Ivan Aralica Cetverored

7/29/2019 Ivan Aralica Cetverored

1/332

Ivan Aralica

etverored

1996.


2/332

Jedni su rekli:

Hrvatski vojnici moraju umrijeti,da bi Jugoslavija mogla ivjeti.

Drugi su im odgovorili:

Jugoslavija mora umrijeti, da bi

mogao ivjeti hrvatski narod.

A ja sam ivio u dolini izmeu ta dva

brijega dok su se oni samo u mom vijeku

nekoliko puta sudarali.

2


3/332

1.

Drama je mog ivota poela onu veer kad je jedna knjika

drama na kazalinim daskama zavrila.

Bio je to zadnji i predzadnji prizor Dame s kamelijama, u

kojoj je glavnu ulogu, lik kurtizane Marguerite Gautier, igrala

Boena Kraljeva, a ja njena ljubavnika Armanda Duvala, netako veliku ulogu kakva je Boenina, ali svakako ulogu bez

koje njena gluma nije mogla doi do punog izraaja. Mizernu

ulogu bez koje se ne moe, pa se zato i dogodilo da sam je ja tu

veer, kad se ustanovilo da je nosilac role ljubavnika odleprao

bez najave, mogao iz nude odigrati, kako predstava pred

punim kazalitem ne bi bila otkazana.

Na samrti je dama s kamelijama ivnula kao to se ivne uknjikim dramama, na svjetlu pozornice, iako priaju da takva

vrsta oivljavanja postoji i u stvarnom ivotu, u to ja

sumnjam jer me do danas u to stvarni ivot nije uvjerio.

Preplavljena blaenstvom to me vidi i to mi, uz prigodne

rijei, moe predati zavjetni dar, uruila mi je medaljon sa

svojim portretom i rekla:

Sauvaj ga, on e kasnije pomoi tvom sjeanju. Ako sejednog dana u tebe zaljubi kakva lijepa djevojka, koju e uzeti

za enu, i nae kod tebe taj portret, reci joj da je to portret

jedne prijateljice, koja se, ako joj je doputeno da prebiva i u

najmranijem kutu raja, za tebe i za nju iz dana u dan moli

Bogu. Ako ona bude ljubomorna na tvoju prolost i zatrai od

tebe da rtvuje portret, uini joj po volji, bez straha i bez

grinje savjesti. Ja ti unaprijed opratam. Moj Armande, da lime uje i da li si me dobro razumio?

Istini za volju, nisam je sluao. A da sam je i sluao, taj

tekst, koji mi je od prvog dana neshvatljiv, ni sad, na kraju

balade, ne bih mogao razumjeti. Dok je ona izgovarala svoj

dugi monolog, ja sam razmiljao o sutranjem danu, jer je

dananji bio pri kraju i jer o preksutranjem nisam imao hra-

brosti razmiljati.

7


4/332

Onda je na pozornicu ula okevika i koketnim glasom

rekla: Dobra moja Marguerite, pisala si mi da si na samrti, a

ja te evo vidim kako si ustala i kako se smije.

U tom trenutku ja okreem glavu prema Gustavu, jo

jednom mukarcu, postarijem, koji slui da se dama s

kamelijama bolje istakne, i kaem mu u povjerenju da naaumirua ljubav ne uje, to je u stvarnosti neizvedivo, jer mi je

dama na rukama:

Oh Gustave, kako sam ja nesretan!

Moram priznati da sam taj uzdah, s obzirom na prinudu da

sam prestao biti inspicijent i postao glumac za jednu veer, i s

obzirom na ono to me iza predstave ekalo, istisnuo iz dubine

ojaene due. Ako su to gledaoci primijetili i pripisali moju

nesreu glumljenoj tuzi za smru dame s kamelijama, nemam

nita protiv toga, osim da bi morali znati kako ja nisam samo

glumac, kako u dui oplakujem jo jednu umiruu damu, koju

sam volio, iako je ona, kao i Marguerite, za neke bila kurti-

zana a za neke romantina ljubovca. Mora da je umirua

dama, ona to sam je drao na rukama, preula negaciju u

mojoj izjavi o stanju sree u mojoj dui, kad je rekla:

Ja sam na samrti, ali sam takoer sretna.

Putam je da govori, ne ispravljam njen previd, jer pisac u

tom dijelu drame za moju ulogu nije predvidio nikakav tekst.

Kako je neobina stvar taj prvi ivot, a kakav e tek biti

drugi? izgovara dama misao koju je pisac preuzeo od

jstonjakog vjerovanja o inkarnaciji, to je meni uvijek bilo

drago uti, ali za tu robu ne bih dao ni prebijenu paru. Kakav

drugi ivot! Razgovarajte o meni koji put, moli me i kae:

Armande, daj mi svoju ruku. to ona eli, ja inim.

Uvjeravam te da nije teko umrijeti. Ni u to ne vjerujem. Da

mi nije teko umrijeti, ne bih se bojao preksutranjeg dana.

Sad na scenu ulazi Gaston i Marguerite s njim neto pria.

Ja to i ne sluam. Tek kad ona ree Ah, kako je to neobino,

jaje pitam to tu moe biti neobino i ona izgovara svojeposljednje rijei: Vie ne trpim. Gotovo bih rekla da se ivot

vraa u mene. Osjeam blaenstvo kakvo nikad nisam

osjeala... Ah, ja u ivjeti! Oh! Kako se dobro osjeam. Ona je

sjela i inilo se da je zaspala. Netko kae, ini mi se Gaston, da

ona spava i sad dolazi red na mene da odigram zavrnicu.

Nekoliko puta za redom izgovaram njeno ime, a potom,

slijedei uputu u didaskaliji On mora upotrijebiti snagu da bi

8


5/332

istrgnuo svoju ruku iz Margueritine, pokuavam izvui ruku

iz stiska pokojniinih ruku. Mislio sam da taj napor treba sa-

mo malo odglumiti, ali sam se prevario. Boena me epala

tako jako da sam morao snano trgnuti, pa opet nije ilo. Kao

da su joj se ruke zalijepile za moju! Potegnem li jo jae, sa

stolice u je svaliti na pod. Zato, prestravljen viem: Mrtva!Onako kako je predvieno u tekstu drame, ali i onako, budui

da sam u dami s kamelijama itavu veer gledao i neto dru-

go, kako mi je s dna ojaene due uskipjelo. Ako ona umire i

lijepo joj je umirati, neka umire, ja umrijeti ni s njom ni bez

nje ne elim! Boena mi je, sreom, ispustila ruku. Da to nije

uinila, svalio bih je na pod i pokvario kraj predstave, kojom,

po zamisli redatelja, dominira slika lijepog i slatkog umira-

nja. Osloboen mrtvaeva stiska, mogao sam prii Gustavu i

rei mu njemu, gledalitu i magli ovoga svijeta:

Boe moj! Boe moj! to e biti sa mnom?

Bilo je jo toga, nekoliko ganutljivih replika iz usta Gusta-

va i Nichette, ali ja to vie nisam sluao. Bilo je spontanih

estitki, im je pao zastor da sam dobro odigrao Armanda,

da ga bolje ne igra ni Mari

i

, koji je tu ve

er nekamo pobje-gao silei mene, inspicijenta, da ga zamijenim; bilo je tu i kla-

njanja ispred i izmeu zastora, bilo je i cvijea i suza, jer smo

svi znali, i glumci i publika, da sutradan uveer nee biti pred-

stave i da je nee biti do bogzna kada. Bilo je tu mnogo tuge,

ali je za mene sve to zavrilo onim vapajem to e biti sa

mnom? I s pozornice sam otiao po odgovor ravno Mirti u

njenu sobicu.

Dama je s kamelijama umrla rekao sam joj kad sam je

tamo naao. Sad treba vidjeti to e biti s nama. Neka ona

samo pria kako je smrt lijepa! Ne bih elio da i nas dvoje

odvue u smrt.

Slaem se s tobom. Ja se i pakiram da se to ne bi dogodilo

ree mi ona.U kartonski kovei, koji kod nje nikad nisam vidio pa

ga je vjerojatno nabavila za ovu priliku, i koji je stajao pred

ogledalom gdje je Mirta i veeras pripremala glumce za izla-

zak na pozornicu, pomno ih odabirui, slagala je vlasulju na

vlasulju. Koliko sam mogao vidjeti dok sam se presvlaio, nije

uzimala vlasulje alon i rokoko stila, koje zapremaju mnogo

mjesta, ve vlasulje bidermajer i vlasulje za suvremenike, gra

9


6/332

ane, seljake, intelektualce, snahe, starice, vlasulje s elom i

bez ela. Nije ih stavljala izravno u kovei. Prije nego e ih

tamo pohraniti, polagala bi ih u kartonsku kutiju s poklopcem,

kutiju u kojoj su se vlasulje uvale da ne bi gubile prirodnu

svjeinu i da se ne bi praile.

Ima li dobar alat, to ti je pola posla. A maskiranje jeumjetnost u koju mnogi ne vjeruju, pa ni ti. Da o glumcima i

ne govorim! Dobra je maska pola dobro odigrane uloge. Ali

gospoda to ne priznaju! Oni itavu ulogu pripisuju svojoj da-

rovitosti govorila je Mirta i u kovei nastavila slagati smo-

tke krepa i sve vrste brada i brkova, nosni kit, mastiks i eter

za rastapanje mastiksa, pamuni til, grebenar, knif i sve ostalo

to slu

i izradi vlasulja i lijepljenju noseva, brada i brkova. Nakraju je na poasno mjesto, u sredinu koveia, smjestila li-

menu kutiju, nenaetu, liila marke Leichner u kojoj su boje

oznaene brojevima. Bez tih se liila nijedna maska ne moe

zavriti ni dovesti do savrenstva, to je elja svakog majstora

koji masku smatra umjetnou.

Maska je svemona, maskom se moe sve postii

govorila je Mirta zatvaraju

i kov

e

i

. Uzbu

ena, na rubu pla-a! I da ne proplae, morala je neprestance govoriti. Moe

poveati i suziti oi. Od mravog lica moe napraviti debelo i

podbuhlo. S nosom masker moe uiniti to poeli. S obrazima

takoer. Moe ih umanjiti i poveati, podignuti i spustiti.

Maska moe sve, pa i jednog inspicijenta kakav si ti, koji je iz

dosade nauio itav tekst drame, za jednu veer pretvoriti u

glasovitog glumca, koji je podvio rep i klisnuo prije svih,

ostavljajui nama da rjeavamo to emo s predstavom, da lida je igramo s inspicijentom u ulozi Armanda ili da iziemo

pred prepuno gledalite i kaemo: Gospodo, raziite se,

veeras predstave nee biti jer je jedan od nas pobjegao dan

ranije nego emo i svi ostali uraditi to i on, razilazei se kud

koji mili moji. E, tada sam ja uskoila u igru i rekla da u te

tako maskirati da nitko u gledalitu nee zamijetiti kako

slavnog glumca zamjenjuje inspicijent. Kad ti kaem, maska jeumjetnost!

To u ti tek sutra povjerovati, kad se osvjedoim da smo,

ja glasom, a ti maskom, prevarili publiku i kritiare. Iz

razgovora na ulici i iz novina! Lako je mogue da smo uspjeli.

Samim tim to su doli veeras u kazalite, u zdravlje njihove

pameti i prisebnosti treba sumnjati. Ostavimo to za sutra,

sada te pitam to e ti taj kovei i to e ti to to si u njega

10


7/332

nabila. Ako kovei i sve to je u njemu ostavi u stanu, u

redu, neka potrebni pribor umjetnici bude pri ruci. Ali, ako tu

prtljagu nosi sa sobom,'prvo, mislim da bi u taj kovei bilo

bolje staviti rublje, a drugo, koga ti na tom putu namjerava

maskirati i misli li ti da tamo kamo idemo nema toga alata i

tog materijala? Prvo, to se rublja tie, nosim na sebi uniformu, a ispod

nje samo ono to i vojnik nosi ispod; drugo, ja i tamo kamo

doem, a nekamo emo doi, namjeravam raditi kao maskerka,

jer drugo raditi ne znam, pa e mi za prvu ruku ovo to u

koveiu nosim dobro doi; i tree, jesi li ti siguran da se na

putu neemo morati pretvarati da jesmo to nismo, i da to

ponekad ne

e i

i i tako daleko da

emo morati mijenjativanjtinu?

