti mobilizirani tokom

izbora ili u trenucima sukoba s opozicijom (Carneiro, de Oliviera, 2010. str. 368.).

Margaret Canovan u svome djelu navela je dva podtipa populizma, politički i agrarni,

no noviji teoretičari spominju i ekonomski populizam kao jednu od vrsta populizma.

17

S ekonomskog gledišta, politička dimenzija neopopulizma, kao što su političke

strategije vodstva, osobnosti, karizme, tip polarizirajućih i anti-političkih govora, kao i

političke mobilizacije sljedbenika iz podređenih sektora, nisu ni uzeti u obzir kod

definiranja fenomena. U ovom pristupu, politička dimenzija se tretira kao nezavisna

varijabla koja objašnjava pojavljivanje „outputa“: povećanje javnog duga nekih vlada.

Kritična točka „ekonomskog“ populizma, s političkog stajališta, primarno se odnosi na

tedenciju prema fiskalnoj nedisciplini koja rezultira zbog pretjeranog trošenja na

redistributivne politike. U tim uvjetima, empirijska analiza postaje zbunjujuća zato što

stavlja u isti koš vođe koji su različiti jedan od drugog, kao što su Juan Peron, Alan

Garcia, konzervativni Jose Sarney i socijalist Salvador Allende. K tome, nije jasno

kakva je priroda ekonomske neodgovornosti, da li proizlazi iz namjerne ekonomske

strategije ili rezultira iz legislativnog neslaganja o povećanju oporezivanja ili je

generirana samom administranivnom nekompetencijom kod skupljanja poreza. Treće,

fokusirajući se samo na ekonomske outpute, ova definicija ne spaja dvije fundamentalne

karakteristike populizma koje se direktno povezuju s politikom:strategija za stjecanje

moći te veza između vođe i javnosti (Carneiro, de Oliviera, 2010., str. 368.).

Dornbusch i Edwards (1991., 9.str) na ekonomski populizam gledaju kao na pristup

ekonomiji koji naglašava rast i redistribuciju dohotka i umanjuje rizik od inflacije i

financijskog deficita, vanjskih ograničenja i reakcije ekonomskih sudionika na

agresivnu netržišnu politiku. Navode kako postavljanje te paradigme nije ispravna

tvrdnja konzervativne ekonomije nego upozorenje da populističke politike na kraju

podbacuju i kada podbace, uvijek je to na trošak grupa koje su trebale biti favorizirane.

Nadalje, oni sumariziraju najvažnije čimbenike populističke paradigme na sljedeće

stavke (Dornbusch, Edwards., 1991., str. 9.): 1. inicijalni uvjeti- populistički kreatori

politika te, šire, populacija su duboko nezadovoljni s gospodarskom preformansom,

postoji jak osjećaj kako stvari mogu biti bolje. Uglavnom zemlje su iskusile umjeren

rast, stagnaciju ili potpunu depresiju kao rezultat prethodnih stabilizacijskih pokušaja.

Prethodno stabilizacijsko iskustvo često, ne nužno uvijek, je bilo implementirano unutar

programa MMF-a i rezultiralo je reduciranim rastom i nižim životnim standardom.

Dodatno je prisutna veoma neujednačena distribucija dohotka kao ozbiljan politički i

18

ekonomski problem koji donosi apel za radikalno drugačiji gospodarski program.

Prethodna stabilizacija generalno bi poboljšala budžet i eksternu bilancu (kroz

akumulaciju međunarodnih rezervi) dovoljno da omogući prostor za visoko ekspanzivni

program; 2. bez ograničenja- kreatori politika izričito odbacuju konzervativnu

paradigmu i ignoriraju postojanje bilo kakvog tipa ograničenja makroekonomske

politike. Prazan kapacitet promatraju kao slobodu za ekspanziju. Postojeće

međunarodne rezerve i mogućnost omjera deviznog tečaja, stvorile su dodatan prostor

ekspanzivnoj politici bez rizika da naiđu na eksterna ograničenja. Rizik financijskog

deficita, naglašen u tradicionalnom mnijenju, prikazan je kao pretjerivanje ili

neutemeljenost. Prema populističkim kreatorima politika, ekspanzija nije inflatorna (ako

nema devalvacije) pošto dodatni kapaciteti i smanjujući dugoročni troškovi sadrže

troškovne pritiske te uvijek postoji prostor da se istisne granični profit kroz kontrolu

cijena; 3. politički recept - U svjetlu inicijalnih uvjeta opisanih gore, populistički

programi naglašavaju tri elementa: reaktivaciju, redistribuciju dohotka te

restrukturiranje gospodarstva. Zajednička nit ovdje je „reaktivacija s redistribucijom“.

Preporučena politika je da se makroekonomska politika aktivnije upotrebljava kako bi

se redistribuirao dohodak, uglavnom kroz velika povećanja realnih nadnica koje se ne

prenose na više cijene. Međutim, ako se stvore inflatorni pritisci, populistički kreator

politika odbija devalvaciju zbog uvjerenja da ona reducira životni standard i zato što će i

dalje imati inflatorni učinak bez da pozitivno utječe na eksterni sektor. Gospodarstvo će

se restrukturirati da se uštedi na deviznom tečaju i da se podupru viši nivoi realnih

nadnica i višeg rasta.

Populizam se dijeli na agrarni i politički. Agrarni populizam je izravna spontana

reakcija na neku društvenu akciju dok je politički populizam induciran, namjeran.

Sljedbenici podržavaju karizmatičnog vođu te on namjeravanim akcijama nastoji

stvoriti nove politike i dovesti do promjena u politici. U novije doba spominje se i

ekonomski populizam koji definira povećanje javnog duga nekih zemalja kroz političku

sferu koju smatra nezavisnom varijablom. Karizmatični vođa redistribuira dohodak

neovisno o povećanju javnog duga. Na kraju te politike, koje su trebale ići u korist

najnižih slojeva društva, naštete onima kojima su trebali pomoći jer se

makroekonomske politike ne koriste u dugoročnom pogledu nego samo za kratkoročno

19

razdoblje kako bi vođa ispunio svoja obećanja dana narodu te povećao njihov životni

standard.

3.2. Populizam i demokracija

Populizam i demokracija imaju za zajedničko to što im je jedan od bitnih elemenata

narod. No, oni se po mnogočemu razlikuju. To će biti objašnjeno u nastavku ove

cjeline.

I populizam i demokracija sadrže središnju referencu za suvremenu vladavinu naroda.

To za sobom povlači pitanje o njihovoj uzajamnoj vezi. Gdje su neki veličali populizam

kao najčišći oblik demokracije (Tännsjö,1992), drugi su ukazivali da je on potencijalno

tiranski i disruptivan prema nekim elementima demokratskog režima (Taguieff, 1995;

Urbinati, 1998). Na prvi pogled, kontradikcije između tih dvaju viđenja se čine lako

objašnjive dvosmislenošću unutar koncepta demokracije. Pobornici populizma

konceptualiziraju demokraciju kao izravnu vladavinu ljudi te stoga nastoje izjednačiti

populizam s demokracijom. S druge strane, protivnici populizma se drže više

konstitucionalne koncepcije demokracije, ukazujući na važnost predstavništva,

individualnih prava i balansiranje moći i interesa (Abts, Rummens, 2007, str. 405.).

Iako je činjenica da populizam i demokracija dijele zajedničko normativno stajalište3, to

ne znači da je populizam nužno demokratski i da politička logika populizma ne može

biti problematična za demokraciju. Neograničena upotreba narodnog suvereniteta i

koncepcije naroda kao homogenog aktera, ostavlja malo prostora za zaštitu

individualnih ljudskih prava. Antagonizam između naroda i njihovog tlačitelja koji

karakterizira političku logiku populizma, potencijalno može opravdati isključenje ili čak

progon onih članova političke zajednice za koje se smatra „neprijateljima naroda“. Zato

što je emancipacijsko obećanje populizma neizbježno udaljavajući horizont, borba

protiv tih neprijatelja čak može dovesti do politika stalnih revolucija (Panizza, Miorelli,

2009. str. 40.). 3 Prema Canovan, mnogo populističkih vođa favoriziraju takozvanu „direktnu demokraciju“ (političko

donošenje odluka putem referenduma i narodnih inicijativa) dok definicija populizma prema Michaelu

Kazinu glasi: Populizam je model uvjeravanja dostupan bilo kojem političkom akteru koji djeluje na

diskurzivnom polju u kojem je ideja suvereniteta naroda i neizbježna posljedica konflikt između moćnih i

nemoćnih, i to je ključni element njegova političkog apela. (Panizza, Miorelli, 2009. str. 40.)

20

Dok demokracija dijeli s populizmom normativni princip suvereniteta naroda, također

dijeli i neke distinktivne dileme populizma, a koje se tiču većina, manjina, isključenja i

zaštite. Kao što je već odavno prepoznato, barem od Johna Stuarta Milla, demokracija je

opsjednuta prijetnjama slobode od strane neograničene moći vladavine većine na štetu

prava manjine. Liberalne demokracije riješile su tu opasnost kroz konstitucionalni

liberalizam, smatran zaklonom ravnoteže moći, primata vladavine prava, sudskog

pregleda izvršnih odluka i primjenjivih ljudskih prava. Principi konstitucionalnog

liberalizma ispravljaju opasnosti čiste demokracije većine na najmanje dva temeljna

načina (Panizza, Miorelli, 2009. str. 41.): (1) uspostavljaju temeljna prava (kao što je

pravo ne biti podvrgnut mučenju ili ostalim formama degradiranja ili nehumanog

tretmana) koja ne mogu biti opozvana voljom većine i (2) podvrgavaju odluke

demokratski izabrane moći vladavini prava i čine sudove čuvarima prava.

Populistička vizija i konstitucionalno- liberalna tradicija koja karakterizira liberalnu

demokraciju, razlikuju se po tome kako se nose sa sličnim dilemama, kako da osmisle

držitelje suvereniteta i kako da organiziraju političko predstavništvo. U kontrastu s

populističkim predstavljanjem suverenosti naroda kao kolektivnog aktera sastavljenog

kroz relacije antagonizma sa statusom quo, konstitucionalni liberalizam predstavlja

suverenost naroda kao individualnih građana u interakciji s pluralnim političkim

okruženjem koje akomodira političke razlike te dopušta pregovaranje o interesima. Dok

populizam magli podjelu na javno- privatno podržavajući neposrednu participaciju

naroda, prema konstitucionalnom liberalizmu, politička participacija se najviše provodi

kroz mehanizme reprezentativne demokracije. Dok populizam podržava kolektivna

prava naroda, konstitucionalno- liberalni diskurs naglašava važnost pojedinačnih prava

te toleranciju različitosti. Dok se kolektivno predstavništvo naroda kristalizira u figuri

(populista) vođe kao onoga koji „govori za narod“, konstitucionalni liberalizam

privilegira ulogu javnih institucija iznad onoga koji drži vlast te naglašava važnost tih

institucija u oblikovanju i ograničavanju političkog života (Panizza, Miorelli, 2009. str.

41.).

21

Demokracija i populizam dijele to što obje zagovaraju suvremenu vladavinu naroda te

njegovo mnijenje ispituju kroz referendume. Razlikuju se po pravima koja zagovaraju.

Populizam podržava kolektivna prava naroda, dok demokracija naglašava važnost

pojedinačnih prava. Razlika je, može se zaključiti, u tome da demokracija daje veću

individualnost, dok populizam spaja ljude u kolektiv koji ima zajedničko mišljenje,

želje i akcije. Demokracija zabranjuje individualni progon, dok se populizam bori protiv

„neprijatelja naroda“. Još jedna bitna razlika je što populizam ne mora biti nužno

demokratski. Populisti mogu biti, primjerice, i diktatori i demokratski predstavnici.

U nastavku će biti riječi o populizmu u Latinskoj Americi.

3.3. Nastanak i karakteristike populizma u Latinskoj Americi

Pošto je populizam karakterističan za svaku zemlju posebno po tome kako je nastao,

utjecao na razvoj neke zemlje, ovaj rad će objasniti samo njegov nastanak na teritoriju

Latinske Amerike. Kako bi bio bolje objašnjen utjecaj populizma na politiku i ujedno na

zemlje Latinske Amerike, potrebno je istražiti njegov razvoj i karakteristike.

Populizam je, nesumnjivo, dugotrajna karakteristika politika Latinske Amerike. Obrasci

paternalističkog vođe, spasitelja zemlje, ukorijenjen je u kulturi Latinske Amerike

(Armony, 2005., str. 2.).

Većina autora raspravlja o populizmu u Latinskoj Americi upotrebljavajući kumulativnu

definiciju koja sadrži različite aspekte različitih domena. Weyland (2001.) tvrdi da te

tradicionalne definicije pretpostavljaju „blisku vezu između populističkih politika i

njegovih društvenih korijena, uvjeta socioekonomske pozadine i/ili substantivne

politike, posebno razvojni gospodarski program i darežljive distributivne mjere“. Slično

modernizacijskoj teoriji i teoriji ovisnosti, ova perspektiva stavlja naglasak na osnovne

gospodarske uvjete i razvoj kao faktore oblikovanja politike, posebno tijekom 1930-ih

do 1960-ih. Čak iako miče fokus prema aspektima vodstva, Weyland kaže kako su čak i

danas neoliberalno gospodarstvo i populistička politika dosta kompaktibilne u

suvremenoj Latinskoj Americi, što se vidi na primjeru Alberta Fujimorija u Peruu,

Carlosa Menema u Argentini te Fernanda Collora u Brazilu. Štoviše, populizam u

22

Latinskoj Americi promatra se kao višeklasni pokret čija je jezgra radnička klasa

(Deiwiks, 2009. str. 7.).

Populizam u Latinskoj Americi možemo podijeliti na tradicionalni i na neopopulizam.

Tradicionalni populizam, odnosno populizam uopće, u Latinskoj Americi javlja se oko

1920. godine, dok se neopopulizam javlja demokratizacijom latinoameričkih zemalja

devedesetih godina prošloga stoljeća. O tome će biti rečeno u nastavku rada.

3.3.1. Tradicionalni populizam

Populizam se u Latinskoj Americi javlja u Brazilu 1920-ih godina prošloga stoljeća i

postaje dominantan za vrijeme Vargasovog režima do vojnog puča 1964 godine. Dva

trenda, prisutnost velikih marginalnih grupa koje su već mobilizirane iz svojih

tradicionalnih društvenih okvira, no još uvijek neintegriranih u nove, te otpor

moderniziranih elita da promijene samu strukturu moći, to dvoje je učinilo populizam

jakim i privlačnom alternativom u zemljama poput Brazila, Argentine i Kolumbije

(Costa Pinto, 1973., str. 208. ).

Još jedna karakteristika populizma Latinske Amerike je u tome što je to pokret koji se,

više nego ikoji drugi, suočava s velikim poteškoćama da postane organizacija.

Populistički pokreti često za glavni cilj imaju ponovno uspostavljanje moći starog

diktatora. Takvi su bili slučajevi s vargizmom u Brazilu, rohizmom u Kolumbiji te

peronizmom u Argentini. Nije samo slučajnost što većina populističkih pokreta u

Latinskoj Americi rezultira od ili vodi diktaturi. Većina pristalica su regrutirani između

novourbaniziranih ruralnih imigranata čija prisutnost i aspiracije su najbitniji sociološki

sirovi materijal za populističku manipulaciju. Te grupe donose u novo okruženje svoje

tradicionalne uzorke političkog ponašanja i ekstremno su sustretljive prema stilovima

paternalističkog i karizmatičnog vodstva koje prevladava u ruralnim područjima.

