FILOZOFIJA BECKOG KRUGA, B. Bercic (odabrana poglavlja)

B. Berčić: FILOZOFIJA BEČKOG KRUGA

I. PRINCIP VERIFIKACIJE (Granice smisla i besmisla)

1. UVOD

1.1. ZNANJE, SUDOVI, ISTINE ZNANJE a priori (čije je opravdanje nezavisno od iskustva) a posteriori (opravdanje ovisi o iskustvu)

SUDOVI analitički (predikat se sadržan u subjektu, istinosna vrijednost utvrđuje se POJMOVNOM ANALIZOM) sintetički (predikat nije sadržan u subjektu, i. vrijednost utvrđuje se ISKUSTVENOM ANALIZOM)

ISTINE nužne (nemoguće je da bude drugačije, negacije takvih istina su nužno neistinite) kontingentne (moguće je i da bude drugačije, negacije takvih istina su kontingentno neistinite)

1.2 STAVOVI NEKIH RANIJIH FILOZOFA O OVE 3 PODJELE:LEIBNIZ: svo znanje je u principu analitičko; u Božjem umu, za razliku od lj. ograničenog uma sve su istine nužne i analitičke racionalizamHUME: ljudsko znanje o načinu na koji mislimo, tj. o relacijama među idejama = A PRIORI, NUŽNO, ANALITIČKO empirizam o činjenicama = A POSTERIORI, KONTINGENTNO, SINTETIČKOKANT: razumsko znanje = A PRIORI, NUŽNO, ANALITIČKO sinteza empirizma i racionalizma iskustveno znanje = A POSTERIORI, KONTINGENTNO, SINTETIČKO = SINTETIČKI A PRIORI (sudovi aritmetike i geometrije, temeljni principi prirodnih znanosti)MILL : svo znanje je A POSTERIORI, KONTINGENTNO, SINTETIČKO; nužno a priori znanje je iluzija

2. PRINCIP VERIFIKACIJE

2.1. POZITIVISTIČKA IDENTIFIKACIJA: A POSTERIORI = SINTETIČKO = KONTINGENTNO, A PRIORI = ANALITIČKO = NUŽNO

TEZE POZITIVIZMA istine logike i matematike su istine jezika, istinitost je u načinu na koji govorimo/ odluci kako koristiti riječi) spoznaja nezavisna od iskustva može biti samo ANALITIČKA (lišena činjeničnog sadržaja) (matematika i logika) činjenični sadržaj može imati samo ona spoznaja koja se temelji na iskustvu tj. SINTETIČKA (emp. znanosti i svakodnevno iskustvo) sintetički a priori, kao ni analitički a posteriori ne postoji

2.2. HUMOVE RAŠLJE I FORMULACIJA PRINCIPA: AYER I CARNAPARGUMENT HUMOVE RAŠLJE

znanje može biti ili o relacijama između ideja ili o činjenicama i ni o čemu drugome; sve što ne pripada ni jednoj od ovih vrsta NEMA NIKAKVE VRIJEDNOSTI I TO TREBA SPALITI

CARNAP: 4 grupe smislenih rečenica 1. istinite analitičke (TAUTOLOGIJE)2. neistinite analitičke (KONTRADIKCIJE)3. istinite sintetičke4. neistinite sintetičke

PRINCIP VERIFIKACIJE semantički kriterij smislenosti rečenica je smislena akko govori ili o odnosi između pojmova ili o činjenicama iskustva rečenica je smislena akko je ili ANALITIČKA ili EMPIRIJSKI PROVJERLJIVA

ZNANJE ISKUSTVO (izvor znanja) = činjenično znanje LOG.POZ RAZUM (sistematizacija znanja) = čisto formalno znanje

LOGIČKI POZITIVIZAM = JEZIČNA TEORIJA APRIORIJA = RADIKALNI ili LOGIČKI EMPIRIZAM


2.3. Kako primjenom verifikacionizma FILOZOFSKI PROBLEMI ''NESTAJU SAMI OD SEBE''

fil. problemi su PSEUDOPROBLEMI do kojih je došlo NEPAŽLJIVOM UPOTREBOM JEZIKA verifikacionizam omogućava INTERSUBJEKTIVNOST ZNAČENJA (semantike) i SPOZNAJE (epistemologije) svo se značenje svodi na ono intersubjektivno provjerljivo

RAZGRANIČENJE SMISLA OD BESMISLA ako nikakva moguća stanja stvari ne utječu na istinosnu vrijednost sintetičkih rečenica, one su BESMISLENE UVJET SMISLENOSTI : stanja stvari koja bi utjecala na istinosnu vrijednost rečenice, moraju barem biti zamisliva

ELIMINACIJA PRAZNIH ili PRVIDNO RAZLIČITIH HIPOTEZA BESMISLENA ili PRAZNA HIPOTEZA ona koja nema nikakvih opažljivih posljedica/koja je lišena empirijskog sadržaja JEDNA TE ISTA HIPOTEZA a ko sve moguće okolnosti jednako utječu na istinosnu vrijednost dviju hipoteza

PSEUDOPROBLEMI U FILOZOFIJI postojanje vanjskog svijeta, postojanje umova drugih ljudi, sloboda volje, istina, vrijednosti, postojanje Boga

RJEŠENJE FIL. PROBLEMA/PSEUDOPROBLEMA svi tipični fil. problemi nerješivi su zato što uopće ne postoje da smo slijedili pravila jezika (princip verifikacije) oni ne i ni nastali, jer ih se ne bi moglo formulirati

2.4. FILOZOFSKE PRETHODNICE LOGIČKOG POZITIVIZMAOBILJEŽJA POZITIVIZMA

SCIJENTIZAM – oslanjaju se na rezultate znanosti i znanstveno orijentirane mislioce ZNANOST – ono najbolje od lj. mišljenja (a ne filozofija, religija, književnost) ZNANJE – nužno intersubjektivno, što ne možemo priopćiti drugima i što drugi ne mogu provjeriti to nije znanje VERIFIKACIONISTIČKA TEORIJA ZNAČENJA – tvrdnje koje se ne mogu intersubjektivno provjeriti, nisu smislene JEDINSTVO ZNANOSTI – lj. znanje je jedinstveno kao i svijet u kojem živimo, u principu nema razlike između prir. I društvenih znanosti RADIKALNI EMPIRIZAM – znanje o svijetu može doći samo iz iskustva; čistim mišljenjem ne možemo doći do znanja o svijetu ZNASTVENI HUMANIZAM – briga za čovjeka, uz pomoć rezultata znanosti, dovest će do poboljšanja ljudskog života

DOPIRNOS STVARANJU POZITIVIZMA autori koji su u svoje znanstvene discipline (BIHEVIORIZAM u psihologiji, MEHANICIZAM u lingvistici, PRAVNI POZITIVIZAM i OBJEKTIVNA

SOCIOLOGIJA) uveli stroge i jasne kriterije i time ta područja podignuli na znanstveni nivoFILOZOFSKE PRETHODNICE

pozitivizam i empirizam; temelji, ciljevi i metode empirijskih znanosti; logistika i nj. primjena na stvarnost; aksiomatika; eudemonizam i pozitivistička sociologija

2.5. Pozitivističko shvaćanje prirode i uloge filozofije: FILOZOFIJA JE POJMOVNA ANALIZAPOJMOVNA ANALIZA

filozofija ne pruža znanje o svijetu, već vrši analizu značenja temeljnih pojmova znanosti i svakodnevnog iskustvaSCHLICK fil. rečenice nisu rečenice, već činovi ukazivanja na značenjeAYER fil. rečenice su normalne rečenice koje imaju sadržaj; njima se objašnjavaju postojeća značenja pojmova; analitičke suCARNAP uspješna pojmovna analiza može se vršiti samo uz pomoć strogog i preciznog aparat (SUVREMENA LOGIKA) PREDMET-JEZIK(govori o predmetima) i META-JEZIK (govori o predmet-jeziku ) JEZIK FILOZOFIJE (meta-jezik: fil. analizira pojmove znan.)FIL. REČENICE (meta-rečenice o terminima i rečenicama znanosti)

POJMOVNA ANALIZA – 2 shvaćanja analiza značenja prethodi svoj znanosti; dok ne razumijemo i analiziramo značenje termina, ne znamo o čemu govorimo (Schlick) transc. uloga filozofije (kraljica svih znanosti); proučava uvjete mogućnosti smislenosti znanja analiza pojmova je jedna od spoznajnih aktivnosti lj. uma; ne prethodi svim ostalim spoznajnim aktivnostima naturalizirana filozofija; semantika ili pojmovna analiza je jedna od znanosti

3. ELIMINACIJA METAFIZIKE

3.1. Što je uopće metafizika?

