Ivan Aralica PSI U TRGOVIŠTU

Večernjakova biblioteka knjiga 7.Ivan Aralica Psi u Trgovištu copyright © Ivan Aralica, 2004.

Knjiga se prodaje jedino uz Večernji list

Ivan Aralica

PSI U TRGOVIŠTU

Večernji list

.

I .

NEKAMO MORAŠ

5

1 .

Kamo sreće da se i ja bar na kraće vrijeme mogu naći u domovini i uživati slasti mira kojeg se gubitak nikakvim zlatom ne može nadoknaditi! Od nužde prisiljen služiti na pragovima moćnika, teško da ću ikad doživjeti tu sreću. Doćim ti, dragi brate, daleko od svjetskih jada i buna, u miru općiš s knjigama, baviš se vinogradarstvom i uzgojem cvijeća. Hrvatsku ne bi zamijenio ni za cijeli svijet, a Šibenik ni za koji lijepi grad. Blago tebi! A jao meni, nesretniku, koji kasno shvatih prednosti mirna života u domovini.

Nije ovo ulomak iz jednog pisma nego misao što je, kazana ovako ili nekako drukčije, u svakom pismu Antuna Vrančića, koja je za cijelog javnog djelovanja u tuđini pisao bratu Mihovilu, ocu jezikoslovca i mehaničara Fausta Vrančića. Ta je misao toliko česta da u čitaocu Vrančićeva dopisivanja, poslije uvida u život ostrogonskog biskupa i primasa Mađarske, izaziva mnoge nedoumice. Kako se nije sjetio da je to što piše napisao već pedeset puta?! Je li se kadgod upitao što će reći brat ili neki daleki povjesničar (jer mu je povijest držala svjetiljku dok je pisao) kad bude odjednom prečitavao sva njegova mnogobrojna pisma? Nevjerojatno za poznavaoca jezika, književnosti, arheologije, povijesti i zemljopisa!

Čovjek se ne može zakleti da govori istinu kad sudi o drugom čovjeku, ali bit će da Vrančićev pripjev nije priča ni o zavjetrini ni o vjetrometini. Namijenjeno za potpunu uporabu drugima, njemu je bilo samo blisko opredjeljenje za život

7

na klupici ispod smokve, daleko od bjelosvjetskih trvenja i ustoličenog licemjerja. A da bi se on sam ikada našao u kušnji, Bože sačuvaj! Bio je odviše častoljubiv i darovit, do guše ogrezao u pjenu političke moći, opijen uspinjanjem skalina- dama društvenog sjaja i materijalnog obilja. Nađu li se u tim vrtlozima i ljudi Vrančićeva duha, isto kao i oni kojima je dodvoravanje glavno moralno načelo a smisao života tjelesni užici, otupe za sve u životu, što nije u krugu vrtnje u kojoj su svojevoljno zatečeni. Drugi su razlozi silili ovog vrsnog političara da, govoreći bratu uvijek jedno te isto, uporno laže.

Brigu o školovanju Antuna i tri godine mlađeg Mihovila preuzeo je majčin rođak Petar Berislavić, ban hrvatski i ves- primski biskup, a poslije njegove prerane smrti njihov ujak Ivan Statilić, biskup erdeljski, čovjek velikog povjerenja na dvoru Ivana Zapoljskog. Ujaci su ih izdašno pomagali dok su se školovali u Beču, Padovi, Krakovu i još na bar desetak poznatih učilišta, savjetujući ih usput da je neobrazovan čovjek samo polučovjek, a obrazovan polubog. Pripremali su ih za službu koju su i sami obavljali, službu svećenika koji su se svećenicima zvali samo zato da bi mogli uživati prihode s crkvenih imanja; inače su obavljali diplomatsku službu pri vladarskim kućama. Bili su profesionalni političari, za plaću, na kudikamo većoj razini ali ipak slični najamnim vojnicima.

Mihovil je nerado učio. Skloniji zabavi i ženama negoli knjizi, on je i ono što je nekako naučio, poetiku i latinski jezik, podredio ljubavnim uzdasima i tjelesnom životu; naime, pisao je pjesme o ženama, vinu i ladanju. Ono nekoliko epigrama i oda, kojima je obogatio svoje epikurejsko stvaralaštvo, kazuje što je mogao biti da nije plandovao i mrsio uvojke iza ljupkih ušiju. Po epigramima osrednji suparnik među takmacima na visoke položaje, po odama samo laska- vac i gnjavator. Kad je ujak Statilić uvidio da od njega ne može biti ništa znamenito, uzeo ga je sebi u službu; sam će

8

najbolje ispraviti njegove mane. Nadarenog i marljivog Antuna poslao je da služi kralju, vjerujući, poput svih dvorana, da će biti sigurniji pod starost, kad onemoća za borbu, ako na visokom položaju bude imao nekoga svoga. Ali ujak Sta- tilić naglo umre i braća u dalekom Erdelju ostadoše sami. Antun je morao preuzeti kormilo šibenske lađe na panonskoj pučini, kojom su iz tjedna u tjedan harali turski vihori.

Ocijenio je da mu brat na toj plovidbi ne može biti od pomoći. Sam sobom upravljati neće znati, više će načiniti pogrešaka nego uspješnih poslova, htjet će živjeti bolje nego što svojim radom priskrbi. Neka se radije vrati u Šibenik, neka se tamo oženi i izrodi djecu. Što će raditi i kakav će ugled steći u gradu, svejedno što i svejedno koliko, događat će se to daleko, preko mnogih voda i gora, i o tomu u Erdelj glasovi neće doprijeti. Neka se Mihovil iskrca iz panonske korablje i ukotvi u rodnoj luci. Dok si još nepouzdan moreplovac, najbolje je samom sebi biti i veslač i kormilar, jer se nikad ne zna da li zamasima vesla prevaljuješ put ili sebi grobnicu kopaš.

A Mihovilu je rekao da se smjesti u Šibeniku, njemu neka javi bi li se tamo dalo živjeti, i sam će, bude li valjalo, za njim doći. Mihovil je otputovao, oženio se, odvojio se od oca, kupio nešto zemlje i bratu pisao da mu je dobro, ali nikad ne napisa da i on dođe, niti je Antun svoj povratak kući otada spomenuo. Umjesto povratnika, dolazila su pisma u kojima je vješt pisac veličao spokojan život u domovini i gorke kore kruha koji zarađuje u tuđini. Mihovil je otprve znao da ga brat vara, ali mu je prevara bila draga, jer se bezbroj puta uvjerio da je plemenitost Antunova tolika da mu ni prevare ne sadržavaju podlost, da vara kad mora podvaliti dobro onome koji to dobro u prvi mah ne može uvidjeti. Antunu je otpisivao: sretnog li mene uz plamen s našeg kamina, žalosna li tebe sa žeravicama ispod tabana!

Prazne riječi potroše se i poderu za godinu dana, ako ih ne cementira neki dublji smisao. Vrančićima je vezivo bio no

9

vac. Mihovil ga je primao i trošio, uzvraćajući svom velikom bratu veličanjem njegove pameti i dobrote. Antun je uživao što novac ima kome davati, manje što je darovima stjecao pravo da bude pokrovitelj i savjetodavac Mihovilu i svoj obitelji Vrančića. A nema tvrđe veze među braćom od one što je zasnovana na koristoljublju jednoga i darežljivosti drugoga-

O koristoljublju će svatko reći da može biti strast duboka, o darežljivosti će malo tko reći da je isto tako. Ne vodi računa da je ljudi bez obitelji, a svećenici pripadaju takvima, znaju ispoljavati u bolesnim oblicima. Od te je bolesti Vrančić obolio istog dana kad je sahranio ujaka Statilića i brata vratio u Šibenik. A svijetu je pokazao kad je bratu poslao darove za krstitke sina Fausta. Šibenik do tada takvih darova nije vidio. Otac prvorođenčev piše bratu u Erdelj da su grozdovi Šibenčana bili na prozorima kad je korablja iz Mletaka istovarivala kolijevku, prekrivače, sagove, posteljinu i svijećnjake, navodi njihove riječi, usklike i hvale, njihovu zavist - svaku pojedinost, što slikovitije, da bi uspalio ionako goruću darovateljsku strast Antunovu.

Sam Antun nikada neće spoznati u kakvu uzajamnost srasta sebičnost i ljubav prema bližnjemu, on će do kraja života tvrditi da je to što čini samo obavezna briga o obitelji iz koje je potekao, da je to dug što mu ga je pozajmio majčin brat, a on ga vraća djeci svoje braće, učeći ih unaprijed da i oni tako postupaju, jer se tako u obitelji Vrančića živjelo od pamtivijeka. Ne jednom, i svom bratu i svojim prijateljima, u pismima na uglađenoj latinštini objašnjavat će da ljubav prema domovini nije običaj ukorijenjen odgojem, niti joj je podloga koristoljubiva težnja za poznatim, omeđenim i sigurnim, nego je ljubav prema rodnom ognjištu prirodna potreba, kao što je potreba da se pije voda i jede kruh. Kako, inače, protumačiti — pripovijeda načitani Vrančić — da su urođenici, koje su španjolski pomorci dovukli iz novootkri- venih zemalja, i pokraj dobre prehrane i svakojake njege,

10

kakvu ni zamisliti nisu mogli u svojoj domovini, naočigled sviju počeli blijedjeti, gubiti težinu i umno otupljivati; a kad su ih vratili u rodnu zemlju i gurnuli u prašumu da jedu ptice, ribe i guštere, oživjeli su kao nanovo rođeni.

Vrančić ne bi bio učen humanist kad potvrde svome mišljenju ne bi nalazio u antici. Eto Odiseja, kaže on, lutao je godinama progonjen od ljudi i od bogova, vidio je zemlje gdje obilno rađa bob, ječam, loza i maslina, nudile su mu se žene kojima su bedra bila ljepša od bjelokosti, a on svejednako traži svoju Itaku. A što je Itaka? Neznatan otočić usred vjetrovita mora, kamenit, neplodan. Na njemu rastu crnika, mirta, smrdljika i sparožina, biljke koje neće nikada nahraniti duše pune nadanja, što s njima na otoku usporedo žive. Otok kakvih je mnoštvo ispred šibenskih obala. A Odisej napušta i obilazi zemlje u kojima rosa vlaži pašnjake i vinorodna polja, ostavlja žene čije ga oči dozivaju iz morskog modrila dok gleda pravac što ga siječe pramčana stat- va, i vraća se svojoj s'iki usred jalove pučine, kući s krovom od lozovine i ženi ostarjeloj od duga tkanja i čekanja. Zar ljubav prema Itaci nije prirodna potreba Odisejeva, pita os- trogonski biskup i kraljev namjesnik u Mađarskoj, čovjek koji je, ploveći panonskim morem, našao i uživao ono što je Odisej samo obilazio i zaobilazio.

Ako je Odisej možda i čeznuo za povratkom u Itaku, u što je teško vjerovati, jer bi je tada taj lukavi pomorac morao prije pronaći, sam Vrančić na plovidbama od Beča do Pešte, od Erdeljskog Biograda do Krakova, od Kološvara do Pariza, od Trnove do Carigrada, od Carigrada do Amazije, jamačno nije tražio svoga grada pri moru ispod tvrđave Svete Ane. Ne samo da ga nije tražio nego je pazio da slučajno na njega ne nabaše, da ga slučajno vjetar ne baci na rodne grebene, da po vragu ne usidri lađu u njegovoj luci. Jedriti svijetom i tražiti domovinu, pričati o njenom miru i njezinoj ljepoti, ali se nikad ne vraćati dragoj s'iki!

11

Gdje sam, tu nisam, niti sam ja koji govorim ovdje.A tamo gdje bih htio da sam, mene nema.(A. Vrančić: Samome sebi)

Kad Vrančić kaže da je tu gdje ga nema i da ga nema ni tamo gdje bi htio biti, pa ga, očito, nema nigdje, on, čini se, rječitije od svih drugih ispovijeda sudbinu onih koji su jednom otišli a neprestance se vraćaju. Bar u ovoj pjesmi, u vidovitom trenutku, on misli da je spoznaja o odlasku i povratku lutalica izvan ljudske moći spoznavanja. Nije čudo što su uzroke svome usudu ljudi oduvijek vidjeli u zloj sudbini, prokletstvu bogova i djelovanju mračnih sila. Da li Odiseji napuštaju svoju šaku zemlje na goloj s'iki da bi život u domovini zamijenili čežnjom za tim životom? Lutaju li Odiseji svijetom u potrazi za svojom Itakom na kojoj rastu dvije smokve, maslina i klupko zmija, a Boga u sebi mole da je nikada ne nađu? Oni na ta pitanja neće odgovoriti. Odgovore slute, ali ih se radije klone nego što ih izriču, jer je u tim odgovorima njihova propast.

