Finansijski menadžer donosi tri ključne odluke koje su bitne za opstanak,rast i razvoj preduzeća:odluka o investiranju, odluka o finansiranju, odluka o dividendi.Odluka o investiranju najvažnija od tri glavne odluke u preduzeću, ova odluka vezana je za kompoziciju aktive bilansa stanja. Donošenje ove odluke finansijski menadžer određuje ukupnu vrijednost imovine preduzeća,sastav te imovine i karakter poslovnog rizika kako ga shvataju dobavljači kapitala. Dezinvestiranje je radnja suprotna investiranju i predstavlja važnu opciju ako se može pokazati da je odluka, npr.,o povlačenju s postojećeg tržišta ili iz aktivnosti ekonomski opravdana.Odluka o finansiranju je druga važna odluka koju donosi finansijski menadžment, ovdje se bavi pasivom bilansa stanja tj.iznalaženjem najbolje kombinacije izvora finansiranja. Finansijski menadžer treba da osigura onu konstrukciju koja u datim ili predpostavljenim uslovima rada obećava najuspješnije poslovanje preduzeća. Kada je riječ o izboru najbolje konstrukcije finansiranja onda se pored problema za konkretni oblik finansiranja najčešće postavljaju još dva pitanja koja se tiču structure izvora finansiranja, a to su:

koji je to optimalni odnos između spostvenih i pozajmljenih izvora finansiranja, odnosno koji je to optimalan stepen zaduženja.

Kakva treba da bude proporcija između dugoročnih i kratkoročnih izvora finansiranja.Odluka o dividendi je treća važna odluka koju donosi finansijski menadžer, ovom odlukom se oređuje iznos neto dobitka koje će preduzeće zadržati i dio neto dobitka koji će isplatiti vlasnicima preduzeća.1.3 Finansijska politikaPod finansijskim politikom se podrazumjeva:

1. odlučivanje o osnovnim finansijskim ciljevima,2. izboru strategije i taktike i pravaca akcije s namjerom da se ostvare osnovni finansijski

ciljevi,3. uspostavljanje i održavanje optimalnih finansijskih odnosa u strukturi sredstava-

aktiva, i izvora sredstava-pasiva,4. održavanje optimalnih odnosa među dijelovima sredstava i dijelovima obaveza i

načela finansijskog odlučivanja u ostvarivanju osnovnih finansijskih ciljeva.Prema vremenskom aspektu, finansijska politika se može podijeliti na:

1. politiku finansiranja,2. investicionu ili dugoročnu finansijsku politiku,3. tekuću li kratkoročnu finansijsku politiku – politika likvidnosti.

Prema zadacima koje finansijska politika treba da ispuni, može se izvršiti njena podjela na:1. politiku nabavki,2. politiku upotrebe,3. politiku upravljanja kapitalom.

Principi finansijske politike su zahtjevi kojih se finansijski menadžeri preduzeća moraju pridržavati ukoliko žele da preduzeće ostvari zadovoljavajući status na tržištu.Osnovni principi finansijske politike su:

1. princip finansijske stabilnosti,2. princip rentabilnosti,3. princip sigurnosti i likvidnosti,4. princip finansiranja u skladu sa rizikom,5. princip finansijske elastičnosti,6. princip nezavisnosti,7. princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja.

Princip finansijske stabilnosti polazi od odnosa između dugoročno vezanih sredstava i sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno pozajmljeni kapital.Koeficijent finansijske stabilnosti = Dugoročna imovina/Dugoročni izvoriKoeficijent finansijske stabilnosti treba da bude najviše 1 ili manji od 1.Ako je koeficijent finansijske stabilnosti 1, što znači da su dugoročno vezana sredstva pokrivena sopstvenim i dugoročno pozajmljenim kapitalom. U takvim okolnostima kažemo da u finansijskoj strukturi preduzeća egzistira dugoročna finansijska ravnoteža, odnosno da su stvoreni uslovi za postizanje i održavanje likvidnosti, što nikako ne znači da nije moguće nelikvidnost. Likvidnost se održava kada postoji sklad između priliva i odliva sredstava, a taj sklad je gotovo nemoguće održati ako ne postoji dugoročna finansijska ravnoteža.Ako je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1, to znači da su dugoročno vezana sredstva manja od sopstvenog i dugoročno pozajmljenog kapitala. U tom slučaju je dugoročna finansijska ravnoteža pomjerena u korist izvora sredstava. Time je obezbjeđena sigurnost za održavanje likvidnosti. Da bi se uspostavila dugoročna finansijska stabilnost preduzeća potrebno je:

1. definisati dugoročno vezana sredstva2. definisati odnos između sopstvenog i pozajmljenog kapitala.

Osnovne komponente dugoročno vezanih sredstava su:1. stalna sredstva,2. dugoročni plasmani,3. trajno vezana sredstva (trajna obrtna sredstva, zemljište, trajnih ulozi trećih lica,

kupljene dionice drugih preduzeća).

Princip rentabilnostiRentabilnost predstavlja najuniverzalniji pokazatelj uspješnosti poslovanja preduzeća. Rentabilnost je sposobnost zarađivanja.Preduzeće posluje rentabilno kada postiže pozitivan finansijski rezultat, odnosno kada ima višak prihoda nad rashodima. Na rentabilnost utiču brojni faktori, kao što su:

1. ekonomičnost,2. obim prodaje i visina prodaje cijene,3. obim angažovanih sredstava,4. obim i cijena pozajmljenih izvora sredstava..

Ekonomičnost podrazumjeva sniženje varijabilnih i fiksnih troškova po jedinici proizvoda na najniži mogući iznos. Obim prodaje treba intenzivirati sve do onog stepena kada se granični trošak izjednačava sa graničnim prihodom, čime se postiže maksimalan dobitak.Obim angažovanih sredstava treba svesti na najmanji mogući nivo, pa će tada troškovi držanja sredstava i njihovog finansiranja biti najniži.Jedno od osnovnih pitanja koje se nameće prilikom osiguranja finansijskih sredstava neophodnih za izvršenje određenog zadatka, je pravilna kombinacija sopstvenog i pozajmljenog kapitala.Po osnovu pozajmljenog kapitala zarada se ostvaruje ako je kamatna stopa niža od stope prinosa na ukupan kapital.

Princip sigurnosti i likvidnostiPrincip sigurnosti:Prema tradicionalnoj teoriji, osnovni kriterij kreditne sposobnosti, odnosno sigurnosti, jeste garantna supstanca (sopstveni kapital). Prema savremenoj teoriji, rentabilnost odnosno zarađivačka sposobnost dužnika, predstavlja primarnu sigurnost za kreditora.Princip likvidnosti: pod likvidnošću se podrazumjeva sposobnost imovinskih dijelova da se transformišu u novac. Pri tome su novčana sredstva najlikvidniji dio imovine preduzeća, a likvidnost ostale imovine ovisi o vremenu potrebnom da se nenovčana imovina transformiše u novčanu, o stepenu rizika te transformacije i o cijeni ostvarivoj za imovinu. Redoslijed pojedinih oblika angažovanih sredstava sa stanovišta unovčivosti je sljedeći: novac, zatim potraživanja, zalihe i fiksna sredstva.Tradicionalno shvatanje izostavlja segment obaveza preduzeća i njegovu sposobnost da ih po dospijeću izmiruje, već uzima u obzir samo likvidnost imovine.Postoji veći broj faktora koji utiču na stepen pouzdanosti pretvaranja imovine u novac. U eksterne faktore spadaju:

situacija na tržištu, kreditno-monetarna politika centralne banke, pravna sigurnost u poslovanju i sl..

Od internih faktora najznačajniji su: kvalitet proizvoda koje preduzeće proizvodi, usklađenost proizvodnog programa sa tržišnim zahtjevima, politika kreditiranja kupaca i sl..

Savremeno shvatanje likvidnosti dovodi u vezu likvidnost imovinskih dijelova preduzeća sa njegovim obavezama, što znači da se likvidnost posmatra iz ugla platežne sposobnosti preduzeća. U tom smislu likvidnost se definiše kao stalna sposobnost preduzeća da izmiruje dospjele obaveze.Trenutna likvidnost može se utvrditi putem koeficijenta trenutne likvidnosti: kt = G + D + HV / OG – gotovina u blagajni,D – depozit po viđenju,HV – hartije od vrijednosti,O – obaveze dospjele za plaćanjeAko je koeficijent 1 ili veći od 1 likvidnost postoji, i obrnuto, ako je koeficijent manji od 1 likvidnost ne postoji.Najvažnijih pet mogućnosti za otklanjanje nelikvidnosti su:

ubrzanje cirkulacije sredstava, prestrukturiranje sredstava, kompenzacija (poništenje) dijelova sredstava i obaveza prema izvorima, promjena rokova dospijeća plaćanja prema izvorima, ubacivanje dodatnih novčanih sredstava u proces reprodukcije.

Savremeno shvatanje likvidnosti odnosi se na sposobnost preduzeća da plaća dugove u onom trenutku kada oni dospijevaju za plaćanje. Solventnost predstavlja sposobnost preduzeća da sa ukupnim sredstvima podmiri sve obaveze, ne u roku njihovog dospijeća, već kad-tad, makar iz stečajne mase. Princip finansiranja u skladu sa rizikomPošto sopstveni kapital najčešće nije dovoljan za finansiranje njegovih poslovnih procesa, među finansijskim izvorima se neizbježno pojavljuje pozicija duga. Angažovanjem duga preduzeće se suočava sa finansijskim rizikom, ali istovremeno očekuje povećanje stope prinosa na sopstveni kapital.

Ukoliko je preduzeće prezaduženo, naglašena su dva rizika: rizik povjerilaca da neće moći naplatiti svoja potraživanja, rizik preduzeća od negativnog finansijskog rezultata.

Najvažniji faktori koji determinišu nivo zaduženosti preduzeća su: vrsta djelatnosti, visina stope rentabilnosti, visina stope inflacije.

Princip finansijske elastičnosti izražava sposobnost prilagođavanja preduzeća izmjenjenim uslovima poslovanja, prije svega pod uticajem tržišta. Ovaj princip proističe iz rizika koje prouzrokuju konjukturne promjene.Zahtjev finansijske elasičnosti je ispunjen ukoliko je preduzeće u stanju da:

pribavi dodatni kapital, prijevremeno otplati pozajmljeni kapital.

Potreba preduzeća za dodatnim kapitalom može biti uslovljena novim investiranjem, promjenjivim uslovima prodaje i nabavke, ili supstitucijom jedne vrste kapitala drugom. Potreba preduzeća za prijevremenom otplatom pozajmljenog kapitala javlja se u slučaju kada on više nije potreban ili u slučaju kada postane suviše skup.Ukoliko zahtjev finansijske elastičnosti nije ispunjen, nastupaju negativne posljedice po preduzeće. Tako, npr. Nemogućnost pribavljanja dodatnog kapitala za novo investiranje znači dapreduzeće propušta šansu za ostvarivanje većeg rezultata, a dok nemogućnost prijevremene otplate pozajmljenog kapitala, kada on više nije potreban, ima za posljedicu umanjenje rezultata u visini troškova neuposlenog pozajmljenog kapitala.Za preduzeća koja u strukturi izvora finansiranja imaju više sopstvenog kapitala, karakteristična je veća finansijska elastičnost.

Princip nezavisnosti ..polazi od zahtjeva da menadžment preduzeća bude nezavisan od povjerilaca preduzeća. Princip nezavisnosti je u direktnoj vezi sa principom finansijske stabilnosti, rentabilnosti, likvidnosti, strukture kapitala sa stanovišta vlasništva i elastičnosti.Nezavisnost menadžmenta se ugrožava tim što je struktura pasive više pomjerena pozajmljenom kapitalu. Nezavisnost menadžmenta raste sa povećanjem udjela sopstvenog kapitala preduzeća. Kod preduzeća koja se finansiraju na bazi učešća u raspodjeli neto dobitka, nezavisnost menadžmenta u odnosu na vlasnike ne zavisi od visine sopstvenog kapitala, već od visine otvorenih i skrivenih rezervi. Što je veći obim otvorenih i skrivenih rezervi u preduzeću, to je nezavisnost menadžementa veća.Na nezavisnost menadžmenta utiče i način na koji je kredit dobijen. Ako je kredit dobijen putem zaloga, tada je sloboda odlučivanja menadžmenta ograničena, jer ne može slobodno disponirati založenu imovinu.Nezavisnost menadžmenta uslovljena je i obavezama prema dobavljačima, što je disperzija dobavljača veća, to je zavisnost manja i obrnuto.Stepen zavisnosti preduzeća usko je povezan sa rentabilnošću. Ukoliko je preduzeće prinuđeno da zbog prezaduženosti prihvati zahtjeve povjerilaca, to će negativno djelovati na njegovu rentabilnost.

Princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranjaPrilikom koncipiranja finansijske politike treba paziti i na dejstvo slike finansiranja koja je predstavljena bilansom stanja.

Na osnovu slike finansiranja javnost ocjenjuje bonitet i atraktivnost ulaganja u takvo preduzeće, pri čemu naročitu težinu ima:

1. odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala,2. odnos imovine i dugova,3. odnos sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno pozajmljeni kapital i dugoročna

rezervisanja i stalne imovine,4. odnos obrtne imovine i kratkoročnih obaveza.

Pricip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja ne može se ostvariti bez poštovanja ostalih principa finansijske politike, zato što samo dosljedno primjenjivanje principa finansijske politike obezbjeđuje da se u javnosti stvori povoljna slika o njegovoj finansijskoj situciji, tj. slika o snažnom i stabilnom preduzeću.

1.4 Finansijski ciljevi preduzećaDa bi donosio efikasne odluke, finansijskom menadžeru je potreban jasan cilj kojem služi, kao standard za evaluaciju performansi i odlučivanje između alternativnih pravaca akcije.Finansijski cilj je potreban da bi se sve odluke međusobno povezale.U literaturi se navode sljedeći finansijski ciljevi preduzeća:

1. jačanje finansijske snage,2. maksimalizacija neto dobitka po dionici,3. maksimalizacija bogatstva dioničara.

1. Jačanje finansijske snage kao finansijski ciljFinansijsku snagu čine dvije komponente: kvantitativna i kvalitativna.Kvantitativna finansijska snaga predstavlja obim i vrijednost imovine. U okviru kvantiteta finansijske snage treba težiti:

1. usklađenosti kratkoročnog i dugoročnog finansiranja,2. usklađenosti sopstvenog i tuđeg kapitala,3. očuvanju finansijske ravnoteže.

U kvalitativnom smislu finansijska snaga znači:1. trajnu sposobnost plaćanja,2. trajnu sposobnost finansiranja,3. trajnu sposobnost investiranja,4. trajnu sposobnost povećanja imovine vlasnika,5. trajnu sposobnost zadovoljenja finansijskih interesa učesnika preduzeća.

Trajna sposobnost plaćanja podrazumjeva da je preduzeće sposobno u svakom momentu platiti dospjele obaveze. Trajna sposobnost finansiranja podrazumjeva sposobnost finansiranja dugoročno vezanih sredstava iz vlastitih i pozajmljenih izvora, a kratkoročno vezanih i likvidnih sredstava iz pozajmljenih izvora. Trajna sposobnost investiranja podrazumjeva da preduzeće može rentabilno ulagati višak sredstava u proces proizvodnje. Trajna sposobnost povećanja imovine vlasnika podrazumjeva uvećanje imovine vlasnika preduzeća. Finansijska snaga podrazumjeva i trajnu sposobnost zadovoljenja finansijskih interesa učesnika preduzeća: vlasnika, uprave, radnika, povjerilaca i države.Očigledno je da kvalitet finansijske snage ima prednost nad njenim kvantitetom.

2. Maksimalizacija neto dobitka po dionici kao finansijski ciljMaksimalizacija neto dobitka ostvaruje se kroz:

1. maksimalizaciju prihoda, tj. povećanje obima prodaje i povećanje prodajnih cijena,2. maksimalizaciju troškova, tj. smanjenje varijabilnih i fiksnih troškova,3. minimalizaciju poreza, tj. smanjenje poreske osnovice i smanjenje poreskh stopa.

Maksimalizacija ukupnog dobitka nije najbolje mjerilo dobrog finansijskog upravljanja. Preduzeće može povećati ukupni dobitak emisijom i prodajom novih dionica i plasiranjem tako pribavljenog kapitala, a da pri tome dođe do pada neto dobitka po dionici.Neto dobitak po dionici se dobije kada se ukupan dobitak poslije oporezivanja i umanjenja za preferencijalne dividende podijeli sa brojem emitovanih i prodatih običnih dionica.

Maksimalizacija neto dobitka po dionici ne može da bude prikladan cilj jer ima određene slabosti, koje se ogledaju u sljedećem:

1. zanemaruje vremenski raspored (dinamiku) očekivanih prinosa (povrata);2. zanemaruje gotovinski tok (cash flow),3. zanemaruje rizičnost očekivanih prinosa,4. zanemaruje učinak politike dividendi na tržišnu cijenu dionica.

3.Maksimalizacija bogatstva dioničara kao finansijski ciljU uslovima stvarnog svijeta, ovaj cilj se redukuje na maksimaliziranje vrijednosti vlastitog kapitala preduzeća. Za dionička preduzeća, ovaj cilj treba posmatrati kao maksimaliziranje tržišne cijene dionica. Ostvarenjem tog temeljnog cilja poslovanja, dioničko preduzeće u najvećoj mjeri zasićuje interese svojih dioničara jer maksimalizira bogatstvo koje oni ostvaruju kroz držanje dionica takvog preduzeća.Ovaj cilj se može uzeti i kao racionalan kriterij za optimalnu alokaciju resursa, koja se odvija posredstvom tržišta kapitala.Finansijski menadžer može kreirati novu vrijednost za vlasnike donošenjem odluka čije su koristi veće od troškova. Kreiranje nove vrijednosti za dioničare ovisi o nizu varijabli od kojih su najvažnije:gotovinski tok, vrijeme,rizik.Maksimalizacija bogatstva dioničara realizuje se donošenjem odluka finansijskog menadžera na temelju očekivanih povrata i rizika. Pri tome se javlja problem jer:

1. viša stopa povrata povećava cijenu dionice,2. viša stopa povrata znači i veću ruzičnost preduzeća.

Stoga finansijski menadžer mora u donošenju odluka da vodi računa da ostvari ravnotežu između povrata i rizika na način koji maksimalizira bogatstvo dioničara.Na povrat i rizik utiču odluke koje se odnose na veličinu preduzeća,njegovu stopa rasta, vrstu i vrijednost korištene opreme, stepen zaduženosti, likvidnost itd.

1.5 Organizacioni oblici preduzećaUobičajena je klasifikacija na: Inokosno preduzeće, Ortačko preduzeće, KorporacijuInokosno preduzeće je najstarija forma organizacije poslovanja. Ona je i danas najšire zastupljena. Inokosno preduzeće se nalazi u vlasništvu jednog lica koje se istovremeno javlja i u ulozi preduzetnika. Prednosti inokosnog preduzeća ispoljavaju se u sljedećem:

1. Kontrola (Vlasništvo daje svom vlasniku potpunu kontrolu nad poslovanjem. Vlasnik nije dužan da bilo skim usaglašava politiku poslovanja i način djelovanja.)

2. Tajnost poslovanja ( Vlasnik ne mora podnositi izvještaje javnosti, ali mora kao i svaki vlasnik da void dokumentaciju o radnim satima svojih radnika, popunjava formulare, i voditi evidenciju o prihodima i porezu.)