Osnovna tehnika populističkog vodstva održava najkonzervativnije uzorke odnosa

između vođa i sljedbenika: održava u urbanom okruženju iste primarne i vlastelinske

veze između elita i masa te se oslanja na osobnu odanost radije nego na ideološke

angažmane. Lako je populističkom vođi da obeća bilo što i bilo kome, kao prvo, zbog

23

toga jer on jedino traži zauzvrat da dođe na vlast, a kao drugo, zbog svoje osnovne

poruke, obećanja da će svi biti sretni u postojećoj strukturi ako on dođe na vlast. Na taj

način održava sljedbenike u trajnom stanju uzbuđenja što omogućuje učinkovito pokriće

za pseudo-sudjelovanje u političkom životu, jer može najaviti društvene reforme koje

nikad neće doći (Costa Pinto, 1973., str. 211.).

Dinamika populizma, kojoj nedostaje ideološke konzistencije, najčešće završi izborima

ili pučem. I kada, na jedan ili drugi način, populistički vođa dođe na vlast, on odmah

započinje zaokret i tako ohladi svoje sljedbenike. Kada se suoči s otporom, on počinje

upotrebljavati, dok je na vlasti, istu retoriku opozicijske strane kako bi akumulirao

rastuću moć bez da ikada razjasni zbog čega mu je ta moć potrebna. Neizbježna

kontradikcija populizma, ugrađena u samu definiciju, rezultira iz činjenice da populizam

povijesno nastaje unutar strukturalnih situacija čiji pun razvoj znači svoju negaciju.

Nastajući društveni sektori koji se suočavaju s preprekama svojih prilagodbi

ekonomskom i institucionalnom okviru čija je glavna karakteristika nepotpunost i

sporost društvenih promjena, su potencijalni elementi političkog pokreta čiji ideološki

smjer i sadržaj su stvar vjerojatnosti (Costa Pinto, 1973., str. 212.).

U Latinskoj Americi najjača vjerojatnost je da će populistički pokreti voditi u desno,

velikim dijelom zbog želje za alternativom. Više je od same slučajnosti da ni Kubanska

Revolucija ni izborni nastup predsjednika Allendea u Čileu nisu bili očekivani bilo

kakvom vrstom populističkog pokreta. Ako populistička stranka nije sposobna

pobijediti, još manje je sposobna postati konstruktivna opozicija. To vodi drugom često

pogubnom putu, odnosno pokušaju nezrele i prekinute revolucije koje su uvijek bile

najpogodniji izgovor za represivne protupokrete s vrha. Frustrirane populističke

evolucije su uvijek dobra opravdanja za „jake režime“ koji u ime zakona i reda

institucionaliziraju nemir i naprave organizaciju nesigurnosti uzorkom politike. Brazil,

Kolumbija i Argentina, kao i Egipat i Ghana bili su snažne populističke vlade te su

dobri modeli o tome što se ne treba činiti da se pogurne zemlju u razvoju unaprijed što

se tiče ideološkog aparata i političke mašinerije (Costa Pinto, 1973., str. 212.).

24

Prema Perucciju i Sandersonu (1989.) razlikujemo elemente koji su bitni za

tradicionalno definiranje populizma u Latinskoj Americi. Oni uključuju (Perucci,

Sanderson, 1989. str. 34.): 1. periodičnost, koja podrazumijeva kako je populizam

smatran političkom karakteristikom buržoaske tranzicije od vladanja oligarhije,

izraženima u počecima uvozne supstitucije. Njegov kraj dolazi kada ga birokratski

autoritarizam zamijeni i istodobno se odnosi na izmorenost lake faze uvozno-

supstitucijske industrijalizacije (ISI); 2. unakrsni klasni savezi, kojima se misli na

populizam kao politički pokret ili vladu, oni su produkt multiklasne koalicije koji

uključuju „nove“ elemente bitne za industrijalizaciju, političku mobilizaciju ili

modernizaciju; 3. nacionalni projekti, kojima se populistička koalicija formira oko seta

nacionalnih razvojnih ciljeva, fokusira se na industrijalizaciju kroz uvozne supstitucije.

Ovdje se implicira na snažan ekonomski nacionalizam koji se često gradi na odbijanju

međunarodnih integracija kroz trgovinu, gospodarsku stabilizaciju i direktne strane

investicije; 4. karizmatično vodstvo, koje kao dokaz ima da je svako od populističkih

iskustava Latinske Amerike izgrađeno na karizmatičnom autoritetu. Kao što je izjavio

Hipolito Yrigoyen: „ Postoje životi kroz koje sjaje sve kvalitete i stanja epohe, i takav je

i moj.“. Takva osobnost može biti produkt tradicionalne slabosti političkih organizacija,

tranzicijska priroda populizma samog po sebi ili uvjeti političke mobilizacije protiv jake

oligarhije.

Populizam u Latinskoj Americi gotovo je prisutan cijelo stoljeće. Nastao je željom

naroda za promjenom postojećeg stanja te nemogućnosti tadašnjih vlastodržaca da tu

želju ispune. Populizam je postao primamljiv narodu te su revolucijama pokušali doći

do promjena. Neke od njih nisu uspjele te je tadašnja vlast samo još čvršće držala svoju

poziciju. Kao što je već navedeno na početku treće cjeline, bit populizma je

karizmatično vodstvo koje se i u Latinskoj Americi pojavilo te se pojavljuje i danas.

25

3.3.2. Neopopulizam (populizam u neoliberalizmu)

Devedesetih godina prošloga stoljeća dolazi do pojave i proliferacije političkih vođa

koji kombiniraju populistički stil s dalekosežnim neoliberalnim agendama. Taj fenomen

je najistaknutiji u Latinskoj Americi, izabiranjem predsjednika kao što je Carlos Menem

u Argentini, Fernando Collor u Brazilu, Carlos Salinas de Gortari u Meksiku i Alberto

Fujimori u Peruu. Međutim, takvi su se vođe pojavili i u drugim regijama kao što je

Istočna Europa. Najzagonetnija karakteristika tih vođa je činjenica da su uspjeli dobiti

podršku za neoliberalne agende od podređenih društvenih grupa, grupa koje su najviše

oštećene neoliberalnom politikom. Mješavina populizma i neoliberalizma čini se

paradoksnom pošto je većina znanstvenika pretpostvila da populistički pokret dolazi do

potpore podređenih društvenih grupa putem redistributivnih politika kombiniranih s

državno- iniciranim procesima industrijalizacije i ekspanzivnih monetarnih politika

(Filc, 2011, str. 221.).

Objašnjenje kako su populisti došli do potrebne podrške podređenih grupa opisano je u

nastavku putem četiri objašnjenja koje su znanstvenici ponudili. Prvo objašnjenje

smatra da je populizam forma manipulacije „dostupnih masa“. Znanstvenici koji to

smatraju, također smatraju da je karizmatični vođa sposoban manipulirati sektorima

populacije koji su društveno i politički dostupni, kojima manjka organizacije i

reprezentacije, protiv njihovih pravih interesa. Drugo objašnjenje smatra kombinaciju

populizma i neoliberalizma kao primjer iracionalnosti masa ili manjka političke

educiranosti što vodi tome da podupiru neoliberalnog vođu iz emocionalnih ili

nelogičnih motiva. Treće objašnjenje tvrdi kako novi populistički vođe kombiniraju

neoliberalizam s brojem mjera koje su na korist najsiromašnijim sektorima: te mjere su

dovoljne da donesu potporu za veću strukturalnu transformaciju gospodarstva. Na kraju,

četvrto objašnjenje tvrdi da popularni sektori podupiru neoliberalne politike zato što

beneficiraju od simboličkih strategija koje ih uključuju i prepoznaju. No, iako je

neoliberalni program protiv njihovih interesa, oni preferiraju dobiti na nivou

prepoznavanja do cijene koju plaćaju na nivou redistribucije (Filc, 2011, str. 221.).

26

Dvije su današnje analitičke verzije koje se odnose na ponovno pojavljivanje

populizma: jedna ekonomska, druga politička. Ekonomska verzija definira populizam

samo u terminima njegove ekonomske politike i agende, vežući ga za širenje fiskalnog

deficita i široke redistributivne mjere koje su dizajnirane da zadovolje latentnu potražnu

ljudi manjeg dohotka i obrazovanosti čak iako to znači kompromitirati

makroekonomsku stabilnost, odnosno, povećanje javnog duga i inflacije. To su vlade

koje šire socijalne troškove i infrastrukturne investicije u cilju da ubrzaju rast i

distribuciju dohotka u zamjenu za javnu podršku. S druge strane, politička verzija se

fokusira na deinstucionalizaciju autoriteta ili krhkost medijatornih institucija za

političke konflikte, temeljno stranke. Paternalistička veza između karizmatičnih vođa i

heterogene javnosti je ta koja je unutar političkog populizma (Carneiro, de Oliviera,

2010., str. 367.).

Populizmu je u cilju da intervenira, odnosno, populist intervenira tamo gdje vidi da

mora. To se naziva populističkim intervencionizmom.Populistički intervencionizam je i

mikroekonomski i makroekonomski, raspon mu je od nadnica i kontrole cijena, ponekad

apsurdno pedantan, do nacionalizacije javnih komunalnih usluga, kreditiranje

upravljano od strane države, širok raspon prilagođenih dužnosti koje su dosegle čak i

komercijalnu autarkiju, precijenjenost tečaja i fiskalne i monetarne politike kreće se

prema inflaciji i velikim javnim deficitima. (Cardoso, Helwege, 1991. str 46.-47.)

Unatoč svom tom intervencionizmu populistička država nije velika u usporedbi s

ostalima te nema ni porezno opterećenje (karakterizirano redistributivnom

selektivnošću) zato što država naginje skupljanju sredstava dok kažnjava, s posebnim

oprezom, neke specifične grupe, diskriminira politički i ekonomsko, primjerice

diskriminira uvoznike ili konkurentnije farmere. Takav stav učinio ih je ovisnima o

prodaji na stranim tržištima, točnije onu varijablu koju su oštetile populističke politike,

te su tako fluktuacije cijena dobara imale značajan efekt na strategije ekonomskih

politika, kao u Argentini do danas. Nešto slično se može reći i za zemlju ovisnu o

izvozu nafte poput Venezuele (Martinez, 2006.). Sa strmim ciklusima booma i propasti,

populističke politike završavaju u slijepim ulicama gdje mjere koje su ciljale na

zadovoljenje interesa nekonkurentnih kapitalista te naposlijetku i radnika, susreću

najmanje tri uska grla: platnu bilancu, javne financije i stabilnost cijena. Ako su

27

populistički argumenti teoretski slabi, njihov kredibilitet je teško oštećen sistematskim

potvrdama kako njihove politike nisu održive u praksi. Dodatno, (Bazdresch, Levy,

1991, str 254-255.): „kada su kratkoročne ekonomske dobiti kojima te politike

potencijalno mogu upravljati iscrpljene, neizbježan ispravak koji slijedi ima

gospodarski trošak koji briše inicijalne ekonomske dobiti; u sadašnjim terminima

vrijednosti, populističke politike smanjuju blagostanje.“ (Braun, 2012. str. 22).

Neopopulizam se javlja u Latinskoj Americi devedesetih godina prošloga stoljeća kada

dolazi do demokratizacije tih zemalja. Otvaraju se tržišta te se pokušava usuglasiti

blagostanje naroda, odnosno najosjetljivijih gruštvenih grupa s neoliberalnim agendama

koje za cilj imaju privređivanje kapitala. Naravno, neopopulizam se pokazao teško

provedivim. Države su imale velike javne dugove i inflacije. Politike neopopulizma nisu

se pokazale provedivima. Neke države, poput Venezuele, postale su izvozno ovisne, no

to je poboljšalo stanje njihova gospodarstva. O populizmu u pojedinim državama više

će biti govora u sljedećem poglavlju.

28

4. ODREDNICE I UTJECAJ POPULIZMA NA RAZVOJ ODABRANIH

ZEMALJA

Već u prethodnom poglavlju bilo je rečeno kako se populizam razlikuje od zemlje do

zemlje. Populizam Latinske Amerike ima nekih sličnosti, no i razlika. To će biti

detaljnije prikazano u ovome poglavlju.

Raznoliki tipovi populizma u Latinskoj Americi uvijek su bili statistički i antiliberalni

(Aguinis, 2005.; Almonte, Crespo Alcazar, 2009.). Od ranih dana populizam je bio

intervencionistički, nacionalistički pa čak i ksenofobičan, protekcionistički te autarkičan

kao i stalno neprijateljski prema bogatim zemljama s paranoičnim strahom urota- od

Velike Britanije u devetnaestom stoljeću, Sjedinjenih Američkih Država u dvadesetom

(Braun, 2012., str.20.).

U nastavku će biti obrađene tri zemlje Latinske Amerike, a to su Brazil, Venezuela i

Peru.

4.1. Odrednice i utjecaj populizma na razvoj Venezuele

Kad se spomene Venezuela, prva asocijacija je Hugo Chavez, jedan od najpoznatijih

političara dvadeset i prvog stoljeća. Populizam u Venezueli nastao je i prije Chavezova

političkog angažmana. Chavez je jedan od najpoznatijih populista te će u nastavku biti

prikazan razvoj Venezuele u njegovo doba, no prije će biti objašnjen nastanak

populizma u Venezueli i njegove odrednice.

4.1.1. Odrednice populizma u Venezueli

U Venezueli je moguće pratiti nastanak populističke ideologije unatrag do 1928. godine

kada se skupina studenata, poznata pod nazivom „Generacija 1928“, pobunila protiv

autokratskog Gomezovog režima. Juan Vincente Gomez je bio na vlasti u Venezueli od

1908. pa do 1935. godine. U vrijeme njegove vladavine došlo je do materijalnog

napretka otkrićem nafte. Pod Gomezovim autokratskim prikazivanjem moći, Venezuela

29

je postigla političko jedinstvo, miroljubiv društveni red te je ojačala gospodarsku

modernizaciju. To je formiralo glavne preduvjete kako bi kasnije populističkim

strankama bilo dozvoljeno iznjeti njihov narodno- demoratski diskurs. Jedan od

zajedničkih elemenata populizma je apel narodu, te se postavlja pitanje o statusu tog

apela u kontekstu institucija i društava poput Venezuele koja su, kao Venezuela,

gospodarstva ovisna o izvozu nafte. Državno posjedovana naftna vlasništva i anti-

imperijalizam okupirali su važno mjesto u modernom venezuelanskom političkom

diskursu. Najvažnije je mjesto imala sposobnost politike države pri redistribuiranju

dohotka od nafte između različitih unutarnjih društvenih i političkih grupa. Dohotci od

nafte učinili su državu glavnim promotorom demokratizacije i ekonomske

modernizacije. Dostupnost naftnih resursa legitimirala su moć države i utjecala na

integraciju masa u političku arenu, te su utjecala na etabliranje demokracije čak i u

odsutnosti demokratskih društvenih institucija (Davila, 2000., str. 226.).