2.

Vrančić je ipak jednom svratio u očinsku kuću, usput, na proputovanju iz Francuske u Erdelj. I Šibenik ga nikad više nije vidio!

Majka mu je umrla, a otac se po drugi put oženio Anđeli- jom Ferra, od koje je bio stariji dvadeset i dvije godine. Bila je Antunova vršnjakinja, ali već u poodmaklom djevojaštvu, navršila je bila trideset i dvije godine. S isturenim zubalom i konjskom glavom kakve u Šibeniku nisu rijetke, što une- srećuje samo žene a muškarce čini muževnijima, ona je i za oči s malo zahtjeva bila ružna. Već u dvadesetoj je bilo malo nade da će se udati, osim ako kolera ne pokosi polovicu gradskih žena a nijednog muškarca, pa bi od tolikih udova- ca jedan i nad njom morao sklopiti ruke i svući gaće. Posli

12

je dvadeset i pete pokazivala je sve odlike i mane usidjelice, što brak s godišnjakom njezina oca Jerolima Ferre nije nikad izbrisao, jer, u Šibeniku tako kažu, koga plamen usjedilaš- tva jednom lizne, na tome će se opekotine poznavati dokraja života. Zazirala je od povjerljivih odnosa sa ženama, zazidala se i nije dala da se vidi što joj je; uveličavala je tuđe poroke, a veličala svoju neporočnost; cjepidlačila je u čistoći, i po načinu jela, pića i odijevanja cijenila kakav je tko čovjek; misli su joj bile prizemne, podmukle, opterećene nastra- nošću da kopka po tuđim životima i traži po njima slabe strane, bolna mjesta i trenutke kobnih zabluda; u neprolaznoj živčanoj napetosti, koju je negdje oko dvadesete porodio strah da će joj biti uskraćena postelja s muškarcem i kolijevka, ona je pred Vrančićev dolazak, kad je bila majka troje muške djece i žena koja drži muža pod papučom, stala dokazivati da je ona u obitelji Vrančića svjetlost na hridi u olujnoj noći, a sve je oko nje mračno, nečisto, nečasno i zlobno.

Antun je u pismima svjetovao oca kako će ukrotiti ženu, a Mihovila maćehu, preporučujući blagost i razumijevanje za njezin položaj u obitelji. Kad oni ne uspješe da je primire, odluči da sam dođe u Šibenik i vidi u što se pretvorila djevojčica kojoj su se djeca rugala: “Zuba”.

Čuvši da dolazi, jer je iz Milana pisao Mihovilu, Anđelija otpoče pripreme za njegov doček. Učestala je primati goste i odlaziti u posjete, posvuda je glumatala veliku zabrinutost. Žene bi je pitale što joj je, ona bi odmahnula rukom i rekla da je ne pitaju. Kao kad čovjeka pritisnu toliko teške misli da mu je strah i pomisliti na njih. Izvračala je oči kao Bogorodica pred raspelom, sklapala ruke kao anđeo Gabrijel kad je Mariji navještavao radosnu vijest, sve geste i poze duboke boli i skrušenosti koje je Anđelija naučila s crkvenih slika u Svetom Jakovu. Što ti je, zaboga, pričaj, nagovarale bi je gošće, a onda bi Anđelija otčepila slavinu iz koje je šaptom, od usta do usta, od salončića do čađavice, po stubištima i

13

spavaćim sobama, potekao uljni talog sa dna kamenice, na koji je, čim ovamo stupi, Vrančić trebalo da se posklizne, nabije stražnjicu i vrat slomi.

“A dolazi, pisao je! Samo mi je još on trebao. Kaže, hoću da vidim svog ljubljenog oca. Vraga on hoće da vidi. Zapamtite što vam kaže Anđelija, ja znam, nije to bez Sotonina prsta. Vi mislite, dolazi biskup, hvaljenisus, ljubimruke. Jest, biskup! Pa kakav mi je on biskup kad još nije svete mise govorio. Mislite da ne zna? Zna on, učio je škole, ali neće. Ne možeš to svakome govoriti, moje čeljade - moja i sramota, ali on, sestre moje, nije pravi katolik. Pretvara se, u duši je luteran, zato mise neće da služi. Lani su mu u Rimu spalili prijatelja i u njega našli Antunovo pismo. Papa ga pozvao da dođe u Rim, a on piše Mihovilu da nije lud ići sam na lomaču. Pa kakav je to biskup koji ne smije izići pred papu! Ajme meni! Neka on po svijetu radi što ga volja, ali on meni u kuću dolazi, da on meni koje dijete ne zavede! E, nije se s vragom šaliti! A ni gradu neće biti lakše nego mojoj kući. Ako u njem vrazi ruju, taj se ne smiruje, obilazit će on kuće, pa mile pa lale, i evo ti luteranske vjere i u nas. Treba pripaziti kud on hoda i što govori. Znaš kako se kaže: pripazi se, pa će te i Bog čuvati. Nije njemu papa ni za šta lomaču spremio.”

“Pošalje nam, neću reći da ne šalje, ali što vrijedi sve to kad nas sramoti. Za ženama trči kao pas za kujama. Sto da ti govorim, kao da ti ne znaš da je jednog ljeta odlazio Mag- di Draganićevoj, dok joj je muž umirao na krevetu u susjednoj sobi. Muž umro, a Magda rodila dijete. Pitaju je rođaci, ti, Magdo, rodi dijete, a muž ti je posljednje godine ležao u postelji s oduzetim donjim dijelom tijela. Sto se miješate u moje intimne stvari, govori njima Magda. Umiješao se tebi Antun Vrančić u intimne stvari, govore joj njezini. Sreća naša, Vrančićeva, i njihova, Draganićeva, da to dijete umrije, još bi se i danas parničili čije je porodice dionik to kopile.”

“A da o Uršuli i ne govorim! Ženo moja! Znam da ne znaš tko je ta Uršula. Tko će ti reći! Bila mu nadstojnica u kući,

14

pazila na poslugu. Udana. On svećenik, ona žena, sve kao što valja. Kadli ode njezin muž u Budim, tamo je kod Turaka bio izaslanik. Drže njega u Budimu godinu dana pa drugu, a Uršuli skoči trbuh do zuba. Tko je, što je? Antun priznao da je njegovo. A ujak mu Statilić na njega, te izopćit ću te, te poslat ću te u Šibenik da čuvaš magarad po Bilicama. Vidi ovaj naš da je vrag odnio šalu, pa oko ujaka, nemoj, oprosti, neću više. I što ćeš od svoga, oprostio mu. Mužu Uršulinu plate da prizna dijete svojim. Tako se sramota pokrila.”

“I zar mislite da je prestao gledati za suknjama? Prčevitu ne smeta ni ukor ni svećenička haljina. On se s Mihovilom stalno dopisuje, o svačemu. Ja ponekad prolistam ta pisma, ne znam bogzna kako latinski, ma ipak razumijem. I čut ćeš što u jednom pismu piše. Kaže, dragi brate, po Mađarskoj pričaju da sam se u Poljsku otišao oženiti. I do sada su to stoput govorili. (E, ne bi govorili da nisu imali o čemu.) Bude li Božja volja, piše on dalje, da se oženim, oženit ću se. (Vidiš li ti ove: pane mu napamet da se ženi i kaže da Bogu nije drago, njemu ne bi ni palo na um. A zar Bog nije svećenicima ženidbu zabranio? Jest. Pa?) A što bih se ja ženio, nastavlja, kad se u ovim zemljama s većim poštenjem raspušteno živi nego u zakonitim brakovima. Eto kako živi, raspušteno. Tako će on i ovdje. Odmah će tražiti kukavičje gnijezdo. A zar ih je malo koje će ga primiti. Kolike će mu dolaziti na ispovijed! I da ne budem zabrinuta? Pa sve to, i lu- teranstvo i kurvanjsko kolo, vijat će se oko moje kuće.”

3.

Vrančić se vratio trgovačkim brodom iz Venecije jednog listopadskog podneva, u nedjelju, kad ljudi ne rade i ne mole se, kad se šetkaju obalom i po poljani, dokoni, u potrazi za novostima. Zanimanje za njegov dolazak mora da je slučajno, pao je u zgodno vrijeme, radnim ga danom toliki ne

15

bi dočekali na pristaništu, niti bi ga ispraćali sve do kuće Vrančića, koja je bila duboko u gradu, ispod samog kaštela. Ali već sutradan, na prvoj šetnji gradskim ulicama, prilikom prvih susreta, obasuli su ga sa svih strana pozivima da ih posjeti, u koje god doba dana zaželi. Veće zanimanje za svoj povratak pripisao je Mihovilovoj želji da mu veliki brat u rodnom gradu bude lijepo dočekan.

Najviše je navaljivala da joj dođe u kuću Mandaljena Lu- kačić, žena pomorca Ivana Lukačića, Antunova znanica iz mladosti, ali punih desetak godina mlađa. Kad je on odlazio iz Šibenika, njoj su tek prsa pupala ispod lanene košulje. Naglašavala je da nitko k njoj ne dolazi i da joj ukućani nisu doma, da je brižna, htjela bi primiti duhovnu utjehu i smiriti živce što su nategnuti kao uže na sušilu i nikako da olabave otkako joj je Ivan na putu za Famagustu, a sin od jesenas na školi u Trogiru.

Došao je u predvečerje, dok je bura sa Svetog Ivana htjela zbrisati Šibenik s obale u more, kapci bili zatvoreni da ne lupetaju, a prozorska stakla da vjetar ne pogasi lukijernare. Na putu je susreo samo dvije mačke od onih što u podrumima žive kao svačije i ničije.

Za večeru je Mandaljena spremila zubaca na žaru, blitvu na maslinovu ulju i vina iz primoštenskih vinograda. Bila je to rasna žena koja je uživala u mirisu i okusu jela, vjerojatno bolesna kao sve žene u kojima ključaju strastveni nagoni a primorane su da se odriču strastvenih užitaka. Riječ po riječ, dodir do dodira, sve jedan duži od drugoga, i ona je ubrzo poslije večere, uz obilnu pomoć primoštenskog crnjaka, pokazala Vrančiću kakvu utjehu traži. Žena je išla na sve ili ništa, i bilo bi kukavički ne dati joj. Nije klekla ni poljubila ruku, svlačila se, kao vruće joj od žara u peći, od ribe i vina. Dovukla ga je u postelju a da ni sam nije znao kako. Takva umijeća, provedenog po unaprijed smišljenom planu, od početnog “muž mi je na putu” do zagrljaja nogama, još nije vidio. A ne bi se moglo reći da mu je bilo nepoznato što sve

16

znaju učiniti žene da bi s nekim legle, pogotovu one kojima je to jedini put da dođu do muškarca.

Kad je bila utješena, zavalila se u jastuk, lijevu ruku podbacila pod tjeme, desnom mazila svoje prsi. Gledala je u tavan i, usredotočena na nešto čega se prisjeća, rekla:

— Pa, svetoga mi, nije Anđelija lagala, ti si i bolji nego što ona govori da jesi.

— Sto ona govori?Lojana svijeća u mjedenom svijećnjaku, nalik kozjem ko

pitu, gorjela je na podu, zaklonjena zaslonom da postelja bude u sjeni, kao što je Mandaljena htjela.

— Govori se da tamo gdje živiš prevrćeš do koje dođeš, sluškinje i kraljice, da ti ne biraš, svejedno ti je povalio je na krevet s baldahinom ili u slamu.

— I to ona govori?— E, da samo to! Da si luteran, da su ti lomaču u Rimu

spremili. I da si kao pomaman prasac navalio na jadnu kraljicu Izabelu. Ma je li to istina? Sto ne znam, to ne znam, ali bome sad i ja mogu potvrditi pred kim hoću da si u ovim stvarima kao grom.

I ona će tvrditi? Pred kim hoće? Zar nema muža?! Njezinom je mužu ravno sedamdeset i sedam. Sto se tiče Manda- ljenine slobode u krevetu, on je za nju odavno “na putu”. Pred gradskim ženama rado će pokazati koga može imati u postelji kad hoće, nije ona još “za baciti”. A poželi li naglasiti koliko je neodoljiva, što je gotovo sigurno, govorit će da ju je taj ženskar “naprosto silovao” i oduzeo njezino nadaleko poznato poštenje.