TRADICIONALNA FILOZOFIJA PREMA POZITIVISTIMA:1. doslovno besmislena METAFIZIKA (Hegel, Heidegger)


2. smislena, ali NEISTINITA FILOZOFIJA (Kant, Descartes)3. korisna i TOČNA FILOZOFIJA (Hume)

POZITIVISTIČKA KRITIKA METAFIZIKE tvrdnje/iskazi metafizike su PSEUDOISKAZi (niz riječi koji ima oblik iskaza, ali nema značenje) i zato su te tvrdnje besmislene

2 VRSTE PSEUDOISKAZA: javljaju se riječi koje nemaju smisla smislene riječi su tako poredane da niz nema smisla

3.2. Kriterij smislenosti riječi

UVJETI SMISLENOSTI sintaksa mora biti fiksirana rečenica mora biti u ELEMENTARNOM obliku ( x je kamen) za elementarnu rečenicu S koja sadrži riječ moramo odgovoriti:

iz kojih je rečenica izvodiva S i koje su rečenice izvodive iz STEMELJITA JEZIČNA ANALIZA RIJEŠIT ĆE SVE FILOZOFSKE PROBLEME A SINTAKTIČKA ANALIZA = JEDINI VALJANI NAČIN JEZ. ANALIZE

Ako je S elementarna rečenica u kojoj se javlja riječ X, onda je sve što možemo i trebamo znati o značenju X-a koje rečenice slijede iz S i iz kojih rečenica slijedi S . Ako to znamo onda znamo značenje riječi X

KRITERIJ PRIMJENE RIJEČI skup relacija izvodivosti u kojima stoji njen elementarni oblik uvjeti istinitosti elementarnog rečeničnog oblika te riječi

PRIMJERI: ARTROPOD (životinja, člankasto tijelo), TEVI (nova riječ, nema značenje jer nije jasan kriterij primjene), TUVI (sinonim za četverokutan)

3.3. Besmislene riječi metafizike: PRINCIP i BOG

PRINCIP, POČELO, ARHE IZVORNO ZNAČENJE: početak u vremenu ili uzročnom slijedu metafizičari su pojam lišili izvornog značenja i nisu mu dali novo značenje, jer smatraju da ne označava nikakvu empirijski opažljivu

relaciju i tako su riječ učinili BESMISLENOM

BOG1. Mitološka upotreba: riječ je smislena, ali neistinita2. Metafizička upotreba: riječ je besmislena jer referira na nešto izvan iskustva3. Teološka upotreba: u empirijskom smislu je riječ smislena, a kad se rabi u metafizičkom smislu je besmislena

3.4. Besmislene rečenice metafizike: kritika Heideggera

UVJETI SMISLENOSTI REČENICE GRAMATIČKA SINTAKSA

skup pravila za formiranje valjane rečenice nekog jezika gramatike prirodnog jezika nisu dovoljno precizne pa ostavljaju mogućnost formuliranja gramatički korektnih , ali ipak

besmislenih rečenica LOGIČKA SINTAKSA

Zahtjevniji uvjet od gramatičke sintakse Ne ostavlja mogućnost gramatički korektnih, ali besmislenih rečenica Pravila logičke sintakse obuhvaćaju i SINTAKTIČKE KATEGORIJE (stvar, svojstvo stvari, relacije između stvari, broj…)

HEIDEGGER Carnap smatra da je velik broj rečenica metafizike BESMISLEN jer krši pravila logičke sintakse i to objašnjava na primjeru Heideggera Heideggerove tvrdnje O NIČEMU krše logičku sintaksu i nije moguća nikakva smislena interpretacija tih tvrdnji mogućnost formuliranja rečenica kao npr. tražimo Ništa počiva na JEZIČNOJ POGREŠCI

riječ Ništa upotrebljava se kao imenica (što proizlazi iz neispravne upotrebe te riječi u svakodnevnom govoru) Što je vani? Ništa! Ne postoji ništa što je vani! Ništa = skraćeni i netočan način formuliranja NEGATIVNE EGZISTENCIJALNE TVRDNJE u preciznoj upotrebi Ništa nije imenica i ne označava nikakav predmet, već predstavlja NEGACIJU EGZISTENCIJALNOG

KVANTIFIKATORA NEKI ILI SVI

ZNAČENJE RIJEČI određeno je njenim kriterijem primjeneUVOĐENJE NOVE RIJEČI x treba dati kriterij po kojemu razlikujemo stvari koje jesu x od onih koje nisu x (tj. značenje)


3.5. Pogreška supstantivizacije: BITAK, NIŠTA

BITAK besmislena riječ, nastala supstantivizacijom glagola biti (1)kopula i 2) gl. koji označava postojanje, egzisteniciju) izvedenica bitak krši sintaktička pravila za upotrebu riječi biti

pojavom moderne logike postalo je jasno da znak za postojanje ne stoji uz znak za stvar, već uz znak za svojstvo egzistencija nije svojstvo, a znak za postojanje ne može stajati sam (u metafizičkom smislu)

NIŠTA besmislena riječ, nastala kršenjem pravila log. sintakse – supstantivizacijom negacije ne

Heideggerov primjer metafizičke peudorečenice: čisti Bitak i čisto Ništa jedno su te isto

POGREŠKE U METAFIZICI nerazlikovanje tipova, tj SINTAKTIČKIH KATEGORIJA

1.Ovaj stol je veći… 2. Visina ovog stola je veća od visine onog stola veći 1.relacija između predmeta, 2. relacija između veličina/brojeva

REČENICE METAFIZIKE BESMISLENE SU IZ 2 RAZLOGA krše logičku sintaksu termini koji se u njima javljanju nemaju nikakvo značenje

3.6. Ograničenost ljudske spoznaje i nužna besmislenost metafizike

POKUŠAJ OBRANE SMISLENOSTI METAFIZIKE (METAFIZIKA JE SMISLENA, ALI ZA NAS NESPOZNATLJIVA) tvrdnje metafizike su smislene, ali ograničeni ljudski um ne može doći do kriterija istinitosti tih tvrdnji, to može samo biće s jačim

spoznajnim aparatom CARNAPOV ARGUMENT (NA BESMISLENA PITANJA NE POSTOJE ODGOVORI)

metafizička pitanja su besmislena i nikakvo biće, koliko kod bilo spoznajno savršeno, ne može na njih odgovoriti ako ZNAČENJE riječi nije određeno ili ako niz riječi nije u skladu s PRAVILIMA SINTAKSE PITANJE NE POSTOJI tamo gdje nema pitanja ni sveznajuće biće ne može dati odgovor

PRIGOVOR (NOVO ZNANJE) Kao što čovjek koji vidi, slijepcu može prenijeti novo znanje, tako i viša bića možda mogu nama prenijeti metafizičko znanje

OBRANA (GRANICE NAŠEG RAZUMIJEVANJA) ako bi nam ta hipotetička bića rekla nešto što ne možemo provjeriti, mi to ne možemo razumjeti naše ZNANJE se ne mijenja

jer mi možemo razumjeti samo kvantitativno nova znanja, a ne kvalitativno (pozitivistički kriterij smislenosti – p. verifikacije) što je nama neshvatljivo i besmisleno, ne može nam postati smisleno kroz tuđu asistenciju, ma koliko veliko njegovo znanje bilo ni bog ni vrag nam ne mogu dati metafizičko znanje

Čak kada bi mali zeleni Hegelu rekli da su opservacijama i eksperimentiranjem utvrdili da pojavni svijet jest manifestacija duha, Hegel ne bi mogao shvatiti što znači ta tvrdnja (jer on sam ne može izvršiti relevantne opservacije i ta tvrdnja za njega nema smisla)

CARNAP: METAFIZIKA JE NUŽNO BESMISLENA nastoji opisati empirijski nedostupnu stvarnost, koja nadilazi granice mogućeg ljudskog znanja rečenice metafizike nisu besmislene samo zato što su nepažljivo formulirane ili koriste besmislene termine, već su NUŽNO besmislene

jer nisu ni ANALITIČKE (o odnosima pojmova/o načinu na koji govorimo o svijetu) ni EMPIRIJSKE (o činjenicama mogućeg iskustva) isto vrijedi i za slične diskursi: etika, estetika… čija objektivna valjanost (norme/vrijednosti) nije empirijski provjerljiva Hume

3.7. Je li metafizika smislena ako se shvati kao izraz stava prema životu?

CARNAP: METAFIZIKA NIJE SMISLENA NI KAO IZRAZ STAVA PREMA ŽIVOTU metafizika kao opis vlastitih emotivnih stavova/doživljaja svijeta može se shvatiti kao oblik umjetnosti, ali

tipični metafizički sistemi imaju previše karakteristika znanstvene teorije umjetnici nikada ne diskutiraju o istinitosti svojih djela to shvaćanje naprosto nije točno jer metafizički sistemi ne govore o tome kako doživljavamo stvari, nego kakve stvari jesu ako metafizičare i shvatimo kao umjetnike, oni su umjetnici bez talenta (svoje stavove ne znaju izraziti u adekvatnom

mediju (glazba, poezija…), pa se izražavaju kroz svoje dualističke sisteme)


IV. EPISTEMOLOGIJA

IV.a ŠTO ZNAĆI DA JE EMPIRIJSKA REČENICA ISTINITA? ZNAČENJE ISTINE : POZITIVISTIČKE TEORIJE ISTINE

1. ISTINA KAO KORESPONDENCIJA: ''REČENICA JE ISTINITA'' ZNAČI DA REČENICA ODGOVARA ČINJENICAMA

1.1. SCHLICK: ISTINA KAO JEDINSTVENA KOORDINACIJA

SKROMNO I NEPRETENCIOZNO OBJAŠNJENJE PRIRODE ISTINE problem istine, kao i njegovo rješenje, jednostavniji je nešto izgleda POLAZIŠTE: ono što može biti istinito ili neistinito jest sud a ne pojam sudovi su istiniti kada i samo kada stvari nazivamo njihovim pravim imenima

TEORIJA ISTINE KAO JEDINSTVENE KOORDINACIJE prilikom imenovanja predmeta možemo koristiti već postojeće pojmove za označavanje već poznatih predmeta ali pritom moramo

paziti da pojmove upotrebljavamo u skladu s njihovim postojećim značenjem ZNANJE prilikom imenovanja predmeta možemo uvoditi nove pojmove i njima označavati poznate stvari, imenovati novootkrivene stvari te

ih označavati starim ili novim pojmovima DEFINICIJE bit istine proizlazi iz biti i funkcije jezika označavanje predmeta