Dakle, stvorene su sve predispozicije za populizam. Nezadovoljni studenti, koji su sami

stvorili novu srednju klasu urbane elite, bili su motivirani svojim uvjerenjima kako

postoje pogodujući uvjeti u kojima se može organizirati popularne sektore kako bi

podupirali socijaliste i anti- imperijaliste. Romulo Betancourt, koji je bio član

„Generacija l928.“, uskoro je postao jedan od istaknutih populističkih vođa koju je

razumio tranzicijsko stanje države. On je utemeljio stranku Demokratska akcija (Accion

Democratica/AD). Betancourtova stajališta su prikazala sve tri karakteristike koje su

obilježja Latinoameričkog populizma: 1. nacionalistička/anti- imperijalistička stajališta,

2. ohrabrenje multiklasnih stranaka te 3. promocija demokratske/izborne prakse. Taj

antagonizm omogućio je Betancoutovoj stranci, AD, da se predstavi kao stranka naroda

protiv njegovih protivnika te je došao na vlast 1945. godine. Vlada pod vodstvom

generala Medine Angarita poražena je pučem koji su vodili vojni časnici u savezu s

vođama stranke AD. Taj događaj je bio prva pukotina u konstitucionalnom redu

Venezuele u dvadesetome stoljeću. To je ujedno bila i vladavina prve venezuelanske

populističke vlade. 1948. godine ta vladavina je završila porazom stranke AD od strane

novelista Romula Gallegosa (Davila, 2000., str. 227.).

30

Venezuelom su dominirale populističke politike preko četrdeset godina. Međutim, kad

je Carlos Andres Perez, vodeći predstavnik populističke tradicije u zemlji došao na

mjesto predsjednika po drugi put, 1989. godine stari je populistički ustroj već bio u

krizi. Četiri su razloga koja objašnjavaju krizu legitimnosti u populističkom poretku: 1.

populistički diskurs izgubio je svoj kredibilitet, 2. ideološka kriza populističkih stranaka

manifestirala se kao manjak sadržajnih političkih projekata, 3. transfer naftnog dohotka,

odnosno transfer javnog bogatstva, od države do privatnih primatelja generirao je proces

korupcije koji je otvorio nove mogućnosti za beskrupulozno i štetno političko

ponašanje, i 4. došlo je do krize modela naftne rente, kombinacija političkog sistema

strukturiranog oko distribucije te fiskalna i ekonomska kriza dokazale su se

kontradiktornim i ekstremno nefleksibilnim u suočavanju s nepovoljnim okolnostima.

Prema Perezovu ministru industrije, Mosesu Naimu, bilo je pet područja u kojima su

bili ozbiljni gospodarki problemi i koja su zahtijevala efikasne akcije vlade: inflacija,

bilanca plaćanja i budžetski deficit, financijske kontrole i državna intervencija. Politike

koje je poduzela nova vlada bili su neoliberalni pokušaji da se suoči s tim problemima.

Građani nisu dobro reagirali na Perezov Plan prilagodbe. Taj plan sastojao se od serija

neoliberalnih gospodarskih mjera koje su iznenadile zemlju. Povećanje cijena utjecalo

je na popularni sektor i zamrzavanje plaća utjecalo je na srednje rangiranu državnu

birokraciju, cijene goriva trebale su se udvostručiti te su se u sljedećim godinama

trebale još povećati, devizni tečaj bio bi unificiran i bilo bi mu dopušteno slobodno

plutati, što bi dovelo do velike devalvacije nacionalne valute, javna zapošljavanja bila bi

zamrznuta kako bi se smanjio fiskalni deficit te bi kasnije došlo do sporazuma s MMF-

om. Došlo je do pobuna zbog tog plana. Perez je tako izgubio potporu naroda.

Neopopulistički stil ekonomske liberalizcija bez konstitucije novih političkih i

društvenih identiteta i bez artikulacija novih društvenih odnosa, neizbježno dovodi do

kaosa. Neoliberalni ekonomisti oko Pereza uvjeravali su kako se promjene u

ekonomskoj politici neće pokazati uspješnima ako se ne budu sastojale od novih

političih identiteta podupiranih novim političkim diskursom. Perezova vlada u tom nije

uspjela. 1992, došlo je do puča i Perez je smjenjen (Davila, 2000., str. 231.).

1994. na vlast je po drugi put došao Rafael Caldera, jedan od utemeljitelja starog

populističkog sistema. Kao i Perez, Caldera je pokušao dovesti zemlju u stanje stabilne

31

tranzicije. Za cilj je imao stabilizaciju, neovisno o odlukama koje je morao donijeti, a

koje su bile nepopularne. Odmah je došlo do devalvacije valute, što je bilo

kontradiktrno njegovim obećanjima, i kolapsu banke što je natjeralo državu da

djelomično nacionalizira bankarski sektor i nametne tečajne kontrole. Venezuela se opet

našla u prošlom, tradicionalnom režimu cijena i uvoznih kontrola te državnih

intervencija u ekonomiju. Podignute su cijene goriva, stvoreni novi porezi i inicirani

programi prilagodbe nadahnuti MMF-ovima. Kao i Perezova, Calderova vlada je

podbacila. Kao rezultat toga, Venezuelanski društveno-politički sistem došao je u

kriznu situaciju (Davila, 2000., str. 234.).

Nakon svih populističkih obećanja, neuspjelih pokušaja neopopulizma, na vlast u

Venezueli došao je Hugo Chavez. U idućem odjeljku bit će analiziran utjecaj populizma

na Venezuelu za vrijeme njegove vladavine zbog toga što je Chavez jedan od

najpoznatijih i najkarizmatičnijih političara. Hugo Chavez, punim imenom Hugo Rafael

Chavez Frias, bio je venezuelanski političar, odnosno predsjednik od 1999. do 2013.

Chavez je govorio za sebe kako je vođa „ Bolivarske revolucije“, socijalističkog

političkog programa za većinu Latinske Amerike, koji je dobio ime po Simonu

Bolivaru, južnoameričkom heroju za nezavisnost. Iako je fokus revolucije bio podložan

promjeni ovisno o Chavezovim ciljevima, njegovi ključni elementi uključivali su

nacionalizam, centraliziranu ekonomiju i jaku vojsku aktivno uključenu u javne

projekte. Njegova ideologija postala je poznata većini pod nazivom chavismo. U veljači,

1992. godine., Chavez i grupa vojnih dužnosnika pokušala su zbaciti vladu predsjednika

Carlosa Andresa Pereza. Na Chavezovu nesreću, pobuna se ubrzo raspala. Zatočen u

povijesnom vojnom muzeju nedaleko predsjedničke palače, Chavez je pristao da se

preda pod uvjetom da mu bude dozvoljeno da se javno obrati preko nacionalne

televizije. Chavez je stajao ispred kamera i rekao svojim „drugovima“ da nažalost „ por

ahora“ (za sada), njihov cilj za zauzimanjem moći ne može biti ostvaren te ih je molio

da spuste oružje kako bi izbjegli daljnje krvoproliće. Chavez je govorio manje od dvije

minute, ali to je bio ključni početak njegova života kao političara. Mnogi Venezuelanci

su u to vrijeme bili frustrirani svojim izabranim vođama te su bili inspirirani Chavezom

i hvalili njegove smjele ideje da reformira zemlju. Njegovo obraćanje postalo je poznato

kao „por ahora“ (zasada) govor, pošto su mnogi ljudi uzeli baš tu frazu kao obećanje da

32

će se Chavez vratiti. Chavez je bio zatočen bez sudskog postupka za pokušaj puča sve

do 1994. kada je predsjednik Rafael Caldera Rodriguez, zbog Chavezove sve veće

popularnosti, odbacio sve optužbe protiv njega. Chavez je tada utemeljio političku

stranku Pokret pete republike (Movimiento de la Quinta Republica, MVR), u kojem su

bili mnogi bivši socijalistički aktivisti i vojni dužnosnici. Smatran izopćenikom, Chavez

je uspio iskoristiti rašireno nezadovoljstvo venezuelanskim etabliranim političkim

strankama, te je u prosincu 1998. pobijedio na predsjedničkim izborima s 56% glasova

(Encyclopedia Britannica, 2013.a).

Dvostranački sistem je nakon pedeset godina lišen vlasti. Izborni sistem naglasio je

nekoliko činjenica: 1. Venezuelanci su izrazili žarku želju za promjenom; 2. Chvezu su

dali neupitnu potporu, uskrsnuće tradicionalnog populizma nije više bilo utkano u stare

stranke već u samo jednoj osobi, predsjedniku; 3. vidljivo je da Chavez temelji političko

upravljanje u manirama tradicionalnog populizma, vođe koji donosi ponovno

utemeljenje republike, on traži biti glas naroda; 4. Chavezovo vodstvo nije samo da se

vodi društvo i njegove medijatorne institucije u cjelini, već je to zbunjujući i iskonski

apel narodu s kojim vođa ima blizak odnos i čiji identitet traži da ponovno izgradi; 5.

nema mogućnosti za javnu, tehničku ili političku debatu jer će privilegirani glas biti

uvijek onaj od slušatelja i oponašatelja društva, kojim se Chavez sam smatrao (Davila,

2000., str. 235.).

Chavez je u veljači 1999. stupio na dužnost. Dok su mnogi Venezuelanci podupirali

Chaveza kao alternativu korumpiranom dvostranačkom sistemu koji je bio na vlasti od

1958., ostali su bili odbijeni njegovom povećavajućom radikalnom agendom. On je

formirao bliske veze s Castrom i izjavio kako namjerava povesti Venezuelu sličnim

putem kao što je kubanski. Nastavio je donositi kontroverzne zakone dekretima i

ograničio nezavisni tisak. Također je izopćio SAD te ostale zapadne zemlje stvarajući

bliske veze s Irakom, Iranom i Libijom, kao i time što je otvoreno kritizirao invaziju

SAD-a na Afganistan zbog napada 11. rujna 2001. godine (Encyclopedia Britannica,

2013.a).

33

Početkom 2002. godine, njegovi rejtinzi odobravanja pali su na 30% te su marševi

protiv Chaveza bili regularni događaji. Čak su se i mnogi od njegovih saveznika,

uključujući i neke članove vojske, okrenuli protiv njega. 11. travnja 2002., povorka od

otprilike milijun ljudi, marširala je na predsjedničku palaču kako bi zahtjevala

Chavezovu ostavku. Povorku su dočekali prosvjednici, koji su bili za Chaveza, i

postrojbe Nacionalne garde te je došlo do okršaja. Nasilje je potaklo vojni revolt, u

pokretu naširoko osuđenim kao ilegalni puč, te je vojska zatočila Chaveza. Idući dan

vojska je uspostavila prijelaznu vladu izabravši Pedra Carmonu, čelnika Nacionalne

federacije privatnog poduzetništva i Chavezova protivnika da bude prijelazni

predsjednik. No, Carmona je izazvao nezadovoljstvo kad je odmah raspustio većinu

venezuelanskih demokratskih institucija i suspendirao ustav. Venezuelanska vojska,

bojeći se diktature desnog krila, povukla je svoju potporu novoj vladi te, 13. travnja,

prihvatila Chavezova potpredsjednika Diosdada Cabella kao pravog nasljednika. Kad je

stupio na vlast, Cabello je povratio Chaveza na predsjedničko mjesto 14. travnja. Puč je

bio prva nit konflikta između Chavezove vlade i opozicije, sudara koji su nastavili

polarizirati venezuelansko društvo na dva suprotstavljajuća tabora: Chavezovi pristaše

(chavistas) i članovi opozicije (escualidos [“prljavi”], naziv koji im je nadjenuo Chavez,

no opozicija ga je brzo i ponosno prihvatila) (Encyclopedia Britannica, 2013.a).

U prosincu 2002., opozicija je započela nacionalni štrajk smišljen da Chavez da

ostavku. U centru štrajka bila je državna naftna kompanije, Petroleos de Venezuela,

kojoj se pripisivalo 80% izvoznih prihoda Venezuele. Kao odgovor, Chavez je otpustio

radnike koji su sudjelovali u štrajku (otprilike pola tvrtkinih 38,000 zaposlenika) te je

doveo nesindikalne radnike i strane naftne timove da nastave proizvodnju nafte. Do

veljače 2003., štrajk se raspao i Chavez je imao punu kontrolu nad Petroleos de

Venezuela. Tokom 2003. i prvom polovicom 2004. godine, opozicija se fokusirala na

opozivni referendum koji bi izgurao predsjednika s vlasti na polovici mandata, no

Chavez je, sada s Petroleos de Venezuela dohotcima od nafte na korištenje i s rastućim

svjetskim cijenama nafte, počeo trošiti na društvene programe uključujući pismenost i

inicijative zdravstvene zaštite. Rejtinzi odobrenja su se povratili i Chavez je pobijedio

referendum o opozivu u kolovozu 2004. U prosincu 2005., kako bi prosvjedovali protiv

korupcije koju su osjećali u Nacionalnom izbornom vijeću kojim je dominirao Chavez

34

(institucija koja nadgleda izbore), kandidati opozicije bojkotirali su legislativne izbore u

zemlji. No izbori su nastavljeni bez njih te je Chavezova koalicija zadobila potpunu

kontrolu nad Nacionalnom skupštinom (Encyclopedia Britannica, 2013.a).

U prosincu 2006., Chavez je izabran za predsjednika po treći puta, sa 63% glasova. S

osiguranih idućih šest godina na vlasti, otpočeo je s planovima za „ socijalizmom 21.

stoljeća“, tako što je nacionalizirao ključne industrije, uključujući struju i

telekomunikacije, kao i ostatak naftnog sektora. Također je postao glasniji u svojim

anti- američkim retorikama, posebice u njegovim napadima protiv predsjednika

Georgea W. Busha, kojeg je zvao „đavlom“ ispred Generalne skupštine Ujedinjenih

Naroda. U 2007. godini Chavez je sponzorirao paket promjena venezuelanskog ustava.

Dok analitičari zamjećuju kako nove mjere uključuju određeno „zadovoljavanje masa“,

poput maksimalnog šestodnevnog radnog dana, većina promjena bi povećala moć

izvršne grane, uključujući davanje veće kontrole nad Centralnom bankom i

dozvoljavajući joj da oduzme vlasništvo bez pravne odluke. Najkontroverznija mjera

dopustila bi predsjedničke beskrajne reizbore. U prosincu 2007. godine, paket

amandmana usko je pobijeđen javnim referendumom s graničnih 51% naspram 49%.

To je bio Chavezov prvi poraz na anketama (Encyclopedia Britannica, 2013.a).

U veljači 2009. godine, umjereniji paket ustavnih promjena odobren je javnim

referendumom, raščišćujući tako put Chavezovom doživotnom reizabiranju. Poduprta

pobjedom, vlada je lansirala agresivan program kako bi ugušila neslaganja tako što je

uhitila ključne političke oponente, zatvorila desetke opozicijskih radiostanica te se

približila Globoviziji, jedinoj televizijskoj postaji koja je ostala kritičar vlade. U lipnju

2011., Chavez je bio operiran na Kubi kako bi odstranio kancerogeni tumor. Iako se

spekuliralo hoće li biti fizički sposoban sudjelovati na izborima 2012., Chavez je

započeo agresivnu kampanju protiv izazivača Henriquea Caprilesa Radonskog i odnio

pobjedu. U prosincu 2012. Chavez je prošao i četvrtu operaciju raka na Kubi. 5. ožujka

2013. godine Chavez je preminuo (Encyclopedia Britannica, 2013.a).

