Ivan Aralica PSI U TRGOVIŠTU

Večernjakova biblioteka knjiga 7.Ivan Aralica Psi u Trgovištu copyright © Ivan Aralica, 2004.

Knjiga se prodaje jedino uz Večernji list

Ivan Aralica

PSI U TRGOVIŠTU

Večernji list

.

I .

NEKAMO MORAŠ

5

1 .

Kamo sreće da se i ja bar na kraće vrijeme mogu naći u domovi­ni i uživati slasti mira kojeg se gubitak nikakvim zlatom ne može nadoknaditi! Od nužde prisiljen služiti na pragovima moćnika, teško da ću ikad doživjeti tu sreću. Doćim ti, dragi brate, daleko od svjetskih jada i buna, u miru općiš s knjigama, baviš se vino­gradarstvom i uzgojem cvijeća. Hrvatsku ne bi zamijenio ni za cije­li svijet, a Šibenik ni za koji lijepi grad. Blago tebi! A jao meni, nesretniku, koji kasno shvatih prednosti mirna života u domovini.

Nije ovo ulomak iz jednog pisma nego misao što je, kaza­na ovako ili nekako drukčije, u svakom pismu Antuna Vrančića, koja je za cijelog javnog djelovanja u tuđini pisao bratu Mihovilu, ocu jezikoslovca i mehaničara Fausta Vran­čića. Ta je misao toliko česta da u čitaocu Vrančićeva dopisi­vanja, poslije uvida u život ostrogonskog biskupa i primasa Mađarske, izaziva mnoge nedoumice. Kako se nije sjetio da je to što piše napisao već pedeset puta?! Je li se kadgod upi­tao što će reći brat ili neki daleki povjesničar (jer mu je po­vijest držala svjetiljku dok je pisao) kad bude odjednom prečitavao sva njegova mnogobrojna pisma? Nevjerojatno za poznavaoca jezika, književnosti, arheologije, povijesti i zemljopisa!

Čovjek se ne može zakleti da govori istinu kad sudi o dru­gom čovjeku, ali bit će da Vrančićev pripjev nije priča ni o zavjetrini ni o vjetrometini. Namijenjeno za potpunu upora­bu drugima, njemu je bilo samo blisko opredjeljenje za život

7

na klupici ispod smokve, daleko od bjelosvjetskih trvenja i ustoličenog licemjerja. A da bi se on sam ikada našao u kuš­nji, Bože sačuvaj! Bio je odviše častoljubiv i darovit, do guše ogrezao u pjenu političke moći, opijen uspinjanjem skalina- dama društvenog sjaja i materijalnog obilja. Nađu li se u tim vrtlozima i ljudi Vrančićeva duha, isto kao i oni kojima je dodvoravanje glavno moralno načelo a smisao života tje­lesni užici, otupe za sve u životu, što nije u krugu vrtnje u kojoj su svojevoljno zatečeni. Drugi su razlozi silili ovog vr­snog političara da, govoreći bratu uvijek jedno te isto, upor­no laže.

Brigu o školovanju Antuna i tri godine mlađeg Mihovila preuzeo je majčin rođak Petar Berislavić, ban hrvatski i ves- primski biskup, a poslije njegove prerane smrti njihov ujak Ivan Statilić, biskup erdeljski, čovjek velikog povjerenja na dvoru Ivana Zapoljskog. Ujaci su ih izdašno pomagali dok su se školovali u Beču, Padovi, Krakovu i još na bar desetak poznatih učilišta, savjetujući ih usput da je neobrazovan čovjek samo polučovjek, a obrazovan polubog. Pripremali su ih za službu koju su i sami obavljali, službu svećenika koji su se svećenicima zvali samo zato da bi mogli uživati priho­de s crkvenih imanja; inače su obavljali diplomatsku službu pri vladarskim kućama. Bili su profesionalni političari, za plaću, na kudikamo većoj razini ali ipak slični najamnim vojnicima.

Mihovil je nerado učio. Skloniji zabavi i ženama negoli knjizi, on je i ono što je nekako naučio, poetiku i latinski je­zik, podredio ljubavnim uzdasima i tjelesnom životu; na­ime, pisao je pjesme o ženama, vinu i ladanju. Ono nekoliko epigrama i oda, kojima je obogatio svoje epikurejsko stvara­laštvo, kazuje što je mogao biti da nije plandovao i mrsio uvojke iza ljupkih ušiju. Po epigramima osrednji suparnik među takmacima na visoke položaje, po odama samo laska- vac i gnjavator. Kad je ujak Statilić uvidio da od njega ne može biti ništa znamenito, uzeo ga je sebi u službu; sam će

8

najbolje ispraviti njegove mane. Nadarenog i marljivog An­tuna poslao je da služi kralju, vjerujući, poput svih dvorana, da će biti sigurniji pod starost, kad onemoća za borbu, ako na visokom položaju bude imao nekoga svoga. Ali ujak Sta- tilić naglo umre i braća u dalekom Erdelju ostadoše sami. Antun je morao preuzeti kormilo šibenske lađe na panon­skoj pučini, kojom su iz tjedna u tjedan harali turski vihori.

Ocijenio je da mu brat na toj plovidbi ne može biti od po­moći. Sam sobom upravljati neće znati, više će načiniti po­grešaka nego uspješnih poslova, htjet će živjeti bolje nego što svojim radom priskrbi. Neka se radije vrati u Šibenik, neka se tamo oženi i izrodi djecu. Što će raditi i kakav će ugled steći u gradu, svejedno što i svejedno koliko, događat će se to daleko, preko mnogih voda i gora, i o tomu u Erdelj glasovi neće doprijeti. Neka se Mihovil iskrca iz panonske korablje i ukotvi u rodnoj luci. Dok si još nepouzdan more­plovac, najbolje je samom sebi biti i veslač i kormilar, jer se nikad ne zna da li zamasima vesla prevaljuješ put ili sebi grobnicu kopaš.

A Mihovilu je rekao da se smjesti u Šibeniku, njemu neka javi bi li se tamo dalo živjeti, i sam će, bude li valjalo, za njim doći. Mihovil je otputovao, oženio se, odvojio se od oca, kupio nešto zemlje i bratu pisao da mu je dobro, ali ni­kad ne napisa da i on dođe, niti je Antun svoj povratak kući otada spomenuo. Umjesto povratnika, dolazila su pisma u kojima je vješt pisac veličao spokojan život u domovini i gorke kore kruha koji zarađuje u tuđini. Mihovil je otprve znao da ga brat vara, ali mu je prevara bila draga, jer se bez­broj puta uvjerio da je plemenitost Antunova tolika da mu ni prevare ne sadržavaju podlost, da vara kad mora podvali­ti dobro onome koji to dobro u prvi mah ne može uvidjeti. Antunu je otpisivao: sretnog li mene uz plamen s našeg ka­mina, žalosna li tebe sa žeravicama ispod tabana!

Prazne riječi potroše se i poderu za godinu dana, ako ih ne cementira neki dublji smisao. Vrančićima je vezivo bio no­

9

vac. Mihovil ga je primao i trošio, uzvraćajući svom velikom bratu veličanjem njegove pameti i dobrote. Antun je uživao što novac ima kome davati, manje što je darovima stjecao pravo da bude pokrovitelj i savjetodavac Mihovilu i svoj obi­telji Vrančića. A nema tvrđe veze među braćom od one što je zasnovana na koristoljublju jednoga i darežljivosti drugo­ga-

O koristoljublju će svatko reći da može biti strast duboka, o darežljivosti će malo tko reći da je isto tako. Ne vodi raču­na da je ljudi bez obitelji, a svećenici pripadaju takvima, znaju ispoljavati u bolesnim oblicima. Od te je bolesti Vran­čić obolio istog dana kad je sahranio ujaka Statilića i brata vratio u Šibenik. A svijetu je pokazao kad je bratu poslao darove za krstitke sina Fausta. Šibenik do tada takvih daro­va nije vidio. Otac prvorođenčev piše bratu u Erdelj da su grozdovi Šibenčana bili na prozorima kad je korablja iz Mle­taka istovarivala kolijevku, prekrivače, sagove, posteljinu i svijećnjake, navodi njihove riječi, usklike i hvale, njihovu za­vist - svaku pojedinost, što slikovitije, da bi uspalio ionako goruću darovateljsku strast Antunovu.

Sam Antun nikada neće spoznati u kakvu uzajamnost srasta sebičnost i ljubav prema bližnjemu, on će do kraja ži­vota tvrditi da je to što čini samo obavezna briga o obitelji iz koje je potekao, da je to dug što mu ga je pozajmio majčin brat, a on ga vraća djeci svoje braće, učeći ih unaprijed da i oni tako postupaju, jer se tako u obitelji Vrančića živjelo od pamtivijeka. Ne jednom, i svom bratu i svojim prijateljima, u pismima na uglađenoj latinštini objašnjavat će da ljubav prema domovini nije običaj ukorijenjen odgojem, niti joj je podloga koristoljubiva težnja za poznatim, omeđenim i si­gurnim, nego je ljubav prema rodnom ognjištu prirodna po­treba, kao što je potreba da se pije voda i jede kruh. Kako, inače, protumačiti — pripovijeda načitani Vrančić — da su urođenici, koje su španjolski pomorci dovukli iz novootkri- venih zemalja, i pokraj dobre prehrane i svakojake njege,

10

kakvu ni zamisliti nisu mogli u svojoj domovini, naočigled sviju počeli blijedjeti, gubiti težinu i umno otupljivati; a kad su ih vratili u rodnu zemlju i gurnuli u prašumu da jedu pti­ce, ribe i guštere, oživjeli su kao nanovo rođeni.

Vrančić ne bi bio učen humanist kad potvrde svome miš­ljenju ne bi nalazio u antici. Eto Odiseja, kaže on, lutao je godinama progonjen od ljudi i od bogova, vidio je zemlje gdje obilno rađa bob, ječam, loza i maslina, nudile su mu se žene kojima su bedra bila ljepša od bjelokosti, a on svejed­nako traži svoju Itaku. A što je Itaka? Neznatan otočić us­red vjetrovita mora, kamenit, neplodan. Na njemu rastu cr­nika, mirta, smrdljika i sparožina, biljke koje neće nikada nahraniti duše pune nadanja, što s njima na otoku usporedo žive. Otok kakvih je mnoštvo ispred šibenskih obala. A Odisej napušta i obilazi zemlje u kojima rosa vlaži pašnjake i vinorodna polja, ostavlja žene čije ga oči dozivaju iz mor­skog modrila dok gleda pravac što ga siječe pramčana stat- va, i vraća se svojoj s'iki usred jalove pučine, kući s krovom od lozovine i ženi ostarjeloj od duga tkanja i čekanja. Zar ljubav prema Itaci nije prirodna potreba Odisejeva, pita os- trogonski biskup i kraljev namjesnik u Mađarskoj, čovjek koji je, ploveći panonskim morem, našao i uživao ono što je Odisej samo obilazio i zaobilazio.

Ako je Odisej možda i čeznuo za povratkom u Itaku, u što je teško vjerovati, jer bi je tada taj lukavi pomorac morao prije pronaći, sam Vrančić na plovidbama od Beča do Pešte, od Erdeljskog Biograda do Krakova, od Kološvara do Pari­za, od Trnove do Carigrada, od Carigrada do Amazije, ja­mačno nije tražio svoga grada pri moru ispod tvrđave Svete Ane. Ne samo da ga nije tražio nego je pazio da slučajno na njega ne nabaše, da ga slučajno vjetar ne baci na rodne gre­bene, da po vragu ne usidri lađu u njegovoj luci. Jedriti svijetom i tražiti domovinu, pričati o njenom miru i njezinoj ljepoti, ali se nikad ne vraćati dragoj s'iki!

11

Gdje sam, tu nisam, niti sam ja koji govorim ovdje.A tamo gdje bih htio da sam, mene nema.(A. Vrančić: Samome sebi)

Kad Vrančić kaže da je tu gdje ga nema i da ga nema ni tamo gdje bi htio biti, pa ga, očito, nema nigdje, on, čini se, rječitije od svih drugih ispovijeda sudbinu onih koji su jed­nom otišli a neprestance se vraćaju. Bar u ovoj pjesmi, u vi­dovitom trenutku, on misli da je spoznaja o odlasku i po­vratku lutalica izvan ljudske moći spoznavanja. Nije čudo što su uzroke svome usudu ljudi oduvijek vidjeli u zloj sud­bini, prokletstvu bogova i djelovanju mračnih sila. Da li Odiseji napuštaju svoju šaku zemlje na goloj s'iki da bi život u domovini zamijenili čežnjom za tim životom? Lutaju li Odiseji svijetom u potrazi za svojom Itakom na kojoj rastu dvije smokve, maslina i klupko zmija, a Boga u sebi mole da je nikada ne nađu? Oni na ta pitanja neće odgovoriti. Od­govore slute, ali ih se radije klone nego što ih izriču, jer je u tim odgovorima njihova propast.

2.

Vrančić je ipak jednom svratio u očinsku kuću, usput, na proputovanju iz Francuske u Erdelj. I Šibenik ga nikad više nije vidio!

Majka mu je umrla, a otac se po drugi put oženio Anđeli- jom Ferra, od koje je bio stariji dvadeset i dvije godine. Bila je Antunova vršnjakinja, ali već u poodmaklom djevojaštvu, navršila je bila trideset i dvije godine. S isturenim zubalom i konjskom glavom kakve u Šibeniku nisu rijetke, što une- srećuje samo žene a muškarce čini muževnijima, ona je i za oči s malo zahtjeva bila ružna. Već u dvadesetoj je bilo malo nade da će se udati, osim ako kolera ne pokosi polovicu gradskih žena a nijednog muškarca, pa bi od tolikih udova- ca jedan i nad njom morao sklopiti ruke i svući gaće. Posli­

12

je dvadeset i pete pokazivala je sve odlike i mane usidjelice, što brak s godišnjakom njezina oca Jerolima Ferre nije nikad izbrisao, jer, u Šibeniku tako kažu, koga plamen usjedilaš- tva jednom lizne, na tome će se opekotine poznavati dokra­ja života. Zazirala je od povjerljivih odnosa sa ženama, zazi­dala se i nije dala da se vidi što joj je; uveličavala je tuđe po­roke, a veličala svoju neporočnost; cjepidlačila je u čistoći, i po načinu jela, pića i odijevanja cijenila kakav je tko čovjek; misli su joj bile prizemne, podmukle, opterećene nastra- nošću da kopka po tuđim životima i traži po njima slabe strane, bolna mjesta i trenutke kobnih zabluda; u neprola­znoj živčanoj napetosti, koju je negdje oko dvadesete poro­dio strah da će joj biti uskraćena postelja s muškarcem i ko­lijevka, ona je pred Vrančićev dolazak, kad je bila majka troje muške djece i žena koja drži muža pod papučom, stala dokazivati da je ona u obitelji Vrančića svjetlost na hridi u olujnoj noći, a sve je oko nje mračno, nečisto, nečasno i zlob­no.

Antun je u pismima svjetovao oca kako će ukrotiti ženu, a Mihovila maćehu, preporučujući blagost i razumijevanje za njezin položaj u obitelji. Kad oni ne uspješe da je primi­re, odluči da sam dođe u Šibenik i vidi u što se pretvorila djevojčica kojoj su se djeca rugala: “Zuba”.

Čuvši da dolazi, jer je iz Milana pisao Mihovilu, Anđelija otpoče pripreme za njegov doček. Učestala je primati goste i odlaziti u posjete, posvuda je glumatala veliku zabrinutost. Žene bi je pitale što joj je, ona bi odmahnula rukom i rekla da je ne pitaju. Kao kad čovjeka pritisnu toliko teške misli da mu je strah i pomisliti na njih. Izvračala je oči kao Bogo­rodica pred raspelom, sklapala ruke kao anđeo Gabrijel kad je Mariji navještavao radosnu vijest, sve geste i poze duboke boli i skrušenosti koje je Anđelija naučila s crkvenih slika u Svetom Jakovu. Što ti je, zaboga, pričaj, nagovarale bi je gošće, a onda bi Anđelija otčepila slavinu iz koje je šaptom, od usta do usta, od salončića do čađavice, po stubištima i

13

spavaćim sobama, potekao uljni talog sa dna kamenice, na koji je, čim ovamo stupi, Vrančić trebalo da se posklizne, nabije stražnjicu i vrat slomi.

“A dolazi, pisao je! Samo mi je još on trebao. Kaže, hoću da vidim svog ljubljenog oca. Vraga on hoće da vidi. Zapamtite što vam kaže Anđelija, ja znam, nije to bez Sotonina prsta. Vi mislite, dolazi biskup, hvaljenisus, ljubimruke. Jest, biskup! Pa kakav mi je on biskup kad još nije svete mise govorio. Mis­lite da ne zna? Zna on, učio je škole, ali neće. Ne možeš to svakome govoriti, moje čeljade - moja i sramota, ali on, ses­tre moje, nije pravi katolik. Pretvara se, u duši je luteran, zato mise neće da služi. Lani su mu u Rimu spalili prijatelja i u njega našli Antunovo pismo. Papa ga pozvao da dođe u Rim, a on piše Mihovilu da nije lud ići sam na lomaču. Pa kakav je to biskup koji ne smije izići pred papu! Ajme meni! Neka on po svijetu radi što ga volja, ali on meni u kuću dolazi, da on meni koje dijete ne zavede! E, nije se s vragom šaliti! A ni gradu neće biti lakše nego mojoj kući. Ako u njem vrazi ruju, taj se ne smiruje, obilazit će on kuće, pa mile pa lale, i evo ti luteranske vjere i u nas. Treba pripaziti kud on hoda i što go­vori. Znaš kako se kaže: pripazi se, pa će te i Bog čuvati. Nije njemu papa ni za šta lomaču spremio.”

“Pošalje nam, neću reći da ne šalje, ali što vrijedi sve to kad nas sramoti. Za ženama trči kao pas za kujama. Sto da ti govorim, kao da ti ne znaš da je jednog ljeta odlazio Mag- di Draganićevoj, dok joj je muž umirao na krevetu u susjed­noj sobi. Muž umro, a Magda rodila dijete. Pitaju je rođaci, ti, Magdo, rodi dijete, a muž ti je posljednje godine ležao u postelji s oduzetim donjim dijelom tijela. Sto se miješate u moje intimne stvari, govori njima Magda. Umiješao se tebi Antun Vrančić u intimne stvari, govore joj njezini. Sreća na­ša, Vrančićeva, i njihova, Draganićeva, da to dijete umrije, još bi se i danas parničili čije je porodice dionik to kopile.”

“A da o Uršuli i ne govorim! Ženo moja! Znam da ne znaš tko je ta Uršula. Tko će ti reći! Bila mu nadstojnica u kući,

14

pazila na poslugu. Udana. On svećenik, ona žena, sve kao što valja. Kadli ode njezin muž u Budim, tamo je kod Tura­ka bio izaslanik. Drže njega u Budimu godinu dana pa dru­gu, a Uršuli skoči trbuh do zuba. Tko je, što je? Antun priz­nao da je njegovo. A ujak mu Statilić na njega, te izopćit ću te, te poslat ću te u Šibenik da čuvaš magarad po Bilicama. Vidi ovaj naš da je vrag odnio šalu, pa oko ujaka, nemoj, oprosti, neću više. I što ćeš od svoga, oprostio mu. Mužu Uršulinu plate da prizna dijete svojim. Tako se sramota po­krila.”

“I zar mislite da je prestao gledati za suknjama? Prčevitu ne smeta ni ukor ni svećenička haljina. On se s Mihovilom stalno dopisuje, o svačemu. Ja ponekad prolistam ta pisma, ne znam bogzna kako latinski, ma ipak razumijem. I čut ćeš što u jednom pismu piše. Kaže, dragi brate, po Mađarskoj pričaju da sam se u Poljsku otišao oženiti. I do sada su to stoput govorili. (E, ne bi govorili da nisu imali o čemu.) Bu­de li Božja volja, piše on dalje, da se oženim, oženit ću se. (Vidiš li ti ove: pane mu napamet da se ženi i kaže da Bogu nije drago, njemu ne bi ni palo na um. A zar Bog nije sve­ćenicima ženidbu zabranio? Jest. Pa?) A što bih se ja ženio, nastavlja, kad se u ovim zemljama s većim poštenjem raspu­šteno živi nego u zakonitim brakovima. Eto kako živi, ras­pušteno. Tako će on i ovdje. Odmah će tražiti kukavičje gni­jezdo. A zar ih je malo koje će ga primiti. Kolike će mu do­laziti na ispovijed! I da ne budem zabrinuta? Pa sve to, i lu- teranstvo i kurvanjsko kolo, vijat će se oko moje kuće.”

3.

Vrančić se vratio trgovačkim brodom iz Venecije jednog listopadskog podneva, u nedjelju, kad ljudi ne rade i ne mo­le se, kad se šetkaju obalom i po poljani, dokoni, u potrazi za novostima. Zanimanje za njegov dolazak mora da je slu­čajno, pao je u zgodno vrijeme, radnim ga danom toliki ne

15

bi dočekali na pristaništu, niti bi ga ispraćali sve do kuće Vrančića, koja je bila duboko u gradu, ispod samog kaštela. Ali već sutradan, na prvoj šetnji gradskim ulicama, prilikom prvih susreta, obasuli su ga sa svih strana pozivima da ih po­sjeti, u koje god doba dana zaželi. Veće zanimanje za svoj povratak pripisao je Mihovilovoj želji da mu veliki brat u ro­dnom gradu bude lijepo dočekan.

Najviše je navaljivala da joj dođe u kuću Mandaljena Lu- kačić, žena pomorca Ivana Lukačića, Antunova znanica iz mladosti, ali punih desetak godina mlađa. Kad je on odlazio iz Šibenika, njoj su tek prsa pupala ispod lanene košulje. Naglašavala je da nitko k njoj ne dolazi i da joj ukućani nisu doma, da je brižna, htjela bi primiti duhovnu utjehu i smiri­ti živce što su nategnuti kao uže na sušilu i nikako da ola­bave otkako joj je Ivan na putu za Famagustu, a sin od jese­nas na školi u Trogiru.

Došao je u predvečerje, dok je bura sa Svetog Ivana htjela zbrisati Šibenik s obale u more, kapci bili zatvoreni da ne lu­petaju, a prozorska stakla da vjetar ne pogasi lukijernare. Na putu je susreo samo dvije mačke od onih što u podrumi­ma žive kao svačije i ničije.

Za večeru je Mandaljena spremila zubaca na žaru, blitvu na maslinovu ulju i vina iz primoštenskih vinograda. Bila je to rasna žena koja je uživala u mirisu i okusu jela, vjerojat­no bolesna kao sve žene u kojima ključaju strastveni nagoni a primorane su da se odriču strastvenih užitaka. Riječ po ri­ječ, dodir do dodira, sve jedan duži od drugoga, i ona je ubr­zo poslije večere, uz obilnu pomoć primoštenskog crnjaka, pokazala Vrančiću kakvu utjehu traži. Žena je išla na sve ili ništa, i bilo bi kukavički ne dati joj. Nije klekla ni poljubila ruku, svlačila se, kao vruće joj od žara u peći, od ribe i vina. Dovukla ga je u postelju a da ni sam nije znao kako. Takva umijeća, provedenog po unaprijed smišljenom planu, od po­četnog “muž mi je na putu” do zagrljaja nogama, još nije vi­dio. A ne bi se moglo reći da mu je bilo nepoznato što sve

16

znaju učiniti žene da bi s nekim legle, pogotovu one kojima je to jedini put da dođu do muškarca.

Kad je bila utješena, zavalila se u jastuk, lijevu ruku pod­bacila pod tjeme, desnom mazila svoje prsi. Gledala je u ta­van i, usredotočena na nešto čega se prisjeća, rekla:

— Pa, svetoga mi, nije Anđelija lagala, ti si i bolji nego što ona govori da jesi.

— Sto ona govori?Lojana svijeća u mjedenom svijećnjaku, nalik kozjem ko­

pitu, gorjela je na podu, zaklonjena zaslonom da postelja bude u sjeni, kao što je Mandaljena htjela.

— Govori se da tamo gdje živiš prevrćeš do koje dođeš, sluškinje i kraljice, da ti ne biraš, svejedno ti je povalio je na krevet s baldahinom ili u slamu.

— I to ona govori?— E, da samo to! Da si luteran, da su ti lomaču u Rimu

spremili. I da si kao pomaman prasac navalio na jadnu kra­ljicu Izabelu. Ma je li to istina? Sto ne znam, to ne znam, ali bome sad i ja mogu potvrditi pred kim hoću da si u ovim stvarima kao grom.

I ona će tvrditi? Pred kim hoće? Zar nema muža?! Njezi­nom je mužu ravno sedamdeset i sedam. Sto se tiče Manda- ljenine slobode u krevetu, on je za nju odavno “na putu”. Pred gradskim ženama rado će pokazati koga može imati u postelji kad hoće, nije ona još “za baciti”. A poželi li nagla­siti koliko je neodoljiva, što je gotovo sigurno, govorit će da ju je taj ženskar “naprosto silovao” i oduzeo njezino nadale­ko poznato poštenje.

Kad se te večeri vraćao od Mandaljene Lukačić u kasne ure, ulice su bile mračne, uglovi puni štakora, a bura je ruši­la kanalice sa starijih krovova. Survavala se među zidove i tjerala pred sobom i smeće i čovjeka. Zadizala mu je ogrtač, kosu nabacivala na čelo, a bradom vitlala kao repom. Poku­šava li bura da ga, zajedno s opalim lišćem, ogrozdinama, korama naranči i krastavaca, smete u more? Nije li i bura či­

17

stunac, slična onima koji pretresaju njegovo “nečisto rub­lje”, nije li zadah iz njihovih usta? Već je sutradan Anđelija bila obaviještena gdje je noćas bio, a do mraka i cijeli grad. Tko neće vjerovati, osobno će mu posvjedočiti Mandaljena Lukačić. Za preostale noći koje će prespavati u ovom gradu, svjedočit će mnoge uspaljenice kojima su muževi “na putu”, kojima je prava opsesija da budu silovane, svake noći, sva­kog dana, da ih silovanje u grob otjera. Anđelija će pobijedi­ti jer je jednu njegovu potrebu uspjela, uz izdašnu pomoć maštovite okoline, prikazati kao stravičnu manu.

A je li samo to? Sto ga ona kleveće, može se lako razum­jeti poznaješ li njezinu osobu i sudbinu; ali zašto joj u tome zdušno pomaže cijeli grad? Neke da ga namame u krevet, a neki, kao prior franjevačkog samostana Anđelko Kurjako- vić, ili čuvar pudarice u Jadrtovcu Duje Skopčević, zapitku­jući o krivovjercima u Erdelju, o njihovim namjerama i “uzancama”, o Vrančićevu gledanju na ugled rimskog pape, i na kraju o privatnom životu kraljeva i kraljica, kako oni, je li, kao i mi. Do večerašnje se večeri čudio što njegove sugra­đane više ne zanima je li postigao da Francuzi obećaju po­moć protiv Turaka (oni su im na leđima kao vuk ovci, još sa­mo ugriz za vrat i više ih neće biti), više ga ta nemarnost za vlastitu sudbinu ne buni, sad razumije otkuda im poticaji da se propitkuju za večernje haljine, Izabeline. Je li moguće da je Anđelija cijeli grad mogla smutiti i potegnuti za nos, puh­nuti mu u nosnice i nadahnuti ga svojim usjedilačkim jalom i ograničenim duhom, ili je grad u Anđeliji našao najljepši uzorak svojoj tijesnoj i užabokrečenoj duši, koja žeđa za skandalima, ogovaranjima i tuđim nesrećama?

Bio je to Vrančiću dobro poznat obrazac kako se od nevolje­na čovjeka, a omrznut je svaki onaj koji u osinjaku strši iznad niskog prosjeka, pravi “ridikul”, “šempija”, budala i čudak; a ustreba li, kad sredstva za poniženje postanu bezuspješna, meso za tamnicu ili lomaču, jahač na magaretu koga na dan karne­vala kamenicama izgone iz grada preko Poljane i Baldekina.

18

U početku postoji jal na sugrađanina koji se u nečemu želi iskazati kao osobit čovjek. U gradu vlada očekivanje i strep- nja hoće li osobitost naći potvrdu ili će se urušiti sama u se­be. Ako čovjek ne napravi sam od sebe budalu, nego se svo­jim vrijednostima potvrdi kod kuće ili negdje u tuđini, po­činje na njega sveopći pohod. Kao moljci i sukno, zarinu se u njegov život i stanu mu dupsti prošlost i iznutricu, u po­trazi za tajnama njegova uspjeha. Oni čvrsto vjeruju da od njih nitko ne može biti ni za mrvicu viši, pa se uzdizanje po­jedinca može smatrati čistom primjenom nekakvog nepa- tentiranog lopovluka. U svačijem se kožuhu može naći bu­ha. Pri tolikom bušenju, paranju i grickanju nađu buhu i u njedrima izabranog Sibenčanina. Aha, našli smo ti slabu stranu, kume!

Ono što su našli, prenošenjem od usta do usta melju sitni­je nego ječam u skradinskim mlinicama. Meljavu sortiraju u tri vrste brašna: nepošten, vještac, lud.

Nađu li nešto što bi moglo izaći na sud, iako ne mora biti osuđeno, netko će se dignuti u ime prosječne pameti i sum­njivog poštenja, na kojima počiva gradski mir, i podnijeti prijavu sudu. Bude li osuđen, ode u nepovrat kao lopov, jer takvi u Šibeniku nisu do sada uskrsavali. Ne bude li osuđen, reći će da je podmitio suca, pa ono što nije učinio sudac, uči­nit će oni, za njim će u prolazu pijuckati i dovikivati da je lopov.

Ako ga proglase vješcem što, mućkajući koprivino ulje, mišju mast i prah od zmijskih kostiju, sebe čini moćnijim od drugih, očekuje ga ili lomača ili sramotno progonstvo. Bo­gati, lako je tako biti velik, pružiti ruku silama pakla, svi bi oni tako veličinu mogli postići kad bi htjeli, ali neće, oni su pokorne ovčice koje bez bleke podnose i strižu i mužnju svo­jih pastira. Neće oni posrnuti ustranu! A tko će ustranu, do­čekat će ga lomača i kamenice.

I naposljetku, ako izabranika proglase “ridikulom” i “šem- pijom”. Najčešća, najblaža i najdjelotvornija osuda. Kažu,

19

taj je udaren mokrom krpom po čelu. I, kažu, zovnulo ga, a nije mu kazalo. On će im dokazivati da nije lud. Oni će mu se smijati jer samo lud može dokazivati da nije lud. On će se pred nasiljem povući u sebe, svoj posao i svoju kuću. Oni će mu kucati na vrata, trikovima ga izmamljivati van, da bi se zajednički smijali njegovu bijesu. Oni će o njemu pripovije­dati zgodice kao o “ridikulu” bez premca. On će, napokon, i sam prihvatiti ulogu budale, jer kao javni ludonja može re­ći što inače ne bi smio. On će s njima voditi razgovore od kojih se nepristranu čovjeku koža ježi. On će za njih utvrdi­ti da su punoglavci u lokvi, mućkovo žumanjce, uobraženi prčiguzi, a oni će “pišati o smija”. Oni će vikati za njim: “Antune iz Kljaka”. On će psovati: “Na majku vam skaka.” Oni će, i on će. Nema “ridikula” do njihovih, domaćih, onih koje sami budalama naprave.

Zakupio je mjesto već na prvom brodu za Mletke i jednog prohladnog prosinačkog jutra isplovio. Do obale su ga is­pratili Mihovil, njegova žena i njihov sin Faust, ostala braća i sestre. Otac je bio slab na nogama pa nije došao, a Anđeli- ja se ispričala da muža ne smije ostaviti samog. Niz Krkino ušće puhala je bura, više oštra nego snažna. Jedra su pucka­la, brod se nakrivljavao, a sitne kapljice, koje je vjetar podi­zao s kreste valova, vlažile su mu i štipale lice. S burne stra­ne zaogrnu ovratnik i obraz zakloni krznom. Gledao je pre­ma pristaništu gdje je ostala njegova obitelj. Najprije je to bila skupina prepoznatljive čeljadi koja mu maše, koja se smiješi ili plače, zna im imena, položaj u obitelji, karaktere i navike. Potom se pretvoriše u hrpu ljudi koje ne prepozna­je i, naposljetku, u crne mrlje na obali, o kojima ne znaš jesu li istovarene bačve ili ljudi. Kad je brod zašao među stijene izlaznog kanala, na obali nije više vidio nikoga.

Ali tek tada, kad je zatvorio od soli i vjetra suzne oči, vidio ih je sve. Kao naslikani na dugačkom platnu, poredali su se po starješinstvu. Svi mu se smiju, svi pružaju ruke, čak i An- đelija. Gleda ih iza spuštenih trepavica, osjeća u sebi čudno­

20

vatu raznježenost i, kao da posjetiocima vlastite galerije tu­mači iznimno dragu sliku, govori: “To su moji Vrančići, u mom Šibeniku žive. Uz njih sam vezan i sve ih ludo volim.”

Prije nego što će se zavući u kabinu koju dijeli s kapeta­nom, još je jednom pogledao grad crvenih krovova i masiv­nih sivih zidina, grad uskih prozora i uskih ulica, grad na padini još nepripitomljenog brežuljka i nad njim tvrđavu s pet kula. Na četvrtoj kuli, onoj iznad gradske vijećnice, vije se zastava. Platno treperi iznad stotine dimnjaka iz kojih se vije dim, gust, od vlažnih drva s tek založenih vatara. Vran­čiću se kroz suze čini da su zastave i dimovi jedna velika pre­gača koju maćeha Anđelija istresa nad gradom. Istresa u more mrvice što ih je nadrobila meljući njegov život. Idi bestraga, govori mu žena kojoj se suknja, kao znak nepo­mućenog gospodstva, vije nad Šibenikom, javljaj se, šalji, ali ovamo ne dolazi. Prevelik si za ovaj grad sitne ljupkosti i dražesne sitosti.

4.

Nema vise među živima, dragi brate, Mikule, sigetskog kapeta­na. Bio je prgav čovjek, poročan, paničar i svađalica, ali ovime što učini nadrastao je sebe sama. Istinu da ti kažem, takav korak ni­sam očekivao od tog surovog i neukog čovjeka. Ne misli da mije nje­gova smrt nešto osobito. Ljudi umiru svakojako, gdje ih nezgoda ili bolest zateknu, a umiru nevoljko i kad umiru junački, pa je i on umro u nevrijeme i nerado. Njegova je vještina u vješto izabranoj odluci do koje je došao kad je od svojih bio napušten, a od nepri­jatelja osuđen: da svoju glavu od krvnika naplati što većom cijenom i tom naplatom sve nas, cijeli tabor carev, prisili da ga iza smrti uzvisimo iznad svih ljudi, da to budu primorani priznati i oni koji su od njega živa zazirali kao od pobješnjela paščeta. Njegova je od­luka još veća kad se zna da je, uz navale neprijateljskih vojnika, morao odbijati i ponude o predaji, popraćene laskavim obećanjima. Kušnjama nije podlegao, zato što je znao što je ratovanje. Da se

21

predao, moglo se dogoditi da mu u prvi mah, do zgodnijeg trenut­ka, ispune dogovorene obaveze, ali su ga mogli dočekati i drukčije: ti si izdao vladara iste vjere, kako ćeš onda meni, inovjercu, vjeran biti? U oba slučaja, Turci bi se ponijeli viteški. Toj ratnoj varci ogrubjeli vojnik, nas knez Mikula, nije, Bogu hvala, nasjeo.

Već ih ima ovdje, dragi Mihovile, koji kažu da je njegova smrt teatralna, malne cirkuska numera, lukavo izabrana da druge za­sjeni a sebe istakne, kao stoje i za života radio. Ljudi ni mrtve pro­tivnike ne štede. Htio bih vidjeti te koji olajavaju kneza Mikulu, bi li oni pristali da nam na pozornici, u koju se pretvorila cijela Panonija, pa je mjesta i prilike napretek, prikažu još jednu takvu predstavu u kojoj će sami, od prvog do posljednjeg čina, odigrati glavnu ulogu.

(Pisano u carskom taboru kod Đula, 18. listopada 1566.)

Dragi Mihovile, meni starcu ne da sudbina da kod svoga Znija otpočinem, da uživam samoću daleko od gradova i dvorana. Sit sam svjetskih časti i slave. Težim već za nebeskim stanom. Osjećam se slab u tijelu, na očima, na sluhu i na želucu, a ipak se moram kretati u kolu čija brzina i žestina prelaze snagu mojih šezdeset i pet godina. Politički poslovi sasvim su me otuđili knjizi, niti sam imam kada što napisati niti pratim što drugi pišu. I tako, što sam u većoj časti i slavi, to sam manje svoj.

Ne znam zapravo što mi se sprema, samo slutim da bi moglo biti nešto teško. Car me je od Đula, gdje smo bili u utvrđenom logoru dok je Sulejman opsjedao Siget, poveo sa sobom u Prag. Ništa mi ne govori. Ljudi svašta brbljaju, a ja strepim od udesa koji mi je car već dosudio.

(Pisano u Pragu, 11. siječnja 1567.)

Prvoga dana mjeseca srpnja, dragi brate, na blagdan svetoga Si- muna (neka nam bude na pomoći), krenuo sam iz Požuna sa svo­jim prijateljem carskim savjetnikom Krstom Teufenbachom i sa sto­tinu i sedamdeset pratilaca i slugu u poslanstvo turskom caru, da

22

isprosimo mir bar na koju godinu. Prošli put sam u turskoj zemlji proveo četiri godine, najduže i najopasnije u svom životu, ali sam bio mlađi i mogao sam lakše trpjeti tjelesne i duševne patnje. Sad sam starac i svaka će mi sitnica biti krupna stvar, bilo da me du­hovno iscrpi ili da me tjelesno oslabi. U Boga se uzdam da će krije­piti moje smalaksale sile, a u svoje poznavanje putova, turskog je­zika, običaja i ćudi tamošnje čeljadi, proste i onih koji vode ratove i utanačuju mir, da će mi pomoći prebroditi rijeke bez mostova, pre­skočiti podmetnute zasjede i zaobići podmukle grebene.

Pa ipak, ne gubeći iz vida da je naša sudbina u rukama Onoga koji zemljom trese, može se dogoditi da se otuda ne vratim. Cesar mi se ponudio da bude čuvar i izvršitelj moje oporuke. Dao mi je vjerodajnicu da će u slučaju moje smrti biti pokrovitelj i zaštitnik tebe, dragi brate, i cijele obitelji Vrančića. Oporuka je kod cesara, a vjerodajnica, drugi primjerak, u prilogu je ovoga pisma.

U testamentu nisam mogao spominjati svoga sina koga je rodila Uršula, jer sam ga odavno zatajio pred zakonom i ljudima. Ali ga

pred Bogom ne tajim, niti bih pred ljudima da nisu toliko zaluđeni pa vjeruju daje grijeh izvanbračna ljubav i njezin plod, što ni pred kim pametnim i čovječnim, a pred Bogom najmanje, može biti. Za­to te molim da se pri raspodjeli mojih dobara njemu dade jednak dio kao i mojoj braći. A taj ćeš dio namaći prodajom dragocjenosti što su pohranjene u srebrnoj čaši s poklopčićem, koju sam zapisao na tvoje ime, i prodajom ukrašene zdjele od pozlaćenog srebra iz riznice Mafije Korvina, što sam je primio na dar od kraljice Izabele. Opo­ruku izvrši onako kao što je u njoj zapisano i kao što sam ti ovdje rekao, pa kad se sretnemo na onome svijetu, da možemo jedan dru­gome bez srama pogledati u oči.

(Pisano u Požunu, na dan svetih Arona i Simuna, 1567.)

5.

Ovo je dvadeseti dan, dragi brate, što, utovareni u petnaest šajki, ja, moji ljudi i konji, tovari i šajkaši plovimo posred Dunava po lijepu vremenu. Danju mi je ugodno, sunce zagrijava zrak, a rije­

23

ka ga rashlađuje. Ja, zavaljen na stolac pod strehom koja me štiti od žestokog sunca i zračne struje, gledam beskrajne vrbike na obali, sela, gradove i jata ptica. Već sam jednom ovuda prolazio i sve ovo opisao, pa ovoga puta ne vodim dnevnik, ali ću neke zgode pribilje- žiti, da mi pisma i zapisi budu od pomoći ako poželim i ovo poslanstvo opisati, kao sva dosadašnja, dijelom zbog vlastita zado­voljstva, a dijelom da zadovoljim radoznalost prijatelja u učenom svijetu o životu i običajima u ovim krajevima.

Večeri su prohladne, noći hladnije, a ujutro je prava zima. Ma­glica, što se nad rijeku spušta predvečer, ne razilazi se sve do sutra­dan oko osme ure. Čega se god dotakneš oko sebe, drveta, odjeće, po­steljine, sve je vlažno. A ti znaš da sam neotporan prema vlazi, otječu mi krajnici, napada me glavobolja i hunjavica. Za sada bo­lesti ni traga, zdraviji sam nego što sam kod kuće bio. Drugoj na­pasti ove plovidbe, komarcima, koji su mi prošli put zadali mnogo jada, pretvorivši mi u otvorene rane i lice i ruke, ovoga puta us­pješno odolijevam. Mažem se uljem što su mi ga spremili požunski Ijekari. Jest da smrdi, jest da se na suncu laštim kao komad sla­nine, ali komarči uzalud oblijeću oko moje glave. A kad bih ti re­kao da sam od Osijeka do Iloka vidio rojeve komaraca velike kao oblaci, pomislio bi da pretjerujem.

(Pisano na šajki pokraj Iloka, 10. srpnja 1567.)

A sad ću ti, dragi Mihovile, dok šajka plovi po rijeci što je posvu­da široka i mirna kao Krka oko Visovca, opisati kako sam proveo tri dana u turskom Budimu. Neka događaj ostane zabilježen u pismu koje ćeš ti sačuvati lakše nego ja, iz čije se torbe na dugim putovanjima mnogi zapisi neprimjetno izgube.

U Požunu smo dobili nalog da posjetimo novog upravitelja tur­skog dijela Ugarske Mustafu Sokolovića, sinovca velikog vezira Mehmeda, koji je na to mjesto došao kad je njegov stric dao ubiti bivšeg namjesnika Arslana Jahjapašića, kivan na njega zato što je u pjesmicama i pismima izvrgavao ruglu pamet i junaštvo velikog vezira, nazivajući ga haremskim političarom i junakom u papuča­ma.

24

To je čovjek niska rasta, zdepast. U bogatim, haljinama kreće se kao kornjača u šarenu oklopu. I glava mu je slična kornjačinoj gla­vi, osobito izbuljene oči. Isto kao kornjača, i on se sad uvlači, sad izvlači iz oklopa sto mu gaje na pleća nabacio moćni zaštitnik. Bez podrške svoga strica, tvrdim, ovaj čovjek ne bi dospio ni do zapov­jednika palanke. Njegov namješteni osmijeh više bi pristajao va- šarskom zabavljaču negoli lukavu diplomatu. Nametljiv je od pri­rode, a po zadatku je morao biti susretljiv — pa kad se to dvoje spo­jilo, dobila se nesnosna ulizica, puna himbenosti i neukusa, koja me kinjila tri duga dana. (Po toj susretljivosti sudim da će nam puto­vanje proteći bez uznemiravanja kojima Turci katkad izvrgavaju svoje goste, da bi do Stambola oslabili njihovu volju, smekšali otpor, utjerali im strah u kosti i prisilili ih na ustupke kakve, da su neuznemiravani, nikad ne bi prihvatili.)

Tek je nekoliko mjeseci na ovom položaju a po meni šalje usmenu poruku stricu da ga ne diže iz Budima, jer više voli ovdje obnositi malu čast negoli na dvoru deset puta veću. Nemoj ni slučajno pomi­sliti da poruka, koju ću doista prenijeti, znači ono što kazuje. Za mene ona ima značiti: ja sam ovdje privremeno, predstoji mi uspon na još viši položaj, zato me se čuvaj. A za strica: deder, bogati, da mi nađeš neko mjesto tamo na dvoru.

Taj mi čovjek nalikuje na učenika osrednje pameti koji je trudom mnoge stvari zabio sebi u glavu, nabubao mnoga pravila po kojima se valja ponašati, ali mu duh ni uz to znanje ni uz ta pravila ne priliježe kao uz ono što bi bilo njegovo po krvi, po mesu i po poro­du. Sve što je na njemu, na njega je nalijepljeno; što je u njemu, u njega je ugurano. Njegova narav i njegova naobrazba dvije su od­vojene stvari. Uvijek sam se nelagodno osjećao uz ovakve ljude. Imam dojam da ne govorim s čovjekom nego s nekakvom napravom koja će me nečim neugodnim iznenaditi. Kako da predvidim rad stroja kojim unaprijed ravnaju meni nepoznate sile? Takvih je strašila najviše u vojsci i politici.

Preko dana me paša uvjeravao da su oni za mirno susjed­stvo, bez upada i pljačkanja, ali im mnogo teškoća zadaju razbojnici koji s njihova zemljišta ulijeću na naš teritorij,

25

hvataju snažne muškarce i lijepe žene, pa ih prodaju trgovci­ma robljem.

Pred večer je došao na moj brod. Jeli smo ukusno pripremljen rib­lji paprikaš, on je pijuckao neko slatko piće, ja kutjevačko vino. Jelo nas je opteretilo, razgovor počeo zapinjati, nas prevodilac nije imao mnogo posla. Pasa podviknu čovjeku koji je za trajanja večere s obale buljio u njega:

“Možete početi!” Meni reče: “Sad ćeš vidjeti kako ja kažnjavam one koji remete mir na granici. ”

Iz magazina za uskladištenje robe što odlazi i dolazi brodovima, na široka kolska vrata iziđoše dva reda bakljonoša. Ispred njih ga­ze tri krvnika, u crvenim rizama, s noževima i maljevima u na­ručju. Po srijedi dvoreda bakljonoša i naoružanih vojnika riječne flote vuku se tri izmučena čovjeka, gola, samo što im stidne dijelove tijela ovija komad lanenog platna.

Na prilazu brodu redovi se bakljonoša razmakoše, pa su se ona tri zavezana golaća bolje vidjela, jer su ispod sjena luči, dok su im gorjele nad glavama, došli u svjetlosno polje kad se luči od njih od- maknuše. Pred samim brodom redovi pratilaca, već dobrano uluče- ni, spojiše se u čvrst polukrug kojem je otvor okrenut nama. Na po­zornici, uokvirenoj buktećim bakljama, vidjelo bi se po pijesku proso kupiti. Tu su u zemlju pobodene dvije drvene stožine, a ispred njih posađen trupac ravno otpiljena vrha. Ona gola trojica stisla se je­dan uz drugoga, ponikli glavama (oprosti mi, Bože, na prispodobi) kao očerupane kokoši kad ih u proljeće napadne kokošja kuga. I me­ne od ove paklenske svjetlosti bole oči, a kako teško gledati tek njima mora biti! U očima plamenovi, u nosu miris borove smole, u ušima tišina, a oko nas mrak i razljevena voda po kojoj plovimo.

Jedan se krvnik popne na onaj trupac i, kao glumac s kola putu­jućeg kazališta, nakloni se gledalištu na lađi, pa kreštavim gla­som, Ijutito, najavi smrt “ove trojice nesretnika”, jednog Turčina i dvojice Srbina, koji su lovili nevine ljude po poljima a potom ih prodavali u roblje.

Pitam namjesnika je li suđeno tim ljudima. Mustafa se smijulji, baš ga briga što ja tražim da mi se objasni, pa prevodilac sam od­

26

govara da jest, prije pet dana. Izvršenje kazne ostavili su za veče­ras, meni i namjesniku za razonodu. Znao sam da priredbu ovog putujućeg kazališta moram gledati dokraja. Kad već moram, bolje u šutnji, ne zapitkujući ovo i ono, jer ću i nehotice zapitkivanjem otkriti sto o njoj mislim. A ne bi valjalo da namjesnik čuje da mi se njegov program ne sviđa. Zato sam lice učinio maskom, ni odveć ozbiljnom da bi se moglo reći: mrk je, ni odveć nasmijanom da pro­tumače da mi krv godi.

Srbe su vezali uzetom za kolce, jednom oko gležnjeva i drugi put oko vrata. Turčinu su na panju čekićem smrskali ruke i noge. Čini­lo mi se da je već bio mrtav kad su mu mlatili lijevu nogu. Srbima su najprije odrezali uši i nosove, potom su ih oderali do pasa, ski­nuli polumrtve s kolca i pobacali u rijeku ispred pramca moga bro­da. Turčina su povili u bijelo platno, položili na dasku i odnijeli na groblje. Uzduž pristaništa, u mrak i maglu otišli su krvnici i bakljonoše.

Tresla me hladna groznica, možda od zraka zasićenog vlagom, a možda od prizora svojevrsna namjesnikovog uvjeravanja. Rekoh domaćinu da se na palubi ne da više ostati, vlaga se i u kosti uvla­či. On se nasmije. Ali kako nasmije! Reče:

“Bogami, studil Sto ćeš, rijeka je to!”Nije mi se dalo spavati, prvi san još nekako, ali kad se probudih

oko pola noći, nikako da ponovo zaspim. Krivio sam za nesanicu nekoga iz moje pratnje koji je hrkao, upravo hroptao, tako ružno i jezivo kao da mu je grlo napol prerezano. Ustao sam u osvit dana i odmah pogledao na sinoćnju pozornicu. Nisam vidio ni kolaca ni panja. Kad su ih počupali, kad odnijeli? Iskrcam se na obalu i prošetam mulićem. Šljunak je mokar, ugažen i blatnjav, ali od krvi nigdje traga. Kiša noćas nije padala. Krov je na mojoj kabini od mjedena lima, kapi bih čuo da sam i tvrđe spavao nego što jesam. Recimo da sam kišu prespavao u onom prvom snu, zar kiša ne bi zajedno j krvlju sprala i blato ?

Pitam Ivana Gala, zapovjednika svoje pratnje, i Krstu Teufen- bacha, što misle o sinoćnjoj predstavi. Odvratno, divljački - rekoše uglas. Zar da im kažem, prijatelji moji, nas su sinoć učinili buda­

li

lama, kad ni sam ne znam jesmo li gledali surovo kažnjavanje stvarnih zločinaca ili samo igrokaz u kojem su nastupili najvješti- ji glumci budimskog kazališta sjena?

Evo je deset dana od te priredbe. Mi Dunavom nizvodno plovi­mo brzo i sustižemo mnoge lađe, spore i pretovarene. Drugo ni vidio nisam u tim trgovačkim dereglijama do robova za azijske tržnice. Ili nema tovara robe u kojem oni ne bi bili jedan od artikala ili se samo njima trguje, jer je ta nečovječna trgovina unosnija od bilo koje druge. Zato, bili osuđenici spram svjetlosti baklji lažni ili pravi, namjesnik nam je lagao: ne samo što lovce na ljude i prekup- ce robova ne kažnjava smrću, nego ih svojim himbenim ponašanjem zaštićuje od neprilika.

(Pisano na šajki pokraj grada Zemuna, 12. srpnja 1567.)

Trećeg dana boravka kod budimskog namjesnika usliša on moju molbu i dopusti nam da obiđemo dvor Matije Komina. Mene, Krs- tu, Ivana Gala i još petoricu naših ljudi, koji poželješe da nam se pridruže, pratila su četiri časnika riječne flote.

Tebi je poznato, dragi brate, koliko me nezaboravnih uspomena veže uz Korvinov dvorac, i bit će da već pogađaš što sam u njemu poželio vidjeti. Niti da gledam kakav je, jer znadem kako tamo i kamen na kamenu stoji, niti da negdje budem svjedok što je od nje­ga danas ostalo i čemu ostatak služi, jer je svima poznato da nepri­jatelj neprijatelja ponizuje i zapuštanjem, rušenjem i promjenom namjene njegovih svetišta ili građevina svjetovnih koje su važile kao svetišta. Otišao sam tamo da vidim ono što sam, i ne videći, znao: da su u prah smljevena sva negdašnja moja vjerovanja, za­nosi, čuda, uzdanice. Da u toj kući, nastanjenoj drugim ljudima, vidim sebe, nastanjena drukčijom duhovnošću, da gledajući njega, urušena i zapuštena, vidim sebe ostarjela, umudrena zrela čovjeka koji se doimlje veličanstveno kao Bog, ali je samo svoja nekadašnja sjena.

Budimski namjesnik toga nije znao, on vjerojatno nije znao ni da sam u tom dvorcu proveo mladost i odsanjao najljepše snove. Kad već sami hoćemo, htio je da nam posjetom dvorcu napakosti, da za

28

zub dublje nagrize upornost i samouvjerenost izaslanstva. Nije ni prstom maknuo da pred nama štogod uljepša, maknuo bi da je što­god trebalo uprljati, ali za to nije bilo potrebe.

Taj sitni spletkar praktičnog duha, ta mješavina podlaca i do­bročinitelja, nikada neće pojmiti kakvo mi je zadovoljstvo pružio dopuštajući da u tako jadnom, popljuvanom i zapuštenom stanju zateknem nekadašnje “gnijezdo gavranovo”. Kako da pojmi kad ne zna da nam upravo božanska čuvstva ispunjavaju dušu dok obila­zimo groblje u kojem, krstača do krstače, leže pokopani naši zanosi, ljubavi, uzori i strahovi? Leže uokrug, podno naših stopala, poniženi smrću, a mi nad njima lebdimo, uzvišeni jer smo ih nadživjeli, kao duhovi čisti, bez nečistih strasti i neminovnih zabluda, s proturječnim osjećanjem da smo istodobno sveznajući i prazni, potpuno prazni.

Dvorac je uz rijeku, a glavna su vrata okrenuta obali. Pred po­kretnim mostom dočekala nas je straža i, dok smo čekali zapovjed­nika dvorske posade, gledao sam zidine od prepečene cigle pred koji­ma je jednog dalekog jutra, u zimi, ispod sivog neba punog vrana, moje srce bilo gruda leda. Oslanjao sam se na ruku ujaka Ivana koji me vodi kralju da me kralj primi u svoju službu. Bože moj, ima li išta uzbudljivije, išta mučnije od trenutka strepnje kad te mlada, puna pouzdanja i jošpunijeg zdvojnosti, predstavljaju moć­niku koji te treba ocijeniti, pa ili otvoriti pred tobom vrata napret­ka ili ti ih zalupiti pred očima.

Još i sad vidim onaj pokretni most, veći od mosta na ijednoj rije­ci, vidim zidine od crvene opeke, do oblaka su izrasle, vidim hras­tova vrata, mjedenu kvaku, grbove kraljevstva ugarskog, hrvatskog i češkog, urezane u bijeli kamen. Stajao sam pred tim vratima kao pred rajskim dverima, očekujući s one strane život što se samo u bajkama viđa, i zato nisam razumio ujaka koji me svje- tuje da iza te kapije “otvorene oči držim”, da se ne zalijećem i ne ustežem, da “ispečem pa rečem”, da “tri puta izmjerim prije nego što ću jednom prerezati”, jer su poduke naviještale život pun opasnog spletkarenja, što se ni u jednoj stotinki nije poklapalo s mojim očekivanjima.

29

A danas, vrata su istrunula, pokrio ih lišaj, čavli se razlabavili jer ih je rđa utanjila. Opsadne naprave u prvom bi naletu razni- jele tu hrpu hrastovine i čavala. Grbove više nitko ne svjetla, kao što ih je svjetlao Zapoljski, opsjednut mišlju da pokaže svijetu kako poslije Korvinove smrti nije potamnio sjaj Ugarskog Kraljevstva. Posivjeli su od kiše i prašine, samo se izbliza raspoznaje koji je koji. U zidu je gdjegdje popucala cigla, a kad se obrušila, za njom je os­tala rupa ispunjena pijeskom i zemljom. Iz tih pukotina rasla je trava i grmovi brijesta i pasjeg drijena. Gledam sve to dok nam prilazi zapovjednik dvorske posade, i nisam tužniji nego što sam obično tužan pri susretu sa stvarima koje sam davno izgubio i sad ih iznenada nalazim. Godine su me, voljeni brate, u svemu usprav­nom naučile vidjeti ruševinu, pa sada kad ruševine gledam, ne vi­dim ništa drugo nego kad gledam građevine u punom sjaju i ljude u punoj slavi.

Tako, kad sam ušao na vrata kroz koja sam ušao u politički ži­vot, nasmijah se pa rekoh sebi: “Sto se ustežeš, zakorači, što god na- đeš iza ovih vrata, neće biti gore od onoga što si tamo već gledao. Osinje gnijezdo uplašeno kopljem koje ga je neprestance bockalo. Larmali su da su jedinstveni kao nokat i meso, a jedni su u drugi­ma gledali izdajice, trebalo je samo pogađati čije i u koje vrijeme. Galamili su, kleli se da će obitelj Zapoljskog zauvijek učvrstiti na ugarskom prijestolju, a dojedan je bio spreman mimo nje prihvati­ti bilo čiju krunu, ako mu dopuste sačuvati ono što već ima i steći još štogod. Što mari ako ovoga puta iza vrata nađem staju punu konja, slamu i hrpe balege iz koje isparava mokraća ?”

A baš sam to našao. Mirisalo je na konjsku dlaku i brabonjke, ondje gdje su nekada vrtlari uzgajali orhideje, maćuhice, hijacint i begonije.

Kad se ulazi u veliku dvoranu za skupove, s desne strane vrata čita se na kamenoj ploči natpis: POBJEDA PRIPADA VELIKO­DUŠNOM KRALJU MAT1JI. Preko te ploče sada je namještena drvena ploča a na nju prilijepljeni listići s rasporedom vojnih odjela za podizanje plaće. Pred dvoranom i u dvorani mnogo je vojnika. Skrušeno šute oborenih glava, čekaju da prime mučno zasluženu

30

nagradu. Prošli smo kroz vrata, tiskajući se pokraj njihova reda, a oni se i ne osvrnuše na nas.

Nasred dvorane velik je stol od crvena mramora. Još je čitav ali su mu rubovi nagrizeni, a uglačana ploča izbrazdana zaparotina- ma. Po njemu su razbacani papiri, a uz blagajnikov lakat crna priručna kasa. Blagajnik odvojio pogled od novca i popisa, pa nas gleda kao da pita: što ovi dođoše? Dok mu jedan časnik iz naše pratnje ne reče da nastavi svoj posao, on se o nama brine. Dvorana je ogoljena. Sve što se moglo odnijeti, svijećnjaci, stolovi i sjedala, slike i ukrasni predmeti, odavno je odnesem. A što se još dobro drži i zrači stamenošću, može zahvaliti svojim graditeljima kojima nije nedostajalo graditeljskog umijeća i novaca, pa su, računajući s vječnošću, gradili od mramora i ono što se moglo sazidati ciglom.

Gdje li je sada, dragi brate, naš zemljak Jure Utišenić iz Ka- mička, koji je nekada u ovoj dvorani “vedrio i oblačio”? Gdje li je sada fratar u bijeloj mantiji, da dođe kroz sporedni ulaz, onako značajan, raspoložen, da se osmjehne lijevo i desno, zahvaljujuči na pljesku prikupljenim uzvanicima, pa da priđe ljudima i sa svakim se pojedinačno pozdravi, zatim da se popne na podij s govornicom i, dok bude pretraživao i listao pripremljene bilješke, stane udarati batićem o stol, moleći nježnim otkucajima da gospoda prestanu ža- 7noriti. I kad zavlada muk, baš ovakav kakav je sada u ovoj zemlji i u ovoj dvorani, dok Turci primaju plaću za gospodarenje ugar­skom zemljom, da poštovani pater Juraj pogleda po dvorani i svo­jim velikim zelenim očima ugleda ćelavog debeljka koji šakom grabi iz blagajne srebrni novac i broji ga na dlanu, jedan, dva. Zar on nije svjetovao Izabeli da se stavi pod Sulejmanovu zaštitu, a on će vještom diplomacijom držati Turke podalje od ugarske zemlje? Ne­ma tako dobre diplomacije, patre Jurju, od koje ne bi bilo bolje, po­gotovu ako iza nje ne stoji sila nego samo lukavstvo i pouzdanje u Providnost.

U zidu s desne strane velik je kamin, zidan od crnog mramora. Pročelje mu iznad nadvratka ukrašava goli dječak sa zubljom u ruci, ispod čijeg je kunića smješten ovalni grb obitelji Korvina, s gavranom koji u kljunu drži prsten.

31

Bože, mislim se, gdje su oni dani kad smo se pred početak i u pre­kidima sjednica okupljali oko ovog kamina, zimi da se ogrijemo, a ljeti jer smo se tu zimi navikli okupljati. Pred tim gavranom s pr­stenom u kljunu gledao sam kako je politička igra veoma nalik na ljubavnu igru. Novajlije bi se ponašale kao šiparice izbezumljene od sreće što su se našle u društvu izabranih udvarača. Isto kao oči­jukanje, i politika je igra što se obavlja “ispod žita”. Žmireći se pipka, a kad se nađe, povaljuje se ili se dragovoljno liježe. Kad no­vajlije nahrupe na takva mjesta, gdje se politika javno vodi, mjes­ta slična javnim mrijestilištima, izgube glavu i ostanu bez pameti. Čini se da se centri, odakle se upravljalo njihovim postupcima, iz glave presele u neke druge dijelove tijela, kojima je vitalnost pozna­ta ali mudrost nije na velikoj cijeni. Isto kao mlado žensko, i no­vajlije znadu da se s nekim moraju spariti. Vrdaju amo, vrdaju tamo - ne znaju kud bi, ne znaju s kim bi. Smiješe se svakome; oduševljeni su svim i svačim, najviše sobom; presretni su što su se našli tu gdje jesu; njima je genijalno sve što pada u njihov duhovni vidokrug, samim tim što je uspjelo da im postane jasno; njima je glupo sve što ne razumiju, ali to glupo ima ozbiljan izgled da po­stane genijalno kad se uspije pojasniti njihovu mozgu. Trijeznu oku doimaju se glupavo, ali oku gladnog udvarača, kome osvajanja ni­kad nije dosta, u njihovoj pripravnosti, kretnjama i postupcima mnogo je svježine što tjera pjenu u krajeve usta svakom sladostra- sniku.

Oni stariji nalikuju na svodilje, mnoge su snubili i mnogo se sa­mi ljubili. Oduševljavali se, gubili vjeru, ulazili goluždravi u lož- nice i iz njih izlijetali opemaćenih krila, lijegali j perjem a budili se očupani i zderani, oni su u tim posteljama uživo doznavali što znači reći “potkožio se”, “ulojio se”, “pala mu sjekira u med”, “sret­niji nego pametniji”, “tko će ako kurva kurvi neće"; ali su u tim istim ložnicama iskusili i što znači kad ti kažu “oderalo ga do ko­že”, “nadrljao ko žuti", “jedva kožu spasio”, “oderalo ga do kosti”, “najebao je”. Te ostarjele matrone čiji su osmjesi lažni a srdžbe be­zube, ti prelci mreža od povjesma, koji prate kud što ide i na što će svršiti. Pazi, čim ugledaju plijen i čim se steknu sretne okolnosti,

32

svom će preostalom snagom poskočiti, povaliti, i tu će odmah pokraj puta, iza grma, s nogu i usput.

Pred jednim okom tog Gavranova gavrana moglo se vidjeti tko se kome udvara; tko će koga i tko će kome dati da ga se; tko nije s kim u dobrim odnosima i tko je upravo pred rastavom; tko je koga već, ali se nekadašnji žar ohladio i sad su protivnici; tko je na koga ljubomoran jer mu onu stvar ne da, a drugima tu istu stvar daje “šakom i kapom”; tko je nimfomanka pa joj nije dosta ni cijela dvorana udvarača, a tko je usredotočen na jednoga, jer taj jedan vrijedi koliko svi zajedno; tko je utučen i nije mu vise do toga, tko radije prebire očenaše nego bradavice.

E, Gavranov gavrane, s prstenom u kljunu, misliš li ti s tim prstenom nekoga od ovih vjenčati? Svi su oni jedan drugoga, svi su oni jedan s drugim, neki dragovoljno a neki skrivajući se izrekom: “U kakvu si kolu, takvu pjesmu pjevaj”. I ubuduće će tako biti. Neki će pristajati uz naplatu, neki će kupovati, ovako ili onako, svi će oni jedan drugoga i uzduž i poprijeko. Nitko ni s kim neće ići pred oltar, vjenčavat će se i rastavljati pred Gavra­novim okom, pred kljunom crne grabljivice, r njegovim prstenom koji još nitko nije nataknuo na prstenjak. 1 ne treba. Mrijesti- lište ispred kamina bilo je vjenčavanje samo s jednim — s Gavra­novim gavranom.

(Pisano na šajki u beogradskom pristaništu, 13. srpnja1567.)

Posjetiti dvorac, dragi Mihovile, a ne vidjeti Korvinovu knjiž­nicu — kao da i nisi tamo bio. A meni ubogom ta knjižnica nije sa­mo usputna znamenitost koju valja vidjeti i opisati u svom putopi­su, ta je knjižnica mjesto uz koje me vežu uspomene slične onima sto nas podsjećaju na ženu našeg života, neko iznimno viđenje ili kak­vu drugu sudbonosnu zgodu. Da te knjižnice nije bilo, sva moja nastojanja da povećam svoj um i učinim ga dobrom od koga ću ži­vjeti ja i moja obitelj, ne kažem da bi ostala uzaludna, jer tko za znanjem traga uvijek ga negdje nađe, ali jedva da bi se tako brzo i tako uspješno završilo.

33

Kad zbrojim vrijeme koje sam tu proveo, novac koji sam za svije­će utrošio, mladost sto sam je među stranice zakopao i zbroj uspo­redim s onim sto sam od nauka dobio, čini mi se da sam na veliku gubitku. Možda je to prividan dojam, jer sam cijelog života, sve do dana današnjeg, neprestano učio, a darovi koje primam nisu svag­dašnji i podložni su trijesovima.

Dopuštam da imam više nego što sam zavrijedio, ali neka me nit­ko ne drži ni osobito mudrim ni posebno sretnim. Daje bilo tko, bez obzira na urođenu pamet, po knjigama kopao toliko koliko ja, po­stigao bi najmanje koliko i ja; a da je bilo tko naučio toliko koliko sam ja naučio, i da može koliko ja mogu, dobio bi isto toliko sreće koliko je ja imam. Neizmjerno manje nego je vide oni koji o sreći sude po broju stuba koje čovjek prevaljuje od zemlje prema vrhu na kojem se gnijezdi vlast. Bar ti, dragi Mihovile, ne sudi tako o me­ni. Ako je ikome, tebi je poznato daje sagorijevanje mog života za­jedno sa svijećama ispod mračnih svodova neba i zgrada, ispod sje­na sudbine i slučajna izbora, jedini plamen kojim sam znao i mo­gao gorjeti.

Eto, pošao sam u Korvinovu knjižnicu vidjeti gori li još taj pla­men. Nisam ga našao, on se bar na tom mjestu zauvijek ugasio. Plamen svijeća ugasio se, ali miris stijenja i voska još je u ovoj ve­ličanstvenoj dvorani i u mojim uspomenama.

Iz četiri ugaona stupa od bijelog mramora lučno se uzdižu svodo­vi i sastaju iznad sredine dvorane, tvoreći strop u obliku nebeskog svoda. Obojen je ažurnom bojom čije plavetnilo postaje modrije pre­ma vrhu, a svjetlije prema pobočnim zidovima, pa ti se čini da vidiš tamu noćnog neba nad sobom i obasjane obzore na sve četiri strane svijeta, obasjane svjetlošću iz nepoznatog izvora, u trenutku kad se svjetlo rađa, što će najednom svoj zemlji pod vidokrugom donijeti dan. Na ažurnom svodu zlatnom su bojom ucrtane zvijezde, pa tre­pere čisto i nasmijano. Čini ti se da u nekom čarobnom praskozor­ju prisustvuješ čudesima bijele magije koje se u tisućama godina sa­mo jednom dogode. Ako nisi astrolog pa ne znaš da zvijezde nisu nasumce nabacane, na razmještaj zvijezda podsjeća te rečenica is­pisana s kraja na kraj svoda: POGLEDAJ SLIKU NEBA NA

34

DAN ROĐENJA MATIJAŠA KORVINA. Da povijesna zbi­vanja nisu toliko puta prema Ptolomejevim proračunima potvrdila nebeske položaje kao znakove sretne vladavine Korvinove, ne bi ih ovdje ni prikazivali, jer su i neupućeni u zvjezdoznanstvo mogli u astrološkim tablicama provjeriti je li slika neba na dan i sat kralje­va rođenja točno ucrtana i protumačena.

Ti znaš, voljeni Mihovile, da nisam služio jednog vladara, da sam mnoge posjetio i upoznao, i kad kažem da se vladari vole kiti­ti Providnošću, ne izričem taj sud poučen jednim primjerom. Svi, a pogotovu oni među njima koji se od zemnog praha uspinju prema kruni, kakav je i Korvin bio, svi oni tuve u glavu svojim pristaša­ma i svojim neprijateljima da su izabranici sudbine i da svoje po­slanje dokazuju svakom riječju, svakim činom. U njihovu je posla­nju, tvrde oni sami, sretno sraslo ono što su narekle zvijezde i ono što je učinio osobito obdaren čovjek. Nevjerojatno je, ali većina tih grlatih lažaca uspijeva da ih na kraći ili dulji rok, neke koju godi­nu a druge dok žive, drže za jamce sreće u sadašnjosti, sreće koje nema, i raskošne budućnosti koja tek što nije došla. Svetogrđe je i pomisliti da će s njihovim zemnim ostacima biti sahranjeni i oni sami. Uza sve te opće osobine, Korvin je imao i nešto samosvojnih. Volio je ponižavati i umanjivati povijesne osobe koje su pripadale

prošlim stoljećima. Tvrdio je da mu od suvremenika nitko nije ni do koljena. Tako je, stvarajući u povijesti prostor za svoje ustoliče­nje a u sadašnjosti neograničene ovlasti, praznio pune vrčeve prošlos­ti, iz kojih su ljudi oduvijek pili i učili, i pustošio sadašnjost koja jedina može dati kakvu-takvu sutrašnjost; pa isto tako kao što nije dopustio da bude tko ispred njega, nije ni za sobom nikoga ostavio. Zar nam sudbina njegove glasovite knjižnice ne pokazuje tu žalos­nu istinu?

Police su ispražnjene, nekih nema, neke su razbijene, ni jedne či­tave na svom mjestu. Ostatak knjiga nabacan je u jedan kut, gdje najmanje smetaju. Po njima popadala prašina, plijesan i paučina. Najviše je pravnih zbornika pisanih rukom na lošem papiru i otr­canom pergamentu. Štiva Turčinu nezanimljiva, na materijalu ko­ji ne možeš unovčiti niti iskoristiti za drugo osim da vatru njime

35

potpiruješ. Ostale knjige, preko tisuću svezaka, među kojima su se isticala djela znamenitih ljudi istočne crkve, ukrašene zlatom i sre­brom, knjige rijetke i cijenjene po svom svijetu — odnesene su. Osta­doše samo kodeksi s dičnim proslovljima, naslovima i potpisima, da oni, koji nisu prave knjige, umiru ružnom smrću kakvom samo knjige znadu umirati.

Zalosnije nešto nigdje nisam vidio. Ispod drvenih korica jednog kodeksa pomoliše se šapice i njuška s crnim grahorastim očima. Kad se prignuh da podignem tu knjigu, zapahnu me vonj mišjih brabo- njaka i mokraće. U rukama mi ostadoše samo korice. Iz njih je kao iz šuplje vreće padao sitnež što ostaje iza mišjeg zuba i što ga prazne mišja crijeva. Bez ustezanja ih bacih na hrpu, onako nemilosrdno kao što su se tim daščicama i domaćini nabacivali.

Pogledao sam na svod, na zvjezdano nebo koje je proricalo sretnog vladara. Znam da je pred nesrećama najbolje ostati nijem. Ipak sam, zbog naslade nad neobistinjenom Providnošću iz koje je Kor- vin izvukao sve što se iz Providnosti može izvući, pokazujući na hr­pu pravničkih knjižurina u mokraći, blatu i paučini, da me svi ču­ju, kazao:

“Ej, zvjezdano nebo, kad si proricalo sretne dane, jesi li i ovo ov­dje proreklo?”

(I ovo je pisano na šajki u beogradskoj luci, 14. srpnja1567.)

Obišli smo i prostorije u kojima je stanovao Ivan Zapolja i njego­va rano obudovjela žena Izabela. Zapolja, a pogotovo Izabela kad je ostala bez muža, živjeli su skromno, stanovali u oskudno oprem­ljenim sobama, nosili se priprosto i jeli obična jela, da bi primjerom pokazali čega se treba odreći u korist obrane zemlje. Dok su raskoš­ne odaje kralja Matijaša vojnici do kraja opustošili, iz Izabelinih jedva da su štogod odnijeli, jer je pokućstvo bilo oskudno i bez ikak­ve vrijednosti, osim da se tu, gdje jest, upotrebljava. Za posljednjih dvadeset i šest godina, otkako je Izabela napustila Korvinov dvo­rac, njezine sobe nisu nijednom prebojane. Ostala je posvuda ažur­na boja, u razini dohvata ruku isprljana a naviše izblijedjela, ko­

36

ju je Poljakinja, uvijek željna vidika i vedrog neba, pomalo na­strano voljela.

Ti će me neprebojani zidovi, dragi Mihovile, podsjetiti na onaj kolovoski dan kad smo, po zapovijedi Sulejmanovoj, napuštali Kor- vinove dvore i odlazili u erdeljski Biograd.

Izabela je spavala u sobici s jednim prozorom koji je bio okrenut Dunavu. Visoki kestenovi, sto su rasli u vrtu, držali su spavaoni­cu u hladu i potpuno zatvarali vidik dok su bili lisnati. Tek kad bi ostali bez lišća, mogli su se s prozora kroz gole grane vidjeti rije­ka, ravnica i magle. Vrtlar joj se nudio da će kestenove skresati. Ona mu je rekla da potkresuje i podrezuje gdje god mu je drago, ali što se može okom obuhvatiti s njezina prozore da ostavi rasti onako kako samo poželi da raste.

Po zemlji se uhvatilo žbunje, bršljan i kupina. Lijehe su obrasle koro­vom. Uza zidove su plazile povijuše. Od koštica, koje je Izabela bacala kroz prozor, nikla su stabla bresaka, jabuka i krušaka. Kroz to po­divljalo raslinje vodio je puteljak. Kad smo jednom njime šetali, reče mi:

“Ti si, Vrančiću, čovjek od reda, tebi jamačno ovo nije lijepo?”Da pravo kažem, govorila je istinu, u zapuštenim vrtovima ni­

sam nalazio ničega lijepog. Ali kad sam pogledao u njezine plave oči koje su, diveći se zelenilu, i same pozelenjele, i meni se učini da me okružava sama zelena ljepota, vrt ljepši od svih vrtova koje šiša­ju, kose, sijeku, plijeve, podrezuju, kljaštre i rube.

S unutrašnje strane sobnih vrata Izabela je objesila konjsku pot­kovu koju je našla na putovanju u Eger prve godine poslije udaje. Potkova je potjecala s noge turskog konja, nosila je žig kovnica oružja i ratne opreme u Karamanu, vjerojatno j konja koga su u okršajima ubili, kome su nogu psi oglodali a kopito rastočili mravi. Sjećam se, u njoj smo našli sve čavle, bila je neiznošena. Dok ju je Izabela čistila od trave i govorila mužu: “Evo moje sreće”, ja sam ganut gledao njezino lice puno radosti i mislio da ta potkova, prije nego sreću, svom nalazniku donosi nesreću. Mogao bih vjerovati da će potkova, spala s nogu kiridžijskog konja, nekome donijeti rados­ne dane, ali onome koji na svojoj zemlji nađe potkovu tuđeg ratni­ka, ta potkova i čavli u njoj proriču dane bez mira i noći bez sna.

37

Onoga dana kad smo odlazili, Juraj Utišenić reče mi na Vladi- slavovu stubištu neka odem u Izabelinu sobu i nagovorim je da kre­ne bez zadržavanja, jer nosa karavana samo nju čeka. Izmjena posada dogovorena je za deset sati, Turci bi trebalo da dođu svakog časa, a Izabela odlazak bez potrebe odgađa. Moglo bi se dogoditi da Turci počnu zaposjedati grad prije nego sto mi iz njega izađe­mo, sto bi bilo tuđe duhu dogovora po kojemu mi svojevoljno napuš­tamo Budim, a oni uz našu prešutnu suglasnost uzimaju ono što su na sablji dobili u Mohačkoj bitki. Činit će se da nas oni izgone a mi bježimo. Izabela će, kaže fratar Juraj, mene poslušati prije ne­goli ikoga. Zašto baš mene? Neće mi valjda danas o tome govoriti, neka se slobodno pouzdam u njegov sud o Izabelinim naklonostima, nije on jučer rođen i ženu ne čita sričući kao đak početnicu, nego tu­mačeći je ispravno kao papa Bibliju.

Izabelu sam zatekao kako prebire sitnice u ladici noćnog ormari­ća, vrijedne i bezvrijedne stvarčice što ih je sa sobom iz Poljske bila donijela. Među njima je bilo dugmadi, kopči, igala i novčića s ko­jima se kao dijete igrala, i broševa, ogrlica i prstenja koje je kao odrasla bila poželjela i nabavila. Rekao sam joj da nije vrijeme za prebiranje, da sve strpa u torbu i ono što valja i ono što ne valja. Sasula je nakit i drangulije u kožnatu kesu na smrsak i pružila mi je. Htjedoh poći, a ona ponovo zareda tražiti po pretincima, na policama, kao da joj je soba puna zagubljenih stvari. Opet je nago­varam da krenemo, nema što naći. Kamo da se žuri, kaže ona, pa krenut ćemo. I pritrča vratima, zgrabi potkovu i skoči na krevet. S potpeticom potkove zaparala je po zidu.

Gledao sam joj slabašnu ruku punu žila i tetiva kakve se viđa­ju u žena neposredno poslije poroda, prste zgrčene oko željeza i blije­do koščato zapešće, pa ogoljelu podlakticu s koje je skliznuo rukav. Usitnjeni kreč i pijesak sipili su joj po kosi, vratu i udovičkoj halji­ni. Napisala je: SIC FATA VOLUNT, IZABELA REG1NA.

Sišla je s kreveta, pogledala ono što je napisala i Ijutitim zama­hom bacila potkovu u prozorsko staklo. Okrenula mi se i zatražila prolaz. Išla je ispred mene, ja za njom — ona prkosna, ja skrhan. Spuštajući se niz Vladislavljeve stube, primijetila je da su joj ha­

38

ljine zaprašene krečom. Udarila je nekoliko puta dlanovima po skutima, nemarno, nije stresla ništa. Takva je izašla. Slična klesa­ru! Ponosna kao da je onim što je urezala u žbuku dogotovila djelo svoga spasa. Ja sam je slijedio ukorak. Kao i ona, ponavljao sam zapis na plavom zidu: TAKO SUDBINA HOĆE! TAKO SUD­BINA HOĆE, IZABELA! A opetujući tu poraznu tvrdnju, osje­ćao sam da u dobrovoljnom potćinjavanju sudbini ima neke samo­ubilačke strasti i bezgraničnog ponosa.

Na kraju ovog opisa posjeta Korvinovu dvorcu ne bih ti, voljeni brate, rekao svu istinu kad ti ne bih priznao da sam tamo pošao s jedinom namjerom: da posjetim Izabelinu spavaonicu i vidim je li još na zidu njezin zapis. Poslije punih dvadeset i šest godina, kad sam ja svjetskim trvenjima zamoren starac a nje više nema među živima, imao sam sreću daje ponovo vidim i da r njom dugo razgo­varam. Tako je sudbina htjela!

Ti ćeš, Mihovile, pomisliti: starac se, kao svaki starac, hvali svo­jim ljubavnim uspomenama. Sto da ti kažem? Sramota je hvaliti se, ali je još veća u ovim godinama ne imati čime.

(Na šajki negdje pokraj Smedereva, 15. svibnja 1567.)

6.

U Vrančićevim pismima, iz kojih crpemo podatke o nje­govu životu i koja sadrže sve što je proživljavao i što je mis­lio, trag su ostavile samo tri žene, dvije bliske njegovu srcu, jedna uslužna njegovu tijelu. O njima se raspitivao, njima je pisao, o njima je svjedočio, iako nisu bile jedine koje su mu dopustile pristup u svoja njedra. Najmanje dvije stvari go­vore da je upoznao toliko žena koliko ih je htio upoznati: Vrančićeva uljuđenost, koju su žene uposlovičile, i šaputanja da će se sad jednom, sad drugom oženiti. Crkveni dosto­janstvenik koji je misu održao tek pred svoju smrt, kad je postao primas Mađarske, zbog slobodoumlja i veza s protes­tantskim prvacima sumnjiv crkvenim vrhovima, htio je onoliko žena koliko mu je potreba bila, i redom kako bi ih

39

voda života, mijene i putovi donosili na njegov sprud i od­nosili s njega.

Vrančić je bio visoka i tanka stasa, blijede puti, modrih očiju i duga, svinuta nosa. Nosio je odnjegovanu svijetlu bradu, a kosu je češljao prema čelu i preko ušiju. U njego­voj vanjštini sjedinila se stasitost i snaga muških predaka koji su u Šibenik sišli iz predjela Rame, s blagošću crta lica, čednošću i srdačnošću u razgovoru ženskih mu predaka, od kojih su tri za redom potjecale iz obitelji kojima su imena i tradicije sezali u ona vremena kad Hrvata u dalmatinskim gradovima još nije bilo. Samo po vanjštini Vrančić nije bio ni lijep ni ružan, mogao je biti i jedno i drugo, a kakav će zaista biti, ovisilo je o njegovu duhu. A imao je i dovoljno duha i dovoljno rječitosti da svojim nastupom pred ženama priskrbi epitete i “drag je”, i “pristao je”.

Vrančićeva se rječitost, kad bi sa ženom nasamo ili pred skupom žena govorio, s namjerom da bude zapažen, odliko­vala rijetkom osobinom da govor o nevažnoj stvari postaje niz vatrenih podsjećanja na ono što stoji iza riječi, tamo neg­dje na izvoru iz kojeg riječi ključaju. Pred ženama se ne bi upuštao u razgovore za koje većina od njih nije bila dorasla, jer su odreda bile bez veće naobrazbe. Najčešće im je pripo­vijedao o čovjekovoj naravi, običajima dalekih naroda i ze­malja, i o svakodnevnim pojavama u društvu koje im je bilo zajedničko. U oba slučaja, bilo da je govorio o onome što smo skloni smjestiti u znanost ili o onome što se oduvijek ubraja u svakidašnje trice, Vrančić je ženi slao tajne znakove da ne bude obeshrabrena ni njegovim titulama ni njegovom učenošću, da on umije biti prisan i povjerljiv, samo ako ona bude hrabra.

Ali, sugestiju da u zidu ne treba gledati pregradu nego pritiskivanje uza zid, Vrančić je davao s mjerom, pa ga nije imao tko optužiti da je prostak, jer glupače i čistunke, če­ljad odreda bez mašte u svemu, pa i u ljubavi, iz tako neupad­ljivih nagovještaja nisu mogle pročitati onu drugu stranu

40

njegova govora. A žene koje su ga čitale, nisu bile nimalo ozlojeđene njegovim natucanjem, bile su uzbuđene i zabav­ljene pitanjima da li to što govori njima govori, i da li to što čuju ispravno tumače.

Udovica Luke Sekela baruna Ormudskog, koji je umro mlad od sušice i za sobom ostavio lijepu Doroteju Sekel s jednim djetetom, rekla mu je, kad joj je poslije dužeg udva­ranja, kakva dotad vidjela nije, a vidjela ih je poveći broj, prišao i zagrlio, da načas prestane: izgubila je dah, srce će joj prepući. A kad se malo pribrala, ona će njemu umiljato:

— Prije nego što nastavimo, moram ti nešto reći. Ni u jed­nom trenutku nisam bila sigurna što hoćeš od mene. Dok sam te slušala, učinilo bi mi se da je jasno kao dan što od mene tražiš. Ali, kad bih se upitala zašto mi se tako čini, zbunila bih se i potpuno izgubila. Bojala sam se da je ono što čujem u tvom govoru njegova jeka u mojoj nutrini, jeka preobražena u moju želju. Odbiti te nisam mogla, a nisam ti se mogla ni u naručje baciti. Najprije si me opčinio, zatim si me izluđivao nedoumicama, a sad si me zaludio. Gotovo više no ovome što ću s tobom doživjeti, radujem se što sam pogodila da se ispod tvoje učenosti, uglađenosti i zvučnih ti­tula krije dobri stari kurviš. Pouzdan znak da si cjelovit čov­jek.

Doroteja Sekel, koja Vrančiću nije značila više od zabave za šest mjeseci, dok su i ona i on zimovali u Jegeru, i za koju se ni znalo ne bi da se u pismu, kojim smo se ovdje koristili, pod starost nije hvalila Faustu Vrančiću, rekla je ono što je svaka od Antunovih ljubavnica mogla reći.

U pismu bratu iz Krakova, baš onome što ga je Anđelija prepričavala po Šibeniku, Vrančić javlja:

Što u Erdelju zlobni jezici govore da se u Poljskoj želim po drugi put oženiti, jer drže da je moje zabavljanje s Ursulom prva ženid­ba, tu sam pripovijest čuo bar tisuću puta. Tebi mogu reći da na že­nidbu još nisam pomišljao. Ako mi Bog zapovjedi da se trajno

41

združim s nekom ženom, poslušat ću ga. Ali se ne bih ženio ni u Erdelju ni u Poljskoj, gdje se poštenije živi raspušteno negoli u za­konitu braku.

Ako su šaputanja o Vrančićevoj ženidbi pokretana više puta, mora da su se povodi učestalo javljali. Za čovjeka koji Bogu prepušta da ga oženi, ne možeš reći da se sutra neće oženiti i prije nego što čuje glas Božji. A osoba koja drži da je u Poljskoj i u Erdelju udobnije ljubakati, nego se trajno vezati uz jednu ženu koja će te s drugim varati, a sigurno zna, jer je geograf, etnograf i političar, da drukčije nije ni u drugim krajevima Evrope, ta osoba u svojoj zakrinkanoj lju­bavnoj plovidbi siječe čvrsto zacrtan pravac — bez žena se ne može, ženiti se ne smije.

Vrančić nije bio Andrija Dudić, koji će se oženiti i upro­pastiti, bio je i ostao šibenski težak koji dobro zna kakvu se zlu izlaže čovjek koji traži “kruha svrh pogače”, kad nam os­kudna sudbina jedva pruža ječmenu koru. Bio je taj isti te­žak, sposoban ne samo da u polju radi i lovi ribu u Grebaš- tičkoj dragi, nego i da ukrade ili na prevaru dobije, pa mu nije morilo savjest što bi koju noć odležao s tuđom ženom ili se bez obaveza ljubio s osamljenim dušama. Od svih krađa, mislio je, krađa je žena najnevinija, a u mnogim slučajevima o krađi se ni govoriti ne može. Prije o milostinji i tješenju onih koje su nesreća ili brak prikratili za veselje u postelji.

Među tim ženama Magdalena, Uršula i Izabela jedine su o kojima govore njegova pisma i pisma njegovih prijatelja. Jedine, jamačno, nisu bile. A jesu li bile najznačajnije, teško da bi tko na to mogao odgovoriti kad je on sam o tome šu­tio. Sto ih u pismima spominje ili njima piše, posljedica je složenog života sa te tri žene, petljavine koje su silom prili­ka postale javne, pa se o njima moralo i govoriti i pisati.

42

7 .

Priznajem, ljubljena moja Magdaleno, da bi ovo pismo, u koje­mu ispovijedam neugasla čuvstva prema ruci i usnama sto su me učile ljubiti, valjalo složiti u stihove. Sadržaj mu je, reći ćeš, pri­kladan za pjesmu. Zamjerke bi tvoje mogle biti to veće što ti je poz­nato da stihove bez po muke improviziram i na zadanu temu i o sadržaju koji sam odlučim opjevati. Time se više neću baviti. Ne zato što bi mi ponestalo nadahnuća, ni zato što bi me izdalo umije­će stihotvoračko, već stoga što ne vidim potrebe da se čovjek izraža­va kitnjasto, kao da se i ljuti i gorki trenuci sudbine ne dadu is­kazati jednostavnim govorom. Kad kažem kitnjast govor, podjed­nako mislim na ganutljive retke pjesama iskićene biljem i nebeskim tijelima i na štivo što nas, karikirajući život, pokušava nasmijati. I u jednoj i u drugoj prilici pretjerivanje nas priječi da prisno opći­mo s onim što nam se u štivu želi reći. Zato te molim, Magdaleno, da me odsele ne moljakaš da ti pisma pišem u stihovima, čak ni uz­višenog proznog stila od mene više ne očekuj! Šapat je najnaravni- ji govor, a jednostavne, dostojanstveno kazane riječi nabijenije su smislom i toplinom od riječi uplakanih i riječi kojima su usta raz- glavljena od uha do uha.

(U mom Zniju, kasne večeri potkraj mjeseca rujna 1552.)

Magdalena Millaversi, prva značajna ljubav Vrančićeva, bila je rodom Venecijanka iz obitelji Albrizzi, udana za pa­dovanskog plemića koji je od nje bio stariji trinaest godina, a u dane kad je Vrančić upoznao Magdalenu činilo se da je od nje stariji svih četrdeset. Bolovao je od neke teške bolesti koja ga je za nekoliko godina preobrazila u starca, dok su te iste godine od njegove mlade žene učinilo još pristaliju i ljupkiju gospođu Millaversi.

Boravila je naizmjence u Mlecima i Padovi, bez ustaljenog reda i bez veze s godišnjim dobima, premda je zimu češće provodila u rodnom gradu. Kad bi u Veneciji živjela, stano­vala je u svom dijelu palače Albrizzi, koja je blizu Trga sve­

43

tog Pavla, na tihom kanalu sa dva slabo prometna mosta. A kad bi živjela u Padovi, sve vrijeme, osim šetnji gradom i iz­leta na obale travnate Brente, provodila je u prostranoj ku- ćerini obitelji Millaversi, koja se podizala na obali Bacchiglio- ne, iznad gata gdje su ribolovci vezali svoje čunove, crne i mirišljive jer su ih od vlage zaštićivali premazom borove pa­kline.

Njezin muž, čovjek siromašna duha i bolesna tijela, o ko­me se u danima prosidbe znalo da je bijeda, ali se očekivalo da će bar neko vrijeme poslije ženidbe biti sposoban učiniti neke stvari što su nužne da se brak utemelji, bio je neuspo­redivo bogatiji od Magdalenina oca, kome je od plemstva ostala samo titula i pravo na visoko činovničko mjesto. Po nepisanu pravilu da se bogat muškarac ženi siroticom samo ako je on natprosječno ružan a ona ljepotica, nikome nije bi­lo zazorno što je Magdalena postala Millaversijeva žena. Či­ni se ni njoj samoj. Malo ih je znalo da su Padovancu od to­liko lijepih sirotica Magdalenu preporučili, jer su žene iz obitelji Albrizzi rađale iz godine u godinu od vjenčanja do četrdesete, što ih je pročulo. Nevjeste Albrizzi unosile su čo­por djece u obitelji kojima je prijetilo izumiranje.

Četiri godine Magdalena je provela sama s mužem u pro­stranoj i pustoj kući. On je naglo gubio i ono malo muškosti što je u njemu na oko bilo. Ona je zorila, od razigrane šesna- estogodišnjakinje, koja je pucala od zdravlja i želja da život iskuša sa svih strana, postajala je smirena žena, svjesna svog tragičnog položaja.

Kad su joj Albrizzi, otac i njegove petoro braće, zajedno s njezina četiri brata, sve muške glave obitelji, ponudili da se rastavi od muža, dakako samo od “stola i postelje”, jer nije mogao “zagristi u bračnu jabuku”, rekla im je da to nije isti­na, on je jabuku potrošio, a što djece nemaju, treba se uzdati u milost Božju. Čini se da je ta mudra žena, gledajući s pro­zora lađice na Bacchiglioni i sanjajući da joj se dolinom Brente vratiti u Veneciju, shvatila da povratka nema, da je

44

pred povratnikom i poslije povratka put uzmaka ostao ne- prevaljen, da joj je mudrije krenuti dalje, sama smisliti kako da udovolji željama bolesnog muža i svoj život uredi tako da od njega ima najviše što se može imati.

Kad je rodila prvo dijete, muško, rodila je odmah zatim i drugo, opet sina. Millaversi je bio prezadovoljan. Ili mu nije dopiralo do ušiju ili nije hajao za glasine da djeca nisu njego­va, ponašao se kao svaki malodušni i bolesni čovjek koji u svom porodu gleda kakav-takav, svakako bolji, nastavak svog života. Ako bi kadgod i pomislio da su djeca “došla onako”, utješilo bi ga uvjerenje da su minula strahovanja da ga Magdalena neće ostaviti samog.

Vrančić je Magdalenu susreo u proljetni dan na tržnici ga­lanterije ispred Palazzo della Ragione, dok je puhao topli južni vjetar, vijorio kosama i laganom tkaninom, i posvuda uokolo raznosio nježne mace s topola što su rasle uz vodu Bacchiglione. Imala je na sebi plavu haljinu od tankotkane svile kojom je vjetar vijao isto tako lagano kao s vlasima i topolinim snijegom. Preko ramena je bila prebacila zeleni plašt od venecijanskog sukna. Išla je spram vjetra, pa joj se haljina prilijepila uz tijelo kao da je maločas iz vode izašla. Ispod plave svile ispupčila su joj se lijepo slivena bedra i ku­kovi. Gornji je dio haljine stegnut oko sisa i razgolićen oko vrata, a budući da je vjetar i venecijansko sukno podignuo i otkrio što se od žene poviše pasa moglo vidjeti, Vrančiću se (koji je, učeći o Grcima i Rimljanima, sve senzacije prispo- dabljao njihovim nazorima) najednom učini da je pred njega iz morske pjene izašla Venera. Topli vlažni vjetar zarumenio joj lice i ovlažio oči. Od vlažnosti je i kosa postala teška, pa su pramenovi klizili po koži vrata, čela i obraza, dočarava­jući onu igru kose koju gledamo kad ljubimo ženinu glavu zavaljenu u jastuk. Smijala se smijehom kakvim se valjda smiju cvjetovi begonije kad ih topli vjetrovi rascvjetavaju.

Premda se od njega nije očekivalo da išta poduzima, jer je bio u društvu Contarinija koji je Magdalenu otprije pozna­

45

vao i zaustavio je da s njom porazgovara, Vrančić je bio za­pljusnut i stidom i strahom pred raskošnom ženstvenošću gospođe Millaversi. Skrušeno je oborio pogled i zastao dva koraka, kao čovjek koji žali zbog svoje nazočnosti i želi na­glasiti da znancima neće biti na smetnju. Pri tom je, htio-ne htio, a više je htio nego što nije, morao umjesto u lice gle­dati u njezina bedra i trbuh, i u uleknute predjele između ta dva dijela tijela. Ona je spustila ruke niz bedra i pokušala, uzalud, haljinu odlijepiti od tijela. Malo stida ili malo koke- terije, svejedno, Vrančiću je rekla da zna u što se zagledao. Govorila je s Contarinijem, ali s Vrančića pogleda nije ski­dala.

— A tko ti je ovaj? - upitala je Contarinija. U svačijim usti­ma ovakvo bi pitanje zazvučalo neuljudno i uvredljivo, ali njezina su to izrekla ljupko i prisno, kao da je kazala: “Bilo bi mi drago nešto doznati o tvom pratiocu.”

Onda je okretni Contarini, koji je Magdaleni u Padovi bio nešto više od poznanika iz djetinjstva, počeo oponašati Ar- lecchina iz pučkih komedija, vrlo uspješno, jer ga je glumio i u studentskoj kazališnoj družini, ali neprimjereno da ga dolično predstavi lijepoj ženi, kao što je s početka mislio ustreptali Vrančić.

— Je li ovaj? Čuj, stari, ova pita otkuda si. Sibenčanin, ve- liš. Je li to onaj grad gdje jedan jednu steže dok snopove ve­že? Ako nije taj, onda je onaj gdje su ulice tijesne i žene bije­sne. One su bijesne jer su im ... hm ... hmm ... tijesne. I bit će im tijesne sve dok ne pobjesne. Od mnogih umijeća, zbog kojih ga i prost i učen puk štuje, najveličanstvenije je što taj znade da stihove kuje. (Mijenja luckast način govora nezgrapnim stihovima u govor šeretske povjerljivosti pro­zom.) Njegov Pegaz zasada ima olova u koljenima i turu, krila su mu tek opernatila, i ne može takav letjeti. Ne brini, gospođo, za njegov uzlet! Ako mu perje samom ne naraste, zakitit će se tuđim, kao što se mnogi pjesnici kite. Kad mu jednom dobro ugojena žena srce zažari, vatra će mu i kosti

46

spržiti, a kamoli neće olovo u koljenima stopiti. Ono olovo u turu, što obične smrtnike čvrsto uz zemlju veže, zna se ka­ko treba odbaciti, manje žderi i tanko loči — pa ćemo očima vidjeti a ušima čuti kako ovaj čovjek leti iz Padove u Erdelj i slijeće okomito na biskupsku stolicu. Tako to biva ako ti je Bog stric, a ovome je ovdje erdeljski biskup ujak, lako ti je postati stricu brat. A do tada ovaj će ovdje, kao i ostala bra­ća studenti, koracima mjeriti obale Bacchiglione i mučiti se onim čime se muče svi ti mladići. Njih sile da mozgaju o raznim visokoparnim stvarima, a oni misle samo na jednu, i to prostu stvar. A ovaj ovdje, moj prijatelj, gospo, koga ti ponizno preporučujem, prije nego ga u Erdelju posvete za vrhovnog čuvara ćudoređa, neće imati ništa protiv toga da vidi i okusi kako grešnici žive. To će mu doći kao nekakav praktični rad, usavršavanje u zanatu, da bi sutra, kad s pre- dikaonice bude govorio protiv razvrata, znao protiv čega se bori.

— Ne misliš li da bi nam jedan takav bio potreban? Rivera• . , vje otišao, ozemo se. Njegovo je mjesto prazno ... Sto misliš o ovom drugu što snagu ima da se pjesmom javi kad svaka luda tim se poslom bavi. Nek k nama dođe, samo neka s pjevanjem ne gnjavi — prihvatila je Magdalena Contarinije- vo arlekinstvo.

— Neka dođe! Uvijek je šteta kad rupa ostaje nezačepljena a praznina neispunjena, kad nam je Bog dao da se ima čime šuplje začepiti a prazno popuniti.

— Onda, ja vas očekujem u svojoj kući. U četvrtak navečer imamo literarno posijelo. — S njena je lica nestalo šaljivosti i ponuda se pretvorila u sjetnu molbu.

— Volim stihove — rekao je Vrančić. Stihove on zaista voli, ali je ovoga puta slagao da će radi njih doći.

Društvo koje se oko Magdalene okupljalo, njih ravno de­set na broju, činili su mladi naobraženi ljudi. Svaki je za sebe mogao reći da je u nečemu izniman, što su poneki i bili. Ali, budući da je hvalisavost i razmetljivost bila sveopća, nisi

47

mogao znati tko što i tko u čemu vrijedi, pa se to društvo Vrančića dojmilo kao skup ćaknutih i neuravnoteženih lju­di, svi su, naime, nekoga ili nešto glumili, kao Contarini Ar- lecchina. Nabrušeni i narogušeni jedni na druge, svaki na sve, uvijek pripravni da jedan drugome podmetnu nogu, da prirede kakvu psinu, doduše u granicama koje dopušta tak­va vrsta verbalnog nadmetanja, gdje je nadmetanje samo se­bi svrhom, oni su jedino zajedničko među sobom imali, zbog čega su se i okupljali, ljubav prema domaćici.

