44

ODABRANA POGLAVLJA IZ: Skripte: BOLESTI PTICA KUĆNIH LJUBIMACA

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 636.68:619>(075.8) 619:636.68>(075.8) PRUKNER-RADOVČIĆ, Estella Bolesti ptica kućnih ljubimaca : skripta / Estella Prukner-Radovčić, Hrvoje Mazija. - Zagreb : Veterinarski fakultet, Zavod za bolesti peradi s klinikom, 2006. Bibliografija. ISBN 953-6062-57-7 1. Mazija, Hrvoje I. Ptice -- Bolesti -- Udžbenik II. Ptice -- Kućni ljubimci -- Udžbenik 300707020

45

II. PTICA KAO PACIJENT – profilaksa, dijagnostika i liječenje

1. Upute držaocu ptice

1.1. Dogovor za pregled

1.2. D

Pregled je potrebno ugovoriti na vrijeme kako ne bi bilo prekasno za pticu!

Držaocima ptica potrebno je naglasiti da je već pri prvim znakovima bolesti

potrebno savjetovati se s veterinarom. Većina ljudi koji pticu odaberu za kućnog

ljubimca mogu očekivati dugi (većina ptičjih vrsta živi dugo godina), zahvalan

odnos vlasnik-kućni ljubimac. Veterinar specijaliziran za područje koje se bavi

bolestima ptica kućnih ljubimaca treba pratiti zdravlje ptice i u tom smislu

zajedno s vlasnikom igra vrlo važnu ulogu.

Pri prvom posjetu oformljuje se stranica sa svim podacima o ptici.

Preporučujemo da se ponesu svi lijekovi koji su do tada davani ptici, kako bi se

lakše ustanovili svi podaci potrebni za povijesti bolesti.

Pticu na pregled potrebno je dovesti u njenom kavezu koji prije toga nije čišćen

2-3 dana. Prije transporta ukloni se posuda s vodom.

KAKO VETERINAR MOŽE POMOĆI BUDUĆEM VLASNIKU PTICE?

Veterinar koji dobro poznaje karakteristike većine vrsta ptica može pomoći i

može savjetovati pri odabiru ptice koja bi određenom vlasniku po svim

karakteristikama najviše odgovarala.

Upute o tome kako prepoznati zdravu pticu pomoći će budućem vlasniku.

Zdravlje ptice je teško procijeniti stoga učenje kako identificirati barem one

očigledne znakove bolesti, korisno je. Kvalitetan prodavač ptica, bilo u dućanu s

ljubimcima ili privatni uzgajivač, cijeniti će dobro obaviještenog kupca!

46

1.2. Pregled nakon kupnje ptice

POČNIMO SA ZDRAVOM PTICOM

Kada se kupuje mačka ili pas, obično ih se najprije odvede veterinaru na

zdravstveni pregled. Takav isti pregled važan je za novo-nabavljene ptice, ne

samo radi zaštite financijske investicije, već i radi zaštite druge ptice ljubimice i

ljudi.

NAUČITE VLASNIKA KAKO NAJBOLJE SMJESTITI I HRANITI PTICU.

Veterinar može preporučiti odgovarajuće igračke i dodatke u kavez za pticu, kao i

tip i veličinu kaveza, pribora za hranu i vodu. Treba razmotriti različitosti i

kvalitete raspoložive hrane što će omogućiti bolju prehranu za određenu vrstu

ptice.

TREBA IMATI DOBRO ODGOJENU I PRIVRŽENU PTICU

Veterinar specijaliziran za bolesti ptica može pomoći oko odgoja ptice ljubimca.

Ptice moraju naučiti da grizenje ili druge loše navike nisu prihvatljive u kućnoj

sredini, ali istodobno, vlasnici moraju imati realnu predodžbu o tome što mogu

očekivati od određene vrste ptica. Veterinar može objasniti vlasniku što je to

normalno, a što abnormalno vladanje ptice.

OSNOVNI PROFIL ZDRAVLJA PTICE LJUBIMCA

Važno je da je zdravlje ptice u trenutku kupnje dokumentirano. Također, vlasnik

treba odvesti pticu veterinaru i tražiti “Certifikat o veterinarskom pregledu”.

Očuvanje zdravlja i liječenje bolesti ptica posebno je područje medicina koje

zahtjeva posebnu edukaciju, praksu, vještinu i pomagala, odnosno opremu za

liječenje ptica što bi trebalo imati na umu pri odabiru veterinara.

47

GODIŠNJI ZDRAVSTVENI PREGLED

Bolesti u ptica ponekad je teško prepoznati, pa je godišnji zdravstveni pregled

neophodan u sprečavanju ili ranom otkrivanju bolesti.

PTICE U VOLIJERI ILI KUĆNI LJUBIMCI

Ptice namijenjene profesionalnom uzgajanju zahtijevaju različit način držanja i

ophođenja od onih koje postaju ljubimci.

Veterinar može preporučiti kada kupiti partnera za neku pticu, trajanje karantene

za novo nabavljenu pticu, kao i broj ptica koje se mogu držati u jednom kavezu ili

volijeri.

Informacije o određivanju spola ptice i ciklusu polaganja jaja neophodne su ako

netko želi biti uspješan uzgajivač ptica. Veterinar zna koje ptice se lako pare u

zatvorenom prostoru ili kojima je volijera nužna.

Nove držaoce ptica potrebno je upozoriti da IZBJEGAVAJU:

Sjedala od brusnog papira.

Zagađivače zraka kao što je dim cigarete, insekticidi i toksične pare od

pregrijavanja pribora premazanog teflonom.

Prah ili sprej protiv grinja.

Opasne igračke, one koje se jednostavno mogu rastaviti kao što su mali lančići,

igračke sa metalnim kopčama ili šiljcima, igračke sa olovnim utezima.

Pristup toksičnim kućnim biljkama, ventilatoru, olovnom staklu, mačkama, psima

ili maloj djeci.

Doticaj s podlogom na dnu kaveza.

1.3. Hitna pomoć (kod vlasnika ptice)

Toplina i hrana su dva najvažnija uvjeta koja vlasnik sam može omogućiti za

vrijeme privremene njege bolesne ptice, tj. prije pregleda veterinara specijaliste.

48

Pticu treba držati na mirnom, tihom mjestu i sva pomicanja kaveza treba

maksimalno smanjiti. Treba joj omogućiti barem 12 sati mraka dnevno (pokriti

kavez).

Toplina

Za bolesne ptice potrebno je održavati temperaturu prostora 22-27° C. Može se

napraviti privremeni inkubator tako da se postavi slaba grijalica uz kavez na podu

i prekrije čitav kavez s ručnicima, dekom ili pokrivačem za kavez. Kao alternativni

izvor topline može se upotrijebiti žarulja od 60 W. Potrebno je osigurati da

pokrivač kaveza ne dodiruje žarulju, odnosno izvor topline. Ako ptica počinje

ubrzano disati ili drži krila podalje od tijela, temperatura je previsoka.

Hrana i piće

Mora se učiniti sve kako bi bolesnu pticu potakli da jede i pije. Posude s vodom i

hranom treba staviti pokraj sjedala ptice. Ako ptica nije na sjedalu, hranu se

može razbacati po podu kaveza. Ptici treba hraniti najdražim jelom i ako je

potrebno, hraniti ju iz ruke. Topla, jaka kava s dosta šećera ponekad je dobra za

privremeno “oživljavanje” slabih ptica do pregleda kod veterinara. Otopina

elektrolita može se dati oralno da se spriječi dehidracija. Što su ptice manje, to je

potrebno brže intervenirati.

Vlasnike posebno treba upozoriti da:

ne pokušavaju nahraniti onesviještenu pticu,

ne daju antibiotike, “čudotvorne” lijekove, alkohol ili ulje,

najčešće ne smiju čekati da vide u kakvom će stanju ptica biti sutra.

1.4. Pregled uginule ptice

Ako je ptica pronađena mrtva, tijelo treba natopiti u sapunici, staviti ga u

aluminijsku foliju ili plastičnu vrećicu, držati ju u hladnjaku (na + 4o C) i što prije

odnijeti veterinaru kako bi odredio mogući uzrok smrti. Ovo je važno kako bi se

zaštitilo zdravlje i sigurnost članova obitelji i ostalih ptica kod kuće.

49

50

2. ANAMNEZA

Anamneza je vrlo značajna za postavljanje točne dijagnoze bolesti ptica, a

ovisno o tome i pravilna terapija. O umješnosti i znanju veterinara ovisi koliko će

saznati iz anamnestičkih podataka, no u pravilu anamneza se uzima strpljivo i

iscrpno. Često, ponekad na izgled sporedan anamnestički podatak može biti

presudan za konačnu dijagnozu.

Osnovni anamnestički podaci odnose se na utvrđivanje točne vrste kojoj ptica

pripada (obzirom na veliki broj različitih vrsta ptica od veterinara se ne očekuje

da uvijek prepozna o kojoj se vrsti radi).

Važno je utvrditi dob, spol, a ponekad su vrlo značajni i podaci o porijeklu ptice,

klimatskim prilikama iz kojih potječe, te vremenu boravka kod sadašnjeg

vlasnika.

Mnoge bolesti mogu proizaći iz nepravilnih načina i uvjeta smještaja (svijetlo,

vrsta kaveza i igračaka, održavanje higijene, okoliš, kretanje). Važno je upoznati

se s navikama, uobičajenom vladanju, o kontaktu s drugim ljudima, životinjama,

a posebno o kontaktu s drugim pticama.

Značajno je sakupiti podatke o prehrambenim navikama, o vrsti i količini hrane

koju trenutno ptica jede, kvaliteti i količini vode koju pije, te o načinu na koji je

hrana i voda ptici ponuđena. Važno je saznati da li je ptica mogla doći u kontakt s

nekim toksičnim tvarima.

Važne su i sve promjene koje vlasnik sam kod svoje ptice uoči, a također i

možebitni socijalni problemi s kojima se susreće držeći pticu kao kućnog

ljubimca.

Vlasnik mora veterinara podrobno izvijestiti o tome da li je ptica prije bila liječena,

da li uzima i dalje neke lijekove, te da li je bila cijepljena protiv nekih zaraznih

bolesti.

51

3. KLINIČKA PRETRAGA

Kliničku pretragu započinjemo PREGLEDOM KAVEZA I SADRŽAJA U KAVEZU.

Obraća se pozornost na: higijenu, izgled poda, raspored prečki, izgled i smještaj

hranilice i pojilice, regurgitirani sadržaj i izmet.

3.1. Pregled izmeta

Izgled izmeta može biti pokazatelj zdravlja ptice. Papirnati ubrusi, novine ili druge

glatke površine mogu biti od koristi za oblaganje dna kaveza, jer je na njima

količina, boja i konzistencija izmeta vidljiva. Mora se znati da će i izgled

normalnog izmeta varirati ovisno o prehrani.

Normalan izmet:

Izmet se može razlikovati u boji i konzistenciji. Hrana zrnatog sastava obično

tvori crni ili tamno zeleni izmet. Ptice na programiranoj dijeti obično imaju mekani,

smeđi izmet.

Urin je obično prozirna tekućina uz konzistentni dio izmeta. Hrana s više povrća

ili voća može povećati količinu urina.

Urati (kremasta bijela izlučevina iz bubrega) obično su otopljeni u tekućem urinu

ili djeluju kao omot oko izmeta.

Abnormalni izmet:

Smanjenje sveukupnog broja ili količine izmeta

Promjena boje urata/urina u zelenu ili žutu

Povećanje vodenastog sadržaja izmeta (proljev)

Povećanje količine urina (poliurija)

Smanjenje volumena izmeta s povećanjem količine urata (poliurija)

Prisutnost krvi

52

Neke normalne varijacije u izgledu izmeta mogu se primijetiti u ptica prije početka

nesivosti, kod malih ptića koji se hrane iz ruku, pri prvoj stolici ujutro, kada su

nervozne ili u stresnoj situaciji, nakon konzumiranja obilnog obroka ili specifično

obojene hrane (na primjer borovnice). Stoga vlasniku treba savjetovati da mora

pregledati nekoliko izmeta pri normalnim uvjetima hranjena i držanja, prije nego li

se zabrine.

3.2. Klinički pregled ptice

Zbog osjetljivosti kaveznih ptica koje u pravilu nisu dobro domestificirane, osobito

je potrebno obratiti pažnju na postupke pri samom pregledu, te naučiti kvalitetno

obuzdati pticu.

Pregled počinje u kavezu, od izgleda habitusa, specifičnog stava na prečki,

izgleda očiju, disanja u mirovanju, do izgleda i kvalitete pernog pokrova.

Nakon pažljivog hvatanja i obuzdavanja ptice, potrebno ju je izvagati, po potrebi

izmjeriti temperaturu (toplomjer se postavlja u kloaku), a zatim se pomno

pregledava perje i koža, stupanj hidratacije, te pojedini organi.

Počinje se od očiju, ušiju, kljuna i pokljunica, usta, voljka, palpacija krila, noge s

posebnom pažnjom na stopala, pektoralna regija, abdomen s palpacijom

abdomena, te kloaka.

Treba obratiti pozornost na neurološke simptome te po mogućnosti istražiti

osnovne reflekse.

ZZNNAAKKOOVVII BBOOLLEESSTTII KKOODD PPTTIICCAA

53

Prvi znakovi bolesti u ptica ostaju često ne primijećeni od strane vlasnika. U

divljini, bolesna ptica će pokušati održavati normalan izgled dokle god je to

moguće. Kod ptica ljubimaca rezultat ovog nastojanja je pojava znakova bolesti

tek nakon dužeg bolovanja. Tahikardija, adipozitas, gušavost, poremećeno

disanja i promijenjen izgled stolice mogu biti prvi znakovi bolesti. Ako ptica ugine

“nenadano”, to je često posljedica pogreške vlasnika, odnosno onoga tko se

brine o ptici. Stoga je vlasnika potrebno upoznati s ranim znakovima bolesti kako

bi terapija i njega od strane veterinara imala bolji uspjeh.

DRUGI RANI ZNAKOVI BOLESTI

Slijedeći znakovi ne zahtijevaju hitnu intervenciju, ali s obzirom da su abnormalni,

pticu koja ih očituje treba pregledati veterinar. To su:

Produženo mitarenje ili stalno prisutno odbačeno perje.

Potrgana, savijena, počupana ili izgrizena pera.

Promjena boje perja u neobičnu i neprivlačnu.

Obojeno perje glave, posebice oko ušiju i nosa.

Ljuskasti materijal oko nosnica.

Crvenilo, otečenost ili otpadanje perja oko očiju.

Perutanje kože ili kljuna.

Ogoljelo stopalo ili žuljevi

Produžen kljun ili pandže.

Promjene u glasanju, kljucanju, ili načinu hranjenja.

Slabo razmnožavanje ptica u uzgoju.

ZNAKOVI OZBILJNE BOLESTI

Slijedeći znakovi mogu ukazivati na ozbiljnu bolest i veterinarsku pomoć trebalo

bi zatražiti odmah. To su:

Znatne promjene u količini ili izgledu izmeta.

Smanjeno ili pojačano pijenje vode i uzimanje hrane.

Promjena u vladanju.

Našušuren stav.

54

Smanjeno glasanje.

Promjene u disanju ili abnormalni zvukovi pri disanju.

Povećanje ili otečenost tijela.

Krvarenje ili ozljede.

Povraćanje ili regurgitacija.

Iscjedak iz nosnica, očiju, ili usta.

55

3. 3. Obuzdavanje ptica

VELIKE PAPIGE

Najjednostavnije je to činiti uz pomoć ručnika (veličina je prilagođena veličini

ptice) dok se hvatanje rukavicama smatra grubim i za pticu stresnim načinom, a

osim toga sterilizacija rukavica za razliku od ručnika je nepraktična. Neophodna

je pomoć tehničara.

Kad pticu hvatamo ručnikom ruka nam je njime prekrivena pa ju ptica ne vidi te

ćemo ju lakše stjerati u kut kaveza. Ručnikom je potrebno uhvatiti pticu s prednje

strane za vrat, odmah ispod kljuna, a onda ručnikom lagano obuhvatiti glavu ili

ptici pristupiti odostraga i naglo prehriti glavu ručnikom. Tako obuhvaćenu pticu

najbolje je staviti na prsa i držati ju na lijevoj ruci.

Da bi ptica otvorila kljun potrebno je pritisnuti vrhove mandibule. Također, za

ptice koje nevoljko otvaraju kljun, možemo uzeti dva komada gaze i njima

zakvačiti gornji i donji dio kljuna. Pticu taj podražaj obično prisili da bez puno

otimanja otvori usta. Za otvaranje usta dostupni su nam i različiti otvarači, a kao

pomoć mogu nam poslužiti drveni štapići veličine primjerene ptici.

MALE PAPIGE

Male papige, poput tigrica, veterinar može i bez pomoći tehničara obuzdati i sam

izvršiti dijagnostičke zahvate i pregled. Najjednostavniji način je držanje lijevom

rukom i to tako da je glava ptice uhvaćena palcem i kažiprstom (mandibula), a

noge obuhvaćene malim prstom i prstenjakom. Drugi način je da ptici

obuhvatimo vrat kažiprstom i srednjakom i glavu lagano prtišćemo prema gore

dok palcem s jedne i ostalim prstima s druge strane obuhvatimo tijelo i noge.

56

OSTALE PTICE

Sve ptice umire se kada im pokrijemo oči. Ptice nježnog kljuna i kandži nije teško

svladati, no ukoliko to nije slučaj i prijeti opasnost da se veterinar ozlijedi od

oštrog kljuna ili kandži može se zaštititi rukavicama.

Golubovi su mirne ptice i dostatno im je samo fiksirati krila i noge jednom rukom.

Lako se pregledavaju i lako im se otvara kljun.

Perad je djelomično domestificirana pa je time hvatanje i obuzdavanje olakšano.

Kokoš je moguće na trenutak smiriti tako da ju uhvatimo za noge, te glavu

spustimo prema dolje. Ostalu perad i manje divlje ptice hvatamo na način da im

jednom rukom fiksiramo krila.

Slike: Različite vrste ptica i načini držanja.

Male papige Velike papige

Golub Patka

57

Kokoš

4. DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI

44.. 11.. UUOOBBIIČČAAJJEENNAA MMJJEESSTTAA ZZAA UUZZIIMMAANNJJEE DDIIJJAAGGNNOOSSTTIIČČKKIIHH UUZZOORRAAKKAA II

NNOORRMMAALLNNAA MMIIKKRROOFFLLOORRAA UU KKAAVVEEZZNNIIHH PPTTIICCAA

VOLJKA

Uzorci se iz voljke uzimaju navlaženim štapićem za uzimanje brisa ili

sondiranjem.

Indikacije za citološku analizu voljke i bakterijske pretrage uključuju

regurgitaciju i stazu voljke.

Najčešće je prisutna normalna flora probavnog sustava koja se uglavnom

sastoji od gram pozitivnih bakterija, a prisutnost malog broja gram-negativnih

bakterija može biti posljedica prolaza mikroorganizama iz hrane koji nemaju

nikakvu kliničku važnost.

58

KLOAKA

Kloaka prima floru iz probavnog, mokraćnog i spolnog kanala, stoga indikacije za

bakteriološku pretragu uključuju mogućnost poremećaja u bilo kojem od ovih

organskih sustava.

S obzirom da je probavni sustav potencijalni izvor patogenih bakterija kod

sistemskih bolesti ptica, uzimanje uzoraka iz kloake česta je dijagnostička

metoda.

Normalnu floru predstavlja ranije opisana flora probavnog trakta.

KONHE

Konhe primaju floru iz gornjeg dišnog sustava i usne šupljine. Indikacije za

uzorkovanje su rinitis i periorbitalni sinusitis.

S ovog mjesta uzorci bi se trebali uzimati tankim zavinutim štapićem za uzimanje

brisa i usmjeriti ga ka rostralnom dijelu proreza, jer je bris uzet u kaudalnom

prorezu često onečišćen florom iz usne šupljine.

PERIORBITALNI SINUS

Sinusitis i kronični rinitis indikacije su za uzorkovanje u području periorbitalnog

sinusa. Uzorci se mogu prikupiti operativnim zahvatom ili laganim ispiranjem

iscjetka uz pomoć igle i šprice.

Normalan sinus trebao bi biti sterilan ili sadržati neznatnu količinu uobičajene

flore probavnog sustava.

KONJUNKTIVA

Uzorke iz konjunktive možemo prikupiti navlaženim štapićem za uzimanje brisa ili

spatulom. Indikacije za uzorkovanje su konjunktivitis i epifora (preobilno suzenje).

Normalna kultura obično je sterilna, ali u zdravih ptica može se pojaviti i mali broj

bakterija Staphylococcus epidermitis, alfa-hemolitički Streptoccocus i

Corynebacterium.

59

TRAHEJA

Uzorke iz traheje možemo prikupiti kad je pacijent pod anestezijom i to

trahealnim ispiranjem ili tako da kroz ždrijelo provučemo štapić za uzimanje brisa

zaštićen sterilnom ovojnicom.

Indikacije uključuju kronični kašalj ili inspiratornu dispneju. Normalni uzorci

obično su sterilni, ali ponekad se izolira mali broj Streptococcus bakterija.

UNUTRAŠNJI ORGANI

Uzimati uzorke iz pluća možemo ispiranjem i aspiracijom male količine sline

umetanjem sterilne trahealne cjevčice.

Uzorke iz zračnih vrećica, jetre, bubrega, slezene i drugih organa, koji bi u

zdravih životinja trebali biti sterilni, možemo najbolje prikupiti endoskopijom.

Povremeno se ipak može izolirati mala količina normalne flore probavnog

sustava.

4. 2. SONDIRANJE PTICA

Ponekad je potrebno aplicirati točno određenu količinu sadržaja (hrane, lijeka,

barijeve otopine, itd.) što je najbolje učiniti sondiranjem da bi bili sigurni da je

sadržaj u probavnom traktu. To činimo i u slučajevima kada je ptica iscrpljena,

bolesna ili kada zbog nekog drugog razloga nevoljko jede.

Upotrebljavamo metalni nastavak s okruglim vrhom, prikladne veličine ili

plastičnu lako savitljivu cjevčicu. Metalni nastavci su praktični jer se mogu lako

prati i sterilizirati između dvije upotrebe. Kod nemirnih, većih ptica treba biti

oprezan zbog moguće perforacije jednjaka, te je bolje upotrijebiti plastični

nastavak.

Da bi prevenirali stres, pacijenta je potrebno udobno i sigurno držati (npr. veće

ptice u ručniku). Kraj sonde ili kanile, lagano se umetne u lijevu stranu - komisuru

kljuna, te ga se uvodi prema desnoj strani orofarinksa i polagano uvlači u

ezofagus. Uvlačimo toliko duboko dok kanilu ne palpiramo na mjestu u koje

60

želimo aplicirati sadržaj, tj. u dnu voljke. Najjednostavnije je palac lijeve ruke, za

to vrijeme držati da desnoj strani vrata, dok se ne palpira kanila.

Sondiranje

61

4. 3. HEMATOLOGIJA

4.3.1. Postupci vađenja krvi

Mjesto koje se preporučuje za vađenje krvi kod ptica prije svega je desna

jugularna vena, lijeva ili desna ulnarna vena, te lijeva ili desna dorzalna

metatarzalna vena, a u krajnjoj nuždi i podrezivanjem kandži. Da bi samo mjesto

odakle se vadi krv bilo čisto i vena bila dobro vidljiva, natopimo perje s malo

alkohola.

Jugularna vena

Kada krv vadimo iz desne jugularne vene, ptici držimo dlan na glavi tako da nam

je jugularna vena između srednjeg prsta i kažiprsta, a prstenjakom i palcem

oslanjamo se na krila. Anatomski, desna jugularna vena prolazi desnom

lateralnom stranom vrata i kada se djelomično razmakne ili ukloni perje lako je

dostupna. Ova vena je u ptica je dovoljno velika što omogućuje brzo uzimanje

krvi i malu mogućnost pojave hematoma. Vena se može pritisnuti na mjestu

torakalnog udubljenja kako bi se napunila krvlju, no to najčešće nije potrebno.

Krvarenje nakon punkcije moguće je zaustaviti pritiskom na samo mjesto,

odnosno ako je to nezgodno upotrebljava se npr. kukuruzno brašno kojim se

mjesto uboda pospe. U slučaju dužih krvarenja (4-6 sati) neophodno je dati ptici

vitamin K. Duža krvarenja mogu ukazivati na bolesti jetre ili neke druge

koagulopatije.

Za ptice manje od 100 grama, najbolje je krv vaditi iz desne jugularne vene

upotrijebivši iglu debljine 26, 27, ili 28, odnosno tuberkulinsku brizgalicu. Ukoliko

je pacijent anesteziran i igla 25 se može upotrijebiti za vađenje krvi iz jugularna

vene velikima kakaduima ili arama.

Ulnarna vena

Za speciese težine između 100 i 300 grama bolje je koristiti ulnarnu venu.

Ulnarna vena prolazi preko proksimalnog dijela ulne na medijalnoj strani krila, te

djelomično lateralnom stranom humerusa. Ptica se fiksira tako da joj krilo bude

62

ispruženo. Pritisak na mjesto uboda potrebno je prolongirati kao se ne bi stvorio

hematom.

Metatarzalna medijalna vena

Za veće papige dobro je bilo koje od predloženih mjesta, no možda je zgodnija

metatarzalna vena, obzirom da taj način iziskuje manje truda oko obuzdavanja

ptice, a time se naravno smanjuje i mogućnost stresa. Dorzalna metatarzalna

vena lako je dostupna veterinaru ukoliko tehničar pravilno drži pticu zamotanu

ručnikom. I u tom slučaju dobro je upotrijebiti igle 26 ili 27.

Dorzalna metatarzalna vena prolazi medijalnom stranom noge i vidljiva je na

zglobu proksimalnog dijela drugog prsta. Mjesto punkcije valja pritisnuti, no

stvaranje hematoma obično je onemogućeno okolnom muskulaturom.

Vađenje krvi podrezivanjem kandži

Ovo je najmanje poželjan postupak zbog kontaminacije i povećane opasnosti od

zgrušavanja krvi, ali i zbog veće mogućnosti pojave abnormalne raspodjele

stanica krvi. Kandža se odreže s oštrim, sterilnim škarama i ne smije se navlačiti

i pritiskati pri uzimanju uzoraka krvi. Krvarenje se zaustavlja srebrnim nitratom ili

željeznim sulfatom.

Venepunkcija bez traumatiziranja pacijenta i bez stvaranja tromba neophodna je.

Potrošeno vrijeme i umješnost u tom poslu od velikog su značenja i za pticu, ali i

za veterinara.

Krv vadimo radi:

1. pregleda i brojanja krvnih stanica

2. hemoglobina

3. biokemijske analize

4. mikroskopske pretrage (paraziti, bakterije itd.)

5. serološke dijagnostike

6. bakteriološke pretrage

7. virusološke pretrage

63

Uzorci krvi mogu se sakupiti u epruvetu, štrcaljku, kapilarnu cjevčicu ili mikro-

cjevčicu, što ovisi o tome što dalje namjeravamo s uzorkom načiniti.

Antikoagulans može smetati bojanju razmaza pa valja biti oprezan.

Najčešće se uzima:

a) potpuna krv ili plazma i to na način da se:

heparinom oplahne brizgalica

Natrijev citrat navuče u brizgalicu (npr. 1,5 ml 2% otopine na 10 ml krvi)

neposredno kapljica krvi na filter papir

kapljica na čisto predmetno stakalce (za krvni razmaz)

b) serum

Da bi serum bio valjan za pretragu, potrebno je krv lagano izvući, polako ju

ispustiti niz stjenku epruvete, ostaviti oko 2 sata pri sobnoj temperaturi (nikako ne

u hladnjak), a zatim odvojiti ugrušak potresanjem ili ezom i ukoliko je to potrebno,

centrifugirati. Ako serum ne upotrebljavamo za aglutinaciju možemo ga čuvati pri

–20 o C.

Priprema krvnog razmaza

Krvni razmaz radi se standardnom tehnikom klizenja pomoću dva predmetna

stakalca. Kod tako napravljenih krvnih razmaza može biti povećan broj

rupturiranih stanica.

Pokrovna stakalca također se mogu koristiti kod pravljenja krvnih razmaza i to

tako da se na jedno stakalce stavi kapljica krvi, a drugo se stavi na kapljicu na

način da se rubovi ne podudaraju. Povlače se horizontalno dok se krv ne

razmaže.

Nakon sušenja razmazi se najčešće boje po Wrightu, Wright-Giemsi, Giemsi ili

nekim od brzih bojenja (Diff-Quik, Hema-tek). Nakon bojenja pokrovno stakalce

može se zalijepiti za predmetno.

Kada pronađemo najprikladniji postupak za pregledavanje krvnog razmaza,

procjenjuje se kvaliteta i morfologija eritrocita, leukocita i trombocita.

64

4.3.2. Pregled krvi

Eritrociti

Eritrociti su u ptica veličine 14-16 µm eliptičnog oblika i sadrže centralno jezgru.

Životni vijek eritrocita je 28-45 dana. Polikromatski eritrociti su veći i sadrže

citoplazmu koja je više bazofilna i jezgru koja je manje zgusnuta nego kod zrelih

eritrocita. Povećan broj polikromatskih stanica ukazuje na regeneraciju eritrocita,

posljedica je anemije kod mieloproliferativnih poremećaja, endotoksemije ili

septikemije, a smatra se normalnim ako ih ima 1-5 %. Kod anemije učestalost

polikromazije je 10 %, a u teškoj polikromaziji vidi se i 40-50% takvih stanica.

Anizocitoza ukazuje na razlike u veličini i može se podijeliti po težini slično kao i

polikromazija. Hipokromazija se javlja u ptica s intoksikacijom teškim metalima ili

upalom. Eritrociti s dvostrukom jezgrom mogu se vidjeti kod ptica s teškim

kroničnim upalama i neoplazijama. Rubriciti (okrugli nezreli eritrociti) javljaju se

kod izrazitih regenerativnih odgovora.

Hematokrit (PVC) je najčešća metoda za određivanje ukupne mase eritrocita.

Ukupan broj crvenih krvnih stanica može se odrediti ručno ili automatiziranim

brojačem.

Određivanje hemoglobina zahtjeva lizu eritrocita i odvajanje od jezgre

centrifugiranjem.

Brojanje retikulocita je korisno za procjenu regenerativnog odgovora eritrocita.

Trombociti

Zreli trombociti su male, ovalne do okrugle stanice s jasnom do blijedom, plavom

citoplazmom podijeljenom na četiri dijela ili nehomogenom i centralnom jezgrom

s gustim nakupinama kromatina. Često se vide u nakupinama. Reaktivni ili

nezreli trobociti ne nalaze se normalno u perifernoj krvi već su najčešće

posljedica kroničnih bolesti. Točan broj trombocita teško je odrediti zbog njihove

tendencije ka nakupljanju.

65

Leukociti

U perifernoj krvi kod ptica nalazimo granulocite, koje prema bojenju

citoplazmatskih granula dijelimo na: heterofile, eozinofile i bazofile, te

mononuklearne stanice (limfociti i monociti). Postoje određene razlike u građi

ovih stanica kod pojedinih vrsta ptica što otežava točan opis pojedinih.

Granulociti

Heterofili su okrugli s jasnom do mutnom ružičastom citoplazmom ispunjenom

eozinofilnim štapićastim, vretenastim ili okruglim granulama i blijedom bazofilnom

jezgrom koja obično ima dva do tri režnja i sadrži grubozrnati nakupljeni

kromatin. To su najdominantniji granulociti, a funkcija im je primarno vezana uz

fagocitozu i uništavanje bakterija (kemotaksija, opsonizacija, probava, liza).

Povećan broj nalazimo kod upala prouzročenih bakterijskim i gljivičnim

infekcijama, nekroze tkiva, metaboličkim poremećajima, stres, novotvorevina i

paraneoplastičnog sindroma.

Eozinofili imaju blijedoplavu citoplazmu, a zrnca su često svjetlija ili mutnija, dok

granule obično nemaju središnje tijelo. Jezgra eozinofila se boji tamnije plavo i

izrazitija je nego li jezgra heterofila na istom krvnom razmazu. Funkcija im nije do

kraja razjašnjena.

Bazofili su male do srednje okrugle stance s citoplazmom ispunjenom izrazito

bazofilnim zrncima, jezgra je okrugla do ovalna svijetloplavo obojena, te često

prekrivena citoplazmatskim zrncima. Zebe, kanarinci i kakadui imaju bazofile koji

sadrže vrlo malo zrnaca, tako da često mogu biti izostavljeni pri pregledu

razmaza.

Monociti

To su velike, okrugle do nepravilno oblikovane stanice s plavosivom fino

granuliranom citoplazmom koja može sadržavati nešto vakuola i ovalnom,

ekscentrično smještenom jezgrom s nježnim kromatinom. Ponekad ih je teško

razlikovati od velikih limfocita, no limfociti imaju veći jezgra:citoplazma omjer i

blijedoplavu citioplazmu koja rijetko sadrži vakuole. Monocitoza se javlja kod

bakterijskih i gljivičnih infekcija, kroničnih bolesti i bolesti s dugotrajnom tkivnom

nekrozom.

66

Limfociti

Tipično su okruglog oblika s homogenom i slabo bazofilnom citoplazmom u kojoj

je okrugla do neznatno udubljena i centralno smještena jezgra s mrežastim ili

gustim nakupinama jezgrinog kromatina. Razlikujemo male (kojih je između 60-

70%), srednje i velike. Limfocitoza je normalna pojava kod nekih vrsta ptica kao

što su kanarinac, golub, močvarice, neke grabežljivice, te neke vrste iz porodice

kokoši, ili je posljedica antigene stimulacije. Teška limfocitoza ukazuje na

limfoidnu leukemiju.

Broj leukocita može se procijenit automatskim brojenjem i brojanjem u

hemocitometru s procjenom broja bijelih krvnih stanica. Najuobičajenija metoda

brojenja leukocita u ptica je indirektna metoda koja koristi Unopette 587u sistem i

hemocitometar.

Krvni paraziti

U krvnom razmazu uočavaju se i krvni paraziti ukoliko je njima ptica zaražena.

Najčešći su u uvezenih i divljih ptica, te onih koje se drže izvan kuće.

To su: Haemoproteus, Plasmodium, Leucocythozoon i mikrofilarija. Manje

učestali su: Atoxoplasma, Aegyptianella, Borrelia i Trypanosoma.

4.3.3. Biokemijske analize plazme

U ptica se najčešće koristi plazma za kliničku biokemiju. Kod uzimanja seruma

najboljim se pokazao litijski heparin kao antikoagulans. Najbolje je koristiti neke

suhe kemijske postupke, jer zahtijevaju vrlo male uzorke (npr. Kodak DT60,

VetTest 8008, Reflotron).

Biokemijskom analizom plazme određuju se amilaze zbog toga što im se

aktivnost povećava kod pankretitisa (3 puta i više), kod enteritisa (i do 2 x više od

normalne vrijednosti), te kod sindroma dilatacije proventrikulusa. Aktivnost

amilaza u ptica još nije dovoljno razjašnjena.

67

Povećana razina aspartat aminotransferaze (AST) ukazuje na oštećenja jetre ili

mišića. Izrazito povećanje (više od 4 puta) obično je znak nekroze jetre, dok pri

oštećenju skeletnih mišića povećanje je osrednje (oko 2-4 puta). Povećanje AST

uzrokovano oštećenjem mišića ili jetre može se razlikovati mjerenjem kreatin

kinaze (CK) koja se povećava kod destrukcije mišića.

Povećana razina žučnih kiselina također ukazuje na oštećenu funkciju jetre.

Apsolutne normalne vrijednosti nisu trenutno poznate i vjerojatno variraju između

pojedinih vrsta ptica. Blaži porast se može regulirati dijetom i praćenjem stanja

ptice, veći ukazuje na potrebu biopsije, no ako ne izrazito povećan (500-

700mg/L) bolest je toliko napredovala da biopsija više nema svrhe.

Određuje se i nivo fosfora i kalcija u krvi. Smanjena koncentracija kalcija u krvi

može biti posljedica pojačanog nesenja, no češće je to hiperparatiroidizam, D3

hipovitaminoza, hipoalbuminemija, hipoparatieoidizam i hiperkalcitonizam.

Povišena koncentracija Ca može uslijediti pri dehidraciji, ako postoje osteolitički

tumori kostiju i trovanja nekim biljem. Nivo kalcija treba interpretirati zajedno s

albuminima.

Smanjena razina kolesterola javlja se kod bakterijskih septikemija, bolesti jetre,

crijevnih bolesti, aflatoksikoze i smanjene količine masti u prehrani. Kolesterol je

u ptica povećan kod izgladnjivanja, velike količine masti u hrani, hipotiroidizma,

bolesti jetre, i ateroskleroze.

Smanjena količina triglicerida je kod izgladnjivanja, peritonitisa, lipoidoze jetre,

hiperadrenokorticizma i kao posljedica napornog vježbanja.

Povišen nivo kretin kinaze (CK) događa se primarno kod oštećenja mišićnih

stanica, manjka vitamina E i selena, neuropatija, otrovanja olovom, ali i kada

ptica boluje od klamidioze. Poluvrijeme CK u plazmi golubova iznosi 3-4 sata.

Uobičajeno je mjeriti i nivo elektrolita, natrija i kalije koji se uobičajeno smanje

kod teških proljeva. Smanjenu razinu Na može izazvati i lipemija, a povećanu

unos nekih vrsta hrane kao što su kikiriki, krekeri, tjestenina. Povećana količina

kalija može ukazivati na disfunkciju bubrega, hemolitičku anemiju ili dehidraciju.

Smanjena koncentracija klorida javlja se kod povraćanja i metaboličke acidoze, a

povećana je posljedica dehidracije i renalne tubularne nekroze.

68

Smanjeni nivo glukoze nastaje kod izgladnjivanja, bolesti jetre, septikemije,

neoplazija i endokrinopatija. Deficit vitamina A također može izazvati

hipoglikemiju. Golubovi su vrlo otporni na promjene nivoa glukoze, jer mogu

tolerirati prolongiranu glad dok je mladunčad grabežljivaca izrazito osjetljiva. Nivo

glukoze se povećava kod stresa, diabetes mellitus-a (stalno povišena

koncentracija 800 mg/dl i više) ili primjene glukokortikosteroida. Kratkotrajni

porast glukoze događa se kod peritonitisa.

Kod akutnog pankretitisa raste nivo lipaze, ali za ptice nema referalnih

vrijednosti, te se krv klinički zdrave ptice uspoređuje s bolesnom.

Ukupni proteini ako se smanje to može biti posljedica kroničnih bubrežnih bolesti

i bolesti jetre, malapsorpicje, malnutricije, kroničnog gubitka krvi i neoplazija.

Povećana koncentracija javlja se kod dehidracije ili kod nekih kroničnih zaraznih

bolesti koje potiču stvaranje globulina.

Smanjena razina albumina u krvi povezana je s bolestima jetre,

gastrointestinalnim bolestima, te parazitozama, a smanjena kod dehidracije.

Interpretaciju razina proteina u plazmi olakšava postupak proteinske

elektroforeze (EPH).

Povišena razina mokraćne kiseline ukazuje na giht, bubrežnu bolest, nekrozu

tkiva, trovanje vitaminom D, nedostatak vitamina A. Povišena je također kada

ptica boluje od nekih zaraznih bolesti. Kontaminacija uzorka krvi podrezivanjem

pandži može rezultirati lažnim povećanjem mokraćne kiseline.

69

4. 3. 4. HEMATOLOŠKI PARAMETRI ZA NEKE VRSTE PTICA Tablica 1.

CALIFORNIA AVIAN LABORATORY HEMATOLOGY/CHEMISTRY VALUES

Žako Amazona Tigrica Kanarinac Ninfa Conura Ara

WBCx1000 6--13 5--12.5 3--8 3--8 5--9 4--9 7--14PVC (%) 42--52 41--53 45--57 45--59 43--57 42--54 43--54Heterofil(%) 45--72 32--71 41--67 20--62 47--72 45--72 48--72Limfociti (%) 20--50 20--65 22--58 40--70 27--58 22--49 18--52Monociti (%) 0--1 0--1 0--2 0--0.05 0--1 0--1 0--1Bazofili (%) 0--1 0--2 0--2 0--1 0--1 0--2 0--1Eozinofili (%) 0--1 0--0.05 0--0.05 0--1 0--2 0--1 0--1PP (g/dl) 3.2--4.5 3.2--4.5 3.0--4. 4 3.2--4.6 2.9--4.2 3.2--4.4 2.7--4.7AST (IU/L) 112--339 155--380 160--372 150--350 130--390 147--360 60--165LDH(IU/L) 154--380 160--360 162--380 -- 125--374 210--390 70--210CK (IU/L) 120--410 120--410 120--360 -- 167--420 150--397 90--360Uric(mg/dl) 1.9--9.7 2.3--9.8 4--12.2 3--11 3.5--10.4 2.7--10.2 1.5--11Kalcij (mg/dl) 8.3--11.7 8.5--13 8.5--11 -- 8.3--10.9 8.4--11 8.3--11Glukoza(mg/dl) 280--354 250--370 210--450 -- 230--440 230--400 210--360Fosfor (mg/dl) 3.5--6.9 -- 3.7--7.1 -- 4.0--7.7 4.0--7.9 4.0--7.8Albumin (g/dl) -- -- -- -- 0.3--0.9 0.3--0.9 --Globulin (g/dl) -- -- -- -- 2.5--3.8 2.5--3.8 --Chol (mg/dl) -- 150--220 120--220 -- 90--195 83--190 --Žučna k. (mg/L) 12--85 35--144 35--110 -- 45--105 35--90 30--80

WBC - bijela krvna zrnca, PCV - volumen staničnih elemenata, PP - plazmatski protein, AST -aspartat aminotransferaza,LDH-laktat dehidrogenazaiselina,CK-kreatin kinaza,Chol - kolesterol

Preuzeto iz: A.E. Rupley «Manual of avian practice», Saunders C., London, 1997.

70

4. 4. OSNOVNE CITOLOŠKE I MIKROSKOPSKE PRETRAGE

4. 4. 1. POSTUPCI BOJENJA

Da bi dijagnostički uzorak (obrisci s različitih organa, izlučevine, otisni preparati

različitih organa itd.) mogao biti pravilno pregledan, veliku pomoć pruža nam

izrada mikroskopskih preparata i njihova mogućnost bojanja. Opisat ćemo

osnovna bojenja koja nam služe u svakodnevnom rutinskom radu.

Bojenje po GIEMSI

Upotrebljava se za bojenje spiralnih bakterija (npr. za dokaz vrste Borellia

anserina u krvnim razmazima), bipolarnih bakterija i kapsula. Može se

upotrijebiti za bojenje mikoplazmi, intracelularnih mikroorganizama kao što su:

rikecije, neke vrste gljivica i protozoa i za bojenje virusnih uklopina u tjelesnim

stanicama. U hematologiji se redovito upotrebljava za bojenje krvnih razmaza jer

omogućuje jasno razlučivanje krvnih tjelešaca.

Otopina je mješavina metilenskog modrila, metilen azura i eozina u glicerolu i

apsolutnom metilnom alkoholu. U laboratoriju se čuva u koncentriranom obliku.

Neposredno prije bojenja preparata priprema se radna otopina od koncentrirane.

Ako bojenje duže traje, poželjno je svakih 30-40 minuta pripremiti svježu radnu

otopinu i njome preliti preparat.

POSTUPAK BOJENJA

1. Razmaz učvrstiti metilnim alkoholom.

2. Osušeni preparat preliti razrijeđenom Giemsinom otopinom i ostaviti je na

preparatu najmanje 20 minuta. Mikroorganizme koji teško primaju boju (npr.

spiralne bakterije) potrebno je bojiti duže vrijeme, ponekad i 24 sata (u pokrivenoj

staklenoj komorici)).