3. Lakoća i niski trošak organizovanja poslovanja ( Kod pojedinačnog vlasništva nema potrebe ni za kakvim ugovorom što nije slučaj kod partnerstva)

4. Poreske pogodnosti ( Oporezivanje se provodi samo jedanput.)

Inokosna preduzeća imaju i nekoliko nedostataka:1. Neograničena odgovornost vlasnika ( Najveći nedostatak pojedinačnog vlasništva je

neograničena odgovornost. Za dugove preduzeća vlasnik odgovara čitavom svojom imovinom, uključujući i ličnu imovinu koja nije korištena u poslovanju.)

2. Nestabilna forma poslovanja ( Nema osiguranog kontinuiteta poslovanja jer se poslovanje završava povlačenjem u mirovinu smrću ili bankrotom vlasnika.)

3. Poteškoće u osiguranju većeg obima osiguranja ( Investicije vlasnika su uvijek ograničene na njegove vlastite resurse sobzirom da nema partnera niti dioničara.)

4. Poteškoće u zapošljavanju obrazovanog potencijala ( Osobe s visokom stručnom spremom i sposobnošću iz oblasti menadžmenta nerado se angažuju na poslovima gdje sigurnost njihovog zaposlenja ovisi o karakteru i zdravlju jedne osobe.)

Partnersko preduzećePartnerstvo je forma poslovne organizacije u kojoj se udružuju dva ili više partnera tj.vlasnika. Partnerstvo kao i pojedinačna vlasništva mnogo se koriste kod malih preduzeća. U pravilu partnerstvo započinje nekom vrstom pisanog ugovora kako kasnije ne bi došlo do nesporazuma. Tim ugovorom bi moralo biti regulisano:

Ko je i koliko novca uložio u partnerstvo Koliko kome pripada profita iz partnerstva Ko šta radi i ko je kome odgovoran Kako se partnerstvo može razvući i kako će se u tom slučaju podjeliti ostatak imovine

među partnerima Kako se partneri mogu zaštiti od nasljednika onog suvlasnika koji je preminuo.

Partnerstvo se može organizovati kao opšte partnerstvo i kao limitirano partnerstvo. Kao opšte partnerstvo odgovornost za poslovanje preduzeća podrazumijeva neograničenu ličnu odgovornost partnera koji su zajednički odgovorni za ukupne obaveze preduzeća. Kod limitiranog partnerstva mora postojati barem jedan partner sa neograničenom odgovornošću dok drugi partneri mogu odgovarati samo svojom uloženom poslovnom imovinom. Partner sa neograničenom odgovornošću ima pravo nastupanja u ime preduzeća i da ga time obavezuje. Partneri sa ograničenom odgovornošću ne mogu obavezati preduzeće a mogu ali ne moraju učestvovati u upravljanju poslovima. Prednosti partnerstva mogu se sumirati u sljedećem:Postojanje ogromne motivacije za uspjeh,Relativno laka i jeftina forma organizovanja,Mogučnost osiguranja većeg obima kapitala za investiranje,Poreske olakšiceNedostaci su:Neograničena odgovornost pojedinih partnera ,Nestabilnost ,Nemogućnost prenošenja vlasništva

KorporacijaKorporacija ili dioničko preduzeće, odnosno dioničko društvo je najpovoljniji organizacioni oblik preduzeća za prikupljanje velikih suma kapitala. Korporacija se može definisati i kao tijelo formirano od strane više lica koje je zakonom ovlašteno da nastupa kao jedno lice s pravnim identitetom odvojenim od njegovih članova i kome se daju razna prava i obaveze uključujući sposobnost da nastavi da postoji poslije smrti ili povlačenja pojedinih njegovih članova. U poslovnom smislu korporacija postaje funkcionalno sposobna emitovanjem odnosno prodajom hartija od vrijednosti zainteresovanim pojedincima ili institucijama. Prodajući praktična prava na buduće prinose korporacija dolazi do kapitala koji je neophodan za obavljanje njene misije. Kao glavni kupci emitovanih hartija od vrijednosti i otuda glavni izvori snadbijevanja potrebnih sredstava pojavljuju se dioničari- lica ili institucije koje

doprinose formiranju osnovnog kapitala i koja po tom osnovu stiču određena prava i privilegije, i kreditori- lica ili institucije koji ulažu kapital na određeni duži ili kraći period sa osnovnom motivacijom da ostvare fiksirani ugovorom predviđeni prinos na učinjena ulaganja.Prednosti korporacije:Ograničena odgovornost, Lakoća transfera svojine,Trajno postojanje,Profesionalno upravljanje,Lakoća akumulacije kapitala,Veći obim poslovanja.Nedostaci korporacije:Vladina regulative,Oporezivanje,Ograničena odgovornost ,Podvojenost između svojine i kontrole,Troškovi.

II KONCEPT VREMENSKE VRIJEDNOSTI NOVCAKoncept vremenske vrijednosti novca je temeljni koncept finansija. Ovaj koncept nam govori da je jedna KM vrednija danas nego u budućnosti.Pojedinci su spremni na uzdržavanje od potrošnje samo uz određenu naknadu.Ta naknada je determinisana propuštenim prinosom koji bi se mogao ostvariti ulaganjem raspoloživog novca u rentabilne alternative koje se nude u datom vremenskom periodu.Da bi se mogli upoređivati novčani iznosi raspoloživi u različitim vremenskim periodima, potrebno je novčane iznose svesti na isti vremenski trenutak. Kamatna stopa nam omogućava da izračunamo korigovane vrijednosti, odnosno da svedemo vrijednost novčanih tokova, kad god oni nastanu, na određeni vremenski trenutak.Vremenska vrijednost novca izražava se pomoću kamatnog računa.Razlikujemo:

jednostavni kamatni račun – kamata se obračunava samo na glavnicu, složeni kamatni račun – kamata se obračunava na glavnicu uvećanu za kamate.

Buduća vrijednostSložena kamata se računa složenim, a jednostavna jednostavnim kamatnim računom. Jednostavna kamata na bilo koje ulaganje izračunava se množenjem sadašnjeg uloga s kamatnom stopom i s periodom ulaganja.Kod obračunavanja jednostavne kamate, osnovica za obračun kamate ostaje svake godine ista.Kod obračunavanja složene kamate, osnovica za obračun kamate se svake godine mijenja.Kada se analizira Tablica I, uočava se slijedeće:

kamatni faktori buduće vrijednosti u tablici određuju buduću vrijednost 1 KM tokom perioda,

kamatni faktor buduće vrijednosti jednog iznosa je uvijek veći od 1. Samo kada je kamatna stopa 0%, kamatni faktor je jednak 1;

ako kamatna stopa poraste za neki dati period, kamatni faktor buduće vrijednosti će takođe porasti, tj. što je veća kamatna stopa veća je i buduća vrijednost;

za datu kamatnu stopu buduća vrijednost se povećava protokom vremena, tj. što je duži period vremena na koji se računa, veća je i buduća vrijednost.

Sadašnja vrijednostOdređivanje sadašnje vrijednosti (diskontovanje) je obrnuti postupak od složenog ukamaćivanja. Proces diskontovanja je ustvari putovanje nazad, od buduće ka sadašnjoj vrijednosti. Kamatna stopa koja se koristi pri ovakvim računanjima zove se diskontna stopa, jer je sadašnja vrijednost za određeni procenat svake godine manja od buduće vrijednosti.Iznos sadašnje vrijednosti ovisi o:

iznosu buduće isplate, vremenu koje mora proći da bi se primio novac, zahtijevanoj stopi profitabilnosti.

Kada se analizira Tablica II uočava se slijedeće: kamatni faktori sadašnje vrijednosti u tablici određuju sadašnju vrijednost 1 KM koja

će se primiti krajem datog perioda,

kamatni faktor sadašnje vrijednosti pojedinačnog iznosa je uvijek manja od 1. Samo kada je diskontna stopa jednaka 0%, kamtni faktor je 1;

što je veća diskontna stopa tokom perioda, manja je vrijednost kamtnof faktora sadašnje vrijednosti,

za datu diskontnu stopu, sadašnja vrijednost se smanjuje tokom vremena, tj. što je duži period vremena manja je sadašnaj vrijednost.

Buduća vrijednost anuitetaObični anuitet se realizuje kroz fiksnu sumu koja se prima ili isplaćuje na kraju svakog perioda kroz određeni broj perioda u budućnosti. Vrijednost običnog anuiteta je iznos na koji bi narasli primici ili isplate s kraja svakog perioda kad bi se ostavili na štednom računu u banci uz određenu složenu kamatnu stopu. Za izračunavanje buduće vrijedosti anuiteta koriste se III tablice.Za obični anuitet početkom perioda, buduća vrijednost se računa jedan period nakon zadnjeg novčanog toka.Sadašnja vrijednost anuitetaObrnuti postupak buduće vrijednosti anuiteta.Računa se pomoću IV tablica.zračunavanje kamatne stopeKada nam je poznata i sadašnja i buduća vrijednost novca ili anuiteta, pomoću tablica može se izračunati I kamatna stopa.U tablicama data je vrijednost kamatnog faktora za cjelobrojne kamatne stope, ali to uvijek nije tako.Kada se tražena vrijednost nalazi između dvije tablične vrijednosti tada se utvrđuje međuvrijednost koju nazivamo interpolacija.Ispodgodišnje ukamaćivanje i diskontovanjeKamata se može računati za razne vremenske jedinice: godinu, polugodište, kvartal, mjesec itd. Vremenska jedinica za koju se obračunava kamata moće se nazvati obračunskim periodom (period ukamaćivanja, period kapitalisanja)Efektivna kamatna stopaRazličite investicije osiguravaju različite prinose koji se obračunavaju u različitim periodima ukamaćivanja. Da bi se mogle uporediti investicije koje imaju različite periode ukamaćivanja, neophodno je izraziti njihove kamatne stope na istoj osnovi. Na taj način se može uočiti razlika između nominalne i efektivne kamatne stope.Nominalna kamatna stopa je ona kamatna stopa koja je dogovorena između zajmoprimca i zajmodavca. Efektivna ili stvarna kamatna stopa je ona kamtna stopa koja uz godišnje ukamaćivanje osigurava iste godišnje kamate kao i nominalna kamatna stopa kad se ukamaćuje za m perioda godišnje.Izvedena su dva zaključka:

nominalna i efektivna kamatna stopa su jednake samo ako se računanje vrši na godišnjem nivou;

efektivna kamatna stopa se povećava učestalijim ukamaćivanjem.Komformna kamatna stopaKomformna kamata stopa je diskontovana godišnja kamatna stopa na obračunski period u toku godine.Primjena komformne kamatne stope obezbjeđuje da se pri obračunu kamate u toku godine godišnja kamatna stopa ne povećava. Dakle, primjenom komformne kamatne stope postiže se jednakost nominalne i efektivne kamatne stope.Obično se primjenjuje kada je godišnja kamatna stopa visoka.

III FINANSIJSKA TRŽIŠTAPojam, značaj i uloga finansijskih tržišta Organizovan prostor, na kome su susreću ponuda i tražnja raznih roba i usluga nazivamo organizovanim tržištem. Postoje dvije osnovne vrste tržišta: Robno ili produktivno tržište i Finansijsko tržište.Robno ili produktivno tržište je tržište na kome se nude i traže razne robe i usluge.Finansijsko tržište je organizovano mjesto i prostor na kome se traže tj. nude finansijska-novčana sredstva i na kome se u zavisnosti od ponude i tražnje organizovano formira cijena tih sredstava.Značaj i uloga finansijskih tržišta mogu se posmatrati kroz slijedeće funkcije koje ova tržišta obavljaju:

1. Funkcija povezivanja – Finansijska tržišta omogućavaju povezivanje subjekata sa viškovima finansijskih sredstava i subjekata sa manjkovima finansijskih sredstava.

2. Smanjenje tranaskacionih troškova - Finansijska tržišta omogućavaju smanjenje troškova spajanja između subjekata koji želi da prda i subjekata koji želi da kupi određeni finansijski instument.

3. Alokativna funkcija – Finansijska tržišta omogućavaju alokaciju slobodnih finansijskih sredstava od onih subjekata koji raspolažu viškovima sredstava ka onim subjektima kojima ta sredstva nedostaju.

4. Funkcija efikasnosti – Funkcija tržišta obezbjeđuje efikasno korišćenje finansijskih sredstava jedne racionalane privrede preko određivanja cijene njihovog korišćenja.

5. Funkcija razvoja – Finansijska tržišta doprinose privrednom razvoju.6. Funkcija određivanja cijene finansijskih instrumenata - Na finansijskim tržištima

se određuje cijena finansijskih instrumenata. Vrijednost finansijskog instrumenta zavisit će od očekivanog prinosa i procjne rizika koji prati taj prinos.

7. Likvidnosna funkcija – Finansijska tržišta pružaju povjeriocima mogućnost da u slučaju potrebe za likvidnim sredstvima pretvore finansijske instrumente u gotov novac.

8. Funkcija smanjenja ili čak eliminisanja rizika – Finansijska tržišta omogućavaju da se smanji ili čak eliminiše rizik iz poslova koji se javljaju na ovim tržištima.

9. Poboljšanje životnog standarda stanovništva – Finansijska tržišta omogućavaju rast životnog standarda i zadovoljavanja različitih potreba stanovnika.

Vrste finansijskih tržištaFinansijska tržišta mogu se klasifikovati prema nizu kriterijuma.

1) Prema formalnosti strukture, razlikuju se finansijska tržišta organizovana kao: Berze i Vanberzanska tržišta

Berze uključuju fiksno mjesto trgovine, uz restriktivno definisanje sudjelovanja na tržištu i strogo specificirana pravila trgovanja.Vanberzanska tržišta ne uključuju fiksno mjesto trgovanja i u pravilu podrazumjeva labaviju organizaciju i pravila trgovanja.

2) S obzirom na to da li se hartije od vrijednosti pojavljuju po prvi put na finansijskom tržištu ili se obavlja njegova preprodaja, razlikujese :Primarno (emisiono) i Sekundarno finansijsko tržište.

Primarno tržište je tržište “novih emisija“ . Na ovom tržištu hartije od vrijednosti ili vrijednosni papiri se pojavljuju po prvi put. Kupci kupuju novoemitovane hartije od vrijednosti postajući njihovi vlasnici.Sekundarno tržište je ono tržište na kome se trguje već emtovanim hartijama od vrijednosti. Zato se sekundarno tržište zove i transakciono tržište ili tržište “druge ruke“.

3) Prema karakteru tržišnog materijala, finansijska tržišta se mogu podjeliti na: Tržište novca,Tržište kapitala i Devizno tržište.

Tržište novca je dio finansijskog tržišta na kome se susreću ponuda i potražnja finansijskih sredstava sa rokom raspolaganja kraćim od jedne godine.Tržište kapitala obuhvata tržište dugoročnih kredita i tržište dugoročnih hartija od vrijednosti. Na ovom segmentu finansijskog tržišta trguje se kapitalom tj. uglavnom hartijama od vrijednosti sa rokom dospjeća dužim od jedne godine.Devizno tržište predstavlja finansijsko tržište na kome se kupuju i prodaju strana sredstav plaćanja, usklađuje ponuda i tražnja deviza i utvrđuje kurs za devize koje su predmet poslovanja.

4) Sa aspekta vremena plaćanja i isporuke finansijskih instrumenata, razlikuju se:Promptna i Terminska tržišta.

Promptna tržišta podrazumjevaju realizaciju zaključenog posla “odmah“. Isporuka finansijskog instrumenta se i plaćanje se vrši u relativno kratkom roku (npr. 2-5 dana).Karakteristika terminskog tržišta je da se na njemu zaključuju terminski poslovi. Kao tipična terminska tržišta javljaju se: Tržište opcija, Tržište fjučersa i Tržište svopa.

Karakteristike savremenih finansijskih tržištaOsnovne karakteristike finansijskih tržšta su:

1. Internacionalizacija i globalizacija,2. Pojava i razvoj inovacija i3. Deregulacioni tokovi.

Internacionalizacija i globalizacija finansijskih tržišta predstavlja jednu od osnovnih karakteristika finansijskih tržišta. Globalizacija označava proces integracije finansijskih tržišta nacionalnih ekonomija u jedno svjetsko (internacionalno) finansijsko tržište. Tako se privrednim subjektima daje mogućnost za traženje izvora finansiranja svojih potreba i izvan granica svojih nacionalnih privreda.Pojava i razvoj inovacija Inovacije proizvoda obuhvataju stvaranje novih proizvoda odnosno finansijskih instrumenata.Najvažniji razlozi nastajanja inovacija su:

Povećanje nestabilnosti i neizvjesnosti u finansijskim sistemima većine zemalja, Tehničko-tehnološki razvoj, Povećani nivo znanja učesnika na finansijskim tržištima, Povećanje konkurentske borbe između finansijskih posrednika Težnja za povećanjem bogatstva vlasnika preduzeća i sl.

Deregulacioni tokoviU uslovima sve veće globalizacije svjetskih finansijskih tržišta javlja se problem kompatibilnosti zakonske regulative različitih zemalja. Stoga se javlja potreba za usklađivanjem regulative između različitih zemalja i različtih finansijskih tržišta.Efikasnost finansijskh tržištaTri forme efikasnosti:

1. Alokativna,2. Operativna i3. Cjenovna ili informaciona.

Alokativna efikasnost je povezana sa alokativnom funkcijom koju imaju finansijska tržišta.riječ je o relativno širem konceptu koji podrazumjeva da finansijska tržišta treba da šalju korektne signale investitorima o alokaciji finansijskih sredstava.Operativna efikasnost se odnosi na operativno funkcionisanje tržišta i označava zahtjev da učesnici na finansijskom tržištu dobiju usluge u što je moguće kraćem roku i po nižim troškovima.Cjenovna efikasnost se odnosi na sposobnost i brzinu reagovanja cijena na finansijskim tržištima na pojavu svih relevantnih informacija.

Analitičari finansijskih tržišta razlikuju tri oblika forme efikasnosti tržišta:1. Oblik slabe efikasnosti,2. Oblik polujake efikasnosti i 3. Oblik jake efikasnosti.

Oblik slabe efikasnosti je takav oblik efikasnosti tržišta u kome cijene održavaju sve prošle informacije.Oblik polujake efikasnosti je takav oblik efikasnosti tržišta u kome cijene održavaju sve javne raspoložive informacije.Oblik jake efikasnosti je takav oblik efikasnosti tržišta u kome cijene održavaju sve informacije bez obzira da li su ili ne javno raspoložive.Finansijski instrumentiNajveći broj finansijskih instrumenata ima oblik hartija od vrijednosti.Osnovna podjela hartija od vrijednosti je na dugovne i vlasničke.Sa aspekta roka dospjeća, hartije od vrijednosti moguće je podjeliti na:

Kratkoročne (hartije od vrijednosti tržišta novca) i Dugoročne (hartije od vrijednosti tržišta kapitala).

Instrumenti tržišta novcaMeđu najvažnije možemo uključiti slijedeće:

1. Kratkoročna državna obveznica,2. Depozitni certifikat,3. Bankarski akcept,4. Komercijalni zapis,5. Federalni fondovi i 6. Ugovor o ponovnom otkupu.