I kao novajlija i kao stranac, Vrančić se među čudnim pra­scima osjećao izgubljen. Niti je znao kome će vjerovati a ko­me neće dok su se učenošću nadmetali, jer su se svi neiskre­no pjevčili, niti je znao kome da vjeruje a kome da ne vjeru­je kad su mu nasamo prilazili, jer su svi, kao i Contarini, na lice tada navlačili novu masku. On se do tada rukovodio na­čelom da ne kaže “neću” čovjeku koji te hoće, a da se ne na­mećeš onome koji od tebe bježi, pa je uglavnom dobro bilo. A ovdje nisi znao hoće li te onaj koji kaže da hoće, jer on za­čas prevrne, pa kaže da neće, a onaj što domaločas nije htio, najedanput s tobom hoće. Toliku dvoličnu uljudnost i u to­likoj količini odjednom Vrančić nije susreo. Kako se prema njoj ponio, vidi se iz nadimka koji mu je društvo uskoro nadjenulo — “Oklijevalo”. Njegova suzdržanost u društvu, u kojem su svi imali maske, postala je također maska. Nije htio biti ćaknut kao oni, ali i ozbiljnost među ćaknutima po­staje vrsta ćaknutosti. “Oklijevalo” je isto što i “Arlecchino”, kako je Contarinija društvo zvalo.

Nekoliko dana pred ljetne ferije Magdalena mu je ponudi­la da s njom pođe u Mletke i tamo se u njezinoj kući zadrži koliko ga bude volja. Ako će praznike provesti u Šibeniku, Venecija mu je na putu, ako ide ujaku u Erdelj, njome opet mora proći.

Dosad su njeni kavaliri od sličnih ponuda dobivali vrto­glavicu, postajali su silno uslužni, govorili više nego što se može slušati, pa im je raznježenost oduzimala dosta i od čara

48

i od muškosti. “Oklijevalo” je rekao da će ići kad ona želi, ali je ne bi trebalo čuditi kad s njom poći ne bi htio.

— Zašto? — upitala je.— Zato da i ti jednom budeš iznenađena.Magdalena se osim dijelova palače Albrizzi, koji su joj

ustupani na uporabu kad je boravila u Veneciji, mogla koris­titi i jednim od obiteljskih ljetnikovaca. Ona je najvoljela ljetnikovac u Caorlu blizu ušla Piave, starinsku kuću s veli­kim trijemom u prizemlju, koji je gledao na travnjake, šu- marak tamariska i more u daljini. Kad je Vrančić s Magda­lenom tamo došao, vladala je nepodnošljiva sparina ljetnog otpodneva, bez daška vjetra i puna slanih isparenja, kao da je do podne puhalo jako jugo i zrak se zasitio solju.

U suton je more i obalu obavila maglica od koje su se zno­jili zidovi i stupovlje trijema. Zrak je i dalje vreo, ali je vlaga u njega unijela svježinu, pa je postao mlak kao zagrijana vo­da. Po takvom vremenu ljudi se pod odjećom znoje jače ne­go usred podneva i najradije bi se svukli da ih ne priječi pre­drasuda da ta potna večernja svježina ulazi do srži čovjekove i uzrokuje koštana oboljenja. Od pretjeranog znojenja saču­vat ćeš se ako umiriš tijelo i uljuljaš duh, kao Vrančić veče­ras. On sjedi za kamenim stolom u vrtu, gleda pudarice po- razbacane po vinogradima, gleda loze što rastu na čudesno plodnoj zemlji koju je naplavila rijeka i koju i sada, s jedne strane, zapljuskuje slatka, a s druge slana voda.

Svjetlo sa zapada, od sunca kojeg više nema, svjetlom se ne može zvati, jer su ga prebojali crveni i plavi oblaci. Ono ne osvjetljava stvari kakve jesu, nego ih čini onakvima kak­vo je ono samo. Tamarisk, koji se odvojio i izrastao nad šu­micu, pa se, gledan od trijema, čini prilijepljen na obzir, nije više zelen ni siv, kakav je u cvatu; jarko je žut, čak crven. Br- šljan što se izvija uza zid postao je ljubičast, a smokvina gra­na, nadvijena nad trošnom pudaricom, preobrazila se u is­pruženu ruku koja nekoga, što je davno otplovio, doziva da se vrati s mora.

49

Kad su se svjetlosne varke uvukle u mramorni trijem, uči­nile su ga istodobno i mračnim i osvijetljenim. Čas ti se učini da kroza nj bez svijeće proći ne možeš, a čas da izgubljenu iglu na podu možeš naći. Zapadne strane uglačanih stupova gorjele su svjetlom žerave koja se gasi. A postolje jednog stupa, onoga pokraj kojega prolaze stube s trijema u vrt, valjda od sastojina kamena što zadržava danje svjetlo do ka­sne večeri, kao da mu u središtu tinja vatra — gorjelo je.

Magdalena je sišla niza stube i stala kraj stupa kojem je iz postolja izbijalo rumeno obasjanje. Bila je potpuno naga, bez krpice što bi nešto krila ili uljepšavala. Između nje i stu­pa koji u temeljima žari nalazila se amfora, iz koje je rasla lisnata povijuša i dijelom padala niz posudu, a dijelom se pe­njala uz konce. (Vrančić nikoga do sada nije naslikao, a neće ni odsele, ali će ovu sliku u sebi nositi, živu, utisnutu u svoje meso kao otisak vrućeg pečata na vosku. Nosit će je sve ta­mo do nekog dalekog dana na putovanju u prijestolnicu, koje se uvijek bojao, a toga će se puta bojati više nego ikad, pa će ga strah od predstojećeg vraćati u prošlost, među osta­lim i trijemu u Caorlu.)

Magdalena je bila bez odjeće, a bez odjeće je žena gola, a ona opet ni nezaodjenuta nije gola bila. Ali s onim čime se pokrila bila je golija od golog. Češljana na razdjeljak, splete­na u dvije pletenice i ovijena oko glave, njena je kosa bila prekrivana šalovima svijetlih boja. Po onom što se svako­dnevno vidjelo, moglo se reći da joj je kosa bujna, vlas tvrda i svijetla. Da bi joj kosa mogla biti i toliko duga, nije mogao zamisliti, iako je često zamišljao kakva mora da je kad se oslobodi šala, rasplete i prospe po jastuku i plahtama. Sad je vidio da seže do koljena i da joj, rasuta, prekriva cijeli pred­nji dio tijela.

Jednom šakom stisla je dio kose i prinijela pod grlo. Pri­državana prstima kao kopčom, kosa se ravnomjerno raspro­strta po prsima i trbuhu, ali su se dvije snažne sise oslobodi­le vlasi i provirile s rumenim bradavicama, koje je okruživao

50

taman mjesečev kolut. Drugom rukom, koliko je više mogla dohvatiti, prikupila je istanjene završetke i njima pokrila mjesto do čijeg joj je prikrivanja valjda bilo stalo. Kosa, koja se stalno sapleće, postaje valovita, a budući da se u pleteni­ci jedne dlake uzastopce izlažu svjetlu i blijede a druge su upletene i sadržavaju tamniju boju, spletena je kosa valovi­ta na dva načina, naborima i izmjenom svijetlog i tamnog. Ti valovi svijetlog i tamnog pjenušali su niz njeno tijelo i upleli se u prijetvornu igru sutonskog svjetla. Magdalena je tako urasla u trijem, postala najljepši njegov stup, izvor i uš­će svjetlosnih čarolija. Urasla i tu ostala zauvijek.

Ljeto u Caorlu uz Magdalenu u suton, po noći i danu, tra­jalo je kao svuda — tri mjeseca. U njemu je bilo punog življe­nja za pet dugih godina. Potkraj ferija Magdalena se vratila u Padovu. On je otišao u Šibenik pohoditi rodbinu i o nje­nim ćudorednim i materijalnim zgodama i nezgodama oba­vijestiti ujaka Statilića ... Jedva je dočekao da se vrati u Pa­dovu Magdaleni. I vratio se. Ali ...

Bila je radosna kad ga je opet vidjela, lijepo se odijevala, glavu pokrivala raznobojnim velovima, kosu spletala na raz­djel, a pletenice ovijala oko glave, prijazno razgovarala, za­vodljivo se smijala, bila je vidljivo zadovoljna što je uz nju, ali je nije mogao zateći samu, nije ju mogao namamiti u osamljeni zakutak palače Millaversi. Postalo mu je jasno da nije više voljna da se svlači i raspleće kose. Nije se mirio i jedne večeri smože dostatno snage da joj kaže da “ovako više ne može”, hoće da je vidi samu što prije, da joj “nešto kaže”. Gledajući ga netremice u oči, s dva ga je prsta pomi- lovala po obrazu i upitala jesu li sastanci na osami jedino što ih veže.

— Misli - dodala je - da ćemo još jednom doći u Caorle, i dokle god budeš mislio, bit će ti lijepo, kao da si tamo.

Lišen posebne milosti a još uvijek u nju zaljubljen, Vrančić se našao jednak u krugu njenih obožavatelja. Nije mu osta­lo ništa drugo no da se upusti u verbalne vratolomije i nad­

51

metanje za ponovnu milost ove žene. Sad mu je, kad je i sam bio odveden u Caorle, a potom svrstan u redove obožavala- ca s velikim izgledima da još jednom ljetuje na ušću Piave, bilo jasno ono što mu se u početku činilo čudnim.

Njezini su se gosti međusobno istinski mrzili, ali im mrž­nja nikad nije smjela prijeći s riječi na djela. U riječ zaodje- vena, mržnja je mogla poprimiti sve nakazne oblike, i Mag­dalena je u njoj uživala, ali čim bi tko pokušao zaobići pravi­la igre i zadavati niske udarce, Magdalena bi mu zatvorila vrata svoje kuće. Svi su oni jednom bili njeni ljubavnici i svi su se opravdano nadali da će opet biti, jer se “kolo sreće” vr- tjelo polagano ali bez prestanka. Prijatelji svojih suparnika morali su biti na silu, a njezini su ostajali od svoje volje.

Dok je u kući Millaversi svak svakome mogao reći što je htio, o kućedomaćinu se nije smjelo govoriti ružno. Njega je Magdalena ustoličila i postavila iznad sviju. Nepovredljiv i nedodirljiv, on kao da ni primjećivao nije da je jedini u ovoj kući okraden i prikraćen. Magdalena mu je očito bila za­hvalna što joj dopušta živjeti kako hoće, ali ga nije samo za­to štitila. Jednom je pred Vrančićem rekla da uskraćenom od prirode ne bi trebalo uskraćivati više nego što ga je priro­da oštetila. Makar i prevarenu, morali bismo mu priuštiti onaj dio sreće koji je sposoban doživjeti.

Tako je Magdalena Millaversi naučila Vrančića ljubiti i po­vremeno i usput. Naučila ga je dijeliti s drugim onu koju voli. I naučila ga je primati s mirom i prolaznost i diobu. Ni­ti kratkotrajnost ljubavnih veza umanjuje žudnje da ih izno­va započinjemo, niti dioba ljubljene uskraćuje puninu doživ­ljaja. Suprotno, u kratkoći je vječnost, u diobi je obilje.

“Kad ne može biti drukčije, utješno je misliti da jedino može biti ono što jest”, znao bi reći Vrančić.

52

8 .

Uršula je imala bucmasto lice i velike bistre oči ispod crnih pramenova kose koji su joj pokrivali čelo sve do obrva. Oči su joj se živo pokretale i najednom kočile. Kao da ne zna može li što hoče. A hoće sve što se može. Budući da se niči­ji prohtjevi ne mogu svi ispuniti, duri se kad je odbiju i gra­bežljivo stisne ono što joj dopadne šaka.

Žena puna, nabijena putenošću. Sto god radila, prala suđe ili se zavaljivala na postelju, nudila se i dozivala: “Hajde, ka- ži, koliko možeš i koliko smiješ.” Obline su joj straga bile svedene u srcolik oblik, njima je znala zamamno presti. I Vrančić je znao već prvog dana, kad se prihvatila posla nje­gove kućne starješinice, da neće dugo vrckati uzalud.

Progonila ga je po kući. Malena rastom, kad bi stala pred njega visokog, gledala ga je odozdo. Glave zabačene una­zad, htjela mu se unijeti u lice, a budući da mu lice nije do­sezala, bradom mu je dodirivala prsa. Na njenu licu sve se pokretalo: jezik je neprestance mljeo riječi, oči su kolutale i namigivale, usne se pućile i razvlačile.

Priča kako joj je teško samoj. Ni da joj tkogod pomogne, ni da se s kim posavjetuje (pa udari u plač). Nju ljudi ne ra­zumiju. Misle da je njoj do “onoga”. Jučer ju je zvonar Ma- ćoš uštinuo za guzicu. Kad bi ona zadigla suknju i Vrančić to vidio, evo, ovolika modrica (iz pregače vadi velik bakreni novčić, pa prasne u smijeh). Ona jadna muku muči, a kakva joj je nagrada za trud, ništa, žalosno (i pri tom pravi lice na­lik Bogorodičinu, kad su joj sina skidali s križa). Ona je oda­na svome gospodinu. Vidi, a i još će vidjeti. Ona će za njega, ona će za njega sve učiniti - sve, sve — što zaželi, u koje god doba dana želio (razvuče usne u osmijeh, oči upilji u njega, i kao da nešto čeka, samo što ne kaže: “Hajde, pokaži se!”).

Sto da joj odgovori? Sočna je, glupa. Unijela mu se u nje­dra. Sama je obavila pola posla pričom o lovcima na svoju pozadinu. On bez veće sramote ne može ostaviti neobavljen

53

ovaj drugi dio. Praktički bi joj mogao okrenuti leđa i otići. Usput je opomenuti da ne sablazni svećenika. Samo, koliko je zdravih muškaraca koji bi takav pothvat mogli učiniti?

Tako je Vrančić prvi put s Uršulom. Kaže se da je “probio led”. Netočno. Rupa u ledu zamrzne se preko noći, pa je su­tradan opet moraš probijati želiš li kroz nju srkati rijeku. Uršula se više pred Vrančićem nije zatvorila. Ma što! Urne­bes. Pred njim je željela biti samo izvaljena nauznak.

Na nesreću Vrančićevu, Uršula je bila od onih žena koje se same i lako podaju, ali ne odlaze dok ih ne otjeraju, pa ni onda ne odlaze bez ičega.

- Boga ti - reći će na kraju Uršula — nisam ja leđa žuljala za tvoje lijepe oči.

U politici se Vrančić držao ovog redoslijeda: činio bi ono što je nužno, zatim što je korisno i napokon što je ugodno. S Uršulom je pošao obrnutim redoslijedom, ljuto se varajući da poslovi sa ženama stoje podalje od politike. Pokupio je ugodno; ona je zanijela, on je razglašen za oca. Tad je Uršu­la rekla što je za nju korisno: uvjerit će muža da mu nije zgorega primati trajnu potporu i uživati zaštitu moćnika. Njezina je korist i Vrančićeva, osigurat će budućnost svom djetetu, ali za njega je i nužno, misli li nastaviti karijeru, da dijete, sad odmah, prizna svojim obilnom svotom i kupnjom kuće u Kološvaru. Ondje namjerava s djetetom i mužem stanovati.

Tako je Vrančić uz Uršulu naučio da tuđu ženu nije toliko teško osvojiti, koliko se teško od nje bez poraza, bruke i gu­bitaka rastati.

Uršula je prethodila ženama koje su se same trsile da leg­nu s Vrančićem. Pozivale su ga na pravo mjesto, ugovarale s njim bračnu nevjeru i pokušavale u njemu steći svoga po­uzdanika u poslovima dalekim od ljubavi. Gotovo da ne po­vjeruješ koliko ih je bilo! Samo njegova suzdržljivost i izbir- Ijivost spasile su ga da ne postane isprazan vjetrogonja. Ali ni prirođena izbirljivost ni vještina da procijeni koja od tih

54

žena uz dobro tijelo ima i neku značajniju osobnost, u koju bi se mogao pouzdati da ga sutra neće javno olajavati i služi­ti se nečistim sredstvima da ga podredi i izrabi, ne bi ga spa­sile propasti da nije naučio kako je žene lakše imati nego ih se otresti, kako ih uza se treba vezati njihovom sumanutom požudom za gaćama pobjednika i vlastodržaca: uvijek im vi­še uskratiti negoli dati, izbjegavati obećanja i čuvati se traj­nijih veza. Bila njihova požuda bolesna težnja da se spariva­njem domognu pred društvom ugleda, privilegija i moći, a pred sobom umišljaja o vlastitoj vrijednosti, bio to nedosta­tak volje za pravu ljubav kad se ne gleda tko je onaj koji lju­bi, nego kakav je - što god bilo, Vrančić je samo iz te lokve mogao vodu piti ili crkavati od žeđi. Nesmotren pokret ili prejak izdisaj mogao je pokrenuti lavinu žabokrečine na po­vršini i taloga s dna. Zato nije malo ako ga je Uršula poduči­la da ne smiješ mutiti lokve iz koje moraš vodu piti.

9.

Bila je u Erdelju, Poljskoj i širom kršćanske Evrope jedna vrsta žena koju Vrančić nije doživljavao kao žene. One koje su se iz nužde ili pohlepe prihvatile vladanja i bile njime potpuno obuzete, tjelesno zato što su morale administrirati, duhovno zato što ih je vlast privlačila više od ičega. Ili bi mlada i zdrava žena na kormilu obitelji morala zamijeniti boležljiva ostarjela muža, ili bi razborita nevjesta, sutradan po udaji, ustanovila da se udala za mlakonju koji uzde ne dr­ži čvrsto u rukama, pa bi ih ona malo popritegla i potezala sve dok dizgine ne bi ostale u njezinim rukama, ili bi obudo- vjele spašavale muževu baštinu za sebe i svoju djecu, ili su se muškobanje, tjerane potajnom željom da pokažu veću mu- škost od onih što javno i s punim počastima oblače hlače, kopunile na zaposjednutim stolcima. Naivno bi bilo misliti da među tim ženama nema ženstvenih. Neke su među njih dospijevale mimo svoju volju, neke su javno zamijenile žen­

55

stvenost pozom upravljačke, ali su privatno ostale što su bi­le. Uzalud je on sve to znao, nikad nije bio blizu kušnje da istraži što se u takvih nalazi “s onu stranu”. Moglo bi se mis­liti da je bio pretjerano oprezan: sa svakom je ženom ishod neizvjestan i opasan, a s onom na vlasti bar dva puta se umnožava opasnost i neizvjesnost. Samo se ljudi zdrava i čila duha boje, olinjala kljusad lijena duha ravnodušna su na sve. Sve je to istina, ali Vrančić nije sitničario kad se ticalo opas­nosti, i nije se bojao da se uplaši i odustane, nego da strah u njemu potakne misao na pronalaženje načina kako da se opasnosti zaobiđu ili nadvladaju. Zašto se onda klonio tak­vih žena?

U pismu prijatelju Nikoli Olahu, biskupu ostrogonskom, u kojem ga obavještava o spletkama što ih protiv njega plete Juraj Utišenić, ima usput nabačena misao iz koje bismo, s nešto smjelosti i mašte, mogli doznati zbog čega pred vla­darkama, ma kako privlačne bile, u Vrančiću blijedi muš- kost i rađa se gađenje. Vrančić piše da Utišenića poznaje odavna, iz vremena kad nije bio “ni bog ni batina”. Zazirao je kao od svakog poroka od zakulisnih igara; činilo se da je patnja njegovo najčešće osjećanje svijeta. Njegovao je prija­teljstva, bio iskren i uslužan. A otkako neograničeno vlada na Izabelinu dvoru, vlast ga je učinila ružnim, sve je njegove vrline preobrazila u mane. Pamet mu služi za gradnju savr­šene spletkarske kombinatorike; prijateljstva mu služe da zlorabi prijatelje; navika da ljudima bude na usluzi čini ga nenadmašivim u kupovini ljudskih duša; nekadašnja iskre­nost danas je zastor na kojem garnira laži. Vlast mu je izgri- zla lice kao rđa željezo. To je isto, piše Vrančić, kao kad ljudi u lijepoj ženi, s kojom su mnogi očijukali dok je bila leprša­va guskica, otkriju strašilo kad je stala da vlada i čudom se čude kako im se ikad pred ovom ženom, pred kojom im se krv u žilama ledi, nekad ta ista krv mogla zagrijati i silnije nalijevati žile. Od vlasti čovjek postane ružan, a žena grdo­ba, misli Vrančić. Neki tvrde da vlast otkriva pravu narav

56

čovjekovu. Pazite, otkriva ono što je otprije postojalo. A on­da vlast pravu narav izopačuje, ružni, nagriza.

Kad je Izabela obudovjela i preuzela dužnosti svoga muža, Vrančić je vjerovao da ga mučnina pred “vladarkama” čvr­sto brani od svih kušnji dok bude slušao ovu mladu i prista­lu ženu. Da je i još mlađa i još ljepša, kad se preobrne u škor­piju, on će uz nju, makar sve lokve po Panoniji zasušile, os­tati hladan kao cjepanica pokraj zida. Ako nesreću ne izazi­vaš i ne tražiš, nećeš je ni naći. E, tu je pogriješio. Ni sreću ni nesreću ne sustižemo na putu, njih dvije uvijek se iznena­da pojavljuju iz suprotnog smjera.

Još u djetinjstvu, među djecom na šibenskim ulicama, gdje se njegovala rugalica i nezgrapan humor, Vrančić je znao složiti pjesmicu bez pera u ruci, odjednom, pred svje­docima, kad bi mu stihovi poslužili da zablista ili protivniku zarije žalac. Kad se iz grada pod Svetom Anom otisnuo u učen svijet, kome je hrvatski jezik bio tuđ a humor odnjego­van, na šibensku je divljaku nakalemio civiliziranu lozu. Skladao je stihove na latinskom, u Erdelju i na mađarskom, pazeći da u njima humor i patetika ne prevrše mjeru. Nije sasvim uspio. U njegovim stihovima, dokle ih god bude pi­sao i improvizirao, ostat će tragovi poletarca sa šibenskih skalinada, kojem su stihovi bili puni “žabi mu ga do balča­ka”, ako su nekog ismijavali, i sa više suza nego što je kaplji­ca u Skradinskom buku, ako su nešto htjeli kazati “osjećaj­no”.

Improvizirani stihovi bili su mu svakojaki. Dogodilo bi se da izrekne skladan distih, zaokružen, proumljen, ponekad čisti plod slučajnosti, a ponekad posljedak inkubacije misli i osjećanja, što je neusporedivo duže trajalo nego što je bilo potrebno da se distih složi. Mnogo češće vrcali su stihovi ne­ravni i praznoglavi, prije si im se mogao podsmjehnuti nego što bi te zasmijali, i prije bi zaplakao nad njima nego od njih. Ali, tko je toliko sitničav da i pri improviziranju zahtije­va strogu primjenu zahtjeva metrike i stilistike! Upravo ti

57

stihovi, hromi i kljasti, izazivali su u društvu urnebes. A dis­tisi, oblikom dovršeni i sadržajno puni, lijepi kao sve stvari što dugo pupe i dugo cvjetaju, slušaoce su tjerali u šutnju. Takvi stihovi nisu bili za društvenu zabavu.

Na skliskom putu šaljivog i zbiljskog skladanja pjesmica, te uvijek opasne igre, Vrančić je pred Izabelom učinio neo­prostivu pogrešku.

Njoj samoj i njoj u društvu upućivao bi stihove u kojima se probranim riječima isticala njena ženstvenost, mladost i svježina, a hvalila njena dobrota. Hvaliti “vladarku” izbirlji­vim riječima nije obaveza muškarca već podanika. A kad su obojica u istoj osobi, zna se koji od njih hvali. Biranim riječi­ma i sjetnim tonom hvaliti ženstvenost “vladarka”, mislio je lukavi političar, znači buditi u njima zadrijemano i potisnu­to ženstvo, omiliti zbog riječi ugodnih svakome, pa i tim putem prilaziti bliže njihovu vladarskom položaju.

Kakve je stihove Izabeli govorio, može se vidjeti iz zdravi­ce kraljici i njezinoj majci na primanju u čast gošće iz Kra­kova, kojem su prisustvovali uzvanici iz cijelog Erdelja. Na- pitnica je uslijedila poslije zdravica koje su kći i mati među­sobno izmijenile, u poodmaklo doba, kad su svijeće po drugi put mijenjane, a primanje se pretvaralo u terevenku, pa je svima bilo više do zabave negoli do protokolarnih stega. Sa­ma je Izabela predložila da Vrančić kaže nešto u stihovima. Ostali bi odobrili da je bilo što poželjela, a kad je i ona htjela šale, bučno su joj odobravali sitim, promuklim glasovima:

“Ovu času pijem u zdravlje dviju prelijepih žena”, rekao je Vrančić. “Mnogo godina neka žive nače vladarke! Dokle god ovakve hudu na vladarskim tronovima, ja ću se baviti politikom. ”

Ovoj duhovitoj igri, koja u hrvatskoj prozi ne zvuči ni okretno ni ljupko kao u latinskim stihovima, društvo se du­go smijalo. Pristupali su joj i tumačili je kako je koga bila volja i kako je tko znao. Ljudi istančana duha, kao svuda:

58

njih nekolicina vidjeli su da pronicavi Šibenčanin pravo ka­že, makar je svoju namjeru dobro skrio, kad kaže da bi se politikom bilo lako baviti kad bi ona bila očijukanje sa že­nom, a ne udvaranje sjeni svoje propasti. Ako su mrzili Vrančića, a Juraj Utišenić, hvala Bogu, nije bio sam, pogle­dom ili šapatom međusobno su izmijenili ovakvu poruku: odlučio je prevrnuti jednu, a možda i obje. Prevrnuti je naj­manje značilo prevrnuti na krevet.

A Izabela, kako su u njoj odjekivali ovakvi distisi? S počet­ka se smijala, zamjećujući samo šaljivu pakost. Onda se stala javljati razdraganost Vrančićevom domišljatošću. Ta razdra­ganost ne bi joj dopuštala da se smiri ni onda kad je stihove trebalo zaboraviti. Počela ih je bilježiti i pamtiti. Naposljet­ku je zatjecala sebe kako u stihu traži tajnu poruku koju Vrančić njoj upućuje. Zar ju je mogla ne naći? U svemu što bi Vrančić govorio, ako je u govor htio ugraditi takvu poru­ku, mogla se naći i natuknica o ljubavi srca i ljubavi tijela.

Jednog jutra, a bila je jesen s dozrelim jabukama koje su se nadnijele nad vrtni put, Vrančić ide u susret Izabeli. Čim pozdravi kraljicu, ubra plod s grane nad svojom glavom i ponudi joj ga:

“Ovo ljupko voće što ti ga darivam, gospodarice, rumeno je i zrelo. Uzmi ga ti koja mu bojom, Ijupkošću i zrelošću nalikuješ."

Lepršavo izgovoreno, “u plesu”, neobvezatno, luckasto, ovo se udvaranje svakog trijeznog promatrača moralo doj­miti kao zabava bez ikakve dvosmislenosti. Ali Izabela nije bila, nije ni mogla biti trijezan slušalac. Ona je, tražeći svoju sreću, bila nesreća koju će Vrančić sresti na putu.

Susret se dogodio dan uoči Martinja, godinu dana prije nego što će zauvijek napustiti Erdelj.

Izabela je nepočešljana izašla iz spavaonice. Htjela se po­češljati na klupi u divljem vrtu, ispod svoga prozora, koji je i u Erdeljskom Biogradu “uzgojila”. Dok je silazila niz cr­

59

venkaste stube u vrt, on se prema njoj uspinjao. Umjesto da je pozdravi, recitirao je:

“0 bože, da mi je biti mramor po kojem gaze stopala moje božice i mete ga njena raspletena kosa! Nebesa su prepuna krasnih zvijez­da repatica. Ali među njima nema zvijezde koja bi sjajila tako du­gom i svijetlom pletenicom. ”

Zajednički su se nasmijali. Činilo se da će se uz smijeh i mimoići: ona će otići u vrt, on u svoj ured. Ali ga ona pozva da je prati, ima mu nešto reći.

Išla je ispred njega. Gledao je njenu kosu i sjećao se trije­ma u kojem kao karijatida stoji tijelo jedne žene. Nije li ono onda u ovome sada?

Pitala ga je jesu li njegovi stihovi ozbiljni ili se on samo za­bavlja stihovanjem. Odgovorio joj je da su ozbiljni, čak vrlo ozbiljni. Kad su ozbiljni, pitala je Izabela, što namjerava na­dalje poduzeti. Ništa, rekao je Vrančić, jer je ništa jedino što se može poduzeti.

Onda je zanijemjela kao da joj je grč obuzeo svaki djelić tijela. Najednom je Vrančića zgrabila za ruke i rekla:

— Zašto je meni uskraćeno sve što bih htjela?Kad je još jednom rekla zašto, mogli su je čuti svi koji su

bili u vrtu i blizu njega.Vrančić je iste večeri unajmio kočijaša i otputovao u Kra-

kov. Odsjeo je kod Izabeline majke, ispovjedio joj se, a ona mu je savjetovala neka Izabeli napiše dugo pismo, razjasni joj nesporazum, savjetuje da bude uzdržana i zamoli je za oproštenje. On sve to učini. Postiže da se Izabela urazumi i da ga zovne k sebi. Ali “bolest duše”, kao što je sam nazivao razlog bijegu u Krakov, i dalje ostade bolest.

Budno oko Jurja Utišenića, koji je pratio razvoj njegove “bolesti” i čekao pogrešan korak omamljenog “bolesnika”, dubok stid što ga je posvuda pratio, napokon ga natjeraše da bježi iz Erdelja, u potragu za novom službom. Ali ga bo­

60

lest nije napustila ni u Beču, ni u Jegeru, ni u bilo kojem drugom gradu. Ta “bolest duše” bila je u njemu i na propu- tovanju kroz Budim.

Moguću, ali nikad ostvarenu ljubav s Izabelom, uskraće­nu razlozima što su stajali izvan nje i njega, Vrančić je pois­tovjetio sa sveukupnim radostima punog življenja u slobodi, koje mu je uskratio život svećenika i dvorskog službenika. A čovjek se nad ničim ne razgnjevi i ne raznježi tako kao nad svojom sudbinom, jer ne znam kako bila darežljiva, uvijek nas progoni osjećaj da nas je više zakinula nego što nam je dala. Uz to, ljubav prema Izabeli mogla se ubrojiti u raskrs­nice Vrančićeva puta. Sto god da je izabrao, a izabrao je da bježi od nje, bio je neizbježan povratak na neizabrano: što bi bilo da se uz nju vezao? Odgovori na to pitanje uzdizali su ga s posnih livada ružne svakidašnjice, dosadne i opasne, u izmišljen svijet, u kojem su teškoće lagane a sreća puna i bije­la od usijanja. Ti su ga odgovori činili mladim i luckastim sanjarom do duboke starosti, jer, čini se, ljudi ne stare dokle god sanjare što bi bilo da je bilo što bilo nije.

10.

Vrančić piše bratu da je poslije četrdeset dana putovanja sti­gao u Stambol i da se smjestio u kuću austrijskog poslanstva, u predgrađu Peri, gdje je i u prvoj misiji odsjeo. Kuća je opasana niskim zidom. Unutra je vrt pun agava i limunova. Dok je u kući, čini mu se da je u nekom gradu na našoj oba­li u doba dozrijevanja grožđa. Tih dojmova nestaje strmo- glavo čim se preko zida priviri. On je ovdje zatvorenik na pri­vremenom dopustu. Svakog časa mogu ga iz kućnog pritvo­ra pozvati na izdržavanje kazne u pravoj pravcatoj tamnici.

Veliki vezir Mehmed odbija više od pedeset dana da ga primi. Sve neki preči poslovi u njega. Od vremena do vre­mena pošalje kojeg nižeg činovnika da Vrančića ukrijepi u nadi da će ga vezir primiti, ali sada ne može pa ne može. A

61

poslanstvo je imalo od Maksimilijana naputak da njega pr­vog posjeti, i njemu dade darove prije nego ikom drugom. Napokon se udostojao pozvati ih, kad je ocijenio da pedeset dana čekanja mora da je uvjerljivo djelovalo da on, iako je država uzdrmana Sulejmanovom smrću i janjičarskim nemi­rima, u pregovorima neće biti popustljiv.

Onoga dana kad su odlazili u posjet veziru padala je sitna kiša. Kao kad se magla pretvara u rosulju, vlazi odsvakuda, pa te nikakvo pokrivalo ne može zaštititi. Od svoje pratnje, koja je brojila stotinu i šezdeset ljudi, Vrančić je poveo samo šezdesetoricu, da bi povorka, kad bude posjećivao sultana, bila zamjetno brojnija. Svi su pratioci, osim kočijaša, jahali, samo su se Vrančić i Teufenbach vozili u kočiji sa četvero- pregom bijelih konja. Odmah do prozora kočije jahala su sa svake strane po tri časnika, braneći svojim i konjskim tijeli­ma glave careva poslanstva od ljudi na rubu ulice. Ostali dio pratnje raspodijelio se pola sprijeda, pola straga.

Na ulicama nema nikoga, slobodan je kolnik, puste su pješčane staze. Da ih na putu, pri izlasku iz kršćanske Pere, nije prihvatila Mehmedova dvorska straža, koja sada jaše na čelu njihove kolone, živa Turčina još vidjeli ne bi. Rominja kiša, kaldrma je puna rupa, blata i konjske nečisti. Sljapka- ju konjska kopita u hladnom jutru. Kao da povorka nijemih grobara ulazi u grad izumro od kuge.

Teufenbach pita Vrančića je li i prošli put bilo ovako. I go­re! A kako su ih uspjeli stjerati u kuće? Jedan konjanik trči pred njima, viče: “Sklanjaj se, dolaze nevjernici!” I posluša­ju ga? Kad im ne bi javili da dolazimo, a mi naišli, na nas bi digli galamu i bacili ono što im se u ruci nađe, zato što se usuđujemo nenajavljeni proći, a na svoje zato što ih ne obav­ještavaju kad im dušmani smrde po ulicama.

— Budi bez brige, nismo sami. Oni su tu u blizini — rekao je Vrančić.

Iza prozorskih kapaka, za dvorišnim vratima, ispod ploto­va i crijepa na krovu, mnoštvo je očiju što vire kroz rupe i

62

procijepe, da vide tko i kako prolazi. Gdje god čovjek živio, ne prestaje biti radoznao, ni kad mu radoznalost brane, ni kad je izazivaju da mu podvale naličje za lice stvari. On po­svuda žmiri, sumnja, čudi se i očajava. A ponajviše strepi od onoga što mu ovi svečani ophodi spremaju. Njih su zadužili da mrze svoje neprijatelje, jednako kad ih dočekuju na bojiš­tu kao kad dolaze prositi mir. Odreći se te mržnje ne smiju ni kad je u sebi nemaju, ta je mržnja obaveza prema vladaru i Bogu, bez nje su oni odmetnici od posvećenih ljudi. Dok vire kroz rupe, iz njih progovara otpadništvo, onaj bolji dio čovjeka koji se nikada ne predaje strahovladama ideja i poje­dinaca koji ideje zlorabe.

— Pusti! Bolje da su se razbježali nego da nas tuku — kaže Vrančić.

Opet Teufenbach pita ima li u gradu zaista toliko pasa kad ih na ulicama, kuda prolaze, na stotine viđaju. Ili je ovaj pasji narod što lunja posvuda i vrvi odsvuda, svojevrstan do­ček, poruka ljudi pobjeglih u kuće?

— Vjerojatno — odgovara Vrančić — tih životinja ovdje ima mnogo. Ciste im po dvorištu otpatke i čuvaju kuću od ulje­za, jer je svaka obitelj tvrđava za sebe. Ali toliko ih nema koliko bi se po ovima što su na ulici moglo prosuditi da ih ima. Ne vidiš li da su mnogi psi na silu istjerani iz dvorišta? Ti koji čuče uz svoja vrata i plot, ti nikad iz kućnog kruga svojevoljno ne izlaze. Oni, vičniji ulici, slobodno se šeću, za- pišavaju uglove i busenje, njuškaju se i, ukratko, na ulici su kod kuće. A takvih ne vidim mnogo.

Među pasjim svijetom najviše je ovčara, različitih boja i veličina, ali sličnog ponašanja. Kutrili su se načetani uz plo­tove, kućne temelje i po pješačkim stazama od cigle i riječ­nog bjelutka. Poneki bi zalajao, ali tiho i nevoljko. Kao da ih muči nedoumica što ih istjeraše iz kuća i dvorišta. Da po­kažu ljutnju, ne vide na koga; da iskažu vjernost, ne vide prema kome; preostalo im je samo prazno zjakanje u nekak­ve prolaznike koji tiho i mirno prolaze. Upravljani stoljet­

63

nim nagonima svoje pasmine, kad nisu znali što će, zinuli se, a isplažen im se jezik prevjesio preko donjeg zubala i užije- bio među dva prijeteća derača. Ma što radili, muhali se uo­kolo ili dreždali, povorku su pratili zakrvavljenim očima i našiljenim uškama, vrebajući na povod zbog kojeg bi se s povorkom počupali. Napadnuti nisu ni oni ni njihovi domo­vi, a batine su ih naučile da mirne prolaznike ne treba napa­dati, pa su ovčari lajnuli kadikad, režali, dahtali, zjakali pasji glupavo, ali se u napad nisu upuštali, ni zajednički ni pojedi­načno. Od toliko ovčara Vrančiću ni jedan nije zapeo za oko. Zapeli su drugi.

Jedan riđi hrt preskočio je plot i zalajao. Tek kad je njego­vo buljooko gospodstvo crne šiljaste gubice skočilo na put i, umjesto da pojuri naprijed, stalo šetkati svojim snažnim ti­jelom, vidjelo se da je lajao na one koji su ga iz dvorišta bili istjerali. Ovdje na putu nikoga neće progoniti. Dok su koči­je prolazile pokraj njega, svojim žutim ribljim očima zagle­dao se da vidi tko u njima sjedi. Prevrtljiv od rođenja, mis­lio je da bi morao napustiti onoga koji ga je preko plota na­tjerao i prići ovome ovdje. Takav je, snujući o nevjerstvu, os­tao ukraj puta da pričeka drugu i zgodniju priliku.

“O pasji narode, sa svojim pasjim govorom”, šaptao je prosijedi jazavčar, sjedeći pokraj vrata na koja su ga bili is­tjerali da se vani bavi politikom. On nije pripravan za napad kao ovčari, on je otvorio usta da diše, a ne da laje, on je za­žmirio da manje vidi, on svu tu pasju bagru šalje bestraga. Naganjao se on jazavaca, lisica i kunića, i nadisao se smrdlji­va zraka u rupama u kojima su se progonjeni skrivali. Kad bi izvukao lovinu, predavao bi je gospodaru. Ako bi štogod požderao sam, tukli bi ga po dva dana, nogom i batinom, u trbuh i po leđima. U posljednje vrijeme gospodar mu govo­ri da postaje mrzovoljan, zagrižljiv, zavidan i podmukao. Prije će on ugristi gospodarovu nogu negoli zalajati na one koji u strahu prolaze.

Vrančić je vidio sve, od početka do kraja.

64

Na niskoj prizemnici otvorila se vrata, nešto veća od osrednjeg prozora i vrlo slična vratima na pasjem kućerku, a na njima se pojavio čovjek. Dotad je po ulicama gledao sa­mo pse, pa se Vrančiću učini da je čovjek prepeličar koji u ustima drži jarebicu i, s uzdignutim prednjim nogama, nosi lovinu. Iste tupe oči kao u prepeličara, ista duga iskušana dlaka, isti mučki hod. Došuljao se na rub pješačke staze, su­čelice kočijama, i stao.

Čovjek sličan prepeličaru u ustima je držao nož, a u svakoj ruci po malu pušku. Prvo je puška planula uperena u koči­ju. Naletio je Ivan Gal i sačma ga je šibnula po butini. I ra­njen, uspio je izvući sablju. Druga je puška prepeličarova planula u samoobrani. Gal se zaljuljao, konj mu je pohitao naprijed, a kapetan je iz sedla naglavce pao u stambolsko blato. Smrt se žurila da mu skrati bolove.

U isti mah, valjda domamljeni pucnjavom, iz smjera u ko­jem se povorka kretala, sunulo je dvadesetak konjanika s razvijenim kandžijama. Mlatili su remenjem po zemlji, psi su bježali na sve strane, preko ograda, kroz rupe, između konjskih nogu i ispod kola. U jurnjavi konja, strci pasa, la­vežu, vici i njiski, Vrančić je vidio Ivana Gala, mrtva, na ru­kama njegovih vojnika, i čuo njegova ubojicu kako, otima­jući se iz ruku Mehmedovih zaptija, viče:

— Ubit ću i vezira dade li im mir.— Siromah Ivan — uzdahnuo je Vrančić. Pridružio mu se na

put u Stambol ponukan željom da i sam podupre oslobođe­nje iz ropstva svoga brata, kapetana ozaljske čete Adama Gala, koji je zarobljen pod Sigetom. O pasji narode! rekao bi jazavčar, sit života i ljudi. Brata oslobodio nije, a zbog brata je poginuo. I kad postigneš cilj, smrt se čini uzaludna; ako ga ne postigneš, tisuću je puta uzaludnija.

Stisnuo je dušu i odlučio Mehmedu ne pokazati koliko ga je potresla Galova smrt. Nikakva iznenađenja neće pokaza­ti, nikakva prosvjeda neće uložiti, čak ni žaljenje Mehmedo- vo, bude li ga, neće prihvatiti. Držat će Galovu smrt nevri­

65

jednom spomena, kao da je jedan od ovčara razderao kape­tanu nogavicu. Nepravda učinjena Ivanu Galu ničim se ne da ispraviti. Nema diplomatskog koraka koji bi ga dignuo iz groba; a ne može li se Gal oživiti, sve je ostalo uzaludno i nepotrebno. Ako se s njima neoprezno postupa, ovakvi slu­čajevi mogu pregovore upropastiti, a prosvjed zbog kapeta­nove smrti, kad bi ga taj prosvjed i oživio, ne vrijedi još je­dan rat s tisućama mrtvih ljudi u zapaljenih naselja. Usput je svog druga u poslanstvu Krstu Teufenbacha, koji je bio kao većina vojnika nagao i u pregovorima novajlija, uspio nagovoriti da pred Mehmedom ostane ravnodušan prema Galovoj pogibiji. Tako je Vrančić, zahvaljujući svom dušev­nom miru, i sebe i svoje ljude oslobodio panike i poniženja u koje bi ih panika dovela. Duboko u dušu potisnuo je go­leme strepnje i pošao Mehmedu pripravan da sabrano pod­nese bilo kakvo poniženje, pa i ono najgore — smrt.

Teufenbach je ostao s pratnjom u predvorju, a Vrančić je, praćen dvojicom slugu, ušao u prostoriju u kojoj ga je čekao veliki vezir. Ušao je bojažljivo. Nitko ne voli, a moćni manje od ostalih, kad im posjetilac upada silovito u kuću i gazi po njihovim tepisima kao da je tu od djetinjstva domaći. Treba smjerno, kao na posvećeno mjesto, ulaziti u njihove radne prostorije, pa tek poslije pozdrava, postupno, opnu po opnu, skidati sa sebe plašljivost, i eto si na dobru putu da ne budeš bahat uljez, nego osoba koja je, iskazujući poštovanje tuđem prebivalištu, unijela u nj svoje dostojanstvo. Ako je Meh- med očekivao da će ga vidjeti, a čini se da jest, kako mu utr­čava zajapuren od bijesa, vezir se ovoga puta prevario.

Ulazio je njegov stari znanac, čovjek visok rastom, u dugoj haljini boje hrastove kore, bez ikakva nakita, osim željeznog križa na prsima. Bradu ne podrezuje, ostavlja je rasti koliko može i kako hoće. A brada raste u četiri zavojka, dva središ­nja, sastavljena od dlaka na jednoj i drugoj polovici podbrat- ka, i dva pobočna od dlaka s obraza. Vrančićeve su oči sre­dište njegova obličja od križa do tjemena. U njima se jezeri

66

smirenost njegovih sjedina, one govore da i starost, i očaja­nje, i nadljudski umor mogu biti lijepi kad ih se čovjek ne stidi, kad im se potčinjava i trpnjom objavljuje njihov ljud­ski smisao i ljepotu.

Usrdno je zamolio vezira da primi mali dar koji mu šalje car Maksimilijan: četiri tisuće zlatnih dukata, četiri čaše dvojke od srebra i četiri pozlaćene ure, dvije džepne i dvije zidne, izrađene u urarskim radionicama grada Basela. Neve­lik dar ali je od srca što se odužuje za iskrena osjećanja koja vezir Mehmed gaji prema Maksimilijanu. I poručuje Meh- medu taj isti cesar da će mu, ako progura potpisivanje mira, svake godine dokle mir bude trajao, uz danak što će plaćati Selimu, i njemu slati milodar od dvije tisuće zlatnih dukata. Ustreba li, svota se može i povećati, na uvećanje blagosta­nja njega i njegove obitelji.

Dok je Vrančić Ijeposlovio, nastojeći opori hrvatski jezik oplemeniti riječima iz umiljatog dijela diplomatskog govo­ra, Mehmed kao da nije hajao za njegovu stilistiku. Na dar je bacio kratkotrajan pogled u trenutku kad ga je sluga pri­nosio na pladnju i odlagao na stolčić. A kad je poslanik za­vršio, osmjehnuo se boležljivo i zahvalio jedva čujnim gla­som, ali na turskom jeziku.

Nije se dalo prikriti: Siget u ruševinama i od njega je uči­nio ruševinu. Bradu i brkove je podrezao i obojio u kavenu boju. Pokraj odnjegovane dlake neugodno se isticala starač­ka bjelina obraza. Uz mnoge nedaće koje je doživio pod Si­getom i na povratku kući, smrt Sulejmanova, pomor vojske, bježanje i janjičarska pobuna, sad proživljava ono najgore: po Stambolu kruži ružna i opasna priča da je on sam zadavio Sulejmana. Sulejman je, kažu, deset posljednjih dana opsade bio bijesan na svoje zapovjednike koji mu obećavaju pobje­du, a donose poraze. Ubio je Ali Poturka, a za njim počeo redom skidati glave visokih časnika, optužujući ih za nemar i izdaju. Kad je zaprijetila opasnost da poremećeni Sulejman obezglavi ionako demoraliziranu vojsku koja boluje i krvari,

67

kad je i njega počeo optuživati za loše ratovanje, siguran predznak da ga se želi otarasiti, Mehmed mu je dlanom za­čepio nos i usta, i lagano ga poslao na onaj svijet. Tko god bi čuo ili sam pripovijedao ovo, ne bi pitao: “A je li to isti­na? Ima li svjedoka i postoji li kakav pouzdan dokaz?” Vje­rovali su u njezinu istinitost, pa su se upuštali u rasprave je li morao ili nije počiniti takvo svetogrđe — za opće dobro, ra­zumije se. Mehmed grmljavinu priče sluša strpljivo ali zabri­nuto. Ništa ne poduzima da pokaže svoju nevinost, samo pazi da ne prevagnu oni koji tvrde da je davljenje Sulejmana porazno za opće dobro. A ta pažnja zahtijeva natčovječanske napore.

Predaja darova nije bila ni završena a za Mehmedovim le­đima pojavi se čovjek, tih kao sjena, prekriženih ruku, pogle­da uprta u zemlju, kao vosak žute brade. Da se nije istočnjač­ki ukipio, svak bi pomislio da je ovaj snažni plavojko strčao s nekog brda u Tirolu i tek što nije zajodlao. Ali taj se ne pokrenu niti od sebe dade glasa prije nego što ga Mehmed pozva da se oglasi. Tirolski momak, obezličen u istočnjačkoj smjernosti, prevede vezirovu zahvalu s turskog na njemački baritonom punim mekoće. Lijepim izgovorom i ugodnim glasom učas pozlati Mehmedov istrzan i hrapav govor. Tiro- lac bi se glavom nagnuo prema Vrančiću, pa mu je ovaj mogao vidjeti plave oči ispod žutih trepavica kako se šeret- ski sjaje, gledajući čas carske darove, čas izaslanika. Ako je ovaj srebroljubac bez grižnje savjesti od Hansa postao Tajib- -aga, trenutno će imati onoliko gospodara (da im prevede što se ovdje kaže) koliko ih bude da ga unajme i dobro plate.

U igri oko jezika Vrančić je nadigran. On je s Mehmedom htio razgovarati hrvatski, ne u sultanovim dvorima pred Se- limom, nego u njegovoj kući. I hrvatskim jezikom govorili bi onako i o onom kako i o čemu već stoljećima govore dva tabora ogrezla u krvave ratove. Ali se Vrančić nadao da bi im sporazumijevanje na materinskom jeziku pomoglo da u slijedu krvavih godina, koje njih dvojica nisu ni započeli niti

68

ih mogu prekinuti, nađu privremen zastoj, predah među tučnjavama što ga diplomacija naziva — mir. Uzalud, Meh- med nije dopuštao prisnosti, premda se kadikad koristio i tim sredstvom osvajanja, jer bi moglo biti protumačeno kao njegova slabost: nema snage pa se utječe lukavstvu. Kad je tako, Vrančić prijeđe na njemački i ukratko kaza po što je u Stambol došao — mir što duži i da bude podnošljiv.

— Tražite mir, a kad ga dobijete, ne mirujete. Umnožavate vojsku i zidate tvrde gradove oko naše granice. Zidate i na našem zemljištu, kao što ste sazidali Tatu i Vesprim. Od sa­da, ako želite mir, granicu morate poštivati; Vesprim i Tatu razorite sami; nove utvrde zidati ne smijete, niti proširivati stare; plaćat ćete danak Selimu koliko ste plaćali njegovu ocu, ni akču manje. A Tatu i Vesprim odmah rušite, pa ćemo onda o miru razgovarati.

— A kako da se obranimo od vaših graničara? Oni nijedan mir do sada nisu poštivali, pa neće ni ovaj. Mi utvrde zida­mo da se iz njih branimo, a ne da iz njih napadamo. Ako vi možete graničare obuzdati, mi gradove zidati nećemo.

— Tko hoće naš mir, treba živjeti na polju i u selu. A ne u gradu koji će i carska vojska jedva osvojiti. Gradova kakav je bio Siget, previše imate. I sad ste još nazidali Vesprim i Tatu. Ne porušite li ih, tako mi Bog pomogao, dignut ću vojsku i krenuti tamo u te krajeve, pa ratovao i osam godi­na, ratovat ću i naučit ću vas pameti.

Time su pregovori završeni. Da bi ih nastavili, trebalo je ništa manje nego srušiti dva grada i njihove stanovnike osta­viti nezaštićene u kućama od trske i blata.

Jedan sluga u odjeći od crna sukna uđe u prostoriju nena­javljen i, gotovo puzeći po sagovima, približi se Mehmedu. Nadnese mu se nad uho i nešto mu šapne. A zatim kao rak, natraške, otpuza do izlaza. Mehmed pozva svoga gosta da priđe prozoru i pogleda nešto.

— Želio sam da svojim očima vidiš kako ću kazniti zlikov­ca što ti ubi čovjeka.

69

Kroz prozor, premrežen željeznim pleterom, Vrančić je vi­dio četiri osedlana konja, konjanike koji su držali povoce, petorku sluga koji su isprepletali nekakve konope, i kažnje- nika koji se lako mogao prepoznati jer je jedini bio gol. Sva­ka noga i svaka ruka zasebno vezane su od gležnja do prepo­na i od zglavka do mišića užetom na način koji u Šibeniku zovu “smrsak”. Uzlovi se nabacuju na predmet koji želimo vezati, udicu ili prečku, tako gusto kao kad se nadijeva ple­ter na pletaču iglu. Poteže li se jedan ili oba uzla, vez posta­je sve jači. Takvi vezovi ne mogu se odriješiti prije nego što konop pukne. Od nogu i ruku užad se protezala na sve četiri strane. Sluge, koje su pripremale kažnjenika za kaznu, tu užad dadoše konjanicima. Oni se uspeše na sedla, a užad privezaše za stražnje unjkaše. Jedan od njih nešto viknu, a sva četvorica podbodoše konje prema četiri strane svijeta. Konji klisnuše, užad se zategnu, a osuđenik se prevali. U pa­du se raskrili i, dok je raskriljen lebdio nad zemljom, učini se kao da će otprhnuti i spasiti se. Ali, umjesto da poleti uvis, ljuljao se amo-tamo na istom mjestu, dok konjanici još jednom na komandu ne mamuznuše konje.

Vrančić zatvori oči kao da ga je plamen liznuo po licu. Kad ih je otvorio, vidio je kako kroz dvorišna vrata jedan za drugim izjahuju konjanici, vukući za sobom svaki svoj dio. Provozat će ih onim istim pasjim putem kojim je izaslan­stvo ovamo došlo, izvikujući opomene građanima da drugi put ne pucaju na carske goste. Čim se kapija zatvori, dođe desetak slugu s loncima vode, metlama i spužvama da po­čiste dvorište. Radili su marljivo, čak su i travke, što rastu između ploča, čistili list po list.

- Tako mi kažnjavamo protivnike mira — reče Mehmed. — I vi tako postupite s onima koji ne dopuste rušenje gradova, pa će mira biti i za vas i za nas.

Za čudo je bilo što je najednom progovorio hrvatski; nije se trebalo čuditi što mu je čerečenje protuvrijednost rušenju gradova.

70

— Za gradove ću javiti svojima i čekati njihov odgovor. A ovo ovdje — i rukom pokaza na dvorište — moglo bi poduči­ti vaše ljude da nas ostave na miru dok smo vaši gosti. Na­ma ta kazna ništa nije donijela. Zato ću te zamoliti, čestiti pašo, da iz tamnice pustiš Adama Gala, brata našeg pokoj­nog komandira, koga ste na Sigetu zarobili.

Mehmedovi obrazi poplavješe, oči pobjegoše pod namrgo­đene obrve a čelo se nabora. Nije povikao, čak je tiše progo­vorio, ali se vidjelo da se teško svladava. I opet na turskom!

— I kazniti ubojicu i dati vam zarobljenika! Onda sam na gubitku. Ne, ne! ... A gradove morate porušiti! Morate!

— Nema mi tko pratnjom zapovijedati. Za Adama Gala dat ćemo i nešto otkupa, sve što je njegov brat uza se imao. Bit će to znak dobre volje s turske strane.

— Bio bi to znak moje slabosti. Tebi bi to na početku pre­govora trebalo. Ne! Ti nisi onaj koji će mi stečeni ugled ruši­ti. Na tebi ću ga potvrditi. Zapamti, Vrančiću!

11.

Carstvo se ljulja. U početku, kad ga ono digoše iz Kiitahije i po­vedoše u Beograd da zamijeni oca, Selima su obuzele namisli što će novo učiniti i kojeg će čovjeka na koje mjesto postaviti. Svaki pija­nac ima duboko u sebi zapretanu zelju da jednog dana, koji nikako da dođe, prestane piti. Kad ipak dugo odgađani dan odluke dođe i pijanac reče - e sad ću - pa se otrijezni, on izgleda, zato što se tlap­njama opija, pijaniji nego kad je bio od vina pijan. Kažu daje Se­lim baš takav bio. Sve dok u vojsci ne počeše trzavice. Kad pobunje­ni janjičari dočekaše Selima kolima sijena i zagradiše mu put pre­ma dvoru, zahtijevajući veće plaće i obilnije nagrade, Selim se otrije­zni od zanosa i otpoče po starom: pijančevati i kurvati se. Kažu da se više ne odvaja od boca i sisa.

Prilike su u Carigradu i dalje bremenite novim iznenađenjima, ali, ako nas naši izvori ne varaju, napetost popušta i uskoro će se znati pobjednik. Maloumni Selim, nagovoren od svojih savjetnika

71

koji su mu bili drugovi u piću i pederastiji, ljuto je uvrijedio Meh- meda kad mu je u Beogradu oduzeo zapovjedništvo nad vojskom. Kao puževi poslije kiše, isplaziše na sunce i pustiše rogove svi oni potuljeni pretendenti na visoke položaje, sve odreda Mehmedovi ne­prijatelji. A kad Selim spoznade da vladanje iziskuje velika du­ševna naprezanja, kojima su dorasli samo duševno zreli ljudi, izne­nadi okolinu odlukom da svog zeta Mehmeda prizna svojim prvim slugom. Mehmed je njegovu trijeznost i razbor, kojih u Selima ni za lijek nema, učinio nepotrebnim. I sad Mehmed ima pune ruke posla da finim potezima skine s položaja ljude koji su se okoristili Selimovim “otrežnjenjem” i prema njemu pokazali otvoreno nepri­jateljstvo.

Ali Mehmed dobro zna da njegov utjecaj među prvacima ovisi o sigurnosti granica. Poslije poraza pod Sigetom (svojim sam očima gledao razbijenu vojsku pred carigradskim vratima), on će svim si­lama uprijeti da dokaže kako Siget nije državu uzdrmao nego učvrstio.

Danas je kod mene bila našoj vladi odana osoba (u popisu douš­nika, koje redovito plaćamo, podatke o njemu naći ćete pod nadim­kom “Nanula") i pripovijedala mi kako je tekao Vrančićev posjet veziru, koji je Mehmed pažljivo pripremio da zaplaši Vrančića i kaže mu da će cijena mira biti skupa. Mehmed je poslao svoga čov­jeka da dočeka Vranćićevu pratnju i ubije mu jednog od tri časni­ka. I da viče da će ubiti vezira potpiše li mir. Ovaj, a bio je to neki baša Jusuf ubije Vrančićeva komandira Ivana Gala. Na kraju posjeta, pred Vrančićevim očima Mehmed dade raščerečiti “na konj­ske repove" drskog ubojicu. Umjesto Jusufa, bio je raskidan neki zlikovac i pomalo luđak Smajo iz Jenišehera, koji je nožem ubio Mehmedova slugu i bio osuđen na smrt. “Nanula” drži da Vran­čić, čini se, prozire Mehmedovu igru. Popovski strpljivo i diplomat­ski prepredeno pristaje da u njoj i sam zaigra. Kraj te igre još nije napisan, i Vrančić se uzda da će ga, sudjelujući u igri zajedno s Mehmedom, napisati onako kakav njemu treba.

Trebalo bi u ovim prilikama očekivati da Turci mole mir, jer su u jadnom stanju, a oni ne samo što ne mole nego odbijaju molbu svo­

72

jih neprijatelja i postavljaju teške uvjete. Mehmed zna da Austriji treba mir s Turcima, da bi se mogla okrenuti Evropi. Vrančić pak zna da su Turci slabiji nego ikad i da moraju biti sretni sto im se mir nudi pod starim uvjetima, pa neće htjeti platiti Mehmedu odrije­šene ruke jer mu za to nagrada ne pripada. Igra je poćela i bit će duga, podmukla i bez milosti. Ako Mehmed u nastupu srdžbe ne baci starog Vranćića u tamnicu, kao sto je vise puta s drugim iza­slanicima postupio, znat ćemo da Mehmed ne stoji na ćvrstim noga­ma i da se plaši krajnjih mjera. Bacio on Vranćića u tamnicu ili ne, tekli pregovori kao što teku ili nekako drugaćije, mir će biti pot­pisan. Ni mi ni Francuzi mir sprijećiti nećemo moći. Ali možemo pridonijeti da bude što kratkotrajniji i što teži za Austrijance.

“Nanula” nam svjetuje da sav ulog stavimo na Mehmedove kar­te. On nema pravog takmaca u trenutku kad bi državi bez sigurne ruke prijetila propast. Protiv njega se i svašta govori i svašta po­duzima, ali ga nitko ne odbacuje u ropotarnicu isluženih politića- ra. Nema stupice iz koje Mehmed ne bi izlaz našao, zbog toga ga mrze i podnose. Prića se (u prići uvijek valja zgodu prećuti, a po­ruku zapamtiti) da je Mehmed sin Kurta obukao u Sulejmanovu odjeću kad je mrtvaćevo tijelo poćelo truljeti i nije se moglo držati nauzgor, a lice pocrnjelo od raznih sastojina pri balzamiranju. Preobućen u Sulejmanovu odjeću, Kurt je bio i u nosiljci na putu od Sigeta do Mitrovice, i otuda izdavao komande, vješto oponašajući kreštavi Sulejmanov glas. Tog “Sulejmana” prikazao je Mehmed novom sultanu Selimu kad se s njim sastao u Beogradu. Pred Seli- momje izvadio nož i sinu Kurtu rasporio trbuh. Kad ga Selim upi­ta zašto ubi sina ni kriva ni dužna, Mehmed ga podući: Moj gos­podaru, ovaj ovdje što leži, moj sin predragi, okusio je što znaći vla­dati. Makar je njegovo vladanje bilo igra, slasti da se njegova rijeć sluša, kao da je sam Bog porućuje, ljudski stvor ne može odoljeti. Tko god jednom tu slast okusi, sve će ućiniti da je okusi još jednom. Da svoje dijete ne bih prepustio teškim kušnjama da štogod ućini protiv tebe, lišio sam ga života i bezgrešno ga poslao Bogu. ”

Prića je, kaže “Nanula”, izmišljena, ali ljudi vjeruju da je is­tinita. U uvjerenju ih drži odsutnost Kurta iz Carigrada. Među­

73

tim, Kurt je živ i zdrav u Bahčisaraju, kamo je otišao r princom Delbatanom da posreduje u njegovu korist u Krimskom kanatu po­slije kanove smrti, jer su se Delbatanova braća okoristila očevom smrću dok je on bio s Mehmedom pod Sigetom.

(Marino Vendramin, mletački poslanik u Carigradu, od godine 1562. do 1570, u povjerljivu izvještaju Senatu Republike).

12.

Sebi samom, dragi Mihovile, nalik sam na čovjeka malena kao pšenično zrno, koji se nekim čudom uvukao u rupicu među kotače. Nad njim se okreće golem kamen i melje sve živo pod sobom, a ispod njega je tvrdo, pa se rupica ne da izdupsti više nego što je izdublje­na. U meljavi se donji i gornji kamen međusobno bruse, a rupica svakim danom postaje sve plića. Jednog će se dana naći na ravnu, kao i druga zrna. Ali, dok sam u rupici, ne mirujem, izučavam građu mlina. Hoću znati kako su tesani i užljebljeni njegovi vitlo- vi, od kakva su mu drva poluge, iz kojega kamenoloma kolesa, od kakvog pruća pleteni koševi.

Sa smrću u bližem susjedstvu ne može se u miru živjeti. Zato sam za ovo vrijeme, dok čekam susjedin posjet, odlučio nešto raditi, a budući da ne znam ništa valjano raditi osim pisati — onda pisati.

Istodobno dok pišem, uzastopce snivam dva sna. Ne da ih snivam čitave odjednom, snivam samo pojedine njihove dijelove, neku bez­načajnost, korake, grmlje, orla, leptiriću ili samo naslon stolca. Još u toku snivanja znam kojem snu što pripada - “karavani” ili ‘psi­ma u trgovištu’’. To je, Mihovile, kao da bi san bio neki veliki mo­zaik sastavljen od mnoštva sličica, a sličice od kamenčića. A ti sni­vaš samo jedan kamenčić, najviše jednu sličicu.

Ne! Strah da ću zaostati nije nov, prati me od ranog djetinjstva. Kad bismo pošli na polje ili na izletišta u kolima, na konjima i maz- gama, premirao sam od straha da ću se pri odlasku ili povratku negdje izgubiti, iza grma crnike, iza modre, na sporednom puteljku. Dok moji budu odlazili, gubit ću se sve dalje i sve bespovratnije. Kad

74

se oni sjete da me nema i požure da me potraže, bit ću već danima hoda udaljen od njih, na nepoznatim mjestima; oni me neće moći ni sustići ni pogoditi gdje sam; ja ću se izgubiti, oni će me zaboraviti; ako ih jednog dana i sustignem, vratim li se, neće me prepoznati.

Bit ću zauvijek izgubljen i za sebe i za njih.Bilo je dostatno da iza smreke ostanem sam sa sobom, bez ikog u

vidokrugu, ili da kola krenu nekoliko koraka prije nego sto sam u njih uskočio — i već bih vrisnuo, zagrcavao se u plaču. Tuckali su me po leđima i zalijevali vodom. Majka me cjelivala, otac mi raz­gibavao tijelo. Kočio sam se, vrištao ili duboko jecao, na mahove i naizmjence. Ocu bi dosadilo pa bi psovao; majka bi se uplašila pa je plakala istodobno sa mnom. Izlet bi bio upropašten, a rad, ako smo raditi išli, tek napola obavljen. Zato su me na putovanjima posebno pazili i tetošili. Htjeli su me osloboditi straha, a baš me njihova pažnja uvjeravala da se mogu izgubiti i da ću se, kao što se čini, jednom i izgubiti. U polju, šumama, posvuda — cijela je zemlja samo beskrajan prostor po kojem se gubimo.

Kad sam pošao u školu, moje se ludovanje sa strahom od izgub­ljenosti pretvorilo u neviđenu nadarenost. Sto se dogodilo! Škola se u mom duhu prikazala kao polazište na dalek put, linija na kojoj stojimo prije znaka za utrku. Na cilj će doći samo oni koji zapnu “izpetnih žila". Oni koji budu zaostajali, nepovratno će se izgubi­ti. Zar mi nisu govorili: “Uči pa ćeš daleko dogurati” ili: “Zaos- taneš li propao si”? Tako je bilo u školi, a ni u karijeri nije bilo drukčije. Strah da ću izostati tiještio je iz mene i posljednju kap snage. Sudeći po tome kamo sam dospio, tih kapi, posljednjih, u me­ni je bilo za cijelo vrelo. Ja se u Boga uzdam da vrelo još nije pre- sahlo i da ću trku moći nastaviti. Ali straha da ću se izgubiti, do kraja se života osloboditi neću.

Sanjam, put nas vodi uzanom sutjeskom, s lijeve i desne strane uzdižu se litice obrasle rujevinom, lijeskom i grabom. Nad njima kao olovni krov raspelo se nebo. Putujemo puteljkom pokraj uske rječice koja često mijenja tok, pa je na dnu sutješke mnogo vododeri­na, suhih šljunčanih površina i naplavljenih baruština, s lopočem, šašom i suhim panjevima koje je voda podlokala i otplavila. Put bi­

75

ra ravno tlo, ledine i šljunčano žalo. Oni su sad s jedne, sad j druge strane rijeke, pa nas put vijuga preko mostova tamo i ovamo, tamo i ovamo. Silazi sa spruda u jarugu, iz jaruge produžava šljunkom, uzdiže se na uzdignute mostove, gore-dolje, gore-dolje. Naša kara­vana ne krivuda samo oku koje bi je odozgo gledalo, nego i onome koje ju gleda ražom zemlje. Ide se lijevo, ide se desno; tone se i us­pinje, gore i dolje. Šaramo, šaramo!

Put pravi nagle zaokrete, tako uzane i oštre da konj mora zasta­ti i okrenuti se na mjestu: put se najednom obara niz strminu i konj po njemu puže na sapima i repu, a sedlo s jahačem klizi na vrat; onaj preda mnom izgubio se u udubini i zaokučio, onaj za mnom zaostao; potonuli oni sprijeda, nestali oni straga —ja sam izgubljen čovjek, a putovi se preda mnom zvjezdasto račvaju na sve strane ... Nema tako tvrdog sna što ga strah izgubljenog u snu ne bi s očiju otjerao za cijelu noć.

Jašem u karavani tim klancem bez kraja, uz tu vodu bez izvora i ušća. Još mi se nije dogodilo da vidim tko nam jaše na čelu. Kažu da netko jest, ime mu znam, ali ne znam ni otkuda je ni kakav je. Nikad se povorka nije ispružila preda mnom na ravnu zemljištu, pa da vidim koliko nas je, koliko sam udaljen od predvodnika, a koliko od začelja gdje se osipaju iznemogli i bezvoljni. Pitam onoga pred sobom gdje smo, a on mi kaže: “Šuti, glavno je da jesmol"

Klancem bez kraja, uz tu vodu bez izvora i ušća. Kad najednom zavijutku susrećem sebe, sama, na kamenu, izgubljenog. Pitam ja sebe: “Kako si se mogao izgubiti?” “Kako? Lako, u jednom sam trenu skrenuo s puta. Skrenuo, razumiješ! To bar nije rijetko u onih koji ne griju guzicu najednom mjestu. Onaj koji je ispred mene ja­hao, zastade. Ne znam je li htio ili su i njega sprijeda suzbili. Onaj koji je jahao za mnom, požuri. Tako učas nestade moga mjes­ta u koloni. Ja govorim da su mi ga uzeli, a oni mi odgovaraju da je sadašnje njihovo mjesto oduvijek njima pripadalo, da sam ja svo­je sobom odnio. Jer, kažu, svatko svoje mjesto sobom nosi, pa je ono uvijek ondje gdje je i on. ”

Drugi ga put nalazim ukraj mosta i pitam nije li još našao mjes­to u koloni. “Nisam”, kaže, “a kao što mi se čini, i neću.” Svjetu-

76

jem ga da pokuša sam putovati. Odmahuje rukom i kaže da se ne može putovati sam, samo se s karavanom može pokraj tolikih zas­jeda. A da promijeniš karavanu", kažem mu ja, “ako te jedna ne­će, druga će te htjeti." “Neće nijedna", odgovara on, “prihjegare nitko rado ne viđa u svojoj vrsti. Nikada nećeš steći povjerenje ono­ga pred sobom i onoga koji te slijedi. Uljez ostaje uljez."

“Cuj”, kaže on meni, “ona dvojica do tebe u koloni, prednji i stražnji, najljući su ti protivnici. Prvi zato što ga sustižeš i potis­kuješ, a stražnji zato što mu stojiš na putu. Tako je svima u povor­ci, svi su u istom položaju: i ugrožavaju i ugroženi su. Tko će onda primati stranca u svoju vrstu? A drugo brate", kaže on meni tuž­no, “kako ću se pridružiti koloni za koju ne znam ni kamo ide, ni otkuda dolazi, ni koji im je slijepac vođa, ni kakvu molitvu usput mole? U svojoj karavani premireš da se ne izgubiš, u onoj kojoj bi se pridružio strahovao bi ne samo od gubljenja, nego i od mjesta na koje će me putovanje dovesti. ”

Drugi se moj san događa na pustari između Nikopolja i Cerve- na. Pustaru, na kojoj raste samo trava, presijecaju dva puta. Prvim se ide od Plov diva do skele na Dunavu, a drugi je usporedan j tokom velike rijeke. Nikad tim putovima nisam išao, nikad mi nitko o njima nije pripovijedao, nisam ni putopise, koje rado čitam, o tim krajevima čitao. Putovi se ne sijeku okomito i ne prave križ sličan propelu, sijeku se ukoso, kao što bi se sjekla dva kolca zabijena u zemlju. Taj križ zovu Andrijin, po apostolu Andriji koji je na njemu umro. On je znak milosrđa. Čujem da ga u Španjolskoj, ra­zapeta od ramena do skuta, s prednje i stražnje strane, na skapu- lari od žutog sukna, nose ljudi koje je inkvizicija oslobodila smrtne kazne. Tu odjeću zovu “sanbenito ili “ensanbenitado". Njezin je nosilac obeščašćen do kraja života, bez građanskih i političkih prava, osim što se u “sanbenitu" s Andrijinim križem pojavljuje na javnim priredbama i služi kao predmet prezira. Svojim sam očima vidio “sanbenitiste” na španjolskim galerama u stambolskoj luci i čuo od mornara da ih i tu zlikovci svakakve sorte, koji su uz vesla okovani kao i oni, drže za najveće zločince, premda je zlodjelo “san- benitista” najčešće samo kazana riječ, a katkad i neiskazana.

77

Eto, na takvom andrijevskom raskrižju smjestilo se trgovište u koje svraćaju karavane, gdje konakuju i opskrbljuju se vodom i hranom.

Ipak, milosrđe što ga Inkvizicija udjeljuje pokojem čovjeku od svojih mnogobrojnih žrtava, nije moj san smjestilo u trgovište na andrijevskom raskrižju. On se u njega ugnijezdio mnogo prije nego što su do mene doprle vijesti o ‘‘sanbenitistima”. Tome je bio povod jedno štivo. Kod mene je tako: što živim, što čitam i što pišem, ispleće se u istu pletenicu.

U krakovskoj kraljevskoj knjižnici čuva se, skromna opsegom i neugledna po opremi, knjižica uspomena Ivana Schiltbergera iz Monakova. Vidi se, čovjek u pismenosti nije daleko dotjerao, a oso­bito pismeni nisu bili ni oni koji su ga savjetovali, pa knjizi nedo­staju pojedinosti i anegdote bez kojih se uspomene ne mogu oživiti. Ali, i tako nedostatna, s ono malo života što su pisac i njegovi sav­jetnici znali umetnuti između korica, knjiga nikoga neće ostaviti hladnim. Meni se u dušu najsnažnije usjeklo ono mjesto na kojem Schiltberger pripovijeda kako je dopao ropstva.

Dakle, taj Ivan Schiltberger iz Monakova, kao štitonoša od šes­naest godina, pošao je u proljeće tisuću tri stotine devedeset i šeste uz svog gospodara Lentharda Reichartingera na vojni pohod, koji je predvodio kralj Zigmund. Vojsku su sačinjavali vojnici iz svih evrop­skih zemalja, koji su se odazvali pozivu ugarsko-hrvatskog kralja. A cilj im je bio da s istočnog neba skinu uzlazeći polumjesec i zgaze ga u dunavskom blatu. Došli su do Nikopolja u veličanstvenoj para­di i tu bili hametice potučeni. Mnogi su pali, još više ih je dopalo sužanjstva. Dva dana poslije bitke, vezane užadima i pod jakom stražom, pripovijeda Ivan Schiltberger, doveli su ih na ravnicu koju presijecaju dva puta, u neko pazarište kojemu on ne zna imena. Tu je svojim očima gledao pokolj većine sužnjeva. On sam smilio se sinu sultana Bajazida, koji mu u svog oca isprosi život ali ne i slobodu. Prizor velikog pokolja i vlastito uskrsnuće od mrtvih učinit će od njega čovjeka koji će u svojim uspomenama uporno tvrditi daje i rop­stvo, dakle, i “esenbenitado” u određenim okolnostima i veliko milo­srđe i velika sreća. S početka kao rob Turčina, potom nekog Tatarina,

78

ne rob velikih dostojanstvenika nego rob ohole i umišljene sitneži, čije je malo gospodstvo stoput teze nego veliko, proputovao je Ivan Schilt- berger iz Monakova uz vojsku za trideset godina Ugarsku, Erdelj, Moldaviju, Vlasku i Bugarsku. U jednoj gužvi kod Sikloša, dok su Hrvati dokrajčivali tatarsku konjicu njegova gospodara, pobjegao je iz tabora, nije se dao zarobiti i, poslije tri mjeseca lutanja, dođe u Monakov. On ne kaže daje Andrijin križ milosrđa ista lakši odpro- pela na kojemu se umire, ne kaže jer bi obezvrijedio svoje patnje, ali je knjigu završio narodnom “živ ikad, mrtav nikad’’, pa je, ne treba sumnjati, prednost dao Andrijinom križu.

Moja karavana iz sna dolazi u trgovište nešto iza sunčeva zalas­ka. Ne znam kamo tko odlazi, kamo se tko uvlači da prenoći, meni se zna, ja u sumrak ulazim na vrata ugrađena između dva kame­na stupa. Jesam li ušao i krenuo uz drvene stepenice na kat, gdje me čeka domaćica, vratar se sa svijećom u rukama pomalja iz mra­ka, prilazi vratima, povlači zasun i baca mandalu u alke na oba krila - neka bude čvrsto. Dok se ja gubim u gospodaričinim soba­ma, onaj dolje ključem zaključava da ni oni u kući ne bi mogli izići ako im on ne otvori.

Ne računamo li vratara, gospodarica je u kući sama. Sjedi uz kamin na ljuljački kojoj je naslon duboko zavaljen. Ispružila je noge i više leži nego što sjedi. Odjevena je u tuniku koja, razumije se, kao sve stvari iz sna, nema boje. Dijelovi tijela što se vide ispod tkanine i nabori tunike neiskazano su nalik na kameno tijelo i toge rimskih imperatora, koje su ukraj foruma uzdizali po cijelom car­stvu. Kipove su gradili bez glave, nju bi naknadno posadili na ra­mena. Praktičnost je nametala potrebu da se vladari grade od dva dijela. Carevi su se često mijenjali, i da se novom caru ne bi klesao kip od peta do tjemena, naručivala bi se iz Rima samo nova glava.

Ni moja domaćica nema glave. Ali ni ona ni ja zbog te bezgla- vosti ne osjećamo se nelagodno. Nema je, a kao da je ima. Znam, ona je bez svoje glave, ali nekakvu glavu uvijek u nje vidim. Otku- da joj glava kad je nema ? Pa, ja joj glavu dajem, ali ne jednu, mnogo njih. Te su glave, prije nego što ih njoj posudim, pripadale osobama koje su me nečim vezale uza se i kojima sam ostajao dužan

79

i bio pokoran. Te promjenljive glave, koje dobiva od mene, omoguću­ju joj vlast nada mnom i kad me, kao sto sama kaže, zaštićuje, i kad me, kao što ja osjećam, zlostavlja. Ona je uvijek ona koju želim vidjeti: Magdalena, Izabela, Uršula. A Bog neka nas sačuva od osoba u kojima, budući da nemaju vlastitog lica da nam se u njem pokažu, vidimo uvijek ono što u njima želimo vidjeti.

— Ženo — kažem joj — ne mogu se zadržavati u tvom konačištu. Molio bih te da mi otvoriš vrata, pa da ja krenem.

— Zar te zadržavam? Izvoli. Ali, ako se ne varam, ti si u ovu kuću utrčao da se spasiš od pasa. Zar njihove njuške nisu zinule za tobom?

Slušam: režanje, lavež, protrkivanje. Po ulici, po vrtovima oko kuća, po cijelom trgovištu. U pokretu je znamenitost ovoga gradića. Izlaze iz štenara, podruma, staja, brvnara, zemunica, ispod ploča, olupina, šupljih debala, iz svakojakih rupa nad zemljom i ispod zemlje. Kao stjenice, u mraku se rastrče po cijelom gradu, zagospo­dare svim prostorima koje ne brani ključ, kračun i mandala. Sve što nađu živo, deru i pojedu, ako ne nađu druge, žderu jednog po jednog između sebe.

— Odakle baš u ovom pazarištu ovoliki psi? — pitam ženu. - Paš- čadi ima po cijelom svijetu. Dobro, u Turskoj ih ima više nego igdje, jer ovdašnji ljudi imaju bolesnu naklonost prema toj životinji. Sve ja to shvaćam, ali ovo ovdje ne shvaćam: hrpe zubatih psina svake noći opustoše grad.

Ali žena nikad neće reći: pitaš me, odgovorit ću ono što znam i što mislim. Nego ovako postupi: pitao si me i ja ću ti odgovoriti kao što ti misliš da ću ti odgovoriti. Tako poslije njezinih odgovora, ako ih je bilo, znam točno onoliko koliko sam znao kad sam pitao.

— Psi mora da su nečiji. Tvoji, gradski, Božji? Ili su ničiji. Čiji god bili, a pogotovu ako su ničiji, mogli bi se potamaniti. Na svjet­lu dana niti što vide niti što čuju, pa bi ih danju trebalo istjerati iz rupa i vidjeti jesu li od živa tijela ili su samo sjene davno umr­lih bića.

— Griješiš, Vrančiću! Možda ih nešto na danjem svjetlu istopiš, ali sve ne možeš. Njih je mnogo, a dan kratko traje. Preko noći se

80

izlegu drugi. Tvoja je nesreća, moj Vrančiću, u tomu sto je izmje­na dana i noći tako česta i tako strasno redovita. I prije i poslije milosrđa, udijeljena štitonoši Ivanu Schiltbergeru iz Monakova, vremenski tokovi svjetla i tame bili su i ostaju trajanjem izjedna­čeni.

A sad, dragi Mihovile, kad ih u čisto prepisane šaljem u Šibenik, mogu ti sasvim pouzdano reći da su moje priče o Sulejmanovim si­novima nikle iz mojih snova. Ona o princu Mustafi iz sna o “kara­vani”, ona o bratu mu Džihangiru iz sna “o psima u trgovištu". Ti ćeš reći da sam to i na početku pisanja znao, da sam ih iz tijes­ta tlapnje i umijesio. Bijelog dana više ne vidio ako sam znao. Pri­povijesti sam pisao služeći se memoarima i kronikama desetka tur­skih pisaca i hrpom svakojakih dokumenata. Tek kad sam ih do­vršio, vidim: pa ja sam, pišući, isto onako kao što sam i snivao, dje­lić po djelić, odgonetavao i “karavanu” i “pse u trgovištu”. Bio sam uzbuđen. Bože, rekoh, zar čovjek ne može ništa kazivati a da sebe ne odaje!

(Pisano u Carigradu, 18. svibnja 1568.)

81

II.

MAČ SAMOSJEK

83

1 .

Potok Brušnjak, prije nego što će se sliti u mirno korito koje kroz vrbe i šaš krivuda plovdivskim poljem, sav se razlije­va po stijenama na samom rubu planinskih obronaka. Kad nadođu jesenske kiše i proljetne bujice od istopljenog snije­ga, pa potok uzbuja, velika crvenkasta voda prekrije to ka­menje pjenom, silinom udara i bučnim šumom. Potraje ne­koliko dana i potok se opet smiri. Teče plavkast i prozračan samo jaružicama između litica.

Protoci crvene vode zaoblili su i zarumenili kamenje, kao da ga u pjeni bruse vatrenim brusom. Zbog toga su i dali potoku ime Brušnjak.

Stijenje je privlačilo pažnju svakog namjernika. Više od os­talih mamilo je poglede pustahija i ljudi s teškim ljubavnim čežnjama. Oni bi, a da ni sami ne bi znali zašto, obli kamen gladili dlanovima, otkidali komadić i dugo ih nosili po dže­povima. Jer ni na što više nije nalikovalo to kamenje nego na obline što se viđaju i dotiču na ženama. Češće viđaju ne­go dotiču. Cijela hrpa golih ljepotica. Isprane, okamenjene i vječne. Samo jedno u njih nije kao u živih žena: i dodir i mi­lovanje ostavlja ih hladne.

(Pod starost, kad se i čovjekove čežnje okamene, Mehmed je rekao Mihrimah, pola u šali, što mu je značilo to kamenje kad je jednom, loveći, na nj naišao. “Evo ovako”, i raširio je dlanove, “stavim ruke na kamen i zamišljam tebe. Zamis­lim, i lijepo, bogami. Bilo je nešto, Mihrimah, zaista je bilo, nešto zajedničko tebi i tom kamenju. Obline što mame i

85

studen što iz njih struji. Previše si značila svome mužu Ru- stemu, otac te suludo volio. Ja sam se imao čega bojati: ona dvojica, rekoh sebi, neće s tobom dijeliti kolača, jer svaki za se krišom misli da ga sam uživa svega.”)

Zamisao da se na potoku Brušnjaku poviše sela Semišča, iznad prostranog polja gdje je bilo carsko lovište, podignu drvene kolibe, potekla je baš od Mehmeda koji je u to vrije­me bio namjesnik rumelijski i dvoranin na stazi uspona. Či­nilo se da potječe od potrebe, jer je Sulejman za vrijeme lova stanovao u staroj zgradi što je više nalikovala na tvrđavu ne­goli na lovačku kuću.

Pozvao je Sinana iz Stalimene i naredio mu da na stijenju Brušnjaka sagradi lovačku kuću za sultana, njegovu pratnju i njegove goste. Neka ne zida građevinu za vječnost, nego nešto kratka vijeka. Lijepo kao čadorovi razapeti na polju, koji nam se jednog jutra ukažu kao priviđenje, a sutradan kao i priviđenje nestanu.

Šutljivi Sinan sagradio je lovačku kuću kao što su od njega zahtijevali. Toliko lijepu da se ljepša ni zamisliti nije mogla.

Po jajolikom kamenju razmjestio je dvanaest kućica od dr­va, sličnih čadorima, samo trostruko većih. Jedanaest ih je navlas jednakih, a dvanaesta je i veća i ukrašenija od ostalih. U sredini je, na povišem mjestu, sa zlatnim mjesecom na vr­hu krova. Kroz nju protječe potočić i pod joj dijeli na dvije obale. Kućice su međusobno povezane drvenim mostićima, s rukohvatima od konopa, združujući osamljene kolibe u je­dinstveno naselje koje iz daljine podsjeća na saće osinjaka.

Zidove je Sinan sagradio od jelovih stabala koje bi prije ugrađivanja drvodjelje uzduž prepilile. Među raspolućeno drvlje umetao je daske, da na spojevima ne ostanu šupljine i da kuća i bez maltera, koji bi unakazio drvo, bude suha i topla. Daske ugrađene među polutke ostavljale su nedirnut dojam da su zidovi sastavljeni samo od jelovih trupaca. Kro­vove je najprije pokrio daskom i premazao smolom, pa je po toj osnovi i ozgor i ozdol pribio uspravno lipove oblice. I iz­

86

vana i iznutra činilo se da je krov od granja, i prava je maj­storija što ne prokišnjava.

A da bi naselje bilo sigurno i kad potok nabuja i kad teče s malo vode, prije nego će išta na stijenama započeti, Sinan je stotinu koraka poviše njih sazidao veliku i jaku branu s otvorom kroz koji je i u sušno i u kišno doba moglo proteći toliko vode koliko treba da sultanovo lovačko selo bude ne­viđena ljepota. Suvišak vode odlijevao se u prostran odvod koji se, zaobilazeći kućice, spuštao u plovdivsko polje.

Kad je idućeg proljeća u Semišče došao Sulejman i pred stijenje Brušnjaka dojahao s polja, otkuda se gradnja naj­ljepše vidjela, zaustavio je konja i dugo gledao Sinanovo dje­lo i Mehmedov dar. Bio je u vremenskom razdoblju kad ga je kostobolja ostavljala na miru i kad mu se činilo da puca od zdravlja. Ne osvrnuvši se na onog uza se, kome je govo­rio, on će smiješeći se reći:

— E, Mehmede, Mehmede! Ti uvijek pogađaš moje želje.— Neka me Bog prosvijetli, gospodaru, pa da ti i ubuduće

budem od potrebe i po tvojoj volji.Ali, preko Sulejmana je svaka vedrina i svako oduševlje­

nje brzo prolazilo. Još dok bi ga nosila djetinjasta radost, po­činjao bi se pretvarati u napet luk i polagano silaziti dnu svoje duboke mrzovolje i sumnjičavosti. Slušao bi pažljivo što mu govore i nekim nepostojećim osjetilom pogađao što pri tom misle. Okružen odmalena dodvoricama, ljudima koji su mu o sebi govorili samo lijepe stvari a skrivali ružne, odavno je znao da riječima ne treba otprve vjerovati. Zato je svoje sugovornike razgolićivao upornom znatiželjom, upadi­cama usred riječi, navođenjem razgovora na nevažne pred­mete, dugim zagonetnim šutnjama i bezrazložnim provala­ma ljutnje.

Njegova pronicavost ljude je u ludilo tjerala, pa su ga pra­znovjerni držali vidovitim, nadahnutim Bogom i šejtanom. Ali, prije nego i od Boga i od đavola, njegova je vidovitost od dubokog preziranja ljudi. Smatrao je da su ljudi odreda

87

ništavni robovi, izdajice i svodnici, da su okrutni zločinci i podle kukavice. Polazeći od izravnanja ljudi s ništarijama kao od temeljne istine, držao je jednu stvar najvrednijom: da tim ništarijama vlada. Nikoga nije volio osim sebe, niti je kome vjerovao osim sebi.

I zato, kad je poslije pet dana lijepog vremena nastupila omorina s lagodnom kišom, Sulejman se pretvorio u šutljiv- ca. Tko ne bi znao kako iz tog prividnog mira odjednom provali plamen, mislio bi da ovim lovcima vlada plašljiv i kukavan čovječuljak. Bila su mu dostatna tri dana mirnog promatranja, a četvrtog, čim ga je ugledao, primače se Mehmedu, lagano ga kucnu vrhom kažiprsta po ramenu i, da drugi ne čuju, upita:

— A zašto si ti meni ovo sagradio, a? - Mehmed ga je čuo, ali su ga čuli i ostali.

Tako izravno pitanje u nazočnosti triju vezira! Mehmed se smeo i zašutio, činilo mu se, za cijelu vječnost. Spopao ga je strah da vidoviti Sulejman čita njegove skrivene namjere. Ako te namjere izrekne u grubom obliku, kakvo je i pitanje bilo, njemu neće biti daleko do kraja karijere; ako ih zataji, ovaj će ih vještac otkriti, pa je opet nastradao. Bit će najbo­lje da mu pobude za gradnju na Brušnjaku prizna uglađe­nim i poniznim govorom.

— Moj gospodaru - rekao je Mehmed i duboko uzdahnuo, hoteći uzdahom reći da su mu riječi iz dubine duše - ti znaš da te kao namjesnik u evropskom dijelu carstva, koji je ne­prestano u posljednje tri godine na ratištu, nisam imao ra­dost češće viđati. Gradeći ovo ovdje, htio sam te obradovati, ali i steći priliku da što duže boravim uz tebe, da čujem tvo­ju riječ, da pogađam tvoje želje i da ti budem koristan sluga.

Sulejman se od njega odmače, pa ga ispoprijeka pogleda. A onda mu se ponovo primače uhu i zbilja šaptom reče:

— A, je li, dovukao si me ovamo da me proučiš. Sto misliš, kakva je razlika između proučiti i uhoditi? Mnogo je, ali ne­ka, od Mehmeda je.

88

Ljude treba mrziti kao što ih je on mrzio, treba biti drsko samouvjeren kao što je on bio, i ne treba ničijem izrazu lica ni slatkoći riječi vjerovati, pa ćeš uvijek lako dolaziti do isti­ne — kao što je i on dolazio.

2.

Već peti dan padala je topla kišica. Malo prsne, prestane, pa opet počne sipiti. Jednom se nebo natmuri i tek onda će početi, a drugi put počinje iz osamljena oblaka, dok sunce šija na susjednom proplanku. Jedna od onih kiša što u pro­ljeće dolaze s juga, koje znaju biti tople i tihe ali im nikad ne vjeruj, jer se učas pretvore u pljusak, susnježicu ili tuču. Smočena odjeća škodila bi Sulejmanovu zdravlju i lov bi se morao prekinuti, pa su sjedili i čekali da se vrijeme raščisti.

Pretežan dio dana boravio bi svatko u svojoj kućici i za­bavljao se kako tko zna. A na izmaku dana svi bi se našli kod Sulejmana na zajedničkom razgovoru i večeri. Ostajali bi dok Sulejman ne poželi da odu. On na spavanje nije rano odlazio, pa su posijela bila duga i na trenutke zamorna.

Na posijelo bi prvi dolazio Rustem Opuković, veliki vezir, snažan i glavat kao buldog, ne baš istančana njuha da lako pro­nađe divljač, ali ako mu divljač Sulejman pokaže i zapovjedi da na nju navali, rastrgat će je pa bila jača i okretnija od vepra. U tijelu jest bio gojan, ali ne pretjerano. Sva se njegova debljina prenijela na glavu: na njoj je sve bilo bar tri puta mesnatije negoli u drugih ljudi njegovih godina. Netom je dobio najveći položaj, podvoljak mu je postao kolik i brada. Ali, kad se na vezirstvu učvrstio, taj mu nepotreban dio tijela izraste u mijeh pun sala. Ovijao mu je vrat i padao po prsima kao vunen šal.

I kad je mršaviji bio, trtljao je u govoru, isprskujući iskrice pljuvačke; kad je odebljao, trtljanje se pojačalo. Sada je go­vorio s velikim naporom, kao da mu je glava u jastuku pa se guši u paperju što mu pri udahu navire u usta, a pri izdahu polijeće s usana. A govoriti ne samo što je po službenoj duž­

89

nosti morao, nego je i osobito volio. Njegova velika glava s ustima, ušima i nosnicama nije bila ničemu toliko slična ko­liko stroju za meljavu i tucanje riječi, najčešće priprostih rije­či, a katkad i vrlo ružnih. O lijepim i mudrim stvarima nije znao reći ništa više osim “mani to” i “goni ga”.

One koji su se bavili astronomijom na zvjezdarnici u Ga- lati i proricali sudbinu ljudi, one koji su voljeli fiziku i alke- miju, koji su izučavali islam i filozofiju, koji su pisali stihove i kronike, mudrace i stiliste, sve odreda zvao je bagrom laž- ljivaca i ništkoristi. Nije ih volio, za njih je imao samo uvre­de, ali ih je znao trpjeti, sve osim pjesnika. E, njih je duboko mrzio i progonio kad bi mu se god ukazala prilika. Izaziva­jući sudbinu, neki su se od njih drznuli i napisali rugalicu o Rustemovu podvoljku i trtljanju. Neki Evlija iz Tekirdaga napisa da se u Rustemovoj glavi, otkad je vezir, događa ne­viđena selidba: mozak iz tjemena istječe i slijeva se u jezik i podvoljak; tjeme ostaje prazno, a jezik i podvoljak se šire, i dade li Bog te ovako potraje, imat ćemo za velikog vezira čovjeka s neviđenim jezikom — ali bez pameti.

— Sve bi njih trebalo ovako — govorio je Rustem, udarajući jednim dlanom sječimice po drugom koji bi ispružio. Poka­zivao je kako bi književnike valjalo isjeckati kao luk prije pir­janja u tavi.

Ako si pred njim spomenuo kojeg pjesnika, samo spome­nuo, spremi se na njegovu mrzovolju; a ako si koga od njih pohvalio, očekuj svađu. Kad spomeneš pjesnika, u njemu se to odrazi kao da spominješ njihove pjesmice o njemu. A tak­vo nešto, po njegovu sudu, nije samo nepristojno nego je i zlobno. Svi su to znali, zato što su sami iskusili. Sulejman je znao prije od sviju, ali baš zato podnosio je Rustemu pjes­nike pod nos kao biku crvenu krpu i uživao što ga time mu­či. Hvala Bogu što Rustem Sulejmanu ne bi ništa odgovorio ni da mu je samog Evliju iz Tekirdaga zajahao za vrat.

Kad bi se u društvu poveo razgovor o glazbi, lirici, povije­sti ili čemu bilo drugome što pripada učenosti, Rustem bi,

90

ili iz protesta ili što ga ti razgovori zbilja nisu zanimali, sklo­pio oči, kunjkao glavom tamo i ovamo, disao rjeđe i dublje, kao da će zahrkati. Ali se nije dogodilo da zahrče.

— Probudite Rustema, da i on čuje — podviknuo bi Sulej- man.

— Slušam ja, slušam - odgovara Rustem.— Slušaš, ali ne znaš o čemu govorimo. Ti književnost niti

čuješ niti čitaš, ti njuškaš za njom. Ti je po mirisu poznaješ kao nijedan čovjek.

Sulejman govori nabusito. Kao: kori ga. Doista mu se ru­ga-

Naime, onaj zlosretni Evlija iz Tekirdaga, koji se u knji­ževnosti javljao pod pseudonimom Mirtin Kad, tek što su Rustema primili u vezirsko vijeće, napisao je još jednu kle­vetničku pjesmicu pod naslovom Pretvorba. Pjesmicu su pje­vušili mangupi iza dobro zatvorenih vrata u uskim uličica­ma kojima su izlaze čuvali psi, pa se uhode nisu mogle ne­primjetno privući i čuti o čemu se pjeva. Neki su pjevači pjevali ispod glasa uz saz koji je, udaran po svih šest žica, nadglasavao riječi, pa ih je mogao razumjeti samo onaj koji ih otprije poznaje. Ipak je Rustem ubrzo doznao za umotvor Mirtina Kada. Poslaše mu ga čitljivo ispisana nepoznati duš- mani, ne bi li mu zagorčili radost vezanu uz unapređenje.

Njega da oneraspolože, u njega da uliju nevjericu! Ništa se od njihovih namjera ne ostvari. Rustem još dublje zamrzi i književnost i pjesnike. To staro i ponekad cijenjeno zvanje i njegove plodove proglasi najopasnijim izvorom duhovne kuge što podmuklo, nevidljivo hara pravovjernim svijetom. Ona potiče sumnje i svakojaku upitnost, razara vjeru. Zar nije rečeno: oni koji ne vjeruju ne mogu dobiti zadovoljava­jući odgovor na svoja pitanja; a oni koji vjeruju ne treba da pitaju.

I budući da je došao na mjesto otkuda se želje lako ostva­ruju, Rustem započe trijebiti žito od kukolja gdje se god za- trovalo. Zlosretni Mirtin Kad poživi još koju godinu, dok

91

doušnici ne uspjedoše doznati da se pod tim imenom krije Evlija iz Tekirdaga. Rustem ga optuži za uvredu i dade živa zakopati u glinu. Na njegovu grobu grobari posadiše žbu- nove mirte. “On je na ovom svijetu smrdio. Mirta će ljepše mirisati od Mirtina Kada”, rekao je Rustem. Htio je pokaza­ti da i on voli šalu. Na taj je miris mislio Sulejman kad ga je podbadao da književnost njuši.

(S Rustemom je nestala i njegova mržnja, glina je sa zem­ljom izjednačila Mirtin Kada, sve što je nekada strastveno plamsalo oko Pretvorbe, i saz i sazlije, psi i dostavljači, niče­ga više nema. Ostala je samo pjesme. Slušao sam je pjevati na putu po hanovima, slušam je po carigradskim ulicama i dućanima. U njoj se spominje ime nekog Rustema, ne Ru- stema Opukovića nego Rustema bilo koga, opće ime za sve ljude koji su se uspinjali strmim stepenicama od zemlje do pod oblake. Kad je čovjek sluša, pita se zašto li nastrada nes­retni čovjek iz Tekirdaga. Pa on ne vrijeđa ni Opukovića ni bilo koga drugog pojedinačno, nego govori općenito o pre­tvorbi što je nad ljudima čini jedno zanimanje. Pa što reče jadni Evlija? Reče:

“Vezirski položaj i od krotke ovčice napravi konja. Kakvog li će tek mazgova napraviti od našeg Rustema magarca.”

Poneki pjevač početne riječi u prvoj rečenici izmijeni pa pjeva: “Politika i od krotke ovčice ...” Koja je verzija od te dvije Evlijina ne znam, danas obje usporedo žive i služe.)

Rustem je bio zet Sulejmanov, muž njegove miljenice Mi- hrimah, koja je, čini se, bila uzrok stalnom i neravnoprav­nom nadmetanju ove dvojice ljudi. Ali kakvom nadmeta­nju!

Otac je Mihrimah pretjerano volio da bi je olako prepus­tio naočitu čovjeku snažna duha u koga će se s vremenom jamačno zaljubiti i o njemu postati ovisna. U tom slučaju, ocu će uskratiti bar pola, ako ne i svu ljubav što je isijava njezino lijepo i zdravo tijelo, njezina bujna i neobuzdana na­rav. Njoj će biti potreban ugledan stariji čovjek u kojem su

92

ugasle mladenačke vatre, a uobličilo se iskustvo muža koji zna zaštititi i usrećiti žensko čeljade i drukčije od sreće kak­va se u postelji pruža. Mora uz to biti na visoku položaju da carskoj kući bude od koristi što se rodbinski veže s tim čov­jekom. Oduvijek su sluge kuće Osmanovića postajali njezi­ni zetovi.

Ovaj put je izbor pao na Rustema Opukovića, kome će Mihrimah biti treća zakonita žena u haremu, u kojem je uz njih tri imao još i pet robinja. Od Sulejmana je bio stariji dvije godine i potrebu da svoj harem obogati još jednom ženskom nije imao. Tako se bar promatraču sa strane činilo. Isto kao što se činilo da je Rustem oduvijek usredotočen sa­mo na službu, a bračnom je krevetu prilazio nevoljko i ne­maštovito, kao nekoj vrsti uobičajene gimnastike kojoj je slučajna posljedica rađanje djece.