KOORDINACIJE (zamjenjivanje predmeta znakovima iz praktičnih razloga) vršimo svakodnevno uz uvjet uvijek moraju biti jedinstvene (nikada isti znak ne može označavati 2 predmeta)

KORESPONDENCIJA SUDOVA S ČINJENICAMA ISTINIT je onaj sud koji jedinstveno označava skup činjenica; tj. kada svi pojmovi suda zadovoljavaju uvjet jedinstvene koordinacije

NESITINIT SUD barem jedan pojam ne zadovoljava uvjet jedinstvene koordinacije; tj. u slučaju dvosmislenosti u korespondenciji PRIGOVOR

nije jasno s čime su koordinirani neistiniti sudovi teorija istine kao jedinstvene koordinacije ne može objasniti zašto su neistiniti sudovi neistiniti ne možemo govoriti o dvosmislenosti u slučaju neistinitog suda jer ono što odgovara neistinitom sudu nije skup činjenica već

naprosto nikakve činjenice OBRANA

neistiniti sudovi doista ne odgovaraju nikakvim činjenicama, upravo zato i jesu neistiniti (očit odgovor na očit prigovor) neistinitim sudovima se kao i istinitim namjerava reći nešto u nekoj činjenici kada znamo da činjenica za koju se sudom tvrdi da postoji, zapravo ne postoji, znamo da sud nije istinit očito je da neistiniti

sudovi nisu koordinirani ni sa kakvim činjenicama, ali nije sasvim jasno u čemu se sastoji taj 'očiti' prigovor SCHLICKOVA TEORIJA ISTINE varijanta korespondencijske teorije istine, koja često ide uz referencijsku teoriju značenja

REFERENCIJSKA TEORIJA ZNAČENJA ZNAČENJE IZRAZA predmet na koji izraz referira

PRIGOVOR postoje izrazi koji nemaju referenciju, a ipak imaju značenje npr. jednorog, kentaur, zlatno brdo značenje rečenice ili suda mora se sastojati u nečemu drugome, a ne u referenciji

ako se značenje suda sastoji u njegovoj referenciji onda su neistiniti sudovi besmisleni, jer nemaju referencije


isto vrijedi i za sudove o prošlosti/budućnosti više/ još nemaju referencije problem nije u tome kako shvatiti da li je sud istinit ili ne, već u tome kako shvatiti što sud znači

1.1.1. SCHLICKOV KRITERIJ ISTINITOSTI (kako otkrivamo koji su sudovi istiniti/na osnovu čega tvrdimo istinitost sudova) Sud predviđanje budućih događaja a) predviđanja se obistinjuju imamo razloga vjerovati u istinitost suda

b) predviđanja se ne obistinjuju imamo razloga vjerovati u neistinitost suda PRIGOVOR: Kako smo i prije nego se predviđanje obistinilo mogli razumjeti što predviđanje znači ako se značenje sastoji u referenciji? OBRANA: Očekivani skup činjenica predviđen je u imaginaciji previđanje možemo zamisliti

mentalne slike koje vežemo uz sud predviđanja jesu ono što očekujemo da će se dogoditi predviđanje razumijemo na temelju toga što smo u stanju zamisliti ono što se predviđanjem tvrdi

SCHLICKOVA KRITIKA DOTADAŠNJEG SHVAĆANJA ISTINE KAO KORESPONDENCIJE IZMEĐU SUDOVA I ČINJENICA: te mentalne slike (koje u procesu mišljenja vežemo uz sud) nemaju nikakve veze sa istinitošću ili neistinitošću suda

1.1.2 SCHLICKOV KOMENTAR KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE (točna je samo ukoliko pretpostavlja jedinstveno označavanje)

KORESPONDENCIJSKA TEORIJA ISTINE Istiniti su svi oni i smo oni sudovi koji korespondiraju ili odgovaraju činjenicama

SCHLICK Termini korespodnencija, odgovaranje, sukladnost ne rješavaju problem već ukazuju na njega

ZADOVOLJAVAJUĆA ANALIZA ISTINE: ustanoviti relaciju (korespondencija/odgovaranje/sukladnost) ali i reći u čemu se ta relacija sastoji (informativna analiza relacije)

zadovoljavajuća i informativna analiza relacije korespondencije sudova i činjenica sastoji se upravo u jedinstvenom označavanju

KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE su tvrdile da sudovi odslikavaju činjenice/jezik odslikava stvarnost (psihologističko shvaćanje suda kao skupa mentalnih predodžbi o nekoj rečenici

Schlick je sklon PLATONIČKOM SHVAĆANJU JEZIKA kao idealne strukture nezavisne od stvarnog mišljenja i govora pojmovi i sudovi (kao idealni entiteti) ne smiju se dovoditi u vezu s psihološkim procesima mišljenja i mentalnim predodžbama o sudovima i pojmovima

RELACIJA KORESPONDENCIJE = veza između pojma i predmeta – veza označavanja i imenovanja, koja se uspostavlja definicijom u okviru jezika; ne svodi se na doslovnu, slikovnu sličnost suda i činjenica

naša je psihologija takva da s pojmovima i sudovima povezujemo mentalne slike, NO pogrešno je pojam istine i relaciju korespondencije analizirati u terminima mentalnih slika, jer iako mentalne slike u procesu mišljenja prate pojmove i sudove, pojam istine i relacija korespondencije ne ovise o njima

KRITIKA SCHLICKA iako je ideja da su mentalne slike nebitne za istinitost suda plauzibilna, sumnjiv je njegov razlog na temelju kojeg to tvrdi jer je susreće

sa klasičnom platonističkom kritikom: ako su pojmovi i sudovi doista takvi idealni entititeti, kako onda možemo znati bilo što o njima i kako smo uopće u kontaktu

s njima ako su oni kao takvi nam nedostupni pitanje je koliko i što ostaje od ove teorije istine kao jedinstvene koordinacije kada se odbaci realističko shvaćanje pojmova i sudova razlika Schlickove teorije istine u odnosu na klasičnu korespondencijsku teoriju istine sastoji se u odbacivanju doslovne sličnosti

između suda i činjenica o kojima istiniti sud govori veza između suda i činjenica se mora objasniti i očito je da pravi način za to psihološki (a ne idealni) proces mišljenja jer je tu vezu

nemoguće objasniti bez pozivanja na mentalne procese relacija korespondencije jednako je neobjašnjena 'jedinstvenom koordinacijom', kao i odgovaranjem ili sukladnošću eventualna prednost njegove teorije istine jest u tome što naglasak stavlja na JEZIK riječi i rečenice – a ne na mentalne slike,

prednost je u tome što je domena jezika javna i svima dostupna, dok su mentalne slike nešto privatno i subjektivno, što pruža čvršći okvir za raspravu o istini

no mentalni procesi se ne mogu isključiti iz razumijevanja istine jer je razumijevanje značenja mentalni proces riječi i rečenice kao javni entiteti ne služe ničemu ako ih se ne razumije, tj. ako im se najprije ne pripiše značenje Shlickovo platonističko shvaćanje pojmova i sudova ne rješava stare i probleme i donosi nove

1.2. WITTGENSTEIN: LOGIČKA STRUKTURA I SLIKA STVARNOSTI

Tvrda varijanta korespondencijske teorije istine SLIKA STVARNOSTI misaona tvorevina, smisao suda SUD predstavlja sliku stvarnosti (razumijemo ga samo ako uz njega vezujemo odgovarajuću sliku)

ISTINIT slaže se sa stvarnošću NEISTINIT ne slaže se sa stvarnošću

REČENICE PRIRODNIH JEZIKA u slovnom pismu ne izgledaju kao slike, no i one su slike stvarnosti, moguće ili aktualne Wittgensteinov glazbeni primjer i gramofonska ploča i muzička misao i notni zapis i valovi zvuka imaju nešto zajedničko, a to je

njihova logička struktura stav forme aRb očigledno doživljavamo kao sliku

rečenice koje imaju strukturu aRb kao npr. Ante je brat od Mate ili Moskva je istočno od Berlina jesu istinite zato što stvarne činjenice koje te rečenice opisuju imaju istu takvu strukturu – aRb

logička struktura aRb nalazi se u svim mogućim vrstama odnosa


rečenica se slaže sa stanjem stvari i prema tome je istinita akko i rečenica i stanje stvari imaju istu logičku strukturu rečenica je smislena akko ima istu logičku strukturu kao i moguće stanje stvari stanje stvari je moguće akko je zamislivo, a zamislivost je ograničena logikom SMISLENE REČENICE one i samo one koje imaju istu logičku strukturu kao i moguće stanje stvari ISTINE REČENICE one i samo one koje imaju istu logičku strukturu kao i zbiljsko stanje stvari NEISTINITE REČENICE su neistinite zato što imaju logičku strukturu različitu od zbiljskog stanja stvari koje se njima opisuje

KRITIKA WITTGENSTEINA nije jasno što je to logička struktura i kako je nalazimo u predmetima PROBLEM OVE TEORIJE ISTINE istovjetnost logičke strukture rečenice i logičke strukture stanja stvari nije dovoljan uvjet istinitosti

jer bi u suprotnom jedno stanje stvari koje ima logičku strukturu aRb učinilo istinitima sva stanja s istom logičkom strukutrom, a to je apsurdno

rečenice Ante je brat od Mate i Moskva je istočno od Berlina imaju istu logičku strukturu, no različite ih stvari čine istinitima PROBLEM UVJETA ISTNITOSTI REČENICE:

ako je to istovjetnost logičke strukture rečenice i stanja stvari, onda je potrebno za svaku rečenicu naći odgovarajuću logičku podstrukutru koja je zajednička rečenici i odgovarajućem stanju stvari no to ne vodi nikamo

upitno je može li istovjetnost logičke strukture rečenice i logičke strukture stanja stvari biti nužan uvjet istinitosti rečenice, jer je nejasno kakve to logičke strukture mogu imati stanja stvari (kao npr. gramofonska ploča ili to da je Moskva istočno od Berlina)

problem nije u tome da kažemo da sagledavajući relativne položaje Moskve i Berlina, te položaje opisujemo rečenicom određene logičke strukutre, već je

problematično u ovoj teoriji je to što Wittgenstein želi reći da sami relativni položaji Moskve i Berlina (ili sama gramofonska ploča), nezavisno od bilo kakvog jezika ili mišljenja i logike imaju nekakvu logičku strukturu razlog averzije brojnih filozofa prema korespondencijskoj teoriji istine

