Sveučilište u Zadru

Odjel za arheologiju

Odnos jadranskog eneolitika prema unutrašnjosti

Balkanskog poluotoka

Završni rad

Mentor: prof.dr.sc. Brunislav Marijanović Student: Nikolina Stepan

Zadar, listopad, 2010.

Sadržaj:

Sadržaj:.......................................................................................................................................1

Uvod............................................................................................................................................5

1. Eneolitik istočne jadranske obale............................................................................................6

1.1. Eneolitik na istočnom Jadranu.........................................................................................6

1.2. Problem periodizacije eneolitika istočno-jadranskog prostora........................................6

2. Eneolitička nalazišta na istočnoj obali Jadrana.......................................................................9

2.2. Popis nalazišta na istočnoj obali Jadrana.........................................................................9

2.2. Stratigrafski pregled značajnijih nalazišta na istočnoj obali Jadrana.............................11

3. Kulturni utjecaji na prostoru istočnog Jadrana u razdoblju ranog eneolitika.......................18

3.1. Kasna hvarsko-lisičićka kultura na istočnoj obali Jadrana u eneolitiku........................18

3.1.1. Kanelirana keramika...............................................................................................18

3.1.2. Prisutnost kanelirane keramike na istočnom Jadranu.............................................19

3.1.3. Bikonične posude s rebrastim aplikacijama na trbuhu...........................................20

3.2. Kronološki odnos ranog eneolitika istočnog Jadrana....................................................22

4. Kulturni utjecaji na prostoru istočnog Jadrana u razdoblju razvijenog eneolitika................25

4.1. Žlijebljena keramika......................................................................................................25

4.1.1. Problem žlijebljene keramike na istočnom Jadranu................................................25

4.2. Pojave indoeuropskog i stepskog podrijetla na istočnom Jadranu.............................28

4.3. Ljubljanska kultura........................................................................................................29

4.3.1. Problem ljubljanske kulture na istočnom Jadranu..................................................29

4.3.2. „Jadranski tip ljubljanske kulture“ na istočnom Jadranu........................................29

4.3.3. Karakteristike nalaza „jadranskog tipa ljubljanske kulture“...................................30

4.3.4. Kronologija nalaza „jadranskog tipa ljubljanske kulture“......................................31

4.3.5. Zaključna razmatranja prisutnosti ljubljanske kulture na istočnom Jadranu..........31

4.4. Vučedolska kultura........................................................................................................33

4.4.1. Problem vučedolske kulture na istočnom Jadranu..................................................33

4.4.2. Širenje vučedolske kulture na istočni Jadran..........................................................33

4.4.4. Zaključna razmatranja prisutnosti vučedolske kulture na istočnom Jadranu..........34

4.5. Kronološki odnos razvijenog eneolitika istočnog Jadrana.............................................36

Zaključak...................................................................................................................................39

Prilozi........................................................................................................................................41

1

Karta I. – Eneolitička nalazišta na istočnoj obali Jadrana....................................................41

T.I. Rani eneolitik - kanelirana keramika.............................................................................42

T.II. Razvijeni eneolitik - žlijebljena keramika....................................................................43

T.III. Razvijeni eneolitik - „Schnur“-keramika....................................................................44

T.III. Razvijeni eneolitik - nalazi ljubljanskog tipa..............................................................45

Literatura:..............................................................................................................................47

2

Uvod

U vremenskom periodu od kraja neolitika pa sve do nastupa ranog brončanog doba, u

razdoblju eneolitika jadranskog prostora, teško je definirati i točno prikazati slijed kulturnih

manifestacija. Najveći je problem ipak, bez obzira na danas veći broj provedenih arheoloških

istraživanja, kao i poznate arheološke građe, postojanje je čitavog niza nesporazuma, što se

jasno očituje u prisutnosti dosta različitih stavova o razvoju eneolitika na prostoru istočnog

Jadrana, zbog čega to pitanje ostaje otvoreno.