3. Odliti boju, preparat dobro oprati vodom, po mogućnosti destiliranom, osušiti.

Bojenje po GRAMU

To je diferencijalno bojenje te se u postupku upotrebljavaju dvije boje: karbol

gencijana violet (ljubičasta) i karbol fuksin (crvena). Nakon bojenja prvom bojom,

71

sve se bakterije oboje ljubičastoplavo. Nakon ispiranja alkoholom jedna skupina

bakterija otpusti primljenu boju i nakon bojenja karbol fuksinom, oboji se crveno.

Druga skupina bakterija nakon ispiranja alkoholom ne otpušta primljenu boju i

nakon bojenja karbol fuksinom ostaje i dalje obojena ljubičastoplavo. S obzirom

da se pojedine bakterijske vrste u točno određenim uvjetima uvijek jednako

oboje, većinu bakterija možemo na osnovi tog bojenja podijeliti u gram-negativne

bakterije koje se oboje crveno i gram-pozitivne bakterije koje se oboje

ljubičastoplavo.

POSTUPAK BOJENJA

1. Preparat učvrstiti plamenom.

2. Učvršćeni preparat preliti bojom karbol genicijana violet i ostaviti 3 minute,

zatim boju odliti. Može se isprati vodom.

3. Preliti lugolovom otopinom, ostaviti 2 minute i odliti, može se isprati vodom.

4. Odbojiti 96%-tnim alkoholom.

5. Isprati vodovodnom vodom.

6. Obojiti karbol fuksinom. Ostaviti pod bojom 15 do 30 sekundi.

7. Oprati vodovodnom vodom, osušiti i mikroskopirati.

Bojenje po ZIEHL-NEELSENU (Cil-Nilzen)

Ovaj postupak upotrebljava se za bojenje bakterija koje teško primaju boju jer su

obavijene ovojnicom građenom od voštanih tvari. Kada se te tvari grijanjem

rastale, bakterije se mogu obojiti i zadrže primljenu boju i nakon naknadnog

ispiranja kiselim alkoholom (alkohol s dodatkom kloridne kiseline). Predstavnici te

skupine su mikobakterije i neki aktinomiceti.

POSTUPAK BOJENJA

Razmaz učvrstiti plamenom

Učvršćeni preparat preliti bojom karbol fuksin po Ziehlu. Preparat s donje strane

predmetnice grijati nad plamenom sve dok vodena otopina boje ne počne

isparavati. Zagrijati tri puta unutar tri do pet minuta.

Isprati vodovodnom vodom.

Odbojavati kiselim alkoholom do prestanka otpuštanja boje iz preparata.

72

Isprati vodovodnom vodom.

Preliti metilenskim modrilom po Loffleru, ostaviti pod bojom tri do pet minuta.

Isprati vodovodnom vodom.

Osušiti i mikroskopirati.

Bojenje po STAMPU (za klamidije)

Chlamydia psittaci je obligatna intracelularna bakterija koja se u obliku

elementarnih tjelašaca vidi u stanici domaćina. Za života uzima se otisni preparat

sluznice vjeđe ili iscjetka iz nosa, te izmeta. Važna je prisutnost epitelnih stanica.

Postmortalno uzimaju se preparati sa slezene, zračnih vrećica, jetre, perikarda i

pluća. Osim postupkom po Stampu, preparat je moguće obojiti i postupcima po

Giemsi, Gimenezu, Machiavellu ili Castenadi.

Preparat se osuši na zraku te se zatim pristupa bojenju.

POSTUPAK BOJENJA

1. Fiksirati preparat toplinom.

2. Obojiti sa 1:5 razrijeđenim fuksinom, 5 do 10 minuta.

3. Oprati vodom.

4. Obojiti 30 sekundi u 0.5% H2SO4.

5. Oprati vodom.

6. Obojiti 3-5 % malahitnim zelenilom 15 do 20 sekundi.

7. Isprati vodom, osušiti.

Pod mikroskopom, (najveće povećanje s imerzijom) klamidije se vide kao

crvene okruglaste nakupine dok je ostalo obojeno plavo-zeleno.

73

5. HITNA POMOĆ – u ambulanti

Većina primjenjivih tehnika u maloj veterinarskoj praksi koristi se i za ptice, uz

prilagodbu zbog specifičnih anatomskih i fizioloških razlika. Treba voditi

računa o terapiji, nadoknadi tekućine, dodatnoj prehrani, nadoknadi kisika i

toplini. Mogućnost stresa treba svesti na najmanju moguću mjeru.

Hitno treba reagirati prilikom opsežnih ozljeda.

NADOKNADA TEKUĆINE

Tekućinu nadoknađujemo kod većeg gubitka krvi, dehidracije ili šoka. Gubitak

volumena krvi može biti posljedica povreda folikula pera, gastrointestinalnih

krvarenja, supresija koštane srži itd. Dehidracija je najčešće posljedica

smanjenog uzimanja ili povećanog gubitka tekućine bez prisutnosti sistemskih

bolesti. Šok je kliničko stanje uzrokovano neadekvatnom opskrbom tkiva

kisikom. Važno je procijeniti stupanj hidratacije organizma pomoću kliničkih

znakova (turgor, punjenje krvnih žila, upale oči, suhe sluznice, smanjenje

elasticiteta kože, povećano bilo). Dnevne potrebe papiga za tekućinom su 50

ml/kg/dan. Nedostatak tekućine računamo kao umnožak normalne tj. težine

(g) i procijenjenog postotka dehidracije kako bi dobili potrebe tekućine u ml.

Manjak tekućine treba nadoknaditi kroz 24-48 sata. Tekućinu možemo

aplicirati i/v, intraosalno, p/o, ovisno o kliničkim znakovima, ozbiljnosti i trajanju

bolesti. Svaki od ovih načina ima svoje prednosti i mane. Važno je odrediti i

vrstu tekućine koju apliciramo (Ringer, fiziološka, ili nešto drugo).

74

HRANIDBA

Zbog brzog metabolizma, ptice ne mogu dugo funkcionirati na energetskim

rezervama organizma. Daje im se lako probavljiva dijetetska hrana uz koju

treba dati veće količine tekućine. Može ih se prihraniti i enteralno ili

parenteralno. Sondirati ih možemo gumenim cjevčicama u ždrijelo ili jednjak.

NADOKNADA KISIKA

Ptice podnose hipoksiju puno bolje od sisavaca. Kod izrazito anemičnih ptica

ili ptica u šoku treba prvo nadoknaditi volumen krvi kako bi moglo doći do

oksigenacije tkiva. Nebulizacija je metoda izbora za primjenu antibiotika

pacijentima sa oboljenjima dišnog trakta, jer lijekovi prodiru u tkivo pluća i

kaudalne torakalne i abdominalne zračne vrećice.

TOPLINA

Ptice su slabi homeotermi, pa je utjecaj na promjenu njihove tjelesne

topline mnogo češći nego u sisavaca. Ne smije se dozvoliti da dođe do

hipotermije (normalna tjelesna temperatura kreće se najčešće od 40 pa do 42o

C). Tada dolazi do periferne vazokonstrikcije, a u težim slučajevima i do

srčanog aresta. Ptica se može omotati toplim ručnikom, odnosno mogu se

primijeniti tople infuzije.

75

TERAPIJA LIJEKOVIMA

Antibiotici i kortikosteriodi se koriste najčešće, uz vitaminsko-mineralne

dodatke. Od bakterijskih bolesti u ptica, najčešći uzročnici su Gram negativne

bakterije, pa se koriste antibiotici koji djeluju na njih (piperacilin, cefotaksim,

enrofloxacin, trimetoprim-sulfometoxazol). Apliciraju se parenteralno zbog brže

resorpcije.

Većina hitnih slučajeva su uglavnom stadiji acidoze, pa se daje bikarbonat

(1 ml /kg i/v u intervalima od 15-30 min). Anemičnim pacijentima se daje B-

kompleks i željezo. Pacijentima s poremećajima u prehrani daju se vit. A i D3.

Pticama s neuromuskularnim bolestima dajemo vit. E, Se i Ca.

Kortikosteroidi se koriste kod šoka koji nije uzrokovan sepsom (dexamethason,

prednisolon).

5. 1. INTRAVENSKA APLIKACIJA

Tekućine se mogu aplicirati pticama intravenski kao i u drugih vrsta životinja.

Standardni kateteri koriste se u velikih ptica iako se u praksi mogu upotrijebiti za

i/v primjenu u pacijenata mase do 75 g. U ptica mase 15 g tekućine se apliciraju

u pojedinačnim bolusima u jugularnu venu. Metatarzalne vene (bazalna i

medijalna) mogu se koristiti kod većih ptica. Ponekad jedan ili dva bolusa

značajno poboljšaju stanje pacijenta tako da daljnja primjena nije ni potrebna.

Korištenje bazalne metatarzalne vene dovodi do tvorbe velikih hematoma na

mjestu aplikacije.

Postavljanje katetera u jugularnu venu izvodi se relativno jednostavno u mnogih

vrsta ptica. Više izbočena desna vene lako je dostupna na ventrolateralnoj strani

vrata. Standardni kateter odgovarajuće veličine postavlja se u smjeru srca a što

bliže ulazu u toraks kako bi se izbjeglo presavijanje katetera prilikom fiziološke

fleksije vrata, što se još dodatno umanjuje primjenom propilenskih katetera.

76

Ovratnik od ljepljive trake povećava stabilnost katetera, ali mora biti postavljen

tako da se izbjegne kompresija voljke i jednjaka. Katerter se može učvrstiti i

šavovima, pogotovo onda kada se aplicira u metatarzalnu venu.

5. 2. INTRAOSALNA APLIKACIJA

Zbog poteškoća u postavljanju klasičnog intravenskog katetera i male veličine

pacijenata, često tekućine apliciramo jednokratno intraosalno. Intraosalnom

primjenom tekućine vrlo brzo dospijevaju u cirkulaciju, te je i zbog toga pogodna

u hitnim slučajevima.

Dva su mjesta primarna: distalna ulna i proksimalni tibiotarus.

Tehnika zahtjeva aplikaciju spinalne igle u koštanu srž kroz njezin okrajak.

Femur i humerus se ne koriste jer su pneumatizirani.

Igla se u ulnu aplicira u trokutu koji čine dorzalni kondil distalnog okrajka ulne,

distalni okrajak radijusa i radiokarpalna kost. Karpus se flektira a mjesto uboda

se locira palpacijom i pripremi kirurški. Igla se usmjerava ispod dorzalnog kondila

i proksimalno u srž ulne laganim rotirajućim pokretima. Kada se igla postavi,

ukloni se stilet a kateter se začepi i fiksira trakom ili šavom. Dobro je iglu

prethodno isprati hepariniziranom fiziološkom otopinom kako bi izbjegli

začepljenje ev. krvnim ugruškom.

Prilaz tibiotarzusu je identičan intraosalnoj fiksaciji kosti. Mjesto uboda

nalazi se u ravnini kranijalne knemialne kriste tibiotrazusa, neposredno distalno i

između femoralnih kondila. Područje se kirurški pripremi, a igla se usmjerava na

tibijalnu površinu neposredno posteriorno od knemialne kriste u koštanu srž

tibiotarzusa. Stilet se ukloni, a kateter se fiksira ljepljivom trakom ili šavom.

Kod obje tehnike tekućinu treba aplicirati vrlo polako da se izbjegne

curenje (minimalno kod dobre tehnike) i bol (značajna kod visokog tlaka).

5. 3. INTUBACIJA ZRAČNIH VREĆICA

77

Opstrukcija dušnika stranim tijelom, neoplazijama, gljivičnim granulomima i sl. zahtjeva tvorbu alternativnog dišnog puta. Postojanje zračnih vrećica u ptica pruža mogućnost koja ne postoji u sisavaca. Funkcionalna respiracija može biti postignuta intubacijom kaudalne grudne zračne vrećice, ali koristimo ju i kod endoskopije (utvrđivanje spola), te kod biopsije za uzimanja uzoraka za laboratorijsku pretragu(npr. aspegiloza).

Anestezija je korisna u ptica koje se opiru obuzdavanju. One jedinke koje

su u teškoj dispneji pružat će malo otpora pa će i potreba za brzim

uspostavljanjem efektivnog zračnog puta isključiti anesteziju. U oba slučaja

možemo odabrati intubaciju značne vrećice.

Veličina korištene intubacione sonde ovisi o veličini pacijenta i hitnosti

reagiranja. U malih ptica 2-3 cm dug i.v. kateter je dovoljan. U većih se ptica

standardni 3.0 mm endotrahealni tubus s manžetom može prilagoditi za

abdominalnu primjenu. Tubus se skraćuje neposredno ispod manžete, a 2-3 mm

iznad nje se namota ljepljiva traka. Napuhavanje manžete nakon postavljanja

osigurava tubus u položaju i, mnogo važnije, proširuje zračnu vrećicu i povećava

efekt tubusa.

Tubus se može instalirati u kaudalnu grudnu zračnu vrećicu između

zadnja dva rebra ili iza zadnjeg rebra, ali s dorzalne strane dorzalnog ruba

pektoralnog mišićja. Pacijent je fiksiran u bočnom položaju, a područje se kirurški

pripremi. Noga je fleksirana i abducirana (ne vučena kaudalno ili kranijalno) da

se prikaže zadnje rebro. Načini se kratak rez kroz kožu. Malim hemostatskim

klemama se tupo razdvoji interkostalno ili abdominalno mišićje dovoljno veliko da

se može uvući tubus. Uvučeni tubus se osigura šavom i/ili napuhavanjem

manžete. Širenje vrećice se može testirati držeći predmetno stakalce iznad

otvora tubusa prateći magljenje predmetnice. Jednom osiguran tubus pruža ptici

nesmetano disanje ili se može spojiti na dovod kisika i/ili anesteziju.

5.4. EZOFAGOSTOMIJA

U određenim situacijama potrebno je zaobići voljku i aplicirati hranu izravno u

žljezdani želudac ili dalje. U mladih ptica koje pate od opeklina voljke ili njene

78

kronične disfunkcije i ptica s oštećenjem kljuna, prijeko je potrebno izravno ih

hraniti u žljezdani želudac sondom instaliranom putem ezofagostomije. Gumena

sonda se aplicira anesteziranoj ptici kroz jednjak, zaobilazeći voljku u njegov

torakalni dio sve do žljezdanog želuca, kada se osjeti otpor. Potom se načini 2-3

cm dug longitudinalni rez s desne strane vrata iznad sonde koja se osjeti u

jednjaku. Sonda se zatim malo izvuče i prereže, a njezin kranijalni dio se ukloni u

potpunosti. Kaudalni dio se fiksira ljepljivom trakom i šavom, a ako je rez prevelik

može se zašiti što vrlo često nije potrebno. Može se koristiti čep za zatvaranje

otvora sonde između hranjenja. Sonda može biti tako instalirana i do sedam

tjedana bez komplikacija. Uklanja se jednostavno rezanjem fiksacionih šavova i

izvlačenjem sonde. Kirurška obrada rane i zatvaranje nisu potrebni.

Slika1. Intubacija zračne vrećice.

Slika 2. i 3. Intraosalna aplikacija

79

6. LIJEČENJE PTICA

Prije negoli smo započeli liječenjem pticama je neophodno pažljivo pristupiti i

umanjiti stres, nastojati što je moguće prije obaviti zahvat, tj. unaprijed pripremiti

sve lijekove koje trebamo aplicirati. Dobro je prije aplikacije lijeka nadoknaditi

ptici tekućinu i energiju, te povisiti temperaturu okoliša. Kako bi liječenje bilo što

uspješnije moramo se pobrinuti i za zdravlje imunološkog sustava. Kod ptica

često pristupamo liječenju na osnovi simptoma bolesti, tj. bez konačne etiološke

dijagnoze, pogotovo kada je ptica dovedena u ambulantu u uznapredovalom

stadiju bolesti. No, prije nego li započnemo liječiti, uzimamo uzorak za pretragu.

80

Cilj svakog liječenja je održati koncentraciju lijeka na mjestu infekcije učinkovitom

sve do potpunog izlječenja. Neophodno je odrediti koncentraciju lijeka, no

ponekad je to kod ptica vrlo teško, jer one mnoge lijekove vrlo brzo izluče iz tijela.

Ponovna aplikacija lijeka može biti stresna, pa ju valja izbjegavati. Idealna

terapijska kombinacija je primjena lijeka niske toksičnosti i manje učestala

parenteralna aplikacija.

6. 1. NAČINI PRIMJENE LIJEKOVA

1. PARENTERALNO – najprihvatljivije, napose za lijekove koji se ne mogu

resorbirati iz probavnog sustava. Radi vizualizacije i dezinfekcije dobro je mjesto

aplikacije obrisati alkoholom.

• Intramuskularno (i/m) - u prvu trećinu pektoralne muskulature,

naizmjenično ili u kvadriceps,

najbolje tankim inzulinskim iglama.

• Intravenozno (i/v) - u ulnarnu ili desnu jugularnu venu

• Subkutano (s/c) najčešće dorzalno u područje vrata (ponekad je koža

ptica neelastična), ili u bedreni kožni nabor

• Direktna aplikacija - u infraorbitalni sinus

• Intraosalno – u vrlo hitnim kritičnim slučajevima, distalni dio ulne je dobar

izbor kod većih ptica, dok u pedijatriji biramo tibiju.

Slika 1. Intramuskularna aplikacija Slika 2. Intravenska aplikacija

81

2. PER OS

U KLJUN (usta) moguće je dati malu količinu lijeka. Najčešće to radimo kada

treba primijeniti kapi ili tablete (često u goluba)

U VOLJKU - direktno se kateterom ulazi u kljun kroz lijevu komisuru u desnu

stranu do ezophagus, te do kraja voljke, paralelno s tom radnjom palpira se dokle

je kateter dospio. Najčešće na taj način primjenjujemo sirupe i ljekovitu hranu.

volumen: kanarinci: 2-5 ml

male papige: 3-6 ml

srednje papige: 10-15 ml

velike papige: 15-20 ml

U HRANU (mg/kg tjelesne težine)

dnevno pojede: tigrica (50 g): 15- 20 g hrane

velika papiga (500 g): 90-100 g hrane

U PITKU VODU je najlošiji način, no neke lijekova prihvatljivo je i na taj način

dati. Najčešće dajemo ovim načinom onda kada moramo izbjeći stresnu

situaciju za pticu, a vrlo prihvatljivo je za liječenje u velikim nastambama s više

ptica, odnosno u vlijerama.

82

3. INHALACIJOM

Najčešće koristimo NEBULIZATOR (s maskom) ILI SPREJ (veličina čestice 0,5 -

6 mikrona). Ovo je najbolji način za liječenje dišnih bolesti (npr. aspergiloza).

Potrebno je resuspendirati lijek najčešće u fiziološkoj otopini, izloženost

«maglici» ovisna je o dozi lijeka i o kliničkom stanju liječene ptice.

4. DIREKTNA APLIKACIJA na kožu (Spot-on metoda) –

Ovim postupkom resorpcija lijeka je perkutana (npr. Ivermectin na kožu glave - u

predjelu okcipitalne kosti), ali jednako tako utrljavamo različitih krema, posipamo

puder, sprej, ukapavamo kapi za oči ili nos, a ponekad se lijek primjenjuje i

intrakloakalno (najčešće kod upala ili povreda).

6. 2. UPORABA ANTIBIOTIKA

Važno je razmotriti kada je neophodno odmah primijeniti antibiotik. Vidno

bolesnim pticama ili onima zahvaćenih septikemijom antibiotik je potrebno

primijeniti intramuskularno ili intravenozno. Isto toliko važno je na koji način i

koliko često ćemo primijeniti antibiotik. S obzirom da primjena lijeka izaziva stres

kod vlasnika i pacijenta, liječiti bi trebalo sa što manje izravnog kontaktiranja s

pticom, a to često znači preporučiti primjenu lijeka per os iako je taj način

primjene s najmanjim učinkom. Neke ptice u početku prihvaćaju aplikaciju per os,

ali kasnije to odbijaju. Također, manje količine lijeka lakše je aplicirati od većih,

pa je od velike pomoći ukoliko imamo lijek koji je prikladan za oralnu primjenu u

koncentriranoj dozi. Potrebno je također provjeriti dali vlasnik udovoljava svim

zahtjevima, tj. moramo ustanoviti dali je on sposoban uspješno liječiti pticu.

Apscese i granulome teško je liječiti, jer smanjena količina protoka krvi, propalo

tkivo, pH i niska količina kisika, mogu otežati djelovanje nekih antibiotika. Stoga

je nužno provjeriti stanje tkiva na mjestu infekcije. Apscese je najčešće potrebno

ukloniti kirurški.

83

Ispiranjem nosnica fiziološkom otopinom uklonit ćemo sluz i time pomoći liječenju

infekcija gornjih dišnih putova.

ANTIBIOTICI PRIMJENLJIVI U LIJEČENJU PTICA

Enrofoksacin

Enrofloksacin je antibiotik i skupine florokinolona. Ima baktericidno djelovanje, širi

se po cijelom tijelu, a primarno izlučuje putem bubrežnih tubularnih sekrecija i

glomerularne filtracije. Jetra ga djelomično metabolizira u ciprofloksacin,

ekvipotencijalni metabolit. Najbolji način primjene je per os, dok intramuskularna

aplikacija može prouzročiti iritaciju na mjestu uboda.

Enrofloksacin je učinkovit protiv većine gram-negativnih bakterija. Rezistencija na

ovaj lijek javlja se ponekad kod bakterija E. coli, Klebsiella i Acinetobacter. Do

rezistencije dolazi postepeno, a vjeruje se da je posljedica mutacije kromosoma.

Protiv bakterija Staphylococcus enrofloksacin ima umjereno djelovanje, slabo

protiv većine Streptococcus i Enterococcus vrsta, a nikakvo protiv anaerobnih

bakterija. Upotrebljava se i za liječenje klamidioze. Doza od 15 mg/kg IM ili PO

primijenjena dvaput dnevno održava koncentraciju lijeka u većine vrsta papiga

učinkovitom. Intramuskularnom injekcijom možemo postići najviše koncentracije

pa je često koristimo na početku tretmana kod jako oboljelih ptica, no ne bi je

trebalo upotrebljavati kod ponovljene aplikacije. U vodi za piće doza je od 0.3 do

0.5 mg/kg.

Penicilini i cefalosporini (beta-laktamski antibiotici)

Penicilini i cefalosporini pripadaju skupini beta-laktamskih antibiotika i slične su

farmakološke strukture. Imaju baktericidno djelovanje, šire se u izvanstaničnom

prostoru, ali teško prodiru u cerebrospinalnu tekućinu. Bubrezi ih izlučuju brzo, a

smatraju se manje toksičnim od drugih antibiotika, iako također mogu izazvati

alergijske reakcije. Spektar i način aplikacije penicilina varira s obzirom na vrstu.

Ampicilin i amoksicilin učinkovito djeluju protiv mnogih gram-pozitivnih, ali tek

nekolicine gram-negativnih bakterija, a mogu se naći u formulacijama za

84

aplikaciju per os ili injekcijom. Penicilini novije generacije, kao što su tikarcilin i

piperacilin, imaju snažnije djelovanje protiv gram-negativnih bakterija, uključujući

Pseudomonas, ali mogu se naći jedino u parenteralnim formulacijama.

Cefalosporine također razlikujemo s obzirom na spektar djelovanja, a

klasificiramo ih u antibiotike prve, druge i treće generacije. Tako su antibiotici

prve generacije, poput cefalotina i cefaleksina, učinkoviti protiv većine gram-

pozitivnih i nekolicine gram-negativnih bakterija. Općenito, antibiotici druge i

treće generacije pokazuju pojačano djelovanje protiv gram-negativnih bakterija,

ali zato imaju manju učinkovitost protiv gram-pozitivnih bakterija. Cefotaksim,

cefalosporin treće generacije, upotrebljava se za liječenje infekcija uzrokovanih

bakterijom Pseudomonas i, za razliku od ostalih cefalosporina, u središnjem

živčanom sustavu dostiže koncentraciju neophodnu za liječenje.

Najveća mana antibioticima iz ove skupine je učestalost aplikacije neophodna da

se održi učinkovita koncentracija. Istraživanja su pokazala da je optimalna doza

penicilina 100-200 mg/kg tri do šest puta dnevno, a cefalosporina 50-100 mg/kg

tri do šest puta dnevno. Kod liječenja težih infekcija neophodne su jače doze i

češće apliciranje lijeka.

Aminoglikozidi

Antibiotici iz skupine aminoglikozida imaju baktericidno djelovanje, a u liječenju

ptica koriste se gentamicin, tobramicin i amikacin. S obzirom da se ne resorbiraju

u probavnom sustavu moramo ih aplicirati parenteralno. Aminoglikozidi se

zadržavaju u izvanstaničnom prostoru i teško prodiru u oko i cerebrospinalnu

tekućinu. Iz organizma se izlučuju isključivo glomerularnom filtracijom. Na

mjestima s niskom razinom kisika (npr. veliki apscesi) aminoglikozidi ne djeluju ni

protiv anaerobnih niti protiv fakultativno anaerobnih bakterija. Aktivnost je također

smanjena u okolišu obogaćenom organskom tvari kao što su apscesi i eksudati.

U odnosu na druge antibiotike aminoglikozidi su prilično toksični. Nefrotoksičnost,

ototoksičnost i disfunkcija sinapse u mišićima (popraćena rapidnom

intravenoznom infuzijom) moguće su komplikacije. Nefrotoksičnost je česta

pojava u liječenih ptica, ali obično nestaje ako se lijek aplicira u kratkom periodu i

pravilnoj dozi. Liječenje aminoglikozidima treba trajati maksimalno 7 dana i

85

provoditi se s posebnim oprezom kod dehidriranih pacijenata ili onih s oslabjelom

funkcijom bubrega.

Zbog mogućeg toksičnog djelovanja samo se gentamicin, tobramicin i amikacin

koriste u liječenju kaveznih ptica. Amikacin je od navedenih antibiotika najmanje

toksičan i smatra se najboljim izborom. Gentamicin se koristi kada je potrebno

smanjiti troškove, te kod mikroorganizama otpornih na amikacin. Tobramicin je

izrazito učinkovit protiv bakterije Pseudomonas. Ovi lijekovi učinkovito djeluju

protiv većine gram-negativnih bakterija i Staphylococcus. Međutim, protiv većine

Streptococcus bakterija, anaerobnih bakterija te na mjestima s malom količinom

kisika imaju slab učinak. Djeluju sinergistički s beta-laktamima, a vjerojatno i s

florokinolonima.

U prednosti uporabe aminoglikozida ubrajamo aplikaciju jedan do dva puta

dnevno, te veliku učinkovitost protiv gram-negativnih bakterija. Mane su mu

mogućnost nefrotoksičnog djelovanja te neophodnost parenteralne aplikacije.

Dnevna doza gentamicina i tobramicina iznosi 5-10 mg/kg, a amikacina 20-30

mg/kg.

Trimetoprim-Sulfonamid kombinacije

Kombiniranje trimetoprima i sulfonamida dovodi do sinergističke interferencije sa

sintezom folne kiseline mikroorganizma. Ova kombinacija u dozama korištenim

kod ptica najvjerojatnije ima bakteriostatsko djelovanje. Bez teškoća prodire

unutar tkiva, a izlučuje se prvenstveno bubrezima. Učinkovita je protiv većine

gram-pozitivnih i gram-negativnih patogenih bakterija, osim vrste Pseudomonas.

Trimetoprim-sulfonamid kombinacije pacijenti obično dobro podnose, ali po

aplikaciji per os ipak može doći do probavnih smetnji i regurgitacije, posebice u

ara. Ove se poteškoće mogu reducirati smanjenjem količine lijeka ili dodavanjem

lijeka u hranu. U dehidriranih ptica sulfonamidi mogu uzrokovati oštećenje

bubrega, a kod parenteralne primjene može doći do iritacije i nekroze na mjestu

aplikacije. U sisavaca su zabilježene mnoge druge nuspojave (npr. osip,

fotosenzibilizacija, artritis i poremećaji u radu jetre), ali iste nuspojave nisu

zabilježene u ptica. U papiga doza od 16 mg/kg trimetoprima kombinirana s 80

86

mg sulfametoksazola aplicirana dvaput dnevno pokazala se klinički uspješnom

tako da se u ptica ta kombinacija najčešće koristi.

Trimetoprim-sulfametoksazol je izvrstan antibiotik širokog spektra s

bakteriostatskim djelovanjem. Često se koristi peroralno u liječenju infekcija

uzrokovanih gram-negativnim bakterijama, posebice u tek izleglih ptića. U mane

ovog antibiotika ubrajamo veliki volumen neophodan za doziranje, pojavu

regurgitacije u nekih ptica, te mogućnost pojave nefrotoksičnosti u dehidriranih

ptica.

Tetraciklini

Tetraciklini imaju bakteriostatsko i lipofilno djelovanje i lako se šire kroz tkiva. Na

tržištu postoje parenteralne formulacije, ali većina ih na mjestu aplikacije

uzrokuju nekrozu. U prisutnosti kationa, kao što su kalcij i magnezij, oralna

apsorpcija se smanjuje. Način izlučivanja iz organizma ovisi o pojedinom lijeku.

Produženo liječenje može imati katabolički i imunosupresivni učinak, uzrokovati

smanjenje normalne crijevne flore i još više povećati osjetljivost ptice na daljnje

infekcije.

U kaveznih ptica tetraciklini se primarno koriste u liječenju klamidioze. Većina

drugih bakterijskih infekcija otporno je pri koncentraciji u plazmi (0.5-2 µg/ml) koje

se mogu postići kod ptica. Doksiciklin je tetraciklin koji se najčešće koristi, jer je

lako topiv u lipidima, apsorbira se odmah po aplikaciji per os i ima produženo

vrijeme poluraspada.

Liječenje klamidioze je složeno zbog dugog trajanja (30-45 dana) koje je

neophodno kako bi se ptica oslobodila infekcije. Lijek se tijekom tretmana aplicira

injekcijom, per os, u hrani ili vodi, s različitim rezultatima i komplikacijama.

Makrolidi

Makrolidi imaju bakteriostatsko djelovanje i učinkoviti su protiv gram-pozitivnih i

anaerobnih bakterija. Oralna apsorpcija se u sisavaca pokazala dobrom, ali vrlo

malo farmakokinetičkih istraživanja je provedeno na pticama. Makrolidi se šire

svim tkivima u organizmu, a izlučuju primarno metabolizmom jetre. Toksičnost se

najčešće manifestira iritacijom crijeva i povraćanjem. Najvažniji lijek u liječenju

ptica je klindamicin, a eritromicin i tilozin se koriste rijetko. Novi makrolidi

87

(azitromicin i klaritromicin) kod drugih životinja pokazuju produženo vrijeme

poluživota u tkivima, ali u ptica nisu provedena istraživanja.

Prednosti klindamicina uključuju učinkovito djelovanje protiv gram-pozitivnih i

anaerobnih bakterija. Jednokratna doza od 100 mg/kg dnevno se preporuča za

golubove.

ANTIBIOTICI KOJI SE RIJETKO KORISTE U LIJEČENJU KAVEZNIH PTICA

Penicilin, tetraciklin i eritromicin rijetko se upotrebljavaju u liječenju ptica jer je

uobičajena pojava otpornosti bakterija. Kanamicin i streptomicin se smatraju

pretoksičnim. Kloramfenikol se rijetko upotrebljava, prije svega zbog postojanja

učinkovitijih lijekova, a i stoga što dodir s tim lijekom (amfenikolom) može izazvati

negativne reakcije kod ljudi. Zbog teškoća prilikom aplikacije rijetko se

upotrebljavaju antibiotici koji se mogu aplicirati isključivo intravenski.

TOKSIČNOST POJEDINIH LIJEKOVA

Enrofloksacin

Kod uporabe preporučenih doza lijekova nuspojave su u kaveznih ptica rijetko

zabilježene. Enrofloksacin je potencijalno nefrotoksičan ako se kombinira s

ketokonazolom. Intramuskularna aplikacija na mjestu infekcije uzrokuje iritaciju.

Aminoglikozidi

Nefrotoksičnost je česta pojava u kaveznih ptica. U moguće komplikacije

ubrajamo disfunkciju neuromuskularne sinapse i ototoksičnost.

Beta-laktami

Do toksičkih reakcija dolazi rijetko. Zabilježene su samo idiosinkratične reakcije

(npr. anafilaksa i anemija). Moguć problem kad se uništava veliki broj gram-

negativnih bakterija je otpuštanje endotoksina.

Trimetoprim-sulfa kombinacije

Javljaju se problemi u probavnom sustavu i regurgitacija, posebno kod ara. U

dehidriranih životinja sulfa sastojak može biti nefrotoksičan.

Doksiciklin

Hepatotoksičnost javlja se u ptica tretiranih prevelikim dozama.

88

6. 3. IZBOR LJEKOVA I DOZIRANJE

1. Amikacin sulfat 15mg/kg i/m 2x dnevno 7 d.

2. Ampicillin i amoxycillin

penbritin inj. 100-150mg/kg i/m (do tri puta dnevno)

ampicilin (200mg/ml) 125/500ml vode 4 kapi u 30ccm

amoxycillin (50mg/ml) suspenzija sondiranjem 2ml/kg

3. Carbenicillin

1100-200 mg/kg i/m (dva puta dnevno 7 d)

4. Cefotaxine sodium

100mg/kg i/m 2x 7d

5. Cephalexin

ptice preko 500 g - 50mg/kg (četiri puta dnevno)

ptice ispod 500 g - 30mg/kg

6. Gentamicin

15-10 mg/kg i/m (dva puta dnevno 5 d)

nebulizatorom: 200 mg u 15 ml fiziološke otopine

(npr.Genticin Pediatric Injection)

7. Tobramycin

12 mg/kg i/m (dva puta dnevno)

8. Chlortetracycline (CTC)

10,5 mg/g hrane kroz 45 d

500 mg/kg u hranu kao profilaktička doza (npr. Aureomycin)

5000 mg/kg u hranu kao terapija u septikemiji

ili 500 mg/100ml u pitku vodu (uz smanjen učinak)

9. Oxytetracycline

1500 mg/kg u hranu (npr. Terramycin)

58 mg/kg dnevno i/m (inj. 200mg/ml)

2 ml/l vode (prah 6,2%)

10.Chloramphenicol (100mg/ml)

350mg/500ml vode 4 kapi u 30ccm

89

C.succinate 80mg/kg i/m 2x 7d

C.palmitate 50mg/kg po 3x 7 d

11. Doxycycline

1500mg/l u vodu (Vibramycin topive tablete)

10-25mg/kg sondiranjem (sirup za djecu)

100mg/kg i/m svakih 5 d ukupno 6 x (Vibravenos 20mg/ml)

12. Lincomycin

1200mg/500 ml vode ( 2 kapi u 30ccm -npr. lincomycin 100mg/ml)

13. Tylosin

11g Tilosina / 50ml Dimethyl sulphoxide u nebulizatoru

1:10 u vodi - primjeniti kao sprej za oči

35-60mg/kg i/m (Tylan 50 injekcije) 2x 5 d

500mg/l u vodi za piće (Tylosin 50mg/ml) 7 d

14. Enrofloxacin

p.o. - 12mg/kg odnosno 0,5-1,0 ml 10% otopine u 100 ml vode,

i/m - 2x ( tijekom najmanje 5 dana)

15. Nitrofurazon (9,3% otopina)

1ml/l vode 7-10 d

16. Piperacilin

100 mg/kg i/m 2x 7 d

17. Spectinomicin (50mg/ml)

5ml/l vode 7-10 d

18. Trimetoprimsulfametoksazol (oral. susp.)

75mg/kg p.o. 2x 7 d

-inj.otop. 50mg/kg i/m

Antiparazitici:

1. Metronidazole (i za anaerobne b.),

40-60mg/kg sondiranjem dnevno kroz 5 dana (Flagyl)

5mg/kg i/m (dva puta dnevno)

90

2. Levamisol (inj. 13,65%)

u vodu 2ml/l

3. Ivermectin 200ug/kg s/c

4. Za Giardia: Dimetridazol u vodu 0,02-0,04% 5 d

Ipromidazol 125mg/l vode

5. Thiabendazol

50-100mg/kg kroz 7 d

Lokalno sprej Pyrethrin

Antimikotici:

1. Nystatin (oralna suspenzija 100.000 jedinica/ml)

3-6ml/kg oralno (2-3 puta dnevno kroz 7-14 dana) ili 1ml/350g

2. Amphotericine B

0,001mg intratrahealno ili i/p

1,5mg/kg i/v (tri puta dnevno kroz tri dana)

15mg :15ml fiziološke otopine kroz 15 min. nebulizatorom

(dva puta dnevno) levamisol inj. 2mg/kg 3x u intervalima od po 4 d

3. Miconazole (Daktarin 200mg/20ml-Janssen)

10mg/kg i/m dnevno

4. Ketoconazole (200mg tabl.)

7-14 d u vodi - (0,2ml fiziol.0,8mlvode50mg lijeka-npr. amazoni 0,07ml)

5. 5-Flucytosine

0,25mg 2x sondiranjem

Sredstva za umirivanje:

1. Diazepam

(5mg/ml 2 kapi u 30ml pitke vode)

2. Fenobarbiton (0,003mg/g)

3. Medroxyprogesteron (Upjohn) 30mg/kg i/m jedna doza

4. Delmadion (Tardak) 1mg/kg (ili 0,02ml/30 g)

5. Thyroxin (100mg/kg u pitkoj vodi- tabletu otopiti u 100ml)

91

6. Megaestrol acetat 1,25mg dnevno u hranu

Šok terapija:

kalcij i/m ili s/c (o,5-1 ml/kg kalcijeva glukonata+5mg/ml kal. laktata)

oxitocin 0,01-0,1 ml i/m

PPOOMMOOČČNNAA TTEERRAAPPIIJJAA:: ii//vv,, ss//cc iillii oorraallnnoo6

Ringerova otopina (zagrijana na 30-35 oC): tigrica 1 ml , nimfa 2 ml,

amazona 8 ml,

kakadu i ara 12-14 ml

(mogući dodaci: u omjeru 1:1 - 5% dekstrozna otopina,

1-2ml/kg vitamina A,D3, E,

0,5-0,75ml/kg vit. C i B kompleks),

Vit. A 100.000 jedin/kg - i/m

Željezo 40 ppm (mg/kg) - u hranu

44

Psittaciformes Anserioformes Domaća patka 2-3 kg

Cacatuidae Žuti kakadu Molukanski kakadu Palm (Goliat) kakadu Ružičasti kakadu Umbrela kakadu

283-514 g 640-1025 g 990-1057 g 281-390 g 458-756 g

Apodiformes Columbiformes

Domaća guska Kanadska guska Kolibri Obojana grlica Dijamantna grlica Domaći golub

4-5 kg 3,5-4,5 kg 2,5-5 g 150-220 kg 40 g 260-350 g

Loriidae Psittacidae

Lori Plavo-žuta ara Ara hiacinta Crvena ara Žutogrla papiga

360-400 g 892-1294 g 1185-1529 g 1058-1464 g 223-308 g

Falconiformes Galliformes

Kestrel Jastreb Crvenorepi jastreb Jastreb vrapčar Kokoš

145-282 g 560-1500 g 698-1350 g 150-300 g 1,75-4 kg

Afrička siva papiga (žako) Plavočela amazona Plavoglavi pionus Žutoglava amazon Eclectus –Plemenita papiga Naranđastorepa amazona Senegalska amazona Žutočela amazon

300-380 g 275-510 g 238-278 g 545 g 383-524 g 268 g 125-150 g 260-460 g

Gruiformes Passeriformes

Puran Japanska prepelica Ždral Kanarinac Engleski crvendać Glossy Starling Zlatna i zelena zeba Indijska vrana (Beo)

4-15 kg 18-42 g 3,5-4 kg 12-29 g 20-30 g 74-82 g 15-20 g 180-240 g

Manje vrste Tigrica 30-60 g Domaći vrabac 25-30 g

45

papiga Jandaj Pennant Crvenokruna papiga Nimfa Agapornis (različiti peciesi)

118-128 g 180-200 g 60-75 g 80-90 g 50-70 g

Javanski vrabac Zeba

24-30 g 10-16 g

Težine različitih vrsta ptica

46

7. ANESTEZIJA Zahvati koji kod ptica izazivaju bol ne mogu se izvoditi bez prije toga primijenjene

anestezije. Ako pticu ne možemo smiriti i kvalitetno ju klinički pregledati (npr.

endoskopske pretrage, obrada kandži i kljuna), radi sprečavanja stresa, te u druge

svrhe, možemo primijeniti anesteziju.

Prije primjene anestezije pticu je potrebno za taj zahvat pripremiti, a tijek anestezije

pomno pratiti. Ukoliko će postupak trajati duže od pet minuta, dobro je pticu polegnuti

na zagrijanu podlogu. Ako predviđamo da će doći do obilnijeg krvarenja moramo dati

s. c. (do 30ml/kg) Ringerove otopine, a po potrebi i nekih drugih pomoćnih sredstava.

Anesteziju pticama najčešće dajemo:

1. Inhalacijom - Izofluran je najprimjereniji i to 5 vol % što se smanjuje na 0,8 - 1,5

vol %.

Ovo je siguran i dobar postupak, a ptica se lako budi iz narkoze. U inhalacionoj

narkozi moguće je dati i methoxyfluran (3-3,5 vol %) ili halothan (3-4 vol %), ali tada

treba obratiti pozornost na ev. sniženje krvnog tlaka. U tom slučaju možemo dati

effortil (1mg/kg i/m). U nekim slučajevima potrebno ju je kombinirati s diazepamom.

Osim direktnim udisajem anestetika pomoću maske, možemo primijeniti po potrebi

endotrahealnu intubaciju ili intubaciju zračnih vrećica.

2. Parenteralna primjena anestetika - Ketaminhidroklorid daje se u dozi 20-40 mg/kg

(ovisno o težini ptice, onima koje su teške od 2 kg dovoljno je 20 mg/kg)

intramuskularno. Narkoza dana ovim načinom traje najčešće oko 30-40 minuta.

Može se eventualno prekinuti Yohimbinom (1mg/kg). Ponekad, kad je to potrebno

ketaminhidroklorid daje se u kombinaciji s xylacinom (3-4mg/kg) ili s diazepamom

(1-1,5mg/kg).

3. Lokalni anestetici – Najčešće se primjenjuje lindocain i to 15-30 mg/kg

parenteralno u ograničeno područje ili direktno sprejem, u masti i sl.

8. EUTANAZIJA

Eutanazija ptica posljednji je izbor kada ustanovimo neizlječivu bolest ili pticu kao

prenosioca nekih zaraznih bolesti moramo neškodljivo uništiti. Humani odnos prema

47

životinji, a jednako tako i humani način ubijanja ptica kada je to nužno, bez boli,

trebao bi znati svaki veterinar.

Za male, najčešće za tek izlegle ptice, primjenjuje se nekoliko postupaka:

1. dekapitacija - ako je broj životinja mali

2. pritisak vrata o rub stola

3. iskrvarenje (vađenjem dovoljne količine krvi iz srca)

4. kloroformom - kada moramo veći broj životinja ubiti

Za odrasle ptice najhumaniji način je:

- mješavinom anestetika i miorelaksanata (npr. «T 61»)

- intravenskom aplikacijom velike količine barbiturata

- iskrvarenje uz istodobnu primjenu inhalacionog anestetika

- u zatvorenoj komori s kloroformom ili eterom, a kod većih jata s CO2 plinom u

koncentraciji 80%.