Iz kazalita smo, ini mi se, izili posljednji. Ja sam trebao

pogasiti sva svjetla na pozornici i u svim prostorijama iza

pozornice. Ali, kad smo krenuli prema sjevernom izlazu i

vidjeli da nigdje nikoga nema, gasio sam i svjetla u

prostorijama kroz koje smo proli. Na portirnici nije bilo

vratara, pa Mirta re

e da i tu treba pogasiti svjetla i zatvoritivrata.

Moda je bolje da se svjetlo ne gasi i da se vrata ne

zakljuavaju rekao sam. To je vjerojatno bila i vratareva

procjena. Tko poeli ui, nee razbijati vrata, to bi, da su

zakljuana, sigurno uinio.

Stanovali smo u unajmljenom suterenskom stanu od dvije pro-storije u jednoj od onih kua to se pruaju uz sjeverni rub

perivoja u kojem je Sveuilina knjinica. Od kazalita do

ulaska u kuu, prolazei ispod tek ozelenjelog drvea po

ugodnoj noi, nismo susreli ni jednogetaa ili prolaznika.

U stanu su nas doekale dvije kartonske kutije to ih je

Baja, Mirtin brat, koji je imao klju naega stana, za naeg

izbivanja donio i ostavio na prolazu da ih zapazimo im u stanuemo. Poto je pored kreveta smjestila svoj kovei s

vlasuljama i liilom, Mirta je dohvatila no, njime razrezala

pagu kojom su bile vezane kartonske kutije i iz njih izvadila

dvije uniforme, jednu manjeg broja, za sebe, i drugu veeg

broja, za mene. Nismo se iznenadili, Baja nam je te uniforme

obeao, ak nas i za veliinu pitao. Mirta je predloila da ih

odmah isprobamo kako bi imala vremena da ne

to skrati, pro-iri, produi i suzi, ako treba, na gazdariinoj ivaoj maini

11


8/332

koju smo imali u stanu, gdje je, izuzev nas dvoje, naega bilo

malo ili nimalo!

Uniforme su bile vojnike, ali nas dvoje nismo mogli po-

goditi kojoj vojsci pripadaju. Nisu bile ni ustake, ute, ni do-

mobranske, sivozelene, a nisu pripadale ni posebnim rodovi-

ma ustakih i domobranskih postrojbi, zrakoplovstvu ili mor-narici. Odgovor je naem u Bajinu pismu koje smo nali u

jednoj od kartonskih kutija. Baja pie da mu je uniforme, po

narudbi, dao pukovnik Joso Rukavina, njegov idol, a pukov-

nik je do njih doao u magazinu gdje su se dijelili odjevni pred-

meti vojnim jedinicama ija je odjea i obua bila pohabana i

neprikladna za put. Javlja nam da ne razbijamo sebi glave

pitanjem kojoj vojsci te uniforme pripadaju. To je samo odje

aprikladna za put, a za koga je krojena i ivena, to u ovom

trenutku nije vano. No, ako baele znati, rei e im da su

uniforme ivene za kozake i erkeske jedinice u njemakoj

slubi i da su bez oznaka, ako se oznakom ne dri koom

podiveni tur. Bilo ih je teta ostaviti u skladitima, a vojsku

povesti na dalek put u staroj odjei. Zato je donesena odluka

da se dijele svima koji nemaju prikladne odjee, bez obzira tko

su i da li pripadaju ili ne pripadaju vojnim jedinicama. Toliko

u Bajinu pismu!

Po onomu to smo mogli vidjeti dok smo ih oblaili, bile

su to uniforme sivoplave boje, sline onima to ih nose zrako-

plovci, uniforme ivene od dobra sukna, uniforme ija se blu-

za sprijeda zakopava i po osnovnim oznakama kroja, po stru-

ku, depovima i ovratniku, nalikuje na rusku koulju, na ru-

baku. Poto smo o njima doznali to se imalo doznati, i po-to smo ih svojim oima razgledali, potom odjenuli, pogledali

jedno drugo i svatko sebe sama u ogledalu, obostrano smo

zakljuili da nam odgovaraju veliine, da nam uniforme lije-

po pristaju i da e u njima biti zadovoljstvo putovati.

Ako je tono to to Baja pie, da u ovoj odjei neemo biti

sami, da e je mnogi imati, lako je pogoditi da e je mnogi i

poeljeti, pa bi bilo dobro da na nju stavimo svoje oznake. Vestiinicijale nemamo kada, ali ja imam drugo rjeenje rekla je

Mirta. U svojim je torbama pronala kutiju sa slovima,

odabrala tri koja e joj trebati, namoila ih na jastuiu s

bojom za peate i na boku hlaa, iznad depa a ispod vezice za

pojas, otisnula nae inicijale. Na mojim hlaama I T, na

svojima M M.

Uniforme smo svukli i, kako se ponovo nismo htjeli obla-iti u civilnu odjeu, jer se pribliavala pono a sutra smo

12


9/332

morali rano ustati i nastaviti pripreme za dugo putovanje u

nepoznato, zagrlili smo se i svalili na postelju, gdje smo prije

sna vodili blagu, dugu i snenu ljubav.

Kad sam pokuao zaspati, u predsnu, jedna mi izreka, koja

je kao riba iz morskih dubina isplivala iz mog sjeanja, nije

dala da tvrdo usnem. Odjea ini gospodina, govorila mi jemajka kad bi me spremala za nedjeljnu misu. Ta odjea koja

ini ovjeka gospodinom sad je, kao prodrljiva riba s dna na

povrinu, upadala u moj razrijeeni san i nije mi doputala da

na miru i tvrdo spavam.

Ako je tono da odjea ini ovjeka, mora biti tono i da ta

uniforma nekoga vraga znai. Ona se ne moe obui bez opa-

snosti da te u njoj netko ne prepozna kao Kozaka i erkeza,kako to lakomisleni Baja misli. Uniforma ini vojnika, a obian

je ovjek tek u uniformi vojnik! Uniforma znai i pripadnitvo

pojedinim vojskama, drao Baja ili ne drao do izreke moje

majke i onog to proizvodi moj sneni mozak, on bi morao

znati da se uniforma u ratne dane ne oblai samo tako, jer ti

je ef i jer ti je u njoj udobno. Ali, to je Baja mogao znati

a

to ne znati, bilo je pitanje na koje se ni upol bijela dana nemoe nai odgovor, a kamoli e ga nai u snu o ponoi.

I tako o tomu itavu no, uvijek ukrug na isti nain. Kad

sam se sutradan probudio, drao sam sve to nepotrebnim op-

tereenjem i prihvatio oblaenje erkeske uniforme kao to bih

prihvatio oblaenje prikladne odjee za subotnje penjanje na

vrh Sljemena. Do tada sam znao da je naa putna uniforma

bez oznaka, a tada sam otkrio da je i bez kape, to je postalo

posebno znaajno. Uniforma moe biti samo kapa i odjea s

oznakama kojoj se vojsci i kojem rodu vojske pripada; a uni-

forma bez oznaka, bila ili ne bila s kapom, samo je svako-

dnevna odjea. U naem sluaju odjea s konim turom.

Morao sam otii kod Baje, uti najnovije vijesti, one koje se nemogu nai u novinama, one to do njega dopiru iz posebnih

izvora, najvie od pukovnika Rukavine i Nove Senjaka,

ministra u nekom ministarstvu. I da vidim kako teku

pripreme za polazak, kad tono kreemo i to sve sa sobom

treba ponijeti.

Na putu do Juriieve ulice, gdje je Baja stanovao, na kio-

sku sam na Cvjetnom trgu kupio Hrvatski narod, kao tosam ga kupovao svako nedjeljno jutro kad bih prije ruka

13


10/332

proetao do Trga u potrazi za drutvom. Da nedjeljno jutro

nije obino, moglo se zapaziti po velikom broju vojnika i mno-

tvu svijeta sa sela i iz provincije. I jedni su i drugi besciljno

lunjali ulicama ili sjedili uz rub nogostupa i na stubama is-

pred ulaznih vrata. Oito, neto se krupno pokrenulo, neto

se izglobilo iz svakodnevne kolote

ine, ali ni gu

ve, ni nereda,ni oaja jo nije bilo. Sve neto u pripremi za pokret i oeki-

vanju spasonosne zapovijedi da se tu ostane i nikamo ne odla-

zi. Ne znam ni danas je li to doista bilo tako ili sam ja svoje

duevno stanje preslikavao na ono to sam vidio oko sebe.

Dok sam prolazio Trgom, gdje nema opasnosti da se su-

dari s prolaznicima jer te mogu vidjeti izdaljega i zaobii,

bacam pogled na novine, za po

etak na zadnje stranice, gdjese nalaze oglasi po kojima se najbolje poznaje pulsira li ivot

u gradu normalnim ili ubrzanim, bolesnim pulsom. Nalazim

tu da netko prodaje posteljinu u koju ubraja strunjau, ja-

stuie, perinu i dva vunena pokrivaa. ovjek oito nema to

jesti! Drugi prodaje zlatninu! Zanimljivo, koji je to novac da-

nas, marke ili kune, toliko vrijedan da se za njega prodaje

zlato? I to se to danas ne moe kupiti zlatom, a moglo bi se

kupiti markama i kunama? Ako tu problem nije teina, ne

znam o emu bi se drugom moglo raditi. ovjek ima toliko

zlata da mu ga je teko nositi, pa eli neto pretvoriti u marke

koje je lake tegliti putem! A onda: Gospoa prima osobu k

sebi u sobu. Upitati: Vlaka 97. Ne kae prima li se muko ili

ensko, vjerojatno jer se ensko podrazumijeva kao to se

podrazumijeva udoredna narav oglasivaice. Ali zato se ne bi

trailo i muko, zato gospoa ne bi zlorabila udorednostoglasnika? Da mi nije Mirte, koja je navalila da iskoristi

priliku i ode u svoj civilizirani zapadni svijet, i da mi nije

njena brata, koji na tom putu oekuje apoteozu, najbolje bi bilo

da odem u Vlaku do te gospoe i upitam je eli li muko

primiti k sebi u sobu, bar na krae vrijeme, dok se sve ovo ne

smiri. Sudei po tih nekoliko oglasa i mojim reakcijama na

njih, izoblienim sumnjama, neke su tetive ivota u gradu

pukle, a neke su se napele do rasprsnua.

Traim u Hrvatskom narodu recenziju izvedbe Dame s

kamelijama, da vidim to je recenzent uspio zapaziti za

vrijeme predstave i napisati sino kasno, dok smo ja i Mirta

vodili blagu ljubav. itam:

Rasprodano gledalite bilo je dugo pod dojmom Boene Kra-

ljeve i Veljka Mariia. Za vrijeme rata, kad je koncentracija te-

14


11/332

ka, ne samo za kazalite ve pogotovo za umjetnike, a smrt je

gost dnevni naeg vremena, teatar je opet pobijedio. Gledalite

je ipak bilo potreseno i nad turobnom sudbinom Marguerite

Gautier... I prestajem itati jer sam s Trga preao na nogostup

u Juriievoj, gdje bih s otvorenim novinama smetao svijetu

nenaviknutu na gradsku vrevu da bez sudaranja prolaze jednipored drugih.

Ne vjerujem da je Mirta takav umjetnik da bi od mog lica

mogla napraviti lice glumca Mariia, niti vjerujem da sam

tako dobar imitator da bih mogao odigrati njegovu glumu

Armanda..Bit e da.koncentracija, o kojoj recenzent Vladimir

Kovai pria kako u ratnim danima slabi i kod glumaca i

kod kazaline publike, sino u gledalitu nije bila na visokojrazini. Ili gledalite razliku izmeu mog oponaanja Marii-

eve glume nije zapaalo ili ju je pripisalo ratnoj dekoncen-

traciji glumaca? Ato se tie potresenosti gledalita nad tu-

robnom sudbinom Marguerite i pobjede teatra nad ratnim stra-

hotama, to neka recenzent pria nekom drugom a ne meni, ja

valjda znam, i po sebi i po drugima nad ijom je turobnom

sudbinom publika bila potresena i koga je oplakivala u liku

dame s kamelijama, to pria daje smrt slatka i to vjeruje da

e joj svi grijesi biti oproteni, jer je mnogo voljela i mnogo za

ljubav rtvovala. Isto tako dobro znam da je rat pobijedio tea-

tar, ako ni po emu, onda po tomu to veeras predstave nee

biti, jer su svi izvoai krenuli putem glavnog glumca, posa-

krivali se ekajui one to dolaze ili se, kao ja, spremaju po-

bjei.