Kratkoročna državna obveznica je kratkoročna obligacija državnog budžeta. Ona se izdaje sa rokom dospjeća od 1, 3, 6 mjeseci i jedne godine i ima obilježja diskontnog finansijskog instrumenta.Depozitni certifikat je prenosiva potvrda o sredstvima deponovanim kod banke za utvrđeni period vremena i po utvrđenoj kamatnoj stopi.Bankarski akcept je nastarija hartija od vrijednosti natržištu novca. Riječ je o pisanoj obligaciji o isplati pozajmljenih sredstava koje zajmoprimac izdaje banci a ona garantuje isplatu ostalim investitorima.Komercijalnoi zapis predstavlja hartiju od vrijednosti čiji je rok dospjeća kreće od mjesec dana do jedne godine. Radi se o hartijama od vrijednosti velike nominalne vrijednosti i relativno slabo razvijenog sekundarnog trgovanja.Federalni fondovi su veoma značajan instrument tržišta novca za održavanje likvidnosti bankarskog sektora. Radi se o sredstvima poslovnih banaka na računu centralne banke koja poslovne banke mogu iskoristiti za međusobno kreditiranje.Ugovor o ponovnom otkupu je ugovor o prodaji hartija od vrijednosti uz istovremeno prihvatanje prodavca da će hartiju otkupiti na dogovoreni datum u budućnosti i po ugovorenoj cijeni.Instrumenti tržišta kapitalaU instrumente tržišta kapitala ubrajaju se:

1. Dugoročne dužničke hartije od vrijednosti (sve vrste dugoročnih obveznica) i2. Vlasničke hartije od vrijednosti (sve vrste dionica).

1. Obveznica, kao oblik hartija od vrijednosti, predstavlja pismenu ispravu kojom se dokazuje postojanje duga i kojom se emitet obveznice obavezuje da će kupcu odnosno vlasniku obveznice po unaprijed određenoj dinamici isplatiti novčane iznose naznačene u bveznici.Sa aspekta emitenta, sve obveznice se mogu podjeliti na:

Obveznice koje emituju vlade i različiti državni organi i organizacije, Obveznice koje emituju preduzeća (korporacije) i Obveznice koje emituju banke i druge finansijske institucije.

Prema tome da li su obveznice obezbijeđene (osigurane) sredstvima emitenta ili ne, razlikuju se :-Osigurane obveznice – obveznice za čije osiguranje se obično koristi davanje u zalog određenog sredstva.-Neosigurane obveznice – obveznice kod kojih ne postoji obezbijeđenje u vidu zaloga.U zavisnosti od toga da li su obveznice registrovane ili ne, razlikuju se:-Registrovane obveznice – obveznice kod kojih se kamata isplaćuje registrovanom imaocu.-Neregistrovane obveznice – obveznice kod kojih se kamata isplaćuje onome ko posjeduje obveznice.

Prema kamatnoj stopi koja se plaća na obveznice , mogu se podjeliti na:Obveznice bez kamtne stope,Obveznice sa fiksnom kamatnom stopom i Obveznice sa promjenljivom kamatnom stopom.

Prema načinu amortiacije, dijele se na.Obveznice sa jednokratnim dospjećem,Obveznice sa višekratnim dospjećem iObveznice sa kombinovanim dospjećem.

Prema tome koje opcije omogućavaju emitentu ili vlasniku, razlikuju se:Konvertibilne (zamjenljive) obveznice,Pridružene punomoći,Obveznice sa opozivom i Obveznice otkupljive na zahtjev vlasnika.

2. Pod vlasničkim hartijama od vrijednosti podrazumjevaju se sve vrste dionica. Dionice omogućavaju njihovim imaocima da postanu suvlasnici emitenta, odnosno da postanu vlasnici jednog njegovog dijela. Prema sadržini učešća u dobitku, razlikuju se, kao najznačajnija klasifikacija dionica:Obične ili redovne i Preferencijalne ili povlašćene dionice.Obične dionice čine trajni kapital korporacije, što znači da one nemaju roka dospjeća.Preferencijalne dionice čine, takođe, dio trajnog kapitala preduzeća, s tim što one daju njihovim vlasnicima određene povlastice u odnosu na vlasnike običnih dionica.Izvedene hartije od vrijednosti – finansijski derivatiNajznačajnijim finansijskim derivatima smatraju se: Forvord (forward), Fjučers (futures), Opcija (option) i Svop (swap).Forvord predstavlja ugovor kojim kupac i prodavac ugovaraju kupovinu određene robe, gdje će se isporuka robe i njeno konačno plaćanje izvršiti na tačno utvrđeni datum u budućnosti i po cijeni koja je unaprijed dogovorena.Fjučers je o svojoj suštini sličan forvardu, tako da se može smatrati varijantom forvard ugovora. Razlika između forvarda i fjučersa se sastoji u tome što se fjučersom može trgovati na sekundarnim tržištima.Opcija je vrsta terminskog ugovora koji njegovom imaocu daje pravo da kupi određenu robu po unaprijed utvrđenoj cijeni u okviru određenog vremenskog perioda. Opcije predstavljaju jednostavnu vrstu ugovora zato što daju kupcu pravo ali ne i obavezu da nešto kupi.Svop predstavlja ugovor između dvije strane, kod koga jedna strana prihvata dai zvrši fiksno plaćanja drugoj strani, dok istovremeno druga strana prihvati da prvoj izvrši varijabilno plaćanje.

Učesnici na finansijskim tržištimaPrema širem shvatanju, na finansijskom tržištu postoje četiri grupe subjekata i to:Javni sektor,Sektor privrede, Sektor stanovništva i Subjekti iz inostranstva.

Prema uže shvatanje, učesnike na finansijskom tržištu čine: Finansijske institucije i Finansijski posrednici.

Najvažnije kategorije učesnika (institucija) na finansijskim tržištima svrstat ćemo u četiri velike grupe:

1. Centralna banka,2. Depozitne institucije,3. Nedepozitne institucije i4. Čisto posredničke institucije.

1. Centralna ili emisiona banka je jedna od najvažnijih institucija u okviru finansijskog sistema i finansijskih tržišta. Za centralnu banku se kaže da je “banka svih banaka“ i da predstavlja “kičmu bankarskog i privrednog sistema svake zemlje“. Njene funkcije su:

Pomoć pri održavanju likvidnosti ostalih učesnika na finansijskim tržištima, Održavanje i kontrola rezervi plemenitih metala, Selektivno kreditiranje pojedinih privrednih subjekata i sl.

2. Depozitne finansijske institucije – ove institucije dolaze do sredstava prikupljanjem depozita od ostalih učesnika privrednog i društvenog života (privrede, stanovništva, javnog sektora, subjekata iz inostranstva).U najvažnije depozitne finansijske institucije ubrajamo:

Banke, Štedne i kreditne asocijacije, Štedionice i Kreditne unije.

Banke predstavljaju najveću i najvažniju grupu depozitnih finansijskih institucija. Svoje izvore sredstava formiraju pretežno u obliku raznih vrsta depozita, koji se prikupljaju od stanovništva, privrede, države i njenih organa i ino subjekata. Ostali izvori sredstava banke uključuju kreditne izvore kao što su pozajmice od centralne banke, drugih banaka i sl. i sopstvene izvore odnosno dionički kapital.Štedne i kreditne asocijacije predstavljaju relativno starije finansijske institucije. Svoje izvore sredstava najčešće formiraju na bazi depozita i to uglavnom štednih depozita stanovništva. Plasmani sredstava su uglavnom u nekretnine, hipotekarne i državne hartije od vrijednosti.Štedionice imaju dosta sličnosti sa štednim i kreditnim asocijacijama, tako da se nekad čak i poistovjećuju. Njihov osnovni izvor sredstava su takođe depoziti, a plasmani su uglavnom u nekretnine, te hipotekarne i državne hartije od vrijednosti na osnovu hipoteka.Kredine unije predstavljaju neku vrstu dobrovoljnih udruženja zainteresovanih subjekata, koji po principu zajedničkih depozita obezbjeđuju sredstva za kreditiranje svojih članova.

3. Nedepozitne finansijske institucije obuhvataju: Ugovorne institucije, Investicione fondove i Ostale finansijske institucije.

U ugovorni tip finansijskih institucija možemo uključiti osiguravajuća društva i penzione fondove. Oni prikupljaju sredstva na ugovornoj osnovi, preko periodičnih uplata u određenim intervalima vremena, a potom ih koriste za ulaganje u različite finansijske instrumente na mnogim segmentima finansijskog tržišta.

Investicioni fondovi su pofesionalno vođene finansijske institucije koje mobilišu kapital više pojedinaca radi ulaganja u skup hartija od vrijednosti različitih izdavalaca (portfolio).Razlikujemo:

Otvoreni i Zatvoreni investicioni fondovi.

Otvoreni investicioni fondovi dominiraju u praksi. Oni su spremni u svakom momentu da prodaju svoje nove dionice javno ili da otkupe ranije emitovane dionice po cijeni koja odgovara tržišnoj vrijednosti.Zatvoreni investicioni fondovi emituju fiksni iznos svojih dionica koje inicijalno prodaju na primarnom tržištu dionica preko javne ponude za otkup dionica.Prema vrstama investicija u koje se ulaže investicioni fondovi se dijele na:

Investicioni fondovi koji investiraju u dionice, Investicioni fondovi koji investiraju u instrumenete duga, Investicioni fondovi koji investiraju u kratkoročne finansijske instrumente i Investicioni fondovi koji investiraju u izvedene hartije od vrijednosti.

Ostale finansijske institucije obuhvataju finansijske kompanije i fondacije i zadužbine. Finansijske kompanije su karakteristične po tome što do sredstava dolaze emisijom svojih hartija od vrijednosti ili uzimanjem kredita od komercijalnih banaka.Fondacije i zadužbine dolaze do sredstava na različite načine: uplatama članova ili donatora, ostavljanjem zadužbine, ali i kroz sopstvene prihode od investiranja na finansijskim tržištima.

4. Čisto posredničke institucijeSve berzanske posrednike moguće je svrstati u dvije osnovne grupe:

1. Brokere i2. Dilere.

Brokeri se javljaju isključivo kao posrednici između kupaca i prodavaca finansijskih instrumenata. Obavljaju poslove u tuđe ime i za tuđi račun uz naplatu brokerske provizije.Dileri se razlikuju od brokera po tome što prodaju i kupuju hartije od vrijednosti u svoje ime i za svoj račun. Oni ne rade za proviziju već zaradu ostvaruju iz svog poslovanja, odnosno iz razlike u cijeni finansijskog instrumenta.Berza predstavlja prostor na kome se vrši kupovina i prodaja određenih roba. Na berzi su utvrđena pravila trgovanja, kao i učesnici u trgovini. Predmet trgovanja na berzi mora da bude tipiziran i standardizovan.S obzirom na vrstu berzanskog materijala, berze se mogu podjeliti na:

1. Robne berze i berze usluga,2. Novčane i devizne berze i3. Berze hartija od vrijednosti.

Na robnim berzama se trguje različitim vrstama roba, a na berzama usluga različitim vrstama usluga.Novčane berze se odnose na trgovinu novcem, a devizne berze na trgovinu stranim deviznim sredstvima.Na berzama hartija od vrijednosti trguje se hartijama od vrijednosti tržišta novca i hartijama od vrijednosti tržišta kapitala.Osnovni zadaci berze hartija od vrijednosti su:Stvaranje kontinuiranog (likvidnog) tržišta,Stvaranje uslova za formiranje objektivne tržišne cijene,Indirektna pomoć u finansiranju preduzeća,Predviđanje i anticipiranje uspješnosti poslovanja,Određivanje tačnih i neprestanih izvještaja o količini prodaje i cijenama hartija od vrijednosti,Pružanje informacija o hartijama od vrijednosti na listingu i Zaštita interesa investitora u hartije od vrijednosti.

IV PRAVILA FINANSIRANJAPravila finansiranja se mogu označiti kao principi za izvor sredstava finansiranja radi zadovoljavanja neke date potrebe kapitala, odnosno kao norme za pribavljanje kapitala sa određenih aspekata.Pravila finansiranja imaju tri ključne uloge a to su:

1. pravila finansiranja služe preduzećima kao smjernica za donošenje odluka o finansiranju;

2. pravila finansiranja imaju ulogu normale, što znači da se stvarno stanje u preduzeću upoređuje sa normalom, utvrđuje odstupanje od normale i donosi zaključak o finansijskom položaju preduzeća;

3. na pravilima finansiranja kreditori zasnivaju svoju ocjenu kreditne sposobnosti potencijanog dužnika.

Polazeći od zajedničke karakteristike svih pravila finansiranja, da tangiraju finansijsku strukturu i da su izraz finansijske politike, moguće ih je sistematizovati u dvije osnovne grupe:

A. vertikalna pravila finansiranja (tangiraju samo pasivu bilansa stanja, odnosno sastav ili strukturu kapitala prema porijeklu i ročnosti),B. horizontalna pravila finansiranja (tangiraju odnose pojedinih dijelova aktive i pasive, tj. odnose između pojedinih dijelova imovine i kapitala).

A) Verikalna pravila finansiranjaNastoje da uspostave normu za strukturu pasive bilansa stanja, nezavisno od strukture aktive. Među ovim pravilima najvažnija su:

1) pravila za odnos između sopstvenih i pozajmljenih izvora;2) pravila za odnos rezervi prema osnovnom kapitalu;3) pravila za odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu.

1) Pravila za odnos između sopstvenih i pozajmljenih izvoraSuština ovog pravila finansiranja svodi se na posmatranje strukture pasive sa stanovištva vlasništva, pri čemu sopstveni kapital obuhvata sve vrste vlastitih izvora koji se ne moraju vraćati, a pozajmljeni kapital sve vrste obaveza preduzeća, tj. sve vrste izvora koji se moraju vraćati vlasniku. Analizom odnosa između sopstvenog i pozajmljenog kapitala preduzeća, daje se odgovor o stepenu obezbijeđenosti principa sigurnosti, rentabilnosti, nezavisnosti i elastičnosti u preduzeću.U literaturi se najčešće pominje pravilo jednakosti sopstvenog i pozajmljenog kapitala, koje je poznato pod nazivom "zlatno pravilo izravnanja rizika". Naziv "zlatno pravilo izravnanja rizika" upućuje na zahtijevanu sigurnost za povjerioce.Poštovanjem "zlatnog pravila izravnanja rizika" obezbjeđuje se:

sigurnost povratka kapitala povjeriocima, prihvatljivost troškova finansiranja, nezavisnost preduzeća u vođenju poslovne i finansijske politike, finansijska elastičnost (prilagodljivost).

Ako se preduzeće pridržava ovog pravila finansiranja, smatra se da postoji dovoljno sigurnosti za povjerioce u smislu mogućnosti naplate njihovih potraživanja, jer je mala vjerovatnoća da će dužnik izgubiti više od 50% uloženih sredstava, a sve dok gubitak ne pređe nivo od preko 50% uloženih sredstava, dužnik može vratiti dugove."Zlatno pravilo izravnanja rizika" osigurava prihvatljive troškove finansiranja pozajmljenim kapitalom. U ovom slučaju troškovi pozajmljenog kapitala su niži nego kada bi se pozajnmljeni kapital povećao. Jednakost sopstvenog i pozajmljenog kapitala obezbjeđuje i prihvatljiv stepen nezavisnosti preduzeća dužnika u vođenju poslovne i finansijske politike. Pri ovakvom načinu finansiranja, preduzeće dužnik je ravnopravno sa povjeriocima u pogledu kreiranja poslovne i finansijske politike zato što ulaže kapitala koliko i povjerioci. Primjena "zlatnog pravila izravnanja rizika" zadržava finansijsku elastičnost preduzeća u pogledu pribavljanja kapitala. Što je učešće sopstvenog kapitala u strukturi kapitala niže, u

toliko su uslovi za pribavljanje pozajmljenog kapitala oštriji. Pomjeranje strukture kapitala ka većoj zaduženosti dovodi i do opadanja finansijske elastičnosti u smislu vraćanja kapitala. U takvoj situaciji, najčešći razlozi koji uslovljavaju opadanje finansijske elastičnosti odnose se na:

porast cijene pozajmljenog kapitala uslijed ugovorene varijabilne kamatne stope, koja raste,

promjenu ponude ili tražnje na tržištu kapitala ili novca, pad stope prinosa na ukupan kapital ispod ugovorene fiksne kamatne stope na

pozajmljeni kapital i sl...Postavlja se pitanje koji je idealan odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala. Savremena teorija finansiranja smatra da se struktura kapitala (odnos pozajmljenog i sopstvenog kapitala) ne može odrediti kvantitativno, kao opšte mjerilo za sva preduzeća, već da ona zavisi od: organskog sastava sredstava,tekuće inflacione stope,tekuće rentabilnosti,likvidnosti preduzeća.Organski sastav (struktura) sredstava predstavlja odnos između stalnih i obrtnih sredstava. Ako je organski sastav sredstava visok, odnosno ako je struktura sredstava više pomjerena ka stalnim sredstvima, nužno je da jača učešće sopstvenog kapitala u strukturi ukupnog kapitala. Visok organski sastav sredstava izaziva i visoke fiksne rashode po osnovu amortizacije, što povećava rizik ostvarenja poslovnog dobitka, kao razlike između marže pokrića i rashoda perioda.Pri nižem organskom sastavu niži su fiksni rashodi po osnovu amortizacije, što znači da je niži i poslovni rizik. Tada preduzeće može prihvatiti veći rizik ostvarenja bruto finansijskog rezultata, tj. može prihvatiti pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu. Visoka stopa inflacije, zahtijeva pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu. Ako su kamatne stope niže od stope inflacije, tada povjerioci ne žele da pozajmljuju kapital, jer na potraživanjima trpe inflatorne gubitke, što primorava preduzeće da jača učešće sopstvenog kapitala u strukturi kapitala. Ako su kamatne stope više od stope inflacije, povjerioci ne trpe inflatorne gubitke na potraživanjima, ali preduzeće ima visoke rashode finansiranja, što povećava finansijski rizik. Ova činjenica primorava preduzeće da jača učešće sopstvenog kapitala u strukturi kapitala.Pri visokoj rentabilnosti preduzeće može dozvoliti pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu, jer tada ostvaruje pozitivan finansijski rezultat iz investiranja. Pri niskoj rentabilnosti, situacija je naravno obrnuta.Permanentna likvidnost dozvoljava takođe pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu, jer se obaveze prema povjeriocima izvršavaju u ugovorenom rokovima. Time se jača sigurnost povjerilaca u smislu mogućnosti naplate njihovih potraživanja. Te ukidaju razlozi miješanja povjerilaca u poslovnu i finansijsku politiku dužnika.

2) Pravila za odnos rezervi prema osnovnom kapitaluPored rješavanja osnovnog odnosa između sopstvenog i pozajmljenog kapitala, u okviru vertikalnih pravila finansiranja formulisano je i pravilo za odnos između pojedinih vrsta kapitala, u okviru istog kvaliteta vlasništva. Riječ je o pravilu za odnos rezervnog i osnovnog kapitala.Pomenuto pravilo nije naišlo na širu podršku u praksi, već je prihvaćeno kao načelna preporuka. Razlog šireg neprihvatanja ovog pravila treba tražiti u činjenici što ono u različit položaj stavlja "starija" i "mlađa" preduzeća. Naime "starija" preduzeća najčešće imaju akumuliran rezervni kapital, koji nastaje akumuliranjem neto dobitka u rezerve, što nije slučaj kod mlađih preduzeća.Budući da postoje različiti interesi između menadžmenta i vlasnika prilikom raspodjele neto dobitka, često je prisutna tendencija da se neto dobitak nerealno iskaže, pri čemu se stvaraju latentne rezerve u bilansu stanja.