Iako mnogi kritiziraju Chaveza da je neprofesionalan pa čak i lakrdijaš u žestokim

retorikama i svojiim sklonostima vrijeđanju svjetskih vođa, on je u biti bio vrlo lukav

35

političar i izuzetan strategist. Sa svojom karizmom i darom govornika, nedvojbeno je

učinio više nego ostali Latinoamerički vođe u pola stoljeća kako bi ujedinili mnoge

zemlje u regiju, većinom na korist raširenih odjećaja zapostavljenosti i furstracije koju

mase osjećaju. Chavezovi protivnici naglašavaju njegov povećani autoritarizam, više

nego udvostručenu ratu samoubojstava u zemlji pod njegovom vlašću, nedostatke

osnovnih namirnica kao što su šećer, mlijeko i grah, jednu od najvećih inflacijskih stopa

u Latinskoj Americi i tvrdoglavo visoku stopu smrtnosti novorođenčadi, što pokazuje da

vladini profiti od nafte još nisu dosegli najsiromašnije građane. Kritičari također

zamjećuju kako je demokracija znatno oslabjela pod Chavezovom vlašću. On i njegova

koalicija zaista su kontrolirale sve državne institucije, Narodnu skupštinu, Vrhovni sud,

Ministarstvo pravosuđa i Nacionalno izborno vijeće. Analitičari kažu kako je

Chavezova vlada mogla nekažnjeno djelovati, dok su oni koji su joj se suprotstavili

imali malo legalnih utočišta i često su bili podložni državnom maltretiranju. S druge

strane, Chavezovi zagovornici ističu uspješne programe obrazovanja, povećani pristup

zdravstvenoj skrbi, povećanje zaposlenosti te pad od 20% stope siromaštva pod

Chavezovom vladavinom (Encyclopedia Britannica, 2013.a).

Koliko je Hugo Chavez bitan i istaknut populist i političar, govori i činjenica da su

njegovi pristaše pokrenuli pokret koji je nazvan chavizmo. To je jedan od bitnih

elemenata Chaveza kao populista.

Mnogi znanstvenici, novinari i zakonodavci upotrebljavaju riječ populist kada opisuju

Chaveza i njegov pokret. No, u uvjetima kategorizacije, koncepti populističkog

svjetonazora ili diskursa valjano obuhvaćaju Chaveza i njegov pokret, kao i nekoliko

drugih povijesnih i sadašnjih režima koji su često smatrani populističkima. Chavismo je

paradigmatski populistički pokret čiji vođa i mnogi od njegovih sljedbenika dijele

antagonistički pogled koji dijeli i polarizira venezuelansko društvo. Populizam je dublji

i konzistentniji atribut Chavisma nego što je povećana ljevičarska ideologija pokreta.

Chavezova ljevičarska retorika o „socijalizmu 21. stoljeća“ očito je postala važna

karakteristika pokreta u posljednjih nekoliko godina. Ona utječe na odluke o politici i

organizaciji kao i o saveznicima i neprijateljima koje stvara doma i u inozemstvu

(Hawkins, 2010, str. 6.).

36

Gledanje na populizam kao na set ideja, pomaže nam identificirati ciljeve chavisma.

Populistički pokreti poput chavisma nisu samo produkt ekonomskih kriza, globalizacije

ili rastućih zahtjeva za participatornu demokraciju, iako i ti faktori tome doprinose.

Bolje rečeno, populistički pokreti postaju uspješni kada je prisutno rašireno

podbacivanje vlade da implementira građanska prava, posebice vladavinu prava, koja

omogućuje građanima da okarakteriziraju svoju vladu kao korumpiranu. Venezuela je

iskusila takvo podbacivanje nakon naftnog booma 1970-ih godina. Ne samo da su se

tradicionalni političari i njihove stranke pokazali nasposobnima da očuvaju ekonomski

rast i pravičnost jednom kad su prihodi od nafte počeli padati, nego su prikazali i

moralnu slabost ponavljajući skandale i nepotpune pokušaje da kazne nepoštene

političare. Poruka populista, poput Chaveza, je privlačan normativni odgovor tim

vrstama političkih pogrešaka. Uokviruje ih kao dio kozmičke borbe idealiziranih ljudi

protiv njihovih elitnih opresora i daje novo značenje demokratskoj politici i ponos

običnim građanima. No, populistički pokreti tipično se dokažu nesposobnima rješiti te

osnovne probleme. To je zbog toga što preziru institucionalne formalnosti i djelomične

birokracije koje vldavina prava zahtijeva, uzorak koji se ponavlja u chavismu danas

(Hawkins, 2010, str. 6.).

Idejno definiranje populizma pomaže nam bolje identificirati i cijeniti posljedice

chavisma. Diskurs populističkih pokreta više je od retoričkog aranžiranja izloga, on

reflektira osnovne poglede na svijet koji oblikuju izbore vođa i sljedbenika kako se oni

organiziraju i implementiraju politike. Većina populista iskreno vjeruje u vrlinu narodne

mudrosti, direktnu, spontanu ekspresiju volje naroda i boje se korumpiranog utjecaja

profesionalnih političkih organizacija. Dakle, chavismo je namjeravao ostati pokret

radije nego jedna hijerarhijska organizacija te pokušaj da se nametnu jedinstvene

organizacijske strukture, potakle su neslaganja i snažne debate među aktivistima

pokreta. Chavistas se nekada bore da pomire svoje poštovanje za karizmatičnog vođu sa

svojim vjerovanjima u narodnu moć i autonomiju. Populisti također osjećaju jaku

potrebu da prikažu javno odobrenje i sukobe se s onim što smatraju nelegalnom

opozicijom. Djelomično zbog tih uvjerenja, Chavezova vlada je implementirala većinu

37

socijalnih politika s osebujnom, sljedbeničkom logikom koja često djeluje s namjerama

samo za izborne ciljeve (Hawkins, 2010, str. 6.).

Chavez je zasigurno jedan od najpoznatijih političara 21. stoljeća, ako ne i najpoznatiji.

Želje naroda „slušao“ je kroz referendume. Naftu i naftni posao učinio je uzrokom

procvata venezuelanskog gospodarstva. Nikad nije popuštao pod pritiscima te bi se

moglo reći kako je postajao jači kroz sve prepreke koje mu je opozicija postavljala.

Chavez je bio jedan od najkarizmatičnijih političara. Njegov antiamerikanizam može se

okarakterizirati kao borba slabijih s jačima što je u samoj suštini populizma, slabi protiv

elite. U nastavku rada bit će prikazan razvoj Venezuele u Chavezovo doba, odnosno

elementi kojima se on određuje.

4.1.2. Razvoj Venezuele u vrijeme populizma

Za prikazivanje razvoja u vrijeme populizma, bit će prikazani bitni elementi razvoja u

razdoblju Chavezove vladavine. Dakle, pikazano će biti vremensko razdoblje od 1999.

godine, kada je došao na vlast, pa do 2013. godine kada je smrt okončala njegovu

vladavinu.

Prvi element koji će biti prikazan je ekonomski rast. Kao što je rečeno na početku rada,

ekonomski rast mjeri se visinom i kretanjem bruto domaćeg proizvoda po glavi

stanovnika (BDP/pc). To je prikazano na grafikonu 1.

38

Grafikon 1: Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika Venezuele (u SAD dolarima) u

razdoblju od 1999. do 2013. godine

Izvor: Izrada studenta prema IMF, 2014.

Kao što se može vidjeti na grafikonu, prvih godina Chavezove vladavine došlo je do

pada BDP-a, odnosno smanjenja rasta. Pad u 2002. godini može se povezati s nemirima

u zemlji, odnosno sa štrajkom u državnoj naftnoj kompaniji Petroleus de Venezuela.

Rast nakon 2003. godine također se može povezati s istom kompanijom. Pošto su

svjetske cijene nafte porasle, Venezuelansko gospodarstvo je profitiralo time, odnosno,

Chavez je to iskoristio. 2008. godine započela je globalna kriza te je to usporilo

gospodarski rast. No, vidljivo je kako se 2011. gospodarstvo polako počinje oporavljati.

Iz prikazanog se može zaključiti kako je Chavezova vladavina povoljno utjecala na rast

gospodarstva u zemlji.

No, sam rast ne osigurava gospodaski razvoj. Do toga će se doći pregledom ostalih

elemenata za mjerenje gospodarskog razvoja. Sljedeća bitna stavka, koja omogućuje da

se bolje odredi da li neka zemlja ostvaruje razvoj, je siromaštvo koje je prikazano na

grafikonu 2.

0

2000000

4000000

6000000

8000000

10000000

12000000

14000000

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 151999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013

39

Grafikon 2: Omjer broja siromašnih prema nacionalnoj granici siromaštva (%

populacije) u Venezueli u razdoblju od 1999. do 2012. godine.

Izvor: Izrada studenta prema WB, 2014.

Kao što je vidljivo na grafikonu, nakon Chavezova dolaska na vlast, siromaštvo je bilo

u padu. Povećanje siromaštva 2003. može se pronaći u činjenici da su građani pokušali

štrajkom natjerati Chaveza na povlačenje, no on je svim štrajkašima u Petroleus de

Venezueli dao otkaz što je zasigurno povećalo postotak siromašnih. Nakon 2003.

godine, siromaštvo se smanjuje. Zbog svjetske krize ono se neznatno povećalo, no i

krajem Chavezove vladavine bilo je u padu. Može se zaključiti kako je Chavez ispunio

svoju populističku propagandu i smanjio siromaštvo u Venezueli. Dodatno je pomoglo i

to što je gospodarstvo bilo u rastu zbog nafte te je imao resursa kako da to i učini.

Nezaposlenost je sljedeći bitan element za mjerenje razvoja neke zemlje. te će biti

prikazana na grafikonu 3.

0

10

20

30

40

50

60

70

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012

40

Grafikon 3: Stopa nezaposlenosti u Venezueli (u postotku ukupne radne snage) od 1999.

do 2013. godine

Izvor: Izrada studenta prema IMF, 2014.

Dolaskom na vlast, Chavez je smanjio nezaposlenost. No, zbog istog razloga koji je

uzrkovao povećanje siromaštve, neuspjeli pokušaj štrajka radnika Petroleus de

Venezuele uzrokovao je i povećanje nezaposlenosti. Nakon štrajka, koji je bio 2003.

godine, nezposlenost je konstantno padala. Nakon 2008. godine, zbog globalne krize, se

povećala, no nakon 2010. pala je da bi nakon 2012. porasla, što možemo pripisati

nemirima u državi 2013. godine nakon Chavezove smrti. Chvez je uspio, uz siromaštvo,

smanjiti i nezaposlenost. To je vidljivo ako se usporedi 1990. i 2012. godina. Stopa

nezaposlenosti je znatno smanjena.

Sljedeći element razvoja, struktura gospodarstva, prikazan je na grafikonu 4.

0

2

4

6

8

10

12

14

16

18

20

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 151999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013

41

Grafikon 4: Struktura gospodarstva: poljoprivreda, industrija i usluge (% BDP-a)

Venezuele od 1999. do 2010. godine

Izvor: Izrada studenta prema WB, 2014.

S gornjega grafikona nauočljiviji je udio industrije u postotku BDP-a Venezuele. Viši je

od udjela usluga u postotku BDP-a. Može se zaključiti kako je Venezuela izvozno

ovisna o nafti koja joj donosi najveću dobit. Zbog svjetske krize, 2008. godine, udio

usluga u postotku BDP-a je povećan dok se udio industrije smanjio. Na kraju

promatranog razdoblha vidimo kako je industrija ponovno zauzela dominantnu ulodu u

udjelu BDP-a Venezuele. Poljoprivreda je neznatno oscilirala u Chavezovo vrijeme, te

je 2010. godine njen udio u postoku BDP-a porastao s obzirom na početak Chavezova

mandata, odnosno 1999. godine. Može se zaključiti kako je Venezuela zemlja u razvoju,

prema ovoj stavci, te kako se u Chavezovo vrijeme jako razvijala ponajviše zahvaljujući

industriji, odnosno nafti.

Sljedeća stavka koja pomaže pri mjerenju razvoja je zdravlje i kvaliteta zdravstvenih

usluga. Kada je opisivana vladavina Huga Chaveza, navedeno je kako je poboljšao

dostupnost zdravstva i onima najsiromašnijima. Na sljedećem grafikonu će to biti

prikazano.

0

10

20

30

40

50

60

70

1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

Poljoprivreda

Industrija

Usluge

42

Grafikon 5: Izdaci za zdravstvo u Venezueli (% BDP-a) od 1999. do 2012. godine

Izvor: Izrada studenta prema WB, 2014

Kao što je vidljivo na grafikonu, za vrijeme svoje vladavine, Chavez je za zdravstvo

odvajao između 5% do 6% BDP-a. Pri kraju njegove vladavine, izdaci su pali ispod 5%

bruto domaćeg proizvoda. Može se reći da su izdaci za zdravstvo bili u sredini s

obzirom kako, prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, visoko razvijena

zemlja poput Norveške za zdravstvo izdvaja oko 10% svog BDP-a. Izdaci za zdravstvo

tijekom Chavezove vladavine su se smanjili te se može reći kako je podbacio ako se

uzme u obzir kako populisti nastoje brinuti se za siromašnije slojeve. U nastavku rada

će to biti jasnije vidljivo. Dakle, prema ovom kriteriju, zemlja nije doživjela razvoj u

doba Chvezove vladavine.

Indeks humanog razvoja (HDI) je sljedeća stavka za mjerenje razvoja neke zemlje. Na

sljedećem grafikonu bit će prikazan indeks humanog razvoja Venezuele prema UNDP-

u, odnosno prema izvješću Razvojnog programa Ujedinjenih naroda.

0

1

2

3

4

5

6

7

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 141999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012

43

Grafikon 6: Indeks humanog razvoja za Venezuelu od 1980. do 2010. godine

Izvor: UNDP, 2014.

Iz gornjeg grafikona je vidljivo kako je u razdoblju od 2000. do 2010. indeks humanog

razvoja povećan. Prema tom indeksu, može se reći kako Venezuela ostvaruje razvoj za

vrijeme vladavine Huga Chaveza. S HDI indeksom od 0,748 Venezuela je u skupini

visokog indeksa ljudskog razvoja.

S obzirom na prikazane elemente razvoja, može se zaključiti kako je Venezuela

ostvarivala rast u doba Chavezove vladavine, no ne i razvoj, pošto su se izdaci za

zdravstvo smanjili tokom njegove vladavine. Da bi neka zemlja ostvarivala razvoj,

potrebno je da zadovolji navedene elemente za mjerenje razvoja. Bitnije za zaključiti je

da je Chavez uspio pokrenuti gospodarski rast u zemlji, no unatoč populističkoj

ideologiji, to je učinio na štetu siromašnih. Zbog takozvanog inata 2003. povećao je

nezaposlenost i siromaštvo u zemlji samo kako bi pokazao svoju moć.