Baju sam naao ushiena, u tamnoplavoj uniformi vojnih pi-

tomaca, iako je njemu kao studentu prava tree godine pripa-

dala samo uniforma asne radne slube, sivozelenkasta i ne

odve paradna odjea. Na moje pitanje gdje je to nabavio, ka-

e mi da ih je bilo tamo gdje je i na

e uniforme na

ao kolikohoe i kakvih hoe, sva su skladita otvorena i danas moe

dobiti sve ono to juer dobiti nisi mogao. To izobilje pred od-

lazak dobar je predznak izobilja koje nas i ove je rijei zna-

ajno naglasio tamo oekuje. Sve mi je to govorio kreui se

po sobi u sporom ritmiziranom hodu, pri emu je posebnu

panju poklanjao mimohodu pored dva ogledala u kojima se

odraavao njegov lik u pitomakoj odori, s pomnjivo zae-

ljanom Tarzan frizurom, koja je bila ne samo u modi ve i

15


12/332

znak statusa mladih pripadnika ustake vojnice. Svaki put kad

bi proao pored ogledala i pogledao se u njemu, lijevom bi ili

desnom rukom, ovisno pored kojeg je ogledala prolazio, za-

gladio onu stranu tarzanice koja se u ogledalu odraavala.

No, ni tarzanica, jutros posebno lijepo zaeljana, jer je glavu

itavu no

imao opasanu rupcem, koji kosu u zaliscima

sljubljuje uz glavu, a onu na tjemenu puta da stri kao pjevji

rep, ni pitomaka uniforma nisu razlog da se Baja vinuo u sed-

mo nebo radosti.

Kakva srea! Kakva sluajnost! Nepojmljivo! Kad sam

juer iz vojarne iznosio one vae erkeske uniforme, na izlazu

vidim kako se neki natporunik mui s motor-kotaem. Nee

da mu upali! Dignuo taj glavu, psuje i tare znoj s

ela. Vidim,poznat mi je! Kad tko, Keko Tomljenovi, moj gimnazijski

kolega! to je?, pitam ga. Nee da upali, a potpuno je nov.

Njemaka marka NSU, iz magazina, neka rezerva. Ti se

razumije u motorkotae. Baja, kae mi Keko. Daj, molim

te, pogledaj to mu je. Ja znam motorkota voziti, ali se u

mehaniku ne razumijem. Ipak, pogledam i vidim da je Keko

zaboravio otvoriti dovod benzina iz rezervoara u motor.

Otvorim benzin, zakurblam i motor rikne! Dajem ga Keku da

uhvati ruice upravljaa i odmagli, a on meni kae: Eto ga

tebi, Baja! Ja se u to ne razumijem i neu da s tim imam posla.

Nai u drugo prijevozno sredstvo ili u ii pjeke... Kakva

srea! Kakva sluajnost! Zna da je moj Guzzi u slabom stanju,

na popravku kod Miceka Jurleka? Odem k Miceku i kaem

mu: Prestani popravljati Guzzija. Darujem ti ga. Samo mi

prikolicu s Guzzija premjesti na NSU. Da napravi onesklopke! I on sretan! Hoe! Kako ne bi bio sretan kad je za

malo rada dobio rabljen motorkota. On e ga srediti i bit e

kao nov. A meni je obeao da e mi to s prikolicom do danas

srediti. Ali mu ja ne vjerujem. Zna ti toga kretena Jurleka, on

je uz onoga tko je trenutno s njim; a kad s njim nema nikoga,

on je sam svoj. Ne budem li uz njega, on to s prikolicom nikada

nee napraviti. Ako je sada netko s njim u garai, on za njega

radi; ako nema nikoga, on popravlja svoj Guzzi, iako taj poklon

nije odradio. Zato moramo ii k Jurleku i biti uz njega dok

nam to ne sredi. A kad sredi, ti na sjedalo iza mene, Mirta u

prikolicu i gari na zapad.

A Magdalena?

Ona ima osiguran prijevoz, neki kamion. A sa mnom ne

bi ni htjela ii. Kae, to bi joj njezini rekli?

16


13/332

Pametno! Ona se na motor-kotau ne bi ni odrala

rekao sam. Baja se nasmijao kad je shvatio na to aludiram, i

krenuli smo k onom kretenu Miceku.

Nali smo ga na Guzziju, doslovce, uronjena u njega do uiju.

Rastavio je sve to se dalo rastaviti i, poto je svaki dio oistio

od stare masti i premazao novom, zapoeo sve ono rastavljeno

sastavljati. Ili je mislio da emo doi neto kasnije ili je

oekivao da i neemo doi, da e mu Baja prepustiti oba

motorkotaa! Poeo se izmotavati kako, evo, samo to nije

preao na rad s naom prikolicom. Da je istina to govori,

dokazivao je time to je prikolicu prije naeg dolaska odvojio

od Guzzija i primaknuo NSU-u.

Mi smo utjeli i uvaavali njegove isprike, ali smo mu dali

do znanja da se ne miemo dok nam ne obavi posao. Videi

da nam ne moe izvrdati, svojski je prionuo na posao. Na ono

zavarivanje, na to brtvljenje, to li je sve to bilo, jer se ja jo

manje od Baje razumijem u mehaniarske poslove. Dok je tra-

io prikladne komade eljeza u drvenoj sanduini, gdje je bilosvega i svaega, koje e zavariti na motorkota i na njih na-

biti ve postojee brtve na prikolici, dok je namjetao aparat

za zavarivanje i turpijom strugao leite za var, govorio je to

bi mu tog trena palo na pamet, a padalo mu je samo ono to

se ticalo posla i naeg odlaska. Sve ono to je izrekao dok sam

ja bio uz njega, a bio sam dok nije poeo variti, ne bi se zbog

obilja izreenoga dalo zabiljeiti da sam sve to i popamtio. Alineto malo, ono to se ticalo naeg putovanja, moram navesti

jer u se toga esto sjeati u danima to stoje preda mnom.

Evo, ja! Ja se nikada ne mijeam u politiku i zato sam

pametniji od svih politiara. Goni se, ostavi me! I to ti je

politika nad politikama. Sad jedni odlaze, drugi e doi, a ja

sam stalno tu. Meni kau: Mijenja se, Micek! Ne mijenjam

se ja, ovjee, mijenjaju se oni! A ja ostajem uvijek isti. Tebi se,Baja, isto udim to odlazi. Pa to si ti bio? Tamo neto meu

studentima, asna radna sluba i tomu slino. Svui tu

uniformu, koju nikada do sada ni nosio nisi, obuci radni

kombinezon i doekaj ih ako hoe, ovdje sa mnom u garai!

Popravlja svoj motorkota i ni za to te nije briga! Ja u to

potvrditi i gotovo! Ima lijepu frizuru, ima motorkota, pa

kad raspali od Crnomerca do Maksimira, za tebe e se

djevojke lijepiti kao muhe za muholovku. Em ti zeca! ekat e

17


14/332

na red da sjednu na stranje sjedalo i obujme te rukama oko

pasa. Pa ti prislone lice uz lice! Ti juri, a vjetar ti baca ensku

kosu po licu. Baja, promisli to radi! Sjeti se onoga to gubi!

I od koga da bjei? Od onih to dolaze, onih partizana, onih

komunista. Pa, ovako: kad razmiljam tko su oni, komunisti,

velika stvar, gadna stvar, trta me hvata. Ali kad ja to prize-mljim, pa se sjetim svojih prijatelja i znanaca koji su otili u

partizane, isto mi na srcu bude lake. Pa to su, Baja, dobri

deki! Ti neke od njih poznaje, popravljali su ti Guzzija to si

ga meni darovao. One koje ti ne poznaje, poznajem ja i mo-

gu ti rei da su jo bolji od onih to ih zna. Sluaj ovamo!

Vida Meglu poznaje, dobar je kao kvasan kruh. Tonija Mar-

tinjaka isto zna. Taj nikomu nije dao da plati ceh mimo nje-

ga. To mu je bilo neto kao pitanje asti. Zvonkeca Pajeka isto

zna, onog autoelektriara. Taj samo o enama slini. Daj mu

dobru pucu i taj e misliti daje u komunizmu. Drageca Skr-

beina ne zna, to je istina, ali ne misli da je ita gori od njih

trojice, ak je i bolji, taj e za dobru klopu svima sve oprostiti.

Ne zna ni vratara Puneca, ali to je mustra kao i svi ostali.

Eto, ti e sada doi, to su sve ti strani komunisti. Baja, nema

se ega bojati... E, ali Mato Godec, autolimar, to je neto istodrugo. Taj ih je sve osim mene zaludio komunizmom i odveo

u umu. Taj je zajeban! Ali, pokua li on neto meni podvalji-

vati, nee to dati drugi deki, znaju oni tko je Micek Jurlek. I

tebe bi oni, Baja, kao svoju staru muteriju zatitili... uj to

mi je jutros priao Jura Zvonarek, tu, naista, bogec, ju-

tros doao iz bolnice na Rebru. Otpustili ga jer otputaju sve

koje mogu otpustiti. A njemu je komad eljeza zgnjeio samo

tri prsta na lijevoj nozi. Kae, bio kod njih u sobi neki etnik

Rista. I uo on kako se pria, eto partizana na vratima. Ma

nije se mislilo na vratima bolnice, nego na vratima grada. Zna

kako se ono kae! A on glupan pomislio: eto ih na vratima

bolnice. I kako je uo, tako je takom, jer je imao ranjenu

nogu, udario bolniara i sestru preko lea. Jedva ga svladali

da i druge ne izudara. Pobjesnio je! A kad su ga primirili, pi-

taju ga to je poeo mlatiti takom. On kae da ga je uhvatiloveselje kad je uo da su partizani na vratima. Kau mu: nisu

doli tvoji, etnici, doli su partizani. A on odgovara da je to

svejedno, i partizani su njegovi. I sad tu mene neto brine:

ako su etniku i partizani njegovi, to onda tom Risti dou oni

moji deki koje je Mato Godec nagovorio da odu u parti-

zane? Hoe li on i njih svrstati na svoju stranu ili e ih svrsta

ti na stranu ustaa? To me, em mu zeca, brine! Jer, moda medeki od Riste i Ristinih partizana nee moi zatititi ni ako

18


15/332

budu htjeli? A posebno me brine ono to mi je Jura Zvonarek

na kraju rekao. Kae on meni: Pazi, Micika, ako je Rista

poeo tui takom samo kad je uo da su partizani u blizini,

kako e tek tui kad partizani uu u grad? Ti bokca, a? Ima

pravo Jura! A ja opet vjerujem naim dekima da emo imati

na

u socijalisti

ku republiku i da nam nitko ne

e mo

i ni

ta. Avabe neka idu v rit!

Kad je Jurlek poeo zavarivati, kad su iskre poletjele na sve

strane i on prestao govoriti, da mu jarko svjetlo vara ne bi

prouzroilo upalu oiju, udaljio sam se od Baje, koji je pratio

sve to Micika radi i od zavarivaa i zaao u dijelove radionice

gdje su bile parkirane olupine raznih vrsta vozila, koje su

nalikovale na riblje kosture s kojih je skinuto .sve to je valjalo

pojesti. Odneseno to je komu nedostajalo! Na toj sam etnji

otkrio da u prostranoj radionici Micika nije sam. Na samom

kraju, pred nekim kioskom, bio je parkiran luksuzni

automobil. Sagnut nad volanom, u njemu je po elektrinim

instalacijama kopao i petljao neki mladi, valjda,autoelektriar, ako je taj ikakvo zvanje imao. Ako to nije bio

naunik bez zvanja i znanja. Dok je on kopao i petljao po

icama, udaljivi se od njega, da majstor ne bi sluao njihov

razgovor, dva su ustaka asnika, najvjerojatnije vlasnici

automobila, vodili temperamentan ali priguen razgovor. Da

ne bi umukli kad mene ugledaju, zastao sam iza jedne

oglodane olupine i, tek kad sam se sklonio, zapazio sam sliku

obojice u velikom retrovizoru starog autobusa iza kojeg sam se

sakrio. Sad sam ih mogao i uti i vidjeti. Bio je to mladolik

bojnik i sredovjean vojni kapelan.

to je bilo sa Zvonimirovom linijom? Gdje se zagubila

kad je trebala postati vidljiva, kad je trebala proraditi? Do

juer su mu usta bila puna Zvonimirove linije, a sad o njoj

uti. Uvjeravao nas je sve da e se Zagreb braniti, da preko

Zvonimirove linije nee partizani prijei. A sad, to moe

vidjeti? Sva je vojska kao stado nagrnula u grad i nikakve

obrambene linije nema. Ta vojska po ulicama i vojarnama nije

vojska, to je rulja koja ne zna to e sa sobom, jer onaj koji joj

je zapovijedao nije znao to e s njom govorio je vojni

kapelan.