3) Pravila za odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitaluKada je u pitanju odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu, sva razmatranja su vodila zaključku da ovaj odnos zavisi od vrste (djelatnosti) preduzeća i iz toga proizilazeće strukture imovine. Stoga je istaknut opšti zahtjev finansijske politike da odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu treba da bude postavljen u skladu sa potrebama pokrićaDugoročno i kratkoročno finansiranje preduzeću stvara različite troškove finansiranja. Troškovi finansiranja rastu s vremenom raspoloživosti izvora finansiranja. U pogledu troška finansiranja, odnos dugoročnog i kratkoročnog finansiranja je optimalan, kada daje minimalan ukupan trošak finansiranja preduzeća.

U pogledu finansiranja dugom može se zaključiti slijedeće: kratkotrajni dug osigurava jeftinije finansiranje zbog kraćeg perioda plaćanja kamata i

manje kamatne stope, jer banke kratkoročne kredite odobravaju iz kratkoročnih depozita po viđenju na koje one plaćaju deponentima manje kamate. Manji troškovi kratkoročnog finansiranja dugom pozitivno djeluju na finansisjki rezultat i rentabilnost...;

finansiranje dugoročnim dugom je skuplje zbog dužeg perioda plaćanja kamata i u pravilu ima veće kamatne stope, s obzirom da banke dugoročne kredite odobravaju iz skupljih dugoročnih depozita na koje one plaćaju više kamate. Veći troškovi dugoročnog finansiranja dugom negativno djeluju na finansijski rezultat i rentabilnost.

B) Horizontalna pravila finansiranjaHorizontalna pravila finansiranja se bave postavljanjem norme između pojedinih segmenata imovine i kapitala. Horizontalnim pravilima finansiranja sagledava se odgovor na pitanja da li je i u kojoj mjeri u jednom trenutku vrijeme vezivanja sredstava dotičnog preduzeća koji proistječe iz strukture njegove imovine usklađen sa ročnošću kapitala u njegovoj strukturi finansiranja.Pravila finansiranja koja se odnose na aktivu i pasivu bilansa stanja izražavaju se kroz dvije grupe pravila:

1) zlatna pravila finansiranja,2) ostala pravila finansiranja.

1) Zlatna pravila finansiranja odnose se na: zlatno bankarsko pravilo finansiranja i zlatna bilansna pravila finansiranja.

Zlatno bankarsko pravilo finansiranja polazi od paraleliteta imobilizacije sredstava i raspoloživosti izvora, s tim što taj paralelitet polazi od dvostruke jednakosti sredstava i izvora, kako po obimu, tako i po njihovoj ročnosti. To znači da mora postojati jednakost kvantiteta i kvaliteta primljenih i plasiranih sredstava banaka. Iako ima karakter nepisanog zakona za kreditne poslove banaka, praksa je pokazala da se ni same banke ne pridržavaju zlatnog bankarskog pravila finansiranja, a ipak bezuslovno plaćaju dospjele obaveze zahvaljujući:

obnavljanju kratkoročnih depozita, taloženju novca, povezanosti komitenata banke, međubankarskom kreditiranju.

Kratkoročni depoziti–depoziti po viđenju svakodnevno se obnavljaju. Jedni podižu novac, dok ga drugi ulažu. Zlatna bilansna pravila finansiranja predstavljaju aplikaciju i konkretizaciju zlatnog bankarskog pravila finansiranja na privredna preduzeća, s ciljem održavanja njihove likvidnosti.

Svako preduzeće u okviru aktive ima čitav niz segmenata imovine vezane za različite rokove, kao što i u okviru pasive ima čitav niz segmenata izvora finansiranja raspoloživih u različitim rokovima. Za sredstva u aktivi je karakteristično da se neprestano kreću, tj. da prelaze iz jednog oblika u drugi, što znači da se mijenja njihova ročna struktura. Izvori finansiranja u pasivi imaju sličan trend kretanja kao sredstva u aktivi.Zbog stalnih promjena ročne strukture uloženih sredstava i ročne strukture raspoloživih izvora finansiranja, nije moguće kontrolisati da svaki izvor po roku raspoloživosti i po visini odgovara roku angažovanja i visini sredstava. Zbog toga, u okviru bilans stanja, sredstva i izvori finansiranja podijeljeni su u dvije grupe:

grupa dugoročno uloženih sredstava i dugoročnih izvora finansiranja, grupa kratkoročno uloženih sredstava i kratkoročnih izvora finansiranja.

Podjela aktive i pasive na ovaj način značila je zamjenu parcijalnog pristupa posmatranja sa totalnim pristupom. Zlatna bilansna pravila finansiranja obuhvataju samo dugoročno imobilisana sredstva i dugoročne izvore finansiranja. Razmimoilaženja između pojedinih autora po pitanju dugoročno uloženih sredstava uslovila su pojavu dva zlatna bilansna pravila finansiranja:

1. zlatno bilansno pravilo u užem smislu,2. zlatno bilansno pravilo u širem smislu.

Zlatno bilansno pravilo u užem smislu – prema zlatnom bilansnom pravilu u užem smislu dugotrajna ulaganja u aktivi treba finansirati iz dugoročnih izvora finansiranja. Kod primjene ovog pravila prisutna je dilema da li u dugoročne izvore finansiranja uključiti samo sopstvene izvore, ili i sopstvene i pozajmljene dugoročne izvore.Strukturu dugoročnih izvora finansiranja čine:

1. sve vrste sopstvenog kapitala,2. dugoročna rezervisanja i 3. sve vrste dugoročnih obaveza.

Sopstveni kapital obuhvata: osnovni kapital, emisionu premiju, rezervni kapital, neraspoređeni neto dobitak ili zadržani neto dobitak.

Dugoročna rezervisanja obuhvataju sve vrste dugoročnih rezervisanja.U dugoročne obaveze spadaju:

oročeni ulozi trećih lica, obaveze po prodazim obveznicama, obaveze po uzetim dugoročnim finansijskim i robnim kreditima.

Zlatno bilansno pravilo u širem smislu - postavlja zahtjev da se dugoročnim izvorima finansira ne samo dugoročno vezana imovina definisana zlatnim bilansnim pravilom u užem smislu, već i stalna (trajna) obrtna imovina.Različita mišljenja o tome šta obuhvata stalna obrtna imovina mogu se, prema Härle-u, sažeti u pet grupa:to su minimalne ili gvozdene zalihe koje se stalno moraju obnavljati na određenom nivou da se obim proizvodnje i realizacije ne bi prekinuli, odnosno smanjili ili ograničili;to je pogonski kapital koji obuhvata gvozdene zalihe, odobrene komercijalne kredite i dio gotovine i kasi;to su ukupne zalihe,to su gvozdene zalihe i uloženi kapital u druga preduzeća,to su prosječne zalihe.Strukturu ovih zaliha čine: zalihe materijala, sopstvenih poluproizvoda i sitnog invetara, zalihe nezavršene proizvodnje, zalihe gotovih proizvoda.Prema Schmidt-ovom pravilu "vrijednosne jednakosti u bilansu", sva realna dobra aktive treba da budu finansirana sopstvenim kapitalom, a sva potraživanja i gotovina pozajmljenim

izvorima.Ukoliko potraživanja i gotovina odgovaraju po svom volumenu pozajmljenim izvorima, tada će inflatorni gubitak biti jednak dobitku koji se postiže olakšavanjem obaveza.Schmidt-ovo shvatanje uticaja inflacije na bilans može se u potpunosti prihvatiti.

2) Ostala pravila finansiranja obuhvataju:1. pravilo finansiranja 2:12. pravilo finansiranja 1:13. pravilo o odnosu gotovine i kratkoročnih obaveza

Pravilo finansiranja 2:1 predstavlja zahtjev da odnos obrtnih sredstava i kratkorčnih obaveza bude 2:1, što znači da na svakih 2 KM obrtni sredstava treba obezbjediti 1 KM kratkoročnih obaveza, odnosno pravilo finansiranja zahtjeva da jedna polovina obrtnih sredstava bude finansirana iz kratkoročnih izvora a druga polovina iz drugoročnih izvora. Pravilo polazi od toga da ako su obrtna sredstva trostruko veća od kratkoročnih obaveza postoji velik stepen vjerovatnoće da će se makar polovina obrtnih sredstava u određenom roku pretvoriti u novac i omogućiti plaćanje dospjelih obaveza. Upravo zbog toga što zanemaruje strukturu obrtnih sredstava i ročnost kratkoročnih obaveza ovo pravilo finansiranja ne pokazuje svoju punu opravdanost.Pravilo finansiranja 1:1 predstavlja zahtjev da zbir gotovine, hartija od vrijednosti i kratkoročnih potraživanja bude jednak zbiru kratkoročnih obaveza. Pravilo finansiranja 1:1 eksplicitno traži pokrivenost ukupnih zaliha sa dugoročnim izvorima finansiranja što znači da je rigoroznije od zlatnog bilansnog pravila finansiranja u širem smislu koji zahtjeva finansiranje samo minimalnih zaliha iz dugoročnih izvora. Pravilo finansiranja 1:1 ima opravdanost u preduzećima koja se ne susreću sa problemom sezonskih zaliha. Međutim kako ukupne zalihe sadrže i minimalne sezonske zalihe za ova preduzeća kod kojih se javljaju sezonske zalihe ono je neprihvatljivo budući da se iste mogu finansirati iz kratkoročnih izvora finansiranja bez opasnosti po likvidnost. Preduzeća samo obezbjeđuju olakšavajuće uslove za održavanje likvidnosti iz razloga paraliteta između agregata kratkoročno vezanih sredstava i gotovoine, s jedne strane, i agregata kratkoročnih obaveza s druge strane. Pravilo o odnosu gotovine i kratkoročnih obaveza- ovim se pravilom pokušava normirati minimalan odnos između gotovine i kratkoročnih obaveza a u cilju obezbjeđenja likvidnosti preduzeća. U finansijskoj literatu su zabilježena dva prijedloga odnosno normativna stave:

20% novca u odnosu na kratkoročne obaveze 12% novca u odnosu na kratkoročne obaveze

Oba navedena prijedloga nisu u praksi naišla na širu primjenu. Ako preduzeće svakodnevno drži 20% gotovine u odnosu na kratkoročne obaveze tada će moći u prosjeku isplaćivati te obaveze za 5 dana. Ako preduzeće drži 12% gotovine u odnosu na kratkoročne obaveze tada će te obaveze moći isplaćivati u prosjeku za 8,3 dana. Budući da preduzeću u pravilu ne dospijevaju tako brzo kratkoročne obaveze jer se isplate obaveza prema dobavljačima obično obavljaju u prosjeku 15 i više dana, a isplata obaveza po kratkoročnim kreditima još kasnije. To bi preduzeću u oba slučaja bilo pretjerano likvidno,što bi imalo negaitvne refleksije na njegovu rentabilnost.

V POGLAVLJEPojam i značaj finansijske analizeZa pravilno vođenje finasijske politike preduzeća važna je finansijska analiza poslovanja kao osnova za donošenje odgovarajućih odluka. Analiza čiji je objekat poslovanje preduzeća naziva se analiza poslovanja preduzeća. Ova analiza obuhvata dva područja: Analizu finasijskih izvještaja i analizu osnovnih funkcija preduzeća.

Finansijska analiza je proces primjene različitih tehnika pomoću kojih se podaci iz finansijskih izvještaja pretvaraju u upotrebljive informacije relevantne za upravljanje. Friziranje finansijskih izvještaja prestavlja primjenu različitih računovodstvenih metoda i postupaka kako bi godišnji finansijski izvještaj preduzeća djelovao što privlačnije. Kada je riječ o bilansu uspjeha, obično se primjenjuju dvije metode friziranja:

Ubrzavanje prihoda i Odgađanje rashoda.Metode friziranja bilansa stanja su: Precjenjivanje imovine i Podcjenjivanje obaveza.Pomoću revizije finansijskih izvještaja, koju obavljaju ovlaštene revizijske kuće, dobija se potvrda da li odnosni izvještaji objektivni, odnosno da li pokazuju pouzdanu i potpunu sliku finansijskog položaja i rezultata poslovanja preduzeća.Moglo bi se reći da postoje tri glavana razloga zašto se analiziraju temeljni finansijski izvještaji i ostvareni finansijski pokazatelji:

potreba da se kontinuirano prati vlastita finansijska situacija, kako bi menadžment donosio što ispravnije odluke,

stvaranje slike o poslovnim partnerima sa kojima preduzeće stupa u različite poslovne odnose, i

da se kod ulaganja u dugoročne hartije od vrijednosti detaljno provjeri bonitet emitenta dugoročne hartije od vrijednosti, odnosno da se potencijalnim ulagačima pruže sve relevantne informacije potrebne za donošenje odluka o ulaganjima kapitala.

Ciljevi i vrste finansijske analizeNajčešći korisnici rezultata finansijske analize u tržišnim uslovima privređivanja jesu:Investitori u dionički kapita, Menadžment,Povjerioci (kreditori),,Poreski organ,Konkurenti,Sindikt,Ostali korisniciInvestitori za dionički kapital su posebno zainteresovani za tekuću i dugoročnu profitabilnost svojih ulaganja. Zanima ih i finansijsko stanje preduzeća ali u onom stepenu u kojem ono utiče na sposobnost preduzeća da plaća dividende i izbjegene bankrot.Menadžment preduzeća ima trostruku zadaću:

ostvariti čist (neto) dobitak, držati pod kontrolom finansijsko stanje preduzeća i spriječiti nelikvidnost preduzeća.

Povjerioci (kreditori) koji imaju kratkoročna potraživanja zainteresovani su prvenstveno za likvidnost preduzeća. Povjerioce koji imaju dugoročna potraživanja zanima sposobnost preduzeća da otplaćuje dug u dužem periodu.Poreski organi (fiskus) je zainteresovan za utvrđivanje osnove oporezivanja. Pošto se u preduzećima oporezuje ostvareni rezultat, poreski organ nastoji da se propisima zaštiti od pogrešnih informacija o visini ostvarenog rezultata za oporezivanje.Konkurente interesuje razvoj poslovanja i sposobnosti zarađivanja preduzeća. Oni su zainteresovani za informacije koje mogu da otkriju glavne razloge eventualnih razlika u stepenu rentabilnosti i finansijskom položaju u poređenju sa situacijom u njihovom okruženju.Zahtjevi sindikata odnose se na pitanje raspodjele, osiguranja radnih mjesta i izglede ostvarenja novih radnih mjesta.Ostali korisnici bilansnih informacija su: privredne komore, statistika, ekonomski instituti i privredna publicistika, koji su zainteresovana za stanje i razvoj nacionalne ekonomije.

Potrebno je razlikovati više vrsta finansijske analize, odnosno analize bilansa. Među kriterijima za identifikovanje vrsta analize bilansa javalju se:korisnici analize bilansa, vrijeme posmatranja , predmet analize bilansa, način pripremanja bilansa i istrumenti odnosno postupci analize bilansa.

Polazeći od korisnika analize bilansa razlikujemo: -internu analizu (ako je korisnik analize samo preduzeće cilj bilanse analize je obezbjeđenje neophodnih blagovremenih i potpunih informacija za potrebe efikasnog upravljanja) i -eksternu analizu (ako su u pitanju eksterni korisnici analitička služba preduzeća prezentira im globalne i korisnicima primjerene informacije).U zavisnosti od perioda obuhvaćenog analizom razlikujemo:-statičku analizu bilansa kojom se ispituje bilans stanja i bilans uspjeha na određeni dan-dinamička analiza bilansa kojom se vrši komparacija između bilansa stanja i bilansa uspjeha većeg broja sukcesivnih obračunskih perioda u cilju sagledavanja trenda razvoja finansijskog položaja i zarađivačke srane preduzeća. Prema predmetu analize razlikuje se: analiza bilansa stanja i analiza bilansa uspjeha. Prema kriteriju bilansne pripreme razlikuje se: analiza bilansa stanja i analiza bilansa uspjeha, iskazano u apsolutnim brojevima, relativnim odnosima i u formi grafikona. Ako se kao kriterij uzmu instrumenti odnosno postpuci analize bilansa tada postoji:vizuelna analiza bilansa, analiza bilansa pomoću računa pokrića, analiza bilansa pomoću neto obrtnog kapitala, cash flow analiza, funds flow analiza i racio analiza.

Pretpostavke finansijske analizeUspješnost finansijske analize zavisi od ispunjavanja: Materijalnih uslova za sprovođenje postupaka analize (ispunjavanje materijalnih uslova

znači obezbjeđenje istinitih i objektivnih bilansnih podataka) i Formalnih uslova za sprovođenje postupaka analize ( formalni uslovi se odnose na

pravilnu klasifikaciju bilansnih pozicija).Materijalne pretpostavke finansijske analize Obezbjeđenje materijalnih pretpostavki finansijske analize postiže se:1. respektovanjem principa uzročnosti i sigurnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja

rezultata,2. eliminisanjem uticaja monetarnih poremećaja na bilans i periodične rezultate,3. konsolidovanjem bilansa složenih preduzeća.

Respektovanje principa uzročnosti i sigurnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja rezultata je sračunato na realizaciju starog računovodstvenog ideala o povezivanju rashoda sa njima odgovarajućim prihodima.Princip uzročnosti predstavlja zahtjev da se na tekući obračunski period alocira pripadajući iznos prihoda i rashoda. Princip sigurnosti sračunat je na sprečavanje arbitrarnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja periodičnog rezultata.Eliminisanje uticaja monetarnih poremećaja na finansijske izvještaje takođe je u funkciji obezbjeđenja materijalnih pretpostavki finansijske analize. Ako su bilansni podaci u uslovima inflacije zasnovani na nabavnoj vrijednosti onda dolazi do:

1. dehomogenizacije bilansnih segmenata,2. vremenske nepodudarnosti agregatnih veličina bilansa uspjeha,3. hipertrofiranja periodičnih rezultata.

Na pojedinim bilansnim pozicijama može doći do miješanja realnih i nominalnih elemenata, što se uvijek odražava na stvaranje latentnih rezervi ili skrivenih gubitaka. Analiza oblika pojavljivanja latentnih rezervi ukazuje da postoje tri glavna razloga usljed kojih se pojavljuju latentne rezerve:1. prvi razlog javlja se kao posljedica objektivnih teškoća tačnog raspodjeljivanja troškova

sadašnjih i budućih perioda,2. drugi razlog pojavljivanja latentnih rezervi je razborita primjena principa opreznosti,

3. treći razlog su manipulacije odgovornih lica u preduzeću u cilju ostvarenja poslovno političkih ciljeva preduzeća.

Latentne rezerve pojavit će se u bilansu stanja ako se:1. potcjenjuju pozicije aktive i/ili2. precjenjuju pozicije pasive.

U oba slučaja dolazi do smanjenja finansijskog rezultata, odnosno dolazi do transfera jednog dijela finansijskog rezultata iz sadašnjeg u naredne obračunske periode.U bilansu stanja, mogu se pojaviti i skriveni gubici usljed:

1. precjenjivanja pozicije aktive i/ili 2. potcjenjivanja pozicije pasive.

U oba slučaja to ima za posljedicu povoljniji periodični rezultat, jer su rashodi u bilansu uspjeha niži.Skriveni gubici uvijek obezbjeđuju iskazivanje pozitivnog finansijskog rezultata u obračunskom periodu u kome je aktiva precijenjena i pasiva potcjenjena. Skriveni gubici poboljšavaju iskazani finansijski rezultat, a u zavisnosti od njihove visine, mogu da:

1. umanje negativni finansijski rezultat,2. negativni finansijski rezultat pretvore u pozitivni ili3. pozitivni finansijski rezultat povećaju.