Kad mu je Sulejman ponudio Mihrimah, on se ponio upravo onako kao što je tast očekivao da će se ponijeti: že­nidba s Mihrimah njemu je čast i dužnost, odvest će je u svoju kuću i paziti je kao što ju je otac pazio. Tog trenutka kad je pristajao na obvezu koja i nije bila veliko iznenađe­nje, jer je gotovo svaki vezir u svojoj kući kadli-tadli morao imati neku Osmanovićku, nije znao tko je ni kakva je Mih­rimah, samo je znao da je Sulejmanovo žensko čeljade i da je ovaj voli, jer je valjda umiljatija od ostale djece.

Upoznat će je nekoliko dana poslije prihvaćanja ženidbene ponude u prostranu Sulejmanovu kabinetu za ratne pripre­me, gdje su zemljovidne karte prekrivale sve zidove i dese­tak uokrug postavljenih stolova. Dan vjenčanja bio je dogo­voren usred priprema ratnog pohoda na Varad, pa su dogo­vorno odlučili, i ženik i mladina rodbina, da se pokazivanje nevjeste obavi brzo i usput, dok Rustem bude obavljao za­mašne poslove kakve samo pokret velike vojske sobom do­nosi.

Pred njim je stajao zemljovid evropskog dijela države. Muha je sletjela na jezičak poluotoka Lemnosa. Shvativši

93

valjda da putovanje na jug svršava u nesigurnim egejskim vodama, elegantno se okrenu i pođe uz obalu onog dijela Mramornog mora na kojem bogate Stambolije grade kuće za ljetovanje, oko kojih se prostiru žitnice, pašnjaci, ergele, stada i vinogradi, a među njima nije najmanja ona što je više Galipolja ima Sulejman za potrebe svoje obitelji. Odatle okrenu na sjever, ali bosporsku prevlaku ne optoči obalom nego bezobzirno pregazi posred Stambola, uđe u Crno more i za trenutak se nađe ispred grada Midye. U taj čas otvoriše se vrata kabineta i uđe Mihrimah.

Bože, kako su te dvije nalikovale jedna na drugu! Muha i Mihrimah!

Do Mohačke bitke Rustemu su sve muhe bile samo muhe, gadljivi i nepotrebni kukci. Ni očite razlike među njima, one po boji i veličini, nisu mu ništa značile. Mislio je da su i male i velike, šarene i sure, od iste vrste, samo su neki prim­jerci kržljaviji a neki gojniji i kićeniji. Na Mohaču, dok se za­dah rana i jauk ranjenika izvijao poput dima iz kadionice na oltaru pobjednika, Rustem je saznao da ni sve muhe nisu is­te, da među njima ima jedna s imenom zelena zujara. I sam je bio udaren palom u lijevo bedro ispod mošnji. Rana se upalila, ugnojila i otekla. Ranarnici petljali nešto s listovima bijelog sljeza i kupine, rana se još više užegla i bolesnik u sil­nim mukama ostao bez svijesti. Vidari samo što se nisu po­vukli i mjesto uz bolesnikovu postelju prepustili svećenici­ma.

Kad na kapiju carskog bivaka, koji je bio okružen opko­pom i drvenom palisadom, da bi u njemu na sigurnosti i u miru logorovao sultan, dođe neki čovjek sav izvan sebe. Ka­že stražaru da ga zovu Cenan Modrokapa, da je iz Tešnja, grada u Bosni. Moli da ga stražar pusti u bivak, lovio bi ta­mo muhe.

— Jaran mi je ranjen — pripovijeda Cenan. — Evo ova­ko, vrhom sablje preko rebara, upravo ispod lijeve sise. Uhvatilo ga, a samo da je malo ustuknuo, ništa, ni košulju

94

oparalo ne bi. Nije duboka rana, ali pade u blato, pa zemlja ušla u ranu i zatrovala je. Jaran će mi umrijeti ako muhe ne nađem. Ne mogu ga slušati više, cvili: “Cenane, brate, po- maži!” A kako da pomognem, sunce mu božje. Kad ih ne trebaš, na svakom govnu po deset ih čuči, a sad jedne ni za lijek nema.

— Pobogu čovječe! - kaže njemu stražar. — Je li tko vidio da muha ranu liječi! Ona je truje!

— Svaka, ali ne zelena zujara - pravda se uporni Ćenan. — I mi smo u Tešnju mislili da svaka muha truje, dok nije k nama došao travar i ranarnik Štipan iz Trilja. Veli on: kad je rana upaljena, od groba te samo zelena zujara može spasiti. Mi poslušali, i dobro. Pa sad sva Bosna zelenom zujarom ug- nojene rane liječi. Ta muha nije kao druge, pa da će ti zvrc- kati oko nosa ili da ćeš je namamiti na neopranu zdjelicu poslije ručka. Ona traži tiho mjesto, uvlači se u nabore šato­ra i tu stoji. Dok joj nešto ne zamiriše, recimo suha ovčeti­na i riba, eto je odmah tamo gdje se vari. A jesi li pucnuo dlanom o dlan, pobježe. Kako je onda u logoru naći, tamo larmaju i lupetaju na sve strane. Tolike su rane tamo, brate rođeni! Nekom jaran kao meni, nekom rod, a netko ti nije ništa, ali ti žao da čovjek zbog dvije posrane muhe umre, pa sad svi što je Bosanaca kao suludi za muhama trče. A ja mis­lim, ajde, Cenane, u carski bivak, tamo je mirno, tamo se kriju zelene zujare. Pusti me, brate! Ako ne može, zovi svog starješinu, on će moći. Za lijek je, čovječe! Za jarana moga!

Stražar Cenana prijavi starješini straže; ovaj nije znao što bi, pa upita svoje pretpostavljene: a oni se obrate liječniku Jehudinu Trgi da im kaže “kako stoje stvari” s tom zelenom zujarom. Trgo reče neka se Cenanu dopusti lov, jer: jedan čovjek nešto zna, svi ljudi sve znaju. Svi prisutni liječnici i ranarnici lovili su zajedno sa Ćenanom i ulovili deset muha. Trgo reče da Rustem-paši muhe mogu samo pomoći, jer bez muha s tom ranom već je na drugom svijetu. Rustema nisu pitali slaže li se, jer je bio u nesvijesti.

95

Ćenan je ranu na Rustemovu bedru poklopio čašom, a pod čašu ugurao tri muhe. Dok je čašu ovojem pričvršćivao za bedro, tumačio je prisutnim liječnicima Stipanovu medici­nu:

- Čim njima zamiriše pod nosom gnjilo meso, ispljunut će svoja jajašca. Legu ih u grudicama po dvadesetak komada, a svaka snese najmanje tri grudice. Sutra će iz jajašca izići cr­vi i kako koji izmili, onako se kao svrdlo zabuši u ranu. Jedu ono što je u rani gnjilo i otrovno, a zdravo neće. Za jedan dan požderu otrov, bolesniku spane vrućica i dobije volju jesti. A trećeg dana i na konja može uzjahati.

Tako je i bilo: trećeg dana Rustem se oporavio, konja nije mogao jahati, ali je mogao slušati nevjerojatnu priču tko ga je i kako izliječio. Otada na muhe gleda dobrohotno, a na zelenu zujaru sa strahopoštovanjem.

Sad je pred njim stajala i zelena zujara i Mihrimah. Oblič­ja su im slična da je strahota. U muhe: crni obrazi sa crven­kastom dlakom na čeonim dijelovima, a oči velike plohe bez zjenica. U Mihrimah: crna koprena preko lica, napravljena od venecijanskog tkanja, ispod koje se oči naziru ali ne vide, i crvenkasta kosa što se na nekoliko mjesta pomolila ispod koprene ...

- Mir s tobom, Rusteme - rekla je. A njemu se pričulo kao da je kazala: “Gotovo je s tvojim mirom.” Ljudima kruta du­ha mir je s malo zadovoljstva uvijek bolji od nemira punih ne­izvjesnosti, i kad ih nemir zapljuskuje opravdanim nadama.

Rustem se prestrašio njezine ljepote više od smaka svijeta. Tko bi mogao zadovoljiti to čulno žensko da postane sito svega i da svom ocu o mužu govori lijepe riječi? On sam, s ono snage što je u njemu bilo, i kad bi se svojski potrudio, ne bi njenim bokovima donio velike koristi. Štoviše, bude li njegov trud dovoljan da je razdraži a nedovoljan da je zasiti, mogla bi njegova nastojanja oko njene sreće postati ženi od­vratna. Upustiti se u taj rizik bilo je opasno po život. Strah od neuspjeha sledio ga je te nije mogao ni ono što je inače

96

mogao. One porive koji su ga snažno gurali u napast da upozna svoju nevjestu, istutnjio bi na bilo kojoj drugoj ženi iz svog harema, na nekoj neznatna roda i velike duhovne prostote, samo da ne bi u trenucima slabosti pokušao s Mih- rimah i — ne uspio.

— Ne mogu, kćeri! - rekao je jedne večeri. — Ne mogu, pa ubij me! Previše si pametna, previše lijepa. Samo da te gle­dam i sretan sam. Pa da se mi, a, dogovorimo da toga među nama nema. A tebi toga neće nedostajati. Ja ću se pobrinu­ti. Slažeš li se?

I složila se iste večeri. Izoštrenim osjetilom zelene muhe koja ugodne mirise osjeća i kad dolaze iz velikih daljina, ona je nanjušila da joj sporazum odgovara: neće lijegati u praznu postelju, a zauzvrat će ocu govoriti da od Rustema boljeg čovjeka nema. Sam Rustem stavlja svoju veliku šiju u njenu omču. Ona će je pritezati kad god joj bude potrebno štogod iznuditi. Očeva ljubav za svoju nevinu i čestitu kćer ostat će nedirnuta. Tako će Mihrimah držati na uzdi dva najmoćnija čovjeka na zemlji.

Prvi je kod nje na službu došao neki Zulfikar iz Karantani­je. Došao je kao sluga u ženskim odajama, znači kao uško- pljenik, ali je taj muškost imao netaknutu. Bio je plav, vi­sok, zgodan momak, ali prostak i neznalica, umišljena lijen­čina kakve mogu biti samo najamni vojnici. Bio je presre­tan: dobra hrana, izležavanje, ljubav s lijepom ženom. “Kao na obalama rajske rijeke”, govorio je. Nepismen, neupućen u ustroj državne uprave, on je znao da je Mihrimah žena ne­kog velikog glavonje, ali tko bi to mogao biti, nitko mu nije rekao. Rekli su mu: pođi s nama, dobit ćeš dobru službu — i ništa više. Kad mu je Mihrimah rekla da je kćerka Sulej- manova, nije joj vjerovao. Udario ju je vršcima prstiju po stražnjim oblinama i rekao:

- I ti si sultanija? Bogami, kakva si, i jesi sultanija.Malokad nije bio oran za ljubav i šalu. Ali kad ne bi bio,

Mihrimah ga je zatjecala kako rastužen bulji u prazan pros­

97

tor, kao da nekoga pita što mu se desi da se nađe uz ovu že­nu i kako će odavde izići. Poslije godinu i nešto više odveli su ga Rustemovi ljudi. Mihrimah nije pitala kamo ga vode. Rustem je imao stotinu dobrih načina da se riješi Zulfikara, a k njoj je došao novi sluga, neki Del Nuhan iz Gradačca.

Počelo je Rustemovim zapitkivanjem kako je služi momak iz Karamanije. Slast s kojom bi popratio kratke odgovore, upozorila je Mihrimah da Rustem nije običan čovjek. U nje­ga mora biti neka skrivena slabost i, želi li ga imati u škara­ma, imat će ga kad postane prijeko potrebna njegovoj nas­tranosti. I razvezala je jezik. Nije ostala na čistoći i ljepoti Zulfikarova tijela, prešla je na opise pojedinih sjedinjenja, ovoga jutros, onoga sinoć, onoga prije pet dana.

Razgovarali su u prostoriji u kojoj je Rustem i dotad vodio slatke razgovore sa svojim miljenicama. Soba s prozorom ispod sama stropa, da u nju s dvorišta ne bi tkogod provirio. Ako je dan vedar, u njoj je polutama; ako je vrijeme oblačno ili noć, u njoj gori svijeća. Rustem sjedi na uzdignutom divanu.

- Pa, kako je bilo, kćeri? — započinje on.Njegove oči, mučno se oslobađajući oteščanih gornjih ka­

paka, traže po prostoriji nešto neulovljivo. U tim očima, ne­ugodnim za sve koji su s njim dolazili u službeni dodir, od tog trenutka gasila se neumoljivost vlastodršca i useljavala se ispraznost, stid, izgubljenost i posvemašnja pustoš.

- Ljubimo se - pripovijeda Mihrimah — a njegov se pogled spušta niz moja gola leđa da rukama pomogne naći kopču na donjem dijelu odjeće. Čujem njegove ruke kako mi klize niz kičmu, pa poželim da ga stisnem i ugriznem. U meni ne­staje snage i poželim leći nauznak. On ne da, pridržava me jednom rukom dok mi drugom svlači šalvare.

Tu ona zastane. Rustem šuti, šuti i, kad ona ne nastavlja, javi se:

- A onda, kćeri, što je onda bilo?Ona nastavlja, ali mu nastoji i pokretima pokazati kako je

igra dalje tekla. Kad kaže da je legla, ona se ispruži po sje­

98

dištu; a kad kaže da ga je ljubila, poljubi prazninu nad so­bom. I tako, nešto riječima, nešto pokretima, došla bi do kraja, kad joj tijelo uskipi i pregori. Utihnula bi, smirila se, kao da želi umorna zaspati uz ljubavnikovo tijelo.

On bi ostajao nijem, ona isto tako. On bi bivao sve ozbilj­niji, ona potištenija. On bi ponovo uskrsavao, a ona bivala sve manja i manja. A kad bi rekao: “Lijepo je bilo”, nje kao da više u mračnoj prostoriji i nema.

Ni sama nije znala što se to s njom pri kraju razgovora do­gađa. Kako to da je samouvjerena i zanesena dok mu pripo­vijeda, a postiđena i bez duše kad od njega odlazi? Nelago­da se javila odmah na početku, čim je vidjela da je šaputa­nja s Rustemom i samu počinju zaokupljati. Ne samo da bi mu pripovijedala što je doživjela, nego bi, i dok je doživlja­vala, mislila kako če mu to ispripovijedati. Ne samo da je iz­nosila na vidjelo ono što se stvarno zbilo, nego bi priče na­dopunjavala onim što je u obijesnoj mašti priželjkivala da se zbude. Kitila je, dodavala i preuveličavala, pa je tako i sama pristajala da voli ono što je Rustemu drago. Nelagode je s vremenom bivalo sve manje, a želje da pripovijeda i da se pokazuje sve više.

U Mihrimahinoj ložnici bila je otprije nekakva udubina u zidu, sa sjedalom i malim stolićem. Komoricu su od sobe dije­lila rupičasta vrata. Kroz te se rupice, nalazeći najpogodni­ju, mogla razgledati cijela spavaonica, a ležaj se vidio kroz svaku. Na zidu je bila troroga klinčanica od mjedi, pa je Mi- hrimah mislila da je taj kutić onima prije nje služio kao svla­čionica. Mihrimah nije znala što je stid ni kad se sama pred sobom svlačila, a još manje kad bi se svlačila pred muškar­cem, pa joj komora nije ničemu služila.

— Bilo je lijepo, kćeri — reče Rustem poslije godinu dana. — Ali nas više pripovijedanje naslijepo ne uzbuđuje. Riječi, rije­či, i čovjek otupi. Ja bih, kćeri, htio vidjeti. Sto ti kažeš na to? Ima u tvojoj sobi niša. Tamo bih se sklonio. Ti radi svoje, a za mene ne mari.

99

Mihrimah se slatko nasmijala, otkrivši čemu je komora služila, i pristala je igrati igru u kojoj se pobjednik još ne može vidjeti.

Riječi, koje su ionako trebale oživiti sliku, ustupile su mje­sto slikama uživo, tako dojmljivo da su riječi kao popratni tumač bile nepotrebne.

Dočekivala bi ga na vratima spavaonice sklopljenih ruku na prsima i ponizno se naklonila. Uzela bi mu lijevi dlan, poljubila ga i zadržala u svojim rukama. Glavu bi prikloni­la njegovu ramenu i kosa bi joj dodirnula njegovu bradu. Ne podižući pogleda do Rustemova lica, vodila ga je korak po korak prema komorici i govorila što bi novo željela imati, kakvu haljinu, koje prstenje i ogrlice, koja lovišta i vinogra­de, koji dvorac i kuću u gradu. On je uzdisao: “Teško, kćeri, teško.” A ona je nastavljala zahtijevati sad jedno, sad drugo, uporno, iz dana u dan, dok ne bi dobila. Kad bi dobila jed­no, izabrala bi nešto drugo i nastavljala zahtijevati istom že­stinom.

Postala je najbogatija žena u državi, vojske i brodovlje mo­gla je sama opremati.

Sulejman je bio zadovoljan svojim zetom o kojem je Mih­rimah govorila baš ono što je on htio, da je, doduše, ne usre­ćuje ljubavlju, ali je usrećuje bogatstvom.

Rustemu nije bilo lako zasititi pohlepu svoje žene, jer po­suda u koju je darove bacao nije imala dna. A je li mu bilo teško darove pribavljati? Darovi nisu bili sitnice koje možeš na bazaru kupiti, sve su to bili dijelovi ili cijela imanja nekog čovjeka koji su ga činili onim što je bio. Od Mihrimahine že­lje do Rustemova ispunjenja zbivala se krvava drama. U njoj se dotadašnji vlasnik dijelio od svog imutka i od sebe sama. U svakom slučaju, Rustem se znao javno oprati: zar on sve to što uzima od neposlušnih izdajica, nevjernika, smutljiva­ca i siledžija, ne poklanja carevoj kćeri?

Da nađe svakoj želji, svakoj namjeri i hiru štit javne kori­sti, u tome nije imao premca. Svaki je njegov korak bio poti­

100

caj za širenje kuće Božje i moći carskog veličanstva. Nikada iza toga velikog plašta nisi mogao vidjeti njegovo kopito. A što su neki to kopito slutili, a neki i iskusili kako gazi, mala korist: vidovnjake mnogi drže suludima, a pogaženima se ne vjeruje kad šire grdobe o svojim tlačiteljima. Njegove ob­mane nisu bile mudro smišljene, njihova snaga nije ležala u proumljenoj dorađenosti, nego u nasilništvu što ga je posje­dovao njihov tvorac: tako je, a ako ti kažeš da nije tako, sa­mim tim što se usuđuješ to reći, zaslužio si štrik oko vrata.

Niti je vjerovao u svetost Sulejmanove ličnosti, niti u nje­govu bogougodnu misiju. Preveden u dvadesetoj godini s kršćanstva na islam, bio je zreo da shvati i što napušta i što prihvaća. Moćnik koji ne vjeruje u vjeru što je zastupa po­staje neusporedivo uspješniji od onih koji su lakovjerni pa vjeruju. Jer vidi stvari u pravom svjetlu: da svetog vladanja nema, da se svako uspješno vladanje može posvetiti, pa ma što sadržavalo.

Cim bi ušao u njenu sobu, od mrgodna, nabusita i cinična čovjeka preobraćao bi se u mekoputna šeprtlju. Takvog je bilo lako stisnuti i iscijediti. Ali, Mihrimah nije mogla shva­titi kako taj otromboljeni, mlohavi i rastreseni čovjek iz ko­more izlazi i pokrpan, i uznosit, i svjež, takav da iz tih stopa može stupiti na divan i nastaviti vijećanje o državnim poslo­vima. Ona se pred njim svlačila, misleći da će ga piće, popi­jeno očima i ušima, trovati i otrovati, a on je njenu sobu na­puštao osvježen i razdragan. Premda je svaku predstavu za­počinjala s vrućom željom da se pokaže i iskaže, njemu i svi­ma oko nje, završavala bi je ojađena, s nerazumljivim osje­ćanjem da je pokradena i ponižena. Samo je trebalo da vidi njega uspravljena i prezadovoljna, pa da u njoj bukne mrž­nja na tog čovjeka koji ničim ne može platiti ono što uzima.

I kad se jednog dana među njima procijepi jama, tu će se procijepiti.

101

3.

Kad mu stražar iz predvraća kolibe dojavi da je Rustem odgegao sultanu, i Ahmed, drugi vezir, odlaže knjigu, oblači svečano ruho i odlazi. Na vratima udahne svježeg zraka i protegne ruke utrnjene dok je, leškareći, čitao knjigu, osvr­ne se lijevo-desno po oblačnom nebu nad sobom i pogled zaustavi na brani iznad nastambe. Još prilikom dolaska iz­razio je pred Sulejmanom bojazan da bi Sinanova ustava u slučaju proloma oblaka mogla biti preniska da svu vodu od­bije, ili preslaba da odoli vodenom udaru. Izvrgavajući, po svom običaju, sprdnji mane svojih doglavnika, Sulejman ga otada pri svakom susretu ne prestaje pitati hoće li ih potok otplaviti.

— Uzdam se u Boga da neće — odgovarao je Ahmed. On je dobro znao da ga Sulejman ne drži za kukavicu, pa se nije brinuo što ga sultan zadirkuje. Ahmed je bio samo oprezan, nalik na zmiju kad se u bijegu nađe pred zidom s mnogo ru­pa. Prije nego što će se u jednu zavući, izvije glavu i propne tijelo, pa nam se čini da ne zna kuda će, ali kad je rupu iza­brala, kroz nju će se sigurno i provući.

Ahmed je potjecao od mnogobrojne stočarske obitelji iz okolice Elbasana. Za razliku od drugih, koji su prešutkivali svoj narod i obitelj, on je bez vidljivog ponosa ali i bez stida isticao da je Arbanas i rado je govorio o svom djetinjstvu u elbasanskim brdima. Njegovi podređeni, što je bila velika rijetkost, slagali su se da je Ahmed-paša mio i plemenit čov­jek. Taj nije naređivao kad bi naređivao, taj je molio, i nisu ga mogli ne poslušati, izgarali su od želje da naredbu ispu­ne. Taj čovjek u razgovoru nije ni vikao ni govorio punim glasom, tek bi šaptao, pa sve kao da nešto propitkuje. Ali su i šapat i mnogobrojne dvojnosti u njegovim zapovijedima bili neusporedivo jasniji od gromoglasnih naredaba, jer su podređenog silile da promisli o stvari i da postane sudionik zamisli koju će sam ostvariti, pa bi mu se, na kraju, činilo da

102

je to što mu paša reče šaptom izišlo na vidjelo iz njegove vlastite glave.

Nasuprot navici svojih zemljaka da na javnim mjestima nosaju smrknuta lica i govore samo strogo službene rečeni­ce, a privatno se ponašaju kojekako, često i da se krevelje kao pehlivani, Ahmed je u svim prilikama imao prijatno li­ce, ni odveć veselo ni odveć tužno, uvijek blizu i jednom i drugom, stalno, a ipak podložno i najmanjoj promjeni nje­gova osjećanja.

Volio je sve što je lijepo: lijepe stvari, lijepe predjele, a naj­više lijepe žene i lijepe knjige. Ne samo da je lijepo znao uži­vati, takvih je popriličan broj, nego je o lijepom znao i lije­po razgovarati. Osobito o pročitanim knjigama i ženama koje je imao sreću dobiti. Možda i zato što je uživanje tih dviju stvari tijesno vezano s doživljajem lijepog, i stoga što su ljudi, ma koje dobi bili, o tim stvarima uvijek voljni slu­šati priče, ne znam kako duge bile i ne znam koliko malo novoga donosile.

Od ženske ljepote isticao je samo ono što se na ženi vidi kad se pojavljuje naga. Ono što je čini čeljadetom dok hoda i govori, nije bilo predmet njegova zanimanja. Ljepota žene njemu je bila sva u tijelu i umijeću toga tijela da odsvira lju­bavni izazov i obavi podavanje. Sve ostalo ljepoti samo sme­ta. Govorio je da se ženi dar nikada ne predaje dok je obuče­na, tada dara nije dostojna. Narukvice i prstenje, dijademe i naušnice poklanjao bi im dok su pred njim stajale gole. Oso­bito je, kaže, uživao kad bi im oko vrata stavljao ogrlice koje su se nizale preko grudi.

Priznajući samo golo tijelo kao izvor lijepoga, njegovi su sudovi o tome što je više a što manje lijepo, potjecali od onog što oči vide, prsti napipaju, a koža dodirne. Uvijek ih je izricao u nekakvu oporbenu obliku, kao: svi misle da je onako, ja znam da nije, nego je ovako kao što ja kažem. Pa je govorio da svi misle da je žena tvrdih grudi velika poslas­tica; nije istina, senzualnije su mekane sise, one što se malo

103

spuste kad žena stoji nauzgor i razliku kad leži nauznak, takve se grudi pod prstima podaju, pune su ih šake, svaki ih zglob ćuti.

Nabijene mesom, crnoputne djevojke iz Anadolije, za koje su se sladokusci otimali, njemu su bile roba male vrijednos­ti. Volio je bjeloputne vitke žene. Kao uzor ljepote isticao je neku Njemicu na koju je, kao i na sve ostale, slučajno nai­šao. Na skeli preko Tise susreo je nekog Zidova iz Jedrena, trgovca robljem, koji je gonio karavanu od trideset snažnih mula. Na svakoj su bila po dva koša, a u košu čeljade. Reče da je roblje kupio u Budimu, jeftino, a prodavat će ga u Ca­rigradu, skuplje, bude li se dalo. Bilo je ljeto, ono teško pa­nonsko, puno znoja, sunca i prašine, a trgovac je sve koševe prekrio crnim suknom, da lica ženama ne pocrne. Jer, ne budu li im lica imala blijedu mliječnu boju, cijena će im na stambolskoj tržnici biti upola manja. Ahmed privoli trgov­ca da mu odgrne koš po koš, pa ako se nađe roba za njega, neće platiti manje nego oni u Stambolu. I kupio je jednu. E, to je bilo žensko! Dvije godine sladila mu je teško ratovanje u blatnjavoj ugarskoj zemlji.

Govorio bi o njoj dugo i sjetno, doduše, ponavljao se, ali bi se u pripovijedanju uvijek našlo nešto novo, čega se u tom trenutku prisjetio. A sjećanje mu je bilo turobno kao da se to o čemu govori dogodilo prije stotinu godina, a ne prije koju godinu. Uzdahnuo bi: “Nikada toga više”, premda je bilo jasno da ta žena, za koju godinu starija, svakako mlađa od dvadeset i pet, još uvijek negdje živi. Nije bila samo pu­našna, a bila je, nego je bila i meka. Kao da si silazio u neku toplu, paperjem ispunjenu dolinu. A bila je vruća, zar vruća od dviju drugih žena. I dah kojim bi ga zadahnjivala, i usta kojima ga je doticala, sve je žeglo. Nikada toga više! Kakva šteta što je Njemica potkraj druge godine zatrudnjela!

I tu bi Ahmedova pripovijest o svakoj ženi završavala. On dalje s njom u život nije htio ići, pa nije ni pripovijesti o tom životu moglo biti. Kad sam osjeti da joj u maternici dijete

104

raste, ili mu to ona kaže, u njemu nagon odmah splasne, a žena gubi toliko hvaljenu ljepotu i toplinu. Ona će uskoro svoje sise davati drugome, a ne samo njemu, kao do sada, stajat će nagnuta nad tim djetetom kao što se naginjala nad njega. I odgurnuo bi jadnu ženu ljutito i žestoko u harem, u roblje, bilo kamo, ne hajući odviše ili nikako ni za nju ni za njen porod. On bi ostajao kukajući nad nesretnom sudbi­nom svojom što mu svaka žena kad-tad mora zanijeti.

Ahmed nije shvaćao da ženska ljepota ima svrhu, možda neugodnu, ali sasvim vidljivu: primamiti da je uzmemo i uništimo u onome što potom slijedi. Ili je odbojnost prema rodiljama kod tog arbanaškog čobanina potjecala iz onog čega nikada neće postati svjestan. Naime, bio je prvo dijete u majke koja je za trinaest godina braka izrodila četrnaesto- ro djece, pa njega dragovoljno, da ih bude u kući manje, da­la u adžemi odžak.

I dok kod žena nije mogao naći ljepotu trajnu i ljepotu bez svrhe, ljepotu bez vidljivog smisla, koja vječno traje, našao ju je u književnosti. U svojoj kući posjedovao je bogatu bi­blioteku, sve knjige koje je sam pokupovao ili su mu ih dru­gi darivali, znajući za njegovu strast. Svesci ukusno uvezani, srebrom okovanih uglova i hrbata, pozlaćenih naslova na kožnim ovicima. Kad bi mu na bilo koji način došla u ruke knjiga pohabanih korica i starih listova, pa lijepa ne bi bila ni kad bi je dao ponovo ukoričiti, ustupao bi je drugome, ma koliko njen sadržaj bio značajan.

I kad je ratovao oko Temišvara s luđačkim zapovjednikom erdeljske vojske Stjepanom Lošoncijem, Ahmed je časove odmora sladio pogledom na Njemicu i čitanjem svojih knji­ga. Nosala su ih dva čovjeka u dva denjka od nepromočiva šatorskog platna. On ih je nazivao “devama”, misleći pri tom na deve koje na začelju turske ordije nose Kur’an.

“Deve” su odlučivale koju će knjigu kojega dana Ahmed imati u rukama. Baš tako: imati u rukama. Ni kad je bio kod kuće i imao vremena knjigu čitati od početka do kraja,

105

Ahmed ni jednu nije čitao s početka, niti je završavao čita­nje na posljednjoj stranici. Pa su “deve” međusobno govorile: “Koju ćemo knjigu večeras paši dati za brz san?” Njima se činilo da on knjigu, jer je čita pred san, uzima u ruke samo zato da lakše zaspi. Svoj su posao držali ravnim kuharovom: i oni brigu brinu o zdravlju vojskovođina tijela.

Ipak su “deve” pretjerale. Ahmed nije knjigu samo držao u rukama, on je i čitao, nakratko, sad ovdje sad ondje, ako su bile jedna cjelina, ili jedno pa drugo, ako su sastavljene od dijelova. Tako je saznavao što u njima piše, ali nikada ne bi obujmio cijeli sadržaj ni dosegao cilj za kojim pisac teži. Njemu književnost, bez obzira o čemu govorila, nema druge svrhe osim stilističkih ljepota. Kad je tako, knjigu je najbo­lje čitati prebirući sad ovo sad ono, i ne čitati uvijek istu nego svakog dana drugu, na obred, kao žene što se uzimaju. Pa to i jest isto: knjige su zbog lijepog uveza, a žene zbog lije­pog tijela. Niti ćeš knjigu čitajući iščitati, niti ćeš ženu lju­beći izljubiti. Sto onda lipsavati od korica do korica, i što da se uz jedno žensko vežeš!

— Ne čitaj previše, Ahmede! — govorio mu je Sulejman. — Dželaludin Rumi bio je velik mistik i pjesnik, a ipak je tvr­dio da pametni ljudi ne čitaju mnogo knjiga. One im više pameti oduzmu nego dadnu.

— Ne čitam mnogo, presvijetli - odgovarao bi.— Znam ja kako ti čitaš, ali i to što čitaš ne valja, mlohavi

ti volju. Sve knjige mekšaju volju osim Kurana časnog. Ugledaj se u Rustema. Kad se zaželi čitanja, opali jednu su­ru, i to kraću. Nema što da razmišlja, sve je razmišljeno. Sveti ga ajeti raspaljuju na nova pregnuća, da u život prove­de što je tamo napisano. A ne kao ti, divan pjesama u ruke, pa dimije tamo, bedra ovamo, a mozak postaje smolast i ubuđao.

Zanimljivo je kako se Ahmed čuvao da ga knjige ne smek- šaju. Kazuje da se u knjizi divi samo umijeću pjesnika da se nečemu dosjeti. “Majku mu, kako li mu ovo pade na pa­

106

met!” uzvikivao bi uz štivo o kojem je mislio da krije u sebi osobitu domišljatost. On se tome do sudnjeg dana ne bi do­sjetio. Makar se tu radilo o varci da se domami dragana na ledinu pokraj bunara u Jenišeheru, gdje neće biti na oku strogim roditeljima, ipak je čudno što se pjesnik dosjeti tak­voj prevari. Sad, kad bi se topio od miline zajedno s domiš­ljatim ljubavnikom, kad bi se sladio prizorom kako dragan dragoj svlači šalvare i podiže jelečić, moglo bi se reći da nje­ga pjesma smekšava. Ali on — jok toga!

- E, kad je valjanje na ledini, vjerujem, toga ti i u životu imaš dosta. Kad su slike teške, završeci žalosni, mora da te takve stvari rastužuju.

— Lako se ja od te tuge obranim. Čim mene počne stezati u grlu, ja odmah kažem: mani, nije ovo istina, ovo je pisac izmislio.

Ahmedu je, čini se, nedostajala moć da ono što čita negdje u svom duhu pretvori u sliku istinskog življenja, nimalo rije­dak nedostatak u ljudi na visoku položaju. Ne samo da u štivu nije tražio pouku, nego je vjerovao da pouke u knjiga­ma i nema. Bilo mu je čudno kad razboriti ljudi knjizi pripi­suju nekakvu moč, raduju se kad ih pisci hvale, progone ih kad im se ne svide njihove zamjerke i šale. Zar razborit čov­jek u vragolijama pehlivana može vidjeti štogod dobra ili zla? Isto je i sa književnicima, oni su samo zabavljači i dajmo im slobodu da čine što hoće. I nama će biti zabavnije.

Brzoplet će promatrač reći da je Ahmed jalov čovjek, da su njegovi susreti s književnošću uzaludan posao. Oni bi ga voljeli vidjeti kako pisce dariva i potiče, a od književnosti nešto očekuje i zahtijeva. Kao da bi od takvog bilo više ko­risti! Književnosti će, međutim, čovjek na vlasti najviše do­bra učiniti ako drži ruke podalje od nje, koji niti joj što daje, niti od nje što traži, koji se i sam veseli njenoj plemenitosti, nestašlucima, niskostima i iskonskoj zloći. Ahmed je više dobra učinio književnicima veseleći se kupnji i koričenju nji­hovih knjiga i ne mareći za ono o čemu pišu, nego svi stam-

107

bolski dobročinitelji oko čijih su se nogu kao mačci motali ljudi koje je milostinja obezljudila, a savjeti učinili od njih književne prevrtijivce i neznalice.

Ipak ostaje potpuno neotkriveno tko je bio taj čovjek. Jer, ako o čovjeku i sve znaš, ne znači da ga poznaješ. Čovjek nije samo ono što je on sam, nego i ono što je oko njega bilo i bi­va. Je li Ahmed pust čovjek koji se popeo visoko i, da u oči­ma ljudi ne bi bio protuha i pustahija, odlučio se nečim zaki­titi, a ne možeš to ničim ljepše od ljepotom žena i knjiga, ili je elbasansko čobanče u pustinji življenja našlo dvije pitome oaze, lijepu ženu i lijepu knjigu, pa se u njih sklanja kad pu- šu hladni noćni vjetrovi - gdje je i što je Ahmed, hajde ti, Bože, znaj!

4.

Semsudin Ahmetović, još jedan član otpodnevnih posijela u carskoj kolibi, dolazio je bez ikakva reda, nekad treći, ne­kad prvi, najviše posljednji. Bilo mu je svejedno kamo će ga po rangu svrstati. Da je birao, izabrao bi posljednje mjesto. Nije, ali su na Brušnjaku živjeli ljudi kojima je i te kako do ranga bilo stalo, pa ne bi propuštali priliku kad bi jagmom same sebe mogli unaprijediti. Tako je Ahmetoviću i bez iz­bora ostajalo sigurno posljednje mjesto.

Pa ipak, on je prema Sulejmanu bio najnezavisniji. Svi su oni bili carevi robovi, dignuti iz praha, samo je Semsudin Sulejmanu, ako ne i ravan, bio parnjak: obojica su potjecala od starih obitelji koje su nekada usporedo vladale pojedinim dijelovima Anadolije i međusobno se trvile oko vrhovne vla­sti. Ostali su se Sulejmanu ulizivali, Semsudin mu se samo pokoravao. Bio je zapovjednik vojske anadolskog plemstva i položaj mu je, kao i njima, ovisio o Sulejmanovoj volji. Ali, dok su ga oni dobivali prema sposobnosti i provjerenoj oda­nosti, Ahmetović je za komandanta postavljen i zbog toga i zbog kuće Ahmetovića iz koje je potekao.

108

Koliko god da je za državnu službu bio dužan svome porije­klu, još više mu je dugovao za slojevit i zamršen sastav svoje duše. Upokorenim narodima, obiteljima i pojedinci­ma, koji su dogo mislili na samostalnost i mučili se da je po­stignu, događa se, pošto priznaju poraz i zaištu milost od svojih suparnika, da im se duša umnožava. Jedna je ona pri­jašnja, nutarnja, skrivena od vanjskog svijeta, okrenuta svo­jima i samoj sebi, kad govori - šapće, kad razmišlja - mrzi i tuguje. Druga je namijenjena svijetu i gospodaru, snošlji­va prema svemu i svačemu, nehajna, kad misli — pjeni se od lakoće, kad govori — izvrće na neozbiljnost. A kad udvajanje duše jednom započne u obrambene svrhe, jer je život pun kriza i opasnosti, udvajanje se nastavlja u svakoj novoj nez­godi, sve do onog rasutog stanja duha kad on pliva iznad uobičajenih putanja, neodredljiv, neulovljiv, kad ne znaš je li ono što govori baš ono što bi se imalo reći, ili je jedna od mnogih kulisa iza kojih se neprestance skriva. Takvi se ljudi svugdje pojavljuju, ali ih nigdje nema. Oni imaju dvije stra­ne, kao Mjesec: osvijetljenu, koja se vidi, i tamnu, nevidlji­vu. Tko im samo osvijetljeni dio vidi, očarava ga njihova la­koća i srdačnost. Oni koji znadu za njihovo tamno naličje, gnušaju se nad njihovim kukavičlukom i dvoličnošću. Ne­pristrano gledajući, oni su vrlo mudri. Mudrost im je izoštri­la vještinu da u sebi sjedinjuju dvije suprotnosti: vjerno po- daništvo i nepomirljivo neprijateljstvo.

Sulejman nije bio u zabludi da mu je Ahmetović iskreno odan. Njemu je bilo važno da se Ahmetović drži davnašnjeg dogovora među njihovim obiteljima. Ako se dogovora drže obje strane, mržnja i zavist neće spregu razvrgnuti. One, ako ih je, a ovdje ih je bilo, nalaze druge putove djelovanja. Semsudin nikada neće Sulejmanu odreći poslušnost ni us­kratiti poštovanje, ali će se u sebi radovati svakoj carevoj ne­sreći i nesrećama njegove obitelji. Zeljet će da se guše i po- guše u nesrećama koje su sami sebi skrivili, da ih izjedu bo­lesti, međusobne svađe i nemiri. Samo ponekad, ako na nje­

109

ga nitko posumnjati neće i na način koji sumnju ne dopuš­ta, dosut će soli na otvorenu ranu.

Semsudin je obrazovan čovjek. U astronomiji, pravu, voj­nim vještinama i književnosti bio je kao riba u vodi. Uz to je i sam pisao, pjesme i spise iz vojne struke. Nije to nao­brazba kakvu ostali lovci na Brušnjaku imaju, naobrazba odraslih dječaka, otrgnutih od motike i čobanskog štapa, kojima su glavu punili na silu i na brzinu svakakvim zna­njem na tuđem jeziku, koji su naučeno osjećali kao strano tije­lo, nešto milom a nešto silom uklinjeno u se. Polovicu od njega nisu uopće shvatili, a u onoj drugoj polovici osjećaju se nesigurno. A Semsudin je od malih nogu učen, njegovo je znanje sliveno s njegovim životom. Rustem je o njemu go­vorio:

— Zna čovjek i što drugi ne znaju. Ali, neozbiljan, majku mu! Sto da se on bavi pisanjem pjesama! Samo da je ozbilj­niji, bila bi to čovječina!

— Ti, pašo - uzvraćao mu je Semsudin — kao ne voliš pjes­ništvo! A sviđa ti se ona pjesma o razbludnoj Nami koja je tri noći čekala i zazivala na svoja vruća bedra i meku maho­vinu stidljivog ljepotana Farida, koga je vidjela na Palminoj česmi u Sirazu. Pa, kad ga čežnjom ne dozva, ode i leže mu sama u postelju. Je li, pašo, to ti se sviđa?

— Jest. Ali to je drugo.— Isto je to, pašo, kad ti kažem.Semsudin je bio jedini pjesnik koji se milio Rustemu, ali

ne zbog svojih pjesama nego zbog mnogih znanja kojima je uz to vladao. Za tamnu stranu njegova duha ni Rustem ni ostali nisu znali. Ono što ondje niče i raste daleko je od nji­hovih očiju.

5.

Eunuh Ibrahim nije caru dolazio u posjete kao ostali, nje­gove su prostorije bile odmah do Sulejmanovih, pod istim

110

krovom. Sa sultanom je povazdan bio, od njega se ne bi od­micao ni kad bi mu gosti došli. Tako je odavno, Ibrahim je njegov čuvar, njegovatelj i intimus posebne vrste. Na njega je bilo opasno pogledati krivim okom. Ne zbog Sulejmana, pa on je bio onaj koji bi se nerijetko izderao na njega: “Marš, što se uvijek motaš uokolo!” Ali što je njemu dopuštao, Ibrahim nije dopustio nikome, čak ni onima koje je Sulej- man podbadao da ga uvrijede. Dani će prolaziti i godine će proći, a jednom će, iznenada, koristeći se pogodnim trenut­kom, ta podložina u carevim papučama doći na svoje i na­platiti od dužnika trostruko veći zajam. Vjerojatno je da u trenutku naplate nemilost u koju će dužnik pasti neće biti samo plod Ibrahimovih ogovaranja. Sulejman je bio previše samosvojan i samovoljan čovjek da bi uškopljenik na njega imao tolik utjecaj. Ali ni ono što će o njemu Ibrahim napri- čati, neće imati malu težinu na tezulji Sulejmanove pravde.

Sulejmanovi su ga se posjetioci bojali, zato su ga tetošili i umiljavali mu se. On je uživao u maženju. Nalikovao im je na otrovnog psića koji živi u carevim prostorijama posvuda, na tapetama, pod sjedalom. Zato, pazi, čovječe, kud ulaziš ovamo, ne gacaj svuda i ne naslanjaj se na svašta, mogao bi psića očepiti. Ako ga ugaziš i on krikne, ne boj se, neće te odmah ujesti. Capnut će kad se ne nadaš i kad si najslabiji. Pazi, čovječe, ni Božjeg se gnjeva ne boj toliko koliko gnje­va ljudi sitnih duhom koji su blizu moći. Jer, Boga je teško uvrijediti kad nećeš da ga vrijeđaš, a u njima srdžba bukne i od male pozljede, koja te odaje da ih ne voliš onakve kakvi­ma hoće da budu viđeni.

Nijedan liječnik još ne zna kakvu to etičku vrijednost ima tvar što je sadržavaju čovjekove mošnje, ali i neuku je čov­jeku poznato da oni koji u njima ništa nemaju ili imaju po­nešto neučinkovito, umiju s velikim užitkom obavljati krupne gadosti. Kad si sluga, namijenjeni su ti svakakvi po­slovi, i ružni. Obavljati ih moraš, ali te nitko ne sili da u nji­ma uživaš. Ibrahim ih je s voljom obavljao i sit se nauživao.

111

Trebalo je vidjeti toga čovjeka, dovedena iz Tatar Pazara u njegovoj desetoj godini i odmah uškopljena, trebalo je vid­jeti njegovu vanjštinu pa bi postala razumljiva ona lavina gađenja koju je oko sebe širio, i ono čuđenje zašto baš ovak­va čovjeka Sulejman drži za svoje stalno društvo.

Njegovu visoku stasu nije odgovarala zakržljala glava s upravo dječjim nosom i ušima. Ramena uzana, trbušna šu­pljina raskrošnjena, struka i nema, salo s droba prelilo se na zdjelične kosti proširene kao kod žena, i na kraju duge noge koje su gornji dio tijela uzdigle neprirodno visoko. Kad ho­da, kao da nema kostiju i mišića, kao da su mu noge spuž- vaste pa se trup na njima klati. Takve su mu i ruke, jednako mlohave i kad vise i kad se mašaju za neki predmet.

Ako se starost na licima uškopljenika ne otskuje drukčije nego kod bakovitih ljudi, pedesetu je morao davno navršiti. Imao je bljedunjavu kožu, tanku, iskrižanu sitno narezanim borama. Bore su ga sjekle posvuda i u raznim pravcima, kao u debljih starica. Rijetke duge dlake, najviše sijede, koje bi Ibrahim jednom mjesečno porezao nožicama, još više su na­glašavale ženskost njegova lica.

I sad, kad bi to staričino lice na dječjoj glavi i tijelu viso­ka ali trbušasta čovjeka progovorilo glasićem desetogodiš- njaka iz Tatar Pazara, tko ne poznaje ovu vrstu nesretnika, pomislio bi da je pred njim tvorba neshvatljiva prirodnog hira ili porod tmina s onoga svijeta.

6.

Tako smo opisali sve ljude koji su se okupljali na posijelu u Sulejmanovoj kolibi na potoku Brušnjaku za onih kišnih dana. O čemu su tu razgovarali?

— Mustafa ne ispušta kalem iz ruku — govori Ahmed. Pred polazak u lov dobio sam njegov perzijski rječnik. Najbolji rječnik za koji znam.

— Nema drugog posla - procijedi Sulejman.

112

— Dokon — kaže Rustem, odsječno.Lukavi Mehmed šuti, kao i uvijek kad mu skriveni tokovi

razgovora nisu poznati. Njegovo je načelo: ne sudjeluj u raz­govoru kojim ne možeš vladati; sudjeluješ li, pokušavaš pre­plivati rijeku kojoj suprotne obale ne vidiš.

A uškopljenik Ibrahim šara očicama od jednog do drugo­ga. Njemu je, čini se, sve jasno; ako sluša, ne sluša da bi neš­to novo saznao, nego da prikupi više dokaza za ono što mu je otprije poznato. Tak postaje riznica dragocjenih obavijesti za sve koji njegove usluge očekuju.

— Nemoj tako, vezire — upada Semsudin u razgovor kao put­nik u kola koja kraj njeg prolaze u pravcu kamo on vazdan ide pješice. Ali ne proturječi Sulejmanu nego Rustemu, jer je si­guran da će ga car podržati, iako je maloprije mislio isto što i Rustem, samo da napakosti svom zetu i predsjedniku vlade. — Otkada je bavljenje jezikoslovljem danguba? Budemo li Per- zijance bolje poznavali, lakše ćemo ih pobjeđivati. Zar nam sveta knjiga ne poručuje da upoznamo svoje neprijatelje!

— Rustem misli, ako o književnosti malo zna pa ipak do­bro i korisno živi, da će tako moći i svi ostali. Pojedinac mo­že bez knjige, narod ne može. Čuješ li, dokoni Rusteme? — smije se Sulejman.

— Velikog sina ima vaše veličanstvo — veze Semsudin Ah- metović verbalnu čipku kojoj samo on zna namjenu. — Sja­jan je kao najsjajnija zvijezda, među mudrima i hrabrima nema mu ravna, a ljepotom je i mladi Mjesec nadvisio. Ja ponešto povijesti znam, naše i okolnih naroda, pa mogu reći da svjetlijeg lika nije bilo u posljednjih dvije stotine godina. Bog se smilovao na našeg cara i na plemenitu kuću Osma- novu, poslavši im to dijete. Narod ga voli zbog dobrote, mi­losrđa i njegova uvijek nasmijanog lica, a mudri ljudi svih struka, književnici, graditelji, pomorci, zvjezdoznanci i zem- ljopisci zbog njegova obrazovanja. On je s perzijskoga pre­veo Hafiza, Sadija, Rumija, čitko i zvonko kao što ih još nit­ko ne prevede. A Mustaflni komentari o njihovim radovima

113

obuhvaćaju sve što se do sada o njihovim djelima napisalo. Danas nema čovjeka koji ne zna za književno ime MUHLISI (Iskreni) kome je Mustafa udahnuo dušu i proširio slavu. Bog je tvoju vladavinu, moj padiša, okrunio svakom ljepo­tom i blagostanjem, pa ti i nasljednika dade kakvoga niko­me do sada nije dao. Kad te Bog pozove u svoje vrtove, mo­ći ćeš poći smiren, jer znaš da ono što si za Božju slavu uči­nio na ovoj zemlji ostaje u čvrstim rukama. Stara je istina da nam Bog svoju naklonost iskazuje valjanim porodom.

Semsudin je znao i duže i ljepše kititi. Svaki bi put govo­rio o istoj stvari, o princu Mustafi, iste stvari, samo ih je drukčijim redom redao, jedanput naglašavao jedno, drugi put drugo, ponešto bi i novo dodao, pa se njegova besjeda o prijestolonasljedniku činila uvijek nova i iskreno nadahnuta. Ono što je maloprije rekao, drugi bi put bilo rečeno ovako:

— Moj padiša, svijet je zavidan tvojoj veličini i sjaju. Zloba ne čeka drugo nego da joj sudbina tvojom nesrećom zajazi gladna usta. Na svemu su ti zavidni, ali na sinu najviše. Oni znadu da će on, kad njegova oca Svemogući pozove u bla­ženstvo, sačuvati i proširiti očevo bogougodno djelo, pros­tranu kuću islama u koju su uprte oči pravovjernih cijeloga svijeta. Mladost si svoju utrudio ratujući na putu Božjem, proširio si kuću Božju od Inda i Sinda do planine Kefa na kraju svijeta, a Bog te nadario nasljednikom koji će zemalj­sko i prolazno učiniti trajnim. Kako da ti ne zavide!

Tako bi Semsudin govorio o ljepoti i slavi, o knjigama, o sretnom ocu, o daru Božjem, o zavidljivcima, o brizi staraca i, tako, redom. Doista, govorio je samo o Mustafi. Umio je istaknuti u prvi plan sad ovo, sad ono, i nisu mu mogli reći da prestane trubiti u isti rog, jer, Bože moj, odgovorio bi im začuđeni Ahmetović, on samo na Mustafinu primjeru, za bolji ne zna, pokazuje kako to općenito stoji s Božjom mi- lošću, ljudskom zlobom, dobrim knjigama i ostalom.

Sulejman je šutio i slušao, nijednom Semsudina nije preki­nuo u po riječi. Na riječ nasljednik preko lica bi mu preletje­

114

la sjenka. Poslije toga trzaja slušao bi strpljivo sve što Ah- metović kazuje.

Rustem je kunjao poput žene koja prstima prebire kruni­cu, a usnama žvače bezglasnu molitvu. Mehmed je po svom običaju pratio kamo što ide i otkuda je došlo. Uškopljenik se gradio kao da ga više zanima žubor potočića ispred Sulej- manova sjedala od ovoga što Ahmetović mudroslovi. Samo je Ahmed stalno pokušavao nešto reći, ali čim on zausti, Sem- sudin to isto odmah kaže, pa Ahmed samo gestama i mi­mikom odobrava Semsudinu svaku riječ i rečenicu, iskreno kao što i osjeća, priprosto kakav doista i jest, bez sjenke skri­venih namjera kojih je govornikova duša puna.

I onda, kad bi Semsudin završio, nastao bi dugotrajan ta­jac. Nije imao tko nastaviti razgovor onako oduševljeno. Rustem nije znao, niti bi htio govoriti da zna, dokle god Su- lejman onako zagonetno šuti. Mehmed je bio rječit, ali zanije­mi kad mu sve nije čisto. Ibrahimova je dužnost bila da sluša. Ahmed je htio nešto reći, ali je njegov polet lomio kri­la, jer mu ne bi “palo na pamet” kako da iskaže svoje osje­ćanje i svoju misao. U tišini čulo bi se Ahmeda:

— Jest, vjere mi! Tako je! Od riječi do riječi. Svaka ti se po­zlatila, Semsudine!

Straha od preduge šutnje Sulejmanove oslobađao ih je sam Sulejman šaljivim tonom svojih riječi i po nekom doskoči­com, poslovicom ili pošalicom, kojima ga je izobilno nauči­la Rokselana.

— Vjerujem ti, Semsudine! Dosad je Božja milost bila nad nama, ali su ispred nas još mnogi dani putovanja. A poslovi­ca kaže: “Hvali devu kad u Siraz dođe.”

Jednog dana Ahmed predloži (napokon da i njemu nešto “pane na pamet”) da se pročita jedan Mustafin komentar.

— Ako naš svijetli car dopušta. Ja kod sebe imam Musta- flnu knjigu Rasadnik plemenitih vještina. Mogli bismo nešto iz nje pročitati.

-Je li dugo? — pita Sulejman.

115

— Nije — odgovara Šemsudin, a Ahmed za njim potvrđu­je:

— E nije! Nije dugo vama dvojici, ali je dugo Rustemu.— Hoćeš li moći izdržati, Rusteme? — pita ga Ahmed.— Samo vi čitajte. Izdržat ću.— Hoće jer je od mog sina — dodaje Sulejman u smijehu.Izbor štiva zapade Semsudina. On reče da su svi Mustafi-

ni komentari lijepi i da mu nije lako izabrati najboljega. Kad Ahmeda nagovoriše da čita, jer je u njega dubok i mekan glas, a Sulejman se namjesti da bolje čuje, otpoče ...

7.

PRIČA 0 VLADARU ŽITNOG POLJA

... U Korintu postao diktatorom Perijandor. Šest je godina bio u službi Spartanaca, posto je, poslije bijega r Korinta gdje je ubio bratučeda sto mu preote lijepu prostitutku Klitu, jedino kod njih, kao pribjegar, našao utočište. Spartanci ga davali svakome iz Korin­ta, ako je bio voljan boriti se protiv demokrata koji su se u gradu na prevlaci dograbili vlasti i bili skloniji Ateni negoli Sparti, premda su kao Dorani uz Spartu zbog krvi morali pristajati.

Kad su se oligarsi u Korintu podijelili na dvije skupine, jednu naklonjenu diktaturi i drugu većoj slobodi puka, Spartanci pošalju Perijandora da se umiješa i pridobije za sebe oligarhe, kojima je milo ograničavati prava drugima a proširivati svoja. Cim ih pri­dobije, neka javi ugovoreni dan prevrata i Spartanci će mu poslati potrebne vojnike.

Perijandoru je tako dobro išlo od ruke da je u svega tri mjesečeve mijene pridobio za sebe četiri petine oligarha. Ona preostala peti­na, kad vidje da su protivnici dovoljno snažni i da više prebjega iz suprotstavljenog tabora ne trebaju, već su im potrebni žrtveni jarci nad kojima će proslaviti pobjedu i zagroziti se postojećim i mogućim protivnicima - na vrijeme se skloniše. Perijandor uze vlast bez po­moći svojih nalogodavaca.

116

Spartancima se zahvali i ne primi od njih nikakve pomoći, da se ne bi obvezao i doveo ih u kušnju da ga se, dok je još labav, oslobo­de, služeći se optužbom za ubojstvo rođaka. Što im ne bi bilo teško sve dok slava i mać ne učine zločin zastarjelim. Osloni se na oligar- he koji su zahtijevali njegovu čvrstu ruku, da im ona osigura bo­gatstvo i moć. Ne za mjesec dana, nego dugotrajno. Budući da su oligarsi tek imali iskušati da li ovaj spartanski štićenik zavređuje toliko ovlasti i hoće li ih znati upotrijebiti u svoju i njihovu korist, trajnost saveza između njih i Perijandora bila je zavisna od rezul­tata koje će pokazati vrijeme provjeravanja. Ako Sparta hoće Peri­jandora, neka joj za sada bude. Ali, ne bude li Perijandor valjao, pristat će Sparta na svakoga, samo neka u Korintu opstane dikta­tura.

Za sudionike u igri iznenađenje je bilo u tome što je Perijandor ubrzo počeo pokazivati da ne želi igrati onako kako se onima oko njega, bili iz Korinta ili iz Sparte, bude sviđalo. Igrat će po nji­hovoj svirci samo onoliko koliko ta svirka bude ugađala njegovu učvršćivanju na vladarskoj stolici. Odlučan da izigra svoje poma­gače i uzdigne se nad njih, primora ih da u njemu ne gledaju svoju igračku, nego onoga koji im sudbinu kroji, on još uvijek nije znao kojim sredstvima da postigne potpuno samovlašće.

Tko da mu dade savjet?Od onih što su u Korintu savjete davali, ljudi cijenjenih više po

pameti negoli po čvrstoj volji i djelotvornosti, čulo se da diktatura ne odgovara gradu trgovaca i brodara, jer će prouzročiti sukobe na više strana. Prvi će izbiti između naroda i vlastodržaca, a drugi između onih koji j njim žele vlast dijeliti, jer diktatorsku palicu nikad ne drže više od dvije ruke jednog čovjeka. Posluša li njih, Pe- rijandoru preostaje ili da odmah bježi ili da čeka presudu za uboj­stvo. Svakojako, njegov će izlet u vrhove svršiti padom u nizinu.

On se poče raspitivati tko je izvan Korinta toliko pametan i us­pješan vladar da bi ga mogao svjetovati kako će grad držati u po­kornosti. Neki su mu hvalili Trazibula, samodršca u Miletu. Ima mir u zemlji kakav nijedna zemlja nema, a vlast u ruci kakvu još nitko nije vidio u rukama jednog čovjeka. Ako itko, onda on! Po­

ni

slat će mu darove po izaslaniku i zamoliti ga da mu oda tajnu us­pješnog vladanja.

I lađa s poslanikom otplovi Trazibulu u Milet.Kad se izaslanik vratio, izvijesti da ga je vladar Mileta lijepo

primio, ali nikakav savjet nije dao. Svaki put kad bi ga zaskočio pitanjem kako ga Perijandor moli da mu prenese svoja iskustva o uspješnom vladanju državom, uzdigao bi ramena i obrve, malo bi se kao zamislio i odmah zatim, ne odgovorivši, nastavljao razgovor ondje gdje je stao, ako je bio pitanjem presječen u nedovršenoj besje­di. Ili bi prelazio na novu temu, bez veze s poslanikovim pitanjem, ako je bio zaskočen neugodnom radoznalošću iz Korinta, kad je ra­zgovor o jednoj stvari bio završen. Trazibul savjeta ili ne da ili ga ne zna.

Perijandoru se učinilo čudnim što jedan vladar drugome ne bi htio dati savjeta kad mu se kaže da je baš njegovo vladanje uzori­to, da ga želi oponašati i postići istovjetno savršenstvo. Nema vla­dara koji će ostati nesmiljen pred takvom kušnjom, koji će odbiti da proda svoju pamet inozemstvu. To više ako je samodržac koga pred demokracijom najedaju boljke i prigovori da guši ljudske slobode. Kad je takvome pružena mogućnost da stječe pristaše, taj neće odbiti pruženu ruku. A Trazibul ostaje uzdržan!

Zašto nije dao savjeta, zašto nije po Joniji razglasio da k njemu hodočaste po upute o vladanju čak iz Korinta dok ga njegovi malo­azijski susjedi kleveću? Zašto na bogate darove nije uzvratio ni sa­vjetima ni predmetima?

I Perijandor posumnja u svog izaslanika. Bio je, istina, njegov provjeren čovjek još iz prvih dana službe pod Spartancima, ali je od Trazibula mogao dobiti savršene upute i poželjeti da ih sam u svoju korist primijeni. Tvrdi da savjeta nije dobio, a odlaže izdaju dok ne budu za udar obavljene pripreme. Zato je sumnjičavi Perijan­dor odlučio svoga novog protivnika provjeriti do izluđenja.

Mračna sijela ove dvojice otezala su se unedogled. Izaslanik je tko zna po koji put pripovijedao svaku pojedinost putovanja u Mi­let. Od trenutka kad je stupio nogom na lađu i pošao u izaslanstvo, do trenutka kad je, na povratku, s te iste lađe ponovo ugazio ko-

118

rintsku zemlju. Sve što je vidio da Trazibul radi i što gaje čuo da govori, Perijandor je zahtijevao još i još: što je bilo ovdje, što ondje, kako te uvodio u dvorac, što ti je rekao u vrtu, na što je u tom trenutku gledao. Uzalud! Opsjednuti mišlju da je Trazibul morao poslati poruku, ali je njih dvojica ne znaju otkriti, obojica su se mučila oko pitanja gdje bi mogla biti. Negdje u tajnim znakovima na zidovima palače, u glasovima što su dolazili iz nepoznatih izvo­ra? Sumnjičenja jednog i izljevi iskrenosti drugoga, obojicu je do­velo u neku vrstu ludila.

Poslanik je pripovijedao o ručkovima, o šetnji vrtom i poljem, o vožnji lađom i gozbi pokraj vrela Tripama. Poruke nigdje. Kad god bi u Trazibula zaprosio vladarsko umijeće, samodržac Mileta progovorio bi o desetoj stvari. E, baš to deseto, to izvlači van! Ali se siromah izaslanik baš toga desetog nije sjećao. Tričarije! Proklet­stvo, lomi prste Perijandor, to si morao upamtiti, u te su tričarije umotane tajne koje će ih izvesti iz mahnitosti. Ili će poruku prona­ći u onome što je iz Jonije doneseno, ili će jedan drugoga ubiti: Peri­jandor da se oslobodi onoga u koga sumnja, izaslanik da se otrese diktatora pomahnitalog od sumnjičenja.

Kad bi ostao nasamo, poput brižljiva istraživača, svaku je isko­pinu razvrstavao, ulomak do ulomka, stvarčicu do stvarčice. Na­prezao se sastavljajući sliku iz koje će zaiskriti poruka. Uzalud, nije se dala izmusti ni kaplja žuđenog napitka. Bit će, dosjećao se Perijandor, da poruka, kad je u sliku i sastavim, neće biti prepo­znatljiva na prvi pogled. Dok ne dođe do jezgra, morat će s nje Iju- štiti zavoj po zavoj. Trazibul nije tvrdokoran samodržac koji ne bi drugima pomogao, ali ni neoprezno blebetalo koje će svačijim iza­slanicima dijeliti šakom i kapom dragocjenosti koje su ga održale na vlasti. Nije vladarska vještina bilo kakva drangulija!

Najednom, kao daje čuo kako mu Trazibul u ganutljivom povje­renju šapće:

Dat ću ti, Perijandore, samo poticaj za razmišljanje. Pouku ti sam razradi ako možeš; ako ne možeš, nisi dostojan ni da vladaš. Sto god nađeš da sam ti poručio, bit će ne samo tvoje vlasništvo nego i tvoj pronalazak. Tek kad pouku na takav način stekneš, znat ćeš

119

kako je opasno s njom izlaziti na trgove. Kad sam pronađeš što sam ti poručio, nikada i nikome nećeš kazati što sam ti svjetovao. A ne­ćeš ni moći, jer pouku izrečenu riječima od mene nisi ni dobio. Sve što je među nama bilo, tajni je dosluh dvaju duhova zaokupljenih istim namjerama i sukobljenih s istim protivnicima.

Tu smo: posjet žitnom polju!Odvođenje gosta u polje malo je čudno i kad je to polje uz sam

Trazibulov dvorac. Nije zazorno voditi gosta u šumu, na pjeskovi- ta žala, na vrhove planina i tu im priređivati ručkove, ali ga vodi­ti žitnim poljem, uskim gribljama, po vlažnoj zemlji, može samo neuravnotežen domaćin. A tek što je Trazibul radio na šetnji!

U šetnju su pošli udvoje. Izaslanik je iskoristio priliku i rekao, zagledavši se u oblačno nebo, da sutra mora natrag u Korint, ma­kar i neobavljena posla. Posljednji put moli Trazibula da mu dade ono po što je došao. Trazibul odmahnu rukom i zatrese se od smije­ha.

Kad ga je smijeh prošao, naglo i bez vidljiva razloga, kao što ga je bio i obuzeo, reče izaslaniku da krenu. Sam zakorača žešće nego je do tada išao. Kao da u bojnom redu nasrće na neprijatelja. Gri- blja je bila i neravna i blatnjava. Činilo se da Trazibul iz obijesti izvodi vragolije pred svojim gostom, da ovaj može pripovijedati u Korintu kakva je bezbrižna momčina taj Trazibul Milećanin. Iz­vukao je mač i zamahnuo, slijeva pa zdesna. Oponaša borca, mislio je izaslanik koji je slijedio Trazibula i pri prvim zamasima oružja vjerovao da zamahuje nasumce i siječe samo zrak. Ubrzo je zapazio da Trazibul mačem ne mlatara. Meta su mu klasovi ječma koji strše iznad ostalih, ponekad za cijeli pedalj, oni klasovi koji su, zah­valjujući bogzna kakvoj snazi, uspjeli izrasti veći od svoje mno­gobrojne subraće, oni koji su se uzdigli iznad većini zadane visine.

Kad bi mač pogodio žitnu stabljiku po goloj slamčici, odmah is­pod klasa, stabljika bi jedva zadrhtala, jer je oštrica bila oštra, a udarac žestok. Ako bi se dogodilo pa mač ne bi isprve klas posjekao (umjesto da vrcne, on bi se skljunio i ostao visiti na neprekinutim nitima), Trazibul ga ne bi ponovo udarao. Dovoljno mu je da više ne strši iznad drugih.

120

Izaslanik nije mogao vidjeti kakav je bio izraz Trazibulova lica dok je klasove odsijecao, jer mu je koračao za leđima. Je li ga na­mjerno zaklonio da se ne vidi kakva ga slast ili kakva tjeskoba obuzima kad mač rezne? Je li htio poučiti da se lice u tim trenuci­ma nikome ne pokazuje? Svatko bi na njemu mogao pročitati ono sto bi htio da piše. Sladostrast — oni koji ga ne vole i ništa mu ne odobravaju. Tugu što je prisiljen odsijecati - oni koji ga u svakoj zgodi opravdavaju.

Kad su bili na kraju njive i kad su se okrenuli da pogledaju put i žito kuda su prošli, gost reče domačinu da je takva igra štetna, jer se time upropaštava najbolje zrnje, najrasnije, ono što obnavlja izdržljivost žita. Na to će Trazibul:

— Mala šteta! Ali zato velika ljepota! Pogledaj polje kojim smo prošli: klasovi svi kao jedan. A gledaj onamo gdje mač nije odsije­cao: nered, samo nered!

Žitno polje i Trazibul koji odsijeca klasove zadovoljili su Peri- jandorovu požudu za tajnim vještinama. Naprasno, od gotova lu­đaka, postao je opet zdrav čovjek. Ni tada ni ikada poslije nikome ni slovca ne reče kakve je poruke pročitao iz Trazibulove šetnje po­ljem. Naprotiv, tvrdit će i usmeno i pismeno da se od Trazibula jed­va imalo što naučiti. Sam bi mogao Trazibulu biti učiteljem, da ne­voljnik nije umro.

Sto da se kaže o Perijandorovu vladanju u Korintu po obrascu žitnog polja?

Prvo što učini, pobi jednog za drugim, u razmacima od godinu dana, četiri najviđenija oligarha, optužujući ih da su se osilili i pokušali preuzeti svu vlast. Sva četvorica na suđenju priznadoše svoje raskolničke zablude i svoje licemjerje prema Perijandoru. Sva četvorica umriješe raskajani i oblaćeni, ni kao psi a ni kao ljudi.

Bili su to najmoćniji Perijandorovi suradnici. Ostali iz njegove okoline, ljudi manjeg značaja, proniknuše da se u izdaji pogublje­nih nije radilo o uobičajenom poimanju urote, koliko o posve novom poimanju te vječne pratilice svake vlasti. Urota je ne priznati da je Perijandor daleko iznad sviju, a ostali su, koliko god veliki, ispod njega. Zato se preživjeli sami sniziše. Ako je koji, i nehotice, zna­

121

njem ili cime drugim, stršio iznad ostalih, uvlačio hi glave u se i izravnavao se s onima koji su stajali ispod maca što odozgo fijuče. Njihovo pravilo življenja postade: ne pomaljaj glavu.

Perijandor bi povremeno napuštao krug svojih doglavnika i prošetao se Korintom da vidi kako tu klasovi rastu. Bilo se bojati da previše ne uzbujaju i ne otmu maha, pa ih više neće moći lako sasjeći. Nije mario zbog čega netko naglo raste i nadrašćuje druge, zbog uspješne trgovine i brodarstva, zbog ljepote i pristalosti, zbog knjiga koje je napisao, zbog odvjetničkih i sudačkih govora, zbog pobjeda na sportskim bori­lištima — zbog čega god izrastao, bilo je opasno kad se uzvisi, pa ostale glave gledaju njega, a ne gospodara koji ih šiša u ravan.

Perijandor se, kažu, spasio pred poviješću zato što nije bio okru­tan. Glave je odsijecao samo onima koji se ne bi htjeli pokoriti. Svi­ma ostalima samo bi zabranio da strše. Dopuštao im je po miloj vo­lji da odluče hoće li u Korintu ostati uvrnuti ili će se, uspravljeni, išetati iz Korinta. Šetnju je malo tko prihvaćao, jer je vladalo uvje­renje da se na tim šetnjama vrat lomi, pa krenuo na istok prema Megari i Ateni, ili na jug prema Argosu i Sparti.

Najviše je bilo onih koji su izrasli, ne znajući daje rast kažnjiv. Kad bi vidjeli da se ta nevinost kažnjava, odricali bi se veličine, tražili spas među prosječnim ljudima i životarili, sjekući sami sebi vrhove, i bili su presretni što se mogu kratiti a da im glava ne po­leti. Ili bi se grbili i plazili dugim tijelom po zemlji, kao povijuše.

Ubog život, reći će netko. Pa jest, da što je nego ubog. Ali, bolje i to nego da te reznu po istaknutom dijelu. Od reza je bolje sve osta­lo, čak je bolje i kad su te klali, a nedoklali, kad ti samo skljune glavu, i cijeli preostali život lunjaš oborena klasa.

Nekima je davana mogućnost da svoj pedalj veličine iznad osta­lih pripišu Perijandoru. On ih je nadahnuo, on im je pomagao da se uzdignu nad ostale; slijedeći njegovu živodajnu volju, drže se na zadanoj visini, zato su pred njim bogobojazni, ne misle drukčije ne­go da svaku svoju riječ izvode od njega i poklanjaju njemu. Koji su imali hrabrosti i probavljiv želudac, prihvatili su ponuđeno. Sudeći po tome koliki su se na taj način lišili vlastitog stasa, u Korintu je živio neustrašiv narod probavljivih želudaca.

122

8.

Upravo je Ahmed zaklopio tvrdo ukoričeni svezak Musta- finih komentara, a sluga, kojem je Ibrahim maloprije zvon­cem dojavio čime da ih posluži, donese u mangali raspirenu žeravicu. Prostorija zamirisa onim ugodnim dahom što ga oćutimo kad se vatra nađe u zastuđenim i ovlaženim na­stambama vojnika i lovaca. Pravo reći, nikakve studeni na Brušnjaku nije bilo. Ali Ibrahim, koji se brine o ugodama Sulejmanova tijela, ne dopušta da mu to svemoćno tijelo prije kaže da mu je hladno nego što Ibrahim predvidi da bi mu hladno moglo biti.

Od jutros puše lagan sjeverac. Čini se da je zastoju lova, mlakim kišama i magli došao kraj. Ali je zahladnjelo toliko da su i toplija odjeća i blizina vatre ugodni.

Sulejman se pridiže sa sjedala i ispruži ruke nad mangalo. Struja toplog zraka, a vidjelo se kako teče prema krovištu kolibe, sušila mu je od znoja vlažne i hladne ruke. Trljao je dlanove i mrmljao: “Tako, tako, e pa lijepo, da, dobro je.” Gledao je kroz prozor u prostrano polje po kojem su pasli konji, na kojem su se vidjele u deset redova poredane carske konjušnice i selo Semišče, u kojem je živjela služinčad. Od svega toga nije vidio ništa. Ista ona potreba koja ga je silila da govori, tjerala ga je i da gleda u daljinu, u zabranjena prostranstva gdje je bio samo on sa svojim bremenitim mis­lima.

Kad Semsudin zausti još jedan hvalospjev o Mustafi i već u prvoj rečenici istrese i “nasljednika” i “sretnog oca”, Sulej­man ne otrpi. Pogled mu se odvoji od prozora i krajolika u njemu, pa pade, težak i pun prijetnje, na Semsudinovo čelo. Dlanovi mu se prestadoše trljati i zgrčiše se jedan oko dru­goga. Semsudinov govor izdahnu kao da ga je govornik po­vukao natrag u se. Čekali su u strah što će reći, kad Sulej­man ravnodušno kaza da se magla diže, sutra će osvanuti vedar dan.

123

Razumjeli su da se odsad samo o lovu može govoriti.- Bit će, vjere mi, lova — govori Rustem. — Sjeverac raz-

dražuje divljač.- Bit će ako svi budemo ubijali kao ti — dočeka ga Sulej-

man.— Nisam ovamo došao zečevima dlaku gladiti.Rustem je u lovu pravio pokolj. Nepokretan, sjedio bi na

dobro utvrđenoj čeki. Njegovi hajkači opkolili bi pojedine dijelove lovišta i divljač natjerali u trk ispred njega. On je gađao strijelama, kopljem, odskora i puškom fitiljačom, ba­cao džilit i pravio klaonicu, osobito kad su protrčavali ve­provi i srne koje izbliza nije bilo teško pogoditi. Rustem nije birao trofeje, mesario je sreda, jer ga nisu privlačili ni koža ni lijepi rogovi, nego prizor kad pogođena životinja pada na prednje noge.

— Ti, preuzvišeni, zadnji put nisi ništa ustrijelio. Sto će to reći? — pita Semsudin.

- Moja je čeka prva, je li? Kad bih ja gađao sve što naiđe, što bi ostalo za Rustema?

— Ne misliš mu i sutra sve prepuštati?— Sve osim jednoga.I Sulejman zamahnu kao da baca nož.- Sto ste zinuli? Ne lovim ja ni kao Rustem ni kao vas tro­

jica. Ja izabirem zvjerku koju ću odstrijeliti i čekam dok mi ne dođe pod ruku. U Semišču sam lani vidio jelena s pobije- ljenim vršcima ušiju i bijelim biljegom na plećki. I tada sam ga mogao pogoditi. Pustio sam ga da se šepiri. Sad je moj. Pokazat ću mu tko je gazda u plovdivskoj ravnici.

Nekoliko posljednjih rečenica Sulejman izgovori svadljivo, kao da mu je jelen, što lijep i ponosan pase travu po obronci­ma, neko zlo učinio. Rustem je tu čudnu žučljivost prema blaščetu shvatio kao šalu. Bio je običaj da se Sulejmanovim šalama svi redovito smiju, jer je sultan mislio da je vrlo du­hovit čovjek. Rustem je glasno zagraktao: ljutiti se na jele­na — to mu je kao jako smiješno.

124

Ostali se nisu osmjehnuli, a Rustem i dalje kikoće. Kad ga je bilo dosta, Sulejman će otresito:

— Ne rokći, Rusteme!Rustemu se lice zgrči i ostade nacereno. Tim licem kao da

je pitao Sulejmana: “Zar zbilja ona srdžba na šumskog kopi­tara nije samo šala?”

Dok su svi šutjeli, Ahmed je zamišljao sjenu lijepe životi­nje kako, ne sluteći da je svojom ljepotom izazvala srdžbu moćnog čovjeka, čupka travu po ledini i pomalo se uspinje na pašnjake što stoje pod samim oblacima. Siroti ljepotan!

9.

Sulejman sjedi na ljuljački, sjedalu rijetku u njegovoj kući, koju je nabavio kad se bolest s nožnih i ručnih zglobova pre­selila u zapešća, koljena i ramena, jer su mu liječnici savjeto­vali i jer je i sam osjećao da je bolesnu od kostobolje tegob­no sjediti na dušecima s podvinutim nogama. Dok se ljuljač­ka lagano njiše, Sulejman gleda na prozor zastrt gvozdenom mrežom, s onim strpljenjem i čežnjom u očima što se viđa­ju u teških bolesnika kad prizdravljuju.

Kroz prozor gleda lozovu granu koju su vrtlari, makar je ovo drugi kat, izvili ovamo da je Sulejman može vidjeti kad boluje. Lozovina je potpuno odrvenjela, listovi su široki i grubi, na njima je više žute i crvenkaste boje negoli zelene.

Sulejmanova bolest traje već peti mjesec, s dobrim izgledi­ma da prestane za dva do tri. Još prije mjesec dana kostobo- lja ga je užasno kidala, sad se povlači, ali je njene pomake teško razaznati i od tjedna do tjedna, a kamoli od sata do sa­ta, kao što bi on htio. Kretanje bolesti Sulejman provjerava cijelim svojim bićem. Kad diže ruku, kad stišće šaku i miče zapešćem, kad se prigiba u kukovima i koljenima, nepresta­no osluškuje bolove. Dok čeka ozdravljenje i prati popušta­nje bolesti, Sulejman je zahvalan onima oko sebe, iznad svi­ju svojoj ženi Rokselani koja ga nikada ne ostavlja samog.

125

Na isti način zahvalan je suncu što k njemu poviruje, lozi što pred njegovim očima vene. Obuzimala ga je raznježenost kojoj podlegnu snažni i prijeki ljudi kad im bolest pokaže da su pred smrću slabi i mali.

Rokselana prilazi sultanovoj ljuljački, žurno kao da je pri­mijetila nešto opasno po bolesnika, što treba istog časa sprije­čiti. Kad što? Ona ga moli da podigne leđa, haljetak mu se smaknuo iza pojasa, tu se bijeli donje rublje kroz koje će lako probiti vjetar s otvorenog prozora i bolesniku prodrijeti do koštane srži. Sulejman se ne protivi, ali ne pokazuje da joj je posebno zahvalan. Od jutros ona u brizi pretjeruje, ja­mačno se priprema nešto pitati.

— Jesi li za jednoga? Dobro!On klimnu glavom, stisnu i otvori oči, a oko usana mu za-

dršće smiješak. Jest, uvijek je za ono čime ga je osvojila i os­vježavala godinama.

Alija valjao balvane, jedan se skotrljao nizbrdo, zakačio ga i odsjekao mu obje noge do koljena. Pao je u nesvijest. Liječnici ga zakrpaše. Kad se počeo buditi, trebalo mu je reći kakva mu se nesre­ća dogodila, ali tako da se nesreća prikaže kao udvostručena sreća. Probudio se on, a Mujo će njemu: “Alijo, bolan, sreće tvoje nigdje, vise neće trebati kupovati ni čizme ni opanke, a uvijek si se tužio da na njih mnogo novaca trošiš. ” Malo zastane pa mu saopći i dru­gu radosnu vijest: “E, sretni Alijo, ispunila se želja tvoga života; uvijek si želio da ti je onu stvar imati do koljena, a sad ćeš je imati do zemlje. ”

Sulejman se tiho smije, a Rokselana pravi krugove oko njegova stolca. Mjesec i njegov prsten od izmaglice. Mjesec koji se puni kad ga kostobolja mine, a kvrči kad ga kostobo- lja svlada. I prsten koji svjetlo od Mjeseca prima, koji je više pričin nego tvrda postojeća stvar. Sto li je uvjetovalo stvara­nje te jezgre i tog obruča koji vladaju mnogim sudbinama? Rokselana je imala teže brige nego da očekuje odgovor o

126

razlozima svog uspona od bezimene robinje do svemoćne supruge, danonoćno je brinula ludu brigu da taj što je za­robljen ne primijeti da je opkoljen i ne odluči iz obruča izaći.

— Tebi je najljepše sa mnom. Tko bi o tebi vodio brigu, da mene nije? — govori ona i prekriži ruke kao oni koji poslije zamorna posla uzimaju zaslužen predah. — Nitko! — sama odgovara kao da udara pečat i potpisuje naredbu.

— A tko bi kad si ti sve oko mene rastjerala? - zajedljivo odgovara Sulejman. On ne želi da njegove riječi vrijeđaju i dave, kao što su znale, on hoće da je pecnu.

Rokselanu njegova kiselina ne nagriza. U bolesti je čangri­zav, nakostriješen na nevidljivi svijet i vidljivu okolinu. Mnoge od prijetnji koje u bolesti uputi preko kućnog praga, kad ozdravi, provede. One što ih Rokselani uputi, sve poza­boravlja.

— Sami su te željeli ostaviti. A nije ni čudo. Koliko sam ja propatila što sam s tobom ostala!

Ta žena, što se sada smije muževu prijekoru da je sama iz- vojevala svoju moć nad njim, bila je, istina, slavodobitnik, ali i ruševina žene koja je nekada vodila ljute bitke.

— Nemaš ti za čim žaliti. Ja sam tebe čuvala i sačuvala. Po tvojoj Nurbanu davno bi te raznijeli.

— Sama si ostala i zato da sama donosiš posljednje sudove. Oni su namijenjeni tebi i tvojim potajnim miljenicima, a njih je na stotine. Oni ti duguju svoje položaje i reći će sva­kome da je istina što ti kažeš — neumoljivo istinito odsijeca Sulejman.

— Zar moji miljenici nisu tvoje najbolje sluge? Kad ih bi­ram, biram ih samo zato što će tebe slušati. Onda ti je to ovako: moji su izabranici tvoje najbolje sluge, zato sam ja tvoja providnost — grcala je u samozadovoljstvu Rokselana.

— Jesu, vjerni su mi. Izabireš prave. Da ne izabireš, ne bih ti dao da biraš. Ali, ako ih ti biraš i ti im ocjenjuješ vrijednost u službi i ravnaš njihovom sudbinom, onda se može pitati tko u ovoj državi vlada: ja kome oni služe, ili ti koju slušaju?

127

— Ti, ti! Tko bi drugi? Zar ja? — zabrzala je, pojačavajući smijeh. Njena vještina pretakanja laži u istinu, a istine u laž, graničila je sa čarobnjaštvom.

- Ovom zemljom upravlja moje ime, a ne ja. Sa mnom su davno zagospodarile kostobolja i Rokselana.

On je znao izricati neugodne istine. U tom trenutku nali­kovao je na neobično umna luđaka.

- Zašto bih ja svoga muža razdvajala na ime koje vlada, i tijelo što se boji ljudi i bolesti? Tebe i ime tvoje ja nisam naš­la združene, bili su dalje jedno od drugoga nego što će ikad biti. Sve što sam ja činila, pomagalo je sjedinjenju imena i čovjeka koji ga je nosio. Ja sam tvoj obruč. Bez obruča ti bi se, Sulejman-kane, raspao kao vedro na suncu — reče, sjede i udari u grohotan smijeh.

Rokselani je smijeh bio lijek za svašta, ona se smijehom i nametala i spašavala, sad kad je krezuba suvladarka, i onda kad je strahovima i mrzovoljom izgrizenog Sulejmana učini­la nasrtljivim čovjekom. Od svih žena u njegovu posjedu, a bilo ih je dosta, samo je ona znala upotrijebiti čaroliju zaraz­nog smijeha i priča sa škakljivim sadržajem, smijeha i šala kojih Sulejmanu nikad nije bilo dosta, valjda zato što ih je dozlaboga malo bilo u njemu i njegovu životu.

- Takve kao što si ti rado govore o blagotvornosti svoje prisutnosti u životu muškaraca kojima su se nametnule, a nikad o šteti što su nam je nanijele kad su istisnule one koje su nas prije njih usrećivale. O sebi mnogo govore da bi se o drugima šutjelo. Ali, kad takve govore, prognane su uvijek nazočne. Tvoj je govor samo nadmetanje s nevidljivima. Re­ci mi kad ćeš neku od njih zaboraviti, pa ću znati dan kad ćeš ušutjeti.

— Mislim da bi te moja šutnja zabrinula više nego kostobo­lja.

— A tko bi joj se mogao veseliti kad bi značila da si ukloni­la sve svoje protivnike i da ćeš sada maknuti i posljednjeg? Mene.

128

— Još te progoni strah da će te netko zaobići.— Ako je tko zaslužan što me nisi zaobišla, to sam ja sam.

Ti ne možeš ni bez mene ni mimo mene. Tamo naprijed ka­mo stremiš, dočekat će te jači. Ja se uvijek smjestim između tebe i tih sprijeda. Prostor ispred mene nikad ne smije biti bez tvojih neprijatelja, jer bi moja Rokselana našla načina da me zaobiđe i ode putem kojim godinama žudi poći.

— Sad bar znam zašto trpiš Mustafu. Na opasnoj žici igraš, Sulejman-kane! Ne bi Mustafa bio prvi u Osmanovoj obite­lji koji je podigao ruku na svog oca. To mu je i djed Selim učinio.

— Šuti!— Dobro, kad ti kažeš, zašutjet ću — ali govor ne prekida,

niti joj osmijeh silazi s usana. — Pa razgovaramo! Nemoj se ljutiti! Nismo li i do sada jedno drugome govorili što smo mislili? Pa što? Ništa.

— O Mustafi govori koliko ti drago, ali mi djeda Selima os­tavi na miru.

— Neke se stvari ne zaboravljaju. Sjena vepra koji kida crije­va pradjedu mu i sjena blijede žene plavih očiju neće lako napustiti Mustafu. A dokle ih se god on sjeća, mi ih mora­mo pamtiti. Ako ne vjeruješ, pročitaj ono što piše. Naći ćeš dvije sjene nadnesene nad svaki Mustafin redak. On ispitu­je oblike vladanja, on tumači riječi drugih piskarala o tom predmetu, on razmatra postupke pojedinaca u povijesti. Jesi li se ikad upitao zašto? Nisi. Ti jednostavno narediš: o djedu njegovu ni riječi. Onda kažeš: o majci njegovoj ni slova, ako sam ti prepustio njezino tijelo, ne dam da mi oskvrnjuješ us­pomenu na nju.

— Prestani! Progutala situ ženu. Sto još hoćeš? Da progu­taš i sve njezino na ovome svijetu?

On zna da je ušutkati ne može, a ona da njemu do njene šutnje i nije stalo. Pozivi da se šuti nemaju težinu zabrane, što Rokselana dobro zna, to su izljevi prigušena straha da razgovori ne prizovu u život mrtve ljude kojih se boji i stidi.

129

- Svojim naukom, što ga posvuda širi, on žanje višestruke koristi. Tebe uspavljuje, tobože njemu je više do književnos­ti perzijske nego do Osmanove stolice. Izučava sustave vla­danja što će mu jednog dana obilato koristiti. Predobiva za se pisce, mudrace, propovjednike, zanesenjake, zvjezdoznan- ce i graditelje, to bratstvo potkupljivih duša što zna pod- buniti narod, nagovoriti ga da mrzi one koje oni mrze, i da voli one koje su oni izabrali. Jesi li ti gluh? Zar ne čuješ da su otpočeli larmu oko njegova imena: te lijep, te mlad, pa milostiv, a tek pametan! ... Probudi se, Sulejman-kane, dok je vrijeme!

- Ne brini se ti! Kad bude trebalo, probudit ću se. A sad umukni. Malo ću zadrijemati.

Rokselana ga ne posluša, nastavi govoriti. Sulejman se razbjesni:

- Kad bi ti usta zašili, ti bi na stražnjicu progovorila.Ona se uvrijedi, otvori vrata hodnika koji je vodio u njene

odaje i tresnu ih za sobom. Ostavit će ga do večeri samoga.

10.

Bila je jesen kao i ova sada, tiha, polagana i sušna, i loza se vidjela kroz prozor kao i ova što se vidi, bez ogrozdina, nešto sušeg lišća.

Najveći dio dana provodio je zatvoren u tri prostorije ve­like prinčevske palače u Brusi, i loza mu je pričinjala dodat­ni izvor straha, još jedno vedro vode u bari u kojoj se gušio i borio za malo zraka i vedrine.

Loza je bila izdignuta na drvene grede što su natkriljavale terasu. Između terase i greda bili su prozori njegovih odaja, ukupno njih pet. S terase se na njih moglo uspeti samo stu­bama. Imali su svodove od srcolikih kamenih rozeta i, kad bi se tko užetom s greda pokušao uvući u kuću, prije bi ga kroz rozetu vidio kako visi, nego bi se spustio na prozorski prag i upao unutra.

130

A loza se sušila onako kako se loza suši. Kad plojka toliko uvene da pršti pod prstima, i peteljka posivi i povije se u luk. A čim najmanji dah vjetra prođe mimo lovorova u vrtu, lišće joj, onako skvrčeno i prhko, stane otpadati.

Ako padne na terasu popločenu crepićima od terakote, šu- šanj nalikuje na skok čovjeka u kožnoj obući. Popuhne li vjetar, lišće klizi i stravično nalikuje na prikradanje opreznih stopala kojima ni pažnja ni vještina ne pomažu da ih uho us- trašenog mladića ne bi čulo i prepoznalo. Ako pak list, go­njen južnim vjetrom, ne padne ravno na terasu, nego udari o zid kuće i, stružući po kamenu, pada polagano, glasi se is­to kao noge čovjeka koji se propinje tražeći oslonac vršcima cipela.

I noću i danju, u suton i u praskozorje, kad su tjeskobe progonjenih najtjeskobnije, u snu i polusnu, u trenucima ra- stresenosti i duboke usredotočenosti, kad bi god list pao i zašuškao, o zid ili o terasu, znao je da je jesen i da loza vene. Svejedno je svaki od tih šumova u njegovu bolesnom mozgu stvarao sliku zgurenog čovjeka divljih očiju, s isukanim no­žem u rukama, koji je poslan da s njim tiho i bez buke svrši.

Počeo se baviti mišlju da naredi slugama neka se popnu na odrinu i zgule lišće. Nije naredio da se ljušti samo zato što je u sebi, uz strah od otrova i noža, njegovao prijetvornost. Nikada ne pokazati svoju slabu stranu, ni u bijegu ni u na­vali. U bijegu se ponašati kao da napreduješ, to i govori, a na nepoćudne navaljuj polako, ako je moguće preko drugo­ga, strpljivo, kad stvari dozore, pa će se činiti da ti ljudi pa­doše sami od sebe.

Lozu bi ipak dao ogoliti poslije one noći kad je jugo snaž­no zapuhalo, a lišće pomahnitalo, da se ujutro ne pojavi slu­ga i reče mu da na vratima avlije moli da ga primi neki Ali- poturk, gusarski kapetan s Rodosa.

S dvojicom slugu Sulejman je krenuo prema avlijskim vra­tima. Dostojanstvo prijestolonasljednika nije mu dopuštalo da pred bilo koga, osim pred oca Selima, izlazi na dvorišna

131

vrata, a najmanje pred jednog gusarskog kapetana. Izišao je ipak u susret gusaru, misleći, ako ga šalju da s njim dokraj­či, s avlije se može i pobjeći, a pustiš li ga u odaju s takvom namjerom, dao si mu lijepu priliku da je uspješno obavi. Vo­dio je brigu o svakom koraku, o onima koje je morao činiti, a još više o onima koje nije, niti će ih kada učiniti.

Ispred vrata stajao je čovjek malen rastom, gotovo čovje­čuljak, crn, kudrave kose, kozičav, povinuta nosa i ispupče- nih usana. Oči mu sitne, nerazmjerne vatri što u njima gori. Oči duhom neznatna čovjeka koji kao pašče hlepi da se omi­li.

Alipoturk kleče na pošljunčan put, za njim kleknuše dese­tak njegovih pratilaca, ljudi svakojako odjevenih i svakojako naoružanih, ali i bogato odjevenih i dobro naoružanih. Os­tade na nogama samo žena prekrivena bijelim platnom i dvije mule upregnute u kola što su avlijskim vratima prišle iza Alipoturkove družine.

Gosti su klečali ničice oborenih glava i ruku smjerno po­loženih na prsa, mule su okretale ušne školjke loveći rzanje konja na dalekoj livadi, vjetar je vijao koprenu na ženinu li­cu, a Sulejmanu se nije žurilo da prekrati klanjanje. Brzo je listao po pamćenju sve što zna o Alipoturku.

Bio je Grk iz Smirne. U mladosti je stupio u vojnički red ivanovaca koji su branili tada kršćanski Rodos. Prije nego što su ivanovci protjerani s otoka, oni su protjerali njega. Drugovi iz njegove spavaonice prijaviše ga starješini reda da noću stenje i s nekim razgovara. S kim bi drugim nego s đa­volom koji mu dolazi u liku žene. Sveta je inkvizicija tuma­čila: kome vrag u san dolazi, kao sugub mora gorjeti na lo­mači ili nositi sanbenitadu. Njemu se nije gorjelo ni oblači­lo odjeću srama i pokore, uvijek mu je bila strana disciplina reda, što za one koji je vatreno slijede ne donosi ništa ljepše od žrtve i maglenog obećanja o nagradama na onome svije­tu - i prijetnja kaznom posluži mu kao naručen razlog da pobjegne. To bi bio učinio i bez prijetnje, jednog drugog da­

132

na kad bi mu se izdaja isplatila, jer je njegova duša željela dobra što ih čovjek traži od mraka do zore i od zore do mra­ka: novac, slavu, užitke. Pljuca on na ivanovski zavjet.

Otocima su krstarili nemirni i obezglavljeni ljudi, a mo­rem lađe s bogatim teretom. Skupio je stotinjak momaka, sve s koca i konopca, od zla oca i od gore matere. Raspola- žući urođenom drskošću i vojničkim znanjem koje je stekao u ivanovskom učilištu, nametnuo im se kao mudar, prave­dan i uspješan zapovjednik.

Dok je rat trajao, plijenio je za račun svoj i svoje bratije i turske, i ivanovske, i mletačke lađe. Ono što bi Turčinu ugrabio, prodavao je Mlečanima i vitezovima svetog Ivana, a venecijansko i ivanovsko Turčinu. Bio je neulovljiv i nepre­poznatljiv. Uspostavio je čvrstu mrežu jataka na prostranom području od Cipra do Kandije, a onda na sjever prema Nak- sosu i Hiosu, po moru načičkanom otočićima, kamo se sa svojim brodovima lako sklanjao pred jačima i drsko jurišao na slabije. Pljačkao je žito, vino, robove, damast, muslin, mirodije, miomirise, boje, svilu, bisere, sagove i oružje, i ta­ko zgrnuo veliko bogatstvo.

Prije nego što će biti potpisan privremeni mir i vitezovi- -monasi povući se s Rodosa na Maltu, počeo se javno pojav­ljivati u turskim lukama, izdajući se za ljutog protivnika kršćana. I jesu mu i nisu vjerovali. Kao zapovjedniku mor­nara kakve je imao, pošteni mu ljudi nisu poklanjali vjere. Ali kao vještom pomorcu imali su potrebu da mu vjeruju, jer su Turci u tom rodu vojske oskudijevali sposobnim ljudi­ma. I ostalo što im je u mornarici valjalo, sam kapudan-paša Hajrudin, bilo je školovano u školi razbojnika na plavim pu­tovima. A kad javno na rodskom trgu, uz halabuku svojih privrženika i svjedočenje mnogih muslimana, priznade Mu­hameda Božjim prorokom, sam sebi dade ime Ali. Narod mu nadjenu ime Alipoturk, a admial Hajrudin dade mu za­povjedništvo nad deset galija i pravo da prepade izvodi po svojoj volji.

133

Onda Alija poturica sagradi sebi na Rodosu ispod Židov­skog zida palaču neviđene raskoši. Uskoro dade sazidati svo­ju džamiju i podignu dvije česme. Od svojih prihoda četrde­seti je dio jednom na godinu davao sirotinji, onome kome je on htio dati, pa se njegove pristaše umnožiše i među golaći­ma i među odjevenima. Proglasiše ga zaštitnikom i rasadni­kom čiste Muhamedove vjere. Tako je Ilija iz Smirne ili Ali- poturk iz Rodosa uspio svoju pohlepnu, bezobzirnu i nečov­ječnu dušu obući u kitnjasto ruho ideologije. Prvi je put na­vukao na nju košulju s križem i nije išlo. Zatim se dohvatio zastave zelene boje i blistavo uspio. Za ljude kakav je Alipo- turk, to je pun pogodak. Pod zastavom zelene boje razlistat će se sve njegove mnogobrojne vrline.

Alipoturku se moglo ne vjerovati, moglo se zazirati od njegove uslužnosti i bojati se da se nije ponovo nekome unajmio, ali ga sa svojih vrata nije mogao otjerati kao ne­zvana gosta. Položaj zapovjednika Rodosa davao mu je pra­vo da se s darovima ili bez njih obrati na bilo kojeg dosto­janstvenika u zemlji.

Njegova rječitost na nepravilnu i neuglađenu turskom je­ziku, koji je naučio u Smirni igrajući se s turskom djecom, obilovala je puisiranjima i preljevima onoga što se kaže glas­no i onoga što se kazuje prešućivanjem, tvoreći pri ispreple- tanju zastrašujuće svjetlomrcanje jasnoće i nejasnoće. Plod urođenih nagnuća malog lukavca, što je ivanovski odgoj, da nagoni vlastitog tijela ustuknu pred službom vjeri i javnoj stvari, doveo do savršenstva.

Bog je poslao južni vjetar, izlagao je Alipoturk uspravljen na svoje kratke noge pred visokim Sulejmanom, a njega s galijama uputio prema Aegliji. Na tim je prostorima često presijecao put mletačkim lađama koje su dolazile u Kandi- ju ili odlazile još dalje na istok. Tamo su se u jednu bezime­nu lučicu sklonile dvije mletačke lađe, od vjetra i da preno­će. Njegovi su ih ljudi vidjeli dalekozorima kad su se već usi­drile, pa su otoku prišli s druge strane. U ponoć je vjetar

134

smalaksao, nema čekanja, napast će Mlečane i s kopna i s mora. Htjeli su neokrnjen plijen, sve ljudstvo, lađe čitave, robu neoštećenu, galijote žive. Zaobišli su otok i, poredani u dva reda, punom snagom vesala uplovili u uvalu u kojoj su neprijateljske lađe bile usidrene po sredini i jedna iza dru­ge, s veslima izbačenima u vodu. Jedan red turskih galija prođe uz jedan bok venecijanskih lađa, a drugi uz drugi. Ta­ko su im, dok su se bunovni vrzli po palubi, bila polomlje­na vesla i bijeg onemogućen. Najviše su ih pohvatali na bro­dovima, a one koji su poskakali u vodu da se spasu na kop­nu, pohvatali su na obali Alipoturkovi ljudi koji su otok prešli pješke.

Kad je razgledao robove, kaže Alipoturk, dijeleći ih na pravedne dijelove kao što sveti kanuni zapovijedaju, vidio je stvorenje kakva dotad vidio nije. Rajsku ženu koju morska pjena jednom u stotinu godina dariva kopnu kao dug za boli što mu nanose udarci valova. Svojim je ljudima rekao: ova žena nije od Božjeg vjetra poslana ni za jednog od nas, ovu ženu Bog šalje jednome koji će nam uskoro vladati. Uz nju su na brodu bile i njene orgulje. Neka svira Sulejman-kanu, neka ga razveseljava. Crn obraz bio Alipoturku ako je išta slagao.

Dok su gusarovi pratioci istovarivali pomične orgulje od orahovine, a Sulejman pratio što će mu novo uprtiti u stan u kojem je i dosele bilo suvišnog pokućstva, Alipoturk mu se približio lijevom ramenu i šapnuo da su ženu nazvali Nurbanu, da su se na ime Svijetla Gospođa odlučili zato što nema imena koje bi ljepše pristajalo njenu licu, svijetloj kosi i plavim očima.

Bio je ravnodušan i prema imenu i prema onoj čije je. Čov­jek koji je živio dan da dočeka noć, a noć da dočeka svanuće, glad za ženom ćutio je, i pokraj svoje mladosti, samo s vre­mena na vrijeme. I kako nije morao ulagati velik trud da se zasiti na nekoj ropkinji, prema ženskim čarima odnosio se razborito.

135

Kad su ostali sami iza prozora, gdje je prije Alipoturkova dolaska značenje imalo samo lišće i njegovo šuškanje o smr­ti, Sulejman je rekao ženi neka se razodjene i sjedne gdje joj se svidi, na stolac ili na dušeke. Svukla je bijelu koprenu s li­ca i sjela nasuprot njemu, mirna i sabrana, kao da je u ovoj kući već deset godina domaćica.