- cervikalna dislokacija (smrt je trenutačna, a ovim postupkom sprečavamo

regurgitaciju i aspiraciju u dišni sustav, što je važno za naknadne dijagnostičke

postupke)

Ukoliko stanje pacijenta otežava intravensku aplikaciju, moguće je eutanaziju izvršiti i

intrapulmonalnom aplikacijom lijekova.

Pri razudbi treba voditi računa kako je ptica eutanazirana, te posljedične promjene

uzeti u obzir.

8. 1. RAZUDBA PTICA

Sustavna razudba ptica vrlo je značajan dio dijagnostičkog postupka. Razudbeni

nalaz veterinaru uglavnom daje osnovu za tumačenje kliničkog simptoma. Vrlo često

nakon razudbe potrebno je različite materijale poslati i na daljnje laboratorijske

pretrage.

Razudbena tehnika (uobičajena na Zavodu za bolesti ptica):

48

Iz anamnestičkih podataka, ali i vanjskim pregledom lešine odredimo pripadnost

pasmini, a zatim građu tijela i gojno stanje. Pregledava se perje, koža, kljun i

pokljunica, nosni otvori, oči i konjunktive, te prirodni otvori. Lešinu je dobro poprskati

dezinficijensom, a zatim se polaže na leđa.

Rezanje lešine počinje od kože na grudima, njenim odvajanjem, te pregledom

potkožja i sternalne burze. Nakon toga pristupa se pregledu tjelesne šupljine, zračnih

vrećica, a potom i pojedinih organa, prvo in situ a zatim i pojedinačno. Prvo otvaramo

trbušni prostor tako da zarežemo mišičje ispod sternuma. Da bi otvorili grudni dio

torakoabdominalne šupljine nožem zarežemo sternalno mišičje, a škarama

prerežemo grudnicu i ključnu kost. Egzenteracija organa počinje sa srcem, zatim

slijede pluća (tupim krajem skalpela odvojimo ih od rebara i izljuštimo iz toraksa), a

tek onda jetra sa slezenom, žljezdani i mišićni želudac sa crijevima koja je potrebno

razdvojiti. Bubrege tupo otprepariramo iz udubina zdjelice, gledamo jajnik s

jajovodom, odnosno testise, a na kraju živce sakralnog pleksusa. Nakon toga

pretražimo organe endokrinog i imunološkog sustava (pankreas, timus, Fabricijeva

burza).

Pregleda se uropigijalna žlijezda i područje oko nje. Zatim prelazimo na glavu,

škarama odrežemo kljun, te kroz desnu stranu glave rez produžimo kroz ždrijelo i

jednjak do voljke. Larinks i traheju otvaramo također podužnim rezom. Lubanja se

otvara tako da se prvo odvoji donji kljun, zatim se skine koža s lubanje, te je se

nožem presiječe po sredini. Potrebno je pogledati u kakvom je stanju lokomotorni

sustav, te otvoriti eventualno poneke zglobove.

Nakon pojedinačnog pregleda svakog organa, ako razudbeni nalaz nije specifičan

(patognomoničan), potrebno je materijal poslati u dijagnostički laboratorij što

uključuje i histološku pretragu.

III. BOLESTI PTICA KUĆNIH LJUBIMACA 1. BOLESTI PTICA PREMA ORGANSKIM SUSTAVIMA:

BOLESTI GASTROINTESTINALNOG SUSTAVA Povraćanje - regurgitacija a) udvaranje b) začepljenje voljke c) otečena voljke d) kandidijaza, trihomonijaza

49

Otečenost vrata a) otvrdnuće voljke b) otečena voljka c) hiperplazija tireoide Proljev a) Sistemske bolesti 1. virusne infekcije (Corona, Paramyxo, Herpes, Reo) 2. bakterijske infekcije (Campylobacter, Salmonella, E. coli, Aerobacter, Pseudomonas) 3. Chlamydophila b) Enteritis 1. Bakterijski 2. Gljivični 3. Protozoarni 4. Parazitarni (nematode, cestode) Prolaz neprobavljenog sjemenja a) nedostatak grita b) enteritis (Giardia) c) atrofija mišićnog želuca (deficit vitamina E i Se) Tenezam, prolapsus kloake i konstipacija a) perzistirajući proljev b) nešenje c) kloakalni papilomi d) dehidracija e) povećanje količine grita i vlaknine u hrani f) abdominalni tumori Gubitak težine a) sistemske bolesti b) malapsorpcija c) paraziti-nematode i cestode d) nepravilnosti kljuna BOLESTI RESPIRATORNOG SUSTAVA Bakterijske respiratorne bolesti: 1. Sinusitis (Mycoplasma) 2. Rinoliti (bakterije, hipovitaminoza A) 3. Abscesi Psitakoza Virusne respiratorne bolesti: 1. Influenca 2. Paramyxovirus, NB

50

3. Boginje Gljivične respiratorne bolesti Aspergiloza Kandidijaza Parazitarne invazije Trihomonijaza Sternostoma trachaecolum Cnemidocoptes pilae Syngamus tracheae Respiratorne bolesti prouzročene pogreškama u hranidbi: Hipovitaminoza A - sinusitis- konjuktivitis, deficit joda Tumori Mehaničke opstrukcije Alergije BOLESTI UROGENITALNOG SUSTAVA Bolesti bubrega

1. Zarazne bolesti: nefritis, pielonefritis, uretritis, kloacitis

2. Parazitarne invazije

3. Metaboličke i hranidbene bolesti (nefritis, kamenci, urikoza)

4. Traumatske bolesti

5. Neoplastične bolesti

6. Toksikoze (gentamicin, sulfonamidi, sol)

7. Ostalo Bolesti reproduktivnog sustava 1. Uzgojne bolesti

2. Povećan abdomen

3. Bolesti ovarija (ciste, stalno nešenje, ooforitis, gonadalni tumori: adenokarcinom,

limfoproliferativne bolesti, hemangiosarkom, disgerminom, teratom, fibrom,

fibrosarkom, miksofibrom, seminoma)

4. Opstrukcije ovidukta

5. Egg-peritonitis

6. Salpingitis

7. Prolapsus ovidukta

8. Abnormalnosti jaja

51

BOLESTI KOŽE, PERJA, KLJUNA, POKLJUNICE I UROPIGIJALNE ŽLJEZDE KOŽA: ostećenja, infekcije, opekline, neoplazije, emfizem potkožja NOKTI: predugi PERJE: poremečaj pri uređivanju perja, čupkanje (samoj sebi ili od nasrtljivaca), loša kvaliteta perja, otečena pera, promjena boje (najčešće stres ili hormonalni poremečaj) -mitarenje -perne ciste -sindrom bolesti ljuna i perja -francusko mitarenje -ektoparaziti (perojedi krpelji, različiti drugi nametnici) KLJUN: Abnormalnosti Kandidijaza Hranidbeni nedostaci Tumori Hemoragije POKLJUNICA: Alteracije boje, nametnici, atrofija, rinoliti, apscesi, hemoragije UROPIGIJALNA ŽLIJEZDA: Infekcije, apscesi, začepljenje kanala, neoplazije BOLESTI KRVOŽILNOG SUSTAVA BOLESTI SRCA: perikarditis, miokarditis, ednokarditis, paraziti, neoplazije, abnormalnosti BOLESTI KRVNIH ŽILA: arteritis, ne upalne promjene (skleroza, tromboza, embolija) BOLESTI KRVI (anemije, neoplazije) I LIMFNOG SUSTAVA SEKUNDARNE BOLESTI KARDIOVASKULARNOG SUSTAVA: Hemoragije, edemi

52

BOLESTI MIŠIĆNO-KOŠTANOG SUSTAVA METABOLIČKE BOLESTI - lomljivost kostiju, peroza, rahitis

KONGENITALNE DEFORMACIJE

PODODERMATITIS S ARTRITISOM

OSTEOMIJELITIS

NEINFEKTIVNI DEGENERATIVNI ARTRITIS

GIHT (urikoza)

SUHA GANGRENA STOPALA

SMRZOTINE

PREDUGAČKE PANDŽE

NEOPLAZME

POLIOSTOIČNA HIPEROSTOZA

FRAKTURE I LUKSACIJE

BOLESTI PROUZROČENE HRANIDBOM OPĆI NEDOSTATAK

BOLESTI KLJUNA I PERJA

PRETILOST I ATEROSKLEROZA

KALCIJ, FOSFOR I VITAMIN D3 (disbalans)

NEDOSTATAK JODA

DEFICIJENCIJA VITAMINA A, B, E, K

2. BOLESTI VLADANJA

POREMEĆENO VLADANJE PTICA KUĆNIH LJUBIMACA

Diljem svijeta ptice se eutanaziraju, smještaju u zoološke vrtove ili

uzgajališta, napuštaju, zapostavljaju, najčešće samo zato što vlasnik nije bio u stanju

podnijeti ili promijeniti loše vladanje svoje ptice. Srećom, većina ih je voljenih,

ravnopravni dio porodice i dobro prilagođene sužanjstvu. S relativno visokim

53

stupnjem inteligencije, predstavljaju idealnog kućnog Ijubimca. U namjeri da se

objasne razlike između dobro prilagođene ptice i one s poteškoćama u vladanju,

valja objasniti mnoštvo različitosti, onih između vrste, spola, dobi, porijekla, zdravlja,

hranidbe, okoliša, ali i načina života vlasnika.

Najčešći poremećaji vladanja javljaju se u papiga. Papige posjeduju kompleksan

sustav komuniciranja. Za razumijevanje vladanja ptice potrebno je prisjetiti se kako

su mnoge uklonjene iz svojih divljih prostora i uzgojene u sužanjstvu tek u jednoj

generaciji, te su sačuvale mnoštvo obilježja iz svog staništa. U prirodi žive u jatu.

Papige su najčešće monogamne i sate provode u sporazumijevanju s partnerom, u

hranjenju, a mnoge vrste i u letenju. Zbog tako intenzivnog socijalnog života,

zatvoren prostor bez odgovarajućeg društva, može za pticu biti psihološka tortura.

Ptice je bolje držati u paru, osim u slučaju kada vlasnik može nadoknaditi sve njene

potrebe za socijalnom interakcijom. Držanje ptice same u kavezu ipak ima i nekih

prednosti. Postaju privrženije, bolje oponašaju i glasaju se, te dobro nauče govoriti.

54

2. 1. PREVENCIJA POREMEĆENOG VLADANJA

Izbor ptice kućnog ljubimca

Osim treningom, mnoge probleme moguće je spriječiti pažljivim odabirom ptice

kućnog Ijubimca, temeljem njenih specifičnih svojstava. Vrste se ne razlikuju samo u

veličini, različitosti hranidbe i potrebama držanja, nego i osobitostima u vladanju. Što

mlađu pticu uzmemo, lakše ćemo je pripitomiti i naučiti govoriti, a jednako će biti

manje poteškoća u vladanju.

Jednako tako važno je da vlasnik odabere po spolnim razlikama pticu onog spola

koja će mu bolje odgovarati.

Uz sve to vrlo je važno pticu dobro odgojiti, što se najbolje čini dok je ptica još sasvim

mlada.

2. 2. OPĆI OBLICI POREMEĆENOG VLADANJA

Poremećeno vladanje ptice kućnog ljubimca je vrlo čest problem zbog kojeg vlasnici

dolaze specijalistima veterinarima. Poteškoće najčešće započinju dosadom i često

se razviju sve do neuroza.

Inteligentne papige zahtijevaju mnoštvo različitosti kako se ne bi dosađivale. Uzroci

dosađivanja su: premali kavez, nedovoljno igračaka, jednoličan okoliš, neizlaženje iz

kaveza, nepodoban raspored prečki, osamljenost i nedovoljna pažnja vlasnika.

Dosada je glavni podupirući čimbenik za većinu specifičnih oblika poremećenog

vladanja, ali posebno je osnova vrištanja i samoranjavanja.

Ptice mogu reagirati na svaku promjenu u okolišu. Neuroza je izraz koji se

upotrebljava za opis psihičkog stanja Ijudi, no mnogi autori su mišljenja da ga

možemo idealno primijeniti na vladanje zapaženo kod ptica koje nisu prilagođene

okolišu i načinu života. Neurozu izazovu i događaji u kući, poput seljenja, učestalih

posjeta i stalnog uznemirivanja ili promijenjeno ponašanje vlasnika. Neke ptice su

vrlo neurotične zbog drugih kućnih Ijubimaca. Držanje ptice u premalom kavezu

najčešći je uzrok neuroze. Vrlo društvene vrste, poput tigrica i nimfi, često obole ako

ih se odvoji od pripadnika iste vrste. Ako se pak drže izdvojeno, ne bi smjele čuti ili

vidjeti druge ptice. Tada nastaju frustracije u želji da ostvari fizički kontakt.

55

Privatnost je papigi neophodna. Mračna kutija omogućuje ptici skrivanje i u njoj se

osjeća sigurno.

Divlje papige mnogo vremena provode i tražeći hranu, što je dodatak drugim

aktivnostima. Nuđenje hrane, obično ad libitum i držanje papige u ruci može izazvati

neurozu ili psihogeno prežderavanje, te pretjeranu debljinu. Radi sprječavanja te

pojave, dobro je točno odrediti vrijeme hranjenja. Ptici s psihogenom polidipsijom

treba pijenje vode ograniči na dva puta po 10 minuta dnevno. Takvu pticu trebalo bi

pregledati radi moguće bolesti.

Kažnjavanje ptice također može izazvati neurozu, zbog straha, ali i Ijutnje, jer taj

postupak nije u stanju dovesti u vezu sa svojim prethodnim vladanjem.

Neuroza se u početku ne čini značajnom. Može biti očitovana nastojanjem ptice da

dosegne prečku, skakanjem s prečke na prečku, stalnim trešenjem glave u obliku

broja 8, ili stalnim njihanjem glave s jedna na drugu stranu. Da ne bi došlo do pojave

specifičnih oblika poremećenog vladanja, dosadu ili pak neurozu na vrijeme treba

prepoznati i suzbiti, a neurotične i agresivne ptice u zdravoj skupini ukloniti, jer mogu

uznemiriti čitavo jato.

Svi oblici poremećenog vladanja uklanjaju se, prije svega, treningom takve ptice. Kad

jednom prihvati zapovjedi, dodatni napori potrebni su s vremena na vrijeme radi

očuvanja interesa ptice, a i očuvanja dovoljno čvrstog odnosa ptica-trener. Osim

mladih, i odrasle ptice s problemom vladanja moguće je trenirati.

2.3. SPECIFIČNI OBLICI POREMEĆENOG VLADANJA

1. Čupkanje perja

Automutilacija (samoranjavanje) je u ptica najčešći poremećaj vladanja, a potaknuta

je bilo patološkim ili fiziološkim razlozima. Ovaj oblik poremećenog vladanja uključuje

grizenje nokata, prstiju, žvakanje i čupkanje perja. U težim slučajevima ptica odbija

hranu i mršavi. Liječenje započinje opsežnom pretragom kojom se određuje osnova

takvog vladanja. Potrebno je isključiti infekciju, bakterijski ili mikotički folikulitis, te

prisutnost perojeda. Nepravilna hranidba i pojačana potreba za mineralima,

bjelančevinama i mastima može također biti uzrokom čupkanja perja. Čak i normalno

56

čišćenje perja u slučaju dosade ili neuroze napreduje do agresivnog grizenja ili

čupkanja. Ptice žvaču perje i zbog okusa (okus krvi). Ipak najučestaliji uzroci

čupkanja perja su poremetnje instinkta parenja i nedostatak odgoja. Seksualne

frustracije su česte u ptica, posebno kakadua, ali i drugih ptica razmnoženih u kući.

Prirodni nagon da budu stalno s partnerom, čini ih "izbezumljenima" kad je osoba

"partner” odsutna veći dio dana. Također ptica postaje Ijubomorna zbog drugih

članova obitelji ili ako se loše prilagodi promjeni okoliša. Čak i vlasnikovo

emocionalno stanje može djelovati na vladanje ptice.

Dijagnoza se postavlja temeljem iscrpne anamneze, te utvrđivanjem svojstava

počupanog perja. U početku ptica čupka letna i konturna pera, ali na kraju može

mehanički oštetiti i čupati i perje s glave.

2. Seksualni problemi

Nekoliko problema vladanja ima seksualnu osnovu. To su regurgitacija, masturbacija,

perzistirajuće nešenje, te poteškoće s rasplodom.

Regurgitacija je čest oblik seksualne abnormalnosti. Odsustvo druge ptice (suprotnog

spola) može se transponirati na vlasnika, igračku, ogledalo ili neke druge predmete.

Najčešće se javlja se kod mužjaka tigrice, ali i kod amazona i ara koje vlasnika

poistovjećuju sa seksualnim partnerom. Problem se sprečava uklanjanjem predmeta

koji pticu uzbuđuje. Ukoliko se regurgitacija nastavi i nakon uklanjanja predmeta ili

ako je vlasnik taj koji je potiče, mogu se primijeniti lijekovi.

Perzistirajuća (lažna) nesivost je problem usamljenih ženki koje stalno nesu veliki

broj jaja. Česta je u ptica vezanih uz vlasnika kao para. Posebno je zapažena u nimfi

i tigrica i može potaći druge probleme vezane uz lučenje kalcija iz organizma.

Umjesto uklanjanja svakog snešenog jajeta, što samo potiče nešenje, preporuča se

ostaviti jedno kako bi ptica lakše prošla kroz taj rasplodni ciklus. Ova pojava može se

kontrolirati do određenog stupnja smanjivanjem energetske vrijednosti hrane,

izbjegavanjem da vlasnik rukuje s pticom ili upotrebom hormona, kao pri regurgitaciji.

Ovarihisterektomija je krajnje sredstvo izbora.

Napuštanja ili žderanja jaja, zanemarivanje ili prekid hranjenja mladunčadi u bilo

kojem razvojnom stadiju očituje se najčešće u neurotičnih ptica.

57

3. Dominacija

Hijerarhija u prostoru gdje boravi više ptica je normalno i nužno vladanje. Kada se

jednom korektno uspostavi i ne narušava, dominantna ptica svoju ulogu ne ističe.

Problemom vladanja postaje kad se nešto promjeni u jednoj već uspostavljenoj

hijerarhiji.

Razlikujemo:

a) Dominacija prema drugim pticama

Nekompatibilnost dviju ptica, pa čak i suprotnih spolova, može dovesti do dominacije

jedne i omalovažavanja druge, podčinjene ptice, što obično dovodi do čupkanja perja

s glave podčinjene ptice. Intenzitet boje pokljunice u mužjaka tigrica često je osnova

za odabir ženke, a ukoliko ona ima već otprije odabranog partnera, postaje

agresivna. Agresivnost dovodi i do smrti, a u najboljem slučaju neplodnosti izazvane

stresom. Nužno je zato razdvajanje ptica.

Roditeljska dominacija traje kao agresija dok ptica ne opernati. Zato je najbolje

odvojiti mlade čim stanu samostalno jesti. To je učestala pojava kod rozela

(Platycercus spp.), a napose su agresivni mužjaci vrste Agapornis spp. Njih treba

ukloniti tjedan dana prije očekivanog opernaćenja ili mlade othraniti ručno.

b) Dominacija prema Ijudima

Hijerarhija se uspostavlja i kada je ptica držana sama, ali između ptice i vlasnika.

Kada ptica dominira nad vlasnikom postaje agresivna što se posebno opaža kod

mladih amazona.

Ptica koja je prenaglašeno privržena i posesivna prema jednoj osobi, može biti

agresivna prema drugim Ijudima ili pticama. Takvom su vladanju napose sklone are.

Liječenje je teško i temelji se na uključivanju drugih članova porodice u komunikaciju

s pticom, a isključivanjem osobe prema kojoj je posesivna. Plašljiva ptica koja

pokušava dominirati nad vlasnikom, očituje to grickanjem vlasnikovog prsta,

odbijanjem da izvodi trikove i teškoćama pri držanju u ruci.

Ako je kavez ili stalak smješten više od vlasnikovih leđa, ptica često osjeti

dominaciju, a kad je smještena stalno niže od vlasnikova struka postaje panična i

neurotična. Najbolja je visina vlasnikovih grudi. Kada pticu odvikava od ovog oblika

vladanja, vlasnik mora biti zahtjevan, ali ne agresivan. Seksualne poticaje poput

maženja, igranja s omiljenom igračkom ili skrivanja na mračnom mjestu, treba

58

izbjegavati. Radi smanjivanja dominacije treba prestati s hranjenjem ad libitum sve

dok ptica ne prestane napadati.

4. Grizenje

Grizenje je također normalno vladanje u papiga. Problem nastaje kada je ptica veća.

Zato je s treningom potrebno početi u mladih ptica. Način izbjegavanja negativnog

vladanja je i njegovo zapostavljanje. Ptici koja grize ne bi trebalo posvetiti pozornost,

maziti je ili držati u rukama (terapija traje 1-2 mjeseca). U ptica koje grizu iz bijesa

valja najprije postići povjerenje, a ako je to posljedica razmaženosti ili potrebe za

dominacijom, potrebno ju je prvo naučiti poštivati vlasnika i uvažavati njegovo "ne".

5. Kričanje

Kričanje se uglavnom javlja ujutro (poput pijetlova) ili navečer. Može biti izraz straha,

a u nekih papiga, poput amazone i are, česti je izraz dominacije. Posebno je to

ozbiljan problem vladanja kod kakadua. Preporuka za suzbijanje ovog oblika

poremećenog vladanja je da se ptici pokrije glava ili je unesemo u mračan prostor

tijekom 1-3, najviše 15 minuta, i to prije negoli se kričanje pojavi. Trener više puta

napušta prostoriju za vrijeme naređenja "stani". Vikanje na pticu ne koristi, jer ubrzo

nauči da je kričanje dobar način izazivanja pozornosti.

6. Ulaženje i izlaženje iz kaveza

Pticu koja odbija napustiti kavez treba hranit izvan kaveza tijekom 15 minuta.

Jednom kada ptica stane jesti izvan kaveza, hranu joj se može ponuditi svakog dana

iz žlice. Prečka se postavi blizu otvorenih vrata, te se pticu dozove da jede nekoliko

minuta. Postupak treba ponoviti nekoliko puta dnevno. Za uvježbavanje ulaženja

ptice u kavez koriste se iste vježbe, ali se hrana stavlja unutar kaveza.

59

LIJEČENJE POREMEĆENOG VLADANJA

Ukoliko se ustanovi da je primarni razlog neuroza, valja je spriječiti, ne samo kod

čupkanja da se omogući ponovni rast perja, već i onemogući daljnji razvoj nekog

drugog lošeg vladanja. Trening je prvi stupanj kojim se pokušava suzbiti ova loša

navika. Kažnjavanje ptice koja se čupka, stavljanjem u zatamnjenu kutiju ili prostor u

početku može biti korisno. Da bi se perje lakše nadomjestilo, potrebna je pravilna

hranidba s dovoljno bjelančevina, kalcija i energije. Vlasnik treba više pažnje

posvećivati ptici i to posredno i neposredno. Pomaže i često mijenjanje okoliša i

zaokupljanje ptice igračkama. Potištenu pticu treba izvaditi iz kaveza, ali joj omogućiti

i potrebnu privatnost. Dobro je svjetlosni period svesti na 8-12 sati dnevno. Pticama

treba omogućiti kupanje ili ih dnevno prskati vodom. Koristi se i “elizabetski”

okovratnik radi sprječavanja daljnjih ozljeda. Psitacine ne vole okovratnike, te se

preporuča hospitalizirati ih nekoliko dana, sve dok se priviknu i stanu jesti normalno.

Ukoliko navedeni postupci nisu uspješni ili kao dodatna pomoć u nekim prije

navedenim postupcima liječenja, primjenjuju se lijekovi. Mogu se dati trankvilajzeri

poput dijazepama ili fenobarbitona, koji smiruju neurozu. Liječenje tiroksinom također

je od koristi. Započinje visokom dozom koja potiče mitarenje, a zatim se smanji na

četvrtinu i daje tijekom naredna četiri tjedna. Dobro djeluje i megaestrol acetat u

hrani, a alternativno, medroxyprogesteron acetat intramuskularno ili clomipramine

HCI.

Psihotropni lijekovi (npr. Haloperidol u dozi 0,1-0,2 mg/kg p/os) također se mogu

koristiti za rješavanja problema gdje se jednako uspješno, bez njih, uz pomoć

sistemske desenzibilizacije može pomoći. U tim slučajevima, lijekovi mogu učiniti

princip mijenjanja ponašanja manje napornim i učinkovitijim. Prema tome, neophodno

je prvo dati lijek za probu, kako bi odredili ima li utjecaja na ponašanje. Ukoliko se

promjena ponašanja ne uoči, čak i nakon primjene različitih doza, onda više nema

smisla upotrebljavati taj lijek, već treba pokušati s drugim. Ako uočimo povoljno

djelovanje, dajemo ga dok se metoda ne ustali, s ciljem da se lijek s vremenom izbaci

iz uporabe, a modificiranje ponašanja se nastavlja.

60

IV. BAKTERIJSKE BOLESTI

1. Enterobacteriaceae

Enterobacteriaceae su velika skupina bakterija, a većinu rodova možemo izdvojiti iz

ptica. Obzirom da se najčešće nekoliko enterobakterija paralelno nalazi u

makroorganizmu, u dijagnostici je vrlo važno razlikovati primarnog od sekundarnog

uzročnika. Bakteriološka pretraga, odnosno izdvajanje bakterije uvelike nam pomaže,

no važno je prepoznati normalnog obitavaoca tj. komenzala od onoga koji je izazivač

bolesti. Izdvajanje malog broja nekih od ovih bakterija, ne mora, ali isto tako i može

biti klinički značajno. Općenito se može reći da, za razliku od peradi, Gram negativne

enterobakterije nisu normalni obitavaoci probavnog trakta ptica kućnih ljubimaca.

Često, pri kliničkoj pretrazi ptice kućnog ljubimca, potrebno je uzeti obrisak kloake ili

izmeta i obojiti preparat postupkom po Gramu. Ako na tom preparatu uočimo veliki

broj Gram negativnih bakterija, u pravilu radi se o infekciji ili disbakterizmu, pogotovo

ako je to preparat potjećei od papige.

Većina enterobakterija dobro raste na konvencionalnim hranjivim podlogama, te ih

bakteriološkom pretragom nije teško izdvojiti. Patogenost im varira s obzirom na vrstu

i soj. Različite vrste bakterija mogu prouzročiti slične kliničke znakove bolesti, a ovise

o patogenosti uzročnika, mjestu infekcije, te općem zdravstvenom stanju domaćina.

Mnoge od ovih vrsta često nalazimo u okolišu, dok su neke autohtona mikroflora

sisavaca i drugih ptica. Uobičajeni izvori infekcije su onečišćena hrana, voda i

zaražene ptice.

Rodove enterobakterija kao što su Shigella i Edwardsiella u uobičajenim prilikama ne

nalazimo kod ptica (potencijalna mogućnost, ali vrlo rijetka, postoji kod goluba).

Ukoliko izdvojimo bakteriju roda Hafnia ona je kod ptica najčešće slabo patogena.

Infekcije papiga bakterijom Serratia, rijetko su zabilježene, no može biti značajno jer

se poneka radi o patogenoj bakteriji ako se nađe u velikih papiga, i to pogotovo ako

su u imunosupresiji.

Proteus najčešće pronalazimo u prljavom okolišu, a opasan je za oslabjele

domaćine.

61

Enterobacter aglomerans često onečišćuje sjemenke, nalazimo ga u izmetu ptica

ukoliko pojede više od 106 bakterija/g hrane, no rijetko je uzročnik bolesti, osim kod

oslabjelih domaćina.

Klebsiella pneumoniae i K. oxytoca mogu prouzročiti ozbiljne infekcije kod zebica ili

oslabjelih domaćina ili kada je prisutna u velikom broju. Često je prisutna u hrani i

okolišu. Kod zebica najčešće uzrokuje respiratorne smetnje, no i kod drugih ptica

može prouzročiti bolest pluća ali i bubrega. Možemo ju izdvojiti također i s kože, iz

sinusa ili voljke. Kod papiga češće su lokalne infekcije sinusa, pokljunice i kože. Ova

bakterija zaštićena je kapsulom i posjeduje fimbrije, pa će za uspješno uklanjanje iz

domaćina biti potrebno dugotrajno liječenje uz prethodno načinjen antibiogram.

Teško ju je ukloniti iz zaraženog prostora, a najuspješnije dezinfekcijsko sredstvo je

toplina i isušivanje.

Citrobacter freundii je rijedak u ptica, javlja se ponekad u Psittacina, ali je čest uzrok

septikemije i proljeva u zeba pletilja i ptica iz porodice Estrilidae (engl. waxbills).

Može prouzročiti brzu septikemiju i nenadanu smrt. Također su i nojevi, pogotovo

mladunčad osjetljivi na ovu bakteriju.

Značajnije bolesti prouzročene enterobakterijama kao i ostale bakterijske bolesti koje

se učestalije pojavljuju u ptica opisat ćemo detaljnije.

2. Salmonella

Salmoneloze su crijevne zarazne bolesti životinja i ljudi akutnog ili kroničnog toka, ali

i klinički inaparentne infekcije, uzrokovane patogenim bakterijama iz roda Salmonella,

porodice Enterobacteriaceae. Sastoji se od dvije vrste, prva je S. enterica koja se

dijeli u šest podvrsta: -enterica, -salamae,-arizonae, -diarizonae, -houtenae i -indica,

a druga vrsta je S. bongori. Smatra se da svi kralježnjaci mogu nositi salmonele,

posebice u probavnom sustavu, pa su radi toga salmonele vrlo raširene u prirodi.

Prirodni rezervoari salmonela su divlje životinje, divlje ptice, (golubovi, galebovi,

vrapci, vrane itd.), glodavci zmije, ribe, gušteri, kornjače i dr.

62

Salmonella je Gram negativna bakterija veličine 0,7-1,5 x 2-5 µm. Subspecijese

serološki identificiramo pomoću različitih O, K i H antigena. Dobro raste na različitim

hranjivim podlogama i ima okrugle kolonije promjera 2-4 mm.

Bakterija ulazi u organizam kroz probavni i dišni sustav, a tok i ishod bolesti ovisi o

vrsti i broju bakterija što se unesu u organizam. Inkubacija traje različito dugo,

najčešće do 5 dana. Najosjetljiviji su mladi organizmi. Salmonele rijetko uzrokuju

bolesti kod ptica porodice Psitaciformes i Passeriformes, no ukoliko se bolest ipak

pojavi može uzrokovati smrtnost velikih razmjera. Najznačajnije salmonele koje

ugrožavaju zdravlje ptica, a istodobno i ljudi, su S. Enteritidis i S. Typhimurium i

često su vrlo infektivne. Znakovi bolesti nisu uvijek uočljivi, prenosi se horizontalno i

vertikalno, izlučuje se intermitentno, ubikvitarne su, te prežive dugo u okolišu.

Epidemiološka istraživanja dokazuju da su konzumacija mesa i jaja peradi u najvećoj

mjeri uzrokom otrovanja ljudi salmonelama, a mnogo rjeđe direktan kontakt s pticom.

U okviru zakonskih propisa nalažu se preventivne mjere za držaoce peradi i propisani

su načini suzbijanje zaraze.

Od ukrasnih ptica golubovi su posebno osjetljivi na infekcije salmonelama, posebice

na S. Typhimurium var. Copenhagen! Osjetljiviji su mladi golubovi, a odrasle jedinke,

osobito u slučaju inaparentne infekcije, mogu biti dugotrajni izlučivaći salmonela, te

potencijalni izvor infekcije za ostale ptice ali i čovjeka. Klinički simptomi su najčešći

od strane probavnog trakta (proljev), te artritisi, konjnktivitis, keratitis pa i

panoftalmija. Također vrlo osjetljive su i ptice vrste lori, te pingvini. Kod žakoa ako se

pojavi može prouzročiti kronične smetnje (dermatitis, flegmone, artritis,

tendovaginitis).

Liječenje se provodi djelotvornim antibioticima, a učinak je potrebno provjeriti tjedan

dana nakon primjene posljednje doze lijeka.

(Detaljnije o salmonelozama uči se u predmetu Peradarstvo!)

3.. YYeerrssiinniiaa

Jersinia je uzročnik zarazne bolesti domaćih i divljih ptica, a karakterizirana je

akutnom septikemijom, nakon čega uslijedi žarišna infekcija koja stvara siraste

promjene i čvoriće u visceralnim organima nalik TBC. Uzročnik je Yersinia prvi puta

izdvojena iz kosa. Naročito su osjetljivi tukani posebice Pteroglossus castanotis

(arakari), a i ptice iz porodice Capitonidae (barbet) smatraju se izrazito podložnima.

63

To je zoonoza, pa već i samo bakteriološko izdvajanje Gram negativnih kokoidnih

štapića pobuđuje sumnju na infekciju ovom bakterijom.

ETIOLOGIJA

Yersinia pseudotuberculosis je gram negativni štapić, velik 0.5-0.8 x 1-4 µm (mogu

se javiti kokoidni ili dugi filamentni oblici), ne tvori spore niti kapsulu, raste aerobno ili

anaerobno na 20 do 30oC. Na krvnom agaru za dva dana tvori granulirane, prozirne,

sluzave, glatke, sivožute kolonije promjera 0.5 do 1.0 mm. Osjetljiva je na sunčeve

zrake, isušenje, toplinu, dezinficijense. Liofilizirana preživi godinama. Ima

termostabilni O antigen (podijeljen u 5 serotipova) i termolabilni H antigen (podijeljen

u 5 serotipova). Stvara termolabilni egzotoksin. U ptica najčešće se javlja serovar I i

to u zimskim mjesecima jer i sama bakterija dobro preživljava na niskim

temperaturama.

PATOGENEZA I EPIZOOTIOLOGIJA

Bolest se širi horizontalno (hrana, voda, tjelesni sekret). Oboli: puran, patka, guska,

kokoš, kavezne i druge ptice. Za nastanak kliničke bolesti predisponirajuća je

umanjena otpornost (druge bolesti, loša hrana, hladnoća, paraziti). Naročito su

osjetljive mlade ptice: uzročnik prodire u krvotok kroz oštećenu kožu ili sluznicu

(većinom probavnog sustava), nastaje bakterijemija (obično kratkotrajna), a potom

nastanu žarišta u jetri, slezeni, plućima ili crijevima nalik TBC čvorićima (mogu nastati

u mezenteriju i u prsnim mišićima).

KLINIČKI SIMPTOMI

U akutnoj pojavi bolesti ptice mogu uginuti bez očitovanih simptoma ili se simptomi

jave za nekoliko sati ili dana kao proljev i akutna septikemija. To je čest slučaj kod

kanarinaca. Mnogo češće bolest traje preko 14 dana, a simptomi se jave 2 do 4 dana

prije smrti: jaka slabost, nakostriješeno perje, nevoljkost, otežano disanje, proljev. U

protrahiranom tijeku bolesti nastaje mršavost, paraliza, pospanost, diskoloracija kože,

poteškoće u kretanju, ukočenost, začep. U početku bolesti ptice jedu normalno,

potpuno prestaju uzimati hranu 1 do 2 dana prije smrti. Kronični oblici bolesti

zabilježeni su uz pojavu granuloma po organima i muskulaturi. Zaražene patke

najčešće očituju simptome na tarzalnim zglobovima.

RAZUDBA

Nakon akutne bolesti nađe se otečena slezena i enteritis (nalaz oskudan), nakon

subakutne ili kronične bolesti povećana je jetra, slezena (jetra, slezena, pluća i prsni

64

mišići sadrže žutobijela milijarna žarišta), obično je jak enteritis (ponekad

hemoragičan): serozne šupljine ponekad sadrže povećanu količinu tekućine.

DIJAGNOZA Sigurna je samo izdvajanjem i identifikacijom uzročnika jer bolest nalikuje

promjenama što ih stvara P. multocida, tifus, paratifus, spirohetoza, TBC i neki oblici

leukoze. Za bakteriološku se pretragu koristi jetra ili slezena.

TERAPIJA

Ptice ugibaju najčešće prije nego li se terapija uspije primijeniti, a kronični slučajevi s

izraženim granulomima najčešće ne reagiraju na terapiju. U protivno može se

primijeniti djelotvoran antibiotik, no najbolje parenteralno.

U preventivi moraju se provoditi temeljite higijenske mjere.

4. Escherichia coli

Escherichia coli nalazi se u probavnom sustavu životinja u koncentraciji 106/g ili

manje.

Mnogi serotipovi izdvojeni iz ptica patogeni su samo za njih. U pilića se može naći i

enterohemoragičnog soj E coli O157:H7 vrlo patogen za čovjeka.

U ptica kućnih ljubimaca, a pogotovo u papiga, E. coli nije uobičajeni obitavaoc

probavnog trakta, te je svako njeno izdvajanje za kliničara značajno.

ETIOLOGIJA Escherichia coli je Gram negativni, jednolično bojiv nesporulirajući štapić, obično

veličine 2-3 x 0,6-1,5 µm. Mnogi sojevi su pokretni i imaju peritrihe flagele. Raste na

običnim hranilištima pri temperaturi 18-44 0C ili nižim. Na pločama agara inkubiranim

tijekom 24 sata pri 37 0C, kolonije su niske, konveksne, glatke i bezbojne, promjera

1-3 mm.

Različiti serovarovi E. coli klasificirani su prema Ewingovoj shemi. Aktualna

klasifikacija obuhvaća više od 154 O, 89 K i 49 H antigena. O antigen predstavlja

endotoksin što se oslobađa pri autolizi glatkih stanica i otpornan je na kuhanje. K

antigeni su vezani uz virulenciju, nalaze se na površini stanice, interferiraju s O

aglutinacijom i moguće ih je ukloniti zagrijavanjem pri 1000 C. Većinu ovih antigena

moguće je identificirati probom brze aglutinacije na predmetnici. H antigeni ne koriste

65

se često u identifikaciji sojeva E. coli i nisu vezani uz patogenost. To su proteini koje

razara temperatura 100 0C.

PATOGENEZA I KLINIČKA SLIKA

Patogeneza je nedefinirana, sojevi izdvojeni iz ptica proizvode za razliku od sojeva iz

sisavaca vrlo malo egzotoksina. Kada postoji produkcija endotoksina onda je

prisutna dijareja i općenito hipersekrecija teućine u lumen crijeva, te hipersenzitivnost

i naposljetku smrt. Kloiseptikemija se najčešće očituje letargijom, anoreksiom,

neurednim perjem i proljevom s poliurijom, posljedica je dehidracija i kaheksija. Može

prouzročiti i respiratorne simptome kao što su rinitis, a u težim slučajevima i upalu

zračnih vrećica. Javlja se i fibrinozni poliserozitis te artritis.

LIJEČENJE

Osjetljiva je na mnoge lijekove poput: ampicilina, kloramfenikola, klortetraciklina,

neomicina, nitrofurana, gentamicina, nalidiksičke kiseline, oksitetraciklina, polimiksina

B, spektinomicina, streptomicina i sulfonamida.

Sojevi E. coli često su rezistentni na jedan ili više lijekova, stoga im je neophodno

odrediti osjetljivost prema lijekovima.

5. Pseudomonas i Aeromonas

Bakterije roda Pseudomonas i Aeromonas zaražavaju sisavce, ptice i ostale životinje.

Mogu prouzročiti sistemsku ili lokaliziranu bolest u mlade peradi, uginuće embrija i

jednodnevnih pilića, različite infekcije rana, dišnih putova itd., a osim toga značajan

su zagađivač mesa. Od divljih ptica najosjetljiviji su pingvini držani u zoološkim

vrtovima. Obje bakterije ubikvitarni su mikroorganizmi koje uobičajeno izdvajamo iz

zemlje, vode i iz vlažnog okoliša.

Postoji mnogo vrsta ovih bakterija, no jedino nalaz Pseudomonas aeruginosa i

Aeromonas hydrophila u ptica povezujemo s infekcijom.

ETIOLOGIJA

To su pokretani Gram negativani nesporulirajući štapić veličine 1,5-3 x 0,3-0,8 µm,

66

pojedinačno ili u kratkim lancima. Aerobi su, a rastu na uobičajenim hranjivim

podlogama.

Pseudomonas proizvodi u vodi topivi zeleni pigment sastavljen od fluoresceina i

pikocijanina. Posjeduje specifičan miris po voću. Često je rezistentan na antibiotike.

PATOGENEZA

Ove bakterije proizvode različite toksine (hemolizin, proteazu, lecitinazu) što rezultira

oštećenjem tkiva te se pojavljuju edemi, hemoragije i nekroze.

Pseudomonas je oportunistička bakterija koja može prouzročiti septikemiju te

respiratorne infekcije u različitih vrsta ptica, uključujući sinusitis u purana i

konjunktivitis u pilića. Virusne bolesti i druge bakterijske infekcije mogu pogodovati

pseudomonijazi. Često je odraz loše higijene.

Patologija: lezije su odraz kliničke slike i uključuju subcutane edeme i fibrin, često s

hemoragičnim promjenama, eksudatom u zglobovima, upalom seroznih membrana

slično koliseptikemiji (upala zračnih vrećica, perihepatitis, perikarditis), upala pluća,

nekrotična žarišta po jetri, slezeni, bubrezima i mozgu, sinusitis i keratitis.

Dobre zoohigijenske prilike, pogotovo u valionicima, čista i dezinficirana oprema, te

sterilni postupci kod vakcinacije i liječenja smanjuju mogućnost infekcije.

Prije primjene terapije potrebno je napraviti antibiogram, najčešće je djelotvoran

gentamicin ali i neki drugi antimikrobni preparati kao što su to kinoloni. Uz terapiju

pomaže i dodatak vitamina A.

Ukoliko su zaraženi embriji ptica, pomaže terapija u zračnu komoricu 14., 18. i 22.

dana(za velike papige) s 0,2 ml piperacilina (200mg/ml otopina).

6. Campylobacter

Kampilobakterioza ptica je subakutna do kronična bolest koja se najčešće očituje

hepatitisom. Uzročnik je Campylobacter jejuni, Gram negativna pokretna

mikroaerofilna bakterija koja ima nekoliko oblika: može se pod mikroskopom vidjeti

kao kratak zarez, S oblik, dugačke spirale ili kokoidni oblici. Raste na krvnom agaru ili

na posebno pripravljenim selektivnim podlogama.

Klinički znakovi bolesti mogu biti kronični hepatitis koji uključuje letargiju, anaoreksiju

i diareju. Visoki mortalitet zabilježen je u zebica. Stres i imunosupresija mogu

67

pogodovati pojavi bolest, no u ukrasnih ptica bolest prouzročena kampilobakterom

često ostaje skrivena, bez vidljivih kliničkih simptoma bolesti.

Kampilobakter je uzročnik zoonoze koja se očituje s gastrointestinalnim

poremetnjama u čovjeka. Prema izvješćima WHO-a jedna je od najznačajnijih bolesti

zemalja u razvoju posebice za djecu starosti ispod dvije godine, a posljednjih godina

broj oboljelih se povećava. Najčešće se prenosi hranom životinjskog porijekla (perad,

govedo, svinja, ovca, školjke), a mnogo rjeđe kućnim ljubimcima i divljim životinjama.

Ukoliko se bolest pojavi možemo ju u ptica liječiti eritromicinom ili tetraciklinima.

7. Borrelia

Borrelia anserina (sin. Spirochaeta anserina, S. gallinarum) uzrokuje nerecidivirajuću

bolest koju nazivamo spirohetozom a prenose ju krpelji. Pretežno je akutna

septikemija, različitim morbiditetom i visokim mortalitetom. U endemičkim područjima

spirohetoza uzrokuje u peradarstvu značajne gospodarske štete.

Iako je veoma slična Borrelia spp. što uzrokuje bolest u ljudi, nije poznato da B.

anserina inficira ljude. Ptice (divlja patka) su uključene u širenje Lymske bolesti,

opisane kao borelioze ljudi uzrokovane od B. burgoorferi.