Cjelokupan fundus nalaza s danas poznatih eneolitičkih nalazišta na prostoru istočnog

Jadrana, svakako upućuje na značajnu ujednačenost tipoloških i ornamentalnih odlika

keramičkog materijala. U tom se smislu, kao vodeće pojave ističu posude sa zaobljenim

trbuhom i visokim cilindričnim vratom, prstenasto zadebljani obodi, posude s proširenim i

prema unutra koso zasječenim obodima, plastične trake aplicirane na različitim dijelovima

posuda, barbotino keramika, ornamentika tipa ljubljanske kulture, žlijebljena i „Schnur“-

keramika, kao i velik broj pojedinačnih nalaza čiji se ukrasni motivi i kompozicijska rješenja

nalaze samo na nekim nalazištima. Uz navedene pojave, kao vrlo važan element tu je i

autohtona tradicija i njezin dalji razvoj kojeg karakterizira kanelirana keramika kao poseban

fenomen. U stvaranju kulturnog sadržaja eneolitika istočnog Jadrana prisutan je veći broj već

navedenih komponenti koje više ili manje određuju njegov karakter, no kako bi se odredila

stvarna obilježja određenog perioda, potrebno je temeljitom analizom svih relevantnih

podataka, odrediti stvarno značenje svake sastavnice koja ga obilježava.

S obzirom na to da je kulturna slika eneolitika istočne jadranske obale vrlo složena, do

danas nije dano zaključno rješenje pitanja pojave određenih kulturnih manifestacija na ovome

prostoru, kao i njihovog odnosa prema drugim pojavama. Bez obzira na to što možemo jasno

definirati eneolitički period ovoga prostora, čiju donju granicu čini klasična hvarsko-lisičićka

kultura, a gornju klasična cetinska i posuška kultura, kao nedvojbeno najranije pojave na

ovome prostoru, pitanje definiranja razvojnih faza unutar njega, unatoč većem broju iznesenih

mišljenja različitih autora, do danas je ostalo otvoreno.

3

1. Eneolitik istočne jadranske obale

1.1. Eneolitik na istočnom Jadranu

Jedno od značajnijih prapovijesnih razdoblja na prostoru istočne jadranske obale

svakako je eneolitik, bakreno doba, kojemu se danas, uz već dosta velik fundus arheološke

građe, posvećuje sve više pozornosti. Radovi nešto starijeg datuma, iako vrlo značajni, s

obzirom na vrijeme nastanka te tada dostupnu materijalnu građu, ne mogu nam pružiti dobru

interpretaciju ovoga razdoblja, prvenstveno zbog vrlo jednostavnih rješenja koja donose. Ipak,

danas postoji velik broj radova koji se bave ovom problematikom i na taj su način uvelike

pridonijeli rješavanju pitanja problema eneolitika istočnog Jadrana.

Eneolitik Jadrana, svojim jedinstvenim karakteristikama nije usporediv sa npr.

kontinentalnim prostorom, no proučavan je upravo u odnosu na eneolitik toga područja, za

čijom je obradom, prema stanju istraženosti te publikaciji, oduvijek zaostajao. Takvo je

povezivanje svakako posljedica velikog broja kultura, prvenstveno iz unutrašnjosti, čiji se

utjecaji manifestiraju na ovome prostoru, no iz tog razloga dolazi do izostavljanja

specifičnosti njega samoga, specifičnosti čije porijeklo treba tražiti isključivo u ovim

prostornim okvirima.

Jedna od činjenica koja to potvrđuje je ta da niti danas nema usklađenog mišljenja oko

određivanja eneolitičke kulture na prostoru Jadrana, bez obzira što su utvrđene neke lokalne

specifičnosti koje svakako upućuju na postojanje određenih razlika u odnosu na druga

područja te time nalažu i mogućnost izdvajanja posebne kulturne grupe.

Sve je to posljedica niza neriješenih problema vezanih za kulture koje imaju utjecaj na

ovaj prostor, njihovo porijeklo, kao i one koje se razvijaju upravo na ovome području

zahvaljujući starijim, autohtonim kulturnim manifestacijama ili kao posljedica utjecaja

vanjskih čimbenika.