WITTGENSTEINOVA KORESPONDENCIJSKA TEORIJA ISTINEsame činjenice, nezavisno od jezika i logike, imaju strukturu doslovno istovjetnu rečenicama tj. logičkim rekonstrukcijama rečenica koje opisuju te činjenice

PROBLEM SMISLENIH REČENICA: smislene su samo one iste logičke strukture kao moguće stanje stvari, a moguće stanje stvari je ono koje je zamislivo, a zamislivo je

samo ono stanje stvari koje je u skladu s logikom iz čega proizlazi da je kriterij mogućnosti stanja stvari zapravo sukladnost zakonima logike SMISLENOST je definirao u terminima istovjetnosti s logičkom strukturom mogućeg stanja stari, MOGUĆE STANJE STVARI u terminima

zamislivosti, a ZAMISLIVOST je ograničio na zamislivo u skladu za zakonima logike, dakle kriterij smislenosti u konačnici se svodi na sukladnost sa zakonima logike, no koji su valjani zakoni logike, zašto su valjani i kako ih spoznajemo

WITTGENSTEINOVA DOSLOVNA I SLIKOVNA ISTOVJETNOST govoreći o istovjetnosti logičkih struktura rečenica i stanja stvari imao je na umu doslovnu i slikovnu istovjetnost

JEDINA PLAUZIBILNA INTERPRETACIJA SLIKOVNOG KARAKTERA REČENICEmisleći neku rečenicu, stvaramo odgovarajuće slike koje asociramo uz rečenicu i riječi od kojih je ona sastavljena, a prema takvoj interpretaciji SMISAO REČENICE sastoji se u mentalnim slikama koje vezujemo uz rečenicu

PRIGOVOR: nije jasno kako to mentalne reprezentacije imaju logičku strukturu ovakva interpretacija njegove teorije nije u skladu s njegovim otporom prema psihologiji ( psihološka istraživanja su nebitna za

filozofiju; mentalne slike nemaju veze sa smislom i logičkom strukturom rečenice) ako način na koji ljudi de facto misle uopće nije relevantan za filozofiju logike, onda niti slike o kojima on govori ne mogu biti

mentalne slike (koje ljudi asociraju uz riječi i rečenice u stvarnom procesu mišljenja) ako to nisu stvarne slike iz procesa ljudskog mišljenja, onda nije jasno kakve su to slike i uopće o čemu on to cijelo vrijeme govori

1.3. REICHENBACH: FIZIČKA TEORIJA ISTINE

OSNOVA FIZIČKE TEORIJE ISTINE i ZNAK (koji označava činjenicu ili stanje stvari) i to ŠTO ZNAK OZNAČAVA shvaćeni su kao fizički predmeti; a proces provjere je proces uspoređivanja fizičkih predmeta

PREDNOST (i razlika) U ODNOSU NA PRETHODNE TEORIJE obje strane koje se uspoređuju su fizički predmeti Prethodne teorije istinitosti uspoređivale su mentalno (znak/značenje znaka ili rečenice) i fizičko (označeno/činjenice ili stanje stvari)

i nailazile su na sljedeće prigovore: Nejasno je kako izgleda i u čemu se sastoji uspoređivanje između rečenice i stvarnosti Kako se nešto mentalno može uspoređivati s nečim fizičkim jer su to dvije ontološki različite kategorije (kruške i jabuke)

Verifikacionistička teorija značenja i sinonimnosti smatra da je pojam istine logički suvišan, redundantan jer rečenice p i istina je da p imaju isto značenje, dakle to su iste rečenice

Prema fizičkoj teoriji istine tvrdnje kojima se tvrdi da su neke rečenice istinite su smislene i legitimne razlikovanje značenja rečenica: p i istina je da p (njima se tvrde dvije različite stvari) p tvrdi se nešto o stvarima istina je da p tvrdi se nešto o odnosu p-a i stvari

Reichenbach koristi PRIMJER SA ŠAHOM za pojašnjenje istinitosti korespondencija između znakova i figura na šahovskoj ploči je jednostavna pa je lako utvrditi istinitost rečenice koja opisuje šahovski potez/položaj

Prirodni jezik je složeniji i zato nije uvijek jednostavno utvrditi je li rečenica istina ili nije, no koliko god relacija


korespondencije bila složena, ona uvijek postoji i stoga slijedi da svaka neanalitična rečenica stoji u odnosu korespondencije sa stvarnošću tj. svaki njen dio /termin stoji u relaciji korespondencije s nekim aspektom stvarnosti:Npr. rečenica Ovaj parni brod ima dva dimnjaka

¶ termin dva rečenicu treba transformirati u egzistencijalnu propoziciju koja sadrži varijable x i y i tada je očito da varijable x i y stoje u odnosu korespondencije – svaka s jednim dimnjakom

¶ termin ima svodi se relaciju korespondencije tako što ga možemo definirati pomoću niza primjera u kojima neka stvar ima neko svojstvo

¶ termini brod i dimnjak do relacije korespondencije dolazimo ANALOGIJOM S RJEČNIKOM TJ. ZOOLOŠKIM VRTOM : zamislimo neku vrstu rječnika (koji s jedne strane sadrži riječi, a s druge, primjerke stvari koje te riječi označavaju) rječnik nalik na zoološki vrt s imenima životinja na kavezu; analogija je bliska načinu na koji riječi i rečenice stvarnog jezika stoje u odnosu korespondencije sa stvarima u svijetu

PRIGOVOR u relaciji korespondencije stoje fizički entiteti s obje strane, a ne kao prije mentalni s jedne i fizički s druge, no je li takvo shvaćanje

održivo to da li znak (shvaćen kao fizički entitet) označava neku stvar ili ne, ne ovisi o fizičkim svojstvima znaka, već o značenju koje mu

pripisujemo bez mentalne aktivnosti razumijevanja značenja nije moguće reći postoji li ili ne postoji u nekom slučaju relacija korespondencije

OBRANA Reichenbach prigovor ne prihvaća i tvrdi da iako je u procesu provjere sadržana i mentalna aktivnost, istina jest odnos između čisto

fizičkih predmetaTEZE FIZIČKE TEORIJE ISTINE:

ISTINITOST se pripisuje određenim fizičkim objektima, a ne mentalnim procesima Skup znakova na papiru (pismo) ili vibracije zraka (govor) kao fizički objekti jesu ono što može biti istinito ili neistinito Mentalni proces razumijevanja značenja rečenice, iako nužan za pripisivanje istinitosti, sam ne može biti istinit ili neistinit

ŠTO SE POSTIGLO FIZIČKOM TEORIJOM? Inzistiranjem na tome da je istina odnos među fizičkim predmetima postiglo se to da Mentalni entiteti (misli ili predodžbe) se

nastoje isključiti kao nosioci istinosnih vrijednosti ALI nije jasno zašto bi fizička teorija istine isključila mišljenje kao nosioca istinosnih vrijednosti. I mišljenje je u krajnoj liniji fizički

proces Reichenbach i sam priznaje da fizička teorija istine ne isključuje mišljenje Čini se da je razlika fizičke teorije istine, u odnosu na ostale, u tome što se njome nastoji ukloniti značenja iz filozofske analize

Istina nije funkcija značenja, nego fizičkih znakova značenje je funkcija istine

time Reichenbach želi reći da istinitost rečenice prethodi njenom značenju, a ne obrnuto značenje ovisi o istini, a ne istina o značenju

kada nastojimo objasniti značenje neke rečenice navodimo uvjete pod kojima je ta rečenica istinita (značenje određujemo pomoću uvjeta istinitosti pa u tom smislu istinitost prethodi značenju no je li to dovoljno da

uklonimo značenja) kada objašnjavamo značenje uzimamo istinu kao primitivnu i značenje rečenice objašnjavamo navodeći okolnosti pod

kojima je istinita kada nastojimo utvrditi je li rečenica istinita ili ne, imamo sasvim drukčiju situaciju: prvo moramo utvrditi značenje rečenice,

a tek onda jesu li stvari takve kao što rečenica tvrdi da jesu ako ne znamo što rečenica znači ne možemo znati niti je li ona istinita ili nije kada utvrđujemo istinitost rečenice

prethodno već moramo znati značenje rečenice značenje se može ukloniti iz filozofske analize samo u situacijama u kojima ni inače nije potrebno, kada riječi/rečenici

zadajemo značenje, kada ga zapravo još nema, no u situacijama kada želimo utvrditi istinosnu vrijednost rečenice, značenje je neizostavno

nije jasno točno u kojoj mjeri je htio ukloniti značenja: na nekim mjestima samo kritizira jednostranost pripisivanja istinitosti isključivo mentalnim stanjima; no kako bi tvrdio da i

zapisane rečenice mogu imati istinosnu vrijednost nije trebao uklanjati ulogu mentalnih značenja ne nekim mjestima je pak tvrdio previše da samo fizički objekti mogu biti istiniti ili neistiniti, a mentalni ne (ne postoji

nikakav razlog zašto vjerovanja ne bila istinita ili neistinita)ZAKLJUČAK

Uspoređivanje simbola i predmeta koje simboli označavaju, nije NAIVNO USPOREĐIVANJE (kao uspoređivanje koje bi zahtijevalo izvjesnu sličnost između objekata i simbola), već INTELEKTUALNO USPOREĐIVANJE u kojemu moramo primijeniti pravila jezika, razumijevajući njihov sadržaj