Kad se te večeri vraćao od Mandaljene Lukačić u kasne ure, ulice su bile mračne, uglovi puni štakora, a bura je rušila kanalice sa starijih krovova. Survavala se među zidove i tjerala pred sobom i smeće i čovjeka. Zadizala mu je ogrtač, kosu nabacivala na čelo, a bradom vitlala kao repom. Pokušava li bura da ga, zajedno s opalim lišćem, ogrozdinama, korama naranči i krastavaca, smete u more? Nije li i bura či

17

stunac, slična onima koji pretresaju njegovo “nečisto rublje”, nije li zadah iz njihovih usta? Već je sutradan Anđelija bila obaviještena gdje je noćas bio, a do mraka i cijeli grad. Tko neće vjerovati, osobno će mu posvjedočiti Mandaljena Lukačić. Za preostale noći koje će prespavati u ovom gradu, svjedočit će mnoge uspaljenice kojima su muževi “na putu”, kojima je prava opsesija da budu silovane, svake noći, svakog dana, da ih silovanje u grob otjera. Anđelija će pobijediti jer je jednu njegovu potrebu uspjela, uz izdašnu pomoć maštovite okoline, prikazati kao stravičnu manu.

A je li samo to? Sto ga ona kleveće, može se lako razumjeti poznaješ li njezinu osobu i sudbinu; ali zašto joj u tome zdušno pomaže cijeli grad? Neke da ga namame u krevet, a neki, kao prior franjevačkog samostana Anđelko Kurjako- vić, ili čuvar pudarice u Jadrtovcu Duje Skopčević, zapitkujući o krivovjercima u Erdelju, o njihovim namjerama i “uzancama”, o Vrančićevu gledanju na ugled rimskog pape, i na kraju o privatnom životu kraljeva i kraljica, kako oni, je li, kao i mi. Do večerašnje se večeri čudio što njegove sugrađane više ne zanima je li postigao da Francuzi obećaju pomoć protiv Turaka (oni su im na leđima kao vuk ovci, još samo ugriz za vrat i više ih neće biti), više ga ta nemarnost za vlastitu sudbinu ne buni, sad razumije otkuda im poticaji da se propitkuju za večernje haljine, Izabeline. Je li moguće da je Anđelija cijeli grad mogla smutiti i potegnuti za nos, puhnuti mu u nosnice i nadahnuti ga svojim usjedilačkim jalom i ograničenim duhom, ili je grad u Anđeliji našao najljepši uzorak svojoj tijesnoj i užabokrečenoj duši, koja žeđa za skandalima, ogovaranjima i tuđim nesrećama?

Bio je to Vrančiću dobro poznat obrazac kako se od nevoljena čovjeka, a omrznut je svaki onaj koji u osinjaku strši iznad niskog prosjeka, pravi “ridikul”, “šempija”, budala i čudak; a ustreba li, kad sredstva za poniženje postanu bezuspješna, meso za tamnicu ili lomaču, jahač na magaretu koga na dan karnevala kamenicama izgone iz grada preko Poljane i Baldekina.

18

U početku postoji jal na sugrađanina koji se u nečemu želi iskazati kao osobit čovjek. U gradu vlada očekivanje i strep- nja hoće li osobitost naći potvrdu ili će se urušiti sama u sebe. Ako čovjek ne napravi sam od sebe budalu, nego se svojim vrijednostima potvrdi kod kuće ili negdje u tuđini, počinje na njega sveopći pohod. Kao moljci i sukno, zarinu se u njegov život i stanu mu dupsti prošlost i iznutricu, u potrazi za tajnama njegova uspjeha. Oni čvrsto vjeruju da od njih nitko ne može biti ni za mrvicu viši, pa se uzdizanje pojedinca može smatrati čistom primjenom nekakvog nepa- tentiranog lopovluka. U svačijem se kožuhu može naći buha. Pri tolikom bušenju, paranju i grickanju nađu buhu i u njedrima izabranog Sibenčanina. Aha, našli smo ti slabu stranu, kume!

Ono što su našli, prenošenjem od usta do usta melju sitnije nego ječam u skradinskim mlinicama. Meljavu sortiraju u tri vrste brašna: nepošten, vještac, lud.

Nađu li nešto što bi moglo izaći na sud, iako ne mora biti osuđeno, netko će se dignuti u ime prosječne pameti i sumnjivog poštenja, na kojima počiva gradski mir, i podnijeti prijavu sudu. Bude li osuđen, ode u nepovrat kao lopov, jer takvi u Šibeniku nisu do sada uskrsavali. Ne bude li osuđen, reći će da je podmitio suca, pa ono što nije učinio sudac, učinit će oni, za njim će u prolazu pijuckati i dovikivati da je lopov.

Ako ga proglase vješcem što, mućkajući koprivino ulje, mišju mast i prah od zmijskih kostiju, sebe čini moćnijim od drugih, očekuje ga ili lomača ili sramotno progonstvo. Bogati, lako je tako biti velik, pružiti ruku silama pakla, svi bi oni tako veličinu mogli postići kad bi htjeli, ali neće, oni su pokorne ovčice koje bez bleke podnose i strižu i mužnju svojih pastira. Neće oni posrnuti ustranu! A tko će ustranu, dočekat će ga lomača i kamenice.

I naposljetku, ako izabranika proglase “ridikulom” i “šem- pijom”. Najčešća, najblaža i najdjelotvornija osuda. Kažu,

19

taj je udaren mokrom krpom po čelu. I, kažu, zovnulo ga, a nije mu kazalo. On će im dokazivati da nije lud. Oni će mu se smijati jer samo lud može dokazivati da nije lud. On će se pred nasiljem povući u sebe, svoj posao i svoju kuću. Oni će mu kucati na vrata, trikovima ga izmamljivati van, da bi se zajednički smijali njegovu bijesu. Oni će o njemu pripovijedati zgodice kao o “ridikulu” bez premca. On će, napokon, i sam prihvatiti ulogu budale, jer kao javni ludonja može reći što inače ne bi smio. On će s njima voditi razgovore od kojih se nepristranu čovjeku koža ježi. On će za njih utvrditi da su punoglavci u lokvi, mućkovo žumanjce, uobraženi prčiguzi, a oni će “pišati o smija”. Oni će vikati za njim: “Antune iz Kljaka”. On će psovati: “Na majku vam skaka.” Oni će, i on će. Nema “ridikula” do njihovih, domaćih, onih koje sami budalama naprave.

Zakupio je mjesto već na prvom brodu za Mletke i jednog prohladnog prosinačkog jutra isplovio. Do obale su ga ispratili Mihovil, njegova žena i njihov sin Faust, ostala braća i sestre. Otac je bio slab na nogama pa nije došao, a Anđeli- ja se ispričala da muža ne smije ostaviti samog. Niz Krkino ušće puhala je bura, više oštra nego snažna. Jedra su puckala, brod se nakrivljavao, a sitne kapljice, koje je vjetar podizao s kreste valova, vlažile su mu i štipale lice. S burne strane zaogrnu ovratnik i obraz zakloni krznom. Gledao je prema pristaništu gdje je ostala njegova obitelj. Najprije je to bila skupina prepoznatljive čeljadi koja mu maše, koja se smiješi ili plače, zna im imena, položaj u obitelji, karaktere i navike. Potom se pretvoriše u hrpu ljudi koje ne prepoznaje i, naposljetku, u crne mrlje na obali, o kojima ne znaš jesu li istovarene bačve ili ljudi. Kad je brod zašao među stijene izlaznog kanala, na obali nije više vidio nikoga.

Ali tek tada, kad je zatvorio od soli i vjetra suzne oči, vidio ih je sve. Kao naslikani na dugačkom platnu, poredali su se po starješinstvu. Svi mu se smiju, svi pružaju ruke, čak i An- đelija. Gleda ih iza spuštenih trepavica, osjeća u sebi čudno

20

vatu raznježenost i, kao da posjetiocima vlastite galerije tumači iznimno dragu sliku, govori: “To su moji Vrančići, u mom Šibeniku žive. Uz njih sam vezan i sve ih ludo volim.”

Prije nego što će se zavući u kabinu koju dijeli s kapetanom, još je jednom pogledao grad crvenih krovova i masivnih sivih zidina, grad uskih prozora i uskih ulica, grad na padini još nepripitomljenog brežuljka i nad njim tvrđavu s pet kula. Na četvrtoj kuli, onoj iznad gradske vijećnice, vije se zastava. Platno treperi iznad stotine dimnjaka iz kojih se vije dim, gust, od vlažnih drva s tek založenih vatara. Vrančiću se kroz suze čini da su zastave i dimovi jedna velika pregača koju maćeha Anđelija istresa nad gradom. Istresa u more mrvice što ih je nadrobila meljući njegov život. Idi bestraga, govori mu žena kojoj se suknja, kao znak nepomućenog gospodstva, vije nad Šibenikom, javljaj se, šalji, ali ovamo ne dolazi. Prevelik si za ovaj grad sitne ljupkosti i dražesne sitosti.

4.

Nema vise među živima, dragi brate, Mikule, sigetskog kapetana. Bio je prgav čovjek, poročan, paničar i svađalica, ali ovime što učini nadrastao je sebe sama. Istinu da ti kažem, takav korak nisam očekivao od tog surovog i neukog čovjeka. Ne misli da mije njegova smrt nešto osobito. Ljudi umiru svakojako, gdje ih nezgoda ili bolest zateknu, a umiru nevoljko i kad umiru junački, pa je i on umro u nevrijeme i nerado. Njegova je vještina u vješto izabranoj odluci do koje je došao kad je od svojih bio napušten, a od neprijatelja osuđen: da svoju glavu od krvnika naplati što većom cijenom i tom naplatom sve nas, cijeli tabor carev, prisili da ga iza smrti uzvisimo iznad svih ljudi, da to budu primorani priznati i oni koji su od njega živa zazirali kao od pobješnjela paščeta. Njegova je odluka još veća kad se zna da je, uz navale neprijateljskih vojnika, morao odbijati i ponude o predaji, popraćene laskavim obećanjima. Kušnjama nije podlegao, zato što je znao što je ratovanje. Da se

21

predao, moglo se dogoditi da mu u prvi mah, do zgodnijeg trenutka, ispune dogovorene obaveze, ali su ga mogli dočekati i drukčije: ti si izdao vladara iste vjere, kako ćeš onda meni, inovjercu, vjeran biti? U oba slučaja, Turci bi se ponijeli viteški. Toj ratnoj varci ogrubjeli vojnik, nas knez Mikula, nije, Bogu hvala, nasjeo.

Već ih ima ovdje, dragi Mihovile, koji kažu da je njegova smrt teatralna, malne cirkuska numera, lukavo izabrana da druge zasjeni a sebe istakne, kao stoje i za života radio. Ljudi ni mrtve protivnike ne štede. Htio bih vidjeti te koji olajavaju kneza Mikulu, bi li oni pristali da nam na pozornici, u koju se pretvorila cijela Panonija, pa je mjesta i prilike napretek, prikažu još jednu takvu predstavu u kojoj će sami, od prvog do posljednjeg čina, odigrati glavnu ulogu.

(Pisano u carskom taboru kod Đula, 18. listopada 1566.)

Dragi Mihovile, meni starcu ne da sudbina da kod svoga Znija otpočinem, da uživam samoću daleko od gradova i dvorana. Sit sam svjetskih časti i slave. Težim već za nebeskim stanom. Osjećam se slab u tijelu, na očima, na sluhu i na želucu, a ipak se moram kretati u kolu čija brzina i žestina prelaze snagu mojih šezdeset i pet godina. Politički poslovi sasvim su me otuđili knjizi, niti sam imam kada što napisati niti pratim što drugi pišu. I tako, što sam u većoj časti i slavi, to sam manje svoj.

Ne znam zapravo što mi se sprema, samo slutim da bi moglo biti nešto teško. Car me je od Đula, gdje smo bili u utvrđenom logoru dok je Sulejman opsjedao Siget, poveo sa sobom u Prag. Ništa mi ne govori. Ljudi svašta brbljaju, a ja strepim od udesa koji mi je car već dosudio.

(Pisano u Pragu, 11. siječnja 1567.)

Prvoga dana mjeseca srpnja, dragi brate, na blagdan svetoga Si- muna (neka nam bude na pomoći), krenuo sam iz Požuna sa svojim prijateljem carskim savjetnikom Krstom Teufenbachom i sa stotinu i sedamdeset pratilaca i slugu u poslanstvo turskom caru, da

22

isprosimo mir bar na koju godinu. Prošli put sam u turskoj zemlji proveo četiri godine, najduže i najopasnije u svom životu, ali sam bio mlađi i mogao sam lakše trpjeti tjelesne i duševne patnje. Sad sam starac i svaka će mi sitnica biti krupna stvar, bilo da me duhovno iscrpi ili da me tjelesno oslabi. U Boga se uzdam da će krijepiti moje smalaksale sile, a u svoje poznavanje putova, turskog jezika, običaja i ćudi tamošnje čeljadi, proste i onih koji vode ratove i utanačuju mir, da će mi pomoći prebroditi rijeke bez mostova, preskočiti podmetnute zasjede i zaobići podmukle grebene.