Da vam istinu kaem, oe, ja ne znam to je bilo s tom

linijom. Zato se od toga odustalo i je li se odustalo. Valjda

19


16/332

postoji neki razlog. Dapae, ja vjerujem da postoji i da ga on

zna govorio je bojnik, koji, ini se nije, bio dorastao

kapelanovoj estini i obavijetenosti.

Ja ga znam, ako ga vi ne znate. Taj razlog! To je gerila, to

je ona njegova: Ako partizani uu u gradove, mi emo otii u

ume i samo emo na izmijenjenim poloajima nastaviti rat.To je bila alternativa Zvonimirovoj liniji. I to je ostalo od

nje? Mislite da je mogue te vojnike s ulice poslati u umu?

pitao je kapelan.

Ne, mi s ovolikim brojem vojnika ne moemo voditi ge-

rilu. A kad je tako. onda je gerila nemogua u ovom asu, pa se

postavlja pitanje imamo li pravo izvrgnuti novom pokolju

narod i mlade rekao je bojnik.

Hvala vam na objanjenju! Iako sam ja to objanjenje uo

od asnika s viim inom nego to ga vi imate. A svi smo ga mi

uli od jednog ovjeka. Od njega smo ga uli! rekao je

kapelan i pokazao na sliku to je na zidu visila,

polurazderana, samo najednom avliu. A otkuda, molit u

lijepo pitao bih ja njega kad bi mi dopustio da mu se

pribliim sad najednom toliki obziri prema pravu naizlaganje naroda rtvama, kad do sada tih obzira nismo imali,

kad smo se ponaali tako rastrono kao da nas je pedeset a ne

pet milijuna? Otkuda sad najednom to?

Nije isto ono prije i sada rekao je bojnik prije je trajao

rat u itavom svijetu, a sad je rat zavrio, sad je ratovati

zloin. Pokreta se rata ubio prije etiri dana. Ubio, nestao,

predao vlast, svejedno! Nema ga! Nismo mi vodili ni svjetski ni europski rat! Zapravo, mi

smo ga vodili, a nismo ga trebali voditi, nego smo trebali voditi

svoj rat. I sad bismo mi, kad bi bilo pameti, trebali voditi svoj

rat. Bar sada! Mi nismo u prilici da biramo izmeu dobroga i

loega; prilike su takve da mi biramo izmeu zla i gorega. Zato

i mislim da je bolje sada se oduprijeti svom estinom, ili na

Zvonimirovoj liniji ili u umama, nego bjeati. Kamo bjeati?Gdje je ta zemlja u koju bjei? Koji je to domain to e te

primiti? U bijegu se krije velika opasnost. Izvedi toliki narod

na put bez cilja, i to si uinio? Izloio si ga smrtnoj pogibli,

sramotnom stradanju, uinio si ga bespomonim pred

neprijateljem koji ne zna to je milost.

I nestali su s retrovizora. Ni uo ih vie nisam. Dok samoekivao da se ponovo pojave, zauo sam paljenje motora, a

20


17/332

kad sam pogledao tko to ini, ugledao sam ih obojicu na pred-

njim sjedalima. Bojnik je upravljao automobilom, a kapelan

mu je sjedio zdesna. Vjerojatno je i dalje uvjeravao sebe i

vozaa da ne bi trebalo bjeati na zapad. Svejedno e pobjei!

Time e svoje lamentacije o otporu, o voenju rata u svoju

korist, svestj. na puki verbalizam kroz koji se iz sebe izbacujestrah od puta u neizvjesnost, kao to laar, ijoj lai proputa

dno, loncem izbacuje vodu da bi mogao, ak i besciljno, plutati

i da ne bi potonuo.

Baja, ja sam ti garant, sto godina govorio je Micek

kuckajui ekiem po varu da odstrani gare i provjeri je li

eljezo dobro zavareno. Samo, kad nae vremena, premazi

var, najprije minijem, a onda crnom bojom da ne hra. I sto

godina! Garant! Prije e ovo eljezo pui i pokaza na kostur

motorkotaa nego moj var. Garant! Vozi, Baja! Ja smo i ti

kvit! Guzzi je moj, a ovo je tvoje.

Baja je vozio prema Novakovoj ulici gdje je u jednoj od

prekrasnih kua ivio Novo Senjak, njegov gospodin ministar,

sa svojom suprugom Malvinom. Bio je to dunosnik najvieg

ranga do kojeg su doprla Bajina politika poznanstva.

Meni nije prvi put da ga posjeujem. Baja nije mogao odo-

ljeti draima da me ne upoznaje sa svima onima koje je sampoznavao, jer je svako svoje poznanstvo drao predvorjem u

nova poznanstva s ljudima na vrhu vladajue kreme. Meni

se, im sam ga prvi put vidio, taj ovjek nije dopao. Nisam

mogao shvatiti da je Baja toliko zaslijepljen i da u tom o-

vjeku ne vidi siromaka zabrinuta za svoju kou i svoj obraz.

Obraz, koji je bio najupitnija stvar u njegovu ivotu. Prialo

se da je ciganskog porijekla, da je od onih Cigana koji su pri-

hvatili katolianstvo, to nije bilo posebno vano, kao ni bilo

koje drugo porijeklo kad je u pitanju karakterna crta. Ali je

vano kad se eli stei uvid u njegovu karakteroloku sliku,

jer se tom porijeklu pripisivala njegova prevrtljivost u politici.

Zapravo, njegova postojanost, u smislu da se odri na vlasti

kroz sve mijene i u smislu onoga to je kreten Micika rekao

za svoj sluaj, da se on ne mijenja, da on ostaje isti, nego se

mijenjaju oni to dolaze i odlaze. Tom se porijeklu najvjero-jatnije stoga to postoji stereotip da Cigane ne moe niim

21


18/332

uvrijediti ako im uz uvredu dade milodar, stereotip isto toliko

problematian kao i svaki drugi pripisivala i njegova osobina

da lako prelazi preko uvreda. Prelazio je preko njih kao da ih

ne uje, ako ih je sluao, i kao da ih nije bilo, ako bi mu ih

netko drugi saopio ili bi ga o njima obavijestile novine. Kamo

te uvrede trpa, a bilo ih je puna torba, nitko nije znao,pogotovo ne oni koji bi planuli, izgubili prisebnost i rasuli se

na najsitniju primjedbu. I jedno i drugo, da je u politici

postojan onoliko koliko mu postojanost omoguava ostajanje u

njoj, i da ga ne moe uvrijediti ni uvredom izbaciti iz sedla,

dokazivano je djeliem njegove biografije, po kojem je prije

rata sudjelovao u desetak jugoslavenskih vlada, da bi se, kad

je rat poeo i bila osnovana hrvatska drava, naao i u njenoj

vladi, s portfeljem koji nikad nije bio ustaljen, jer je Novo

Senjak bio istinski ministar, to znai ministar za to god

hoe, ministar u nekom ministarstvu.

Baju je upoznao kao nadobudnog aktivista studentske

mladei na nekom susretu, na nekom sastanku, prije godinu

dana, a kako je bio ljepljiv na sve to bi mu u odreenom

trenutku moglo pomoi, ili da se uspne ili da se odri, poklonio

mu je malo panje. A Baji, koji je eznuo za panjom onih to

se penju svako jutro na Markov trg, nije trebalo mnogo. Odatle

su se izlegli Bajini povremeni odlasci u Novakovu ulicu, ne vie

od jednom mjeseno, jer gospodin ministar ima puno posla.

Za pola sata, koliko je susret trajao, Novo bi ga nakljukao

tajnim vijestima od kojih bi moj ogor ivio mjesec dana, do

drugog susreta, koji bi uslijedio kad bi se Bajine baterije

ispraznile. Na novom punjenju esto bi uo stare vijesti, maloprepravljene, ali i kao stare u novoj opremi dobivale su

munjinu koja bi Baju nosila isto onako kao da je vijest prvi put

uo.

Takva jedna vijest, vijest koja se stalno obnavljala i koja je

u Bajinu zanosu imala znaaj lajtmotiva kroz itavu godinu

njihova poznanstva, bila je pria o njemakom tajnom orujukoje e jednog dana, kad izie iz tvornikih hala, preokrenuti

ratnu sreu sa saveznike na njemaku stranu, kao to je bilo

na poetku rata. Tajno je oruje nosilo ime Fau 3 i pripada -

lo je porodici ve poznatih oruja Fau, koja su eksplodirala

pod brojem jedan i dva. O tomu se i u javnosti prialo, to je

bila tajna samo za onoga koji o tomu nije nita htio uti. Baja

je pak od svog ministra donosio pojedinosti o tome dokle sestiglo s izradom, to su pokazali pokusi, koja koliina toga

22


19/332

oruja treba da bi se s njime krenulo u akciju i kakvi se poli-

tiki preokreti oekuju. Iz Bajinih sam pria doznavao da to

oruje ima razornu mo, da unitava sve ivo i rui sve to je

podigla ovjekova ruka na prostoru od dvadeset etvornih ki-

lometara. To e oruje prisiliti protivnika, najprije, na bezglavo

povla

enje, a potom, kad bude sabijen u stupicu, na predaju.Tajne informacije o tom oruju nisu ni do danas prestale

curiti. Ipak, nemam snage, sada dok me vozi u Novakovu

ulicu, gdje emo Novu Senjaka pitati to najvia vlast kae,

treba li se povlaiti ili ostati u gradu, upitati Baju to je bilo s

tim orujem, je li proizvedeno ili nije, hoe li zapucati ili se ve

ispucalo u priama o njegovoj razornoj moi i presudnom

utjecaju na ratnu sre

u. Nema razloga da prema Baji budempakostan, dok je on prema meni i Mirti toliko obziran, premda

mi, ne od danas, njegovi zanosi idolima i njegovo vjerovanje u

ono to idoli kau, sve vie smeta. Makar i on u svemu tome

imao nekakvo pravo: kamo e dospjeti ako nikomu ne bude

vjerovao, a nisi ostao bez potrebe, nisi otupio i nisi poludio, da

vjeruje i da se nada!

Vrata nam je, nakon kratke zvonjave, otvorila slu

kinja iodvela nas u prostran salon, gdje smo nali Novu i njegovu

gospou Malvinu. Uz njih jo najmanje petnaestak mukaraca

raznih godina i svega tri postarije ene. Je li nekoga od njih

Baja poznavao, ne znam, ni s kim se nije rukovao, ni prema

komu se nije ophodio kao da ga poznaje. Sudei po tomu, bit e

da nikoga nije poznavao, ali kako se nije rukovao ni s

domainom ni s njegovom enom, tomu se ne moe pokloniti

potpuna vjerodostojnost. Moda je nekoga i poznavao?

Sva su mjesta bila zauzeta. I meu onima koje smo zatekli

bilo ih je na nogama. I oni to su sjedili i oni to su stajali

drali su se skrueno, kao da je u susjednoj sobi mrtvac, a mi

se skupljamo u predsoblju da bismo, kad nam dopuste pristup

odru, preminulom odali poast, krianjem, prskanjem svetom

vodom i kratkom molitvom, a oaloenima izrazili suut. Nije

se znalo koji mrtvac lei u susjednoj sobi. Da nije moja dama skamelijama? Da ja ponovo neu izvlaiti ruku iz njezina

predsmrtnog stiska? Nije se znalo ni tko je oaloen, ni tko

izraava suut. Ali da je u salonu atmosfera bila pogrebna, bila

je! Da se ekalo to e biti s pokojnikom, ekalo se! To ili neto

drugo, ali se ekalo!