Razumijevanje sadržaja pravila jezika valjda uključuje i razumijevanje značenja riječi i rečenica KORESPONDENCIJSKA TEORIJA ISTINE pretpostavlja razumijevanje jezika i značenja i prema tome pretpostavlja i postojanje

značenja kao mentalnih entiteta/procesa FIZIČKA TEORIJA ISTINE sigurno nije bez vrijednosti, ali je u osnovi ili netočna (ako tvrdi da istina nema veze sa značenjem) ili

trivijalno istinita (ako tvrdi da pored mentalnih entiteta i pisane rečenice posjeduju istinosne vrijednosti) Povijesno-filozofska perspektiva: vrijednost FIZIČKE TEORIJE ISTINE je u njenoj polemičnoj prirodi tvrdi da ono što može biti istinito

ili neistinito nisu nikakvi idealni pojmovni odnosi ili konstrukcije (za koje nije jasno kako se mogu uklopiti u fizički svijet svakodnevnog iskustva i znanosti) već fizički predmeti (koji predstavljaju dijelove fizičkog svijeta – svakodnevnog iskustva i znanosti)


Reichenbach je svojom fizičkom teorijom istine pokazao da se o istini može i mora govoriti isključivo u okviru fizičkog svijeta svakodnevnog iskustva i znanosti sve što se treba reći o istini može se reći u tom okviru

2. REDUNDANCIJSKA TEORIJA: ''REČENICA JE ISTINITA'' NE ZNAČI NIŠTA

2.1. AYER: ŠTO ZNAČI ''ŠTO JE ISTINA?''

NEODREĐENOST PITANJA ŠTO JE ISTINA To pitanje nije dovoljno jasno/određeno, pa pri definiranju istine razlikuje 2 pitanja/2 smisla tog pitanja:

1. O ZNAČENJU ISTINE

¶ što znači tvrdnja da je neka rečenica istinita? Pitanje o značenju izraza istina, istinitost, ili jest istinito što mislimo kada kažemo da je neka rečenica istinita

¶ odgovor na to pitanje dobiva se analizom značenja riječi istina i srodnih riječi; analizom uporabe tih riječi¶ semantičko pitanje

2. O KRITERIJU ISTINITOSTI

¶ koje su rečenice istinite, a koje nisu?/ kojim rečenicama pripisujemo istinitost i zašto?¶ odgovor na to pitanje dobiva se analizom metode na osnovi koje se u svakodnevnom životu i znanosti rečenice

prihvaćaju kao istinite ili odbacuju kao neistinite¶ epistemološko pitanje

2.2. AYER: ISTINA JE LOGIČKI SUVIŠNA

Ayer u pogledu značenja istine zastupa REDUNDANCIJSKU TEORIJU ISTINE: Između rečenice 'Kiša pada' i 'Istina je da kiša pada' nema nikakve razlike u značenju

Tvrdnja da je p istinito jest redundantna Izraz istinitost ili jest istinito, ne označava niti nekakvo svojstvo rečenice, niti nekakvu relaciju između rečenice i stanja stvari ili

iskustva TAJ IZRAZ NE OZNAČAVA NIŠTA Izrazi istina ili jest istinito ili istinitost su logički suvišni, a njihova funkcija je čisto retoričke ili emocionalne prirode ne pridonose

spoznajnoj/informativnoj vrijednosti rečeniceKLASIČNE KORESPONDNECIJSKE TEORIJE ISTINE SU POGREŠNE I BESMISLENE (Ayer)

istinite rečenice su istinite zato što postoji korespondencija između njih i stanja stvari koje one opisuju neistinite rečenice su neistinite jer takva korespondencija ne postoji

Ayer: analiza načina na koji se upotrebljava riječ istina pokazala je da riječ istina ne stoji ni za kakva posebna svojstva ili relacije rečenice zato su sve korespondencijske teorije istine besmislene (ne neistinite, već besmislene)

Pozitivistički kriterij sinonimnosti: ako je značenje neke rečenice identično procesu njene provjere, onda sve rečenice koje se provjeravaju na isti način, imaju isto značenje

Korespondencijska teorija istine tvrdi da postoji nekakva razlika između p i istinito je da p, budući da ne možemo zamisliti uvjete pod kojima bi p bila istinita, a istina je da p neistinita, neistinito je i besmisleno tvrditi

da takva razlika postoji teorija bi bila neistinita (ne besmislena) kad bi postojala barem logički moguća razlika između provjere tih rečenica, jer bi

tada imale logički različita značenja

Ayer: nema ni stvarne razlike u uvjetima provjere rečenica p i istina je da p, niti nikakve logički moguće razlike u uvjetima provjere tih rečenica, pa je besmisleno i neistinito tvrditi da takva razlika postoji


3. SEMANTIČKA TEORIJA

3.1. TARSKI: SEMANTIČKA TEORIJA ISTINE

PRONALAŽENJE ADEKVATNE I FORMALNO KOREKTNE DEFINICiJE POJMA ISTINE to je problem koji Tarski želi riješiti MATERIJALNO ADEKVATNA DEFINICIJA dobro zahvaća stvarno značenje pojma koji određuje, u njegovoj dosadašnjoj upotrebi;

deskripcija načina na koji se pojam de facto upotrebljava FORMALNO KOREKTNA DEFINICIJA precizno su definirani i pojmovi pomoću kojih se definira pojam koji se nastoji odrediti Tarski ne traži kriterij istinitosti, već definiciju/razjašnjenje pojma istine (trivijalno polazište, zdravorazumska intuicija o značenju

istine)- Istinitost rečenice sastoji se u slaganju sa stvarnošću (korespondencija)- Rečenica je istinita ako označava postojeće stanje stvari

ove formulacije nisu dovoljno precizne pa dovode do različitih poteškoća nepreciznosti tih formulacija su zapravo nepreciznosti cjelokupnog jezika u kojemu su definicije formulirane (a ne nepreciznosti samih definicija)

zdravorazumska intuicija rečenica Snijeg je bijel je istinita ako snijeg doista jest bijel Tarski polazi od zdravorazumskog/korespondencijskog shvaćanja istine

iz materijalno adekvatne definicije istine mora slijediti ova ekvivalencija:¶ Rečenica ''Snijeg je bijel'' istinita je ako i samo ako snijeg jest bijel

- DESNA STRANA EKVIVALENCIJE (bez navodnika) sama rečenica- LIJEVA STRANA EKVIVALENCIJE (pod navodnicima) ime te iste rečenice generalizacijom, za sve rečenice jezika vrijedi ekvivalencija (oblika (T)):

¶ (T) X je istinito ako i samo ako p - X = ime rečenice

- p = sama rečenica

vrijednost formuliranja ove ekvivalencije je u tome što je njome eksplicite izražen uvjet što ga mora ispuniti zadovoljavajuća definicija istine

objašnjava u čemu se sastoji istinitost pojedine rečenice definicija istine trebala bi predstavljati konjunkciju svih istinitih rečenica dodatni problem: jezik može sadržavati beskonačno mnogo istinitih rečenica, te slijedi:

definicija istine konjunkcija beskonačnog broja istinitih rečenica

pojam istine je semantički pojam, (SEMANTIKA disciplina koja proučava odnos jezika i izvanjezične stvarnosti, ima važnu ulogu u filozofiji, logici i lingvistici)

ISTINA je bitno vezana uz odnos jezika i izvanjezične stvarnosti SEMANTIČKI TERMINI se dugo koriste i intuitivno su jasni, no često vode u paradokse i antinomije, te stoga prema njima vlada

opravdano nepovjerenje (navodi antinomiju lažljivca, Richardovu antinomiju definicije i Grellling-Nelsonovu antinomiju heterologičkih termina)

TARSKI smatra da će njegova metoda pomoći da se prevladaju te poteškoće i osigurati konzistentnu upotrebu semantičkih pojmova

IZBJEGAVANJE ANTINOMIJA I PARADOKSA JEZIK u kojemu se definiraju semantički pojmovi mora imati točno specificiranu formalnu strukturu (jer je inače pojava antinomija

neizbježna)PARADOKS LAŽLJIVCA

''s''= rečenica otisnuta u ovome tekstu na stranici 191, red 1. nije istinita primjenom ekvivalencije oblika (T) dobijemo¶ ''s'' je istinita ako i samo ako ''s'' nije istinita

- očiti paradoks, bezazlena enigmatika koju Tarski uzima vrlo ozbiljno pretpostavka koja vodi do antinomije pretpostavka da je jezik semantički zatvoren (dopušta formulaciju paradoksa uporabom

semantičkih termina kao npr. istinito) da jezik ne bi bio semantički zatvoren treba razlikovati:

PREDMET-JEZIK - jezik kojim se govori o predmetima

META-JEZIK- jezik kojim se govori o predmet-jeziku- sadrži imena rečenica predmet-jezika, ne njih same nego njihova imena- semantički termini i ekvivalencija oblika (T) su dio meta-jezika

ovakvim razlikovanjem dviju razina jezika formulacija paradoksa nije moguća

DEFINICIJA ISTINITOSTI POMOĆU ZADOVOLJAVANJA bit njegove teorije istinitost definira pomoću zadovoljavanja (uvjeta koje je prethodno izložio)

snijeg zadovoljava rečeničnu funkciju x je bijelo jer je rečenica snijeg je bijel istinita

ovdje je zadovoljavanje objašnjeno pomoću istinitosti, no on želi obrnuto rečenica je ili zadovoljena svim predmetima, ili niti jednim predmetom… ? definicija istinitosti je formulirana zbog logičkih čisto formalnih razloga