Sisavci, osim kunića i miša su otporni na infekciju od B. anserina. Virulentni sojevi

sposobni su prodrijeti kroz neozlijeđenu kožu.

Prirodno oboli kokoš, puran, fazan, patka, guska, kanarinci i papige. Golub i biserka

su relativno rezistentni na pokusnu infekciju.

Spirohetoza se može širiti krvlju, ekskretima ili tkivima inificiranih ili netom uginulih

ptica. Kanibalizam, ingestija krvi ili izmeta bilo neposredno ili nakon što onečiste

hranu ili vodu ili igla i brizgalica za višekratnu upotrebu također šire bolest. Argas

persicus je najznačajniji vektor. Borelija preživljava razvojni ciklus krpelja pa se

transovarijalno prenese od jedne generacije na drugu. Krpelj postaje infektivan 6 do

7 dana nakon sisanja krvi i takav ostaje 488 dana. Aktivnost krpelja se poveća s

povišenjem temperature i vlage, pa je i razvitak spirohete mnogo brži ako je

temperatura okoliša preko 35oC.

Klinički simptomi spirohetoze su jako povišena tjelesna temperature i to kratko nakon

infekcije (u purana može doseći 43oC), te nagli gubitak tjelesne mase (preko 20% za

68

4 do 5 dana bolesti). Bolesne ptice gube tekućinu, izmet je zelen i sadrži veliku

količinu žuči i urata, vjerojatno zbog anoreksije i velike potrošnje vode.

B. anserina je osjetljiva na većinu antibiotika, uključujući penicilin, kloramfenikol,

kanamicin, streptomicin tilozin, tetraciklin.

8. Pasteurella

U ptica Pasteurella multocida subspecies multocida uzrokuje septikemiju i na kraju

smrt. Serotipovima kao što su P. gallinarum i P. haemolytica uloga još nije dovoljno

razjašnjena. U ptica mogu se izdvojiti i drugi pripadnici roda Pasteurella: volantium,

avium, anatis, langaa i još neimenovani species Pasteurella sp. A.

PPaasstteerreellee ssee pprreennoossee ddiirreekkttnniimm kkoonnttaakkttoomm iillii aaeerroossoolloomm,, aallii ttaakkoođđeerr ii vveekkttoorriimmaa kkaaoo

ššttoo ssuu iinnsseekkttii kkoojjii ssiiššuu kkrrvv.. NNaajjččeeššććee ssee iizzddvvaajjaa iizz rreessppiirraattoorrnnoogg ssuussttaavvaa,, nnoo uu ppttiiccaa

zznnaaččaajjnnaa jjee ii iinnffeekkcciijjaa nnaakkoonn ppoovvrreeddee.. OOvvee bbaakktteerriijjee nnaallaazzee ssee uu ggoorrnnjjiimm ddiiššnniimm

ppuuttoovviimmaa kkoodd vveeććiinnee ssiissaavvaaccaa.. MMaaččkkaa jjee vvrrlloo ččeesstt iizzvvoorr bbaakktteerriijjee PP.. mmuullttoocciiddaa,, ttee

uukkoolliikkoo ooggrreebbee ppttiiccuu nnuužžnnoo jjee ooddmmaahh pprriimmiijjeenniittii aannttiibbiioottsskkuu tteerraappiijjuu.. UUkkoolliikkoo uusslliijjeeddii

iinnffeekkcciijjaa,, uuggiinnuuććee nnaassttuuppaa zzaa 1122--4488 ssaattii..

ETIOLOGIJA

Pasteurella multocida je maleni (0,2-0,8 x 0,6-2,0 µm) Gram negativni nepokretni

štapić, nesporulirajući, često pleomorfan u supkulturi. U svježem izolatu ili u razmazu

s oboljelog tkiva boji se izrazito bipolarno (bojenjem po Giemsi). Ima kapsulu, a raste

aerobno ili mikroaerofilno. Kolonije se prelijevaju u bojama (iridescencija) ili su plave.

Okrugle su, glatke, konveksne, prozirne, pastozne. Vodenaste mukoidne kolonije

obično su sive, dolaze u lancima, nemaju kapsulu i avirulentne su. Antigena struktura

je složena. Prema kapsularnom antigenu razlikuje se 5 serogrupa, a somatskih

serotipova do danas je izdvojeno 16 i to svi iz ptica. Virulencija je kompleksna i

varijabilna ovisna o odnosu soj – domaćin. Endotoksine proizvode svi sojevi P.

multocida, jednako virulentni i avirulentni.

PATOGENEZA I EPIZOOTIOLOGIJA

Bakterija ulazi u tkivo ptica kroz sluzničke opne farinksa ili gornjeg dijela dišnog

sustava, ali i kroz očne spojnice ili oštećenja po koži.

Slobodno živuće ptice mogu biti izvor kolere ako dođu u dodir s peradi. Mnoge ptice

nose mikroorganizam u nosnom procjepu. Feces vrlo rijetko sadrži živu bakteriju P.

69

multocida. Slabije virulentni sojevi izazivaju bakterijemiju i infekciju pluća, slezene,

bubrega, jetre i srca. Endotoksin uzrkuje edeme, hemoragije i koagulacionu nekrozu.

KLINIČKI ZNAKOVI BOLESTI

Znakovi akutne infekcije često se zamijete tek nekoliko sati prije uginuća. Uginuće

može biti prvi znak bolesti. Najčešći znakovi su: povišena tjelesna temperatura,

anoreksija, nakostriješeno perje, mukozni iscjedak iz usta, proljev i ubrzano disanje.

Cijanoza se javlja neposredno prije smrti a najjasnija je na perjem neobraslim

dijelovima glave, poput kreste i podbradnjaka. Proljev u početku je vodenast i bjelkast

ali kasnije postaje zelenkast i sadrži sluz. Ptice koje prežive početnu akutnu

septikemiju mogu kasnije podleći zbog emacijacije i dehidracije, mogu ostati kronični

kliconoše ili mogu ozdraviti.

Glavnina patoloških promjena je na krvožilju, kao i krvarenja u plućima, abdominalnoj

masti i crijevnoj sluznici. Jetra akutno oboljelih ptica je otečena i sadrži brojna mala

žarišta koagulacijske nekroze. U probavnom sustavu nalazi se velika količina

prozirne sluzi, posebice u farinksu, voljci i crijevima.

Kronični oblik bolesti može slijediti nakon akutne faze ili je posljedica infekcije

mikroorganizmima slabije virulencije. Podbradnjaci, sinusi, zglobovi krila ili nogu,

stopala i sternalna burza, često su otečeni. Mogu se zapaziti eksudativne lezije

konjunktiva i farinksa, te ponekad tortikolis ako je bolest zahvatila srednje uho i kosti

glave. Hropci iz dušnika i dispneja moguća su posljedica infekcije dišnog sustava.

Kronično zaražene ptice mogu uginuti, ostati kliconošama dugo vrijeme ili ozdraviti.

Patomorfološke promjene su karakterizirana lokalnom infekcijom. Lokalizirana

infekcija zahvaća i skočne zglobove, stopala, peritonealnu šupljinu i jajovod.

Granulomatozni dermatitis može se pojaviti kod ptica grabljivica i kod golubova. U

drugih ptica posljedica kronična bolest su poremetnje u CNS.

DIJAGNOZA

Može se temeljiti na anamnezi uz karakteristične znakove bolesti i promjenama po

organima, te na prisutnosti gram-negativnih bipolarnih štapića u krvi i tkivima.

Konačnu dijagnozu postavljamo izdvajanjem uzročnika i identifikacijom.

LIJEČENJE

Potrebno je primijeniti lijekove parenteralno, najbolje nakon što se napravi

antibiogram. Doxsiciklin i enrofloksacin primjenjuju se u profilaksi nakon lokalnih

povreda (npr. ogrebotine od mačke).

70

8. Haemophilus

Kokoš je prirodni nosioc ove bakterije, a bolest je opisana i kod fazana i japanskih

prepelica. U drugih životinja infekcija je samo pokusno dokazana (puran, golub,

vrabac, guska, vrana, zec i miš).

Haemophilus paragallinarum (gallinarum) je mikroaerofilna Gram negativna

kokoidna bakterija koja raste uz obavezan dodatak V faktora (nikotinamid adenim

dinuklaotid) i NaCl (1-1,5%), često zajedno s bakterijama Staphylococcus . Na agaru

je vrlo sitna poluprozirna kolonija (R, M i S oblici). H. avium nije patogen i može se

naći kao slučajni nalaz, a za razliku od prethodnog, katalaza je pozitivan i ne

fermentira fruktozu i galaktozu.

Za bolest u peradi karakterističan je facijalni edem, iscjedak iz nosa, kihanje i drugi

respiratorni šumovi, konjunktivitis, otečeni podbradnjaci, proljev, ptice ne jedu,

nesivost je smanjena. Za kroničnu infekciju osim tzv. sovine glave (kazeozni eksudat)

karakterističan je i neugodan smrad u nastambi - po truleži. Bolest je četo

komplicirana drugim mikroorganizmima što ne smijemo zanemariti, te je u tom

slučaju i mortalitet veći i bolest je prolongirana. U ostalih ptica opisano je da infekcija

s hemofilusom može prouzročiti rinitis s sero-fibrinoznim eksudatom.

10. Clostridium

Bakterije roda Clostridium su saprofiti prisutni obično u tlu, prašini, mulju, ali i u

probavnom sustavu ljudi i životinja. Post mortem mogu se izdvojiti iz parenhimskih

organa zbog pasaže iz crijeva ili okoliša. Klinički oblici bolesti u ptica, za razliku od

peradi, rijetka su pojava.

Bakterije roda Clostridium su Gram pozitivan štapići, veličine 2-6 mikrona, sporuliraju,

pokretni su, rastu u anaerobnim uvjetima ili mikroaerofilnim, svi su katalaza negativni,

a za rast im je potreban pH 6,5-7 i 37oC.

To su biokemijski aktivne bakterije, fermentiraju različite šećere, proizvode kiseline i

plinove - saharolitičke bakterije i one proteolitičke koje razgrađuju bjelančevine do

gnjilenja, proizvode različite toksine.

71

Kako ove bakterije ne rastu u aerobnim uvjetima, zdrava tkiva otporna su na

njihovo djelovanje. Bolest se javlja kad su ona oštećena drugim mikroorganizmima

ili pri disbakterizmu u probavnom sustavu kada im broj višestruko poraste.

Na pojavu bolesti djeluje niz čimbenika, jednako mikrobnih, tehnologijskih kao i

mikroklimatskih, a najznačajniji su oni vezani uz hranidbu.

Najčešće bolesti su nekrotični i ulcerativni enteritis, gangrenozni dermatitis i

botulizam, te rijetko tetanus. Perni folikuli u ptica često mogu biti inficirani s

klostridijima. Uzročnici su C. botulinum (odnosno njegov toksin), C. perfringens, C.

colinum, C. tetani, ali mogu sudjelovati i druge vrste klostridija, kao npr. C. chauvoei

u nojeva i kokoši.

Liječenje botulizma u ptica je vrlo teško, no možemo primijeniti simptomatsku terapiju

(infuzija, dodatak vitamina, i primjena laksativa). Pomoćo će i smještanje ptice na

mirno mjesto u tamnu prostoriju. Antibiotici su pri pojavi botulizma kontraindicirani.

Ostale klostridije liječimo medikamentozno (npr. s klindamicinom).

11. Erisypelothrix

Bolest prouzročena s Erysipelothrix rhusiopathiae prvi je put opisana u kokoši 1936.

god., no i druge ptice mogu oboljeti.

Bolest je značajna i kao zoonoza jer može oboljeti čovjek, osobito osoblje u

klaonicama, peradarskim farmama, veterinari i inseminatori u kojih uzrokuje

encefalitis i endokarditis.

Erysipelothrix rhusiopathiae je Gram pozitivan, nepokretan, tanak, pleomorfan,

nesporulirajući štapić, velik 0,2-0,4 x 0,8-2,5 µm, tvori hemolizu nakon 2-3 dana,

nema ni flagela ni kapsulu. Bakterija je relativno otporna, 70o C podnosi tijekom 5 do

10 min. Dugo preživljava u zemlji i u vodi pri nižim temperaturama. Serološki sojevi

su razvrstani u 24 skupine. Uzročnik se može od svinja putem različitih vektora širiti u

okoliš i dospjeti do ptica.

EPIZOOTIOLOGIJA

Obole purani, kokoš, patka, guska, fazan, prepelica, paun, golub, kanarinac, papiga,

vrabac, čigra, kos, roda, orao, galeb, čvorak, te različiti sisavci, ribe i reptili. Čini se

72

da genetska otpornost određuje osjetljivost u ptica. Najčešće obole ptice močvarice

(one koje jedu ribe).

Tijek bolesti najčešće je perakutan do akutan, subakutan ili kroničan. Ako ptica

preživi sekundarno se javlja dermatitis i artritis. Klinički očituje se apatija, neuredno

perje, zelenkast proljev, dispneja, konjunktivitis i hiperemija nepigmentiranih djelova

kože. Najčešće ptice ugibaju perakutno, no kod ptica u zoološkim vrtovima javlja se i

kroničan oblik bolesti s unilateralnom upalom tarzalnog zgloba i posljedičnom

šepavošću.

Post mortem najčešće se vide petehijalna krvarenja u sukutisu, po stjenci crijeva i u

muskulaturi. Od patomorfoloških promjena u purana je često vidljiva opća kongestija,

degeneracija masnog tkiva na prednjem kraju trtice, krvarenje po perikardu,

petehijalna krvarenja u abdominalnom masnom tkivu. Jetra, slezena i bubrezi su

mrvljivi, povećani i prošarani. Žljezdani želudac odebljao, a po mišićnom su ulcere, u

cekumu žuti čvorići. Na koži su tamne kraste, a u ostalih ptica crvenkaste urtike.

Ptice su otporne na reinfekciju. Dijagnoza se postavlja izdvajanjem uzročnika iz jetre

ili slezene, ali pomaže i klinička slika.

Liječenje s provodi antibioticima produžene djelotvornosti.

12. Listeria

Bakterije roda Listeria često znaju zaraziti kanarince, papige, ali i ostale vrste ptica.

Listeria monocytogenes je ubikvitarni Gram pozitivna tanka i dugačka bakterija koja

raste na krvnom agaru uz tvorbu β hemolize. Serološki se razlikuje, a za pticu su

patogeni serovar I i serovar IV. Ptica može biti latentni nosioc bakterije, ali najčešće

bolest prenose štakori. Uzročnik se širi izmetom i iscjetkom iz nosa a put infekcije je

oralni.

Mogu se zaraziti sve vrste ptica, no posebno su osjetljivi kanarinci. U slučaju zaraze

kod ptica je najčešći akutni oblik bolesti koji rezultira bakterijemijom i uginućem u

roku od 1 do 2 dana. Ukoliko se bolest pojavi u subakutnom ili kroničnom obliku,

javlja se sljepilo, tortikolis, tremor, te pareze i paralize. Kronične infekcije očituju se

nalazom monocitoze, a nalaz je 10 – 12 puta veći od normalnog. Pri razudbi ne

moraju biti uočljivi patognomonični znakovi bolesti, nalaz može biti bez osobitih

znakova, ponekad samo uz manja petehijalna krvarenja. Može se uočiti

73

serofibrinozni perikarditis, te nekroza miokardija. Vidljivih znakova po mozgu obično

nema.

Dijagnoza se postavlja izdvajanjem uzročnika, a preporuča se uzorak za

bakteriološku pretragu staviti u transportni medij.

13. Staphylococcus

Većina vrsta Staphylococcus bakterija izdvojenih u ptica smatra se normalnom

mikroflorom. To su Gram pozitivni koki koji ponekad mogu biti i izduženi (0,5-1,5µm).

Rastu aerobno i anaerobno, često uz stvaranje hemolize. Stafilokoki su ubikvitarne

bakterije.

Staphylococcus aureus smatra se patogenim za ptice, a najčešće je vezan uz

infekcije kože i rana. Također se javlja septikemija, te infekcije dišnih putova,

zglobova, živaca i pupkovine. Staphylococcus intermedius, S. epidermidis, S.

haemolyticus, S. gallinarum od manjeg su značaja za ptice.

Septikemija prouzročena stafilokokom može započeti bez specifičnih kliničkih

znakova bolesti, a znak može biti nekroza distalnog prsta ili privjesaka na glavi i

vratu. Dolazi do poremetnje u CNS-u, a patomorfološki nakon stafilokokne

septikemije vidljive su petehije i ehimoze po unutrašnjim organima. Artritis-sinovitis

češći su kod peradi, dok kod mladih ptica česta je pojava osteomielitisa, a promjene

su lokalizirane na proksimalnoj epifizi femura, tibiotarzusu, tarzometatarzusu i na

petom do sedmom torakalnom kralješku. Vezikularni dermatitis i gangrenozni

dermatitis česti su u kombinaciji s drugim bakterijama ili virusom boginja.

Pododermatitis s nekrotiziranim abscesima su problem u ptica grabljivica, pogotovo

onih držanih u sužanjstvu.

Pri primjeni lijekova treba imati na umu da osjetljivost na antibiotike varira i potrebno

ju je provjeriti antibiogramom. Obično je potrebna agresivna parenteralna primjena

antibiotika u kombinaciji s lokalnom terapijom ukoliko je ona opravdana. U

potencijalno učinkovite ubrajamo beta-laktamske antibiotike, aminoglikozide,

florokinolone i trimetoprim-sulfa antibiotike.

14. Streptococcus

74

Neke vrste bakterija Streptococcus su također dio normalne mikroflore probavnog

trakta, te valja biti pažljiv u procjeni mikrobiološkog nalaza nakon pregleda izmeta ili

kloake.

To su Gram pozitivni koki obično 2 µm u promjeru, dolaze u paru ili u lancima. Ovo je

velika porodica koka od kojih su za ptice značajni S. bovis čest kod artritisa golubova,

dok oni grupe C mogu prouzročiti septikemiju, te embolijsko-trombotične promjene s

smrtnim ishodom. U ptica mogu se izdvojiti S. pneumoniae i S. pleomorphus, no

patogenos im još nije razjašnjena.

Općenito se smatra da u ptica Streptococcus nema izraženih pokazatelja

patogenosti, ali vjeruje se da su hemolitički sojevi patogeniji. Patogene vrste

povezane su s bolestima dišnih putova, lezijama zglobova, endokarditisom i

omfalitisom.

Često se bolest povezuje i s infekcijom prouzročenom bakterijom Enterococcus spp.

Streptococcus može biti otporan na mnoge antibiotike, uključujući florokinolone i

aminoglikozide. Kako bi se odabrao učinkoviti antibiotik neophodan je antibiogram.

15. Mycobacterium

Tuberkulozu u ptica uzrokuje Mycobacterium avium, Gram pozitivni acidorezistentni

štapić. Bolest je izrazito kronična tijeka, jednom utvrđena u jatu poprima obilježje

gotovo neiskorjenjive zarazne bolesti smrtna ishoda a može biti i zoonoza. U čovjeka

zaraza se očituje pneumonijom, limfadenitisom, te lokalnim apscesima i destrukcijom

sluznica. Dijagnoza, pa tako i liječenje često je otežano zbog neprepoznavanja

uzročnika, te napose zbog njegove rezistencije na većinu uobičajenih

tuberkulostatika. Bolest se prenosi s ptice na čovjeka ingestijom ili udisanjem prašine

ptičjeg izmeta.

Tuberkuloza peradi i pernate divljači u intenzivnom uzgoju (avijarna tuberkuloza) je

kontagiozna. Karakterizira ju kroničnost, perzistencija u jatu kada se jednom pojavi,

te gubici zbog smanjene nesivosti i uginuća. TBC nije česta pojava u intenzivnom

uzgoju peradi, ali je i dalje problem intenzivnih uzgoja pernate divljači i ekstenzivnih

uzgoja peradi zbog činjenice da nema djelotvorne vakcine ili uspješnog liječenja.

Oboljevaju patka, guska, labud, paun, golub, puran, vrabac, kos, vrana i čvoraka

bolest je opisana i u emua i noja držanih u zoološkom vrtu. Obole i različite vrste

75

ptica kućnih ljubimaca, najčešće starije ptice i to ptice iz porodice zeba, papige roda

Brotogeris, amazone, te neke australske vrste papiga.

Najveći broj uzročnika izlučuje se iz ulceriranih tuberkuloznih lezija crijeva ptica. Za

razliku od tuberkuloze sisavaca, ptičja se tuberkuloza uvijek prenosi ingestijom, iako

se dišni put ne isključuje (u patke i goluba česta je pojava plućnog oblika bolesti).

Mogućnost prijenosa tuberkuloze jajima dvojbena je budući da se u ptića izleglih iz

pokusno zaraženih jaja nije uvijek mogla utvrditi tuberkuloza.

Pojava zaraze u skupini ptica zabrinjava vlasnike jer je vrlo teško odrediti koliko se

infekcija proširila. Često je razmak između zaražavanja i vidljivih znakova bolesti i do

18 mjeseci.

ETIOLOGIJA I EPIDEMIOLOGIJA

Mycobacterium avium je gram pozitivna, acidorezistentna bakterija što vrlo sporo

raste na hranjivim podlogama (podloge uz dodatak glicerina i žutanjka). M.

intracellulare je morfološki, biokemijski i serološki vrlo sličan, pa ih je teško

razlikovati. Zato se često naziva kompleks Mycobacterium avium- intracellulare.

Mycobacterium avium možemo podijeliti i u tri subspeciesa – avium koji je

ubikvitaran, -paratuberculosis koji se zna pojaviti kod ljudi s Crohnovom bolešću i –

silvaticum koji je češći kod ptičijih mladunaca. Ljudi mogu na pticu prenjeti i

Mycobacterium tuberculosis, tada se simptomi bolesti najčešće očituju kao granulomi

na koži, nosu i očima, odnosno retrobulbarno. Ptica može oboljeti i od M. bovis ali

bez tipičnih znakova bolesti.

Po izgledu bakterija ima svojstva bacila, ali su poznati oblici poput toljage, zakrivljeni

ili zavinutu. Većina bakterija ima zaobljene krajeve, veličine su 0,2-0,6 x 1,0-10,0

µm. Ne stvaraju spore i nisu gibljive. Mycobacterium avium je aerob, rast izvornog

soja je pojačan ako se doda 5 do 10 % CO2. Kolonije su poluokrugle i ne prodiru u

podlogu. Starenjem kulture mijenjaju boju od sivobijele do oker i postaju tamnije. U

tekućim podlogama rast je na dnu ili na površini. Postoji povezanost između tipa

kolonija i virulencije. Uspoređene kulture tuberkuloznih kokoši i nekih nekromogenih

mikobakterija izdvojenih iz ljudi pokazuju da su čiste kulture glatkih prozirnih kolonija

virulentne za kokoš.

Općenito, M. avium je otporan prema vanjskim utjecajima, mjesecima i godinama

mogu preživjeti u okolišu. Spominje se da bakterija ne može preživjeti u namirnici

nakon 6 minuta kuhanja ili 2 minute pečenja. Otporan je na mnoge dezinficijense i na

76

uobičajene lijekove protiv tuberkuloze (streptomicin, p-aminosalicilna kiselina,

izonijazid).

Sojevi M. avium mogu se identificirati serološki, čak i oni za kokoši manje virulentni.

Serotipovi 1, 2 i 3 su uobičajeni u ptica i smatraju se virulentnim. U ptica pojavljuje se

i serovar 8, te 25 i 27, dok su oni od 4 do 20 uobičajeni u ljudi. U gradskih ptica

pretežito je identificiran serovar 1, a 2 i 3 su široko rasprostranjeni u Europi.

PATOGENEZA I KLINIČKA SLIKA

Aviarna tuberkuloza očituje se u formi visceralne infekcije. Primarno uzročnik

naseljava subserozu crijeva te hematogeno portalnim krvotokom dospijeva do jetre.

U početku je to bakterijemija koja je uzrok generaliziranih oštećenja, pa za razliku od

M. tubeculosis, možemo ga naći posvuda u organizmu ptice. Kod ptica razaznajemo

tri oblika bolesti koja najčešće prelazi u kroničan oblik. Prvi je klasičan oblik s

tuberkulima u različitim organima, drugo je paratuberkulozni oblik lociran u

duodenumu i najčešći je u papiga, a treći je atpična forma kada su mikobakterije u

epiteloidnim stanicama i makrofagima po različitim organima i taj oblik čest je za

tigrice. Vrlo rijetko javljaju se nekrotične ulceracije u plućima.

Klinički simptomi su često nespecifični. Kada bolest dovoljno uznapreduje, pojedine

životinje u jatu su potištene. Iako prohtjev za hranom obično ostaje dobar, očit je i

progresivan gubitak tjelesne mase (poglavito je izražen na prsnim mišićima koji su

često atrofirani), a naglašene su prsne kosti. Perje je neuredno i nakostriješeno.

Zbog oštećene jetre može nastati ikterus. Tjelesna se temperatura kreće u

granicama normale. U mnogim slučajevima ptice očituju jednostranu šepavost pa se

kreću svojstveno, poskakujući (vjerojatno posljedica proširenja bolesti na koštanu

srž), ponekad krila mogu biti opuštena, a moguće su i paralize zbog tuberkuloznog

artritisa. U većine je oštećen crijevni sustav, pa ako se radi o ulceroznim

promjenama, rezultat je klinički jak proljev.

Bolesne kokoši i pernata divljač najčešće uginu unutar nekoliko mjeseci ili žive duže,

ovisno o težini i proširenosti lezija. Moguća su i nagla uginuća zbog iskrvarenja kao

rezultat rupture jetre ili slezene.

U ukrasnih ptica klinički se najčešće bolest očituje dijarejom, artritisom i ulceracijama

po zglobovima i tetivama nogu, granulomima po konjunktivama, u kutovima kljuna ili

oko slušnog kanala. Plućni oblik je vrlo rijedak, ali nađu se granulomi po traheji.

77

RAZUDBENI NALAZ

Lezije su najčešće u jetri, slezeni, crijevima i koštanoj srži. Ni jedno tkivo, s izuzetkom

središnjeg živčanog sustava, nije otporno na infekciju. Očituje se sivkastožutim do

sivkastobijelim različito velikom čvorićima (od zrna ječma do konfluirajuće mase

nekoliko centimetara u promjeru) u jetri, slezeni (uzrok hipertrofije i rupture) i u

crijevima. Čvorići mogu nadilaziti površinu organa, čvrsti su, ali se lako režu jer ne

sadrže minerale soli. Na poprečnom presjeku fibrozni čvorići sadrže različiti broj

malih žućkastih žarišta ili pojedina žuta i meka središnja područja koja su često

kazeozna i obavijena fibroznom ovojnicom. Uobičajeno se u jetri i slezeni nalazi

manji broj nodularnih lezija. Promjene na plućima obično su slabije izražene negoli u

jetri i u slezeni.

Histopatološki, tuberkuli se mogu dokazati 10 do 14 dana poslije infekcije kao tijesne

nakupine blijedih stanica vezikulnih jezgri. Stanična masa ili primarni tuberkuli

postupno se povećavaju kako se umnožavaju histiociti na periferiji. U epiteloidnim

stanicama unutar 3 do 4 tjedna može doći do regresije središnje zone zbog izostale

vaskularnosti i toksičnih tvari. Granice pojedinih stanica slabije su izražene ili nestaju,

nastaju vakuole. Budući da u središnjem dijelu epiteloidne stanice prolaze

nekrobiotične promjene, periferna zona epiteloidnog sincicija očituje se kao omotač.

Završna faza tvorbe tuberkula je nastanak inkapsulacijske zone koja se sastoji od

fibroznog vezivnog tkiva, histiocita, nešto limfocita, a povremeno eozinofilnih

granulocita. Tuberkuli u ptica rijetko kalcificiraju, ali nastaje degeneracija nalik

amiloidnoj koja zahvaća dio promijenjenog tkiva ili okolne parenhimske elemente.

DIJAGNOZA

Mikobakterijske infekcije dijagnosticiraju se nalazom acidorezistentnih štapića u

obojanom uzorku tkiva ili fecesa, rendgenološki (hepatomegalija, splenomegalija,

granulomi po plićima, plin u crijevima, osteoliza), biopsijom unutrašnjih organa i

njihovom histopatološkom pretragom, a naposljetku i mikrobiološkom pretraga koja je

dugotrajna.

Intradermalni test tuberkulinom češće se upotrebljava kod peradi. Reakcija se očituje

blagim otečenjem tkiva injektiranog podbradnjaka. Brza serumska ili aglutinacija

plazme, pogotovo u kokoši, može se pouzdano mjeriti s tuberkulinskim testom. Titar

1:64 smatra se pozitivnim. Novije metode kao ELISA test ili PCR, te proba antigenom

85 (Ag85) mogu omogućiti pouzdanije i brže rezultate.

78

LIJEČENJE PREVENTIVA I KONTROLA

Liječenje je dugotrajno i teško. Rijetko se primjenjuje, no uspješnim se pokazala

primjena koktela lijekova, uz neophodno veliki trud vlasnika kako bi se završilo s

dugotrajnim liječenjem. Može se primijeniti rifabutin, ethambutol i claritromicin u

kombinaciji. Ptice s netuberkuloznim oblikom bolesti imaju najviše šanse za

oporavak, dok će one s velikim granulomima vrlo rijetko pozitivno reagirati na

liječenje.

Ptice koje su bile u izravnom kontaktu sa zaraženim prostorom trebale bi do 2 godine

provesti u izolaciji. Ptice je potrebno testirati na bolest svaka 2-3 mjeseca bilježenjem

njihove tjelesne masa, određivanjem krvne slike i bojanjem fecesa.

Kako bi se onemogućilo prenošenje zaraze na ljude i druge ptice, preporuča se

eutanazija.

79

V. KLAMIDIOZA

(psitakoza, ornitoza, papagajska groznica)

Klamidioza u ljudi i ptica poznata je i pod nazivom psitakoza (psittakos, grč. –

papagaj). Ornitoza je naziv korišten za istu bolest u domaće i divlje peradi kao i u

ptica koje ne pripadaju rodu psitacida (papagajke), a naziv je uveo Meyer 1941.

godine. Nekada se vjerovalo da je psitakoza opasnija varijanta iste bolesti, no danas

se zna da na ljude jednako tešku bolest mogu npr. prenijeti purani. Bolest se očituje

u približno 130 nepapagajskih vrsta ptica, odnosno opisana je u više od 400

specijesa koji pripadaju u 21 red. PPostala je poznata za vrijeme pandemije 1929-

1930.godine, a zahvatila je 12 država SAD-a. Vjeruje se da je uvezena s zelenim

amazonama iz Južne Amerike.

Vrlo brzo otkrilo se da u etiologiji bolesti imaju ulogu bazofilne uklopine. Već 1939.

godine znalo se da je to i bolest golubova, a zatim i drugih vrsta ptica, te da sve te

ptice ovu bolesti mogu prenijeti na čovjeka.

Bolest je prouzročena obligatno intracelularnom bakterijom Chlamydophila psittaci

koja je danas proširena u cijelom svijetu.

ETIOLOGIJA

Uzročnik je bakterija Chlamydophila psittaci. Red Chlamydiales kojem ova bakterija

pripada godine 1999. reoganiziran je tako što su dosadašnje klamidije podijeljena u

dva reda: Chlamydia i Chlamydophila gen.nov. Specijesi klamidofile su: C. abortus,

C. caviae, C. felis, C. pecorum, C. pneumoniae s tri biovara: C. pneumoniae biovar

TWAR, C. pneumoniae biovar Koala i C. pneumoniae biovar Equine, te C. psittaci.

Chlamydophila psittaci ima osam serovarova (A-F, M56, WC) koji uzrokuje bolesti u

ptica. C. psittaci serova M56 je primarno izdvojen iz bizamskog štakora, a WC iz

zeca. C. pneumoniae primarno je humani respiratorni izolat, a C. pecorum je izolat

goveda i ovce (poliartritis, upala pluća, encefalomijelitis, enteritis).

C. psittaci predstavlja obligatnu intracelularnu bakteriju (sadrži DNK i RNK) i jedna je

od najsitnijih bakterija, promjera 0,2-1,5 µm. Klamidije posjeduju posebnu

morfogenezu i samostalnu izgrađuju vlastiti enzimatski sustav. Postoje dva

morfološki različita oblika klamidije: elementarna tjelešca i retikulatna (retikularna)

tjelešca. Prva čine infekcijski oblik kojim klamidija ulazi u organizam domaćina i

prijanja za ciljne visokoprizmatične stanice epitela. Drugi oblik je intracelularni,

metabolički aktivan oblik.

80

Njezin razvojni ciklus zbiva se tijekom pet osnovnih faza: penetracija stanice

mononuklearnog fagocita (elementarno tjelešce), prijelaz metabolički neaktivnog

elementarnog tjelešca u metabolički aktivno retikulatno tjelešce, umnožavanje

retikulatnog tjelešca binarnom fizijom uz nastala nova tjelešca, dozrijevanje

neinfektivnih retikulatnih tjelešaca u infektivna elementarna tjelešca i otpuštanje

elementarnih tjelešaca iz stanice domaćina. Početak zaražavanja ogleda se u

prijanjanju elementarnih tjelešaca uzročnika na mikrovile vršnoga dijela

visokoprizmatičnih epitelnih stanica primljivoga tkiva. Tijekom prijelaza inicijalnih u

elementarna tjelešca tzv. klamidijski čimbenik postaje razotkriven (klamidijski

glikolitički sustav). Uništavajući stanicu domaćina omogućava hidrolitičkim enzimima

djelomično sudjelovanje u nastaloj citopatologiji. Rezultat se očituje u reverezibilnom

ili ireverzibilnom oštećenju stanice odnosno kliničkom očitovanju bolesti. Količina

elemenatarnih tjelešaca u odnosu na makrofage odlučna je za pojavu bolesti. Velika

doza virulentne klamidije uzrokuje letalnu litičnu reakciju fagocita za razliku od

malene doze s posljedičnom odgovarajućom reakcijom fagocita koji brzo

onesposobljavaju antigen unutar organizma domaćina. Malene doze nevirulentnog

klamidijskog soja pobuđuju neodgovarajuću litičnu reakciju makrofaga pa ovi prelaze

u dugoživuće epiteloidne stanice, u kojima klamidija preživljava čineći od domaćina

nositelja asimptomatske infekcije. U ljudi oboljelih od klamidioze bitan je patološki

nalaz upalni eksudat unutar alveola (polimorfonuklearni leukociti i mononuklearni

fagociti). Većina klamidija ne preživljava u kratko-živućim polimorfonuklearnim

leukocitima, ali C. psittaci preživljava i raste u makrofagima.

Preživljava izvan domaćina približno mjesec dana. Bakterijsko raspadanje tkiva i

fekalni materijal ubija organizme unutar svega nekoliko sati. Izbornim sredstvom

dezinfekcije još uvijek se smatra formalin, iako se pri tome ne smije zaboraviti

smanjenje njegove učinkovitosti svakim padom temperature okoliša.

EPIDEMIOLOGIJA I PATOGENEZA

C. psittaci dobro je prilagođena ptičjem domaćinu-organizmu. Endemična je u svim

krajevima gdje papagajke obitavaju. Utvrđena je zaraženost od 1% divlje populacije i

njihova uloga kao nositelja, ali ne i ozbiljnih širitelja infekcije. Bolesti se prenosi

udisanjem kontaminirane prašine, no opisana je i oralna infekcija ptića u gnjezdu.

Tijekom latentne zaraze organizam perzistira u makrofagima i epiteloidnim stanicama

s posljedičnom pojavom autosterilizacije. Ponovljena zaraza tih organizama izaziva

"rasijavanje" velikog broja klamidija izrazito viruletnih i zaraznih za ostale vrste.

81

Iako je uzročnik izdvojen iz jaja nekih vrsta ptica, vertikalni prijenos još nije dokazan.

Izlučivanje klamidije izmetom u pravilu započinje deset dana prije očitovanja kliničkih

znakova bolesti, no uzročnik se izlučuje i nosnim sekretom, iscjetkom iz ždrijela,

mlijekom iz voljke kod goluba i drugim izlučevinama i to bilo kontinuirano ili

intermitentno. Čini se da bolest mogu prenositi i artropode.

Mlade su ptice primljivije od ptica veće životne dobi. Također postoji vrsna razlika u

primljivosti (južnoameričke vrste papiga - makao i amazona primljivije su od

južnoazijskih ili australskih papiga - kakadu, lori, kraljevski papagaj). Od sisavaca,

osim čovjeka, primljivost je izražena u konja, psa i mačke (iako je malo poznato o

međuprijenosu bolesti). Obrnut je slučaj u goveda, ovce i koze.

C. psittaci može uzrokovati asimptomatsku infekciju u spolno zrelih primarnih

domaćina ili akutnu sustavnu zarazu u sekundarnih domaćina i mladih ptica.

Perzistentna infekcija izravno ovisi o prilagodbi sojeva uzročnika na organizam

domaćina. Sojevi izolirani iz psitacida, purana i pataka osobito su toksični za ljude,

za razliku od sojeva utvrđenih u golubova.

Čimbenik virulencije se razlikuje između sojeva i pobuđuje proizvodnju

protutoksičnih protutijela koja neutraliziraju toksičnost i infektivnost uzročnika, a

njezina se toksičnost očituje hepatotoksičnošću i nefrotoksičnošću. Česte pasaže

kroz organizam-domaćina sisavaca i ptica (ili različite stanične kulture) pobuđuje

tvorbu novih antigena na površini elementarnih tjelešaca. Antigeni su specifični za

sojeve klamidije i vrste domaćina u kojima nastaju. Prijenos između različitih vrsta

ptica, koji se javlja najčešće u uzgojnim farmama, ptičarnicima u kojima se uzgaja

više vrsta ptica, trgovinama kućnih ljubimaca itd., mijenja fizikalnokemijske osobine te

antigenost, toksično svojstvo i samog domaćina. Jedan soj klamidije izaziva u

različitim domaćinima infekciju koja se razlikuje ovisno o broju i vrsti infekcijom

zahvaćenih tkiva, stupnju širenja i periodu kroz koji se pojavljuje nova generacija

elementarnih tjelešaca. Primarna se infekcija odnosi na propagaciju klamidije unutar

probavnog trakta (uglavnom bez popratnih kliničkih znakova bolesti). Latentna

infekcija uzrokuje premuniciju, sprečavajući infekciju s drugim sojem (čak i pokusnim

zaražavanjem).

INKUBACIJA

Inkubacija ovisi o soju klamidije i vrsti ptice. Najkraćom se smatra inkubacija u

trajanju od 48 sati, no najčešće se uzročnik drugog dana poslije infekcije nađe u

slezeni, jetri i srcu, a već treći dan u nosu i crijevima. Utvrđena je inkubacija i od 1,5

82

pa čak i do 10 godina. Prirodnim zaražavanjem purana utvrđeno je da inkubacija

najčešće traje 5-10 dana.

KLINIČKA SLIKA

Klinička slika i tijek bolesti (morbiditet i mortalitet) mogu jako varirati i razlikovati se od

slučaja do slučaja. Ptičja klamidioza najčešće je sustavna i ponekad fatalna bolest.

Kliničko očitovanje ovisno je o dobi i vrsti ptice kao i o soju uzročnika. Pojava kliničkih

znakova bolesti i visina mortalitet ovisi o soju klamidije, virulentni sojevi izazivaju 10-

30 %, a manje virulentni svega 1-4% mortaliteta. Proizvodnja jaja u purana pada za

10-20%. Uobičajeni znakovi bolesti za ptice u jatu su: letargija, hipertermija,

abnormalna ekskrecija, pojačan iscjedak iz nosnih otvora i očiju i smanjena

proizvodnja jaja. U pataka i gusaka bolest je česta u Europi, a najčešće obole mlade

jedinke. Dijareja, kaheksija, purulentni iscjedak iz nosa i očiju najčešći su znakovi

bolesti. Morbiditet je od 10-80 %, a mortalitet 0-30%, što ovisi i o možebitnoj

paralelnoj salmonelozi. U kokoši bolest je rjetka. U mlađih ukrasnih ptica najčešće se

pojavljuje gubitak težine, proljev, žućkasti izmet, sinusitis i poremećaj u disanju, ali

zabilježeni su i slučajevi artritisa, odnosno sinovitisa. Starije ptice mahom ne

pokazuju jasno vidljive znakove bolesti pa su time "opasnije" zbog stalnog

izlučivanja uzročnika u svoj okoliš. Isprva je bolest u psitacida opisivana pod nazivom

"pneumo-enteritis".

Akutni stadij prirodnim putem nastale infekcije očituje se poremećajem rada dišnih

organa: nepravilno disanje, hropci, korica (golubovi), sinusitis (australske papigice -

"tigrice"), konjunktivitis (najčešće jednostran), te proljev i poliurija. Tijekom ovoga

stadija životinje su hipotermične, letargične, anoreksične i nakostriješena perja. I u

dehidriranih ptica otežano je kliničko utvrdivanje poremećaja rada bubrega. Izmet je

vodenast, zelenkast ili sivkast i često sadrži kristale mokraćne kiseline, a u slučaju

primjese žućkasta sadržaja predstavlja znak poremećaja rada jetre. Ptice ugibaju

nakon 8 do 14 dana, a spontana ozdravljenja su rijetka.

Poremećaj rada središnjeg živčanog sustava (SŽS) kloničko-toničkog tipa očituje se

u subakutnoj i kroničnoj fazi bolesti: opistotonus, tortikolis, tremor, prisilne kretnje.

Ponekad akutni tijek bolesti može proći bez kliničkih znakova bolesti te su jedini

uočljivi znakovi oni od strane SŽS-a. To je najčešći slučaj u amazone (Amazona

spp.), kakadua (Cacatua spp.) i žakoa (Psittacus erythacus). U nimfe (Nymphicus

hollandicus) bolest se očituje pretežito flacidnom paralizom ili parezom nogu.

Preživljavanje akutne faze u mladih ptica može dovesti do poremećaja u

83

opernaćivanju (posljedica patoloških promjena u štitnoj žlijezdi i nadbubrežnoj

žlijezdi). Kao ograničen i samostalan oblik infekcije, klamidioza se očituje u

australskih papiga keratokonjunktivitisom. U goluba i europske zebe konjunktivitis se

pojavljuje bez popratnih znakova keratitisa. Stalna prisutnost zaraze primjećuje se

tek potvrđenim prijenosom uzročnika s životinje na životinju ili na čovjeka te naglim

uginućem mladih ptića - potomaka naoko zdravih roditelja.

PATOMORFOLOGIJA

Tipična razudbena slika u akutnom tijeku bolesti upućuje na povećanje jetre i

slezene, fibrinsku upalu zračnih vrećica, te perikarditis i peritonitis. Akutni tijek bolesti

praćen je i perihepatitisom, miokarditisom, bronhopneumonijom i kataraličnim

enteritisom. Moguće su jedva primjetne nekroze parenhimskih organa. Nalaz

splenomegalije, hepatomegalije i fibrinske upale zračnih vrećica pobuđuje stvarnu

sumnju na klamidiozu. U golubova čest je nalaz orhitisa i epididimitisa. Kronični tijek

bolesti očituje se cirozom jetre i bubrega te nekrozom gušterače u tigrice i golubova.

Česte su sekundarne infekcije s npr. E. coli, Salmonella spp., Aspergillus spp. itd..

Hematološka pretraga ukazuje na leukocitozu s naglaskom na heterofiliju i pojavu

toksičnih heterofila, a u nekim slučajevima i limfocitozu, monocitozu i bazofiliju.

Utvrđena je i anemija te povećanje vrijednosti enzima AST.