44

4.2. Odrednice i utjecaj populizma na razvoj Brazila

U današnje vrijeme, Brazil je jedno od takozvanih nadolazećih gospodarstava zajedno s

Kinom, Indijom, Rusijom i Južnom Korejom, odnosno, Brazil je jedna od skupine

zemalja pod nazivom BRICS. Ovaj rad će analizirati populizam u Brazilu baš zbog te

činjenice. Bit će prikazano da li je populizam u Brazilu povećao njegov razvoj ili ga je

usporio. Na početku će biti prikazana pojava populizma u Brazilu.

4.2.1. Odrednice populizma u Brazilu

Populizam u Brazilu pojavio se 1930. godine dolaskom Getulia Vargasa na vlast.

Vargas je bio tradicionalni populist. Upotrebljavao je ekonomska i neekonomska oruđa

kako bi dobio najbolje rezultate za zadobivanje i zadržavanje autoritativne moći. Vargas

je bio diktator osam godina (1937.-1945.). Tradicionalnim, klasičnim populistom ne

čini ga to, već manipulacija mehanizama moći u cilju da utječe na javno mišljenje u

korist svog centraliziranog autoriteta kvalificira njegov cijeli period vladavine

populističkim. Vargas je bio na vlasti do 1945. Svoj drugi mandat na vlasti otpočeo je

1951. godine nakon što je izbran za predsjednika na demokratskim izborima. To

pokazuje kako je politička platforma tradicionalnih, klasičnih populista često

dugovječna. Tijekom svog drugog mandata Vargas je pokušao postići nemoguću

ravnotežu između vanjskih restrikcija, inflacije i svoje ulagačke strategije. No, nije

uspio. Došlo je do političke krize. Vargas je sam okončao svoj život 1954. godine zbog

optužba na račun moralnosti njegove vlade. No, Vargas je za sobom ostavio dva važna

nasljeđa populizma: 1. populistički um ima neizbježnu tedenciju u promicanju

centralizacije ekonomske moći, što vodi gospodarstvo prema nacionalizaciji i

pretjeranoj regulaciji privatnih aktivnosti; 2. institucionalna nerazvijenost koja dolazi s

nacionalizacijom i regulacijom, institucije koje postoje kako bi služile namjerama

vladajućeg, a ne obrnuto. Nakon Vargasove smrti 1954. godine pa sve do 1984. godine,

Brazil je oscilirao između populizma i konzervativizma, pa čak i njihove mješavine. No,

glavni je trend ipak ostao populizam, vjeran temeljima koje je Vargas postavio. Njegov

klasični populizam podrazumijeva da gospodarstvo treba biti vođeno u granicama

svojih financijskih ograničenja (Dornbusch, Edwards, 1991., str. 155.).

45

1984. godine na vlast je došao Jose Sarney. Do tada su konzervativci i populisti

iskoristili intervencionistički model kreiran i razvijen Vargasovim nasljeđem. Obje

strane su upotrijebile sva sredstva autoritarne moći da upravljaju gospodarstvom i utječu

na tržišne sile kako bi imali koristi od takve modificirane distribucije. Iako kroz različite

politike, konzervativci i populisti su dokazali nepovjerenje u tržišne sile kao pravog

puta da se postignu veća produktivnost, više nadnice i poštenija raspodjela dohotka i

bogatstva. Dakle, tada na vlast dolazi Sarney. Populizam u to vrijeme razlikuje se od

tradicionalnog populizma koji je bio prije 1980-ih godina. Sarney za vrijeme svog

predsjedavanja dopušta populizmu u zalasku4

da prevlada i dominira ekonomskim

politikama. Razlika između populizma u zalasku i tradicionalnog populizma je u

stupnju vještine manipuliranja ekonomskim oruđem. Tradicionalni populizam je

efikasniji u tome. Populizam na zalasku ima tedenciju pribjeći ekstenzivnim kontrolama

gospodarstva što naposlijetku producira jako malo trajnih efekta, ali kreira dramatične

posljedice u terminima makroekonomskih neravnoteža. Sarney je pokušao s tri plana

poboljšati brazilsko gospodarstvo. U tome nije uspio. Sva tri pokušaja imala su mane u

svojim dijagnozama ekonomske krize i rješenjima za nju. Ta kriza je proizašla iz

nasljeđenog intervencionističkog modela (Dornbusch, Edwards, 1991., str. 165.).

Prethodni odlomci su dali uvid u populističko nasljeđe Brazila. Iako je Vargas zasigurno

najzačajniji populist u povijesti Brazila, ovaj rad će pobliže promotriti vladavinu

populista Luiza Inácia da Silve pošto je Brazil u Lulino doba doživio najznačajniji

procvat gospodarstva.

Luiz Inácio da Silva, poznat pod nazivom Lula (rođen 27. listopada 1945.), je brazilski

političar koji je obnašao predsjedničku dužnost od 2003 do 2011. godine. Dok je radio u

tvornici, pridružio se sindikatu metalaca. 1972. godine napustio je tvornicu kako bi

radio puno vrijeme u sindikatu, u pravnom odijeljenju do 1975. kada je bio izabran za

predsjednika sindikata. Taj položaj privukao je pozornost nacije pošto je pokrenuo

pokret za povećanjem nadnica kao opoziciju gospodarskoj politici vojnog režima.

Kampanja je naglašena serijama štrajkova od 1978. do 1980. godine te je kulminirala

4 Na engleskom aging populism

46

Lulinim uhićenjem i optužbom za kršenje zakona o nacionalnoj sigurnosti. Iako je bio

uhićen i osuđen na zatvor u trajanju tri i pol godine, vojni vrhovni sud oslobodio ga je

sljedeće godine. Kao utemeljteljski član Radničke stranke (Partido dos Trabalhadores),

Lula se prvi puta kandidirao za političku funkciju kao kandidat svoje stranke za

guvernera države Sao Paula 1982, završivši na četvrtom mjestu. Kasnije je vodio

nacionalne pokušaje u korist direktnih izbora za predsjednika organiziravši masovne

prosvjede u glavnim gradovima države 1983. i 1984. godine. Ohrabren popularnošću i

karizmom, Lula je izabran u nacionalnu komoru zamjenika 1986. kao federalni

zamjenik iz Sao Paula. Lula je 1989. bio predsjednički kandidat radničke stranke, no

izgubio je od Fernanda Collora de Mella. Lula je i 1994. i 1998. bio predsjednički

kandidat svoje stranke, no oba puta je završio na drugom mjestu zbog Fernanda

Henriquea Cardosa. Na predsjedničkim izborima 2002. usvojio je pragmatičniju

platformu; iako je ostao posvećen ohrabrivanju osnovne participacije u političkim

procesima, poslovnim liderima je obećao kako će raditi s Međunarodnim monetarnim

fondom kako bi ostvario fiskalne ciljeve. Lula je porazio Josea Serru osvojivši 61,5%

glasova. Nakon stupanja na vlast u siječnju 2003., Lula je tražio način kako da poboljša

gospodarstvo, provede socijalne reforme i zaustavi korupciju vlade (Encyclopedia

Britannica, 2013.b).

Lula da Silva okreće brazilsku politiku ulijevo. Učestalo se protivi politici SAD-a, a

osobito stvaranju FTAA5. Zauzima se za blisku suradnju sa zemljama Latinske Amerike

i članicama MERCOSUR-a. Osobito se zauzimao da se u MERCOSUR primi

Venezuela (2006.) s čijim je predsjednikom Chavezom u dobrim odnosima. Surađuje s

arapskim i afričkim narodima. Za prvog Lulina mandata smanjena je inflacija, porastao

je BDP, promoviralo se obrazovanje i izdvajala znatna sredstva za socijalna pitanja

(Kos-Stanišić, 2009., str. 174.).

2006. godine, kako se kraj njegova mandata približio, gospodarstvo je raslo i stope

siromaštva u Brazilu su značajno pale. Međutim, mnogi Brazilci osjećali su kako Lula

5 The free trade area of the Americas (slobodna zona trgovine među Amerikama) je bio pokušaj da se

stvori neoliberalni slobodno trgovinski sporazum između zemalja Sjeverne, Srednje i Južne Amerike

(osim Kube). Venezuela, Argentina, Bolivia, i Brazil bili su žestoki protivnici tog sporazuma. 2004.

godine pregovori o FTAA su napušteni. (Global Exchange, 2011.)

47

nije učinio dovoljno kako bi poboljšao javno obrazovanje ili smanjio kriminal. Štoviše,

Lulino obećanje kako će se boriti protiv korupcije vlade postalo je upitno 2005. godine

kad su članovi njegove stranke optuženi za podmićivanje i ilegalno financiranje

kampanje. Predsjednik nije bio uključen, no skandal je naškodio njegovoj popularnosti.

U prvom krugu predsjedničkih izbora 2006. godine, Lula nije sakupio dovoljno glasova

kako bi odmah pobijedio. Unatoč tome, u drugome je krugu s lakoćom porazio svog

protivnika Geralda Alckmina pripadnika brazilske socijaldemokratske stranke

(Encyclopedia Britannica, 2013.b).

I brazilsko gospodarstvo i Lulina popularnost nastavili su rasti tijekom njegova drugog

mandata, te su nova nalazišta nafte u porječju Santosa donijela obećavajuću budućnost

za zemlju, koja je izgledala još sjajnije kad je Rio de Janeiro izabran kao domaćin

ljetnim olimpijskim igrama 2016. godine. Pošto mu je ustavom zabranjena kandidatura

za treći uzastopni mandat, Lula je osobno izabrao šeficu svog osoblja, Dilmu Rousseff

kao nasljednicu. Obećavajući proširiti Luline politike, Rousseff je prošla prvi krug

izbora da bi u drugome krugu uvjerljivo odnijela pobijedu protiv Serre te time postala

prva predsjednica Brazila (Encyclopedia Britannica, 2013.b).

Lula je svoj predsjednički put počeo s mjesta predsjednika sindikata metalaca.

Posjedovao je karizmu i hrabrost, koja je nakon početnih neuspjeha, 2003. napokon bila

nagrađena kada je postao predsjednikom. Njegovi ciljevi bili su, moglo bi se reći,

ambiciozni. Uhvatio se u koštac sa smanjivanjem siromaštva, korupcije te poboljšanjem

obrazovanja. Te ciljeve je i ispunio. U nastavku rada će to biti i prikazano.

4.2.2. Razvoj Brazila u vrijeme populizma

U nastavku će biti analizirani odabrani elementi razvoja u vrijeme kada je Lula bio na

vlasti. Njima će se vidjeti na koji način je Lula poboljšao situaciju u zemlji i da li je ona

ostvarila i rast i razvoj ili samo rast. Moguće da je nijedno od navedenog. No, u

prethodnom odjeljku je rečeno kako je u Lulino doba porastao bruto domaći proizvod,

te se može očekivati barem rast.

48

Na grafikonu 7 bit će prikazan bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u Brazilu

koji, kao što je već rečeno, mjeri rast neke zemlje.

Grafikon 7: Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika Brazila (u SAD dolarima) od

2003. do 2010. godine

Izvor: Izrada studenta prema IMF, 2014.

Na gornjem grafikonu je vidljivo kako je u razdoblju vladavine jednog od najomiljenijih

brazilskih političara, Luiza Inácia Lule da Silve, Brazil doživio gospodarski rast. On je

bio ometen samo nakon 2008. godine zbog gospodarske krize, no već 2010. nastavlja se

uspinjati. Lula je, dakle, uspio poboljšati gospodarstvo zemlje i omogućiti njegov rast te

prosperitet stanovništvu.

U svijetu je već poznato „famozno“ brazilsko siromaštvo i favele, siromašne,

prenapučene četvrti Brazila. Kao što je na početku cjeline navedeno, Lula se uhvatio u

koštac s problemom siromaštva. Na grafikonu 8 prikazan je njegov učinak.

0

2000000

4000000

6000000

8000000

10000000

12000000

1 2 3 4 5 6 7 8 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

49

Grafikon 8: Omjer broja siromašnih prema nacionalnoj granici siromaštva (%

populacije) u Brazilu od 2005. do 2009. godine

Izvor: Izrada studenta prema WB, 2014.

Dakle, iz gornjeg grafikona možemo zaključiti kako je Lula uspio. Za svoje vladavine

smanjio je omjer broja siromašnih u postotku populacije za 10%. Prema tome, može se

reći da Brazil ostvaruje razvoj, no taj zaključak ovisi o sljedećim elementima.

Već je ranije rečeno o Lulinoj brizi za radnike i prava radnika.Neki su se zbog toga

bojali njegova dolaska na vlast smatrajući njegove ideje socijalističkima i radikalnima.

Na grafikonu 9 prikazana je stopa nezaposlenosti u Brazilu.

0

5

10

15

20

25

30

35

1 2 3 4 52005 2006 2007 2008 2009

50

Grafikon 9: Stopa nezaposlenosti u Brazilu (u postotku ukupne radne snage) od 2003.

do 2010. godine

Izvor: Izrada studenta prema IMF, 2014.

Iz gornjeg grafikona vidljjivo je kako u doba vladavine Luiza Inácia Lule da Silve

nezaposlenost pada. S više od 12% u 2003. godini pala je na oko 7% 2010. godine.

Pošto je nezaposlenost pala, može se reći da je i ovaj element zadovoljen te prema

njemu Brazil otvaruje razvoj.

Sljedeći element za određivanje razvoja je struktura gospodarstva koja je prikazana na

grafikonu 10.

0

2

4

6

8

10

12

14

1 2 3 4 5 6 7 82003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

51

Grafikon 10: Struktura gospodarstva: poljoprivreda, industrija i usluge (%BDP-a)

Brazila od 2003. do 2010. godine

Izvor: Izrada studenta prema WB, 2014.

Za Luline vladavine vidimo kako je udio usluga u postotku BDP-a porastao kao i

industrije. Udio poljoprivrede je u silaznoj putanji. Može se reći kako Brazil u Lulino

doba ostvaruje razvoj.

Osim što se uhvatio u koštac sa siromaštvom, već ranije je spomenuto kako je Lula

ulagao u poboljšanje zdravstva i njegove dostupnosti svim slojevima društva. Na

grafikonu 11 prikazano je koliki je postotak BDP-a izdvajao u te svrhe.

0

10

20

30

40

50

60

70

80

2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

Poljoprivreda

Industrija

Usluge

52

Grafikon 11: Izdaci za zdravstvo u Brazilu (% BDP-a) od 2003. do 2010. godine

Izvor: Izrada studenta prema WB, 2014.

Iz BDP-a, Lula je za zdravstvo početkom svog mandata izdvajao oko 7% dok je na

kraju mandata taj postotak iznosio 9%. Također, i prema ovome kriteriju može se reći

kako Brazil ostvaruje razvoj.

Sljedeći kriterij razvoja je indeks humanog razvoja (HDI) čije razine su prikazane na

grafikonu 12.

0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

1 2 3 4 5 6 7 82003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

53

Grafikon 12: Indeks humanog razvoja za Brazil od 1980 do 2010. godine

Izvor: UNDP, 2014.