EKVIVALENCIJA OBLIKA (T)

= trivijalna istina o pojmu istine

Ovdje sam se izgubila… i nisam shvatila poantu


pojam istine nikad ne koincidira s pojmom dokazivosti sve su dokazive rečenice istinite, postoje istinite rečenice koje nisu dokazive

TEZE semantička teorija istine važna je za objašnjavanje elementarnih semantičkih pojmova (definicija, posljedica, sinonimnost, značenje) Nastoji pokazati da istina i ostali semantički termini nisu redundantni x i x je istinito nemaju isto značenje Semantička teorija istine neutralna je u odnosu na opće filozofske pozicije POSTULATI SEMANTIČKE TEORIJE ISTINE (primjena u i prirodnim i u društvenim znanostima):

Prihvatljiva teorija ne može sadržavati/implicirati neistinitu rečenicu Čim uspijemo dokazat da neka empirijska teorija sadrži /implicira neistinite rečenice, ona se više ne može smatrati

prihvatljivomZAKLJUČAK

Doprinos Tarskijevih radova o istini : razradio je pojam istine za formalne jezike razradio je semantički pojam istine kao odnosa jezika i izvanjezične stvarnosti

3.2. VON JUHOS O TARSKIJEVOJ TEORIJI ISTINE

CILJEVI TARSKIJEVE TEORIJE ISTINE: Svojom definicijom istine Tarski nastoji obuhvatiti 2 stvari:

FORMALNA KOREKTNOST definicija je dana pomoću čisto logičkih pojmova koji pripadaju samom formaliziranom jeziku/strukturalnom opisu tog jezika

MATERIJALNA ADEKVATNOST istina shvaćena kao sukladnost sa stvarnošću VON JUHOS: u principu je nemoguće pružiti definiciju koja bi zadovoljavala oba uvjeta

ČISTO FORMALNI POJMOVI govore samo o JEZIKU, a ne o vezi jezika i izvanjezične stvarnosti bilo kakav opis ili objašnjenje SUKLADNO SA STVARNOŠĆU mora biti dano u terminima veze jezika i izvanjezične stvarnosti DEFINICIJU možemo shvatiti:

1. tako da se njome ništa ne tvrdi o odnosu jezika i izvanjezične stvarnosti tada ne ostvaruje namjeru da se istina objasni kao sukladnost sa realnošću (ne ispunjava uvjet materijalne

adekvatnosti)2. tako da se njome nešto tvrdi o odnosu jezika i izvanjezične stvarnosti

tada ne ostvaruje namjeru da bude dana u čisto formalnim terminima (ne ispunjava uvjet formalne korektnosti) 1. TARSKIJEVA DEFINICIJA U ČISTO FORMALNIM TERMINIMA:

¶ iskaz x je istinit ako i samo ako je p istinito - x = ime rečenice p (pripada meta-jezika)- p = sama rečenica, predstavlja opis neke izvanjezične činjenice (pripada predmet-jeziku) - x i p pripadaju različitim jezicima i njihove istinosne vrijednosti su različitog karaktera:

istinosna vrijednost x-a formalnog/meta-jezičnog karaktera istinosna vrijednost p-a materijalnog/predmet-jezičnog karaktera

- to znači:¶ x je istinito akko je p istinito

¶ p je istinito akko svijet jest takav kao što p kaže da jest- ako x predstavlja ime rečenice p onda trivijalno znamo da je x istinito ako i samo ako je p istinito kada se radi o empirijskim iskazima (kada je ''p'' empirijska, aposteriorna rečenica), onda

nam je Tarskijeva definicija bezvrijedna

2. TARSKIJEVA DEFINICIJA U TERMINIMA KOJI GOVORE O ODNOSU JEZIKA I IZVANJEZIČNE STVARNOSTI:¶ iskaz x je istinit ako i samo ako je slučaj da p - tada definicija govori o sukladnošću sa stvarnosti, ali onda više ne govori o formalnim svojstvima jezika, već

o tome da je svijet doista takav kao što rečenica p kaže da jest govori o tome kakav je svijet, a ne o tome kakav je jezikZAKLJUČAK

Od 2 uvjeta koja bi zadovoljavajuća teorija istine (prema Tarskom) trebala ispuniti, ona može ispuniti:ili samo prvi ili samo drugi

Tarskijeva definicija istine ne može ispuniti oba uvjeta istovremeno te je u slučaju empirijskih rečenica beskorisna, zato što pojam istinitosti empirijskih rečenica jest izvanjezični i izvanlogički pojam (mora obuhvatiti i jezičnu i izvanjezičnu stvarnost)

TARSKI JE UVAŽIO PRIMJEDBE TE VRSTE I U SVOM KASNIJEM TEKSTU POKUŠAO POJAM ISTINE PRIKAZATI KAO POJAM KOJI ZAHVAĆA I JEZIČNU I IZVANJEZIČNU STVARNOST

Istinosne vrijednosti x-a i p-a moraju biti različitog karaktera jer bi definicija inače bila cirkularna


IV.b KAKO SE UTVRĐUJE DA JE EMPIRIJSKA REČENICA ISTINITA; KRITERIJI ISTINITOSTI: FUNDACIONALIZAM, KOHERENTIZAM, PROTOKOL REČENICE I NEPOSREDNA DATOST

1. FUNDACIONALIZAM: istinite su one rečenice koju su u skladu s nepogrešivim rečenicama o neposrednoj datosti

1.1. Schlickov fundacionalizam

1.2. Ayer o nepogrešivim empirijskim rečenicama

2. RELIJABILIZAM: istinite su one rečenice do kojih se došlo na racionalan, tj. znanstven način

2.1. Ayerov kriterij istine: kako se rečenice ovjeravaju?

2.2. Je li Ayerov stav o značenju termina istina kompatibilan s njegovim kriterijem istine?

3. KOHERENTIZAM: ne postoje nepogrešive empirijske rečenice, rečenice se mogu usporediti samo s drugim rečenicama, a ne s činjenicama; istinite su one koje se uklapaju u sistem prihvaćenih rečenica

3.1. Neurath: koherentistička teorija istine

3.2. Hempel: tri faze pozitivističke teorije istine

3.3. Hempel: podjela jezika na predmet-jezik i meta-jezik i koherentistička teorija istine

4. MOGU LI SE REČENICE IPAK USPOREĐIVATI S ČINJENICAMA?4.1. Schlick: odgovor Hempelu

4.2. Von Juhos i Hempel o ''sretnoj empirijskoj okolnosti''

4.3. Rusellova kritika Neuratha i Hemepela: koherentizam je logički nemoguć – rečenice se moraju moći usporediti s činjenicama


5. ''KOMPROMIS'': KORESPONDENCIJA I KOHERENCIJA5.1. Reeichenbachovi kriteriji istinitosti: korespondencija i koherencija

5.2. Carnap: prihvaćanje korespondencijskog kriterija istinitosti

VII. FILOZOFIJA EMPIRIJSKIH ZNANOSTIStruktura znanstvenih teorija i podjela na opažljivo i teorijsko

1. POZITIVISTIČKA SLIKA ZNANOSTI

1.1. ZAŠTO JE UVEDENA RAZLIKA IZMEĐU MATEMATIČKE I FIZIČKE GEOMETRIJE

EUKLIDOVA GEOMETRIJA dugo vremena je bila jedina poznata geometrija toliko je prirodna i u skladu sa svakodnevnim iskustvom da nije ni čudno da ljudi nisu razmišljali o postojanju alternativnih geometrija budući da je postojala samo jedna, pitanje Koja je geometrija istinita? bilo je besmisleno jedina smislena pitanja za raspravu bila su: Zašto/na temelju čega je istinita? Što je čini istinitom?

KANT najpoznatije filozofsko utemeljenje Euklidske geometrije Kantov zadatak : opravdanje/utemeljenje prirodnih znanosti 18 st. – njutnovska fizika i euklidska geometrija U njegovo doba nisu poznate druge geometrije, pa se bavi pitanjem Kako to da je istinita? Na isti način je opravdao i sudove aritmetike (5+7=12) i sudove geometrije (ravna linija je između dvije točke najkraće) i najopćenitije

sudove fizike (npr. kvantiteta materije je nepromjenjiva) tvrdi da su to sve sudovi a prioriRavna linija je između dvije točke najkraća – sintetički a priori sud:

SINTETIČKI – analizom pojmova ravno i najkraće nije moguće utvrditi istinitost suda (istinosna vrijednost ne ovisi o značenju pojmova od kojih je sastavljen – nije analitički)

A PRIORI – nije istinit na osnovi iskustva istinit je nezavisno od iskustva zato što su karakteristika geometrijskih sudova nužnost i stroga općenitost koji ne mogu pripadati iskustvenoj spoznaji, jer istine iskustva nisu nužne i općenite porijeklo geometrijskih sudova je u zoru a priori (zor/predodžbe nezavisne od iskustva)

Apriorni zor prostora nije samo nezavisan od iskustva već omogućava iskustvo, predstavlja uvjet mogućnosti prostorne percepcije, organizira osjetilno iskustvo

Naš perceptivni aparat je takav da percepciju predmeta u prostoru organizira u skladu s euklidskom geometrijom Euklidska geometrija je nužna ne zato što je objektivni prostor euklidski, već zato što mi zbog ustrojenosti svog perceptivnog

aparata ne možemo vidjeti neeuklidski Dakle nužnost i stroga općenitost euklidske geometrije nije objektivne, već subjektivne prirode (Kopernikanski obrat)

Kantovi stavovi u geometriji su bili plauzibilni, no otkrićem neeuklidskih geometrija su postali neodrživi U okviru Kantove filozofije nije bilo mjesta za oštro razlikovanje matematičke i fizičke geometrije Svo moguće iskustvo bilo je organizirano na temelju euklidske geometrije (uvjet mogućnosti prostorne percepcije) pa je pitanje o

provjeravanju njene istinitosti bilo besmisleno (nije bilo moguće nikakvo drugo iskustvo koje bi je opovrgnulo ako gledamo svijet kroz plave naočale besmisleno je tražiti ne-plavu stvar u svijetu i opovrgnuti stav da su sve stvari u svijetu plave boje)

NEEUKLIDSKE GEOMTERIJE S pojavom neeuklidskih geometrija, poč. 20 st., ova pitanja postaju smislena i znanstveno zanimljiva:

Koja je geometrija istinita? Kakav je prostor u kojem živimo?