Pa ipak, ne gubeći iz vida da je naša sudbina u rukama Onoga koji zemljom trese, može se dogoditi da se otuda ne vratim. Cesar mi se ponudio da bude čuvar i izvršitelj moje oporuke. Dao mi je vjerodajnicu da će u slučaju moje smrti biti pokrovitelj i zaštitnik tebe, dragi brate, i cijele obitelji Vrančića. Oporuka je kod cesara, a vjerodajnica, drugi primjerak, u prilogu je ovoga pisma.

U testamentu nisam mogao spominjati svoga sina koga je rodila Uršula, jer sam ga odavno zatajio pred zakonom i ljudima. Ali ga

pred Bogom ne tajim, niti bih pred ljudima da nisu toliko zaluđeni pa vjeruju daje grijeh izvanbračna ljubav i njezin plod, što ni pred kim pametnim i čovječnim, a pred Bogom najmanje, može biti. Zato te molim da se pri raspodjeli mojih dobara njemu dade jednak dio kao i mojoj braći. A taj ćeš dio namaći prodajom dragocjenosti što su pohranjene u srebrnoj čaši s poklopčićem, koju sam zapisao na tvoje ime, i prodajom ukrašene zdjele od pozlaćenog srebra iz riznice Mafije Korvina, što sam je primio na dar od kraljice Izabele. Oporuku izvrši onako kao što je u njoj zapisano i kao što sam ti ovdje rekao, pa kad se sretnemo na onome svijetu, da možemo jedan drugome bez srama pogledati u oči.

(Pisano u Požunu, na dan svetih Arona i Simuna, 1567.)

5.

Ovo je dvadeseti dan, dragi brate, što, utovareni u petnaest šajki, ja, moji ljudi i konji, tovari i šajkaši plovimo posred Dunava po lijepu vremenu. Danju mi je ugodno, sunce zagrijava zrak, a rije

23

ka ga rashlađuje. Ja, zavaljen na stolac pod strehom koja me štiti od žestokog sunca i zračne struje, gledam beskrajne vrbike na obali, sela, gradove i jata ptica. Već sam jednom ovuda prolazio i sve ovo opisao, pa ovoga puta ne vodim dnevnik, ali ću neke zgode pribilje- žiti, da mi pisma i zapisi budu od pomoći ako poželim i ovo poslanstvo opisati, kao sva dosadašnja, dijelom zbog vlastita zadovoljstva, a dijelom da zadovoljim radoznalost prijatelja u učenom svijetu o životu i običajima u ovim krajevima.

Večeri su prohladne, noći hladnije, a ujutro je prava zima. Maglica, što se nad rijeku spušta predvečer, ne razilazi se sve do sutradan oko osme ure. Čega se god dotakneš oko sebe, drveta, odjeće, posteljine, sve je vlažno. A ti znaš da sam neotporan prema vlazi, otječu mi krajnici, napada me glavobolja i hunjavica. Za sada bolesti ni traga, zdraviji sam nego što sam kod kuće bio. Drugoj napasti ove plovidbe, komarcima, koji su mi prošli put zadali mnogo jada, pretvorivši mi u otvorene rane i lice i ruke, ovoga puta uspješno odolijevam. Mažem se uljem što su mi ga spremili požunski Ijekari. Jest da smrdi, jest da se na suncu laštim kao komad slanine, ali komarči uzalud oblijeću oko moje glave. A kad bih ti rekao da sam od Osijeka do Iloka vidio rojeve komaraca velike kao oblaci, pomislio bi da pretjerujem.

(Pisano na šajki pokraj Iloka, 10. srpnja 1567.)

A sad ću ti, dragi Mihovile, dok šajka plovi po rijeci što je posvuda široka i mirna kao Krka oko Visovca, opisati kako sam proveo tri dana u turskom Budimu. Neka događaj ostane zabilježen u pismu koje ćeš ti sačuvati lakše nego ja, iz čije se torbe na dugim putovanjima mnogi zapisi neprimjetno izgube.

U Požunu smo dobili nalog da posjetimo novog upravitelja turskog dijela Ugarske Mustafu Sokolovića, sinovca velikog vezira Mehmeda, koji je na to mjesto došao kad je njegov stric dao ubiti bivšeg namjesnika Arslana Jahjapašića, kivan na njega zato što je u pjesmicama i pismima izvrgavao ruglu pamet i junaštvo velikog vezira, nazivajući ga haremskim političarom i junakom u papučama.

24

To je čovjek niska rasta, zdepast. U bogatim, haljinama kreće se kao kornjača u šarenu oklopu. I glava mu je slična kornjačinoj glavi, osobito izbuljene oči. Isto kao kornjača, i on se sad uvlači, sad izvlači iz oklopa sto mu gaje na pleća nabacio moćni zaštitnik. Bez podrške svoga strica, tvrdim, ovaj čovjek ne bi dospio ni do zapovjednika palanke. Njegov namješteni osmijeh više bi pristajao va- šarskom zabavljaču negoli lukavu diplomatu. Nametljiv je od prirode, a po zadatku je morao biti susretljiv — pa kad se to dvoje spojilo, dobila se nesnosna ulizica, puna himbenosti i neukusa, koja me kinjila tri duga dana. (Po toj susretljivosti sudim da će nam putovanje proteći bez uznemiravanja kojima Turci katkad izvrgavaju svoje goste, da bi do Stambola oslabili njihovu volju, smekšali otpor, utjerali im strah u kosti i prisilili ih na ustupke kakve, da su neuznemiravani, nikad ne bi prihvatili.)

Tek je nekoliko mjeseci na ovom položaju a po meni šalje usmenu poruku stricu da ga ne diže iz Budima, jer više voli ovdje obnositi malu čast negoli na dvoru deset puta veću. Nemoj ni slučajno pomisliti da poruka, koju ću doista prenijeti, znači ono što kazuje. Za mene ona ima značiti: ja sam ovdje privremeno, predstoji mi uspon na još viši položaj, zato me se čuvaj. A za strica: deder, bogati, da mi nađeš neko mjesto tamo na dvoru.

Taj mi čovjek nalikuje na učenika osrednje pameti koji je trudom mnoge stvari zabio sebi u glavu, nabubao mnoga pravila po kojima se valja ponašati, ali mu duh ni uz to znanje ni uz ta pravila ne priliježe kao uz ono što bi bilo njegovo po krvi, po mesu i po porodu. Sve što je na njemu, na njega je nalijepljeno; što je u njemu, u njega je ugurano. Njegova narav i njegova naobrazba dvije su odvojene stvari. Uvijek sam se nelagodno osjećao uz ovakve ljude. Imam dojam da ne govorim s čovjekom nego s nekakvom napravom koja će me nečim neugodnim iznenaditi. Kako da predvidim rad stroja kojim unaprijed ravnaju meni nepoznate sile? Takvih je strašila najviše u vojsci i politici.

Preko dana me paša uvjeravao da su oni za mirno susjedstvo, bez upada i pljačkanja, ali im mnogo teškoća zadaju razbojnici koji s njihova zemljišta ulijeću na naš teritorij,

25

hvataju snažne muškarce i lijepe žene, pa ih prodaju trgovcima robljem.

Pred večer je došao na moj brod. Jeli smo ukusno pripremljen riblji paprikaš, on je pijuckao neko slatko piće, ja kutjevačko vino. Jelo nas je opteretilo, razgovor počeo zapinjati, nas prevodilac nije imao mnogo posla. Pasa podviknu čovjeku koji je za trajanja večere s obale buljio u njega:

“Možete početi!” Meni reče: “Sad ćeš vidjeti kako ja kažnjavam one koji remete mir na granici. ”

Iz magazina za uskladištenje robe što odlazi i dolazi brodovima, na široka kolska vrata iziđoše dva reda bakljonoša. Ispred njih gaze tri krvnika, u crvenim rizama, s noževima i maljevima u naručju. Po srijedi dvoreda bakljonoša i naoružanih vojnika riječne flote vuku se tri izmučena čovjeka, gola, samo što im stidne dijelove tijela ovija komad lanenog platna.

Na prilazu brodu redovi se bakljonoša razmakoše, pa su se ona tri zavezana golaća bolje vidjela, jer su ispod sjena luči, dok su im gorjele nad glavama, došli u svjetlosno polje kad se luči od njih od- maknuše. Pred samim brodom redovi pratilaca, već dobrano uluče- ni, spojiše se u čvrst polukrug kojem je otvor okrenut nama. Na pozornici, uokvirenoj buktećim bakljama, vidjelo bi se po pijesku proso kupiti. Tu su u zemlju pobodene dvije drvene stožine, a ispred njih posađen trupac ravno otpiljena vrha. Ona gola trojica stisla se jedan uz drugoga, ponikli glavama (oprosti mi, Bože, na prispodobi) kao očerupane kokoši kad ih u proljeće napadne kokošja kuga. I mene od ove paklenske svjetlosti bole oči, a kako teško gledati tek njima mora biti! U očima plamenovi, u nosu miris borove smole, u ušima tišina, a oko nas mrak i razljevena voda po kojoj plovimo.

Jedan se krvnik popne na onaj trupac i, kao glumac s kola putujućeg kazališta, nakloni se gledalištu na lađi, pa kreštavim glasom, Ijutito, najavi smrt “ove trojice nesretnika”, jednog Turčina i dvojice Srbina, koji su lovili nevine ljude po poljima a potom ih prodavali u roblje.

Pitam namjesnika je li suđeno tim ljudima. Mustafa se smijulji, baš ga briga što ja tražim da mi se objasni, pa prevodilac sam od

26

govara da jest, prije pet dana. Izvršenje kazne ostavili su za večeras, meni i namjesniku za razonodu. Znao sam da priredbu ovog putujućeg kazališta moram gledati dokraja. Kad već moram, bolje u šutnji, ne zapitkujući ovo i ono, jer ću i nehotice zapitkivanjem otkriti sto o njoj mislim. A ne bi valjalo da namjesnik čuje da mi se njegov program ne sviđa. Zato sam lice učinio maskom, ni odveć ozbiljnom da bi se moglo reći: mrk je, ni odveć nasmijanom da protumače da mi krv godi.

Srbe su vezali uzetom za kolce, jednom oko gležnjeva i drugi put oko vrata. Turčinu su na panju čekićem smrskali ruke i noge. Činilo mi se da je već bio mrtav kad su mu mlatili lijevu nogu. Srbima su najprije odrezali uši i nosove, potom su ih oderali do pasa, skinuli polumrtve s kolca i pobacali u rijeku ispred pramca moga broda. Turčina su povili u bijelo platno, položili na dasku i odnijeli na groblje. Uzduž pristaništa, u mrak i maglu otišli su krvnici i bakljonoše.

Tresla me hladna groznica, možda od zraka zasićenog vlagom, a možda od prizora svojevrsna namjesnikovog uvjeravanja. Rekoh domaćinu da se na palubi ne da više ostati, vlaga se i u kosti uvlači. On se nasmije. Ali kako nasmije! Reče:

“Bogami, studil Sto ćeš, rijeka je to!”Nije mi se dalo spavati, prvi san još nekako, ali kad se probudih

oko pola noći, nikako da ponovo zaspim. Krivio sam za nesanicu nekoga iz moje pratnje koji je hrkao, upravo hroptao, tako ružno i jezivo kao da mu je grlo napol prerezano. Ustao sam u osvit dana i odmah pogledao na sinoćnju pozornicu. Nisam vidio ni kolaca ni panja. Kad su ih počupali, kad odnijeli? Iskrcam se na obalu i prošetam mulićem. Šljunak je mokar, ugažen i blatnjav, ali od krvi nigdje traga. Kiša noćas nije padala. Krov je na mojoj kabini od mjedena lima, kapi bih čuo da sam i tvrđe spavao nego što jesam. Recimo da sam kišu prespavao u onom prvom snu, zar kiša ne bi zajedno j krvlju sprala i blato ?

Pitam Ivana Gala, zapovjednika svoje pratnje, i Krstu Teufen- bacha, što misle o sinoćnjoj predstavi. Odvratno, divljački - rekoše uglas. Zar da im kažem, prijatelji moji, nas su sinoć učinili buda

li

lama, kad ni sam ne znam jesmo li gledali surovo kažnjavanje stvarnih zločinaca ili samo igrokaz u kojem su nastupili najvješti- ji glumci budimskog kazališta sjena?

Evo je deset dana od te priredbe. Mi Dunavom nizvodno plovimo brzo i sustižemo mnoge lađe, spore i pretovarene. Drugo ni vidio nisam u tim trgovačkim dereglijama do robova za azijske tržnice. Ili nema tovara robe u kojem oni ne bi bili jedan od artikala ili se samo njima trguje, jer je ta nečovječna trgovina unosnija od bilo koje druge. Zato, bili osuđenici spram svjetlosti baklji lažni ili pravi, namjesnik nam je lagao: ne samo što lovce na ljude i prekup- ce robova ne kažnjava smrću, nego ih svojim himbenim ponašanjem zaštićuje od neprilika.