Intrumenti i postupci finansijske analizeU instrumente i postupke finansijske analize bilansa spadaju: vizuelna analiza bilansa,analiza bilansa pomoću računa pokrića,analiza bilansa pomoću neto obrtnog kapitala,cash flow analiza,funds flow analiza I racio analiza.1. Vizuelna analiza bilansa preduzećaMetoda vizuelne analize je po pravilu incijalna metoda koja se primjenjuje u analizi bilansa. Zbog svoje jednostavnosti, brzine primjene naročito je pogodna za eksternu analizu pomoću koje se stiče globalna predstava o finansijskom poslovanju preduzeća i njegovoj rentabilnosti. Može se koristiti kako za potrebe statičke analize tako i za potrebe dinamičke analize finansijskog poslovanja i rentabilnosti preduzeća.2. Analiza bilansa pomoću računa pokrićaZa razliku od vizuelne metode analize bilansa koja tangira i bilans stanja i bilans uspjeha, metoda analize pomoću računa pokrića odnosi se samo na bilans stanja. Za metodu analize pomoću računa pokrića je karakteristično da se može koristiti i za statičku i dinamičku analizu finansijske sturkture. Najvažnije relacije koje se istražuju u finansijskoj strukturi preduzeća odnose se na:

1. strukturu imovine (odnos fiksne I obrtene imovine),2. strukturu kapitala ( odnos sopstvenog I pozajmljenog kapitala),3. pokriće fiksnih sredstava sopstvenim kapitalom.

3. Analiza bilansa preduzeća pomoću neto obrtnog kapitala.. polazi od cjeline bilansa. Neto obrtni kapital nije nikakva konkretna pozicija koja se može naći u bilansu stanja, nego se do ove veličine dolazi računskim putemTaj dio ukupnog obrtnog kapitala može da bude utvrđen na dva različita načina, pri čemu je ta razlika u metodu utvrđivanja bitna sa analitičkog, ali ne i materijalnog stanovišta.Neto obrtni kapital ili neto obrtni fond izračunava se na slijedeći način: Neto obrtni kapital = Dugoročni izvori – Neto imobilizacijaDo iste veličine, koja se alternativno naziva neto obrtna sredstva , dolazi se na slijedeći način:Neto obrtna sredstva = Obrtna sredstva – Kratkoročne obavez

I neto obrtni kapital i neto obrtna sredstva su računski gledano iste veličine i pokazuju, u oba slučaja, dio obrtnih sredstava koji je finansiran dugoročnim izvorima, sopstvenim i pozajmljenim.Neto obrtni kapital postoji samo kada su dugoročni izvori veći od neto imobilizacija, odnosno sadašnje vrijednosti fiksnih sredstava.Do povećanja neto obrtnoga kapitala dolazi usljed:

prodaje fiksnih sredstava, povećanja sopstvenog kapitala, povećanja dugoročnih kredita.

Do smanjenja neto obrtnog kapitala dolazi usljed: nabavke fiksnih sredstava, smanjenja sopstvenog kapitala, smanjenja dugoročnih kredita.

Faktori koji uslovljavaju visinu neto obrtnoga kapitala su: vrsta preduzeća, stopa rentabilnosti, odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala, politika nabavke i prodaje i sl..

Normalnom visinom neto obrtnog kapitala u jednom preduzeću može se smatrati svaki iznos koji obezbjeđuje optimalni poslovne rezultat i nesmetano izvršavanje dospjelih obaveza, ali ne samo u prošlosti nego i u doglednoj budućnosti. Ukoliko neto obrtni kapital prekoračuje optimalnu visinu, on može ukazivati na raspon mogućeg novog kratkoročnog zaduživanja ili na mogućnost novih kratkoročnih plasmana koji donose dodatnu zaradu.4. Cash flow analiza Koncept cash flow analize prvi put se pojavljuje 40-tih godina prošlog vijeka i smatra se tvorevinom američkih finansijskih ansalitičara koji su taj pojam koristili u istraživanju finansijskih izvještaja kalifornijske naftne industrije. Cash flow se može provesti kao tok gotovine, ili kao novčani tok, a shvata se dvojako i to:

kao bruto cash flow (tok primanja i izadavanja novca) i kao neto cash flow (razlika primanja i izdavanja novca).

Neto cash flow je indikator obima raspoloživih novčaniih sredstava za isplatu dividendi, finansiranje investicija, i podmirenje obaveza.Većina autora se slaže da se cash flow može uspješno koristiti:

kao instrument za analizu i procjenu prinosne snage preduzeća kao instrument za analizu i procjenu finansijske snage preduzeća

Ako se cash flow koristi kao instrument za procjenu prinosne snage preduzeća onda se pod cash flow-om podrazumijeva ukupan dobitak poslije oporezivanja, amortizacija i pozicije pokrića. Ako se cash flow koristi kao instrument za procjenu finansijske snage onda se iz naprijed definisane veličine eliminišu isplaćene dividende dioničarima i druge isplate na teret dobitka koji imaju karakter finalne potrošnje. Postoje dvije metode utvrđivanja tokova novca u preduzeću te identifikacije čistog novčanog toka:direktno i indirektno.Prema direktnoj metodi cash flow se formira na osnovu razlike priliva i odliva novca za određeni vremenski period. Indirektna metoda formiranja izračunavanja cash flow-a jamči manje tačan i manje precizan rezultat no koristi se češće jer je njena primjena moguća i prihvatljiva za potrebe eksterne analize. U literaturi postoji shvatanje o postojanju tri temeljna oblika cash flow-a:

prvi, vrlo pojednostavljen oblik cash flow-a se izračunava: cash flow 1= dobitak + amortizacija; drugi i treći oblik cash flow-a prestavljaju proširenje osnovnog oblika cash flow-a:

cash flow 2= cash flow 1 + ostali rashodi koji nisu istovremeno i odlivi, cash flow 3= cash flow 2 – prihodi koji ne predstavljaju prilive.

Obaveze/cash flowOvaj pokazatelj koji nosi naziv faktor zaduženosti predstavlja polazište i okosnicu cash flow-a koncepta. On nam govori o tome koliko bi godina trebalo posljednju ostvarenu veličinu cash flow-a ostvariti i u budućnosti, kako bi se podmirili svi dugovi uz pretpostavku uzdržavanja od investicija i raspodjele dividendi. Za prosuđivanje dinamičke likvidnosti preduzeća koristi se odnos cash flow/obaveze. On se smatra naročito pogodnim za ranu spoznaju započete krize u preduzeću.5. Funds flow analiza Ova se analiza zasniva na bilansima stanja dvaju ili više sukcesivnih obračunskih perioda. Termin funds flow može se prevesti kao tok izvora sredstava ili kao finansijski tok. Primjenom ove analize se identifikuju neto razlike bilansnih pozicija ili segmenata dvaju ili više sukcesivnih bilansnih stanja. Funds flow analiza primjenjuje se za potrebedinamičke analize bilansa stanja i dopunjuje se sa analizom bilansa uspjeha i cash flow analizom. 6. Racio analiza Stavljanjem u odnos jedne prema drugoj bilasnoj poziciji dobija se broj koji se naziva pokazatelj, racio ili koeficijent. Racio analiza obuhvata:

obračun karakterističnih racija i tumačenje racija.

Poenta je na interpretaciji racija u smislu što ona pokazuju koja im je informaciona vrijednost, kako ih i za šta upotrijebiti. Finansijski pokazatelji su nesumnjivo snažniji analitički instrument od pukog posmatranja sirovih podataka. Da bi se mogao donjeti kvalitetan sud o tome jesu li veličine nekih pokazatelja zadovoljavajuće ili ne potrebno je uporediti te pokazatelje sa nekim standardom koji čini mjeru onoga šta bi trebalo da se dogodi pod datim okolnostima. Tri vrste standarda:

ciljne veličine utvrđene planom istorijski podaci iz prethodnog perioda eksterni podaci ostvareni u drugim preduzećima koju služe za poređenje.

Finansijski pokazatelji se obično razvrstavaju prema tipu informacija koje pružaju pa razlikujemo nekoliko grupa finansijskih pokazatelja:

1. pokazatelji likvidnosti,2. pokazatelji zaduženosti,3. pokazatelji aktivnosti,4. pokazatelji rentabilnosti i5. pokazatelji tržišne vrijednosti.

1.POKAZATELJI LIKVIDNOSTI.. pokazuju sposobnost plaćanja obaveza preduzeća u kratkom roku. Finansijski menadžeri moraju voditi računa o pokazateljima likvidnosti da bi osigurali njihov pozitivan uticaj na povećanje vjerovatnoće da će preduzeće biti u mogućnosti da uredno, u potpunosti i pravovremeno plaća dospjele obaveze.

Najčešće korišteni pokazatelji likvidnosti su:1. opšti racio likvidnosti,2. rigorozni racio likvidnosti, 3. racio novčane likvidnosti.

1. Opšti racio likvidnosti (tekući odnos).. je nastao kao refleks aplikacije zlatnog bilansnog pravila finansiranja u užem smislu. Izračunava se prema slijedećem obrascu:Opšti racio likvidnosti = Tekuća aktiva / Tekuća pasivaTekuća aktiva obuhvata novac u blagajni i ostale imovinske pozicije koje će biti upotrebljene ili pretvorene u novac unutar poslovne godine. Tekuća pasiva obuhvata obaveze koje trebaju biti plaćene gotovinom unutar poslovne godine.Opšti racio likvidnosti pokazuje u kojoj mjeri tekuća aktiva pokriva tekuću pasivu , odnosno u kojoj mjeri neto obrtni kapital daje sigurnost da će sve tekuće obaveze biti podmirene. Ako je opšti racio likvidnosti veći od 1, to znači da je neto obrtni kapital pozitivan, te da se može očekivati da će tekuće obaveze biti pokrivene na vrijeme. Ako je opšti racio likvidnosti manji od 1, to znači da je neto obrtni kapital negativan.Odnos između tekuće aktive i tekuće pasive mora se posmatrati kao gruba mjera likvidnosti. Opšti racio likvidnosti ne uzima u obzir niti likvidnost pojedinih komponenti tekuće aktive, niti ročnost pojedinih komponenti tekuće pasive.Ako je opšti racio likvidnosti nizak, preduzeće se nalazi u situaciji da živi samo danas do sutra, što znači da je prisiljeno primjenjivati neekonomske mjere, koje gotovo uvijek negativno utiču na stabilnost i profitabilnost poslovanja.Analitičari trebaju imati u vidu da menadžeri preduzeća mogu sprovesti određene transakcije na kraju godine da bi poboljšali izgled određenih pokazatelja. Ovaj proces se naziva sređivanje izloga, jer čini određene pokazatelje iz finansijskih izvještaja da izgledaju bolje nego bez tih promjena.2. Rigorozni racio likvidnosti (brzi odnos).. predstavlja jedan od najstrožijih testova za ocjenu likvidnosti preduzeća i nastao je kao aplikacija pravila finansiranja "1:1". Izračunava se prema slijedećem obrascu:Rigorozni racio likvidnosti = Brza aktiva / Tekuća pasivaNa osnovu ovog racija može se zaključiti kakva je sposobnost preduzeća da u vrlo kratkom roku osigura određenu sumu novca.Za izračunavanje ovog racija mogu se koristiti i slijedeći obrasci:Rigorozni racio likvidnost = Tekuća aktiva – Zalihe / Tekuća pasivaRigorozni racio likvidnost = Gotovina + Utrživi vrijednosni papiri + Potraživanja od kupaca / Tekuća pasiva3. Racio novčane likvidnosti ..predstavlja konzervativnije mjerenje likvidnosti nego opšti ili rigorozni racio likvidnosti. On uključuje samo gotovinu i utržive vrijednosne papire u brojniku:Racio novčane likvidnosti = Gotovina + Utrživi vrijednosni papiri / Tekuća pasivaRacio novčane likvidnosti je previše konzervativan da bi tačno izrazio poziciju likvidnosti preduzeća, jer pretpostavlja da preduzeće može pokriti tekuće obaveze samo gotovinom i utrživim vrijednosnim papirima.Analiza racia novčane likvidnosti može se koristiti za ocjenu likvidnosti kada preduzeće treba platiti većinu ili sve tekuće obaveze samo gotovinom, u kratkom roku.

2.POKAZATELJI ZADUŽENOSTI Postoje dva velika razloga zbog kojih preduzeće drži svoj teret duga pod kontrolom:

kada je preduzeće visoko zaduženo, banke i drugi potencijalni kreditori mogu odbiti dalje odobravanje sredstava,

kada preduzeće zarađuje samo mali dobitak prije kamate i poreza, i ima veliki teret duga, preostat će samo mali dio dobitka za dioničare nekon što se plate troškovi, kamate i porez.

Da bismo ocijenili do koje granice preduzeće koristi pozajmljivanje novca, možemo upotrijebiti nekoliko različitih pokazatelja zaduženosti :

1. odnos ukupnog duga i glavnice,2. odnos ukupnog duga i ukupne imovine,3. odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije,4. koeficijent pokrića rashoda na ime kamate.

1.Odnos ukupnog duga i glavnice je osnovni odnos unutar strukture izvora imovine (pasive), a izračunava se prema slijedećem obrascu:Odnos ukupnog duga i glavnice = Ukupni dug / Dionička glavnica Odnos duga i dioničke glavnice će varirati zavisno od prirode posla i varijabilnosti novčanih tokova.2.Odnos ukupnog duga i ukupne imovine pokazuje koliki se dio imovine finansira iz pozajmljenih izvora (kratkoročnih i dugoročnih). Vrijedi slijedeći obrazac:Odnos ukupnog duga i ukupne imovine = Ukupni dug / Ukupna imovinaOcjena kvaliteta ovog pokazatelja mora biti u funkciji daljnje analize poslovanja konkretnog preduzeća, prije svega strukture poslovnih sredstava odnosnog preduzeća.3 .Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije koji se može nazvati i udjel tuđeg kapitala, bavi se samo dugoročnom kapitalizacijom preduzeća, pri čemu se kao dugoročna kapitalizacija uzimaju i sopstveni i dugoročni dug. Shodno tome, vrijedi slijedeći obrazac:Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije = Dugoročni dug / Ukupna kapitalizacija4.Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate upozorava na dinamičku zaduženost, jer dug razmatra sa aspekta mogućnosti njegovog podmirenja. Ovaj koeficijent pokazuje da li je preduzeće ostvarilo dovoljno poslovnog dobitka, odnosno dobitka prije kamata i poreza, da komotno plati svoje troškove kamate, ili su njegovi troškovi kamate visoki u odnosu na veličinu poslovnog dobitka.Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate izračunava se na osnovu podataka iz bilansa uspjeha prema obrascu:Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate = Poslovni dobitak / Rashodi na ime kamatePrilikom ocjene ovog pokazatelja analitičar treba da uzme u razmatranje:

stabilnost poslovne aktivnosti preduzeća, reprezentativnost godina obuhvaćenih analizom, perspektivnosti budućih finansijskih rezultata, sposobnosti finansiranja iz novih dugoročnih dugova i sl.

3.POKAZATELJI AKTIVNOSTI poznati su i pod nazivom koeficijenti obrta. Pomoću njih se mjeri koliko efikasno preduzeće upotrebljava svoju imovinu, što ima neposredan uticaj na stanje likvidnosti i maksimaliziranje rentabilnosti. Ukoliko je poznat koeficijent obrta, tada je moguće izračunati i prosječne dane vezivanja sredstava, tj. prosješno trajanje obrta.Pažnju ćemo usmjeriti na to koliko posmatrano preduzeće efikasno upravlja sa:potraživanjima od kupaca,zalihama, ukupnom imovinom.

1. Aktivnosti potraživanja od kupaca U okviru aktivnosti potraživanja od kupaca od posebnog su značaja dva pokazatelja:

koeficijent obrta kupaca,

prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca.Koficijent obrta kupaca se utvrđuje na slijedeći način:Koeficijent obrta kupaca = Neto prihodi od prodaje / Prosječan saldo kupacaProsječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca se utvrđuje na slijedeći način:Prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca = 360 dana / Koeficijent obrta kupacaUkoliko se želi ispitati aktivnost plaćanja , tj. vlastita spremnost plaćanja obaveza prema dobavljačima, onda se koriste dva najvažnija pokazatelja:

koeficijent obrta dobavljača, prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima.

Koeficijent obrta dobavljača se utvrđuje na slijedeći način:Koeficijent obrta dobavljača = Vrijednost godišnjih nabavki materijala i usluga / Prosječan saldo dobavljačaProsječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima se utvrđuje na slijedeći način:Prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima = 360 dana / koeficijent obrta dobavljača2. Aktivnost vezana za zalihe Kada je riječ o aktivnostima vezanim za zalihe, izdvajamo dva pokazatelja:

koeficijent obrta zaliha, prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha.

Koeficijent obrta zaliha utvrđuje se na slijedeći način:Koeficijent obrta zaliha = Cijena koštanja realizovanih proizvoda / Prosječan saldo zalihaProsječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha identifikuje se na slijedeći način:Prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha = 360 dana / Koeficijent obrta zalihaŠto je obrt zaliha veći, to je upravljanje zalihama efikasnije, tj. zalihe su svježije i likvidnije. Treba imati u vidu da visoki koeficijent obrta zaliha ponekad ukazuje i na postojanje neažurnosti u nabavkama. Ralativno niski koeficijenti obrta zaliha je znak viška zaliha, sporog rješavanja zaliha ili starih zaliha.Očigledno je da je onda potrebno izbalansirati nekoliko aspekata politike držanja zaliha:

1. timsko vodstvo,2. sezonske fluktuacije porudžbina,3. alternativne upotrebe skladišnog prostora,4. obim kupovnog diskonta i 5. vjerovatnoća da će se zalihe pokvariti ili postati zastarjele.

3. Koeficijent obrta ukupne imovine pokazuje koliko jedna KM ukupne imovine (aktive) stvara KM neto prihoda od prodaje. Vrijedi slijedeći obrazac:Koeficijent obrta ukupne imovine = Neto prihodi od prodaje / Prosječna poslovna sredstvaOno što je kod ovog koeficijenta za analičare posebno važno jeste različitost ovih koeficijenata kod različitih djelatnosti, što ograničava njegovu komparativnost.4.POKAZATELJI RENTABILNOSTI mjere zarađivačku moć preduzeća. Obično se pokazatelji rentabilnosti svrstavaju u dvije grupe:1. Pokazatelji koji pokazuju rentabilnost u odnosu na prihode od prodaje U okviru ovih parcijalnih pokazatelja rentabilnosti poslovanja preduzeća koji su zasnovani na podacima iz bilansa uspjeha od posebnog su značaja: stopa poslovnog dobitka i stopa neto dobitaka.

Stopa poslovnog dobitka pokazuje menadžerima koliko bi dobitaka prije oporezivanja ostvarili ako bi se preduzeće finansiralo iz vlastitih sredstava bez uzimanja kredita i različitih posudbi.Stopa poslovnog dobitka se utvrđuje na slijedeći način= Poslovni dobitak/Neto prihod od prodajeStopa neto dobitka je pokazatelj pomoću kojeg se mjeri rentabilnost prihoda od prodaje.

Stopa neto dobitka = Neto dobitak/Neto prihod od prodaje

Grafikon rentabilnosti predstavlja instrument planiranja i kontrole rezultata poslovanja odjeljenja ili cijelog preduzeća, te pomoć menadžmentu pri tekućem i strateškom planiranju u preduzeću.Od posebne važnosti je poznavanje faktora koji djeluju na apsolutnu razliku između prihoda i rashoda.Ti faktori su: obim realizacije, asortiman proizvodnje, prodajne cijene proizvoda i usluga, odnos varijabilnih prema fiksnim troškovima u ukupnim troškovima.