1.2. Problem periodizacije eneolitika istočno-jadranskog prostora

Postoji čitav niz autora koji su pisali te iznijeli svoje mišljenje i periodizaciju ovoga

prostora, prema tada dostatnim podacima, zbog čega ti radovi svakako imaju veliku

vrijednost, bez obzira na to što u nekim svojim rješenjima nikako ne odgovaraju današnjoj

slici istočno-jadranskog prostora u eneolitiku.

4

Jedna od prvih koja se bavila eneolitikom Jadranskog prostora te među prvima izrazila

svoje mišljenje je Paola Korošec. Ona je čitav eneolitik Dalmacije razmatrala u okviru jedne

razvojne faze, jedinstvene kulture, tzv. Jadranske grupe te njenog odnosa prema neolitičkoj

hvarskoj kulturi u kojoj je, kako je pretpostavila, došlo do prodora elemenata koji su utjecaj

imali na tzv. „jadransku grupu“, danas obuhvaćenu pojmom „jadranski tip ljubljanske

kulture“.

Nešto kasnije, Šime Batović je, kao korekciju, iznio svoju tezu prema kojoj je isto

razdoblje podijelio u dvije faze. Kao obilježje prve faze označio je cetinsku kulturu koja se

prema njemu razvila kao posljedica neolitičke tradicije uz utjecaje alpskog područja te

lasinjske kulture, dok je ljubljanskom kulturom, kao posljedicom migracijskog djelovanja s

Ljubljanskog barja, koja nema razvojni kontinuitet u Primorju, okarakterizirao drugu fazu.

Stojan Dimitrijević također je dao svoj pokušaj periodizacije ovoga prostora te je

problem razmatrao kroz tri razvojne faze. Najstariju je fazu, rani eneolitik, predstavio kao

protonakovansku kulturu, povezujući nalaze kanelirane keramike pojedinih lokaliteta hvarske

kulture1 s horizontom Vinča D1. Kao drugu fazu, na nju je u srednjem eneolitiku nadovezao

nakovansku kulturu, koja predstavlja dalji razvoj istog vinčoidnog faciesa, nakon čega slijedi

posljednja faza koju je autor objasnio dvama prodorima eneolitika kontinentalnog prostora.

Prvi je prodor kontinentalnog eneolitika u obliku lasinjske kulture uz koju se približno

istovremeno pojavljuju i „schnurkeramički stepski elementi“, dok je drugi prodor obilježen

spuštanjem vučedolske populacije iz zapadne i središnje Bosne prema jugu te rasprostiranjem

i fiksiranjem jadranskog tipa ljubljanske kulture duž Jadrana, od Istre do Albanije, koji prema

njemu već izlazi iz kronoloških okvira eneolitika.

Ovim se pitanjem bavio i Nikša Petrić, koji je istu grupu nalaza izdvojio kao Pelješku

kulturu, odnosno kulturu Pelješac ranog eneolitika Dalmacije, kao i Čedomir Marković, koji

je zapazio bubanjske (salcuta) elemente u V stratumu Odmuta.

Jednu od posljednjih teza iznio je Brunislav Marijanović, smatrajući da je na ovome

prostoru tokom eneolitika moguće izdvojiti samo dvije razvojne faze. Stariju je fazu označio

1Grapčeva šplja i Markova špilja na Hvaru, špilja Tradanj, Pokrivenik (S. Dimitrijević, Problem eneolita na istočnoj jadranskoj obali, PJZ, sv. III, Sarajevo, 1979.)

5

kao „rani eneolitik“ te ona prema njemu odgovara ranom eneolitiku izvanjadranskog

područja, dok je mlađu fazu, izjednačenu s kasnim eneolitikom izvanjadranskog prostora,

prikazao kao „razvijeni eneolitik“. Kao karakteristiku prve faze B. Marijanović je izdvojio

kaneliranu keramiku, koja predstavlja potpuno novu keramičku vrstu, no ne označava i razvoj

potpuno nove kulture, već se prema njemu radi samo o transformaciji kasnoneolitičkog

supstrata i njegove kulture, prema čemu bi eneolitik ovoga prostora imao prvenstveno

autohtoni karakter. Drugu je fazu okarakterizirao dvjema primarnim te većim brojem

sekundarnih komponenti. Kao primarne je komponente naveo posude sa zaobljenim

racipijentom, visokim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, te posude s proširenim i koso

zasječenim obodom, dok je kao sekundarne pojave naveo žlijebljenu keramiku, nalaze

ljubljanskog tipa, „Schnur“-keramiku, vučedolske nalaze te rane cetinske nalaze. Ipak, bez

obzira na veći broj komponenti, autor ovu fazu smatra potpuno konzistentnom cjelinom.