(Pisano na šajki pokraj grada Zemuna, 12. srpnja 1567.)

Trećeg dana boravka kod budimskog namjesnika usliša on moju molbu i dopusti nam da obiđemo dvor Matije Komina. Mene, Krs- tu, Ivana Gala i još petoricu naših ljudi, koji poželješe da nam se pridruže, pratila su četiri časnika riječne flote.

Tebi je poznato, dragi brate, koliko me nezaboravnih uspomena veže uz Korvinov dvorac, i bit će da već pogađaš što sam u njemu poželio vidjeti. Niti da gledam kakav je, jer znadem kako tamo i kamen na kamenu stoji, niti da negdje budem svjedok što je od njega danas ostalo i čemu ostatak služi, jer je svima poznato da neprijatelj neprijatelja ponizuje i zapuštanjem, rušenjem i promjenom namjene njegovih svetišta ili građevina svjetovnih koje su važile kao svetišta. Otišao sam tamo da vidim ono što sam, i ne videći, znao: da su u prah smljevena sva negdašnja moja vjerovanja, zanosi, čuda, uzdanice. Da u toj kući, nastanjenoj drugim ljudima, vidim sebe, nastanjena drukčijom duhovnošću, da gledajući njega, urušena i zapuštena, vidim sebe ostarjela, umudrena zrela čovjeka koji se doimlje veličanstveno kao Bog, ali je samo svoja nekadašnja sjena.

Budimski namjesnik toga nije znao, on vjerojatno nije znao ni da sam u tom dvorcu proveo mladost i odsanjao najljepše snove. Kad već sami hoćemo, htio je da nam posjetom dvorcu napakosti, da za

28

zub dublje nagrize upornost i samouvjerenost izaslanstva. Nije ni prstom maknuo da pred nama štogod uljepša, maknuo bi da je štogod trebalo uprljati, ali za to nije bilo potrebe.

Taj sitni spletkar praktičnog duha, ta mješavina podlaca i dobročinitelja, nikada neće pojmiti kakvo mi je zadovoljstvo pružio dopuštajući da u tako jadnom, popljuvanom i zapuštenom stanju zateknem nekadašnje “gnijezdo gavranovo”. Kako da pojmi kad ne zna da nam upravo božanska čuvstva ispunjavaju dušu dok obilazimo groblje u kojem, krstača do krstače, leže pokopani naši zanosi, ljubavi, uzori i strahovi? Leže uokrug, podno naših stopala, poniženi smrću, a mi nad njima lebdimo, uzvišeni jer smo ih nadživjeli, kao duhovi čisti, bez nečistih strasti i neminovnih zabluda, s proturječnim osjećanjem da smo istodobno sveznajući i prazni, potpuno prazni.

Dvorac je uz rijeku, a glavna su vrata okrenuta obali. Pred pokretnim mostom dočekala nas je straža i, dok smo čekali zapovjednika dvorske posade, gledao sam zidine od prepečene cigle pred kojima je jednog dalekog jutra, u zimi, ispod sivog neba punog vrana, moje srce bilo gruda leda. Oslanjao sam se na ruku ujaka Ivana koji me vodi kralju da me kralj primi u svoju službu. Bože moj, ima li išta uzbudljivije, išta mučnije od trenutka strepnje kad te mlada, puna pouzdanja i jošpunijeg zdvojnosti, predstavljaju moćniku koji te treba ocijeniti, pa ili otvoriti pred tobom vrata napretka ili ti ih zalupiti pred očima.

Još i sad vidim onaj pokretni most, veći od mosta na ijednoj rijeci, vidim zidine od crvene opeke, do oblaka su izrasle, vidim hrastova vrata, mjedenu kvaku, grbove kraljevstva ugarskog, hrvatskog i češkog, urezane u bijeli kamen. Stajao sam pred tim vratima kao pred rajskim dverima, očekujući s one strane život što se samo u bajkama viđa, i zato nisam razumio ujaka koji me svje- tuje da iza te kapije “otvorene oči držim”, da se ne zalijećem i ne ustežem, da “ispečem pa rečem”, da “tri puta izmjerim prije nego što ću jednom prerezati”, jer su poduke naviještale život pun opasnog spletkarenja, što se ni u jednoj stotinki nije poklapalo s mojim očekivanjima.

29

A danas, vrata su istrunula, pokrio ih lišaj, čavli se razlabavili jer ih je rđa utanjila. Opsadne naprave u prvom bi naletu razni- jele tu hrpu hrastovine i čavala. Grbove više nitko ne svjetla, kao što ih je svjetlao Zapoljski, opsjednut mišlju da pokaže svijetu kako poslije Korvinove smrti nije potamnio sjaj Ugarskog Kraljevstva. Posivjeli su od kiše i prašine, samo se izbliza raspoznaje koji je koji. U zidu je gdjegdje popucala cigla, a kad se obrušila, za njom je ostala rupa ispunjena pijeskom i zemljom. Iz tih pukotina rasla je trava i grmovi brijesta i pasjeg drijena. Gledam sve to dok nam prilazi zapovjednik dvorske posade, i nisam tužniji nego što sam obično tužan pri susretu sa stvarima koje sam davno izgubio i sad ih iznenada nalazim. Godine su me, voljeni brate, u svemu uspravnom naučile vidjeti ruševinu, pa sada kad ruševine gledam, ne vidim ništa drugo nego kad gledam građevine u punom sjaju i ljude u punoj slavi.

Tako, kad sam ušao na vrata kroz koja sam ušao u politički život, nasmijah se pa rekoh sebi: “Sto se ustežeš, zakorači, što god na- đeš iza ovih vrata, neće biti gore od onoga što si tamo već gledao. Osinje gnijezdo uplašeno kopljem koje ga je neprestance bockalo. Larmali su da su jedinstveni kao nokat i meso, a jedni su u drugima gledali izdajice, trebalo je samo pogađati čije i u koje vrijeme. Galamili su, kleli se da će obitelj Zapoljskog zauvijek učvrstiti na ugarskom prijestolju, a dojedan je bio spreman mimo nje prihvatiti bilo čiju krunu, ako mu dopuste sačuvati ono što već ima i steći još štogod. Što mari ako ovoga puta iza vrata nađem staju punu konja, slamu i hrpe balege iz koje isparava mokraća ?”

A baš sam to našao. Mirisalo je na konjsku dlaku i brabonjke, ondje gdje su nekada vrtlari uzgajali orhideje, maćuhice, hijacint i begonije.

Kad se ulazi u veliku dvoranu za skupove, s desne strane vrata čita se na kamenoj ploči natpis: POBJEDA PRIPADA VELIKODUŠNOM KRALJU MAT1JI. Preko te ploče sada je namještena drvena ploča a na nju prilijepljeni listići s rasporedom vojnih odjela za podizanje plaće. Pred dvoranom i u dvorani mnogo je vojnika. Skrušeno šute oborenih glava, čekaju da prime mučno zasluženu

30

nagradu. Prošli smo kroz vrata, tiskajući se pokraj njihova reda, a oni se i ne osvrnuše na nas.

Nasred dvorane velik je stol od crvena mramora. Još je čitav ali su mu rubovi nagrizeni, a uglačana ploča izbrazdana zaparotina- ma. Po njemu su razbacani papiri, a uz blagajnikov lakat crna priručna kasa. Blagajnik odvojio pogled od novca i popisa, pa nas gleda kao da pita: što ovi dođoše? Dok mu jedan časnik iz naše pratnje ne reče da nastavi svoj posao, on se o nama brine. Dvorana je ogoljena. Sve što se moglo odnijeti, svijećnjaci, stolovi i sjedala, slike i ukrasni predmeti, odavno je odnesem. A što se još dobro drži i zrači stamenošću, može zahvaliti svojim graditeljima kojima nije nedostajalo graditeljskog umijeća i novaca, pa su, računajući s vječnošću, gradili od mramora i ono što se moglo sazidati ciglom.

Gdje li je sada, dragi brate, naš zemljak Jure Utišenić iz Ka- mička, koji je nekada u ovoj dvorani “vedrio i oblačio”? Gdje li je sada fratar u bijeloj mantiji, da dođe kroz sporedni ulaz, onako značajan, raspoložen, da se osmjehne lijevo i desno, zahvaljujuči na pljesku prikupljenim uzvanicima, pa da priđe ljudima i sa svakim se pojedinačno pozdravi, zatim da se popne na podij s govornicom i, dok bude pretraživao i listao pripremljene bilješke, stane udarati batićem o stol, moleći nježnim otkucajima da gospoda prestanu ža- 7noriti. I kad zavlada muk, baš ovakav kakav je sada u ovoj zemlji i u ovoj dvorani, dok Turci primaju plaću za gospodarenje ugarskom zemljom, da poštovani pater Juraj pogleda po dvorani i svojim velikim zelenim očima ugleda ćelavog debeljka koji šakom grabi iz blagajne srebrni novac i broji ga na dlanu, jedan, dva. Zar on nije svjetovao Izabeli da se stavi pod Sulejmanovu zaštitu, a on će vještom diplomacijom držati Turke podalje od ugarske zemlje? Nema tako dobre diplomacije, patre Jurju, od koje ne bi bilo bolje, pogotovu ako iza nje ne stoji sila nego samo lukavstvo i pouzdanje u Providnost.

U zidu s desne strane velik je kamin, zidan od crnog mramora. Pročelje mu iznad nadvratka ukrašava goli dječak sa zubljom u ruci, ispod čijeg je kunića smješten ovalni grb obitelji Korvina, s gavranom koji u kljunu drži prsten.

31

Bože, mislim se, gdje su oni dani kad smo se pred početak i u prekidima sjednica okupljali oko ovog kamina, zimi da se ogrijemo, a ljeti jer smo se tu zimi navikli okupljati. Pred tim gavranom s prstenom u kljunu gledao sam kako je politička igra veoma nalik na ljubavnu igru. Novajlije bi se ponašale kao šiparice izbezumljene od sreće što su se našle u društvu izabranih udvarača. Isto kao očijukanje, i politika je igra što se obavlja “ispod žita”. Žmireći se pipka, a kad se nađe, povaljuje se ili se dragovoljno liježe. Kad novajlije nahrupe na takva mjesta, gdje se politika javno vodi, mjesta slična javnim mrijestilištima, izgube glavu i ostanu bez pameti. Čini se da se centri, odakle se upravljalo njihovim postupcima, iz glave presele u neke druge dijelove tijela, kojima je vitalnost poznata ali mudrost nije na velikoj cijeni. Isto kao mlado žensko, i novajlije znadu da se s nekim moraju spariti. Vrdaju amo, vrdaju tamo - ne znaju kud bi, ne znaju s kim bi. Smiješe se svakome; oduševljeni su svim i svačim, najviše sobom; presretni su što su se našli tu gdje jesu; njima je genijalno sve što pada u njihov duhovni vidokrug, samim tim što je uspjelo da im postane jasno; njima je glupo sve što ne razumiju, ali to glupo ima ozbiljan izgled da postane genijalno kad se uspije pojasniti njihovu mozgu. Trijeznu oku doimaju se glupavo, ali oku gladnog udvarača, kome osvajanja nikad nije dosta, u njihovoj pripravnosti, kretnjama i postupcima mnogo je svježine što tjera pjenu u krajeve usta svakom sladostra- sniku.

Oni stariji nalikuju na svodilje, mnoge su snubili i mnogo se sami ljubili. Oduševljavali se, gubili vjeru, ulazili goluždravi u lož- nice i iz njih izlijetali opemaćenih krila, lijegali j perjem a budili se očupani i zderani, oni su u tim posteljama uživo doznavali što znači reći “potkožio se”, “ulojio se”, “pala mu sjekira u med”, “sretniji nego pametniji”, “tko će ako kurva kurvi neće"; ali su u tim istim ložnicama iskusili i što znači kad ti kažu “oderalo ga do kože”, “nadrljao ko žuti", “jedva kožu spasio”, “oderalo ga do kosti”, “najebao je”. Te ostarjele matrone čiji su osmjesi lažni a srdžbe bezube, ti prelci mreža od povjesma, koji prate kud što ide i na što će svršiti. Pazi, čim ugledaju plijen i čim se steknu sretne okolnosti,

32

svom će preostalom snagom poskočiti, povaliti, i tu će odmah pokraj puta, iza grma, s nogu i usput.