Nakon dugog ekanja, kad smo se ve upitali emu dalje

ekati, ovjek koji je stajao uz nas, pogledavi prije toga na sat,rekao nam je ispod glasa:

23


20/332

Gospodo, sad je jedan. Tono u jedan i trideset gospodin

ministar ima zakazan telefonski razgovor s Poglavnikom. Tada

emo znati na emu smo. A do tada... I zauti, umjesto da

kae kako treba ekati i utjeti.

Kad smo doli i uklopili se u pogrebni ugoaj, nekih je

aputanja, slinih onomu to smo ga maloprije uli, i bilo, alisu bivali sve rjei to smo bili blie trenutku telefonskog raz-

govora, da bi desetak posljednjih minuta zavladala grobna ti-

ina, na kraju koje je gospoa Malvina dala muu znak da je

sudbonosni as kucnuo, da mora ustati, otii u susjednu sobu,

okrenuti brojeve telefona koje zna napamet, a onda, drei

slualicu na uhu, sasluati to se ima uti, ma koliko to bilo

gorko. Novo je poslu

ao

enu i oti

ao u susjednu prostoriju, aiz nje do telefona nekamo dalje. Nije zaboravio zatvoriti vrata,

ni ona na salonu ni sva ona kroz koja je trebao proi da bi

dohvatio slualicu, to se u tiini salona razgovijetno ulo.

Pretpostavljam da je to bio ustaljeni obred kad bi razgovarao

s kraljem, poglavnikom i predsjednicima vlada u kojima je

bio ministar. Pretpostavljam da ta ceremonija i ta diskrecija

nije upriliena za ovu zgodu, kako bi nas fascinirao, kao da

govori s nekim s onoga svijeta. ovjek koji se druio s Bajom

i volio lakovjerne mora da je uivao u teatru to ga je od vre-

mena do vremena mogao upriliiti kako bi lakovjerni povje-

rovali da imaju posla s posrednikom izmeu zemlje i nebesa.

Vrata na koja je iziao Novo otvorila su se nakon pola sata

telefoniranja, primanja poruke, povjerljivog razgovora ili

ekanja nismo znali ega koliko. Novo ih je otvorio, ali ih nije

zatvorio niti je uao u salon. Ostao je na vratima i s vrata namse obratio.

Gospodo, naao sam Poglavnika u dobru raspoloenju.

Mogu rei, optimistiki raspoloena. Rekao je da Zagreb nee

biti branjen, jer ne bi mogao biti obranjen. Za obranu nema-

mo odgovarajueg oruja, niti bi nam doteklo streljiva za oruje

to ga imamo. Osim toga, budemo li ga branili, boljevici e

uz pomo Anglosaksonaca razoriti grad koji je do ovog trenu-

tka ostao netaknut ratnim razaranjima. Mi na takav avantu-

rizam, na nanoenje tete hrvatskom narodu, nemamo moral-

no pravo. Zato je Poglavnik odluio da se vojska, dravna

uprava i civili koji to ele povuku prema Austriji, gdje e se

staviti pod zatitu civiliziranih naroda, Engleza, Amerikanaca

i Francuza, koji e s njima, prema ratnim zakonima, ovjenopostupati. Na taj e nain biti sauvano ljudstvo i izbjegnuta

24


21/332

surova komunistika osveta. tovie, Poglavnik misli da e

uskoro izmeu Rusa i zapadnih saveznika doi do ratnog

sukoba, pa e zapadnjaci zatraiti saveznitvo s Hrvatima i mi

emo se u Hrvatsku vratiti kao pobjednici. Sve u svemu,

gospodo, situacija jest muna, ali nije, kako ste uli, bezizlazna

i bez dobrih izgleda za kona

nu pobjedu. Poglavnik mi je jo

rekao da on odlazi iz Zagreba danas poslije podne. Razumije

se, iz sigurnosnih razloga nije mi rekao ni sat polaska ni smjer

kretanja prema Austriji. Mislim da to za nas nije ni vano,

neka krene kad tko moe tijekom noi i sutranjeg dana, a

putovi su dobri svi koji vode u Austriju, gdje emo nai vojsku

zapadnih civiliziranih naroda.

Ni nas dvojica ni itko od gostiju na rastanku nije se sdomainom pozdravio. A ipak je to bio rastanak znaajniji od

svih dosadanjih. Moda je za ganutljiv rastanak kod nekih

gostiju i bilo volje, primjerice kod Baje, ali za to nije bilo

prilike, jer se brani par Senjak, Novo i Malvina, uz dubok

naklon i do vienja svima, povukoe u susjednu sobu i za

sobom hitro zatvorie vrata, ostavljajui gostima u salonu na

volju da se raziu odmah ili nakon krae izmjene misli, u kojoj

oni sami ne ele sudjelovati.

Baja se neko vrijeme motao po salonu. ini se da mu nije

sve bilo jasno, pa je neke pitao kako e tei ta predaja

zapadnim saveznicima. Na to mu pitanje nije imao tko

odgovoriti u skupini ljudi od kojih nitko nije davao odgovore na

postavljena pitanja koja su svi odreda jedan drugomu

postavljali.

Dok je Baja tragao za odgovorom, ja sam, gledajui slike po

zidovima salona, pronaao da je sa zida iznad stolice za

pisaim stolom nestala jedna povea slika. To se jasno vidjelo

jer je prostor to ga je prekrivala bio bjelji od ostalih dijelova

zida koji su na svjetlu i praini poutjeli. Tu se nalo ak i

malo pauine, znak da slika nije davno skinuta i da posluga

nije imala kada zid pomesti. Gotovo sam siguran da uklonjena

slika nije prikazivala ni pejza ni mrtvu prirodu, gotovo samsiguran da je to morao biti portret na mjestu gdje su se i prije

njegova sklanjanja dogaale smjene portreta po filozofskom

naelu kretena Micike: da se on ne mijenja, da on ostaje isti, a

oni se mijenjaju, portret. Kad za tu mudrost znade jedan

kreten iz garae, zato za nju ne bi znao i jedan profesionalni

ministar koji je ministarsku fotelju zauzimao u vie vlada i

vie drava.

25


22/332

Kolone vojske, civila i svakojakog svijeta prema zapadnom su

se izlazu iz grada poele kretati ve u kasnom popodnevu toga

dana i nastavile se kretati itavu no. Premda smo, to se tie

odluke i to se tie priprema, i mi mogli krenuti toga

popodneva, im smo se vratili od ministra, na put nismo

krenuli me

u prvima, odmah iza Poglavnika, nego smoodluili priekati svitanje sljedeeg dana, osmi svibnja, koji je

padao u ponedjeljak. Baja je tu no kod nas prespavao, poto je

motorkota s prikolicom ugurao u haustor i lancem ga vezao

za rukohvat, da mu ga tko ne ukrade, to je u ovoj bjeaniji

bilo prirodno oekivati.

Kad smo se u svitanje probudili, to je ilo i bez budilice jer

smo sve troje imali lagan san, i kad smo izgurali motorkota

na ulicu, zapazio sam da ptice u mladom zelenilu kestenja i

breza pjevaju kao to ih nikad nisam uo pjevati. Ne kaem

da tako nisu pjevale drugih jutara, kaem sasvim precizno da

ih ja nisam nikad uo tako pjevati. Taj mi je pjev uinio be-

smislenim svaki odlazak. Moe se zbiti to god hoe, danas isutra, te e ptice pjevati sutra isto kao to pjevaju danas. A

ipak sam odlazio i smatrao nunim otii.

Nae pripreme za odlazak, ukljuujui u to sve to smo

do tog jutra i to jutro uinili, jedva da se moglo nazvati pri-

premama, ako se ima na umu da smo odlazili u nepoznato,

na daleki put preko stranih zemalja gdje su nas oekivali su-

sreti s razliitim vojskama. Te su pripreme bile na razini pri-prema za jednodnevni izlet u okolicu grada, gdje nas oekuje

sve to je potrebno za ugodan provod u jednom danu. Kad

smo zakljuali stan i sjeli na motorkota, ja i Baja na dva

sjedala, a Mirta u prikolicu, mi smo, osim Mirtina koveia,

etkica za zube i brijaeg pribora, od putnih potreptina imali

uza se jo samo prikladnu odjeu i tri deke kojima smo se

namjeravali pokrivati gdje budemo noivali. Uz to je Baja na

glavi imao konu kapu kakvu nose vozai motorkotaa i na-

oale za prainu i vjetar, Mirta sunane naoale i maramu

kojom je vezivala kosu, a ja nisam imao ni pokrivalo za glavu

ni bilo kakve naoale jer sam smatrao da to meni ne treba: od

vjetra u se sklanjati iza Bajinih lea, a bude li praine, zatvo-

rit u oi. Mislio sam; ako taj put potraje nekoliko svibanj-

skih dana, kakve mi to putne nedae i vremenske nepogode

mogu initi nepremostive tekoe?

26


23/332

Kakve su bile nae pripreme za put i s koliko smo

lakomislenosti na nj poli, pokazat e se ve na prvom

kilometru putovanja. Proli smo pokraj kazalita i ja smo se i

Mirta pogledali tu smo se upoznali, tu smo se zavoljeli. Za

nama je ostajalo ono to je bilo samo nae. Stezalo nam se

ne

to oko srca pa nismo ni primijetili kako Baja skre

e ustranu, zaustavlja motocikl i gasi motor.

Neki ovjek, oito Bajin znanac, stojei pokraj automobila u

kojem je bila ena s dvoje djece, molio je Baju da iskrca nas

dvoje i da njim ode do Trenjevke, kako bi odande donijeli

nekoliko kanistara benzina to ga je on zaboravio ukrcati u

automobil. I ne samo to, nego je zaboravio i rezervoar

napuniti, pa mu je tu ponestalo benzina i bez Bajine pomo

i nemoe ni naprijed, na zapad, ni natrag, na Trenjevku po

kanistre. Ako ga Baja odveze na Trenjevku, i njemu e dati

kanistar, dva, koliko mu treba i koliko moe povesti.

Em ti udari se Baja po elu. Dobro da sam naiao na

ovog Blazinia. Sama Providnost! Ni ja nemam ni pun

rezervoar ni bilo kakvu rezervu. A vi iziite! rekao nam je. Daj, Blaziniu, sjedaj iza mene i odjurie kao vjetar.

Dok su oni bili na putu do Trenjevke i natrag, ja sam

promatrao gospou Blazini i njezino dvoje djece. I ona i djeca

bili su veseli to odlaze na taj put. Drala je jedinom nezgodom

to su zaboravili naliti benzin u rezervoar. Sad, kad se naao

muev znanac koji e rijeiti tu nezgodu, pred njenom obitelji

vie nevolja nema: auto je nov, mu je dobar voza, a put doAustrije nee prvi put uz mua prevaliti. Dugo je godina samo

u Austriji kupovala odjeu, pa su i taj auto tamo kupili.

Kad je Baja doao s benzinom i Blazini mu ustupio dva

kanistra, a Mirta ih stavila do svojih nogu, ostavili smo obi-

telj sretnom to je prvu nepriliku, sigurno najveu, rijeila na

tako lak nain. Oni e sad nastaviti ugodno obiteljsko puto-

vanje.Eto, nismo bili jedini koji su ovo putovanje shvatili kao izlet

u malo udaljeniju okolicu grada.

Kad smo se pribliili Ilici iz jedne sporedne ulice blizu rno-

merca, na

li smo je u svoj

irini zakr

enu vozilima na motor-nu i konjsku vuu, biciklima i pjeacima svih uzrasta. Ljudi

27


24/332

su se opratali, obeavali jedni drugima da e se uskoro vidjeti,

nagovarali jedni druge da krenu na put ili da od puta

odustanu. Sve se doimalo ishitreno, lakomisleno, bez prave

nude, iz hira! Iako tu nismo dugo stajali i promatrali, bili smo

svjedoci kako su neki nagovaranje i prihvatili, vraali se ili se

pridru

ivali onima koji su ih zvali da s njima krenu, bezikakvih priprema, onako s ulice drei prazne ruke u praznim

depovima. Ulica nije bila toliko zakrena da se Baja

motorkotaem ne bi mogao ubaciti u tu bujicu ljudi, vozila i

ivotinja. ekali smo prolazak kamiona sa studenticama iz

asne radne slube, meu kojima je bila Bajina djevojka

Magdalena Matija. Baja je odluio voziti iza toga kamiona

kako bi Magdalenu drao na oku i kako bi se s njom nalazio na

odmoritima i konaitima. Dobio je obavijest da e oni krenuti

rano, kao i mi, oko est sati, i nadao se da bismo ih mogli

presresti na rnomercu oko sedam, ali se dogodilo ono s

benzinom i sad nismo znali da li su djevojke otile ili ih jo

treba ekati.