Svakako su vidljive velike razlike u interpretaciji eneolitika istočnog Jadrana te su

neke od njih u potpunoj suprotnosti jedne prema drugima, počevši od terminologije,

kronološke pozicije određenih manifestacija i samog eneolitika ovog prostora, ali i

interpretaciji njegovih karakteristika. Prema svemu navedenome vidljivo je da je periodizacija

jadranskog eneolitika još uvijek otvoreno pitanje, te ću se u daljem izlaganju oslanjati na

periodizaciju posljednjeg autora, B. Marijanovića, smatrajući je najprihvatljivijom.

6

2. Eneolitička nalazišta na istočnoj obali Jadrana

2.2. Popis nalazišta na istočnoj obali Jadrana

1. Lastvine u Bukoviću kod Benkovca

2. Škarin samograd

3. Rumin-Bitelić2

4. Tradanj kod Šibenika

5. Pokrivenik

6. Vlake u Otšiću kod Sinja3

7. Vaganačka pećina

8. Markova spilja na otoku Hvaru

9. Grapčeva spilja na otoku Hvaru

10. Vela Spila na otoku Korčuli

11. Spila Nakovana na poluotoku Pelješcu

12. Pećina Gudnja na poluotoku Pelješcu

13. Vilina pećina kod Dubrovnika (Ombla I)

14. Lastva

15. Ravlića pećina

16. Velika gradina u Varvari

17. Zelena pećina u Blagaju kod Mostara

18. Guvnine u Lokvama kod Čapljine

19. Badanj

20. Džakulina glavica

21. Pećina Lazaruša u Hodovu kod Stoca4

22. Gornje Banje

23. Jejinovača

24. Hateljska pećina u Berkovićima kod Stoca

2 Na navedenom je nalazištu prvi puta pronađen ulomak „Schnur-keramike“ te je to i jedini objavljeni nalaz (B. Marijanović, Neka pitanja eneolitika istočnog Jadrana, Diadora, 14, Zadar,1992.)3 Lokalitet na kojemu je utvrđen najveći broj nalaza „jadranskog tipa ljubljanske kulture“. (B. Marijanović, Ljubljanska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 84, Split, 1991.)4 Na temelju do sada objavljene građe, može se zaključiti da je Lazaruša lokalitet s najvećim brojem nalaza „Schnur“-keramike na cijelom sjeverozapadnom Balkanu. (B. Marijanović, Prilozi za prapovijest u zaleđu jadranske obale, Zadar, 2000.str. 158.)

7

25. Pećina Greben

26. Manastirska pećina

27. Ljeskova glavica

28. Orah

29. Spila u Perastu

30. Pećina Vranjaj

31. Odmut pećina u Plužinama

8

2.2. Stratigrafski pregled značajnijih nalazišta na istočnoj obali Jadrana

Vela Spila na otoku Korčuli

Vela Spila je višeslojno prapovijesno nalazište na otoku Korčuli. Prva pokusna

sondiranja provedena su pedesetih godina 20. stoljeća, a od 1978. godine lokalitet je sustavno

počeo istraživati G. Novak, čije su mjesto nešto kasnije preuzeli B. Čečuk i D. Radić.