BOLEST U LJUDI

Klamidioza ptica je opasna zoonoza, najčešće se zaraze držaoci ptica, veterinari,

radnici na peradarskim farmama i klaonicama. Posebice se to odnosi na ljude

zaposlene u različitim dijelovima proizvodnje purana, pataka kao i na golubare. U

ljudi se bolest očituje simptomima poput gripe; inkubacija je najčešće 5-14 dana,

ponekad i nešto dulja. Infekcija prolazi inaparentno do pojave sustavne bolesti s

upalom pluća: visoka temperatura, glavobolja, mialgija, povraćanje, proljev s/bez

znakova poremećena disanja. Česta je atipična upala pluća s jedva prepoznatljivim

znakovima poremećaja rada organa. Najčešće nastaje intersticijska pneumonija. U

najtežim slučajevima klamidioza se očituje meningitisom. Ljudski soj klamidije (C.

pneumoniae TWAI) stvara slične znakove bolesti u ljudi. Preporučuje se liječenje kao

u slučaju zaraze s ptičjim sojem. Moguća je, ali nepotrebna diferencijalna

dijagnostika ova dva soja.

84

DIJAGNOZA

Povijest bolesti bitna je zbog činjenice da većina psitacida oboli približno tri do četiri

mjeseca nakon što su nabavljene kao Ijubimci ili nakon dodira novonabavljene ptice

s "udomaćenima". Zaživotno se pretražuju citološki preparati, uzimaju tzv. trojni otisni

preparati: sluznice vjeđe ili iscjetka iz nosnih otvora, obrisak ždrijela, te obrisak

kloake. Za tumačenje preparata bitna je prisutnost epitelnih stanica u kojima

nalazima intracitoplazmatska tjelešca (Levinthal-Cole-Lillie – LCL tjelešca). Nakon

sušenja na zraku ili na plamenu, preparati se boje metodama po Stamp-u, Giemsa-i,

Gimnez-u, Machiavello-u ili Castenada-i. Negativan rezultat ne isključuje klamidiozu

budući se boje isključivo elementarna tjelešca. Iz uzorka izmeta uzročnik se može

izdvojiti uzgojem na kulturi stanica (najčešće McCoy, HeLa i pileći fibroblasti),

umnažanjem na pilećim embrijima ili ubrizgavanjem zaraženog materijala u pokusnu

životinju. Uzorak se mora poslati na pretragu u transportnom mediju. Za sada se

najboljim i najsigurnijim postupkom pokazala vrlo osjetljiva i specifična ELISA proba

kojom možemo dokazati prisutnost antigena u obrisku (također se uzima trojni

obrisak). Lažno pozitivna reakcija kod ELISA-e moguća je samo u slučaju ekstremno

velikog broja Staphylococcus aureus u uzorku, stoga se paralelno radi i klasična

bakteriološka pretraga.

Postmortalno se uzimaju otisni preparati slezene, zračnih vrećica, jetre, perikarda i

pluća, te se boje već spomenutim metodama bojenja za dokaz klamidije i pretražuju

ELISA probom. Bojanje otisnih preparata fluorescentnim protutijelima može dati

nespecifičnu reakciju. Najsigurniji dokaz je izdvajanjem uzročnika na kulturi stanica,

ali može se umnožiti i na pilećim embrionima. Lažno negativan rezultat može se

dobiti ukoliko stanice klamidija više nisu žive.

Humoralna protutijela mogu se utvrditi testom fiksacije komplemenata (FK),

inhibicijom hemaglutinacije s mišjim eritrocitima, imunodifuzijom, indirektnom

imunoperoksidazomte, ELISA-testom i PCR probom. Valja imati na umu da nalaz

protutijela nije dokaz bolesti, no ponekad može ukazati na inaparentnu infekciju.

Protutijela se mogu dokazati u pravilu kod četvrtine do trećine svih pretraženih

papagaja, golubova i vrabaca i to bez izraženih kliničkih simptoma bolesti. U gradskih

golubova pozitivna protutijela se kreći između 30-95 %.

85

PROFILAKSA I LIIEČENJE

Važno je provoditi pravilnu karantenu pri nabavci nove ptice i to najmanje u trajanju

45 dana. Dobrom higijenom i poboljšanjem zoosanitarnih prilika smanjit ćemo

horizontalno širenje infekcije. Vrlo je važna kvaliteta zraka s optimalnom vlagom i

temperaturom, te dezinskecija i deratizacija. U nekim zemljama provodi se

preventivno liječenje u tijeku karantene.

Za liječenje klinički manifestne klamidioze izborni lijekovi su klortetraciklini, doksiciklin

i enrofloksacin.

KLORTETRACIKLIN - za oralnu primjenu 2500 - 5000 ppm u mekoj miješanoj hrani

(kuhane žitarice s/bez kuhanih jaja) ili tvorničke pelete i to tijekom 45 dana. Jedino

kod tigrica doza je 500ppm i terapija traje 30 dana.

DOKSICIKLIN - i/v primjenjiv i u ljudi. Često tijekom i/m primjene u psitacida izaziva

stvaranje ograničene nekroze na mjestu davanja lijeka. Doza za srednje velike i

velike papige je 75 mg/kg i to šest injekcija u intervalima od po pet dana, te još tri

injekcija u intervalima od četiri dana. Iako hvatanje i prilagođavanje ptice za

parenteralno davanje lijeka svaki puta predstavlja stres, treba imati na umu da

učinkovita razina ljekovita sredstva primijenjenog na ovaj način nastaje već za

nekoliko sati, a "rasijavanje" klamidije opada za 24 sata.

U novije vrijeme sve je češće liječenje enrofloksacinom, no ne smije trajati kraće od

14 dana (npr. Baytril prema uputi proizvođača) i može biti u početku kombinirano s

i/m dozom od 10 mg/kg .

Kao potporna terapija preporučeno je davanje vitaminskih pripravaka i suspenzije

laktobacila. Zbog mogućeg širenja uzročnika treba učiniti kontrolu nakon provedene

terapije.

VI. MIKOPLAZME

Mikoplazme su već dugi niz godina poznate kao važan uzročnik respiratornih bolesti

u peradi, no premalo pažnje posvećivalo im se kao uzročnicima respiratornih bolesti

u ptica kućnih ljubimaca.

86

Mikoplazmalne infekcije su uglavnom kronične i asimptomatske. Ako se pojave

klinički znakovi, tada se bolest očituje kihanjem, iscjetkom iz nosa, sinusitisom,

konjunktivitisom i upalom zračnih vrećica.

Osim u domaće peradi, ptica močvarica i pernate divljači, česta je kod amazona,

žakoa, te u golubova, dok njezino pravo značenje u ptica iz porodice Passeriformes i

nekih ptica grabljivica kao što su sokolovi, još se istražuje. Opisani su slučajevi

bolesti i kod tigrice, nimfe, kakadua i kanarinca.

Bolest mogu prouzročiti bakterije pripadnice tri porodice reda Mycoplasmateles, to su

Mycoplasmataceae s redom Mycoplasma (73 specijesa) i Ureoplasma (dva

specijesa), zatim Acholeplasmataceae s redom Acholeplasma, te porodica

Spiroplasmataceae s redom Spiroplasma (pet specijesa). Svi su pripadnici klase

Mollicutes, najsitnijih prokarionta, bez stanične stjenke. Razmnožavaju se binarnom

diobom i rastu samo na za njih vrlo dobro prilagođenim hranjivim podlogama, kao

vrlo sitne kolonije izgleda jajeta pečenog «na oko». Kada su izvan domaćina zbog

nedostatka stanične stjenke vrlo su osjetljive i brzo ugibaju, a osjetljive su i na

dezinficijense.

U psitacida su u najvećem broju izdvojene Mycoplasma gallisepticum, M. synoviae i

M.iowae. Kod golubova češće su izdvojene M. columbinasale, M. columborale, M.

columbinum, te Acholeplasma laidlawii.

Mikoplasme su kod ptica u cijelom svijetu raširene, no bez obzira na horizontalni i

vertikalni prijenos ove bolesti u ptica kućnih ljubimaca rijetko su opisane. Može se

reći da su relativno slabo infektivne, pa je za pojavu bolesti potreban ili bliski kontakt

s oboljelom pticom ili veća populacija ptica na istom prostoru. Vrata ulaska

mikroorganizma su ili respiratorni ili genitalni trakt. Vertikalno širenje bolesti brojčano

je najučestalije kod purana zaraženih s M. meleagridis. Primarno mikoplazma

oštećuje stjenku epitela, a najčešće naseljava mukozu respiratornog i genitalnog

trakta u ptica.

Klinički simptomi bolesti kod papiga su uglavnom od strane respiratornog trakta.

Bolest kod amazona i žakoa često zahvaća gornje dišne putove i kroničnog je tijeka.

Opaža se konjunktivitis, rinitis, traheitis, sinusitis i rijetko upala zračnih vrećica. Kod

golubova moguć je oblik bolesti kod kojeg dolazi do pojave artritisa i sinovitisa.

Brojne mikoplazme izdvojene su iz kaveznih ptica sa znakovima rinitisa i

konjunktivitisa, no nije dokazana uzročno posljedična veza. Na razudbi oboljelih

amazona nađeni su sinusitis, neuredno perje i blefarokonjunktivitis. U zračnim

87

vrećicama bio je prisutan kazeozni eksudat, a u sinusima purulentni. Mnoštvo gram

negativnih bakterija, kao i M. gallisepticum i M. iowae izdvojene su iz sinusa i

dušnika. Slični klinički znakovi javili su se i u golubova letača uz gubitak na težini i

radnim sposobnostima.

Patomorfološki, osim promjena na spomenutim organima uočava se hepatitis,

enteritis i splenomegalija, te fokalna bronhopneumonija. U nosnoj šupljini i

infraorbitalnim sinusima nalazi se seromukozni, rijetko fibrinozni eksudat. U pataka i

purana taj eksudat često je želatinozan, fibrinozan i kazeozan. Mukozna membrana

su zadebljale i po njima se mogu uočiti petehijalna krvarenja.

U svrhu uzgoja peradi slobodne od mikoplazmi razvile su se brojne dijagnostičke,

najčešće serološke probe. Većina tih proba zasniva se na preliminarnoj aglutinaciji

iza koje slijedi inhibicija hemaglutinacije ili ELISA. Iako je dokaz specifičnih

protutijela uobičajen postupak dijagnosticiranja infekcije s M. gallisepticum i M.

synoviae u peradi, serološke metode nisu primijenjene i u ptica kućnih ljubimaca.

ELISA je metoda izbora za perad, ali nedostatak specifičnih protutijela za

imunoglobuline egzotičnih ptica smanjuju mogućnost njezine upotrebe. I PCR proba

pokazala se uspješnom u dijagnostici mikoplazmoza peradi, jer je posebno prikladna

za dokaz mikroorganizama koji se teško izoliraju ili imaju dug period rasta, ali ta

metoda ne provodi se u praksi. Tradicionalan postupak izdvajanja mikoplazmi na

hranjivim podlaogama također može pomoći u dijagnostici. Nažalost, većina

mikoplazmi sporo raste a hranjive podloge često može prerasti konkurentska

mikroflora koja otežava identifikaciju. Nakon izolacije, identifikacija vrste je moguća

pomoću specifičnog seruma imunofluorescencijom, inhibicijom rasta i sličnim

postupcima.

Antibiotska terapija može ublažiti kliničke znakove, ali ne može ukloniti

mikoplazme iz ptice. Mikoplazme nemaju staničnu stjenku, pa su penicilin i njemu

slični antibiotici neprikladni i mogu čak uzrokovati pojačanje kliničkih znakova.

Antibiotici koji djeluju na sintezu proteina (tetraciklin, makrolidi, aminoglikozidi) ili oni

koji djeluju na DNK replikaciju (fluorokinoloni), prikladni su za terapiju mikoplazmoze.

Najčešće upotrebljavani antibiotici koji utječu na ublažavanje kliničkih znakova

mikoplazmoze, ali ih ne uklanjaju iz organizma, su eritromicin, tylozin, tiamulin,

gentamicin, tetraciklin, streptomicin, spiromicin, linkomicin i spektinomicin. Lijekovi se

najčešće daju u pitkoj vodi, ali se mogu dati i u hrani ili injekcijom. Npr. klortetraciklin

88

se uspješno primjenjuje u peradi ako se daje u vodi ili hrani. Linkomicin i

spektinomicin djeluju sinergistički ako se daju u pitkoj vodi. Davanje lijeka aerosolom

može također ublažiti simptome, ali ne djeluje na smanjenje nastanka lezija.

Ne postoji potpuno učinkovito cjepivo protiv mikoplazmi, no postoje cjepiva za

perad koja smanjuju pojavu upala zračnih vrećica i pad nesivosti, no ona nisu

korištena u ptica kućnih ljubimaca. Postoje dvije vrste cjepiva: inaktivirano sa

adjuvansom i živo atenuirano. Obje vakcine izazivaju jak imuni odgovor.

VII. MEGABAKTERIOZA

Megabakterioza je najčešće bolest papiga "tigrica" (Melopsittacus undulatus),

kanarinaca (Serinus canaria), nimfi (Nymphicus holandicus), agapornida (Agapornis

spp.), a postoje izvješća o infekcijama velikih papiga i drugih vrsta ptica. Neki autori

čak tvrde da su megabakterije dio normalne mikroflore gornjeg dijela probavnog

sustava ptica.

ETIOLOGIJA

Uzročnik bolesti je megabakteriia, izrazito veliki Gram pozitivan ili Gram labilan, PAS-

pozitivan (periodic acid-Schiff) štapićasti (nitasti) mikroorganizam veličine 20-60 x 2

µm i debele stanične stjenke. Pokušaji uzgoja megabakterija na hranilištima za

bakterije (rižin agar, čokoladni agar, Sabouraud-ov agar, agar od kukuruzna brašna,

Czapek-Dox-ov agar) uglavnom nisu polučili rezultat. Dokazan je pozitivan rezultat

uzgoja na hranilištu za laktobacile, a potvrđen je i rast na krvnom agaru u anaerobnoj

sredini s 10% ugljičnog dioksida, no uzgoj vrlo rijetko uspijeva. Ima sposobnost

hemolize na krvnom agaru, a kolonije su spljoštenih nepravilnih rubova. Katalaza i

oksidaza reakcije su negativne te ne reduciraju nitrate. Iskorištavanje arginina, lizina,

ornitina i triptofana nije utvrđeno, ali proizvode kiselinu iz glukoze, galaktoze,

levuloze, maltoze, melibioze, škroba i sukroze. Pozitivna je reakcija na katalaza-test

i dokaz aktivnosti citokromoksidaze.

89

Osobit oblik i veličina megabakterija navele su istraživače da posumnjaju da je ovaj

mikroorganizama u stvari gljivica. Naime, često puta je stjenka megabakterije

"isprekidana" uleknućima i na najvećem povećanju svjetlosnog mikroskopa (imerzija)

jasno se vide poprečne pregradice njihova trupa. Prema pokušaju nove

sistematizaciji nazivaju ga gljivicom imena Fungioides proventriculi ili Virgamyces

avigastricus, no po nekim osobinama ona ipak nalikuje bakterijama, pa ovo neki

znanstvenici još uvijek osporavaju.

Naziv "megabakterije" neslužbeno dobivaju 1988. godine od Hendersona i sur., no

njihova je prisutnost uočena daleko ranije tijekom razudbi ptica uginulih od posljedica

"sindroma kroničnog slabljenja" ("going light syndrome").

Megabakterije su utvrđene u nativnom razmazu (otisnom preparatu) sluznice

žljezdana želuca (sluz uzeta s prijelazna područja žljezdanog u mišićni želudac),

izmeta, povraćena sadržaja ili ispirka voljke oboljelih ptica. Najviše se megabakterija

utvrđuje u otisnom preparatu sluznice žljezdana želuca ili razmazu sluzi s prijelaznog

dijela sluznice žljezdanog u mišićni želudac.

KLINIČKA SLIKA

Kliničku sliku apatije, anoreksije, nakostriješenog perja, povremenog povraćanja ili

regurgitacija sadržaja voljke, izbacivanje neprobavljenih sjemenki izmetom i

vodenasti proljev crno-smede, prati drastičan gubitak težine. Najočitiji klinički

simptom je vrlo oskudna grudna muskulatura uz povećan prohtjev za hranom. Dobna

primljivost ne postoji, obolijevaju ptice u dobi od desetak dana života do nekoliko

mjeseci ili deset godina života. Često su prisutne sekundarne infekcije koje

kompliciraju kliničku sliku bolesti.

PATOMORFOLOGIJA

Najčešći patomorfološki nalaz je upala, vrijed žljezdanog želuca sa ili bez krvarenja.

Na prijelazu žljezdanog u mišićni želudac makroskopski je uočljiva povećana količina

sivkasto-bijele gumaste sluzi. Žljezdani je želudac otečene stjenke ili izrazito stanjene

stjenke i proširena lumena. Opisani nalaz moguće je i zaživotno potvrditi

rendgenskim snimanjem želuca kontrastnim sredstvom. Prateći nalaz heterofilije

odnosno leukocitoze može biti od pomoći u postavljanju dijagnoze.

Patohistološkom pretragom žljezdanog želuca očituje se pretežito difuzna

hiperplazija stanica tipa limfocita u lamini propriji i obilje mukoidne tvari, posebno u

površinskim žlijezdama. Ponekad su u obilju sluzi uočljive nakupine bakterija. Nalaz

erozija i ulceracija kutikule mišićnog želuca u ptica oboljelih od megabakterioze

90

objašnjava se združenim učinkom infekcije megabakterijama i posljedične smanjene

kiselosti sadržaja žljezdanog želuca. Zbog nedostatne proizvodnje HCl stupanj

kiselosti sadržaja žljezdanog želuca pokazuje vrijednost neutralnog pH (umjesto

fiziološke vrijednosti od 0.7-2).

Posljedice se očituju u slabijem taloženju proteina u proteinsko-ugljikohidratnom

spoju od kojeg je koilinski sloj kutikule mišićnog želuca izgrađen. Upravo je ovakav

nalaz s pratećom melenom ili puknućem istanjene stjenke mlina često neposredan

uzrok uginuća ptica oboljelih od megabakterioze.

DIJAGNOSTIKA

Zasad ne postoji način za utvrđivanje megabakterioze u ptica bez klinički očevidnih

znakova bolesti. Ovaj se mikroorganizam ponekad može pronaći na obriscima izmeta

ili ispirku voljke, no bolesne ptice ga tek povremeno izlučuju. Sporadični su slučajevi

nalaza kataralnog proventrikulitisa rentgenskim snimanjem s kontrastnim sredstvom.

Radiografskom pretragom moguće je otkriti proširenje žljezdanog želuca. Prateći

nalaz heterofilije odnosno leukocitoze može biti od pomoći u postavljanju dijagnoze.

Pouzdano se zna da obolijeva uvijek veći broj ptica u istom kavezu ili volijeri, te mladi

ptići koje othranjuju roditelji. S obzirom na nalaz megabakterija u povraćenom

sadržaju voljke i izmetu očekivan je horizontalan prijenos infekcije. Nažalost, bolest

se još uvijek najčešće otkriva postmortalno.

LIJEČENJE

Nema uspješnog liječenja, terapija antimikoticima je proturječna (npr. nistatinom ako

je u koncentraciji od 100.000j/ml daje se 3-6ml/kg, odnosno 3,000.000 ij). Opisana je

i primjena amfotericin B (Ampho-Moronal, Fungilin, Fungisone). Lijek se primjenjuje

per os (dva puta dnevno tijekom 10 dana u dozi od 0.5 mg po ptici prosječne tjelesne

mase odrasle "tigrice" ili 100mg/kg) i to tako da ga se otopi u kompleksu

ciklodekstrina. Učinkovitost lijeka ne očituje se u ptica u kojih je već nastupio velik

stupanj oštećenja sluznice žljezdana želuca. Povoljno djeluje i zakiseljavanje vode

octenom ili limunskom kiselinom u dozi od 0,15 ml/1 l vode za piće.

VIII. GLJIVIČNE BOLESTI

91

1. Candida

Candida albicans je kvascima slična gljivica koja najčešće uzrokuje infekciju

gastrointestinalnog trakta i to prije svega infekciju usne šupljine, voljke, a povremeno

i ostalog dijela probavnog sustava. Infekcija u mladih ptica posebice je opasna, a

također i u ptica dugotrajno tretiranih antibioticima koji poremete normalnu mikrofloru.

Klinička slika ovisi o dobi ptice i imunitetnom statusu a infekcija se najčešće očituje

bjelkastim naslagama po usnoj šupljini. U tim naslagama, ako gledamo pod

mikroskopom, nalazimo gljivice. Klinički znakovi u ptica mogu biti bolno uzimanje

hrane i prazna voljka. Mlade ptice ne dobivaju na težini. Ponekad se pojave

abnormalnosti na kljunu i nekroze po jeziku. Ne smatra se vrlo kontagioznom, ali se

može raširiti u jatu ako se upotrebljava isti pribor za hranjenje. Sistemna bolest

izuzetno je rijetka, no ukoliko se pojavi gljivice se mogu naći u krvi, koštanoj srži i

parenhimskim organima. U gusaka i purana nastaje infekcija kloake a u ptica

močvarica kandidijaza uzrokuje lezije na plivaćim kožicama. Infekcija se može

pojaviti i na koži, češće na glavi i vratu golubova što uzrokuje čupkanje perja.

Dijagnoza se u tom slučaju postavlja na temelju biopsije perja ili mikroskopskom

pretragom perja.

Valja biti pažljiv pri prosudbi bolesti, obzirom da je kandidijaza često sekundarna

bolest.

Infekcija se lagano liječi peroralnim uzimanjem lijekova antimikotika. Kožne infekcije

lijeće se lokalno, no teže su izlječive.

2. Aspergillus

Aspergiloza je gljivična infekcija koja se može ustanoviti u mnogih vrsta ptica.

Uzrokuju ju gljivice reda Aspergillus i to posebice A. fumigatus, a ponekad i A. flavus,

A. niger i A. terreus.

Smatra se da je aspergiloza oportunistička infekcija, a sam uzročnik proširen je

posvuda po okolišu, pa su ptice stalno izložene izvoru infekcije. Obolijevaju najčešće

one kojima je oslabljen imunosni sustav ili su oboljele od neke druge bolesti. Zdrave

se ptice najčešće mogu oduprijeti i kontrolirati infekciju. Kronično bolesne ptice,

pothranjene, držane u lošim zoohigijenskim uvjetima podložnije su infekciji

92

aspergilima. Na nesreću, anatomska građa respiratornog sustava ptica pruža dobre

uvjete za inkubaciju i rast gljivica. Tome su uzrok prije svega zračne vrećice koje

gotovo i nisu prokrvljene pa jednom kad se razvije aspergiloza postoje dobri uvjeti za

njezino razmnožavanje. Ptice koje provedu mnogo vremena u gnijezdu prijemljivije

su, jer u gnijezdu gljivice također imaju povoljne uvjete za rast. Ptice ih mogu

udahnuti i kod hranjenja. Aspergiloza je osobito česta kao kronična bolest dišnog

trakta u velikih papiga, ptice beo, te ptica grabljivica, posebice sokolova koji se drže u

sužanjstvu. Tjednima ptica ne mora pokazivati kliničke znakove bolesti. Ponekad

vlasnik primjećuje poteškoće kod hranjenja, ptica je apatična, kljun drži često

otvoren, no tek kasnije ptica otežano diše, kašlje, šmrca ili se jave poremetnje u

glasanju.

Kod liječenja kroničnih bolesti antibioticima dolazi do supresije imunosnog sustava i

poremetnje normalne mikrobiološke flore. Takvo stanje u organizmu ptice

omogućava razvoj sekundarne infekcije, četo aspergiloze. Uz to mora se paziti na

hranidbu i zoohigijenske uvjete u nastambi. Mnogi slučajevi infekcije ostaju prikriveni

do razudbe jer ptice mogu biti inficirane godinama, a da ne pokazuju kliničke

znakove.

Aspergiloza se može dijagnosticirati radiografijom, endoskopski i izdvajanjem

uzročnika nacjepljivanjem materijala (obrisaka ) na hranjivu podlogu, no valja imati na

umu da gljivice rastu najmanje pet dana.

U ptica koje su izložene predisponirajućem faktoru za ovu bolesti, može se započeti

preventivno liječenje, odnosno medikamentozna preventiva je u ovom slučaju

opravdana.

Liječenje aspergiloze je dugotrajno i teško. Terapija mikostaticima ponekad se

provodi i šest mjeseci ili duže da bi uzročnika konačno uklonili iz organizma.

Potrebno je primijeniti lijekove koji se dobro resorbiraju, te pokušati liječiti

inhalacionim postupkom.

3. Cryptococcus Cryptococcus neoformans je vrlo rijetka gljivična infekcija ptica kućnih ljubimaca,

ponekad se javi u golubova ili papiga. Klinički znakovi bolesti su dispneja, gubitak

težine, proljev, krvarenje iz probavnog trakta, paraliza. Hematološki često možemo

93

ustanoviti anemiju i heterofiliju. Pri razudbi nalazi se želatinozne tvorbe u dugim

kostima, u respiratornom traktu, trbušnoj šupljini, sinusima i mozgu.

Dijagnozu postavljamo nakon nalaza organizma u izlučevinama ili ispirku traheje. To

je ovalna do okrugla gljivica s mukoplisaharidnom kapsulom i boji se bazofilno

Wrightovim bojenjem. Kapsula koja se ne oboji tvori prozirnu zonu oko gljivice.

Zoonoza je, te ju je potrebno liječiti. Najčešće koristimo amphotericin B ili

ketokonazol.

4. Trichophyton

Rijetko, dermatofitoze su prouzročene vrstama Trichophyton (Trichophyton gallinae),

najčešće u kombinaciji s gljivicom Rhodotorula. Bolest se javlja u ptica koje imaju

loše uvjete držanja. Kao uzročnici dermatofitoza različitih vrsta ptica opisane su i

druge gljivice: Aspergillus, Mucor i Penicillium, no ti slučajevi vrlo su rijetki.

Klinički znakovi trihofitoze su gubitak perja uz zadebljanje kože koja se peruta, lezije

po glavi i nogama ili bijele kraste na podbranjacima i kresti.

Dijagnoza se postavlja citološkim nalazom (obojani preparat po gramu), ili kulturelno.

Kreme koje sadrže antimikotike upotrebljavaju se za liječenje. Pri dijagnostici treba

biti vrlo oprezan jer trihofitoza je zoonoza.

94

I X. VIRUSNE BOLESTI X. VIRUSNE BOLESTI PTICA

1. UVOD

Bolesti ptica kućnih ljubimaca prouzročene različitim vrstama

mikroorganizama izuzetno su brojne. Od njih najučestalije, izazvane su djelovanjem

virusa. Česta posljedica im je uginuće pojedinih ptica ili čitavih jata. Genomska

raznolikost i složenost biologije virusa otežava dijagnostiku bolesti koje izazivaju, pa

je tako otežano i njihovo suzbijanje. Opisi različitih bolesti ptica zauzimaju značajni

dio znanstvene i stručne literature. Više je, međutim, članaka koji ih nestručno

opisuju, a predstavljaju zabilješke o iskustvima uzgajivača, često nedovoljno

educiranih čak i za prepoznavanje temeljnih pokazatelja zdravlja, odnosno bolesti

ptica. Posljedica toga je često nedoumica imaoca ptica u svezi prihvaćanja neke

preporuke, te nejasnoća s obzirom na odgovornost koju preuzima pri sprečavanju

pojave bolesti ili pokušaju smanjenja njenih posljedica u slučaju pojave. Naredni

prikaz namijenjen je boljem razumijevanju dosadašnjih spoznaja o bolestima

kaveznih ptica poznate virusne etiologije. Pored njih opisane su i one za koje se

vjeruje da ih izazivaju mikroorganizmi.

2. SPREČAVANJE POJAVE BOLESTI (PREVENTIVA)

Temeljne postavke sprečavanja pojave bolesti kaveznih ptica slične su onima

koje se odnose na domaće vrste peradi. Svode se na:

1. Planiranje broja i vrsta ptica u uzgoju

2. Nabavljanje jata iz poznatog izvora gdje se nadzor zdravlja može dokazati

3. Pravilno provođenje karantene

4. Pretraživanje ptica ili jata prije i nakon isporuke, primjenom odgovarajućih i

vjerodostojnih laboratorijskih proba

5. Pravilni način uzgoja i hranidbe ptica

6. Primjena učinkovitih postupaka sanitacije prostora

7. Poznavanje i primjena temeljnih postavki očuvanja zdravlja ptica

95

Planiranje broja i vrsta ptica u uzgoju. Dobro planiranje broja i pravilan odabir ptičjih

vrsta od strane uzgajivača ili imaoca ptica, najznačajniji su u sprečavanju pojave

bolesti. Već prije negoli se ptice nabave, treba razmotriti prednosti i nedostatke

držanja određenih vrsta. Temeljno pravilo pri tom koje se nažalost rijetko poštuje, je

održavanje brojem vrsta, što je moguće jednostavnije zbirke. Mnoge virusne bolesti

koje su primjerice, subkliničke u nekih papiga, izazivaju pogubnu bolest u drugih

vrsta ptica. To je posebice učestala pojava ako se u uzgoju nalaze vrste papiga iz

geografski različitih područja. Tako je poznato da vrste poput agapornida (Agapornis

sp.), nimfi (Nymphicus hollandicus), tigrica (Melopsittacus undulatus) i konura

(Aratinga) učestalo obolijevaju od određenih virusnih bolesti, što svakako treba uzeti

u obzir. Sa stajališta sprečavanja pojave bolesti, idealni avijarij sadrži jednu vrstu ili

skupine sličnih vrsta ptica. Zbog toga uzgajivači ili vlasnici skupih ptica (poput

kakadua) ne bi smjeli istodobno nabavljati manje vrijedne ptice, primjerice tigrice ili

agapornise.

Nabavljanje jata iz poznatog izvora. Pojava neke virusne bolesti, često je neposredno

povezana s nekontroliranom nabavkom ptica iz različitih izvora. Dešava se to

nabavkom ptica na izložbama ili pri rasprodajama, gdje je mogućnost mehaničkog

prijenosa bolesti najveća. U svakodnevici, ptice koje isporučuje uzgajivač ili

prodavač, često nisu prethodno predočene budućem imaocu (primjerice, poklonjene

ptice). Sve novo nabavljene ptice trebale bi budućem imaocu stići bez posrednika, od

poznatog i uglednog uzgajivača. Osobe koje nabavljaju ptice trebale bi, bez

ustručavanja, zahtijevati podatke o ptici ili zatražiti mišljenje stručnjaka specijaliste za

uzgoj i zdravlje ptica. Ukoliko je moguće, prostor za budući uzgoj ptica trebalo bi

pregledati prije negoli se ptica isporuči i useli. Potvrda o zdravlju od strane stručnjaka

koji nadzire uzgoj i sukladna garancija zdravlja koju daje uzgajivač su dokazi da

isporučena ptica dolazi iz zdravog uzgoja.

Pravilno provođenje karantene. Postupak karantene značajno se razlikuje kod

pojedinih uzgoja. U velikim uzgojima moguće je zahtijevati zasebne prostore i

određeno osoblje radi održavanja ptica u karanteni. Kod kuće i u stanovima, novo

nabavljene ptice moguće je držati u izdvojenoj prostoriji i posluživati ih tek nakon

drugih ptica. Za ptice u karanteni valja koristiti posebne hranilice i drugi pribor. Čak i

96

u privatnim kućama, desbarijera za obuću ili posebna obuća te odjeća mogu se

koristiti radi sprečavanja širenja virusne zaraze iz prostora karantene na druge ptice.

Točno određivanje potrebnog trajanje karantene teško je. Ona mora biti

dovoljno duga i djelotvorna, ali ne preduga da obeshrabri imaoca i prisili ga na

izbjegavanje postupka u cijelosti. Prihvatljivo trajanje je 60-90 dana uz uzimanje u

obzir činjenice da neke infekcije (primjerice “bolest mršavljenja” /wasting disease/ i

unutrašnja papilomatoza) mogu trajati i godinama prije negoli se klinički očituju.

Pretraživanje ptica ili jata prije i nakon isporuke. Pretraga koju obavlja specijalizirani

veterinar kritični je dio preventive bolesti i treba je ostvariti prije ili neposredno nakon

nabavljanja ptica. Pored kliničke pretrage, svaki veterinar specijalist može koristiti niz

prikladnih laboratorijskih proba. Broj krvnih stanica, kemijska pretraga krvnog

seruma, bojenje po Gramu i radiografija, doduše rijetko dokazuju specifičnu virusnu

bolest, ali daju značajni uvid u opće zdravlje ptice. Dodatne dijagnostičke probe ovise

o vrsti ptice koje se pretražuje te vrsti i tipu nastambe u koju ptica ulazi. Ipak, samo

pretraživanje nije dovoljno i nikada nije kraj u suzbijanju virusnih bolesti. Bez obzira

kako dobre bile, lažne pozitivne i lažne negativne reakcije pojavljuju se u manjem

postotku kod svih proba.

Pravilni način uzgoja i hranidbe. Odgovarajući smještaj i hranidba, razlikuju se za

svaku vrstu ptica, no neke opće postavke potrebno je uzeti u obzir za sve ptice.

Prenapučenost i nedostatno provjetravanje najviše pogoduju širenju bolesti.

Rasplođivanje više parova u velikim volijerama više pogoduje širenju bolesti negoli

parenje u zasebnim kavezima. Stres što ga izaziva rukovanje pticama značajan je.

Čimbenici poput odgovarajuće veličine kaveza, pravilni položaj prečki, dobra

konstrukcija kutije gnijezda, uočljivost prepreki, kontrola mikroklime i zadovoljenje

drugih potreba vezanih uz vrstu, povoljno djeluju u umanjenju stresa.

Primjena učinkovitih postupaka sanitacije prostora. Sanitacija prostora najbolje se

ostvaruje promjenom djelotvornih dezinficijensa. Oni uništavaju patogene

mikroorganizme, bakterije i gljivice, ali ne uvijek i viruse. Međusobnim odmicanjem

pojedinih kaveza s pticama, postiže se učinak “razrijeđenja” što pomaže u

ublažavanju učinka zaraze ukoliko ona već postoji. Odgovarajući razmak između

97

kaveza i redovito čišćenje opreme također umanjuje koncentraciju virusa i smanjuje

mogućnost njegovog horizontalnog širenja. Učinak čišćenja međutim, zbog načina

širenja uzročnika nekih bolesti, nije dovoljan i ne smije biti prenaglašen. Bez obzira o

kojem se virusu, bakteriji ili gljivici radilo, većina ih se izlučuje izmetom, a nalazimo ih

u prašini perja i ostacima vezanim uz ptice u sužanjstvu. Učestalo čišćenje i

uklanjanje ovih materijala može biti način smanjenja koncentracije patogena, pa i do

ispod one potrebne za zaražavanje. Dezinfekcija se u pravilu mora sprovesti tek

nakon temeljitog mehaničkog čišćenja i pranja prostorije i opreme. Ručne hranilice i

posude za vodu i sjemenje, najbolje je dezinficirati nakon svake upotrebe. Njihovo

kuhanje ili uranjanje u otopinu dezinficijensa također je učinkovito. Pranje posuda u

perilici za suđe, iako nije pravi postupak sterilizacije, uglavnom zadovoljava. Pojedine

vrste virusa razlikuju se u osjetljivosti prema dezinficijensima. One koji imaju ovojnicu

(envelopa) najjednostavnije je inaktivirati, a osjetljivi su prema uobičajenim

dezinficijensima (klorheksidin, kvarterni amonijevi spojevi). Virusi bez envelope,

inaktivirani su tek primjenom fenolnih spojeve i natrijeva hipoklorita, odnosno

stabilnog klornog dioksida, iako niti to nije uvijek djelotvorno.

Dezinfekcija cijelog prostora, napose onog s velikim drvenim površinama, često je

vrlo otežana. U peradarskoj proizvodnoj praksi, formaldehid pokazuje se

djelotvornim dezinficijensom, no vrlo je otrovan te ga mogu koristiti jedino

kvalificirane osobe. Stručnjaci u peradarskoj proizvodnji svakodnevno koriste

formaldehid, pa je dobro s njima se posavjetovati.

Poznavanje i primjena temeljnih postavki očuvanja zdravlja ptica. Opća svijest

imaoca ptice neophodna je, bez obzira na vrstu ptice koju uzgaja. Veterinar

specijalist uzgoja ptica treba što je moguće više vremena posvetiti školovanju imaoca

ptica, tumačeći im kako zaštititi vlastitu životinju. Ovo je dio praktičnog pristupa te se

odvija usporedno s primjenom mjera zaštite, napose za imaoca, uvijek vrijedne ptice.

3. DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI

Za dokaz virusnih zaraza na živim pticama moguće je koristiti brojne dijagnostičke

probe. Isto tako brojnim načinima moguće je dokazati viruse u uzorcima tkiva bilo

98

žrtvovanih ili uginulih ptica. Svaka od tih proba ima odgovarajući opseg primjene i

ograničenja. Poznavanje biologije svakog virusa i mogućnosti raspoloživih

dijagnostičkih proba, potrebni su praktičaru za uzimanje uzoraka potrebnih pri

dijagnostici i iznalaženju odgovarajućeg postupka preventive bolesti.

Uobičajene serološke pretrage pokazale su se korisnim u dijagnozi virusnih

zaraza ptica. Pozitivni specifični titar protutijela nekog virusa upućuje na aktualne ili

prošle infekcije tim virusom. Nažalost, nalaz ili odsutnost protutijela nekog virusa nije

uvijek vezan uz njegovo izlučivanje iz organizma. Tako ptice mogu biti serološki

pozitivne i ne izlučivati virus, ali isto tako mogu biti aktivni izlučivači virusa, no zbog

početka zaraze još nisu stvorile protutijela.

Nekoliko je proba raspoloživo za dokaz serumskih protutijela.

Virusneutralizacija je korisna jer se može koristiti za pretragu seruma svih vrsta ptica

te dokazuje jednako imunoglobuline IgG i IgM. Ograničenje ove probe je često dugo

vrijeme (više dana) potrebno za njeno izvođenje. Brža je proba imunodifuzije u gelu,

no ona je manje osjetljiva negoli virusneutralizacija, te se zato rutinski rijeđe koristi.

Proba fiksacije komplementa također se koristi kao brz način dokazivanja protutijela

u serumu. U ptica dakako, probom fiksacije komplementa mogu se dokazati jedino

IgG, a povremeno nazočne antikomplementarne tvari u serumu mogu obezvrijediti

rezultate probe. Ukoliko se proba ne izvodi dovoljno pažljivo, mogući su i lažni

rezultati.

Naredna, sve učestalije koristi se imunoenzimna (ELISA) serološka proba.

Ona je brza i osjetljiva, ali također s mogućim lažno pozitivnim rezultatima. Značajni

nedostatak ove probe je i njena ovisnost o specifičnosti sekundarnih protutijela.

Ukoliko se proba ELISA koristi za pretragu krvnih seruma različitih vrsta ptica, treba

je ocijeniti za svaku vrstu kako bi se rezultati mogli pravilno interpretirati.

Genetske probe izrađene su tek za nekoliko virusa i neosporno za praksu, biti

će raspoložive i za druge u bliskoj budućnosti. U živih ptica, deoksiribonukleinska

kiselina (DNK) ili ribonukleinska kiselina (RNK) izdvoji se iz odgovarajućeg uzorka, a

virusna DNK ili RNK, ukoliko je prisutna, umnoži (amplificira) do dokazive količine,

postupkom zvanim lančana reakcija polimerazom (Polymerase Chain Reaction) ili

99

PCR. Ova je proba izuzetno osjetljiva i pri određenim okolnostima njome se može

dokazati nazočnost i jedne jedine virusne čestice. Opisani stupanj osjetljivosti nije

uvijek prednost, zbog moguće kontaminacije uzorka bilo u nastambi ili u laboratoriju,

što dovodi do lažne pozitivnih rezultata. Opetovano, biologija nekog virusa mora se

uzeti u obzir pri tumačenju rezultata PCR probe. Ukoliko se ovom probom u ptice

određuje svojstvo izlučivanja virusa, a ona ga izlučuje tek povremeno, samo jedan

negativni rezultat ukoliko se ne ponovi je bez značenja.

Proba PCR se također može koristiti u identifikaciji virusa. Nazočnost virusa u

tkivu međutim, ne znači i dokaz da je bio uzrokom bolesti ili smrti ptice. Zbog toga

je PCR najbolje koristiti ne zasebno, već usporedo s histopatološkom pretragom.

Genetske probe mogu se također koristiti za dokaz virusa in situ. Njihova

rutinska upotreba ograničena je na samo nekoliko virusa. Za sada, dijagnoza virusnih

bolesti se u najvećem broju slučajeva može postaviti temeljem histološke pretrage,

čineći tako spomenutu probu često nepotrebnom. Ubuduće, izrada različitih proba za

dokazivanje virusa što ih je značajno teže dokazati tradicionalnom mikroskopijom,

značajno će pomoći patologu.

Histopatološka pretraga je još uvijek izuzetno značajna za dijagnostiku.

Dakako, patolog je tu podređen veterinaru, jer ukoliko za pretragu ne dostavi cijelu

pticu ili potreban broj uzoraka tkiva, dijagnostički patognomonične lezije mogu se

previdjeti. Mnoge virusne bolesti ostavljaju malo makroskopskih promjena iako

zaražavaju brojne organe. Zato dostava na pretragu tek jednog komadića jetre,

bubrega ili crijeva, često je uzaludni pokušaj. Ukoliko se cijela ptica dostavlja na

patološku pretragu, na raspolaganju je veliki izbor dijagnostičkih sredstava,

uključujući i elektronsku mikroskopiju, bojenje florescentnim bojama, te izdvajanje

virusa.

Izdvajanje uzročnika je naredna metoda dijagnostike virusne bolesti. Za neke

virusne bolesti ptica, to je i jedini način njihova dokaza. Postupak izdvajanja često je

neophodan za određivanje soja uzročnog virusa. Svi se pak virusi ne mogu dokazati

rutinskim probama izdvajanja inokulacijom ptičjeg zametka odnosno stanične kulture.

To je inače skup i dugotrajni postupak pa koji puta traje i nekoliko tjedana prije negoli

100

se virus može izdvojiti i identificirati. Odgovarajući postupak rukovanja svježim tkivom

pri tome neophodan je.

4. CIRKOVIRUSNE INFEKCIJE PTICA

Kliničko očitovanje

Tablica 1. Kliničko očitovanje cirkovirusne infekcije

Znakovi Obolijevaju vrste Učestalost pojave

Displazija perja

Sekundarna aspergiloza

i druge zarazne bolesti

Polyomavirus u odraslih

ptica

Uginuće legla s

povećanjem žučne

vrećice

Mnoge vrste papiga

Mladunčad afričke sive

papige i drugih vrsta

papiga

Papige vrste Eclectus

Druge papige

Kanarinci

Učestala

Rijetka

Česta

Rijetka

Vrlo rijetka

Nepoznata

Bolest kljuna i perja u psitacina (Psittacine Beak and Feather Disease)

Virus bolesti kljuna i perja u psitacina (PBFDV) dokazan je u 42 specijesa papiga i

moguće zaražava i izaziva bolest i u brojnih drugih vrsta. Povijesno, kakadui,

plemenita papiga (Eclectus raratus), agapornisi, tigrica i afrička siva papiga

(Psittacus erithacus) učestalo su obolijevali od ove bolesti. PBFD prepoznat je u

nekoliko drugih australskih i papiga jugoistoka Azije, nekoliko vrsta afričkih i

papiga jugozapada Azije te crvene are (Ara macao), amazonske papige i pionus

papige.