Sulejman se trže i tek sad pažnju usredotoči na ovu ženu. Nurbanu! Njoj to ime nije nadjenuo rodski gusar, on je du­hom previše malen da bi ljude i stvari mogao imenovati pra­vim imenom. Ona to ime oduvijek nosi.

Gdje je vidio ženu ovakvih očiju? Jedne zime u šumama lovišta Semišče padao je žut i mokar snijeg. Dođoše u kolibu kakvih je bilo nekoliko po šumama na usluzi lovcima. I od­mah s konja za trpezu. Koliko je vani bilo hladno, žuto i vlažno, toliko je ovdje toplo i suho. Poslužuju ih tri žene krš- ćanke, jedna starija, druga sredovječna, a treća ispod dvade­set. E ta! Imala je oči kakvih nikad u životu vidio nije, ali sa­mo oči i glavu, tijelo joj bilo i debelo i nezgrapno.

A sada one oči iz kolibe u Semišču stoje ispred njega, zdru­žene s tijelom koje je pristali okvir tim njenim, i samo nje­nim, lijepim očima.

(O Bože, zar plavilo očiju lijepe žene, što se posvud oko nas rasprostire, nije plavilo neba koje se nad nama sklapa, dok umorni ležimo na dugom putu u nepoznato?) Sto se vi­še unosio u azur njezinih očiju, one su sve opipljivije postaja­le svod kojeg su obzori i cijela kupola poklopili i branili pri­laze k njemu onima koji mu o glavi rade.

Rekla mu je mletačkim jezikom, kojem su ga dobro nau­čili, da joj se on čini uplašen i da ga se zato boji. Strašljivi ljudi znadu biti opaki.

On joj se osmjehnuo i rekao da nema razloga biti uplaše- niji od nje. Nju su njemu u ruke predali kao ropkinju, a ne njega u njezine.

Pa, razumljivo je što ona ne zna za drugo osjećanje osim straha, od buđenja na brodu kad je nad sobom ugledala ko-

136

smatu glavu gusara i osjetila da je njegove ruke stežu oko pasa, do sada, kad su je dali nepoznatu čovjeku. Ali on, koji živi u ovoj lijepoj kući i kome se njeni otmičari ponizno kla­njaju, ne bi smio biti zbunjen njenim dolaskom.

Sulejman se glasno i od srca nasmijao, prvi put poslije du­gih pet mjeseci. Točnije, otkako ga je posjetio očev veliki ve­zir. Nije se bio uplašio ni nje ni Alipoturka. Kad je tako pro­nicava, morala bi znati da nove ljude uvijek zatječemo ogre­zle u vlastiti život, onaj što je za njima i onaj što ga trenutno žive. Ako štogod čudno na njima primijetimo, ne mora to biti posljedica našeg dolaska, mnogo češće njihovo čudnovato ponašanje potječe iz njihova života prije nego što smo ih našli.

A tako, sad zna! Ovog su se puta oboje nasmijali.

11.

Nurbanu nije bila ni porod morske pjene ni dar Božjeg vjetra, nego pomorac na pučini života, s vlastitom sudbi­nom i vlastitim razlozima za mučninu i radost.

Pod imenom Domenika bila je pastorka Pasquala Foscari- ja koga je dužd prije godinu dana imenovao namjesnikom Kandije. Pasqualo je s prvom ženom imao dva sina i tri kće­ri. S Domenikinom majkom, koju je našao i oženio u Budvi za jednog posredovanja u sporu između građana i Paštrovi- ća, djece nije imao. Kad mu je i druga žena umrla, a sinovi se poženili i kćeri poudale, ostao je sam s pastorkom, ne ras­pitujući se za novu udavaču, premda mu je bilo tek nešto vi­še od pedeset godina.

Pasqualo se smirio, mislio je na svijet koji nije poznavao. A njegova djeca, mnogobrojna rodbina i ljudi iz vladajućeg sloja, svi koji su ga u dušu znali i izbliza motrili, šaptali su onu o “pritajenom starom jarcu”, o kojem se zna što znači, i kad je prilijepe onome kome pripada, i kad je prišivaju ta­mo gdje joj nije mjesto. Pasqualo se trudio svim silama i slu­žio svim pomagalima da dokaže da je “stari jarac” u njegovu

137

slučaju kleveta. Ako bi se jarčevska ćud u toj izreci izražava­la u nasrtanju na tjelesnu čistoću Domenike, onda je Pasqua- lo zbilja bio nevin. Međutim ...

Pod krinkom očinske brižnosti za djevojčin odgoj, kojom ispunjava obvezu preuzetu kad je nju i njenu majku doveo iz Budve, on je po cijelom gradu, gdje god bi se zavrgnuo govor o domaćim stvarima, govorio o svojoj Domeniki, o njenoj dobroti i skromnosti, o njenu glazbenom daru i za­hvalnosti koju mu uzvraća za sve što joj pruža i što na nju troši. E, kad je takva, odsele će joj i još više poklanjati.

A u kući, kad bi ostajao sam s Domenikom, stao bi je ko­riti da mu nikada neće znati uzvratiti za dobročinstva, nika­da neće htjeti i neće znati, jer takva je današnja mladost i takva je Domenika, naučena da prima ali ne da pruža.

Sve dok je mislila da je to pjesmica koju svi stariji, roditelji i skrbnici, pjevaju po Veneciji, ona je njegova predbacivanja držala za govor što se govori da se nešto govori. Ali kad joj se učini da u njega zazivanja vremena kad će mu se vratiti uloženo dugovanje ima više nego što u ostalih, i kad joj neke majčine prijateljice preporučiše da se čuva “starog jarca”, njoj samoj i Pasqualova dobročinstva i često sjedenje uz nju pokraj orgulja, još češća želja da s njom nadugo i naširoko razgovara o svačemu, postadoše sumnjive. Domenika se na­smrt prepade vremena što dolaze, kad će Pasqualo pokušati od nje naplatiti dio svojih dugova.

Pasqualo je na Kandiju otišao sam, s najbržim galijama, dogovorivši se s Domenikom da će i ona s poslugom doći čim se on tamo skući. Domenika je odgađala odlazak na Kandiju. Pisala je očuhu da boluje, neka počeka dok ozdra­vi. Njenu navodnu bolest iskoristi vješti Pasqualo kod dužda kao razlog da je na put otpreme iz istih stopa o državnom trošku. Pisao je duždu da njegova štićenica, siromašna, os­tade sama u Veneciji, oboli i tko zna što s njom još može bi­ti, dok on predano obavlja teške poslove u službi Republike. Dužd Domeniku na silu strpa na brod.

138

Zar da se veseli što nije pala Pasqualu u očinski zagrljaj kad je zbog tog spasa morala dopasti gusarskog ropstva? Bijeg od jednog zla bile su verige drugoga, kao što u životu obično biva. Nije bilo razloga ni da se zbog jednoga obraduje ni da se zbog drugoga rasplače. Otuda njena pribranost i pomirljivost sa sudbinom, čemu se Sulejman začudio i obradovao.

Prepuštajući se sudbini, isto će tako, kad tomu dođe vrije­me, prihvatiti muslimansku vjeru i postati Sulejmanova žena. Niti je kliktala od sreće što od ropkinje postaje bogata udavača, niti je ronila suze zbog vječnog rastanka s domom i svojim narodom. Gledala je širom otvorenim očima svijet u koji su je valovi donijeli, htjela ga je shvatiti i oponašati koliko se god bude dalo, pokoravati mu se s posljednjim djelićem svoje zdrobljene volje, ali u tom novom svijetu ni njena mrž­nja ni njena ljubav neće ni za što prianjati. Zato bi se Sulejmanu pokatkad činila mudrom i svetom, a odmah zatim tupom i bezosjećajnom, gotovo u isto vrijeme i po istom ponašanju.

Zamršeno, kao što je sve među ljudima. I kao što se zbude u životu onima koji ne mogu shvatiti razloge svojih gubita­ka, njihovu nepojmljivu mističnost i sumornu dušu, i Do- menika se otuđivala od svijeta i tonula u svoju osamljenost.

Kad je dospjela na Rodos i Sulejmanu u Brusu, lako se dije­lila sa svim što je imala, s domovinom, vjerom, rođacima, jezikom i imenom. Kao da je govorila: uzmite, to moje nije ni bilo, ali mene samu meni samoj nećete nikada oduzeti. Is­tinabog, nitko nije ni pokušavao, jer im to njeno nije smeta­lo. Ali je Sulejman lako zapazio razliku između nje i drugih ropkinja: dok je u njoj ostala ona sama, nenačeta, u njima nije ostajalo ništa. Bilo da neprestance plaču za onim što iz- gubiše, bilo da ludo žele prekrojiti se po ukusu nove sredine, u oba su slučaja postajale jadnice koje su, izgubivši domovi­nu i narod, gubile i sebe same.

Sulejmanu nije trebalo mnogo da vidi da mu Alipoturk ni­je doveo samo lijepo žensko, nego i čeljade s kojim se, osim ležati, može i živjeti.

139

Ipak, njen dolazak nije posve otjerao strah od vjetra i lozo- va lišća. Ničije lice, ni lice lijepe Nurbanu, i ničija osobna ugodnost, nisu tako snažni da čovjeka prestrašena smrću učine vedrim i bezbrižnim. Ružno nas lice smrti više opčini i od zvjezdanog neba i od lica dragih ljudi.

Sve se ranije smrkavalo, a loza na sebi više nije imala ni­jednog listića. Nurbanu bi svirala na orguljama, obasjana s jednog i s drugog boka svjetlošću svijeća. Njena se glazba razlikovala od one koju je Sulejman do tada poznavao. Tu svirku zanesenih danguba s dubokim, strastvenim i krvo­žednim nagnućima, svirku što sili da se bacaš u sedlo, jašeš i vitlaš sabljom po putovima ovoga svijeta, on do tada nije volio. Ona nije bila za ljude s malo volje i mnogo sumnji. Ali, Nurbanina je glazba bila više razgovorljiva negoli pjev- na, ako je pjev buđenje snažnih zanosa, a razgovorljivost stvaranje ispovjednih raspoloženja. Ona je čavrljala uvijek jednu te istu priču, iako od nje ni rečenice ni riječi nisi čuo. Tek kad bi pokušao odgovoriti na pitanje: “A što me ovoliko zaokuplja ovo sviranje?” vidio bi da o tome ništa ne zna. Jedna od vidljivih posljedica Nurbanine glazbe bila je potre­ba da sviračici kaže neku tajnu koja je s njegovim srcem sra- sla kao imela s hrastom.

Nurbanu, znaš li da ga otac želi ubiti otrovanom halji­nom?

Ne, otkuda bi znala? Samo je vidjela da je ustrašen.Zar je njegov strah toliko vidljiv?Njoj jest, ostalima vjerojatno nije jer se vješto prerušava.A što bi ti, Nurbanu, činila da si na njegovu mjestu?Ništa.Nurbanu za ovu priliku nije imala savjeta na izbor. Znala

je samo za jedno raspoloženje: da se ništa ne poduzima, da se miruje i srče piće života na slamčicu uskog grla. Tu mu­drost preživljavanja strahota, što je s Nurbanu dijele sve sla­ba stvorenja, od hrušta i bubamare koji se pred opasnošću skvrče i glume mrtvace, do čovjeka koji mišlju utuca volju

140

za djelovanjem, Sulejman nije mogao lako dokučiti, ona je od njega bila daleko kao rajska rijeka Kevser. Njega je posli­je posjeta velikog vezira Sala Sahina i sušanj lišća tjerao u mahnitost, da zvjera oko sebe ištući trovače, i da se maša za noć o pojasu.

Sala Sahin, sa svojim izduženim vratom i kaišima kože na njemu, s kljunastim nosom i ćelavom glavom koju brije češ­će nego treba, bijaše nalik na golišava vrapca koga su izbaci­li iz gnijezda pa jadnik zapomaže, očekujući sudbinu koja neće imati samilosni osmijeh. Na goluždravca je inače nali­kovao, i kad je sobom bio zadovoljan, a te je večeri kad je, kao što sam kaže, krišom došao u Brusu, bio sličan goluž- dravcu više nego ikad. Još s nogu, čim je izgovorio: “Mir s tobom”, rekao je: “Više se ne može izdržati”, i odmah se is­pravio da “više ne mogu izdržati”, misleći na sebe i svoga domaćina. Zamislio se, samo trenutak, pa opet rekao da bi “nešto morao učiniti”, i odmah dodao ispravak da bi “nešto morali učiniti”. To ponavljanje, u kojemu je prvo isticana svoja volja a potom preobraćana u volju ostalih, koje bi Sala Sahin držao sudionicima svoje misli i sudbine, bilo mu je na vrhu jezika u svim prilikama, pa su ga zvali “vračara kojaj^ pretvara u mi."

Do sada je on Sulejmanu govorio da mu od oca Selima prije­ti smrtna opasnost, da se taj ocoubojica boji svog rođenog sina. Prije četiri godine, govorio je Sala Sahin, naredio sam da te noću odvedu iz Bruse i smjeste u zabačen dvorac. Ta­mo si bio, a ni danas ne znaš gdje si bio. Tvoj je otac nare­dio da te se ubije. Sala Sahin se sažali, dade u biti nekog dru­gog čovjeka slična Sulejmanu, a pravog carevića sakrije. Kadli poslije godinu dana grozni otac Selim udari u plač i kajanje što ubi sina-jedinca. Eto ti pred njega Šala Šahina i kaže da mu sin nije ubijen, da ga je sakrio. Radosti Selimo- voj nije bilo kraja.

Pripovijest Sala Sahin nije izmislio, nije izmislio sam, ako je unaprijed smišljena, smislili su je zajednički otac i njegov

141

vezir. Posumnjati u to pred Šala Šahinom bilo bi opasno: ako je izmišljeno, jer bi Šahin dojavio Selimu da mu sin prozire igru; ako je istinito, jer bi obeshrabrio Šahina da mu i dalje pruža zaštitu. Posumnjati da je pripovijest baš takva kakvu je čuje, bez obzira je li zbiljska ili je izmišljena, značilo bi probušiti lađicu koju su ti dali da se ne utopiš u moru nedo­umica, isti oni koji su te u to more ubacili i svakog ti časa mogu lađicu izvući ispod nogu. I Sulejman je vjerovao ona­ko kao što mogu vjerovati lukavi i podmukli ljudi, zapravo nije vjerovao ali je Šala Šahina u svemu slušao, sve dok je ve­zir sina svoga cara učio da prema ocu mora biti dobar i kad ga otac progoni, da oca mora razumjeti što neprijatelje njuši i tamo gdje ih nema, jer njegovih je neprijatelja pun svijet.

Te večeri goluždravac, blijed i uplašen od sudbine, govo­rio je nemile stvari o svom gospodaru. Neka zna mladi care­vić da ga je otac odlučio ubiti otrovanim haljinama. On ga ne može zaštititi jer mu je izrijekom zaprijetio: ti, Šahine, da mi ne bi podvalio kao prošli put, prste k sebi ili ću ti glavu izložiti na ploči pred velikim vratima! Nešto se mora učini­ti — nešto moramo učiniti. Daj, predloži! Jer, u duši Selimo- voj klijaju krivci za sva njegova stradanja i nelagode, a nitko ne zna kako upadaju sjemenke u to rodno klijalište, iz koje su torbe i koja ih ruka sije. Možda krivo kazana riječ, ne­smotrena gesta koja vrijeđa, sumnjičavo vladanje i tko zna što još ne bi moglo biti uzrok da tamo budeš usijan. Krivci se rađaju iz njegove misli, oni su sekret njegove duše, bez takve vrste izlučivanja ne može živjeti. I zato, dok nije kas­no, treba nešto učiniti.

Upravo tih dana, dok je šuštanje lišća sjeklo Sulejmanu mozak, doveo je Alipoturk lijepu Nurbanu, modrooko žen­sko čeljade koje se nepozvano umiješalo i mučne dvojbe Su- lejmanove razriješilo sasvim jednostavno ... Ona je upitala što Šahin misli kad kaže da bi nešto trebalo učiniti, a kad je dobila odgovor da je Šahin zamrzio Selima, ali ne može sam protiv njega, jer se u ovoj zemlji na vlasti smjenjuju samo

142

Osmanovi potomci, Nurbanu je rekla da se s tim čovjekom ne udružuje i ne započinje ništa. Ali, ne samo savjet, bilo bi premalo, nego i sebe samu i sve ono što je značila i mogla, dala mu je Nurbanu, samo da ga zadrži u mirovanju.

Proći će godine prinčevanja u Brusi, Sulejman će kao jedi­ni zakoniti nasljednik sjesti na prijestolje svoga oca i vladati isto toliko dugo i isto toliko krvoločno koliko i njegovi pret­hodnici i suvremenici, ali neće prestati da ispituje kakvu su to igru s njegovim životom igrali Sala Sahin i Selim. Nigdje pisma, nigdje zapisa. Uši preživjelih suvremenika nisu slu­šale razgovore ove dvojice, pa ni usta nisu znala štogod reći kad bi ih Sulejman pitao. To što se njemu događalo ide u ona tiha šaputanja među moćnim ljudima o kojima ovisi sudbina mnogih, a o kojima nam pouzdani bilježi minulih vremena ništa ne kazuju.

Je li ga Sala Sahin doista hrabro štitio pred ocem, o kome se zna da je bio žedan krvi, ili je s ocem bio uortačen da je­dinog nasljednika drže u stalnom strahu, da mu ni slučajno ne bi palo na um poslužiti se mržnjom očevih žrtava, mno­gih snažnih ljudi, i da se obračuna sa Selimom onako kao što je on obračunao sa svojim ocem? Nitko na to pitanje nije znao Sulejmanu odgovoriti.

Turski svjedoci, oni koji su potanko pisali o svim Selimo- vim zločinima, ne stideći se i ne plašeći se jer su znali da ih u tom razobličavanju prešutno podržava njegov sin, o sum­nji da je htio ubiti i rođeno dijete ne govore ništa. Ili nisu ništa znali ili tako daleko nisu smjeli ići, jer bi sjena te davne i neispunjene mržnje dijelom pala i na sina.

Strani svjedoci, izaslanici kršćanskog svijeta u Carigradu, i o tome su ostavili svoja svjedočenja, ali nikad u takvu obliku da bi ono u što se sumnjalo ikad bilo potvrđeno. Paolo Gio- vio navodi da se po Carigradu govorilo kako je sultani svog jedinca Sulejmana htio usmrtiti otrovanom haljinom. Eto, Giovio kaže — da se govorilo. A drugi svjedok, Francesco Guicciardini, opaža da se vjerovalo da je Selim kadšto mis­

143

lio svoga jedinca Sulejmana lišiti života. I on - vjerovalo se, i kadšto. Dakle, i oni koji su imali više razloga da Selimu pripisuju planiranje umorstva svoga djeteta nego da mu tu ružnu zamisao otpisuju s popisa mnogobrojnih grijeha, nisu imali obraza tvrditi ono što ne znaju, pa je tako i kod njih ostalo na - govorilo se.

Vrijedilo je poslušati Nurbanu, vrijedilo je s njom živjeti i mirovati, ne prihvaćati izazov i ne upuštati se u sumnjive za­nose, vrijedilo je upoznati zimu, proljeće i jesen uz njezine plave oči — kad je vrijeme ionako donijelo ono što je očeki­vao i što mu je pripadalo.

12.

Rokselana je bila velika pričalica a nezahvalna slušateljica. Sto je više starjela, više je glagoljala, pa budući da je zubi bi­lo manje a riječi više, riječi su joj gubile prvotnu izražajnost i blijesak.

Ona je o malo čemu govorila osim o sebi i Sulejmanu, ne zato što bi se željela zatvoriti u se, ograditi se od svijeta, po­svetiti se obiteljskom krugu, nego zato što je ozbiljno mis­lila da su njezini i Sulejmanovi odnosi sav svijet, da izvan to­ga nema ništa zanimljivo, jer se u njihove odnošaje slila sva ljepota i sva kob ljudi i zemlje. Zatim, i kad je s drugima razgovarala, sa svojom djecom, državnicima ili poslugom, razgovarala je uvijek s istim sugovornikom, sa svojim mu­žem. Predobro je znala da će govoriti dok s njim može govo­riti, i da će joj riječi vrijediti toliko koliku im on cijenu dade.

Priča o njih dvoje počela je davno i traje prilično dugo ...Treće godine Sulejmanove vladavine jedan odred turske

vojske, četujući po Galiciji, naišao je u smiraj svibanjskog dana na putu od Sanoka do Krosna, uz koji su rasle predi- vne breze, na svatove Aljoše Kovbiša, boljara iz Krosna. Kad su čuli da im se približava vesela povorka jahača i konja u četveroprezima, Turci su zasjeli u busiju. Sudar čete, u ko­

144

joj su bili sve sami kršni momci, zločesti, brzi na nožu i no­gama, i svatova, među kojima je bilo svega i svačega, strina, tetaka, stričeva sestrića i bratana, svijeta stara i neboračkog i svijeta mladog, nevična sablji - sukob je bio silovit, ne zato što bi se dvije strane silovito pograbile nego zato što su se svatovi brzo predali. Uslijedilo je izabiranje onog što valja ostaviti živo i odvesti u roblje, a što samo opljačkati i ubiti bude li nepokorno. Najviše starih pustili su da goli bježe, nekoliko su ih pobili, a mlade su vezali i poveli sa sobom.

Među mrtvima je ostao i ženik Aljoša Kovbiš, a mladu su Turci svrstali u roblje. Ime joj je bilo Julija, a bila je van- bračno dijete boljara Jefima Sivercova i njegove inoče Nata- lije, koja je pola Sanoka raskopala dok nije postala njegova zakonita žena. Natalija je bila za brak svoje Julije, djevojke od dvadeset godina, i pedesetogodišnjeg udovca Kovbiša, jer je oči nisu varaleda Kovbiš i bez njezine kćeri neće dugo, a s njom mu se staza skraćuje upola, pa je kćeri savjetovala:

- Budi dobra svome mužu, pa ćeš u dvadeset i drugoj biti najljepša, najmlađa i najbogatija udovica u Galiciji. Onda se udaj za koga budeš htjela.

Julija je vjerojatno ne bi poslušala da odavna nije prokoc­kala svoje djevojaštvo u tri uzastopne vatrene ljubavi, u koji­ma su se ženici ponijeli kao prevaranti: dok su je snubili i os­vajali, obećavali su ženidbu i brda drugih darova na pladnju “ljubavi do groba”: kad bi postigli što su željeli, našli bi si­tan povod i raskidali zaruke. Iz takvih lomova momak izlazi kao pobjednik, djevojka kao poražena. Namjerava li se Juli­ja udati, mislila je za nju njena majka, mora se udati za prvu dobru partiju, tko god to bio. Ako ovako načeta nastavi i nadalje voditi plamene ljubavi, doći će vrijeme kad će samo za njih biti dok ih bude, dok je mlađe ne nadvise i ne gurnu tamo gdje je mjesto isluženim zavodnicama.

Ali Natalija snuje, a Bog određuje: umjesto u Krosno, Ju­lija Sivercova pođe na dugo putovanje karavanom do Cari­grada.

145

Četari su svatove svlačili bez milosti. Mogli su biti sretni ako ih opale nogom u stražnjicu i potjeraju da bježe. Striče­vi, tetke, ujne i ostala rodbina koja se odijevala u skupocjene haljine, kitila se zlatnim lancima, narukvicama, prstenjem, medaljama i križevima, svlačila se sada dogola, pokazivala svoju blijedu kokošju kožu, nabrekle trbuhe, tanke noge, uvela prsa, i bježala uz brijeg između breza kao kad bi oče­rupana perad, što je bila na stolu poslagana prije pira, oživ­jela, poskakala i raštrkala se po šumi.

Nemio prizor! Svi oko Julije vrište, jecaju, kukaju, i oni koji goli bježe i oni koje vezuju konopima — samo se Julija smije. Ona je smiješno vidjela kao smiješno i u paklu i na sa­mrti, posvuda, bez obzira je ii se to javilo u okolnostima kad je ljudima do smijeha ili kad im je do plača.

I Turcima je njen smijeh bio nesvakidašnji. Ni mnogima se od njih goluždravci nisu učinili smiješni, ako i jesu, oni su pobjednici i smijehom su izražavali radost pobjede. Kud da se smije ona koja gleda svoju rodbinu što smrtno stradava, a sama mora na tržnicu robija? Bit če da je netko od njih u tom trenutku Juliju nazvao “ona tamo nasmijana”. Poslije, na putu, kad su svim ženama davali imena, njoj su nadjenuli ime Khurem i protumačili joj da to znači Nasmijana, jer se smije i kad treba i kad ne treba.

Nasmijana je kao izvanredan uzorak ženskog čeljadeta prema odredbama svetog kanuna pripala sultanu. Nema čo­vjeka koji je bio dostojniji od njega ljubiti tako lijepo i zdra­vo žensko. Jedne je večeri dvije četovođe predadoše velikom veziru Ibrahimu Požežaninu da je on, kome su vrata sulta­nova uvijek otvorena, preda svome prijatelju i gospodaru, da mu svrati pažnju na nju i na darodavce, jer između pet stotina žena, koliko ih sada Sulejmanov harem ima, dok za­pazi Khurem, njena bi ljepota i smijeh dotle mogli potam- njeti.

Ibrahim je ugledao Khurem kad su je dva eunuha odvodi­la u ženski dio kuće i proveli pokraj njegove knjižnice u ko­

146

joj je običavao boraviti kad je u svojoj kući radio. Njemu su, doduše, i darodavci govorili o njenoj osobitosti, ni više ni manje od ostalih koji su žene darivali: hvale do neba, kad ta­mo, ljepote malo, a ženstvenosti išta ili ništa, najčešće bi se pojavila djevojka koju je strah posivio, i mogao si samo po­mišljati da je bila lijepa na slobodi. A Khurem korača bez ustručavanja, nju ne vode, ona vodi, nešto govori i smije se.

Na zidu je ugledala glavu velikog vepra, nerasta, Ibrahi- mov trofej iz krimskog lova, pa pita eunuhe je li im ovo gos­podarovo poprsje, na ruskom, što oni ne razumiju, ali je ra­zumio Ibrahim. Jest, njegovo je, rekao joj je s vrata biblio­teke. Ona pogleda njega, još jednom pogleda nerastovu gla­vu i reče da je kipar sve točno prenio s modela na kamen, samo ne zna gdje je vidio ona dva bijela očnjaka što strše iz donje čeljusti kad ih na modelu nema. I prasnula je u smijeh. Požežanin joj se pridružio. Njen smijeh, njenu šalu o ne­rastu vidio je kao rijetku vrstu umiljavanja, pa je žarko po­želio da s nasmijanom ropkinjom provede iduću noć. Svidi li se ona njemu, on neće sakriti pred Sulejmanom da je jed­nu ropkinju, njemu darovanu, sam poželio i uzeo. Sulejman ni s onih pet stotina nije još svršio posao, a možda i neće do njihova radnog vijeka.

Požežanin je dočekao Khurem u plavom lanenom rublju širokih rukava i nogavica, bos i gologlav. Nju su za ovaj sus­ret obukle haremske žene u nešto svileno, ni za dan ni za noć, pokrivalo koje će lako skliznuti s koje god ga strane po­tegnuo, pa će spasti i ako se samo malo promeškolji, da ga rukama i ne dodirne. U toj odjeći, u koju su nju odjenuli i u koju se on sam obukao, tijelo se ponaša kao da je sasvim raz- golićeno, pa je susret morao započeti s malo riječi, a nastavi­ti se milovanjima i glavnom radnjom dok se posao ne svrši.

U hodu je Požežaninu s rukava skliznulo laneno platno i ot­krio mu se gornji dio tijela, sve do pojasa. Raširio je ruke da je zagrli i u glumljenu zanosu izgovorio nekoliko umiljatih rečeni­ca, s praznim usporedbama žene i cvijeća. Ali mu Khurem ne

147

odgovori kao što je očekivao. Ona objema šakama skupi svilu i pritisnu je uz trbuh, kao da se želi potpasati i odjeću čvršće vezati uza se, a onda, izmaknuvši se dohvatu njegovih mku, nasmija se smijehom od kojeg je cijela kuća odjekivala.

Najistaknutiji dijelovi čovjekova lica javljaju se u paru, oči, obrazi, obrve, uši i prirodno je što je jedan dio toga para istovjetan drugome. A u Požežanina se jedno uho poklepilo, drugo ušiljilo; jedan obraz veći od drugoga; jedno oko žmiri, a drugo je rastvoreno. Pravo lice, a nalik na odraz u krivom zrcalu. Kako da se ne nasmije i ne ustukne! Smijala se smije­hom kakvim se oglasila kad je gledala tetke i stričeve što golišavi trče kroz brezik.

Istina je da se Khurem smijala i kad se imala čemu smijati i kad se moralo plakati, ali nije bila tupa da ne bi razlikovala tragično od smiješnog, ni cinična da sve dočekuje odbojnom sprdnjom. Uzroci ovakvom ponašanju ležali su u njenoj ne­svakidašnjoj naravi. Ostali ljudi, da iskažu strah, ljubav, mr­žnju, ljubomoru, prijateljstvo i sve ono bogatstvo lelujanja duše koje se dade svesti pod ugodno i neugodno osjećanje, raspolažu obilnim mogućnostima našeg lica, kojem na po­četku stoji osmijeh a na kraju suza što se valja u oku. Khu­rem je, međutim, svako uzbuđenje tjeralo na smijeh.

Ibrahim se primirio i čekao da se ova ludača istutnji, bolje da se smije nego da plače, bolje je da vrišti nego da je ukip- Ijena, bar će uza se osjećati živo tijelo, a ne komad mesa. U dva je navrata pitao čemu se smije i svjetovao je neka pre­stane. Ona se još više zahuktavala. Pogledala bi ga i prasnu- la, pogledala bi iznova i opet, sve dok Khurem ne posusta- de, a Ibrahima nešto posiječe po srcu.

- Prestani, ili ću ... - i Požežanin joj zaprijeti rukom.Ona ga je vidjela onako krivog, uz to izobličena ljutinom,

ustuknula je pred njegovim rukama nekoliko koraka i na­smijala se žešće nego ikad. Upirala je kažiprstom u njega.

Tim prstom pokazuje: “Gledajte ga kakav je, ružan i smije­šan”, tumačio je njenu gestu Požežanin. Grdno povrijeđen

148

u svojoj i inače bolesnoj taštini, on nije mogao znati da je to dražesni oblik samoobrane i da ga treba čitati: “Odlazi, od­lazi”.

Požežanin je pritisnu uza zid i stade nemilice pljuskati po obrazima, derati joj haljine, čupati kosu i napokon, kad ju je izudarao, odgurnu je od sebe i od zida, pa se Khurem pruži po sagu. Pogledala ga je odozdo kroz pramenje crvene kose, suznih očiju i nasmijana lica, predišući duboko kao da je smrtno ranjena. Gledali su se ravno u oči. Ibrahim nije izdr­žao, zbunila ga je i uplašila ta smjesa lijepog, drskog i zlo­čestog, to se ne viđa svakog dana, to nije od ovoga svijeta. Otišao je do vrata, zovnuo slugu i naredio mu neka vodi Ro- kselanu. Nije imao snage nazvati je Khurem. Tko misli da se ona smije kad se smije, taj ne može reći da daleko vidi.

Khurem ga je gledala što radi i slušala što govori. Platit će on njoj ovo. Nije znala kakve bi to prilike morale nastati da od velikog vezira dug naplati, ali da će ga naplatiti, u to je cijelim tijelom i dušom, svom mržnjom kojom je bila ispu­njena — vjerovala. I naplatila ga je!

Sutradan su Khurem Rokselanu doveli u pisarnicu za dvorske poslove koja je bila na trećem katu velikog tornja, u kojem je danonoćno radilo stotinjak pisara. Zabilježili su je u matičnu knjigu stanovnika Saraja, u njen poseban odje­ljak haremskih žena, pod rednim brojem četiri stotine se­damdeset i dva. A zatim su je povjerili pažu Narcisu, bratiću Semsudina Ahrnetovića, da je smjesti u paviljon broj deset, u sobu drugu. Ako u sobi nema slobodnog kreveta, neka joj dodijele krevet iz magazina šeste kategorije, otkuda se op­skrbljuju početnice, i neka joj uz krevet dadu slamaricu pu­nu kukuruzne slame, dvije plahte, jastuk i pokrivač. Zatim, neka je uvrste u popis potrošnje sapuna, svijeća, odjeće, obuće i mirisa što primaju žene koje još nisu dočekale sreću da s njima Sulejman spava. Ostalo će ovisiti o Providnosti i volji Božjoj, rekao je pisaru, preklopio koricu svrh korice, ustao se i naklonio nasmijanoj Ruskinji.

149

Sulejmanov harem, kad je Narcis u njeg uveo Rokselanu, prostirao se na nizbrdici prema zaljevu Zlatni rog. Taj krtič- njak puteljaka, vrtova, vila, paviljona i stepenica imao je sre­dište u sivoj zgradi koja je s trokatnim tornjem i širokom la­đom nalikovala na katedralu, što je, čini se, nekad i bila. Mogao si je vidjeti sa svake serpentine, cvjetnjaka i kuće. Narcis se trudio da Rokselani bude od pomoći, obavještava­jući je što je što i što je gdje, katkad i o nepotrebnim stvari­ma, kao što obično rade pretjerano uslužni ljudi. Tako joj re­če da u tornju stanuje sultanova majka, da sadašnji sultan nema živu majku pa u tornju stanuje sultana Nurbanu, koja je Sulejmanu rodila nasljednika i koja je starješinica cijelog harema. Treba je zvati “Kruna velom zastrtih žena”. Nju Su- lejman posjeti svakog puta kad u harem dolazi izabrati ženu za noć, a s njom preko noći ostaje samo petkom. Ako je kadgod pozove k sebi, Rokselana se mora lijepo obući, a ako je usput sretne, odati joj duboko poštovanje. A lađa one ku­će kojoj su prozori visoko pod krovom, zastrti gustom že­ljeznom mrežom, sva je prostrana dvorana s bazenom u sre­dini, gdje se žene okupljaju kad Sulejman jednu od njih iza­bire, i gdje se sastaju kad im svirači dođu u goste.

Sve je njoj Narcis usput lijepo objasnio, ali nije više ništa znao reći kad su došli pred drvenu kuću s pet soba i s kupa­onicom, nego: “Ovdje ćeš stanovati dok Sulejman ne baci oko na tebe”. Žena koju su u sobi zatekli reče:

— Načekat ćeš se! Taj se, bogami, ne žuri!Tog je ljeta Sulejman bio na inspekcijskom putovanju po

Siriji. Jesen je bila pred vratima, a njega nema. Govorilo se da ga neće biti sve do zime, jer je granicu prema Perziji na­šao u neredu. Za nešto više od mjesec dana, koliko je očeki­vanje trajalo, Rokselani je bilo dovoljno da se nadiše harem­ske dosade, nagleda tmurnih duša i oronulih žena, zasiti ubitačne gluposti, očaja i histerije što su kao kuga harali po tim ljupkim paviljončićima, cvjetnim vrtovima i kamenim vilama.

150

Pohađala je školu ljubavi koju je vodio haremski stručnjak za abortuse, neki ružan čovjek, lijen i turoban, neznalica, bar što se ljubavi tiče. Ona je o ljubavi znala mnogo više ne­go što se u toj školi učilo, ali je ipak bila pozoran slušalac, ne da vidi kako se to radi nego da dozna kako se to ovdje radi i kako to Sulejman voli.

Rokselana je gledala, slušala i smijala se. Njegovala je tije­lo ikosu, umjereno se hranila, gimnasticirala, bila je ponos­na i puna prezira prema okolini kojoj je pripadala. Po njenu neskrivenom sudu, sve one idu u red za njom. Jedne večeri, stojeći gola i raščešljana pred zrcalom, rekla je svom odrazu:

- Ti, Nasmijana Ruskinjo, nećeš ovdje dugo ostati, ti si, srce moje, prva na redu!

Žene su je gledale kao da prvi put vide njezinu ljepotu, njezino skladno tijelo i bijelu, čistu put, drsku samouvjere­nost pomiješanu s neodoljivom ljupkošću, i u sebi, s mnogo unutarnjeg truda, priznadoše da govori istinu.

Žene je podilazila vrućica kad bi je susrele, bijes kad bi se nje sjetile, očaj bi ih hvatao od spoznaje da joj ništa ne mogu i ne smiju. Počeše je krišom zlobno nazivati “ona vještica”. (To se ime iz harema proširilo po cijeloj državi, pa je ona još prije nego što je Sulejmana upoznala, malo-pomalo, kupeći ih kao pas čičke, dobila sva svoja imena, najprije Khurem, pa Rokselana i napokon Ziada, a u povijest je i u zlu sudbi­nu mnogih ljudi ušla kao Nasmijana Ruska Vještica.)

Prepustimo Rokselani da nam ispripovjedi kako su prošle prve parade pred Sulejmanom i kako je uspjela da bude iza­brana.

“Nakitile se ženske, poredale se uza zid i oko kupaonice, neke razgolile samo noge i sise, neke se sasvim svukle. Do­šao on, prošetao uz nas, nisam uvjerena da je i jednu vidio, nije nijednu izabrao, i otišao. Žene gunđaju, oblače se i od­laze svojim sobama i kućama. Jednom bi tjedno ipak iza­brao neku sretnicu. Jednu sam od njih upoznala, zvala se Zehir Paru (Zlatna Kokica), bila je mlada, punašna, kao

151

proljetna trešnja. Pitam je kako je tamo, a ona sve hoće pa neće, napokon mi šapne, kaže: kako otišla tako došla, ništa, jedino što je od njega čula: mala, lezi ovdje uza me. Je li što pokušala, pitam ja Zehir Paru. Nisam, kaže ona, njegovo je da počne, tako su nas učili. Jebi ti tu školu, kažem ja njoj, trebala si ti njega poškakljati. E, onda sam ja odlučila! Kad Sulejman neće k meni, idem ja na njega. Jednog dana pro­lazi on pokraj mene i zastane, nije bilo prvi put da zastaje, svaki bi put na meni pogled zaustavio, nešto smišljao, a on­da krenuo dalje, kao da želi reći, čekaj, za tebe ima vreme­na. Taj put ja njemu ravno u oči: pozovi me! Sto, pita on, kažem ja njemu da mi se hoće, a on meni, ja već imam na­sljednika, a ja njemu da mi se hoće pa bio nasljednik ili obi­čan četovođa, a on se pokvarenjak smije, pa kaže, kad je ta­ko, svlači se da vidim što imaš pod haljinama, to što si otkri­la nije za careve. Čuj, ne tvrdim da je moje lice bilo svakome lijepo, ali kad sam se skinula, pa me on dvaput okrenuo me­đu rukama kao što se kolo okreće, rekao je, imaš sve kako valja, večeras mi dođi. A druge žene na mene tko je još mo­lio tako kao ti, i nas bi da smo klekle pred njega. Svatko zna svoje, kažem ja njima.”

U Rokselaninoj pratnji od kupaonice do Sulejmanovih odaja koračalo je mnoštvo žena. Pred vratima su krotko za­stale, samo je Rokselana ušla. Svjećarice su ostale uz svijeće bdjeti sve do jutra. Ostale su se žene razišle, svaka u svoju spavaonicu da ondje u mraku prebiru dosadne brojanice da­na čekanja i dana nade.

Sulejman je očekivao zavaljen na veliki jastuk, razodjeven, samo je preko prepona prebacio bijeli komad platna. I ova­kav, gol, u perinama, zračio je energijom i nekom čudnom, čulnom ozbiljnošću. Čak ni Rokselana na njemu nije nalazi­la ništa za podsmijeh. Bio je visok, viši kad je ovako ispru­žen; još mršaviji dok mu se vide rebra i tanke noge. S vatre­nim crnim očima, s izbočenim podbratkom energičnih ljudi, s kukastim nosom iznad dugih brkova i s bradom što se rač­

152

va u dva prama, s tankim usnama što odaju naslijeđenu okrutnost, nalikovao je na kopca kome Rokselana dolazi na večeru za večeru.

Njoj se učinilo da sada shvaća ponašanje Zehir Paru: ovog se čovjeka prestrašila više od ikoga na dugom putovanju od Krosna dovde. I onoga trenutka kad je prodrla u srž Zehi- rine nepouzdanosti, našla je u svom položaju, združene kao posvuda, strašno i smiješno, pa se, bogu hvala, nasmijala smijehom koji bi samo njena majka potpuno razumjela da je ovdje.

Žene koje su prije nje ovamo slavodobitno ulazile i odavde izlazile poražene, pritiskivalo je isto breme straha koje i nju sada guši. Najprije zamorno čekanje da se “u oko padne”, mnre, sumnje i grižnje što prate svaku nadu, zatim uzbuđe­nje na dan izbora i mučne radnje koje zatim slijede, kupa­nje, četkanje, brijanje, mazanje, oblačenje, masaža i gnjava­ža, kad se osjećaš komadom mesa na kojem kuhari čine što hoće.

v— Čemu se smiješ? — upita je Sulejman, ne sluteći da tim

pitanjem započinje dug razgovor nasamo s ovom lijepom že­nom. Dug koliko i život njihov.

— Zar me ne zovu Nasmijana Ruskinja!— Svak se smije, pa valjda i Nasmijana Ruskinja, kad se

ima čemu smijati.— Nekad se smijem onome što vidim, nekad onome čega

sam se sjetila.— Ispričaj čega si se sjetila, da se i ja nasmijem!— Jedne šale. Voliš šale?— Volim, ali mi nema tko pripovijedati. Neki hoće, ma ne

znaju. Ti znaš?

Bio kod nas u Galiciji boljar, lakom na žensko ali izbirač, nije volio svaku, nikako one sto su se kitile i mirisale, čovjek izbirljiv na čudan način, tražio je žensko tamo gdje ga drugi ne nalaze, a prolazio mimo njih gdje su mu se nudile.

153

Pođe on jednom u lov po svom imanju i naiđe na čobanicu. Na sebi je imala lanenu suknju, preslicu za pašom, na nogama opanke i vunene bijele čarape, a na glavi šaren rubac iznad pramena crve­ne kose. Od gola tijela, osim lica i ruku, vidjela joj se samo kolje­na, na njima tragovi lišća i zemlje. Mirisala je na smolu jer je toga jutra sjekla smrekove gram. Boljar reče svojima da mu tu ženu, kako god znadu, večeras dovedu u krevet. Oni k njenu ocu, takva i takva stvar, boljar zahtijeva i dovedoše je.

Nije bila najčistija, okupaju oni nju i namirišu. Ni haljine joj nisu bile nove, obuku na nju gospodske. Ni kosa joj nije bila počeš­ljana, počešljali je i nakovrčali.

I izvedu je pred boljara, kažu, evo ti je. A boljar gleda, miriše, gleda, miriše, okrene se svojim slugama i kaže, e, sad, kad ste je ovako uredili, vodite je pa je vi, a ja neću.

Sulejman je udarao glavom o jastuk, previjao se, a u za- stancima teško zaustavljivog kikotanja govorio joj da laže, nije se ona te šale samo tako sjetila, ona je to jamačno sada smislila. Ako jest, neka je, ima pravo!

— A? Eto ja vama, pa je vi, a ja neću! — rekao bi i ponovo se gušio u provali smijeha.

Začu se žamor žena koje su stražarile pred vratima.Ove će žene svjedočiti o čudnoj noći prvog susreta Rokse-

lane i Sulejmana, kad se smijalo i parilo, parilo i smijalo do zore. One će izmišljati krikove, vraćanja, kotlove, đavole, tvrditi da su svojim ušima slušale kako ga je Ziada opčinila, kako ga je te večeri učinila nesposobnim da s ijednom že­nom može osim s njom. (Zapadni diplomati, venecijanski, đenovski, francuski i engleski izvještavat će svoje vlade da se ovdje dogodilo čudo: Veliki Gospodin Sulejman zaljubio se u rusku ropkinju kao kakav balavac, i ni s jednom ženom neće da spava nego s njom. Njome će se, govorka se, oženi­ti, što je nečuveno. Da se ne bi još jednom ponovila sramo­ta, nijedan se sultan nije ženio ima preko pet stotina godi­na, odonda otkako su jednom od prvih sultana neprijatelji

154

oteli ženu, prisilili je da ih gola služi, silovali je i takvu vratili mužu. Shodno gore rečenom, javljali su diplomati, ova je že­na očevidno vještica i, kad bi mogli, u Carigradu bi je mnogi strpali u vreću i bacili u Bospor.)

Istina je bila drukčija nego što se pričalo.Sulejman je pregrmio mučne dane kad mu je trebala raz­

borita supruga koja vlada svojim postupcima, puna obzira i utjehe, koja ga svrće da ne čini opasne korake, koja ga umrt- vljivanjem zaštićuje, iako je mirovanje bilo protivno njego­voj plahoj i neobuzdanoj naravi, podmukloj i okrutnoj.

Kad je vrijeme kriza prosio, nije se potpuno ohladio pre­ma Nurbanu, snjom su ga vezivali oni protuslovni osjećaji koje gaje ljudi što se penju po ljestvicama vlasti prema stva­rima i osobama iz svoje prošlosti, ona raznježenost prema svakom licu, mjestu i predmetu koje su dotakli, susreli, vo­ljeli, osjećanje krajnje sebeljubivosti, ali se kadikad izražava nekim oblicima zahvalnosti ako su osobe još žive, a mjesta i stvari traže obilježja i smještaj. Istodobno, negdje u samom središtu te raznježenosti, dugo živi želja da tih osoba što pri­je nestane iz života, da se presele u uspomene, da ničim više ne ometaju njihove nove putove i skretanja, da svijetle hlad­no na dalekim miljokazima njihova odavno prevaljenog pu­ta.

Za nov život neograničenom samodršcu, drskom osvajaču i okrutnom čovjeku trebala je nova suputnica. Ovaj čovjek velike duhovne snage i naobrazbe, napabirčene odotud i odovud ali zlatne, nije mogao bez žene ništa poduzeti, bio je sputan i izgubljen bez osjećanja da mu netko pripada tije­lom koje voli, i dušom koju cijeni. Trebala mu je žena koja će s njim zajedno lomiti što im se ne bude sviđalo, odbaciva­ti stare običaje i uspostavljati svoje, sve što se dotad činilo velikim i vrijednim ponižavati neviđenim veličanjem sebe sama.

A kad je ta žena javno izjavila, da čuje Sulejman i svih ko­jih se tiče: “Ja živim sa sultanom i postižem da on čini sve

155

što ja hoću”, Sulejman je nije ušutkao, pa su se vijećnici i za­povjednici po tom unaprijed ravnali: položaje su mogli do­biti samo ako ih Rokselana na njih postavi, i zadržati ih dok njoj bude volja.

Sve je Rokselana učinila, ona kaže upornom borbom, dru­gi kažu bez po muke, samo je posljednja utvrda ostala neos­vojena — uspomena na Nurbanu. Još od dana kad je Rokse- lani dopustio da je otprati s ovoga svijeta, jer ni njemu više živa nije trebala, što je više stario, Sulejman je, bar se tako Rokselani činilo, sve upornije branio Nurbaninu uspomenu i zaštićivao njene ostatke — djecu njezinu.

13.

Nakon objeda, prije nego što će poći na počinak, javili su Sulejmanu da je u Stambol došao Semsudin Ahmetović iz vojnog tabora kod Uskudara, gdje je na zimovnik smješte­na vojska koja je preko ljeta odbijala napade perzijskog cara Tahmaspa i njegova sina Ismaila Mirze. Tražio je da bude hitno primljen. Da mu se i nije žurilo, Sulejman bi ga pri­mio odmah. A što je viđenje zakazao u šest sati, samo je ukorijenjeno carevo pravilo da sastanke s potčinjenim nepo­trebno odgađa, kako bi strahu i sumnjama dao vremena da gosta nagrizu i smekšaju.

Odbijen da odmah s konja bude pripušten sultanu, zlura­di je Semsudin znao da Sulejman spokojnost samo glumi. Toliko pak spokojstva da ga primi tek sutradan, ipak nije imao. To je Semsudinu bilo dosta da već s vrata pogodi što se u kući događa i da zna kakvo lice treba napraviti, kako glas ugoditi kad mu večeras nazove mir Božji.

Već se smračilo. Od velikih vrata do ulaza u palaču postro­jile se sluge u dva reda i drže goruće zublje u rukama. Svi u jednakim haljinama od platna zemljane boje, zakopčani od grla do gležnjeva, s izduženim fesovima, nalikovali su jedan na drugoga kao jaje jajetu, a svi zajedno na pogrebnu prat­

156

nju: nijemi, ozbiljni, pokazivali su put u odaje koje su mogle biti i raj i pakao, svakako svijet s onu stranu ovog svijeta.

Između tih svjetala Semsudin je promicao brzo, raskomo­ćen, pošto je otpasao oružje i dao ga vrataru, u lijepoj dola- mi od zelena sukna. Na glavi mu bijeli turban savijen od la­gane žućkaste svile kojoj su krajevi sprijeda namreškani i svedeni jedan preko drugoga, kao što se prekrivaju latice na ružinu pupoljku.

Sulejman je sjedio na divanu s podvinutim nogama, upa- rađen i uljepšan. Nije to više opušten i mrzovoljan kostobol- nik iz ljuljačke. Nije odjeven u haljine u kojima sjeda na prije- stolni stolac, nego u kužne, priproste haljine bez nakita na turbanu koji označuju njegov položaj, bez zlatnih vezova i srmom optočenih rubova. Pretežno u bijeloj odjeći sjedi na zelenkastom divanu, pa ga bjelina čini onim što ga na prije­stolju čine uresi — posebnim. Iz te bjeline viri lice umorna čovjeka koji se sili da djeluje čilo, bodro i nehajno. Koža oko očiju nabrala se u poprijeke nabore, a obrazi se objesili, pa zajedno s nosom tonu u njegovanu bradu i brkove obojene k’nom u crveno. Pod debelim slojem pudera to lice nalikuje na ono što ga imaju dobro pažene lutke od sukna, koje se može kupiti u izmirskih trgovaca drangulijama. Od svega na njemu i uza nj samo su mu oči prirodne, neudešene.

Semsudinu dobro poznate oči. U njima su ljudi vidjeli što su htjeli ili što su morali vidjeti, neki blagost i zaštitu, neki pro- nicavost, neki oči suludog pehlivana i probisvijeta. Semsudin je bio zadovoljan kad u njegovim očima nalazi nepoljuljanu podnošljivost i pritajenu mržnju, jer su to bila dva vezivna sastojka davnašnjeg dogovora među njihovim obiteljima.

Semsudin je pao ničice, poljubio caru papuču, uspravio se i predao mu smotak uvijen u voštano platno, rekavši da je unutra pismo od Rustema Opukovića. Sulejman ne dade smotak tjelohraniteljima da ga raspečate, nego ga zadrža na koljenu u lijevoj ruci. Desnom je čupkao haljinu na prsima i gledao Semsudinu ravno u oči.

157

- No, imaš ii mi štogod reći?! — Znao je da Šemsudina na govor ne treba mnogo nukati. — Kako je tamo?

- Sigurno o tome Rustem piše. Vojnički je život vojnički život.

I Semsudin je nešto znao: da njegove riječi, ma koliko zao­bilazio i dužio, Sulejmanu neće biti dosadne.

- Znam, ne pitam za to. Kako ostalo, kako se ljudi drže?- Dobro se drže.- Pitam za Mustafu! Sto se praviš budala! Govori!- A, za Mustafu! Pa, dobro i Mustafa, zdravlje ga služi, a

ostalo, ostalo je druga priča ... I Mustafa je iz tvog tora bra- bonjak — počeo je Semsudin cijedeći riječ po riječ — zato ne očekuj, moj padiša, da ću o njemu kazati više nego što smi­jem i nego što zaslužuje. Riječi moga cara carevi su među rije­čima, a čeljad iz njegova doma nad ostalim su ljudima, osobito tvoj sin Mustafa, jer je carević prvi od careva imena. Vjeruj mi, padiša, ako koju ružnu o Mustafi kažem, da mi je zbog nje žao, da se kazne bojim i da sam je bar tri puta lakšom izrekao nego što sam druge čuo govoriti ... Odušev­ljavao sam se Mustafom i njegovom pameću, ne stidim se reći. Ali ono što u posljednje vrijeme čini, ne odobravam. Znam da velike umnike i velike pjesnike, među kojima je i njemu mjesto, moramo ili darivati i veličati ili progoniti i obezvređivati. Ne razumijem zašto on sam od dvije sudbine bira goru — da bude prognan: teži za vlašću, što umna čov­jeka čini opasnim i vladaru i narodu. Dobro, znam da nad književnicima uvijek visi mač. Tko se, kao oni, s dugim je­zikom rađa, imat će kratak život.

- Kratak, misliš?- Što će njemu grube šale na račun tvoga zeta Rustema!

Zar ne zna da time vojsku huška na vojskovođu! Kaže: izbij- te Rustemu jedno oko i stavite mu na to mjesto zlatnik, pa ga se ne bojte. Nisu li i on i Rustem vođe iste vojske! A koja ptica pticu jede, ta jato ne može voditi ...

- Ne može, misliš?

158

— Doliče li njemu dvosmislene riječi kao što je ova: lijepo je državi imati silnoga cara, ali ne valja kad je silni car ne­moćan. Ja znam, moj padiša, da tebi takve riječi neće naško­diti. Ti se ne bojiš pasa koji laju, ali ti lajanje nije drago.

— Lajanje, kažeš?— Poklonik sam lijepog govora, moj padiša, iako znam da

slavuje u krletku zatvaraju radi njihove lijepe pjesme. Pok­lonik sam mudre izreke, iako znam da se lisičja koža najviše prodaje, kažu, jer je lisica najmudrija zvjerka. Lijepu riječ naplaćuj oprezom: ne kazuj sve što znaš, ne čini sve što mo­žeš i ne vjeruj svemu što ti do ušiju dođe. A Mustafa se rije­čima i mudrošću razmeće. Od njega se mogu čuti doskočice: moj otac želi dugo živjeti, ali ne želi biti starac, zato uspra­vno hoda i k’nom crveni bradu.

— Bradu!— Premlad je Mustafa i teško će odrasti. Ne zna da dvije

sablje u jedne korice ne mogu. Da zna, ne bi pred vojnicima govorio: moj otac sve ima, samo brata nema. Kakvog brata, pobogu čovječe! Dosta je i da jedan upravlja, kud da se dva otimaju! ...

— Ti reče otimaju!— Podučiti bi ga trebalo, moj padiša, da pomorci koji mo­

rima plove i morima vladaju ne gospodare vjetrovima i da zbog toga trpe mnoge nevolje.

— Trpe, nego što!— Da nije opreza i strogosti, ni na jednoj se glavi kruna ne

bi duže zadržala. A Mustafi je budnost prilika da se nasmi­je: kad želiš govoriti o Sulejmanu, najprije skini kapu i vidi da nije pod njom; zatim pogledaj šavove na kapi da ne bi našao skrivenu Rokselanu; ako nikoga našao nisi, tek tada kaži što si kazat htio ...

— I tada da kaže!— Istina je da rečeno, a Mustafa je do sada samo govorio,

nije i učinjeno, i da je od riječi do djela dalek put, ali mudri ljudi danas prepuštaju zlu ono što mu mogu dati bez veće

159

opasnosti po sebe, da mu ne bi sutra morali dati ono što mu ne mogu dati a da sebe ne upropaste. Ti znaš, koliko i ja, da za rješenje zamršenih pitanja od sablje boljeg sredstva nema. Samo, kamo udariti: po čvoru, iza ili ispred njega? Sto god ti izabereš, moj padiša, bit će najbolje. Tvoje je da zapovije­daš, Mustafino je da sluša i podnosi. Dok si čekić, udaraj, dok si nakovanj, trpi!

Nešto je iza bijelog paravana bubnulo. Sulejman ne poka­za ni da je čuo, ali tjelohranitelj, koji je držao sablju sultanu nadohvat desne ruke, usprednu i razrogači oči. I on se smiri kad je, valjda, vidio da opasnosti nema. Onda je udarilo i po drugi put, drvetom, nogom ili šakom, ali ovoga puta ni tje­lohranitelj na to ne obrati pažnju.

- Možeš ići, Semsudine, ali se ne udaljuj iz grada. Dobit ćeš odgovor na pismo i odnijeti ga Rustemu u Uskudar.

I dok se Semsudin klanjao i natraške povlačio prema vra­tima, Sulejman ga je netremice pratio svojim hladnim oči­ma. Semsudin je zakoračio preko praga, a Sulejman se glas­no nasmijao, neprilično njegovu licu koje je za cijelog pri­manja bilo mirno, neprilično za njegove mrzle oči, obojenu bradu i bijelu odjeću. Semsudin je od njega doživio svašta, nije se osvrnuo, ponio se kao da smijeh nije za njega ni o nje­mu, nešto ga gonilo da se izgubi.

Koračao je između redova bakljonaša, u brizi je li svojim govorom učinio štetu sebi ili onima kojima ju je htio učini­ti. Molio je Boga da Sulejmanu ne padne na um perzijska mudrost što bi onom, koji je govorio o Mustafi, mogla po­služiti kao prikladan okvir. Jednog će mu dana, možda su­tra, kad ga bude otpremao u tabor, u šali reći: “Zapamti i ovu, Semsudine, ako je već ne znaš — tko neprijateljevom ru­kom kani zmiji glavu odsjeći, od dvije koristi jedna biti mo­ra; ili će dušmanin ubiti zmiju ili će zmija njega ujesti.” U šali, tobože, ali su njegove šale i kisele i paprene.

160

14.

Šemsudin je u Tophani, na obronku brežuljka prema sun­čanoj strani, znao za nožarsku radionicu u kojoj bi mogao provesti mirno i zanimljivo prijepodne, čak i cijeli dan ako mu nemir dopusti. Već trećeg dana s njim je muka, od Sulej- mana nema ni poziva ni odgovora, a on je njegov glas htio dočekati skriven. Nije znao gdje je to skrovito mjesto, ali je znao da u kući nije, zato je i danju i noću iz nje izbivao, na­vraćajući se u dogovoreno vrijeme do Kozjeg mosta, gdje ga je sluga obavještavao je li poruka od cara stigla. Činilo mu se da će se najlakše sakriti bude li, skromno obučen, obilazio priprosti svijet carigradskih uličica i pristaništa.

U čovjeku koji se dugo kreće u visoku društvu i bavi opas­nim poslovima vladanja, pri neizbježnim trenucima krize, kad se nad njeg nadvije opasnost a u želucu mu se nakupi gađenje na svijet kome pripada, javi se odjednom nezadrži­va želja da se pretvori u sitna čovjeka s ulice koji o nikome ne vodi brige, niti se tko o njemu brine. Običan svijet što se mota po trgovima, dućanima i radionicama, njemu se učini svijetom koji ne zna ni za patnje ni za rizike. Spasonosno gr­mlje u koje bi se mogao skloniti on, zvjerka mučena od zvi­jeri, beskrajno more u kojem će se lako spasiti ribica ispred ralja ribetine. Kad ga nesavladivi strahovi natjeraju da isku­ša svoje mutne slutnje, pliva i pliva dok ne shvati, vrlo brzo, da i taj mali čovjek, dolje, boluje iste bolesti i luduje iste lu­dosti kao i oni nad njim. I dok se ne uvjeri da za njega tu nema zaklona, jer i tu svaki čovjek ima samo jedno mjesto koje s mukom zauzima i još teže brani.

U toj nožarskoj radionici na Tophani živio je nožar Sad- man, vrstan majstor i zanimljiv čovjek. Njegov ga je bivši gazda kupio u Samu, gradu glasovitih oružara, za male nov­ce, jer je bio štrkljast desetogodišnjak, naoko dijete od kojeg nikad neće postati dobar sluga. Ali ljudska dobrota i mu­drost učiniše da ga stari majstor prigrli kao svoje dijete. Izu­

161

či ga nožarstvu, dade mu svoju kćer za ženu i na samrti mu zavješta sve što je imao, tu nožarsku radionicu i kuću s vr­tom, ni mnogo da se veselo živi ni malo da se umre.

Većinom je izrađivao jatagane bjelokoričaše od dobra čeli­ka iz Damaska, s ručkama od slonovače, somove kosti ili go­veđe potkoljenice. Korice, građene od srebrne navlake na drvenoj osnovi, bogato je ukrašavao zlatnim vezom i dragim kamenjem, a oštrice je šarao slikovitim arapskim pismom. Dugo bi radio jedan jatagan, po nekoliko tjedana, primao za njega velik novac, ali ne veći nego da je radio obične noževe i prodavao ih budzašto običnom svijetu. Živio je dobro, ali se nije bogatio, jer su visoke cijene njegovih jatagana odgo­varale uloženom trudu i potrošenom materijalu.

Semsudin je tog zanimljivog čovjeka upoznao kad je i sam kod njega naručio dva jatagana, najljepše izradbe i bez obzi­ra na cijenu. Dobio je oružje kojim se ponosi, upoznao je čovjeka uz kojeg vrijedi posjediti, gledati što i kako radi, i slušati što govori o svom predgrađu.

Semsudinovu se dolasku nožar obradovao, od nekoga na­ručio kavu viknuvši u otvor stražnjih vrata, ali posao nije prekinuo, nastavio je ukucavati pismo u čelik i prekidao rad samo kad je ogledao da li šara lijepo teče. Kuckao je u dlije­to i kad je sam govorio i kad je slušao što Semsudin govori.

Njegova strast da uz dlijeto, brus i čekić prati i život Top- hane, natjerala ga je da kupi pedeset stranica skupog mleta­čkog papira i da ga dade uvezati i ukoričiti. Na kraju godi­ne, kad pred njim stoji sve što se zbilo u dvanaest mjeseci, izabire najznačajnije između mnogih dogodovština i opisuje ih lijepim rukopisom, štedeći i riječi i papir, da ne dulji gdje se može ukratko, i da ne troši papir jer će bilježnici još jed­nom u životu kupovati listove. Svoje bilješke nije prikrivao kao većina ljetopisaca. Kad bi se dogodilo nešto znamenito ili strašno, bolest, glad, razbojstvo, udaja i ženidba, ratovi i smutnje, čudesa i neobjašnjive pojave, gradnje i rušenja, go­vorio je da će događaj zabilježiti ako se do kraja godine ne

162

dogodi nešto još gore, pa ovome ne preotme mjesto. Ako je došla mušterija, o kojoj je Sadman znao da je zanimaju čud­novate mijene ovoga svijeta, nudio bi joj bilježnicu, ne da se hvali što vješto piše, nego da mušterija vidi kakva se sve ču­da zbivaju u njegovoj Tophani.

— Za koga radiš taj jatagan? — pita Šemsudin.— Za carevića Mustafu, pašo.— Možda mu neće trebati — izlanu se Šemsudin i odmah

vidje da je pretjerao. Majstor od njega neće, doduše, zahtije­vati objašnjenje, ali će taj pametni zanatlija posumnjati da u ovo doba godine zvijezde Mustafi nisu naklonjene.

— Što, zar neće? — I prestade kuckati. Ali, kad se sjeti da nema pravo na razjašnjenje Šemsudinove dvosmislene reče­nice, jagodicom kažiprsta prijeđe preko slova, otpuhnu prah kojeg nije bilo, uze dlijeto i ponovo odjeknu tuk-tuk. Ne mari, nekome će poslužiti. Ljudi odlaze, pašo, njihovo oruž­je ostaje drugima.

Šemsudin se podiže da jatagan pogleda izbliza. Nagnuo se nad majstorovo rame. Držak je noža do kraja oblikovan; os­talo je da se dovrši utiskivanje slova između oštrice i teluća na zakrivljenom dijelu što je namijenjen sječi, a dio sječiva za bod već je ispisan. Piše: Neka se nitko ne zavarava uronjen u blagostanje ovoga svijeta. 0 bože, čije su dobrote skrivene, spasi nas onoga ... tu je Šadman ukucavao prvo slovo nove riječi.

— Još imam napisati čega se bojimo — reče majstor, kao da zna što se od njega traži.

— O bože, spasi nas onoga čega se bojimo — ponovi Šemsudin.Obojica su zašutjela. I red je da se zašuti poslije molitve u

koju čovjek stane bez ostatka.— Uzmi, pašo, moje zapise, pa pogledaj što se lani dogodi­

lo. Knjiga je na polici više tvoje glave, samo ispruži ruku.Nije se okrenuo da vidi posluša li ga Šemsudin, nastavio je

govor i rad, tuk, tuk, tuk.— Sinoć pred večernju molitvu došao u kavanicu Bogaz, tu

na početku ulice Barhila što je zovemo, čovjek mrtav pijan i

163

kaže da se zove Merdžan, ovako, raskrečio se nasred vrata i viče: ja sam Merdžan, da vam odsad bude jasno. I sjeo u kut za prazan stol. Čim sjede, istegnu jatagan, zamahnu i rinu ga u stol. Objesio se na držak objema rukama, koluta očima i pomalo slini. A kavedžija cvili; čovječe, ne rasijecaj mi stola, ali mu se ne usuđuje prići, budalu i pijana najbolje je zaobići. Sjedi tako Merdžan i bulji, od vremena do vremena ritne se kao konj, podiže tur sa stolca, a objema rukama izdiže jata­gan i iznova ubada u stolić. Pri tom prijeti: eh, kad te nađem, Pir Kuli, ovako ću te, ti meni pobjeći i odnijeti, nije ga majka rodila, ja sam iz Kizil Agača, a nisam lupež iz Aladža Hisara. Kavedžija mi kaže da ništa pio nije, umjesto da se trijezni, biva sve pijaniji. Onda je jednom zamahnuo pijan ne zna što radi, i oštrica mimo stola njemu u trbuh. Kavedžija se kune da udarac nije bio prejak, jedva da mu je odjeću probio. Nego, kad Merdžan pod rukom osjeti ubod u tijelo, vrisnu: aha, Pir Kuli, sad si moj. I žabi jatagan. Oni koji su ga podizali s poda, kažu da mu je rt noža izbio na leđa.

- Hoćeš li i Merdžana unijeti u svoju bilježnicu?- Ako ne bude gorih zala. Ali, šta da stavim? Petog dana

časnog Redžeba u kavani Bogaz probo se čovjek zvani Mer­džan. Nitko ne zna je li posrijedi nesretan slučaj ili djelo mračnih sila u njemu. I to je sve, ni priče ni pouke.

- Ima i priča i pouka. Započni ovako. “Neki ljudi imaju velike zamisli a pamet magareću, pa im svaki posao završi naopako. A Merdžan, o kojem ćemo ovdje pripovijedati, bio je jedan od onih samouvjerenih glupana koji bi, da si mu pa­met među tisućama drugih ponio na pazar, opet samo svoju kupio.” Kad napišeš ovakav početak, onda nastavi ...

I tu mu je Semsudin ispripovjedio svoj slučajni susret s Merdžanom one večeri kad ga je Sulejman ispratio sa smije­hom i kad se od briga nije usudio vratiti svojoj kući i preno­ćiti u njoj.

... Pred Semsudinom je stajala gomila bačava od dva hek­tolitra. Bile su naslagane uz gat između njega i svjetlosti ar­

164

senala. Učini mu se da iz te hrpe bačava dopire smijeh i ža­mor. Zaobiđe ih sa strane do mora i vidje da među njima go­ri svjetlost. Razgovor je postao razumljiv, čavrljalo je dvoje, muško i žensko. Svjetlost mu je otkrila prolaz do rupe nat­krivene šatorskim krilom.

Javio se s ulaza, nazivajući domaćinu mir božji i moleći da uđe. Odgovori mu muški glas da naprijed može svatko tko ovamo s mirom dolazi. Prolaz je bio zastrt slamom koja je postajala sve deblja što se zalazilo dublje u sklonište od kiše, rose i magle. Prema svjetlosti fenjera, koji je visio na kolcu što je podbočio šatorsko krilo u sredini da se ne prosjedne na većoj kiši, vidio je ženu, kršćanku, i čovjeka u nekakvim ha­ljinama koje su na suncu i moru izblijedjele, pa po njima ne može čovjeku pogoditi ni zanimanje ni narodnost. Domaćin ga je srdačno dočekao, kao da je po njega tri puta poručivao i prijatelj mu se tek sada udostojao doći. Valjda je po njego­vanim rukama i neopaljenom licu pogodio da mu u posjet nije došao čovjek običan, bez titule, a ne hajući da ispituje i sebe opterećuje suvišnom poniznošću, on je Semsudina oslo­vio s “aga”, misleći da je taj naziv dostatan svakom dosto­janstveniku koji se nezvan udostoji unići u njegovu kuću od bačava, slame, kolčeva i platna. Zatim je agi ponudio da svi­je noge i sjedne u slamu, i da se iz zdjele pred njima posluži kriškom ovčjeg mesa, komadom kruha i korjenčićem hrena. Semsudin ga je u svemu poslušao.

Žena je iz Pere, udana, uz naknadu posuđena od navod­nog muža na određen broj dana. Takvim se poslom bavio je­dan sloj ljudi iz tog predgrađa kad bi im vinogradi slabo po­nijeli, a povrće pojeli crvi i zatrovale mušice. Dijelom od ne­volje a dijelom iz navike, kao što obično biva, te su žene sti- šavale strast mladih janjičara i polurobovske rulje u talioni­cama topova i u mlinovima baruta.

O vratu nakit od brušena stakla, jako narumenjene usne i jagodice, usta puna mesa i kruha, zdravlje slatkohrane i sla­dostrasne ženske koju stid ne mori, eto, to je bila ta mješ-

165

tanka Pere. Kakva je među bačvama, takva je bila i na uli­cama svog predgrađa.

Domaćin je o sebi pričao sam. Nije to bila tanana ispo­vijed ili bar smiren izvještaj, bila je to sebeljubiva tirada u kojoj nije manje uživao nego u ženinim sisama, ovčjem bu­tu, začinu i vinu.

Zove se Merdžan, a rodom je iz Kizil Agača, varošice poz­nate po svem svijetu. Njenoj glasovitosti on sam najviše je pridonio, posvuda njeno ime raznosi, i pravo je da bude poz­nata kad je njega rodila. A ima on ortaka, čovjeka nad svim ljudima, vješta pomorca i trgovca, račundžiju kakvog majka rodila nije, dobar, brate, kao kruh i vino, u svemu nokat veći od njega. Taj mu se ortak zove Pir Kuli, a rođen je u Aladža Hisaru, nekoj varošici u Srbiji ili Tunisu, ne zna točno, ali tu je negdje, te su dvije zemlje blizu jedna drugoj. Pir Kuli je takav da bi te mogao prodati, od kapare ti dati da piješ i je­deš, a ti ne bi znao da te je prodao. Njih dvojica, dvojica or­taka kakvih svijet nije vidio, taj silesija Merdžan i taj ljudi­na Pir Kuli, s mnogim se ljudima lijepo drže, s onima od ko­jih kupuju, kojima prodaju i od kojih mogu važne stvari ču­ti, ali se svjetuju samo međusobno, njihove poslovne tajne znaju samo Bog i njih dvojica. Našli su se u tamnici, dvije su godine odsjedili na istoj klupi u galiji, istim su lancem bili vezani, iste su ih kiše kisle, isti vjetrovi brijali. Poslije odro­bijane galije evo su već četvrtu godinu nerazdruživi, trgujući onim što najviše nosi. Obojica su se u životu mnogo varala, ali više nikad, jok, naučili su se pameti, tko je lani budalast i lakovjeran bio, ove godine, bogami, ne mora biti, pečen se ožega boji. A sad poslušaj, aga, što su njih dvojica robijaša smislila, veslajući, da se obogate.

Njih su, Merdžana i Pir Kulija, prije okivanja na galiju, kad su bili dovedeni u Carigrad na sudište zbog sitnog raz­bojstva i strpani u istražni zatvor, odvodili na rad u ljevaoni­cu topova i tvornicu baruta. Tu njih dvojica saznadoše, na svoje veliko čuđenje, da se barut, taj ubojiti izum, pravi od

166

gnojiva, ugljena i sumpora, i da u toj smjesi gnojiva ima dva dijela, a treći je ravnomjerno sastavljen od ugljena i sumpo­ra. Ugljena i sumpora treba manje, a i nađe ih se posvuda, sumpora na nekoliko mjesta u blizini Carigrada a ugljen je najbolji od rujevine, nje ima posvuda, ili od lijeske, nje ima još više. Ako imaš gnojiva, imat ćeš i baruta koliko hoćeš. Ali to nije gnojivo štoti ga krava u staji balega. Zovu ga ša- litra i dovoze čak iz Egipta, a ni tamo ga nema, bogzna ot­kuda ga i kojim putovima dopremaju karavanama u egipat­ske luke. Ima ga i bliže, po otocima, u planinama, svuda gdje postoje suhe pećine u kojima ne kišne i u kojima koze i ovce ljeti laduju, zimi zimuju i, razumije se, brabonjaju i brabonjke zbijaju. U takvim pećinama znade sloj šalitre biti debeo i po dva lakta, tvrd kao muljikov kamen.

Veslali njih dvojica na galiji između mnogih otoka Egej­skog mora, u kojima ne nedostaje ni koza ni ovaca, a još ma­nje pećina. Propitkivali i pamtili kako se koji otok zove, sve­jednako maštajući da će i oni jednoga dana, kao i oni trgov­ci koje su viđali na blagajnama barutane, primati zlato na dlan, a predavati zadnivene bačve pune praha od kozjih bra- bonjaka. Našli su nekoliko otoka sa spiljama u kojima su stoljećima plandovale koze i ovce, naučili su čobane kako se gnojivo kopa, kako se nekoliko dana moči u vodi, kako se otopina cijedi i potom u kotlovima kuha dok se voda ne is- kuha i ne ostane sitan prah. Čobanima dobro, njima još bo­lje. Kad dovrše posao i prebroje novac koji su pohranili na sigurno mjesto, u đenovsku Banku Sv. Jurja, njih će dvojica moći da kažu da su s galije sišli u zlatnu lađu. U zlatnoj ko- rablji svaki će poći svojoj kući, jedan u Kizil Agač da ga gla- sovitošću bogatog trgovca proslavi i unaprijedi, a drugi u Aladža Hisar, tamo u nekom Tunisu ili nekoj Srbiji, da uživa debelu hladovinu.

— I kaže meni Pir Kuli: poslušaj, Merdžane, još imamo jednu lađu dovesti, a oni u arsenalu govore da nam ovaj to­var ne mogu primiti ni do deset dana, najmanje, da im je

167

skladište prekrcano jer je silna salitra iz Egipta došla, car se u proljeće sprema na Perzijanca. Hajde, kaže on meni, da mi istovarimo bačve na obalu, ti ostani i čuvaj ih, dovedi žen­sko i uživaj, a ja ću po preostali tovar. Kažem ja njemu, idi, dovezi, ja ću pričekati. Znaš, aga, i meni je kao i Pir Kuliju dosadila ova trgovina i prerada govana, jest da se plaća, ali more je more, bio galijot ili mornar na slobodi, dosadilo, da već jednom siđem na kopno, da se obučem, a ne ovako, i da ljubim ženu na dušeku, a ne na ovoj slami. Kad se vrati Pir Kuli, podijelit ćemo novac i svaki svojim putom.

Žena se naslonila na bačvu i ispružila noge ispod sebe. Čačkala je zube slamčicom.

Merdžan je dojedao posljednji komad, ostatak mesa na butnoj kosti. Izvadio je maramu iz njedara, obrisao ruke, us­ta, obraze i čelo. Mašio se tikve i nagnuo. Sit i napit, neko je vrijeme tupo gledao preda se. Kao da je sve ljudsko izišlo iz njega.

- A što ti, ago, tražiš po ovoj noći? - upitao je Semsudi- na.

- Brige me more, ne daju spavati, pa tražim noćobdije, one koji kao i ja bježe od sebe i onoga što su uradili.

- Brige, veliš! Hoće brige. Kad je čovjek lud, pogriješi, i udri tuguj i strahuj. - Učinilo se po njegovu napregnutom i umornom licu da ga i samog brige pritišću, ali im se ne da. - Ostavi brige i vrati se kući, ago. — Kao da se ljutnu, kao da je htio reći tko je živ bez briga. Pokaza da mu Semsudin nije više potreban ni kao sugovornik uz jelo ni kao brižan čovjek koji će mu dušu pretvoriti u maglu i mrak. Kao da ga malo ima posvuda oko njih.

Merdžan se primaknuo ženinim nogama, uhvatio joj rub suknje i stao ga polako podizati, zafrkantski, kao da je pod suknjom skrivena ptica pa se boji da će otprhnuti. Žena je prestala mučiti sebe, prste i desni, smijala se grlenim smije­hom kojim se žene smiju kad se podaju, isprekidano i gugu- tavo. Semsudin se podizao, zahvaljivao i opraštao.

168

Merdžan zabaci suknju prema pasu i udari ženu dlanom po bedru, a Semsudinu, koji samo što nije izišao, reče:

— Gledaj, ago, Veliku Portu! Gledaj ova bijela sretna vrata. Kad Sulejman na njih uđe u svoje carske odaje, uz zvonjavu ćaurskih zvona, sve će moje brige nestati kao rose na suncu ... Ajde, neka ti je sa srećom, ago, pa i ti nađi ovakvog zabora­va.

Semsudin ni te noći ni nekoliko idućih nije našao zabora­va, pogotovo ne kod žena koje su ga mogle samo podsjećati na ono čega se bojao, ali je našao nožara Sadmana i vijest o Merdžanovu neslavnu svršetku, pa kad su spojili što je jedan i drugi o Merdžanu znao, nastala je pripovijest vrijedna sva­ke kronike jer u njoj svjetlomrcaju neraspoznatljiva svjetla nade što ih čovjek, onaj s vrha i onaj na dnu, u mraku živo­ta, sam pali i sam gasi.

15.

Bože moj! 0 zaštitnice! 0 pomoćnice!Milostivi Gospodaru, zlo je, a može biti i gore, pa ako zlu ne že­

liš dati om što mu dati ne možeš, ti sedlaj konja, gumi nogu u zen- giju i dolazi svojoj vojsci u Uskudar. Ako odmah ne možeš doći, zato što te hitniji poslovi drže u Stambulu, gnijezdu sreće, a ti po­ruči kad ćeš nam doći.

Sto me sili da te ovako žarko pozivam k sebi? Tvoj je sin uzro­čnik svih nevolja koje me sada tište. Mrsko mi je prepričavati što Mustafa-kan govori i radi, jer je njegovo djelo bogumrsko.

Umišljen da je miljenik cijele tvoje vojske, hvali se uokolo da bi carem mogao postati već ovoga trenutka. Sluša svoje pristaše kako nekažnjeno kleveću njegova oca pričama da ga je kostobolja iscrvo- točila kao moljac baršun, daje pao u šake dviju žena koje od njega ishode sve što im puhne u kratkoj pameti ženskoj.

A za slugu tvoga Rustema kod Mustafe-kana i njegovih kukav­nih pristaša postoje samo pogrdne riječi, koje su tebi, Gospodaru, za pogrdu upućene, jer su sve pod zajedničkim naslovom: kakav mu je

169

veliki vezir, takav je i on. Uvijek sam težio da se u dlaku točno provedu tvoje zapovijedi, a Mustafa-kan danas priča da sam glup kao mazga i uporan kao buldog, da je moje vladanje drsko i nasil­no. Bog mi je svjedok da sam od svog imutka svake godine siroti­nji davao četrdeseti dio, kao sto sveti zakon propisuje. A Mustafa- kan me naziva škrtim razvratnikom. Podilazi vojsci, a časnicima ugađa, hini da je prostodušan i zbija šale na moj račun. Veli: pi­tali deve je li im težak tovar, odgovore da nije, ali im je teško što ih magarac vodi.

Sulejman je opet u svojoj ljuljački.Otkako je vjetar zapuhao i donio susnježicu, premda su is­

tog trenutka u dvoru proplamsale sve peći, Sulejmanu je ipak bilo studeno. Osjećao je laganu omamljenost od povi­šene tjelesne topline, lakoću i želju da govori, da radi bilo što, da hoda, trči, zapovijeda. Ali, nepokretan, prikovan za svoju ljuljačku, danas više nego prije tri dana, doista nije mogao ni hodati ni bilo što raditi, mogao je samo govoriti, onako krhko i bistro kao što znaju govoriti ljudi u bolesti i nemirima.

Uši su Sulejmanu otekle čim se bolest razrasla u zglobovi­ma, s početka odebljale, onda problijedjele i najposlije se osule prištevima. Kad se poslije mjesec dana mjehurići ras- puknuše pa ispustiše iz sebe žućkastu tekućinu, ona obli oteklinu i cijelo se uho pretvori u ružnu crnu krastu. Na pri­manjima je Sulejman nosio bijelu čalmu što je pokrivala uši u ranama, a u kući su mu uši bile otkrivene da se kraste suše i mlada koža dozrijeva, kao što su tumačili liječnici. Kraste koje dozrijevaju nepodnošljivo svrbe, pa su protiv svrbeža ljekarnici preporučivali zečju mast i svježu janjeću kožicu, ali je preporuka slabo pomagala.

Sam je Sulejman našao sebi lijeka. Uzeo je drvce, nešto ve­će od čačkalice, i na vrhu ga stanjio, tako da je postalo vitko i lopatasto. Tu je “lopaticu” lagano vukao preko krasta, struganje nije bilo jako da ih zguli, ali dovoljno da titraji na-

170

draže tanku kožicu ispod skorenog sloja. Svrbeži bi nestajali i tijelom bi se razlilo ono osjećanje lagode što obuzima čov­jeka kad se češe tamo gdje ga svrbi.

Od jutros mu samom češkanje ne ide, svaki pokret na pre­gibima ruku, od ramena do članka na malom prstu, pretje­rano je bolan. A htio je osjećati ugodu što je izaziva struga­nje drvenog perca baš sada kad ga uznosi osjećaj lakoće da može sve, svuda i svakoga — obuhvatiti, stići, nadjačati. Poz­vao je suprugu:

— Češkaj me, Rokselano! Tu, prvi nabor s nutarnje strane. Tu, tu! Tako!

Njegova kćerka Mihrimah sjela je na divan i naslonila se na jastuk, nasuprot ocu. Jedra, s licem koje bi probirljivi pis­ci knjiga o nasladi stavili na drugo mjesto, jer njegova ljepo­ta tek graniči sa savršenom ljepotom. Taj nedostatak do sa­vršenstva Mihrimah nadoknađuje razbludnim dražestima svojih oblina koje nadražuju do ludila svakog zdravog muš­karca. Nije imala običaj da u rukama štogod radi, veze ili plete. Govorila je malo, nikad kad nije trebalo odlučivati i presijecati konce, nikad zbog razbibrige i razgovora kao ob­lika dangube. Slušala bi što joj otac i majka govore, poneg­dje bi i nešto svoga ubacila, sve zajedno premalo.

Rokselana je stajala iznad njega. U objema rukama držala je drvca lepezastog vrha. Držala ih je kao što se kalemovi dr­že, i njima pisala po hrapavoj krasti na Sulejmanovim uši­ma.

Sulejman je neko vrijeme šutio i uživao u češkanju, onda je, ne mičući ni jednim dijelom tijela, glavom da se uši ne bi smakle s dohvata prijatnog draškanja, rukama jer su ga zglobovi boljeli, otpočeo ispitivati sve oko sebe s nevjerojat­nom bistrinom i lukavošću za čovjeka svojih godina i još ta­ko bolesnog, lagašno kao da nikoga ne namjerava za riječ vezati, pronicavo kao da je svim zakulisnim igrama bio oče­vidac, povjerljivo kao da je riječ o stvari u kojoj su svi sugo­vornici na istoj strani i istog mnijenja.

171

- Ne znam što je Rustemu trebalo ono pismo. A ako mu je trebalo, pa bila to ne znam koliko značajna stvar, zna li on što se usudio staviti na papir? — rekao je.

- Rustem prema tebi nikada nije bio licemjeran. Nikad nije tražio više nego što si mu dao. Iza toga pisma stoji odan čovjek koji te odvraća od propasti u koju sam srljaš - kaže Rokselana.

— Baš zbog toga se i čudim. Iskren jest, ali je iskren zato što je previše glup da bi se upuštao u prevare koje iziskuju okretnu pamet, da se ne bi pogriješilo. Iskrenost i odanost bila su dva njegova štita iza kojih se dosita mogla iživjeti njegova slavohlepnost, gramzljivost i nasilništvo. Kako se taj čovjek usudio miješati u moje stvari, dojavljivati mi sum­njive vijesti što bi mogle predodrediti moje odluke! Možda bi nam ti, Mihrimah, mogla pomoći? Istina, trideset godina dijeli njegovo od tvog rođenja i jedva da ste mogli upoznati jedno drugo, ali i neparovi, ako su dugo supruzi, upoznaju se međusobno.

- Ništa mi ne pada na pamet, oče! On je turoban i neraz- govorljiv čovjek, ne znaš što misli ni kad ti je pred očima, kako ću onda znati što mu se tamo kod Uskudara uvuklo u glavu?

— Sto zapitkuješ! Sto je čovjek vidio, to je i napisao - kaže nasmijana Rokselana.

— Nijedan sluga nije toliko iskren da će gospodaru dojaviti stvar koja će ga upropastiti. Mustafa možda i reče štogod što se reći ne bi smjelo. Ali, to se svakome čovjeku događa i ne možeš ga odmah proglasiti buntovnikom. One sprdnje na račun Rustema ne govori samo Mustafa, prepričava ih cijela zemlja, i kad nije zabranjeno običnom svijetu, što da se zabrani prijestolonasljedniku. Ne želi li Rustem odstraniti Mustafu koji ga, jamačno, poslije mene za vezira neće htjeti, još za mog života! Bogami, pretjeruje Rustem, i što mu je moja smrt tako bliza i što svoj položaj pretpostavlja životu budućeg sultana. I on meni govori da su Mustafine primjedbe na njegovu pamet

172

i poštenje uperene protiv mene! To bi značilo da svi oni koji zajedno s Mirtinom Kadom Rustema nazivaju mazgom, go­vore da sam ja magarac. Neće biti tako, Rusteme! Kad ja Rustemu mazgovu skinem zlatotkano vezirsko sedlo i zabijem mu nogu u guzicu, pa kad ta životinja bez nakića prokaska stambolskim ulicama, na njeg će se dječurlija kamenjem nabacivati, meni će svijet govoriti: “Hvala mu što nam ovu pulčinu strese s vrata.” Tako ću, Rusteme, na tvojoj mješini zaraditi nov grumen veličine. Ta će mješina biti nov timpan u orkestru mojih slavljenika ... Rokseiano, nemoj me uvijek češkati po istom mjestu, daj, šetaj posvuda!

— Dobro, šetat ću! A Rustema ostavi na miru. To je pro- stodušan čovjek, što mu je na duši, to mu je na jeziku.

— Znam ja za oči koje vide što im se htjelo vidjeti, pa se pitam otkuda Rustemu potreba da gleda drukčije nego se vidjeti može, je li to iz njega izišlo ili mu je to netko stavio u dužnost. Drugim riječima, po čijoj glazbi taj mazgov igra trbušni ples. Je li, Mihrimah, ti si ga i gola viđala, čija je nje­mu glazba važnija od moje?

— Ničija, oče! Na svakoj drugoj gubi korak — i zagrcnu se od smijeha. Mislila je na trbušni ples što bi ga Rustem ple­sao sa svojim silnim salom.

— Vidim da se zapleo. A kako i neće: dvije mu žurne u uši utisnute, od njihove piske davul bubanj ne čuje, pa šeprtlja bez takta. Zna li on da poslije toga pisma ne može biti “bilo pa prošlo”? Nešto će se tek zbiti i dugo pamtiti. Ako Musta- fu nađem ispravnim, Rustema ću ukloniti kao njegova kle­vetnika. Time ću Mustafu vezati uza se i u onom dijelu koji do sada nije bio moj. Ako kaznim Mustafu, kaznit ću i Rus­tema. Time ću ublažiti bunt Mustafinih pristaša, vidjet će da sam jednako strog prema svima koji narušavaju jedin­stvo. Sto god učinim, Rustem je nastradao. Zato se i čudim što ga natjera da piše ono pismo ... Čuješ li, Rokseiano! Sto si prestala češkati? Kamo si odlunjala pameću? ... U redu, ne moraš odgovoriti. Znam da je tebi Rustem ispravan. A ja

173

kažem: krivo korača! Tko mu svira žurne u ušima i tjera ga da srlja kao mahnit slon? Vas dvije ne znate, to sam već čuo. A uz pismo mi je poslao onog posranca Semsudina. Je li mo­gao naći goreg pismonošu! Nema načina da se pismo zape­čati a da ga taj ne bi pročitao. Ovdje je preda mnom isprdio sve poslovice, perzijske i arapske, što ih je mogao dovesti u vezu s Mustafom, onda podvio rep i otišao. Sad se vuče stam- bolskim ulicama, zalazi kod prosta svijeta i podvikuje, is­pod glasa, zna on da se šapat daleko čuje, kako će ili Sulej- man Mustafu ili Mustafa Sulejmana. Otac na sina i sin na oca! Nego što, to im je u krvi! I Rustem mi šalje takvog li- stonošu! ... Je li, Rokselano, ne možemo ga ne kazniti?

- Dakako da ne možeš. On nesretnik za to zna, ali je bio spreman podnijeti vlastitu žrtvu da bi tebe spasio. A kazna ima raznih: jednom se kaznom kažnjavaju promišljeni bun­tovnici, a drugom krivci iz nehata.

-Je li? I na to je računao onaj koji u uhu Rustemovu žur­nu svira, a iza guzice mu u duval bubanj tuče.

Mihrimah je opet prasnula u smijeh. Goli je Rustem pred njom plesao trbušni ples. U smijehu je govorila:

— I to bih željela vidjeti. Da Rustem mrdne tamo i ovamo. A, što mislite, da ga na taj ples natjeramo?

Ne bi bilo čudo, magarčila je ona muža i na gori način.Bilo je ovako ...Baldahin iznad Mihrimahine postelje od plavog je sukna

što se lijepo nabire i pada kad je ovješeno. Mihrimah i njen bezimeni ljubavnik razgolićeni se ljube.

U polutami su se pojavili obrisi neke osobe. Približila se postelji, stala i gledala što ono dvoje rade. Rustem je lagano zazviždao, i sjena se okrenula.

Nasmijala se u tami bezuba Rokselana.Zatvorio je oči i spustio čelo na dlanove. Onesviješten nije

bio, ali nije bio ni daleko od nesvjestice.Kad su ostali sami, upita ženu je li joj tkogod smetao. Sto

mu je, zar ona može primijetiti sjene što se njemu motaju po

174

glavi, kad u tom poslu ni lupanje talambasa ispod kreveta ne bi čula?

Dani su prolazili, s vremena na vrijeme zapeklo bi ga sjećanje na nasmiješenu sjenku i zaboljelo pitanje bez odgovora: ako je bila, što taji da je bila? Ništa se, međutim, nije događalo, pa gotovo povjerova da su ga oči prevarile, a pribranost izdala.

Kad iznenada ...Rustem je predsjedavao posljednjem sijelu vezirskog vijeća

prije pokreta vojske na daleki put, dosadnom kakvo zasje­danje znade biti kad se na njemu pretresaju pripreme za ko- načišta, radovi na popravku putova, doprema žita, ovčetine i leće u prolazna mjesta, uništavanje razbojničkih družina kojima je izmorena a dobro opremljena vojska bila rijetko dobar plijen. A kako je silna vojska s ruljom trgovaca i plja­čkaša svakojake vrste, koji prate ratnike, putovala u tri prav­ca prema Perziji, vijećanje je bilo tri puta duže i dosadnije.

Sulejman je prisustvovao vijećanju sat vremena na počet­ku i nekoliko minuta prije kraja. Rokselana je izdržala od početka do kraja. Ona je sama ili zajedno sa Sulejmanom sjednicu vezirskog vijeća pratila iz posebne prostorije koja je bila sagrađena uz vijećnicu. Od vijećnika su bili odijeljeni zaslonom od željezne mreže koji se prema potrebi zastirao crnim zastorom, ako Sulejman i Rokselana ne bi htjeli da im se sjene naziru kroz rešetke. Toga se dana preko cijele sjed­nice Rokselanina glava, zastrta koprenom, urezivala u oči svih vijećnika kao sjena strašnog diva u kazalištu sjena. Čuli su njene korake, mirisali njene mirise, vidjeli je posvuda šu­tljivu i moćnu kao božanstvo. Kad bi na vijeću bile rasprave oko podjele imanja i časti, ili obračuni među vezirima, njena ustrajnost, njena nazočnost nikoga ne bi čudile, ali što nju toliko zanima gdje će kojeg dana vojska na noćište, i koliko će na kojem konačenju ovaca i kruha pojesti?

Rustem je kupio papire i predavao ih pisaru, vijećnici su već otišli. Kad i pisar ode, Rokselana uđe u vijećnicu i stade nasred velikog saga. Čekala je da joj Rustem priđe.

175

Pred njim je stajala nasmiješena krezuba Rokselana, ista ona sjena koja ga je gledala iz polutame njegova bračnog kazališta.

- Ti, Rusteme, odlaziš u Uskudar. Prvi put si vojskovođa. Ja se tom naimenovanju nisam protivila, a imala sam zašto. Rekla sam: neka ide, za lošu stvar čovjek se uvijek može ot­kupiti dobrom stvari. Ili, kao što se kaže, htjela sam ti dati priliku. Tvojim nastranim zahtjevima Mihrimah je jako ucviljena. Ona to tebi neće reći, ja sam je učila da ispunjava svaku želju svoga muža.

- Ucviljena? — procijedi Rustem. - Njoj te igre nikad do­sta nije.

- Traži od mene da je oslobodim bračnih veza. Kaže, maj­ko, neću prekršiti tvoj nauk, ali se ovo izdržati ne može, spa­si me od čovjeka koji me pretvorio u drolju. Nečuveno je da netko svoju ženu učini kurvom u vlastitoj kući. Kaže mi, majko, kad ti nećeš da nešto uradiš, idem pred oca, past ću na koljena, molit ću ga, izlit ću sve jade svoje duše, samo da me oslobodi poniženja. Ne znam hoću li je spriječiti, i ne znam imam li je zbog čega sprečavati. Mislila sam, laže mi. Rustem je ozbiljan čovjek. Jamačno joj se čini prestar, pa ga se želi riješiti. Ali me ona pozva da se sama uvjerim. Bila sam tamo, mogao si me vidjeti. Sad me ona moli, ti kaži ocu kad meni ne dopuštaš. Sinko, kažem ja njoj, trpi. Ti znaš, velim ja njoj, što bi Sulejman-kan učinio kad bi znao da nje­gova kćerka živi nečistijim životom od bilo koje žene iz Pere, koju unajmljuju topnici i mladi janjičari.

Rustemu se lice orosilo i ublijedjelo.- Mustafu hoću — rekla je Rokselana. — Ti si pozvan da o

tom nevaljalcu kažeš punu istinu. Čekat ću pismo o Musta- finu ponašanju do dvadesetog sefera. Ne bude li ga, ne bude li ga, pred Sulejman-kana kleknut ćemo i ja i Mihrimah.

- A što ću ako Sulejman-kan ne posluša moj savjet?- Gore ti neće biti nego ako mu kažemo za kućno kazali­

šte.

176

16.

... Pred Sulejmanom je dug crn stol od ebanovine, na nje­ga su oslonjene obje Sulejmanove ruke, trebalo je da nešto napisu, ali njihov vlasnik nije znao što, i sada čekaju zau­stavljene na putu, pripravne odmah krenuti čim im bude zapovjeđeno. Svijećnjak za čitanje od teške bronce s pozla­ćenim sjenilom i pet malahtita u postolju nosi dvije upaljene svijeće, pod čijim se plamenom otkriva noćobdija i njegova spavaonica bez sna.

Obučen u bijele haljine, s ispruženim rukama bijaše nalik na mrtvaca u lijesu, koji se probudio i traži da ga otuda iz­vuku. Oči su mu zakrvavljene od nesna, razrogačene gleda­ju pisaći pribor, ali su ustremljene na nešto preko vidljivih stvari. Po njima pliva suzna tekućina kojoj višak otječe pre­ma korijenu nosa. Veći se dio osuši na nosu, preostalo se slije­va u nabore podočnjaka i otuda odbljeskuje svjetlost svijeća. Svaki mu pokret pričinja neizmjernu bol, pa se na njemu ništa ne pokreće osim trepavica. Ne boli samo tijelo, bol gospodari u cijelom biću, u svemu što je do sada živio, u sva­koj nadi, svakoj misli, u svakom danu kojeg se sjeća.

... Oboljelo je mlijeko dadilje Have, prsate i lijepe žene ko­ja ga je othranila poslije majčine smrti, oboljelo je najdraže lice njegova djetinjstva, lice vesele žene iz lučkog grada Mu- donya, koja je s njim živjela sve do Nurbanina dolaska.

Oboljele su vojske koje su za njim išle na perzijsko i evropsko ratište. Gomile konjanika zastale su kad ih je na putu zatekla smrzavica i zaledila. Puše bolećivi vjetar, kore leda padaju s tijela konja i ljudi, tjelesa se drobe i u komadima raspadaju po kaljuži. Pješaci, iznemogli od bolesti i umora, polijegali su na štitove s licem prema zemlji. Kad ih gurneš nogom, ne dižu se, jer njih zapravo nema, oboljeli su i bolest ih je pojela, a što je na zemlji povaljeno na štitove, to su njihove sjene.

Oboljele su gromoglasne riječi koje su nekada izvirale iz njegovih usta i bile prenošene s pomoću tisuću glasonoša i

177

izvikivača objava, na tajnim dogovorima i u tajnim besjeda­ma, riječi koje su mamile, raspaljivale, nagonile na nož i put, riječi kao što su “učinit ću kućom Božjom” s pridodanim imenom zemlje koju kani osvojiti, “sve ću svoje vojnike na- dariti bogatim darovima”, u čemu su neki vidjeli dobro suk­no za dva odijela a drugi velike posjede, “i kaznit ću nevjer­nike po zasluzi”, kad je gomila urlala, vjerujući da je u ulozi biča Božjeg najbliže licu Stvoriteljevu.

A ništa tako ne smrdi kao oboljele riječi koje su nekad značile sve, a sad ne znače ništa.

Tako kostobolja, koja izjeda njegovo tijelo, izjeda i njegov svijet.

... Desetak dana poslije ustoličenja javili su mu doušnici da je neki Baba Behrem u Brusi držao propovijed, pozivaju­ći pravovjerne na molitvu za dobar početak nove vladavine. Neka Boga svesrdno mole, rekao im je, da nas zaštiti samo­volje i zla što pod izgovorom pravednosti i ispravljanja kri­vih tokova života znaju doći od vladara koji su na prijestolje došli ispod vješala. Svijet koji su ti ljudi vidjeli kroz omču, u njihovim je očima poprimio obličje kakvo mu nije. Duboko povrijeđeni žigom izopćenika, njihov je duh zauvijek ostao opsjednut progoniteljima, pa ih nalaze i ondje gdje ih nema. I kad su sad u prilici da progone, progonit će i kad ne bi tre­balo. Zbog te propovijedi Baba Behrem nije umro u kreve­tu.

Noćas ga nalazi na uglu Strme ulice, ondje gdje njena gli­na prelazi u kaldrmu od bjelutaka Kožarskog prolaza, u bli­zini Baba Behremove kuće i bogomolje u kojoj je cijelog svog vijeka propovijedao. Na mjestu gdje su žbiri nečiste duše konjskom zapregom nasrnuli na Babu Behrema i nje­govu smrt proglasili nesretnim slučajem. Jer takvi obično umiru kad se niz glatku površinu poskliznu i udare o tvrdo.

Baba Behrem se poštapa, iz bijele galabije viri mu spečeno lice. Prilazi mu Sulejman, čovjek kome je sve oboljelo, i na­ziva mu Božji blagoslov.

178

— Neka ti bude blagoslovljeno, Sulejman-kane. Kakvo te zlo donosi u ovo doba noći na uboga mjesta, kad se po njima šeću oni što se iz prošlosti vraćaju?