S obzirom da se radi o višeslojnom prapovijesnom lokalitetu, utvrđen je razvoj kroz

više faza od paleolitika pa sve do kraja brončanog doba. U razdoblju koje pripada eneolitiku

moguće je izdvojiti dva razvojna stupnja od kojih se starija faza veže uz hvarsku kulturu, dok

mlađi stupanj vremenski pripada ranom eneolitiku. U keramičkom repertoaru ovih faza

svakako prevladavaju različite inačice zdjela kratkog vrata s prema van izbačenim

stepenastim prijelazom vrata u rame, dok u ukrasnom sistemu, osiromašenom u odnosu na

ranije razdoblje, prevladava kaneliranje, urezivanje koje oponaša kaneliranje, plastična rebra i

obično urezivanje, a krajem ovog perioda se vrh oboda grubih posuda počinje ukrašavati

utiscima prstiju.

Pećina Gudnja na poluotoku Pelješcu

Gudnja je višeslojno prapovijesno nalazište na poluotoku Pelješcu kod Stona, a otkrio

ga je V. Milosavljević, dok je istraživanja kroz više sustavnih kampanja, između 1963. i 1968.

godine, provela Spomenka Petrak.

Utvrđeno je više razvojnih faza od ranog neolitika sve do srednjeg brončanog doba, a

u ovom su slučaju najznačajnije faza IV. koja pripada razdoblju ranog te faza V. koja pripada

razdoblju razvijenog eneolitika. Ono što dominira u ranijoj fazi svakako su ukrasi izvedeni u

tehnkama kaneliranja, urezivanja, žigosanja i plastičnog apliciranja, dok se u drugoj fazi, kao

skromnije zastupljena komponenta u keramografiji pojavljuju loptaste posude sa cilindričnim

vratom i prstenasto zadebljanim obodom, a u keramičkom repertoaru zastupljena je žlijebljena

keramika, nalazi jadranskog tipa ljubljanske kulture te posuda ukrašena „Schnur“ -ukrasom.

9

Grapčeva spilja

Najranija istraživanja na ovome lokalitetu provedena su krajem 19. stoljeća, a nešto

kasnije, 1912. godine ovaj je lokalitet počeo istraživati G. Novak, dok su novija istraživanja

vođena od 1996. godine.

Utvrđeno je postojanje više razvojnih faza, od ranog neolitika sve do srednjeg

brončanog doba, od kojih se eneolitiku pripisuju III. i IV. faza. Treća faza je podijeljena na

dvije potfaze, a okarakterizirana je posudama blago stegnutog, prstenastog vrata s plastičnim

trakama na trbuhu, koje su najčešće ukrašene žlijebljenjem ili urezivanjem, dok je faza IV.

obilježena pojavom urezivanja i utiskivanja geometrijskih motiva, te češljastog utiskivanja

koje je najčešće napravljeno malim nazubljenim kotačićem, što je tipično za ranu cetinsku

kulturu.

Ravlića pećina

Sustavna istraživanja provedena su tijekom 1978.-1980. godine te su na temelju

stratigrafskih zapažanja i svojstva keramičkih nalaza izdvojene četiri razvojne faze s

odgovarajućim potfazama.5 Najznačajnije za ovu problematiku su faza II, koja se dijeli na tri

te faza III, koja se dijeli na dvije potfaze, dok najstarija faza I pripada starijem neolitiku, a

najmlađa IV faza, razvijenom ranom brončanom dobu.

Faze IIA i IIB pripadaju ranoj i klasičnoj hvarsko-lisičićkoj kulturi, dok faza IIC

svojim karakteristikama, prvenstveno nalazima kanelirane keramike, označava kasni stupanj

hvarsko-lisičićke kulture, no ujedno je i predstavnik ranog eneolitika toga područja. U fazi

IIIA, obilježenoj kao razvijeni eneolitik, prevladavaju posude s cilindričnim vratom,

zaobljenim trbuhom te prstenasto zadebljanim obodom. Jedno od važnijih svojstva ove faze je

i barbotino keramika koja čini veliki postotak ukupnog broja keramičkih nalaza, a svakako sje

značajan i veći broj kermičkih nalaza ukrašenih kanelirenjem. Osim navedenih nalaza

utvrđene su i bikonične posuda s rebrastim aplikacijama, dva-tri sitna ulomka žlijebljene

keramike, nalazi jadranskog tipa ljubljanske kulture te nalazi iz početnog stupnja cetinske

kulture (Cet I).