Pretpostavke od kojih se polazi pri analizi grafikona rentabilnosti su:jedinična prodajna cijena, ako se prodaje nekoliko vrsta proizvoda, njihova proporcija u ukupnoj prodaji se ne mijenja,fiksni troškovi se ne mijenjaju kako se mijenja prodaja unutar pretpostavljenog relevantnog raspona aktivnosti, varijabilni troskovi kao procenat od prihoda od prodaje se ne mijenjaju, za preduzeće koje se bavi proizvodnjom, pretpostavlja se da je broj proizvedenih jedinica jednak broju prodatih jedinica.Grafikon rentabilnosti je fleksibilno sredstvo za brzu analizu učinka promjene faktora od kojih zavisi apsolutna razlika između prihoda i rashoda.

2. Pokazatelji koji pokazuju rentabilnost u odnosu na investicijeU okviru ovih globalnih pokazatelja rentabilnosti koji su zasnovani na podacima iz bilansa stanja i bilansa uspjeha izdvajaju se dva pokazatelja: stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva i stopa prinosa na sopstvena sredstva.Stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva pokazuje procenat periodičnog prirasta ukupnih poslovnih sredstava preduzeća i njome se mjeri efikasnost korištenja ukupnih poslovnih sredstava.

Stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva = Poslovni dobitak / Prosječna poslovna sredstva

Ocjena kvaliteta ove stope moze se vršiti kroz: vremensku analizu – njenim poređenjem sa njenim vrijednostima u prošlim godinama, prostornu analizu – njenim poređenjem sa stopama prinosa na ukupna poslovna

sredstva kod drugih preduzeća u okviru iste privredne djelatnosti.Stopa prinosa na sopstvena poslovna sredstva je relativan odnos neto dobitka i prosječnih sopstvenih poslovnih sredstava

Stopa prinosa na sopstvena sredstva = Neto dobitak / Prosječna sopstvena sredstvaDu Pont sistem analizePolazeći od koristi koje neka investicija vraća, Američka kompanija Du Pont razvila je 1919. godine vlastiti sistem pokazatelja. Osnovna Du Pont formula dovodi u vezu stopu neto dobitka sa koeficijentom obrta ukupnih poslovnih sredstava, i proizvod ove dvije veličine daje stopu neto prinosa na ukupna sredstva.Stopa neto prinosa na ukupna sredstva = stopa neto dobitka x koeficijent obrta ukupnih

poslovnih sredstavaStopa neto dobitka ignoriše koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava, dok koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava ignoriše stopuneto dobitka. Stopa neto prinosa na ukupna sredstva eliminiše te nedostatke.

Stopaneto prinosa na ukupna sredstva= neto dobitakneto pri h od od prodaje

× neto prih od od prodajeprosje č na poslovna sredstva

Naročito je značajno raščlanjivanje stope neto prinosa na ukupna sredstva na njene komponente. Na taj način dolazi se do osnovnih poluga koje menadžment može upotrijebiti u cilju povećanja ove stope. Dva preduzeća sa različitim stopama neto dobitka i koeficijentima obrta ukupne imovine mogu imati jednaku stopu neto prinosa na ukupna sredstva.

Proširena Du Pont formula dovodi u vezu stopu neto prinosa na ukupna sredstva sa stopom prinosa na sopstvena sredstva na slijedeći način: Stopa prinosa nasopstvena sredstva= Stopa neto prinosa na ukupna sredstva x Multiplikator sopstvenih

sredstavaMultiplikator sopstvenih sredstava= Prosječna poslovna sredstva/Prosječni sopstveni kapitalUočljivo je da proširena Du Pont formula u analizu rentabilnosti uključuje i finansijsku strukturu, koja se u ovom slučaju definiše kao odnos duga i sopstvenog kapitala.

Stopa prinosana sopstvena sredstva= netodobitakprosječna poslovna sredstva

× prosječna poslovna sredstvaprosječni sopstvenikapital

Stopa prinosa na sopstvena sredstva može se dobiti i kao proizvod stopa neto dobitka, koeficijenta obrta poslovnih sredstava i multiplikatora sopstvenih sredstava.Du Pont sistem analize trpi neke prigovore, ali mu se priznaju i neke prednosti. Prema jednom izvoru prigovara mu se:

formiranje elemenata pojedinih pokazatelja nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini, to je uslovljeno načinom obračuna troškova jer ovaj sistem koristi cijenu koštanja,

sistem je ralativno malen, pa ni analiza ne može biti narošito duboka, on uvodi kratkoročno razmišljanje jer je jednostrano orjentisan na kratkoročno

maksimaliziranje rentabilnosti.Prema istom izvoru, kao prednost navodi se to što je vrlo pregledan, transparentan i elastičan, što omogućava poboljšanje i razvitak.5.POKAZATELJI TRŽIŠNE VRIJEDNOSTI .. su karakteristični za dionička preduzeća. Oni pružaju dioničarima informaciju o efektima ulaganja u obične dionice dioničkog preduzeća.Ključni pokazatelji tržišne vrijednosti su:

1. neto dobitak po dionici,2. odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici,3. racio plaćanja dividende,4. dividendna stopa,5. knjigovodstvena vrijednost po dionici.

1. Neto dobitak po dionici ..pokazuje rentabilnost dioničkog preduzeća posmatranu kroz ostvareni neto dobitak po jednoj običnoj dionici.Neto dobitak po dionici = Neto dobitak / Broj izdatih običnih dionicaBroj izdatih običnih dionica odnosi se samo na emitovane i prodate dionice.2. Odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici .. pokazuje kako tržište dionica ocjenjuje zarade po dionici i njihovu budućnost. Ovaj pokazatelj se naziva i multiplikator zarada, a izračunava se kako slijedi:

Odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici = Tržišna cijena po dionici / Neto dobitak po dioniciStatično posmatrano, odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici pokazuje vrijeme za koje bi se investicija mogla vratiti dioničaru, ako se taj odnos ne bi mijenjao. Ako se posmatra kretanje pomenutog odnosa, tada dioničari mogu procijentiti hoće li vrijeme povrata investicija biti kraće ili duže nego što to proizilazi iz statičnog odnosa.Ako se stavi u relativan odnos neto dobitak po dionici i tržišna cijena po dionici, dobit će se stopa kapitalizacije dioničkog kapitala.3. Racio plaćanja dividende .. predstavlja odnos između isplaćene dividende po dionici i neto dobitka po dionici. Obrazac za izračunavanje ovog pokazatelja je slijedeći:Racio plaćanja dividende = Isplaćena dividenda po dionici / Neto dobitak po dionici4. Dividendna stopa..izračunava se iz relativnog odnosa dividende po dionici i tržišne cijene po dionici.Dividendna stopa = Dividenda po dionici / Tržišna cijena po dioniciOva stopa pokazuje tekući prinos koji dioničar ostvaruje u procentu u odnosu na tržišnu vrijednost dionice koju posjeduje. Preduzeća sa izraženim rastom i razvojem najćešče imaju nižu dividendnu stopu, dok je ta stopa znatno viša kod zrelih preduzeća.5. Knjigovodstvena vrijednost po dionici izračunava se dijeljenjem ukupnog sopstvenog kapitala sa brojem izdatih običnih dionica. Knjigovodstvena vrijednost po dionici = Ukupni sopstveni kapital / Broj izdatih običnih dionicaZa knjigovodstvenu vrijednost preduzeća je karakteristično da:

polazi od bilansa stanja koji se zasniva na historijskim podacima, ignoriše potencijalne dobitke koji bi se mogli ostvariti korištenjem sredstava i

ne razmatra međuzavisnost sa tržišnom vrijednošću preduzećaINTERPRETACIJA I PREDOČAVANJE REZULTATA FINANSIJSKE ANALIZEPri interpretaciji rezultata finansijske analize uvriježilo se u poslovnoj praksi korištenje testova koji na brz i jednostavan način omogućavaju ocjenu boniteta preduzeća na osnovu analize finansijskih izvještaja.Jedan takav test – Quicktest, koji se temelji na četiri različita pokazatelja, kreirao je Kralicek. Za ocjenjivanje pojedinih pokazatelja Kralicek preporučuje korištenje skale za ocjenjivanje. U te pokazatelje spadaju:stepen samofinansiranja,rentabilnost prometa,rentabilnost ukupnog ulaganja,faktor zaduženosti.Navedeni pokazatelji odražavaju: strukturu kapitala, rentabilnost prometa,rentabilnost ukupnog ulaganja,dinamičku likvidnost.Pri predočavanju rezultata finansijske analize preporučuje se korištenje grafikona.

OCJENA UPOTREBNE VRIJEDNOSTI RACIO BROJEVARacio brojevi predstavljaju značajan instrument finansijske analize, koji omogućava analizu razvoja finansijske strukture i rentabilnosti jednog preduzeća i upoređivanje između preduzeća, na osnovu kojih se izvlače pouke za predviđanja i orjentaciju u budućnosti.Veoma je važno tokom vremena upoređivati racio brojeve. Kada se racio brojevi preduzeća poredaju u pregledu za određeni broj godina, analitičaru se pruža mogućnost da mnogo pouzdanije odredi da li je došlo do poboljšanja ili pogoršanja finansijskog stanja i poslovanja preduzeća tokom vremena. Ovdje govorimo o analizi trenda racio brojeva koja daje poseban značaj finansijskoj analizi, zato što sagledava odnose u intervalu od nekoliko godina.Da bi se racio brojevi ispravno koristili korisno je znati:

1. racio brojevi se često nazivaju standardizovanim imenima; važno je osigurati da svi oni koji učestvuju u diskusiji imaju isto shvatanje značanja i načina izračunavanja racio brojeva,

2. na osnovu pozicija bilansa stanja i bilansa uspjeha mogu se izračunati desetine racio brojeva, koji nemaju istu analitičku vrijednost, pa zbog toga treba izbjeći pretrpavanje informacijama do kojeg može dovesti previše racio brojeva;

3. analiziranje jednog finansijskog pokazatelja samo za datu godinu ne može biti od velike koristi; analitičari obično ocjenjuju fiansijske pokazatelje za period od 3 do 5 godina;

4. preduzeća koriste različite računovostvene politike, i to utiče na izračunavanje raznih pokazatelja, a naročito će uticati za upoređivanje više preduzeća, prosjeka grane, ili najboljeg preduzeća u grani;

5. vrijednosti racio brojeva ne mogu same po sebi predstavljati dovoljnu bazu za donošenje kvalifikovanih ocjena o tekućoj poziciji i prosperitetu preduzeća; za donošenje objektivne ocjene potrebno je racio brojeve procjenjivati u svjetlu njihove međuzavisnosti;

6. vrijednosti racio brojeva služe za postavljanje pravih pitanja u svrhu perspektive preduzeća. Prognoza budućih performansi i time racio brojeva preduzeća, traži poznavanje: tehnika analize finansijskih izvještaja, mikro i makro uslova preduzeća i njegovih planova, sposobnost tumačenja rezultata s ovog aspekta.

IZRAČUNAVANJE UKUPNOG IZRAZA USPJEŠNOSTIEkonomski analitičari su oduvijek pokušavali da pronađu neki sintetički pokazatelj putem kojeg bi se izrazio stepen finansijskog zdravlja ili bolesti preduzeća.Problem izbora pokazatelja i način njegovog integrisanja u cjeloviti sud o uspješnosti preduzeća rješava se primjenom modela koji je još 1968. Godine u SAD-u razvio Edvard Altman, i koji je poznat pod nazivom “Z test“. On se drugačije naziva “predskazivač bankrotstvo“ jer se ovim testom procjenjuje finansijsko stanje preduzeća i vjerovatnoća likvidacije.Altmanov Z test izgleda ovako: Z= 1,2X1 +1,4X2 + 3,3X3 + 0,6X4 +1,0X5

“Z test“ analizira sve značajne aspekte finansijske situacije preduzeća, tako da omogućava ocjenu kako sadašnjeg tako i procjenu budućeg finansijskog stanja preduzeća.Dobijen rezultat “Z testa“ poredi se sa unaprijed postavljenim standardima koji ocjenjuju stanje u kojem se preduzeće nalazi. Što je neko preduzeće više u nevolji veća je vjerovatnoća da će imati nižu Zetu ocjenu a što je bolji kvalitet preduzeća ono će najvjerovatnije dobiti veću Zetu ocjenu.“Z test“ ima i određene mane:

Nije imun na računovodstvene greške, Ne uzima pokazatelja iz novčanog toka, Nije najprikladniji za analizu novih preduzeća zato što ona nemaju raspoređenu dobit.

“Z test“ ne treba shvatiti kao supstitut za tradicionalnu analizu finansijskih pokazatelja već samo kao dopunu pomenute analize. Ovaj test se preporučuje kao komplementarni: za procjenu poslovnih kredita, za upravljanje potraživanjima, za interne kontrolne procedure, za strategiju ulaganja.

IX POGLAVLJEMENADŽMENT GOTOVINE

Gotovina predstavlja novac koji preduzeć drži u blagajni ili na računima po viđenju u komercijalnim bankama. Pored gotovine preduzeća drže i likvidnu imovinu koja uključuje ekvivalentnu gotovinu, i utržive hartije od vrijednosti.Menadžment gotovine je veoma stručna visokorafinirana aktivnost. Cilj menadžmenta gotovine je održati ulaganje u gotovinu, u što manjem iznosu dok se održavaju efikasne operacije preduzeća. Postoje dvije glavne koristi od držanja likvidne imovine:

Dopušta kompaniji da izbjegnu transakcione troškove koji se odnose na pribavljanje novčanih sredstava ili likvidaciju imovine za obavljanje tekućih plaćanja.

Kompanija može upotrijebiti svoju likvidnu imovinu za finansiranje svojih aktivnosti i investicija kada drugi izvori sredstava nisu brzo dostupni ili su preskupi.

Menadžment gotovine uključuje tri glavna područja odluka: utvrđivanje optimalnog salda gotovine investiranje suviška gotovine upravljanje naplatama i isplatama.

Postoje tri motiva za držanje gotovine:1. transakcioni motiv (preduzeća imaju transakcioni motiv za držanje gotovine

tj.,preduzećima je potrebna gotovina za isplatu plata, dugova, poreza i dividendi.)2. motiv opreznosti ( Ovaj je motiv vezan uz održavanje finansijske rezerve kako bi se

mogla podmiriti neočekivana plaćanja. Što je veća mogućnost predviđanja novčanih tokova to je potrebna manja novčana rezerva na računu preduzeća.)

3. špekulativni motivi ( Ovaj je motiv vezan za iskorištenje privremenih mogućnosti zarade, kao što je neočekivani pad cijena materijala. Preduzeća uglavnom drže novac zbog špekulacije.)

TROŠKOVI DRŽANJA/NEDRŽANJA GOTOVINETroškovi držanja gotovine obuhvataju:

gubitak kamata i gubitak kupovne moći

Gubitak kamata Ako se novac drži u svom najlikvidnijem obliku, on neće donositi nikakvu kamatu. Moguće je da preduzeće posjeduje određenu količinu novca u obliku kratkoročnih depozita sa kojih se novac može povući u kratkom roku ako je potrebno. Čak i u tom slučaju postoje troškovi, pošto kratkoročna kamatna stopa niža od dugoročne.Gubitak kupovne moći Kao i kod trgovačkih kredita, tokom perioda inflacije pojavljuje se erozija novca. Držanje novca u jednoj valuti može dovesti do gubljenja kupovne moći posmatrano sa stanovišta neke druge valute, kada postoji kretanje deviznog kursa između te dvije valute.Pored troškova držanja gotovine, postoje i troškovi držanja malo ili nimalo gotovine. Ti troškovi obuhvataju: gubitak reputacije (goodwilla-a) od strane dobavljača,gubitak mogućnosti, nemogućnost traženja popusta i troškove posuđivanjaGubitak goodwill-a od strane dobavljača Riječ «dobavljač»se ovdje koristi u najširem mislu i obuhvata i radnike kao dobavljače rada. Neplaćanje dospjelih obaveza na vrijeme može dovesti do gubitka budućih dobavljača. Ukoliko preduzeće nije u mogućnosti da izmiri kreditne obaveze, kreditor može preduzeti mjere koje dotično preduzeće mogu odvesti u bankrot.Gubitak mogućnosti Zalihe gotovine su potrebne da se brzo može reagovati na mogućnosti.

Nemogućnost tražnje popusta Diskonti za promtno plaćanje nose velike prednosti, u procentualnom smislu, za preduzeće koje kupuje, neposjedovanje gotovine može isključiti traženje takvih popusta.Troškovi posuđivanja Neposjedovanje gotovine može iziskivati od preduzeća da uzima kratkoročne zajmove da bi moglo platiti neplanirane obaveze. Troškovi kamate na ta sredstva mogu biti veliki, naročito kada novac treba vratiti u kratkom periodu i pod pritiskom.Finansijski menadžer ima za cilj da postigne optimalan balans između dva navedena tipa troškova. Postoje određeni modeli koji olakšavaju postizanje tog cilja. Oni objedinjuju potrebu za gotovinom, kamatnu stopu na utržive hartije od vrijednosti, te trošak prijenosa između utrživih hartija od vrijednosti i gotovine. Ovi klasični modeli pronalaze optimalan saldo gotovine tako što uzimaju u obzir oportunitetne troškove držanja gotovine i troškove transakcija načinjene prodajom utrživih hartija od vrijednosti kako bi se povećao nivo gotovine.Oportunitetni troškovi držanja gotovine odnose se na povrat koji preduzeće može zaraditi ako investira gotovinu u utržive hartije od vrijednosti umjesto da drži gotovinu. Kada preduzeće prodaje utržive hartije od vrijednosti, ono uzrokuje troškove transakcija koji primarno uključuju honorarne plaćene brokerskim kućama koje provode prodajne transakcije.Finansijski menadžer treba biti oprezan kod primjene modela za utvrđivanje optimalnog salda gotovine. Od izuzetne je važnosti da finansijski menadžer ima na raspolaganju informacije koje nisu direktno uključene u model. Uz vlasito prsuđivanje menadžera, modeli za utvrđivanje optimalnog salda gotovine bi se trebali koristiti kao vodić za inteligentno odlučivanje.UTVRĐIVANJE OPTIMALNOG SALDA GOTOVINENajpoznatiji modeli za utvrđivanje optimalnog salda gotovine su:Baumol-ov model imMiller-Orr-ov model.Baumol-ov model Ovo je najjednostavniji model za utvrđivanje optimalnog salda gotovine, i on se poklapa sa modelom ekonomične veličine porudžbine. Baumol je prepoznao temelje sličnosti zaliha i gotovine sa finansijskog aspekta. Baumol-ov model pretpostavlja da je isplata gotovine ravnomjerna tokom vremena, da su oportunitetni troškovi držanja gotovine konstantni, i da preduzeće plaća fiksni trošak transakcije svaki put kada konvertuje hartije od vrijednosti u novac.Jednačina za izračunavanje ukupnih troškova gotovinskog salda glasi:

Ukupni troškovi gotovinskog salda=b TC

+i C2

gdje je: T - ukupan iznos u KM koji perduzeće godišnje treba da položi na svoj račun po viđenju,C- veličina svakog depozita u KM, b- fiksni trošak svake transakcije u KM, i - kamatna stopa koju bi preduzeće moglo da zaradi na ulaganjima.Preduzeće bi trebalo da izabere veličinu depozita (C) koja minimalizira ukupne troškove.