Postoje neke raznolikosti u kliničkom očitovanju ove bolesti, što je djelomično

povezano s biološkim svojstvima inficirane vrste, dobi u kojoj dođe do

zaražavanja, te moguće drugih čimbenika koje treba tek odrediti. U kakadua kao

akutna zaraza PBFD pojavljuje se u mladunčadi u gnijezdu te mladih ptića, a kao

101

kronična progresivna bolest, u starijih ptica. Velika većina ptica s kroničnim

oblikom PBFD prve lezije razvije između šestog mjeseca i treće godine života.

Rjeđe, od PBFD obole ptice sve do dobi 20 godina. Prvi znakovi PBFD su gotovo

nezamjetljivi i blagi. Nedostatak praha po kljunu može biti prvi pokazatelj da je

donje perje s prahom bolesno. U nekih ptica zakašnjelo je mitarenje. Detaljniji

pregled ovih ptica općenito otkriva najmanje nekoliko displastičnih pera. Jednako

može oboljeti donje i konturno perje, ali će se bolest uglavnom jače očitovati na

jednom ili drugom. U početku oboljelo perje je široko raspršeno što je vezano uz

pojavu mitarenja. Kako bolest napreduje, svo perje se izgledom mijenja i postaje

bolesno, općenito u simetričnom rasporedu. U uznapredovalih slučajeva preostaje

samo donje perje, nekoliko raspršenih konturnih pera ili ne preostane ništa.

Oboljelo perje očituje različiti stupanj displazije. Učestala je hiperkeratoza pera što

dovodi do njegova zadebljanja i retencije. Pera u rastu su kratka i mogu biti

skvrčena na proksimalnim krajevima ili pri osnovi. Stanjenje rahisa i recenta te

prethodno krvarenje unutar pernog stabalca je učestalo. U nekih pera toliko je

ometan rast da ono sadrži jedino neorganiziranu masu keratina. Srednje jako

zahvaćena pera su čvorasta s poprečnim linijama distrofije i uzdužnom frakturom

na bilo kojem mjestu.

Lezije kljuna su česte u žutokukmastog kakadua (Cacatua galerita), Major

Mitchell’s kakadua (C. leadbeateri), molučkog (C. moluccensis) te bijelog (C. alba),

zatim korela kakadua (C. sanguinea) i galaha (Eolophus roseicapillus). Ove su

lezije manje učestale ili potpuno odsutne u drugih specijesa. Opisane lezije mogu

se pojaviti u bilo kojoj fazi bolesti, ali se najčešće zapaze u ptica s

uznapredovalom bolesti. Rane promjene na kljunu posljedica su hiperkeratoze

površinskog sloja. One izazivaju produženje kljuna i njegov prekomjerni rast.

Posljedično, razviju se uzdužne pukotine. U terminalnom stadiju bolesti dolazi do

frakture distalnog dijela kljuna što u podlozi ostavlja sloj nekrotičnog tkiva i kost.

Nekroza sluznice nepca dovodi do njena odvajanja od kljuna. Nastali prostor puni

se kazeoznim materijalom. Ispod kazeoznog materijala je kost. Ove su lezije bolne

pa ptica djelomično ili potpuno odbija hranu i gladuje. Sekundarna infekcija kljuna i

usne šupljine je česta. Patološki proces sličan kao i na kljunu, može zahvatiti

nokte, premda ove općenito nisu značajne u kliničkom očitovanju PBFD.

102

Ukoliko patološke promjene kljuna nisu izrazite, ptice s PBFD mogu poživjeti više

godina. Većina takvih ptica ipak ugine unutar 6-12 mjeseci od početka znakova

bolesti, bilo zbog primarnih lezija ili sekundarnih infekcija. Sve više podataka

upućuje na to da je pticama s PBFD znatno oslabljen imunološki sustav. Kao

posljedica infekcije oportunističkim patogenima, što uključuje kvasce i druge

gljivice, gram pozitivne i gram negativne bakterije, kriptosporidije i ptičji

polyomavirus, učestale su komplikacije obično uz terminalno očitovanje PBFD.

Akutna PBFD u mladunčadi kakadua u leglu može započeti s nespecifičnim

znakovima poput potištenosti i regurgitacije. Lezije perja razviju se brzo i opsežno,

a izgledom mogu biti istovjetne promjenama zapaženim u kroničnog oblika PBFD.

Česti je nalaz prstenastog pojasa suženja pri bazi pera što se razvije u brojnih

pera. Takva pera lako pucaju i mogu krvariti. Također se slabo drže u folikulu te iz

njih lako ispadaju. Razumljiva posljedica bolesti je ugibanje i propadanje legla

mladunčadi. Oštećeno perje je bolno i s pticom se ne može rukovati. Kao i kod

kroničnog oblika PBFD, u početku infekcije smanjena je količina praha po kljunu.

Ovaj znak ipak nije specifični, jer se mladi kakadui ne uređuju tako često i temeljito

kao odrasli i uobičajeno imaju manje praha po kljunu. Uznapredovale lezije kljuna

rijetko nalazimo zbog kratkoće vremena u kojem akutna bolest obično postaje

smrtonosna. Kod starijih ptica, brzina i stupanj razvoja bolesti može varirati.

Istraživanja bolesti upućuju na češću pojavu brze fatalne bolesti u bijelog i

žutokukmastog kakadua, dok se više kronična bolest očekuje u galaha.

Akutna PBFD također se pojavljuje u mladunčadi afričke sive papige. U pokusno

inficiranih ptice, nespecifični sistemski znakovi pojave se prije lezija perja.

Distrofija perja istovjetna kao i kod kakadua, pojavljuju se i u afričke sive papige.

Novo izrasla konturna pera, inače sive boje, koji puta postaju crvena. Crveno

obojenje konturnog perja nije međutim specifično za PBFD. Lezije perja ne moraju

se očitovati u svih afričkih sivih papiga s PBFD. Mnoge afričke sive papige što još

prije spolne zrelosti uginu s aspergilozom i sistemskom bakterijskom bolesti imaju

također i virusne uklopine u Fabricijevoj burzi. Ovo zapažanje upućuje na to da

103

bolest organa imunološkog sustava izazvana djelovanjem virusa, može biti

osnova osjetljivosti i prema drugim bolestima.

Naredna bolest vezana uz PBFDV u afričke sive papige je progresivna i neizlječiva

smrtonosna anemija. Slične promjene u ove papige izaziva zaraza reovirusom,

zbog čega patogenezu svake anemije tek treba detaljno istražiti.

Neka jata agapornisa učestalo su zaražena s PBFD virusom. Promjene perja u tih

papiga manje su karakteristične negoli u drugih ptica, a bolest se najčešće

pojavljuje u mladih spolno zrelih ptica. Ove ptice postaju kliconoše. Mogu odbaciti

perje koje više ne izrasta ili se produženo mitariti. Distrofično perje može

prevladati, ono može biti raspršeno ili potpuno otpadne. Neke od takvih ptica

prežive više mjeseci ili godina, što upućuje na to da mali postotak može spontano

ukloniti virus iz organizma i ozdraviti.

PBFDV je enzootičan u nekim uzgojima tigrica, ali nije toliko proširen kao u

agapornisa. Najčešće zaražena je mladunčad. Prema iskustvu, opsežne promjene

perja slične onima zapaženim kod kakadua su rijetke. Umjesto toga mnoge od

ovih ptica su normalno opernaćene osim što im potpuno nedostaje primarno i

sekundarno perje. Vlasnik izvještava da su te ptice “trkači” i “puzači” a ovaj se

oblik bolesti naziva “Francusko mitarenje” (French molting). Opisane lezije ipak

nisu specifične za PBFD jer istovjetne abnormalnosti perja mogu nastati i kod

infekcije ptičjim polyomavirusom, a obje se bolesti mogu pojaviti istodobno.

Klinički, PBFD u plemenite papige vrlo je sličan obliku kojeg zapažamo u

agapornisa. Distrofično perje se može, ali i ne mora naći, no kakvoća mu je u

klinički bolesnih ptica loša. Prema iskustvu, smrtonosna zaraza polyomavirusom u

odrasle plemenite papige pojavljuje se istodobno s PBFDV infekcijom.

Zaraza virusom PBFD u papiga Novog Svijeta i to u subkliničkom i kliničkom

obliku, dokazana je i opisana u najnovije doba. Oboljele ptice klinički očituju

104

karakteristične lezije perja što su u osnovi istovjetne onima u kakadua. Poput

kakadua, bolest je opisana u ptića u leglu, te odraslih ptica.

Etiologija i patogeneza

Uzročnik PBFD je neobavijen, 14-17 nm jednolančani DNK virus. Prirodno se

pojavljuje u australskih papiga, te uzrokuje bolest u visokom postotku u

jednogodišnjih kakadua nekoliko specijesa. Točan način prijenosa nije poznat, ali

se vjeruje da zarazni virus ulazi u organizam oralno, inhalacijom ili moguće

kretanjem preko folikularnog epitela Fabricijeve burze. Velike količine virusa

izlučuju se fecesom i otpacima perja. Nadalje, virus je dokazan u sadržaju voljke,

što upućuje na moguće zaražavanje potomaka pri njihovu hranjenju regurgitiranim

sadržajem voljke. Materalni prijenos čini se moguć, jer u inkubatoru izleženi ptići

mogu oboljeti. Da li je to zbog ugradnje virusa u jaje, kontaminacije ljuske virusom

ili nekim drugim izvorom iz okoliša, nije poznato. Uloga što je materalni prijenos

ima u širenju zaraze virusom PBFD ostaje tako neodređena.

Osjetljivost prema infekciji moguće je vezana uz dob. U tigrice pokusna infekcija

upućuje na veću osjetljivost prema bolesti u ptica mlađih od sedam dana. Na to

upućuje i otpornost odraslih galaha prema infekciji oralnim putem.

Umnažanje virusa odvija se u brojnim tkivima, uključujući timus, Fabricijevu burzu,

voljku, jednjak, crijeva, kožu i perje. Virus je dokazan i u cirkulirajućim leukocitima.

Displazija perja posljedica je djelovanja virusa što izaziva nekrozu i

propadanja epidermalnog vrata, intermedijarnog i bazalnog epidermisa te pulpe

pera, trombozu i krvarenja unutar pulpe pera. Oštećenje germinalnog epitela

kljuna je slično, te dovodi do značajnih makroskopskih promjena. Nekroza burze,

timusa i moguće cirkulirajućih leukocita, može dovesti do imunosupresije i pojave

uvjetovanih bolesti.

105

Inkubacija PBFD u ptića u gnijezdu zna biti i kratka, 3-4 tjedna. Produžena

inkubacija, nekoliko mjeseci i moguće godina međutim, učestalija je. Virus je

moguće dokazati u krvi i prije pojave kliničkih znakova, već dva dana nakon

pokusne infekcije. Prema kliničkom zapažanju dakako, pri prirodnom zaražavanju

za razvoj viremije potrebno je duže razdoblje.

Klinički izgled bolesti ovisi o zaraženoj vrsti i općem zdravlju pojedine ptice.

Prolazna viremija, bez razvoja kliničkih znakova čini se, česta je pojava.

Uklanjanje virusa iz organizma vjerojatno ovisi o pravodobnoj tvorbi dovoljne

količine cirkulirajućih protutijela. Rijetko su klinički znakovi samo prolazni, a

većina slučajeva je smrtonosna.

Dijagnoza

Uočljivi klinički znakovi PBFD u velikoj mjeri potkrijepljuju dijagnozu. U drugim pak

slučajevima, klinička bolest može izostati ili su znakovi nespecifični. Bez obzira

radi li se o kliničkom i subkliničkom obliku PBFD, proba PCR u kojoj se kao

ishodišni materijal koristi puna krv, značajno unapređuje dijagnostiku ove bolesti.

Spomenutom probom neposredno se dokazuje DNK virusa, a uz pažljivo

izvođenje probe očituje se dokazana njena velika osjetljivost i specifičnost. U

praksi, pravilno rukovanje s uzorcima potrebno je da bi se izbjegli jednako lažno

pozitivni ili negativni rezultati. Zaražena ptica izlučuje velike količine virusa,

posebno s odbačenim materijalom perja, što brzo dovodi do kontaminacije zraka i

okolnog prostora. Zbog osjetljivosti probe PCR, kontaminacija pa čak i s jednom

jedinom inficiranom stanicom, daje lažni pozitivni rezultat. Lažni negativni rezultat

može se pojaviti s uzorkom koji sadrži previše heparina. Zato se pri uzimanju

uzoraka za ovu laboratorijsku pretragu, preporuča količina 0,01 ml heparina

(1:1000 U/ml) u 0,49 ml krvi. Ptice s kliničkim znakovima PBFD i s pozitivnim

rezultatom probe PCR, imaju nepovoljnu prognozu. Poneke ipak i s bolesti žive

više godina. Neuobičajeno i rijetko, klinički znakovi bolesti prestaju, a u krvi ptice

virus se više ne može dokazati. Ukoliko ptica očituje kliničke znakove uz istodobno

106

negativni nalaz probe, moguće je koncentracija virusa vrlo visoka, pa interferira s

probom ili je ptica toliko leukopenična da je malo virusa ili ga u krvi uopće nema.

Treća mogućnost je nepravilno uzimanje uzorka. Histopatološko pretraživanje

materijala biopsije od ptica s PBFD može se tada koristiti radi potvrde kliničke

dijagnoze. Klinički zdrave ptice s pozitivnim rezultatom probe su u ranoj fazi

bolesti, prolaznoj subkliničkoj infekciji ili se radi o uzorcima koji su kontaminirani u

vrijeme prikupljanja. Preporučeno je nakon 90 dana, ponovno pretražiti klinički

zdrave ptice s prethodno pozitivnim nalazom.

Prije negoli je razvijena proba PCR, dijagnoza PBFD temeljena je na histološkoj

pretrazi otrgnutog perja u rastu ili bioptata perja i pernog folikula. Značajne

promjene u rastućem peru i njegovom folikulu te nalaz virusnih staničnih jezgrinih

ili citoplazmatskih uklopina, dovoljni su za dijagnozu. Slične uklopine neredovito

nađu se i u drugim tkivima. U afričke sive i plemenite papige, promjene perja ne

moraju se očitovati. U ptica bez lezija perja, kliničar obično ne posumnja na PBFD.

Kako se stanične uklopine mogu naći jedino u Fabricijevoj burzi, uzimanje svih

potrebnih uzoraka tkiva neophodno je za sigurnu dijagnozu.

Imunohistokemijsko bojenje i in situ hibridizacija, koriste su radi povećanja

osjetljivosti i specifičnosti rezultata histopatološkog pretraživanja. Iako se radi o

vjerodostojnim načinima dijagnoze PBFD, oni su rijetko potrebni u rutinskoj

dijagnostici.

Suzbijanje

Pojavom osjetljivih i specifičnih dijagnostičkih proba za dokaz PBFD, suzbijanje

bolesti značajno je pojednostavljeno. Sve novonabavljene ptice treba pretražiti na

virus u vrijeme isporuke. Kao alternativa predlaže se odgađanje pretraživanja za

mjesec dana, kako bi netom zaražene ptice imale dovoljno vremena za razvoj

viremije. Najsigurniji način je ptice pretražiti najprije pri isporuci, te postupak

ponoviti nakon mjesec dana. Pretraživanje novonabavljenih ptica je bez svrhe

107

ukoliko sve ptice u avijariju prethodno nisu pretražene. Iako skupo, pretraživanje

svih ptica u vrijednoj kolekciji, a napose ugroženih vrsta, može spriječiti moguće

katastrofalne posljedice zaraze. Ptice s pozitivnim nalazom probe treba odmah

ukloniti iz avijarija jer mogu izlučivati velike količine virusa.

Pretraživanje nije lijek za sve bolesti i ne može se koristiti kao nadomjestak

primjeni pravilnih tehnoloških postupaka suzbijanja bolesti. Prečesto uzgajivači,

imaoci i prodavači ptica kućnih ljubimaca, spremni su pretražiti veliki broj vrijednih

papiga, ali ne i manje ptice. Najnovije spoznaje ukazuju na to da pored

agapornisa, još i tigrice te kakadui imaju također značajnu ulogu kao izvor bolesti.

Uzgajivače velikih i često skupih vrsta ptica trebalo bi odgovoriti od uzgoja manjih

vrsta. Sprečavanje prijenosa bolesti u prodavaonici kućnih ljubimaca nije

jednostavno. Agapornisi, tigrice i kakadui su značajni izvor prihoda prodavaču, pa

većina vlasnika prodavaonica misle da ih moraju voditi na gospodarski isplativ

način. U tom slučaju, valja insistirati na oblikovanju i organiziranju prostora tako da

se male vrste drže odvojeno od velikih papiga. Posebni napor treba posvetiti

odvajanju mladih ptica od ostalih u prodavaonici, te što je moguće više smanjiti

njihov doticaj s kupcima. Naredna, ali nedovoljno iskorištena mogućnost u

suzbijanju bolesti, je isporuka ptica vlasnicima prodavaonica iz uzgoja slobodnih

od bolesti. Sustavno pretraživanje roditeljskih jata i nasumce mladih ptica svake

godine, može se koristiti za stvaranje jata slobodnog od specifičnih bolesti. Takvi

uzgajivači, a jednako i prodavači, mogu koristiti ovu činjenicu u oglašavanju

prodaje ptica.

Imaoce ptica treba odgovoriti od dodirivanja ptica tuđih jata. Treba ih također

upozoriti o riziku što ga predstavljaju izložbe, te ih poticati na uspostavu karantene

za izložene ptice, a te pretražiti nakon 30 dana. Razmještanje ptica, posebno

mladunčadi između različitih avijarija, treba strogo zabraniti.

Rutinske postupke održavanja higijene i odgovarajuće tehnološke postupke

treba stalno primjenjivati. Čišćenje je najbolja obrana protiv razvoja uzročnika

bolesti. Osjetljivost PBFDV prema dezinficijensima nije istražena. Ipak, poznato je

108

da su manji virusi, poput virusa anemije kokoši (također cirkovirus) vrlo otporni

prema najčešće korištenim dezinfijensima. Zato, posebice za ovaj virus,

uklanjanje prljavštine pranjem ili filtracija zraka, značajnije su mjere sprečavanja

bolesti, negoli tek pokušaj dezinfekcije prostora.

Preliminarni rezultati upućuju na zaštitu što je specifično potiče cjepivo. Kako

se PBFDV ne može uzgojiti na staničnoj kulturi, razvoj cjepiva ovisiti će o napretku

u postupku umnažanja virusa ili sintezi virusnog proteina.

Cirkovirusna infekcija u kanarinca (Serinus canaria)

Bolest s visokim pobolom i uginućem opisana je u mladunaca kanarinca.

Oboljeli ptići imaju prošireni abdomen i povećanu žučnu vrećicu. Opisan je i

eksudat u zračnim vrećicama. Bolest je od uzgajivača kanarinaca opisana kao

“crna mrlja”, jer se povećana žučna vrećica može nazrijeti kroz kožu abdomena

mladunca. Lezije ove koronavirusne infekciju opisane u drugih ptica nazočne su i

u kanarinaca, s karakterističnim jezgrinim i citoplazmatskim staničnim uklopinama.

Preliminarna istraživanja upućuju na različitost ovog virusa od uzročnika PBFD.

Dijagnoza se najjednostavnije postavlja u ptica dobi od 10 do 20 dana.

5. PARAMIKSOVIRUSNE INFEKCIJE PTICA

Definicija bolesti

Egzotična newcastleska bolest (NB) ili velogena viscerotropna NB (vvNB)

uzastopce nastavlja biti najveća prijetnja peradarskoj industriji. U S.A.D., sve do

uvođenja karantene za sve uvezene ptice, slučajevi ove bolesti uvijek su potjecali

od krijumčarenih papiga ili pijetlova za borbu. Meksičke i centralno američke

109

papige, posebice mlade žutošije (Amazona ochracephala auropalliata), te

žutoglava amazonska papiga najčešće su uključene kao izvor ovih epizootija.

Kliničko očitovanje vvNB uključuje potištenost, gubitak apetita, mršavljenje i

proljev. Povremeno se uoče dišni, a uz njih i živčani znakovi, napose u ptica koje

prežive prvih nekoliko dana infekcije. Oni uključuju ataksiju, tortikolis, opistotonus,

dilataciju pupile, tresenje glavom, jednostranu ili obostranu paralizu krila i nogu, te

horeju (prisilne kretnje). Pobol i uginuće ovise o vrsti ptice. Opisana je pokusna

infekcija nakon koje je uginulo 55 % narančastoglave konure no tek 29 %

žutoglavih amazonskih papiga i 22 % tigrica. Druge vrste papiga moguće su još

manje osjetljive prema ovoj bolesti. Ptice što prežive infekciju ili su inaparentno

inficirane, mogu izlučivati virus tri tjedna, ali i preko godinu dana.

Paramyxovirus-2 (PMV-2) je virus kojem su, izgleda, rezervoar vrapčarke.

Virus je proširen svugdje u svijetu. Brojne, moguće i većina infekcija, dovodi tek do

prolazne dišne bolesti ili je zaraza potpuno asimptomatska. Mnogi sojevi virusa

izdvojeni su iz klinički zdravih inficiranih ptica što dokazuje da stalno inficirane

ptice mogu služiti kao rezervoar za širenje virusa. Vjeruje se da PMV-2 može

izazvati fatalnu bolest afričke sive papige. Pri razudbi nađe se kaheksija te

traheitis i pneumonija. Sojevi PMV-2 uglavnom su podrijetla od papiga smještenih

zajedno s uvezenim zebama.

PMV-3 je patogeniji od PMV-2. Zaraze se i obole najčešće psitacine, ali se

može prenijeti kontaktom i na vrapčarke. PMV-3 dokazan je u Japanu, Europi,

Britaniji i S.A.D. Zaraza je najčešće vezana uz netom uvezene ptice iako su

dokazani i slučajevi bolesti nimfi u vanjskim avijarijima. Neophema vrste,

Agapornis species, Amazona species, nimfe i tigrice, najosjetljivije su ptice prema

ovoj zarazi. U tih ptica prevladaju živčani znakovi i insuficijencija pankreasa. U

početku ptice odbijaju hranu i nakostriješena su perja. Uginuće može nastupit vrlo

brzo, čak 1-2 dana nakon zaraženja. Ukoliko je tijek bolesti produžen, razvijaju se

znakovi koje je nemoguće razlikovati od već opisanih za učinak vvNB. PMV-3

također napada pankreas, pa neke ptice izlučuju voluminozni izmet što sadrži

110

neprobavljeni škrob i mast. Uginuće je različitog stupnja, više stotina agapornisa,

ali također i uz veliki pobol, mali broj uginulih.

Opisan je i neobični oblik PMV-3 u nimfi držanih u vanjskom avijariju. Zaraza je

dokazana u mladunčadi u gnijezdu, a očitovana klasičnim živčanim znakovima uz

istodobno otežano disanje. Pri razudbi nalazom je dominirao limfoplazmacitski

miokarditis što je doveo do kardiomegalije i nakupljanja perikardijalne tekućine.

Tablica 2. Kliničko očitovanje paramyxovirusnih infekcija

Klinički znakovi Obolijevaju vrste

ptica

Učestalost pojave

Egzotični VNB

Paramyxovirus-1(PMV-

1)

Nespecifični sistemski

znakovi s različitim

Mnogi specijesi

papiga su prijemčivi

U SAD, uglavnom u

krijumčarenih

papiga iz Centralne

Sporadično

111

uginućem, bolest CNS,

konjuktivitis i dišna

bolest

Paramyxovirus-2 (PMV-

2)

Pneumonija, traheitis i

uginuće

Inaparentna infekcija

gornjeg dijela dišnog

sustava

Paramyxovirus-3 (PMV-

3)

Znakovi bolesti CNS:

tortikolis, vrtnja u krug,

nemogućnost letenja,

različito uginuće

Živčani znakovi s

razudbenim nalazom

miokarditisa

Paramyxovirus-5 (PMV-

5)

Nisu opisani, nema

velikog uginuća

Amerike i Meksika

Uvezene papige

izložene zebama

Divlje i uvezene

paserine

Brojne papige,

posebno specijes

Neophema

Kanarinci i zebe

Nimfa

Tigrica

Manje učestalo do

rijetko

Često

Srednje učestalo,

uglavnom kod

uvezenih ptica

Manje učestalo,

uglavnom uvezene

ptice

Jedno izvješće

Više slučajeva u

Japanu ranih 1970-ih

godina

U zebica inficiranih od PMV-3, opisani su nespecifični znakovi što su uključili

proljev, disfagiju, dispneju i konjuktivitis. Uginuće slijedi nakon nekoliko dana ili

klinički znakovi traju dva tjedna, pa ptice ozdrave.

112

PMV-5 izdvojen je iz tigrice. Ranih 1970-ih epizootije bolesti izazvane ovim

virusom dovodile su do visokog pobola u mnogih uzgoja japanske papigice. Od

tada PMV-3 nije izdvojen.

Etiologija i patogeneza

Paramyxovirusi su bez envelope, te sadrže jednostruki lanac DNK.

Hemaglutiniraju eritrocite i to je svojstvo dijagnostički izuzetno korisno. Postoji

devet PMV serotipova. Jedino serotipovi 1, 2, 3 i 5 izazivaju bolest u psitacina.

Unutar skupine virusa istog serotipova može biti značajnih razlika u patogenosti.

Iako su PMV-2 i PMV-3 u stanju izazvati bolest u papiga i vrapčarki, oni su

relativno slabo patogeni. PMV-5, koliko je poznato, potpuno se izgubio.

Postoje brojni sojevi PMV-1. Sojevi su svrstani prema svojstvu izazivanja

bolesti u kokoši, te prema tipu bolesti koju virus izaziva. Sojevi PMV-1 male

virulencije su enzootski u populaciji divljih ptica svugdje u svijetu. Tijekom XX.

stoljeća, epizootske pojave vrlo virulentnog (egzotičnog) PMV-1 ili VVNB izazvali

su izuzetno velike gubitke u peradarskoj industriji. Većina zemalja suzbija ovu

bolest programiranim cijepljenjem. Bolest je u mnogim zemljama iskorijenjena, a

striktni propisi o uvozu ptica sprečavaju njeno ponovo unošenje. Sve ptice koje

ulaze u neku zemlju moraju biti u karanteni tijekom 30 dana. Ptice koje uginu u

prvih 15 dana pretražuju se na vvNB, a od živih sustavno se pretražuju obrisi

kloake radi izdvajanja virusa. Ukoliko se nađe vvNB, ptice se ne uvoze u zemlju.

Manje brojne pojave vvNB primjerice u S.A.D. gotovo su redovite, te upućuju na

krijumčarenje papiga i pijetlova za borbu.

Inficirane ptice izlučuju velike količine virusa izmetom i izlučevinama dišnog

sustava. Jednako, udisanje i ingestija virusa, dovodi do infekcije. Stalno izlučivanje

virusa od inaparentno inficiranih ili ozdravjelih ptica može trajati mjesecima ili više

od jedne godine. Seljenje tih ptica ili seljenje kontaminiranog pribora (tj. vozila,

odjeće i kaveza) može dalje raznositi virus.

113

Tablica 3. Patogenost za kokoš sojeva PMV-1

Soj virusa Patogenost Ciljni organski

sustav

Uginuće inok.

embriona (sati)

Velogeni

Viscerotropni

Neurotropni

Mezogeni

Lentogeni

Inaparentni

Jaka

Jaka

Srednja

Slaba

Nepatogeni

Probavni

Dišni

Središnji

živčani sustav

Dišni

Središnji

živčani sustav

Dišni

Probavni

< 60

< 60

60-90

> 90

Dijagnoza

Konačnu dijagnozu zaraze od vvNB ili bilo kojeg drugog paramyxovirusa

moguće je postaviti jedino izdvajanjem virusa. Klinički znakovi i anamnestički

podaci mogu dakako navesti praktičara na pomisao o bolesti. Mlade meksičke i

centralnoameričke papige, žutošije i žutoglave amazonske papige, najčešće su

povezane s pojavama vvNB infekcije. Te vrste ptica treba promatrati s

podozrenjem ukoliko su nabavljene u velikom broju ili po vrlo niskoj cijeni, te

114

nemaju nožnih prstenova ili su ti prstenovi labavi. Uginuće više ptica i razvoj

živčanih znakova također treba navesti praktičara na pomisao o bolesti.

Pomoćne probe imaju ograničenu dijagnostičku vrijednost. Broj krvnih stanica

obično je normalan. Hipoglikemija, hiponatremija i hiperkalijemija mogu se naći

istodobno s blagim povećanjem koncentracije serumske kreatin fosfokinaze,

alkalne fosfataze i aspartat aminotransferaze. Makroskopske lezije mogu u cjelosti

izostati ili se sastoje od krvarenja po serozama, uz nekrozu sluznice probavnog

sustava. Radi izdvajanja virusa, na pretragu treba dostavit dušnik, pluća, jetru i

slezenu i to na ledu, ali ne smrznute. Histološki, vaskularne, limfoidne i lezije

dišnog sustava nazočne su u različitom stupnju. Negnojni encefalomijelitis

patognomonični je znak infekcije s vvNB virusom.

Ukoliko postoji sumnja na ovu bolest o tome treba odmah izvjestiti

odgovarajuću državnu instituciju. Nastambe za koje se misli da sadrže vvNB virus,

inficirane ili za bolest ugrožene ptice, stavljaju se u karantenu. Svim pticama

uzima se kloakalni obrisak tri puta, u razmaku od 7 do 10 dana. Ukoliko se dokaže

vvNB u uzgoju, sve se ptice uništavaju.

Primjena preventivnih mjera opisanih u početku ovog poglavlja, omogućuju

uzgajivačima ptica, vlasniku prodavaonice ili drugim imaocima ptica, značajni

stupanj zaštite od bolesti.

115

6. BOGINJE PTICA

Definicija bolesti

Infekcije poxvirusima pojavljuju se u brojnih, gotovo svih, vrsta ptica. U praksi

ipak moguće je vidjeti ih jedino u kanarinca (Serinus canarius), novo uvezenih

divljih ulovljenih ptica, te domaćih divljih ptica (golubova). Ptice bez obzira na dob

mogu oboljeti ali je bolesti najučestalija u mladunčadi. Poxvirusi tvore lezije kože i

sluznica usne i dišne šupljine, a rjeđe izazovu sistemsku bolest.

Tablica 4. Kliničko očitovanje poxvirusnih infekcija

Klinički znakovi Obolijevaju vrste

ptica

Učestalost pojave

Difterične lezije

sluznice usta ili

krustozne, često

nodularne lezije

glave, nogu i stopala

Kanarinci uzgajani

izvan kuće

Uvezene amazonske

i pionus papige

Divlje ptice

Učestala

Učestala

Učestala

116

Blage krustozne,

često nodularne lezije

stopala i lica

Nespecifični

sistemski znakovi sa

ili bez cijanoze

Nodularne ili opsežne

lezije nalik

neoplazijama po licu,

glavi, nogama,

stopalima i tijelu

Psitacine uzgajane

izvan kuće

Kanarinci uzgajane

izvan kuće

Različite psitacinske

vrste

Manje učestala

Manje učestala

Manje učestala

Kožni ili suhi oblik boginja pojavljuje se u nekoliko vrsta ptica uključujući vrapčarke

i druge ptice tla. U oboljelih ptica naglo se razvijaju mase slične novotvorinama po

licu, perjem neobraslim dijelovima tijela i stopalima. Lezije lica i stopala

najučestalije su. Lezije lica pretežito su oko očiju i komisura kljuna. Broj i veličina

lezija može varirati od jednog ili više malih ljuskavih čvorića do višestrukih velikih

proširenih masa koje onemogućuju vid i uzimanje hrane. Nekroze i ulceracije

kožnog pokrova razvijaju se usporedo s razvojem bolesti. Lezije se općenito

raspršuju i povećavaju tijekom 1-2 tjedna. Bolest u istom intenzitetu može potrajati

i 4-6 tjedana kad nastupi regresija kliničkih znakova. U rijetkom slučajevima

opisane kliničke promjene mogu opstati mjesecima. Regresija, jednom započeta,

dovodi do brzog ozdravljenja, često s malo trajnih posljedica.

Blagi oblik suhih boginja pojavljuje se u odraslih ptica ako je zaraza unesena u

uzgajalište ptica od domaćih vrsta ili rasplodnih ptica.

117

Sluznički ili vlažni oblik boginja česti je u kanarinaca i uvezenih mladunaca

modročele amazonske papige (Amazona aestiva aestiva) i pionus papige, beoa

(Gracula species) i agapornida. Jednostrana ili obostrana upala kapaka, hemoza

(chemosis - edem bulbarne konjuktive što tvori otečenje oko korneje) i

konjuktivitis, označuju ranu fazu bolesti. Kako bolest napreduje, očituje se

difteričnim lezijama sluznice usne šupljine i dušnika te krustoznim erozivnim

lezijama očnih kapaka.

Lezije predstavljaju ozbiljnu prijetnju za život, jer bolesne ptice prestaju jesti, a

učestale su i sekundarne bakterijske i gljivične infekcije oštećenog tkiva. Opsežne

lezije ustiju i dušnika otežavaju disanje što često dovodi do ugušenja. Krasta često

zatvori očne kapke, a u tijeku bolest može nastati i konjunktivitis, keratitis,

ulceracije korneje i njena perforacija. Većina takvih ptica, ukoliko ih se ne liječi,

ugine, dok u preživjelih često ostaju dugotrajne komplikacije po očima. Blage lezije

s malo posljedica uključuju blagu deformaciju i depigmentaciju kapaka i

nakupljanje subepitelijalnih kristala u korneji. Teže posljedice uključuju opstrukciju

nosnog i suznog kanala, kronični konjuktivitis i eroziju korneje, katarakt te

povećanje ili kolaps oka. U nekih ptica kožne boginje mogu pratiti sluznički oblik.

Sistemske boginje u kanarinaca predstavljaju akutnu bolest. Oboljele ptice

imaju hemozu kapaka; potištene su i otežano dišu, prestaju jesti, te ih većina

ugine tijekom 2-3 dana. Kožne lezije nastaju jedino u ptica koje prežive akutnu

fazu bolesti. Pri razudbi ovih ptica nađu se opsežne lezije zračnih vrećica i

pneumonija. Histološkom pretragom zapaža se značajna proliferacija epitela

bronha i parabronha.

Etiologija i patogeneza

Poxvirusi pripadaju velikim (250-300 nm) DNK virusima s envelopom. Postoje

brojni sojevi, a pojedini se međusobno razlikuju u specifičnosti prema domaćinu.

118

Neki zaražavaju samo jedan specijes, a drugi njih nekoliko. Odnos između

različitih sojeva poxvirusa je kompleksni, te istražen serološki, probom

zaražavanja i usporedbom sekvenci virusne DNK. Poxvirus kanarinaca zaražava

jedino kanarince, te hibride kanarinaca s drugim pticama. Poxvirusa papiga čini

se, zaražava većinu južnoameričkih papige, no poxvirus minaha zaražava samo tu

vrstu. U minaha dokazana je i zaraza poxvirusom čvorka.

Poxvirusi, čini se, ne mogu prodrijeti u zdravu sluznicu ili kožu, već je za

ulazak u organizam potrebna otvorena rana ili ubod hematofagnog insekta kao

vektora. Na ovu mogućnost ukazuje i bolest u kanarinaca koja se javlja uglavnom

u ptica uzgajanih na otvorenom i tako izloženih komarcima. Bolest se u

mladunčadi papiga može prenijeti posudom za ručno hranjenje i nastalom

abrazijom usta, zbog grubog načina hranjenja ove ptice. Iako rjeđe, aerosol virusa

od sasušenog fecesa ili ostataka perja, može neposredno inficirati epitel dišnog

sustava.

Lezije boginja mogu se naći na mjestu infekcije ili se virus proširi sistemski što

dovodi do diseminirane bolesti. Poxvirusi se najbolje umnažaju u stanicama u

rastu te proizvode hormon što je analogan faktoru rasta epidermisa. Taj hormon

potiče diobu stanica koja izaziva nastanak proliferativnih lezija. Djelotvorni

imunološki odziv nastupi tek nekoliko tjedana nakon infekcije, kada lezije naglo

nestaju. Nastala imunost, vjeruje se, je doživotna. Infekcije u prirodi održava se

virusom u okolišu i latentno inficiranim pticama. Virus u sasušenim krustama vrlo

je otporan prema čimbenicima okoliša te ostaje aktivnan izvan organizma ptice i

više od godinu dana. Latentnu infekciju u kokoši moguće je reaktivirati pokusno, ali

nije jasno kakva je uloga te latentnosti u prirodnom tijeku bolesti.

Dijagnoza

Karakteristični klinički znakovi u prijemčivih ptica u velikoj mjeri upućuju na

poxvirusnu infekciju. U nekih ptica lezije boginja, međutim, mogu nalikovati drugim

119

bolestima. Infekcija boginjama može se potvrditi bilo razudbom ili histološkom

pretragom. Poxvirusi umnažaju se u citoplazmi i tvore velike eozinofilne

intracitoplazmatske uklopine (Bollingerova tjelešca). Nazočnost ovih uklopina u

fiksiranim obojenim tkivima, strugotinama ili sadržaju iz dišnog sustava,

patognomonični su. Stanične uklopine općenito učestale su, ali u sluzničnom

obliku bolesti, napose u uznapredovalim lezijama, rijetko se nalaze.

Karakteristične proliferativne lezije također se nađu u infekcija poxvirusima no

mogu se izgubiti usporedo s razvojem sekundarnih bakterijskih ili gljivičnih bolesti.

Izdvajanje virusa ili pokusna infekcija koristi se radi potvrde dijagnoze, no ti se

postupci prvenstveno primjenjuju u znanstvenom istraživanju.

Liječenje

Liječenje, ukoliko je potrebno, prvenstveno je pomoćno i zamišljeno da održi

pticu živom sve dok njezin vlastiti imunološki sustav ne nadvlada virus. U papiga

kao uspješno pomoćno sredstvo, preporuča se vitamin A (10.000 – 25.000 IJ/300

g tjelesne mase, jednokratno intramuskularno). Antibiotici i antifungici indicirani su

ukoliko sekundarne infekcije kompliciraju bolest. Davanje tekućine i umjetno

hranjenje (cjevčicom) neophodno je u anorektičnih ptica. Intenzivno liječenje očnih

lezija u mladunčadi uspješno smanjuje komplikacije bolesti. Pranje oboljelih očiju

svakodnevno dječjim sapunom (Johnson’s i sl.), te ispiranje s približno 30 ml 2 %

merbromina (Mercurochrome) te 120 ml fiziološke otopine soli (kapi za oči

Collyrium ili sl.), pokazuje se uspješnim. Lokalno može se primijeniti također i

antibiotska krema (mast za oči). Kruste se ne smiju nasilno uklanjati već im

omogućiti otpadanje bez pomoći, jer njihovo uklanjanje dovodi do jačeg oštećenja.

Iako postoje pokušaji, kirurško uklanjanje velikih tumorskih lezija u boginja nije

indicirano zbog mogućeg ponovnog rasta tih masa.

Suzbijanje

120

U kanarinaca stavljanje zastora oko vanjskih avijarija otklanja komarce i tako

sprečava prijenos bolesti. Ukoliko to nije izvedivo, može se primijeniti komercijalno

aktivno (“živo”) cjepivo protiv boginja. Terenska istraživanja što ih opisuju

proizvođači, upućuju na njihovu djelotvornost ukoliko se primjene prije pojave

bolesti. Učinkovita cjepiva za kanarince ne koristi se za druge vrste ptica odnosno

protiv drugih poxvirusa. Zbog poznatih različitosti poxvirusa, te različite osjetljivosti

pojedinih vrsta ptica prema atenuiranim cjepivima, praktičar bi trebao ova cjepiva

koristiti isključivo kod kanarinaca.

Kontrola uvezenih ručno hranjenih papiga iziskuje odgovarajuću higijenu.

Svaku pticu treba hraniti zasebnom ručnom hranilicom, a oboljele ptice izdvojiti i

hraniti posljednje. Rukovaoci pri tom moraju što češće prati ruke. Cijepljenje

papiga još u zemlji podrijetla, neposredno nakon hvatanja s inaktiviranim

(“mrtvim”) cjepivima, značajno smanjuje uginuće u slučaju zaraze.

7.

PTIČJA POLYOMAVIROZA

Opis bolesti

Infekcija ptičjim polyomavirusom (PPV) i bolest koju izaziva najprije je

prepoznata u komercijalnom uzgoju tigrica kada se je nakon pojave eksplozivno

proširila u južnim dijelovima S.A.D. i Kanade. Od tada opisana je svugdje u svijetu.

121

Prva naznaka PPV u avijariju s tigricama je naglo povećano uginuće mladunaca.

Bez poduzimanja postupaka suzbijanja bolesti, ona opstaje i u narednim

sezonama parenja, iako se uginuće smanjuje. Oboljele ptice su kržljave,

displastičnog perje, diskolorirane kože, proširenog abdomena s ascitesom,

hidroperikardom, hepatomegalijom te žarišnim nekrozama i raspršenim

petehijalnim krvarenjima po jetri. Ciljni organi djelovanja virusa razlikuju se od

slučaja do slučaja. Koji puta klinički dominiraju znakovi od strane CNS, dok je u

inficiranih mladunaca jedini znak bolesti displazija perja izražena u različitom

stupnju. Zahvaćeno perje nalikuje onom u PBFD infekcije ili se uopće ne razvija.

Svaki dio pernog sustava je osjetljiv, pa se pojavljuje opća bolest perja. Najčešće

dakako, repna i primarna krilna pera opsežno su zahvaćena. Ukoliko se tim

pticama omogući preživljenje, normalno perje narasta nakon narednog mitarenja.

Infekcija s PPV (PPVI) ograničena na promjene perja naziva se još i Francuskim

mitarenjem. Treba naglasiti da je ovaj izraz također korišten za opis promjena

perja vezanih uz PBFDV, te se da promjene izazvane tim i s PPV uopće ne mogu

razlikovati.

PPVI u papiga različitih od australske je akutna i kratkotrajna fatalna bolest

ručno uzgajanih legla. Crvena ara (Ara macao), konure, plemenite papige i mala

aleksandra (Psittacula krameri) su najugroženije vrste. Rjeđe obole amazonska

papiga, lori, kakadu i krunasta papiga (Deroptys accpitrinus). Većina oboljelih ptica

ugine naglo s malo kliničkih znakova ili čak bez prodromalnog stadija. Klinički

znakovi, ukoliko se pojave, traju manje od 24 sata a uključuju slabost, bljedoću,

potkožna krvarenja, produženo vrijeme krvarenja, anoreksiju, dehidrataciju,

inapetencu i retenciju hrane u voljci. Bolest se može pojaviti u pojedinih ili brojnih

ptica iste obitelji, pretežito u ptica dobi od dva do 14 tjedana. Patomorfološki nalaz

uključuje opće bljedilo s potkožnim i subseroznim krvarenjem. Hepatomegalija sa

ili bez pjegavosti te splenomegalija, česti su, ali neredoviti nalaz. Rijetko nađe se

ascites i nakupljanje perikardijalne tekućine.

PPVI odraslih ptica također je opisana. Iako rijetko, ova je bolest

karakterizirana istovjetnim znakovima i makroskopskim nalazom kao i u papigica u

122

gnijezdu. Jedine vrste no odraslih papiga s opisanom PPVI su plemenita papiga,

kakadu, “bjelotrupi kajak” (Pionites leucogaster) i konure.

PPV je enzootičan u mnogim uzgojima agapornisa. Znakovi se češće očituju u

mladunčadi i mlađih spolno zrelih ptica u kojih nakon nespecifične bolesti dolazi do

uginuća. Uginuće varira, ali nikada ne dosiže stupanj kakav je zabilježen u

australske papige tigrice.