S indeksom humanog razvoja od 0,730 UNDP svrstava Brazil među zemlje visokog

humanog razvoja. Na gornjem grafikonu je vidljivo kako se indeks ravnomjerno

povećavao od Lulina stupanja na čelo države 2003. pa do 2010 godine. Također se iz

grafikona može iščitati kako se kretanje indeksa usporilo 2000. godine, no i dalje su

njegove razine visoke. Zbog toga, može se zaključiti kako Brazil i prema ovome

kriteriju ostvaruje rast.

Dakle, Brazil u vrijeme predsjedničkog mandata Luiza Inácia Lule da Silve ostvaruje i

rast i razvoj. Populistička politika Lule uspjela je unaprijediti brazilsko gospodarstvo i

utjecati na to da je ono danas jedno od najperspektivnijih gospodarstava u svijetu.

54

4.3. Odrednice i utjecaj populizma na razvoj Perua

Najpoznatiji peruanski populist, svakako jedan od, je Alberto Fujimori. Prihvativši

neoliberalne koncepte, Fujimori je ujedno i primjer neopopulista. da bi se razumijelo

kako je došlo do pojave neopopulizma u Peruu, bit će dan kratak prikaz razdoblja

populizma u toj zemlji.

4.3.1. Odrednice populizma u Peruu

Populizam se u Peruu javlja 1930.-ih godina kako bi ispunio potrebu za modernijom,

inkluzivnom politikom za mase. Stari režim nije više mogao odgovarati jakim

društvenim i ekonomskim promjenama koje je donijela urbanizacija nakon I. svjetskog

rata. Stara politička elita moralno je i politički bankrotirala. U ranim 1930.-ima pojavile

su se dva jaka populistička pokreta, Alianza popular revoluvionaria americana (APRA),

stranka koju je vodio Victor Raul Haya de la Torre te izborni stroj koji je vodio Luis M.

Sanchez Cerro. Te dvije natjecateljske kampanje ušle su u novo doba, iako su populisti

bili ušutkani sredinom desetljeća od strane vojske i reakcijskih snaga. Pet desetljeća

kasnije, Peru je iskusio ponovnu pojavu populizma dolaskom vlade Aprista vođene od

strane Alana Garcie (1985.-1990.). Garcia je zamijenio prethodna dva režima s

populističkim tedencijama, Revolucionarnu vladu oružanih snaga, koja je deskreditirala

samu sebe u kasnim 1970.-ima, i drugi predsjednički mandat Fernanda Belaunde

Terryja (1980.-1985.) koji je završio predsjedavajući nad promašenom tehnokracijom.

Nakon Alana Garcie, na vlast je došao neopopulist Alberto Fujimori, koji je obnašao

dužnost predsjednika dva mandata (Coniff, 2012., str.110.).

Ovaj rad će se fokusirati na razdoblje predsjedništva Alberta Fujimorija pošto je on

primjer kako neopopulističke politike mogu zastrašujuće podbaciti. Kao što je već

navedeno, Aberto Fujimori bio je predsjednik Perua od 1990. pa do 2000. godine. Kako

su u 1989. godini terorizam i hiperinflacija potresale Peru, Fujimori je počeo ciljati na

mjesto predsjednika kao čelnik nove stranke „Promjena 90“. Njegova uspješno

ukorijenjena kampanja brzo je privukla pažnju zbog njegovog japanskog nasljeđa i

populističke retorike, uključujući i kritiku politike ekonomskih šokova koju je

55

zagovarao njegov protivnik, konzervativni kandidat i novelist Mario Vargas Llosa. U

lipnju 1990. godine, Fujimori je pobijedio Llosu na ponovnim izborima s 56.5%

glasova. Međutim, 8. kolovoza, manje od dva tjedna nakon preuzimana položaja,

Fujimori je naložio oštre mjere koje je ranije osudio, uključujući i podizanje cijene

goriva za 3000 posto. Politika, popularno nazvana „Fujishock“, izbrisala je inflaciju, ali

je uzrokovala probleme siromašnima (Encyclopedia Brittanica, 2013.c).

Iako je u svojoj izbornoj kampanji Fujimori obećao da nikad neće pokleknuti pod

neoliberalizmom i šok terapijom, poput onih MMF-a i Svjetske banke, nakon što je

izabran, Fujimori je otpočeo svoj period upravljanja u drugoj polovici 1990.-ih s

gospodarskim mjerama koje su kasnije nazvane „Fuji- šok“. Fujimori je implementirao

jednu od najradikalnijih i najbržih gospodarskih prilagodbi u Latinskoj Americi.

Nacionalna valuta koja je kreirana 1985., inti, zamijenjena je nuevo sol valutom koja je

vrijedila milijun intija. Vlada je također otpočela isplaćivati vanjski dug i zaustavila

subvencioniranje i kontroliranje cijena i produkcije. Te mjere su jako pogodile

gospodarstvo. Neizbježne posljedice bile su povećanje cijena i nezaposlenosti. Situacija

je postala loša tako da su povećano siromaštvo, pothranjenost, loši sanitarni uvjeti i

jedva dovoljno javno zdravstvo, vratile natrag neke epidemije koje su se smatrale

iskorijenjenima od devetnaestog stoljeća, kao što su malarija, žuta groznica, tuberkuloza

i kolera. Iako je pretrpjelo veliki danak zbog ˇFuji- šoka“ , gospodarstvo se stabiliziralo

do 1994., inflacija je suspregnuta i međunarodna ulaganja su se povećavala (Boesten,

2010., str.34.).

U travnju 1992., vidno frustriran legislaturom koja je podupirala samo neke od njegovih

programa, Fujimori je iscenirao vlastiti puč s podrškom vojske. Zatim je proglasio

državnu uzbunu, raspustio Kongres i pozvao na novi ustav (proglašen 1993.).

Fujimorijevi politički saveznici su zatim osvojili većinu legislativnih mjesta koji su

dopustili predsjedniku da neometano vlada (Encyclopedia Britannica, 2013.c).

Na gospodarskoj fronti, provodio je neoliberalne politike kao što su privatiziranje

državnih rudnika i komunalnih tvrtki. Fujimorijeva vlada također je provodila kampanje

protiv pobuna na raznim frontama, uključujući naoružavanje seljaka i provođenje tajnih

56

vojnih suđenja osumnjičenim teroristima. Fujimori je preuzeo zasluge za uspjeh

programa, uključujući i zatočenje Abimaela Guzmana Reynosoa, vođe „Sendero

Luminoso“ (svijetli put) 1992., pobunjeničkog pokreta. Sredinom 1990-ih, Fujimorijeva

žena, Susana Higuchi, javno ga je optužila da je korumpiran i nedemokratičan.

Kandidirala se protiv njega na izborima 1995. godine, no pošto je Fujimori ranije donio

zakon koji brani bliskoj rodbini predsjednika da se kandidira na to mjesto, odmah je bila

isključena iz utrke. (Encyclopedia Britannica, 2013.c).

U međuvremenu Vladimiro Montesinos, čelnik tajne policije u zemlji i Fujimorijev

najbliži savjetnik, povećao je svoj utjecaj u vojsci i upotrijebio tajnu policiju kako bi se

infiltrirao u opozicijske političke stranke, podmićivao je legislatore i izborne

dužnosnike, ušutkao medije, ponevjerio i preusmjerio državne financije, zlostavljao

ljudska prava, uključujući ilegalna uhićenja i mučenja. Mnogi Peruanci zatim su

opružili Fujimorija da je odobrio te akte i uništio bitne dokaze iako je on sam zanijekao

te optužbe. Fujimori je zatražio kontroverzan treći mandat 2000. nakon što je raspustio

visoke suce koji su proglasili njegovu kandidaturu neustavnom. Glavni protivnički

kandidat, Alejandro Toledo, povukao se iz finalne runde izbora prozvavši je

ponevjerenom. Tako je Fujimori pobijedio na izborima bez protivnika, ali se susreo s

optužbama od strane Organizacije Američkih država, vlade Sjedinjenih Američkih

Država i sve većim brojem Peruanaca. Njegova vlada je pala kasne 2000. godine, kada

je prikazan video na kojem Montesinos podmićuje kongresmena. Između rastućih

optužbi za korupciju, Fujimori je napustio Peru, naposlijetku stigao u Japan gdje je

objavio svoju ostavku. Peruanska legislatura ju je odbila i formalno izglasala

izbacivanje Fujimorija iz ureda proglasivši ga „moralno nepodobnim“. Kako su

peruanski dužnosnici istraživali optužbe protiv Fujimorija, uključujući i navode kako je

bio uključen u ubojstva više od dvadesetak ljudi od strane odreda smrti, japanska vlada

izjavila je 2001. godine kako on ima dvojno peruansko i japansko državljanstvo te je

odbila ponovljene molbe za izručenjem (Encyclopedia Britannica, 2013.c).

U međuvremenu, Fujimori je nastavio utjecati na poslove Perua iz inozemstva. 2005.

otputovao je u Čile nadajući se sudjelovanju na predsjedničkim izborima 2006. godine,

iako mu je bilo zabranjeno kandidirati se do 2011. Pri dolasku je uhićen prema zahtjevu

57

Perua. Njegovo traženje da se 2006. pojavi na izborima je kasnije odbijeno od strane

peruanskog izbornog tribunala. U 2007., dok je još bio zatočen u Čileu, Fujimori se

bezuspješno natjecao za mjesto u japanskom parlamentu. U rujnu 2007. čileanski

Vrhovni sud odobrio je njegovo izručenje Peruu, završivši tako razvučenu legalnu bitku.

Dan nakon presude, Fujimori je vraćen u svoju domovinu gdje se suočio s optužbama za

korupciju, otmicu i ubojstvo (Encyclopedia Britannica, 2013.c).

U prosincu 2007., osuđen je za naručenje ilegalnog pretresa kuće Montesinosove

supruge 2000. godine te je kažnjen i osuđen na šest godina zatvora zbog zlouporabe

moći. Fujimoriju se nastavilo suditi u Limi za ozbiljnije optužbe kršenja ljudskih prava

povezanih s vremenom njegova predsjedavanja. U travnju 2009., nakon

petnaestomjesečnog suđenja, Fujimori je proglašen krivim za zapovjedanje vojnim

odredima smrti i njihovim ubojstvima i otmicama tokom Fujimorijeva predsjedavanja.

Za to je osuđen je na dvadeset i pet godina zatvora. Treća optužba došla je u srpnju

2009. kada je peruanski Vrhovni sud proglasio Fujimorija krivim za prebacivanje

milijuna dolara državnih financija Montesinosu dok je bio predsjednik. Fujimori je time

osuđen na dodatnih sedam i pol godina zatvora. U rujnu 2009, na svom četvrtom

suđenju otkako je izručen Peruu, Fujimori je proglašen krivim prema optužbama za

ilegalno prisluškivanje i podmićivanje te je osuđen na dodatnih šest godina zatvora

(Encyclopedia Britannica, 2013.c).

Alberto Fujimori je primjer kako neki populisti provode svoju politiku nauštrb naroda

čiji glas predstavljaju. Fujimori je svojim ekonomskim potezima izbrisao inflaciju, no

ujedno je uzrokovao probleme najugroženijim slojevima društva. Provodio je svoju

samovolju te mijenjao ustav kako bi bio na vlasti čim duže. Iscenirao je puč kako bi

neometano vladao. Narod se napokon pobunio 2000. godine te smijenio Fujimorija. Na

kraju je Fujimori osuđen za zločine nad peruanskim narodom, kao što su kršenje

ljudskih prava, podmićivanje te ponevjeru. Svojom karizmom dospio je na

predsjedničko mjesto, a lukavošću se tamo tako dugo zadržao.

U nastavku će biti prikazane odrednice razvoja u Fujimorijevo vrijeme, odnosno da li se

Peru u tom razdoblju razvijao te na koji način.

58

4.3.2. Razvoj Perua u vrijeme populizma

Ranije je navedeno kako je Fujimori povećao cijene goriva kako bi zemlju izvukao iz

hiperinflacije. U tome je i uspio, no na štetu ugroženih društvenih sukupina kao što će

biti prikazano u nastavku.

Prvi element za prikazivanje razvoja je bruto domaći proizvod koji pokazuje rast neke

zemlje, Perua na grafikonu 13.

Grafikon 13: Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika Perua (u SAD dolarima) od

1990. do 2000. godine

Izvor: Izrada studenta prema IMF, 2014.

Iz gornjeg grafikona je vidljivo kako su mjere koje je Fujimori donio pomogle Peruu, ali

tek nakon 1994. godine kada se gospodarstvo oporavilo. S obzirom da bruto domaći

proizvod oscilira, makar je 2000. u odnosu na 1990. godinu veći, Peru ne ostvaruje rast.

Kao što je navedeno na samome početku rada „pod razvojem se tradicionalno

0

500000

1000000

1500000

2000000

2500000

3000000

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 111990 1991 1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000

59

podrazumijeva sposobnost ekonomije jedne zemlje čija je početna ekonomska situacija

dugo bila manje ili više statična da generira i održi godišnji rast svog bruto nacionalnog

dohotka (GNI) po stopi od 5% do 7% ili više“. Peru je ostvarivao rast do 1997. godine,

no nakon toga se rast usporio, a BDP smanjio. Dakle, Peru ne ostvaruje rast, a bez rasta

ne može ostvarivati razvoj.

Na sljedećem grafikonu, grafikonu 14, prikazana je stopa nezaposlenosti u Peruu u

razdoblju Fujimorijeve vladavine.

Grafikon 14: Stopa nezaposlenosti u Peruu (u postotku ukupne radne snage) od 1990.

do 2000. godine.

Izvor: Izrada studenta prema IMF, 2014.

Vidljivo je kako Fujimori nije uspio smanjiti nezaposlenost. Nezaposlenost ona oscilira

te je na kraju njegova mandata na gotovo jednakoj razini kao i početkom mandata.

0

2

4

6

8

10

12

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 1990 1991 1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000

60

Osim nezaposlenosti, bitna stavka razvoja neke zemlje je i struktura gospodarstva kako

bi se vidjelo da li je ona razvijena ili ne. To je prikazano na grafikonu 15.

Grafikon 15: Struktura gospodarstva: poljoprivreda, industrija i usluge (%BDP-a) Perua

od 1990. do 2000. godine

Izvor: Izrada studentice prema podacima WB, 2014.

Na grafikonu 15. prikazani su udjeli poljoprivrede, industrije te usluga kao postotak

BDP-a. Vidljivo je kako je udio usluga u BDP-u pao, dok se udio industrije povećao, a

poljoprivrede ostao isti. Može se reći kako Peru nije ostvario razvoj pošto su udjeli

sektora u BDP-u gotovo isti. Umjesto da udio udio usluga raste, što bi pokazalo da

ostvaruje razvoj, on je pao. Fujimori nije uspio poboljšati gospodarstvo Perua i to je

vidljivo iz grafikona.

Sljedeća bitna stavka razvoja je zdravstvo. Na grafikonu 16. bit će prikazani izdaci za

zdravstvo u Fujimorijevom Peruu.

0

10

20

30

40

50

60

70

1990 1991 1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000

Poljoprivreda

Industrija

Usluge

61

Grafikon 16: Izdaci za zdravstvo u Peruu (% BDP-a) od 1995. do 2000. godine

Izvor: Izrada studenta prema WB, 2014.