Pred jednim okom tog Gavranova gavrana moglo se vidjeti tko se kome udvara; tko će koga i tko će kome dati da ga se; tko nije s kim u dobrim odnosima i tko je upravo pred rastavom; tko je koga već, ali se nekadašnji žar ohladio i sad su protivnici; tko je na koga ljubomoran jer mu onu stvar ne da, a drugima tu istu stvar daje “šakom i kapom”; tko je nimfomanka pa joj nije dosta ni cijela dvorana udvarača, a tko je usredotočen na jednoga, jer taj jedan vrijedi koliko svi zajedno; tko je utučen i nije mu vise do toga, tko radije prebire očenaše nego bradavice.

E, Gavranov gavrane, s prstenom u kljunu, misliš li ti s tim prstenom nekoga od ovih vjenčati? Svi su oni jedan drugoga, svi su oni jedan s drugim, neki dragovoljno a neki skrivajući se izrekom: “U kakvu si kolu, takvu pjesmu pjevaj”. I ubuduće će tako biti. Neki će pristajati uz naplatu, neki će kupovati, ovako ili onako, svi će oni jedan drugoga i uzduž i poprijeko. Nitko ni s kim neće ići pred oltar, vjenčavat će se i rastavljati pred Gavranovim okom, pred kljunom crne grabljivice, r njegovim prstenom koji još nitko nije nataknuo na prstenjak. 1 ne treba. Mrijesti- lište ispred kamina bilo je vjenčavanje samo s jednim — s Gavranovim gavranom.

(Pisano na šajki u beogradskom pristaništu, 13. srpnja1567.)

Posjetiti dvorac, dragi Mihovile, a ne vidjeti Korvinovu knjižnicu — kao da i nisi tamo bio. A meni ubogom ta knjižnica nije samo usputna znamenitost koju valja vidjeti i opisati u svom putopisu, ta je knjižnica mjesto uz koje me vežu uspomene slične onima sto nas podsjećaju na ženu našeg života, neko iznimno viđenje ili kakvu drugu sudbonosnu zgodu. Da te knjižnice nije bilo, sva moja nastojanja da povećam svoj um i učinim ga dobrom od koga ću živjeti ja i moja obitelj, ne kažem da bi ostala uzaludna, jer tko za znanjem traga uvijek ga negdje nađe, ali jedva da bi se tako brzo i tako uspješno završilo.

33

Kad zbrojim vrijeme koje sam tu proveo, novac koji sam za svijeće utrošio, mladost sto sam je među stranice zakopao i zbroj usporedim s onim sto sam od nauka dobio, čini mi se da sam na veliku gubitku. Možda je to prividan dojam, jer sam cijelog života, sve do dana današnjeg, neprestano učio, a darovi koje primam nisu svagdašnji i podložni su trijesovima.

Dopuštam da imam više nego što sam zavrijedio, ali neka me nitko ne drži ni osobito mudrim ni posebno sretnim. Daje bilo tko, bez obzira na urođenu pamet, po knjigama kopao toliko koliko ja, postigao bi najmanje koliko i ja; a da je bilo tko naučio toliko koliko sam ja naučio, i da može koliko ja mogu, dobio bi isto toliko sreće koliko je ja imam. Neizmjerno manje nego je vide oni koji o sreći sude po broju stuba koje čovjek prevaljuje od zemlje prema vrhu na kojem se gnijezdi vlast. Bar ti, dragi Mihovile, ne sudi tako o meni. Ako je ikome, tebi je poznato daje sagorijevanje mog života zajedno sa svijećama ispod mračnih svodova neba i zgrada, ispod sjena sudbine i slučajna izbora, jedini plamen kojim sam znao i mogao gorjeti.

Eto, pošao sam u Korvinovu knjižnicu vidjeti gori li još taj plamen. Nisam ga našao, on se bar na tom mjestu zauvijek ugasio. Plamen svijeća ugasio se, ali miris stijenja i voska još je u ovoj veličanstvenoj dvorani i u mojim uspomenama.

Iz četiri ugaona stupa od bijelog mramora lučno se uzdižu svodovi i sastaju iznad sredine dvorane, tvoreći strop u obliku nebeskog svoda. Obojen je ažurnom bojom čije plavetnilo postaje modrije prema vrhu, a svjetlije prema pobočnim zidovima, pa ti se čini da vidiš tamu noćnog neba nad sobom i obasjane obzore na sve četiri strane svijeta, obasjane svjetlošću iz nepoznatog izvora, u trenutku kad se svjetlo rađa, što će najednom svoj zemlji pod vidokrugom donijeti dan. Na ažurnom svodu zlatnom su bojom ucrtane zvijezde, pa trepere čisto i nasmijano. Čini ti se da u nekom čarobnom praskozorju prisustvuješ čudesima bijele magije koje se u tisućama godina samo jednom dogode. Ako nisi astrolog pa ne znaš da zvijezde nisu nasumce nabacane, na razmještaj zvijezda podsjeća te rečenica ispisana s kraja na kraj svoda: POGLEDAJ SLIKU NEBA NA

34

DAN ROĐENJA MATIJAŠA KORVINA. Da povijesna zbivanja nisu toliko puta prema Ptolomejevim proračunima potvrdila nebeske položaje kao znakove sretne vladavine Korvinove, ne bi ih ovdje ni prikazivali, jer su i neupućeni u zvjezdoznanstvo mogli u astrološkim tablicama provjeriti je li slika neba na dan i sat kraljeva rođenja točno ucrtana i protumačena.

Ti znaš, voljeni Mihovile, da nisam služio jednog vladara, da sam mnoge posjetio i upoznao, i kad kažem da se vladari vole kititi Providnošću, ne izričem taj sud poučen jednim primjerom. Svi, a pogotovu oni među njima koji se od zemnog praha uspinju prema kruni, kakav je i Korvin bio, svi oni tuve u glavu svojim pristašama i svojim neprijateljima da su izabranici sudbine i da svoje poslanje dokazuju svakom riječju, svakim činom. U njihovu je poslanju, tvrde oni sami, sretno sraslo ono što su narekle zvijezde i ono što je učinio osobito obdaren čovjek. Nevjerojatno je, ali većina tih grlatih lažaca uspijeva da ih na kraći ili dulji rok, neke koju godinu a druge dok žive, drže za jamce sreće u sadašnjosti, sreće koje nema, i raskošne budućnosti koja tek što nije došla. Svetogrđe je i pomisliti da će s njihovim zemnim ostacima biti sahranjeni i oni sami. Uza sve te opće osobine, Korvin je imao i nešto samosvojnih. Volio je ponižavati i umanjivati povijesne osobe koje su pripadale

prošlim stoljećima. Tvrdio je da mu od suvremenika nitko nije ni do koljena. Tako je, stvarajući u povijesti prostor za svoje ustoličenje a u sadašnjosti neograničene ovlasti, praznio pune vrčeve prošlosti, iz kojih su ljudi oduvijek pili i učili, i pustošio sadašnjost koja jedina može dati kakvu-takvu sutrašnjost; pa isto tako kao što nije dopustio da bude tko ispred njega, nije ni za sobom nikoga ostavio. Zar nam sudbina njegove glasovite knjižnice ne pokazuje tu žalosnu istinu?

Police su ispražnjene, nekih nema, neke su razbijene, ni jedne čitave na svom mjestu. Ostatak knjiga nabacan je u jedan kut, gdje najmanje smetaju. Po njima popadala prašina, plijesan i paučina. Najviše je pravnih zbornika pisanih rukom na lošem papiru i otrcanom pergamentu. Štiva Turčinu nezanimljiva, na materijalu koji ne možeš unovčiti niti iskoristiti za drugo osim da vatru njime

35

potpiruješ. Ostale knjige, preko tisuću svezaka, među kojima su se isticala djela znamenitih ljudi istočne crkve, ukrašene zlatom i srebrom, knjige rijetke i cijenjene po svom svijetu — odnesene su. Ostadoše samo kodeksi s dičnim proslovljima, naslovima i potpisima, da oni, koji nisu prave knjige, umiru ružnom smrću kakvom samo knjige znadu umirati.

Zalosnije nešto nigdje nisam vidio. Ispod drvenih korica jednog kodeksa pomoliše se šapice i njuška s crnim grahorastim očima. Kad se prignuh da podignem tu knjigu, zapahnu me vonj mišjih brabo- njaka i mokraće. U rukama mi ostadoše samo korice. Iz njih je kao iz šuplje vreće padao sitnež što ostaje iza mišjeg zuba i što ga prazne mišja crijeva. Bez ustezanja ih bacih na hrpu, onako nemilosrdno kao što su se tim daščicama i domaćini nabacivali.

Pogledao sam na svod, na zvjezdano nebo koje je proricalo sretnog vladara. Znam da je pred nesrećama najbolje ostati nijem. Ipak sam, zbog naslade nad neobistinjenom Providnošću iz koje je Kor- vin izvukao sve što se iz Providnosti može izvući, pokazujući na hrpu pravničkih knjižurina u mokraći, blatu i paučini, da me svi čuju, kazao:

“Ej, zvjezdano nebo, kad si proricalo sretne dane, jesi li i ovo ovdje proreklo?”

(I ovo je pisano na šajki u beogradskoj luci, 14. srpnja1567.)

Obišli smo i prostorije u kojima je stanovao Ivan Zapolja i njegova rano obudovjela žena Izabela. Zapolja, a pogotovo Izabela kad je ostala bez muža, živjeli su skromno, stanovali u oskudno opremljenim sobama, nosili se priprosto i jeli obična jela, da bi primjerom pokazali čega se treba odreći u korist obrane zemlje. Dok su raskošne odaje kralja Matijaša vojnici do kraja opustošili, iz Izabelinih jedva da su štogod odnijeli, jer je pokućstvo bilo oskudno i bez ikakve vrijednosti, osim da se tu, gdje jest, upotrebljava. Za posljednjih dvadeset i šest godina, otkako je Izabela napustila Korvinov dvorac, njezine sobe nisu nijednom prebojane. Ostala je posvuda ažurna boja, u razini dohvata ruku isprljana a naviše izblijedjela, ko

36

ju je Poljakinja, uvijek željna vidika i vedrog neba, pomalo nastrano voljela.

Ti će me neprebojani zidovi, dragi Mihovile, podsjetiti na onaj kolovoski dan kad smo, po zapovijedi Sulejmanovoj, napuštali Kor- vinove dvore i odlazili u erdeljski Biograd.

Izabela je spavala u sobici s jednim prozorom koji je bio okrenut Dunavu. Visoki kestenovi, sto su rasli u vrtu, držali su spavaonicu u hladu i potpuno zatvarali vidik dok su bili lisnati. Tek kad bi ostali bez lišća, mogli su se s prozora kroz gole grane vidjeti rijeka, ravnica i magle. Vrtlar joj se nudio da će kestenove skresati. Ona mu je rekla da potkresuje i podrezuje gdje god mu je drago, ali što se može okom obuhvatiti s njezina prozore da ostavi rasti onako kako samo poželi da raste.

Po zemlji se uhvatilo žbunje, bršljan i kupina. Lijehe su obrasle korovom. Uza zidove su plazile povijuše. Od koštica, koje je Izabela bacala kroz prozor, nikla su stabla bresaka, jabuka i krušaka. Kroz to podivljalo raslinje vodio je puteljak. Kad smo jednom njime šetali, reče mi:

“Ti si, Vrančiću, čovjek od reda, tebi jamačno ovo nije lijepo?”Da pravo kažem, govorila je istinu, u zapuštenim vrtovima ni

sam nalazio ničega lijepog. Ali kad sam pogledao u njezine plave oči koje su, diveći se zelenilu, i same pozelenjele, i meni se učini da me okružava sama zelena ljepota, vrt ljepši od svih vrtova koje šišaju, kose, sijeku, plijeve, podrezuju, kljaštre i rube.

S unutrašnje strane sobnih vrata Izabela je objesila konjsku potkovu koju je našla na putovanju u Eger prve godine poslije udaje. Potkova je potjecala s noge turskog konja, nosila je žig kovnica oružja i ratne opreme u Karamanu, vjerojatno j konja koga su u okršajima ubili, kome su nogu psi oglodali a kopito rastočili mravi. Sjećam se, u njoj smo našli sve čavle, bila je neiznošena. Dok ju je Izabela čistila od trave i govorila mužu: “Evo moje sreće”, ja sam ganut gledao njezino lice puno radosti i mislio da ta potkova, prije nego sreću, svom nalazniku donosi nesreću. Mogao bih vjerovati da će potkova, spala s nogu kiridžijskog konja, nekome donijeti radosne dane, ali onome koji na svojoj zemlji nađe potkovu tuđeg ratnika, ta potkova i čavli u njoj proriču dane bez mira i noći bez sna.