Infekcija nalik PPVI sporadično se javlja u vrapčarki. Točan odnos ovog virus

ili tih virusa s PPV što inficira papige, nije poznat. Slično, spektar domaćina i bolesti

tek treba odrediti. Opisano je uginuće mladunčadi odnosno mladih spolno zrelih ptica

u uzgojima Gouldovih amadina. U tim slučajevima stanične uklopine karakteristične za

PPV bolesti nađu se u brojnim tkivima, a također i čestice polyomavirusu. Neke ptice

koje prežive bolest tvore serumska protutijela koja mogu neutralizirati sojeve PPV

izdvojene iz papiga.

Tablica 5. Kliničko očitovanje ptičje polyomaviroze

123

Klinički znakovi Obolijevaju vrste Učestalost pojave

Polyomaviroza u psitacina Uginuće u leglu dobi 10- 20 dana Naglo uginuće 2 do 12 tjednih mladunaca Kratkotrajna nespecifična bolest i uginuće mladunaca te mladih odraslih ptica Aplastično ili distrofično perje, posebice primarna krilna i repna pera Naglo uginuće odraslih papiga Polyomaviroza u vrapčarki Naglo uginuće u mladunčadi u gnijezdu i mladih ptica Nenapredovanje uzgoja i poteškoće u rastu ptica.

Tigrica, Crvena ara, konure, plemenite papige Nimfa, kakadu, lori, amazona, krunasta papiga Agapornide Tigrica Druge osjetljive papige Pleemenite papige, kakadu i kajak (caiaque) Gouldova amadina Druge australske zebe Kućni vrabac, tamnotrupi seed crackers Gouldova amadina Tamnotrupi seed krackers

Česta Često Manje učestalo Često Često Rijetko Manje učestalo Manje učestalo Nepoznato Manje učestalo Nepoznato

124

PPVI u Gouldove amadine također je zabilježena u Australiji. U tkivu

mladunaca i mladih odraslih ptica, nađene su stanične virusne uklopine i virusne

čestice izgledom nalik na PPV. Nekroza jetre najznačajnije je patomorfološko

očitovanje bolesti. Opisan je veliki pobol i uginuće mladunaca u gnijezdu, mlađim

od pet dana. Mladunčad ne napreduje, ima kroničnu kandidijazu i izdužene

sužene čeljusti. Odnos uzrok-posljedica između uginuća mladunčadi i infekcije od

PPV nije poznat.

PPV infekcija opisana je u koloniji blue bills i seed crackers, gdje se smatrala

primarnim uzrokom uginuća ptica. Subklinička infekcija je uobičajena. Ova je

kolonija bolovala istodobno i od brojnih drugih zaraznih bolesti, a odnos prisutne

PPVI prema zapaženim histološkim lezijama ostaje nerazjašnjen. Probom in situ

hibridizacije nalaze se značajne razlike ovog PPV i PPV izdvojenog iz psitacina.

Tablica 6. Specijesi vrapčarki koji obolijevaju od polyomaviroze

Tricolored nun Lonchura malaca

Cordon blue Uraeginthus bangalus

Greenfinch Carduelis chloris

Gouldian finch Erythrura gouldiae

Painted finch Emblema picta

Black-beilled seed crackers Pyrenestes ostrinus

Blue bill Spermophaga haematina

Domaći vrabac Passer domesticus

125

Etiologija i patogeneza

Virus PP promjera je 40-48 nm, bez envelope, s dvostrukom DNK. Iako postoje

manje varijacije u genetskom kodu, PPV infekcija u papiga predstavlja jedinstvenu

bolest. Tako virus koji inficira jednu vrstu papiga, sposoban je zaraziti druge vrste.

Iako opseg domaćina za PPV nije poznat, čini se da PPV može zaraziti sve papige

i neke nepsitacinske vrste.

Temeljno svojstvo za razumijevanje postupaka suzbijanja PPVI je pretpostavka o

postojanju subkliničke infekcije jer je većina slučajeva PPVI u odraslih ptica i

mladunčadi subklinička, a tek rijetko klinički očitovana. Priroda bolesti, njeno

pojavljivanje i trajanje izlučivanja virusa u subkliničke infekcije ovise o vrsti ptice.

U mladunčadi u gnijezdu tigrica inficiranih u avijariju, do infekcije dolazi nekoliko

dana nakon leženja, a pobol dosiže i 100 %. Virus se izlučuje izmetom i ostacima

perja i kože, a moguće ga je naći i u usnom iscjetku. Udisanjem aerosola virusa

nastupa zaražavanje, ali su mogući i drugi načini. Karakteristične stanične

uklopine PPV nađene su u netom izleženih ptića australske papigice, što dokazuje

vertikalni prijenos bolesti. Ipak, to nije značajni način širenja ove zaraze. Klinički

razvoj bolesti ovisi općenito o dobi ptica. Tako je moguće zaraziti, ali ne i izazvati

kliničku bolest u starijih australskih papigica, pa je infekcija u odraslih subklinička.

Nakon infekcije, PPV se umnaža u različitim brojnim tkivima ptice. Inkubacija u

tigrice je vrlo kratka, a virusneutralizacijska protutijela u leglu ptića mogu se

dokazati već u dobi devet dana. Virusom izazvani citopatski učinak čini se,

odgovara kliničkim znakovima. Iz još neutvrđenog razloga koncentracija virusa u

tkivu inficiranih ptica može biti vrlo visoka, ali bez klinički očitovane bolesti i s

neznatnim histološkim promjenama. Jednako u kliničke i subkliničke infekcije, u

krvnom serumu se nalazi velika koncentracija virusa. Inaparentno inficirane ptice i

one koje prežive kliničku bolest, izlučuju virus fecesom i otpadom perja i kože,

najmanje tijekom narednih šest mjeseci. Početkom rasploda smanjuje se količina

126

virusa u tkivima, a njegovo izlučivanje može i potpuno prestati. Zarazu u uzgoju

održavaju mlade odrasle ptice izlučivanjem virusa. Serološki, inficirana australska

papigica nosi neutralizirajuća protutijela za PPV nekoliko godina ili cijelog života.

Velika brzina širenja PPV u komercijalnim jatima tigrica pripisuje se nepogodnim

tehnološkim postupcima. Praksa višekratnog korištenja prostora (kavezi, gnijezda,

volijere) osnova je širenja virusa po drugim avijarijima. Kupci ptica često odlaze od

avijarija do avijarija noseći ptice koje su upravo nabavili. Seljenje ptica iz jednog

avijarija u drugi učestalo prethodi pojavi bolesti. Prodaja i razmjena ptica te njihovo

često prikazivanje po izložbama sigurno su osnova širenja virusne infekcije

između kolekcija uzgajivača.

PPV infekcija u papiga različitih od tigrica također je učestala. Istraživanja upućuju

na osjetljivost prema infekciji većine ili moguće svih vrsta papiga. U većine

slučajeva PPV infekcija se očituje kliničkim znakovima, uglavnom ručno hranjenih

mladunaca osjetljivih ptica u dobi od dva do tjedana. Inhalacija virusa je vjerojatni

način ulaska PPV u organizam. Ciljni organ u kojem se virus umnaža nije poznat,

ali nakon infekcije značajna se količina virusa izlučuje izmetom. Točno vrijeme

inkubacije u drugih papiga nije poznato, ali do očitovanja bolesti dolazi tipično

nakon dva tjedna od unošenja zdravih ptica u zaraženi okoliš. Odrasle ptice i ptići

u gnijezdu obole s jasnim kliničkim znakovima. Ovako bolesne ptice izlučuju virus

nekoliko dana ili moguće tijekom nekoliko tjedana. U najviše 15 % mladih odraslih

ptica s kliničkim znakovima bolesti, virus se izlučuje neprestano, ali u maloj

koncentraciji. Zaražene ptice tvore neutralizirajuća protutijela koja opstaju

mjesecima ili godinama prije nego im se titar smanji ispod dokazive koncentracije.

Patogeneza PPVI u papiga različitih od tigrice nije jasna. Stanične jezgrine

uklopine karakteristične za stanice inficirane s PPV uglavnom se nađu u

mononuklearnim fagocitima. Prisutnost velike koncentracije virusa u serumu kao i

serumskih protutijela prethodi akutnoj pojavi bolesti. Stanična specifičnost PPV i

pridružene lezije krvnih žila i bubrežnih glomerula neosporno su očitovanja

imunološke bolesti.

127

Bolest u odraslih ptica manje je učestala ili rijetka. Znajući da je pojava subkliničke

infekcije u odraslih ptica vrlo učestala, ostaje nejasno zašto pojedine ptice ostaju

osjetljive prema infekciji. Postoji mogućnost da je kliničko očitovanje PPVI u

odraslih ptica posljedica istodobne infekcije s virusima PP i PBFD. Učestaliji je

subklinički način očitovanja konkurentnih PPV i PBFDV infekcija, ali uz aktivno

umnažanje PP virusa. Velika koncentracija PPV nađe se u koži i pernim folikulima,

pa su ptice zaražene s PBFD virusom značajni izvor izlučivanja PP virusa.

Jednako PPV i PBFDV prevladavaju u agapornida. Kako ove ptice prije negoli

odrastu, često ne očituju znakove bolesti, predstavljaju izvor zaraze za druge

vrste. Nimfe također su značajni izvor širenja virusa, iako je bolest u ove vrste

izuzetno rijetka.

Širenje PPV između pojedinih uzgoja posljedica je seljenja netom inficiranih ptica

ili stalnih izlučivača virusa od prodavaonice do prodavaonice ili od izložbe do

mjesta prodaje.

Dijagnoza

Anamnestički podaci i patomorfološki nalaz često su dovoljni praktičaru za

postavljanje temeljite sumnje na PPV infekciju. Za potvrdu potrebno je

histopatološko pretraživanje. Jezgre stanica inficiranih s PPV su povećane i

sadrže rubno kromatin. Središnji dio jezgre može biti jasan ili sadržavati sitna

zrnca od bazofilnih do amfofilnih uklopina. U tigrice virusne uklopine pojavljuju se

u različitim organima i tipovima tkiva uključujući jetru, slezenu, bubrege

(mesangialne i tubularne stanice), perne folikule, kožu, jednjak, mozak i srce. U

drugih papiga, stalni je nalaz nekroza jetre različitog stupnja. Kariomegalija sa ili

bez jezgrinih uklopina, prevladava u histiocitima unutar perivaskularne ovojnice i u

drugim makrofagima slezene. Slične promjene jezgre očituju i druge stanice

128

mononuklearno-fagocitnog sustava, poput Kupfferovih i mesangialne stanica

glomerula. Imunokompleksna glomerulopatija nađe se u dvije trećine slučajeva.

Uz opsežnu anamnezu i pravilni odabir tkiva za pretragu, opisane lezije su

patognomonične. Nazočnost virusa u uginulim pticama može se potvrditi

elektronskom mikroskopijom, imunoflorescentnim bojenjem, in situ hibridizacijom,

PCR, obrisom organa i inokulacijom zaraženog tkiva u staničnu kulturu ili ptičji

zametak. Imunofluorescentno bojenje pruža neposredni dokaz infekcije. PCR, iako

vrijedna proba u dijagnostici PPV ne dokazuje da je PPV uzrok uginuća ptice. a

rezultat se mora potkrijepiti histološkim nalazom. In situ hibridizacija je posebno

korisna u dijagnozi subkliničke infekcije. Izdvajanje virusa rijetko se koristi, osim u

svrhu istraživanja.

Suzbijanje

Virusne probe temeljene na PCR, serološke probe, razboriti tehnološki postupci i

imunizacija su načini koji se koriste u preventivi PPV infekcije. Svaki zasebno ima

ograničenu vrijednost i tek je njihova uzajamnost potrebna radi uklanjanja

opasnosti od infekcije PP virusom.

Proba PCR je jedina podobna za otkrivanje izlučivača virusa. Njome se pretražuje

kloakalni obrisak radi dokaza virusne DNK. Ukoliko uzorak pri uzimanju nije

kontaminiran virusima iz zraka, pozitivni rezultat ukazuje na aktivno izlučivanje

virusa u vrijeme kada je uzorak uzet. Rezultat potrebno je tumačiti u svijetlu

poznavanja bioloških svojstava virusa. Ukoliko se koristi rutinski, 95% ili više

pretraženih ptica bit će negativno, s izuzetkom agapornisa i mladih tigrica. Ukoliko

se ptice pretražuju u vrijeme očitovane bolesti, nalaz izlučivača virusa biti će

učestali. Većina ptica ipak samo povremeno izlučuju virus. Ptice s prethodno

pozitivnim rezultatom pretrage obriska treba ponovo pretražiti najmanje jednom u

90 dana. Ptice za koje se u više od jedne pretrage ustvrdi kako izlučuju virus,

treba smatrati stalnim kliconošama. Iako je u mnogih stalnih izlučivača nalaz

129

pozitivani pri ponovnom pretraživanju obriska, povremeno ih je samo manji

postotak pozitivan. To znači da jedna negativna proba ne može biti osnova

zaključka da je pretražena ptica prestala biti stalni izlučivač. Ponovljeno

uzorkovanje ptica, iako skupo, jedini je način ustanovljenja postojeće infekcije.

Serološko pretraživanje značajna je pomoć praktičaru, ukoliko se pravilno koristi.

Seropozitivne tigrice mlađe od šest mjeseci u visokom su postotku izlučivači

virusa. U drugih papiga serološki nalaz ne može se koristiti za otkrivanje izlučivača

virusa. Nalaz specifičnih protutijela upućuju na prethodnu infekciju virusom i

vrijedan je podatak u nadziranju jata ptica s obzirom na aktivnost PP virusa.

Suzbijanje PPV u uzgojima tigrica iziskuje provođenje striktnih mjera biološke

sigurnosti. Serološko pretraživanje koristi se za određivanje nazočnosti PPV u

avijariju, te ukoliko su ptice slobodne od PPV, novonabavljene ptice također

moraju biti seronegativne. Najbolje je održavati jednom uspostavljeni odgovarajući

broj rasplodnih ptica ili uzgojnih linija, te ga zatvoriti za sve druge ptice. Ptice koje

se vraćaju s izložbe treba staviti u karantenu tijekom 60 dana, a vrlo korisno bi bilo

dokazati da su prije vraćanja u avijarij serološki negativne. Jednako, komercijalni

uzgajivači i imaoci ptica, trebali bi zabraniti pristup posjetiteljima ili ga svesti na

najmanju moguću mjeru. Kaveze i sav pribor kaveza, ukoliko su korišteni za

smještaj ptica izvan uzgoja, treba temeljito dezinficirati. Serološko pretraživanje

dovoljnog uzorka potomaka svake godine uzgoja koristi se kao dokaz da je avijarij

slobodan od bolesti.

Ukoliko je PPV već nazočan u uzgoju tigrica, već spomenuti tehnološki postupci

mogu se koristiti radi iskorjenjenja bolesti. Temelj iskorjenjenja je uklanjanje

izlučivača virusa i temeljita dezinfekcija avijarija. Mlade, spolno zrele ili još nezrele

ptice, izlučivat će virus. Zbog toga rasplod treba prekinuti i sve ptice koje se još

nisu parile, ukloniti iz avijarija. Pribor (tj. kutije gnijezda od “šperploče” ili drugog

poroznog materijala) koji se ne može dezinficirati, treba nadomjestiti novim. Cijelu

nastambu treba više puta očistiti i dezinficirati. Idealno bilo bi prostorije za rasplod

prestati koristiti tijekom 3-6 mjeseci. Nakon toga provjereno zdrave rasplodne ptice

mogu se vratiti u uzgoj. Ukoliko je okoliš korektno dezinficiran, potomci ovih ptica

130

biti će slobodni od infekcije PP virusom. Serološkom pretragom odabranih skupina

novonabavljenih ptica dokazuje se prekid postojanja infekcije.

Pravilna primjena tehnoloških postupaka preduvjet je sprečavanju pojave PPVI i u

drugih vrsta papiga različitih od tigrica. Zbog učestale PPVI u agapornisa, nimfi i

tigrica te učestala pojavljivanja PBFDV u agapornisa, ove ptice ne smiju se držati

u istim prostorima gdje se uzgajaju velike ili vrednije vrste (virus zaražava

vrapčarke i treba ih ukloniti iz avijarija). Preporuča se što je moguće duža

karantena novih ptica uz ponavljanje virusoloških pretraga kloakalnog obriska.

Serološko pretraživanje tu ima nažalost ograničenu vrijednost jer većina odraslih

seropozitivnih ptica ne izlučuje virus. S druge strane, nalaz protutijela u

mladunčadi dokazuje nedavnu infekciju i nazočnost PPV u uzgoju ili prodavaonici

iz koje je ptica nabavljena.

Pri pojavi PPV infekcije u avijariju, najvažnije je prekinuti vezu između klinički

zdravih ptića u gnijezdu, ali i izlučivača virusa i ptića već odvojenih od roditelja.

Najbolje je mladunčad u gnijezdu ostaviti s roditeljima jer u papiga različitim od

tigrica (iznimka su agapornisi), PPV se rijetko pojavljuje u ptića koje uzgajaju

roditelji. Ukoliko se uzgoj ne želi prekinuti, nove ptiće treba odvojiti u posebni

prostor te izbjeći dodir (oprema, ljudi) s odraslim pticama ili mladunčadi.

Pretraživanje svih ptica u vrijeme izbijanja bolesti skupo je, a rezultat pretrage

predvidiv. Mnogi ptići u gnijezdu izlučuju virus i ukoliko je nedavno unesen u

avijarij, odrasli će ga također ubrzo izlučivati. Pretragu treba odgoditi sve dok ne

prestane ugibanje, a ptići budu odbijeni. U tom trenutku mladunčad treba pretražiti

najmanje dva puta, uz razmak najmanje mjesec dana prije prodaje. Tri mjeseca

nakon posljednjeg uginuća odrasle ptice moguće je pretražiti na izlučivanje virusa.

Pozitivne ptice nakon toga treba izdvojiti i ponovi pretražiti.

Radi preventive PPV infekcije i bolesti narednih godina, potrebna je pažljiva

procjena zdravlja ptica u avijariju. Agapornisi izvor su virusa i ukoliko su prisutne u

avijariju, treba ih ukloniti. PBFDV može igrati značajnu ulogu u kliničkoj pojavi

PPV, a pretraživanje na ovaj virus jednako je važno kao i pretraživanje na njegove

131

izlučivače. Temeljito čišćenje i dezinfekciju prostora za uzgoj mladunčadi, valja

višekratno ponavljati. Fenoli, natrijev hipoklorit i stabilizirani klor dioksin pokazali

su se djelotvornim protiv PP virusa. Ukoliko se sprovode opisane mjere

predostrožnosti, PPV infekciju i bolest moguće je iskorjeniti iz avijarija u narednim

sezonama parenja. Radi potvrde postignutog uspjeha, poletarce je moguće

pretražiti serološki. Ukoliko su ptice višekratno pretražene i sve daju serološki

negativni rezultat, virusna zaraza je uklonjena.

Suzbijanje PPVI u prodavaonicama ptica ljubimaca je izrazito teško. Ptice koje

dolaze u prostor često dolaze iz različitih uzgoja. Nimfe, tigrice i agapornisi

općenito se nalaze u takvim prodavaonicama. Idealno, sve ptice prije negoli ulaze

u prostor, trebalo bi pretražiti serološki te isključiti kliconoštvo (izlučivanje virusa).

Zbog cijene koštanja pretraga to je teško izvedivo, posebno za vlasnike manjih

vrsta. U tom slučaju može se preporučiti prodavaonicama prodaja samo većih

vrsta ili nabavljanje mladuncaca u dobi 14 ili više tjedana. Ukoliko ni to nije

izvedivo, držaoc prodavaonice treba nastojati izdvojiti osjetljive mladunce, te

odvojiti osoblje koje će se brinuti o njima. Dogovor se može postići s uzgajivačima

i tako da se procjeni prisutnost PPV u uzgoju. Ukoliko su nalazi negativni, a

odabrani potomci testirani svake godine, to je dokaz vlasniku da nabavlja jato

slobodno od virusa.

Nažalost, često je uginuće mladunčadi u prodavaonici. To posredno čini

uzgajivača odgovornim za uginuće ptice. Dobar uviđaj u zdravlje ptica (anamneza)

u prodavaonici i korištenje seroloških pretraga osnova je dijagnoze uzroka

uginuća. Ukoliko ptica ugine dva tjedna ili više nakon unošenja u jato, a istodobno

se u prostoru nalaze i agapornisi, tigrice i nimfe, do zaražavanja uzročnikom PPV

došlo je najvjerojatnije u prodavaonici. Serološko pretraživanje mladunaca kod

imaoca također je preporučljivo. Ukoliko su svi pretraženi ptići serološki negativni,

PPV nije nazočna u mladunčadi kod uzgajivača već je do infekcije došlo u

prodavaonici.

132

Komercijalna cjepiva protiv PPV infekcije dostupna su na tržištu. Ona potiču tvorbu

virusneutralizacijskih protutijela te se mogu primijeniti bez opasnosti ili štetnih

učinaka. Preporučuje se cijepiti sve papige, i to dva puta u razmaku od dva do tri

tjedna. Ptice se smatraju zaštićenim dva tjedna nakon drugog cijepljenja. Kako se

sasvim mlade ptice ne moraju imunitetom odazvati na očekivani način, prva se

doza daje najranije šestog tjedna života ili nakon toga. Ne preporuča se isporuku

cijepljenih ptica u druge prostore prije negoli nastupi dobna rezistencija prema

PPVI.

Navodi se kako cjepiva sigurno potiču i humoralni imuni odziv, za što još nema

dovoljno dokaza. U odraslih ptica slobodnih od PBFDV, mogućnost kliničkog

očitovanja PPI u osnovi ne postoji. Slično, zatvoreni uzgoji rasplodnih ptica nisu

ugroženi od PPV infekcije. Ukoliko se očekuje potpuni učinak cjepiva treba ga

koristiti ponajprije u jatima ugroženih ptica, poput prodavaonica ptica, uzgoja gdje

se ptice unose i iznose, te kolekcijama hobista u kojima ptice vraćene s izložbe

mogu biti zaražene.

8. HERPESVIRUSNA BOLEST PAPIGA (PACHECOSKA BOLEST)

Opis bolesti

Pachecoska bolest (PB) pojavljuje se gotovo isključivo u psitacinskih vrsta.

Danas je najčešća je u kolekcijama ljubitelja ptica, a prethodnih godinama bila je

povezana s uvezenim ptica smještenim u karantene. Uginuće pojedinih ptica od

PB moguće je i u prodavaonicama ptica. Ptica ugine uglavnom bez ili s tek

neznatno prethodno očitovanih kliničkih znakova bolesti. To se često desi nakon

dodira ptice s patagonskom (Cyanoliseus patagonus), nandaja (Nandayus

nenday) ili biskupskom konurom (Aratinga mitrata). Na pomisao da se radi o PB

upućuje podatak o unošenju novih ptica u avijarij, ili povratu ptica s izložbi,

početak rasploda ili kirurško seksiranje. U malom broju ptica, posebno crvene are,

klinički znakovi mogu prethoditi uginuću. Broj bolesnih ptica u jatu kreće se od

133

pojedinačnog slučaja do stotina. Znakovi, općenito nespecifični, uključuju letargiju,

depresiju i anoreksiju. Profuzni sumporasti urati (obojeni biliverdinom) su naredni

nespecifični, ali stalni znak PB. Uz to može se zapaziti regurgitacija, krvavi proljev

i terminalno živčani znakovi. Trajanje opisanih kliničkih znakova varira od nekoliko

minuta do nekoliko dana, moguće čak i nekoliko tjedana. Glavnina ptica ipak ugiba

unutar nekoliko sati ili nekoliko dana od nastupa kliničkih znakova. Nakon pojave

kliničkih znakova samo malo ptica preživi. U tih ptica opisan je porast

koncentracije serumske aminotransferaze i značajna leukopenija. Radiografski

dokazana je hepatomegalija, splenomegalija te povećanje bubrega.

Etiologija i patogeneza

Uzročnik PB je herpesvirus promjera od 180 do 200 nm s envelopom i

dvostrukim lancem DNK. U zaraženih ptica virus se izlučuje izmetom i dišnim te

očnim sekretom. Ingestija i inhalacija virusa najznačajniji su način njegova

prijenosa. Pokusno, virus je moguće prenijeti dišnim (nebulizacijom), probavnim

(ingestijom) i intraokularnim načinom. Inkubacija je od pet do 14 dana, no iznimno

može iznositi i nekoliko tjedana. Virus PB se umnaža u brojnim organima, što

dokazuje nalaz staničnih virusnih uklopina u slezeni, manjoj mjeri i voljci, tankom

crijevu i pankreasu. Nekroza inficiranih stanica, posebice hepatocita, odgovorna je

za kliničku sliku.

Brojni podaci upućuju na osjetljivost svih psitacina prema PB, ali je stupanj

kliničkog očitovanja bolesti vrsno specifični. Neki konuri (tj. patagonska, nanday i

biskupska konura) uglavnom su otporne prema PB, ali vrste poput polumjesečaste

konure (Aratinga canicularis eburniostrum) čine se vrlo osjetljivim. Amazona,

afrička siva papiga, senegalska papiga (Poicephalus senegalus) te opatica, tigrica

i nimfa su slične osjetljivosti prema bolesti. Crvena ara srednje je osjetljiva, ali u

nekim slučajevima uginuće može ipak doseći 80 %.

134

Jedina vrsta nepsitacina koja prirodno obolijeva od PB je tukan (Ramphastos

sulfuratos), a lezije podudarne su s onim u psitacina.

Subklinička infekcija u papiga vjerojatno je učestala. Specifična protutijela za

PB virus nađena su u mnogih, klinički potpuno zdravih ptica. Slično drugim

herpesvirusima, virus PB latentno opstaje u pticama koje su preboljele zarazu.

Postotak takvih kliconoša nije poznat. Patagonske konures učestali su izlučivači

virusa, te su poput patagonskih, biskupska, nandaja i moguće modročela

amazonska papiga (Aratinga acuticuadata) i maroon-billed (Pyyrrhura frontalis)

konure mogući izvor pojava bolesti. Manje učestalo, amazonska papiga i crvena

ara mogu također predstavljati prirodni rezervoar virusa.

Učestalost izlučivanja virusa u latentno inficiranih ptica nije poznata, ali je

vjerojatno rijetka (jednom u godini dana ili više puta) u ptica koje žive u povoljnom

okolišu. Međutim stres poput kirurških zahvata, transport ili početak rasploda

mogu reaktivirati latentnu infekciju i započeti bolest. Zbog toga čak i u zatvorenim

avijarijima može doći do pojave bolesti i godinu nakon što su posljednji put

nabavljene nove ptice.

Većina sojeva PB virusa je serološki srodna s prvim sojem opisanim u S.A.D.,

no sve je više dokaza da su brojni PB virusi genomski heterogena skupina. U

Europi dokazana su tri, a u S.A.D. četiri skupine herpesvirusa serološki različita

virusa. Histopatološka šarolikost nalaza upućuju i na postojanje različitih

patotipova PB virusa. Neki od njih, u usporedbi s klasičnim sojevima, imaju veću

sklonost zaražavanja tkiva jednjaka i crijeva, a manju prema jetri

Dijagnoza

Anamnestički podaci i klinička slika uglavnom dovoljno upućuju na PB, ali za

sigurni dokaz infekcije potrebna je patoanatomska pretraga ili u rijetkim

slučajevima kad ptica preživi infekciju, izdvajanje virusa iz fecesa ili njegov

135

neposredni dokaz u fecesu s pomoću elektronske mikroskopije. Lešine ptica

općenito su dobro očuvanog mišićja, a u probavnom sustavu moguć je nalaz tek

pojedene hrane. Patomorfološki, učestalo nađe se hepatomegalija, otečenje

bubrega te krvarenja po serozama i epikardu. Manje učestalo, zahvaćena jetra je

jednoliko bljedožuta što nalikuje difuznoj adipozi. U drugih ptica jetra može biti

difuzno prošarana ili su promjene raspršene, poput nepravilno oblikovanih

diskoloriranih žarišta. U većine slučajeva ipak ne nalazi se makroskopskih

promjena jetre. Manje učestalo nađu se submukozna krvarenja sa ili bez

intralaminalnom krvi. Opisana je i upala zračnih vrećica, no za PB ovaj nalaz je

neuobičajen. Zbog akutne prirode bolesti, makroskopske promjene mogu u nekih

ptica potpuno izostati.

Histološki u većini slučajeva nađe se nekroza jetre. Ona može biti široko

raspršena i uglavnom je opsežna, a tek povremeno nekroza zahvati jedino

hepatocite što okružuju centralnu venu. Zapaža se također i različiti stupanj

hiperplazije limfocita slezene i nekroza, te pankreatitis i enteritis. Eozinofilne i

manje učestalo, bazofilne stanične uklopine, nađu se u jetri ili rubovima nekrotičnih

područja, te epitelu žučovoda. Uklopine su koji puta nazočne u slezeni, epitelu

crijeva, voljki i pankreasu. Temeljem kliničkih podataka i karakterističnih lezija,

histopatološka dijagnoza PB jednostavno se postavlja.

Laboratorijskom pretragom, korištenjem konjugiranih fluorescentnih protutijela

specifičnih za PB, dijagnoza se može postaviti i na otiscima (“klač”) jetre i drugih

promijenjenih organa. Biotinilom konjugirana protutijela također se koriste za

dokaz virusa u parafinskim blokovima s tkivom. Virus PB dobro se umnaža na

staničnim kulturama kokošjih zametaka. Elektronska mikroskopija koristi se radi

dokaza herpesvirusa, ali poput postupaka izdvajanja virusa, namijenjena je

prvenstveno istraživanju, a rijetko dijagnozi bolesti.

Liječenje

136

Pristupi liječenju kliničkih oblika PB međusobno se razlikuju i koji puta su

oprečni. Promet ljudi, premještanje ptica ili rukovanje njima sigurno potpomaže

raspršivanju virusa. Navodi se da uginuće u PB može biti značajno smanjeno

profilaktičkom upotrebom acyclovira (Zovirax). Pticama koje odlaze na izložbu daje

se jednokratno intramuskularno 25 mg/kg acyclovira, a zatim i u pitkoj vodi (1

mg/ml) i hrani (400 mg/1 kg sjemena) tijekom sedam dana. Približno 87 %

zaraženih ptica preživi dok neliječene ptice uginu. Liječenje opatica pokusno

inficiranih virusom PB davanjem 80 mg/kg acyclovira svakih osam sati tijekom

sedam dana neosporno smanjuje uginuće, no ono se nastavlja nakon prestanka

davanja lijeka. Ovakav nalaz upućujući na potrebu dugotrajnijeg liječenja.

Acyclovir primijenjen parenteralno djeluje vrlo nadražajno, te je takav način

davanja kontraindiciran.

Određenim tehnološkim postupcima kao što je stavljanje pregrada između

kaveza može se spriječiti širenja virusne infekcije. U tom smislu neophodno je

izbjeći nepotrebno kretanja ljudi te različite aktivnosti s pticama jer one povećavaju

mogućnosti rasprostiranja virusa. Imunizacija u vrijeme izbijanja bolesti upitna je

jer se zaštitna protutijela pojavljuju tek dva tjedna nakon cijepljenja. Učinkovito je

zato cijepiti tek dva tjedna nakon prestanka uginuća.

Subklinički inficirane ptice (kliconoše) mogu biti izvorom infekcije za

novonabavljene koje se unose u avijarij. Zbog još nepoznatog načina otkrivanja

latentno inficiranih ptica potrebno ih je sve cijepiti, jer ukoliko se necijepljene

prodaju, mogu zaraziti ptice u drugim uzgojima.

Suzbijanje

Pristup suzbijanju Pachecoske bolesti svodi se na tri postupka. To je razumno

postupanje s pticama (management), specifična imunoprofilaksa i pretraživanje

(monitoring). S obzirom na to da su neke vrste konura učestalo zaražene, ne bi ih

trebalo uzgajati u istom prostoru s drugim vrstama. Kod kuće uzgojene ptice

137

obično su manje izložene virusu PB u usporedbi s pticama uhvaćenim u divljini

što, doduše, nije objektivno dokazano. Opće mjere zaštite poput zatvorenih

avijarija, pravilno sprovedena karantena i nabavljanje ptica od uglednih uzgajača

smanjuju vjerojatnosti da virus PB uđe u neki avijarij. Odgovarajući razmak između

kaveza i ograničeni promet osoba u avijariju, značajno pridonose preventivi

bolesti.

Jedino cjepivo protiv PB (Psittimune® PDV, Biomune, 8906 Rosehill Road,

Lenexa, KS 66215) je stavljeno na tržište u S.A.D. Ovo cjepivo nije općenito

prihvaćeno, dijelom zbog nerijetkih komplikacija vezanih uz njegovu primjenu.

Cjepne reakcije kreću se od uginuća u manjih ptica neposredno nakon

preporučenog davanja, pa do nastanka granuloma na mjestu injekcije, posebice u

kakadua. Radi smanjenja rizika od štetnih cijepnih reakcija, preporuke proizvođača

valja točno slijediti. Preporučuje se jedino potkožno davanje, iako se navode

moguća dva načina tj. i/m i s/c, ali tek pticama mase veće od 100 grama. Odluka

o primjeni cjepiva donosi se od slučaja do slučaja. Cijepljenje ptice kao jedine u

domaćinstvu ili u zatvorenoj uzgojnoj koloniji kakadua ili crvene are, često je

štetnije od očekivane koristi. Međutim, miješana zbirka ptica uz neodgovarajući

postupak uzgoja u velikoj je opasnosti od bolesti pa se cijepljenjem može spriječiti

velike gubitke. Treba ipak uzeti u obzir da PB može izazvati genomski heterogena

skupina virusa te korišteni cjepni soj moguće ostaje bez učinka.

Serološko pretraživanje (monitoring) koristi se tek u manjem opsegu radi

dokaza infekcije. Pozitivna ptica koja je latentno inficirana, čini se, može postati

izlučivač virusa u nekom narednom razdoblju, no teško je odrediti broj onih koje

izlučuju virus. Nalaze se i ptice koje su serološki negativne, ali istodobno izlučuju

virus. Za otkrivanje takvih najbolje ih je cijepiti nekoliko tjedana prije pretraživanja.

One s postignutim visokim titrom smatraju se prethodno inficiranim, bilo u dodiru s

virusom (patogenim), dok su one s postignutim niskim titrom, bile zdrave.

8.1. Druge herpesvirusne bolesti

8.1.1. Cytomegaloviroza u australske zebe

138

Virus morfološki sličan cytomegalovirusu opisan je u miješanim uzgojima

Gouldove amadine i drugih australskih zeba koje se uobičajeno uzgajaju u

kavezima izvan nastambe. Jednako obole odrasle ptice i ptići u gnijezdu. Klinički

znakovi uključuju anoreksiju, mršavljenje, otežano disanje i jaki konjuktivitis, a

ugine i do 70 % ptica. Pri razudbi nađe se upala zračnih vrećica, serozitis crijeva,

te konjunktivitis. Uklopna stanična tjelešca nađu se u tkivu konjunktiva, epitelu

dišnog sustava i jetri, a virusne čestice dokazuju elektronskim mikroskopom.

Bolest se rijetko nalazi.

Tablica 7. Kliničko očitovanje bolesti poznate ili moguće herpesvirusne etiologije

Klinički znakovi Obolijevaju vrste

ptica

Učestalost pojave

Konjuktivitis

Smanjena valivost

Traheitis

Papilomatozne i poput

plaka lezije po stopalu

Australska zebica

Engleska papigica

Amazonska papiga

Kakadu i crvena ara

Manje učestala

Izvješće iz Europe (1)

Rijetka

Manje učestala

8.1.2. Herpesviroza tigrice

Herpesvirus izdvojen je iz tigrice jedino u Europi. Izaziva smanjenu valivosti pa

se pretpostavlja materalni prijenosi uzročnika.

8.1.3. Virusni traheitis amazonske papige

Virus za kojeg se vjeruje kako je mutant virus zaraznog laringotraheitisa

kokoši, izaziva tešku bolest prednjeg dijela dišnog sustava i dušnika u amazonske

papige i Bourkeovih papiga (Neophema bourkii). Trajanje bolesti različito je, s

kliničkim znakovima i do devet mjeseci. Premda je opisano da se pojavljuje u

139

S.A.D., učestalost pojave nije poznata. Lezije slične opisanim, mogu očitovati i kod

drugih bolesti.

8.1.4. Kožni plakovi i papilomatoza stopala

Etiologija proliferativnih lezija stopala u crvene are i kakadua povezana je s

nalazom čestica herpesvirus. Lezije se razlikuju s obzirom na vrstu ptice u koje se

pojave. U kakadua najčešće su papilomatozne, a u crvene are to su

depigmentirana ogoljela područja (plakovi). Lokalnim davanjem acyclovira opisane

se lezije smanjuju. Priroda ovog herpesvirusa nije poznata.

9. INFLUENCA PTICA

Definicija bolesti i biologija

Influenca ptica (IP) bolest je virusne etiologije koja se očituje kao inaparentna,

blaga ili akutna fatalna bolest kokoši, purana, perlinki te drugih ptica, napose

vodenih ptica selica. Za vodene ptice vjeruje se kako su prirodni rezervoar virusa.

Zbog mogućih šteta koje izazove te zbog opasnosti za zdravlje ljudi, suzbija se po

zakonu. Neškodljivo uklanjanje svih zaraženih ili na zarazu sumnjivih ptica jedina

je dozvoljena mjera suzbijanja ove zaraze.

Zaraza je najprije opisana 1878. godine u kokoši u Italiji, a proširena je

svugdje u svijetu. Od tri tipa virusa, A, B i C, jedino tip A zaražava ptice no može

zaraziti i neke sisavce, napose svinju, dok u ljudi može izazvati i bolest sa smrtnim

ishodom. Klasični sojevi virusa IP imaju H7, ali i H5, dok se N razlikuje od soja do

soja.

Etiologija i patogeneza

140

Virusi pripadaju skupini orthomyxovirusa. Genom sastoji im se od

segmentirane DNK, a klasificirani su temeljem antigene srodnosti površinskih

epitopa ovojnice, hemaglutinina (H) i neuraminidaze (N). Identificirano je 15 H i 9

N tipova. Značajna je varijabilnost u patogenosti sojeva ovih virusa. Iako većina

izaziva tek neznatne znakove ili je infekcija subklinička, virulentni sojevi izazvaju

enormne gubitke u jatima divljih ptica, divljih i domaćih ptica voda te domaće

peradi. Ranih 1980-ih pojava IP u Pensilvaniji, S.A.D. i njeno iskorjenjenje koštalo

je preko 60 milijuna US dolara. Epizootija PI u Italiji g. 2000. izazvala je pomor

desetak milijuna purana i kokoši, a IP u azijskim zemljama g. 2003 – 2004. osim

peradi, zarazila je i ljude te izazvala smrt njih više desetaka. Rezervoar infekcije su

divlje ptice. Gotovo sve ptice moguće je zaraziti nekim ili s više sojeva virusa, IP

ali je također dokazano da neki sojevi zaraze tek jedan specijes.

Virus IP izdvojen je iz nekoliko vrsta vrapčarki, ali infekcija ptica u kavezu je

rijetka pojava. Većina sojeva dolazi od ptica koje su uginule u karanteni. U papiga

opisani znakovi bolesti ovise o vrsti ptice te variraju od nakostriješena perja,

ataksije i tortikolisa do depresije i proljeva. Mortalitet također ovisi i o soju virusa.

Tablica 8. Kliničko očitovanje influence ptica

Znakovi bolest Oboljevaju vrste Učestalost pojave

Različiti, mogu

uključiti znakove od

strane središnjeg

živčanog sustava

Opisana u nekoliko

vrsta papiga

Rijetka

Ptice selice, napose voda jezera i priobalja, odgovorne su za zaražavanje

domaće peradi i drugih ptica. Oprema u najširem smislu može biti kontaminirana

virusom, a virus se nađe u velikoj količini u fecesu. Kontaminirana hrana, voda,

pribor, jaja i slično mogu dovesti do zaraze preko sluznica konjunktiva, nosnica ili

dušnika, a zaraza je moguća i aerogeno. Vertikalni prijenos nije dokazan, iako se

virus ugrađuje u jajčanu masu.

141

Kliničkom slikom dominira jaka depresija i nakostriješeno perje, zatim inapetenca,

povećana žeđ, prestanak nesenja jaja te vodeni proljev. Izgled fecesa mijenja se

od svijetlo zelenog do gotovo potpuno bijelog. Može doći do otečenja glave kad

otekne i vrat. Otečene su i očne spojnice, često s krvarenjem. Po nogama, iznad

stopala mogu nastati difuzna krvarenja. Dišna bolest jako je izražena ovisno o

promjenama po dušniku, te količini sluzi u njemu. Uginuće nastupi unutar 24 sata

od pojave kliničkih znakova bolesti, uobičajeno je nakon 48, ali se desi i kasnije

tijekom tjedan dana.

Patomorfološke promjene

Ptice koje uginu od perakutne bolesti i napose mlade gotovo i ne očituju patoloških

promjena osim jake punokrvnosti mišićja i dehidracije. Tekućina se može naći u

nosnim otvorima i ustima. Konjunktive su punokrvne s petehijama, no dušnik može

izgledati gotovo normalno osim u slučaju kad sadrži veliku količinu guste sluzi. Koji

puta nađu se i krvarenja u dušniku. Krvarenja se nađu i po sluznici prijelaznog

dijela žljezdanog u mišićni želudac. Sluznica crijeva prožeta je krvarenjima,

posebno po limfnim organima kakve su cekalne tonsile.

Pobol i uginuće

Pobol i uginuće dosiže 100% ptica u jatu tijekom 2-12 dana nakon početka

bolesti.

Dijagnoza

142

Na IP upućuju klinički znakovi bolesti, posebice naglo uginuće većeg broja

ptica. Edem lica i vrata te nalaz opsežnih krvarenja po opnama unutrašnjih organa

značajno upućuju na IP.

Pored opsežne anamneze u što ulazi nabavljanje novih ptica i njihovo

unašanje u jato, na laboratorijsku se pretragu radi izdvajanja virusa dostavlja

obrisak kloake, feces ili unutrašnji organi više ptica. Virus je moguće izdvojiti

inokulacijom 11-dnevnih kokošjih zametaka, a specifičnost izdvojenog agensa

potvrđuje probom hemaglutinacije (mora biti pozitivna nakon 42-72 stata),

odnosno probom imunodifuzije u gelu ili imunoenzimnom probom.

Diferencijalno dijagnostički valja ponajprije isključiti bolest izazvanu vrlo velogenim

sojevima virusa newcastleske bolesti jer su klinički znakovi i patomorfološke lezije

gotovo istovjetne. Sličnu bolest mogu izazvati patogeni sojevi bakterije Escherichia

coli.

Suzbijanje bolesti

Osim neškodljivog uklanjanja svih bolesnih i na IP sumnjivih ptica, ne postoje

druge mjere suzbijanja ove zaraze. Cjepiva se ne preporučuju jer mutacija napose

svojstva patogenosti virusa i njegove genomske varijacije, ne omogućuju izradu

standardnog cjepiva koje bi se odnosilo na sve sojeve virusa.

10. PAPILOMAVIROZA

Opis bolesti

Kožni papilomi u papiga uglavnom su rijetki ili manje učestali. Opisani su u

žutoglave amazone (Amazona ochrocephala) i afričke sive papige, tigrice, opatice

(Mylopsitta monachus) i nimfe.

143

Tablica 4. Kliničko očitovanje papilomaviroze

Znakovi bolesti Obole ptičje vrste Učestalost pojave

Lokalno opsežne

proliferativne lezije po

licu

Papilarne lezije po

stopalima

Afrička siva papiga

Kanarinci

Divlje zebe i druge

Fringllidae

Rijetka

Rijetka

Učestala

Kožni papilomi virusne etiologije dokazani su jedino u afričke sive papige.