Sulejman mu nabraja mnoštvo imena, prijatelje i neprija­telje, one koje je u grob otjerao, one koji su za njega ginuli, one koje je obogatio i uzvisio na položaje. I svi do jednoga su oboljeli od neobične boljke - izdali su ga. Nikome i ni u što više ne vjeruje. Ne vjeruje u ono u što je do sada vjero­vao, a nešto novo ne umije više pronaći. Nema onoga čime bi sebe nadahnuo za nove napore, a vojsku raspalio novom nadom. Ljudi su još samo prividno uz njega, traže novog vo­đu za kojim bi pošli. Oko njega je pustoš koja se ne da ni prebroditi ni prejahati.

— Ne krivi ih, Sulejman-kane, i nemoj o njima ružno govo­riti. Kratke je pameti čovjek koji optužuje ljude da zlo čine, kad čine ono što moraju. Malo je stvari kojima se ljudi zanose, nabrajaj, ni koliko je na rukama prstiju. Dojadi im neprestano slušati iz usta Sulejman-kana. Sto, primjerice, znači čuti iz tvojih usta: “Tko me prati u rat na Perzijanca, učinit ću ga bogatim”? Znači čuti laž. Kao i sa svake vojne, i s te će se vratiti bogati još bogatiji, a siromašni možda imućniji za dva groša, ali siromašniji za veliku nadu da ćeš ih ti obogatiti. Ako to isto izrekne drugi čovjek, recimo tvoj sin Mustafa, to je već druga stvar. Pomamit će se i gospoda i fukara, evo pravoga. Obećanjima jednog čovjeka ne može se do beskraja vjerovati, jer ih ni jedan ne može ispuniti u cijelosti, zato ih je potrebno čuti iz drugih usta, da bi im ponovo svi vjerovali.

... Opet je u Brusi, pred dvorcem. Mustafa mu je preoteo ženu i živi s njome na istom mjestu na kojem je i on s njome proživio najsretnije dane svojih nesretnih godina. Na putu u dvorac prišuljao mu se neki čovjek, stavio dlan nad usta da mu riječi ne odlutaju kamo ne treba, i progovorio Sulejma- nu na uho:

— Zar si poblesavio, Sulejman-kane? Nurbanu je Mustafi- na majka. Kako će svoju majku uzeti za ženu! Kako će ti je

179

preoteti, pa ti si mu je dao onog časa kad si ga učinio nje­nim sinom.

- Slušaj ti, ne čini od mene budalu kakva sam do jučer bio. Još jučer sam sebi govorio: majka mu je, neće je zavesti. Ona ga neće učiti življenju po pravilima bubamare. Neće ga učiti da se i zlo čini dobrim, ako se na njega naviknemo. Da ne treba očajavati što se čovjek s čovjekom ne može sastati, jer se ni planina s planinom ne sastaje, pa ipak stoje jedna pokraj druge. Pred koji sat sam mislio: ona je te savjete samo meni davala. A sada znam da mu šapće isto što je i meni šaptala.

... Sulejman se uspeo na sjeverni obrambeni zid, nekada sagrađen da dvorac zaštiti od polja, a već odavno pretvoren u šetalište i vidikovac, s njegovanim travnjakom i pošljun- čanim putićem za usporedan hod dviju osoba.

Ugledao ih je ispod stražarnice, na mjestu gdje je i sam mnogo puta sjedio uz Nurbanu. Lijepo utočište onima koji pretjeruju s maženjem i ne žele da drugi gledaju ono što njih dvoje radi. Nurbanu je leđima naslonjena na zid stražare. Mustafa je zavukao prste u njene kose, obuhvatio joj dlano­vima glavu i lagano je njiše tamo-amo. U njegovim je ruka­ma neviđeno lijep predmet, pa ga razgleda sa svih strana. Lijep je, drag je, i Mustafa ga ljubi.

Sulejman prilazi rubu zida, naginje se i viče u dubinu: — Ej, Baba Behreme, dođi da vidiš!

- Nemam što vidjeti — kao s dna svijeta odziva se propov­jednik. — Nemam se rašta penjati tako visoko. Ništa na svije­tu nije prirodnije nego da sin radi ono isto što mu je i otac radio.

- Ali, on sebe naziva Iskreni.- Pa što? Ništa lažljivije od imena kojima ljudi sami sebe

imenuju. Tebe zovu veličanstveni, a pogledaj se kakav si.... Nurbanu i Mustafa šeću prislonjeni rame uz rame i o

nečemu žučljivo razgovaraju.- Ti moraš biti i pametan i lud podjednako. Prevelika pa­

met učinit će te Sulejmanu opasnim, previše ludosti ništav­

180

nim, u oba slučaja - ode ti. Zato na jednu pametnu dodaj jednu ludu. Šareni ljudi najlakše prežive, jer se misli da ima­ju dosta pameti koja će korisno poslužiti, ali odveć ludosti da se s tom pameću sami okoriste. Kad je čovjek u kolu u kakvom si ti, Mustafo, onda je najbolje pomiješati pamet i ludost, tako da nitko ne zna kad govoriš iz jedne, kad iz druge krinke.

Sulejman se okrenuo granju lipa i modrosivoj plohi neba, pa viče:

— Gdje si, pasji sine, Baba Behreme? Čuješ li kako ovo dvoje kuju planove kako će me varati. Što na to kažeš?

— Pa, Sulejman-kane, zar to isto Nurbanu nije i tebi govo­rila?

— Jest, ali onda je to bilo samo moje i njezino, mi smo to pronašli.

— Ljudi prolaze ovim svijetom, Sulejman-kane, rode se i umru, a njihovo znanje, njihovi pronalasci i stečene vještine, ostaju trajno živjeti. Isto onako kao što su ih oni uzimali od prethodnika, od njih će ih preuzeti oni koji dolaze.

... Po travnatim lijehama popadalo lišće. Dok je padalo, nije bilo vjetra da ga raznosi, pa se lišće svakog stabla ras- prostrlo oko svoga debla. Tako su nastali sagovi slični sjena­ma drveća kad je ljetno sunce u podnevu. I svaki sag svoje boje, brijestov crvenkast, soforin žut, kestenov smeđ, istkali su šetalište na bedemu lijepim ornamentima, kao da ih je sa­ma Nurbanu smišljala.

— Zasad se ocu ne nudi odviše uslugama, čak i kad te želi upreći. Izmiči, i ugodan život sa ženama i knjigama pretpo­stavljaj teškim državnim poslovima. Tako ćeš postići dvoje. Prvo, Sulejman ne može voljeti nasljednika koji je žustar i nestrpljiv, nitko ne gleda rado one koji jedva čekaju da um­reš, pa će misliti da ti je više do njegova života negoli do nje­gove smrti, jer ti njegov život produžava bezbrižnost, lago- du, ljubakanje i ljenčarenje. A drugo, oni koji daleko putu­ju, kao što će Sulejman putovati, na dugom putu mnoge ko­

181

nje promijene. Ne daj se jahati jedan dio puta i onda biti od­bačen, čuvaj se za sebe sama.

Sulejman trči do ruba zida, naginje se i zove Babu Behre- ma da dođe i vidi opasnu urotu.

— Ja moram putovati — bjesni Sulejman — daleko, do kraja svijeta, a oni mi uskraćuju promjenu konja. Sto je loše u promjeni istrošena konja novim, svježim, ako je sedlo na no­vome ugodno kao i na starome?

Praznina šuti kao da je Baba Behrem potonuo na kraj svijeta.

... Rastvorila su se široka vrata od hrastovine i čavala, ista ona na kojima je prvi put vidio Nurbanu. I sad je vidi: stoji ispred konjanika u sedlu kao da mu je ona konjovodac. Pre­gleda čvrstinu oglava i napršnjaka, dijelove konjske opreme čije pucanje na putu uzrokuje velike nezgode: bez oglava nećeš moći konjem upravljati po svojoj volji, a bez napršnja­ka ćeš u trku opteretiti kolan i zajedno sa sedlom poletjeti preko podrepala.

— Kad ti netko kaže — savjetuje Nurbanu — da gavran nije crn koliko se govori, ne vjeruj, ne samo da je crn koliko se govori, nego je tri puta crnji, ali za takvu vrstu crnine nema riječi. Zar je ružna ptica manje crna ako je, da prevari nevi­ne, krila okitila s nekoliko bijelih pera?

Držala je obje vodice, onu prtenu za svečanosti i onu kož­nu, okovanu srebrom, što u boju služi, provjeravala je jesu li čvrsto vezane s uzdom. Njeni lijepi dugi prsti pipkali su uz­duž kaiševa, preskačući s pločice na pločicu kojima su kaiši zaštićeni od noža. Njene su ruke pipkale kao ruke slijepa čovjeka, pločice su zveckale, metalne trepetljike cincilikale, a kićanke se u zlatnim rozetama svijale oko njenih prstiju. Konjska je oprema čvrsta, i Nurbanu prepušta Mustafi ko­nja. On se saže na stranu i podignu je sebi u sedlo. Ona ga ljubi i nešto mu šapuće.

— Govorite glasno! - viče Sulejman. — Ne skrivajte najva­žnije.

182

Nurbanu je sišla na zemlju i ruke položila na zlatotkanu ađu, ukradenu gustim vezom biljaka i životinja kakve vezu po anadolskim predjelima. Rekla je: - Ljubljeni moj, čuvaj se mraka u tami. I uvijek kad skočiš u rijeku, a rijeke se na putovima gaziti moraju, razgledaj dobro brijeg na suprotnoj obali i vidi imaš li kamo isplivati.

Mustafa je dignuo ruke s jabučice na prednjem oblučju se­dla, trznuo dizginima, i konj je kliznuo ispod Nurbaninih ru­ku. Njoj su ruke ostale ispružene kao da ih i dalje drži na aši, a prsti se micali kao da i dalje prebire vunu u kićankama.

... Sulejman je zašao u predvraće. Nurbanu je vidjela da želi k njoj, pa je odskočila. Dizala se prema granama lipa, mimoišla ih i potonula u sivo predsnježno nebo. Držala je pred sobom ispružene ruke kao da se moli ili brani.

On je zastao, i dok ona u nebu biva sve manja, sve sivlja, sve udaljenija, on sklapa ruke i opravdava se.

— Moram ga, Nurbanu. Drugi hoće.Uto dođe Baba Behrem, stisnu se uza zid stražarnice i go­

vori čovječuljku:— Takav je uvijek, za svoje okrutnosti traži magarca kojem

će ih naprtiti na leđa. I nađe ga, jer u ovom bolesnom čovje­ku živi čudesna domišljatost da pripremi takve okolnosti u kojima će se dogoditi baš ono što se rađa iz njegove surovos­ti. Neupućeni ljudi onda misle da se stvari zbivaju same od sebe i da Sulejman nije onaj koji čir uzgaja, nego onaj koji čireve odsijeca i liječi oboljelu državu.

... Ne možeš kazati Sulejman se probudio. On ni spavao nije. Njegove su se ruke, pripravne otprije, napokon prihva­tile papira, pera i tintarnice. Ali i dok je pisao, polagano i ružno, bio je u istom stanju bunila kakav je bio i na bedemi­ma bruškog dvorca. Kad je nešto napisao, potegnuo je za kaiš ispod prve ladice. Negdje je ciliknulo zvonce, uskoro je ušao pospan pisar, i Sulejman mu je pružio papir, zahtijeva­jući da se pismo odmah stilizira, ukrasi i donese na potpis.

183

Pisar je otišao da Sulejmanove zabilješke pretoči u slatko- rječiv niz i vratio se sa svitkom poslije nepuna sata. Naredio mu je da odmah potraži Semsudina Ahmetovića, neka prije zore bude spreman na put vojsci u Uskudar. Ostavši pono­vo sam, čitao je pismo.

Mom dvorskom sluzi Rustemu, carskom zastupniku na uzvišenom vezirskom mjestu i mjestu zapovjednika moje vojske. Po­nosu vršnjaka! I zapovjednicima pojedinih odjela moje vojske. Ne­ka im se ugled poveća! Svima koji budu čitali ili slušali ovo pismo. Neka im se znanje umnoži!

Moja je carska volja da u proljeće, ako Bog da, kad bude posvu­da trave za konje, pojašem svoga bijelca i dođem svojoj vojsci u Us­kudar. Gonit ćemo nečiste Perzijance, koji iskrivljavaju vjeru Pro­rokova, do nakraj svijeta.

Zato naređujem Rustemu, svojem veziru srca vesela, da vojsci po­dijeli još jednu plaću svrh onog što su već dobili, i da požuri dovr­šenje moga dvorca u Uskudaru. I neka se brine da ništa ne uzmanj- ka mojoj vojsci, jer bude li joj štogod nedostajalo, dajem svoju carsku riječ da ću kazniti krivce, isto kao što kažnjavam smutljivce i bundžije.

Po nalogu Sulejman-kana ovu krasnu zapovijed uresi i prepisa DILGERZADE, siromah potreban milosti Božje.

Do svitanja je dugo, spavati se ne da, Semsudina neće lako naći. Iz pisma se vidi da najvažnije odluke još nisu donesene. I Sulejman dohvati knjigu svoga sina Mustafe. Nasumce je rastvori na pričama o naravi vjerovanja, vezana uz mačeve. Priče su komentar jednog stiha Omara Hajama, u kojem pjesnik, prilično mutno, kaže da su mačevi oružje koje može sjeći i kad njime nitko ne rukuje.

184

17.

PRIČA 0 MAČU KRVNIKAGAŠPARA HEIDHARTA

Ako mačevi koje su nosili ratnici i njihovi ideolozi dugo vreme­na i izazivaju dvojnost prilikom ocjene je li im izvorište moći u ko- vačkom umijeću i ruci junaka, ili u nadnaravnoj snazi koju stječu godinama, odsijecajući glave i komadajtići trupla, u nadnaravnu snagu krvničkih mačeva gotovo se ne hi trebalo sumnjati: ljudi su se o njoj neizmjerno puta osvjedočili, pa su, da bi se od zla obranili, poduzeli uspješne protumjere.

Otkako se saznalo za njihovu zlu ćud, ti se mačevi, široki kao dlan, dugački tri lakta, zaobljena vrška i s balčakom za dvije ša­ke, označavaju kod kovača znakovima pravde, a za upotrebe na njih se redovito ubiljezava svako smaknuće, cijelim zapisom ako je ubijeni znatnijeg položaja, crticom na teluću ako je neznatna roda i značenja, ili ako ih je odjednom više smaknuto, pa neka su i vi- đeniji ljudi, na oštrici nema prostora da se tolika čitulja ispiše. Kad se na maču nađe stotinu rovaša, ako prije toga nije uklonjen iz uporabe, što pametni sudovi i oprezni krvnici rado čine, hitno se mora zazidati u zid debeo pet koraka ili zakopati u podvodnu zem­lju na dubini od dva koplja, odmah poslije posljednjeg smaknuća. Prenoći li nezazidan, još prve noći pretvorit će se u zvijer koja iz­lazi na putove, ulazi u domove, luta poljima i sama kolje putnike, domaćice i ratare. Dogodi li se da neki gramzljivi ili neoprezni službenik suda ili krvnik sam propusti maču zamesti trag, recimo da ga proda nekome tko nije obaviješten, teško ljudima koji budu u njegovoj blizini. Jedno takvo nedjelo želim ukratko opisati.

Taj krvnički mač bio je skovan u kovnicama njemačkog grada Passaua, gdje su radili cijelom svijetu poznati štajerski kovači koji su i donijela u ovo mjesto tu plemenitu vještinu. Znak im je bio “vuk" ili “biskupska mitra" na oštrici uz nakrsnice. S njim je nešto više od godine dana poslovao pri passauovskom sudbenom stolu ta­mošnji krvnik Gašpar Heidhart od Herzburga, čovjek vrlo puten,

185

gotovo razvratnik, žderonja i gramzljivac, koji se krvničkim pos­lom bavio, čini se, više zato što mu je to pružalo obilje naslade, nego obilje novaca za život koji je potrebovao. To je isti onaj čovjek koji je pronašao “passauovsku crnu umjetnost”. Nije bio ni preveć mu­dar ni preveć promućuran, jednostavno, njegov ga je posao sučelio s ljudima u trenucima kad su, odbačeni i popljuvani, vidjeli moguć­nost spasa samo u nemogućem: da budu neravnjivi za oružje pravde i oružje bilo čije; daje njihovo oružje, kojim će se poslužiti u bijegu, od svačijeg ubojitije i da im prokrči put izlaska. Ako takve želje opsjedaju osuđenike pred passauovskim sudom, dok su u lancima i ćelijama, kojima ni pravednost ne može pomoći, kako tek te iste že­lje bujaju u mnogobrojnim osuđenicima na smrt koji su još slobod­ni, svima onima koji nose oružje i očekuju da njime nekoga pogube ili od nekoga budu pogubljeni! Tu smo: nemoć tuđeg oružja na mom tijelu i ubojitost moga na dušmaninovu.

Za prvi slučaj sam je smislio “crnu umjetnost”, za drugi se obavije­stio kod sužnja Turčina koji je u tamnici cijepao drva i ložio peći. Ljudska praznovjerica i skrušeno poklonstvo prema ljudima koji prekidaju niti života, učiniše Gašpara velikim čarobnjakom kojem se slava i trgovina proširi okolnim krajevima i narodima. Razno­sili su je njegovi kupci. Nitko od njih nije priznao da je prevaren, nije ni mogao dok živi. A mrtvi, koji su mogli reći da im čarolije nisu pomogle, nisu mogli govoriti iz drugih razloga. Tako, okovane u želje, sljepilo, smrt i život, i najveće prevare žive stoljećima.

Gašpar je na listićima papira ili na krpicama svile, a u iznim­nih slučajevima i na povećim hostijama, pisao gavranovim perom, zamočenim u krv slijepog miša, razne rečenice i znakove iz stare ži­dovske umjetnosti, kojoj izvornog smisla on sam nije znao. Stoje po­sjedovao knjigu takvog sadržaja, može zahvaliti slučaju da se u njegovim šakama našao i neki rabin kome je ta ista knjiga pomogla da na tajanstven način pobjegne iz tamnice. Tajanstven za sve osim za Gašpara. Zapis, koji su potrošači prozvali “passauovska crna umjetnost", polagao se u ušitak na lijevom rukavu. Štitio je od strije­la, čak i od začaranih, od mačeva, sjekira i sabalja, od njihove prirodne i đavolske moći.

186

Drugo čarobno sredstvo u Gašparovoj trgovini bila je mast za podmazivanje oružja. Svrha joj je bila da učini neškodljivima pro- tučine dusmana i dade sotonsku ubojitost oružju koje se njime na- maže. Rekosmo da mu je tajnu pripremanja priopćio sužanj ložač koji je u svojoj domovini poznavao ljude što su se tim vradžbinama bavili. Pravila se od mahovine koja raste na lubanji čovjeka obje­šenog zbog krađe, od jednog unca soka mumije stare bar stotinu go­dina, od dvije unce čovječje masti. Sve se to spravlja u duguljastu posudu u tajno doba noći. Zatim se odlazi u neposrednu blizinu stratišta, panja ili vješala. Smjesa se miješa veprovim zubom, a pri miješanju joj se dodaju još dvije drahme lanenog ulja i unca crvene armenske zemlje.

Mast se doista tak priprema kod nas na Istoku i svi tvrde da je čudotvorna ako prilikom spravljanja nije bilo kakvih nedostataka ili podvala. Gašpar je nije mogao pripraviti kao što treba, jer za to nije imao dva važna sastojka: armenske zemlje, koju nije mogao dobaviti, i masti stogodišnjih mumija, jer tamo kod njih balzami- rati mrtve nikad nisu znali ili nisu htjeli. Stoga je Gašpar, makar je imao valjan naputak, bio obična varalica, kakvih je pun ovaj prostrani svijet.

Među mnogobrojnim kupcima koji su u Passau dolazili kupovati oružje, pa usput kupovali i “crnu umjetnost’’, pojavio se i neki ka­petan Zrinoglua, gospodara mnogih posjeda u Hrvatistanu što gra­niči s našom carevinom, a gdje se, kao što je svima poznato, vode stalne borbe i pljačka s jedne i s druge strane. Prilikom kupnje “cr­ne umjetnosti” Gašpar ponudi kapetanu mač, krvnički, što ga je te večeri morao zazidati, za male novce, cijenu jednog vola, jer su ma­čevi stajali tri. I kapetan, ne znajući o kakvom se maču radi, pri­stade na kupnju, plati robu, baci na tovarna konja i krene u Hr- vatistan. Gašpar je znao prodati i ono što se moralo uništiti, a ka­petan je ionako kupovao stvari od kojih će imati samo štete.

Na konakovanju, ni dan hoda od Zrinogluova grada Ozlja, ka­mo je trebalo dopremiti tovare, kapetanu netko odsiječe glavu. Prat­nja, prestravljena, ujutro krene s glavom i mrtvim tijelom. Traga­lo se za počiniteljem i među njegovim pratiocima i među okolnim

187

Stanovništvom, ali traga ne nađoše, jer onaj koji ga posiječe ne otkri razloge za svoje djelo, ni svađu prije ubojstva ni krađu poslije. Mac, o kojem više nitko nije znao otkuda je, dospije u oružarnicu, a budući daje bio dvorukaš i jednosjek, težak i bez šiljka, nitko se za njim ne polakomi. Cak i kad bi ostalo oružje sve bilo zaposleno, on bi visio na zidu.

Oružar ga je pazio koliko i drugo oružje: s balčaka i korica bri­sao je prašinu, a oštricu podmazivao. Prelazeći namašćenom krpi­com preko blistave oštrice, svaki put bi promotrio napis taušira- njem: u udubljene žljebiće slova nalijevana je bronca, potom zarav- njena i uglačana. Sada se izljevi pisma žute i presijavaju. Znao je njemački i mogao je prevesti:

Onaj koji nađe prije nego što je izgubljeno,Onaj koji kupi prije nego što se prodaje,Taj umire prije negoli oboli.

Na jednoj strani oštrice bio je urezan kotac, stari znak sudske pravde, a na drugoj vješala, obilježje krvničkih mačeva, pa se oru­žar često, budući dokon, zatjecao kako se smješka i misli o pismu i znakovima, misli o nečemu sam Bog zna koliko mutnom i kako da­lekom. Pri tom razmišljanju srce mu je zeblo. Mač je visio nepune dvije godine i najednom ga nestalo. S kliiia na zidu preselio se u oružarov mozak: ili se ledio od smisla riječi ucrtanih u njegovo sje- čivo, riječi po kojima se sudi u svijetu u kojem i on živi i odakle uzima poneku stvar prije nego što je izgubljena i prije nego što je prodaju, ili je strahovao da će ga gospodar optužiti da je baš taj mač uzeo prije nego što gaje vlasnik otpisao ili ponudio na proda­ju. Koliko god bilo neuvjerljivo da ćeš kradljivac postati zbog naj­goreg komada oružja u oružamici gdje ti je izbor neograničen, pre­pao se sebe sama, umislio je sebi da je izabran za žrtvu krvničkog mača, tri puta je smanjio količinu riječi koju je dotad izgovarao, a tri puta povećao razmišljanja o smrti i čudesima u kojima se iska­zuju natprirodne snage. I budući da za mač gospodar nije hajao, čak ni znao nije, bijeg tajne o maču-krvopiji u oružarova glavu bio

188

je pod sigurnim ključevima utvara, nemira i šutnje tvrde, kakva je samo u prestravljenih.

Za strahote sto će ih mać krvnika Gaspara Heidharta počiniti žiteljstvu Hrvatistana, upravo za način kojim će strahote činiti, jer hi im mać zlodjela činio pa kako god bilo, značajna je dvosmisle­nost napisa i uvriježeni običaj pozivanja ljudi na obrambeni i na­valni rat.

Kad se površno pročitaju riječi zapisa, učini se da im je smisao u zabrani krađe. A pod krađom se može misliti svašta: od lijeganja uz tuđu ženu do ratničkog pohoda i osvajanja tuđih polja, na sva ona mala i krupna uzimanja na silu, tako česta među ljudima i tako vidljiva na svim sudovima. Gotovo da i nema zločina koji se ne bi mogao nazvati krađom: krade se imovina, krade se život, krade se djevičanstvo, krade se poštenje, kradu se i ovce iz tora i pije­vac iz kokošinjca. Preotima se vlast. Prema tome, zaključuje po­vršan čitalac, ovaj mač s ovim geslom na sebi može pristajati šiji svakog osuđenika, bio on ne znam zbog čega proglašen zlikovcem.

Ali, ako se malo bolje pogleda tko to umire prije bolesti, vidjet će se da ne umire onaj koji uzima izgubljeno i kupuje neprodano, već onaj koji ne zna kad se stvari mogu nekažnjeno uzeti. Onome koji uzima u pogrešno vrijeme, uzimanje se preobrće u krađu. A tko po­godi vrijeme uzimanja, ne samo da neće biti ozloglašen imenom lo­pova, nego će uzetom postati spasilac, obnovitelj i osloboditelj, u sva­kom slučaju, onaj koji uzetim stvarima i zauzetim ljudima vraća njihovu upotrebljivu vrijednost, ono bitno u čemu se ostvaruje nji­hov život. Prema tome, ako je krađa uzimanje prije vremena, ne valja u zapisu naglasak stavljati samo na krađu, jer je uzimanje u načelu dopušteno, nego na kobno vrijeme koje uzimanje, ako je ne- pogođeno, pretvara u zločin ili ga posvećuje kad je izvršeno u pravi čas. Na vremenu je naglasak.

Običaj poziva na rat u Hrvatistanu je poseban, neviđen kod dru­gih. Naseljima prolazi čovjek obučen u dronjke izrezane noževima, da mu se vidi golo tijelo. I koža i odjeća tog vjesnika klanja popr­skana je krvlju. Hoda sporo, pognut, kao da je svladan silnim na­porima, izvikuje riječi nalik krikovima o dušmanima i njihovim

189

zlim namjerama. A na uzici za sobom vuče po blatu i prašini iskr­vavljen mač. Krvavi mač plazi po putu, čovjek se vuče vičući i ste- njući, a lica na plotovima, na štagljevima, nad brazdama, lica za­hvaćena strahom kao vatrom iznenadnog požara, govorila su: došlo je vrijeme.

Mač će se krvnika Gospara Heidharta od Herzburga, pretvoriv­ši se u zlotvora samosjeka, koristiti objavom vremena rata za svoja zločinačka djela. On će te unesrećene ljude, vukući se krvav po pra­šini i blatu, pozivati u nevrijeme na ratne pohode, prije nego što je trebalo i poslije odlučnih bitaka, u oba slučaja postrojavanja će im biti uzaludna.

Samo sjetva smrti podloga sijača iz Passaua.

18.

Turska vojska, koju je od Uskudara prema perzijskoj gra­nici vodio sam Sulejman, zaustavila se nadomak gradu Er- geliju. Ljeto je bilo pri kraju, vruće i sušno kakvo je i s po­četka bilo. Potoci su presahli, voda se u rječicama smanjila i pobjegla u ponore. Ondje gdje su očekivali izvor, nalazili su suha ždrijela, gdje su očekivali rijeku, nalazili su prazna ko­rita i, ako je sreće bilo, poneku lokvu punu žabokrečine i punoglavaca. Vodu, koju su u mjehovima nosili za žedne lju­de i životinje, valjalo je čuvati, jer nikad nisu znali hoće ii na određenim staništima, gdje je vode zasigurno moralo biti u izobilju, naći dostatno da se napiju žedna usta i naliju sve tikve. Išli su svojom zemljom, putovima koji su za njihov prolaz godinu dana opskrbljivani hranom, ali na vodu i na­logodavac i područne vlasti zaboraviše, nitko nije očekivao ovakve suše. Ne jednom vidjeli su usput crknuta goveda i ovce, sigurne znakove da vode nema, a ne da im je na put ne umiju dopremiti. I odredi vojske, koji su po vodu slani duboko u pobočna područja, javljali su o pomoru stoke i lju­di, jer kiša nije pokvasila zemlju još otkako su snjegovi okop- njeli.

190

Kad konačari u blizini grada Ergelija pronađoše rijeku obil­nu vodom i polje široko da se na njemu smjesti velika vojska, predložiše Sulejmanu da se tu ostane više dana, da se vojska s raznih pravaca skrene ovamo, da se ovdje oporavi, opere i tek onda krene prema Halebu, gdje će zimovati i već s ranog pro­ljeća otpočeti rušiti neprijateljsku zemlju, gradove i sela paliti, žene i dječake robiti. Vojsci, čiji se pohod pretvorio u trku za vodom i borbu s prašinom i suncem, treba dati odmora, jer bi je mogla zahvatiti tupost iz koje se rađa neposluh i otpor.

Nekoliko mučnih prizora koje je Sulejman vidio iz nosilj­ke, uginula konja, zaslinjenu i smalaksalu devu, pad jednog od onih vojnika koji su njega nosili i bili hranjeni i pojeni bo­lje nego drugi, privoljelo ga je da skrene prema Ergeliju po kraju obraslu dračem, kržljavim grabovima, kamenitom i besputnom. A kad je vidio zemljište izabrano za predah, lije­po i pogodno za logorovanje, odlučio je da se tu skupi voj­ska iz sva tri pravca nadiranja. Naredio je da se sa svih stra­na u grad Ergeli dopremaju žito, ovce, goveda, med, sirevi, sukno, pletivo i oružje, da se skupljaju trgovci različite robe, korisne za rat, nožari, remenari, obućari, sedlari i ostali. Ni dok je putovao, ni dok je gledao nevolje žedne vojske, ni kad je donosio odluku da se kod Ergelija razapnu šatori, nije pre­stajao misliti je li jabuka dozrela i treba li je sada ubrati.

Svom sinu Mustafi napisao je ljubazno pismo i otpravio ga po dva skoroteče. U pismu nema ničega što bi podsjećalo na neopozivu naredbu. Svjetovao mu je da svoju kolonu, koja ide iz pravca Bruse i Izmira, skrene prema gradu Ergeliju, gdje su se već sjedinile kolone njegove i velikog vezira Ru- stema, gdje ima obilje živeža i pitke vode. Da putem ne žu­ri, neka se primiče polako od konaka do konaka, da bi voj­sku i živinu sačuvao od stradanja, da do prvih kiša nije da­leko. Bolje je da ih na putu očeše malo vlaga i studen, opo- ravit će se na zimovniku, nego da im bezvodna prostran­stva oduzmu konje, volove i magarce koji će im u proljeće na ratištu biti i te kako potrebni.

191

Mustafu je stavio pred izbor, ili da dođe, kao što svaki po­dređeni doći mora kad je pozvan, ili da izmišlja nekakve raz­loge da se ocu s vojskom ne bi pridružio na putu. Ako se ne bude htio pridružiti usput, htjet će i zimovati odjelito, u ne­kom drugom gradu. Samo neka pokuša, mislio je Sulejman, pa će biti svakome jasno koliko je mladić zastranio.

Ni od jednog logora turske vojske ne ostaje ništa trajnije, nikakav spomenik, nikakvo naselje. Već u prvo proljeće, kad na utrtoj zemlji i konjskoj balegi nikne mlada trava, izbrišu se svi tragovi. Kao da je moć prirode da na sebi bez ožiljaka zacjeljuje oderotine, pomogla da se i u sjećanju gubi ono što se na tim mjestima zbivalo. Sve to ljetopisce sili da takva mjesta jedva spomenu. A kad ih i spomenu, nikad ih ne opi­šu, niti im kakvo značenje pridaju. Ljetopiscima ćeš dati za pravo kad pomisliš na zanemarljivu vrijednost mjesta na ko­jem se logorovalo. Ali kad misliš na raspored u logoru iz ko­jeg se vidi duh te vojske na putovima ovoga svijeta, onda se nemarnost Ijetopisaca može samo razumjeti, jer je njima taj duh bio poznat kao vlastiti dlan, ali se ne može oponašati, jer je upravo taj duh ono za čime tragamo u vremenima i prostorima.

Bio je to ravan brijeg s tankim zemljanim pokrovom, jed­va da se u njega dao zabiti kočić za šatorske konopce. Za vlažnih dana morao je biti cvjetan i zelen, jer se medu sasu- šenom travom vidjelo mnogo plana majčine dušice i vrijes- ka. Na vrhu je bio prostran i zaravnjen kao kakvo polje, a prema rijeci se spuštao u blagoj strmini. Njegova je sasuše- na travnata pokrivka prelazila u bujno zelenilo ondje gdje je, natapana riječnom vodom, na uskoj traci zemlje uz vođin tok raslo povrće, koje je, što ne treba dvaput reći, sasvim ne­stalo koji sat pošto je vojska banula i riječnu obalu pretvo­rila u perila i pojilišta.

Nad samom kosinom prema rijeci podigli su konačari Su- lejmanov šator koji je, s namještajem što mu pripada, vuklo trideset zaprežnih kola i nosilo sedamnaest deva. Prema tom

192

šatoru svi će se drugi okretati kao prema svojoj prirodnoj osi, pa će cijeli logor biti nalik na povaljen kotač. Carski se šator sastojao od četiri dijela, središnjeg, najprostranijeg, u koji se ujahivalo na konju ako je posjetilac bio visok dosto­janstvenik, od tri pobočna dijela, jednog za sultanovu ložni- cu, drugog za primanja i trećeg za poslugu i tjelohranitelje. Na vrhu tog pokretnog kućišta, nad bijelom svilom koju su ukrasili mnogi gajtani, rese i vezovi, vijorila se osmanlijska zastava, crvena kao zgrušana krv, onakva kako ju je Osman obojio kad je bijelo laneno platno močio u loncima krvi za­klanih neprijatelja. Uz nju, iste veličine, treperila je zastava islama. Njena žuta boja sunca u kojoj svjetlucaju iskre zele­nila navještava produhovljenost i smiren život. Obje zastave rječito govore da je sprega Osmanlija s islamom starinski običaj da se vlast veže uz ideologiju, jer joj ona daje ključeve nad ljudskim mozgovima.

Uz Sulejmanov šator razapeli su konačari sa sjeverne stra­ne šator velikog vezira Rustema, iskićen i siv, a iza njega ša­tor Ahmedov i Mehmedov, nešto skromniji od Rustemova, ali su i oni bogato urešeni, da bi se istakli između šatora os­talih dostojanstvenika koji su se smjestili širom logora, svaki zapovjednik uz svoj odred.

Od Sulejmanova šatora južno, prostor jednak onome na kojem se smjestio car, ostavljen je za Mustafu. Čeka ga kad dođe da se smjesti uz oca, čeka ga ako ne dođe da vojsci kaže da je pozvan, ali nije htio doći.

Ovaj Sulejman u taboru nije bio ni nalik na boležljivog i mrzovoljnog starca kakav je bio zimus. Sad je to drugi čov­jek. Uzrok njegovoj preobrazbi u naravi je kostobolje, bole­sti što nastupa kao plima, u određenim razmacima, sve češ­ćim i trajnijim, da bi se, opet kao plima, povukla iz organiz­ma, postupno ali temeljito. Iza bolesti je u svakoj pori tijela ostajalo osjećanje potpuna zdravlja, koliko je god za bolesti sve bilo oboljelo, sad je najednom sve ozdravilo. On je nabi­jen snagom, sada može sve što je ikada mogao. Ali, osjeća­

193

nje zdravlja nije odgovaralo ni zdravlju ni snazi koje je stvar­no imao. Ostalo je nepromijenjeno klempavo, razmekšano njegovo tijelo, ostali su sitni koraci, pipkavi i nesigurni, os­tala je blijeda, obješena i nepokretna koža lica. Sulejman je sebi samo uobražavao da je njegovo tijelo vitko i snažno kao u pantere, da su mu pokreti odsječni, a korak čvrst i dug, da mu je lice mrko, spečeno, zategnuto, i da se u borama čela, obraza i podočnjaka ocrtava svaki pokret njegova duha. Bu­dući da se i ponašao tako kako se osjećao, onima koji su ga gledali izbliza, a znali su zapažati, njegovo je ponašanje na­likovalo na glumu čovjeka kojem u zdravu pamet valja bar sumnjati.

Prvi prsten oko sultana činili su janjičarski šatori, svi kao jedan sivomaslinaste boje, svaki za smještaj deset vojnika, svi jedan uz drugoga osim na mjestu uz rijeku, gdje je šator od šatora razmaknut za prolaz dvojih kola i gdje je postav­ljena straža da prati tko ulazi i tko izlazi iz carskog bivaka. Iza toga kruga ostao je prazan prostor za janjičare koje će sa sobom dovesti Mustafa. Kad se svi skupe, tvorit će čvrst ob­ruč oko svoga hranitelja. Njihovi jednoobrazni šatori, vješti­na i brzina s kojom su se smjestili, uspostavili straže i počeli kuhati hranu, njihova odjeća na koju su i u teškim marševi- ma pazili, kape sa žlicom kao znakom odanosti onome koji ih hrani — sve to, ali i samo to, odisalo je redom i odvažnoš- ću. Pokraj njih Sulejmanovu logoru nije trebalo ni zida, ni palisada, ni opkopa.

Odmah iza janjičara počinjao je krug spahijskog konjaniš­tva, oklopnika i njihovih štitonoša, napokon i onih koji ko­nje timare. Šatori svih mogućih boja s nakićem i znakovima vlastelinskih obitelji, sa slikama životinja i nakaza koje je mahnitost i praznovjerje izvezlo. Mnogo zlatnog i srebrnog nakita na oružju, odjeći, šatorima i konjskoj opremi, mnogo svile, damasta, zlatnih pera na kapama, izvezenih dolama i skupih pokrivača. Sve je to šarenilo i bogatstvo svrsishodno kad si u mimohodu na smotri, gdje se pokazuje tko što ima

194

i može, ali ovdje, na prašnim putovima i u taboru, na kiši i blatu što ih čeka, suvišan je teret, jer ga moraš uzdržavati i čuvati da ga ne ukradu. Ipak, ma koliko te skupe stvari bile teške i neprikladne, oni su se mučili s njima jer je o njima ovisilo hoće li u spahijskoj vojsci biti na ljestvici vrijednosti stepenicu više ili niže. Njihovo nadmetanje tko više daje i či­ni Sulejmanu, nadomjestak je za janjičarsku žlicu i vezivo u drugom obruču sastavljenom od budalaša, gizdavaca, slavo- helpnika, srebroljubaca, siledžija, zanesenjaka, lica pod mas­kom i bez maske, svih uzoraka čovjekove bijede i veličine, kakvih susrećemo u svakom mnoštvu.

Treći je krug počinjao natanko razvučenim prstenom tob- džija, svijeta svakojako obučena, nečista i neugledna, s po­redanim topovima i kolima na kojima ih vuku, s bačvama baruta i sanducima kamenih kugli, s tovarnim i vučnim ko­njima, zdepastim, punim rana od potpregala i samara. S tobdžijama je počinjao onaj dio vojske koji je više bio nalik na rulju negoli na organiziranu vojsku. Slijedile su kiridžije, ljudi uz volovsku i konjsku zapregu što su vukli hranu, boj­ne sprave i šatore, bolesne i ranjene. Uz njih su se smjestili graditelji mostova, nasipa, opkopa i bogomolja, te svjetina natjerana silom da iskuša ratnu nesreću. Oko sebe su ras­prostrti ponjave, kožuhe i alat, rjeđe koji komad oružja, to­liko da u nuždi zaštite goli život. Spavat će u kolima i ispod kola, pokraj konjske balege i pišake. Kad bi tabor bio na­padnut, njihov red, sastavljen od ljudi, kola i vučne stoke, odlično bi poslužio tobdžijama da sačmom žanju neprijate­lja koji im ne može prići. Oni i jesu bili obruč golih tjelesa u koji će se neprijatelj najprije ukliniti i najvjerojatnije ga probiti, ali će do janjičarske jezgre doći iskrvavljen i nespre­man da prihvati borbu s odmorenim i najboljim vojnicima tabora.

I po milju daleko od posljednjeg obruča, posvuda uokolo, porazmještale su se skupine lake konjice. Njihov je zadatak bio da pri neprijateljskom prodoru napadaju s bokova i iz

195

pozadine. Ti su često jahali i golom guzicom na golom ko­nju, nosili luk i strijele, a uzdali se kući vratiti s kabanicom od kunovine, vrećicom punom zlatnika, sa dvije žene ispod ruku, s karamanskim sedlom i dobrim konjem pod sobom. Ti golotrbani znali su se vraćati doista odjeveni i siti ženskih mekota, ali su mnogo češće ostajali i bez golog tijela, jer im je uloga u mlinskom kolu Sulejmanova tabora bila takva da su od sve vojske bili najbliže plijenu i najbliže smrti.

19.

Sedmog dana pojaviše se prethodnice Mustafine kolone. Na izmaku snaga, izmučeni ubrzanim hodom, ljudi su pa­dali po brijegu, svaki rod vojske uz svoj logorski krug, i to- nuli u kratak san. Čim bi se malo okrijepili, iz torba su vadili klince, konopce i daščice za stezanje, širili platna i podizali šatore. Premorenost vojnika kazivala je da se Mustafa žurio izvršiti očev nalog. Možda je prije odluke oklijevao, ali kad je odlučio krenuti, hrlio je svom snagom. A oklijevao je ne­dopustivo dugo! Ne, hoće li poći prema ocu, nego hoće li se utaboriti na drugoj strani rijeke i oko sebe opasati svoje pr- stenove, ili će svoju vojsku uliti u Sulejmanov tabor. Utabori li se sam, bit će sigurniji, ali će Sulejman razumjeti tu drs­kost, i rascjep se među njima više neće moći premostiti. Tra­žio je način da izbjegne očevo sumnjičenje, stvar neuspore­divo nedohvatljiviju od suprotstavljanja.

Nedugo iza Mustafinih prethodnica naišla je njegova oso­bna komora: petnaestak volovskih kola, dvadeset deva i još više mula vukli su ili nosili šator i pokućstvo za Mustafu i ljude koji ga poslužuju. Komora je zaobilazila brijeg, spuš­tala se prema rijeci, išla uz nju do prolaza u jezgru logora, a onda se njime uspinjala prema vrhu strmine i ledini, gdje joj je bilo naređeno da stane i istovari teret. Istovarili su kožne denjke u kojima su bila šatorska platna, kolčevi, klupka ko- nopaca, snopići daščica, klinci, zastavice i rese. A kad su ras-

196

prtili namještaj, sagove, posuđe i odjeću, okrenuli su marvu i povezli kola istim onim prolazom kroz prstenove otkuda su i došli, do kruga gdje je bila smještena sva vojska što vodi tovare i goni kola. Na brijegu je ostala Mustafina osobna posluga da raspakira zavežljaje i razapne šatore.

Za nepuna tri sata mučaljivog rada podigli su prelijep ča- dor, oči ga nisu imale prilike takvog često vidjeti. Nije bilo čovjeka u taboru koji ga ne bi pogledao, i bolesni su se diza­li s ležaja da ga vide. Otkuda ovo pade! A kad je prvi dojam i opće čuđenje minulo, samo su se poneki ljudi i dalje čudili i pitali u čemu je iznimna ljepota Mustafina bivaka i kakve će biti njene posljedice. Bili su to ljudi izobraženi, tiho su govorili i misli skrivali. U svojim predviđanjima svi su se oslonili na vrijeme: živi bili pa vidjeli.

Sulejman je od početka pratio što su radile komordžije i posluga Mustafina. Zapravo, ni o čemu drugom mislio nije nego u Mustafinu šatoru, a budući da bi čudno bilo da ga gradnja sinova šatora toliko zanima, on je svoje zanimanje vješto krio. Češće nego drugih dana dolazio je u svoju spa­vaonicu, otkuda se gradnja šatora lijepo vidjela, da prilegne, opravdavajući to vrućinom, umorom i glavoboljom. Vraćao se vedar, spreman na nedužnu šalu, drukčiju od njegovih su­rovih političkih šala na račun svojih neprijatelja, kad si se morao grohotom smijati od straha da će te premalen smijeh samog pretvoriti u dušmanina.

Čim su podigli dva velika jelova stupa i na njih postavili ukrsnice što će nositi središnji dio šatora, vidjelo se da će Mustafina nastamba nadvisiti očevu. A kad su graditelji ra­zapeli platna i porazmještali ukrase, vidjelo se da je prijesto- lonasljednikov čador i veći i ljepši od Sulejmanova. Tolike oči što su ovo gledale, a bile su to sve oči u taboru, od Sulej- manovih do očiju goniča magaradi, čudile su se što je Mu- stafa mogao veličinom, skladnom građom i ugodnim boja­ma svog prebivališta, nadvisiti onoga koji se u ovoj vojsci ne smije nadvisivati.

197

Čini li to Mustafa namjerno, da se istakne pred ocem i pred vojskom? Ili o veličini i obličju svoga čadora ne vodi ni­kakve brige? Da, moglo je biti da je, zabavljen pripremama oko pohoda, dao nalog kožarima, tkačima i sivcima da mu se sastavi novi šator, ne vodeći računa kakav će napraviti i kakav će biti kad se usporedi s očevim. Ali, Mustafa koji i lijepo piše i dugo razmišlja u svojim komentarima perzijskih pjesnika, nije mogao učiniti takvu omašku. Možda će se u prvom razgovoru Mustafa ispričati ocu, predložiti mu za­mjenu čadora, obećati smanjiti i veličinu i raskoš svoga šato­ra, sve će on to možda rado i pokorno učiniti, ali se više ni­čim ne može izbrisati dojam učinjen na vojsku. I zamjena i prekrajanje govorit će da među njima nema sloge. A raspra­ve među vojskom tko je od njih dvojice bolji i veći, cijepat će vojsku nadvoje. U vladanju gomilama ljudi, kojima je ćud nestalna a potrebe promjenljive, ocjene pojedinih vođa i njihovih postupaka ne prosuđuju se ni prema namjerama ni prema stvarnoj slici njihovoj, nego po odbljesku što ga njihova ličnost, iskrenim ili lažnim nadama, upućuje u dušu gomile. A gomila je more što se biba i odrazi su u njoj is­krivljeni. I što je najgore, nju ne pokreće ni svjetlost sunca ni vjetrovi, nego varljive slike koje sama u sebi stvara. Mu­stafa je kriv, mislio je Sulejman, jer se udvara tom zrcalu u kojemu se samo on smije ogledati.

Mustafa je pred sobom poslao ocu pismo u kojem mu jav­lja da dolazi. Tatarske pismonoše pretekle su ga za pet dana. U tih pet dana Sulejman je bar deset puta pročitao pismo od početka do kraja. U pismu je lovio nešto što je uloviti htio. Nije nalazio. I tek kad je vidio kao more plavu boju Musta- fina šatora, dosjetio se što bi to u pismu moglo biti.

Nedostiživi u sreći Sulejman-kane! Od sina tvoga Mustafe-kana pozdrav i poklonjenje!

Rijeci tvoje krasne naredbe pogodile su me u srce, u razum i u sa­vjest. U srce zato što oduševljavaju za nova djela ovoga siromaha.

198

U razum zato sto ga čine umnijim u tvojoj službi. U savjest zato sto je drže budnom.

Riječi su tvoje samo tebi, velikom zakonodavcu, svojstvene: jasne kao proljetni dan, bistre kao izvorska voda kojom se napaja i umi­va umoran putnik, tople kao njedra i butine rajskih ljepotica. One uvijek govore o onome sto sami hoćemo, a izraziti se nismo znali (o glasnogovorniče naš!), i ono što nam je od Boga i Proroka zadaća da na ovoj zemlji vršimo (o sretni Prorokov nasljedniče!). Tvoje su riječi staza do sretne budućnosti, zalog naših nada, putokaz za or­ne i umorne, one nas sve obvezuju i potiču na nova pregnuća.

Ti si naš veliki sijač, voda koja nas natapa, sunce na kojemu do­zrijevamo, vjetar koji nas okreće da gledamo naprijed u neizmjer­na prostranstva budućnosti po kojoj vijuga staza Božja.

Eto me radosna što ću Ti se usnama papuča dotaknuti! 0, nedo­kučivi Bože! I ovoga puta uzveličaj slavu sretnog Sulejman-kana!

Sulejman je maknuo pismo iz vidnog polja i, zažmirivši, rekao

— Sranje!Mislio je da pravom riječi imenuje vještinu pisara i stilista,

što se nevjerojatno rasprostranilo, pa otkuda god pismo dobio, ne možeš mu naći ni stilske ni sadržajne zamjerke. Sam je stvo­rio i poticao taj stil. Nije dopuštao da mu se pišu pisma sa starim formulama počasti o podrijetlu, vjeri i dostojanstvu. Zahtijevao je pisma u kojima su obavezno izjave o njegovim zakonima, lijepe prosudbe o njegovoj pameti i njenu učinku na život pučanstva. Ali kad je stil stvoren, kad su se ustalili nje­govi oblici i sadržaji, a pisari se svejednako trudili da lijepo još više poljepšaju i uzvišeno učine uzvišenijim, od te praznoglave trke tko će kititi kićenije, pisma su postala bljutava. Pisari su pretjerivanjem stilu pojeli dušu, a sadržaj su ponizili olakom uporabom uzvišenih riječi. Iza zvonkih izraza, riječi visokih do neba i širokih kao more, nije stajala ničija osoba. To su od ljudi odbojne riječi, unižene prekomjernom upotrebom, vještina praznoglavih pisara. Jednom riječi: sranje!

199

Ali ro je sranje godilo njegovoj taštini. Što ga je više bilo, to je mučnina bila veća. Ako ga je malo bilo, hvatala ga je mučnina veća nego kad ga je najviše bilo. Nije mogao da se na njega ne gadi. Nije trpio da ga ne bude izobilno pa da se nema nad čim gaditi. Pisari su se množili, cijena im je rasla, postali su debeli i lijeni. Rabili su uvijek iste poredbe, iste uzvike, iste uzroke, povećali su proizvodnju kađenja, ali je i gađenje napredovalo. Prestati nisu smjeli. Čim bi nastao i najmanji zastoj, Sulejman bi naćulio uši: kakva je ovo grob­na tišina? I našao bi zgodan povod da ga pisari ponovo zas- pu hvalama.

Svi mu tako pišu, što onda nešto posebno u Mustafinu sti­lu traži?

Kad bi Mustafa bio tamo neki pokrajinski namjesnik, ne- vješt pisanoj riječi, koji naređuje svom pisaru da caru pismo iskiti što ljepše može, namjera bi u njega bila čista kao suza. Ali je Mustafa i odveć pismen. On nije pisar, neuk čovjek, pa da poznaje jedan jedini oblik pisanja. On poznaje mnoge stilove po izražajnim manirama i po duhu koji iz njih proiz­lazi. Nema nikakve dvojbe, Mustafa stil pisama, što ih na desetke svakog dana prima njegov otac, zove istim imenom kojim je otac nazvao njegovo pismo. Otkuda mu pravo da sam oponaša neuke i naučene, da bi se tim šegačenjem ru­gao onome kome piše?

Kada se Sulejman povukao na popodnevni počinak, vidio je Mustafin šator potpuno dogotovljen. Građen je na perzij­ski način, što nije nikakvo svetogrđe, ali nije lijepo od Mu- stafe da se želi razlikovati od oca. Krila su na krovištu plava, namočena voskom da kišnica lakše klizi. Zidovi su šatora prelijepi gobleni vezeni prirodnim bojama i navučeni na štavljenu teleću kožu i tvrdo stupano laneno platno. Svi su šavovi optočeni gajtanima, svi rubovi čipkom, na vrhovima su zastavice a na pročelju amuleti.

Na stijenki koju je Sulejman vidio naslikan je prinčevski dvorac u Brusi kad ga gledaš ispred ulaznih vrata. Izvezeno

200

je raskošno zelenilo stabala, stražari na kulama, a u pozadi­ni, blizu kućnih vrata, stoji sjenka neke žene prekrivena lica. Sulejmanu se učini da tu sjenku vidi živu i da je dobro po­znaje.

20.

Pred večer, kad su se zalaznice Mustafine vojske ulijevale u tabor, došao je i Mustafa. Prije od ostalih vidjeli su ga oni uz rijeku, vodiči konja, volova i magaradi, dok su napajali i krmili živinu. Zagrajali su i potrčali mu u susret. Prvi do njih upitaše se što oni tamo viču, bit će da je nešto važno, pa zagrajaše i oni. Tako se larma širila logorom, zahvaćala krug po krug, odjel po odjel. Sto je zahvaćala veći broj ljudi, to manje se znalo zbog čega se toliko galami i trči. Ali znati da se nešto događa, a ne znati što, postalo je veći razlog da vikneš i potrčiš na mjesto zbivanja, nego da znaš da viču za­to što Mustafa dolazi. Dobro, mislio bi svaki čovjek, želio bih ga vidjeti, ali od stiske neću moći, pa ću ostaviti za drugi put. Ovako se nagađalo, vika je velika, strka još veća, mož­da se tamo razvezuje uzao na torbi sreće i samo što nije po­čela dioba darova kojima se svaki od njih nadao, možda se tamo zbiva onaj sudbonosni rasplet koji će povijest zapamti­ti i na kojemu će se steći zasluge što će se ubrzo pretvoriti u novac, kuću, imanje. Kad bi usput doznali da nema ni od­lučnih događaja ni torbe obilja, da dolazi carević, ne bi odu­stajali od trke i vike. Zar nije lijepo vikati kad svi viču, trčati tamo kamo svi trče, osjećati se sudionikom u gomili koja se nečim oduševljava.

Sulejman je čuo šum kao da se poslije kiše osipa šljunak. Sjedio je na stolcu nagnut nad papir i tintarnicu. Protrnuo je i javila se nelagoda, duboka beskrajna praznina u kojoj raste granato stablo mržnje sa bezbroj listova i cvjetova naj~ različitije boje. Kuckao je po stolu nožem za rezanje papira, ali mu se ni u licu ni u kretnjama nije vidjelo da mrzi, da je

201

uplašen, da mu se gadi i da ga hvata vrtoglavica slična onoj kad je u bunilu trčao za Mustafom i Nurbanu po zidinama bruškog dvorca. Zaklonjen u svom šatoru, nije se trebalo bojati da će ga tko vidjeti. Ne mari, najbolje je kad samo- svladavanje pred sobom počinje.

Prema vojsci što se giba putovima i krvari na bojnom po­lju, Sulejman je njegovao čudnu smjesu nepovjerenja i nade. Ispunjavalo ga je sjetno čuvstvo što pripada postroju u ko­jem on ima ulogu srca. I kad bi govorio: “Vi ste tijelo moga tijela”, “Vi ste dio moje duše”, te bi riječi istinski doživlja­vao. Ali prema pojedinom pripadniku tog postroja Sulej­man je gajio mržnju od koje bi i njega samog hvatao strah. Mrzio ih je jer su se usuđivali kazati da imaju potrebu za ne­kakvim svojim životom, svojim riječima, svojim ustima, svojim ponosom. A on dvije stvari nikome nije praštao: po­kušaj da se njegovo gospodarenje zamijeni drugim, i težnju da o svojoj sudbini sami odlučujemo. Zar im nije ostavio slo­bodu da se istaknu na putu kojim ih on vodi? Samo u jagmi da što bolje izvrše njegove naredbe mogli su iskazivati svoju pamet, lukavštinu i snalažljivost, mogli su se izdvojiti iz go­mile i ubrojiti u one koji su zaslugama stekli svoju vlastitost. U isti mah, one što su se na njegovu putu i na njegovoj riječi uzdigli mrzio je u strahu da bi se mogli osamostaliti. Zato ih je u svakoj prilici sumnjičio i iskušavao, i na sitan znak da skreću s njegova puta, skidao im glave, oduzimao časti, pro­gonio i obeščašćivao. Čak ni prema onima koji su mu najviše pomogli nije gajio sućuti. Neka su osobnost stekli služeći ga i slušajući, zbog same činjenice što kao osobe imaju nekakav značaj i ugled, mrzio ih je i kad ih je trpio uza se, jer bez njih nije išlo.

U toj gomili koju je volio kao obezličeno mnoštvo, čvrsto, poslušno i pouzdano, stalno je vrelo kao u loncu kaše. I uvijek ista pjesma: pojedinac ruje, blati, spletkari, da bi postao netko i nešto. A još nitko nije postigao ono što bi ga smiri­lo, uvijek se može više i dalje, uvijek su drugi postigli više,

202

uvijek sam ja vredniji nego što sam nagrađen. Tako strast za izdvajanjem iz gomile jednako živo ključa u onima koji su tek uskočili u lonac kao i u onima koji su davno prevreli, stekli ime, položaje i novac.

Dok su u milosti, dok misle da ih Sulejman predviđa za još više položaje, znadu biti smjele junačine, znadu biti mudri i pokatkad čovječni. Ali, neka je između njih i Sulejmana neg­dje nešto škripnulo, pomračila se naklonost ili puknuo stari uzao na sponi, oni će svu svoju snagu upotrijebiti da dokažu koliko su mu odani. Njihovo dodvoravanje postaje nesnošljivo, njihova riječ postaje smrdljiva kao ustajali rasol, njih kao ličnosti nestaje, i Sulejman, da ih prije toga i nije mislio ukloni­ti, sad, kad je zgađen i prestravljen, mora ih otjerati od sebe.

Svi ti mnogobrojni podložnici koje njegova riječ valja suš­nim anadolskim cestama, koje će voditi pustinjom i plani­nom, natjerati da premoste rijeke i prebrode šumske klance, koji će preko svih bespuća, kroz krv i umiranje, njegovu no­siljku prenijeti netaknutu, sva ta masa ništarija velike oda­nosti treba Sulejmana kao predvodnika, kao izvorište i uto­čište svojih nada o sreći, a ne treba onog Sulejmana koji se plaši lozova lišća. Puca njima kaiš tko će ih voditi i tko će im obećavati stada, njive uz rijeku, čardake podno brda, lije­pe žene, slatkiše i svilene haljine. Uvijek će se jedan takav naći. Oni će ga to vjernije služiti što bude manje raskoraka između njegovih obećanja i onoga što im doista pruža.

Dati obećanje da će se iz rata s Perzijancima bogati vrati­ti bogatiji a siromasi obogaćeniji, bilo je teško. Teškoće će naići kad se budu vraćali i prebrojavali koliko su izgubili a koliko dobili, kad se u njima javi nevjerica da nisu dobili ono što im je obećavano, kad požele promijeniti vođu, naći ono­ga kome su riječi i djelo istovjetni, a odbaciti onoga kome su riječi i djelo dva konja u trku koji se nikad ne sustižu. Eto Mustafi prilike!

Sulejman je sjedio i gledao ploču stola, ništa vidio nije a čuo je sve: i da vojnici kliču svom budućem caru, da udara­

203

ju veliki i mali bubnjevi, da zurla izvija pjesmu kao ševa kad leti i pjeva nad mladim žitom.

Došla je i ona, Nurbanu, došla i stala u kut šatora. Ista je kao kad ju je doveo Alipoturk.

- Nije on kriv — rekla je Nurbanu. — Oni su takvi, namet­ljivi. Ako je tko kriv za ovo slavlje, kriv si ti što si ga ovamo zvao. Nemoj mu učiniti nažao, iz toga nikakve koristi nećeš imati. Zar će tvoj novi nasljednik biti išta bolji od mog Mu- stafe?

Htio joj je prigovoriti da ga je ostavila i otišla drugome, moliti je da se vrati, ali je nje nestalo. Možda je ni bilo nije, možda se iz zvukova koji su do njega dopirali izdvojio njezin glas koji je s ostalima sudjelovao u Mustafmu dočeku. Još jedna potvrda da ga je Nurbanu izdala i otišla Mustafi. Sve prelazi k njemu.

Mustafa se približavao svom šatoru i graja se smirivala, jer u carski bivak nije smio nitko osim tjelohranitelja, posluge i čankoliza, u koje su ubrajali mistike, lude i pjesnike. Neki pjesnik zvani Jildrim, rodom iz Novog Sehera, koji je Sulej- mana pratio na svim dosadašnjim vojnama, motao mu se oko nogu i recitirao svoje slavopojke, od kojih je neke Sulej- man znao naizust, popeo se sada na klupicu i stao krasno- sloviti iste one stihove koje je i pred Sulejmanom krasnoslo- vio, ali je ovoga puta ime oca u pjesmi zamjenjivao imenom sina.

Je li krakata zora na istoku prolila rumenIli u drevnoj Miziji gore stoljetni borovi?

Niti nas zora vara varkom kratkog daha,Niti je ponovo ruka ludog Ekrema zapalila borove mizijske.

Ono Mustafa-kan dolazi s vojskom velikom kao more,Nebo je i zemlju zakrvavio bojom osmanlijskih zastava.

204

Pozdravljen budi, Mustafa-kane, čašo otkrivenja,Sve što nam nosiš u svojoj rijeci, Božje je nadahnuće.

Jedan iz Mustafine pratnje što mu krči put i štiti prilaz s bokova, prišao je pjesniku koji sam sebe zove Munja, uhva­tio ga oko pasa, podigao i bacio. Rekao mu je:

— Sto pizdiš, strino! Goni se u majčinu! Nije sreća obješe­na o vješalicu da je skineš i obučeš kad ti se prohtije.

Kad je ispušten iz pratiočevih ručetina, Munja pade na zemlju koliko je dug i širok. Najednom je oko sebe ugledao šumu konjskih nogu, gazile su pokraj njega, ali ga ni jedna nije ugazila, jer je konj oprezna životinja i uvijek zaobilazi sumnjive stvari na putu. Pjesnik zvani Jildrim, što će reći Munja Nebeska, sabra svoje stvaralačke snage i potraži izlaz ispod kopita.

— Zar ne vidiš - rekla je Nurbanu, koja se opet našla u Su- lejmanovu šatoru — da ih on tjera od sebe, ali se oni otjerati ne daju?

— Istina, oni su krivi - govorio je Sulejman - ali oni ne smiju biti krivi zbog onoga što jedino u njima vrijedi: da slije­po srljaju za svojim vođom. On je kriv što ih izaziva, što ih mami, što podilazi njihovim porocima i što zlorabi njihove vrline.

— Zar on kriv?— Jest, Nurbanu! Neki ljudi govore, a ne znaju, neki zna­

du, a šute. On pripada ovim posljednjima.

21.

Sutradan, nešto prije devete ure kad je Mustafa imao doći u posjet očevu čadoru, kod Sulejmana je zasjedalo vijeće ko­mandanata. Veliki vezir Rustem Opuković, zapovjednik jed­nog odjela vojske vezir Ahmed, zapovjednik drugog odjela Mehmed, komandant anadolskih spahija Semsudin Ahme- tović i na čelu im vojskovođa Sulejman-kan. Nedostajao je

205

još samo uškopljenik Ibrahim, pa bi na vijećanju bilo cijelo društvo koje je sjedilo na Brušnjaku, čekajući da kiša presta­ne i dopusti lov loviti.

Kao čuvar Sulejmanovih odaja, glavni tjelohranitelj, kušač jela i upravitelj sve posluge koja se brine o životu i zdravlju carevu, on bi vijećanju jamačno prisustvovao da posluži či­me svoga gospodara ako ustreba, ali već pet dana nije u ta­boru, otišao je u Brusu nekim tajnim poslom, za koji samo on i gospodar mu znaju, i vratit će se dok još budu logoro- vali ili će ih sustići na putu prema Halebu.

Nedostajao je, doduše, i potočić što je protjecao sredinom čadora, njegov šum koji i tišinu čini razgovorom, najljepšim i najumnijim, o protjecanju voda. Nedostajala je i mirna do­kolica kad je duh sklon neobaveznom mudrovanju. Ali to su bile sporedne osobe i sporedne stvari i na Brušnjaku, pa bi bile i ovdje kad bi ih bilo. Kolibu na Brušnjaku i čador u ta­boru kod Ergelija čine sličnim sudionici razgovora i osoba o kojoj su ondje i ovdje razgovarali.

Ublijedio više nego što je obično blijed, poguren, neprestano u pokretu, Sulejman je nalik na svećenika koji je od dugogodišnjeg moljenja istom bogu pao u vjersko ludilo. Sebe je sama vidio nadarena svim onim što je Bogu pripisivao. I taj im je čovjek, u takvom stanju, dok korača po oblacima, daleko od putova ovoga svijeta po kojima hoda običan smrtnik, postavio pitanje:

— Može li se kolski kotač vrtjeti ako ima dvije glavine i dvije osovine?

Rekavši kotač, desnom je rukom opisao krug oko sebe, pa nije bilo sumnje da misli na krug kome je on i još netko oso­vina. Upitnost je bila oštra kao oštrica jatagana i zatezala je svakog od prisutnih posred očiju. Podigao je podbradak kao oni koji upozoravaju: recite ako smijete, a oči su mu se prilije­pile na krovno platno šatora. Nešto je ledeno i suludo bilo u bjelini njegovih očiju.

- Ne može! Polomit će se i prije nego se pokrene — rekao je Rustem, prvi jer je i red bio da prvi odgovori, ali ipak pre­

206

brzo, kao da je neprijatelj pred vratima, Sulejmanovo pita­nje top, a njegov odgovor zapaljeni fitilj.

- Ne moraš ni reći da si protiv njega, davno si se izjasnio. Slušaj, Rusteme, lako bi njega bilo maknuti kad bi njega vojska mrzila kao što tebe mrzi. Ali, vidio si sinoć: lude za njim. Kad im ga uzmem, čime ću im oduzeto platiti? To­bom, Rusteme? Neka te zubima rastrgaju i zasite svoj bijes. Vidim da nisi na to mislio. Pravedno je da tebe proglasim krivcem, ti si prvi službeno i javno počeo protiv Mustafe go­voriti ... Ajde, ne trtari, neću te baciti vojsci u ralje. Samo ću perje s tebe očupati. I ti valjda znaš da se jednom sve velike strasti moraju platiti. Kad to budem činio, računat ću na tvoju pamet, koje nemaš mnogo, i na tvoju privrženost, koja je rasnija od sviju.

- Kolo bi se i sa dvije osovine moglo okretati — rekao je Ahmed. Oko usana mu je titrao bolan smiješak koji govori0 teškim naporima duha da nađe pomirljivu formulu za dva sukobljena čovjeka i tako spasi svoju dušu. Nije mogao za­tajiti da je i sam među mnoštvom koje Mustafu voli i čiji će pad dočekati kao udarac po vlastitom tijelu, ne može više poreći da je poklonik sjaja njegova duha i da će, dođe li do toga, i on biti među onima koji će Rustemovo snižavanje primiti kao plaću za izgubljenu ljubav. Možda će i sam po­stati sitniš u Sulejmanovoj kesi, kojim će veliki gazda izno­va kupovati vojničku privrženost.

- Kako? — procijedi Sulejman kroza zube.- Poslužit ću se dugmetom. Svi znamo da su neka sa dvije,

a neka sa četiri rupice. Kad se djeca igraju, provuku končić kroz dvije rupice. Končić zapetljaju oko kažiprsta, olabave ga i dugme zabacuju prema sebi. Ono se giba u krugu i za- sukuje končić. Kad dijete zategne kažiprste, končić se napne1 dugme, koje je isto što i kolo sa dvije osovine, okreće se ta­mo i ovamo, konac se zasukava i odsukava.

- Pa to je dugme i končić, nije kolski kotač sa tvrdim oso­vinama! — čudi se Sulejman.

207

— Tako se mogu okretati i kotači krutih osovina. U kolo se usade dvije glavnje i dva ležišta za osovine. Kad osovine iza­đu iz ležišta svinu se jedna k drugoj i prekuju u jednu. Evo ovako ... — i na komadu papira Ahmed nacrta svoje rješenje vladavine više ljudi nad jednim narodom.

— A ne misliš li da bi takav kotač bilo teško pokretati?— Ne vidim zbog čega.— Dobro, kad je tako. Vidjet ćemo kako ćeš ga gurati.Kad je na njega došao red da kaže svoju o vrtnji kolesa,

Semsudin je Ahmetović rekao:— Kako svijetli gospodin hoće!— Onda ti ne misliš ništa, kao ni bezmudi Ibrahim.— Ne baš tako, svijetli gospodine! Bezmudi Ibrahim ne

misli zato što misliti ne zna, a ja ne mislim zato što mi je dužnost o tome ne misliti, to su poslovi kuće Osmanovića. Kad su u pitanju svađe među Osmanovićima, ja vičem: po- moz bog, čaršijo, na obadvije strane! Nekima je za svakoga cara lijepo, a nekima ni za kojega. Ja sam među prvima. Ne zahtijevaj od mene, Sulejman-kane, da guram prst u zavra- tak kad se vrata zatvaraju, jer će ti moja ruka još mnogo ko­risti donijeti.

Mehmed je imao spremljen odgovor da će u svim prilika­ma slušati svoga gospodara, odgovor bez značenja za pred­met o kojem se govori, pa mu Sulejman nije ni dopustio da odgovara.

— Ti, Mehmede, učiš, je li? I ne bi htio odgovarati. Uči, uči! Kad naučiš, bit će vremena da nam pokažeš što si nau­čio.

Sulejman se uspravio, prohodao, zanio i najednom stao, poduhvativši bradu desnom rukom. Zadržao je pogled na prvom, na drugom, na trećem i na četvrtom, svakome se posebno osmjehnuo i zatim rekao:

— Odlučio sam podijeliti vlast s mojim sinom, pravedno, popola. A kako, to ćete čuti poslije moga sastanka s njim. Zahvaljujem vama na savjetima i podršci. Nekim ću se od

208

vaših savjeta koristiti, a vaša me podrška uvjerava da pravo radim ono što radim. Ostanite ovdje, ne mičite se nikamo, ja ću se uskoro vratiti.

Sulejman je otišao, zapovjednici su poustajali i prišli otvori­ma na čadoru, bila su dva otvora a njih četvorica, pa su naiz­mjence gledali kako Mustafa dolazi uz pratnju i povike vojske.

— Eh, svijete, krivo li si podijeljen, nekome ljepota i pa­met, nekome ni mrve soli u glavi — rekao je Ahmed.

— Lijep, nema što, samo da mu pas glavu ne nosi - pogle­dao je veliki vezir Rustem, pljunuo i otišao sjesti.

22.

Mustafa je jahao vranog arapskog pastuha, izabrana u plov- divskoj ergeli rasnih konja, putasta na dvije noge, cvjetasta po prsima i sapi, visokih kopita i nogu ravnih, bez kvrga.

Preko ledine, nikako duže od dobačaja dviju strijela, gazio je mirno i sitno. Noge je podizao visoko kao da korača na dugu putu, ali je koračaje pravio male, jedva za dužinu ko­pita. Zahvaljujući njegovu usitnjenu hodu, Mustafina se po­vorka kretala polagano, kao da obavlja neku mističnu sve­čanost.

Konju ispod karamanskog sedla, kojem su oblučja visoka a sjedište duboko i ugodno za duga putovanja, prostrta je prelijepa haša. Prekriva mu velik dio bokova i sapi sve do korijena repa. Šivana je od kozje kože, podstavljena crve­nom a izvana obložena tamnoplavom čohom. Porubljena je pletenicom od žućkaste pređe na kojoj vise crne kićanke. Na modrom baršunu zlatnom žicom, sve iglom, izvezene su biljke i životinje.

Sva konjska oprema prekrivena je modrim zafirom, zrnci­ma tirkiza, krupnim dijamantima i crvenim rubinima. Sun­ce peče, a to kamenje bliješti.

Dvostruko pleteni srebrni lanac ispod vrata vezuje se u okruglu zlatnu pločicu na kojoj su lijepo ispisane riječi: Ne

209

dao Bog. One skreću pažnju zlih očiju i tako od čina i uroka brane konja i konjanika.

Od pločice preko plećaka izvija se jednostruk lanac a kra­jevi mu se vežu za oblučje i drže na sebi cijelu gradnju talis­mana. Uz lanac je privezano pet trokutastih kutijica, neke od čistog zlata a neke od kaljenog i pozlaćenog srebra. Na uglovima su ukrašene zlatnim resama i, dok se konj kreće, one trepere. Poklopčić na svakoj kutijici resio je granulirani lik bezoar-gazele s okom crnim, od safira. Ispod tih poklop- čića odlomci su svete objave koji štite konja i jahača.

Nasuprot uparađenosti konja, Mustafa je bio priprosto obučen, priprostije od bilo kojeg pripadnika svoje pratnje. U dolami od tanke plave svile bez ijednog skupocjenog ukrasa, bez ukrasabilo kakvog, jer se uresima ne može sma­trati niz koštanih puceta. Na glavi mu je savijen bijeli tur­ban. Ni po njemu ispisano, ni za njeg zataknuto — ništa, osim skromnog čapljina pera koje nose i niži časnici.

Pred Sulejmanovim čadorom Mustafina pratnja stade is­pred carevih tjelohranitelja, on sam, jašući i dalje na konju, krenu naprijed i nestade ispod platna. I nosilac njegove sab­lje, koji mu je na javnim mjestima uvijek stajao s desne stra­ne, ostade pred ulazom.

Uokrug prostranog šatora za ujahivanje gostiju rasporedi­lo se desetak naoružanih stražara. Sudeći po tupim pogledi­ma, ovi su bez dara govora. Na ratnim pohodima Sulejman samo takve drži u svojoj blizini, vjerni su kao psi, čuju li nešto što se svijetu ne bi smjelo kazati, neće moći jer ne mo­gu ni govoriti ni pisati.

Gledao je neće li se otac odnekud pojaviti, makar je bilo sumnjivo što ga nije dočekao. Zategnu uzde i konj zastade kod središnjeg stupa, ali Mustafa ne sjaha. U taj trenutak stražari sa svih strana nasrnuše na njega. Obrnuti konja oko stupa i usmjeriti ga prema izlazu bila bi preduga šetnja. Za­to svom snagom zategnu uzde da privoli vranca da se na- traške povlači. Kad mu se dvojica stražara objesiše za uzde,

210

pametna se životinja prope na stražnje noge i visoko izdiže glavu i prednja kopita. Sad je trebalo da mu jahač pomogne i sabljom sasiječe onu dvojicu, ali je jahač bio praznih ruku. Uto jedan stražar zaskoči i obuhvati Mustafu oko pasa, po­vuče ga iz sedla i zajedno s njim pade na zemlju. Još u padu Mustafa ugleda handžar u vojnikovoj čizmi, izvuče ga i sjuri napadaču u trbuh, ali dok ga je izvlačio uspravljajući se na vlastite noge, dva mu druga njemaka ščepaše ruke i stadoše ih zavraćati na leđa, sileći ga da klekne. Vezali su ga užetom. Onda mu je prišao snažan čovjek, držeći u obadvije ruke svi­len gajtan. Došao je kraj. Kad se Sulejmanova ruka ispruži, nema stvari koju ne može doseći. Dobroćudnijeg lica i zlo­čestije šake nije zemlja vidjela.

Da bar ovo nije očekivao, mogao bi reći: “Bože, nesretan li sam, što mi se dogodi.” Ali ovo što mu se sada događa, očekivao je godinama i gledao što je druge zateklo. Prokleti crv sumnje silio ga je da ruje po postupcima pogubljenih i da u njima traži pogreške koje su ozlojedile Sulejmana. Opip­ljive grijehe nije nalazio, ali je vjerovao da ih je moglo biti, da Sulejman nije iz čista mira posmicao ljude koji su mu go­dinama činili nebrojene usluge. Mislio je da će uzornim vla­danjem, otvorenih očiju na sve mane svoga oca, uz pomoć Božju izbjeći sudbinu očeva miljenika Ibrahima Požežanina. Eto, nije izbjegao!

Misao o pobuni vukla se uz put njegovih nastojanja da se ocu umili i njegovih istraživanja naravi vladanja općenito i očeve vladavine posebno. U očevu odnosu prema sebi nije vi­dio ništa što bi ga zabrinjavalo. Otac je prema njemu bio sve bolji i sve ga je češće htio vidjeti uza se. Nasuprot tome, izu­čavanje očeve metode vladanja i metode vladara sličnih nje­mu, a pogotovo izučavanje pojedinih slučajeva koje je Sulej­man završavao svilenim gajtanom, govorilo mu je neka se ne zavarava kao što su se zavaravali njegovi osramoćeni pret­hodnici. Neka bude spreman za završni obračun, makar to bila otvorena pobuna i rascjep. Sve uzalud! Znao je da ga ve­

211

ličina u čemu god bila, u ljudskosti, u vojnoj vještini ili u knji­ževnosti, u očima Sulejmanovim predodređuje za odstrijel, a ipak je htio biti što omiljeniji, što učemji, što čovječniji. Ili nije smio rasti, ili se morao suprotstaviti kad je narastao.

A on, Mustafa, dok mu se smrt žuti pred očima, ne zna hoće li moliti milost, kao što je molio Ibrahim Požežanin, ili će ocu muški skresati u oči ono što ga ide i što mu još ni jed­na žrtva nije smogla hrabrosti reći.

— Zašto me ubijaš? - pitao je Mustafa. Kao da je odgovor moguće sažeti u nekoliko riječi, i kao da bi ga Sulejman sa­žeti znao kad bi mu se i mjesec dana dalo za razmišljanje.

— Zašto me ubijaš — vikao je kao da će s odgovorom doći i spas. — Je li te Rokselana na ovo nagovorila? Pričekaj, na­govorit će ona tebe da i njenu rođenu djecu ubijaš. Kuja ovu zemlju vuklja za sobom kao krpetinu namočenu u krvi naj­boljih ljudi. Kad umreš, iza tebe neće ostati nijedan čovjek od značenja.

Iza zastora se pojavila Sulejmanova ruka, u njoj nekoliko listova papira. Reče stražarima:

— Pokažite mu ovo!— Jest, ja sam to pisao. Aii si ti gori bar tri puta od toga

kako si u tom pismu prikazan.

23.

Najmlađe se dijete Pasquala Foscarija, Nurbanina pooči- ma, zvalo Mirela. Bila je jedno od petoro njegove djece koje je malu Domeniku priznalo za svoju novu sestru. S neznat­nom dobnom razlikom, jednake rastom i stasom, jedna pla­va a druga tamnoputa, doimale su se kućnih posjetilaca kao blizanke, od kojih jedna nalikuje na oca a druga na majku. Pasqualo je Mirelu u njezinoj trinaestoj godini vjerio s Jako­vom, nešto starijim sinom plemića Klaudija Žena. U četrna­estoj se godini udala, ali ne prestade drugovati s Domeni- kom sve do njena odlaska na Kandiju.

212

Nurbanu je umrla u proljeće, a u jesen se pojavio u mle­tačkom poslanstvu Jakov Ženo i preko poslanika svoje zem­lje zamolio Mustafu da ga primi. Mustafa mu javi da dođe u Brusu. Bio je ospičav, neugledan čovjek, sitnih očiju i smije­ška koji se palio i gasio kao svjetionik. Njegove nervozne kretnje pojačalo je strahopoštovanje prema Mustafi, o čijoj su mu pameti punili uši u Mlecima i Stambolu.

Princa je rastužio: on je muža ljubimice svoje majke za­mišljao mnogo muževnijim, jer je i Mirelu zamišljao potpu­no nalik na majku.

I da ga ničim ne povrijedi, ugostio ga je s više časti i paž­nje nego da je bio onakav velmoža kako ga je zamišljao. Za četiri dana gostovanja Ženo se svim silama trudio da se s Mustafom izravna bar u književnom zanatu. U Stambolu je radi trgovine, ali mu je vruća želja i građu za jednu dramu naći, ovdje je pribilježiti a kod kuće napisati. Doista je pisao drame iz povijesti istočnjačkih naroda prikazujući inovjerne vlastodršce kao krvoločne sladostrasnike, ljude od kojih vlast čini đavole. Da je imao hrabrosti, građu za dramu s takvom porukom mogao je naći i u Veneciji. Reče da ga za­nima sudbina Ibrahima Požežanina. Moli Mustafu da mu nešto kaže o tom čovjeku.

U prvi mah Mustafa je odbio, neka pita druge, on Ibrahi­ma nije volio i ne želi Žena opterećivati podacima koje je mržnja izopačila: čovjeku koji mrzi prije se smrkne nego sunce zađe. Ali, nekoliko sati kasnije, privuče ga ponuda da sudjeluje u pisanju drame o svom ocu i njegovu veziru, zbog prilike da bilo gdje nad njima iskali mržnju, jer su prsti obo­jice umiješani u Nurbaninu smrt. Sutradan ispisane listove uruči Jakovu Ženu, obdari ga i otpremi na put.

Koliko je čvrsto stajao iza onoga što je tada napisao, vidje­lo se i po munjevitom priznanju pred smrt. U predsmrtnom času ni sjetio se nije prokletog kozičavog Jakova koji ga je, možda, podlo izdao ili, opet možda, dopustio svojom nes- pretnošću da pismo bude dostavljeno Sulejmanu. Znao je da

213

bi presuda i bez pisma bila izrečena, znao je da mu pred žu­tim gajtanom neće dati da drži govor — neka onda Sulejman iz pisma dozna što o njemu misli. I gotovo da zahvali Mire- linu mužu što je po pismo došao.

Velikom veziru Ibrahimu, čijem imenu mnogi pridijevaju i ono Požežanin, ne zna se ni mjesto ni rod otkuda potječe. Zna se da je bio Evropljanin, da su mu roditelji kršćani, a je li Grk, Talijan iz Genove ili Hrvat iz Požege, to ne zna nitko, vjerojatno ni on sam. Kad je dopao ropstva, nije mu bilo ni deset godina, nije znao ni citati ni pisati, niti je imao kakvo znanje o zemljopisnim prostori­ma i rasprostiranju naroda. Kad se uspeo na visoko mjesto, pa mo­gao pronaći i iglu u stogu sijena, za svoje porijeklo nije pokazao ni­kakva vidljivog zanimanja. Možda je znao da ništa ne može naći, možda se sjećao vatre i dima, golotinje i gladi, a možda je pripadao onoj skupini provjerenih kršćana koji više vole da se zaboravi njiho­vo porijeklo, nego da ga se sjećaju. Ne znam bi li njegovo nagnuće prema zapadnim predjelima države, njegova želja da mu baš oko Požege pripadnu velika imanja i da na Udbini sagradi trgovačko svratište, moglo izravno govoriti da mu je mjesto rođenja ili u ravni­ci sjeverno od Save ili u brdima s južne strane te rijeke.

Sulejmanu ga je darovao namjesnik na Krimu za jednog posjeta Brusi. Darivajući petnaestogodišnjem careviću roba vršnjaka, na­mjesnik reče da će mu uz njega uvijek biti veselo. Živi je vrag, pun šala, priča, pjesama i svirke. Kažu da se Sulejman do suza nasmi­jao kad je vidio kako mu se darovani rob klanja i pokazuje svoje štrkljaste zube. Na licu darovanog roba bilo je sve nepravilno: jed­no uho manje i klempastije od drugoga; jedno oko tek što žmiri, drugo je sasvim rastvoreno; nos posrnuo u stranu; gornja se usna na jednoj strani ispupćila, na drugoj uplosnila; na vrhu brade raste nekoliko crnih dlaka, a po obrazima i ispod nosa samo dječačke malje; zubi kao u zeca, svaki posebno strši. Sve ispremiješano, a ipak ništa ružno, ništa oku neugodno, dapače, vrlo drago lice.

Isto kao što su mu crte lica bile u pojedinostima nakaradne a u sklopu sretno usklađene, tako je i njegova duhovnost bila sastavlje­

ni

na od suprotstavljenih osobina koje su se sretno srasle i činile ga is­todobno simpatičnim Ciganinom, zabavljačem na pazarištu, pa­metnim sugovornikom o pitanjima vjere, vlasti i ratničkih vještina, i plačljivcem koga raznose propusi u dusi kojoj izvore i utoke ne mo­že sebi objasniti. Najčudnije je sto nikad nisi mogao znati, ni po njegovoj grimasi ni po njegovu govoru, kad se veseli, kad je tužan, kad razmišlja, nisi mogao razaznati da li jedno stanje glumi ili je doista raspoložen onako kako se prikazuje. Bio je onakav kakvim ga uzmeš da jest, i nikada nećeš pogriješiti.

Sulejman se oduševljavao svojim robom. Ibrahim gaje slijedio po­svuda. Počeo je i sam uz carevića učiti, ponekad i bolje od gospoda­ra. Učeći od svega pomalo, iz prikrajka i potajno, zauvijek će osta­ti samouk i nedoučen, ali će napabirčiti dostatno znanja iz svih grana znanosti, koje će njegova glumačka vještina neizmjerno puta uveličati, pa će naobrazbom zasjenjivati mnoge istaknute stručnja­ke. Malo će ih znati da njega možeš držati kao znalca, kao nezna­licu i kao opsjenjivača. U sva tri primjera nepogrešivo.

U Kefi na Krimu malo je što učio osim znanja potrebnih dobrom zabavljaču, posebno sazliji koji je, udarajući u svih šest žica saza, morao pjevanjem zvanim uzun have, nekom vrstom recitativa, go­voriti o znamenitim junacima minulih vremena i u slušaocima bu­diti ratničke strasti. Firdusijevu Knjigu kraljeva, golemo djelo što opjevava legende o perzijskim vladarima, znao je naizust. U Brusi je naučio bar još tri puta toliko stihova turskih pjesnika. U razli­čitim trenucima Sulejmanova raspoloženja, kad su ga morile lju­bavne čežnje, kad ga je mamila ratnička slava, kad ga je ganjao strah od ruke rođena oca, njegov bi rob guslač izabirao najpogod­niji odlomak i pjevao mu mekim glasom i zanesenjačkim držanjem o sudbinama onih koji su čeznuli za draganama, jahali konje ste­pama, vješto izbjegavali zasjede i pobjeđivali neprijatelje. Po danu ili kasno u noć Ibrahim je pjesmom krijepio duh svoga gospodara.

Sumnjalo se da ih veže nastrana ljubav. Dojavili Selimu da mu sin voli mušku čeljad. Neka nešto poduzme protiv toga roba, a sinu priprijeti. Staviše ih pod nadzor. I ustanoviše da Ijubovanja nema, da je to čisto drugarstvo, korisno za oba dječaka, posebno za budu-

215

čeg vladara. Ipak su Sulejmanu kazali da ne bi trebalo da sa svo­jim robom leži zajedno u sobi. Čini se da savjet nije poslušao. I na­kon mnogo godina, kad se budu preselili u Stambol i živjeli svaki u svom dvoru, bar jednom na mjesec dolazio bi Ibrahim Požežanin Sulejmanu, ostajao s njim u sobi i preko dana i preko noći, nekad i po nekoliko dana za redom.

Na njihovim posijelima znalo se naći svašta, glazbe, pjesama, priča, plesačica na podu i u postelji, ali je zabavljanje uvijek bilo uzgredno, da predahnu i obnovljenom snagom nastave duge razgo­vore o vladanju. Dok su bili u Brusi, na osnovi sudbina u mudrim i svetim knjigama, a kad su u Stambolu uzeli kormilo u šake, onda o ljudima, osvajanjima, novcu, izdajama, kaznama, spletkama, o svemu što se valja u koritu po kojem plovi vladalačka korablja. Prisnost je njihova išla tako daleko da su se svakog dana dopisiva­li. Stanovali zajedno u istom dvoru, kao što su u Brusi stanovali, stanovali u odvojenim palačama, kao što su stanovali u Stambolu, ili jedan od drugoga bili udaljeni pedeset dana hoda, svakog jutra poštari su odnosili i donosili pisma koja su čitali i odmah potom spaljivali.

Cuo sam kako pričaju da i car mora imati druga. Samoća teško udara oko vladarskog stolca. Nekad sam i ja mislio da bi tu odgo­netka mogla biti. Da se prijatelj ne stječe na zabavama nego na vratima tamnica i na bijegu od progonitelja, znadu oni koji su ih bili željni u tim časovima. Sad mislim drukčije: kao što ih nije spa­jala nastrana ljubav, nije ih spajalo ni prijateljstvo. Bilo je posrije­di nešto drugo, ali čim pokušam imenovati to drugo, ne znam ka­ko da ga nazovem. Ne preostaje nam nego da pripovijedamo kako se što događalo, pa će se neizrecivo samo izreai.

Piri Mehmed, starac kojeg je Sulejman zatekao na mjestu velikog vezira, na carevo pitanje koju bi službu dao svome sluzi Ibrahimu,

— Tvome sluzi i po zaslugama i po sposobnostima priliči čast ve­likog vezira.

Starac je znao da čovjek dobar za prvog ministra prijašnjem vla­daru, nikad nije dobar i onome koji ga je naslijedio, jer nova ruka

216

novo mete samo ako u šaci drži novu metlu. A Sulejman je svoju vo­lju prikazao kao izbor iskusna državnika, bojeći se u prvim dani­ma vladavine prigovora da državu povjerava mladom, neiskusnom i nepoznatom čovjeku. Sazliji, kao što su ga protivnici zvali.

Zaludu, čovjek promijeni odjeću, ali ostaje ono što jest. Ibrahim Po- žežanin bio je guslač, guslač je i ostao. Za razliku od onih koji mije­njaju odjeću i mjesto u namjeri da se izmijene, on se nije ni htio ni smio promijeniti. Morao je i dalje guslati. Sve one čudesne zgode i poth­vate što ih je saz pratio a on, bugareći, razlistavao pred Sulejmanovim očima, morao je sada odguslati i u životu. Nije li govorio da može!

I Evropa i Azija dobiše priliku vidjeti kakav je pjevač Ibrahim Požežanin. Uzjahaoje konja i krenuo, vodeći za sobom golemu voj­sku i svoga gospodara. Krenuli su prvi put. Pao im je u šake Beo­grad, Petrovaradin, porazili su Mađare i Hrvate na Mohačkom polju, osvojili Budim.

—Ja sam onaj koji je na Mohačkom polju pobijedio mađarskog kralja — poče govoriti Požežanin.

—Ja ću svome gospodaru osvojiti Beč. Nitko drugi nego ja — obe­ćavao je.

Bili su prvi put na Beču, zakasnili, pritisla zima, vratili se ne­obavljena posla.

— Trebalo je poći na put još u rano proljeće, po snijegu, i vratili bismo se kao pobjednici - opravdavao se.

Drugi put pođoše ranije, dođoše na Kiseg, opsjedoše ga. Tu prvi put puče konac kojim je Požežanin vezao goblen Sulejmanovih osva­janja.

Kiseg je gradić na mjestu neprikladnom za dužu obranu. Građen od lomljiva kamenja, slabo pečene cigle, pletera i zemljanog nabo­ja, nije izdržao nalete janjičara i đulad tobdžija. Na dva mjesta u zidu probušeni su otvori koje branitelji nisu uspijevali zatvoriti. Ibrahim je naređivao juriš za jurišem, ali svaki put uzaludno. Sve više ranjenih, sve više mrtvih i uplašenih. U posljednjem jurišu na­padači su doprli do središta grada. Žene, djeca i starčad, smješteni u crkvi, na glas da su Turci pred vratima, podigoše takvu ciku da i napadači zastadoše.

217

Iznenada se Turci okrenuše otvorima u zidu i smuše u divlji bijeg, odbacujući usput sve što im je pri bijegu smetalo. Jurišić im s braniteljima prepriječi izlaze, onako obezglavljene od straha sjekao ih je bez mnogo vlastitih gubitaka. Nešto ih se ipak izvuče. Kad su ih pitali što se tamo unutra dogodilo, rekoše da su vidjeli Božjeg anđela na konju, koji ih potjera i pobi svu silu.

Kad Ibrahim naredi da se ponovo juriša, vojska se ogluši na za­povijed. Nitko mu ne reče da neće, ali se nitko i ne okrenu. Oko sebe je gledao smrknuta lica, sjetio se lanjske pobune janjičara kad su mu i kuću zapalili, uplašio se za svoj život, sultanu zatajio vojnički gnjev i poslao izaslanike da mu dovedu Jurišića na pre­govore.

Ibrahim je poznavao Jurišića kad je ovaj dolazio u Stambol mo­liti mir i tom prilikom nudio Požežaninu velike novce za uslugu.

— Mene novcem ne može nitko potkupiti — govorio je sazlija — da učinim što iza leđa svome gospodaru.

Sada je Jurišiću nudio novce da se preda ili napusti grad.— Ne mogu Kiseg ni prodati ni predati.— Možeš, da hoćeš.— Sjeti se, pašo, što si mi kazao kad sam te molio da mi kod Sulej-

mana isposluješ mir. Rekao sam: ti si onaj koji upravlja carem. Odgovorio si: ja sam sluga svoga gospodara. Sto ti sada očekuješ od mene? Ljudi koji su izginuli na Kisegu moji su sunarodnjaci. Za­misli kakva bih ništarija bio kad bih pred tobom savio rep, primio novac i pobjegao. Nego, zaobiđi ti nas, idi u susret kraljevoj vojsci. Ako nećeš, napadaj, osvojit ćeš.

— Ne junači se, Jurišiću! Obojica smo u govnima. Možda sam ti ja i sunarodnjak - govorio je Požežanin hrvatski. - Slušaj, da se dogovorimo. Bi li pristao da se deset janjičara naočigled moje i tvoje vojske, uz svirku naše pobjedničke glazbe, popne na zid Kisega i ra­zapnu tursku zastavu ? Istog dana mi ćemo se povući, a ti ne ski­daj zastavu dok i posljednja naša četa ne zamakne za obzor. Posli­je našeg odlaska s tom zastavom radi što te volja.

Jurišić je znao priču o Božjem anđelu na konju. Bilo je to raza­peto laneno platno na zvoniku sa slikom svetog Martina, kao što je

218

na oltaru katedrale u obližnjem Subotištu. Ta mu slika neće vise pomoći pokrene li Ibrahim ponovo janjičare. Pristade.

- I još nešto: da se sada odšetamo do Sulejmana. Poljubi mu pa­puču i daj podaničku izjavu. Kad odemo, ti se odmetni.

- E, to ne mogu! Tko će mi vjerovati da je izjava bila lažna?- Dobro, ne ljuti se! Onda ćeš, kad ispod moga šatora izađeš, pa­

sti u naručje svojim pratiocima. Glumi da te shrvala bol. Reći ću Sulejmanu da bi se došao pokloniti, ali si teško ranjen, tvoji su te u nesvijesti odnijeli na rukama.

Sazlijaje izveo Sulejmana pred šator da gleda kako janjičari di­žu crvenu zastavu na najvišu kulu Kisega. Iz njegovih je ruku za tu sjajnu pobjedu primio odijelo i perjanicu. Sulejman ga je gledao ravno u oči. U njima nije bilo zbunjenosti.

- Sačuvao je čast vojske, branio je moje ime od ljage poraza, neka mu bude, makar me vara - mislio je Sulejman.

- Samo nas je taština jednog čovjeka spasila — govorio je Jurišić kad je pred malobrojnim braniocima skidao tursku zastavu.

- Da ne bijaše onoga anđela, ni guzicu u Stambol ne bismo do­nijeli, a kamoli plijen — govorili su turski vojnici dok su na povrat­ku četovali, palili i robili Hrvatistan.

Sazlijaje iskusio da grane postaju sve tanje što se više k vrhu us­pinje. A silaska .r tih vršika nema, s njih se samo u nebo polijeće. Gdje si našao jednu gljivu, naći ćeš i drugu, ako ne ove godine, on­da dogodine. Ali, gdje ti se posrećilo jednom, ne dolazi više, drugi put neće. Zato Panonija ne smije više vidjeti kopita njegova konja.

Okrenuo se prema Bagdadu. Kad je o tom pohodu govorio Sulej­manu, njegova govorljivost, njegovo razmetanje znanjem vojne vještine i istočnih ratišta, utrostručilo se. Govoreći iz dana u dan godinu dana za redom, pao je u onaj zanos što ga poslije duga plesa, u kojem se ponavljaju isti pokreti, dozive haremske plesačice kad na kraju s upaljenim očima i pjenom na ustima nasrću na mušku čeljad. Bila je to nadahnuta pjesma o vojni spasa kroz lijepe krajeve, daleko od panonskog blata i ranih zima, vojna na grad podatan i pitom. Pjesma o putu što se spušta s opasne visine na vršku drveta.

219

—Ja sam osvojio Bagdad—pisao je Ibrahim — tu časnu prijestol­nicu kalifa, u koju još nije stupio osmanlijski vladar bez ijedne ka­pi krvi turskog vojnika.

Zaboravi da je na maršu od Stambola do Haleba, po zimi, i od Haleba do Tebriza i Bagdada, s proljeća i početkom ljeta, od srdo- bolje, studeni, premora, trovanja, žeđi i svakojakih bolesti izgubio i bez prolijevanja krvi jednu trećinu vojske.

- Prijatelju moje mladosti — pisao je — i muževnog doba, do­brotvore moj, blagi i premilostivi gospodaru, dođi u kuću spasa našega, Bagdad, i zasjedni na prijestol poglavara svih musli­mana.

Na pismu se potpisao: “Sultan vojskovođa”.— Svom sam gospodaru pribavio ime kalifa, a kalifu odgovara da

mu je prvi sluga sidtan - govorio je i naredio svojim zapovjednici­ma da ga zovu kao što je sam poželio.

A pjesnici ga (tko će drugi pretjerati nego oni) nazvaše “dah i sr­ce carevo”. Ako je Ibrahim “dah i srce Sulejmanovo”, onda je Sulej- man samo prazna mješina. Siromah sazlija, sudbina mu nije dodije­lila lak život. Ni lake drugove!

Trinaest godina zajedničke vladavine Sulej?nana i Ibrahima bli­žilo se kraju. Sulejmana su zvali “Silni". Kad je na vlast došao, nitko mu nije prorekao takav nadimak. Mislilo se da na čelo dr­žave dolazi čovjek izmoren strahom, nesposoban za ratovanje i sre­đivanje države iznutra. Prvi su koraci potvrđivali takva predvi­đanja. Raspustio je koračnice oružja, što ih je osnovao njegov otac, i otpremio svojim kućama u Perziju, Siriju i Egipat uboge kovače koje je Selim ovamo u lancima doveo, da mu kuju sablje i jatagane. I taj čovjek, predodređen za mekušca, dobi nadimak “Silni”. Nije li Požežanin bio i nešto više od dobra guslara?

Nadimci su se množili. “Koljenović” i “Svršetnik savršenog broja deset” potjecali su od sazlije, koji je u tim riječima vidio sažetak svih uspjeha Osmanove loze, okrunjene imenom Sulejmana, desetog sultana po redu. Kad bi stvari imenovao, sazlija se pokazivao kao maštovit čovjek. Zar mu Sulejman može reći: “Slagao si mi, nisi od mene učinio vladara kakvi su u Knjizi kraljeva?”

220

Kad je Ibrahim pozvan od “premilostivog druga svoje mladosti’’ da dvadeset prvog dana mjeseca ramazana dođe u dvor, imao je na dusi tri velika grijeha: jedno neispunjeno obećanje, prisvajanje ime­na koje mu ne dolikuje i grijeh sto trinaest godina vlada s najuz- višenijeg mjesta, pa je iz sebe iscijedio sve sto se iscijediti iz jednog čovjeka može. Od tri smrtna grijeha sazlija je znao samo za jedan. Zar on nije iskupljen slavodobićima na perzijskom ratištu? I pošao je gospodaru s osjećajem bezgrešnosti, premda je dva dana uoči te ve­čere ugovor s francuskim poslanikom Ivanom de la Forestom potpi­sao kao “Sultan vojskovođa”.

Još od prvih dana njihove vladavine, kad se bio odmetnuo nam­jesnik Egipta i učestale pobune anadolskog plemstva, oni su nači- njali i ostavljali nezavršenu raspravu o sprečavanju pobune i guše­nju kad se pobune rasplamsaju. Riječ po riječ, za dugih dana i kratkih godina, suglasili su se da prijatelje treba držati blizu sebe, a neprijatelje još bliže. Ako budu pametni, pokazana naklonost i podijeljeni darovi odvratit će ih od pobune. Ako misliš da ih bijes i prevratničke misli ne napuštaju, imaš ih uza se pa ih ščepaj za šiju. U isto vrijeme dok ih kupuješ, u očima njihovih pristaša uma­njuješ im ugled. Pokušaju li se jednog dana odvrći, naći će malo onih koji ih ne drže prodanim dušama. Osim toga, u novoosvojenim krajevima otvorio se velik prostor za svačije želje, pa se oni nemiri s početka njihove vladavine nisu više ponovili.