Dok smo tu stajali ne znajui to nam je initi, do nas je s

Gornjeg grada dopirao miris paljevine. I mirisa je i dima bilo

toliko da nisu mogli potjecati od male vatre. Ili je gorjela kua

ili su gorjele vatre velike kao lomae. Rekoe nam oni oko nas

da to u Banskim dvorima pale povjerljive spise, a kako je

jutro vlano, dim se ne die u visine, prema Sljemenu, nego

pada po gradu i koloni ljudi i vozila koja se na zapadnom

izlazu izlijeva iz grada.

Daljnjeg nas je ekanja oslobodio jedan Bajin znanac, koji

nikamo ne odlazi, koji iz oblinje kue izlazi od vremena dovremena da vidi tko je sve krenuo na put. Upitao je Baju to

eka, to ne upada kad je odluio ii, a kad mu je Baja kazao

to je posrijedi, ree da je taj kamion s djevojkama asne

radne slube u sivozelenim bluzama i hlaama proao kad je

on zadnji put bio na ulici. Tako, bit e prije pola sata! Baja je

dao gas pa smo se ukljuili u kolonu.

Put jest bio zakren od jednog do drugog ruba, ali, kakonije bilo prometa iz suprotnog smjera, Baja je uspijevao pre-

tjecati pjeake, zaprena kola i kamione. Bilo je i guranja i

psovki, ali ni na jedno ni na drugo nismo obraali panju.

Brzina kretanja kolone u cijelosti nije prelazila brzinu kreta-

nja umornog i lijenog pjeaka, pa ni brzina to smo je posti-

zali pretjecanjem nije prelazila desetak kilometara na sat. Neki

su se izvlaili iz tog krkljanca, sjedali na zemlju pokraj puta i

28


25/332

neto ekali, neto razmiljali, najvjerojatnije da li put nasta-

viti ili se vratiti tamo otkuda su poli. Bilo je i pijanih, koji su

se valjali po travi i vikali da oni nee ii nikamo ili, obratno,

da e ii pa makar im to rakija i ne dala. Ti pijani kao ep

vikali su da im se tek sada razbistrio um, da tek sada vide to

nikad do sada nisu vidjeli, da tek sada shva

aju stvari koje zasve etiri godine rata nisu mogli shvatiti.

Kamion s djevojkama asne radne slube, meu kojima je,

kako je Baja oekivao, morala biti i Magdalena Matija,

sustigli smo na obali Save kod Podsuseda, nakon puna dva

sata prestizanja. Ako se zna kolik smo put preli, moe se

znati i kojom smo se brzinom kretali. A tek kolona koja je bila

jo

sporija od nas! Djevojke su sjedile u karoseriji kamiona naklupama koje su bile pribijene na pod od lijeve do desne

strane. Gledale su u smjeru kretanja vozila i bile nam

okrenute leima. Da privue njihovu panju, Baja je zatrubio.

Nijedna se nije okrenula, valjda stoga to su se ve bile navikle

ne pridavati nikakvu pozornost ni vici ni trubljenju, ega je u

ovoj guvi i polaganom putovanju bilo i previe. Tek kad je i po

trei put zatrubio, jedna se djevojka obazrela, ugledala ga i

prepoznala. Onima je oko sebe rekla koga vidi, pa se prema

nama najednom okrenula itava zadnja klupa.

Ne znam to su uinile djevojke kad su prepoznale Baju.

Nakon kraeg vremena pred onima iz zadnjeg reda, koje su

sjedile i gledale naprijed, nala se Magdalena koja je stajala i

gledala natrag, prema nama. Bila je to izrazito lijepa djevojka,

kao papir iste i bijele puti, zelenih oiju i plave kose s

uvojcima koji su joj padali po ramenima, djevojka koju smo ja iMirta poznavali iz vienja, kad bi nam Baja u prolazu pokazao

na nju i rekao da je to njegova odabranica. Nikad nas s njom

nije upoznao, pa nismo znali ni da li se ni gdje on s njom

susree. Ili je samo po izdaljeg gleda kao i mi?

Rekoh da ne znam kako su djevojke nagovorile Magdale-

nu da je iz dubine karoserije, s ne znam koje klupe, dovedu

pred zadnji red, odakle je mogla vidjeti motociklista koji ih

slijedi. Jesu li joj rekle da je tu onaj koji joj se udvara, iako mu

ona ne daje povoda za udvaranje niti mu govori to o tom

udvaranju misli? Jesu li joj rekle daje tu onaj to joj dosauje,

ili su je na kakav trik dignule s njena mjesta i dovele pred

nas? Kako god bilo, ona, kad je ugledala Baju, nije pokazala

nikakvo osjeanje, ni da joj je mrsko ni da joj je drago to je ina ovom putu slijedi kao to ju je i po gradu slijedio. Trljala je

29


26/332

snene oi, i dva puta zijevnula, a kad se uvjerila zbogega su

je kolegice izmamile, okrenula se i otila na svoje mjesto.

Spavala je! rekao je Baja. Probudile su je! Voli

spavati.

Nalazio je razumijevanje za Magdalenino ponaanje,

openito i maloprijanje. Dola je iz Vukovara, na prvoj je

godini studija. Dri se roditeljskog savjeta da ne poputa

mukarcima dok ne upozna njihovo potenje i prave namjere.

Dri se i majina savjeta da zaspi kad joj je najtee. Nakon sna

sve e biti drukije, vedrije i u tebi i oko tebe.

Vie nismo pretjecali vozila, ili smo za kamionom s

djevojkama, i pretekli bismo samo ono to bi i on pretekao. Iza

nas je ila neka domobranska jedinica, dijelom na konjima a

dijelom na karama i lafetima tri topa. Iza Zapreia, dok smo

se pribliavali slovenskoj granici, putovanje je postajalo sve

bre. Niti se smanjivao broj putnika niti su se prijevozna

sredstva mijenjala, nego se sam od sebe stvarao nekakav red

na uskoj makadamskoj cesti. Oni to su pjeaili, a dobrim

dijelom i oni to su krenuli na biciklima, nisu mogli izdrati

tempo, guranje i pretjecanje motornih vozila, jahaa i zaprega,pa su se, kad je duina puta razrijedila masu, poeli kretati

lijevim i desnim rubom ceste. Sredina ceste preputena je

motornim i zaprenim vozilima, koja su se, zato stoje na

kotaima bilo svega i svaega, kretala samo neto bre od

pjeaka. Sva srea to su proteklih dana padale lagane

proljetne kie, pa je kolnik bio vlaan a samo ponegdje i

blatan. Mnogo bi gore bilo da je put bio praan ili sav u

kaljui!

Tek pred veer, koji kilometar iza enkovca, kad smo naili

na naputenu kompoziciju vlaka, sjetili smo se da toga dana

nismo nita jeli, jo gore, da smo, pripremajui se za odlazak,

zaboravili ponijeti hrane i za jedan dan. ini se da nismo bili

sami, u naputenim vagonima, uz oruje koje nije nikogaprivlailo, nalo se i prepeenih listia krumpira i kockica u

kojima je bila slijepljena kava i eer. Ljudi koji su bili gladni i

bez ikakvih zaliha hrane navalili su na peene krumpirie i na

tu mjeavinu kave i eera. Uinile su to i djevojke asne

radne slube koje hranu nisu ponijele kao ni mi, ili su htjele

poveati zalihe. Nas troje, da ne bi ponovili pogreku, natrpali

smo tim krumpiriima i kockicama sve stoje bilo uplje na

naoj odjei, motorkotau i prikolici.

30


27/332

Baja je imao i dopunski posao. Kad su vidjele to je u va-

gonima, djevojke su asne radne slube poiskakale iz svog

kamiona i poele trpati kockice i krumpirie u torbe i depo-

ve, samo je Magdalena ostala sjediti na klupi kao da ne shva

a o emu se radi ili kao da oekuje da e druge djevojke ui-

niti za nju ono

to je ona za samu sebe trebala u

initi. Baja seu vagonima, gdje je bilo svega i svaega, doepao platnene

torbice, napunio je kockicama kave sa eerom i prenim li-

stiima krumpira i odnio je do karoserije, u kojoj je, jo uvi-

jek, Magdalena sjedila sama.

Uzmi! rekao je Baja. Trebat e ti!

Ona je ustala bez rijei, uzela torbicu i poela jesti. Gledali

su jedno u drugo. Ona je vakala listie hrskavog krumpira,a Baja je uivao u tomu kako jede hranu koju joj je on dao. Ali

ta srea nije mogla beskrajno potrajati. Uz buku su im prile

druge djevojke, poele uskakivati u kamion i razbile idilu.

Baja se k nama i motorkotau vratio sretan i presretan.

Vidjelo se to po nainu kako je zakoraio na sjedalo, kako nas

je upozorio da budemo spremni na polazak, kako je upalio

motor, a posebno kako je pritisnuo na papuicu za gorivo prijenego e motor ubaciti u brzinu da bi motorkota kliznuo

kao to pri iznenadnu polasku klizne mamuzom podboden

konj.

Izvukli smo se iz guve nastale oko vagona s hranom u

istom poretku u kojem smo i bili doli: na motorkota u

sredini, ispred nas kamion s pripadnicima asne radneslube, iza nas topnika bitnica na konjsku zapregu, a s jedne i

s druge strane puta pjeaci koje polako pretjeemo. Vozi se u

prvoj brzini, malokad u drugoj, a im naiemo na nizbrdicu, u

leru, na konici. Sunce je zalo, hvata se mrak i mnoge

skupine skreu s puta na livadu, u umu i na seoske trgove

gdje kane prenoiti, a druge, one koje se kreu na kotaima, jo

ustraju na vonji, pale automobilske farove i fenjere nazaprenim kolima i sve se vie uvjeravaju da e nona vonja

biti nemogua, pa e najbolje biti da skrenu s puta i zanoe na

livadi. To ine mnogi, pa je to uinio i voza djevojaka asne

radne slube. Skrenuo je na livadu ispred visoke ume, gdje je

jedva naao mjesta. Za njim smo skrenuli mi, kojima je

smjetaj bilo lake nai, a za nama topnika bitnica, koja se

smjestila uz sam rub puta tako da od nje nitko vie na livadu

ne moe skrenuti.

31


28/332

Sjahujem s motorkotaa nakon prvog dana vonje i, za-

udo, osjeam ponos to sam prevalio taj put, to sam na ovo

putovanje krenuo i to sam dio ove beskrajne povorke. Uz

ponos osjeam i prkos to idem s ovim ljudima koji su krenuli

u nepoznato a da ne pokazuju nikakva straha. A kad se zapi-

tam

emu se nadam na kraju toga putovanja,

to, vjerojatno,sudjeluje i u mom ponosu i u mom prkosu, odgovaram da je

ve bilo vrijeme krenuti na zapad, u civilizaciju, gdje me e-

kaju nesluene mogunosti rada, napredovanja u poslu i, bude

li sree, neto slave u kazalinim krugovima, na emu god ona

bila steena, na glumi, na pisanju tekstova ili, to e biti

najnia razina, na inspicijenciji.

Za Mirtu dobro znam da osje

a ne

to sli

no:

eli postativrhunski majstor maske koji e za svoj rad biti dobro

nagraen. O Bajinim razlozima za ovo putovanje ne treba

mnogo razmiljati, on slijedi svoje politike ideale i idole: otii,

pokloniti se civiliziranom Zapadu, dobiti njegovu podrku i

kui se vratiti kao pobjednik nad mrakom koji je na trenutak

izmilio iz balkanskih uma. I jo: on slijedi svoju Trnoruicu,

koja spava kad god ima priliku zaspati. A zato Magdalena ide

na Zapad, i je li ponosna i prkosna kao nas troje, to ne znam

niti mogu znati. Ima li neke ciljeve kao to ih imamo nas troje

ili ona, etvrta u naoj skupini, cilja nema i na ovaj put odlazi

samo zato to na nj idu njene kolegice sa studija? to god od

toga bilo, mislim da ni ona nije bila odve zabrinuta kad je u

svakoj prilici mogla zaspati.

2.