37

Onoga dana kad smo odlazili, Juraj Utišenić reče mi na Vladi- slavovu stubištu neka odem u Izabelinu sobu i nagovorim je da krene bez zadržavanja, jer nosa karavana samo nju čeka. Izmjena posada dogovorena je za deset sati, Turci bi trebalo da dođu svakog časa, a Izabela odlazak bez potrebe odgađa. Moglo bi se dogoditi da Turci počnu zaposjedati grad prije nego sto mi iz njega izađemo, sto bi bilo tuđe duhu dogovora po kojemu mi svojevoljno napuštamo Budim, a oni uz našu prešutnu suglasnost uzimaju ono što su na sablji dobili u Mohačkoj bitki. Činit će se da nas oni izgone a mi bježimo. Izabela će, kaže fratar Juraj, mene poslušati prije negoli ikoga. Zašto baš mene? Neće mi valjda danas o tome govoriti, neka se slobodno pouzdam u njegov sud o Izabelinim naklonostima, nije on jučer rođen i ženu ne čita sričući kao đak početnicu, nego tumačeći je ispravno kao papa Bibliju.

Izabelu sam zatekao kako prebire sitnice u ladici noćnog ormarića, vrijedne i bezvrijedne stvarčice što ih je sa sobom iz Poljske bila donijela. Među njima je bilo dugmadi, kopči, igala i novčića s kojima se kao dijete igrala, i broševa, ogrlica i prstenja koje je kao odrasla bila poželjela i nabavila. Rekao sam joj da nije vrijeme za prebiranje, da sve strpa u torbu i ono što valja i ono što ne valja. Sasula je nakit i drangulije u kožnatu kesu na smrsak i pružila mi je. Htjedoh poći, a ona ponovo zareda tražiti po pretincima, na policama, kao da joj je soba puna zagubljenih stvari. Opet je nagovaram da krenemo, nema što naći. Kamo da se žuri, kaže ona, pa krenut ćemo. I pritrča vratima, zgrabi potkovu i skoči na krevet. S potpeticom potkove zaparala je po zidu.

Gledao sam joj slabašnu ruku punu žila i tetiva kakve se viđaju u žena neposredno poslije poroda, prste zgrčene oko željeza i blijedo koščato zapešće, pa ogoljelu podlakticu s koje je skliznuo rukav. Usitnjeni kreč i pijesak sipili su joj po kosi, vratu i udovičkoj haljini. Napisala je: SIC FATA VOLUNT, IZABELA REG1NA.

Sišla je s kreveta, pogledala ono što je napisala i Ijutitim zamahom bacila potkovu u prozorsko staklo. Okrenula mi se i zatražila prolaz. Išla je ispred mene, ja za njom — ona prkosna, ja skrhan. Spuštajući se niz Vladislavljeve stube, primijetila je da su joj ha

38

ljine zaprašene krečom. Udarila je nekoliko puta dlanovima po skutima, nemarno, nije stresla ništa. Takva je izašla. Slična klesaru! Ponosna kao da je onim što je urezala u žbuku dogotovila djelo svoga spasa. Ja sam je slijedio ukorak. Kao i ona, ponavljao sam zapis na plavom zidu: TAKO SUDBINA HOĆE! TAKO SUDBINA HOĆE, IZABELA! A opetujući tu poraznu tvrdnju, osjećao sam da u dobrovoljnom potćinjavanju sudbini ima neke samoubilačke strasti i bezgraničnog ponosa.

Na kraju ovog opisa posjeta Korvinovu dvorcu ne bih ti, voljeni brate, rekao svu istinu kad ti ne bih priznao da sam tamo pošao s jedinom namjerom: da posjetim Izabelinu spavaonicu i vidim je li još na zidu njezin zapis. Poslije punih dvadeset i šest godina, kad sam ja svjetskim trvenjima zamoren starac a nje više nema među živima, imao sam sreću daje ponovo vidim i da r njom dugo razgovaram. Tako je sudbina htjela!

Ti ćeš, Mihovile, pomisliti: starac se, kao svaki starac, hvali svojim ljubavnim uspomenama. Sto da ti kažem? Sramota je hvaliti se, ali je još veća u ovim godinama ne imati čime.

(Na šajki negdje pokraj Smedereva, 15. svibnja 1567.)

6.U Vrančićevim pismima, iz kojih crpemo podatke o nje

govu životu i koja sadrže sve što je proživljavao i što je mislio, trag su ostavile samo tri žene, dvije bliske njegovu srcu, jedna uslužna njegovu tijelu. O njima se raspitivao, njima je pisao, o njima je svjedočio, iako nisu bile jedine koje su mu dopustile pristup u svoja njedra. Najmanje dvije stvari govore da je upoznao toliko žena koliko ih je htio upoznati: Vrančićeva uljuđenost, koju su žene uposlovičile, i šaputanja da će se sad jednom, sad drugom oženiti. Crkveni dostojanstvenik koji je misu održao tek pred svoju smrt, kad je postao primas Mađarske, zbog slobodoumlja i veza s protestantskim prvacima sumnjiv crkvenim vrhovima, htio je onoliko žena koliko mu je potreba bila, i redom kako bi ih

39

voda života, mijene i putovi donosili na njegov sprud i odnosili s njega.

Vrančić je bio visoka i tanka stasa, blijede puti, modrih očiju i duga, svinuta nosa. Nosio je odnjegovanu svijetlu bradu, a kosu je češljao prema čelu i preko ušiju. U njegovoj vanjštini sjedinila se stasitost i snaga muških predaka koji su u Šibenik sišli iz predjela Rame, s blagošću crta lica, čednošću i srdačnošću u razgovoru ženskih mu predaka, od kojih su tri za redom potjecale iz obitelji kojima su imena i tradicije sezali u ona vremena kad Hrvata u dalmatinskim gradovima još nije bilo. Samo po vanjštini Vrančić nije bio ni lijep ni ružan, mogao je biti i jedno i drugo, a kakav će zaista biti, ovisilo je o njegovu duhu. A imao je i dovoljno duha i dovoljno rječitosti da svojim nastupom pred ženama priskrbi epitete i “drag je”, i “pristao je”.

Vrančićeva se rječitost, kad bi sa ženom nasamo ili pred skupom žena govorio, s namjerom da bude zapažen, odlikovala rijetkom osobinom da govor o nevažnoj stvari postaje niz vatrenih podsjećanja na ono što stoji iza riječi, tamo negdje na izvoru iz kojeg riječi ključaju. Pred ženama se ne bi upuštao u razgovore za koje većina od njih nije bila dorasla, jer su odreda bile bez veće naobrazbe. Najčešće im je pripovijedao o čovjekovoj naravi, običajima dalekih naroda i zemalja, i o svakodnevnim pojavama u društvu koje im je bilo zajedničko. U oba slučaja, bilo da je govorio o onome što smo skloni smjestiti u znanost ili o onome što se oduvijek ubraja u svakidašnje trice, Vrančić je ženi slao tajne znakove da ne bude obeshrabrena ni njegovim titulama ni njegovom učenošću, da on umije biti prisan i povjerljiv, samo ako ona bude hrabra.

Ali, sugestiju da u zidu ne treba gledati pregradu nego pritiskivanje uza zid, Vrančić je davao s mjerom, pa ga nije imao tko optužiti da je prostak, jer glupače i čistunke, čeljad odreda bez mašte u svemu, pa i u ljubavi, iz tako neupadljivih nagovještaja nisu mogle pročitati onu drugu stranu

40

njegova govora. A žene koje su ga čitale, nisu bile nimalo ozlojeđene njegovim natucanjem, bile su uzbuđene i zabavljene pitanjima da li to što govori njima govori, i da li to što čuju ispravno tumače.

Udovica Luke Sekela baruna Ormudskog, koji je umro mlad od sušice i za sobom ostavio lijepu Doroteju Sekel s jednim djetetom, rekla mu je, kad joj je poslije dužeg udvaranja, kakva dotad vidjela nije, a vidjela ih je poveći broj, prišao i zagrlio, da načas prestane: izgubila je dah, srce će joj prepući. A kad se malo pribrala, ona će njemu umiljato:

— Prije nego što nastavimo, moram ti nešto reći. Ni u jednom trenutku nisam bila sigurna što hoćeš od mene. Dok sam te slušala, učinilo bi mi se da je jasno kao dan što od mene tražiš. Ali, kad bih se upitala zašto mi se tako čini, zbunila bih se i potpuno izgubila. Bojala sam se da je ono što čujem u tvom govoru njegova jeka u mojoj nutrini, jeka preobražena u moju želju. Odbiti te nisam mogla, a nisam ti se mogla ni u naručje baciti. Najprije si me opčinio, zatim si me izluđivao nedoumicama, a sad si me zaludio. Gotovo više no ovome što ću s tobom doživjeti, radujem se što sam pogodila da se ispod tvoje učenosti, uglađenosti i zvučnih titula krije dobri stari kurviš. Pouzdan znak da si cjelovit čovjek.

Doroteja Sekel, koja Vrančiću nije značila više od zabave za šest mjeseci, dok su i ona i on zimovali u Jegeru, i za koju se ni znalo ne bi da se u pismu, kojim smo se ovdje koristili, pod starost nije hvalila Faustu Vrančiću, rekla je ono što je svaka od Antunovih ljubavnica mogla reći.

U pismu bratu iz Krakova, baš onome što ga je Anđelija prepričavala po Šibeniku, Vrančić javlja:

Što u Erdelju zlobni jezici govore da se u Poljskoj želim po drugi put oženiti, jer drže da je moje zabavljanje s Ursulom prva ženidba, tu sam pripovijest čuo bar tisuću puta. Tebi mogu reći da na ženidbu još nisam pomišljao. Ako mi Bog zapovjedi da se trajno

41

združim s nekom ženom, poslušat ću ga. Ali se ne bih ženio ni u Erdelju ni u Poljskoj, gdje se poštenije živi raspušteno negoli u zakonitu braku.

Ako su šaputanja o Vrančićevoj ženidbi pokretana više puta, mora da su se povodi učestalo javljali. Za čovjeka koji Bogu prepušta da ga oženi, ne možeš reći da se sutra neće oženiti i prije nego što čuje glas Božji. A osoba koja drži da je u Poljskoj i u Erdelju udobnije ljubakati, nego se trajno vezati uz jednu ženu koja će te s drugim varati, a sigurno zna, jer je geograf, etnograf i političar, da drukčije nije ni u drugim krajevima Evrope, ta osoba u svojoj zakrinkanoj ljubavnoj plovidbi siječe čvrsto zacrtan pravac — bez žena se ne može, ženiti se ne smije.

Vrančić nije bio Andrija Dudić, koji će se oženiti i upropastiti, bio je i ostao šibenski težak koji dobro zna kakvu se zlu izlaže čovjek koji traži “kruha svrh pogače”, kad nam oskudna sudbina jedva pruža ječmenu koru. Bio je taj isti težak, sposoban ne samo da u polju radi i lovi ribu u Grebaš- tičkoj dragi, nego i da ukrade ili na prevaru dobije, pa mu nije morilo savjest što bi koju noć odležao s tuđom ženom ili se bez obaveza ljubio s osamljenim dušama. Od svih krađa, mislio je, krađa je žena najnevinija, a u mnogim slučajevima o krađi se ni govoriti ne može. Prije o milostinji i tješenju onih koje su nesreća ili brak prikratili za veselje u postelji.

Među tim ženama Magdalena, Uršula i Izabela jedine su o kojima govore njegova pisma i pisma njegovih prijatelja. Jedine, jamačno, nisu bile. A jesu li bile najznačajnije, teško da bi tko na to mogao odgovoriti kad je on sam o tome šutio. Sto ih u pismima spominje ili njima piše, posljedica je složenog života sa te tri žene, petljavine koje su silom prilika postale javne, pa se o njima moralo i govoriti i pisati.

42

7 .

Priznajem, ljubljena moja Magdaleno, da bi ovo pismo, u kojemu ispovijedam neugasla čuvstva prema ruci i usnama sto su me učile ljubiti, valjalo složiti u stihove. Sadržaj mu je, reći ćeš, prikladan za pjesmu. Zamjerke bi tvoje mogle biti to veće što ti je poznato da stihove bez po muke improviziram i na zadanu temu i o sadržaju koji sam odlučim opjevati. Time se više neću baviti. Ne zato što bi mi ponestalo nadahnuća, ni zato što bi me izdalo umijeće stihotvoračko, već stoga što ne vidim potrebe da se čovjek izražava kitnjasto, kao da se i ljuti i gorki trenuci sudbine ne dadu iskazati jednostavnim govorom. Kad kažem kitnjast govor, podjednako mislim na ganutljive retke pjesama iskićene biljem i nebeskim tijelima i na štivo što nas, karikirajući život, pokušava nasmijati. I u jednoj i u drugoj prilici pretjerivanje nas priječi da prisno općimo s onim što nam se u štivu želi reći. Zato te molim, Magdaleno, da me odsele ne moljakaš da ti pisma pišem u stihovima, čak ni uzvišenog proznog stila od mene više ne očekuj! Šapat je najnaravni- ji govor, a jednostavne, dostojanstveno kazane riječi nabijenije su smislom i toplinom od riječi uplakanih i riječi kojima su usta raz- glavljena od uha do uha.