Teško je bilo j ljudima kojima ne nedostaje ni vlasti ni bogatstva, a ipak su ispunjeni mržnjom prema vladaru, hoće da se s njime izravnaju, da ga naslijede ili da mu nasilno preotmu vrhovništvo. Zaključiše da je jedini lijek tome zlu sumnjati u svakoga. Ali da sumnjičenje ne ostane skriveno, trebalo je s vremena na vrijeme iz­misliti buntovnika i surovo ga kazniti, jer se jednog mrtvaca stoti­nu živih boji.

U posljednje doba Sulejman tvrdi da zastrašivanje ima učinak sa­mo na ograničeno vrijeme, lako ljudi u borbi za vlast ginu, od borbe se ne ustručavaju, jer nema načina da vlast drukčije osvoje. I onda, nikad otpadnici, ni kad su namjesnici moćnih pokrajina, nisu toliko opasni koliko oni koji prikriveno žive i djeluju u središtu. Zato Sulej-

221

man pomnija na donošenje novog zakona i na tom predmetu već mjesecima muze pamet čovjeka kojeg pjesnici zovu “dah i srce carevo".

Te večeri, dvadeset prvog ramazana, postavljeno je pitanje — sto s nasljednikom ? Imati ga ili ga ne imati?

Razgovor u početku nije davao zrele zaključke. Sto su pronašli, plutalo je po neizvjesnosti, jednim krajem umočeno u “da” a drugim u “ne". Odjednom Sulejman reče osorno da je nasljednika najbolje ne imati, a pretendente za carsku stolicu treba pobiti s reda. Kad ga Ibrahim upita bi li to značilo da se prilikom ustoličenja mora­ju pobiti sva braća careva, sva muška djeca očevih sestara i svi nje­govi bliski rođaci istog koljena koji bi ga po krvnom srodstvu mogli naslijediti, Sulejman je odgovorio da baš tako misli i dodao da se čin pogubljenja tolikog broja ljudi mora obaviti osobito svečano, prikazujući ga kao veličanstvenu žrtvu za spas jedinstva države i njena unutarnjeg mira.

- Nešto ću te upitati, Ibrahime. Tebe zovu “dah i srce carevo”. Nije li to više od brata i sina? Znam te kao pametna čovjeka. A pametan muškarac i lijepa žena nikad ne mogu biti pošteni. Ne sumnjam, ako bi ti bilo potrebno, da bi se uspio prikazati i kao mo­je utjelovljenje. Mora da si na to mislio kad si se dao nazvati “Sul­tan vojskovođa”. Pazi, Ibrahime, jedna sablja drži drugu u kori­cama. Kad si ti izvukao svoju, izvlačim i ja moju.

- Kakva sablja, gospodaru! Ja na tebe! Mislio sam: ti si kalif, ja mogu biti sultan. Da te budem dostojan. Tvoj je puni naslov Sah-sultan-Sulejman-kan, sin Selim-kana, uvijek pobjednik, sul­tan nad sultanima, kralj nad kraljevima, davalac krune svim vla­darima na svijetu, kalif-sjena Božja na zemlji, gospodar Bijelog i Crnog mora, Rumelije i Anadolije. Ja od svega toga uzimam ono što je najmanje: sultan, običan naziv za svakog uglednijeg pokra­jinskog vladarčića. Pa da bih ja oskvrnuo tvoje ime? Reci mi, da se odreknem naziva “Sultan vojskovođa” i ja ću ga se odreći.

- Kako ćeš se odreći onoga potpisa koji već plovi u Francusku ?- Poručit ćemo poslaniku da se vrati.- A kako ćeš povući ono što si pred njim rekao i što će on slatko

prenositi po Evropi?

222

— Što sam kazao? — ublijedio je sazlija. — Kleveću me. Žele te od mene odvojiti i učiniti slabijim.

— Sam si se odvojio. A za moju snagu se ne brini. Kad sam je mogao u tebe pretočiti, pretočit ću je i u drugoga.

— Sto je ovo?— Dosta si glumio. Sad pazi kako ću ja tebe odglumiti ... Pazi!

Dolazi francuski poslanik, klanja se, ljubi ti skut, a ti sjediš ovako kao ja sada, svečane haljine, dijamanti. On te moli za pomoć, a onda ćeš ti njemu ... (Sulejman oponaša samouvjereni glas Ibrahi- mov, njegovu govorljivost, hvalisavost i smijeh). “Ja sam u ovoj zemlji sve, tako ti njima tamo u Evropi kaži. Ibrahim je sve, što god on učinio, dobro je učinjeno. Mogu po miloj volji dijeliti zemlju i kraljevstva, imanja i položaje, isto tako i oduzimati. A moj se gospodar nikad ne protivi. Dogodi se da i on nešto naredi, recimo da se neki dvoranin unaprijedi, a taj dotični meni nije po volji, a ja njemu kažem, nećeš, makar je Sulejman rekao da hoćeš. I što ? Ne dobije. Gospodar dozna za to, i misliš da će mi što kazati, niš­ta, izjeo vuk magare. Ili se dogodi da ja nešto naredim, hoću da onaj postane namjesnik, onaj sudac i slično, a Sulejman kaže, ne može taj, ja odšutim, ali se moja izvrši, a ne njegova. On opet do­zna i prijeđe preko svega kao da se nismo sporili. I mir su i rat u mojim rukama. Ja odlučujem, he, he! A vi mislite on. Ja! U mojim je rukama državna riznica, njega novac zamara, ne zna brojiti dalje od stotine, matematika mu je greda, išli smo zajedno u školu, znam, he, he! Ni on se bolje ne odijeva od mene, gledaj ove dija­mante, ove haljine, iste kao njegove, nekad i bolje, skladnije sam građen, pa mi ista odjeća bolje stoji. Sve on meni to kupuje, ja od svoga ne trošim ni pare. Sve njegovo, država, blago, imanja, službe, sve je to u ovoj ruci, ma u malom prstu. S njim sam odgojen od ma­lih nogu, kao braća, bolje sam učio od njega, rođeni smo u istom tjednu, pod istim zviježđem. Neka mu se sutra što dogodi, neka ne brine, ja sam tu!"

Sulejman se diže sa stolice, briše znoj, gluma ga je umorila. Ibra­him se povlači natraške prema vratima. Kao da smjera pobjeći. Na­basao je na stolčić. Na njemu je saz. U padu glazbalo ispusti dva

223

tužna zvuka kao da su mu žice prepukle. Ibrahim se saginje i diže saz. Stavlja ga na prsa i jagodicom palca dira žice. Sire se potmuli šum&vi kao da neka duša s onu stranu svijeta nešto sebi samoj kazuje.

Sulejman uzima zvonce. Nekoliko otkucaja. Rastvaraju se vrata. Ulaze tri nijema anđela smrti. Dvojici su ruke na noževima za po­

jasom, treći nosi komad žute svile.- Da ti zapjevam, Sulejman-kane. Naći će se u Knjizi kraljeva

i za ovakav oproštaj jedna dobra — kaže Ibrahim. Sada je više smije­šan i iskrivljen nego kad su ga doveli s Krima i prikazali princu. Čini se da do posljednjeg trenutka nije ništa shvatio.

— Kako ćeš svirati kad su ti dvije žice pukle. A i glas ti dršće. Ne­go, da se oprostimo, Ibrahime. Uvjeren sam da me shvaćaš, nije mi lako. Ali, poslije onoga što sam ti govorio da ću ozakoniti, ti moraš otići. Tvoja je smrt dobro djelo za čovjeka kome si služio i stvari kojoj si služio. Molit ćemo se da ti Bog udijeli radost na onome svijetu.

— Ima jedna sitnica, Sulejman-kane, na koju te moram podsjeti­ti. Sve čekam i čekam da se ti sam sjetiš, pa nikako dočekati. A krajnje je vrijeme, da ne rečeš sutra, kad se na onom svijetu susret­nemo, da te nisam na vrijeme podsjetio. Kad smo mi sklopili naše prijateljstvo, ti si se zakleo Bogom da mi, ma što ti ja učinio, nika­da život oduzeti nećeš, dokle god živiš. Zakletvu ćeš lako prekršiti što se mene tiče, ali kako ćeš s Bogom srediti račune?

- Brinuo sam se zbog toga, Ibrahime, pa sam upitao naše ugledne bogoslove kako da se oslobodim obveze koju sam pred Bogom uzeo. A oni kažu, ništa lakše. San, kažu oni, nije život, i ti zaspi dok Ibrahimu budu stezali vrat. Tako kažu vrhovni tumači Božje ob­jave. Ako oni kažu, onda mora da je istina.

— Šteta, nisam za takvo tumačenje znao. Nego, tako ti Boga, Su­lejman-kane, hoćeš li moći zaspati noćas?

- Zašto misliš da ne bih mogao?I dok Ibrahima odvode, Sulejman plače. Plače! Plače? Plače!

Zašto plače?Između čovjeka u jednoj osobi i nečovjeka u drugoj stere se nepre­

gledno polje. Zašto, kad u jednoj osobi kao dvije supke jedne jezgre mogu jedan uz drugog živjeti i čovjek i nečovjek?

224

Za tri dana ime je Požežaninovo oblaćeno, a ognjište raskopano. Na tržnicama je rasprodano tisuću i sedam stotina njegovih rop- kinja i robova. A uz njih kabanice, zlatne kape, oklopi, sedla, šlje­movi, sablje, samo osam stotina zlatom i draguljima ukrašenih Kur’ana, dok je devet stotina seoskih dobara i četiri stotine sedam­deset i šest vodenica dano u najam drugim plemenitašima. Kuća mu je razorena, a zemljište ustupljeno za gradnju bogomolje. 0 “dahu i srcu carevu” nitko više nije govorio. Govorili su:

— Sulejman je prelomio preko koljena staru toljagu i bacio je ukraj puta. Ništa, naći će drugu.

24.

Kad su Mustafu nasilno skinuli sa sedla, od vrančeva su se ulara odlijepile ruke ubojica. Ne samo što konja nisu htjeli zadržati u šatoru, nego su mu, odmičući se, pružali slobodan prostor da se okrene i pobjegne. Grizući gvozdene žvale, ži­votinja je zakrvavljenim očima gledala kako gospodar no­žem probada snažnu ljudeskaru, a preostali napadači bacaju njega na koljena i vežu užetom. Žile su mu na glavi nabrek­le krvlju kao da će prepući. Bez tereta u sedlu i pritiska đe- ma na viličištu, koji bi ga usmjerio kamo da krene, propi- njao se, njištao i drhtao cijelim tijelom. Jedan ga tjelohrani­telj uhvati za uzdu i dovede pred izlaz. Vranac se izduži, po­tom skupi i njegovo tijelo vrcne preko ledine kao pločast ka­men kad odskače po vodenoj površini. Već u drugom skoku, nekoliko lakata ispred šatorskih vrata, ugazio je na leš no­sača Mustafine sablje. Posvuda su ležali mrtvaci, a još se uvijek borilo i klalo. Jedan borac nehotice, zamahujući na svog protivnika, zapara vranca pedalj niže ispod podrepnice, pa konj bitku osjeti kao napad na vlastito meso. Tek tada ga strah nape do kraja. A bijeg je strahu najdraža odjeća.

Dok se vodila borba između Mustafine pratnje i Sulejma- novih pogromaša, povici i jauci podigli su svu vojsku na no­ge. Nikakve zapovijedi nisu izricane, pa su se sve oči i uši

225

napregle da prime obavijest što se to tamo gore događa. Ta­da se kroz prolaz prema pojilištu pojavio konj u trku. Trčao je krivudavo i neravnomjerno: kad bi naišao na kakav de- njak, slamu, kola ili skupinu ljudi, usporio bi i podvio glavu kao da će prepreku preskočiti. A onda bi je naglo zaobišao i ponovo se dao u trku. Nekoliko koraka pred rijekom skre­nuo je uzvodno, ali mu je na putu stajalo mnogo konja, go­veda, deva i ljudi, pa se zaputi prema gazu. Čim se dohva­tio ravnog polja s onu stranu vode, potrčao je iz sve snage prema planinama na istočnom obzoru.

Sunce ga je osvjetljavalo s desnog boka, pa je sav nakit s te strane, zlatotkani vezovi, Ijuskice srebra, drago kamenje i zlatne vitice, blještio kao da gori. Sto je to? Kao da neka svije- tleća spodoba sjedi u vrančevu sedlu. Pogledaj! Ljudi su naprezali vid da otkriju tko jaše konja, jahač, priviđenje ili anđeo Božji, tko ga usmjerava prema šumi i planini?

-Jest nešto!— Nema ničega!— Ima! Netko jaše. Nevođen i nejahan konj zastao bi pred

prvom preprekom, ne bi ugazio u vodu, a ako je sve to sam i učinio od straha, što sada poljem trči kad oko njega niko­ga nema?

— A gdje je taj što sada na njemu jaše bio kad je konj kroz logor trčao?

— Dobar se jahač zna za trbuh prilijepiti kao krpelj i pod kožu podvući. A nećeš reći da je Mustafa loš jahač!

Kad želja stvara priču, ne tka je od onog što su oči vidjele nego od onog što je duša htjela. Tako nastaju legende.

... Sulejman je došao, sjeo pred svoje zapovjednike i upitao ih:

— Gdje smo ono stali? Čini mi se kod podjele vlasti.Još se nije ni ohladio leš njegova sina, a on se pokazuje

smiren raspoložen za šalu i poslovan razgovor, kao da ga već godinu dana ništa nije naljutilo ni zabrinulo. Je li to gluma, samosvladavanje ili posebnost građe njegova tijela i duha?

226

Ni jedan od njih nije rastao usporedo sa Sulejmanom da vidi iz čega se i kako taj čovjek razvio, kakve je mijene prošao, kakve padove doživio, što je mrzio, a što volio. Oni su svi odreda upoznali Sulejmana kad je već bio kakav je sada. Ljudi koji su s njime drugovali i koji su ga dobro poznavali, nestajali su polagano, jedan po jedan i tek se sada vidi da od njih nikoga nema uza nj. Ako je koji i preživio, krije se neg­dje i taji svoje ime i veze. Sadašnji su mu se suradnici divili. Opčinjeni svakom njegovom kretnjom i riječju, uz njega ni­su mogli biti razumni ljudi. Svi osim Ahmetovića, a kako je on ionako pred carem morao glumiti budalu, izabrao je nji­hovu masku jer mu se učinila najprikladnijom za tu ulogu.

— Drago mi je što ste svi orni i srca vesela. Rekao sam da ću s Mustafom podijeliti vlast. Ali vam nisam rekao da u tom slučaju jedan od nas mora ležati pod zemljom. I unaprijed ću pristati na takvu djelidbu sa svakim koji se osili ... A sad ćemo se prestrojiti za naš put prema Halebu. Mojem ze­tu i velikom veziru Rustemu toplo zahvaljujem na svemu što je učinio za mene. Zaslužio je starost u miru i bogatstvu. Vojska te mrzi, Rusteme, misli da si ti kriv. To je istina jer Mustafu nisi podučio kako da se ponaša. Najbolje je da ti krivnju odneseš na sebi u Stambol, jer bi nama na putu i ra­tištu bila preteška. Ti ćeš i ovo znati pretrpjeti za mene.

— Hoću, hoću! - ponavljao je moćni Rustem. Njegova se nepokolebljivost razlila kao tikvica crnila. Sto je od nje osta­lo, drhtalo je kao hladetina i lijepilo se za prste ruke što ga ruši i baca na bunjište.

— Vraćaj vezirske pečate i odmah odlazi!— Hoću, hoću!— A ti, Ahmede, preuzmi pečate velikog vezira. Kad bi

znao gurati kotač sa dvije osovine, znat ćeš i ovaj s jednom. Uostalom, vidjet ćemo.

Uzimajući pečat, ruka je Ahmedova drhtala. Odsad će go­voriti ružno o onom što je dosad hvalio. Odsad će progoni­ti ono što je volio. Činilo mu se da potpisuje svoju smrtnu

227

osudu. Njeno je izvršenje neminovno: ili će je on sam obav­ljati, dotucajući u sebi sve što ga je vezivalo za život, ili će ga Sulejman srezati kad vidi da svoje naklonosti prema dobru, lijepu i pametnu ne može podrediti vezirskoj časti.

- Ti, Mehmede, postaješ novi vezir. Sa srećom ti bilo! Sa­mo uči. Kad naučiš, dobit ćeš i više. I ne hiti! Prijeko je pre­če, ali je naokolo bliže.

Mehmed se nakloni bez riječi. I to je nauk: pristajanje koje je samo po sebi razumljivo, unaprijed i za sve, uvijek je bilo drago srcu Sulejmanovu.

- Svi su nešto izgubili ili nešto dobili, i za svakoga znam kako se sada osjeća. Ti, Semsudine, niti gubiš niti dobivaš. Kakvo je tvoje raspoloženje?

- Zadovoljan sam, padišo! Vidim da je onima koji su nada se pljuvali pljuvačka pala na obraz, a oni koji su zeleno žito kosili nisu u hambare sasuli ni zrna. Čovjeku kažeš: čovječe, hoćeš li dobro? Neću. Kažeš mu, hoćeš li zlo? Hoću objema rukama. Neka ti bude. Ima ljudi koje samo sjekira može ura­zumiti. Učiš nekoga, učiš, ali zaludu. Uvjeriš se da je budala samo budala: kažeš mu da prdne, a on se usere. A učiti se mora, jer ono što očevi rade, očekuju da će raditi i njihova djeca. Moj padišo, glava je ćuprija na koju nailaze različite misli. Ne drži u glavi misli koje će ti lubanju rastočiti kao kvasina bačvu. Jer, zašto da čovjek reži kad nema čime ujesti?

- Svu si mudrost Istoka posisao.- I Zapada, moj padišo! Sila mi je, pa učim.

25.

U Sulejmanov su šator kadikad ulijetali komarči, iako su na otvorima bile postavljene mreže, pogotovo kad su kona- čili uz rijeku i kad su vladale velike vrućine koje od tih krh­kih životinjica učine opasne napasnike. Ovdje u polju pokri­venom usjevima, u ševarju i šipražju uzduž rijeke bilo je ko­maraca kao blagoslova božjeg.

228

Uđe li mu pod šator samo jedno od tih malih čudovišta, Sulejman bi zvao slugu, palio svijeću i naređivao da se ko­marac ulovi.

Kao i svaki put kad bi se ispod njegova nosa začuo melo­diozni zvuk krilca, tako se i ovoga puta Sulejman uspravio i osluhnuo, već razdražen, da čuje je li ovo komarac zuji ili zvuk dopire odnekud izvana.

Dozivi što su se čuli u noći znatno su nadglasavali zujanje opasnih krilaca, pa je spavač brzo doznao da ga nisu probu­dili komarči nego ljudi. Visoki i piskutljivi, duboki i jedri, naizmjence i usporedo, ti su dozivi izricani s prigušenim bo­lom, kao da je dozivača pritisla grdna nevolja pa zove da ga od smrti spase. Najprije bi se razleglo u nekoliko preljeva pozivno “oooo”, s početka nisko, pa sve više i više, dok se ne prekine, kad dozivač ispusti sav zrak. Čim malo predahne da mu se pluća ponovo ispune zrakom, kao da nariče, izreći će ime onoga koga zove: “Oooo, Mustafo! Oooo, Mustafo!”

Na poziv se svaki put netko odazove: “Eto me odmah!” I umjesto da dozivanje prestane, ta Mustafa se odazvao, opet je netko drugi, i više njih najednom, s drugog kraja logora zvao toga ili nekog drugog Mustafu. I odgovori su se izno­va čuli: “Eto me, eto!” Tako se poziv javljao sad na južnoj, sad na sjevernoj, sad na istočnoj strani, pa opet ukrug i na- preskok, odovud i odonud, jedan za drugim i umah: “O, Mustafo!” A ponegdje: “Dođi!” Ili: “Sto te nema?”

Sto je dozivanje bilo češće i mnogobrojnije, to je odziva bi­valo manje, više ih je htjelo zvati nego se odzivati, dok ve­zanosti poziva na odziv ne nestade sasvim. Ujedno nestade i stanke između jednoga i drugoga poziva, nestade i kruženja dozivača kolonaokolo tabora. Sad ih je stotinu započinjalo zvati, dok drugih stotinu još nisu završili. Dozivalo se iz sre­dine logora tamo od rijeke, iz šatora na brežuljku gdje su lo- gorovali janjičari, zapljuskivalo je sprijeda, otraga, sa strane, iz mraka, iz dubine noći i smrti, iz tisuća gnjevnih i ojađenih grla. “O, Mustafo! O, Mustafo!”

229

Tama je drobila i gutala prinčevo ime, iz tog se imena u toj noći on nikada više neće pojaviti u svojoj plavoj dolami, njega i njegovo ime sažvakalo je more mraka. Pa ipak, i baš usuprot morima mraka koja dave nevješte brodare, oni su ga zvali da dođe, grlo uz grlo, čovjek do čovjeka. Možda će dobri starac, koji prebiva iza mora mraka, shvatiti da je na zemlji lako postati grešan i omrznut, iako nikakav grijeh ni­si počinio niti si koga mrzio, smilovati se dozivačima i po­slati Mustafu natrag da svjedoči poštenje svoga imena i svo­ga djela.

U hirovitost starca iza brda mraka vjerovao je i prvi među pravovjernima, dok je u vrućici gledao prema prozorčiću i punom mjesecu u njemu. Mjesečina pada na njegovo lice i ljeska se u kapljicama u nosu, na čelu i podočnjacima. Po neka kaplja znoja otešča, slije se i padne. Nosi u sebi mjese­činu i svijetli kao krijesnica. A dvije najveće kaplje, koje naj­više piju mjesečinu, dva Sulejmanova oka zagledana ravno u lice nebeskom noćobdiji.

Mrežica kroz koju mjesec sjaji tkana je od crne niti, kao koprene na licima žena. Njena arabeska u zažarenim Sulej- manovim očima, punim bijesa i suza, od mjeseca učini nešto nalik na lice čovjeka i glavu životinje.

Sto nego glavu Mustafina konja kad je dolazio kroz šator­ska vrata. Konjska je glava probila koprenu na prozorčiću, šatorsko se krilo rasparalo sve do zemlje, puknuo je prolaz, pa se konj propeo na prednje noge i razglavio žvale. Na ko­nju je jahač. Eto, toliko mole Boga da se vrati i - umoliše ga. Sulejman skoči s postelje i viknu:

— Ovamo, brzo!Sluge su užegle svijeće, Sulejman se ogrnuo haljinom da

zaštiti svoje dostojanstvo, brisao znoj s lica i koračao tamo- -amo. Dozivanje je nastavljeno. Došao je vezir Ahmed i obe­ćao da će logor za nekoliko trenutaka smiriti. Grunuo je je­dan puščani plotun, zatim drugi, a za njima uzastopce dva topovska pucnja. Janjičarske se čete razletješe po logorskim

230

krugovima. Dozivanje prestade. Čim prestade, tabor utonu u san dublji nego ga je ikad snivao, premda su u njemu rije­tko koji zaspali.

— Ti sjedni ovamo da se nasamo razgovorimo — rekao je Sulejman Ahmedu kad je logor zamuknuo i kad je sve druge poslao na spavanje. — Treba mi pomoć mnogih, a tvoja u pr­vom redu. Za pola godine sve će se srediti, uznemirenja splasnuti; ljubavi zaboraviti, prikupit će se novi ljudi. Ali treba biti uporan i dokazivati svuda i na svakom mjestu da je ovo bio jedini put za očuvanje jedinstva carevine, da je Mustafa bio razbijač, da bi nas svojim naukom i svojim dje­lovanjem uvukao u međusobno klanje. Sto je istina, ali je moraju prihvatiti i oni koji je danas ne prihvaćaju. U prvom redu ti sam, Ahmede. Ti si prvi koji u tu istinu ne vjeruješ, a ja baš tebi povjerio da u nju druge uvjeravaš. Dao sam ti priliku da se iskupiš. Ja vjerujem u tvoju preobrazbu, nisam jednom gledao kako se ljudi od velikih poklonika preobrću u ljute neprijatelje. Jednu ružnu manu imaš. Ako je ne pre­vladaš ovoga puta, i o tebi ću morati razmisliti. Ti ne voliš vlast i bogatstvo samo po sebi, bez obzira pod kojim zna­menjem i kojim gospodarom, kao što vole svi oko mene, te­bi je do ljubavi prema onome koga služiš i ljepote onoga za što vrat lomiš. Sad je vrijeme da se popraviš. U poslu koji ti dajem, da pod zemlju stjeraš i u prah pretvoriš sve što je pre­ostalo živjeti iza Mustafe, ti imaš više prednosti od ikoga. Svi znadu da si Mustafu volio, svi znadu da si s njime potaj­no prijateljevao, tobože, zanimala vas obojicu književnost. E sad, kad ti budeš progonio njegove pristaše, kad ti budeš palio njegove knjige i brisao tragove, nitko neće moći reći: “Eno Ahmeda, pretvorio se u goniča, došlo mu ruke da do- tuče starog neprijatelja.” Svi će reći: “Ako Ahmed kaže, koji ga je volio, onda mora da je Mustafa zaslužio smrt.” Ili će reći: “Ako je Ahmed promijenio držanje, što da ga ja ne pro­mijenim?” Ukratko, Ahmede: iz gorkih je usta svaka plju­vačka gorka, a iz slatkih je usta i pljuvanje slatko. Drugim

231

riječima, tvoje će pljuvanje po Mustafi mnogi vrlo rado pri­hvatiti ... Mrštiš se? Čini mi se da ti nije pravo. Ne misli, Ahmede, da ćeš više uza me uživati sve slasti i počasti, a da ćeš ostajati pošteđen teških poslova koje si i sam zvao nečis­tima. S tim je svršeno! Ja sam ti godinama dopuštao da os­taneš čist kao suza, neka ljudi kažu: nisu oko njega sve sami lopovi i glupani, drži on uza se i jednog finog čovjeka. Ti si bio takav kakav si bio, jer drukčiji biti nisi mogao, ali da si takav uza me bio, to je bila samo moja volja. Sad mi moraš korisno poslužiti, moraš mi vratiti što sam u tebe uložio.

Tišinom noći razleže se još jedan “O, Mustafo”, ali ne za­dugo. Izrečen kričavo, u strahu, na brzinu, djelovao je više smiješno nego drsko, pa Sulejman razgovor okrene na šalu.

- E, što ćeš, moj Ahmede, velika glava, pa je i glavobolja velika. Znaš što bi Semsudin rekao: “Samo sunce i mjesec prolaze preko kaljuže i poslije toga ostaju svijetli kakvi su i prije bili, a mi ljudi ne možemo kao mjesec i sunce.”

Te noći i idućih, sve dok je mjesečine bilo, i dugo poslije mijene, u snu, punom zuja komaraca, znoja i čestih buđenja, Sulejman je viđao konjsku glavu na prozorčiću i konjanika u plavoj odjeći. U tim trenucima hvatala ga je mučnina, jer nikako nije mogao shvatiti da on, koji može sve, koji uzima živote i podjeljuje časti, ne može otjerati s prozorčića to konjče. Čim bi dodirnuo granice svoje moći, Sulejmanu bi se povraćalo. Kuhare je korio da mu ne pripremaju svježu hra­nu.

... Na dugu putu prema Halebu, u noćima s mjesecom, a potkraj putovanja i bez njega, na konačištima uz rijeke, na podnožjima brda, posred krša ili na suhim poljima, gdje god bi pali na noćište, negdje između jedanaeste ure minulog dana i druge ure dana što slijedi, javljali bi se prinčevi dozi- vači svojom žalosnom glazbom. Ali, što je put dalje odmi­cao i dani prolazili, ta su dozivanja kraće trajala, a prozivači bivali sve malobrojniji.

232

Po svim jedinicama raspoređene su tajne uhode koje su za dobru plaću, iako umorne od puta kao i ostali ljudi, noću bdjele, a sutradan Ahmedu dojavljivale one što izvikuju ime “izroda i nevjernika”, kako je odsada Sulejman nazivao svo­ga sina. Prvi put ulovljene kažnjavali su bičevanjem, drugi put se sjekao jezik i penjalo na vješala. Kaiši su brazdali masnice, konopi se mastili, a smjelih je bilo sve manje.

Vikače dotuče vješta Ahmedova potjera. Nije dopuštao da se mlati bilo tko, naredio je uhodama da prijavljuju samo one za koje je sigurno da su vikali. A kad vidješe da su okri­vljeni svaki put zbilja krivi, neotkriveni umuknuše, nije im se dalo srljati u sigurnu pogibao, jer su povjerovali u svena- zočnost i vidovitost Ahmedovih doušnika. Osobito se ustra- šiše oni koji su batine jednom preživjeli, jer se uže preživjeti ne da. Tako vika postade šapat.

Kad uhvatiše petoricu koji su s večeri, dok se u taboru još živo komešalo, dozivali: “O, Mustafo” i tvrdili da zovu svoje drugove, a Mustafa je u vojsci bilo bar koju tisuću, i gole ih javno izbičevali, nitko više nije ni u po bijela dana smio dozi­vati te mnogobrojne Mustafe. Ako je kome neki od njih tre­bao, morao mu je prije puhnuti u lice i tek ga onda imenom osloviti.

... Dok se vojska vukla prema Halebu, trošila se trvenjima iznutra i gazila što bi joj stalo na put, Rustem Opuković, sada običan građanin, bez pratnje koja bi odgovarala nje­govu bivšem položaju, putovao je natrag istim onim putem kojim je prije nekoliko dana proveo najbolju vojsku na svije­tu. Pratile su ga dvije sluge, kojih se više bojao nego što je uživao u njihovoj zaštiti, jer njihovoj sebičnosti nije trebalo mnogo pameti da ga opljačkaju i napuste.

Kad je na put krenuo, bio je potišten koliko se samo po­tišten može biti kad izgubiš najednom sve što si imao. Ali, dokle god je bio u logoru, okružen istim ljudima, stvarima i pažnjom kao i do smjenjivanja, nije mogao pojmiti kakve su se krupne promjene dogodile u njegovu životu. Tek pošto

233

je proveo prvi dan na putu, prvu noć u smrdljivom hanu među kiridžijama i trgovcima, prepao se praznine oko sebe, pustoši za koju do tada nije znao da postoji. Otada je pam­tio samo taj prvi dan puta i to prvo prenoćište, ostali su se dani i noći slili jedni s drugima, a svi se zajedno pretvoriše u bijeg od tišine i osamljenosti u nadu da ga na kraju pustog puta čeka njegova kuća i čeljad u njoj. Putovao je prerušen u sirijskog trgovca vunom, tako se predstavljao u svratišti- ma i trgovinama živeži, a takav je i u Stambol ušao petog dana jahanja, promijenivši usput konje tri puta.

Posljednje što je od javnog života vidio bio je neki dobošar pokraj mesnice na ulazu u hipodrom. Rustem je sa slugama naišao upravo kad je dobošar završio bubnjanje i skupini od dvadesetak primamljenih ljudi spremao se pročitati što piše na smotku papira koji je izvukao iz rukava.

— Čuj, narode, i počuj! Pao Mustafa-kan s konja i slomio vrat. Carska se kuća zavila u crno.

— Kako je pao? — upita netko.— Pao, brate! Kako se može s konja pasti! — odgovara do­

bošar.— Ma je li mu tko nogu podmetnuo?— Nije. Ovdje o tom ništa ne piše, a ja čitam što je napi­

sano — kaže dobošar. - Ajde, ljudi, čuli ste, raziđite se! Tko pita, s puta ne silazi, ali može bez glave ostati.

Prvih pet dana jednu bi uru na dan šetao dvorištem i vrtom, drugih pet dana uvukao se u kuću i nije prelazio kućnog praga, jedanaestog dana legao je na postelju, a od petnaestog ne htjede primati hrane ni vode. Naredio je da mu žena Mihrimah ne smije prići, ali ona nije ni navaljivala da ga vidi. Cikličke promjene u razmaku od pet dana bile su završene: petog dana doputovati u Stambol, pet dana šetati vrtom, pet dana zatvoriti se u kuču, peti dan leći u postelju — jer pet je bio njegov sretni broj - a dalje koliko Bog bude htio.

Da odbije hranu, nije ga nagnao strah od trovanja. Kao i ostali moćni ljudi kojima prijeti nasilna smrt, mogao je ne­

234

kog roba zadužiti da prije njega kuša jela. Ali on ni liječnike nije htio primiti, nikoga osim sluge Đurana, koji je potjecao iz istog sela otkuda i on potječe, s kojim je proveo ranu mla­dost, a primio ga u svoju kuću iz samilosti kad je ostao bez žene i imanja i došao u Rustema tražiti milostinju.

— Pobogu, Rusteme, što ne jedeš?- A što da jedem, Đurane! Sto će mi ovakav život!Kad je rekao “ovakav život”, mislio je na življenje bez voj­

ne pratnje i pompe na svakom koraku, na odlasku i polasku, na primanjima i priredbama, mislio je na svečane i radne sjednice vlade i vojnih zapovjednika, mislio je na pljesak, zur- le, bubnjeve, rukoljube, cvijeće, poklone, prošnje, mislio je na život bez svega drugog što obasipa ljude na vlasti, na ži­vot obična čovjeka koji brine brigu o svom kućanstvu i o svom životu, o jelu, piću i radostima u prirodi i u ljubavi ne­koliko voljenih osoba.

Njegov je organizam posjedovao obilje hrane za dugo iz­gladnjivanje, pa je kopnio polako i teško, a uz to je usne kva­sio vodom da duže izdrži. Ljudi su se pitali što nije izabrao drukčiju smrt, kad ne može živjeti bez pompe i sjaja, nego ovako sušnu i gladnu, kakvom umiru psi i magarci. Nije! Nagla bi ga smrt, doduše, lišila patnje, ali bi ga lišila i zado­voljstva da promatra čuđenje ljudi u svojoj okolini i oslušku­je razgovore onih u gradu: zar je toliko držao do vezirstva kad zbog njega umire pasjom smrću! Jest, on može što drugi ne mogu: sebe sama kazniti što je nepromišljeno izgubio vlast.

Tako je Rustem, umirući, potvrđivao istinu da je svako uvjerenje onakvo kakvim ga tko vidi: čega se jedan čovjek stidi, drugi se time ponosi.

... Dvije godine nakon onog tegobnog putovanja prema Halebu zbio se u Stambolu događaj o kojem se po gradu i cijeloj zemlji mnogo govorilo.

Glava velikog vezira Ahmeda bila je na ploči ispred car­skog dvora, gdje su carevi oduvijek izlagali poruzi glave do­

235

stojanstvenika koji su se ogriješili u službi. Nabodena na ši­ljak, gledala je prolaznike otvorenim očima. Umnima je po­ticala misli o mijeni sreće i nesreće, a prostu je puku bila jed­nostavno ružna i glupa, baš ono što Ahmed nije u životu po­dnosio.

Jednog dana dođe pred palaču luđak Meho zvani Karšlak, kojeg su znale sve tržnice stambolske, jer se prehranjivao za­radom što ju je ondje stjecao tegleći tovare robe. On se uz pomoć drvene sandučine, bez koje su malokad bila njegova leđa, pope do ploče i, prinijevši usne Ahmedovu uhu, šapnu mu:

— Ajde zovni Mustafu!Treba znati da je Meho zvani Karšlak bio šiban za dozi-

vanje Mustafina imena na noćištu pokraj rijeke Aksu dvade­set i trećeg džumadel ahira i da mu je remen sa sponom zah­vatio potiljak umjesto šije, da je dobio potres mozga, ležao dva dana u nesvijesti, a kad se probudio, nije imao bistru glavu i sve do danas mu je ostala mutna. Ludu i poniženu, osobito ako je njegova ludost posljedica povreda što mu ih zadadoše opaki moćnici, ne treba zamjerati kad se veseli zlu svršetku svojih mučitelja, makar se u srdžbi naslađivao gla­vom koja je stradala zbog iste stvari kao i on.

Ahmed nikad nije prestao dozivati ime Mustafino, ni onda kad su po njegovu naređenju šibali Mehu zvanog Karšlak, ni onda kad ga je Sulejman kao iscijeđena i upotrijebljena čovjeka dao ustrijeliti na stubištu ispred Velikih vrata. Tako nastade uzrečica: “Ajde zovni Mustafu” za priliku kad neko­ga gone zbog istog onoga što je njemu bio razlog da progo­ni druge.

Ako pametni i lukavi znaju izricati poslovice, ima ih sas­vim priprostih, čak i suludih, koji ih svojim životom pišu.

236

III.

KOŽA ZA BUBANJ

1 .

Džihangir je bio posljednje Nurbanino dijete. Rodila ga je kad su joj godine nagrizle ljepotu i zdravlje, iza Mustafe i tri djevojčice koje u povojima pomriješe. I on obolje od bolesti od koje su mu sestre poumirale. Sve mu se tijelo pretvorilo u kraste, čista ostala samo brada, nos i podoč­njaci. Kažiprstom bi mu draškala čistu bradicu a on bi se smijao.

— Preživjet će kad se smije — govorila je Nurbanu.Poslije, kad je porastao, slabašan, prozračan, trom, bez vo­

lje da se igra s drugom djecom, s mnogo mira dok bi držao majčin skut, Nurbanu bi govorila obljevena zagonetnom mješavinom majčinskog milinja i briga:

— Evo, moj Džihangir! Kao da sam ga u Boga izmolila! Dirnut ga ne smijem, bojim se, polomit će se. Podviknuti na njega ne smijem, bojim se, rasplakat će se. Pa opet, hvaljeno ime njegovo, ja ne znam zašto mi je ovo dijete ovako drago. Bit će zato što je tako nejačak i slab.

Izrastao je u neskladno građena mladića srednjega uzras­ta. Noge duže od dvije trećine visine, trbuh plosnat, zalije­pljen za kičmu, prsa uska i kratka, kokošja. Njegovo tijelo nalikuje na dva štapa pobodena u zemlju, preko kojih je na­bačena kratka kabanica. Ondje gdje je štapovi podupiru, kabanica je izdignuta, i nikako nisi mogao znati ima li Dži­hangir grbu ili su mu leđa odveć svinuta. Grba koju vješto skriva, govorili su oni iz daljine. Zgrbljena leđa kao i u oca mu, dodali su oni koji ga gledaju izbliza.

239

Pred Nurbanu se nije smjelo govoriti da joj “mali”, kako ga je zvala i kad je postao velik, ima na tijelu štogod ružno.

Kao da je za muškarca važno jesu li mu leđa zgrbljena i ima li noge pedalj duže ili kraće! Glavno je da je snažan.

Imala je pravo, ali Džihangirovo tijelo nije bilo snažno, ni­ti je zrenjem postajalo jače, nego još lomnije. I takav je Nur- bani bio najdraži na svijetu: Ona je rekla:

— Žene moje, glavu mu pogledajte.U licu je bio ista majka, ni najsitnije primjese azijatske pu­

ti, ni najneznatnije crte njihova karakterističnog obličja, čis­tokrvni plavi Budvljanin, kojem je kosa slična boji suhe sla­me a lice blijedo kao kora pečurke. Nalikovalo je na lica dje­vojaka u zrelim godinama, kad su još u punom sjaju sunca što zalazi, na onu ljepotu koja u sebi nema ni zakašnjele dje- tinjske neizražajnosti ni mladenačkih nestašluka, na lica mladih žena i muškaraca kojima je život dao mirnoću, mu­drost i sabranost prije nego što će im oduzeti mladolikost.

Ne zna se da je itko Nurbani odgovorio, otvoreno ili krio­mice, da je u to lice zaljubljena kao mnoge žene u svoj odraz što ih gleda iz mirnog studenca, iako je to bio zanos koji u svim drugim prilikama majkama služi da budu pokuđene, krotkost i neka tajanstvena čistoća Džihangirova lica nisu nikome ostavljali prostor da izbjegne Nurbaninu sugestiju, da joj sina pogleda ravnodušno, ne doživi ništa i poslije joj se naruga. To je lice svakoga dovodilo do raznježenosti u ko­ju nas samo ljepota dovodi, i do sažaljenja što mu se tako to­plom i dragom moralo dogoditi da nosi tijelo kao u strašila.

- Žene moje, lice mu pogledajte - govorila je Nurbanu u svim prilikama, do kraja svoga života.

Nešto boležljivost, nešto položaj mezimčeta, a u dobroj mjeri i prirođeno nagnuće, kakvo ima bršljan da se svije oko uspravnih, odredili su Džihangiru da odraste i dozori uz majku i starijeg brata. Neka mu je poklanjala ljubav, Nur­banu je glavnu brigu brinula oko svog prvenca Mustafe, oko njegove naobrazbe najviše jer mu tjelesnog zdravlja nije ne­

240

dostajalo. Postojali su svi potrebni preduvjeti da mlađe dije­te, kojem je potrebna majčina njega, zamrzi starijeg brata koji mu je odnosio lavovski dio potrebne nježnosti i koji je majci služio kao uzor u odgoju mališana: “Zar ne vidiš kako te stvari Mustafa radi?” To prije što se uzor nije mogao do­stići ni u tjelesnim ni u duhovnim djelatnostima. S druge strane, i Mustafa je mogao zamrziti mlađega brata koji do­lazi kao uzurpator poslije deset godina što ih je uz majku sam proveo, brata koji je svojom bolešću toliko opterećivao majku da je njemu od nje malo što ostalo.

A što se suparništvo u djetinjstvu nije razvilo, suparništvo što u zrelim godinama katkad preraste u hladnoću, odboj­nost, a nerijetko i u mržnju, zaslužna je Nurbanu. Vođen majčinom rukom i podučavan kako se voli ono što je dobro i kad nas nadilazi, Džihangir je još u najranijem djetinjstvu zavolio brata, priznao mu prvenstvo i već zarana shvatio da je u sjeni visokog i krošnjatog drveta hladovina najveća.

— Žene moje, da znate koliko on Mustafu voli — govorila je Nurbanu, ističući time nesvakidašnju osobinu svoga sina.

Netom poslije rođenja pa sve do treće godine, kad se Dži­hangir osovio na noge i ponešto govorio, Mustafu je zahva­tilo dremljivo očekivanje što će mu sve od majke oduzeti ovaj boležljivac. Zato se Nurbanu u Mustafinoj nazočnosti nikad ne bi bavila djetetom, a da njega ne bi nečim uza se zaposlila. Stariji je dječak bavljenje malim djetetom shvaćao kao igru u kojoj majku ima kao suigrača, a dijete kao igrač­ku. Njih su dvoje, on i majka, pravi voditelji igre, ovaj je mali tu samo radi njihove zabave. Tako se u godinama oče­kivanja u Mustafi umjesto nelagode i odbojnosti razvi patron- ski odnos prema bratu, ravan onome u majke. Duhom ra­doznao, zanimanjem svestran, tjelesno razvijen, zaljubljen u sportove, lov i ratništvo, Mustafi je trebalo obožavatelja. Uz majku, prvoga je imao u svom bratu Džihangiru.

Kad se Nurbanu, istjerana od pohotne lavice Rokselane iz Sulejmanova kreveta i duše, našla na putu u prinčevsku pa-

241

iaču u Brusi, njena je tročlana obitelj bila čvrsta i harmonič­na. Džihangiru otac nije značio ništa, on se od njega odbio prije nego što ga je mogao upoznati, i Mustafa je ulogu oca zauzeo bez ikakvih potresa. Samostalnost i samouvjerenost Mustafa je stekao tek kad se u Brusu doselio. Samo je Nur- banu oborenih očiju gledala put kojim odlaze od prijestolni­ce, ispunjena najcrnjim slutnjama, mislila je da se tim pu­tem neće nikada vratiti. Da se bar Mustafa sam vrati, makar i bez nje. Usred vožnje, i bez ikakva vidljiva povoda okrenu­la se mlađem sinu i rekla mu šaptom, da Mustafa ne čuje:

- Ja znam da ti voliš Mustafu. Ali u danima što su pred nama to neće biti dovoljno. Morat ćeš naučiti što više i po­magati mu. Njemu će trebati pomoć.

Dječak od trinaest godina nije razumio što majka traži od njega. Rekao je da će bratu pomagati, da će učiti, sve što mu god kažu. Tri sata nakon što ga je majka svjetovala, dok su prolazili kroz maslinike, još je uvijek mislio na majčine rije-v •Cl.

- A što je najbolje naučiti?Nurbanu, koja je neprestance mislila na svoju suparnicu i

u svezi s njom na nepredvidljivu i neslućenu moć žene koja upravlja vladarskim osjećajima, trže se na sinovo pitanje.

- Što? A, da! Čekaj da malo promislim. Evo ovako: moraš dobro naučiti kako se govori i kad se govori; i moraš dobro naučiti kako se muči i kad valja mučati.

- A je li to teško?- Teže od svakog drugog znanja. Tako teško da ti i brat

Mustafa na tome zapinje.

2.

Nurbanu je umrla u rano proljeće, u odaji u kojoj je, s ple­tivom u rukama, najveći dio dana provodila sama ili sa sino­vima, dok je sjeverni vjetar na prozor nabacivao pahuljice zakašnjela snijega. Mustafa je nađe naslonjenu na jastuke, s

242

otvorenim očima i ustima. Kao da ju je smrt presjekla u tre­nutku dok se okretala prozoru i htjela nekom nešto reći. Kraj nje je na cedrovu stolčiću stajala čaša od muranskog stakla, ispunjena do polovice narovim sokom. Mustafa pri­nese čašu nosu, piće je mirisalo na žuhki nar. Poslugu, dese­tak žena razne dobi, upita tko je Svijetlu Gospođu poslužio ovim pićem. Svaka pojedinačno odgovori da ona nije i da ne zna tko je. Svaka je znala reći gdje je bila za posljednja dva sata, ali ni jedna ne reče da je bila uz Nurbanu.

- Poslušaj me, Mustafa - govorila je Nurbanu, kad je bila u dobru zdravlju i, kao što se njemu činilo, u potpunoj si­gurnosti. — Možda se meni štogod dogodi, pa se tebi učini sumnjivo, obećaj da mi nikakvu istragu nećeš poduzimati i da ni pred kim nećeš otkriti svoje sumnje. Samo, i to ću te moliti, ako zahtijevam da ne poduzmeš ništa, ne želim da zaboraviš što mi se dogodilo.

Mladi je mjesec čučao navrh stijena, a zrikavci kao da su i u kamenu oživjeli, kad je Mustafa, drugi tjedan nakon maj­činih zadušnica, s bočicom narova napitka u njedrima stajao pred vratima štavljača koža Bećira, pogrdno zvanog Mješi- nar. Bećirova je kuća bila u pristranku brežuljka ispod kojeg je tekla voda. Brežuljak je bio sastavljen od slojeva kamena i pjeskulje. Iskapanjem pjeskulje ispod kamene ploče izdub- la bi se pećina, prostrana po želji kopača. Otvor bi joj podzi- dali, na nj ugradili vrata i prozor, i eto kuće budzašto, a skladišta koliko ti volja. Bećir je bio vlasnik radionice za štavljenje kože, te hrpe zazidanih rupa ispod stijena, daleko izvan grada i okolnih naselja, u predjelu u kojem mješine ni­su smrdjele nikome, osim majstoru i njegovim radnicima.

Za Bećira se govorkalo da kuha čorbu kojom će sav grad potrovati.

Pripovijest o otrovnoj čorbi dovela je na kućni prag toga bogomoljnog čovjeka samog prijestolonasljednika. Mustafa je u njemu našao umna čovjeka, kemičara i medicinara, kak­vog u Brusi nije bilo. Bećir se ubrajao u onu čeljad koja je

243

Mustafu najviše zanimala, jer joj je jednim dijelom i sam pri­padao. Čudaci, fantasti, zanesenjaci, književnici, proroci, i tko bi im znao sva imena, ona kojima ih ruže i ona kojima oni sami sebe veličaju.

A ovaj je Bećir po cijele dane mućkao nešto u staklenim zdjelicama, miješao, kuhao, drobio, otapao i sušio. Dio tih otopina i smjesa služio je za poboljšanje tehnologije štavlje­nja koža, a ono ostalo liječilo je majstorovu ludost.

Po brijegu, u rupama, u zemunicama, posvuda gdje se moglo naći toplog loga, lunjale su Bećirove mačke, žute, prugaste, crne, olinjale, vlasate, skotne, nakostriješene i umiljate, mačke svih boja i svakakvih ćudi. Branile su brijeg od mišje najezde, pogotovo u jesen, kad iz polja nadiru cijele horde da ispregrizaju i štavljene i sirove mješine. Uz toliko mačaka bilo je mnogo i mačića. Na njima je Bećir iskušavao jesu li njegove smjese otrovne.

Kad mu je Mustafa dao bočicu i zatražio da kaže što ovdje ima još osim nara i vode, Bećir je pomirisao napitak i rekao da tu nema nara, nego je to miris otrova koji Albinzoar zove “bunikina krv”, a koji zaudara kao prezreli nar. Uhvatio je crno mače, sasuo mu tri kapi u usta i spustio ga na klupu. Nekoliko trenutaka potom Mustafa je gledao kako se mače prevalilo i stalo trzati nogama, žestoko, pa sve rjeđe, sve sla­bije, dok se ne umiri. Smrt mu je bila brza i, bar po znaci­ma, ne odviše mučna.

3.

A Džihangir je sebi umislio da je on kriv za majčinu smrt. U danima žalosti, oko pogreba i zadušnica, njegovo je lijepo lice ostarjelo. Koža, dotad djevičanski čista i zdrava, za dan posivi. Govorio, šutio ili se smijao, lice mu je uvijek imalo izraz bola, postojana oblika kao lice kamena. Njegov nekad tih ali tečan govor isprekidao se, u njemu se pojaviše zastoji kad bi dahtao kao utopljenik, tražeći odbjeglu riječ, riječ koja

244

je bježala kao ptica s rasklopljena dlana. Najednom bi, grca­jući, povikao. Ali riječ potom izrečena ne bi bila nastavak prekinuta sadržaja, ona je pripadala sasvim novom sadržaju. Uvijek je pazio na svoje odijevanje, a sada se posve zapustio.

Mustafa je mislio da je bratova žalost prolazna. Džihangir okajava majku. Uskoro je spoznao da se vara.

Predjel u koji je Džihangir otišao poslije majčine smrti imao je od ovoga svijeta ono što imaju odrazi stvari u iskriv­ljenim zrcalima - obris, pojedinosti, ali su odnosi međusob­nih veličina, značenja i razmještaja sasvim drukčiji, ili uma­njeni ili uveličani, uvijek čudni i isprevrtani.

Kamo sreće za sve njih, govorio je Džihangir, da se on ni­kada nije ni rodio. Uostalom, i nije se rodio, njega je majka zazivanjem prizvala. Ali nije došao od Boga kao anđeo spa­sa, poslan je od mračnih sila kao anđeo propasti. Njima se samo čini da je on čovjek, ali kad bi ga mogli pogledati iz­nutra, vidjeli bi da u njega nema srca ni mozga. Mračne su sile majci podvalile: da su ga poslali s mozgom, mogao je iz­vršiti ono što je majka željela, da se osposobi i da pomaže starijem bratu, ali su odlučile da dođe na svijet praznoglav. I onda, kad je Nurbanu vidjela da je on poslanik uništenja, pobjegla je onamo gdje žive sjene.

Zna li Mustafa nekog liječnika koji glave puni mozgom? S mozgom u glavi on bi učio i učio, a onda bi zaskočio i pre­vario onoga koji ga je među njih poslao.

Kako ti, Mustafo, nisi bio oprezan prema njemu, mogao si odmah zaključiti: ovaj je razarač i treba ga ukloniti prije nego što je majku otjerao u grob. Zamrzi ga i protjeraj! Ne možeš? Jadan si ti, Mustafo, kad ne možeš otjerati čovjeka koji ti se lažno predstavlja kao brat. Vidiš, da je on šutio, pa najprije uklonio majku, onda tebe, pa tvoju ženu i sve što slijedi, on je mogao izvršiti zadatak radi kojeg je od mračnih sila upućen na zemlju. Ali, on se odao poslije prve smrti. A zašto, pogodi? Pa, zavolio je majku, nije tako lako mogao prijeći preko njene smrti.

245

Vidiš li, Mustafo, kako je njegov položaj ružan? Propao je na ovome svijetu i na onome otkuda je došao i kamo se mo­ra vratiti. Da je on sve nas potamanio i vratio se onamo, on­dje bi ga nagradili. A on se izbrbljao, propala stvar, kad se vrati, objesit će ga kao lopova. Reći će: mi tebe šaljemo da ih podaviš, a ti se u njih zaljubljuješ. Otarasi ga se, Mustafo, bolje je da ga ti kazniš nego oni.

Da ti nešto kažem, priđi! On zna da Mustafa neće dignu­ti ruku na njega. Oni su njegovi krvnici, a ne njegov brat. Njima je on spremio podvalu. Slušaj, od sada više ništa ne jede, hoće da umre. Izvršit će nad sobom ono što Mustafa nikad ne bi mogao. On crkne od gladi, ti si ostao čistih ru­ku, njima je uništio sjekiru zamahnutu na tebe. Sto Mustafa misli o ovom planu? Zar nije izvrstan? Da vidi Nurbanu ka­ko mu pomaže, radovala bi se.

Znaš što, poslije ovoga njegova pothvata ona će se jamač­no vratiti i nastaviti život s Mustafom. Mustafo, brate rođe­ni, vidiš li suze kako teku niz njegovo lice? Kad on umre za tvoje dobro, kad se majka vrati, reci joj neka opet zaziva Bo­ga da joj njega dade. Ali samo Boga, a ne pokvarenjake od kojih bježimo.

Liječnici, koje je Mustafa dovodio bratu da ga vide i čuju, rekoše svi uglas da je obolio od melankolije, od najgore, od one što u sebi nosi klicu samoubojstva. Džihangir se pred lije­čnicima sustezao, ali su boja njegova lica i smiješak, sličan onome što ga imaju bolesnici kad ih nešto ljuto u nutrini probada, govorili da je otplovio daleko na pučinu gdje sunce sjaji iz morske dubine, a vjetrovi padaju okomito kao kiša. Izliječiti ga nemaju čime, mogli bi ga posebnom njegom za­držati na životu i čekati dane kad će priroda sama učiniti nešto za njegovo ozdravljenje, jer se melankolija zagonetno javlja i zagonetno nestaje. Uvjeravati ga da ne jede, da ne crkne od gladi, govor je u prazno, čak može pojačati nje­govu ustrajnost u odbijanju hrane i ubrzati smrt. Oni pre­poručuju Mustafi da slijedi njegovu izokrenutu sliku svijeta

246

i da joj pronađe slabe strane, nekakvu pukotinu u koju treba uglaviti varku što će ga odvratiti od smrti izgladnjivanjem.

Gotovo iste upute za liječenje melankolije našao je Musta- fa kod Albinzoara. Opisujući ovu bolest, glasoviti ljekarnik ne zapaža ništa više nego što je zapazio i stari grčki liječnik Aretej iz Kapadokije, ali kad će reći kako da se liječi, ogra­ničava se na tri rečenice, sve tri svoje: “Budite strpljivi s nji­ma, i što god čuli da vam govore, ne recite im da su to iz­mišljotine i da glume budalu. Održat ćete ih u životu ako se spustite u ponore besmisla po kojima i sami hodaju, i ako svojim razumom u njihovoj ludosti pronađete putove po ko­jima će nastaviti svoj žalosni hod. Jer ako im povikom da govore gluposti začepite sve izlaze, nestat će ih s ove zemlje kao dima iz dogorjele hrpice suhe balege.”

- Prepuštaš drugima da odluče — rekao mu je Mustafa - hoćeš li se vratiti kad umreš od gladi i kad se u Brusi pono­vo nađe naša majka? Ti umreš, Nurbanu se vrati, a oni koji su te prvi put poslali da nas uništiš, doznaju da si se i usmr­tio glađu da bi nas spasio i da si se naumio ponovo vratiti k nama. E, nisu ni oni budale, reći će: upoznali smo mi tebe, nećeš natrag, ostaj kod nas. Ostade ti tamo, a nas dvoje ov­dje. Bolje da učiniš kako ti ja kažem. Tebi je u glavi kaša, a što je u glavama onih koji znadu velika znanja? Kaša, isto. Samo začinjena znanjem. E, to je već mozak! Zašto ti ne bi nastavio stjecati znanje, ali drugačije nego do sada: čitat ćeš sve one knjige koje sam i ja čitao, ja ću ti reći koje su to. I tako će tvoja glava biti ispunjena istom tvari kao i moja, po­stat ćeš ne samo sličan meni nego i isti ja. A kad Nurbanu čuje da smo se izjednačili, eto nje isti dan k nama. Imat ćeš sve što želiš.

Kad se jednom prihvatio čitanja, Džihangir nije više ispuš­tao knjige iz ruku. Ili je čitao u biblioteci ili je šetao vrtom i izlazio u grad, knjiga mu je bila ili rasklopljena pred očima ili sklopljena ispod pazuha. Ako se odmarao, najvolio je u knjižnici, zavalio bi se na jastuke i spavao. Ako je htio nešto

247

rukama raditi, čistio je police, brisao s knjiga prašinu, ula­gao nove svijeće u svijećnjake, krpao knjigama poderane ko­rice, slagao i preslagivao, po veličini i predmetu. Ljudi su ga gledali na šetnjama po gradu i okolici. Govorili su:

— Ili je već lud, ili će pomahnitati.Sumnjičavi su odmahivali:— Budala je čim pokraj tolikog imutka još i uči. Svejedno

ti je, učio ne učio, lud ćeš umrijeti.Išao bi s knjigom ispod mišice, uznosito podignute glave,

koliko su mu dopuštala pogrbljena leđa, najednom bi stao, rasklopio knjigu, pročitao nekoliko redaka i ponovo je vra­tio pod pazuho. Nešto bi u sebi mrmljao, zapamćivao, ras­pravljao, što li.

Tako se činilo da nema ni sna ni počinka, osim onoga što ga nalazi među recima.

Ali on sam nije imao dojam da čita. Slova, riječi i rečenice koje gleda, progovaraju svojim i odnekud poznatim glasom. MustafI bi govorio:

— Idemo slušati knjigu.Njegovim očima, a glasom i smislom slova čitala je Nur-

banu. Ona je za njega govorila, on je nju slušao. Čim pogle­da tekst, glas mu se javi; čim odvrati pogled, zavlada muk, dubok i nepodnošljiv. Da bi se spasio od ponora tišine, oči­ma je iskao štivo, da ga vidi, da glas spasenja otpočne teći.

Bajno je bilo Džihangirovo čitanje, ljepše nijedan čovjek nije doživio, i uvijek jednako lijepo, ma kakvo štivo čitao, priče, mudre izreke Akirove ili matematičke zadatke. I ne samo da je slušao Nurbanin glas, on je nju i gledao kako joj se usne miču, kako joj se oči smiješe i žuta kosa pada na čelo. Za tu je sliku vrijedilo čitati, a vrijedilo je čitati svaku knjigu jer su sve bile od nje pisane, od nje izgovorene, kao da su sve knjige sadržaji njenih beskonačnih pisama iz kraja s onu stranu svjetla.

Kakva šteta! Džihangir nikako da poveže značenje više rije­či u jednu poruku. Riječ samu, u času kad bi je pročitao,

248

shvaćao bi potpuno. Ali kad bi prešao na sljedeću, onu bi riječ pred njom, kao i sve prijašnje, zaboravljao. Dok bi došao na kraj rečenice, sva bi se svjetla smisla, koja su se palila dok je bio na pojedinoj riječi, pogasila. Mrak, sljepilo i muk. Ako počne čitati iznova opet se svjetlost smisla javlja dok riječ či­ta, a gasi kad pogledom prelazi na drugu riječ.

Čitač se s početka nije jedio što štivo ne može osmisliti. Nije ni pomišljao da je takvo čitanje za nauk beskorisno. Dapače, sve su te riječi, i bez shvaćanja značenja, potpuno objašnjene samim izgovorom, talože u njegovu mozgu, pu­ne ga, pretvaraju u masu koja će jednoga dana savršeno mis­liti, onda kad sva izgubljena značenja najednom ožive i svr­staju se na svoja mjesta.

Ali vrijeme je i za ljude i za ovakve nazore presudan čini­lac. Iznenada mu se učini da će se Nurbanu pojaviti onoga trenutka kad sve te mnogobrojne riječi usporedno zasvijetle svjetlima tisuća i tisuća svjećica. Ona će silaziti u sjaju svjet­la svih riječi koje je izgovorila.

A bi li nečim mogao pospješiti taj dan svečanog povratka?Time je potaknut njegov trud da uzastopnim čitanjem

jedne rečenice, koju bi ispisao na papirić što je služio za raz­diobu pročitanih i nepročitanih stranica, ovlada njenim smi­slom. Kad mu “pukne” nad jednom, zasjat će umah na sve strane, oživjet će sva u mrak utonula značenja riječi. A Nur­banu će svečano silaziti, korak po korak. Rečenica oko koje se mučio, nasumce izabrana iz Zuhayrova divana ljubavnih pjesama, glasila je ovako: Samo djeca i budale govore istinu, svi ostali lazu; zato su djeca nevina, a slabi umom od Boga posvećeni.

— Ide li to? — obično bi ga pitao Mustafa kad bi se susreli.— Ide, ide — i njegove bi se usne razvlačile u osmijeh, po­

kazali bi se zubi do polovice; nalikovao je na čovjeka koji se poslije duga plača sabrao da nešto kaže.

— Samo ti tako nastavi, bit će dobro. — Da je tko slušao njihov razgovor, ne bi mogao razumjeti čemu Mustafi urot­nički ton.

249

— Dolazi li? — pita Džihangir.— Ne odmah, ali je već odlučila.— Kada, kada?— Uskoro. Samo ne zna u kojem liku da dođe. Kad bi se

pojavila kakva je bila, prepoznali bi je. Ona hoće da za nju znamo samo ti i ja. I Esma.

— Kako, kako?— Reći ću ti za koji dan.Prođe mjesec dana i Mustafa mu reče da je Nurbanu me­

đu njima, neka se strpi, neka uči i bude strpljiv, strpljenje je izvor mudrosti, uspjeha i svakojakog obilja, pa će je vidjeti.

A onda, dugu godinu dana potom, Mustafa ga uvjerava da još mora čekati, još učiti, da je nije zaslužio vidjeti, da ga mora provjeriti znade li tajnu čuvati — punu godinu dana, dovoljno vremena da i sam okrene pameću.

Kad mu pokaza prvo dijete svoje lijepe žene Esme, mala je Nurbanu bila u kolijevci. Sjedila je odjevena u bijelu ko­šuljicu, s bijelom perinom po nogama i po uzglavlju kolijev­ke. Debeljuškastim ručicama čupkala je šarenu krpicu, zavoj na palcu koji su joj namotali da je odviknu od sisanja prsta. Dočekala je Džihangira onom krotkom dječjom usre­dotočenom pažnjom na novi predmet ili novu osobu, kad nam se djeca čine mnogo razumnija nego što jesu. Oči su joj bile plave kao vode u pećinama na otoku Skiru, a košića žu­ta, sva u kovrčama. Džihangir joj se primicao stopu po sto­pu, a kad je s jedne i s druge strane lica, ispod očiju i po ko­rijenu nosa, ugledao smeđe piknjice, kakve je imala Nurba­nu, toliko nalik na zvjezdice na nebeskom svodu, u njemu svjetlost tih zvijezda razagna preostalu sumnju, sagne se, uhvati djevojčicu za ruku pa je pritisne uz svoje obraze. Sap- tao je:

— Mama, mama. — I krotak i pitom više nego što je bio i prije i poslije njene smrti.

Mustafa ga uputi da se radi očuvanja tajne, koja će živjeti samo među njima i ženom mu Esmom, djevojčica mora zva­

250

ti imenom Nurbanu, a ne mama. Samo neka je ona među njima, pa ma kakvim je imenom morao zvati, reče on. I prvi put poslije dugog bolovanja izusti rečenicu dužu od pet rije­či.

4 .

Po ulicama Bruse zabranjeno je jahati konje u trku. A zar se to odozdo ne čuje topot kopita po kaldrmi?

Protrkivati gradom mogle su samo tatarske listonoše, kad bi Mustafi donosile zapovijedi. Mustafe sada nema da bi nje­mu pisma stizala, niti se čuje topot triju konja, koliko je obično Tatara jahalo. Ima ih više od trideset, pa pozornost stanovnika tvrđave poraste do onih razmjera kad je pažnja pomiješana sa strahom.

Esma pozva Džihangira da dođe u kuću i dovede malu Nurbanu s kojom se dotad igrao ispod narančina drveta. Tko god bio, ako poželi vidjeti nju ili njena djevera, morat će ući u kuću, u ženske odaje.

Ibrahim uškopljenik došao je pred kapiju istruckan, ozno­jen, blijed. Jedan mu je vojnik pridržavao konja, druga su se dvojica spremala da ga dočekaju na ruke padne li pri sjahi- vanju.

Sto mu je trebala parada Brusom kad je cijelim putem od Ergelija dovde sjedio u nosiljci što su je prtile među sobom dvije snažne deve? No, na zao glas izlazi ratnik koji sjedi u tim kabinama na pustinjskim lađama, kojima je namjena da nose žene, nejač, bolesne i ostarjele ljude, i vatrene ljubav­nike kojima ni duga putovanja ne mogu ubiti volju da se često ljube. Htio je na konja, a s konjem u galop preko po­pločena puta, kad se udarci kopita o kamen čuju kroz sedlo i sve do bubrega i zatiljka, pogotovo u jahača kojima su sko- čni i bedreni mišići omekšali, pa se ne drže u stremenima nego stražnjicom sjede u sedlu kao na stolcu. Tko da mu od pratnje kaže da toga ne čini! Za njega je vrhunski užitak kad

251

ga narod gleda u ulozi Sulejmanove desne ruke. Ni kad su mu se davale manje zadaće, nije se odricao pokazivanja. Ono što će u dvoru obaviti, ne vrijedi prebijene pare ako ga Brusa ne vidi na okićenu doratu, kao ispruženu i svedohvat- nu ruku Sulejmanovu.

Dva stražara u kulama poviše nadvraća dobila su nalog da zovu Hazima, starješinu dvorske straže u Brusi. Nisu ga morali dugo iskati. Podignut na noge topotom i vriskom s gradskih ulica, on se već opremio, pripasao oružje i žurio se prema vratima, znajući pouzdano da će protrkivanje gra­dom svršiti pred njim. Kad mu rekoše da ga traži hadum Ibrahim, zapovjednik dvorske straže Sulejman-kana i dvor­skih straža svih provincijskih namjesnika, i Hazimu nadre­đeni starješina, on se ne potrudi odozgo s nadvraća provjeri­ti jesu li vijesti točne, nego naredi da se vrata otvore širom, da bi gosti mogli na konjima ujahati. Za velikog gosta svaka je čast mala. A Hazim nema većega od svog zapovjednika, “starješine starješina dvorskih straža”.

— Od Sulejman-kana je - reče Ibrahim i kucnu po smota­nom listu papira. - Hoćeš li vidjeti?

— Bože sačuvaj! Zar da tebi ne vjerujem. Ulazite i radite što vam je zapovjeđeno.

— I ti ćeš nam pomoći. Odvest ćeš nas kod Esme i Džihan- gira. Trojica za mnom. Ostali čekajte na dvorištu. Hajde, vodi nas, Hazime!

Uspinjali su se stubama od grubo klesana kamena, ugla­čanog samo na nogostupu.

Džihangira i malu Nurbanu odveo je Hazim u sobicu s pogledom na polje i šumarke. Tu je naprava za vez goblena i u njoj nategnuto platno s dopola izvezenom slikom pustinj­skog krajolika. Igla je zabodena u dva boda, u ušicama je plavi konac. Vezilja je posao naglo prekinula.

Pokraj naprave za vez stoji stalak od uglačene lipovine, u kojem je Esmin jednogodišnji sin dubio dok mu je majka vezla. Trebalo mu je izmalena jačati nožne mišiće, toliko po­

252

trebne jahačima. Sad ga tu nema. Uzeo ga je jedan vojnik u naručje kad su Esmi naredili da krene za Ibrahimom u pro­storiju s dušecima za ležaje.

Hazim je bio nasmrt uplašen: niti je znao što se već dogo­dilo, niti što se događa, niti što bi moglo uslijediti. Jedino je znao da se Ibrahimu mora pokoriti duboko i slijepo, a to je malo da preživiš. Džihangira je smirivao da sjedi na stolčiću vezilje, a malu je Nurbanu gladio po košići i stalno govorio:

- Sve će biti dobro. Hoće, ako Bog da. To je neka provje­ra, koje li zlo.

Od njegova tješenja, čak i kad ih nikakve zle slutnje ne bi obuzimale, morali su se ustrašiti, jer je, odgoneći misli o zlu, pripovijedao kako nad njima ne vidi drugog osim crnog zla.

Hazim je od onih ljudi koji tvrde da čine što mogu i da će učiniti što god budu mogli. U njihovoj usluzi nema vlastite žrtve i zato od njih nitko nikakva dobra neće dočekati.

Esmi je Ibrahim naredio da se svuče i legne nauznak. Zaš­to? Optužena je da su joj po tijelu ispisana magična slova kojima je začarala muža i drži ga prikovana uza se, tako da ne mari ni za jedno žensko osim za nju. Nije li nenormalno što u ovim odajama ne živi još nekoliko njegovih žena i što Mustafa odbija ponude viđenih ljudi da mu daju svoje kćeri?

Tko je za to optužuje? Svekar. I ona se počela svlačiti.Esma je bila rodom iz grada Crotone, s krajnjeg juga Ape­

ninskog poluotoka. Otac joj je bio trgovac suknom. U blizi­ni Crotone, na povratku iz Otranta, kad je s njim na brodu bila žena i djevojčica, zarobili su ih turski gusari. Desetogo­dišnja djevojčica prodana je u Brusi. Kupila ju je Nurbana, koja je oko sebe okupila još pet takvih ropkinja italskog po­rijekla, vjerojatno da bi izdovoljila nagon za odgojem ženske djece, tuđe, kad su njena pomrla. Od svih najviše zavoli Es- mu i u njenu naobrazbu uloži veliki trud. Njena je volja sa­zidala i Esmin brak. Pokazivala ju je Mustafi, a kad se uvjeri da je on želi, prva mu reče da bi joj bilo drago kad bi se ože­nio.

253

Vanjštinom nije nalikovala na Nurbanu, osim što su bile obje lijepe. Esma je imala kose crne, oči velike kao da su kri- late, a usta široka od kraja do kraja obraza, ispunjena smije­hom i pjenom bijelih zubi. S tim rastvorenim crnim očima, s tim ustima, s puti što je nekad bila crna, ali je boravkom u hladu dobila bjelinu kakvu ima noć punog mjeseca, djelo­vala je razgolićeno, sve što je imala pokazivala je, a imala je što pokazati.

Voljela je crtati, vesti i đutjeti, dugo, po sve dane, po sve noai. Sama je tumačila strast vezilja. Kad veze i jedino kad veze, osjeaa 5 ivljenje punog života. Pokraj nje su Mustafa, njeni roditelji, Nurbanu i njena djeca. Sve što se među njima događa, a događa se mnogo, okupano je mlijekom blažen­stva i pomirenosti svih sa svima, i svih sa svačim. Među pr­stima osjeća vrijeme prošlo i vrijeme buduće, jedno ljepše od drugog. Ne to što veze, konac, boja, slika, igla i napršnjak, nego slike što ih vezilja stvara usput, drže je prikovanu za iglu i platno.

A zajedničko i Nurbani i Esmi, bar je takav dojam u Mu- stafi živio, bilo je da su i tijelom i dušom tvorile prostrano zaklonište s uvijek otvorenim vratima, i kad se u njeg svra­ćaš i kad iz njega poželiš izaći. Ona je znala ne pitati a po­goditi što ga muči, znala je svratiti razgovor sa skliskog na tvrdo i utabano, znala se veseliti mekano kad je sve govorilo da se plače, znala je da se ne može živjeti bez želje i prevare sebe samih, pa je to cvijeće zajedno s mužem njegovala, go­vorila o dobru kao o izvjesnosti, kad je sve govorilo da je iz­vjesna samo nesreća - znala je vesti, kao i oni što su ovaj svijet smislili i otkali.

Kažu da će žena koja voli voljeti i prah na putu po kojem je voljeni prošao, i pticu koju je pogledao, i kamen na kojem je sjedio. Ali je Esma svoga djevera Džihangira voljela i zbog njega samog, zbog njegove pitome ćudi i zbog bolesti koju ona i nije držala bolešću. Mnogo prije nego bolest, u Džihan- giru živi neviđen dar vezilje da svijet kroji i slika po svojoj

254

volji. Samo, kod Džihangira ima jedna nevolja, on ne zna jednu sliku, onu što je na platnu veze, pokazivati javno, a one druge, što ih veze u sebi, zadržati samo za sebe. On skrovite vezove pokazuje svakome i zato ga drže bolesnim. Kad bi sve vezilje ovoga svijeta pokazivale što uz vez vezu, bolesnima se broja ne bi znalo.

Mora li se svlačiti dogola, pitala je Esma kad je došla do donjeg rublja. A kako ćeš se drukčije razgoliti, odvraća joj pitanjem Ibrahim. I ona se razodjenu. Samo bokove ovi vu­nenim pletom koji joj se nađe pri ruci. Upitala je uškopljeni- ka smije li bar to na sebi držati. Kad joj odobri, Esma zaveza uzlove pleta na desnom boku.

Nije bila uvjerena da čvor na boku čvrsto drži, da će i pri kretnjama zadržati plet oko tijela, pa se dlanovima pridrža­vala za oba boka. Ni kad je mlađa bila, nije se voljela gola pokazivati, ni kad bi u sobi bila sama, ni pred drugaricama u kupaonici. Držala je golotinju obeščašćenjem ljepote, jer je odnekud mislila da je svatko gol u isti mah i ružan.

Ni pomislila nije zaiskati objašnjenje što ovo od nje rade. Čim je vidjela Ibrahima, a znala je tko je taj i koji bi ga mogli poslati, pokorno se prepustila njegovim rukama, kao što bi učinila svaka ropkinja, a ona se ropkinjom osjećala i poslije vjenčanja s Mustafom. Hodajući preko saga prema ležaju, dva puta se spotakla na odjeću koju je maloprije bila sama odbacila. Zapravo ne zna ni po čemu hoda, ni kamo su je uputili. Kao da je prava Esma, vezilja Esma, pobjegla iz golog tijela, sklonila se nekud na sigurno, a tijelo bez duše ostavila da u besvjesnom stanju izvršava sve što mu bude naređeno.

Ibrahim je pretragu započeo od prsa, dokazujući da je ško- pljen zato da bi mogao biti čuvar intimnih odaja moćnika, pa je obučen u nizu vještina što su potrebne uspješnom nad­gledniku ćelija po kojima se kreću stvorovi zmijske naravi, kakve su žene. Kažiprstom zaokruži mrki kolut oko brada­vice. Pogleda da li se na dodir i trenje mijenja boja. Ako se

255

mijenja, sise su nabrizgane krvlju: ako se ne mijenja, u tijelu nema nikakve promjene. Zatim je palcem i kažiprstom uhvatio bradavicu i lagano je valjao među prstima, istražu­jući je li nabrekla ili je spužvasta. Razlike su mogle biti vrlo male, njih će opaziti samo ako se snažno usredotoči na ispiti­vanje.

Potom je prešao na bedra. Zadignuo je plet, prstima s obje ruke pritisnuo butinu i zategnuo kožu. Pojavile su se ljubi­časte pruge, tekle su uzduž noge. To isto učini i na trbuhu, pa kad se i tu pojaviše strije, ovoga puta ružičaste i poprije- ke, osmjehnu se, zadovoljan kao svaki istraživač koji je dugo tražio i napokon našao.

Tek kad je prišao Esminoj glavi, da i na njoj nađe potvrdu za promjene u tijelu, Esma je vidjela njegove ruke. Vidjela ih je s donje strane. Ibrahimov je dlan blijed, namreškan i ulizan, bezdlak kao gušterov trbuh koji se pri hodu liže po zemlji i travi. Mučninu je trpjela dok su joj gušterovi repovi pretraživali kožu na čelu i zaustavljali se na smeđim pjega­ma, ali kad joj se spustiše na usne, istraživajući vršcima ja­godica jesu li nabubrile kao i bradavice, Esma se stresla, zgr­čila i povratila.

Mlaz iz njenih usta poprska i vrške Ibrahimovih prstiju. On se ne naljuti. Zatraži od vojnika neku krpu, da se obriše. Njoj naredi da se oblači i spremi na put, a sebi samom reče:

— Sad je sve jasno.Esmi su dopustili da spremi odjeću za sebe i dvoje djece,

onoliko koliko će joj biti potrebno za dva dana hoda do Stambola. Ondje će naći sve što joj bude potrebno, a ostat će u prijestolnici do Mustafina povratka s ratišta.

Nije joj jasno čemu preseljenje, ali joj je još manje jasno če­mu onolike pretrage, pa ipak se nije usprotivila. Njeno je da sluša Ibrahima, pogotovo što njenu selidbu u Stambol, kao što čuje, želi i muž, a ne samo svekar. Podvorba je ondje bo­lja, djeca će brže rasti. Liječnika je više, lakše će priskočiti djeci u pomoć prilikom čestih ljetnih boljetica.

256

Poslije pregleda Ibrahim je postao uslužan. Obećavao je u Stambolu svaku pomoć. Dopustio joj je da i napravu za vez turi u denjak i da ga natovari na konja što je namijenjen nje­noj prtljagi. Samo, kad je Esma rekla da bi joj bilo drago kad bi i Džihangira sobom poveli, tek je prizdravio i u sa­moći bi mogao ponovo na se navući bolest, Ibrahim joj stro­go reče da Džihangir s njima ne može nikako, ostat će da čuva dvorac.

Deve su klekle, nosiljka je stajala na zemlji, Esma s Nur- banu uđe i sjede, na krilu je držala usnula sinčića. Goniči ot- počeše prutovima udarati životinje da se dižu i polaze.

Kroz prozor nosiljke nagnula se mala Nurbanu i ručicom maše stricu. Iza nje, ne izvirujući, zastrt crnim velom, vidi se obris Esmina lika. Ne vidi se kakav joj je izraz lica. I ona je otišla među sjene. Pridružila se priviđenjima što se oko Džihangira sve više množe.

Džihangir je naslonjen na krunište zdenca. Kao da bi imao nešto reći. Ne sjeća se što, vratila se njegova stara zaborav­ljivost. Ni maloj Nurbanu nije pozdrava uzvratio. Ali, da se bilo nadnijeti nad njegove oči i zaviriti u zjenice, vidjelo bi se da u njima nema ničega osim Nurbanina lika. Njeno lice, njene pjegice, njene kose. Ničega drugoga, ni konjanika, ni moćnog Ibrahima, ni deva, ni nosiljke. Sve dok povorka nije prošla ispod vratnica i dok se za njom ne zaklopiše teška hrastova vrata.

Hazim je nešto šaptao stražarima u nadvraću, potom se još s dvojicom uputio prema dijelu kuće u kojem je stano­vao. Prođe pored Džihangira i ne reče mu ništa. Prije nego što će ući u kuću, motrio ga je s vrata nekoliko časaka i ču­dio se što još stoji pokraj kamenog kruništa.

- Ovim je opet počelo stresati — reče i ode.Džihangir se rukama nasloni na kamen i nadnese nad ot­

vor bunara. Dolje ugleda svijetao okvir, a u okviru, na zrcal­no mirnoj vodi, svoj obraz. Započeo je tihim glasom. Bunar je glas pojačao i ozvučao mekom pratnjom. Onda je glas po­

257

visio, i bunar je njegovu glasu dao jače ozvučenje i puniju pratnju. Napokon je govorio govorom kojim pjesme čita­mo, i riječi bačene u bunar postadoše prekrasna skladba s rije­čima i glazbenom pratnjom.

Voljena mi kazuje: jedro ćeš biti i jedrit ćeš olujnim vodama,Ja sam tvoje kormilo i tvoje sidro, pravac na putu i mir u luci.

Cime amforu prvi put napune, onime miriše dok je ne razbiju.Kad bude tonula moja lađa, i za goli ću se mać hvatati.

Pred noć su se spustili u plitak kanjon Sakarya. Rijeka se na tom mjestu razlila u tri rukavca, pružena između uskih zemljanih nanosa uz obje obale i dva zemljana otoka. Ibra- him naredi da se tu rastovare konji i pripremi konačište, pa­še ne nedostaje a voda je pitka i za konje i za ljude.

Esma je izašla iz nosiljke i sjela na ledinu, okruživši se dje­com. Čekala je da joj spreme šator, pa da ih nahrani. Ali se nitko ne požuri da je posluži. Nisu ni sebi šatore razapinjali, s pola volje rastovarili su tek nekoliko konja, rasedlali nisu ni jednoga.

Voda u rukavcima šumi, kosovi fićukaju, a s vode ledene plavi svjež zrak koji, poslije sparnog putovanja u nosiljci, godi i nagoni na san. Čulo se kako nešto ispod spruda, dolje uz samu vodu, lupa. Kao da netko zemlju potkopava. Bit će da je rijeka podlokala obalu, pa sad, tekući uz udubine, tvori vir i buljka kao u vodeničkoj stupi za vlasanje sukna.

Eto što znači biti moćan! Čak odande, iz središta Anado- lije, ispružila se Sulejmanova ruka sve do ove rijeke. I kopa raku uz sam vođin tok, na zemlji koju rijeka plavi i dere sva­kog proljeća i jeseni. Ogoljena je po svu godinu, pa se na njoj ne prepoznaje ni kad ljeti u nju nešto ukopaš. Nad tom rakom u mulju izvršio je uškopljenik Sulejmanovu naredbu: da se sjeme Mustafino šatre u korijenu, da na njegovu panju nikad ne nikne mladica na kojoj raste zrno od čijeg se pića

258

pomami za vlašću, da se njegov porod uništi i ako je tek za­čet u maternici.

Kad su Esmu s djecom pobacali u jamu, svrh njih su nabili zemlju, onda su, da se trag ne poznaje ni na mjestu što je stručno izabrano, svrh groba nabacali mokra granja koje iz- vukoše iz naplavina uz obalu.

I podigoše se na travnate otoke, i posjedaše na konje, a Ib- rahim uđe u nosiljku, pa krenuše pod samu noć. Do nekog trgovačkog svratišta, rekoše jedni drugima, gdje će naći zo­bi, a ne travu, i slatkih napitaka, a ne smrdljivu vodu iz ba­ruštine. Tko zna, nikad nijedan čovjek nije toliko loš da ne bi mogao naći još goreg, i ničije junaštvo nije bez brazgoti­na straha, bar u noćima na osamljenim mjestima, tko zna nisu li pod žurnim odlaskom skrivali nelagodu da prenoće na mjestu na kojem su odjednom toliko mladica sasjekli.

(Po bijegu te večeri s otočića rijeke Sakarya reklo bi se da je i Ibrahimova čvrstina imala pukotina, ali po onome što je iduće zime, kad je na zimovniku sustigao vojsku upućenu na Perziju, pripovijedao u Halebu, reklo bi se, baš obratno, da je na tim riječnim obalama njegova krutost, ako je i imala još štogod neokamenjeno, pouzdano srasla, kao da je u dija­mant prekovana.

U Halebu je bilo mnogo znatiželjnika, posla malo, Ibra- him pohlepan za naslovom “Ispružena ruka Sulejmanova”, i potekle su njegove priče, iz dana u dan, pred novim slušao- cima, i pred starim, kad bi zaboravio da ih je već jednom po­častio uzbudljivom pričom o tome kako je na Esminim ru­kama probio džilitom Mustafina sina, kako su malu Nurba- nu hvatali vojnici po ledini i dovodili je pred njega da je sab­ljom raspoluti, kako je Esmu gađao jataganom baš u predio tijela u kojem je moralo klijati Mustafino sjeme. Sve polako, riječ po riječ, djelo po djelo, smrt do smrti, svaku pojedi­nost, kako su padali, što su posljednje rekli, kako su ih za­kopali i, napokon, kako je on sam sve to učinio. Razumije se samo po sebi, bože moj, ako je on “Ispružena ruka Sulej-

259

manova”, a jest, onda sama ta ruka mora izvršiti ono što joj je naređeno. Nikakvih podvala ne smije biti.

Sam vezir Mehmed, koji je neprestano učio i zavidno na­predovao u nauku, slušao je ovu priču tri puta. Njemu nije bilo zazorno kakav je nalog Ibrahim izvršio, nego što naoko­lo o tome brblja. Praveći se nevješt, upita Sulejmana je li do­bro što Ibrahim po logoru priča o svom poslu u Brusi. Sulej- man je shvatio da Mehmed i pita i prijavljuje, a na njemu je red podučiti svoga slugu. Pozva Ibrahima i reče mu:

- Ti nešto previše o Brusi pričaš! Da se tamo nisi nagutao gljiva ludača?

U njegovu je glasu prijetnja, pa Ibrahim zabugari:- Neću više, evo glava, neću više.- Na glavi ti hvala, i na vjernoj službi, Ibrahime! I ja mis­

lim da više nećeš pričati.I nije više. Jedan je drugi pričao o tome kakav je bio kraj

“Sulejmanove ispružene ruke”. Ali je i taj zbog blagoglago- ljivosti našao svoj mulj, i priču, kao štafetnu palicu, predao trećem. I tako redom, nikad do posljednjega. A svaki je mis­lio, dok je na sprudu stajao, da je on posljednja “Ispružena ruka Sulejmanova”. Nisu znali da tim rukama nema ni kraja ni broja.

Samo je Mehmed izučio školu “ispružene ruke”. Kad ga ubrzo poslije zbivanja s Mustafom sudbina obdari da i sam postane “Sulejmanova ispružena ruka”, on će uhvatiti nje­gova i Rokselanina sina Bajazita, drska i neposlušna čovje­ka, zajedno s njegova četiri nejaka sina. Sam će ih svojim ru­kama ispresijecati, ali o tome nikada i nikome govoriti neće, ni Sulejmanu. Zašto pričati o stvarima koje svi znaju, kad bi bolje bilo da za njih nitko nije čuo?)

U sam mrak onoga dana kad je na obali Sakarya izdahnula Esma, Džihangir se nadnese nad bunar. Na vodi se jedva na­zirao njegov obraz. I u bunar je, to mjesto svjetlosti, silazila noć. Jedna je zvijezda u njegovu odrazu plivala poviše glave. I bit će od njene svjetlosti, vidio je sve ono o čemu je govorio.

260

Slike se nisu rađale iz njegove riječi, njegove su riječi nicale iz slika koje je u obasjanom i raspjevanom studencu gledao.

Budite mi svjedoci pred Bogom i ovom pustoši,Da su sve stvari šarene lijepe, osim čovjeka.

Rekoh li vam da je pobjeda onogaKoji busiju na vrijeme zauzme.

Užad se zateže, konji padaju i lome koljena.Mi im sa stijena dijelimo vrhove kopalja i strijela.

Oružje s mrtvaca skidamo, sunce zapada, evo nam noći.Stavljamo dlanove na usta, pozivamo vukove i hijene.

Zvjerinje pustinjsko, pokupi njihove ostatke.Vi ste posljednji sud licemjernih čedoubojica.

Budite mi svjedoci pred Bogom i ovom pustoši,Da su sve stvari šarene lijepe, osim čovjeka.

5.

Pred kapiju bruškog dvorca došao krupan, podebeo čov­jek, rumena i gojna lica, rijetke brade i istanjenih brčića. Sjeo na kameni stolac ispod kestena, prekrižio ruke na krilu i zakružio pogledom oko sebe. Sa sobom nije teglio nikakvu popudbinu, došao je pješke, pa premda je sjeo na udaljenost dopuštenu svakom posjetiocu, neželjenu i željenu, stražaru se učinio čudnim. Nazvao ga je: - Ej, ti tamo - i upitao što, zaboga, ovdje radi, nije im valjda dosta što jednog luđaka u kući čuvaju, nego će i drugoga preko puta gledati, možda i braniti ludo od luda.

- Ne šegači se! - reče mu čovjek. — Zovi starješinu Hazi- ma. Njemu imam nešto reći.

261

Hazim se došetao pred vrata, služben, kao da mu je s ono­ga svijeta, gdje je nadstojnik svih nebeskih harema, došao glavom Ibrahim uškopljenik. Kad je uzeo od gosta papir, razmotao ga, razgledao pečat i pročitao slova, vidio je da gojni posjetilac nije nitko drugi nego zloglasni Jusuf Uhvan. Čuvši njegovo ime, Hazim se prisjeti nekog dobošara Ćum- ruka Oroza, kojeg je Uhvan tjerao da prizna zločin sve dok dobošar ne razbi vlastitu glavu o zid, kao štapić o pasju kožu na bubnju. Kako se sjeti, tako mu se krv sledi u žilama.

Hazim se stoplio tek pri kraju pisma, gdje je pisalo da preda dužnost ovome Jusufu Uhvanu i da dođe u Stambol, tamo će ga rasporediti na nov posao. Nekolicini stražara us­pio je kazati da je došla “velika zvjerka”. Nije mislio reći, sam je tumačio svoje riječi, da ih ne bi drugi tumačenjem is- kvarili, da je došao velik nečovjek, nego da je došao čovjek velikog povjerenja, pametan, okretan, čovjek pred kojim se sva vrata otvaraju i sve stube snize.

Uhvan je žarko želio da tog istog dana preuzme zapovjed­ništvo nad dvorskom stražom i da sve konce, isprepletene po dvorcu od čovjeka do čovjeka kao od kuta do kuta, zave­že za svoj mali prst. Hazim je pak gorio od želje da mu leđa što prije ugledaju gradska vrata. Tako se primopredaja oba­vila još u toku dana.

Hazimova je dužnost bila da upozna Jusufa s Džihangi- rom, i time bi bila izvršena primopredaja najvažnije stvari. Ali Džihangir ne dopusti Hazimu da uljudno izvrši predaju i klizne prije nego zaredaju bolesnikovi ispadi. Rekao im je kad su ga susreli u vrtu blizu bunara:

— Dobio si pojačanje, Hazime! Oprezni su. Sto postajem jači, straža je oko mene čvršća, i obratno.

- Nije pojačanje, Džihangir-kane, zamjena je. Ovo je novi starješina Jusuf Uhvan.

Uhvan se naklonio, pa namjestio osmijeh. Njegovo je lice htjelo odglumiti poniznost, ali je bilo odveć kruto za tu nježnu grimasu, pa mu je izgled bio groteskan.

262

— Ne govori tako, Hazime! Gledaj ga kakav je, vrijedi tri Hazima, pa što ćeš mu još i ti, četvrti. Za sada je bilo do­voljno utrostručiti.

Hazim se bez riječi okrenu Jusufu, ali je bilo jasno što go­vori: takav je, valjda si čuo da je skrenuo pameću. Jusuf je izbrisao svaku crtu umilnosti sa svog lica, bio je opet nadut i samouvjeren. Jednom je klimnuo glavom, kao kad se kaže: “Ne smeta, prepusti ti njega meni”. Budući da ih je Džihan- gir već bio napustio, odšetavši se travnjakom desetak kora- čaja, i njih su dvojica pošla prema kućnim vratima. Najed­nom Džihangir povika:

— E, Hazime, reci tome utrostručenom da me ostavi na miru koliko god bude moguće njegovoj utrostručenoj volji da me nadzire. Neka oko mene kruži koliko mu drago, ali neka mi krugovima ne ograničava prostor za kretanje.

Poslije odlaska Esme i male Nurbanu, Džihangir se pre­tvorio u novog čovjeka. On, koji je i u doba zdravlja i u doba bolesti bio stidljiv, najednom je postao preslobodan, šalio se, rugao, ciljao na politiku, bez sustezanja govorio što o kome misli, što namjerava učiniti, gdje mu se rađaju zanosi, a gdje umiru nade. Toliku smjesu drskosti i pronicavosti, toliku smjelost da se kaže ono što ti pod lubanjom žari, mogli su u svijetu zavezanih jezika i uškopljenih mozgova imati samo umom poremećeni. To je bio jedini poticaj starješini Hazimu da pretpostavljenima javi da je princ opet poludio, na nov način, kao da je od ludosti postao pametniji, sve čuje i vidi, sve zna.

— Ču li ti što on reče? — pita Uhvan kad je bio uvjeren da ih Džihangir više neće dozivati.

— Slušam takve stvari već godinu i pol.— I ti tvrdiš da je to bolest?-Ja ne, nego neki liječnici.— Serem ja na njihovu medicinu. Ovaj je premazan svim

mastima. Oprat ćemo ga mi u sapunu, pa ćemo vidjeti što je ispod namaza.

263

- Jest da mnogo govori, pa i smiješno, ponekad ie i pako- stan, ali nikad duže vremena. Začas će zaplakati, onda pje­va, onda nešto recitira, pa opet u grohotan smijeh, i tjera sprdnju sa mnom, slugama, stražom. Tko će znati, možda i nije bolestan! Čudan čovjek. Da carev sin nije, uvrijeđeni bi ga davno umlatili.

— Neka, neka! Viđao sam ja i do sada takve šaljivdžije. Uozbiljili su se.

Hazim je bio dodvorica. Pod tim je nebosklonom našao svo­ju kuću i svoje nazore na život. Od svega je najviše volio kad se njegovi gospodari međusobno slažu, kad prostorima, u kojima robuje, vlada nepomućen mir, sklad i dobrota. Samo neka se on u miru ulizuje i cvjeta svojim cvjetovima bez boje i mirisa. Nije se previše uzbuđivao zato što je Ibrahim odveo Mustafinu ženu i djecu. Odveo ih je tamo gdje će im biti bolje. Uzbuđivao se zato što se od toga dana Džihangir više ne smiruje.

Ili pripovijeda o sebi kao o čovjeku koji poznaje tajne jezi­ke što, izgovoreni vješto, razaraju i stanac kamen; ili je na­govještavao da u svijetu ima netko tko će sve ponižene izba­viti iz ralja lava; ili je trčao do bunara, nadnosio se nad kru- nište i s nekim unutra glasno razgovarao. Uvijek nešto izne­nadno: ili plače kao što rominja jesenska kiša, ili naglo zari­da i prosuzi krupnim kapljama kao proljetni pljusak, ili sit­no ugriza, bocka, da bi dočas iz njega provalio bijes, pa je razbijao pokućstvo, lomio grane i tresao kamenim vijencem nad bunarom.

Ne znajući zapravo što će, Hazim je izvješće za izvješćem slao u Stambol. Džihangir-kan je nemiran, pisao je starješi­na straže, lud i premudar. Sve se suprotnosti u njeg sjatile. A budući da nema zdrava čovjeka s tako oprečnim oblicima ponašanja, mora da je Džihangir-kan bolestan i kad se čini zdrav. Konačno, neka ga upute kako će odsele postupati.

Nisu ga upućivali, tražili su od njega da im podrobno piše što Džihangir govori u trenucima nadahnute ludosti. Kad im otposla priču da je, tu prije neki dan, Džihangir njemu u

264

povjerenju rekao: — Hazime, budi spreman, još nekoliko dana i čut će se trublje, nekome strašni sud, nekome uskrsnuće — ne odgovoriše mu ništa, nego poslaše Jusufa Uhvana da ga za­mijeni. Nije im odgovarao ulizica i čuvar mira, kad mira više ionako nije bilo.

Još u toku primopredaje dužnosti, prije nego što je upoz­nao Džihangira, Jusuf mu je rekao:

— Ti zaintačio da je lud, pa lud. Čekaj, po čemu se vidi da je netko lud? Je li po tome što sad plače, a sad viče da je pro­rok? Ne! Ludost se poznaje po onome što se u ludovanju ka­že.

Vidi, a Hazim se tome nije dosjetio. Njega je zabrinjavalo Džihangirovo ponašanje, bezrazložni prijelazi iz obijesti u plačljivost; Njega se nije ticalo što mladić na bunaru govori, lud čovjek može govoriti svašta. Niti su ga sablaznila njego­va izrugivanja, zar se ne kaže da ludom ne treba svaku va- gati. A ovaj Jusuf baš na to oko baca, i budući da to ističe još prije nego je princa upoznao, mora da su ga radi takva uviđaja i poslali.

Kažu da nije zgorega svakom psu, koga u kuću dovedeš, znati porijeklo i predživot ako ga ima, pogotovo psu čuvaru dvorišnih vrata. A ako ne možeš prodrijeti dublje u prošlost pasjeg naroda, koji ne piše ni kronike ni matične knjige, upoznaj mu bar roditelje, bar majku samu.

Jusufu Uhvanu znalo se samo za mjesto rođenja i prvog gospodara, prije toga ništa. Pokupio ga je Ibrahim Požeža- nin na Udbini, s još trojicom mladića, kad je išao na otvore­nje svoje zaklade, trgovačkog svratišta. Bez ikakva nasilja. Sam ga je Jusuf došao moliti da ga uzme u svoju pratnju u bilo kojoj ulozi, kao roba, nosača, goniča, jer je odlučio, bu­dući da je vidio ovu prelijepu građevinu na Udbinskom brije­gu i pašinu svijetlu pratnju, njezinu raskoš i uljuđenost, da se više ne vraća u svoj Bilaj, u kojem je imao nesreću roditi se i odrasti, i proživjeti sedamnaest godina rata i jagme sa šestoro braće od jedne majke i stotinu braće tuđih matera.

265

- A ja se uhvam, pašo, svašta raditi. Hoćeš da čuvam, ču­vat ću. Hoćeš da slušam, slušat ću. Hoćeš da služim, služit ću. Vidi ovo čelo, vidi ove ruke, da te služe. A uhvam se svašta raditi.

U hrvatskom jeziku riječ uhvam ne javlja se često umjesto uzdam, i ona se Požežaninu učini čudnom, pa je ovoga Bilaj- ca sam nazvao Uhvan. Ni mislio nije da će tim imenom po­goditi želje Jusufove i da će mu dati ime kakvo ni mudraci ne bi pronašli kad bi ga poželjeli krstiti imenom koje će ime­novati njegov značaj.

Nadimci se obično ne prihvaćaju dragovoljno, koliko god pogađali značaj osobe i koliko god lijepo zvučali. Ljudi ne vole da ih imena svlače dogola, ni da ih oblače u šarene ha­ljine maškara. A Jusuf je Uhvana sam pridodao svome ime­nu, kao da je to čin. Hvalio se što mu je Požežanin dao nadi­mak ljepši od svih za čovjeka koji služi na povjerljivu mjes­tu, nešto kao Jusuf Pouzdani, Jusuf kojem se može povjeri­ti svaki zadatak.

Malo je reći da je Uhvan volio svoj poziv. On se u njemu osjećao snažan, ugledan, bogat, nalazio je u njemu sve one opojne napitke i jestvine što ih žeđa sebeljublje i gladuje že­lja da se uzdigne nad ljude i njima gospodari. Još u djetinj­stvu, u Bilaju, u dječjim igrama, on se znao grubo nametnu­ti za vođu i hvaliti: “Pod mojom je komandom bilo deseto-

>>ro .Tu žeđ i tu glad iskazivao je na poseban način. Kad je bio

slobodan, kad se mogao baviti čime ga je volja, za ljubav svojih mušica, najvolio je odlaziti u “pecanje”, kao što je sam imenovao tu slatku strast. Išetao bi se na obalu gdje se mnoštvo naroda tiskalo oko brodova, dolazilo s plovidbe, odlazilo na plovidbu, gdje se prodavalo, kupovalo i kralo, gdje se u torbama i tovarima vukla čamotinja ili se vraćalo s prepunim naprtnjačama. Izišao bi Uhvan na trg koji križa­ju bar tri ulice, kuda se muva zanatlija, torbar, prekupac, kuda se šeće bogat svijet opčinjen slašću razgledanja i kup­

266

nje lijepih predmeta, kuda gmiže starost u razdrtim papuča­ma i glavom punom rana, i kuda leprša mladost bosih nogu, golih guzova, silne proždrljivosti i vedra neba ispod čela. Išetao bi se tako Jusuf Uhvan u slobodno vrijeme tamo ku­da mnogi čovjek prolazi, stao na vidljivo mjesto, nasred trga ili na kakvu uzvisinu, podigao glavu tako da mu pogled šiša iznad ljudskog mravinjaka, i motrio, motrio, motrio. “Pe­cao”, kao što bi sam govorio.