Hateljska pećina u Berkovićima kod Stoca

5 B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str.29.

10

Radi se o višeslojnom prapovijesnom nalazištu, gdje je prvo pokusno sondiranje

proveo B. Marijanović 1984. godine, a sustavna su istraživanja vođena kroz dvije istraživačke

kampanje 1987. i 1988. godine.

Zahvaljujući provedenim istraživanjima, omogućeno je izdvajanje nekoliko faza

razvoja, od starijeg neolitika, preko mlađeg neolitika, razvijenog eneolitika, do ranog i

srednjeg brončanog doba, kojima treba priključiti i posljednju fazu u kojoj je prisutan mali

broj srednjovijekovnih nalaza.6

U keramografiji III faze koja pripada razvijenom eneolitiku postoji nekoliko odrednica

koje je najviše karakteriziraju od početka do kraja njenog trajanja, a očituju se u velikom

broju različitih varijanti dva osnovna keramička tipa. Jednu od tih dviju najzastupljenijih

pojava čine posude s cilindričnim vratom, u velikom broju slučajeva i prstenasto zadebljanim

obodom te loptastim donjim dijelom, dok drugu značajnu odliku predstavljaju konične i

poluloptaste posude s proširenim i prema unutra koso zasječenim obodom.

Pravo ukrašavanje posuda u ovome je horizontu doista rijetko te se najčešće pojavljuje

keramika ukrašena barbotinom. Unatoč tome, iako ne u velikom broju, utvrđena su dva

ukrasna sustava od kojih jedan ima značajke ukrasnog sustava cetinske kulture, a drugi

„jadranskog tipa ljubljasnke kulture“.

Guvnine u Lokvama kod Čapljine (zaselak Gagrice)

Ovo je gradinsko naselje koje je smješteno u selu Dokmanovići kod Čapljine, a prva

pokusna sondiranja provedena su 1984. godine, dok su sustavna istraživanja vođena tokom

1988. i 1989. godine.

Istraživanja su pokazala postojanje dvije razvojne faze ovog nalazišta, od kojih starija,

faza I, pripada razvijenom eneolitiku, a mlađa, faza II, srednjem brončanom dobu. S obzirom

na to da su nalazi koji pripadaju I fazi dokumentirani na vrlo maloj površini, njihov je fundus

također vrlo skroman. Kod oblika dominiraju posude manjih dimenzija s loptastim donjim

dijelom i cilindričnim vratom, a pronađena su i dva-tri ulomka s blagim prstenastim

zadebljanjem na obodu. Ukrasni je sustav ipak nešto bogatiji te ga karakteriziraju urezivanje,

utiskivanje i žlijebljenje koje ujedno predstavlja i najizrazitije dekorativno svojstvo, a

pronađena su i dva ulomka čiji su ukrasni elementi izvedeni u stilu ljubljanske kulture.

6 B. Marijanović, Prilozi za prapovijest u zaleđu jadranske obale, Zadar, 2000. str.55.-58.

11

Pećina Lazaruša u Hodovu kod Stoca

Lazaruša je pećinsko naselje koje se nalazi u selu Dabrica kod Stoca. Pokusna su

sondiranja, nakon utvrđenih površinskih nalaza, izvršena 1984. godine, a 1988. godine

provedena su i sustavna istraživanja.

Utvrđeno je da se u kulturnom sloju Lazaruše mogu izdvojiti dvije razvojne faze, od

kojih je mlađa, koja pripada razvijenom eneolitiku, podijeljena na dva stupnja.7 Ono što je

vrlo značajno je bogat ukrasni sistem navedene faze ovog nalazišta, što se očituje u prisutnosti

žlijebljene keramike, nalaza ukrašenih u stilu „jadranskog tipa ljubljanske kulture“ te