GAUSSOV EMPIRIJSKI TEST Pokušao je empirijskim mjerenjem ustanoviti koja je geometrija istinita u fizičkom prostoru U euklidskoj geometriji zbroj unutarnjih kutova trokuta je 180°, a u alternativnim nije stoga je za kutove trokuta uzeo vrhove triju brda i izmjerio kutove tog trokuta test je smislen samo ako strogo razlikujemo matematičku od fizičke geometrije (u okviru Kantove filozofije taj je test besmislen) testom se utvrđuje koja je, od nekoliko postojećih matematičkih geometrija, fizički istinita

RALIKOVANJE MATEMATIČKE I FIZIČKE GEOMETRIJE pojava neeuklidskih geometrija nametnula je potrebu za razlikovanjem matematičke i fizičke geometrije to je motiviralo pozitiviste da uvedu razliku između:


apstraktnog kalkulusa geometrijske teorije (zajedno sa općim logičko-matematičkim kalkulusom) i semantičkih pravila/koordinativnih definicija (koje simbole takvog apstraktnog kalkulusa povezuju s predmetima i

veličinama u fizičkom svijetu) budući da se podjela na matematički i fizički aspekt teorije pokazala korisnom u slučaju geometrije, pozitivisti su tu podjelu prvo

proširili na fiziku, a onda i na sve druge znanosti

1.2. CARNAP: MATEMATIČKA I FIZIČKA GEOMETRIJA

Izlaže stavove o strukturi geometrije Strogo razlikuje matematičku od fizičke geometrije:

MATEMATIČKA GEOMETRIJA čisto formalni kalkulus u kojem simboli nemaju nikakve interpretacije izlaže se i proučava čisto formalna struktura geometrijske teorije odnos između znakova, a ne i njihovo značenje razmatraju se različiti geometrijski sustavi kao čisto formalne tvorevine, njihova konzistentnost, ali ne i njihova istinitost dio matematike formalna znanost čiji su sudovi analitički

matematička geometrija postaje fizička geometrija kada se simboli interpretiraju, kada im se prida fizičko značenje

FIZIČKA GEOMETRIJA opis fizičkog prostora u kojem živimo nastoji se utvrditi koja je geometrija doslovce istinita – koja točno opisuje svijet u kojem živimo budući da opisuje prostor u kojem živimo, predstavlja dio fizike (činjenične znanosti čiji su sudovi sintetički)

2 NAČINA PROUČAVANJE EUKLIDSKA GEOMETRIJE: kao čisto formalna struktura (neinterpretirani kalkulus)

ispituje se konzistentnost teorije proučavaju se odnosi između znakova

Kao činjenična teorija o prostoru u kojem doista živimo ispituje se istinitost teorije proučavaju se odnosi između točaka, pravaca i površina u stvarnom, fizičkom prostiru u kojem živom (nakon što se

pomoću semantičkih pravila matematičkoj geometriji primjeni fizička interpretacija) čisto formalna geometrijska teorija dobiva svoju fizičku interpretaciju pomoću semantičkih pravila koja teorijske termine povezuju s

opažajnim terminima svakodnevnog iskustvaSEMANTIČKA PRAVILA

povezuju apstraktne formule teorija razvijene znanosti sa svakodnevnim iskustvom i uobičajenim riječima kojima se ono opisujeZNANSTVENA TEORIJA dobiva smisao tako što se semantička pravila vežu za svakodnevno iskustvo

TEORIJE bez semantičkih pravila prazne formule i nizovi znakova koji nam ništa ne govore o svijetu oko nas Vezivanjem teorije sa stvarnošću semantička pravila nam omogućavaju:

provjeravanje teorije utvrđivanje značenja

teorije utvrđivanje istinitosti teorije

ujedno daju značenje teoriji i omogućavaju njeno provjeravanje uz semantička pravila geometrijska (fizička)teorija sadrži i vlastiti geometrijski kalkulus i opći logičko-matematički kalkulus, isto vrijedi

i za bilo koju drugu fizičku/znanstvenu teoriju:

ZNANSTVENATEORIJA

(1) SPECIFIČNI KALKULUS TEORIJE(2) OPĆI LOGIČKO-MATEMATIČKI KALKULUS (3) SEMANTIČKA PRAVILA

MATEMATIČKA GEOMETRIJA = (1)+(2) FIZIČKA GEOMETRIJA = (1)+(2)+(3)

1.3. FRANK: LOGIČKA STRUKTURA FIZIKALNE TEORIJE

STRUKTURA BILO KOJE ZRELE I RAZRAĐENE ZNANSTVENE TEORIJE izlaže strukturu fizikalne teorije; eksplicitno se oslanja na Carnapa govori o logičkoj strukturi fizikalne teorije, ali i više-manje svake znanstvene teorije ako neka znanstvena teorija nema takvu strukturu, to nije zato što ima neku drugačiju strukturu, već zato što nije još postigla onaj

stupanj organiziranosti i jasnoće kakav imaju fizikalne teorijeTRODIJELNA STRUKTURA FIZIČKE TEORIJE:

Verifikacionistička pretpostavka: značenje nekog iskaza razumijemo akko znamo kako ga možemo provjeriti


1. specifični kalkulus teorije- npr. mehanika (Newtonove jednadžbe kretanja)- npr. elektrodinamika (Maxwellove jednadžbe elektromagnetskog polja)- sadržavaju teorijske termine (npr. koordinata, vrijeme, sila, jakost magnetskog polja, masa...)

2. opći logičko-matematički kalkulus- logika, aritmetika i geometrija- sadržavaju termine kao npr. i, ili, plus, minus, podijeljeno

3. semantička pravila (ili koordinativne definicije)- značenjske stipulacije koje dovode u vezu termine prve grupe s terminima svakodnevnog vokabulara- uz termine prve grupe sadržavaju i opažajne termine čije nam značenje znamo iz svakodnevnog predteorijskog iskustva- opažajni termini = npr. željezna kocka, drveni štap, topla voda, jedan inč dugo, crveno, dodiruje

1.4. PRETPOSTAVKE POZITIVISTIČKOG SHVAĆANJA STRUKTURE ZNANSTVENIH TEORIJA I DODATNI RAZLOZI ZA NJENO PRIHVAĆANJE

Pozitivističko shvaćanje strukture znanstvene teorije pretpostavlja dvije podjele/dihotomije: analitičko – sintetičko opažajno – teorijsko/neopažajno

kada ne bi postojala razlika između analitičkih i sintetičkih sudova ne bi postojala ni striktna razlika između specifično fizičkog kalkulusa i općeg logičko-matematičkog kalkulusa

postojala bi razlika samo u stupnju općenitosti, apstraktnosti (logika i matematika šira primjena od fizike), ali ne i u vrsti:LOGIKA i MATEMATIKA formalne, analitičke, apriorne, nužne POZITIVISTIČKOFIZIKA činjenična, sintetička, aposteriorna, kontingentna SHVAĆANJE

RAZLIKOVANJE OPAŽAJNIH I NEOPAŽAJNIH/TEORIJSKIH TERMINA na tome se temelje: SEMANTIČKA PRAVILA povezuju teorijske termine i termine svakodnevnog iskustva ZNAČENJE OPAŽAJNIH TERMINA znamo iz svakodnevnog iskustva ZNAČENJE TEORIJSKIH TERMINA dobiva se povezivanjem semantičkih pravila i opažajnih termina pripisivanje opažajnih predikata nekom predmetu je direktno/motrenjem nije potrebno zaključivanje/znanstvena teorija OPAŽLJIVA STVARNOST svakodnevnog iskustva postoji prethodno i nezavisno od znanstvenih teorija ZNANSTVENE TEORIJE nastale su da bi objasnile pojave iz te (opažljive stvarnosti) svakodnevnog iskustva STVARI I DOGAĐAJI IZ SVAKODNEVNOG ŽIVOTA

jesu takvi kakvi jesu/upoznati smo s njima htjeli ili ne postoje prije i neovisno od teorije

TEORIJE gradimo da bismo bolje razumjeli pojave iz svakodnevnog života, provjeravamo ih uspoređivanjem sa svakodnevnim iskustvom prihvaćamo ako su sukladne sa svakodnevnim iskustvom/odbacujemo ako nisu

NAGEL razlika između eksperimentalnih zakona i teorijskih zakona (na temelju razlike opažljivo – neopažljivo)HEMPEL granica između opažljivog i neopažljivog/teorijskog nije oštra/jasna, ali postoje CARNAP ta dihotomija omogućava prirodno i jednostavno objašnjenje temeljnih pojmova metodologije i filozofije znanosti prirodna znanost nužno pretpostavlja primjenu logike i matematike:

- hipotetičko-deduktivni model postavljaju se hipoteze iz kojih dedukcijom slijede opisi opservacija- da bi dobio značenje termina predviđanje, objašnjenje i testiranje, pretpostavio je bitnu razliku između teorije i opažanja

opservacijski izvještaji O1 i 02 i predviđanje P vs. teorija T značenja tih termina se ne bi mogla objasniti bez razlike između opservacije i teorije

2. KRITIKE POZITIVISTIČKI SLIKE ZNANOSTI

2.1. Popper: očekivanja i teorije određuju opservacije

STAV POZITIVIZMA opservacije su nezavisne od teorije i primarne u odnosu na teoriju/prethode teoriji opservacije koje imamo su takve kakve jesu bez obzira na teoriju teorija objašnjenje, sistematizacija i predviđanje opservacije razvoj znanosti prihvaćanjem teorija za koje postoji dovoljno svjedočanstvo/evidencija/potvrda

POPPEROV FALSIFIKACIONIZAM trivijalno je očito da na temelju teorija odlučujemo što ćemo motriti ideja konfirmacije u znanosti je besmislena i nesuvisla koliko god imali svjedočanstva za neku teoriju ono nikad ne može sa

sigurnošću reći da je ta teorija istinita (ne postoji ultimativni dokaz istinitosti) odbacuje ideju pozitivnog svjedočanstva na temelju problema indukcije

ZNAN. TEORIJE/ZAKONI SVAKODNEVNO ISKUSTVO


niti jedna hipoteza nikada nije potpuno potvrđena

koliko god bilo pozitivnih instanci, uvijek je moguće da će sljedeća biti negativna beskonačno mnogo pozitivnih instanci nije dovoljno za konfirmaciju, a samo je jedna dovoljna za opovrgavanje

jedino što hipoteza može potpuno biti jest biti potpuno OPOVRGNUTA

RAZVOJ ZNANOSTI PREMA POPERU od svih predloženih hipoteza prihvaćaju se one koje do sada nisu bile opovrgnute (kad imamo više suparničkih hipoteza, imamo razloga prihvatiti onu koja je prošla oštrije provjere)

KLASIČNA SLIKA ZNANOSTI:Prvo opservacije pa iz njih konstrukcija teorije

POPPEROVA SLIKA ZNANOSTI:Prvo teorija onda iz nje konstrukcija eksperimenata i opservacija kojima se teorija testira

Popper svoju sliku znanosti potkrepljuje primjerima iz kojih se vidi da horizont očekivanja određuje što će se motriti i kako HORIZONT OČEKIVANJA

skup vjerovanja i interesa koji između svih mogućih opservacija bira relevantne bez njega motrenje/opservacija naprosto nema smisla

interes određuje što ćemo motriti (uvijek motrimo nešto/predmet)PRIGOVOR POPPERU

opservacije su ipak primarne, jer kako ćemo nešto motriti ako ne znamo da to postoji selekciju vršimo između onoga što smo VEĆ vidjeli horizont očekivanja ne nastaje u vakumu da bi nas od 10 stvari mogle zanimati 2, moramo najprije znati da postoji tih 10 da bi teorijska ili interesna selekcije uopće bila moguća mora prvo postojati predteorijsko i predinteresno znanje

OBRANA očekivanja uvijek prethode opservaciji psihološki/biološki urođena očekivanja Popperovi stavovi relativiziraju oštru razliku između konteksta otkrića (epistemološki činjenični opis načina na koji je netko došao do

otkrića) i konteksta opravdanja (epistemološki normativnog opisa načina na koji je opravdao svoje otkriće) nemoguće j epovući oštru razliku između MOTIVA (koji su znanstvenika doveli do otkrića) i RAZLOGA (kojima opravdava otkriće)

opservacijska baza je uvijek prožeta prethodnim teorijama i očekivanjima (nikada nije potpuno čista kako bi to pozitivisti htjeli) pozitivistička slika znanosti (trodioba teorije i razlikovanje konteksta otkrića i konteksta opravdanja) može imati samo relativnu

valjanost: - korisna je kao heurističko sredstvo prilikom razmatranja teorije- proučavanje teorije apstrahirano od horizonta očekivanja (pretpostavka da su opservacije primitivne i nezavisne od teorije)

Popperova teza: opservacije kojima se testira neka teorija nisu nezavisne od prethodnih, ostalih teorija i očekivanja

2.2. Hanson: nemoguće je odvojiti opservacije od teorije

APSURDNA SLIKA ZNANOSTI opservacije nisu nezavisne od teorije prihvaćena teorija uvijek sudjeluje u oblikovanju opservacija

Hansonova (radikalna) teza: opservacije kojima se testira neka teorija nisu nezavisne od te iste teorije

prema Hansonovoj slici znanost je postavljena na daleko slabijim i manje racionalnijim temeljim (o odnosu na Poppera) prihvaćanje teorije je nužan uvjet za opservaciju apsurdnost takvog viđenja znanosti

teorije možemo testirati samo kada već vjerujemo u njih kada već jednom vjerujemo u njih, opservacije am mogu biti samo onakve kave teorija nalaže da jesu testiranje teoriju u okviru ovakve slike znanosti suvišan/apsurdan pojam

svoju kritiku započinje primjerom s Keplerom i Bracheom: obojica gledaju u zalazak sunca i jedan tvrdi da zemlja i planeti okreću oko sunca, a drugi da se planeti i sunce okreću oko

zemlje vide li isto?

2.3. Kuhn: znanstvene revolucije kao promjene gledanja na svijet

uvodi pojam paradigme (model koherentnog znanstvenog istraživanja (iz stvarne znanstvene prakse)) nudi iz osnove različitu SLIKU RAZVOJA ZNANOSTI

znanost se razvija sukcesivno, diskontinuirano, smjenom paradigmi nove paradigme su nezavisne od prethodnih i ne počivaju na njima smjena paradigmi znanstvena revolucija budući da paradigme smjenjuju jedna drugu u vremenu i nije ih moguće uspoređivati nema smisla govoriti o linearnom,

kumulativnom i kontinuiranom napretku znanosti ne postoji predteorijska, neteorijska opservacijska baza prihvaća Hansonov stav o prožetosti opservacija teorijom ono što netko vidi ovisi o tome kojoj paradigmi pripada gledajući u jedan te isti fizički predmet, znanstvenik jedne paradigme vidi jednu stvar, a znanstvenik druge paradigme vidi

drugu stvar


promjena paradigme promjena opservacijeKRITIKA (i Hansona i Kuhna):

stav da opservacije ovise o paradigmi koju prihvaćamo može narušiti pozitivističku podjelu na opservacijsko i teorijsko samo ako se uzme u najjačem smislu ( opservacija u potpunosti ovisi o prihvaćenoj paradigmi) no to vodi u solipsizamnije jasno kako se uopće mogu pojaviti opservacije koje nisu u skladu s prihvaćenom paradigmom

3. U ČEMU JE USPJELA KRITIKA POZITIVISTIČKE SLIKE ZNANOSTI?

CILJ POZITIVISTIČKE SLIKE ZNANOSTI Kritika je dovela u pitanje smislenost i plodnost primjene pozitivističke analize na stvarnu znanstvenu praksu pozitivisti su pokušali izgraditi precizan pojmovni aparat za analizu znanosti i ljudskog znanja:

počiva na dvije podjele:- analitičko/sintetičko- opažajno/teorijsko

pri čemu razlikuju kontekst otkrića od konteksta opravdanja svrha takvog pojmovnog aparata = racionalna rekonstrukcija stvarnog procesa ljudske spoznaje kako treba opravdati vjerovanja u hipoteze i teorije

htjeli su zadati pojmovni okvir i metodu racionalnog zasnivanja i opravdanja znanosti

kako znanost funkcionira i kako treba funkcioniratiKRITIKA SE SASTOJI U PRIKLADNOSTI/NEPRIKLADNOSTI

jedan mogući prijedlog analize znanosti, no on ne može biti istinit/neistinit, već samo više ili manje prikladan odluka o diobi predikata na čisto opažajne i čisto teorijske nema istinosne vrijednosti, već je samo više ili manje prikladna

prilikom kritike pozitivističke slike znanosti ne kritizira se njena istinitost/neistinitost već prikladnost/neprikladnost

Popper, Hanson, Kuhn ne iznose argumente koji pokazuju da je pozitivistička slika znanosti neistinita, već da nije prikladna

ZAKLJUČAK pravi i zanimljivi problemi filozofije znanosti nisu u konstruiranju idealnog jezika za analizu stvarne znanstvene prakse o problemima filozofije znanosti može se raspravljati i bez takvog pojmovnog aparata (i svih problema koje on nosi) NATURALIZACIJA EPISTEMOLOGIJE – filozofija se okrenula analizi stvarne znanstvene prakse, a manje konstrukciji idealiziranih slika

procesa spoznaje odustaje se od podjele analitičko/sintetičko FILOZOFIJA = pojmovna analiza (analitička djelatnost), a PRIRODNE ZNANOSTI = bave se činjenicama (sintetička djelatnost)

kada je dovedena u pitanje podjela analitičko/sintetičko, dovedena je u pitanje u razlika između FILOZOFIJE i PRIRODNIH ZNANOSTI čime je omogućen ulaz prirodnih znanosti u filozofske rasprave

Kritike pozitivističke filozofije znanosti najviše su uspjele u tome što su: promijenile težište rasprave filozofije znanosti (probleme i način na koji se o njima raspravlja)

Documents

FILOZOFIJA BECKOG KRUGA, B. Bercic (odabrana poglavlja)