— Ih, svačega li ima! — govorio bi, ako je govorio, jer je u tim slatkim časovima najvolio šutjeti. Kao, eto, prolazi ta bez­brojna rulja bezimenih i imenitih ljudi, srlja za svojim lopov­lucima, nosi u sebi prevratničke misli i podle namjere, krije ih, a on sve to vidi, sve to zna, i mogao bi ih ščepati: aha, ti si taj, ali neće, čeka. Ih, mogao! Samo kad bi gospodari zahtije­vali da ispruži ruku, da smutljivce privede, presluša, priklije- šti. Dok oni to ne zatraže, on stoji, gleda, čeka, čupka, pamti: vidi ovoga ovdje, vidi onoga ondje. I čini mu se da vlada onim što je čovjeku najsvetije - njegovom sudbinom.

Kad je Požežanin, “dah i srce carevo”, onako neslavno umoren, a njegovo bogatstvo došlo na rasprodaju, među mlinicama, kapama, jataganima i svetim knjigama proda­vao se i Jusuf Uhvan. Neki su mislili da bi njega i još neko­licinu bliskih Požežaninu trebalo poslati za gospodarom. Neka se sigurnije spava. Ali njihove sumnje rasprši sam Ju­suf izjavom da on jest vjerno služio Ibrahimu Požežaninu, “dahu i srcu carevu”, u svemu i svačemu, i da mu ta služba ide u čast, ma što da je uradio, te da mu povećava i ljudsku i tržišnu vrijednost. Kako je god služio Požežanina, služit će svakoga onoga kome poslije diobe i raspodjele Požežanino- vih dobara pripadne.

To je spasonosno pravilo još jednom primijenio kad je bio udavljen njegov drugi gospodar, Ibrahim uškopljenik, “Is­pružena ruka careva”. Tada ga sebi uze vezir Mehmed, po­tajno obaviješten da je Uhvan pravi čovjek za poslove ška­kljive naravi, upravo rijedak, da je toliko pouzdan i toliko

267

slijepo odan svome zavjetu da bude uzoran sluga i, ako mu narediš da uhodi sebe samog u slučajnim mislima i potajnim željama, on će te o tome pouzdano obavještavati, uvjeren da će kod tebe prilikom suda o njegovoj osobi prevagnuti nje­gova osobita uvjerljivost nad činjenicom da i u takvom pos­toje prevratničke misli i nečiste želje, bez kojih nije ni jedan zemaljski stvor. Šaljući ga u Brusu dok je sam prelazio Bos­por i s vojskom hitao u Solun, Mehmed je znao da Džihan- gira stavlja u rakova kliješta.

A Džihangiru je novi starješina dvorske straže bio bezo­pasna budala koja je svoj poziv shvatila ozbiljnije nego što bi trebalo. Što će mu tolika budnost povazdan, što će mu zavirivanje u grmove, česti obilasci straže, ispitivanje poslu­ge, osluškivanje ptičjeg pjeva, glasova izvan tvrđavskog zi­da, šaptanje vjetra! Koga đavola taj ovdje traži? Štakora koji je pobjegao iz carske riznice, progutavši najskuplji biser? Nekog mrtvaca koji se povukodlačio i Brusu izabrao za svoj stan? Mušicu koja je jedne sulude noći uletjela Mehmedu u nosnice i prekinula državotvorni san? Taj njuška, kopa i buši po zemlji, zidovima, drveću, i mora da je budala kome si re­kao: “Dede, molim te, pogledaj ima li iza onoga brda kakvo selo”. On se popeo na brdo i kad selo nije vidio, otišao preko doline na novo brdo, i tako s brda na brdo, do kraja pusti­nje. Jer, takvi u svojoj pametnoj glavi misle da već postoji ono o čemu ih glavari pitaju da li postoji.

Pronaći ono što ti sumnjičavi i uvijek mamurni gospodar naslućuje da bi moglo postojati, i kad slućeno doista posto­ji i kad ga nema, ali si ga ti sam odnekud iskopao i uvjerlji­vo predočio, to je onaj značaj koji je sadržavalo ime Uhvan za Jusufa Bilajca. A Džihangir se s ovim opasnim čovjekom naumio sprdati. Pa da nije bolestan!

Već sutradan izjutra rano Džihangir je po svom običaju izišao na dvorište i, dok se s istoka razgaralo praskozorje, sa­gnuo se nad krunište bunara i pozdravio s dobrim jutrom svoj odraz u svijetlom okviru zacakljene vode. Od riječi poz­

268

drava, koje odjeknuše u šupljini i po nekoliko se puta, bilo izravno ili kao jeka, dodirnuše vode, glatka se površina na­bora i sačini sliku. Nurbanu je stajala ispod narova drveta. Domahivala je svom sinu, zazivajući za njega Božju pomoć u ovom domu. Slike na bijelom platnu vode Džihangir je pratio riječima pjesme, a ostajala je tajna da li slike u vodi prethode riječima ili riječi rađaju slike. Ili, što će najvjerojat­nije biti, i slike i riječi nastaju usporedo iz istog vrela:

Ona se od sunca sklonila pod narovo drvo.Proljeće je, a ja kažem: eno, nar se zažario.

Nju, koja lice čuva od svjetlosti da ne potamni rumen i bljedilo,uvijek zatjećem u sjenkama ispod mjeseca i stabala.

Kad svjetlo punog mjeseca silazi, ono ima odjeću i lice Voljene.A kad jutro zabijeli, meni su ruke pune praznog svjetla.

Na ljudskom ćelu ne piše što se ispod njega nalazi,Samo je na mom urezana putanja lutanja za sjenkom

Neprežaljene.

Moja je voljena pod krivim drvetom hlad našla,Nije znala da krivo stablo krivu sjenu po zemlji baca.

— Ti s nekim razgovaraš, Džihangir-kane — rekao je Uhvan kad se iznenada primaknuo kruništu bunara.

— Razgovaram, pa što!— Ništa, samo ti govori. Ali s kime u bunaru?— S magarcem.— S magarcem? - Uhvan je podigao glavu i zagledao se u

nebo - uobičajena poza kad bi se čudio, kad bi što smišljao ili glumio zamišljenost. — A što bi magarac u bunaru radio?

— Pase mahovinu, pije vodu i hladuje u dubokom hladu. Tri stvari koje sadržava magareće poimanje raja.

269

Uhvan se nadnese nad bunar. Jutarnje sunce udarilo je u pročelje zgrade, svjetlost se lomila i pojačavala sjaj, na snopu odraza našlo se i krunište bunara. Zato je čistoća odraza na vodi ujutro bivala jasnija nego ijednom obdan. Od tog obi­lja svjetla u bunaru, jer je očekivao polumrak, od te jasnoće slike svoga lica, Uhvan se srdito strese, odvrati pogled s vo­de, pa će Džihangiru:

- A, tako!- Sta, zar nisi vidio magarca? Taj u bunar skače, iako tamo

nije mjesto za magarce.- Jesam, vidio sam ga - smijuckao se Uhvan smijehom

kojim se zmija smije kad joj stanu čizmom na rep, a ona se diže i proklinje nogu koja se zaštitila visokim sarama i debe­lim potplatom.

Džihangir je mislio: “Izrugao sam ga, neće mi više smeta­ti.”

I opet je bilo jutro, i opet se sunce izlilo na kameno proče­lje tvrdog Osmanova zdanja, na posivjeli kamen i prozore sa željeznim rešetkama koje je rđa nagrizla kao živina smokvi­no drvo. U to jutarnje svjetlo Džihangir ulazi kao u hram. Ide korak po korak prema zdencu, gdje se javlja nada i gdje tonu svjetlosti.

Jusuf Uhvan nije ga ostavljao samog, kao da je i on počeo uživati u poplavama jutarnjeg svjetla.

Čim je vidio da se Uhvana ne može otresti ni u jedno doba dana, Džihangir je nastavio prilaziti bunaru ujutro kao i do sada, pred njegovim očima. Taj Džihangirov prezir, to uži­vanje da pliva uz pjenušavu struju, Uhvan je primao kao još jednu uvredu.

(Tada se u njemu začela želja da mladog kana nekim po­niženjem prelije. Zelja koja će pomalo zreti i jednoga dana, kad sve legne na svoje mjesto, bit će ostvarena.)

I jutros se Džihangir nagnuo nad krunište. Vidio je svoga brata kako jaše na čelu malobrojne pratnje preko zaravni obrasle sasušenim čičkom. Pred njega izlazi Nurbanu i hoće

270

da mu nešto kaže, ali je on ne vidi, prolazi kraj nje kao po­kraj groblja. Ona ga udara rukama, hvata mu konja za uz­du, ali od njena truda da ga zaustavi i opomene nema ništa. Ona nema snage da sprečava, nema glasa da svjetuje, tijela da bude viđena. I Mustafa jaše dalje. Sedlo je na njegovu ko­nju golo, kuburluci bez kubura, korice pale bez sječiva. A oko pasa ničega. Samo nabori plave svile.

Dani koje živimo nisu vrijeme kad ćemo na stratištima izginuti.

Ovo su dani kad će naše oci vidjeti tko je kakav.

Samo sam kroz tri sela uboga prošao i tri prijatelja u njima nađoh.

Cijeli sam svijet cijelog života obilazio, brata našao nisam.

Mustafa pokušava našu ulicu ispraviti, punu zavoja, krivu.Koji su kuće na okukama imali, i on ih rušit htjede, neprijatelji

mu postadoše.

Nekima majka zlotvora rađa, meni je moja prijatelja rodila.Tako čini moja Voljena: na jedna me vrata izgoni, na druga u

kuću prima.

- Opet govoriš, Džihangir-kane - reče Uhvan, koji mu se našao za leđima.

- A ti njuškaš!- Samo ti govori i ne daj se smetati.- Ne govorim, ne govorim u prazno, razgovaram.- As kime?- S kozom.- Da se onaj magarac nije pretvorio u kozu?- Magarac je ostao magarac, a koza je novi stanovnik u

bunaru. Valjda znaš što je koza. Ti mora da si u mladosti bio kozar.

271

- Pa što radi ta koza dolje?— Mekeće, priča. Nešto joj se ružno dogodilo. Ljetos je oja-

rila dva jarčića. Rasli im roščići, širile se butine, meketanje postajalo sve glasnije i karakterističnije. Došli mesari, odnije­li jarčiće i zderali ih. Sto ćeš, takva je sudbina jaraca. Nešto je drugo zabrinulo kozu. Od kože jednog jarčića napravili su omot za svetu knjigu, a kožom drugoga prekrili su ciganski bubanj. I sad se nad mješinom jednoga Boga zaziva i ruke se sklapaju, a nad drugim promukli Ciganin pjeva razblud­nu pjesmu - JA SAM HAVA, A ZOVU ME CICA, VOZIM BOLJE OD CARSKIH KOLICA. Sve to došlo do ušiju koze majke, zamisli se ona, i iz dubokog umovanja izađe smanje jasnoće nego što je u nj ušla. Nije znala odgovoriti na pita­nje je li sudbina njene djece ista ili je različita. Hodala svije­tom, pitala. Odgovarali joj, netko kaže ista im je sudbina, netko kaže nije. Sto više odgovora, to manje jasnoće. Koza sve smućenija, dođe nad neki bunar u pustinji, skoči i utopi se. Ali nestala nije. Iz svih zdenaca na svijetu javlja se onima koje poželi upitati: je li sudbina moje djece ista? Kod mene se dugo zadržala, deset jutara za redom. Ja sam jedini koji nije odgovorio ni ovako ni onako. Gledaj u čemu su teškoće. Ako prihvatiš da su oba oderana i da je deranjem sudbina završila posao, onda su im sudbine jednake. Ali, ako se sud­bina i poslije smrti nastavlja, bar neko vrijeme, u onome što je od nas ostalo, onda korica na svetoj knjizi i bubanj na koji pjevač povraća nije isto. Sto ti o tome misliš, Uhvane?

- Bogami, ništa. Koza izbrabonjala brabonjak, a brabo- njak je kozje govno. I sve je jasno.

— Sto je jasno?— To, kad si oderan. Isto ti je govno, bila ti koža rastegnu­

ta na bubnju ili na koricama.- Sretna li čovjeka! Njemu je iz pisma sudbina sve jasno

kao što je jasno da je brabonjak kozje govno. I obična bijela koza više je postavila pitanje o životu od ovog srećkovića Ju- sufa.

272

Usporedno s novim jutrom i sunčevom svjetlošću, koja se pjenušavo slijevala niz kameni zid i stubište, plavila travke i grmove, u zdenac su kapale i Džihangirove riječi. Kapljući oko njegova odraza na uznemirenoj vodi, risale su slikovnicu prošlosti koja je zauvijek prošla, i budućnosti koje nema.

Mustafa je govorio: čuvaj se nepravde odveć velike pravde,l učitelja koji nepismene uči pismu, a pismene u tamnicu šalje.

Svakome vjetru jedro otvori, plovit se mora, samo slabi smjer mijenjaju.

Kad vjetar s krme na pramac krene, jedro promijeni, a jarbol ne­ka ti čvrsto stoji.

Ako te poslije oluje u pristaništu zvonjavom na uzbunu dočekaju,

Ne tuguj, zvona zvone kad ih potezu.

Odluče li te dotući, povikat će: bijesni je pas među nama.Ti zalaj: pas sam.I ne budi tužno lunjalo koje djeca za rep potežu.

Isto ako nekada na stambolskim ulicama i u stambolskom pristaništu, stoji Uhvan sada na stubištu, znoj ga oblijeva, sunce peče u zjenicama, stoji uspravljene glave i gleda Dži- hangira, jednog iz onog bezimenog i imenitog mnoštva o kome su mu rekli: otiđi i vidi što smjera. Usporedi li ovo nad­ziranje jednog čovjeka s nadziranjem mnoštva na ulicama, samoljublje mu se poljulja: nikada neće moći zgrabiti više od jednog po jednog. Ali kad se prisjeti da je ovaj jedan vrije­dan kao stotinu drugih, ljubav prema zvanju se vraća, vraća se samouvjerenost, odoljet će svemu što se ispriječi, i suncu i bunaru i Džihangirovim šalama.

— Uplašio sam se onoga što mi u bunaru jutros rekoše — govorio mu Džihangir. Prišao je Uhvanu korakom čovjeka

273

koga progone, zađahtao se: — Kažu mi tla ću u svim prilika­ma imati dva izlaza, samo će u jednoj prilici biti jedan jedi­ni izlaz. Ti bi mi mogao pomoći, Jusufe, i reći, dok je još vrije­me, bi li se i u toj kobnoj prilici mogla pronaći dva izlaza, jer ja, i pored toga što mi vodeno proročište navješta, vjeru­jem da i tu postoji drugi izlaz. Slušaj me! ... Ti si dobio nalog da zapovijedaš dvorskom stražom u Brusi. Ako si ga dobio jer si nesposoban za odgovornije dužnosti, blago meni. Ako si ga dobio kao vrstan čuvar, jao meni... Ako si ti čovjek ko­ji ni gredu pred nosom ne vidi, blago meni. Ako si ti majs­tor svog zanata, zbog čega si i poslan ovamo, jao meni ... Ako je tvoje majstorstvo nedoraslo mojoj vještini opsjenji- vača, ako ti ne budeš znao tumačiti ono što ja radim, blago meni. Ako se ti pokažeš dorastao povjerenju, jao meni ... Kad me nadvladaš, ili ću ti stati u grlu pa ćeš me ispljunuti, ili ćeš me cijelog progutati. Ako me ispljuneš, blago meni. Ako me poždereš - onda, i to je ona jedina prilika, postoji samo jedan izlaz. A koga kroz taj prolaz proguraju, više neće nikuda prolaziti ... E, sad ti meni reci, Jusufe, ako mi se ta nesreća dogodi, da me progutaš, ima li otuda neki drugi iz­laz? Šutiš! Razumijem te, tajni izlaz ti mi nećeš otkriti. Ali ja ga znam.

I otišao je, priču je ostavio nedopričanu. Tek sutradan re­kao je Uhvanu:

- Onaj tajni izlaz vodi iz tebe kroz nos. Ti valjda znaš što znači kad nekome kažu da mu je “trglo na nos” ono što je pojeo!

6.

Džihangira su ipak samo nadzirali, zabranjivali mu nisu ništa, ali se on slobodom kretanja i susreta malo koristio.

Boležljivi se kan i inače malo čime bavio osim čitanjem i govorom u krugu obitelji i onih koji su uz nju bili vezani po­slom. Prostrani svijet sela i gradova bio je more u koje se blije­

274

da ribica, odgojena u jednoj skrači, nije usuđivala izaći. Ali, budući da je cijelo more sadržano i u nekoliko litara Džihangirove skrače, mladić i nije bio predaleko od ulica, trgova i polja, svih putanja i prebivališta ljudskih. Vidljiv iz­raz njegove povezanosti s ljudima nisu bile samo u zdravlju i bolesti pročitane knjige, nego i rijetke šetnje gradom i kra­ći razgovori s trgovcima i obrtnicima koje je poznavao.

Nije tih izlazaka bilo previše, tek jednom u dva tjedna. U njemu bi se u dane samovanja skupljao naboj — izaći i vid­jeti. Obuzimao bi ga nemir, boljela glava, ruke drhtale. Iz­lazak se ukazivao kao izbavljenje iz nepodnošljivih muka drugovanja sa samim sobom. Takvo samomučenje trajalo bi sve dok se ne nađe neki valjan povod za izlazak, recimo da se kupi neka sitnica. Kao da bi otponac na pušci bio poteg­nut, odlijetao bi u grad poput taneta. Ali bi tek u gradu, na ulici, u kavani, spoznao da je bačen na mjesto gdje mu mjes­to nije, gdje mu se od silnih mimoilaženja s nepoznatim lju­dima, koji ga motre skriveno i upadljivo, vrti u glavi, gdje mu se kuće u stiješnjenim ulicama hoće da sruše na ramena, gdje mu se trgovi vrte na tjemenu kao mlinska kolesa.

U tom mnoštvu lica vidio je samo svoje, u toj galami čuo je samo svoj glas. Iz sebe nije mogao izaći, k njemu nije nit­ko prilazio. U grad je izlazio nabijen radoznalošću i željom da se oplodi viđenim, a vraćao se prazan, isisan, neoplođen.

Tako je bilo prije nego što je u dvorcu ostao sam i prije ne­go što je Uhvan došao. Sada ga je drugovanje s bunarom i njegovom vodom prisiljavalo da krene u potragu za novim zdencima i tajnama koje ih ispunjavaju. Negdje u dnu svoga poljuljanog duha nadao se da će mu ogledalo novih voda od­raziti još neviđene slike, a šupljine i jeka nadahnuti ga dotad neizgovorenim riječima. Sad je tek našao valjan razlog za izlaske. Obilazio je gradske trgove i dvorišta, javna i zabitna mjesta, sve prostore i zakutke gdje su se nalazili bunari.

I nalazio je lijepa kamena kruništa, isklesana od jednog kamena, s reljefima životinja, bilja i ljudi. Nalazio je i one

275

neuglednije, kojima je podzid građen pločastim kamenom i ciglom, a samo je vrh kruništa od četiri velika kamena pra­ga, ispucana, izbrazdana lancima koje vuku s punim vedri- cama, sve istrošeno, staro, vajkadašnje kao siromaštvo. Za­ludu, jasnih vidika nema ni kroz otvore građene rukom vje­štih klesara, ni kroz one koje su zidali nevješti i ubogi. Kad vode i šupljine šute, onda su to mrtvačke tišine. Kad vode i šupljine progovore, onda je to gromoglasan razgovor.

Milovao je prstima kamen, na jagodicama osjećao vlagu, u hladnoći kamena nalazio protutežu svojim groznicama i nemirima, divio se okamenjenim likovima hladnog pogleda i podrugljiva držanja, ali što sve to vrijedi kad nije nalazio ono što želi čuti i vidjeti!

Gdje su, kamo su otišla draga lica, u koje predjele, na koju dubinu, ako su u zemlju sišla, na koju visinu, ako su se nebu vinula, zašto se ne pomaljaju iz zemljinih šupljina, zašto se ne odražavaju u ogledalima voda ako nad njima lebde? Nig­dje ih nema, a netko stalno u njegovo uho šapće: “Izađi, tra­ži, naći ćeš.”

Ponadao se napokon sreći kad je zašao u dvorište Evlije zvanog Kunjalo, lošeg pisara i nešto boljeg ličioca, i prona­šao prekrasan kamen što je obrastao u divolozu, u kutu, na skrovitu mjestu, s ovalnim otvorom, vlažan, kao zjenica. Na njemu je pisalo: Ovu vodu piju oni kojima je duša žedna. U pi- sarovoj nazočnosti nadnio se nad otvor, pogledao u to bistro zemljino oko. Nije vidio bogzna što. Samo iskrice, kao kad se užarena glavnja kreše.

Ostavi čovjekaKome je skromnost mjerilo kreposti, a neskromnost oblik življe­

nja.

Iskrice su se ugasile u tami i vodi. Slike se ne javljaju, a mrak postaje sve crnji. Gdje ste, kamo ste otišla, draga lica? Zašto ga ostavljate samog?

276

Otišao je i bez pozdrava i bez zahvale na gostoprimstvu. Iza njega je ostao začuđeni Evlija Kunjalo.

Tražeći vode što su ulokvljene i vode što teku, one što sa- muju u zemljinim dubinama i one što izlaze na sunčevo svje­tlo, put ga dovede i u podziđe Bruse, gdje su u blizini trgo­vačkog svratišta bila, jedan pokraj drugoga, podignuta četi­ri bunara, pa se i predziđe i trg i svratište nazivalo “Kod če­tiri bunara”.

Bunare je punila lijepa česma, građena u obliku ružina pu­poljka. Uokrug cvjetolike jezgre poredana su kamena toči­la. Tekući osrednjim mlazom, voda je iz njih nalijevala ka­mena korita. Mnoštvo svijeta od rana jutra do kasne večeri nalijevalo je ćupove, mjehove, bardake, vučije i bačve, ali je i pokraj tolikih vodonoša mnogo vode otjecalo uludo, niz slavine u korita. Da se dragocjena tekućina ne bi gubila, ko­rita su olucima spojena s bunarima.

Odsvuda su dolazile karavane, ili su se tu rastovarivale zbog prenoćišta ili su svraćale na kraći odmor. Deve, konji, magarci, volovi i druga živina gurnuli bi nozdrve u vodu i pili kao da su im utrobe dio bezvodna tla zaprašenih puto­va kojima su prošli tražeći ovako pojilo. Vedricama na lancu i kolutu kiridžije su izvlačile vodu, lijevale je u dugačke valo­ve, a živina je pomamno srkala, otimajući se međusobno, kao da pića neće doteći za spore i nejake. Škripa lanaca, pljuskanje vedrica, fijuk bičeva, psovke, rzanje i revanje raz- lijegalo se od sunca do sunca.

Tik do četiri bunara uzdizala se uz lastavicu svratišta šes­terokutna kula, nalik na minaret, samo je na vrhu umjesto kupole i šiljka s polumjesecom imala puškarnice i dva šira otvora za topove. Građena tu usporedo s česmom i bunari­ma, trebalo je da brani pristup vodi neprijateljima i nezvani­ma, ako ih bude. Sada, kad je svaki neprijatelj Brusi na sto­tinu dana hoda, stoji pusta. Do njena vrha vode zavojite ka­mene stube. Nebranjene, nude se da ih radoznalac ugazi i koračanjem razbije muk u kamenom zdanju.

277

Džihangirovo muvanje oko bunara smetalo je i njemu i goničima karavana. Doputovali iz dalekih gradova, umorni, ljuti na ljude koji žive blizu svojih ognjišta, a ne znajući tko se krije u liku dokona momka, karavandžije bi ga opsovale, gurnule ga i vikale što je baš ovdje, gdje svaku stopu zem­lje pritišće papak i kopito, došao hvatati “prazna zjala”. Sto ne odlazi svojoj kući, kad mu je Bog dao da ne mora biti u ovim balegama!

Zato se odlučio uspeti na vrh Bab-Mirzine kule, kako su je po graditelju zvali, zajahati jednog od dva topa, nadviti se nad prostran pločnik sa četiri velika bunarska kruništa, s va­lovima, slavinama, ljudima i životinjama, i neometan pro­matrati ljudski i stočni mravinjak. Pratiti otkuda dolaze ka­ravane, slušati kako ih razglasivač najavljuje kroz dlanove svedene oko usta, s najvišeg prozora svratišta, i očekivati ne­će li se na putu pojaviti oni čije sjenke tjeraju njegovo srce da jače lupa, njegove ruke da dršću, a tijelo oblijevaju sad vrućom, sad hladnom plimom što ga goni da se kreće, da govori i gestikulira, ako se misli spasiti od poplava koje iz­laze iz njega samog i plave njega sama.

U početku je koračao brzo. Stube, građene u obliku zavoj­nice, kao da su se nizale pod njegovim nogama. Pri vrhu osjeti lagan zamor i uspori. Kad je iskočio na ravno borilište, okruženo topovima i puškarnicama, začudo vrlo prostrano, okrenuo se oko sebe, a zatim pogledao u oblake. Bio je samo nešto više zadihan, nikakva umora ni u koljenima ni u bed­rima.

Čim prestade dahtati, približi se otvoru za topovsku cijev i pogleda na pločnik i vrevu mnoštva. Osjeti ispod čela i slje­poočnica omaglicu, kao da ga jetko po očima udario hlad­nim spužvastim predmetom. Kako se pogled spuštao prema pločniku, tako je i on, čitav izbačen kao topovsko tane, pa­dao na bunare, na ljude, konje i deve. Vidio je kako se u pa­du približava on njima a oni njemu. Zaklopio je oči, ali je padanje gledao i iza spuštenih trepavica. Razbit će se kao

278

staklen vrč! Vrisnuo je. Našao je otvor za stubište i počeo se žurno spuštati.

Gonjen strahom trčao je, nije silazio. Takvim silaženjem zategnuo je skočne i lisne mišiće. Kad je izišao iz mraka Bab-Mirzine kule i stao na pločniku, stisnutih očiju jer ga je sunce zabljesnulo, noge mu se podsjekoše ispod koljena, svijest se pomuti, a tijelo ispruži po zemlji.

Tko ga je prvi ugledao kako pada, tko mu je priskočio, po­digao ga, zalio mu usta čašom zaslađene vode - bolesnik ni­je znao. Tek kad se vratio svijesti, vidio je da sjedi na kožna­tom stolcu, onom neuglednom sjedalu što ga vremešniji lju­di, skloni prehladi i proljevu, nose u antrešelju magaraca, da prilikom zastoja i odmora ne bi sjedali na kamen i zemlju. Oko njega je bilo bar dvadesetero ljudi, a pokraj njega, u ulozi zaštitnika i dvoritelja, neka snažna ljudeskara, odjeve­na u kožnatu odjeću, isparanu i zamašćenu, nekako tijesnu i prekratku. Činilo se da mu tijelo toliko naglo buja da mu odjeća brzo postaje malena. Ili je toliko siromašan pa još ni­je uspio, za punih deset godina, zamijeniti odijelo obučeno u devetnaestoj. Jedino što je na njemu svijetlilo čisto i novo, bi­la je sablja, dva noža i velika kopča za pašnjačom. Je li mu on prvi ukazao pomoć ili se k njemu progurao posljednji, kad su mu rekli tko je na zemlju pao i tko je sa zemlje podignut?

Neki je mještanin zbilja govorio ljudima koji su doputova­li izdaleka:

— Taj što je pao, maloumni je sin Sulejmanov.Bilo kako mu drago, znao je Džihangirovo ime, tko mu je

otac a tko rod.Kanu su noge i dalje bile oduzete, pa se gorostas ponudi da

će ga odnijeti kući. Ispružio je ruke, gole i dlakave, i rekao:— Mogu ja.— Nosi me - odgovori mu bolesnik.Tako je počelo. Bog nam je svjedok. Nikako drukčije nego

da je čovjek, gorostas i nepoznati, rekao da on sve može, a Džihangir mu povjerovao i prepustio mu se da ga nosi.

279

Ne jednom proroci su tvrdili da će naći onaj koji traži, i pri tom su mislili da će vjernik spoznati i vidjeti svoga boga. I dogodi se da ga vidi i spozna, inače proroci ne bi tako često ponavljali prethodno neobistinjena proročanstva. Kako on­da da ne nađeš stvar ako uporno tragaš i vjeruješ da ćeš je naći, koja se nerijetko viđa da hoda i živi na putovima ovoga svijeta?

7.

Trećeg dana putovanja u sužanjstvo Džihangir je sjedio na pramčanoj klupi, rashlađujući se prvim naletima večernjeg osvježenja. Kad je lađa, što je plovila bliže anadolskoj obali bosporskog tjesnaca, zaobišla izbočenu liticu rta Umura i uplovila u pitomu dragu Anadolu Kavaka, ugledao je lijep i čudovištan Alipoturkov ljetnikovac. Učini mu se da vidi srašćen bijeli i crveni koralj što je, otkinut sa dna i tjeran uz- gonom, isplovio na površinu i pristao u uvali punoj zavjetri­ne, uz strminu obraslu obiljem zimzelena. Isto kao dvobojni koralj, i građevina je bila puna stožastih, nazubljenih kula i minareta, sazidanih u dvobojnom kamenu, bijelom i višnje- ve boje.

Upita mornara hoće li tamo pristajati i dobi odgovor da se tu pristaje i ostaje. Uskliknu: to li je ta kuća u kojoj će biti zatočen! Kako da se ne raduje! Pa nije isto je li ponosan pat­nik iz priča, a svako žrtvovanje u priču ulazi, zaključan u brv­naru ili u dvorac pred kojim će i najhladnokrvniji čitalac ostati zadivljen i ustravljen kad ga, kao ilustraciju preko cije­le stranice bude gledao u knjizi pripovijesti. Ilustrator će u dnu slike, iza rešetaka, u podrumu, nacrtati nepravedno za­točenog kana, pa će se cijela velebna građevina pričinjati kao mučenička kruna na glavi pravednikovoj.

Prije nego što će uploviti u luku, kormilar je zvao kroz lije­vak da mu se ukloni lanac razapet od vrha lukobrana do suprotne obale. Dvojica su istrčala iz dvorca, odvezala lanac

280

i, držeći ga privezana za uže, puštala da potone na dno i otvori prolaz lađi. Kad su se našli u luci, lađa nije bokom pristala uz lukobran, nego je usporedno s lukobranom plo­vila do središta ograđene vode, potom se naglo okrenula i, nalik na vodomara, pticu što leti nisko iznad riječnih voda, uplovila pod visoki kameni nadvoj, kao vodomar u svoje sklonište, pod šuplji vrbov panj.

Dva stražara, koja su kopnenim dijelom puta ni za korak nisu odvajala od njega, a za vrijeme plovidbe pustili ga da slobodno šeće po lađi, sad mu se ponovo približiše i stadoše uz bokove. Budući da je u ovom polumračnom tunelu lađa stajala na sredini vode, ne dotičući se ni krmom ni pramcem obale, koje ni bilo nije, jer obala za iskrcavanje nisu lučni svodovi po kojima samo pauk naopačke može hodati, Dži- hangir se okrenu svojim čuvarima i upita ih:

— A što sada?— Vidjet ćeš — reče mu jedan. Drugi mu odgovori:— Kad odsad ne budeš znao što slijedi, jer ti je čudno što se

zbiva, ne pitaj — a što sad? — jer tvom čuđenju nitko nije du­žan davati odgovora. Nego, kad se već čudiš, čudi se bez na­de u odgovor, riječima kojima se čude svi beznadni ljudi: “Bo­že, što je ovo? Bože, čemu ovo? Bože, što me još očekuje?”

Dok je primao poduku o osnovama ponašanja od svog, očigledno, uviđavnog tjelohranitelja, čuo je kako u svodu nešto škripi, kao kad se izvlači kračun iz koluta, kao kad se otvaraju rasklimana vrata na kojima cvile stožeri, čavli i sve daske od kojih su sastavljena. Pod glatko oblikovanim če­merom od tvrdog kamena škripa se pojačavala i umnožavala jekom, ne onako zvonkom kakva jeka znade biti, nego mo­krom i kamenom kao kad se šljunak urušava u vodu. Cegr- tanje, kojem je u početku izvor bio na svodu, a možda i iz­nad svoda, sada je ispunilo sav školjkasti prostor, i Džihan- gir, zaglušen bukom i smućen odjecima, nije pronalazio ot­kuda buka dolazi, sve dok ne pogleda ravno nada se. U stra­hu da će ga odozgor pritisnuti škrinjetina što se, činilo mu

281

se, obara ravno na njegovu glavu, brzo kao svi predmeti u slobodnom padu, ustuknu dva koraka natrag. I treći bi, a taj bi ga odveo u more, da ga ne pridržaše dva čuvara.

- Ne boj se — rekao mu je susretljivi savjetodavac — ovo je dizalica na vitlo. Polako se spušta, još polaganije uspinje. Ona te neće ubiti, ona će te odnijeti, a zbog toga ne treba kvasiti gaće.

Od stražara i članova posade nitko ne uđe u kovčeg. Samo mladog kana uguraše unutra, zasunuše za njim vrata i povi- kaše nekomu gore da ga diže. Uz silnu škripu lanaca i sva­kojakih brtvila, čavala i dasaka, sprava za spuštanje i diza­nje ponovo proradi, ovoga puta steonije, jer se puna uspinjala prema kamenom svodu bez zvijezda i bez mjeseca.

Po redu, zatvarala su se i otvarala vrata, dizali i padali za- pornji, zasunjivali kračuni i otključavale brave, zveckali lan­ci i škrgutala vitla. A kad se obredna meljava ulaženja u ku­lu smiri, netko izvana priđe vratima dizala, odbrtvi bravu i širom otvori vrata.

Džihangir pred sobom ugleda Jusufa Uhvana.- Tko si ti? — upita ga Uhvan.- Zar mi nismo stari znanci, Jusufe? — odgovori mu boles­

ni kan.- Nikad te vidio nisam.- Ne vjerujem. Poznat mi je temeljan pogled tvojih očiju.

Možda se radi o slabom pamćenju. Onda reci da me se ne sjećaš, a ne da me nisi vidio. Ljudi, kakav je naš Uhvan bio tamo dolje u Brusi, sa sadržajem mozga postupa kao trgo­vac s računom na tablici: bilježi kad mu je račun potreban, briše kad mu više ne treba. I događa se da takvi ljudi iz svog života brišu cijela razdoblja, vrijeme i preko deset godina dugo, kadikad i vrlo burno, sladostrasno življeno. A dogodi im se da pamte i ono što nikad nisu iskusili ni naučili. Njima nikad ne znaš čega će se sjetiti i što su zaboravili, to oni sami svojevoljno određuju u sprezi s tajnim silama što upravljaju njihovim životima.

282

— Dobro, neka ti bude za početak. Inače, drugima ne do­puštamo da govore ono što oni hoće kazati nego ono što mi želimo čuti. A ono što oni hoće, samo ukratko i pod prijet­njom da za smjelost, makar u malo riječi bila kazana, budu nadugo kažnjavani ... Onda, tko si ti, neslomljivi čovječe?

Džihangir je izgovarao svoje ime cijedeći slovo po slovo, neka ga Uhvan dobro čuje kad ga dosad čuo nije. Ovo je iz­rugivanje Uhvan podnosio bez znakova negodovanja. Za­tražio je od kana očinstvo i naziv kućne loze, ako je koljeno- vić, zatim godinu rođenja, mjesto stalnog boravka, u koje je strane zemlje putovao, što posjeduje od nekretnina, koje strane jezike govori, s kojim se znamenitim strancima upoz­nao i da li se s nekim od njih dopisuje, i na kraju, tko mu je u rodu pogubljen kao izdajica, a tko poginuo kao mučenik u borbi protiv vanjskog i unutarnjeg neprijatelja.

Prve odgovore, one neposredno iza imena, Džihangir je iz­ricao također u zafrkantskom slovkanju, ali kako su se pita­nja množila, tako su mu izgovori postajali zbijeniji, da bi na kraju bili bliži praskanju nego koliko-toliko razumljivom govoru. Nakon ispita provirio je iz dizalice, prkosno se unio Uhvanu u lice, pokazao mu “šipak” i upitao:

“Sto ćeš još?” Nedvojbeno je ciljao da će mu dati ono što se u riječima daje ljudima koje psujemo.

— Ništa više — kaza Uhvan i preču sramotan prizvuk Dži- hangirova pitanja. Ali odmah zatim nastavi s neskrivenom nasladom, što je svoju metodu i svoje lice nalazila u mirnoći i nepovredivosti: — Morat ćemo još jednom provjeriti podat­ke. To je, neka nam oprosti svijetli kan, mjera opreza. Kako ćemo biti sigurni da nam lađari ne dovedoše nekoga dese­tog umjesto Džihangir-kana, ne budemo li provjeravali na sitnicama? I kako ćemo znati da tvoja preuzvišenost, ako si ti taj za koga se kažeš, daje točne odgovore, ne zatražimo li da nam ih nekoliko puta ponoviš? Mi vidimo da tvom gos­podstvu ovo ispitivanje ide na živce, ali ti prijekor ne upućuj nama nego Alipoturku, gospodaru ovoga sretnog odžaka,

283

koji je nadahnuto utvrdio pravila ponašanja za stanare ove uzvišene kuće. Hajdemo iznova i po redu: kako se zoveš? Ovoga puta možeš i slovkajući odgovarati, jer pisaru treba dvostruko više vremena nego prvi put: mora zapisati što sa­da kažeš i provjeriti jesi li sličan ili drugačiji odgovor dao pr­vi put. Počnimo, blago meni!

Tek sad je Džihangir ugledao ćelavu pisarovu glavu, nad- nesenu nad papir, i kalem kako bilježi što Uhvan pita, a on odgovara. Pokraj pisara, odjeveni u crne haljine, uz čekrk za podizanje dizala, stajala su dva snažna čovjeka. Određeni za vuču, nalikovali su na svako drugo živo biće kome je dosu­đeno da tegli. Prethodno iscrpljeni velikim izljevom snage, sada, kad ne rade, stoje opušteno i tupo. Čak im je i pogled teško držati uspravljen, pa su ga spustili da leži na podu, na stolu i obrijanoj pisarovoj glavi.

Kad svrši i opetovano uzimanje podataka, Uhvan se prib­liži pisaru i sagnu se do njegove obrijane ćele. Nešto su poti­ho, razgledajući zapisnik, šaptali. Sto su šaptali, čulo se kad je Uhvan ponovo zakrčio vrata dizala i rekao Džihangiru:

- Bit će potrebno još jednom ponoviti. Na najvažnije pi­tanje dao si dva različita odgovora, pa ćemo vidjeti kako ćeš odgovoriti treći put, a možda ćeš i četvrti i peti put odgo­varati. Kad su odgovori različiti, običavamo ponavljanjem odgovora doći do istine. Ponekad kažemo da je istina tamo gdje je isti odgovor više puta ponovljen, ako mislimo da gost istinu želi razotkriti, ali mu se istina skriva. A katkad utvrdimo da je istina samo u jednom kazanom odgovoru, u omašci, ako nam lice i sveukupno ponašanje ispitanikovo pokazuju da će taj istinu sakriti uvijek kad je istina za njeg neugodna ili kad misli da bi neugodna mogla biti.

U bijesu, modar od srdžbe, ali dovoljno ukroćen da odgovara, svaki put s manjom količinom otpora, i deset puta na ista pita­nja, Džihangir primijeti da se Uhvanovo ponašanje prirepaša nije promijenilo, ali da mu je jezik doživio neslućenu preobrazbu. Od mucava govora, kojim se u Brusi služio, ostalo je vrlo malo,

284

samo kad upućuje pitanja. Sada mu je jezik uglađen, otmjen, s intelektualnom patinom i britkošću, što posebno dolazi do izražaja u objašnjenjima koja i bez traženja rado daje:

— Odlučio sam da četvrti put ne ponavljamo, već sada je sve jasno. Da pronađemo ono što se krije iza različitih odgovora na pitanje tko ti je u obitelji bio pogubljen ili prognan kao izda­jica dvoličnjak i prevrtljivac, a tko ti je poginuo na Božjem putu kao Božji ratnik, bit će nam potrebno i mnogo dana i mnogo razgovora, cijeli život što ćemo ga provesti u Ali- poturkovu odžaku. Nemam potrebe pred tobom kriti naše teškoće, jer nam put do istine samo ti možeš otvoriti. Ti si u neku ruku naš drugar na istom poslu, na putu istraživanja istinitog. Evo kakvu si grešku počinio i kakvu si nam za­gonetku postavio u svojim odgovorima. Jednom govoriš da ti je brat Mustafa ubijen kao izdajica, drugi put kažeš da su ga htjeli ubiti kao izdajicu, a treći put ga i ne spominješ, ni da si ga imao, ni da ga imaš, ni je li koračao po Božjem putu, ni je li išao po tragu sotone. Tebi oko toga stvari nisu jasne, ili su ti stvari jasne a odgovori nedopečeni. Ne smeta, razjasnit ćemo mi to, polako. A sada tvoja svjetlost može izaći iz dizalice.

Čim izađe, uz bokove mu stadoše dva nova stražara. Obu­čeni u priproste crne haljine, bez oznaka časti ili službe, cr­nim kaišima potpasani, sa sabljama crnih korica, nalikovali su na crne poljske šturke što, uspavljujući sreću, zriču u kratkim ljetnim noćima.

Uhvan krenu prvi, njih trojica za njim, uz drvene stepeni­ce kojima se škripa nije razlikovala od škripe dizala, čekrka i kolotura.

8.

Kad je Alipoturk izmolio od Sulejmana dopuštenje da ob­novi i preuredi citadelu nevjerničkog grada Heirona, koji su pravovjerni nazivali Anadolu Kavak, da u njega smjesti svo­ju rezidenciju dok boravi u prijestolnici i da odatle izravno

285

gospodari tjesnacima kad god bude potrebno, on projektan­tima nije dopustio da projektiraju gradnju tvrđave iz teme­lja, jer su stari temelji bili uščuvani, a smještaj je citadele i za obranu i za ugodno ljetovanje bio bez zamjerke. Na uz- višici, uz samo more, bila je zub u ratu, rascvale usne putene žene u mirnim jutrima i sumracima. Graditeljima naloži da se stara osnova strogo poštuje, ali da se na njoj podignu gra­đevine drukčije nego što su bile. Neka zidove zidaju od cr­venog i bijelog kamena, miješano, ali neka ih Bog sačuva pretjeranih šara! Boje moraju pjevati svoju pjesmu, najbolje onu što se čuje kad kuckamo srebrnom vilicom po grančica­ma koralja.

Arhitekti se prihvatiše pera, ravnala i šestara, a kameno­loma i kamenoresci dlijeta, čekića, zubače, sjekirice i polu­ge, kolotura i podmetača. Prionuše sagraditi koraljnu cita- delu, na staroj osnovi, u novom, islamskom slogu građeni šaraj, koji će biti dostojan svih imena što će mu ih narod u različnim zgodama nadijevati, kome će se putopisci, suvre­meni i oni koje će ovuda put nanositi kad kosti graditelja budu glina, diviti isto toliko koliko i gusarskim pothvatima njegova domaćina. Svi će oni sa strahopoštovanjem, pa bio strah i poštovanje od velike mržnje ili od pretjerane ljubavi, izgovarati riječi “Alipoturkov odžak”, “Gusarov konak”, ili, jednostavno, “Šaraj”, ali zna se koji, jedan je takav jedini.

Tako, kao prva zapreka na putu u citadelu, iz starih teme­lja niknu novi barbakan, kružno obziđe puno otvora za puš­ke, strijele i topove. Stari rov, zarastao u trn i drač, pročisti- še i produbiše, da voda bude čistija i dublja, a trnjak što guš­ći. Uzduž vodenog jarka pobodoše dvoredne palisade, a uz njih nasuše zemljani vojnički put, prvu živu branu protiv neprijatelja. Ulaz osiguraše pokretnim mostom koji se uspi­njao do sredine glavne kule, nadvisujući i kanal i vojnički put. Glavnu kulu osiguravale su dvije pobočne, mašikule, sa čijih se izbočenih kruništa vrelim uljem i vodom mogu lako braniti tvrđavska vrata i tunel u bedemu kroz koji bi se pro­

286

vlačila vojska, bježeći s vojnog puta ako neprijatelj svlada rov i palisadu. Zatim podigoše zidove sa zupčastim vanj­skim rubom i bedemskim putom. Zidovima opasaše dvoriš­te s bunarom, bogomoljom, stambenim zgradama, stajama i ostalim što dvorovi s velikim brojem posluge i čuvara ima­ju.

Svaki dio zamka imao je staru osnovu, samo je tamnica ni­je imala pa je za nju trebalo naći nove temelje. Nije starom Heironu nedostajala tamnica, i onda su ljude zatvarali, mu­čili i ubijali, nego je zatvaranje stanovnicima toga mjesta bi­la usputna stvar, pa su utamničavali u podrume, u štale i svinjce. A hvatanje, prodaja i otkup ljudi bili su glavni izvor Alipoturkovih prihoda.

Ideju za konstrukciju tamnice dao je sam Alipoturk.— Samo neka ne bude bunar, ali neka bude sigurno i jefti­

no kao bunar.Čudna zamisao i kad se o građevini radi! Čudna samo za

slabe poznavaoce ovdašnjih teškoća oko utamničavanja. Pretjerana skupoća straže i posluge, jednako za malen kao i za velik broj zatvorenika, jela je za dvije godine sve što se za otkup glave nekog nesretnika moglo dobiti od njegove obi­telji i države. Kad takvoga oslobodiš, bit ćeš na političkom i na materijalnom gubitku, političkom zato što ostavi na ži­votu opasna neprijatelja, materijalnom zato što si za njego­vo izdržavanje više izgubio nego što si za otkup glave dobio. A potkupljivost stražara i posluge razbijala je i najtvrđa vra­ta i najdeblje zidove. Mnogi stražar spreman je i za četvrti­nu svote, koju će na račun otkupa obitelj dati njegovu go­spodaru, sam oteti i dovesti zatvorenikovu glavu, ako mu se zajamči ta četvrtina i nekakvo uhljebljenje, bar mrvicu bolje od stražarskog kruha sa sedam kora.

I zato se još uvijek zadržavao stari stepski način utamniča­vanja, kad se u mekanoj zemlji kopala jama, u nju bacao za­tvorenik, a izlaz zatvarao velikim kamenom, gredama, šib- ljem, kožom i zemljom. Bio je unaprijeđen samo utoliko što

287

to više nisu bile na brzinu kopane jame u šatorskom logoru, nego duboko kopani, ozidani bunari, u dvorcu, ponekad is­pod samih spavaćih odaja gospodara ili tamničara.

Ipak, bunari su kao tamnice imali samo jednu prednost, takav je zatvor mogao biti u kući i na brizi obitelji, sve osta­lo bilo je protiv bunarskog utamničavanja. Bunarska jama, koliko god bila tvrdo ozidana i zakrečena, uvijek je puna mraka i memle što načinje zatvorenikovo zdravlje. Ako se pregovori oko otkupa produže koju godinu, može se dogo­diti da u bunaru nađeš lešinu kad ti novac donesu na kapi­ju. Ali ne napada samo vlaga zdravlje tog zlatnog tovara, jer bogati zatvorenici znadu donijeti cijela imanja, nego i smrad od izmetina, pauci, škorpioni i sve ostalo što čovjeka priječi da ikad postane zdrav stanovnik krtičnjaka.

Čini se da su graditelji samo hinili da dugo razmišljaju i teško nalaze rješenje za uputu “ne bunar, ali isto kao bu­nar”, da bi povisili cijenu svojih usluga i da bi, zadobivši jed­nom povjerenje, otvorili put novim narudžbama. Jer, valjda nije bilo teško doći na zamisao da se “ne bunar, ali isto kao bunar” može sagraditi tako da se bunar sazida naopačke.

Gledan izvana, zatvor se nije mnogo razlikovao od četvr­taste kuie.

Osim ulaza s morske strane, kuda je Džihangir ušao, po­stojala su još dva otvora. Jedan je bio na krovu, doista po­pločenom kruništu s visokim ogradnim zidom, da onaj koji se ovuda kreće ne bi mogao vidjeti ništa osim neba nad so­bom i da, poželi li bježati, ne bi mogao prekoračiti, makar da se otuda mogao samo strmoglaviti u more ili u suhu pro­valiju. Krov je pretvoren u dvorište za šetnju zatvorenicima s posebnim povlasticama ili za onemoćale od mraka, vlage i udaraca kojima su potrebne zračne kupke.

Drugi je otvor bio na zidu prema dvorištu konaka. Dva pedlja u visinu i dva u širinu, s vanjske i unutarnje strane, zatvarala su ga željezna vratašca. Mogla su se otvoriti samo s dvorišne strane, iz kućerka prislonjena uz tamnički zid, tije-

288

sna, dobro zaključana i još bolje čuvana, prepuna ručica, poluga i puceta. Kroz ovaj otvor dopremana je hrana iz ku­hinje u kojoj se kuhalo za ljudstvo cijelog odžaka. Kroz ovaj otvor razgovarali su glavni tamničar, istražitelji, stražari ili tegljači, pisari i čistači, prema potrebi i prema rangu, s ljudi­ma koji su im izvana zapovijedali. Kroz taj se otvor, povla­čenjem poluge ili zavrtanjem puceta, stavljao u pokret slo­žen sustav kolotura, otkračunavali se kračuni i odbrtvljivala brtvila, da bi se vratarima i dizačima omogućilo da otvore vrata i spuste dizala, da podignu ili spuste teret, iz lađe, u lađu, a nerijetko i u vodu, razumije se, praćeni budnim okom i ušima onoga koji im iz komandne izbe zapovijeda.

Jer, sad treba najvažnije kazati, da bi onemogućio svaki dodir stražara i istražitelja s vanjskim svijetom i presjekao moguću podmitljivost njihovih duša i džepova, Alipoturk je sve osoblje tamnice zatvarao među iste zidine sa sužnjevima. Omogućivši im općenje samo među sobom, život im je uči­nio sudbonosno vezanim uz svoju volju i svoje hirove. Uz svoju volju ili uz volju i hir onoga kome bude morao ili bude voljan posuditi na stanovito vrijeme svoj domišljati izum.

A Alipoturk je, bilo je to cijeloj zemlji poznato, znao smi­šljati ratne sprave kao nijedan živući ratnik, graditelj i oru­žar. Njegova nadahnuta zamisao “ne bunar, ali tako tvrdo kao bunar”, bila je tehnički savršeno odjelotvorena.

Tamnica je služila već petu godinu dovoljno vremena da stekne zao glas među tlačiteljima raznih boja i sužnjevima svakojakih uvjerenja i naopakih sudbina. Tada je unajmi Su- lejman za smještaj kolovođa solunske bune koju je podigao Lažni Mustafa. Htio je na miru ispitati dokle seže buntov- ničko korijenje.

Kakva korist ako naprečac posiječe zlo drvo izraslo nad zemljom, a ostavi mu netaknuto korijenje kojem grane sežu ispod temelja njegova dvora i spleću se oko njegova prijes­tolja. Iz pratajenog korijenja iznići će buna čim padne prva obilna kiša i grane dan pogodan za rast. Zato je u tamnicu

289

svega desetak dana iza Lažnog Mustafe, te njegovih vojsko­vođa, drumskog razbojnika Halila Durakovića i pretvarala Semiza Muhura, doveden i Sulejmanov sin, bolesni zalju­bljenik zrcala bunarskih voda, neizlječiv tragač za sjenkom svoje Voljene i društvom svog Velikog Brata.

Ušao je gotovo siguran da će otuda izaći, živ ili mrtav, s tr­novim vijencem mučenika koji je, kad se zna za kakvu je pravednu stvar zasužnjen, ljepši od lovorova vijenca na glavi pobjednika. I on je, poput mnogih koje zaluđuje povijesno štivo, vjerovao da se u porazu može izboriti pobjeda, da pri­ča o porazu kao naličju pobjede i o pobjedi kao naličju po­raza nije samo utjeha poraženima i opomena pobjednicima, nego konačna istina svedena na jednadžbu po kojoj je poraz jednak istinskoj pobjedi. Ušao je u naopako sazidan bunar, bez vode tekućice i vode stajaćice, bez predmeta u kojima se zrcale odrazi čovjekova duha.

Već prve noći jedan će događaj prepoloviti njegovu uzno­sitost, jednu polovicu posve istopiti a drugu, preostalu, smekšati i nagristi. Te će noći spoznati kakve se vode lokve i kakve vode teku u ovoj čudesnoj smišljotini Alipoturka i njegovih graditelja.

... U nepoznato doba noći otvorila su se vrata. U ćeliju je ulazio čovjek. Nad glavom je držao uljnu svjetiljku. Svjet­lost se širila po stropu, a čovjek se skrivao u sjeni što je ispod sebe baca lučerna.

Ispružen nauznak, Džihangir je ležao na prični u kutu će­lije. Noge su mu vezane lancem, ruke također, a lanci su na­kratko pritegnuti, pa se okretati nije bilo lako. Najlakše je le­žati raširenih ruku, raskrečenih nogu, nauznačen, kao da je propet. I njegov je položaj olakšavao gostu da se prikriva sje­nom, jer je kanu strop bio u središtu vidokruga, a posjetilac postrance. S time je lučonoša računao i, kad je pristupao ka- novu ležaju, nije dolazio s nogu, nasuprot kanovim očima, nego s uzglavlja, pa je zatvorenik morao svrnuti oči unazad da bi, i to naopačke, nazreo one osjenčane dijelove lica.

290

Sve se zbilo u nepunu minutu, a učinilo se dugo kao godi­na, dugo kao svi prijelomni trenuci kojima je trajanje ne­znatno, a posljedice dugovječne.

Posjetilac je naciljao sužnjevo lice, i potekao je mlaz žute, mlake, slane tekućine po kanovim očima, ustima i nosu. Po­kušao se zaštititi na dva načina: povijao je glavu u stranu, lije­vo i desno, da izbjegne izravan udarac mlaza na usne, u nosnu i očnu šupljinu; ili se pomicao cijelim tijelom gore- -dolje, koliko su mu lanci dopuštali.

Tako je teklo dok je moglo teći. Gost je zavijen sjenom izi­šao na vrata. Kan je pljuvao.

Zar nije bio pripravan za mučenje? Zar se drukčije stječe aureola? Ne! Nije znao da su mučenje i poniženje jedna stvar. Od poniženja se prepalo srce kanovo. Da je bar znao tko ga ponižava! Je li to sluga slugine sluge, ili onaj od koga sve počinje i kome svih sluga sluge ropski služe?

One je noći u kanovu ćeliju ušao Jusuf Uhvan, svoje­voljno. Ta se svojevoljnost ima shvatiti tako da mu nitko nije naredio da učini baš ono što je učinio. Mogao je, naime, to učiniti ili ne učiniti, isto kao što je mogao ubuduće učiniti i nešto drugo. Ali, uvijek ostaje pitanje za raspravu koliko u njegovoj samovolji sudjeluje on sam, a koliko onaj koji ga je smjestio u ovu kuću plača i dopustio mu da nekažnjeno radi što god hoće. Ipak, uza sve rezerve da bi Uhvanova samovo­lja ikad bila ostvarena da s višeg mjesta nije omogućena, os­tanimo pri uvjerenju da je obred ubijanja gordosti i ponosa isključivo djelo Uhvanovo.

Ne samo ono u Brusi, ali i samo ono, bilo je dovoljno da se rodi velika mržnja. Uhvanu su dodijeljeni poslovi puni poniženja: da prisluškuje i bude nečije nečasno uho, da go­vori neiskreno, laskavo i bude nečiji ljigavi jezik, da pipka, hvata, davi i bude nečija prljava ruka.

A čini se da se čovjek lako ne miri sa zvanjem “prljave ru­ke”, čak ni onaj kome je to zvanje kruh i ponos. Njegova po­buna nije bila usmjerena protiv nalogodavca; zaboga, bez

291

narudžbe krepao bi od gladi, osim u slučajevima kad bi i takvi dospjeli u šake “prljavih ruku”, a tada i nisu bili nalo­godavci nego žrtve. Njegov su bunt i njegova mržnja bili usmjereni na žrtvu. Jer, umovao je njegov mozak, da nije ovakvih kakve dovode u Alipoturkov odžak, i onih koji pre­vratničke govore šapuću šupljini bunara, vlastodršcima ne bi ni trebale “prljave ruke”, njegov bi posao bio časni nad­zor nad krotkim stadom.

Uza sve to, Uhvan je Džihangira mrzio za sitna zavitla- vanja kojima ga je izlagao sin moćna čovjeka kad su Uhvanu ruke bile vezane u svemu, osim u nadziranju i obavještava­nju starješina o onome đto vidi i đto čuje.

Sad nema sumnje da je te noći u kanovu ćeliju ušao Jusuf iz Bilaja, da bi se svetio onome koji ga je izvrgavao ruglu, ne vodeći računa da su i “prljave ruke” osjetljive na poniženja. A ponižavati druge zbog vlastite poniženosti bio je odnos što je prevladavao između sužnjeva, njihovih čuvara, istraži­telja i posluge u ovom velebnom Alipoturkovu izumu.

Te noći i tog posjetioca Džihangir se nije mogao oslobodi­ti nijedne daljnje noći provedene u ovoj tamnici. Kad god bi u snu do njegova uha dopro žubor i talasanje vode, snivao je onoga čovjeka one noći, oznojen se budio i plakao. A šum i pljuskanje vode u kuli sagrađenoj nad morem čuo se svake noći, bez obzira na debljinu zidova, jačinu i smjer vjetra.

9.

Za masivnim stolom od hrastovih tesanica sjede Uhvan i Džihangir, jedan napram drugome. Obilje svjetla od lukije- rnara s tri plamenika obasjava njihova lica, neispisan papir, zašiljeni kalem i tintarnicu. Izgubljeni su na dnu velike pro­storije, među pocrnjelim zidovima od nežbukana kamena, pod zagaravljenim svodom od sadre i cigle. Crnina je dije­lom od lišajeva kojima godi život u mraku na slanom i vlaž­nom kamenju, a dijelom od lukijernara koji ovdje znade du­

292

go gorjeti. Pocrnjeli zidovi ne odražavaju svjetlost, pa se čini da do njih ne dopire. Od stijene mrak, od svoda mrak i mrak od poda, a svjetlost se triju uljnih plamenika zaoblila kao staklena kugla i u sebe zatvorila dva poprsja što sjede i razgovaraju.

Počet će od onoga što je Džihangir u dosadašnjim presluša­vanjima priznao, govorio je Uhvan. Džihangiru je ponavljanje potrebno jer zaboravlja svoja priznanja, a Jusufu da zna dokle su došli i kamo im je krenuti. Džihangir je Halila Durakovića upoznao slučajno, u karavanskom svratištu. Pao je u nesvijest, Halil ga ponio na rukama i, noseći ga u dvor, rekao mu je da dolazi od Mustafe i nosi važnu poruku. Kazivao mu je da je njegov otac u logoru kod grada Ergelija pokušao ubiti svoga sina Mustafu, a da se Mustafa, zahvaljujući Božjoj providnos­ti, svojoj smjelosti i brzini svoga konja, u bijegu spasio, preja- hao Anadoliju, prejedrio Egejsko more i s nekoliko najodani­jih pristaša, među kojima je Halil Duraković prvi, sklonio se u okolicu Soluna gdje ispotaje prikuplja oružje za borbu pro­tiv oca. Mustafa bratu pozdrave šalje i poručuje da mu se u Solun dopremi što više novaca, zlatnih i srebrnih predmeta, odjeće i oružja. Kad otpošalje sve što sam ima, neka se u Mustaflno ime obrati bratovim prijateljima u Brusi, neka skuplja milodare, neka zaima bez straha da neće imati tko vratiti. Džihangir je radio onako kako mu je Mustafa poruči­vao, odnosno kako mu je Halil Duraković govorio da on poručuje: ispraznio je dvorsku riznicu, oružarnicu i spremište odjeće, nazaimao novca, oružja, sukna i čizama dovoljno za opremu dviju pukovnija vojske. Sudeći po darovima i zaj­movima, Brusa je bila naklonjenija braći nego ocu. Kad je buna počela, Halil je prestao dolaziti, ali je Džihangir i dalje, sada javno, pozivao građane da prinose darove Mustafinu ustanku, da mladi i smjeliji, oni koji su dostojni časti ali zaslu­ga još nemaju, pašu sablje i odlaze Mustafi pod barjak. Ovo Džihangir priznaje, ovim ga Halil tereti, a Uhvan je sve to znao kad su Džihangira uoči sloma ustanka pritvorili.

293

Kan nema što priznati ili ne priznati. Ako je nešto onak­vo kakvo jest, takvo je pa priznao on ili ne priznao.

Samo je nevolja u tome što nitko unaprijed ne zna kakvo nešto jest. A kad se istragom dođe do srži, ona ipak nije ono “kakvo nešto jest”, nego onakva kako će je njih dvojica uči­niti da jest ... Džihangir stalno potcrtava da je bio uvjeren kako iza Halila Durakovića, skriven u solunskim bajtama, stoji živ i zdrav njegov brat Mustafa. On misli ovako: brata pomagati nije tako velik grijeh ni kad se drznuo podići ruku na oca; ali pomagati grupu smutljivaca pustolova i razbojni­ka u pobuni protiv rođenog oca, čak kad se otac nije očin­ski ponašao, to je zločin. Zato niječe da je znao za bratovu pogibiju kod Ergelija. Neuvjerljiva je kanova tvrdnja da, še- ćući gradom, nije čuo čovjeka kako oplakuje njegova brata. Sam kaže da su ga ljudi u Brusi voljeli.

Bolesni kan susretao je ljude koji su mu govorili o Mustafi- noj smrti, u svakoj ulici, svakoj kavani i svakom dućanu. Sto su o njoj više govorili, to su manje u nju vjerovali. Oni su zapravo raspravljali o Mustafinu bijegu pred smrću, o vi- lenom konju njegovu, o čudesima što ih je počinio kamen iz očiju bezoar-gazele, ali da bi Mustafa bio mrtav, u to nitko nije htio vjerovati. Samo jedan jedini. Bećir Mjesinar, čovjek koji je svoj ugled i sigurnost u Brusi dugovao Mustafi. Rekao mu je: “Ne znam da li ga ubiše, ali znam da je u ljudi Mu- stafina duha skok golem ali vijek kratak.” Skupio je svoje knjige, bočice i ostalo siromaštvo, sjeo u kola u koja su bila upregnuta dva vola i sa kćerkom otišao nekamo na istok. Na oproštaju mu je dao vrećicu novaca i rekao: “Neka Bog dade mir duši Mustafe-kana! Ovoga novca on vidjeti neće. Tebi ga dajem jer vjerujem da njime plaćaš vjetar koji će svom silinom duhnuti. A da takvih vjetrova nije, pauci bi sav prostor, dan čovjeku da u njemu slobodno živi, mrežama premrežili.” Bećira su optuživali za vidovitost, i Džihangir se pobojao za Mustafin život, ali kad se ponovo pojavi Halil, kao da mu se Božji lučonoša objavio - vjerovao je njegovim riječima.

294

Neka je i vjerovao da je Mustafa živ, čim je pomogao so­lunsku bunu, odužiti se ocu može samo mrtvom glavom. Ali takva bi smrt bila koža za uvez knjige u kojoj se govori0 ljubavi i stradanjima dvojice braće. Jusufu može vjerovati, njegov otac s njegovom kožom ne želi knjigu koričiti. Raza­pet će je na bubanj ... Kan nije manje od svog brata cijenio učenost, razbor i vidovitost Bećira Mješinara. Zašto onda tom čovjeku nije vjerovao? Bećir mu je neskriveno rekao da Mustafu nikakav lijek, nikakva vradžbina, pa ni kamen be- zoar, nisu mogli spasiti od očeve kazne. Ta kazna nije najav­ljena pa da ćeš od nje pobjeći. Za nju je Mustafa mogao zna­ti tek nekoliko trenutaka prije izvršenja. A kad si u šakama mutavaca s gajtanom oko vrata, pokušaj bijega samo je neš­to preči put do smrti. Bećir je to znao, a znala je to bar još polovica građana Bruse. Ako i nisu pred Džihangirom otvo­reno izražavali sumnju u Mustafin bijeg, morali su se nečim odati da manje od ostalih vjeruju da on još uvijek jaše konja1 sprema pobunu oko Soluna. Možda nisu uskraćivali milo­dare, ali ako su ih, i pokraj nevjerice u sretan bijeg Mustafin, Džihangiru neštedimice davali, mora da su ih davali za isti onaj vjetar za koji ih je i Bećir dao, pa su o tome, valjda, po­nešto i rekli. Zar on nije primjećivao takve sumnje i takva usmjerenja?

Jest! Ali im nije pridavao značenje kakvo im Uhvan daje. Različiti ljudi u istu objavu različito vjeruju. Jedni su otprve zaneseni, drugi su suzdržani, treći su vjeru izmiješali sa sum­njom, a četvrti vjeruju kao pripadnici krda, kud svi, tud i oni. Kad je tako u svim slučajevima, što ne bi bilo u sluča­ju Mustafine smrti? Uhvan kaže da je prema sumnjama po­jedinaca mogao zaključiti da Mustafa više ne živi. Kao da je njemu mogao biti cilj razuvjeriti druge da brata više nema! Razgoneći mit o njegovu bijegu i pobuni, on bi ga po drugi put ubio. Čak i kad bi netko otvorenije posumnjao, on ga je sprečavao, predočavajući mu lažne dokaze koje je u njemu samu raspaljivala vruća želja da vidi Mustafu živog.

295

To je već malo bolje! Dakle, mit nije bio tako čvrst da se ne bi za mjesec dana raspao, kad ga Džihangir uz pomoć Halila ne bi učvršćivao. Bude li ikad u knjigu upisano, lije­po će biti pročitati kako jedan brat, gonjen bratskom lju­bavlju, od sitnih šaputanja da mu poginuli brat možda još živi stvara uvjerenje da je zaista živ, poziva ljude neka se žr­tvuju u njegovu osvetničkom ratu. Ako je on stvorio mit o Mustafi, on je i solunsku bunu podigao. On je izmislio Laž­nog Mustafu. On je Halilu stavio jatagan u ruke.

Dobro, preuzima odgovornost za stvaranje mita. Ali, če­mu služi njegovo priznanje ako nije istinito? Ako je Džihan­gir stvorio mit u Brusi, nije ga stvorio u Solunu, Urfi, Ka- rahisaru, Tabrizu, Smirni, Drinopoiju. Kako on može biti glavni začetnik bune, on koji je tek djelić sveopćeg vjerova­nja, on koji je milje i milje udaljen od mjesta gdje je mit pre- vro u oružani ustanak? Ipak, ako su Uhvanovi nalogodavci naumili njemu pripisati sve zasluge za nastanak mita iz ko­jeg se buna rodila, on nagradu rado prihvaća, ne mareći za posljedice koje će iz nje proizići. Priznanje će imati, ali će njihovi pogledi ostati različiti. Džihangir će tvrditi da mit za njega nije bio mit nego uvjerenje, oni će tvrditi da mu je stvar s Mustafinom smrti otprve bila jasna, da je svjesno stvarao laž. Ako je njima pravo, i njemu je.

Njima nije pravo. Zar mu Uhvan nije rekao da njegov otac ne treba kožu za korice knjige, treba mu koža za bu­banj ... A sad bi prešli, ako kan nema ništa protiv, na vjetar i paučinu Bećira Mješinara. Poznato je da čovjek koji stvara mit, sumnja u nj više od onih čije je povjerenje pridobio. Sa­mo on zna od kakvih je dasaka i obručeva sastavio posudu za piće kojim će se ljudi opijati, ljudi kojima će se usta pje­niti u zanosima dok budu srljali tamo kud ih mitoman pozi­va. Prema tome, kad se Džihangir sastajao s Halilom, kad mu je uručivao novac i vojnu opremu, on koji je sumnjao vi­še od ostalih, morao je u njemu najprije vidjeti lupeža, pa tek onda navodnog izaslanika svoga brata.

296

Mustafa je svome bratu bio živ.Ali je brat pokatkad sumnjao.Sumnja više ukrepljuje vjeru nego što je razara.Možda. Ali, vjera ne mora biti razorena, tek malo nagriže-

na, i već je to dovoljno da se Halilu i družini ne vjeruje.Nije!Čekaj! Neće se njih dvojica ovdje nadvikivati. Neka kan

govori polagano, Uhvan dobro čuje ... Kad se retorika Beći- ra Mješinara prevede na policijski jezik, onda pripovijest o vjetru i paučini kaže da je on želio, a Džihangir pokušao, srušiti poredak u ovoj zemlji, srušiti tvorca toga poretka Su- lejman-kana, a vlast predati u ruke luđacima, drumskim razbojnicima i ostalim spletkarima. Viđenje da su pauci pre- mrežili prostor od zemlje do neba moralo je u Bećiru i kanu živjeti i prije vijesti o Mustafinoj smrti. Kako je bilo s Beći- rom, Uhvan ne zna više nego što mu je kan kazao, ali kako je s kanom, zna vrlo dobro. Neka ni slučajno ne misli da su riječi izgovorene u bunar ostale u zemlji. Sve blago Džihan- girovih lijepih usta iscurilo je kroz pukotine i doteklo Uhva- nu u ruke. Ispisano u sitne retke, predao je Uhvan to mu­droslovlje čovjeku koga je zanimalo viđenje svijeta u kojem gazduje pauk-prelac. Možda je tamo i više rečeno nego što je kan htio kazati, jer kad tko govori, ne govori samo ono što treba kazati, nego i ono što će drugi iz njegovih usta ču­ti. Neka Džihangir Uhvanu vjeruje, pred policijom postaju najkrivlji oni koji mnogo govore, ne zato što bi mnogo go­vorili protiv poretka, nego zato što se po proizvodima nji­hove blagoglagoljivosti može zaključiti što te volja i optuži­ti ih za što ti drago. Doduše, ni šutljivci ne prolaze bolje. U šutnji nema dosljednih, svaki se šutljivac izlane od vremena do vremena. Jezgrovito! A svaka je jezgrovitost mnogoznač- na, pa i šutljivcu možeš pripisati sve što poželiš da nosi na leđima. Neka ovo kanu bude utjeha, ne treba sebi lupati glavu: nije ni u bunar trebalo govoriti. Govorio ili šutio, kad ti je Uhvan stavljen za vrat, nije te uzjahao da te oslobodi

297

krivnje, nego da ti je pod svaku cijenu pronađe. Zapamti ovo, kane! Opravdati se nećeš. A što se lakše ustanovi tvoja krivica, bit će ti bolje, jer je muke bilo manje.

Priznaje, pomagao je solunske ustanike. Ne priznaje da je znao da među njima nema njegova brata. Za smrt je dovolj­no priznao. Ne razumije čemu im služi višak krivnje!

Da umre od stida! Da ga u trenutku smrti ne bi ispunja­vao ni trunak ponosa! Da, gledan vlastitim očima, postane ništarija ... Ne zavidi Uhvanu, kane, posao mu je težak, a položaj nesiguran. Dolazi mu da padne preda te i da te moli: “Svršimo ovu stvar što prije!”

Kako?Da se razori sve po redu što je bolesnom kanu bilo drago

i sveto ... Počet će od paučine koju je Džihangir pleo po bu­narima. Ima u njegovim pjesničkim tkanjima misao slična jednom komentaru Mustaflnu. Džihangir pjeva neka se ču­vamo čovjeka koji osniva škole i tjera ljude da uče čitati i pi­sati, a one koji su to davno naučili, pa znadu i “govoriti” i “napisati”, baca u tamnicu. Misli da je njegov otac progo­nitelj viška pameti? Prema njegovim stihovima, on progoni učene ljude jer mu se želudac prevrće pri samom spomenu da je netko osobito učen. On se takvih ljudi plaši i zato ih polagano tamani, jednog pa drugog, kako mu koji pod met­lu dođe, kao domaćin miševe kad u jesen s polja nagrnu u kuću.

To je Uhvanovo tumačenje. Kad je Džihangir govorio svo­je stihove, on je samo izricao malo preinačenu poslovicu. Ako je ona vrijedila nekom starom Perzijancu, što ne bi vrije­dila njemu, Perzijančevu dalekom potomku po duhu i is­kustvu?

Poslovica uvijek nastaje u povodu nekog pojedinačnog is­kustva. Mudra je izreka samo komentar o jednoj prilici, ali tako točno izrečen i tako lijepo oblikovan da može vrijediti za sve slične prilike. Svaki onaj koji poslovicu uzima da bi iz­rekao svoj sud o događaju, sličnom onome u povodu kojeg

298

je prvi put bila rečena, odgovoran je za nju neusporedivo vi­še nego onaj koji ju je smislio. Stvaraocu smo oprostili kad smo njegov sud prihvatili kao svevažeći i kad je on, zajedno s predmetom kojem je sudio, nestao u mraku vremena. Ali onaj koji obnavlja poslovicu da bi kazao kako iste prilike vladaju danas kao što su vladale negdje nekada, što je svim poznavaocima poslovica poznato, taj je odgovoran za - upi­ranje prstom. Kan upire prstom na svog oca i kaže: “Evo onoga o kome poslovica veli da nepismene uči pismu, a pis­mene u tamnicu baca.”

Kad Uhvan sve zna, zna li i koja bi poslovica pristajala za njega? Kazat će mu: “Poslije godinu dana svaki sluga uzme gospodarovu ćud.”

Jadni Džihangir-kan, zašto otrovno cvijeće uzgaja u svom vrtu? Njime jedne smrtno vrijeđa, a druge zaluđuje. Svoga je brata natjerao da sabljom ispravlja krive ulice.

Njega nije trebalo nagoniti da vidi gdje je ulica kriva, gdje prava, i čija je kuća na uglu.

Ali mu je trebalo reći da će doći u sukob s onima koji kuće na uglovima imaju čim počne graditi ravan put. I neka ga to ne obeshrabruje, tako je bilo uvijek kad je netko htio okuke izravnavati. Sve je lijepo napisano u sirijskoj izreci.

Ako Uhvan misli da je kan kriv što je Mustafu nečemu na­učio, onda kanova krivnja ne postoji. Sve što kan sam zna, naučio je od brata Mustafe.

Neka se Džihangir strpi, doći će trenutak spoznaje! Onda će spoznaja o krivnji neočekivano narasti i poklopiti našeg kana svom težinom.

Istina je da se Džihangir slagao sa svime što je Mustafa či­nio, bez oklijevanja, dokraja. Je li to krivnja? Ako jest, pri­hvaća je.

Kan uvijek istu svirku svira. Takva bi ga krivnja u očima mnogobrojnih pristaša Mustafinih učinila orlom visina, a ocu bi njegovu oči blijedjele i usta se pjenila što smo ga pre­ko krivnje posvetili. Toga ne smije biti.

299

Što Jusuf hoće? Da kan preuzme odgovornost za sve po­slovice koje je preuzeo od drugih i stavio u svoje pjesme? Dobro, kriv je zato što ih je krao, kriv je i zato što su drugi poslovice smislili. Hoće li Uhvan da mu Džihangir prizna da je Mustafu naučio svemu što je taj znao i da je pisao njegove komentare?

Pobogu kane, Uhvan ne traži ništa od svega toga što si mu ponudio. On te moli da sva ta priznanja skupiš i staviš sebi u džep. Ono što on traži nije ni više ni manje nego tvoja spo­znaja o sveopćoj krivnji. Kriv si za sve što se dogodilo i sve što će se ubuduće dogoditi, kao posljedica već dogođenoga.

Nemoguće! To je krivnja upisana u naslov iza kojeg slije­di još nezakjučeni popis zločina.

Aferim, kane! Shvaćaš pomalo. Krivnja nad popisom zlo­čina koji se uvijek mogu dopisivati, novi, još noviji, najnovi­ji, noviji od prijašnjih, noviji od sviju. A ti ih sve primaš, kli­maš glavom i zahvaljuješ svojim sucima što te i pokraj no- voupisanog zločina ostavljaju na životu.

Zar nije najlakše da ga okrivite, ubijete, a potom mu u grijeh dopisujete što vas je volja?

Jest najlakše, ali nije najmudrije. Tvoj se premudri otac, kane, boji žetve smrti koja postaje apoteoza požnjevenih. Iza nje se redaju nove bune, kao sada. Jednoga je Mustafu ubio, drugi se javio. I drugoga je uhvatio, o trećemu se šapuće. Li- šavanje apoteoze u smrti, ostavljanje krivca na životu, uz mogućnost da mu pripišeš sve stare i sve nove grijehe, mno­gima će se učiniti velikodušnim milosrđem, pa je takvo ubi­janje ubitačnije od tjelesne smrti. A da ti, kane, doživiš tak­vu sudbinu, steklo se više od dovoljno okolnosti.

Kojih okolnosti?Bolje u potragu za krivicama! Okolnosti su ionako stvar

podvrgnuta strogo osobnom poimanju ... Na jednom mjes­tu u svojim bunarskim pričama kažeš da treba odbaciti čov­jeka koji skromnost drži osnovom kreposti, a neskromno ži­vi. Ne govori Uhvanu o izvoru te poruke, svejedno jesi li je

300

uzeo iz Kur’ana, Biblije, od arapskih pjesnika prije islama, od Kopta, Armenaca, ili si je našao u torbama turkmenskih jahača, ona se može odnositi samo na jedno - na tvog oca. To je jednostavno zaključiti. Kad se u tvojim stihovima ve­liča netko u dvojini, da im tjemena sežu do nebeskog svoda, onda si to ti i tvoja majka. Kad se netko prikazuje kao iz­vorsko grotlo otkuda istječe voda mudrosti, onda je to tvoj brat. A kad se nekome podsmjehuje ili se ruži, to je tvoj otac. Ti na njegova leđa vješto nabacuješ stihovane samare. Pod njima je jadan, smiješan i čudovištan. Dakle, on je taj koji kao svjetovni i vjerski poglavar propovijeda skromnost, a neskromno živi. Tvrdnja opasna, jer narodu ništa milije ni­je nego čuti da u zakonodavaca i propovjednika postoji ras­korak između riječi i djela. Zašto o tome vole priče slušati? To ih lišava obveze da se i sami propisa drže. Slama je za tu vatru u narodu uvijek suha, samo potakni žar. A zašto bi tvoj otac bio dvoličan? Uhvan se nada da i tebi, prilikom ocjene nečije kreposti, stoje na umu preporuke svete knjige da je od dobra, koje nam Bog daje, potrebno odvojiti za si­rotinju pravedan dio, jer što je nama dano od Boga, dano je i za njih, i njihov je dio u našem Božjem blagoslovu. Pa ne­ćeš kazati da se na koritima tvoga oca ne hrane tisuće ljudi, slugu i vojnika? Ili mu ne zamjeraš nedostatak milosrđa, ve- liš ima pa može dati, nego mu zamjeraš previsoke troškove za osobne užitke. Kažeš, naslijedio je toliko dobara prijaš­njih vladara, što mu samu treba bogatstva gomilati? Sagra­dio je nove dvorce u Halebu, Konyi, Plovdivu, Uskudaru, Damasku i Trabzonu. U njima boravi jednom ili nijednom u deset godina ... Da te Uhvan poduči, kane! Ne gradi tvoj otac dvorce radi vlastitog užitka. Čovječe, on je najsretniji ispod šatora, u sedlu, na goloj ledini ispod plavog neba. I dvorovi na sve strane carstva, i bogate odore, sjaj kakav do­sad nije viđen, raskoš što u prosvijećenim ljudima izaziva podsmijeh, sve je to namijenjeno masama da prihvate veli­činu vlasti Sulejman-kana. Pa kad ti prigovaraš ocu da se

301

odijeva bogato kao paun, da stanuje u bestidno skupim oda­jama, potkopavaš vlast najvećeg zakonodavca svih vremena i svih prostora ... I kažeš da svemu zlu nisi ti krivac?

Prema Jusufovu tumačenju, svaka je primjedba atentat ili pobuna.

Ne svaka, kane! Tvoja je svaka bila potkopavanje, ali sva­čija nije. Reći da je gradnja dvorca suvišna raskoš, to je pot­kopavanje ili, po tvojem, atentat. Ali reći da je pročelje dvorca u Uskudaru trebalo biti od masivnih blokova crnog mramora, a ne od emajlirane crvene cigle, jer bi crni mra­mor ulijevao više strahopoštovanja, ili reći da je prije nego u Halebu dvorac trebalo podignuti u Mosulu, jer je blizu Ha- leba Damask u kojem već dvorac postoji, to su kritike, vrlo oštre, ali bi one pomogle tvoj ocu da još mudrije upravlja. Na takav si način mogao oca napadati.

To kritika!? Takva je kritika podrepaštvo kakvo još povije­sno pamćenje nije zabilježilo.

Povijesno pamćenje vjerojatno bilježi i pouku da će pobje­da biti onoga koji busiju prvi zasjedne, prvi odapne strijelu i potegne sablju. Uhvan je to pamćenje našao kod tebe, a kao što sam kažeš da su tvoje misli procijeđene kroz povijest i preuzete od drugih, isprane i potvrđene, mora da je i ova otuda. Cesto Uhvan satima ostaje zamišljen nad njima i ni­kako ne nalazi odgovora na pitanja što ga muče. U jedan mah mu se činilo da izreku o pobjedniku-zaplotnjaku upu­ćuješ svom ocu, želeći mu reći da je običan kesedžija, drum­ski razbojnik koji uspjehe zahvaljuje umijeću da postavi zas­jedu, dočeka i na prepad pobijedi. To bi bilo u skladu s onim što prije i poslije tvrdiš za karakter svoga oca. Ali stihovi ko­ji zatim slijede, čini se da slave pobjedu nad licemjernim če- doubojicama. U tom slučaju izreku o prednostima zasjedača nisi uputio kao prijekor ocu, nego kao savjet bratu: da prvi zauzme busiju i prvi potegne nož, da se ne brine za oprav­danje, pred njim je “šaren čovjek”, nikakav čovjek, takvome bolja sudbina i ne pripada. Tako ti Boga, kane, jesi li tu pjes­

302

mu pjevao bratu prije nego što je otišao u Ergeli? I nije te poslušao! Šteta, mogao je on danas biti živ, a otac mu mrtav. Nije Mustafa poštivao povijesno pamćenje! Poslije sraza kod Ergelija opet si mu poručivao, jer si, kao što kažeš, mislio da je živ, da zauzme busiju i napadne ... I ti Uhvanu govoriš da nisi kriv. Budi čovjek, preuzmi krivicu!

Hoće onoliko koliko je kriv. A kriv je što je stihove o zasje­di napisao. Nije kriv za tumačenje koje im Uhvan daje. Uhvan misli da je svaka riječ osumnjičenog pojedinca dokaz za njegovu krivicu, da su njegovi uzdasi, suze i smjehovi pupčanom vrpcom vezani uz ono za što se okrivljuje, i da ga treba krivim dokazati po onome što jest, kako hoda, jede, govori.

Ti bi htio da Uhvan oslobađa, da ne okrivljuje. Reci svom ocu neka ga za to plaća, pa će tako i učiniti.

Neke stvari, o kojima kanove pjesme govore, nisu ni bla­ćenje ni savjetovanje, nisu ni program za akciju ni kritika akcije - njegove su pjesme samo njegovo olakšanje. On ni­kada nije bio pjesnik. Da je pjesnik htio biti, vodio bi raču­na da manje potkrada druge pisce. On je tražio riječi u koji­ma će njegove tegobe naći najpotpuniji izraz. Tim se govo­rom spašavao od ponovnog povratka svoje bolesti. A što je govor morao biti pjesma o kriku i busiji, o pobjedi nad če- doubojicama i šarenim ljudima, kan je najmanje kriv. Krive su okolnosti o kojima ti, Uhvane, naređuješ da se šuti.

U jednom tvom dvostihu piše da oni koji prežive oluju ne tuguju mnogo kad dođu u luku i nađu zvona što pozivaju na uzbunu. Ta su zvona, a ti zvonima nazivaš ljude koji poziva­ju, obična klatna kojima drugi preko užeta mlataraju. Neka buntovnici iz oluje uplove u luku, neka se pomiješaju s naro­dom, tamo će naći i dima za ognjište i vjetra za jedra, dru­gim riječima, tamo će naći pristaše za novu bunu. Tim si sti­hovima svjetovao brata Mustafu i njegove drugove neka ne slušaju povike pojedinaca, nego neka poslušaju govor naro­da, u narodu je buntovno raspoloženje, neka dižu ustanak.

303

Bože, što li Uhvan od pjesme može učiniti! Abu Nuvasa su abasidski kalifi zatvarali četiri puta zbog njegovih, kažu, slobodoumnih pjesama. Ako ga Uhvan uzme pretresati, već na prvoj pjesmi iz prve analize zaključit će da je učarao Su- lejmana i da zato nesretni čovjek pati od hemoroida, da je nitko drugi nego taj Abu Nuvas, vračajući svojom lirikom, na Sulejmana navukao kostobolju od koje boluje najmanje pet mjeseci u godini. Nastavi li raspravu na drugim pjesma­ma ovog nesretnog sina Arapina i Perzijanke, tog križanca Hasan ibn Abu Nuvasa, naći će da je kriv za sve što krivac ima ili treba da ima.

Manje rječitosti, više iskrenosti, kane, pa će ti savjest biti mirnija. Istina je da je Uhvan, svođenjem pjesničkog jezika na policijski govor, unakazio pjesmu. I njemu samom od­vratno je gledati čerečenje stihova. Siječeš i razvrstavaš, ovo je but, ovo je krilo, ovo vilica. A pogotovo je odvratno kad od rastavljenih dijelova sastavlja novo značenje, pa ne uspi­je sastaviti cjelinu i pred sobom ugleda beznogo ili bezglavo stvorenje kome je sam nesretan tvorac. Teško je to, kane! Uhvan ti se ispričava za pokolj nad tvojim pjesmama. On tvoje djelo poštuje, valjda koliko i ti sam. Ali se raščlanji­vanja pjesama morao prihvatiti da dokaže sumnje kako su u tebi postojali svi uvjeti za pomagača solunske bune. Eto, sa­mo radi toga! I nemoj se ovdje izvlačiti: nije moje - poslovi­ca je, nije buna - kritika je, nije huškanje mase na ustanak - pjesma je. Reci glasno što Uhvan od tebe zahtijeva: jest, po­magao sam solunsku bunu, znao sam da je moj brat mrtav, i onima koji su govorili da je živ nisam vjerovao, znao sam da pomažem skupinu razbojnika i obijača brava, nema go­vora o prevari koju bi mi nametnuo Halil Duraković, ja sam njega varao, ja sam bunu samo pomagao, a on ju je morao izvesti i, bio Mustafa u solunskoj buni pravi ili lažni, a ja sam znao da je lažan, njih će dvojicu buna glave stajati kad dođe do kažnjavanja pobunjenika ... Malo, kane, a Uhvan samo to malo od tebe zahtijeva. Sve ono što iza priznanja

304

krivnje dolazi, kajanje, grizodušje, samooptuživanje, da u sebi vidiš protuhu i zmijsku kožu u kojoj je nekada davno cvrkutao život pun otrova, da je oko tebe sve šuplje, lomno, neuhvatljivo — sve Uhvan to tebi samom ostavlja, pa svrša­vaj s time kako znaš. Njemu još samo reci: smilujte mi se, ostavite me da živim, udijelite mi klupu u šumskom hladu, ležaj od rogožine na drvenim sohama i zdjelu leće s koma­dom ječmena kruha. Reci mu: bit ću miran do kraja života, koju mi god krivnju pripišete, u koje god doba dana i godi­ne, prihvatit ću bez protivljenja; bude li trebalo, javno ću is­povijedati, koliko god poželite, da sam kriv i da, uživajući život na klupi i rogožini uz zdjelu leće, uživam blagu milo­stinju koju nisam zaslužio.

Zar tako? Kanova će koža biti razapeta na davul bubanj, po njoj će udarati očevi glazbenici i davati takt koraku ko­lona što stupaju pod njegovim zapovjedništvom.

Kakva jarčeva sudbina!

... Ovi razgovori nisu trajali ni noć ni dvije, trajali su pun mjesec i jedanaest dana. Nisu se mogli prikazati onakvima kakvi su bili, i po dužini trajanja i po predmetima o kojima se razgovaralo. Ovdje su sažeti, pa se iz njih ne vidi ni kako, kojim jezikom i kojim tonom, ni koliko su dugo razgovarali, vidi se samo dio onoga o čemu su govorili. Noću i danju, uvijek ispod svjetiljke, jer je od uskog otvora na stropu pros­torije dopiralo malo svjetla. Prekidali su se i nastavljali ne­koliko puta na dan.

Džihangir nikada nije znao vrijeme kad počinju, a kad će svršiti; kad će biti poslan u postelju, a kad podignut iz nje; koliko će mu biti dopušteno da sam sa sobom bude, a koliko će se preganjati s Uhvanom oko značenja svojih riječi i ocje­ne svojih djela. Nepredvidljivi počeci razgovora, koji su uvijek padali u nepoželjno vrijeme jer je same razgovore mrzio, isto tako nagli prekidi, uvijek u trenutku kad je mislio da još nešto ima reći, svodili su njegovo značenje na komad buko­

305

va drveta što ga vješti majstor blanja, brusi, kuha i boji kad mu je volja, a volja mu je nestalna, pa predmet često ispuš­ta iz ruku i domalo ponovo uzima u obradu.

Ali ni kad ga je Uhvan ostavljao samog, ni u onim nejed­nakim predasima sna i utučenosti, nije prestajao slušati go­vor istog onog čovjeka. Razgovor, vođen u istražiteljevoj so­bi, dopirao je u njegovu ćeliju kao zakašnjela jeka što traje bez prestanka, i što je ispunila svaku šupljinu Alipoturkova bunara, i kanovu dušu.

Posvuda, povazdan i posvunoć, pun mjesec i jedanaest da­na.

On je prvi put spoznao kako jadno može biti ono što smo sami stvorili, kako smo sami u očima svojih neprijatelja sit­niji upravo po onome za što smo mislili da nas uzdiže nad druge ljude. U razgovorima i jeci razgovora, kroz užarene snove, kad se stoput preobrtala svaka njegova riječ, kad se bezdušno razastiralo na stolu sve što je krišom sanjao i tajio, kad se sitničarilo u ispitivanju njegova kretanja, susreta i sa­stajališta, shvatio je ubilačku ulogu bunara u svom životu.

Čovjek govori sebi samom, i radi sebe govornika i radi se­be slušaoca, a riječi njegova samogovora odlaze u svijet. Ta­mo se odbljesnu i lome na kristalnim česticama duha drugih ljudi, poprimajući u odrazu onu boju koju im pojedini duh jedino može dati. Spoznavši tako da između potrebe da se kaže što se misli, i odgovornosti za nepredvidljiva tumače­nja onoga što si rekao, između bunara u Brusi i bunara u Alipoturkovu odžaku, stoji mučilište za dušu i tijelo; spoz­navši da možeš biti kriv samo zato što si držao da je za živ­ljenje, uz jelo, piće, spavanje i disanje, potrebno još i govo­renje; spoznavši da se može jedno htjeti a drugo svojim htije­njem skriviti — Džihangir je sebe zatjecao, još dok su razgo­vori trajali i dok se uporno branio, kako šapće:

— Jest, imaju pravo, kriv sam.Uhvanu nije trebalo mnogo da slom primijeti. Čovjek, ko­

jem je zanat bio da iz svuda prisutnog ljudskog straha od

306

krivice iskuje napornim kovanjem čovjeka koji će se na kra­ju osjećati kriv, isto onako kao da je zločin doista počinio, takvu čovjeku nije moglo promaknuti da se kanova čvrstina ljulja. Prestao ga je preslušavati, ali mu je upriličio nova po­znanstva.

10.

Onu večer kad su preslušavanja prestala, kasno u noć, net­ko je uvukao ključ u bravu i zavrnuo njime. Rezena je škljo- cnula, ali se vrata ne otvoriše. Čulo se kako posjetilac izvlači ključ i odlazi.

Kad su mu sutradan donijeli krumpirovu čorbu i meso kuhano sa spanjakom, pitao je stražara tko mu je sinoć ot­ključao vrata. Stražar je rekao da voda mora teći nizbrdo, to se zna, ali još nije nigdje ozakonjeno, koliko on zna, da se vrata ćelije ne mogu držati otvorena. Razgovorljivi je stražar pripovijedao.

— Rekli su mi da otvorim, i ja otvorio. Ti sad možeš izlazi­ti na hodnik, možeš s drugim zatvorenicima razgovarati kroz rešetke na vratima njihovih ćelija. Dana ti je sloboda u zatvoru. Ako hoćeš, možeš se njome koristiti, ako nećeš, ne moraš. Glavno je da čovjeku dadu birati. Samo lud neće iz- brati ono bolje.

Dok mu je kuhar dolijevao dodatnu varnjaču juhe, stražar je podučavao Džihangira kako mora pojesti sve što mu se dade, jer od rđe i gnjiljenja u Alipoturkovoj tamnici “drvo se brani bojom, željezo kolomašću, a čovjek slatkoranošću”.

Predvorje, prekriveno kamenim pločama, ni klesanim ni pomno izabranim, okruglo je i maleno kao gumno. Uokrug su vrata od pet ćelija, četiri zauzete i jedne bez zatvorenika. Tu je i izlaz na stubište koje se uza zid kule, zavojito kao u minaretu, diže od dna do vrha. Pred njima stoji stražar u cr­nim haljinama, pokriven kaišima i noževima kojih je, što manjih što većih, bar šest.

307

Od trojice zatvorenika poznavao je jedino Halila Durako- vića, zato ga je i posjetio prvoga. Podbradio se okvirom u koji su zabodene željezne šipke, nos priljubio na samu rešet­ku, oči namjestio na dva okanca i gledao Halila izvaljenog na prični. Zurio je tako valjda pola sata. Tek kad se Halil protegnuo i prevrnuo na drugi bok, ugledao je Džihangiro- vo lice nalijepljeno na željeznu mrežu. Ustao je, prišao mu i upitao ga:

— Sto tražiš?Kan ne odgovori. Stajali su neko vrijeme i Halil će opet:— Ti si došao pitati. Pa pitaj!Kan ga je netremice promatrao. Halil ne izdrža pogleda

sumnjivog zdravlja i započe koračati uzduž i poprijeko.— Pitaj ili se gubi - rekao je ljutito i zaprijetio šakama. A

kad mu i opet pitanje nije postavljeno, ne izrijekom, i nepi- tan poče odgovarati.

— Nisam pehlivan na žici da me gledaš kako hodam, kako se guzim i naginjem lijevo-desno. Čovjek sam na svom mjestu, trenutno u zatvoru, ali do koji dan isti onaj koji sam nekad bio ... Ja tebi, kane, nisam ni kriv ni dužan. Sudbina je htjela da se nađemo, sudbina će nas i rastaviti. Jesam li ja kriv što tebi nije sve čisto u glavi! Našao sam te bez pameti, na zemlji, čini mi se da ću te ostaviti s još manje pameti ne­go što sam je kod tebe našao. Istina je, rekao sam da je Mu- stafa živ. Ali, kako neću reći kad si ti očekivao odgovor da je Mustafa živ, zdrav i oran za borbu. Da sam ti rekao: mrtav je, a svojim sam ga očima vidio zadavljena, ti bi mi umro na rukama. Velim, hajde da mu kažem da je živ, da je ispod užeta pobjegao, kao što sam čuo pričati sve budale okolo. Ljudi vole blebetati što im je drago čuti, pa govore, govore. A ništa, sve je to vjetar. Slušao sam tu muziku otkako bje­žim iz Haleba, gdje su me neke kurve potvorile da sam Mu- stafin pristaša. Sve što sam usput slušao raspalim i ja tebi: pa živ je, pa konj brz, pa sprema ustanak, pa vojska uz njega kao more. A ti meni pare, zlato! Veliš, nosi Mustafi, pomaži!

308

Mislim, da ja to uzmem i kidam u Vranu, tamo ću već nešto smisliti. Kad ja u Solun, i tamo čujem da je Mustafa živ, tu negdje. Dovedoše me ovom čovjeku koji je sad tu, u ćeliji pokraj moje. Pitam ga: jesi li ti Mustafa? Kaže, jesam. Ka­žem ja njemu: čuj, lopovčino, ti nisi Mustafa. Ali, ako želiš Mustafa biti, kažem ja njemu, nemam ništa protiv toga, i ja ću te zvati Mustafa. Dobro, velim ja, gdje su ti novci da voj­sku naoružaš? Kaže on: nađi ih ti. I ja krenem u skupljači- nu. Ti si, kane, bio jedan od mnogih koji su davali. Kažem ja ovoj tu budali: da kidamo, lopovčino, s ovim blagom i pa­rama, da ispljunemo iz usta i bunu i Mustafu, jer nas taj put vodi pod vješala. A on meni: šuti, udavit ću te. Ma čekaj, koga ćeš ti, lupežu jedan! I čujem ja, ide na nas, da nas sredi, vezir Mehmed. A ja njemu pisamce, takva i takva stvar, oprosti, vezire, sve što sam zgriješio, vrati mi moj posjed u Vrani, a ja ću tebi Lažnog Mustafu na dlanu predati. Odgo­vori on meni: nema, kaže, smetnje, bit će kao što želiš, za­držat ću te kratko vrijeme u zatvoru, da pomogneš dok se stvar ispita, pa svršeno. Kako smo se dogovorili, tako je i bi­lo. Ovu budalu pokraj mene nije bilo teško izdati, sam se na glup način predao. A sad se bojim da mi ta njegova glupost ne pomrsi pogodbu, da kažu: nije nam trebala tvoja usluga, ne zaslužuješ da ti pomognemo. Ako tako kažu, onda ću biti jedini među vama koji je pravedan stradao ... A ja s tobom, kane, ništa, nemam baš ništa! I odlazi mi s prozorčića dok nisam poblesavio i udario te po nosu!

Džihangiru se činilo da ovoga čovjeka vidi prvi put. Prvi put ga vidi ovakvog, a odnekuda znade sve o njemu, sve pu­tove i staništa po kojima je hodao i u kojima je prebivao od djetinjstva do danas, što je radio, s kim se družio i koga je prevario. To je viđenje starog znanca nakon dugih godina zajedničkog života, u trenutku kad se u jedno steknu sve spoznaje o njemu, prvošnje, sadašnje i one što tek imaju do­ći, pa kažemo da se čovjek pokazao u pravom svjetlu. Pre­preden razbojnik, sitan, bezobziran, bez ideala, lukavac koji

309

koristi svaku priliku da smisli neko razbojstvo, glodavac koji glođe nasitno, ali glođe bez prestanka. Takvi lopovi zdrpe što im padne pod ruku, i tvrde da oni ničemu nisu krivi, uzeli su ono što im je doplavila zgoda, možda sudbina sama, budale bi bili da nisu uzeli. Njihov je vijek dug jer im je zad­njica stotinu kila teška, a obraz im ni dva prsta nema.

A Halil Duraković i jest bio drumski razbojnik, u mla­dosti, između svoje petnaeste i sedamnaeste godine. Na pu­tovima koji preko Kurdistana vode od Mosula i Erzerum, dočekivao je karavane, ubijao i otimao, ali je u družini pola­gano napredovao, jedva se s posljednjeg pomaknuo na pret­posljednje mjesto, pa pri diobi plijena nikad nije bio zadovo­ljan. Najmlađi u časti nije bio posljednji kad je trebalo život izložiti smrti. Ali sva naprezanja da izbije na pravo mjesto ostadoše bezuspješna, jer ga je bio glas suluda i čudna mla­dića. A sulud im je i čudan bio zločin zbog kojeg je morao napustiti očev prag.

U petnaestoj godini zaljubio se jednog proljeća u dvanaes­togodišnju Jevdokiju, kćerku trgovca Pajsija, koga je put, jednom svake godine, nanosio u njihovo selo da pokupuje mješine, vunu i loj. Vatrena je ljubav potrajala devet dana i za nju je znao jedino Halilov prijatelj Catib, kome se ljubav­nik sam povjerio.