Formula za izračunavanje optimalne veličine depozita (C*) glasi:

C ¿=√ 2 bTi

Ova formula pokazuje da pri datom nivou ukupne gotovine koji je potreban u jednoj godini, optimalna veličina depozita se povećava sa veličinom fiksnog transakcionog iznosa (b) a opada sa oportunitetnim troškom sredstava (i).

Razumljivo je da pretpostavke ovog relativno jednostavnog modela predstavljaju i njegova glavna ograničenja:

u model nisu uključeni gotovinski primici u toku perioda, pretpostavka je i da su i gotovinski izdaci ujednačeni, te da su gotovinski tokovi

izvjesni, nisu predviđene rezerve likvidnosti koje su od posebne važnosti za preduzeća koja ne

mogu brzo i jeftino popuniti iscrpljeni gotovinski saldo.Miler-Orr-ov model Umjesto pretpostavke da se saldo gotovine jednako spušta kroz period Miller-Orr-ov model za utvrđivanje optimalnog salda gotovine predstavlja da dnevni tok novca protiče nasumično iz dana u dan. Prema ovom modelu menadžeri utvrđuju:

donji kontrolni limit (DKL) koji može reprezentovati bilo koji sigurnosni nivo gotovine za preduzeće ili zathtjevati kompenzacioni saldo.

Gornji kontrolni limit (GKL) koji je postavljen za 3Z iznad DKL-a Ciljani nivo gotovine (C*) koji je postavljen za nivo Z iznad DKL-a. To je ciljani nivo

gotovine koji preduzeće ponovno uspostavlja kada gotovinski saldo dosegne jedan ili drugi kontrolni limit.

Menadžeri također treba da procjene varijansu tokova gotovine po periodu (σ2), troškove po transakciji (b) i periodičnu kamatnu stopu (i). Varijansa je statički izraz koji se koristi za mjerenje varijabilnosti varijable. U finansijama viša varijabilnost generalno reflektuje i veći rizik. Varijansa i kamatna stopa upotrebljene u modelu bi mogle biti bazirane na istom vremenskom periodu kao što je dan ili sedmica.Možemo utvrditi ciljani nivo gotovine (C*) u Miller-Orr-ovom modelu utvrđujući Z.:

Z=( 3 b σ 2

4 i )13

Gdje je: Z iznos gotovine dobijen prodajom utrživih hartija od vrijednosti koji je onda depozit na računu po viđenju preduzeća, b je trošak po transakciji, σ2 je varijansa neto novčanih tokova po periodu, i je periodična kamatna stopa koju preduzeće može zaraditi investiranjem u utržive hartije od vrijednosti.INVESTIRANJE SUVIŠKA GOTOVINESmisao finansijskog upravljanja gotovinom svodi se na to da se što više gotovine oslobodi za rentabilna ulaganja a da se ne ugrozi likvidnost preduzeća. Jedan od kompromisa između ta dva principa privređivanja predstavlja i ulaganje privremeno slobodne gotovine u kratkoročne hartije od vrijednosti.Kratkoročne hartije od vrijednosti u koje se najčešće ulaže privremeni suvišak gotovine obuhvataju:komercijalne zapise,bankarske akcepte,prenosive depozitne certifikate,repo aranžmane...Kada bira dostupne krakoročne hartije od vrijednosti finansijski menadžer uzima u obzir nekoliko kriterijuma i to: rizik neplaćanja,likvidnost,dospijeće i povratRizik neplaćanja je rizik da korisnik pozajmice neće udovoljiti obavezama da plaća glavnicu i kamate. Što je veća vjerovatnoća da korisnik pozajmice neće ispuniti obaveze, veća je i premija koju zahtijeva tržište.Likvidnost ili utrživost se odnosi na lakoću konvertovanja hartije od vrijednosti u gotovinu. Kako se hartije od vrijednosti često drže opreza radi, sigurno je da je ovo jedna od značajnijih karakteristika koju finansijski menadžer mora imati na umu prilikom investiranja suviška gotovine.Dospijeće se odnosi na dužinu vremena koje preostaje prije nego što emitent isplati hartije od vrijednosti. Što je duži rok dospijeća, to je veći povrat, ali i veća izloženost riziku povrata. Kod neizvjesnijih gotovinskih tokova preduzeća preferirat će se kraći rok dospijeća, i obrnuto.

Povrat na hartiju od vrijednosti vezan je uz kamatu i/ili aprecijaciju glavnice koju daje hartija od vrijednosti. Povrat je uslovljen nivoom rizika, pa će, u skladu s tim, najmanji povrat nositi najlikvidnije i najsigurnije hartije od vrijednosti – državne hartije od vrijednosti. Da bi se ostvario veći povrat, potrebno je preuzeti veći rizik neplaćanja ili žrtvovati likvidnost. Pri procjeni povrata svoju težinu imat će i visina transakcionih troškova – troškova prodaje hartija od vrijednosti.Smatra se da je korisno portofolio kratkoročnih hartija od vrijednosti podijeliti u tri jednaka dijela i to:

dio brzo unovčivih hartija od vrijednosti, dio unovčivih hartija od vrijednosti koji je namijenjen za kontrolisane isplate i slobodno unovčivi dio hartija od vrijednosti.

Primarna briga hartija od vrijednosti koje čine brzo unovčivi dio portofolija kratkoročnih hartija od vrijednosti jeste da se mogu brzo konvertovati u novac.Drugi dio portofolija kratkoročnih hartija od vrijednosti čine hartije od vrijednosti koje su namijenjene za podmirenje poznatih isplata. Ove hartije od vrijednosti ne trebaju ispuniti strogi zahtjev za istovremenomunovčivošću, kao što je to slučaj sa hartijama od vrijednosti koje čine brzo unovčivi dio. Slobodno unovčivi dio hartija od vrijednosti - radi se o sumi izdvojenih hartija od vrijednosti koje se ne koriste niti za podmirenje gotovinskog računa niti podmirenje kontrolisanih isplata preduzeća.Na izbor portofolija utrživih hartija od vrijednosti utiče i lični stav finansijskog menadžera prema riziku. Konzervativniji menadžeri će isključivo ulagati u državnr hartije od vrijednosti, a agresivniji u hartije od vrijednosti sa visokim kamatama. Preduzeće koje je izloženo višem stepenu rizičnosti poslovanja trebalo bi održavati konzervativniji portofolio, dok bi se agresivniji portofolio mogao održati u suprotnom slučaju.MENADŽMENT GOTOVINSKIH NAPLATA I ISPLATA Preduzeće može povećati efikasnost upravljanja vlastitom gotovinom ako ubrza naplatu i uspori plaćanja. Preduzeće želi ubrzati naplatu svojih potraživanja tako da što prije može imati koristi od novca, u pravilu preduzeće to može postići:

stimuliranjem kupaca na ranije plaćanje pomoću ponuđenih kasaskonta primjenom restriktivnih kreditnih standarda usvajanjem selektivnijih metoda kreditiranja kupaca.

Preduzeće nastoji da prolongira isplate dobavljačima za kupljene sirovine i materijal odnosno da plate dobavljačima što je moguće kasnije a da pri tome neruinira svoj kreditni bonitet koji ima među dobavljačima. Treba imati u vidu svakako da postoje značajna ograničenja pri odlaganju plaćanjja obaveza prema dobavljačima. Za prolongiranje isplate prema dobavljačima otvara se izvjestan prostor u slučajevima kada preduzeće kupac apsorbuje znatan dio njihovih prodaja odnosno kada su dobavljači stvarno zavisni od kupca.

Fokusirat ćemo se na dvije metode za ubrzavanje naplata:sistem zaključanog pretinca i koncetrisano bankarstvo.Upotrebom sistema zaključanog pretinca mnoge kompanije ubrzavaju naplate upotrebom zaključanog pretinca. Kod sistema zaključanog pretinca kupci šalju čekove u specijalni poštanski pretinac koji održava lokalna banka. Lokalna banka prikuplja čekove poslane u zaključani pretinac nekoliko puta na dan a potom ih deponuje direktno na račun kompanije. Upotreba koncetrisanog bankarstva - kompanije također mogu ubrzati sabiranje novca upotrebom koncentrisanog bankarstva. Kupci kompanije vrše plaćanje u regionalnim filijalama radije nego u njenom sjedištu. Regionalne filijale odatle deponuju čekove na njihov

lokalni bankarski račun. Kompanija periodično prebacuje višak novčanih sredstava iz regionalnih banaka na koncetrisani račun jedne od koncetrisanih banaka kompanije. Najčešće korištene metode za upravljanje isplata dobavljačima i drugim kreditorima bez ugrožavanja kreditnog boniteta kompanije ili bez izazivanja dodatnih troškova finansiranja odsnose se na:centralizovane isplate, upotrebu mjenica za plaćanje računa, uspostavljanje sistema nultog salda.

Centralizovane isplate - kompanije mogu postići bolju kontrolu svojih isplata tako što će centralizovati svoje isplate preko jednog ili malog broja računa uobičajeno postavljenih u sjedištu kompanije.Upotreba mjenice za plaćanje računa -kompanije mogu odlagati isplate koristeći se plaćanjem direktno mjenicama. Za razliku od čekova PTD nije plativ na zahtjev. Umjesto toga banka mora podnjeti PTD kompaniji izdavaocu kao prilog. Stoga kompanije može odlagati ulaganje u banku potrebnih novčanih sredstava kojima će pokriti čekove dok imalac ne podnese ček svojoj banci.Uspostavljanje sistema nultog salda - kompanije mogu upotrijebiti sistem nultog salda sa svojim bankama. Kod ovog sistema jedan glavni isplatni račun servisira veliki broj pomoćnih računa. Pomoćni računi su odvojeni računi namjenjeni za različite svrhe. Svaki dan banka automatski prebacuje dovoljno sredstava sa glavnog isplatnog računa na pomoćne račune kako bi pokrila sve čekove koje su imaoci prikazivali banci na taj dan. Neuposlena gotovina je eliminisana sa pomoćnih računa tako da je nulti saldo uspostavljen na svakom pomoćnom računu. Samo glavni račun održava saldo gotovine. PLANIRANJE TOKOVA GOTOVINE Planiranje tokova gotovine je od vitalne važnosti za menadžment gotovine; neuspjeh u uspostavljanju ravnoteže između priliva i odliva gotovine može biti fatalan.

X POGLAVLJEMENADŽMENT POTRAŽIVANJA

Osnovni zadaci menadžmenta potraživanja od kupaca svode se na vođenje racionalne: kreditne politike, politike kreditnih uslova, politike naplate stalnih potraživanja.

1. KREDITNA POLITIKA ..treba da odredi pod kojim se uslovima može kredit odobriti nekom kupcu kao iznos kredita koji mu se može dati. Ona u sebi sadrže dvije ključne dimenzije:

kreditne standarde analizu kreditne sposobnosti.

Utvrđivanje kreditnog standarda Kreditni standard predstavlja minimalni kvalitet kreditne sposobnoosti kupca koji preduzeće može prihvatiti. Kreditni standardi mogu biti oštriji i blaži. Prilikom izmjene kreditnih standarda valja u obzir uzeti nekoliko ključnih varijabli od kojih zavisi efikasnost menadžmenta potraživanja, to su:

administrativni troškovi kreditiranja, troškovi držanja potraživanja od kupaca, očekivani gubici zbog nenaplativih potraživanja i

obim prodaje. Da bi smo ocjenili kvalitet kreditnog standarda neophodno je uspostaviti vrijednost dvije osnovne veličine:

1. dobitka, koji nastaje usljed povećanja obima prodaje 2. troškova, koji nastaju usljed držanja dodatnih potraživanja.

Analiza kreditne sposobnostiKod procjene kreditne sposobnosti kupca tradicionalno se razmatra pet faktora ( pravilo 5 K ):

1. karakter-podrazumijeva sposobnost odnosno volju kupca da podmiri svoja dugovanja. To je najčešće najvažniji kreditni aspekt kreditne analize. Najbolji pokazatelj karaktera je prijašnje kreditno iskustvo tražioca kredita.

2. kapacitet-podrazumijeva sposobnost kupca da izvrši svoje obaveze. Preduzeće prilikom odobravanja kredita obično mjeri kapacitet kupca na osnovu racia likvidnosti i cash flow-a iz poslovanja.

3. kapital- se odnosi na vlastiti kapital kupca. Preduzeća koja odobravaju kredite vrlo često razmatraju pokazatelje zaduženosti. Ako je vlasnik osigurao veliki dio ukupnih izvora bit će zainteresovan da održi preduzeće a ne da ga pusti da ode u stečaj.

4. kolateral (pokriće)-se odnosi na kupčevu imovinu koja je na raspologanju za osiguranje kredita. Što je veća vrijednost kolaterala to je veći kreditni rizik.

5. konjunkturna faza-se odnosi na uticaje ekonomskih kretanja koja bi mogla da utiču na kupčevu sposobnost izmirenja obaveza. Preduzeće koje je jedva sposobno da podmiri svoja dugovanja u periodu normalne ili jake ekonomije može doći u mogućnost izmirenja svojih obaveza u recesivnim i kriznim periodima.

Prilikom određivanja maksimalnog iznosa kredita koji se može odobriti nekom kupcu korisno je primjeniti tzv.pravilo zdrave pameti-odaberite manje između:

10% od neto vrijednosti podnosioca kredinog zahtjeva ili 20% od neto obrtnog kapitala podnosioca kreditnog zahtjeva.

2. POLITIKA KREDITNIH USLOVA Politika kreditnih uslova podrazumijeva uslove plaćanja koje preduzeće traži od svojih kupaca na kredit. Kreditni uslovi definišu tri bitna elementa kreiranja i plaćanja. Ti elementi su:1. kasa-skonto; predstavlja procentualno sniženje prodajne cijene koje je vezano za uslov da

kupac plati kupovinu u diskontnom periodu. Kasa-skonto predstavlja stimulans kupca da svoje potraživanje plati prije vremena dospjeća.

2. diskontni period; predstavlja broj dana koji se nudi kupcu od početka kreditnog perioda pa do ostvarenja novčanog popusta.

3. kreditni period; predstavlja broj dana od prvog pa do posljednjeg dana u kojem kupac ima obavezu da izmiri cio iznos duga dobavljaču.

Sa produženje diskontnog perioda može se očekivati povećanje obima prodaje i smanjenje gubitka zbog nenaplativih potraživanja. Isto tako, opravdano je očekivati da će produženjem diskontnog perioda neki kupci koji ranije nisu koristili kasa-skonto sada početi da ga koriste. Kupci koji su do sada koristili kasa skonto dobijaju dodatnu beneficiju budući da će moći da izvrše plaćanje u dužem periodu a da ne izgube popust. Posljedica toga je produženje prosječnog perioda naplate ukupnih potraživanja. Logično je predpostaviti da će produženje kreditnog perioda potaći potražnju koja bi potom trebala povećati obim prodaje i dobitak od prodaje. S druge strane, produženje kreditnog perioda obično ima za posljedicu i produženje prosječnog perioda naplate potraživanja kao i

povećanje gubitka zbog nenaplativih potraživanja što se negativno odražava na dobitak preduzeća.

3. POLITIKA NAPLATE POTRAŽIVANJA Politika naplate potraživanja obuhvata: analizu potraživanja, odluku o postpucima naplate nenaplaćenih potraživanja.

Analiza potraživanja omugućuje kontinuiranu procjenu kreditne sposobnosti kupca. Preduzeće vrši analizu svojih potraživanja od kupaca obično pomoću perioda naplate potraživanja. Neočekivani porasti perioda naplate potraživanja su obično razlog za brigu. Duže vrijeme naplate potraživanja od kupaca u odnosu na ponuđeni kreditni period nameće potrebu analize starenja potraživanja. U tu svrhu se obično koristi tabela starosti potraživanja. Ona klasifikuje potraživanja od kupaca prema broju dana nenaplaćenih potraživanja i obezbjeđuje korisne informacije o kvalitetu potraživanja preduzeća. Kod analize potraživanja može se provoditi i analiza prosječne starosti potraživanja od kupaca. Jedan od načina za izračunavanje prosječne starosti potraživanja od kupaca je da se izračunava ponerisani prosjek za svako nenaplaćeno potraživanje. Ponder za svako potraživanje se dobije tako što se podjeli iznos datog potraživanja sa ukupnim iznosom svih nenaplaćenih potraživanja. Analiza potraživanja može se vršiti pomoću racio gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja. Formula za izračunavanje ovog racia glasi: Racio gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja= Tr. nenaplativih potraživanja/prodaja na kredit

Odluka o postupcima naplate nenaplaćenih potraživanja:Preduzećima stoji na raspolaganju više postupaka kod naplate potraživanja, a najčešće se koriste: pismene opomene,telefonski pozivi,lične posjete kupcu,angažovanje specijalnih agencija za naplatu kredita i preduzimanje pravnih radnji.

Kada preduzeće identifikuje neizmirene račune, može preduzeti sljedeće korake:-Preduzeće šalje pismo vlasniku neizmirenog računa. Preduzeće može poslati ljubazan «prijateljski podsjetnik» onim kupcima koji samo nekoliko dana kasne sa uplatom.-Preduzeće poziva neurednog kupca na razgovor o naplati. Telefonski poziv će uslijediti onda kada je preduzeće već nekoliko puta poslalo pismo.-Preduzeće šalje svog predstavnika na sastanak sa neurednim kupcem.-Preduzeće angažuje agenciju za naplatu kredita. -Preduzeće poduzima pravne mjere protiv neurednog kupca.

Optimalna kreditna politika podrazumijeva balans između prirasta novčanih tokova dobijenih kroz dodatne prodaje na kredit, koje preduzeće nije moglo realizovati na drugi način, i prirasta troškova nastalih povećanjem potraživanja od kupaca.

Troškovi odobravanja kredita su:1. trošak od eventualno nenaplaćenih nekih potraživanja, 2. trošak kratkoročnog finansiranja budući preduzeće mora da finansira potraživanja za koja

je odobarila kredit,

3. trošak upravljanja kreditom i naplate kredita, kako se povećava broj odobrenih kredita tako i ovi troškovi rastu,

4. oportunitetni trošak od izgubljeni prodaja u sličaju neproširenja kredita. Ovi troškovi opadaju kako raste broj odobrenih kredita.

Neke praktične napomene u vezi s menadžmentom potraživanja Uspostavljanje kreditne politike

Preduzeće bi trebalo da uspostavi kreditnu politiku, a ne da prihvati činjenicu da je kredit neophodan.

Ocjenjivanje kreditne sposobnosti kupaca Preduzeće bi trebalo uspostaviti politiku istraživanja kreditne sposobnosti i ne bi trebalo da bude spremno da odobrava kredit prije nego što se uvjeri da je rizik odobravanja kredita prihvatljiv. Granice kreditiranja bi trebale biti uspostavljene i te granice će obično variratu od kupca do kupca zavisno od tumačenja kreditne sposobnosti procijenjene sa stanovišta dobavljača. Dobavljač bi trebao uspostaviti sistem « osluškivanja signala» tako da za svakog korisnika kredita može pratiti signale njegove potencijalne nelikvidnosti, što će mu omogućiti da reaguje brzo.

Uspostavljanje efektivne evidencije o kupcima Sistem bi trebao biti uspostavljen tako da osigura:

1. da se nikakva dobra ne distribuiraju osim ako je potvrđeno da se tom isporukom neće prekoračiti kreditni limit kupca,

2. da se faktura za dobra data na kredit ispostavlja što je brže moguće poslije isporuke istih, što podstiče kupce da iniciraju plaćanje prije nego kasnije,

3. da se postojeći dužnici sistematično kontrolišu, a oni koji kasne da se podsjete trebaju platiti svoj dug.