Ne znam koliko sam od prve izbjeglike noi probdio umotan

u deku a koliko prespavao, ne znam jesam li imalo spavao ili

sam i u snu bdio, ali, kad je ciknula zora i na putu se pojavile

prve skupine pjeaka, prvi automobili i prva zaprena kola,

meni se vie nije dalo glumiti spavanje, ustao sam, i drhturio

na prohladnom jutru zaogrnut dekom gledajui kako prame-

novi magle vise nad pozaspalim domobranima, pripadnica-

ma asne radne slube i svima ostalima koji su zanoili na

livadi izmeu ume i puta. Nisam se ni rasanio a ve sam

primijetio da nisam jedini budan. Bila nas je nekolicina, meunama i satnik topnike bitnice s kojom smo juer putovali od

32


29/332

Podsuseda. Mlad mi se, bljedolik i mrav ovjek, kad sam mu

priao i poelio dobro jutro, predstavio kao Rudi Hunjeta, u

graanstvu uitelj, u domobranskoj odori satnik na zapovjed-

nom mjestu topnike bitnice, koja se usput, a putuje od Vin-

kovaca, prepolovila, to i nije loe, jer ovo to ih je ostalo ne

mora pje

a

iti, svi imaju mjesta u sedlu, na lafetima i u kara-ma. Kaem satniku da sam ja civil i da sam samo zbog pri-

stanka da budem odjeven u prikladnu odjeu u uniformi, a na

zapad putujem iz karijeristikih pobuda, znate ono, civili-

zacija, mogunost uenja i velike zarade. On je pak vojnik i,

ako nekamo putuje, mora imati zapovijed kamo putuje, pa

bih ga molio, ako je ima, da mi kae kamo mi idemo, kamo

ide sva ova vojska i sav ovaj narod?

Previe oekujete od mene ree. Ja ni za sebe ne znam

kamo idem, ni zato idem tamo kamo, kako vidite, ipak idem.

A zapovijed da idem dobio sam, jo na polasku, i ona je ovdje.

Otvorio je koni torbak u kojem sam vidio nekoliko poha-

banih zemljovida, biljenicu, logaritamske tablice i okruglu

konatu kutiju. Uzeo je tu kutiju, a ostalo poklopio poklop-

cem ne zakop

avaju

i ga. Kutija je po svemu nalikovala nakutiju od kreme za cipele, onoj od dva jednaka dijela. Na

sastavu poklopaca bila je sljubljena ljepilom koje se skrutnulo

kao peatni vosak, i otvoriti je kutiju bilo mogue samo ako se

ta plomba polomi. Iz konate kutije, kao kod metara od tankog

lima koji se izvlae iz slinih leita, strio je komadi

papirnate vrpce. Satnik je uzeo kutiju s dva prsta lijeve ruke,

kaiprstom i palcem, onako kako bi uzeo kolice iste veliine, a

vrpcu na istovjetan nain prstima desne ruke. Priao mi jesasvim blizu i rekao:

Sad ete vidjeti to su mi na polasku dali i saznati sve to

i ja za dananji dan moram znati.

Poeo je paljivo istezati papirnatu vrpcu, pri emu se

konata kutija nije vrtjela, ali se u njoj vrtjela neka osovina i

neko kolice oko kojeg je vrpca bila namotana. Na vrpci su se

vidjela slova pisana strojem u dva reda. Ali se nije dalo

proitati to pie sve dok satnik, ugledavi okomito ucrtanu

crvenu liniju, nije prestao vrpcu izvlaiti.

Dalje ne smijemo. Tu je sve to mi je zapovjeeno za

dananji dan. On je itao glasno, a ja sluao i pratio pogle-

dom

to

ita: Dana 8. svibnja razmak od hrvatskoslovenskegranice do prilaza Zidanom Mostu prijei u usporenom hodu.

33


30/332

Imaj na umu da si od danas na tuoj zemlji i da se mora odno-

siti paljivo prema puanstvu. Ne otimati ni vodu ni hranu! Sa-

mo moliti i plaati. Ako susretnete slovenske partizane, izbjega-

vajte sukob, ali, napadnu li vas, branite se.

A cilj? upitao sam.

Unutra, na preostalom dijelu vrpce.

Moe li se to pogledati?

Ne! Ako izvuem vrpcu do kraja, to bih mogao uiniti, ne

mogu je vratiti, jer se osovina i kolice na kojemu je ne mogu

natrag okretati. Ako moj pretpostavljeni, a ja susret s njim

oekujem negdje na putu, nae vrpcu izvuenu i vie od

zapovijedi izdane za dan koji je u tijeku, mora me podvrgnutistegovnim mjerama. A ja to ne elim! Kad bih bio uitelj ili ono

to ste vi, ja bih svojoj radoznalosti udovoljio, ali, gospodine, ja

sam jo uvijek asnik Hrvatske vojske ree mi Rudi Hunjeta

i ode meu svoje ljude koji su spavali i meu svoje konje koji su

pasli po livadi.

Kad je sunce odskoilo, topniki konji bili osedlani i

upregnuti, a djevojke iz asne radne slube na livadi i u umi

dovravale jutarnju toaletu, priao sam Baji, koji se umio na

potoku i sada dotjerivao svoju tarzanicu, i ispriao mu svoj

razgovor sa satnikom, posebno naglaavajui kako satnik ima

konatu kutiju s trakom na kojoj su ispisane zapovijedi za

pojedini dan, pa je tu, valjda, ispisan i cilj putovanja. Rekaosam to Baji, koji od poetka vjeruje da ovim povlaenjem, ma

koliko ono bilo kaotino, upravlja jedan vii um, onaj to je

preko telefona gospodinu Novi i njegovoj Malvini otposlao

zapovijedi pred sam pokret. Baji je bilo neshvatljivo da ja sum-

njam u postojanje cilja. Za njega su plan i cilj puta postojali, a

to to ga mi ne znamo nije od znaenja, sve emo doznati kad

doe vrijeme.

I poto je uo za postojanje konate kutije u kojoj postoji taj

plan i taj cilj, ispisani crnim slovima na bijeloj vrpci, drei

da je to taj trenutak spoznaje, navalio je na mene da obojica

odemo do zapovjednika bitnice i da ga nagovorimo neka ku-

tiju otvori. Baja jami da e je ponovo slijepiti i da se nee

moi poznati da je otvarana. Rekao sam mu da ja na to satni-

ka nagovarati neu. eli li, neka ga ide nagovarati sam. I mo-

lim, neka satniku ne kae kako sam mu ja otkrio postojanje

34


31/332

te kutije. Ipak sam ga podsjetio kako nije lijepo nagovarati

ovjeka da kri vojnu stegu i time mu utirati put u zatvor.

Nego, mi se drimo satnika! Nae danohode usuglasimo s

njegovima! to bude njemu, neka bude i nama! Ne treba juriti

bezglavo kao to neki preporuuju. Nikada ne zna je li bolje

zakasniti ili uraniti. Uz satnika

emo sti

i kad sti

i treba! To bih morao rei zapovjednici djevojaka i vozau njihova

kamiona sloio se Baja.

Zato sam ti to o kutiji i kazao rekoh i ve mu vidjeh lea

kako u trku odlazi do vozaa, koji je ve bio za volanom, i

zapovjednice, koja je nadzirala ukrcavanje djevojaka, meu

kojima sam vidio i Magdalenu. Ovoga puta u budnom stanju,

ispavanu! Baja je i u trku gladio svoju lijepu tarzanicu!

Na cestu nije bilo lako izii, bila je zakrena pjeacima i za-

prenim kolima. Na trenutke se promet rijedio, ali ba kad

smo mi naumili krenuti, nastala je velika guva. elimo li ii u

jueranjem poretku, djevojke prve, mi za njima, a iza nas

bitnica, moramo na nekoliko trenutaka zaustaviti kolski

promet. Iziao sam na cestu da pokuam nagovoriti kojeg

koijaa neka zastane dok mi ne upadnemo. I posreilo mi se

da naiem na Josipa Sertia, eljezniara iz mog rodnog sela

koji sa enom i djevojicom u kolima, to miriu na sijeno, gura

na civilizirani Zapad, koji e i njega, vlakovou iz Generalskog

Stola, primiti u svoje velikoduno naruje. Poto smo se

pozdravili, ne propitujui se ni za zdravlje ni za to drugo,poto sam ga zamolio da odglumi kvar na kolima i poto je on

pristao bez velikog nagovaranja, upitao sam ga to on, za Boga

miloga bjei, koliko god nas taj Zapad primao rairenih ruku,

kad ima dva sina u partizanima?

Imam! Ali jednoga imam i meu ustaama. Taj je sam u

Generalskom Stolu poznatiji od one dvojice u partizanima.

Pa to? Ona dvojica u partizanima ne mogu zatititi

njega, ali mogu tebe.

E, moj Ivane Telebaru! Dok moja dva sina partizana dou

da me zatite, mene e susjedi ubiti, ozlojeeni na mog sina

ustau. I pourit e se upravo zato da budu hitriji od mojih

sinova!

35


32/332

Mirno smo putovali i do Breica i kroz Breice, i do Krkog i

kroz Krko. Put nije bio onako zakren kao to je bio dok smo

putovali kroz Hrvatsku. Nije bilo ekanja da se ep odepi i

kolona krene. Ljudska se masa razvukla na dugom putu, pa

makar nisi mogao juriti, nisi ni zastajao, ilo se polako ali

postojano. Nisam poznavao taj put niti sam imao podataka okilometrai izmeu jednog i drugog mjesta, pa ne znam po

emu sam oekivao da emo do Zidanog Mosta, ovakvim

tempom kretanja, stii i prije kraja dana. Razumije se, ako na

putu ne iskrsnu nepredviene potekoe. Razmiljao sam ka-

kve bi naravi te potekoe mogle biti. Dokuio sam samo dvije:

da nam tko preprijei put, minira most i neto slino ili da

doe do borbe s partizanima. Ono to e se zbiti kod sela

Rono, koje, dok smo kroz njega u miru prolazili, nije bilo nita

runije od drugih sela, nije bilo ni jedno ni drugo od te dvije

oekivane potekoe.

Avione nismo ni uli ni vidjeli, samo smo zauli pucnjavu u

pozadini, na prijeenom dijelu puta. Mi, zapravo, ni tu

pucnjavu, od buke motora, nismo jasno uli. uli smo samo

nekakav um od niza eksplozija, a im smo ga uli, ugledali

smo avione iznad svojih glava i doivjeli pucnjavu avionskih

mitraljeza po koloni nabojima, koji su u dodiru s ciljem

eksplodirali kao to eksplodiraju kukuruzna zrna kad se na

vruem limu pretvaraju u bulke. Dok smo jo svi bili na cesti,

prvi je avion doletio tako nisko da sam, kao da je u karoseriji s

djevojkama asne slube, vidio mitraljesca pod partizanskom

kapom kako po koloni ispucava dugi rafal.

Baja je bio priseban pa je skrenuo s puta niz laganu pa-dinu do dna grabe, koja je stajala nad samim sprudom Save.

Zaklon nije bio lo da nije bio obrastao svibanjskom koprivom,

koja ne pee kako e u srpnju pei, ali nas, kad bismo je

dodirnuli rukama i licem, ni sada nije tedjela. Moda nas

tako jako ne bi ni opekla da nije doletio drugi avion i da nismo,

pekla ne pekla, morali u koprivu lei. Izmeu naleta drugog i

treeg aviona imali smo vremena i smogli hrabrosti daustanemo iz kopriva i pogledamo to se oko nas zbiva.