(U mom Zniju, kasne večeri potkraj mjeseca rujna 1552.)

Magdalena Millaversi, prva značajna ljubav Vrančićeva, bila je rodom Venecijanka iz obitelji Albrizzi, udana za padovanskog plemića koji je od nje bio stariji trinaest godina, a u dane kad je Vrančić upoznao Magdalenu činilo se da je od nje stariji svih četrdeset. Bolovao je od neke teške bolesti koja ga je za nekoliko godina preobrazila u starca, dok su te iste godine od njegove mlade žene učinilo još pristaliju i ljupkiju gospođu Millaversi.

Boravila je naizmjence u Mlecima i Padovi, bez ustaljenog reda i bez veze s godišnjim dobima, premda je zimu češće provodila u rodnom gradu. Kad bi u Veneciji živjela, stanovala je u svom dijelu palače Albrizzi, koja je blizu Trga sve

43

tog Pavla, na tihom kanalu sa dva slabo prometna mosta. A kad bi živjela u Padovi, sve vrijeme, osim šetnji gradom i izleta na obale travnate Brente, provodila je u prostranoj ku- ćerini obitelji Millaversi, koja se podizala na obali Bacchiglio- ne, iznad gata gdje su ribolovci vezali svoje čunove, crne i mirišljive jer su ih od vlage zaštićivali premazom borove pakline.

Njezin muž, čovjek siromašna duha i bolesna tijela, o kome se u danima prosidbe znalo da je bijeda, ali se očekivalo da će bar neko vrijeme poslije ženidbe biti sposoban učiniti neke stvari što su nužne da se brak utemelji, bio je neusporedivo bogatiji od Magdalenina oca, kome je od plemstva ostala samo titula i pravo na visoko činovničko mjesto. Po nepisanu pravilu da se bogat muškarac ženi siroticom samo ako je on natprosječno ružan a ona ljepotica, nikome nije bilo zazorno što je Magdalena postala Millaversijeva žena. Čini se ni njoj samoj. Malo ih je znalo da su Padovancu od toliko lijepih sirotica Magdalenu preporučili, jer su žene iz obitelji Albrizzi rađale iz godine u godinu od vjenčanja do četrdesete, što ih je pročulo. Nevjeste Albrizzi unosile su čopor djece u obitelji kojima je prijetilo izumiranje.

Četiri godine Magdalena je provela sama s mužem u prostranoj i pustoj kući. On je naglo gubio i ono malo muškosti što je u njemu na oko bilo. Ona je zorila, od razigrane šesna- estogodišnjakinje, koja je pucala od zdravlja i želja da život iskuša sa svih strana, postajala je smirena žena, svjesna svog tragičnog položaja.

Kad su joj Albrizzi, otac i njegove petoro braće, zajedno s njezina četiri brata, sve muške glave obitelji, ponudili da se rastavi od muža, dakako samo od “stola i postelje”, jer nije mogao “zagristi u bračnu jabuku”, rekla im je da to nije istina, on je jabuku potrošio, a što djece nemaju, treba se uzdati u milost Božju. Čini se da je ta mudra žena, gledajući s prozora lađice na Bacchiglioni i sanjajući da joj se dolinom Brente vratiti u Veneciju, shvatila da povratka nema, da je

44

pred povratnikom i poslije povratka put uzmaka ostao ne- prevaljen, da joj je mudrije krenuti dalje, sama smisliti kako da udovolji željama bolesnog muža i svoj život uredi tako da od njega ima najviše što se može imati.

Kad je rodila prvo dijete, muško, rodila je odmah zatim i drugo, opet sina. Millaversi je bio prezadovoljan. Ili mu nije dopiralo do ušiju ili nije hajao za glasine da djeca nisu njegova, ponašao se kao svaki malodušni i bolesni čovjek koji u svom porodu gleda kakav-takav, svakako bolji, nastavak svog života. Ako bi kadgod i pomislio da su djeca “došla onako”, utješilo bi ga uvjerenje da su minula strahovanja da ga Magdalena neće ostaviti samog.

Vrančić je Magdalenu susreo u proljetni dan na tržnici galanterije ispred Palazzo della Ragione, dok je puhao topli južni vjetar, vijorio kosama i laganom tkaninom, i posvuda uokolo raznosio nježne mace s topola što su rasle uz vodu Bacchiglione. Imala je na sebi plavu haljinu od tankotkane svile kojom je vjetar vijao isto tako lagano kao s vlasima i topolinim snijegom. Preko ramena je bila prebacila zeleni plašt od venecijanskog sukna. Išla je spram vjetra, pa joj se haljina prilijepila uz tijelo kao da je maločas iz vode izašla. Ispod plave svile ispupčila su joj se lijepo slivena bedra i kukovi. Gornji je dio haljine stegnut oko sisa i razgolićen oko vrata, a budući da je vjetar i venecijansko sukno podignuo i otkrio što se od žene poviše pasa moglo vidjeti, Vrančiću se (koji je, učeći o Grcima i Rimljanima, sve senzacije prispo- dabljao njihovim nazorima) najednom učini da je pred njega iz morske pjene izašla Venera. Topli vlažni vjetar zarumenio joj lice i ovlažio oči. Od vlažnosti je i kosa postala teška, pa su pramenovi klizili po koži vrata, čela i obraza, dočaravajući onu igru kose koju gledamo kad ljubimo ženinu glavu zavaljenu u jastuk. Smijala se smijehom kakvim se valjda smiju cvjetovi begonije kad ih topli vjetrovi rascvjetavaju.

Premda se od njega nije očekivalo da išta poduzima, jer je bio u društvu Contarinija koji je Magdalenu otprije pozna

45

vao i zaustavio je da s njom porazgovara, Vrančić je bio zapljusnut i stidom i strahom pred raskošnom ženstvenošću gospođe Millaversi. Skrušeno je oborio pogled i zastao dva koraka, kao čovjek koji žali zbog svoje nazočnosti i želi naglasiti da znancima neće biti na smetnju. Pri tom je, htio-ne htio, a više je htio nego što nije, morao umjesto u lice gledati u njezina bedra i trbuh, i u uleknute predjele između ta dva dijela tijela. Ona je spustila ruke niz bedra i pokušala, uzalud, haljinu odlijepiti od tijela. Malo stida ili malo koke- terije, svejedno, Vrančiću je rekla da zna u što se zagledao. Govorila je s Contarinijem, ali s Vrančića pogleda nije skidala.

— A tko ti je ovaj? - upitala je Contarinija. U svačijim ustima ovakvo bi pitanje zazvučalo neuljudno i uvredljivo, ali njezina su to izrekla ljupko i prisno, kao da je kazala: “Bilo bi mi drago nešto doznati o tvom pratiocu.”

Onda je okretni Contarini, koji je Magdaleni u Padovi bio nešto više od poznanika iz djetinjstva, počeo oponašati Ar- lecchina iz pučkih komedija, vrlo uspješno, jer ga je glumio i u studentskoj kazališnoj družini, ali neprimjereno da ga dolično predstavi lijepoj ženi, kao što je s početka mislio ustreptali Vrančić.

— Je li ovaj? Čuj, stari, ova pita otkuda si. Sibenčanin, ve- liš. Je li to onaj grad gdje jedan jednu steže dok snopove veže? Ako nije taj, onda je onaj gdje su ulice tijesne i žene bijesne. One su bijesne jer su im ... hm ... hmm ... tijesne. I bit će im tijesne sve dok ne pobjesne. Od mnogih umijeća, zbog kojih ga i prost i učen puk štuje, najveličanstvenije je što taj znade da stihove kuje. (Mijenja luckast način govora nezgrapnim stihovima u govor šeretske povjerljivosti prozom.) Njegov Pegaz zasada ima olova u koljenima i turu, krila su mu tek opernatila, i ne može takav letjeti. Ne brini, gospođo, za njegov uzlet! Ako mu perje samom ne naraste, zakitit će se tuđim, kao što se mnogi pjesnici kite. Kad mu jednom dobro ugojena žena srce zažari, vatra će mu i kosti

46

spržiti, a kamoli neće olovo u koljenima stopiti. Ono olovo u turu, što obične smrtnike čvrsto uz zemlju veže, zna se kako treba odbaciti, manje žderi i tanko loči — pa ćemo očima vidjeti a ušima čuti kako ovaj čovjek leti iz Padove u Erdelj i slijeće okomito na biskupsku stolicu. Tako to biva ako ti je Bog stric, a ovome je ovdje erdeljski biskup ujak, lako ti je postati stricu brat. A do tada ovaj će ovdje, kao i ostala braća studenti, koracima mjeriti obale Bacchiglione i mučiti se onim čime se muče svi ti mladići. Njih sile da mozgaju o raznim visokoparnim stvarima, a oni misle samo na jednu, i to prostu stvar. A ovaj ovdje, moj prijatelj, gospo, koga ti ponizno preporučujem, prije nego ga u Erdelju posvete za vrhovnog čuvara ćudoređa, neće imati ništa protiv toga da vidi i okusi kako grešnici žive. To će mu doći kao nekakav praktični rad, usavršavanje u zanatu, da bi sutra, kad s pre- dikaonice bude govorio protiv razvrata, znao protiv čega se bori.

— Ne misliš li da bi nam jedan takav bio potreban? Rivera• . , vje otišao, ozemo se. Njegovo je mjesto prazno ... Sto misliš o ovom drugu što snagu ima da se pjesmom javi kad svaka luda tim se poslom bavi. Nek k nama dođe, samo neka s pjevanjem ne gnjavi — prihvatila je Magdalena Contarinije- vo arlekinstvo.

— Neka dođe! Uvijek je šteta kad rupa ostaje nezačepljena a praznina neispunjena, kad nam je Bog dao da se ima čime šuplje začepiti a prazno popuniti.

— Onda, ja vas očekujem u svojoj kući. U četvrtak navečer imamo literarno posijelo. — S njena je lica nestalo šaljivosti i ponuda se pretvorila u sjetnu molbu.

— Volim stihove — rekao je Vrančić. Stihove on zaista voli, ali je ovoga puta slagao da će radi njih doći.

Društvo koje se oko Magdalene okupljalo, njih ravno deset na broju, činili su mladi naobraženi ljudi. Svaki je za sebe mogao reći da je u nečemu izniman, što su poneki i bili. Ali, budući da je hvalisavost i razmetljivost bila sveopća, nisi

47

mogao znati tko što i tko u čemu vrijedi, pa se to društvo Vrančića dojmilo kao skup ćaknutih i neuravnoteženih ljudi, svi su, naime, nekoga ili nešto glumili, kao Contarini Ar- lecchina. Nabrušeni i narogušeni jedni na druge, svaki na sve, uvijek pripravni da jedan drugome podmetnu nogu, da prirede kakvu psinu, doduše u granicama koje dopušta takva vrsta verbalnog nadmetanja, gdje je nadmetanje samo sebi svrhom, oni su jedino zajedničko među sobom imali, zbog čega su se i okupljali, ljubav prema domaćici.

I kao novajlija i kao stranac, Vrančić se među čudnim prascima osjećao izgubljen. Niti je znao kome će vjerovati a kome neće dok su se učenošću nadmetali, jer su se svi neiskreno pjevčili, niti je znao kome da vjeruje a kome da ne vjeruje kad su mu nasamo prilazili, jer su svi, kao i Contarini, na lice tada navlačili novu masku. On se do tada rukovodio načelom da ne kaže “neću” čovjeku koji te hoće, a da se ne namećeš onome koji od tebe bježi, pa je uglavnom dobro bilo. A ovdje nisi znao hoće li te onaj koji kaže da hoće, jer on začas prevrne, pa kaže da neće, a onaj što domaločas nije htio, najedanput s tobom hoće. Toliku dvoličnu uljudnost i u tolikoj količini odjednom Vrančić nije susreo. Kako se prema njoj ponio, vidi se iz nadimka koji mu je društvo uskoro nadjenulo — “Oklijevalo”. Njegova suzdržanost u društvu, u kojem su svi imali maske, postala je također maska. Nije htio biti ćaknut kao oni, ali i ozbiljnost među ćaknutima postaje vrsta ćaknutosti. “Oklijevalo” je isto što i “Arlecchino”, kako je Contarinija društvo zvalo.

Nekoliko dana pred ljetne ferije Magdalena mu je ponudila da s njom pođe u Mletke i tamo se u njezinoj kući zadrži koliko ga bude volja. Ako će praznike provesti u Šibeniku, Venecija mu je na putu, ako ide ujaku u Erdelj, njome opet mora proći.

Dosad su njeni kavaliri od sličnih ponuda dobivali vrtoglavicu, postajali su silno usl