Devetog dana u sumrak zateče Halil svog prijatelja pred kućom u kojoj je odsjeo trgovac koža, stoji naslonjen na dvorišni zid i gleda Jevdokiju na kućnim vratima. Halil iz­vuče nož iz čarape i Catiba probode u lijevu plećku. I ne znajući što jedan dječak uradi drugome koji pade na zemlju, mala se zavodnica koketno šetala, a kad joj Halil pokaza kr­vav nož i reče da “ovaj više neće ašikovati s tuđom vjereni­com”, Jevdokija vrisnu i pobježe u kuću. A Halil posjede ze- kasta konja Pajsijina, koji je, osedlan, zobao ječam ispod murve, pa, pošto je tri puta slavodobitno projahao pokraj mrtvog drugara i čuo Pajsiju kako u pomoć zove susjede, podbo bosim petama konja i otprašio u planinu.

310

- Čuj ti, ugursuze, kako da te čovjek razumije! - govorio mu je jedan postariji hajduk, čovjek sklon razboru. — Sto si se mlad zaljubio preko ušiju, još se nekako da razumjeti. Ali što ubi čovjeka prije nego što si ga upitao je li ašikuje s tvo­jom vjerenicom ili je došao vidjeti prijateljevu izabranicu?

Kad mu se ukaza prilika, ne propusti sreću da prođe mi­mo: ubi i opljačka četovođu hajdučkog, a njegovu glavu pri­kaza vlastima u Erzerumu. I pomilovaše ga i nagradiše. A budući da mu više nije bilo opstanka u krajevima gdje će ga dohvatiti ruka bivših drugova, zamoli kotarskog načelnika erzerumskog da mu dade preporuku. Baš u to vrijeme vili su se po gradu barjaci i kupila vojska koja je trebala da odu­zme Perzijancima krajeve oko grada Tebriza u Azerbejdža- nu.

Sultan se deset godina s nejednakom srećom naganjao s Perzijancima za Tebriz i jezero Urmija, dok ih ne prisvoji i ne utvrdi mir. Bivši drumski zasjedač imao je dvadeset i šest godina, petnaest rana nasađenih od tjemena do peta, najviše po udovima jer mu je grudi štitila željezna košulja, sedam puščanih, tri od strijele i pet od oružja što bode i siječe, ali je zato na povratku s bojišta kad se vojska premještala s per­zijskog na evropsko ratište, kroz Erzerum prolazio pukovnik Halil Duraković. Na prolazu se nije sjetio nikoga svoga, niti da koga daruje niti da se kome pohvali, hotimice je zabora­vio sve svoje i sve ostalo što je bilo do stupanja u vojničku službu.

Kad je pukovnik Halil sišao u Ravne Kotare i stao vijati prašinu po putovima od jedne utvrde do druge, upoznaše ga kao ludo neustrašiva i krajnje krvoločna čovjeka. Primjenju­jući ratne varke izučene u školi s Perzijancima, pokazujući da rane nisu bez poduke zacjeljivale, kao od šale osvajao je tvrđave po kotarskim brežuljcima, Nadin, Perušić, Polaču, Ostrovicu. Zasužnjenih robova i odsječenih glava nikad mu nije bilo dosta, plijenio je i klao kao vuk, a derao kao hije­na. Pred Zadrom, Ninom, Posedarjem i Novigradom, sve

311

tvrđavicama uz more, njegov se bijes zaglavi. Ni srdžba, ni ratna vještina naučena u kopnenim bojevima, nisu Halila mogle dovesti ni do vrata, a kamoli na zidove i kruništa ovih tvrdih gradova.

Kad se potom dijelila osvojena zemlja zaslužnim ratnicima na Božjem putu, Halilu dadoše najbolji posjed u Kotarima: grad Vranu, jezero i neobično plodna polja što su se proteza­la, poprijeko, od Vranskog pogorja do uzvisina odmah po­nad mora i, uzduž, od jezera do Zemunika, s pridodanim zemljištima uz Karinski zaljev i uzak morski pojas s kršem i dračem, što se protezao od ušća Zrmanje do Starigrada, po­jas gol i neplodan ali jedini na kojem je Tursko Carstvo izbi­jalo na obalu. Na tom komadu zubate obale, krša izgrižena posolicom i neplodnih suhopoljina, utonuo je u mirne osva­jačke snove moćni posjednik vranski Halil Duraković.

E, kad te sreća hoće!A ti sreću nećeš ... Prilikom svakog izbora zapovjednika

ličkog vojnog okružja, područja s vojnog stanovišta osobito važnog jer se uklinilo u dvije neprijateljske zemlje, redovito bi se natjecao, ali kao da je u sultana i članova njegova sav­jeta nestalo milosti za Halila. Nešto je htio i platiti, a nije znao kako, pa kad jednom pokuša preko nekih znanaca dati mito članovima divana i oni ne htjedoše primiti ni jamčiti njegov izbor, naljuti se i na ljude u Stambolu i na Mlečane. Tako se ponese kad doznade da njegov izbor svaki put sprije­če Mlečani, podmićujući vezire svotom većom nego što Vrana za tri godine prihoda dade.

U mržnji i zlovolji, za dugih pet godina zapostavljanja, on će kovati osvajački plan, kao sulud kovač što bi kovao plug kojim će brda preorati i sravniti.

Iz Vrane bi, češće nego što bi bilo razumno, odlazio u Sta- rigrad i Bojnik. Oba su grada bila uz more, Starigrad na nis­ku zemljištu, a Bojnik na uzvišici. Njegovo: “Odlazim na more”, što ga je upućivao dvjema ženama i posluzi, bio je nadomjestak potrebi koja je u njemu ključala kao čorba u

312

vještičinu loncu, da već jednom krene na vojsku preko toga mora. A tvrđavice, koje je sam iz ruševina podigao i preure­dio, navlas slično onima pred kojima je zaustavljena njego­va vilovita trka, blažile su mu nemir tepanjem: ako Bog da, odavde ćeš jednom krenuti.

Uspeo bi se na najviši zid kule i dugo motrio odraze svo­jih tvrđavica u plavoj morskoj čistini. Gledao nikad nije kad bi morska površina bila mirna, jer ga je i mirovanje odraza u vodi podsjećalo na mir u kojem se davi, u kojem bezdušno gnjiju njegove ratničke sposobnosti i vrline. Na njegovu sre­ću, more je u Podvelebitju malokad mirno.

I dok je njegovo snatrenje izvana i iznutra imalo sve zna­čajke ludovanja sumanuta čovjeka, koji u nastupu divljanja što ga u njemu izazivaju valovi konjanika trese željezne šip­ke na prozorima i drma kamenjem na ogradama, dotle je njegov ratni plan bio nadahnut i trijezan, kao da ga je po narudžbi zasjedača Halila sastavljao neki drugi čovjek. Ma­hniti razbojnik, nikada sit uspinjanja i časti, živio je od ono­ga čime ga je hranio pronicavi vojskovođa. A pronicava voj­skovođu mahniti razbojnik gurao je u nove pothvate, ne da­jući mu da odahne, da se ulijeni. Zato je i bio u ratu ratnik bez premca, a u miru nesnošljivo mahnitalo.

U zaglavlju ratnog plana, što će ga Duraković iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, slati u Stambul svakome o ko­me bude čuo da nešto znači, kaže se da je dosadašnja turska strategija rata s Mlečanima nevaljala zato što daje prednost osvajanjima otoka ispred Grčke i Anadolije. Ratovi daleko od središta Republike, i kad im je ishod osvajanje jednog ili više otoka, nisu opasni za njenu prevlast na moru.

Umjesto da Republiku napadamo na udaljenim otocima u grčkim morima, i da rat vodimo pomorskim snagama koje su nam oduvijek slabije od neprijateljskih, napadnimo je ko­pnenim snagama u sam trbuh - mudroslovio je Halil. Na cijeloj sjevernoj obali Jadranskog mora nema pogodnijeg mjesta za smještaj velikog broja vojske i pomoćnog ljudstva,

313

nego što je zemljište ličkog vojnog okružja u dijelu od Zadra do planina.

Čim bi se vojska, velika kao more, sabrala i obavila pripre­me, udarila bi na Zadar. Zadar sa svih strana štiti more i tvr­di zidovi što iz same vode izrastaju. Zato, prije nego što se krene u napad, sva vojska i sav živalj koji se u okolici nađe, sva zaprežna kola, vojna i seljačka, od mora do Save, mora­ju se dati na sječu šuma i dovlačenje balvana. Kad se pred Zadar naveze velika količina balvana, treba ih spustiti u mo­re i balvanima potavaniti sav kanal sa sjevera. Trčeći po tim balvanima, vojska bi jurišala i dan i noć na svu dužinu sje­vernog obrambenog zida. Grad takvim navalama ne bi mo­gao odoljeti. Kad Zadar bude osvojen, od balvana će se sa­graditi lađe za prijevoz vojske u Jakin ... I tako do Rima i Mletaka, s mnogo zvonkih riječi, kao svi proroci, vojskovo­đe i državnici koji planiraju budućnost da bi gospodarili du­šom sadašnjice.

Sultan i njegovi savjetnici nisu Durakovićev plan nazivali “plan o balvanima”, nego “balvanov plan o osvajanju Ri­ma”. Semsudin Ahmetović ovako je plan komentirao: “Tko se lud rodi, nikada neće ozdraviti.”

Ni kad su ga pozvali u vojnu na Perziju, Halil nije shvatio da je Sulejmanu više stalo do stolice kalifove negoli do stoli­ce papine, da će prije čvrsto zasjesti na stolicu poglavara svih muslimana, pa tek onda vidjeti može li se još štogod dobiti.

Čuo je da Sulejman nije u dobru sa sinom Mustafom i, ra­čunajući da mlađi uvijek pobjeđuje u dugotrajnom suparniš­tvu kad vrijeme odlučuje, ne očekujući da će rasplet doći ta­ko brzo, pridružio se Mustafi, a potom pomak po pomak, od zgode do zgode, ovaj čovjek golema rasta, zbijen, tvrd, ob­ličja ružna, pogleda krvoločna i lukava, nosa izgrizena od boginja, unjkava govora, čovjek bez osobitosti što bi ga diči­la, potpuno nezaslužen ovoliko riječi što su o njem kazane — došao je u Alipoturkov odžak u čudnoj ulozi zatvorenika ko­ji se nada postati konačni pobjednik.

314

11.

U ćeliji, s lijeve strane Halilove, bio je zatvorenik Semiz Muhur, drugi vojskovođa vojske Lažnog Mustafe.

Rodio se posred Rame u selu Lizoperci, a u franjevačkom samostanu Sćitu dadoše mu ime Dume. Kad mu se pridoda prezime, dobije se prvotno ime Muhurovo — Dume Ger- načić. Njime nije bio zadovoljan, čini se, otkako je spoznao da se tako zove. Ime Dume davalo se nezakonitoj djeci, na- hočadi ili siročićima poslije nesretnih poroda, uvijek djeci kojoj se roditelji ili nisu znali ili su rano ostali bez njih, pa je Dume značilo isto što i sirotan, jadnik kome dobri ljudi tre­ba da se smiluju. Ako bi poslije, u životu, doista bio i umom i imovinom siromah, ime bi mu koristilo jer je pobuđivalo samilost, ali ako bi postao imućan i samosvjestan čovjek, zo- vući ga Dumom, zlobnici bi ga i nenavidnici podsjećali neka se sjeti otkuda je došao i da je, pokraj toga što je postao, os­tao i dalje ono što svaki Dume jest.

A Semiz Muhur bio je izvanbračno dijete. Čije? Nitko nije znao osim njegove majke, a i ona jedino to da mu je otac iz sela Jezera na Plivi, sredovječan čovjek koji se zajedno s njom našao kao putnik-namjernik na konaku kod nekog se­ljaka u kupreškom selu Šemanovcu, kad je ona tamo, poma­žući ocu, prodavala zemljane lonce po cijeni: napuni ga sje­menom, sjeme meni u vreću, a ti nosi posudu. Klela se da je bila silovana, ali tek kad joj je trbuh počeo rasti. Onoga jut­ra u Semanovcima nije se ocu potužila na ponašanje čovjeka iz Jezera, jer joj je bio čvrsto obećao da će doći po nju u Li- zoperce. Bila je cura u godinama, prešla dvadesetu, ogrub- jela od gline, peći i puta, pa je željela vjerovati onom krad­ljivcu s Plive što lonce puni, ali ih kući ne nosi.

Dumi je bilo godinu i pol kad mu majku udadoše za obu- dovjelog četrdesetogodišnjaka Labudana Jelenkovića, koji je od prve žene imao šestoro djece i koji pristade u kuću primi­ti Dumu, ali mu ne htjede dati svoje prezime. Hranit će ga

315

do sedamnaeste, potom neka potraži kruha kao sluga ili ne­ka mu djed ostavi u nasljeđe majčin dio, i njemu je ime Ger- načić kao i majčinoj braći.

Gernacom su u Kami zvali lonac. Otuda je i obiteljsko ime Dumina djeda, pa su mu se djeca u očuhovoj obitelji, ona koja su rođena prije njegova dolaska i onih četvero koje je narodila njegova majka, rugala: “Lončina”. Cesto je, jer ni uvrede nisu bile rijetke, mislio da bi bio najsretniji čovjek u Rami kad bi se, kao i ostali iz obiteljskog čopora, zvao Je- lenković. Nekoliko je puta sanjao lonac kojem se ušice gra­naju i postaju rogovi, ali ni u snu ne dočeka da od lonca nas­tane ponosna jelenska glava.

Otada se u njemu začelo, a potom trajno živjelo, nezado­voljstvo onim što trenutno jest. Najblaži mu oblik bijaše ne­lagoda, a najbolniji dubok stid popraćen osjećanjem da bi se svih muka izbavio, da bi uplovio u blaženo ozračje punog i slobodnog života kad bi se mogao preobraziti u ono što mu stoji nasuprot, pa bili to njegovi otvoreni neprijatelji ili samo ljudi s oprečnim crtama karaktera i oprečnim sudbinama.

Oni isti fratri iz Sćita koji su ga žigosali imenom, pobrinu- še se da ga uhljebe kad mu očuh reče da je odrastao i pokaza na dvorišna vrata. Zarediše ga kao laika i poslaše u samostan Sutjesku tamošnjoj braći, kojima je umro stari sakristan, pa su trebali mlada čovjeka da im obavlja mnogobrojne i teške poslove crkvenjaka. Čim je došao, medu učenim redovnici­ma, koji su se znali papreno šaliti, nastade zadjevica vezana uz ime njegova sela. Pripovijedalo se da je gvardijan u ma­tičnu knjigu upisao Lizorepci umjesto Lizoperci i, kad Du- me primijeti da je starješina počinio pogrešku, hoteći siro­mah pokazati da su ga u Sćitu naučili valjano čitati, gvardi­jan mu reče:

- Mislili smo da ste lizali repove, a niste nego pera.Fratri su ga u šali zvali “Lizorepče” i ne sluteći s kakvom

tjeskobom proživljava sve što ga je podsjećalo na njegovo ime, selo i porijeklo.

316

Bila je meka večer u travnju, snijeg je sasvim okopnio, iza druge večernje mise, baš kad je užegao svijeće na oltaru, a fratri se slegli u kor oko orgulja i odjeknuli prvi akordi pod crkvenom kupolom, kad je fra Dume, umjesto da klekne pokraj oltara i prisustvuje bogosluženju, otišao u sakristiju, uzeo sedlo i s njim nekakav smotak u tankotkanu sukancu, pa pošao na sjenokos. Tu je našao samostanskog čobanina što napasa konje i krave, rekao mu da su fratri otišli u Mi- lankovac, a njemu naredili da uzme Zelenčića i projaše ga jer se uležao. Momak mu povjeruje, on osedla konja, zadig- ne mantiju, uzjaše, prođe pokraj grma gdje je ostavio zavež­ljaj, nabaci ga na prednji unjkaš i propnjem u bijeg. U Rat- nju sjaše pred kućom Petra Režića, svuče sa sebe fratarski habit, odveže sukanac, izvuče iz njega bašlijsko odijelo, opa- še se pašnjačom, zatakne za nju dvije male puške i jatagan, zatraži od Petra rakije, potegne je kao da je izvorska voda, i lijepo uređen baš kao pravi janjičar iz zabitnih mjesta kakvo je Visoko, gdje se od njihove sile ne da živjeti, projaha kroz Ratanj, Jelaške i Igrišta.

Fratri su ga tražili preko svojih župnika i mnogobrojnih poklonika među trgovcima obaju kršćanskih vjera, ali nitko nije znao kazati kamo taj čovjek nestade. Da još uvijek jaše Zelenčića i traži rakiju od uplašenih domaćina, netko bi ja­vio gdje ga viđaju. Zato fratri povjeravaše vijesti koju je do­nio čovjek od Kamenske: da je Dume na Zelenčiću došao do Samca, gdje ga za put i namjere počeše unakrsno ispitivati mjesne bašlije, a kad otkriše da je fratar, svukoše ga i baciše u Savu, a Zelenčića, odjeću i oružje podijeliše među sobom. Uslijedi pjevana misa za pokoj crkvenjakovoj duši i bilješka kraj njegova imena u matičnoj knjizi: “Nestao u travnju ...”

Fratri su dugo raspravljali, ispitujući pravi uzrok Dumina odlaska, i kao dosljedni moralisti, koji misle da svako zlo po­tječe od nekog poroka, zaključiše jednoglasno da ga je sklo­nost prema piću odvela stranputicom do savskoga šaša. To da je na bijegu obukao bašlijsko odijelo i pripasao oružje,

317

pripisaše njegovu nastranom ponašanju, jer se volio kočiti kao bašlija, i nisi mogao znati ruga li se ili u tom uživa. Tko je mogao i sanjati da se u odjeći, koju je nabavio davno prije bijega i koju je tajno držao u ćeliji, oblačeći je u dubokoj no­ći spram lojanice, mogao naći pravi uzrok njegova bijega - strast za preobrazbom.

Kao fratar, makar bio laik, dijelio je u punoj mjeri fratar­sku sudbinu stalnog straha da će im siledžije na vlasti oro­biti kuću, zatražiti kakvu odštetu ili krvarinu, ili od stotinu mogućih krivnja naći jednu, koju bilo, da se dobije od njih što se može dobiti, ili da se ponize ako je nekomu do toga stalo.

... Potkraj prve godine Dumina boravka u Sutješci odvedoše gvardijana, stara čovjeka, u Travnik. Na putu ga sprovodnik, pašin momak, udari nemilice puškom pod rebra. Kad se vrati u Sutjesku, zaleže, nikakvi mu lijekovi ne pomogoše i umrije. A baša ga je udario samo zato što je gvardijan govorio: “Lakše, momče, ja sam starac”, kad mu je šibao konja kandži­jom i silio ga da idu brzo kao tatarske listonoše.

... Ni nekoliko mjeseci potom zbilo se drugo očitovanje bašlijske moći. Udova nekog paše osionih Neimarovića tuži­la je dječaka Kresojevića iz sela Sutjeske da je preko njene njive prokopao vodojažu i proveo vodu iz Trstionice do svog bostaništa. U Travniku Kresojeviću za smetnju posjeda čas­noj ženi rahmetli Neimarovića dosudiše tisuću i dvjesta uda­raca štapom po tabanima. Dođoše baše, povališe Kresoje­vića i udri, jedva živ ostade. Ali vodojaže ne htjede začepiti, jer nije išla preko kadunine njive, nego plotom uz njivu. Kad ga udovica ponovo tuži, ljudi rekoše: “Ej, visoka vlado, budeš li lake ruke kao i prošli put, umrijet će čovjek od ta- bananja.” A paša pošalje momke i reče im: “Ja sam njemu rekao da zatrpa onaj jaz, nije poslušao. Zato idite i, ako ga nađete mrtva, objesite ga na kućna vrata, ako ga nađete ži­va, učinite to isto.” Našli su ga u postelji s nogama u rana­ma, odnijeli do vrata i objesili.

318

Pa da ne poželiš postati basa, nositi kićeno odijelo, pasati srebrno oružje, prolaziti selom i gledati kako te se ljudi boje!

Tražeći sreću, posla i zaštitnika, došao je pod zimu do Čor- le, gdje ga je unajmila Suada, udova zapovjednika straže na putovima, koji je prije godinu dana bio poginuo u okršaju s razbojnicima.

Tih dana iznenada otopli, a drva bila vrdžljiva, od graba i hrasta, znoj i vrućinu nije mogao izdržati, pa se svuče do pa­sa. Imao je runjava prsa, čak i ramena, podlaktice i leđa obrasla mu crna baršunasta dlaka. I ne misleći na Suadu, jer je odnekud mislio da je to postarija mršava ženica kojoj lije­pe haljine vise na iživljenom tijelu a gustotkani veo zastire lice postiđeno pred smrću i vremenom, on se poslije dugo­trajnih kiša, na toplu danu, dobroj hrani i vrućoj pameti, koja uzavre i na sitnoj nadi, šepirio i priželjkivao ženu, bilo koju, bilo kakvu. Njemu bi svaka dobro došla, otkako je u Kačaniku na bezimenoj ropkinji, koja se davala za petnaest akči, kupeći novac kojim će se navodno otkupiti, upoznao kakvu radost i olakšanje pruža žensko tijelo.

Milije mu je bilo ljenčariti i praviti se važan nego cijepati čvrsto srasle vrdži, ali, kad god bi pogledao na gazdaričine prozore, vidio bi iza stakala i zavjesa njeno lice i njenu sjenu. Prihvaćao se sjekire kivan na staru što ga uhodi, i očekivao da će mu prvom zgodom reći da nju ne brine hoće li on svoje dane trošiti na rad ili na izležavanje, ali joj je stalo da svojim novcem plaća nadnice koje su zaslužene radom, a ne dangu­bom.

Na ručku u prizemnoj prostoriji pokraj drvarnice, dok je po stolnjaku raspremala kruh i suha zrnca graševine, on za­pazi da su joj ruke mlade i pokretljive. Odnjegovane. Turpi­jom lijepo zaobljeni nokti natkriljuju jagodice. Isprana i mi­risom natopljena koža puna je nabreklih žilica kojima struji vrela krv.

Malo se zamisli, dok ne shvati da ima nešto zajedničko iz­među ovih okoštalih žilavih ruku koje stresaju mrvice s

319

ubrusa, da bi pokazale svoju vatrenu živost, i bdjenja onog osjenčanog lica žene iza stakala i zavjesa.

Poslije drva redio je njene vrtove, poslije vrtova krpio je kuću i spremao zimnicu, klao i solio ovce, kiselio kupus. Njemu je trebalo posla, kruha i sreće, a njoj dobar sluga. Jedne večeri počastila ga je kolačem. Donijela ga je na dlanu i rekla da će ga skašiti uzme li ga svojim rukama, pa je naj­bolje da ga jede s njezina dlana. Prvi put je zagrizao, ali nije osjetio ni miris ni okus kolača, nego dodir njene kože na us­nama, jeziku i nosu. Kad je i po drugi put htio zagristi kolač a liznuti njen dlan, čim je osjetila vršak njegova jezika, stres­la se i vrisnula kao da je probodena. Na obraz mu je pritis­nula dlan s kolačem, a potom odskočila i previjala se od smijeha.

Više se nije imalo kamo izmicati. Kolač lizan s njezina dla­na, jedinog dijela tijela koji se vidio, vodio je Dumu ili u gospođin krevet ili kroz dvorišna vrata na ulicu. Ulica je uvijek puna pogibli i nema čovjeka koji ne premire od stra­ha, kad zna da mu je na njoj prenoćiti. Doduše, i krevet je pogibeljan, jer na krevetu ili zbog kreveta najveći broj ljudi umire. Ali, čudo božje, kreveta ni svog ni tuđeg ljudi se ne boje.

Poturčio se, nadjenuše mu ime Semiz, i dok je još primao poduku iz vjere, shvaćajući oštroumno da su razlike između kršćanstva i muhamedanstva vrlo male, a sličnosti začudo velike, dok je udovica pripremala roditelje da je ponovo udadu i zahtijevala od prijatelja da joj novog muža postave na dužnost pokojnika, dok ga je hvalila i lijevo i desno, nu­kajući ih da se propitaju kod hodže znade li taj pravila vjere, Semiz je već spavao s tom mršavom ali pohotljivom ženom.

Ona se nije ljubila samo dok se ljubila, znala je mnoštvo načina, sličnih onome lizanju s dlana, da se mazi i grebe po cijeli dan, i dok je budna i dok spava. U tim maženjima, dok je Semiz ošamućen ronio u njene kose, dojke i noge, trošeći nemilice snagu koju je dobra kuhinja obilno nadoknađivala,

320

ona mu je nadjenula i drugo ime, Muhur. U ljubavnim za­nosima spopalo bi je čudno nadahnuće da svakom dijelu njegova tijela, onima što u ljubavnoj igri imaju sporednu ulogu i onima bez kojih igra ne može, nadijeva razna imena. Od svih najvoljela je ponavljati “moj Muhure”, a u ljubav­nom zanosu “moj šećerli Muhure”.

Ta imena mahom nije razumio, jer turski jezik još nije po­znavao toliko da mu budu jasni ne samo smisao nego i osje­ćanja što se kriju u pojedinoj riječi. Za muhura mu je rekla da znači bademast, nešto nalik na bijelu jezgru badema. Rekla je još da se za oči duguljastog otvora i čistih bjeloočni­ca kaže da su bademaste oči. Ali je on slušao da ona ne tepa “moj Muhure” njegovim očima, nego jednom drugom dijelu njegova tijela.

Suada, koja je po čitav dan voljela pokraj sebe imati jednu od ljubavnih igračaka, makar koju zgodnu riječcu, počela ga je cijelog nazivati “moj Muhure”. Tako je Semiz iz igre u ko­joj je dobio ženu, vjeru i imanje, isplivao kao Semiz Bade­masti. Ime će Muhur i on i Suada iznijeti u javnost tek kad Semiz dozna na satovima vjeronauka, što neobrazovana Su­ada nije znala, da se prvi mač Prorokov zvao Muhur zbog toga što je imao vrh nalik bademu. Otada Semiz Muhur tvr­di da mu je drugi dio imena skrojen po Muhamedovu maču, jer želi biti tamanitelj nevaljalaca i dvoličnjaka, kao što je mač Muhur bio u prorokovim rukama.

E, nije lonac nego jelen, nije fratar nego baša, nije Dume nego Semiz, nije oljušteni nego Prorokov mač. Nije ovo ne­go ono. Dokle tako?

Corla, gdje je Semiz Muhur imao kuću i ženu vatrene krvi, nalazila se na sredini puta kojem je sigurnost nadzirao zapo­vijedajući sa dvadeset i tri stražara. Od njih su samo petori­ca bila u stalnoj Muhurovoj pratnji, a ostali su raspoređeni, od Corle na jug u Marmaradžiku, u Rustem-ćelebijinoj Li­vadi i u Catlidži, a od Corle na sjever u Karsidranu, Baba Eski, Bunar Hisaru i Jedrenetu. Dug osam konaka, put je

321

imao samo osam stražarskih postaja, od jedne do druge la­gan dan hoda, ali je zato imao mnogo stražarskih mjesta na kojima su danonoćno stražarili seljaci usputnih sela.

Slabo bi Semiz obranio putnike sa dvadesetak ljudi na pu­tu dugu osam dana hoda da nije bilo seoskih straža. Stražare na visoku kolju ili zidu podizali su mještani sela kroz koja put prolazi. Birali su mjesto što se izdiže nad okolno zem­ljište i odakle je najbolji vidik na cestu i njenu okolicu. Ali, koliko se god trudili da sav odjeljak čuvanog puta smjeste u vidokrug stražarnice, nisu uvijek uspijevali, jer bi se često našao zavijutak u neku uvalu, potonuće u jarugu ili gusta visoka šuma, što bi priječilo straži da vidi jesu li ondje zasje- dači.

Stražare su bile građene od jelovih oblica, toliko debelih da ih puščana sačma iz blizine ne može probiti, a pokrivali su ih slamom ili sindrom. U njima je stražario samo jedan čov­jek kojem je dužnost bila da bubnjem oglašava koga na pu­tu primjećuje. Ako je bubanj odbijao po tri uzastopna udar­ca, bio je to znak onima u selu i na straži u susjednoj stražari da se primjećuje putnička karavana, a karavani je javljano da se slobodno kreće, jer je straža prati. Ako zalupa u bu­banj što brže može, znak je za sve seljane, gdje god bili, da trče brzo, pojavili su se hajduci, u šumi, na putu ili su zate­čeni u napadu.

Dogodi li se da hajduci ubiju putnika, ili koga orobe, ili koga zasužnje, a nisu ustrijeljeni ili pohvatani, selo na čijem se odjeljku puta dogodilo razbojstvo plaćalo je odštetu orob- ljenim putnicima u vrijednosti izgubljenih dobara, državi globu, dok se za izgubljenu glavu od seljaka ubirala visoka tarifa, zvana krvarina.

Samo prvu godinu Muhur je bio jedino nadglednik cesta, progonitelj razbojnika i utjerivač krvarine. Ta godina dana bila mu je dostatna da se potvrdi kao Suadin suprug, kao “njezin Bademasti”, i da ga njen rod i prijatelji po krvi i po­slu njena prvog muža priznaju za pokojnikova nasljednika.

322

Ali, čini se da je Semiz Muhur u nizu krupnih i sitnih pre­tvorbi spoznao da postoji kraj kad više nije korisno iz jednog stanja prijeći u drugo. Pretvarati se iz jednog u drugo ima opravdanja dok je drugo bolje od prvoga, toliko da je prvo loše, a drugo dobro. Ali kad vidiš da je ono drugo samo mr­vicu bolje od prvoga, ili da je i jedno i drugo podjednako vrijed­no, pametnije je postati i ovo i ono, umnožiti se. Život, kad se živi tako da trag našeg početnog izazova slijedimo besprizivno i strastveno, nikad čovjeka ne ostavlja na znanju kojim je put započeo, redovito ga razgranava i razlistava, kaže se — obogaćuje. Jest, ali ga nikada stubokom ne izmije­ni. I bujna krošnja i obilno zelenilo, nalik su na ono što se moglo očekivati od sjemena i klice kad su počeli rasti nad zemljom.

Kako u isto vrijeme biti i branilac od hajduka i sam haj­duk? Odgovor na ovo opasno pitanje dali su sami hajduci pozivom na suradnju i pogodbom da će njegovo sudjelova­nje u diobi plijena ovisiti o količini i vrijednosti usluga koje će činiti u pojedinim prilikama i o stupnju njegove uslužnosti općenito. Čim se usuđuju da mu takvo nešto ponude, znači da surađuju i s drugim nadglednicima. Pristade, i nijednom se ne pokaja, niti ga je kadgod zapekla savjest, o kojoj su mu u Sćitu i Sutjesci govorili da progoni dvolične ljude gore od Sotone.

Suradnja s hajducima bila je mnogostrana i unosna. Jav­ljao bi im kad je iz Jedreneta krenula karavana vrijedna da je dočekaju i orobe, gdje će biti najzgodnije da je dočekaju, u koji dan i koje doba dana. Izabirao je ona mjesta na putu koja su bila zaklonjena oku stražarnice. A kod tolikih brda, udolina, šuma i riječnih korita, zgodnih je busija bilo posvu­da. Najidealnije vrijeme napada bilo je pred zalazak sunca, da noć spriječi potjere a hajduke zakrili i omogući im bijeg i izvlačenje plijena, zato izbor mjesta za napad, gdje će se karavana naći u predvečerje, nije bio lak posao ni mala uslu­ga, jer ga je mogao izabrati samo vrstan poznavalac puta i

323

osoba koja je pratila kretanje karavane. Zar treba reći da je Muhur od pljačke dobivao svoj dio na koji se nikad nije po­žalio?

Taj isti Muhur dolazio bi potom u selo pokraj kojeg se raz­bojstvo dogodilo, zasjeo tamo u najbogatijeg domaćina, i ne žureći zahtijevao od seljaka da mu pokažu, izruče žive, dote- gle mrtve - što im je lakše - počinitelje pljačke. U više na­vrata, da izbjegnu globe i krvarinu, dovukoše pred njega mrtva čovjeka za koga bi tvrdili da je glava pljačkaške ban­de, ubijen u potjeri. Od Muhurove je volje ovisilo hoće li po­vjerovati. Varali su oni, ali je varao i on: nekoliko se puta po­nio kao da im vjeruje i zahvalio im na srčanosti, mnogo više puta izgrdio ih, najurio kroz vrata naglavce i raspisao krvari­nu. Određujući globe po ognjištu i muškim glavama doma­ćinstva, nikad nije zaboravljao da poslije ubira i predaje nov­ca državnim organima i njemu štogod ostane, toliko da se ne kaže da mu je trud bio bezvrijedan.

Kad jednog dana doču da Mustafa diže bunu i ruši starog i bolesnog cara, Muhur reče Suadi:

— Da mu pomognem?Istina je da vlada tovarima i kesama što prolaze važnim tr­

govačkim putom od Stambola za Sofiju i da iz njih grabi ko­liko mu treba i koliko ga sreća posluži, a sreća ga još uvijek ne ostavlja samog, ali što to vrijedi kad moraš raditi krišom, u strahu, kad te u govno može uvaliti svaka protuha, kojih nije malen broj među hajducima, ako mu se ushtjedne ili ako mu se nečim zamjeriš, i kad pred sobom imaš suprot­stavljene svemoćnu vlast i poredak, ulančen i gvozden, koji će te kad-tad dohvatiti, upitati šta to, delijo, radiš i otpravi­ti te tamo kamo se takvi šalju.

Opet mora prelaziti na drugu stranu, suprotnu i suprot - stavljenu. Kad se tamo nađe, na nekom visokom položaju, neće biti ni jedno ni dvoje, bit će što ga bude volja da bude, odjednom stotinu lica u svom licu, u jedan mah na stotini stolica namijenjenih samo njegovoj stražnjci, pokazuješ se

324

kakvim ti je milo da se pokazuješ, sjedaš gdje te volja da sjedneš, svak ti se klanja i uklanja, ti si ono što ti je puhnu- lo da budeš, jedno ujutro, drugo o podne, treće uvečer, i sve to javno, bez skrivanja, koliko se god sablažnjivim nekome učinilo to što radiš. Kome je krivo, a takvih ima, neka mu kaiš puca.

I ode sa šarenom družinom, sa stražarima i hajducima, u pobunjeni Solun.

Iz Soluna ga dovedoše u Alipoturkov odžak. Sad stoji iza rešetaka.

Nisu to rešetke, niti je sjena što pada po Muhurovu licu od željeznih šipki. To su rebra smrti, i sjena na Muhurovu li­cu od tih je rebara. A on, vječit pribjegar, krivi lice u toj sje­ni, u strahu od kose kojom je Smrt zamahnula, jer u prvom otkosu mora pasti i Muhurova glava, a on će se preobraziti u ono u čemu sve preobrazbe svršavaju.

- Priđi mi, kane! - cvilio je. — Ako mi ti ovoga puta ne pomogneš, nitko mi pomoći neće. Kako su tebe zabunom ovamo doveli, tako dovedoše i mene. Svoga čovjeka strpati u zatvor! Pa što je njima u glavi? Budu li svoje ubijali, ostat će bez zaštite, taman da ih neprijatelji smlate. Reci ocu, ka­ne, reci mu, tako ti Boga: Semiz Muhur naš je čovjek sto po­sto, ne zaslužuje da ga mučite, htio je učiniti dobro, ali ga pretekli brži i pokvareni, pa ispalo loše, daj, bogati, razmrsi to ...

- Ispripovjedit ću ja tebi sve potanko, pa ti onda prenesi ocu to što ti reknem. Kad se ovo počelo mutiti oko Soluna, kažem ja mojoj Suadi: čuj, Suado, car je s vojskom u Aziji, ovdje nikoga nema da brani njegovu državu, skupit će se fu­kara, netko kukom, netko motikom, oborit će državu na koljena, a što ćemo nas dvoje bez svoje države, od nje nam je svako dobro. Idem ja, velim ja njoj, dolje do Soluna grada, poći će sa mnom ovi moji stražari, sad ni cesta ni trgovina nisu važni, preča je država, pa ću vidjeti što mogu učiniti. A moja Suada meni kaže: Bog te prosvijetlio, moj Muhure, ili

325

tako ili će nas sve vrag odnijeti, dignut će se raja što ništa nema i pobiti i opljačkati nas što nešto imamo, pa nitko na ovom svijetu neće imati ništa osim gladna želuca i gole guzi­ce, trči dolje u Solun, spašavaj! Pametno žensko! ...

Ja u Solun, vidim, skupilo se tisuću kokošara, malih i ve­likih kradljivaca, a predvode ih ona dva lopova, jedan lupež stručnjak, onaj iz Vrane i Erzeruma, a drugi činovnički šta­kor iz Carigrada, koji misli da je, kupeći mrvice ispod vla­darskog stola, naučio kako se vlast uzima. Udarim li na njih, mislim ja, mojih malo, njih mnogo, zgazit će me, a poslije mene put im je do prijestolnice slobodan. Sta ću, kako ću! I udarim se ja po čelu: Bog ti jadan, sve ću vas preveslati ...

Stanem ja plesati isto kolo koje i oni, istu pjesmu pjevati, i to žešće od svih njih, te da osvetimo pravedno pogubljene, te da rušimo krvavo prijestolje, te dosta tiranije koju vrag nadahnjuje, i sve one psovke i sva ona obećanja, mi ćemo ovo, mi ćemo ono, što ide uz takve poslove kad nekoga ruše a drugoga ističu. Pošla za mnom sva sila onih grmalja, onih buzdovana, ližitabanovića i bezgaćara, pa kokošara, čanko- liza i jebivjetara, pa onda gluponja, grizlica, vjetropira, ha- hara, čangrizavaca i ostale bratije, kakvi su probisvijeti, po­tucala, čapkuni, mangupi, fakini i obješenjaci. Jebem ti tak­vu vojsku i njene časnike, sve rulja što od rođenja gmiže u prašini i blatu!

Em ti sunce, velim ja Lažnom Mustafi i Halilu, tko je jači s vojskom, ja ili vi? Hoću da budem drugi vojvoda ili ću vas napasti sa svojima. Kažu oni meni: aferim, Muhure, budi drugi vojvoda i vodi u pobjedu svoje gologuze i gladne voj­nike. Hoću, mislim u sebi, odvest ću ih tamo kamo ću i vas voditi ... Imao sam lijep plan, moj kane! Smislio je Muhur sve kako valja! Da uoči sukoba sa carskom vojskom raspr­šim svoje pristaše, da ih odvedem daleko od bojnog polja, da sam prijeđem svome caru. Mislio sam, u vući ću se među us­tanike, iznutra ću ih rastočiti, a u presudnom trenutku izda­ti. Ne dadoše mi da izvršim što sam bio naumio. Ne dade

326

mi Halil, duša mu iz rajske rijeke ne pila! Izdade prije nego ja. Toliko mudruj, planiraj, toliko se trudi i umjesto nagrade dobit ću smrt. Ne smiju! Ne smiju mi to učiniti. Reci im, kane!

Plakao je, jedio se, kleo i preklinjao, miješao bijes na sva­koga s pozivom na milost upućenu svakome, i sve tragični­je shvaćao da se ovoga puta, ispod oblaka koji ga je natkri- lio, u noći koja ga je zatekla na krivu i nepoznatu putu, neće izvući. Ovog upornog budalaša, kome se sreća znala drsko smilovati, smrt je, bacajući na njega sjenku svoga kostura, pretvorila, čini se konačno, u ništa. Kao da mu je ona jedi­na imala snagu reći kamo pripada!

12.

Tko je bio toliko smion i bezglav da se u Solunu predstavi kao Mustafa i povede pravednike na obaranje kožnata prije­stolja moćnih stepskih jahača, koji su odavno sazidali dvoro­ve na čijim je pragovima mnogi odmetnik zube polomio i uredili svemoćnu državu u čiju mrežu upadne svaka ptica koja pjeva pjesmu drukčiju nego što joj je propisano? Tko je čovjek koji skupi dvadeset tisuća naoružanih ljudi, tvrdeći da je Sulejmanov sin, koji je, uz pomoć Božje pravednosti i naklonošću dobrih ljudi, kojih se našlo i među mutavim kr­vnicima, uspio izvući živu glavu iz već razapete omče i doći u blagorodni grad Solun, izabravši ga, jer u njemu žive ljudi odani pravdi više nego i u jednom mjestu gdje prebiva prav­doljubiva čeljad, da bi odatle započeo rat protiv aždaje koja je naumila prožderati sve oko sebe? Tko je taj?

Dio riječi, koje su prethodno ispisane, iz njegovih je kit- njastih i raspaljivih govora koje su uhode, sklone akribiji, pomno bilježile, ne propuštajući naglasiti što je u njima po­litika a što mitologija, što je podvala puku a što pučko vjer­sko sljepilo, ali ni jedan od njih ne doznade tko bi mogao bi­ti taj čovjek i koje su mu namjere, one skrivene što ga gura­

327

ju u taj samoubojički posao. Sve dok ga vezir Mehmed nije uhvatio na polju kod sela Ostrova i jezera što ga tvori rijeka Vardar, a potom na kolima, u košu spletenom od kolja i pru­ća, provezla dva olinjala magarca ulicom uz Zlatni rog i car­ski šaraj do tamnice u Jede-kuli, nitko nije znao da je Lažni Mustafa starješina Sulejmanove dvorske pisarnice Dilgerza- de, njegov osobni tajnik.

Ono nepriznato čeljade, koje je “prekrasne naredbe” samo ispisivalo ili davalo pod svojim nadzorom prepisati, koje je odašiljalo Sulejmanova pisma ili ih pohranjivalo u arhiv, ne zaboravljajući se, gdje god je smio, skrušeno potpisati kao “Dilgerzade, siromah potreban milosti Božje”. Sto li je tog čovjeka, pisca i pisara tekstova po kojima su vrijeme, zem­lja i ljudi gradili povijest, koji je svojim bogobojaznim potpi­sima, bar se tako činilo, više htio naglasiti da je odgovoran za vjerodostojnost teksta, nego što bi mu bilo stalo potcrtati da je i sam nazočan velikim događajima u ulozi značajna su­dionika, što li ga je natjeralo da napusti pero i pisarnicu, i pokuša nešto sam, svojom rukom i svojom voljom, u povije­st zapisati? Nije li ga na taj korak potaklo uvjerenje da do­bro gospodariti umiju samo oni koji su dugo i valjano služi­li? Ili je od onih slugu koje za godinu dana poprime ćud svo­ga gospodara?

U ćeliji je Dilgerzade bio ogrnut bijelim lanenim platnom, nešto većim od jednokrevetne plahte, najvjerojatnije koma­dom krmenog jedra. Njime je pokrivao odjeću što se odavna pretvorila u dronjke. Bila je lijepa, svilena i zlatotkana, prije nego što su ga zatvorili u koš. Onda mu je isparaše, izvlačeći zlatne niti iz šavova i vezenih grančica na koljenima i ruka­vima. Ispod jedra virile su gole noge i gole ruke, nikakvo ih umijeće zaogrtanja nije moglo odjenuti. Bio je izmučen, ne­opran, gladan, kao svaki zatvorenik, ali uplašen nije bio niti je bio pokoleban glede onog što je u cijeloj buni propovije­dao kao svoje vjerovanje. Njegovo mladolike lice uokvire­no kuštravom bradom, usredotočeno duboko u sebe a zagle­

328

dano u lice svoga gosta, ni slom ni poniženje nisu razlupali, ono se još uvijek, istina unakaženo, doimalo dobrohotno i prijateljski prema svemu što dotiču njegove oči. Tom su licu pri govoru izražajnost izdašno pojačavale profinjene ruke s dugim pokretljivim prstima.

Zauzeo je svoju omiljenu pozu (ne mareći što ga umjesto zelene dolame pokriva komad krmenog jedra), jednu od mnogobrojnih deformacija što ih sobom nosi pisarsko zva­nje, ono napuhano držanje kad se mora usredotočiti i izdikti­rati neko štivo drugom pisaru, pozu što kaže: “Pripremi se da slušaš, sad ću reći nešto važno”. Zaklonjen kosturom smrti, blijed, odonud iz ćelije govorio je mladom kanu bo­lesnik kakav je i sam bio, čovjek koji je slijedio svoju maštu kao istinu priznatu od sviju.

Mlečane ne zovu drukčije nego lavom, i sami, gdje god došli, u nadvratke tvrđava klešu lavove — govorio je Lažni Mustafa. Turke susjedi i narodi koje su pokorili zovu ažda- jom, a oni sami priznaju da je zmaj za njih prikladan nadi­mak. Bizantinci su živjeli pod znamenjem orla, pa se za vrije­me kad su Turci osvojili Stambol kaže “kad je zmaj ušao u orlovo gnijezdo”. Velik je broj vladalaca koji su za simbol svoje vladalačke kuće uzimali grabljivice, otrovnice i prož- dore, ili predmete koji u sebi imaju nešto grabežljivo, otro­vno i proždrljivo. Ta se znamenja razlikuju samo po oblici­ma, recimo je li zmaj krilat ili bez krila, je li orao jednoglav ili dvoglav, da li u pandžama štogod drži, i što drži ako drži, je li zmija smotana oko noža, štapa ili ruke, je li lav krilat, s otvorenom ili zatvorenom knjigom, je li u skoku za plije­nom ili skutren prede kao miran mačak - taj zvjerinjak u slici i reljefu pod svojim šapama i krilima, u svojim kljunovi­ma, raljama i trbusima krije nezasitnu glad za proždiranjem. On, Dilgerzade, nije čovjek koji bi se zadovoljio viđenim, slegao ramenima i rekao: tako je bilo oduvijek, pa nek bude i odsele. On je sišao u vrijeme gdje su ta znamenja nicala i vidio ...

329

Svi narodi, čije je jezike mogao izučiti ili ga je tko drugi obavijestio o njima, imaju pojam i riječ aždaja i u svih je jed­no i drugo tijesno vezano uz zmiju. Naša riječ aždaja perzij­skog je porijekla, a tamo je doslovno značila proždrljivac. Sličnu riječ sa značenjem velika zmija koja guta male zmije i krije se po pećinama ispod pustinjskog pijeska imaju Ara- bljani. Čvrsto vjeruju da je aždaja postala velika krilata zmi­ja, žderući manje od sebe pustinjske zmije ažderhe.

Dubrovčani su mu pripovijedali da kod njih, negdje u okolici grada Splita, neku zmiju koja jede druge zmije, zovu zmajur. Odbaci nastavak -ur i eto ti i u njih zmaja, zmije ko­ja proždire druge zmije.

Ako nije tako da od zmijojeda nastaje zmaj, zašto bi jedna poslovica, koju je našao kod mnogih naroda, glasila: “Dok zmija zmiju ne poždere, ne može aždaja postati”?

Kad je njegovo ispitivanje doprlo do te dubine, tajna osoba, skrivena iza njegovih leđa, koja je voštanom svijećom osvije­tlila pred njim bijelu kamenu ploču punu pismena, reče:

- Ti nisi Dilgerzade, to je tvoje tajno ime, ti si Halačoglu. Ime ti dolazi od hale, zmije koja plovi olujnim nebom, kroz oblake pune vatrenog naboja, kroz plamene blijeskove, i nosi pod krilima grad da ga saspe na polja i glavu onoga ko­ga je odlučila progutati. Da bi živio, potrebna ti je hrana, a ti se hraniš zmijama jer si i sam zmija, doduše krilata, ali zmija zmijama slična. Tebi zmije ne služe samo za zdravu i laganu probavu, jok, mogao bi ti i nešto drugo gutati pa biti zdrav kao srebrn novčić. Nego, glava svake progutane zmije niče na tvom ramenu, njeno tijelo u izmet, a njena glava po­staje tvoja nova glava i ti bivaš za zmiju veća zmija. Kad ti se tako na ramenima nađe stotinu zmijskih glava, pa kad povrh te stotine uz pomoć te stotine nasadiš na svoja rame­na još koju tisuću, ne samo što ti među zmijama nema ravne nego neće biti ni među aždajama. Ti si Halačoglu! Tako piše na toj bijeloj ploči. Pogledaj, čitaj! I zapamti: ono što netko o sebi pročita, to i jest.

330

A iz Soluna stižu u pisarnicu pisma, sirotinja se buni, ša­puće nešto o mrtvom carevom sinu Mustafi. Isti onaj glas reče mu:

— Ti si Mustafa, idi u Solun, kaži im i vodi ih!Došao je u Solun i okupljenom svijetu rekao:— Ja sam Mustafa.Vjerovali su i više nego što je tvrdio da jest. Rekao je, zmi­

ju će u Stambolu progutati. Vjerovali su da će potamaniti sve zmije koje su bilo kada bilo koga ujele. Rekao im je: zmaj će ognjeni postati i krilima će ih svojim zakriliti. Naj­prije bi njegovu riječ deset puta uveličali, a potom vjerovali u pogaču koju su ispekli s njegovim kvasom. Išlo je dobro. Kad aždaji vjeruju, uvijek joj dobro ide.

Najednom je nit vodilja prekinuta i ostala nevezana, cije­lo se tkanje rasulo. Dogodilo se to kod sela Ostrova i jezera što ga tvori rijeka Vardar, na jednom breščiću po kojem je rasla zob, negdje oko podne, jer su sjene ljudi i konja bile kratke, ni dvije stope u njima. A dogodilo se baš onda kad je ovo što i Džihangiru ispripovijedao veziru Mehmedu.

— Pa — kaže Mehmed njemu — kad je tako, idi na Stambol, ja ću ti se skloniti s puta, i progutaj tamo zmiju! — Mehmed ga uhvatio pod ruku i šapće mu da drugi ne bi čuli: — Ja vje­rujem da si ti ono što kažeš da jesi. Ako nisi znao, onda znaj: ja ne samo da vjerujem u moć riječi kao što ti vjeruješ, nego sam ja i sluga te moći. Ajde — kaže on njemu - da se udruži­mo.

Kad se Lažni Mustafa najednom okrenu, njegove vojske nigdje. Kud li nestadoše oni koje se čulo nadaleko, kamo bi god dolazili? Ako su ih vezali, nisu im usta začepili, što ne halabuče kao i do sada! Strpaše ga u kola, golog kao kuku- ruzov klip, i stadoše vozati.

— Vozaju, vozaju, ne prestaju vozati!A sad sjedi ovdje i razgovara sebe sama: čovječe, saberi se,

vidi gdje si pogriješio, pa kreni dalje. Sve bi on sredio da mu se nije dogodila velika nesreća. Ne ona na koju Džihangir

331

misli: da su ga zatvorili u Alipoturkovu tvrđavu. Onoga da­na kad je s vojskom čekao vezira Mehmeda kod onog sela i onog jezera, njegova misao, koja se u doba svoga zdravlja umjela sva usredotočiti na jednu točku i svojim žarom taliti željezo i mrviti kamen, sva se rasula i sada se razlijeva, vrca, curi i prosipa se.

- E, moj kane, moj žalosni kane, ni velika rijeka, kakva je bez hvale bila moja misao, kad se izračva u mnogo rukava­ca, nije više velika.

Ne pomogne li mu tkogod, a nikoga nema na vidiku, i ti če mali rukavci uskoro presahnuti.

S onu stranu rešetaka, krećući se od kraja do kraja ćelije ho­dom mjesečara, ogrćući se komadom jedra kao propovjednik togom, koristeći se u razgovoru svojim pokretljivim rukama i umiljatim očima i dalje je bogoradio, jadao se, izračunavao, predviđao, tražio način na koji je neka stvar nastala, zbog čega je propala i kako bi se ponovo dala uspostaviti. Tko ga je gledao s koliko truda i iskrene ponesenosti pripovijeda o svojim pronalascima i viđenjima, tko je osjetio sraslost nje­gove tjelesne krhkosti, njegova duha slična punom mjesecu i njegova uboštva, taj nije mogao ne vjerovati da nije ono što kaže da jest. Taj je mogao reći: nisi taj, ali kad već hoćeš da jesi, neka ti bude, neću te vrijeđati, mio si čovjek.

Džihangir mu nije, za čudo božje, zamjerao što se kiti imenom njegova pokojnog brata, iako je ta varka kriva što mladi kan trpi tjelesne i duhovne muke u Alipoturkovu odžaku. S njegovim darom predstavljanja, s njegovom unu­tarnjom skladnom zbrkom davao mu je pravo da se prika­zuje kako god hoće. A najmanje bi mu mogao zamjeriti što je iz znamena osmanlijske vlasti izvukao zaključak o njenoj zmijskoj naravi. Ali ga je sablažnjivalo što taj ubogi i oštro­umnom ludošću produhovljeni čovjek, koji bi morao druk­čije osjećati svijet i čovjeka u njemu, ima snage koračati sta­zom kojom su prije njega prepuzli trbusi mnogih gmazova, dok su od običnih guja, koje se klupče i mrijeste u kamenja­

332

ru, međusobnim proždiranjem postale krilati zmajevi. Ra­zumjeti ga je mogao, i oprostiti mu, voljeti nije.

Sebi je kan govorio: kriv si što si s takvima pošao.

13.

Jedne studene i maglovite večeri predstavila se vrataru austrijskog poslanstva siromašno obučena žena i zamolila ga da joj kaže je li istina što se govori, da je u poslanstvu opet onaj isti čovjek koji je tu bio prije desetak godina i kupovao sve knjige, stare i nove, do kojih je mogao doći i koje su bile na prodaju. Ona ima nekoliko knjiga od pokojnog muža i rado bi ih prodala, jer joj knjige ničemu ne služe a novac joj je potreban. Sutradan je došla u isto vrijeme i donijela dvije knjige. Do sutra će pričekati da onaj kupac vidi jesu li za njega. Kad su joj predavali novac, pošto su knjige kupili i platili ih dobro, pitali su je zašto prodaje bilježnice koje je njezin muž pisao. Žena je briznula u plač, omotala glavu pletom, i budući da joj je novac već bio u rukama, okrenu­la se i, ridajući, otišla u maglu.

Žena je prodala bilješke nožara Sadmana o njegovoj Top- hani.

Od sedamdeset druge do osamdeset šeste stranice pripovije­da Šadman o posljednjim danima Džihangir-kana. Ne taji da je sve što zna čuo od Semsudina Ahmetovića, jer je s pra­vom vjerovao da njegova kronika za života sudionika u rad­nji neće ugledati svjetlo dana. Siguran da ne može nauditi Šemsudinu, pisac navodi i sve one uposlovičene primjedbe kojima je obilovao kazivačev govor. S ponekom osobito zlo­bnom opaskom Šadman se nije slagao, a da to istakne, prije nego što će je navesti, napisao bi: “A reče i ovo, neka mu Bog oprosti!” A što ih ne ispusti, bit će da je vidio da nisu umjesne, ali nisu ni neistinite. (Neke od Šemsudinovih do­skočica bit će i ovdje priopćene. Sve neće, jer su neke pro­stačke, a neke su opasne u svim vremenima.)

333

Koliko god Sadman bio dobronamjeran i suosjećajan čov­jek, nije imao snage da se odupre Ahmetovićevu utjecaju, niti je imao kakav drugi izvor obavijesti kojima bi njegovo kazivanje dopunio ili opovrgnuo. Kad se usporedi štivo o Džihangiru s ostalim poglavljima kronike, vidi se da je u njemu više od dvije trećine Semsudinova. Dopustimo da je Ahmetović bio zlurad čovjek, ali sudeći po knjigama, koje je potpisivao svojim punim imenom, bio je izvrstan poznava­lac ljudskih naravi. Sreća je što je prema govoru njegovih us­ta ispripovijedana povijest svršetka bolesnog kana, jer bi bi­la prava sablazan da je povijest tu smrt zapamtila po onome što su o njoj napisali kroničar Ali, Mustafa Selanikija i Neh- betut-Tevarih.

U njihovim je kronikama ono što su Sulejman i Mehmed htjeli da se napiše. A pisalo je:

Nakon smrti svoje gospođe majke, pomora djece i žene bratove od azijske groznice, i pogibije zlim namjerama zaluđenog brata Mu­stafe, smućen prstom zle sudbine koja se kao jastreb okomila na nje­ga i njegovu obitelj, zamoli svoga dobrog oca da ga iz Bruse preseli u neki osamljen dvorac, jer njegovo srce, mnogim ranama izranje- no, ne može vise podnositi mjesta na kojem ga svaka stvarčica pod­sjeća na voljenu majku, ljubljenog brata, njegovu umiljatu ženu i nestalnu dječicu.

A otac njegov, Sretni Sulejman-kan, izabra mu za odmor dusi lijepo mjesto na Bosporu, Alipoturkov smaragdni odžak, gnijezdo sreće. I naredi da mu glazba svira kad god zaželi, da pehlivani pred njim izvode šaljive igre, a skupinica armenskih djevojaka, tvrdih bedara i mekanih sisa, bude uz njega pripravna učiniti mu svaku uslugu koju zaželi. Sve to njegov voljeni otac činjase da bi oslobodio sina bolesti koju Grci zovu melankolija. Ta bolest pritišće mu dušu kajanjem, skrušenošću, osjećanjem krivnje i plačem. Ali, ne pomaže ništa, ni tanka svirka ciganskih violina, ni saz, ni pu­našna bedra djevojačka, kan sveudilj hoda dvorcem, gleda mjesec i zvijezde, i Boga moli neka udijeli milost domu njegova oca.

334

Shrvan tugom, ne prestajući plakati, sedmog dana mjeseca rebi- uel evela, u vrijeme jutarnje molitve, Džihangir počne izdisati na rukama svoga velikog oca. Gledajući anđeosko lice svoga sina, slu­šajući ga kako se oprašta od slugu, svjetujući ih da odsad služe nje­gova oca kao što su njega služili, siromašni otac kao gromom uda­ren pade pokraj sinove postelje i stade ga vruće cjelivati posljednjim poljupcima. Pošto primi oprost i dade ga svome djetetu, osokoli dušu svoju. Dohvati bočicu s vodom iz Zemzem vrela i zalije mu usta, a potom uzme Kur’an i pročita svetu suru “Jasin”. Kad duša zemlji ostavi tjelesne okove, on zaklopi oči mrtvačeve i zareče se Bogu da će za pokoj duše svoga sina podići džamiju u Tophani, koja će nosi­ti njegovo ime.

Sto reče, to i učini za nepunu godinu dana.I neka se posebno tvrdo upamti daje Džihangir-kan umro od me­

lankolije, bolesti koju Bog šalje ljudima koje je, zbog njihove do­brote i želje da što prije ostave ovaj jadni svijet, zarana u životu sjenom natkrililo krilo njegova anđela.

Tako je pisao Selanikije, tako je od njega prepisao Nehbe- tut-Tevarih, tako su pisali svi koji su javno govorili o tim vremenima, pa je tako zabilježeno i u spomen-listini Dži- hangirove džamije u predgrađu Tophana.

Sadmanova kronika, međutim, o kraju Džihangirovu go­vori i drukčije i opširnije. U njoj je i opis onoga dana kad je u majstorovu radionicu došao Semsudin Ahmetović, što će­mo izostaviti, i majstorove bilješke o početku gradnje Dži- hangirove bogomolje, što ćemo u izvacima donijeti.

Bogami, Tilka dobi silne novce! Ali i Bogaz je bila lijepa ka- vanica, uhodan posao, na prometnu mjestu. A onda, tu je i kupa­onica. Na istu vodovodnu žilu lako će graditelji džamije pripojiti česmu za obredno pranje. Pa onda, otuda je lijep pogled. Zemljište uzdignuto nad Karađozovu uličicu, taman toliko da strminu i hromi Balša svlada s pola muke. Tamo usporedo raste pet kesteno­va, ispod njih kameni stolovi i drvene klupe. A pogled puca na mo­

335

re, evo, kao meni na ovaj suhi ladolez ispod prozora. Na takvim mjestima čovjeku je dam da radi tri stvari: da se Bogu moli, da žensko ljubi ili da u očaju udara čelom o kameni stol.

Ako me oči ne varaju, ovi su i temelje počeli kopati. Sto li neće učiniti duboka darodavčeva kesa! Niču džamije u nekoliko dana kao gljive u nekoliko sati. Prije će oni bogomolju nazidati nego sto ću ja u kronici napisati kako se gradila. Morao bih nešto više znati0 čovjeku čije će ime nositi ta gradnja. Ali, gdje doznati?

Priča se da je to bila šuplja glava što se vjetrom hranila. Bolesno čeljade, dijete moćnih roditelja, koje je moglo što god je htjelo, ali je pozeljelo što nije moglo i — nastradalo. A kako je što bilo, nitko ne zna.

Čini se da je taj uvod jedini dio teksta nad kojim je nožaro- vo autorstvo potpuno. Ostalo je Ahmetovićevo pripovijeda­nje s mnogo nevažnih pojedinosti, poučnih besjeda i opće- poznatih tvrdnji o čovjeku. Zato nam preostaje samo da kroniku svojim riječima pretočimo u pripovijest, sažimajući Semsudinovo dugo kazivanje i Sadmanovo razvučeno kroni- čarenje, pazeći da nam u težnji za kratkoćom ne promakne koja važna pojedinost.

Sadman prikazuje rasplet s kolovođama solunske bune u dvije sličice.

... U prvoj raspravljaju Sulejman i njegov vezir Mehmed kakvom će kaznom kazniti pisara Dilgerzadu, drumskog razbojnika Halila Durakovića i preskakala Semiza Muhura.

Sulejman je za smrt. Hoće li ih sjeći sabljom, nabijati na kolac, žive derati ili gušiti u lugu, o tom se mogu dogovoriti1 dosuditi što kome pripada, najtežem grešniku najteža smrt, pokajniku lakša, izdajici najlakša.

Mehmed podilazi sultanu pa tvrdi da ni u načinu smaknu­ća ne bi trebalo praviti razliku. Nema za njih smrti koja bi bila potpuna naplata počinjenog duga. U velikodušnosti da lakšom smrću nagradi one koji su neku sitnicu učinili njego­voj preuzvišenosti, Mehmed vidi gospodarevu čovječnost.

336

Ona se dade sažeti u nekoliko čvrstih načela: ako koga mo­žeš uklanjanjem s položaja učiniti bezopasnim - otjeraj ga i dalje ga ne progoni; ako koga možeš u tamnici primiriti i naučiti posluhu — zatvori ga, ne penji ga na vješala; ako ko­ga možeš jednim ubodom otjerati u smrt, ne zadaj mu dru­gi, ne iživljavaj se nad njegovim tijelom.

Samo, i sad je Mehmed kazao ono što ima reći, on Halila ne bi ubio.

— Mi moramo njegovati izdaje u taboru naših dušmana, one mogu biti korisnije od konjičkih pukovnija. U svakom takvom izdajici moramo vidjeti uzorita čovjeka, osobu u ko­joj gori svjetlo vjere i pravednosti, ma koliko znali da su nje­gove pobude da nam priđe satkane od niskosti i ništavnosti.

Mehmed ne uči svoga gospodara, jer ovaj sve bolje od nje­ga zna, samo ga podsjeća na mudrost koja se u njemu nala­zi, ali je negdje po strani duha ostala zabačena.

Neprijatelju nikad ne pregrađuj puta, ni onoga kojim mo­že pobjeći, ni onog kojim ti može doći na poklon.

... Druga je sličica smještena ispred filigranske radionice zanatlije Dogana, koji je ovamo prije desetak godina došao iz Požege, već kao bogat čovjek, i kupio dućan na putu što uz more vodi od Jede-kule do Saraja. Dogan je uza se uvijek imao pomoćnika, dijete nekoga od svoje rodbine u Pože­gi, koga bi učio zanatu i pomagao mu da se osamostali. Bu­dući da su već petorica prošla kroz njegovu školu, činilo se da će taj unosni zanat u prijestolnom gradu jednoga dana sav pripasti njemu i njegovim gojencima. To se svakako neće dogoditi, jer ničiji neprijatelji nisu mirovali dok je on napre­dovao.

Ovaj put je u nauku imao momka s imenom Misal, koga je, kao i sve prijašnje zvao “Kuzu”, janje. A njega je Misal, isto kao prethodnici, nazivao “Ekmek”, kruše. Ti su nadim­ci bili mnogo više nego što je ime. U njih su stala sva pravi­la koja je morao sadržavati neki, da ga je bilo, pisani ugovor između majstora i naučnika.

337

Toga su dana radili svoj posao kadli se razlegne galama nosača i dječurlije, fijuk bičeva i konjski topot, pratilac po­tjera, svečanosti i bježanija. Oni nisu bili nenavikli na takve povorke pa da bi skočili na noge, “što je sad”, i istrčali na ulicu. Tim putom, a Šaraj nije bio od njih prema sjeveru više od dvjesta koračaja, putovali su mnogi u slavi i u poniženju, uvijek nakićeno i bučno. Ako ćeš pratiti njihove parade, ni­kad akču nećeš zaraditi.

— Kuzu, dede vidi što je tima — reče Dogan čim je galama postala neuobičajena.

Šegrt se vratio kad je povorka nailazila pored dućana. Ku­zu brzo govori, da bi majstoru bilo jasno što vidi:

— Nose odsječene glave pisara Dilgerzade i cestara Semiza Muhura. Izložit će ih na ploči ispred Šaraj a.

Pred povorkom, izdvojen nekoliko koraka, uzdignute gla­ve, gazi Halil Duraković i na drvenom pladnju nosi dvije odsječene glave. I viče:

- Tko u koprivu ruku gura, opeći će se.- A onaj koji ih nosi, tko je taj? — pita Dogan.- Buntovnik kao i oni, ali mudar čovjek. Izdao svoje dru­

gove, i nagradiše ga. Vele ljudi na ulici da taj zna što radi. Kažu, ruku koju ne možeš odsjeći treba poljubiti.

— Sjedi i radi svoj posao — reče Dogan ljutito. I momčić ga posluša, ne shvaćajući zašto se majstor ljuti. — Ako su oni to­ga, kako se ono zvaše, nagradili i uzveličali, ne moramo ga i mi počastiti pažnjom. Pusti, neka ide!

Onda je neko vrijeme šutke radio. Najednom se ispravi i pijunu u stranu.

— Eh, gdje će tome duša!Kroz prozor su se vidjeli jarboli usidrenih lađa. Ljuljali su

se, a južni je vjetar donosio miris mora.- Kiša će, Kuzu - kaže Dogan. A misli da u vremenu jedi­

no vremenske mijene, koje donose dani i godišnja doba, za­služuju našu pozornost. Jedine stvari u vremenu koje se ope­tuju, a svaki put djeluju kao novina.

338

14.

Šadman pripovijeda o biljci koju poznaje pod imenom ve- prina, ali je čuo da joj u raznim krajevima daju i razna druga imena: brđanka, arnika, vučji zub i zlatenica. Ali nije riječ o bilo kojoj arniki, nego o onoj koja je izrasla na krovu tam­nice, koju samo zato što biljke nemaju osobnog imena zove­mo imenom zajedničkim njoj i njenim sestrama.

Bogzna kada je, južnim ili sjevernim vjetrom, na vrh Ali- poturkove tamnice dospjelo sjeme arnike. Ili ga je čovjek do­nio na obući ili pas u dlaci, kako bilo da bilo, došlo je nesi- jano. Ovdje je našlo sve što mu treba. Visinu planinskih liva­da do pojasa klekovine, malo pijeska i humusa koji nastaje truljenjem lišća što ga vjetar ovamo navija. Niknulo je u pu­kotini što je zinula između kamena u rubnom zidu i ploče na krovištu, i tu našla dovoljno sunca i vlage da siromašno živi. Uzduž procijepa pustilo je podanak iz kojeg prema dubini raste vlasato korijenje, a gore svakog proljeća izrasta zeljasta stabljika i dosegne visinu od jednog pedlja. Malo jer veprina u planini na obilnom humusu izraste i preko pola metra.

Pri dnu stabljike, tik do kamenih ploča, u obliku rozete, izrasli su okrugli i nazubljeni listići, nalik na suknjicu razi­grane balerine koja je u jednom trenutku plesa pokleknula i oskudnom odjećom pokrila svoje čudesne noge. A gore, prema vrhu, na cvjetnom stabalcu punom dlačica, napore- do su izrasla dva duguljasta listića, a iz srasline njihove pe­teljke i stabalca trgnuo par zaperaka koji na vrhu, isto kao središnji izdanak, nose cvjetnu glavicu tamnožute boje. Naj­prije je procvjetao središnji cvijet, tamo negdje pri kraju proljeća. Kad su počele prve vrućine, procvjetala su i ona druga dva, ali su za sve vrijeme cvata ostala manja i za koji prst niža. Onaj je središnji i veličinom, i visinom, i položa­jem bio izabranik.

Veprinu su zapažali i stražari i zatvorenici. Ovi potonji ni­su joj pridavali nikakve važnosti. Više su ih privlačili prosto­

339

ri i vidici u njima, nego ubogi cvijet što raste gdje mu nije mjesto, pa i nije onakav kakva je inače veprina, ljepotica planinskih livada. Stražari paze da na krovu (zvali su ga še­talište) nema ničega što bi utamničenicima dalo povod za kakvu psinu. A veprina nije bila ni uže da se spustiš preko zida, ni nož da njime ubiješ stražara.

Korijenom se ugurala među ploče, a nad stabljikom joj se nadvio lepezast kamen temeljnog zida. Nije nikome bila na putu. Tako se održala, inače bi je, čim je nikla, zgazile noge šetača koji su čeznutljivo gledali samo daleka obzorja.

A što se netko ne sagnu i ne ubra je, razlog je u strahopoš­tovanju što su ga ljudi gajili prema ljekovitim travama. Za veprinu su znali da njena gorka i smolasta tinktura, opora i neugodna zadaha, liječi rane od uboda i naboje od udaraca, uspješnije od ijednog drugog lijeka. Tu istu tinkturu, istije- štenu iz cvijeta i cvjetišta, po nekoliko kapi dnevno u čaju ili kavi, piju živčani bolesnici da bi smirili unutarnju napetost, nerazumne strahove i priviđenja. I kažu, jest da je gorko, jest da zaudara kao pasji brabonjak, ali liječi.

Zahvaljujući svemu tome, kao što nas uvjerava Sadman, veprina je nesmetano cvjetala i zorila na mjestu gdje cvijeće zbilja nema što tražiti.

... Kolovođe bune odoše, smanjio se broj stražara, ostade samo Uhvan i još tri čovjeka, zacari se tišina. Došli su mirni ljetni dani, ni šuma mora ni zvižduka vjetra, kao da je Ali- poturkov toranj potonuo na dno mora. Bez zvučnih i vidnih poticaja, dojmljivijih od škripe vrata, bata koraka i plavila na obzoru, kanov se um sušio brže nego ikad dotad. Usko­ro nije znao ni hodati. Ne da nije mogao, nego nije znao.

Stražari su gledali kako ružni lijepo kanovo lice. Oči su mu posivjele, kao da mu je na zjenice i bjeloočnice napala plijesan od koje i crne površine postaju pepeljaste. Svrh tupog sivila navukla se rosa, pa što iz očiju zrači, samo su mrtvi odbljesci svjetla i stvari kakve odražava svaka srebrnasta ploha.

340

Izgubio je svaku volju da izađe na slobodu ili da se proše- ta ozračenim ili osunčanim prostorom. Da ne bi umro prije nego što su neki željeli, na silu su ga izvlačili na krovište da se provjetri od zadaha gnjileži i osuši tamničku vlagu u od­jeći. Iznio bi ga stražar tako da ga uhvati za ruke i nabaci na pleća, kao vreću kukuruzovih komušina.

Silnu je potrebu imao da se uvuče nekamo u skrovito, za­zidano i pokriveno mjesto. Zamračeno i neprozračeno, gdje nema protoka elemenata vanjskog svijeta: vjetra, zvuka, svjetla, kiše. Ćelija je bila tijesna, izložena očima stražara, a on je i u toj kamenoj rupi tražio još veću rupu. Sjedio bi šću- ćuren u kutu ili iza vrata, a spavao na podu ispod ležaja, po­krivao se sukancem po licu, podizao ovratnik košulje da mu glava što dublje utone. Nikoga nije želio da s njim razgo­vara, a od onih koji su htjeli s njime govoriti skrivao se po zakucima, iza vrata ili, kad ne bi imao kamo, prislonjen uza zid, pokrio bi dlanovima lice kao dijete kad se igra skrivača.

A Uhvan je, kao da ga je i time htio mučiti, naredio da ga svakog dana po nekoliko puta, htio-ne htio, izvlače na krov i ondje s njime što duže ostaju.

... Ovdje Sadman prekida pripovijedanje i umeće ono što je Semsudin Ahmetović mislio da bi mogle biti namjere Su- lejmanove s mladim kanom. Sadmanu su ova objašnjenja neshvatljiva, pa ih stavlja pod onu uzdah-rečenicu: A reče i ovo, neka mu bog oprosti.

Ali, iz njegova štiva ne možeš vidjeti zgraža li se nad onim što se događa ili nad Semsudinovom drskošću da to opiše. Ne izjašnjavajući se nikad kad bi ga izjava mogla svrstati u one koji bi za tu svrstanost jednog dana mogli odgovarati, nožar iz Tophane govori o sebi da nije bio ni lakovjeran ni lakomislen čovjek.

Sulejman će, tvrdio je Semsudin, jednog po jednog pobiti sve što je vrijedno u vladarskoj lozi Osmanovića, braneći se da je svako ubojstvo neminovno za očuvanje države. Ne mo­že mu se ne vjerovati, jer je višeput spriječio rascjep u pravo

341

vrijeme. Uza sve vjerovanje njegovoj izreci da se umorio vla­dajući pokornima i obuzdavajući nepokorne, ljude kopka otkuda u njega toliko krvožednosti prema rođenim potom­cima i ljudima koji su živjeli samo da njemu služe.

Neki hoće da je klica bila u samom zametku vlasti njihove obitelji, kad su sve uspjehe gradili na otrovu, nožu, zasjedi i vjerolomstvu, ne libeći se nikakva zlodjela i podnoseći svako poniženje, ako im je jamčilo da će jednog dana skočiti na kič­mu svom suparniku i jednim ugrizom slomiti mu kralježnicu.

Najveći broj ljudi koji su se bavili ovom stvari, a među nji­ma je bilo mistika, liječnika, trgovaca i astrologa, mislili su da djela Sulejmanova, kao i djela svakog drugog čovjeka, ključaju ispod njegova srca, a da su zgode i nezgode što ga prate tek korita u koja se ulijeva njegov duhovni vrutak i tu nalazi obale i strminu za veselo tok.

Izdavao se za ljubitelja mladih i pametnih ljudi, jer su, go­vorio je, u mladosti zanos i snaga a u pameti promisao o Božjem putu. A mrzio je i pamet i mladost, istinski i dubo­ko. Na visoke položaje dovlačio je mlade i darovite ljude ko­ji bi svojim nedoraslim ponašanjem u svakom trenutku po­kazivali da svoje napredovanje zahvaljuju samo njemu. Čim bi sazreli kao ljudi i kao upravljači, čim bi njihova zahval­nost izgubila onaj početnički žar i postala puka formalnost, čim bi i zrelošću i pameću nadvisili sultana, tražio je priliku da ih ukloni. Pa ako se ni jedna druga ne bi našla, jedna mu je uvijek bila pri ruci: da izjavi da su se osilili, da su ga pot- cjenjivali i namjeravali svrgnuti.

Na riječi mladost, podmladak i podmlađivanje, osjetio bi grč u utrobi, hvatao bi ga nerazumljiv strah, i umjesto da se okrene protiv mladosti, trčao je prema njoj, lijepio se na potpuno nepoznate ljude, a one već poznate i dozrele progo­nio. Zato i nije u svom životu imao većih neprijatelja od svo­jih dozrelih sinova.

Kad se Sadman potužio Semsudinu da je na Mustafin jata­gan potrošio silne novce a princ mu ni polovice nije platio,

342

te da ne zna kako će prodati oružje na kojem je više puta is­pisano izdajičino ime, šaljivčina i ljubitelj poslovične mudro­sti reče neka prebriše Mustafu i svrh njega stavi Bajazida. Sto god je prvi napisao za sebe, vrijedit će mu i za brata. Sad je Bajazid na redu.

(Usput spomenimo da je pet godina nakon toga razgovora, pod nadnevkom jedanaestog zulkade, Ijetopisac zabilježio nova smaknuća u carskoj obitelji. Sulejman je naredio veziru Mehmedu da svojom rukom ubije njegova sina Bajazida i četiri unučića. Sadman se ovom prilikom sjetio Semsudinovih proročanstava, sućut je prevladala nad oprezom, pa kaže: “Sto li će taj još ljudi posmicati ako mu sotona dopusti da poživi više nego što Bog dopušta trajanje svakom zlu.” Sadman je, naime, mislio da je svako zlo ograničeno na određeno vrijeme.)

Sulejman je običavao razgovarati sam sa sobom, bilo dok je zbilja sam bio ili dok je s nekim sjedio koga je osjećao kao stvar, a ne kao osobu. Tumačili su to kratkotrajnim zamra­čenjem uma u trenucima dodira s božanskim silama. Poneš­to je ostalo zapamćeno što je u tim trenucima nazočnosti za stolom bogova kazao sebi u brk. Nezgoda je što ta svjedo­čanstva nisu iz prve ruke, svjedoci su slušali druge o tome pričati, kao što je Sadman slušao Semsudina, pa je možda naklonost negdje nešto nalijepila, a zloba zgulila.

Govorio bi:— Ubijte ga!Netko nevidljiv odgovarao bi:— Već smo ga ubili.— Znam da ste ga ubili i da je mrtav, ali nije umro — ljutio

bi se Sulejman.Govorio bi:— Neka umre!— Kojom smrću? — pitao bi ga nevidljivi.— Takvom koja će ga ostaviti živog. Ubit ćete ga, a on će

živjeti. Razumijete? — upućivao je glasom u kojem su se pre­lijevali najljepši tonovi što ih podmuklost može odsvirati.

343

Govorio je ... ali o tome treba nešto više kazati. Namjes­nik Egipta Dukandžin Mehmed-paša želio se na brzinu obo­gatiti i svojim bogatstvom prestići sve što je do tada boga­to bilo. Gulio je bez milosti jadne uzgajivače pšenice, pamu­ka i zobi. Neki koji nisu mogli, drugi koji nisu htjeli plaćati caru carevo a namjesniku namjesnikovo, pobuniše se i od- metnuše. Dukandžin podignu uz put od Damiette prema Aleksandriji križeve, i, kako bi koga buntovnika uhvatio, tako bi ga raspeo. Hvatao je i raspinjao sve živo, pobunjene i ogorčene, pa su ptice u delti Nila tih dana imale što jesti. Kad je vijest došla do Sulejmana, on se zanese i reče:

— Mičite tu budalu! Sto plaća toliku vojsku i tolike zapti- je kad ne zna umirivati narod drukčije nego vješanjem.

Džihangiru je otac dosudio “da umre, ali da živi”.Taj nesretni čovjek, nakon iskustva s Lažnim Mustafom,

nikome neće povjerovati tko bude rekao da je njegov brat. Sam, iako je rođenjem pretendent na prijestolje, nije prijet­nja ni ocu ni drugima koji se za njegova života budu tamo nalazili, pa umoriti ga tako bezopasnog i broju pogubljenih sinova dodati još jednoga, suvišno je opterećivanje pred mo­ralizatorima. Eto prilike da se iskaže Sulejmanova dobrota, prave i jedine prilike, kad je praštanje djelotvornije od kaž­njavanja.

Neka nitko ne misli da je Sulejman praštao onima koje je ostavljao da žive! Oni su zauvijek bili brisani iz njegova srca, ali su i odbačeni ostajali u njegovoj službi. Stajali su u dosu­đenom kutu, jeli svoju zdjelu boba i, živeći, ničim drugim, širili priču o dobroti, širokogrudnosti i čovječnosti onoga kome mogu zahvaliti što ih sunce grije. I ne hoteći kadikad i ne znajući, postajali su svjedoci dobrote onoga koji za njih milosti nije imao.

Takva je uloga bila dosuđena Džihangir-kanu.

344

15.

Te noći pala je ljetna kiša i umila vidike. More je plavlje, evropska obala bliža, a na pločama se otkrile sive, crvenkas­te i bijele pruge koje se još jučer nisu vidjele. Kao da je pro- zračnost i čistoća djelovala na Džihangira — on koji ništa nije htio promatrati, tog je jutra u dva navrata zaokružio pogle­dom oko sebe, kao da nešto traži ili prepoznaje. Eto, baš ta­da ugledao je žute cvjetove veprine.

Kad je sunce prešlo preko zida i bljesnulo u žutim čaška- ma orošenih latica, tri su se cvijeta pretvorila u tri mala bića što žive ispod kamenog krovišta, na pločama gdje nema ni­čega što bi vladalo, listalo, cvjetalo ili zrelo.

— Otkada ste ovdje? - pita ih Džihangir. — Odavno! — Ma što ne kažete. Kako da vas prije nisam vidio? Zašto mi se niste javili? Dobro, sad kako bilo. A ti si mi, Nurbanu, naj­ljepša, kao i uvijek. Zašto ti je, Esmo, rub haljine vlažan i is- paran? Gazila si rijeku? Koju rijeku? E, moj Mustafo, ne po­novili se jadi ni psu što sam ih ja zbog tebe prejadovao! Vo­dite me odmah sa sobom, ne mogu više ovdje ostati. Sad sam mrtav, a budem li čekao, možda će me opet oživiti. Ka­mo ću onda: živ k vama mrtvima ne mogu!

Sutradan je došao ozarena lica, koliko može biti ozareno lice čovjeka njegove bolesti.

— Kad me nećete povesti, ja ću sam s vama.Uhvan ga je obišao i pozdravio.— Koga pozdravljaš? — kaže mu Džihangir. — Čovječe, ja

sam umro. Mrtvaci se ne pozdravljaju. Sto me držiš nezako- pana? Ako ti je teško raku kopati, baci me s tvrđave u more.

— More je hladno, Džihangir-kane.— Meni nije hladna ni zemlja ni voda, meni je hladno uz

vas.— Pričekaj, bit će i pogreb.— Nemam ja što čekati. Bolje je i za vas da me sahranite

dok sam čitav. Zar ne vidite da se raspadam?

345

A Uhvan ga sahraniti nije htio. Jer trebalo je da Džihangir umre i da mrtav živi.

— Kad biste me htjeli k sebi - rekao je cvjetovima — mene bi Uhvan odmah pokopao. A ovako, kako da me ukopa kad me vi ne primate? Primite me, molim vas ... Priznajem, kriv sam za sve nesreće. Za tvoju sam smrt kriv, Nurbanu. Vidio sam u vodi kuharicu Raziju kako ti iz crne kesice trusi u na- rov napitak bijeli prašak. Pet dana prije nego što će ona to doista učiniti ... I za tvoju sam smrt kriv, Mustafo. Vidio sam u snu svijetao dan, od neba do zemlje pružilo se uže. Na kraju užeta omča, u omči tvoja glava. A netko viče: “Neka mu bude, sam se ulovio ...” A kad su tebe Esmo, odveli, ja­vio mi se iz bunara čovjek i kaže: “Hoćeš li da je izbavim, meni je to čas posla, samo mi plati unaprijed.” A ja njemu odgovorim: “Sto bi je izbavljao, od koga, nju svoji vode svo­jima? ...” Kajem se! Sve sam vas upropastio!

Kad ne bi imao što drugo reći, a nove su mu misli rijetko padale na um, da ne bi pred cvjetovima šutio, neprekidno je ponavljao:

— Priznajem, sve sam vas upropastio.Sjetio se, reče jednom. Znao je to, ali mu se bilo zametnu­

to negdje u pameti. Njega je Sulejman ubacio među njih da ih jedno po jedno uništi. Sto vrijedi što ih je Džihangir volio kad je bio oružje toga čovjeka? Zar ne zaslužuje njihovo sa­žaljenje zbog svoje gorke sudbine, zbog toga što je radio ono što mu se nije htjelo raditi? Zar im to nije dovoljno da mu se smiluju i povedu ga sa sobom?

Sto će učiniti, pitao je cvjetove veprine jednog sumraka. Da je živ čovjek, ubio bi se. Kako da se mrtav ubije! Pokuša li popraviti svoje stanje, može samo od mrtvaca postati živ, a on ne želi živjeti, jer bi bio daleko od njih. Hoće da živi kao mrtav čovjek, jer i oni žive kao mrtvaci, da bude s njima u zemlji, na istom stablu, na istoj peteljci.

Prvošnja tromost i bezvoljnost ustupili su mjesto nemiru i užurbanosti. Uvijek je nešto htio, nešto pokretao, makar da

346

je iste stvari opetovao bezbroj puta, nečim se uzbuđivao, lju­tio ili veselio, sve nekako ispotiha, nerazgovjetno. Sad bi se sam popeo na krovište, sad bi pitao kad će na šetnju, mučno se rastajao od cvjetova, bolje jeo i nešto mirnije spavao. Nje­govo lice zalilo se s nešto rumenila a oči s malo sjaja, ali i u licu i u očima bilo je više nekakve sulude volje da se oživi ne­goli pravog bujanja života. Pa ipak, nešto se odronilo u ka­nu.

Uhvanu nije prestajao govoriti što ga drži u zatvoru, zašto ga ne sahrani da napokon ode svojima.

Mislio je da Džihangir s njim opet tjera sprdnju. Pokopao bi njega Uhvan, sad odmah, samo kad bi smio. Onaj zna da ne smije, pa ga draži! U tom ga je uvjerenju učvrstila kano­va živahnost. Tom zavitlavanju da ga ukopa ili ubaci u more neće biti kraja.

... U Alipoturkov odžak doveli su liječnika i ljekarnika Je- hudina Trgu, namjestili mu ordinaciju i ljekarnu, i rekli mu da ga svakako izliječi.

— Ili ga izliječi, pa da ga se riješim. Ili ga pošalji u vražju mater. To mi je kljuse ovdje sjelo - rekao je Uhvan.

Jehudin Trgo nije bio bilo tko pa da bi Džihangira poslao u “vražju mater” prije nego pokuša sve što zna.

Jehudin je radio i govorio riskantne stvari, ali svoj ugled nikad nije izlagao riziku. Kad bi mu se dogodilo da prije ubije nego izliječi, zaklonio bi se za autoritet: on je postupio točno kao što je taj i taj uglednik napisao. Ne može biti stvar u istinitosti onoga što je taj i taj napisao, jer se zna da taj koješta ne govori, niti je stvar u Jehudinovu tumačenju, jer se također zna da znalac znanstvenog nasljeđa toga i to­ga ne može griješiti, nego je stvar u trećem, u nepredvidlji­vom i nepoznatom — u volji Božjoj.

Zato se i moglo dogoditi da Jehudin Trgo počne savjesno liječiti, a bolesnik svrši u “vražjoj materi” prije nego da ga je izravno tamo poslao. Je li Uhvan za to znao? Jest. Jehudi- novo je ime sigurno pokriće pa kako god liječenje završilo,

347

a završiti ne može kad se njega upregne, nego: ili ozdravlje­nja ili put u “vražju mater”.

Jehudin je liječenje Džihangira započeo prema knjizi Liber primus de causis et notis diuturnorum affectuum, u kojoj je Aretej iz Kapadokije opisao bolest koju Grci zovu melankolija i uputio liječnike kako da je izliječe.

Melankolija je, kazuje Aretej Kapadokljanin, tjeskoba du­ha, upiljena u jednu misao koja je svu dušu zarobila. Veći dio života bolesnici provode potišteni i izbezumljeni, čineći u svojoj ludosti ružne i okrutne stvari. B'ije ih sumnja da će, prezirući vlastiti život, i sebi samima dati otrov. Mrsko im je ponašanje i život drugih, pa bježe u samoću ili se odaju sulu­doj religioznosti. Najčešće nemaju snage da učine bilo što, skutre se negdje u uglu života i ovaj svijet promatraju s ve­likom mržnjom.

Znaci bolesti pojavljuju se u ljetno i jesensko doba. Izne­nada i naoko bez ikakva razloga bolesnik postaje tih, potiš­ten, malodušan, snebivljiv i čangrizav. S početka malo spava i često se budi, dok ne dođe do prave nesanice, strahovite i očigledne. Postaje prevrtljiv, grub, zabrinut za najmanje stvari, pohlepan, a začas prostodušan i darežljiv. Tijelo drži uspravno kao oholi ljudi, ili zgrčeno kao prosjaci, svakako daleko od prirodnog držanja. Lice mu dobiva ružnu mješavi­nu crne i zelene boje, jamačno od žuči što po tijelu teče za­jedno s krvlju.

Aretej liječenje traži u načinu kako da se otrovna tekući­na crne žuči odstrani iz tijela. Predlaže da se onome koji je obolio u proljeće prereže žila na desnom laktu, da bi mu is­tekla krv iz jetre jer je u jetri izvor krvi i korijen žuči. Ali, upućuje oprezni Aretej svoje možebitne neoprezne sljedbe­nike, premda je krv u njih i žučna i gusta i crna poput ulj­nog taloga, ona je i takva hrana tijelu, pa bi ispuštanje pre­velikih količina osobama koje su i inače slabe i malokrvne moglo dovesti do gubitka tjelesne snage. Zato krv treba is­puštati pomalo, u nekoliko navrata u dužim razmacima, a

348

bolesnik za to vrijeme mora obilno jesti, najbolje meso i ri­bu.

Kao usputno, više da pokaže kako se u predviđanju bolesti može pogriješiti, negoli da propiše određen način liječenja, pripovijeda Aretej o nekom mladiču koji je bolovao od neiz­lječive melankolije i komu liječnici nisu mogli pomoći. Kad su ga legli s djevojkom, ljubav ga je izliječila. Aretej misli da je mladić već od početka gorio od želje za ženom do koje nije mogao doći, te da je zato bio potišten, a njegovim se mješta- nima pričinjalo da je melankoličar. Čim se združio sa ženom, nestalo je žalosti, raspršila se srdžba i duševna patnja, radost je prevladala potištenost.

Mimo Aretejeve namjere, mnogi su liječnici običavali lije­čiti melankoliju “ljubavnom ložnicom”, služeći se vrlo vješ­tim ženama, prije upotrebe drugih ljekovitih sredstava ili usporedo s njima, jer su bili uvjereni da ne mogu pogriješi­ti. Ako izliječe, dobro su izliječili; ako ne izliječe, bar će znati da je pred njima bolesnik, a ne čovjek satrven čežnjom za ženom do koje neki ljudi nikako ne mogu doći, kao da su sve, koliko ih je, otišle na Mjesec.

... Kod trećeg ispuštanja krvi, koju je Jehudin nasitno mjerio da ne bi više izlio nego što je tijelo stvori od nove hra­ne, zbio se nepredvidljiv događaj.

Za večernjeg izlaska na krov tamnice, Uhvan, koji se tu neočekivano zatekao, vidje da se kanovo lice ozari čim je sta­lo pred cvjetove veprine. U njem uskipi odvratnost na oživ­ljavanje radosti u tom mrskom čovjeku. Vidio je toga boga­lja kako iz spodobe mrtvaca izlazi zdrav, podrugljiv, kako mu naređuje da ga vodi u bruški dvorac, kako brblja da su njega ozdravili i izbavili cvjetovi veprine, a misli da su ga za­štitili “viši interesi” i “proumljena uprava” unatoč njemu, bijednom policajcu, njuškalu kojem o tur gospodari brišu vrhove papuča.

Dok on bjesni, Džihangir se nevino smije žutim cvjetovi­ma. Čini se da su obećali povesti ga sobom na prostrane pla­

349

ninske livade, iznad pojasa klekovine, gdje je zrak čist i pro­rijeđen.

Uhvan je đonom zgazio cvijet i stopalom protrljao po plo­či nekoliko puta tamo-amo. Kad se čizma podigla, na ka­menu je ostalo nešto latica i listića. Veći dio biljke ostao je na glavama čavala ispod potplata, i dok je Uhvan šetkao nervozno uzduž krovišta, raznosio je veprinu posvuda.

Ili na kamenu razgažena, ili na stopalima odnesena, ili se slijepila sa zemljom u pukotinama, što god bilo, do sutradan u podne od veprine s Alipoturkova odžaka nije ostalo ništa.

Zauvijek su otišli, a njega nisu sobom poveli. Ostavili su ga mrtva i nepokopana.

Niti je jeo, niti se optuživao. Nije imao pred kim. Niti je pružao otpor liječenju. Sve je izvršavao, a nije izvršavao niš­ta. Zalogaj bi primio u usta, ali ga nije htio žvakati i gutati.

Dugo je umirao od tuge. Ali, od tuge se može umirati a ne može umrijeti. Umiranje od gladi, to je već nešto drugo.

Jehudin se zabrinuo: nastavi li mu ispuštati krv, a već ju je dva puta ispustio otkako kan ništa ne jede, tijelo će mu os­tati suho. Prepusti li ga samom sebi, ode on u “vražju ma­ter”. Da pokuša s “ljubavnom ložnicom”? Istina, njegovo je tijelo u takvu stanju da mu žensko ne treba. Ipak, možda će ga žena nagovoriti da uzme hranu iz njenih ruku?

Odnijeli su ga u svijetlu i raskošno namještenu sobu, us­pravili na noge i za njim zatvorili vrata.

Na krevetu, odjevena u šarene haljine od muslina, sjedila je žena raspletene kose i uzdignutih rukava. Smiješila se i Džihangir pođe prema njoj. Žena razmaknu koljena i raširi ruke, zovući ga da joj dođe u krilo. On joj se približi nesi­gurnim koracima i klekne. Potom joj obujmi noge, a glavu položi na koljena. Ona ga je prstima tetošila po kosi, on je mirovao. I kao da je usnuo.

S tih koljena Džihangir nije podigao glavu. Zdravi bi ljudi u toj ženi vidjeli ropkinju iz Alipoturkova harema, a koga je

350

on u njoj vidio, kad joj je svog sebe htio staviti u naručje, os­tat će tajna koju pokojnici u grob nose.

... Na kraju svojih bilježaka Ijetopisac Sadman navodi rije­či Semsudina Ahmetovića, uz obavezno: A reče i ovo, neka mu bog oprosti.

“Valjalo bi razmisliti, majstore, nisu li svi napori da se us- pnemo na visoko samo trud da dođemo do nekih bedara, koja će nam pružiti trajne i ustostručene užitke što smo ih osjetili na koljenima obične žene, kratkotrajno i u malim količinama. Trebalo bi promisliti.”

Sadman je, čini se, promislio kad je napisao da čovjek ne mora baš cijeli život protratiti tražeći bedra koja su, kao što pjesma kaže, “dva mlada lavića”, jer se toga zarana u životu nađe, ali da ga potroši, tražeći okrilje u koje će spustiti umornu glavu, to je moguće.

To je moguće!Premda se u Džihangirovu slučaju čini nevjerojatnim.

351

Bilješka o piscu

IVAN ARALICA (Promina kraj Knina, 1930.) autor je opsežnoga opusa od tridesetak knjiga — romana, zbirki pri­povjedaka i političkih eseja. Nakon završetka učiteljske ško­le neko je vrijeme radio kao učitelj u selima Dalmatinske za­gore. Potom je, diplomiravši na zadarskom Filozofskom fa­kultetu, bio ravnatelj Učiteljske škole i Pedagoške gimnazi­je u Zadru, ali je to mjesto morao napustiti zbog sudjelova­nja u hrvatskom proljeću. Do 1990. godine bio je srednjo­školski profesor. Te se godine preselio u Zagreb, uključio se aktivno u politiku te je postao redoviti član HAZU.

U književnosti javio se šezdesetih godina, u vrijeme kad su na scenu stupili razlogovci, premda zapravo po godinama pripada prethodnom, krugovaškom naraštaju. Međutim, ni po svjetonazoru ni poetički Aralica nije blizak ni jednima ni drugima; već na samom početku — a takav je ostao do danas - pokazat će drukčije interese i krenuti svojim, samotnjačkim putem, izvan prevladavajućih literarnih kretanja i mode. Ta­ko, za razliku od pisaca vršnjaka, koji su držali da je stvara­laštvo individualni čin, a ne društvena misija, on je uvjeren da umjetnik ima poslanje i da mora biti savjest društva. Drukčiji je, recimo tradicionalniji, i po načinu pripovijeda­nja: dok se slika hrvatske književnosti već pedesetih godina radikalno mijenja pod utjecajem moderne zapadne litera­ture, Araličin je rukopis realistički, bez interesa za bilo ka­kav eksperiment ili formalne inovacije.

Araličini romani i novele iz prvoga razdoblja, u kojima se bavi suvremenom tematikom napuštanja sela i doseljavanja tog stanovništva u gradove te etičkim i drugim devijacijama

353

socijalizma (,Svemu ima vrijeme, 1967.; A primjer se zvao Lau- dina, 1969.; Filip, 1970.; Ima netko siv i zelen, 1977.), rela­tivno su dugo ostali izvan zanimanja i kritičara i čitatelja. Možda je tomu kriva i činjenica da se pisac za svoju knji­ževnu afirmaciju morao boriti djelujući izvan centra (Zagre­ba), što je mnogo teže. U svakom slučaju, stvari su se bitno promijenile tek nakon pojave romana Psi u trgovištu (1979.) u kultnoj Biblioteci Hit, urednika Zlatka Crnkovića. Poli­tički nepoćudnom piscu žanr povijesnoga romana otvorio je mogućnost da o svome vremenu progovori iz perspektive prošlosti. Roman, komponiran trodijelno, s glavnim junaci­ma Faustom Vrančićem i turskim sultanom Sulejmanom Veličanstvenim, autentičnim ličnostima 16. stoljeća, reaktu- alizira povijesno vrijeme te na razini parabole i alegorije go­vori o mehanizmu totalitarizma, o vječitoj proizvodnji stra­ha i smrti, o odnosu pojedinca i vlasti, države i religije, o od­nosu ideologije i umjetnosti. Svojom složenom strukturom i stilom u kojem su se isprepleli standardni jezik i jezik sta­rih putopisa, kronika, franjevačkih ljetopisa, a zacijelo i teče­vine Andrićeve proze, Psi u trgovištu donijeli su autoru goto­vo jednodušno priznanje kritike i golem uspjeh kod publike.

Osamdesete godine u stvaralačkom su pogledu svakako Araličino najbolje razdoblje. Redom su izlazili njegovi vrsni povijesni romani koji su donijeli široku, epsku fresku naro­dnoga života i Dalmatinske zagore u razdoblju od jednog i pol stoljeća: Put bez sna (1982.), Duše robova (1984.), Graditelj svratišta (1986.) i, doduše nešto drukčiji od ostalih, Asmodejev šal (1988.). No, nije u tim romanima riječ samo o re­konstrukciji povijesti jednoga kraja i naroda na vjetrometini nekoliko carstava, vjera i civilizacija, o njegovim običajima, kulturi, mentalitetu, pojedinačnom i kolektivnom etosu, nego i o uočavanju arhetipskih situacija, konstanti koje se, tek ponešto preoblikovane, pojavljuju u svim vremenima.

Iscrpivši taj model, Aralica se potkraj osamdesetih vraća suvremenim temama, ali prema općem mišljenju kritike bez

354

one kreativne snage kakvu je pokazao u prethodnim roma­nima. Tako se pozabavio nekim temama i događajima novi­je povijesti koji su dugo bili tabuizirani: u romanu Okvir za mržnju (1987.), koji ima autobiografsku pozadinu, govori o staljinizmu, u Majci Mariji (1992.) o braći u različitim uni­formama, u Cetveroredu (1997.) o Bleiburgu i križnom putu. Kao i Araličina politička esejistika, velike su kontroverzije i polemike izazvali njegovi “romani s ključem”, Ambra (2001.), Fukara (2002.) i Svetinka (2003.).

Strahimir Primorac

355

Nakladnik Večernji list, d.d.

UredniciBranka Primorac Seid Serdarević

Lektorica i korektorica Tatjana Dobričević

Dizajn naslovnice Vanja Cuculić, Clinica

Fotografija na naslovnici Stanko Abadžić

ProdukcijaIngenium, Graz, Austrija

ISBN 953-7161-00-5

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica -Zagreb

UDK 821.163.42-31

ARALICA, Ivan Psi u trgovištu / Ivan Aralica. -

Zagreb : Večernji list, 2004. - (Večernjakova biblioteka ; knj. 7)

ISBN 953-7161-00-5

440318056