„schnur“-keramike. Žlijebljenje, koje prevladava u mlađoj fazi, može se povezati gotovo

isključivo s posudama zaobljenog recipijenta i visokog cilindričnog vrata. Kao drugi

karakterističan način ukrašavanja, no daleko slabije zastupljen, je onaj u stilu „jadranskog tipa

ljubljanske kulture“, koji se najčešće pojavljuje na koničnim posudama, a tu su i nalazi

svojstveni ranoj eneolitičkoj fazi cetinske kulture, tipični za posude sa zaobljenim

recipijentom i visokim vratom. Osim navedenih, kao posve samostalna tehnika, pojavljuju se i

ukrasi izvedeni žigosanjem ili ubadanjem te plastični ukrasi u obliku prstenasto zadebljanig

oboda koji su ponekada i u kombinaciji s plastičnim trakama koje se s oboda spuštaju prema

donjim dijelovima posude. Ono što je ipak najznačajnije su nalazi „Schnur“- keramike, na

ovom lokalitetu prisutni u najvećem broju. Taj se način ukrašavanja, kao samostalna tehnika,

gotovo isključivo pojavljuje na izrazito zatvorenim, loptastim oblicima posuda.8

Velika gradina u Varvari

Ovo je višeslojno nalazište na kojemu su arheološka istraživanja provedena više puta,

no tek su ona izvršena 1978. godine dala nalaze kojima je utvrđeno da se radi o vrlo

značajnom eneolitskom naselju.

Izdvojene su tri osnovne faze razvoja (A-C) te njihove odgovarajuće potfaze. Za ovu

problematiku najznačajnija je starija faza, Varvara A9 u kojoj je pronađeno više vrsta

neolitičke, kao i eneolitičke keramike sa i bez primjesa, čije raznolike oblike najčešće

7 B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str. 49.8 B. Marijanović kao iznimku navodi jednu posudu na kojoj je „Schnur“-ornament kombiniran sa žigosanim trokutovima, što je ujedno i jedini primjerak na kojemu je sačuvana bijela inkrustacija kojom su ispunjena oba ornamenta. (B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str. 55.)9 B. Čović, Velika Gradina u Varvari - I dio (slojevi eneolitika i ranog i srednjeg brončanog doba) GZM, n.s. XXXII/1977, Sarajevo, 1978.

12

karakterizira barbotino ukras, ali i nešto slabije zastupljene plastične trake, prstenasto

zadebljani obodi, motiv riblje kosti te žigosani trokutovi vučedolskog tipa.

Ljeskova glavica - tumul br. 11

Tumul br. 11 smješten je u Ljubomirskom polju kod Trebinja, a karakterizira ga vrlo

složena stratigrafija u kojoj je, osim najranijih grobova moguće izdvojiti najmanje još dvije

faze prapovijesnih ukapanja, te ponovno pokapanje u kasnom srednjem vijeku.

Eneolitičkom periodu pripada prva faza, a karakteriziraju je nalazi dviju loptastih

posuda s uskim neprofiliranim otvorom ukrašenih u „Schnur-tehnici“, od kojih se na jednoj

osim te tehnike pojavljuje i ukras u obliku dubokih, nepravilno-trokutastih uboda, dok je na

drugoj dodatni motiv kružnice.

Orah - tumul br. 1

Ovaj je tumul smješten kod Bileća, a pripada skupini od ukupno pet tumula na kojima

su, u okviru projekta „Trebišnjica“, 1967. godine provedena arheološka istraživanja.

Od navedenih pet tumula, jedino je na ovome bilo moguće izdvojiti fazu koja pripada

eneolitičkom razdoblju. Od keramičkih nalaza zanimljiv je samo jedan od manjeg broja

usitnjenih ulomaka, čije su karakteristike izrazito prstenasto zadebljanje oboda.

Zelena pećina u Blagaju kod Mostara

Na ovome su lokalitetu 1955. godine provedena istraživanja koja je vodio A. Benac,

na temelju kojih su izdvojene tri razvojne faze kulturnog sloja10.