Uspostavljanje politike za loša potraživanja Preduzeće treba odlučiti koju će politiku otpisivanja loših potraživanja koristiti. Važno je da se otpisivanje loših potraživanja pojavljuju kada prođu svi korisnici predviđeni politikom. Takođe je važno da otpisivanje loših potraživanja može odobriti samo zaposlenik koji je visoko rangiran na hijerarhijskoj ljestvici.

Razmatranje odobravanja popusta za promptna plaćanja Trebaju biti procijenjeni troškovi i prednosti davanja popusta. Ako preduzeće uspostavi određenu politiku davanja popusta, treba voditi računa da se kupcu može uskratiti popust samo ako je platio izvan predviđenog perioda.

Razmatranje faktoringa potraživanja Postoji mogućnost da preduzeće uđe u posao sa faktorom. Tada faktor naplaćuje potraživanja u ime dobavljača. Ugovori o cijenama mogu biti različiti, ali, sasvim tipično, isplate od strane faktora se vrše odmah po prodaji robe, koji kasnije naplaćuje dugovanja nastala po tom osnovu dužnia i upravlja svim računovodstvenim i administrativnim pitanjima vezanim za taj posao.

Upravljanjem rizikom deviznog kursa Kada preduzeće ima i prodaju u stranoj valuti postoji mogućnost da se pojave negativna kretanja kursa u periodu od prodaje robe na kredit do izmirenja obaveza, što će smanjiti vrijednost potraživanja. Jedan od načina da se ovo izbjegne je da se koriste derivati na stranom tržištu valuta.

Racio brojevi Oni mogu biti korisni u menadžmentu potraživanja. Vjerovatno najviše upotrebljivani racio je prosječno vrijeme naplate potraživanja ( prosječna potraživanja od kupaca x 360 / godišnja prodaja na kredit), koji indicira prosječno vrijeme koje prođe od prodaje do naplate potraživanja. Ovaj racio broj daje opšti utisak o tome šta se stvarno dešava sa potraživanjima i on se može porediti sa opštom

politikom koju preduzeće vodi prema kupcima, obezbjeđujući tako jedan od mehanizama kontrole.

XI POGLAVLJEMENADŽMENT ZALIHA

Zalihe predstavljaju obično znatan dio poslovnih sredstava preduzeća i zato zahtjevaju velika novčana ulaganja. Zalihe koje se drže na skladištu su zamrznuta imovina. Efikasan menadžment zaliha podrazumijeva analizu troškova i koristi od posjedovanja zaliha. U proizvodnom preduzeću zalihe mogu biti u obliku:

1. sirovina i materijala, 2. nedovršene proizvodnje i 3. gotovih proizvoda.

Trgovinska preduzeća na veliko, trgovina na malo imaju zalihe trgovačke robe.1. Sirovine i materijal podrazumijevaju različite sirovine i različite vrste materijala. Ukupna potrebna količina ove vrste zaliha je pod uticajem više faktora među kojima se posebno ističu:

Vrijeme potrebno da se izvrši porudžba - se odnosi na broj dana koji protekne od momenta upućivanja porudžbe dobavljaču do momenta prijema sirovina i materijala u magacin.

Učestalost upotrebe sirovina i materijala - utiče na nivo njihovih zaliha. Cijena sirovina i materijala - je također značajan faktor od koga zavisi efikasno

upravljanje zalihama. Fizičke i komercijalne karakteristike sirovina i materijala - nivo ulaganja u zalihe

sirovina i materijala uslovljen je i njihovim karakteristikama. Zalihe sirovina i materijala koje su izložene većem riziku od loma, kvara, škarta, moralnog zastrajevanja i sl.

2. Nedovršena proizvodnja podrazumijeva sve one zalihe koje se nalaze u proizvodnom procesu. Nivo nedovršene proizvodnje povezan je sa dužinom trajanja proizvodnom procesa koji podrazumijeva vremenski period od stavljanja sirovina i materijala u proizvodnju do završetka gotovih proizvoda. 3. Zalihe gotovih proizvoda su one zalihe čiji je proces proizvodnje u potpunosti završen ali koje još nisu prodate. Male zalihe gotovih proizvoda obično posjeduju preduzeća koja proizvode isključivo po narudžbi budući da su ti proizvodi praktično prodati prije nego što su i proizvedeni. U dugom roku kretanje nivoa zaliha gotovih proizvoda proporcionalno je obimu prodaje.

Upravljanje zalihama predstavlja multifunkcionalan problem jer se odlukama finansijske, prodajne, proizvodne i nabavne funkcije može upravljati sa pojedinačnim i ukupnim zalihama. Finansijski menadžeri znaju da svaka odluka o zalihama ima uticaj na finansijske probleme preduzeća. Zbog toga oni imaju obavezu da stalno preispituju neophodnost vezivanja gotovine u svim oblicima zaliha.Menadžeri nabavne fukncije isključivo su zainteresovani za zalihe sirovina i materijala. Njihova je odgovornost u prvom redu da sirovine i materijal koji je potreban proizvodnji obezbjede u dovoljnim količinama i u pravo vrijeme. Menadžeri nabavne funkcije mogu biti stimulisani da kupuju sirovine i materijal u većim količinama nego što je to potrebno proizvodnji iz viših razloga:

Mogućnost korištenja količinskog popusta pri nabavci

Očekivanje porasta cijena Očekivanje nestašice pojedinih sirovina i materijala na tržištu nabavke.

Menadžeri proizvodnje zainteresovani su prvenstveno za zalihe sirovina i materijala i proizvodnje u toku. Kvalitet odluka menadžera proizvodnje zavisi u prvom redu od kvaliteta snabdijevanja prodajne funkcije zalihama gotovih proizvoda i od visine ukupnih prosječnih troškova po jedinici proizvodaMenadžeri prodaje zainteresovani su za što veći nivo svih vrsta zaliha gotovih proizvoda. To bi im omogućilo da na vrijeme zadovolje sve pristigle porudžbine od strane kupaca.

Klasifikacija troškova zalihaObično se troškovi zaliha klasifikuju na:

Troškovi nabavljanja zaliha Troškovi držanja zaliha Troškovi nedostatka zaliha

1. Troškovi nabavljanja zaliha –su troškovi koji nastaju u procesu njihove nabavke. Ovi troškovi obuhvataju:

troškove ispostavljanja porudžbina uključujući i troškove pripreme proizvodnje, troškove prijema, istovara, kontrole i smještaja zaliha, i propuštene količinske popuste.

Troškovi nabavljanja zaliha zavise od broja izvršenih porudžbina zaliha. To znači da su oni fiksni i da ne zavise od veličine porudžbine.2. Troškovi držanja zaliha- su troškovi koji su prouzrokovani postojanjem zaliha u magacinu preduzeća. Oni uključuju:

troškove vezivanja kapitala, troškove uskladištenja, troškove osiguranja i troškove amortizacije i zastarjevanja.

Stvaranje i držanje zaliha predstavlja istovremeno vezivanje određenog iznosa finansijskih sredstava odnosno kapitala za taj oblik poslovnih ulaganja. Ovi troškovi su djelimično ublaženi određenim iznosom bezkamatnih kredita koje garantuju dobavljači zaliha i koji su dostupni samo u slučaju kupovine zaliha. 3. Troškovi nedostatka zaliha-nastaju usljed nedostatka zaliha,sirovina i materijala koje su neophodne za normalno odvijanje procesa proizvodnje ili usljed nedostatka zaliha gotovih proizvoda za koje postoje porudžbine kupaca. Troškovi nedostatka zaliha obuhvataju:

propuštene prihode od prodaje, gubitak reputacije goodwill-a od strane kupaca i gubitke zbog neizvršenja planova proizvodnje.

Troškovi nedostatka zaliha sirovina i materijala izazivaju povećanja ukupnih i prosječnih troškova zbog smanjenog obima ili prekida proizvodnje. U slučaju nedostatka zaliha gotovih proizvoda kupac može da :

odustane od porudžbine, prihvati supstitut umjesto porudžbenog proizvoda i pristane da čeka na traženi proizvod.

Menadžeri obično koriste sljedeće tehnike za kontrolu troškova zaliha:1. ABC metoda2. Model ekonomične veličine porudžbine (EOQ)

3. Just in time (JIT) metoda.

1. ABC metoda kontrole zaliha Pored klasifikacije zaliha na sirovine i materijal, nedovršenu proizvodnju i gotove proizvode postoji i njihova klasifikacija prema visini monetarnih ulaganja koja predstavljaju. Jedna takva klasifikacija predstavljena je na slici:

Klasificirane su na: Grupa A sadrži 20% artikala na zalihi i 80% od ukupne vrijednosti zaliha Grupa B sadrži 30% artikala na zalihi ali samo 15% od ukupne vrijednosti zaliha Grupa C sadrži 50% artikala na zalihi ali samo 5% od ukupne vrijednosti zaliha.

Ovako razvrstavanje zaliha pokazuje da je neophodno da se veća pažnja posveti artiklima na zalihi koji zahtjevaju najveća novčana ulaganja čak i ako oni čine manji procenat ukupnih zaliha. Shodno tome artikli iz grupe A podrazumijevaju najveći stepen kontrole, dok artikli iz grupe B i C mogu imati mnogo manje, rigorozne i ne tao česte provjere. Ovaj je sistem poznat pod nazivom ABC metoda kontrole zaliha. Za ABC metodu kontrole zaliha može se reći da predstavlja prvi korak u izgradnji solidarnog sistema kontrole zaliha. 2.Model ekonomične veličine porudžbine – EOQ model Finansijski menadžer mora razumjeti logiku modela ekonomične veličine porudžbine, koji je jedan od najkorišćenijih matematičkih modela u poslovnom svijetu i koji ima više primjena i izvan zaliha. Model ekonomične veličine porudžbine je model na bazi koga određujemo optimalnu veličinu porudžbine za određenu stavku zaliha, ukoliko je data njena procijenjena upotreba, trošak nabavljanja i trošak držanja.

Osnovni model polazi od sljedećih restriktivnih pretpostavki:1. prodaja zaliha se može perfektno ocijeniti,2. upotreba zaliha se odvija ravnomjernom brzinom tokom čitave godine, nakon

potpunog iscrpljenja zaliha ispostavlja se nova porudžbina veličine Q, pa prosječne zalihe iznose Q/2,

3. troškovi nabavljanja su konstantni,4. troškovi držanja zaliha su konstantni po jedinici zaliha, po jedinici vremena,5. porudžbine se realizuju bez odlaganja.

Ukupni trošak nabavljanja zaliha dobije se množenjem broja godišnjih porudžbina sa troškom po porudžbini, dok se ukupni trošak držanja zaliha dobije množenjem prosječnog nivoa zaliha sa godišnjim troškom držanja jedne jedinice zaliha.Ukupni trošak zaliha jednak je zbiru ukupnog troška nabavljanja zaliha i ukupnog troška držanja zaliha.Formula za ukupne troškove zaliha može se napistai u sljedećem obliku:

T u=SQ

F+ Q2

C

gdje je: Tu - ukupni trošak zaliha, S - godišnja prodaja u jedinicama, Q - veličina porudžbine u jedinicama, S/Q - broj godišnjih porudžbina, F - fiksni trošak po porudžbini i C - godišnji trošak držanja zaliha po jedinici.

Optimalna veličina porudžbine je ona veličina porudžbine koja obezbjeđuje najniži ukupan trošak zaliha. Optimalnu porudžbinu veličine dobit ćemo derivacijom u ukupnim troškovima, izjednačavanjem derivacije s nulom i rješenjem po Q. Formula za određivanje optimalne veličine porudžbine glasi:

Q¿=√ 2 FSC

Troškovi držanja zaliha se mijenjaju proporcionalno sa veličinom porudžbine, dok se troškovi nabavljanja mijenjaju obrnuto proporcionalno sa veličinom porudžbine. Što su veće porudžbine, to je veći ukupan iznos zaliha, što implicira veće troškove držanja zaliha. Velike porudžbine znače manje broj porudžbina, usljed čega su i relativno niži troškovi nabavljanja zaliha. Možemo reći da je optimalna veličina porudžbine u tački u kojoj su izbalansirane dvije vrste troškova.Osnovni EOQ model ima određene slabosti, od kojih su najizraženije sljedeće:

godišnja potražanja za zalihama se ne može perfektno procijeniti, potražnja za zalihama se ne mora odvijati ravnomjerno brzinom tokom čitave godine,

odnosno može fluktuirati tokom godine na sezonskoj osnovi, uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine, troškovi nedostatke zaliha se ignorišu u modelu.

Osnovni EOQ model zahtijeva dopune koje uvažavaju realnu situaciju u preduzeću. Sada možemo dopuniti analizu, te vidjeti šta se događa:

ako se zalihe mogu promptno isporučiti i ako je prodaja zaliha neizvjesna, tj. ukoliko se ona ne može perfektno procijeniti.

Uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine, tako da nije prihvatljivo dopustiti da zalihe padnu na nulu prije nego što se ispostavi nova narudžba, jer bi tada došlo do prekida prodaje. Tačku ispostavljanja porudžbine treba pomaknuti naprijed za onoliko dana koliko traje procesiranje porudžbine.Tačka porudžbine se može iskazati kao:Tačka porudžbine = Vrijeme procesiranja porudžbine x Dnevno korišćenje zaliha

EOQ model zahtijeva dopunu, odnosno proširenje. Osnovna dopuna EOQ modela se sastoji u formiranju rezervnih zaliha, čime se troškovi nedostatka zaliha uključuju u menadžment zaliha. Rezervne zalihe se koriste kao zaštita za slučaj da dođe do povećanja prodaje ili kašnjenja porudžbina. Nivo rezervnih zaliha se povećava sa rastom vjerovatnoće nedostatka zaliha, a smanjuje sa povećanjem troškova držanja zaliha. Kod donošenja odluke o formiranju rezervnih zaliha treba izbalansirati dodatne troškove držanja srazmjerno većih zaliha sa uštedama u troškovima nedostatka zalihaFormula za izračunavanje prosječnih zaliha glasi:

Q'=Q2

+Qr

gdje jeQ' - prosječan nivo zaliha u slučaju korišćenja rezervnih zaliha, Q - veličina porudžbine i Qr - veličina rezervne zalihe.Nova porudžbina veličine optimalne porudžbine (Q*) poručit će se kada zalihe padnu na nivo Qn, koje se sastoje od rezervne zalihe Qr uvećane za količinu zaliha potrebnu za vrijeme procesiranja porudžbine.

Formula za izračunavanje količine pri kojoj treba proučavati zalihe kod postojanja rezervnih zaliha i dužeg vremena procesiranja porudžbina glasi:Qn = Qr + Qpp

NEKE PRAKTIČNE NAPOMENE U VEZI S MENADŽMENTOM ZALIHAOptimalna količina porudžbine Ona bi trebala biti uspostavljena za svaku zalihu, upotrebom osnovnog modela ili neke više sofisticirane verzije. Ova kvantifikacija bi trebalo da se periodično preispituje, a između tih preispitivanja utvrđeni iznos bi se trebao koristiti kao veličina porudžbine koju bi trebalo poručivati, osim u nekim neobičnim okolnostima.Nivo zaliha pri kojem moramo izvršiti ponovnu porudžbinu Ovaj nivo zaliha ponajviše zavisi od vremena procesiranja porudžbine i stope upotrebe zaliha. Porudžbina bi trebala doći u perduzeće kada nivo zaliha dostignenivo rezervnih zaliha.Pouzdana evidencija zaliha Osim kada perduzeće zna šta drži u obliku zaliha, menadžment zaliha je veoma nepouzdan. Veoma je moguće da se u praksi dobije dovoljno informacija o zalihama fizičkim posmatranjem.Racio brojevi Oni mogu biti koriščeni u menadžmentu zaliha, naročito koeficijent obrta zaliha i broja dana vezivanja zaliha. Pomoću ovih pokazatelja možemo provjeriti da li se u preduzeću slijedi uspostavljena politika zaliha.Sigurnost i ovlašćenja Rutinski sistem bi trebalo uspostaviti tako da se zalihe mogu peoučavati i upotrebljavati samo pod nadzorom nekog višeg zaposlenika. Ovo uključuje da se odredi ko ima ovlašćenja da odobri porudžbinu i da osigura da se zalihe drže u nekom ograđenom prostoru. U suprotnom, prijem i izdavanje zaliha učinit će se uglavnom preprekom za aktivnost perduzeća. Jer, sistem u kome bilo ko može poručiti zalihe i gdje se iste mogu koristiti bez nadzora je blizu haotičnog stanja.3.Just in time metoda JIT metoda upravljanja zalihama znači da se zalihe materijala dobavljaju i ubacuju u proizvodnju upravo u vrijeme kada su potrebna ili tačno-na-vrijeme. Druga primjena JIT metode se odnosi na završetak procesa proizvodnje upravo na vrijeme kako bi se gotovi proizvodi isporučili kupcima tako bi zalihe svih vrsta bile svedene na goli minimum. Ovo zahtjeva:

visok kvalitet zaliha, blizinu dobavljača radi omogućavanja dostave na dnevnoj bazi ili po određenim satima i efikasan sistem bavljenja zalihama.

Jedan od očiglednih rezultata primjene JIT metode je smanjenje iznosa novca vezanog u zalihama materijala i gotovih proizvoda.

MJERILA EFIKASNOSTI MENADŽMENTA ZALIHAKoeficijent obrta zaliha i broj dana vezivanja zaliha su vjerovatno najrasprostranjeniji pokazatelji efikasnosti, odnosno uspješnosti korišćenja zaliha. Koeficijent obrta zaliha pokazuje broj obrta zaliha u toku obračunskog perioda a broj dana vezivanja zaliha pokazuje prosječan broj dana zadržavanja zaliha materijala i gotovih proizvoda na skladištu, a kod zaliha nedovršene proizvodnje broj dana u stvari iskazuje prosječan broj dana trajanja proizvodnje gotovog proizvoda. Ovako utvrđeni koeficijenti obrta su podložni uticaju računovodstvenih metoda bilansiranja uspjeha. Nezavisno od metoda procjenjivanja zaliha, umjeren agregatni koeficijent obrta zaliha može da rezultira iz činjenice da se jedan dio zaliha obrće zadovoljavajuće brzo, dok drugi nedozvoljeno sporo. U skladu sa tradicionalnom

interpretacijom koeficijenta obrta, veći koeficijent obrta, odnosno manje ukupne zalihe prema cijeni koštanja realizovanih proizvoda, označava efikasniji menadžment zaliha. Sa ovakvim menadžmentom zaliha preduzeće bi moglo lako da ostane bez dovoljno zaliha, a time i sposobnosti da zadovoljava prispjele porudžbine od strane kupaca. Visok koeficijent obrata poželjan je samo pod uslovom da je kompatibilan sa efikasnim poslovanjem, odnosno efikasnim izvršenjem proizvodnje i prodaje.Indeks efikasnosti upravljanja zalihama predstavlja odnos između viška i manjka u raspoloživim zalihama u odnosu na planirani nivo. Pod raspoloživim zalihama podrazumijevamo one koje se nalaze na bazi nekog planiranog koeficijenta njihovog obrta. Sa tim planiranim zalihama upoređuju se stvarno raspoložive zalihe u skladištu i u fazi porudžbine da bi se utvrdio indeks efikasnosti upravljanja zalihama.