Alberto Fujimori je na zdravstvo cijeli svoj mandat izdvajao između 4,3% i 4,9% BDP-

a. Taj postotak je malen, te se može zaključiti kako Alberto Fujimori nije ulagao u

zdravstvo koliko je mogao. 1997. izdvajanja za zdravstvo su smanjena usprkos činjenici

kako je BDP u tom razdoblju bio na najvišoj razini. Istina je, dakle, preuzimavši

neoliberalne agende, neopopulist najčešće zakida one najugroženije kojima bi u teoriji

trebao pomoći. Barem je takav slučaj kad se govori o Fujimoriju.

U nastavku, na grafikonu 17 prikazan je HDI Perua kao sljedeći element za određivanje

razvoja neke zemlje.

4

4,1

4,2

4,3

4,4

4,5

4,6

4,7

4,8

4,9

5

1 2 3 4 5 61995 1996 1997 1998 1999 2000

62

Grafikon 17: Indeks humanog razvoja za Peru od 1980. do 2010. godine

Izvor: UNDP, 2014.

Prema HDI ili indeksu humanog razvoja, Peru je rangiran u zemlje visokog humanog

razvoja danas, s indeksom 0,741. U Fujimorijevo vrijeme on se kretao od 0,619 do

0,679 što je svrstavalo Peru zemlju niskog humanog razvoja.

Za prikaz siromaštva u vrijeme Fujimorijeve vladavine nije bilo dovoljno podataka, no i

bez te stavke, može se reći kako Peru nije ostvarivao ni rast ni razvoj. Razlog tome je

neuspješno vođenje neopopulizma. Fujimori je primjer kako je teško uskladiti

neoliberalizam i populizam. Venezuela i Brazila smanjile su siromaštvo i nezaposlenost,

odnosno su to učinili populisti Chavez i Lula, te su donjeli gospodarski rast zemljama,

dok je u Lulino doba Brazil doživio razvoj. Usporedivši izdvajanje Lule za zdravstvo,

vidljivo je kako su izdvajanja Chaveza i Fujimorija manja. Untoč tome što podataka o

stopi siromaštva u Fujimorijevo doba nema, iz prethodnog odjeljka moglo se zaključiti

kako je ono bilo veliko s obzirom na devalvaciju valute i drastično povećanje cijena,

odnosno zbog takozvanog Fuji- šoka. Dakle, na kraju ove cjeline može se zaključiti

kako Peru u doba populizma nije ostvarivao ni rast ni razvoj, Venezuela je ostvarivala

rast, a Brazil i rast i razvoj. U nastavku rada bit će rečeno o perspektivi i izazovu

populizma u globalizaciji.

63

5. PERSPEKTIVE I IZAZOVI POPULIZMA U GLOBALIZACIJI

Populizam je, kao što je u ranije navedeno, definiran kao ideologija koja zagovara

suverenu vladavinu naroda kao homogenog tijela. Narod, koji se osjeća frustrirano i

nezadovoljno, svoje nade polaže u karizmatičnog političara koji će prenijeti njihov glas.

Populizam se od demokracije razlikuje po tome da će populisti zaista i nastojati ostvariti

obećanja koja su dali narodu. Globalizacija je, kao što je poznato, proces kojim se u

današnjem svijetu postupno ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ljudi i ideja među

različitim državama, cijelim svijetom.

Proces globalizacije produbljuje jaz između bogatih i siromašnih. Bogati se sve više

bogate dok su siromašni sve siromašniji. Perspektiva populizma u takvom svijetu je da

može postati jači i izraženiji. Mnoge svjetske organizacije, poput WTO-a, UN-a i

MMF-a ne uspijevaju ostvariti ciljeve koje su zacrtale, ne uspijevaju smanjiti

siromaštvo i poboljšati uvjete života i pomoći gospodarstvu u najsiromašnijim

zemljama. Svoje nezadovoljstvo ljudi izražavaju putem prosvjeda koje možemo

okarakterizrati populističkima pošto na taj način ljudi žele zaštititi svoje interese.

Antiglobalizacijski prosvjedi su sve glasniji, a nezadovoljstvo sve jače. Populizam u

takvim uvjetima može opstati, no tu se javlja i izazov. Kako se natjecati sa sve

razvijenijim zemljama, sa sve jačom konkurencijom te istovremeno misliti na dobrobit

najugroženijih skupina u zemlji? Izazov populizma je, dakle, uvođenje novog smjera i

usvajanje ekonomskih politika koje će pomoći razvoju zemlje, najugroženijim

skupinama te svim stanovnicima u konačnici. Neopopulizam je pokušaj da se suoči s

globalizacijom.

Prije više od tri desetljeća, „imperativi globalizacije“ potakli su serije reformi

institucionalnoj formi države i politika koje ona sadrži. Te promjene uključuju

liberalizaciju trgovine i financija, promjenu makroekonomske strategije privilegiranu za

borbu protiv inflacije, regulaciju raznih sferi ekonomskih aktivnosti kako bi se stvorilo

manje glomazno regulatorno okruženje koje može efektivnije pomoći tvrtkama u

produktivnosti, inovacijama, diversifikaciji i fleksibilnosti te „marketizacija države“

koja implicira pomak prema s riješenjima koja smanjuju loše afekte provizija socijalne

64

pomoći koje iscrpljuju fiskalne resurse države stvarajući pritom nedovoljno fleksibilnu

radnu snagu. Ukratko govoreći, te reforme odgovaraju neoliberalnom restrukturiranju

odnosa država-društvo koje se od sredine 1970-ih godina nejednako razvijalo na

globalnoj razini (Taylor 2010., str. 40).

Dakle, države nastoje što bolje racionalizirati, reformirati svoju potrošnju na socijalnu

pomoć kako bi radna snaga bila fleksibilnija. Na to ih potiče sve već konkurencija

nastala povezivanjem svijeta. Populizam se mora mijenjati kako bi ostvario svoje

ciljeve, no i dalje će postojati onaj sukob između jačih i slabijih. Kao što je prikazano u

prethodnim cjelinama, neopopulizam nije uspio u svom nastojanju da implementira

neoliberalne politike. Na primjerima Perua je vidljivo kako je neopopulizam podbacio.

Populizam, da opstane u uvjetima globalizacije, treba mijenjati svoje politike. No, iako

ih promijeni, bit će ih teško provesti u djelo pošto, zbog procesa globalizacije, svijet

postaje međusobno povezan i umrežen. On je umreženo globalno selo u kojemu glavnu

riječ vode globalni igrači (global players), kao što su multinacionalne korporacije,

banke, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, velesile (Milardović, 2004., str.

154.).

Globalizacija je još više ojačala „elitu“. Teško je suprotstaviti se globalnim igračima jer

sankcije koje one mogu nametnuti zemlji koja im se usprotivi i restrikcije, mogu biti

velike ako uzmemo u obzir da je tu riječ i o MMF-u i Svjetskoj banci. Populizmu nije

strano boriti se protiv „elite“, no to postaje sve opasniji zadatak pošto „elita“ postaje sve

jača.

Poznato je kako se u današnje vrijeme vode ratovi zbog nafte. Naftni lobiji su elita

protiv koje se rijetko tko može boriti. Poznato je da na području naftne energije i

bankovnog kapitala, koji se ne iscrpljuje unutar okvira nacionalne države kao dio

nacionalnog bogatstva, oni jači i gladniji za energijom i voljom uvećavanja novčanog

blaga posežu za tim izvorima i preko granica svojih nacionalnih država. To su velike

nacionalne države i njihovo naftaško novčarske kompanije i činile tijekom 20. stoljeća,

a čine to na različite načine i danas, u kontekstu procesa globalizacije. Te su države

65

tijekom prošlih stotinu godina nastojale „osigurati kontrolu nad svjetskim zalihama

nafte“ i novčanim tokovima (Milardović, 2004., str. 155).

Logično je za zaključiti kako će se to događati i dalje. Poznato je kako SAD drži većinu

svjetskih zaliha nafte te ni ne čudi što su neki populisti Latinske Amerike izrazili

antiamerikanizam tokom svoje vladavine. Već je ranije u radu navedeno kako je Chavez

jedan od njih.

Milardović (2004, str. 162.) spominje „Globalni naftni i financijski lobi“- lobi koji

pokušava utjecati na ponašanje nacionalnih država i vlada, čineći sve da te vlade i

države podredi svojim interesima, radeći na demontaži politika nacionalnih država. Taj

je lobi uvijek stajao kao prepreka europskim vladama u pokušaju izvoza nuklearne

tehnologije u zemlje trećega svijeta, što se kosilo s interesima lobija.

U današnje vrijeme pokušaji populizma da se udupru globalizaciji nazvani su

antiglobalizacija. Antiglobalizacija je odbijanje globalizacije kao dominantnog procesa

suvremenog svijeta. Izražena je u obliku različitih populističkih akcija i pokreta

smještenih u shemi lijevo- desno. Može se definirati kao heterogeni populistički

prosvjed protiv dominacije globalnih igrača, odnosno antikorporativni populizam

(Milardović, 2004., 184.str.).

Obilježje antiglobalizacijskih kretanja je i međusobno prožimanje i utjecanje desnice na

ljevicu. Prihvaćeni su utjecaji nove desnice na ljevicu što se tiče ideja slobodne trgovine

i slobodnog tržišta, kritike liberalne ideologije kao pokretača globalizacije i kapitalizma.

Radikalna populistička ljevica u kritici globalizacije zastupa ideju solidarnosti, odnosno

globalnu razmjenu kultura i ideja. Ona je okrenuta kritici najnovijeg imperijalizma.

Njene antiglobalističke akcije usmjerene su protiv MMF-a i WTO-a. Ona je

predstavljena u pokretu PGA (Peoples Global Action) koji se bavi odgovorom na

izazove gospodarske globalizacije. Edward Goldsmith je jedan od članova i ideologa

nove desnice te je čelnik IFG-a (International Forum on Globalisation). Goldsmith je

sudjelovao na kontrakonferenciji WTO-a u Seattleu te je rekao da je odgovor na

globalizaciju u formiranju naziva, riječi odnosno u prisvajanju, primjerice „naše

66

vlasništvo“, „naša država“, „naša globalna ekonomija“ što je u suprotnosti globalnom

kapitalu koji nema svoju „domovinu“., globalnoj ekonomiji i denacionalizaciji države te

novom svjetskom poretku i „novom tajnom ustavu svijeta“. Uz „običnu“ desnicu, tu je i

radikalna desnica, desno-radikalni populizam koji kritizira globalne i ilegalne migracije,

izražava se ksenofobijom i korupcijom političkih elita, posebice nacionalnih država i

Europske unije, zatim se izražava i kritikom multikulturalnih društava i obranom

nacionalnog i kulturnog identiteta (Milardović, 2004., str. 188.).

Ovdje bi se mogla navesti i pretpostavka, odnosno pitanje što bi bilo se zemljama

Latinske Amerike da nema populizma. One su navedene ovdje kao primjer, te se njihov

razvoj analizirao u ovom radu pošto je populizam utkan u političko tkivo tih zemalja,

isprepleten sa svim politikama. Dakle, što bi se dogodilo tim zemljama? Ranije je u

radu navedeno kako su u samim počecima populizma na vlasti bili diktatori i vojska.

Neovisno o vladavini, diktature mogu biti populističke, no vojna vladavina je više

vladavina „elite“. Dakle, može se zaključiti da bi na vlasti, u zemljama gdje je vlast

preuzela vojska, bila „elita“. Bez populizma, narod bi bio razjedinjen. Ne bi bilo

karizmatičnog vođe koji bi ga okupio i poveo, tako ujedinjenog, u borbu protiv „elite“.

Situacija tih zemalja ne bi bila bolja, bila bi možda čak i lošija. Obećanja, koja su i neki

populisti kršili, bi bila i dalje kršena, „elita“ bi radila samo u svoju korist, a ne u korist

naroda. Glas naroda ne bi se čuo, ne bi bio uvažen. No, takva situacija bi ujedno bilo i

plodno tlo za nastanak populizma. Narod uvijek treba netko da ga vodi te bi se s

vremenom pojavila karizmatična osoba koja bi to učinila. Dake, da nije bilo populizma

u tim zemljama može se zaključiti da bi s vremenom nastao. Gdje ima potražnje ima i

ponude.

Uzevši u obzir snagu „elite“ protiv koje se treba boriti, populizam očekuju veliki

izazovi. No, ljudi se organiziraju i formiraju pokrete protiv tih „elita“ i postaju sve

glasniji u svojim kritikama. Zbog tih „elita“, u budućnosti će briga za narod, suverena

vladavina naroda, biti sve neizvjesnija pošto je lobi, kako ga je Milardović nazvao, sve

bogatiji, a svijet postaje sve ovisniji o njemu. „Elite“ su možda jače, no običnih ljudi

koji se osjećaju potlačeno od njih ima sve više. Populizam ima jako dobru perspektivu

za napredovanje u današnjem svijetu iako je u današnje vrijeme globalizacije i

67

kapitalizma teško ispuniti populistička obećanja. Populizam će se morati mijenjati da bi

opstao u današnjem svijetu, preuzimati neke nove politike, usvajati neke nepopularne

mjere, no nikad se neće promijeniti jedno; nezadovoljnom narodu će uvijek biti

potreban netko da ga vodi i prenese njegov glas.

68

6. ZAKLJUČAK

Ekonomski razvoj je složena kategorija, a njegovo mjerenje je kompleksno. U ovom

radu on se pokušao odrediti kroz ekonomski rast, siromaštvo, nezaposlenost, promjenu

sektorske strukture te pokazatelje kvalitete života, odnosno kvalitetom zdravstvenih

usluga i indeksom humanog razvoja, HDI-jem. Ekonomski rast prikazao se rastom bruto

domaćeg proizvoda po stanovniku. Siromaštvo, koje nema jedinstvenu općeprihvaćenu

definiciju, promatralo se kroz udio siromašnog u ukupnom stanovništvu. Nezaposlenost

je prikazana stopom nezaposlenosti u postotku ukupne radne snage. Promjena sektorske

strukture prikazana je strukturom gospodarstva kao postotak BDP-a, dok je kvaliteta

usluga prikazana izdacima za zdravstvo u postotku BDP-a i indeksom humanog razvoja.

Prikazom tih elemenata uspio se prikazati utjecaj populizma na razvoj Venezuele,

Brazila i Perua.

Populizam je najjednostavnije definirati kao ideologiju u čijem središtu je karizmatični

vođa koji prenosi glas naroda i u kojem se narod bori protiv „elite“. Postoje tri vrste

populizma, a to su agrarni, politički i ekonomski. Može se zaključiti kako su u ovom

radu navedeni primjeri političkog populizma i ekonomskog populizma. Neopopulizam

koji je provodio Fujimori, odnosno njegov pokušaj implementiranja neoliberalizacije u

populizam je ekonomski populizam. No, ovisno s kojeg gledišta se promatraju populisti

i njihovo upravljanje državom, može se reći kako je i u Brazilu i Venezueli bio

ekonomski populizam. U razdoblju kriza pokušalo se stabilizirati gospodarstvo i

omogućiti njegov rast. To su svi navedeni populisti pokušali. No, promatrajući

populizam s ekonomske strane, nepobitno se dolazi do zaključka kako populisti troše

više sredstava nego što ih imaju na raspolaganju. Većina ih ne poštuje ograničenja

makroekonomske politike, kao što su inflacija i javni dug, te neovisno o njima

redistribuira dohodak. No taj dohodak ne mora nužno doći i do najizloženiih slojeva

društva. Problem kod populista je taj što ne gledaju na duge staze, već gledaju kako da

zadovolje narod kratkoročno, odnosno odobrovolje ga u svrhu zadržavanja vlasti.