Koliko smo mogli vidjeti, pjeaci su se ili posakrivali po

grabama ili su bjeali niz padinu, to dalje od ceste i to blie

rijeci. Najvei dio pripadnica asne radne slube posakrivao

se ispod kamiona, a manji je dio zalegao po okolnim graba-

ma. Samo su domobrani uz svoje konje i topove ostali nasredceste. Negdje jedan, a negdje i dvojica drali su konje za uzde

36


33/332

i nastojali im vale to vie pribliiti prsima, umirujui ih

tapanjem dlanom po vratu i sapima, da ne podivljaju od

straha i ne pobjegnu bezglavo kao to su pobjegli i podivljali

konji u civilnim zapregama. Vojniki konji, naviknuti i na

pucnjavu i na obuzdavanje u pucnjavi, podnosili su strah

top

u

i na mjestu i drhture

i ko

om po

itavom tijelu

ine

i jeslinom jezerskoj vodi kad je namreka olujni vjetar, ali su

konji civilnih zaprega i oko ceste i na cesti stvarali kaos i bili

uzrok brojnim nesreama. Kad je naletio i trei avion a mi se

bacili na zemlju gdje nije bilo kopriva, koliko smo strahovali da

e nas avijatiar pod petokrakom presjei rafalom, toliko smo

se i bojali da preko nas ne protutnje kopita dvaju konja i prou

kola to ih podivljali konji za sobom vuku. Veim su dijelom to

bile naputene zaprege. Koija je, kad je mitraljiranje poelo,

ispustio uzde i zajedno s onima koje je vozio potraio zaklon, a

konji su na cesti ostali sami i, onako uplaeni, poeli bjeati na

sve strane. U bijegu su se sudarali s drugim zapregama,

njitali i rzali, sami se zapletali i upadali u grabe i grmlje, ne

tedei nikoga tko bi im se naao na putu.

Iza etvrtog aviona peti se to smo ga oekivali kad su

nam domobrani rekli da partizani imaju pet aviona i da svih

pet odjednom napadaju nije pojavio i putnici su se stali dizati

iz zaklona, prilaziti cesti i nastavljati put, ako su bili pjeaci, a

ako su se u neemu vozili, traiti svoja vozila i gledati mogu li

u njima nastaviti putovanje. Nas smo troje iz grabe izgurali

na motorkota i stali uz rub ceste, izmeu kamiona asne

radne slube i bitnice. Zaudo, na strani ceste, onoj do rijeke,

to smo je iz grabe mogli vidjeti, nije bilo ni mrtvih ni teeranjenih. Bilo je okrznutih gelerom, ogrebenih i opeenih ko-

privom koliko hoe!

Ali na drugoj strani ceste, koju nismo vidjeli dok nismo

izili iz zaklona, bilo je i mrtvih i ranjenih, a ponajvie po-

lomljenih kola. Pozornost je privlaio zadnji dio seoskih talji-

ga, koji je ostao u grabi kad su pobjenjeli konji rudo i prvidio odvukli ne zna se kamo. Na toj polovici rastrganih taljiga,

na vrei brana, drei se ruicama za lanac koji je vezivao

stupove, stajala je djevojica, ni starija od pet ni mlaa od

etiri godine. Drei se lanca, stupila je nogicama po vrei

brana i derala se koliko se jae derati mogla. Povremeno je

isputala krikove uasnutosti kao to to ine nasmrt prepad-

nuta djeca. Svi koji su na cesti bili mogli su je i uti i vidjeti,ali joj nitko nije pritekao u pomo. Jedno, to je u tom trenu-

37


34/332

nutku svatko lijeio svoj strah, a drugo, to dijete, ostalo samo

u zadnjem trapu taljiga, kad su drugi njegovi suputnici iz njih

poiskakali ili odjezdili na prvomu, za repovima konja, nije bilo

ni u kakvoj ivotnoj opasnosti. Moglo je pustiti lanac, sii s

vree, napustiti kola i prii ljudima bez iije pomoi.

Kao i svi ostali, ni Baja nije potrao djevojici u pomo, iakoju je uoio, kao to su je svi uoili. Ali, poto je postalo oito da

djetetu nitko ne priskae u pomo a netko bi ipak morao, Baja

je pogledao prema djevojkama asne radne slube, ugledao

svoju Magdalenu i vie povlaenja nije moglo biti, ako je u

oima svoje ljubavi i njenih prijateljica elio ostati dostojan

Tarzan frizure, koju je s pravom njegovao, jer mu je dobro

pristajala. Ostavio nas je uz motorkota

, otr

ao do grabe ipolovi.ce taljiga, djevojicu razdvojio od lanca i k nama je donio

u naruju. Imala je utu kosicu, sve na uvojke, imala je

umazano lice, umazano suzama, branom i kolomau to ju je

s lanca nanosila na obraie kad je s njih brisala suze.

Djevojicu je od Baje preuzela Mirta i sve bi bilo blistavo

Baja bi postao milostiv junak u ovoj dungli, a mi njegovi

pomaga

i i poklonici da je djevoj

icu imao tko od naspreuzeti, njen otac, njena majka, i brinuti o njoj brigu kao to

je brinuo prije naleta onih prokletih aviona. Taj se netko,

meutim, nije javljao. Tko zna otkuda su te taljige dovezene i

tu se raspolovile, tko zna to je bilo s onima koji su uz

djevojicu putovali? Jesu li poginuli, jesu li se razbjeali, jesu li

tamo gdje je i prednji dio taljiga ili su se, kad su im pobjegli i

kola i konji, predomislili i, umjesto da idu naprijed, za konjima

i svojom djevojicom, vratili se odakle su i krenuli?

Cestom se kretao svatko tko se na bilo koji nain mogao

kretati. I mi smo morali krenuti, kamion asne radne slube,

nas troje i bitnica, ali nismo krenuti mogli, jer nismo imali

komu predati djevojicu. I umili smo je, i utjeili smo je i

nahranili smo je slanim krumpiriima, ali je nismo imali komu

predati da se o njoj brine. to s njom, pitalo se nas troje; to s

njom, pitao se satnik Hunjeta; to s njom, pitale su djevojke injihova zapovjednica. Ljudi pored nas prolaze, dolaze iz

pozadine otkuda su dole i te taljige s djevojicom, ali nitko od

onih to dolaze i prolaze ne kae da je to njegovo dijete.

Da je ostavimo kraj puta, neka tu stoji i plae dok njezini

ne naiu? Nije lijepo, nije u skladu sa sutinom milosra i nije

dostojno onog to znai Tarzan frizura. Da je sa sobom

povezemo, na Mirtinim koljenima, gdje se od poetka vozi Mir-

38


35/332

tin kovei s perikama i liilima? Mogli bismo kad bismo znali

dokle emo je tako voziti i komu emo je na kraju toga puta

predati. Mogli bismo kada bismo znali kamo mi zapravo idemo

i to nas sve na tom putu eka. Mogli bismo kad bismo mogli

znati da je i tamo negdje neemo.morati ostaviti kraj puta i

zaklju

iti kako bi bilo bolje da smo je ve

ovdje, kod Ro

nog,ostavili, kao to sada zakljuujemo kako bi bilo najbolje da je

Baja nije ni skidao s vree brana.

Kako je plitka posudica u kojoj drimo milosre i kako se

brzo troe zalihe junatva! Kako je elja za samoodranjem

duboka i, kad iz te dubine ikne, kako natkriljuje i nas i sve

oko nas!

Netko ree, netko od djevojaka i domobrana, da se krenuti

mora, da se stajati ne smije i da djevojicu nosimo, malo jedni,

malo drugi. Ako nita drugo ne budemo mogli, ostavit emo je

u nekom veem naselju, netko e je nai i odvesti kui. Drugi

rekoe da to ne valja, bit emo krivi to djevojica nikad nee

nai svoje roditelje, koji moraju biti tu negdje u pozadini, koji

e se kadtad pojaviti na ovom mjestu. Zato je ostavimo nanjenoj polovici kola i na njenoj vrei brana. I to kao da

odluismo! Ali nitko nije imao snage da djevojicu odnese do

njene vree brana. Tek jedan vojnik, na ope zaprepatenje,

ree da e on to uiniti kad drugi nitko nee.

Ja znam, dijete moje... ree on uzimajui djevojicu u

naruje ...ja znam kako se ovo zove. Nije mi prvi put da ovo

inim. Oprosti!Vojnik je iskoraio s kolnika na livadu uputivi se prema

ostatku onih kola. Bio je praen pogledima sviju nas,

ponienih i ojaenih nad svojom bespomonou i nad onim to

u toj bespomonosti inimo, kad je djevojica u krilu vojnika

rairila ruke i viknula:

Mama! Bako!

Dvije su ene, jedna sasvim mlada, ne mnogo starija od

pripadnica asne radne slube, a druga u etrdesetim

godinama, trale prema vojniku koliko su bre mogle i

odjednom obje uzele djevojicu u naruje, ljubile je i grlile.

Razumije se da smo s olakanjem prihvatili ovakav zavretak!

Ali je ovakvu zavretku prethodio drukiji zavretak, onaj kad

je vojnik s djevojicom u naruju poao prema vrei brana

govorei da on dobro zna o emu se ovdje radi. Zato je pravizavretak: taj u zagrljaju bake i mame s unukom i keri, u

39


36/332

bakinu i maminu zahvaljivanju, u njihovoj isprici da djevojicu

nisu naputale nego su izgubile vlast nad konjima i poispadale

iz kola, i u njihovoj prii da je djed djevojice poginuo prije tri

dana a da joj je otac negdje u vojnim postrojbama na ovom

putu bio bez sjaja, bez osjeanja da smo neto uinili i

u

injenim pobijedili neiscrpnu koli

inu sebi

nosti.Ato je bilo u sluaju s djevojicom, to je to vojnik prije

svih nas znao, doznali smo im smo krenuli.

Ne znam je li stanje na dijelu puta od Ronog do Zidanog

Mosta, kamo smo do mraka morali stii, iskljuivo bila

posljedica ona etiri avionska naleta ili je takvo stanje vladalo

i prije dolaska aviona. to god bilo, ono nije nalikovalo na

stanje na putu to smo ga dotad bili proli. Odjednom su se uzrub ceste, s jedne i s druge strane, uz sam kolnik i podalje od

njega, u itu na njivama i u travi na livadama, pojavile leine

mrtvih konja, smrskana seljaka kola, razliita prtljaga,

prevrnuti automobili, automobili koji gore i automobili koji su

jednostavno stali, crknuli, i postali beskorisni. Valjda su svim

onim biciklima to smo ih vidjeli da kreu iz Zagreba, na ovom

dijelu puta, po

ljun

anu i neutabanu, izdu

ile gume i popucalapedala toliko ih je bilo odbaenih u grabama pored puta.

U tom kru od vozila i prtljage koja se iz vozila rasula

leali su ljudi za koje nitko nije znao, jer ih nitko nije

pretraivao, jesu li mrtvi, jesu li u ranama ili su samo umorni

od puta i iznenaenja pa spavaju. Uz one to su leali i snivali

vjeni ili okrepljujui san, susretali smo ene, djecu i mukarce

kako sjede ili stoje, plau, bulje u prazno, a ako se pokrenu,

sudei po tomu u kakvu su stanju, prije e natrag nego

naprijed. Bilo ih je i izgubljenih, doista, onih koji su izgubili

svoje znance i svoj rod, i onih koji su se izbezumili i samo

odlutali. I jedni i drugi su nas pri susretu u mimoilasku pitali

jesmo li uli za toga i toga, jesmo li ga moda vidjeli, tako i

tako izgleda. Koga emo mi uti, koga emo vidjeti i

prepoznati?

Tada sam shvatio to je vojnik znao, a mi znali nismo, kad

je uzeo djevojicu iz Bajinih ruku i ponio je do njene polovice

kola. Sad i ja i svi ostali koji se nadaju doi tamo kamo smo

poli, znamo vojnikovo znanje. Ni uti ni vidjeti ni odbaena

vozila ni ljude uz njih to trae pomo ni uti ni vidjeti, nego

samo ii naprijed, ako se i ti ne misli, pomaui im, zaustaviti

na putu.

40


37/332


38/332

Ni za no od osmog na deveti svibnja ne znam rei jesmo li je

probdjeli ili prespavali. Bilo je i jednoga i drugoga, pa e biti

da smo bdjeli. Borbe su na Zidanom Mostu trajale do pred

samo svitanje, a kad je pred svitanje pucnjava utihnula,

uhvatio nas je jo vei strah nego dok je trajala. Nismo znali

tko je pobjednik, nismo znali je li

ep probijen i ho

emo li urazdan krenuti naprijed ili nai uzmiu, kad nam ne bi

preostalo nita drugo nego povratak tamo otkuda smo krenuli.

I na tom povratku posvemanje rasulo!

U tim trenucima iekivanja ni ja ni Mirta nismo mogli

spavati. Ogrnuli smo se dekama i sjeli na sprud gledajui pod

sobom rijeku koja umi i nad sobom zoru koja svie. Pitao sam

je bi li, daje sada u na

em suterenskom stanu i da zna

tosada znade, krenula na civilizirani Zapad sa svojim vlasuljama

i liilim

Documents

Ivan Aralica Cetverored