Papilomi nađeni su po komisuri kljuna, očnim kapcima i licu, a tijekom vremena

nakon pojave bolesti lezije uznapreduju.

Virusni papilomi u europske zebe česti su, jednako u slobodnih i kavezno

uzgajanih ptica. Najčešće obolijevaju divlje zebe (Fringilla coelebes), zeba

nikavica (F. montifringilla) i zimovka (Pyrrhula pyrrhula). U ovih ptica papilomi

najučestaliji su po nogama i po stopalima dok su lezije po licu rijetke. Slučaj

papilomatoze vjerojatno virusne etiologije, opisan je u belgijskog kanarinca.

Raspršene žarišne lezije nađene su oko komisure kljuna i očnih kapaka te na

tjemenu glave.

Etiologija, patogeneza, dokaz i suzbijanje

Papilomavirusi su goli virusi, s dvostrukim lancem DNK, promjera približno 45

nm. Osim u složenim sustavima, ovi se virusi ne mogu umnažati in vitro. Do sada

su identificirana dva ptičja papilomavirusa i to oba iz kožnih lezija. Makroskopski

papilomi slični su drugim lezijama kože, uključujući onim izazvanim poxvirusima,

gljivičnim infekcijama i neoplazmama. Dijagnozu moguće je postaviti jedino

histološkom pretragom. Dokaz virusne etiologije zahtjeva dokazivanje virusne

čestice elektronskom mikroskopijom. Malo podataka postoji o specifičnom liječenju

144

papiloma. Lokalni rast može se spriječiti kirurški, no uklanjanje većih lezija nije

praktično. Autogena cjepiva pokazala su se korisnim u specifičnih papilomatoznih

infekcija ljudi i drugih sisavaca, ali u ptica njihova učinkovitost nije istražena.

11. ADENOVIRUSI

Opis bolest

Adenovirusne infekcije u psitacina najčešće se dokazuju slučajno, pri razudbi

u ptica što su uginule iz drugih razloga. Prema iskustvu, subkliničke adenovirusne

infekcije su najučestalije u agapornida i tigrica. U obje vrste nađu se povremeno

karakteristične stanične jezgrine uklopine, u stanicama uzoraka tkiva kanalića i

tubula bubrega. Adenovirusi mogu biti primarni uzročnici bolesti ili djelovati

zajedno s drugim virusnim infekcijama. Adenovirozi pridružene bolesti opisane su

sporadično u pojedinih ptica ili u izdvojenim slučajevima, te je ona rijetka u ptica

kućnih ljubimaca ili kolekcijama uzgajivača.

Adenovirusi su najčešće pridruženi etiologiji različitih bolesti agapornida.

Opisano je 30 % uginuće u uvezenih bjelolikih agapornisa (A. personata) s

prethodno očitovanim konjunktivitisom. U tih ptica stanične jezgrine uklopine

nađene su u konjuktivama i bubregu, a akutni nekrotizirajući pankreatitis u

rozakolisa (breskvoglavog agapornisa- A. roseicollis), višesistemska bolest u

njasanskog agapornisa (A. lilianae), te hepatičke nekroze u fišera (crnoglavog

agapornisa) pripisuju se adenovirusnoj infekciji.

Hepatitis ili sindrom hepatitisa s enteritisom opisani su kod nekoliko vrsta

psitacina s adenovirusnom infekcijom. Bolest se pojavila kasnih 1970-ih u

nekoliko komercijalnih uzgoja tigrica u Ontariju te izazvala veliko uginuća

mladunaca. Pri razudbi u ovih je ptica nađena povećana jetra, a histološki

zapažen je difuzni hepatitis s eozinofilnim staničnim uklopinama. Čestice nalik

adenovirusu zapažene su elektronskim mikroskopom. Postoje izvješća o

145

ograničenoj epizootiji hepatitisa sa staničnim uklopinama u miješanoj populaciji

vodenih ptica, obalnih ptica te psitacina. U uginulih ptica virusi morfološki slični

adenovirusima dokazani su elektronskom mikroskopijom. Brojne žarišne nekroze

po jetri pripisane su također adenovirusnoj infekciji u jednog mužjaka nimfe

nađenog mrtvog u miješanom uzgoju ptica. Adenovirusni hepatitis i enteritis

opisani su također kod molučkog kakadua, plemenite papige i žutoglave

amazonske papige.

Adenovirusni encefalitis u papiga rijedak je, no etiologiju bolesti dobro je

potkrijepiti laboratorijskim pretragama. Stanične uklopine nalik adenovirusnim

nađene su u eritrocitima vrsta Pionus i Neophema s klinički očitovanim

tortikolisom. Slična bolest živčanog sustava prevladali su u bolesti tigrica u kojih je

nađen negnojni encefalitis i hepatitis. Dva adenovirusa izdvojena su iz tigrica.

Pokusnom infekcijom tim virusima reproducirane su jetrene lezije, ali ne i živčana

bolest što navodi na zaključak da je živčana bolest izazvana konkurentnom

virusnom infekcijom, moguće paramiksovirusom. Najuvjerljiviji je opis

adenovirusnog encefalitisa u molučkog kakadua u kojeg je klinički očitovana

progresivna bolest centralnog živčanog sustava, a u mozgu dokazane

adenovirusne stanične uklopine.

Tablica 5: Kliničko očitovanje bolesti izazvanih adenovirusima

Znakovi bolesti Obole ptičje vrste Učestalost pojave

Hepatitis

Pankreatitis

Agapornide

Tigrica

Nimfa

Druge psitacinske

vrste

Manje učestalo

Rijetko

Rijetko

Rijetko

Rijetko

146

Enteritis

Konjuktivitis

Encefalitis

Povremeni nalaz pri

razudbi (bubrežni i/ili

probavni sustav)

Agapornide

Brojne vrste psitacina

Nerazdruživa papiga

Molučki kakadu

Druge vrste

Agapornide

Tigrica

Rijetko

Rijetko

Rijetko

Manje učestalo

Manje učestalo

Etiologija i patogeneza

Adenovirusi nemaju envelope, promjera su 65-90 nm, s dvostrukom

uzvojnicom DNK. Ptičji adenovirusi najbolje su istraženi u gospodarski iskoristive

peradi. Izazivaju bronhitis prepelica, hemoragični enteritis purana i smanjenje

nesivosti u kokoši (EDS ’76). Adenovirusi imaju udjela u sindromu bljedila

mladunčadi noja (Struthio camelus), te su uzročnik hepatitisa sa staničnim

uklopinama u goluba. U domaće peradi adenovirusi mogu se izlučivati urinom,

fecesom i izlučevinama iz dišnog sustava. Infekcija nastupa ingestijom virusa ili

njegovom inhalacijom. Nadalje, u kokoši posebno je značajni materalni prijenos

uzročnika. Općenito, adenovirusi često latentno inficiraju domaćina, što dovodi bilo

do povremenog ili slabog izlučivanja virusa. Brojni stresori, uključujući druge

uzročnike bolesti, mogu reaktivirati adenoviruse.

U osnovi, malo se ne zna o biologiji adenovirusa koji zaražavaju papige.

Adenovirusi često su slučajni nalaz, posebice u agapornida i tigrica. Slabo

izlučivanja virusa bilo kroz mokraćni ili probavni sustav može ipak održavati stalnu

infekciju u ovih ptica. Uloga vertikalnog prijenosa u papiga nije poznata

Dijagnoza i suzbijanje

Dijagnoza adenoviroza u papiga temelji se na patomorfološkom

makroskopskom i mikroskopskom nalazu. Nazočnost velikih jezgrinih staničnih

tamno plavih uklopina značajna je za ovu bolest, posebice ukoliko ih se nađe u

147

jetri, bubregu, pankreasu ili tankom crijevu. Virusne čestice tvore karakteristični

parakristalni raspored koji se može vidjeti elektronskim mikroskopom u negativno

obojenim preparatima homogeniziranog tkiva. Proba DNK za in situ hibridizaciju

opisana je 1994. godine. Ona se, poput izdvajanja virusa u staničnoj kulturi, može

koristiti za dokaz adenovirusne infekcije, ali je rijetko potrebna. Zasigurno,

genetska proba mogla bi se razviti za dokazivanje kliconoša izlučivača

adenovirusa u papiga, ali za to postoji mala gospodarska opravdanost, jer je

infekcija tako rijetka i izaziva neznatno uginuće.

S ograničenim postojećim znanjem o ovoj bolesti, opće mjere opisane u

početku prikaza, najbolji su raspoloživi način smanjenja opasnosti što ih

adenoviroze mogu pričiniti.

12. ISTOČNI KONJSKI ENCEFALITIS (IKE)

Tablica 11. Kliničko očitovanje istočnog konjskog encefalitisa

Znakovi bolesti Oboljevaju vrste Učestalost pojave

Dišna bolest,

parapareza i uginuće

Proširenje

abdomena,

poliserozitis i uginuće

Gouldova amadina

Crvena ara

Druge vrste ?

Opisan jedan slučaj

Potvrđen jedan slučaj

Etiologija, patogeneza i dijagnoza

Uzročnik IKE je alphavirus iz obitelji Togaviridae. Prenose ga komarci te je

enzootičan u divljih ptica jugoistoka S.A.D. Nekoliko komaraca i moguće drugi

148

insekti što piju krv odgovorni su za prijenos virusa i mogu poslužiti kao prirodni

rezervoari infekcije. Infekcija od IKE u divljih ptica često je asimptomatska, dok je

u konja, čovjeka i nekih domaćih vrsta ptica teška, često fatalna bolest u koje

dominiraju živčani znakovi. Sporadični slučajevi bolesti u ljudi i konja su najčešći u

kasno ljeto i jesen, kada je broj insekata prijenosnika najveći. Bolest se od ptice na

pticu prenosi također i zbog kanibalizma, iako ovaj način ima tek neznatnu ulogu u

širenju IKE.

Virus IKE je izdvojen iz ptica dva avijarija u S.A.D. (Florida) gdje je izazivao

značajno uginuće. U prvom slučaju Gouldove amadine uzgajane na otvorenom

oboljele su od dišne bolesti i parapareze, nakon čega je uslijedilo uginuće. Uginulo

je 20 od ukupno 25 ptica. Virus IKE je izdvojen iz jedine ptice pri prvom pokušaju.

Histološkom pretragom nađena je multipla bronhopneumonija, no živčano tkivo

nije pretraženo.

Naredna epizootija opisuje uginuće crvenih ara u dobi od 7 do 12 tjedana. Ono

je nastupilo naglo, bez kliničkih znakova ili je uginuću prethodilo smanjenje apetita

uz povećanje abdomena. Makroskopski pri razudbi, u ptica dokazan je serozitis s

velikom količinom tekućine u abdomenu. Histološki, pored lezija seroznih opni,

stalni nalaz bio je hepatitis, intersticijalna pneumonija i limfocitarni proventrikulitis.

Virus IKE izdvojen je iz inokuluma mješavine tkiva. Istraživanjem patogenosti

izdvojenog soja virusa na kokoši reproducirana je većina znakova očitovanih u

papiga.

S obzirom na nedovoljno spoznaja o ovoj bolesti u kaveznih ptica, malo je

preporuka o načinu njezina suzbijanja. Praktičari mogu posumnjati na IKE ukoliko

se u ptica držanih na otvorenom pojave znakovi bolesti živčanog sustava u kasno

ljeto ili jesen. Iako histološki nalaz upućuje na bolest, dokaz IKE iziskuje izdvajanje

specifičnog virusa koji ga prouzročuje. Tkivo mozga, slezene, jetre ili krv treba

poslati na virusološku pretragu na ledu, ali ne smrznute. Uzgoj u zatvorenom

prostoru ili stavljanje zavjesa općenito smanjuje izloženost ptica insektima,

vektorima bolesti.

149

13. REOVIRUSNE INFEKCIJE PTICA

Definicija bolesti

Najveći broj reovirusa psitacina izdvaja se iz netom uvezenih ptica. Opisani

slučajevi reoviroze započeli su klinički još u karanteni ili nekoliko tjedana nakon

njena prestanka. Pojave bolesti najprije su opisane u uvezenih jata afričke sive

papige, a od tada su slučajevi ove bolesti opisani i u drugih afričkih, indijskih i

australskih papiga. Manje učestalo i papige Novog svijeta podliježu infekciji i

klinički obole.

U pokusno izazvane reoviroze klinički znakovi odgovaraju akutnoj sistemskoj

bolesti. Uključuju letargiju, anoreksiju i žutonarančasto obojene urate. U prirodne

pojave bolesti, zapaža se nosni iscjedak, dispneja, proširene pupile s

intraokularnim krvarenjem, kaheksija, edem glave i nogu te paraliza. Mnoge

prirodne ili izazvane infekcije su fatalne, s uginućem što slijedi već jedan dan

nakon početka kliničkih znakova bolesti. Brojne ptice uginu naglo u nekoliko dana

ili dolazi do pojave malobrojnog uginuća tijekom više dana.

U pokusno zaraženih ptica nakon dva dana opada koncentracija

serumalbumina i usporedno raste koncentracija gamaglobulina. U prirodne pojave

bolesti opisana je heterofilija nakon koje slijedi značajna heteropenija. Povećanje

serumske laktat dehidrogenaze i aspartat aminotransferaze također je dokazano.

Tablica 12: Kliničko očitovanje reoviroze

Znakovi bolesti Oboljevaju vrste Učestalost pojave

Depresija, slabost,

mršavljenje, proljev,

Novo uvežene ptice

iz Starog svijeta,

Učestala

150

paraliza, žuta

pigmentacija urata,

edem glave i nogu

posebno afričke sive

papige

Uvežene različite

ptice i papige iz

Novog svijeta

Manje učestalo

Neki su slučajevi prirodne pojave reoviroze komplicirani su s više drugih

mikroorganizama poput Salmonella sp., Aspergillus sp. i virusom PMV-3. Svaki od

tih patogena pridonosi kliničkoj slici, otežavajući prepoznavanje kliničkih znakova

nastalih zbog reoviroze, istodobnog djelovanja s drugim agensima ili su posljedica

djelovanja potpuno različitog patogena. Isto tako, nije poznato da li reovirusne

infekcije mogu povećati osjetljivost ptica prema sekundarnim infekcijama odnosno,

da li infekcija reovirusa omogućuje pojavu drugih bolesti.

Etiologija i patogeneza

Reovirusi nemaju envelope, promjera su 75 nm s dvostrukom uzvojnicom

DNK, te segmentiranim genomom. Vrlo su otporni prema mnogim

dezinficijensima. Reovirusi u ptica uobičajeni su nalaz, rijetko očituju patogenost i

rutinski se izdvajaju iz očevidno zdravih ptica. Redovito ih je moguće izdvojiti iz

pošiljaka uvezenih ptica. Iako reoviruse nisu dovodili u vezu s bolestima, klinički

prikazi i pokusi zaražavanja dokazali su da oni mogu biti i primarni uzročnici

bolesti. U peradi, ingestija virusa čini se najčešćim načinom infekcije, iako infekciju

također može izazvati i inhalirani virus. Pokusno, papige je moguće inficirati

oralno, intramuskularno i intratrahealno. Klinički znakovi bolesti zapažaju se

najranije četiri dana nakon infekcije, a do uginuća dolazi tijekom 6-18 dana.

Kliničke znakove ne razviju sve ptice niti sve ptice s očitovanim znakovima bolesti

uginu.

Inficirane ptice sa znakovima bolesti te one koje su ozdravile, mogući su

kliconoše. Dugotrajno izlučivanje virusa u papiga nije dokazano. Praktička iskustva

151

ipak upućuju na to da ptice koje su bolovale postaju kliconoše i izvorom naredne

pojave bolesti. U peradi, prijenos reovirusa dokazan je u malom broju jaja, no

značenje uloge materalnog prijenosa u širenju bolest kod papiga nije poznata.

Dijagnoza

Na reovirozu valja posumnjati pri naglim ili postupnim pojavama bolesti u

nedavno uveženih ptica. Makroskopski nalaz nije specifičan.

Hepatosplenomegalija i žarišna diskoloracija s udubljenjima po kapsuli jetre i

površini reza, najčešći su opisani nalaz. Rjeđe nađu se krvarenja po serozama,

zatim enteritis, povećanje bubrega i upala zračnih vrećica. Lezije oportunističkih

bolesti (primjerice aspergiloza, salmoneloza ili psitakoza) također se mogu

istodobno zapaziti. Multifokalna koagulativna nekroza jetre je nespecifični, ali

gotovo stalni nalaz. Dolazi također i do nekroze slezene i koštane srži. Opisana je,

doduše kao nespecifični nalaz, žarišna stanična mononuklearna infiltracija po jetri,

bubrezima i lamini propriji crijeva. Intravaskularnim trombima mogu se pripisati

edem glave i vrata što se zapaža u nekih ptica.

Potvrda reovirusne infekcije može se postići bojenjem obriska ili otiska tkiva

florescentnim konjugiranim protutijelima, elektronskom mikroskopijom komadića

tkiva ili fiksiranog odreska te izdvajanjem virusa na kokošjim zamecima ili tkivnim

stanicama. Na pretragu radi izdvajanja virusa treba dostaviti pluća, jetra, slezenu i

crijeva. Proba imunodifuzije u gelu može biti od koristi u dokazivanju protutijela u

ptica koje prežive infekciju.

Preventiva i suzbijanje

Općenito, reovirusne infekcije vezane su uz uvezene, u divljini uhvaćene ptice.

Učestalost pojave reovirusnih infekcija iz godine u godinu značajno opada

opadanjem broja uveženih divljih ptica. Za tipične hobiste ili avikulturiste, reoviroza

predstavljaju tek ograničenu opasnost, a uobičajeni postupci preveniranja bolesti

uklanjaju sve opasnosti što ih virus može izazvati. Međutiom, novo uvezene ptice

152

treba staviti u karantenu tijekom dužeg razdoblja (najmanje 60 dana) prije negoli ih

unesemo u jato.

Primjena klorheksidina u pitkoj vodi pokazala se je pri pojavi bolesti

uspješnom u smanjenju uginuća. Slično, pokusno cjepivo dano u početku bolesti

čini se, smanjuje uginuće.

14. BOLESTI MOGUĆE VIRUSNE ETIOLOGIJE

Neke virusne bolesti tek su rijetko dokazane ili se pri njihovoj pojavi virusna

etiologija nije mogla isključiti, ali nije niti dokazana.

Virus nalik enterovirusu izdvojen je iz 7-10 tjedana starih galaha i

žutokukmastog kakadua u Australiji. Bolest koja se klinički očitovala u tijeku

jednog tjedna nakon hvatanja u 10-20 % ptica, bio je zeleni do zelenožuti sluzavi

proljev. Ptice su bile potištene i odbijale jesti. Sve su uginule ili bile eutanazirane

tijekom četiri tjedna od početnih znakova bolesti. Histološki, zapaženo je

zaobljenje i stapanje crijevnih resica. Virusne čestice su dokazane u ponekim

eritrocitima.

Virus koji je morfološki nalikovao koronavirusu, izdvojen je iz tri papige

nabavljene u prodavaonici kućnih ljubimaca. Klinički znakovi nisu opisani, ali je

pokusna infekcija izazvala hepatitis i lezije slezene u pilića i odraslih tigrica. Za

razliku od jednodnevnih pilića odrasle tigrice nisu uginule. Pobliža karakterizacija

ovog virusa nije nikad dovršena, pa njegov identitet ostaje nepoznat.

Kratkotrajna nepoznata bolest zahvatila je agapornise u koje su ptice naglo

mršavile, te imale paraliziranu lijevu nogu. Histološkom pretragom malobrojne

lezije nađene su u svezi s kliničkim znakovima. Iz pojedinih tkiva ovih ptica

izdvojen je rotavirus, ali njegov odnos sa zapaženim kliničkim znakovima ostaje

nepoznat.

153

Mali virus nalik parvovirusu izdvojen je iz kakadua s bolesti kljuna i pokljunice

te proljevom. Karakterizacija ovog virusa nije izvršena pa tako i njegov odnos sa

zapaženim kliničkim znakovima ostaje nepoznat.

15. BOLESTI MOGUĆE MIKROBNE ETIOLOGIJE

Unutarnja papilomatoza papiga

Definicija bolesti

Unutarnja papilomatoza papiga (UPP) je bolest papiga Novog svijeta. Opisana

je u ara, orloglave, pionusa i amazonske papige te nekih vrsta konura.

Prijemčivost je čini se vrsno specifična, no bolest je posebno učestala u različitih

vrsta ara (Ara chloroptera, A. auricolis, A. ararauna, A. severa, A. maracana, A.

macao). Iako dokazana u nekoliko vrsta konura, nije učestala, te ako se nađu

lezije, često su ograničene.

Tablica 13. Kliničko očitovanje unutrašnje papilomatoze papiga

Kliničko očitovanje Oboljevaju vrste Učestalost pojave

Papilomatozne lezije

u usnoj šupljini,

jednjaku, suznom

kanalu, očnim

spojnicama i crijevu

Karcinom žučnog

kanala i (ili) kanala

gušterače

Are, amazonska

papiga

Konure

Pionus papiga i

čunak

Are, amazonska

papiga

Učestala

Srednje učestala

Rijetka

Srednje učestala

Papilomi se mogu naći po sluznici kloake, jednjaka, voljke, žljezdanog i

mišićnog želuca. U mladih ara papilomatozne lezije prostiru se u lumen Fabricijeve

154

burze. Makroskopski, unutrašnji papilomi su ružičasti, rjeđe bijeli, te im je površina

razgranata poput karfiola ili kamena. Mogu imati bilo usku ili široku bazu. Papilomi

u kloaki razvijaju se kao žarišne ili difuzne lezije u prostoru sluzničkog dijela pa

sve do mjesta spajanja sluznice i kože. Difuzne lezije obuhvate cijeli prsten otvora

kloake te se prošire do proktodeuma. Početne lezije su fino zrnate, a ne očekivane

glatke sluzničke površine. Uznapredovale lezije mogu prolabirati što je često prvi

znak za prepoznavanje UPP u ptice. Prolabirani papilomi ulceriraju i krvare. Drugi

znakovi papiloma kloake uključuju tenezam (napinjanje pri defeciranju), raspadni

smrad fecesa, krv u izmetu, čistu krv na podu kaveza i uprljanje repnog perja

fecesom. Zapažena je također stalna kolonizacija ovih tkiva s Escherichia coli.

Logično je očekivati da lezije kloake ometaju oplodnju, a uznapredovale to sigurno

čine. Doduše, u slučaju papilomatoze više parova plavih i zlatnih ara oplodnja nije

bila smanjena.

Suptilne promjene u usnoj šupljini mogu biti prvi znak UPP, napose u ara.

Gubitak ili zatupljenje papila konha, zadebljanje njihovih rubova i pigmentiranje

konhalne sluznice, iako nespecifične za UPP, temelj su osnove sumnje na bolest.

Učestala mjesta na kojima nalazimo papilome usne šupljine su baza jezika, rubovi

konha i glotis. Papilomi na rubu luminalne strane glotisa mogu se naći između

otvora dušnika, te ih je teško zapaziti. Rijetko, papilomi se razviju čak unutar

slinskog kanala. Papilomi po konjunktivama i nazolakrimalnom kanalu često se

zapaze pri razudbi, ali su rijetki nalazi u kliničkim slučajevima. Promjene zbog UPP

u ustima i ždrijelu često su inaparentne. Klinički znakovi, ukoliko se pojave,

uključuju piskanje, stalni sinusitis, opsežno slinjenje, disfagiju i stalnu kolonizaciju

gram negativnih bakterija u ustima. Raspršene ili velike žarišne lezije mogu

začepiti konhe ili glotis te dovesti do disanja kroz otvorena usta, dispneje i u

najtežim slučajevima, ugušenja.

.

Lezije jednjaka, voljke, predželuca i želuca manje su učestale negoli one u

kloaki ili usnoj šupljini. Također, njihove samostalna pojava rijetki je nalaz. Lezije

mogu biti žarišnog karaktera ili su proširene, kad ih, ako su proširene u voljci,

moguće i napipati. Povraćanje, gubitak apetita i stalno rasipanje hrane (“wasting

syndrom”), znakovi su vezani uz ove lezije.

155

Lezije UPP rijetko su stalne te se, primjerice u amazonske papige, pojavljuju ili

pak nestaju. Regresija označava različito dugo razdoblje bez kliničkih znakova

koje može potrajat čak i nekoliko mjeseci.. Tada znakovi UPP ipak ne nestaju u

cjelosti i pozorni pregled sluznice kloake otkriva ponešto od papilomatoznih

promjena. Kada se lezije ponovo razviju, često su veće i opsežnije negoli prije.

Bolest u are rjeđe je cikličke prirode. U te ptice lezije postupno napreduju tijekom

nekoliko godina. Opsežne lezije prednjeg dijela probavnog sustava posebno su

učestale u zelenokrilih ara.

Karcionom žučovoda i pankreasnog kanala česta je komplikacija UPP,

premda veza s ovom bolesti nije jasna. Tumori mogu se pojaviti istodobno ili

pojedinačno na ovim organima. Na žučovodu su multifokalni i rastu širenjem do

stupnja kad u cjelosti nadomjeste zdravo tkivo jetre. Klinički znakovi koje izazovu

ovi tumori nisu specifični. Opisan je gubitak apetita, mršavljenje i slabija kakvoća

perja. Dolazi do povećanja koncentracije aspartat aminotransferaze te obojenje

urata od žući, a hematološkom pretragom nađe se leukocitoza. Granulomatozni

splenitis kao razudbeni nalaz upućuje na upalnu prirodu bolesti čime se mogu

objasniti neka klinička zapažanja. Ptice s karcinomom žučovoda nešto su

mršavije, ali općenito imaju dovoljno tjelesne masti i prije uginuća ne djeluju

dugotrajno bolesne.

Etiologija i patogeneza

Patogeneza UPP nije dovoljno poznata. Klinička zapažanja upućuju na

mikrobijelnu prirodu bolesti, jer se u uzgojima ptica gdje je ustanovljen UPP, pojavi

istodobno više oboljelih. U prilogu spomenutoj etiologiji je i zapažanje da unošenje

ptice s UPP u zdravo jato ubrzo dovodi do pojave novih slučajeva. Opisan je UPP

u dvije kreštave skarletne are uzgajane od roditelja tijekom tri tjedna prije negoli su

prešle na ručno hranjenje. Roditelj mužjak također je imao UPP što upućuje na

materalni prijenos bolesti.

156

Histološki, promjene UPP nalikuje na virusni anogenitalni papilom u čovjeka, a

pokušaj da se dokaže DNK papilomavirusa što napadaju površinu sluznica za

sada nije uspješan. Očevidno, potrebna je osjetljivija proba za njegovo otkrivanje u

oboljelim tkivima ptica. U papilomu jedne konure dokazan je nepoznati herpesvirus

međutim odnos nađenih herpesvirusnih uklopina i pojave UPP ostaje nepoznat.

Dijagnoza i liječenje

Dijagnoza UPP temelji se na pozornom pretraživanju površina sluznica

prijemčivih vrsta ptica. Zbog toga što su lezije često suptilne, te se pojavljuju i

iščezavaju, potrebno je ponovljeno pretraživanje ptica prije mogućeg otkrivanja

lezija. Primjena 5% octene kiseline u pretraživano tkivo može biti od koristi pri

dijagnostici. U dodiru s kiselinom papilomatozno tkivo gubi boju, za razliku od

normalne sluznice u koje je boja sačuvana. Dijagnoza se može potvrditi detaljnom

i opsežnom histopatološkom pretragom lezija voljke, jednjaka, predželuca ili

želuca.

Unatoč činjenice što i neliječene ptice oboljele od UPP požive godinama,

dugotrajnu prognozu treba donijeti s oprezom. Klinička zapažanja upućuju na

poboljšanje zdravlja oboljele ptice i smanjeni učinak UPP što se postiže dobrom

hranidbom i liječenjem oportunističkih bolesti. Kirurški zahvat indiciran je ukoliko

ptica trpi poteškoće, primjerice u rasplodnih ptica ukoliko lezije ometaju oplodnju ili

ako neposredno ugrožavaju život. Papilomi mogu se ukloniti oštrim priborom,

radiokirurgijski i kemijskom kauterizacijom, a iskušana je i kriokirurgija, laserska

kirurgija i radijaciona terapija. Lezije u prostoru kloake moraju se ukloniti pažljivo

da se ne perforira stjenka organa. Opsežne lezije kloake treba uklanjati postupno,

da bi se na najmanju mjeru svela mogućnost stvaranja suženja. Istodobna

primjena autogenih cjepiva i kirurškog postupka također se preporuča. Nakon

kirurškog zahvata i primjene autogenih cjepiva u nekih ptica dolazi do potpunog

ozdravljenja.

Preventiva

157

S obzirom na nepoznatu etiologiju UPP, preventivne mjere potpuno su

proizvoljne. Pretpostavlja se ipak da je to zarazna bolest, te sukladno tome treba

poduzeti i odgovarajuće postupke. Produženu karantenu u trajanju sve do šest

mjeseci za sve prijemčive specijese treba striktno sprovoditi. Za tog razdoblja ptice

treba višekratno pregledati. Ukoliko je UPP već nazočan u nekom uzgajalištu,

oboljele ptice treba ukloniti iz kolekcije ili potpuno izdvojiti. Ponovljeno

pretraživanje ptica potrebno je radi otkrivanja onih inficiranih.

16. SINDROM DILATACIJE PREDŽELUCA U PSITACINA (SDP)

Sindrom dilatacije predželuca također je poznat i kao bolest razbacivanja u

ara, neuropatska dilatacija želuca, mienterički ganglioneuritis i encefalomijelitis te

kao infiltrativna neuropatija trbuha.

Definicija bolesti

Od SDP oboljevaju papige, ali i druge vrste ptica gotovo svugdje u svijetu i bez

obzira na spol. Značajno je učestalija od svih vrsta u afričke sive papige te plave i

zlatne are. S obzirom na učestalost bolesti slijede druge vrste ara, kakadui,

amazonska papiga i konure.

Bolest je opisana u ptica dobi od 10 tjedana pa sve do 17 godina, a

najučestalija je u dobi 3-4 godine. Najprije je SDP bila pretežito bolest netom

uveženih ptica, no danas je česta i u ptica kućnih uzgoja. Nastupi kao akutna

bolest s različitim stupnjem potištenosti, te povraćanjem i nalazom neprobavljenog

sjemenja u izmetu. Ptice mogu bilo normalno jesti ili izgube apetit. Neke ptice

naizgled jedu hranu, ali se uoči da je tek prebiru, kljucaju, te zatim ponovo

ispuštaju. Klinička pretraga u većine ovih ptica otkriva kaheksiju s opsežnim

mršavljenjem grudnog mišićja. Rijeđe imaoc ptice prepoznaje bolest u početnoj

158

fazi, prije negoli se pojavi atrofija mišićja. U malom broju slučajeva moguće je

palpirati povećani želudac. Proširenje voljke daljnji je značajni, ali neredovit nalaz,

također i poliurija, opća slabost, smanjena količina fecesa i proljev.

Tablica 14. Kliničko očitovanje SDP

Klinički znakovi Oboljevaju vrste ptica Učestalost pojave

Povraćanje, cijelo

sjemenje u izmetu,

kaheksija, jaka

dilatacija predželuca

i/ili želuca

Progresivna bolest

središnjeg živčanog

sustava

Are, afrička siva

papiga, amazonska

papiga, kakadu,

konure

Brojne papige i druge

ptice

Učestala

Slabo učestala

Relativno često očitovanje SDP je progresivna bolest središnjeg živčanog

sustava koja nastupa bilo samostalna ili uz druge znakove. Opisana je ataksija,

gubitak snalaženja u prostoru, nesposobnost sjedenja na prečki, tremor glave i

progresivna parapareza što završava paralizom. Živčana bolest može biti prvi

znak SDP, a rijetko njen završni stadij.

Kliničko očitovanje nije specifični pokazatelj bolesti. Leukocitoza je učestala,

ali neredoviti nalaz. Zbog kaheksije u bolesnih ptica dolazi do hipoproteinemije i

anemije. Zbog retencije crijevnog sadržaja u njemu prerastu kvasci ili gram

negativne bakterije.

159

U klasičnom obliku SDP radiografski uočava se značajno povećanje

predželuca, a u rjeđim slučajevima i mišićnog želuca. Povećanje ovih organa do te

je mjere izrazito da ispune većinu kaudalnog dijela torakoabdominalne šupljine.

Razlikovanje organomegalije na rentgenskim snimkama često je otežano pa je

kontrastna radiografija vrijedna pomoć u potvrđivanju dijagnoze. Tako se ukazuje

produženo pražnjenje voljke te povećanje žlijezdanog i mišićnog želuca. U nekih

ptica peristaltika probavnih organa toliko je oslabljena da kontrastna tvar i ne

napušta voljku. Pregledom s pomoću ultrazvuka jednostavno se dokazuje

povećanje žlijezdanog i mišićnog želuca, ukoliko se radi boljeg uvida uklone

zračne vrećice.

Bolest se vrlo rijetko može pojaviti tek kod izdvojenih ptica u jatu ili kao

opsežna pojava brojnih slučajeva. Karakteristično je za SDP u nekom uzgoju, njen

postupni razvoj tijekom više mjeseci ili čak godina. Rijetko se u više ptica razviju

znakovi bolesti u nekoliko dana ili tjedana.

Etiologija i patogeneza

Etiologija SDP nije poznata. Širenja bolesti unutar uzgoja te pojava bolesti u

uzgoju u koji su unesene ptice iz bolesnog jata, upućuju na njegovu mikrobijelnu

etiologiju. Nalaz staničnih jezgrinih uklopina te virusnih čestica u živcima i

stanicama sluznice predželuca upućuju na virusnu etiologiju.

Nakon izlaganja zdravih oboljelim pticama novi slučajevi ne moraju se pojaviti

tjednima ili tijekom više od godinu dana. Razlog takve produžene inkubacije nije

poznat. Lezije opisane u SDP upućuju na imunološku bolest virusne etiologije,

čime se može tumačiti različito i često produženo razdoblje između nastale

infekcije i kliničkog razvoja bolesti.

Dijagnoza

Učestala pojava opisanih kliničkih znakova upućuje imaoca ptica na SDP kao

osnovu bolesti. Druge bolesti, međutim, mogu izazvati slične znakove. U obzir

160

dolazi unutrašnja papilomatoza voljke, žlijezdanog i mišićnog želuca, tumori

želuca; strana tijela, trovanje olovom, tuberkuloza te bolesti koje dovode do

rupture hijalinog sloja želuca.

Radiografija, napose uz primjenu kontrastnog sredstva, značajno pomaže pri

dijagnostici. Uputna dijagnoza SDP postavlja se temeljem nalaza jake dilatacije

žljezdanog i mišićnog želuca, iako su često radiografske promjene SDP suptilne.

Usporeni prolaz kontrastnog sredstva unešenog u probavni sustav i nestanak

anatomski normalnog suženja spoja žlijezdanog i mišićnog želuca koji puta su

jedini radiografski nalaz. Pogrešno tumačenje radiografskog nalaza može također

biti osnova netočne dijagnoze SDP. Pozornost potrebno je obratiti ocjeni izgleda

žlijezdanog želuca jer postoje značajne razlike između pojedinih vrsta ptica u

veličini i obliku. Treba uzeti u obzir da i ručno hranjeni mladunci uobičajeno imaju

nešto proširen žlijezdani želudac.

Večina ptica oboljelih od SDP ugine nakon kratkotrajne bolesti, a dijagnoza se

postavlja prilikom razudbe. U tipičnom slučaju, žlijezdani želudac je opsežno

proširen sadržajem, a stijenka vrlo tanka, gotovo prozirna. Dilatacija želuca i

atrofija muskularisa manje je učestala. Koji puta je i tanko crijevo prošireno.

Temeljem nalaza makroskopskih lezija probavnog sustava ne postavlja se

konačna dijagnoza, već ona ovisi o histološkom nalazu. Tako nađe se

limfoplazmacitna infiltracija intrinzičkih i ekstrinzičkih živaca predželuca, želuca,

voljke i crijeva. Degenerativnim promjenama nađenim u tih živaca objašnjavaju se

očitovani klinički znakovi od strane gastrointestinalnog sustava. Lezije nisu uvijek

generalizirane pa je tako na pretragu najbolje dostaviti cijeli probavni sustav ili u

najmanju ruku više poprečnih presjeka voljke, predželuca, želuca i crijeva.

Negnojni encefalomijelitis daljnji je znak SDP, a lezije mogu biti bilo raspršene ili ih

je više u korjenu mozga. Zato je na pretragu patologu potrebno dostaviti cijeli

mozak ili najmanje leđnu moždinu.

Ukoliko žlijezdani i mišićni želudac nisu ili su tek neznatno prošireni, dijagnoza

se za života potvrđuje jedino biopsijom želuca i voljke. Biopsija voljke najmanje je

161

rizična. Specifične lezije SDP u voljci nazočne su različito učestalo (prema nekim

navodima uvijek), no nisu uvijek difuzne. Biopsija želuca uključuje određeni rizik za

pticu, napose ukoliko je već oslabljena uznapredovalom bolesti. Patohistološke

promjene nisu proširene po svim živcima, pa ukoliko uzorci bioptata ne sadrže

bolesne živce, isključenje SDP zbog negativnog nalaza može biti pogrešno.

Liječenje

Ne postoji etiološko liječenje primarne bolesti. U večini slučajeva klinički

znakovi naglo se razviju i ptica ugine, no u drugim bolest napreduje tjednima ili

mjesecima pa ptice žive relativno kvalitetno tijekom tog razdoblja. Tekuća ili meka

hrana može produžiti život ptice s oštećenom pokretljivosti probavnog sustava.

17. NEOPLAZIJE

Neoplastičke bolesti su česte u kaveznih ptica i peradi općenito. Marekova

bolest, herpesvirusi i neki retrovirusi etiološka su osnova većine tumora opisanih u

peradi. Njihova uloga u nastanku neoplastičkih bolesti kaveznih ptica ostaje

nepoznata. Od svih kaveznih ptica, pojava neoplazijskih bolesti moguće je

najučestalija u tigrica. Sve više nalaza upućuje na mogućnost da je za razvoj

tumora odgovoran onkogeni retrovirus. Opisan je nalaz u krvnom serumu 47,3%

tigrica s tumorom bubrega, grupno specifičnih antigena za virus ptičje leukoze, a

također i sekvence retrovirusa u tumora iz istih. Potrebna su međutim opsežnija

istraživanja kako bi se dokazala moguća veza opisanih nalaza i bolesti.

Kanarinci su naredna vrsta u kojih su učestale neoplazije, posebice limfoidnog

tipa, no ne postoji podataka o njihovoj virusnoj etiologiji. Učestalost bolesti kao i

zapažanje bolesti u više ptica nekog uzgoja, upućuju na moguću virusnu etiologiju.

Multifokalni tumori pluća u nimfi

162

U malobrojnim uzgojima nimfi opisana je neuobičajeno učestala pojava neoplazija

pluća. U kliničke bolesti zapaža se povećana netrpeljivost i vrlo otežano disanje

koje jednostavno prepoznaje imaoc ptice. Uz to manje učestalo zapaža se i

pareza ili paraliza nogu. Tumori u plućima brzo rastu i vrlo su invazivni, pa

postupno pritišću i dovedu do kolapsa okolnog tkiva pluća i zračnih vrećica.

Dispneja se razvije najčešće kad se tumor proširi na ulaz u toraks te pritisne

dušnik. Živčani klinički znakovi razviju se kad tumor zahvati vrat kralješka i pritisne

kralješnicu. Radiografski u ptice s jasno izraženim kliničkim znakovima vidi se

jedna ili više tumorske mase tkiva male gustoće.

Izgledom, ovi su tumori blago smeđkasti do žuti, a mogu se naći pojedinačni u

plućima, ali su učestaliji multipli. Histološki izgled tumora je različit. Učestali nalaz

su stanice izgleda histiocita sa značajnim povećanjem jezgrenih ostatak

citopatskog učinka što ga izaziva ptičji avipoxvirus. Do sada primjenom više

virusspecifičnih proba u ovih tumora nije ustanovljena avipoxvirusna DNK, niti su

nađena protutijela u krvnom serumu nekoliko oboljelih pretraženih ptica. Moguća

uloga virusa u ove bolesti predmet je daljnjih istraživanja.

DODATNA LITERATURA

1. Altman, R. B., S. L. Clubb, G. M. Dorrestein, K. Quesenberry (1997): Avian

Medicine and Surgery. W. B. Saunders Company, London.

2. Burnie, D. (2001): Animal. Dorling Kindersley Lim., London.

3. Campbell, T. W. (1995): Avian Hematology and Cytology. Iowa State University

Press, Ames, Iowa.

4. Carpenter, J. W., T. Y. Machima, D. J. Rupiper (2001): Exotic Animal Formulary.

W. B. Saunders Company, London.

5. Collins, C. H., J. M. Grange (1985): Isoations and identifications of Micro-

organisms of Medical and Veterinar importance. Academic Press, London.

6. Dathe, H. (1975): Handbuch des Vogelliebhabers 1 (erste Band). VEB, Berlin.

163

7. Dilger, W. C. (1969): Common types of Cage birds, str. 3-11. U: Disease of Cage

and Aviary Birds (Petrak, M. L., Ed.). Lea & Fabiger, Philadelphia.

8. Forbes, N. A., R. B. Altman (1998): Avian Medicine. Manson Publishing, Boca

Raton, Florida, USA.

9. Fudge, A. M. (2000): Laboratory Medicine: Avian and Exotic Pets. W. B. Saunders

Company London.

10. Gabrisch, K., P. Zwart (1987): Krankheiten de heimtiere. Schlutersche, Hannover.

11. Harrison, G. J. (1994): Avian medicine: principles and application (Ritchie, B. W.,

G. J. Harrison, L. R. Harrison, Eds.). Wingers Publishing, Inc., Lake Worth,

Florida.

12. Harrison, G. J., L. R. Harrison, Eds. (1986): Clinical avian medicine and surgery

including aviculture. W.B.Saunders Company, Philadelphia.

13. Hart, B. L., L. L. Cooper (1996): Integrating use of psychotropic drugs with

environmental management and behavioral modification for treatment of problem

beghavior in animals. JAVMA, 209, 1549-1551.

14. Kaal, T. F. (1982): Geschlechtsmerkmale bei Vogel. Schaper, Hannover.

15. Kaufmann J. (1996): Parasitic infections of domestic animals: a diagnostic

manual. Birkhäuser Verlag, Basel.

16. Korbel, R. (1996): Ophthalmologie bei Vögeln und Reptilien. DVG und Institut für

Geflügelkrankheiten der Ludwig-Mawimillians-Universität, München

17. Lawton, M. P. C., C. V. Ophthal (1992): Behavioural problems. U: Manual of

parrots, budgerigars and other psittacine birds (Price, C. J., Ed.). British Small

Animal Veterinary Association, Gloucestershire.

18. Petrak, M. L. (1982): Diseases of cage and aviary birds. 2nd etotopm. Lea and

Febiger, Philadelphia.

19. Price, C. J. (1992): Manual of parrots, budgerigars and other psittacine birds.

British Small Animal Veterinary Association, Gloucestershire.

20. Rupley, A. E. (1997): Manual of Avian Practice. Saunders Company, London.

21. Schmidt, R. E., R. D. Reavill, D. N. Phalen (2003): Tathology of pet and aviary

birds. Iowa State Press, Ames, Iowa.

22. Wallach, J. D., W. J. Boever (1983): Diseases of exotic animals: Medical and

Surgical Management. W. B. Saunders Company, Philadelpjia.

23. Whittow, C. G. (2000): Sturkie's Avian Physiology. Academic Press, London.