Bitno je o populizmu još reći kako on ne postoji samo u demokratskim zemljama. U

Latinskoj Americi je on postojao još dok su države bile pod vladavinom diktatora i

69

vojske. Pretpostavka populizma nije demokracija, već narod. Populizam je teoretski

čišći oblik demokracije, no u praksi to ne mora tko izgledati. Nedemokratsko ponašanje,

primjerice kršenje ljudskih prava vidjivo je na primjeru Perua i Venezuele. Fujimori je

ubijao i zatvarao u zatvore sve one koji su mu se suprotstavili, dok ih je Chavez

zatvarao.

Narod u Latinskoj Americi desetljećima se osjećao potlačeno i prije Fujimorija i

Chaveza. Obećanja su bivala neispunjena, kasnilo se s razvojem i te posljedice vidljive

su i danas. Tu se postavlja pitanje, da nije bilo populizma, da li bi se te zemlje bolje

razvile? Odgovor nije jednostavan. Dapače, odgovora nema. Jedino što se može je

pretpostaviti. Može se pretpostaviti, recimo, da populizma nije bilo u tim zemljama.

Znači, nema vođe koji bi prenio volju naroda. Što ostaje je vojska koja je imala moć u

svojim rukama. Dakle, „elita“. Narod se teško može suprotstaviti „eliti“ bez pravog

vodstva, bez nekog da ih okupi u homogenu masu. Vladalo bi nezadovoljstvo i

samovolja „elite“. Dakle, može se pretpostaviti da situacija ne bi bila bolja.

Najvjerojatnije bi bila lošija. No, ovdje nisu bitne pretpostavke. Ono što je bitno je

odgovor na pitanje da li je populizam potaknuo ili usporio rast odabranih zemalja

Latinske Amerike, odnosno Venezuele, Brazila i Perua.

Ove tri države su izabrane za analizu zbog toga što su njihovi populisti jedni od

najpoznatijih svjetskih političara te se međusobno znatno razlikuju. Chavez i Lula dijele

politiku koja naginje ulijevo, no dok je Chavez bio predsjednik do svoje smrti, Lula se

povukao s te pozicije ne želeći mijenjati ustav poput njega. Fujimori se razlikuje od njih

po tome što je on pokušao usvojiti neoliberalne politike. U Fujimorijevom Peruu narod

je bio zanemaren, a Fujimori provodio svoju samovolju te naštetio zemlji koju je obećao

izvesti iz krize. On se može uzeti za primjer kako populizam nepovoljno utječe na

razvoj zemalja. Pozitivan primjer je Lula. Za vrijeme njegova dva mandata, stanje u

Brazilu se popravilo te je Brazil ostvario gospodarski razvoj. Brazil je primjer zemlje u

kojoj je populizam uspio pozitivno djelovati na razvoj. Venezuela je, može se reći,

primjer u kojem je definicija populizma ispoštovana. Kroz referendume narod je

obznanjivao svoje mišljenje Hugu Chavezu koji je uspio poboljšati stanje u

venezuelanskom gospodarstvu oslanjajući se na naftu, odnosno dohotke od nafte.

70

Venezuela nije doživjela gospodarski razvoj u njegovo doba, no doživjela je

gospodarski rast. Analizom elemenata razvoja i populizma u odabranim zemljama,

došlo se do zaključka da razvoj zemalja uvelike ovisi o tome kako će populisti provoditi

politike te da li će se držati populističkog obećanja da će brinuti o najugroženijim

slojevima društva, što čine često nauštrb gospodarskog razvoja.

Dakle, bitan element je, kako se upravlja financijama. U Brazilu je Vargas ostavio za

sobom bitne odrednice za populizam. Jedna od najbitnijih je da se troši samo u okviru

financijskih mogućnosti. Populisti imaju tedenciju trošiti i više nego što im njihova

nacionalna blagajna dopušta samo kako bi ispunili volju naroda i osigurali ostanak na

vlasti idućih godina. Od tih kratkoročno ispunjenih obećanja, ni narod ni država ne

profitiraju na duge staze. Redistribucija bogatstva je bitna. Chavez, da je bolje upravljao

venezuelanskim dohotcima od nafte, mogao je poboljšati stanje u državi. Imao je

sredstava da unaprijedi društvene programe, poput zdravstva i školstva, prije nego mu je

to bilo potrebno kako bi odobrovoljio narod. Da je godinama ulagao u te programe,

logično je zaključiti kako bi se oni postupno poboljšavali. Ovdje treba ponovno navesti

Brazil kao uspješan primjer. Lula je uspio smanjiti i siromaštvo te poboljšati zdravstvo.

Ulagao je u društvene programe te uspio zadržati rast i smanjiti inflaciju. Lula je

koristio sve u svojoj moći kako bi poboljšao gospodarstvo Brazila, što se ne može reći

za Fujimorija te donekle i Chaveza. Fujimori je prekršio obećanja dana narodu te ga

odmah na početku svog mandata bacio u još veću bijedu i siromaštvo. Uopće se nije

obazirao na želje naroda te je radio sve u korist toga da ostane na vlasti, a ne da

pomogne zemlji i njenim stanovnicima.

Uspoređujući populizam u Brazilu, Venezueli i Peruu, može se zaključiti kako

populizam nejednako, neravnomjerno djeluje na razvoj zemalja. Znači, zaključak je da

populizam različito utječe na razvoj zemalja. O tome ovisi politika koju provodi vođa,

populist. Sve ovisi o tome kako će se trošiti na redistributivne politike, hoće li se

poštivati ograničenja makroekonomske politike. Znači sve ovisi o toj jednoj osobi na

vlasti i njegovom provođenju politika.

71

Populizam nije samo prisutan u zemljama Latinske Amerike, već i drugdje u svijetu. S

obzirom kako je u samoj srži populizma da se bori protiv „elite“ , njegov opstanak nije

upitan. Dapače, u današnje vrijeme globalizacije kada razlike između bogatih i

siromašnih postaju sve veće, populizam će biti još rašireniji. „Elite“ postaju sve jače, a

narod nezadovoljniji. Perspektiva populizma u tom okruženju je obećavajuća jer narodu

uvijek treba vođa koji će uspjeti u tome da se glas naroda čuje i da se potaknu promjene

kojima će narod biti zadovoljnji.

72

LITERATURA

A) KNJIGE:

1. Babić, M. , 1993., ˝Makroekonomija˝, sedmo promijenjeno izdanje, Narodne novine,

Zagreb

2. Birdzell, L. E., Rosenberg N., 1993., ˝How the West grew rich: the economic

transformation of the industrial world˝, Basic books, New York

3. Boesten, J., 2010., “Intersecting inequalities: women and social policy in Peru, 1990-

2000.“, Pennsylvania State University press, University Park, Pennsylvania

4. Cardoso, E., Helwege, A., 1999. ˝ Latin America's economy : diversity, trends, and

conflicts˝, MIT Press, Cambridge Massachussets

5. Coniff M. L., 2012., “Populism in Latin America“, drugo izdanje, University

Alabama press, Tuscaloosa, Alabama

6. Dornbusch R., Edwards, S., 1991.. ˝ The macroeconomics of populism in Latin

America ˝, Chicago : University of Chicago Press

7. Ekonomski leksikon, 1995., Leksikografski zavod “Miroslav Krleža“ i Masmedia,

Zagreb

8. Hawkins, K.A., 2010., ˝ Venezuela's Chavismo and populism in comparative

perspective˝, New York : Cambridge University Press

9. Karaman- Aksentijević N. i suradnici, 2004., “Ekonomska decentralizacija i lokalna

samouprava“, Sveučilište u Rijeci, Rijeka

73

10. Kos- Stanišić, L., ˝Latinska Amerika; povijest i politika˝, 2009., Golden marketing-

Tehnička knjiga, Zagreb

11. Milardović A., ˝Populizam i globalizacija˝ 2004., Centar za politološka istraživanja,

Zagreb

12. Ray, S. K., “Planning, growth and the economy“ 2002., New Delhi Prentice- Hall of

India

13. Todaro, M.P; Smith, S.C., 2006. ˝Ekonomski razvoj˝, Šahinpašić, Sarajevo

B) ČLANCI:

14. Abts, K, Rummens, S., 2007., “Populism versus democracy“, Political studies, vol.

55, br. 2., dostupno na: http://www.ebscohost.com

15. Bejaković P., 2005., ˝Siromaštvo˝, Financijska teorija i praksa, vol. 29., br. 1,

dostupno na: http://hrcak.srce.hr

16. Braun, C. R., 2012., “ The Values of Free Enterprise versus the New Populism in

Latin America“, Independent Review, vol. 17, br. 1, dostupno na:

http://www.ebscohost.com

17. Carneiro P., de Oliviera, G., 2011., “Current supply and demand for neopopulism in

Latin America“, International Review of sociology, vol. 21., br. 2., dostupno na:

http://www.ebscohost.com

18. Costa Pinto L. A., 1973., ˝Populism in Latin America˝, Studies in comparative

international development, vol. 8., br. 2., dostupno na: http://www.ebscohost.com/

74

19. Čondić-Jurkić I., 2010, ˝Analiza sektorskih promjena u hrvatskom gospodarstvu

između 2000.-2007. godine˝, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, vol. 8., br. 1.,

dostupno na: http://hrcak.srce.hr

20. Davila L. R., 2000., “The rise and fall and rise of Populism in Venezuela“, Bulletin

of Latin American research, vol. 19. br. 2., dostupno na: http://www.sciencedirect.com

21. Filc, D., 2011., “Post-populism: explaining neo-liberal populism through the

habitus“, Journal of Political Ideologies, vol. 16, br. 2., dostupno na:

http://www.ebscohost.com

22. Kerovec N., 1999., ˝Kako mjeriti nezaposlenost˝, Revija za socijalnu politiku, vol.

6., br. 3., dostupno na: http://hrcak.srce.hr

23. Panizza, F., Miorelli, R., 2009., “Populism and democracy in Latin America“,

Ethics & International Affairs (Wiley- Blackwell), vol. 23., br. 1., dostupno na:

http://www.ebscohost.com

24. Perruci, G. Jr., Samderson, S., 1989, “Presidential succession, economic crisis and

populist resurgence in Brazil“, Studies in comparative international development, vol.

24., br. 3., dostupno na: http://www.ebscohost.com

25. Radošević D., 1996. ˝Ekonomski rast i izvoz˝ Privredna kretanja i ekonomska

politika, vol. 6., br. 53., dostupno na: http://hrcak.srce.hr

26. Taylor, M. 2010., “Evolutions of the competition state in Latin America: power,

constetation and neo-liberal populism“, Policy studies, vol 31., br. 1., dostupno na:

http://www.ebscohost.com

27. Vukoja O., 2008., “Odrednice ekonomskoga rasta zemalja srednje i istočne Europe“,

Ekonomski pregled, vol. 59., br. 9-10., dostupno na: http://hrcak.srce.hr

75

28. Weyland, K., 2003., “Latin American neopopulism“, Third World Quarterly, vol.

24., br. 6., dostupno na: http://www.ebscohost.com

29. Zelenika R., Pupovac D., 2000., ˝Transport-čimbenik proboja začaranog kruga

razvitka tranzicijskih zemalja˝, Ekonomski pregled, vol. 51., br. .9-10., dostupno na:

http://hrcak.srce.hr

C) INTERNET IZVORI

30. Armony V., 2005., “Populism and neo- populism in Latin America“, Universite de

Montreal, dostupno na: http://www.cccg.umontreal.ca

31. Deiwiks, C., 2009., “Populism“, Living reviews in Democracy, dostupno na:

http://democracy.livingreviews.org

32. Encyclopedia Britannica, 2013.a, Hugo Chavez, dostupno na:

http://www.britannica.com

33. Encyclopedia Britannica, 2013.b, Luiz Inacio Lula da Silva, dostupno na:

http://www.britannica.com

34. Encyclopedia Britannica, 2013.c, Alberto Fujimori, dostupno na:

http://www.britannica.com

35. Forlani E., 2010., “Competition in the Service Sector an the Preformances of

Manufacturing Firms: Does Liberalisation Matter?“, Ifo/CESifo & OECD Conference

on Regulation: Political Economy, Measurement and Effects on Preformance, CESifo

Conference Centre, Munich, dostupno na: http://www.oecd.org

36. Global Exchange, 2011., FTAA, dostupno na: http://www.globalexchange.org

76

37. ILO, 1982., Resolution concerning statistics of the economically active population,

employment, unemployment and underemployment, dostupno na: http://www.ilo.org

38. IMF, 2014, World economic outlook database, dostupno na: http://www.imf.org

44. UNDP, 2007., European research on the Quality of life, dostupno na:

http://www.undp.hr

45. UNDP, 2014, Human development report, HDI, dostupno na: http://hdr.undp.org

46. UNESCO, 2014, Poverty, dostupno na: http://www.unesco.org

47. WB, 2014, Poverty overview, dostupno na: http://www.worldbank.org

48. WB, 2014, World development indicators, dostupno na: http://data.worldbank.org

77

POPIS GRAFIKONA

BROJ NAZIV STRANICA

1 Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika Venezuele (u

SAD dolarima) u razdoblju od 1999. do 2013. godine 38

2 Omjer broja siromašnih prema nacionalnoj granici

siromaštva (% populacije) u Venezueli u razdoblju od 1999.

do 2012. godine. 39

3 Stopa nezaposlenosti u Venezueli (u postotku ukupne radne

snage) od 1999. do 2013. 40

4 Struktura gospodarstva: poljoprivreda, industrija i usluge

(%BDP-a) Venezuele od 1999.- 2010. 41

5 Izdaci za zdravstvo u Venezueli (% BDP-a) od 1999. do

2012. godine 42

6 Indeks humanog razvoja za Venezuelu od 1980. do 2010.

godine 43

7 Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika Brazila (u SAD

dolarima) od 2003. do 2010. godine 48

8 Omjer broja siromašnih prema nacionalnoj granici

siromaštva (% populacije) u Brazilu od 2005. do 2009.

godine 49

9 Stopa nezaposlenosti u Brazilu (u postotku ukupne radne

snage) od 2003. do 2010. godine 50

10 Struktura gospodarstva: poljoprivreda, industrija i usluge

(%BDP-a) Brazila od 2003. do 2010. godine 51

11 Izdaci za zdravstvo u Brazilu (% BDP-a) od 2003. do 2010.

godine 52

12 Indeks humanog razvoja za Brazil od 1980. do 2010. godine 53

13 Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika Perua (u SAD

dolarima) od 1990. do 2000. godine 58

78

14 Stopa nezaposlenosti u Peruu (u postotku ukupne radne

snage) od 1990. do 2000. godine 59

15 Struktura gospodarstva: poljoprivreda, industrija i usluge

(%BDP-a) Perua od 1990. do 2000. godine, 60

16 Izdaci za zdravstvo u Peruu (% BDP-a) od 1995. do 2000.

godine 61

17 Grafikon 17: Indeks humanog razvoja za Peru od 1980. do

2010. godine 62