Nalazi novijih istraživanja, prema B. Marijanoviću, upućuju na mogućnost izdvajanja

još jedne faze u kulturnom sloju toga nalazišta, zbog čega on dodaje fazu II kao razvijeni

eneolitik, nakon koje slijedi faza I koja pripada razdoblju ranog brončanog doba. Među

najznačajnije eneolitičke nalaze tako spada jedan ulomak „Schnur“-keramike, prisutni su i

ulomci trbušastih posuda s cilindričnim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, tri ulomka

posuda ukrašena žlijebljenjem te ulomak s nizom žigosanih trokuta koji tvore cik-cak traku.

Badanj

10 B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str. 59.-60.

13

Badanj je poznato paleolitsko nalazište kod Stoca na kojemu je među velikim brojem

keramičkih nalaza, na temelju vrlo izrađenih tipoloških značajki, moguće izdvojiti i one koji

pripadaju eneolitiku.

Izdvojene su dvije razvojne faze od kojih fazu I, rani eneolitik, obilježavaju nalazi

kanelirane keramike, dok je faza II okarakterizirana posudama trbušaste profilacije s

cilindričnim vratom i prstenasto zadebljanim obodima, bikoničnim zdjelama s rebrastim

aplikacijama na trbuhu te ukrasima u stilu „jadranskog tipa ljubljanske kulture“, a pripada

razvijenom eneolitiku.

Jejinovača

Ovo pećinsko nalazište, smješteno je u selu Berkovići – zaselak Potkom – kod Stoca.

Istraživanja su dala nalaze koji obuhvaćaju vremenski period od starijeg neolitika do srednjeg

brončanog doba, međutim postojanje kulturnog sloja u pravom smislu nije utvrđeno.

Zabilježeni su nalazi impresso kulture, posuške kulture brončanog doba, te pojedinačni

primjerci ranosrednjovjekovnog materijala, no s obzirom da nalazište nije pružalo uvjete za

trajno naseljavanje, vjerojatno je služilo samo za kratkotrajno zadržavanje različitih

prapovijesnih stanovnika, zbog čega izdvajanje određenih slojeva nije moguće.

Eneolitički nalazi svedeni su samo na posude s trbušastim donjim dijelom i

cilindričnim vratom, od kojih neke imaju i prstenasto zadebljani obod.

Manastirska pećina

Manastirska pećina nalazi se iznad manastira Sv. Vaznesenja u Zavali (Popovo polje),

gdje je 1985. godine Z. Kujundžić izvršila sondiranje. Kulturni sloj, kao i na lokalitetu

Jejinovača, nije utvrđen, no pronađen je materijal iz različitih prapovijesnih perioda, među

kojima, iako malobrojni, prevladavaju primjerci eneolitičke keramike, prvenstveno posude s

trbušastim donjim dijelom i cilindričnim vratom te nekada prstenasto zadebljanim obodom.

Pećina Greben

14

Niti na ovom lokalitetu kulturni sloj ne postoji, ali kao neizostavni keramički nalaz

pojavljuju se trbušaste posude s cilindričnim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, uz koje

je zanimljiv i jedan ulomak zatvorene loptaste posude, na čijemu je gornjem dijelu uz obod,

nazubljenim kotačićem izveden niz visećih trokuta.

Džakulina glavica

Radi se o gradinskom nalazištu u selu Rivine kod Stoca, čiji karakter nije sasvim

jasan. Sondažna iskopavanja provedena su 1985. godine. Ne može se sa sigurnošću utvrditi

postoji li vrlo tanak eneolitski sloj, jer je pronađen samo jedan ulomak koji bi mu se mogao

pripisati te se iz tog razloga može promatrati samo kao slučajni nalaz. Riječ je o ulomku

ukrašenom „ljubljanskim“ ukrasnim stilom.

Gornje Banje - tumul I.

Istraživanja je na ovom lokalitetu, u blizini Stoca, 1971. godine proveo Z. Marković,

no tumul je nažalost bio u prilično devastiranom stanju te istraživanja nisu dala značajnije

razultate.

Utvrđeno je postojanje jednog groba u kojemu je pronađen pršljen i jedan ulomak

keramike, čije tipološke i ornamentalne karakteristike pokazuju da je riječ o posudi loptastog

trbuha i kratkog cilindričnog vrata, ukrašenoj žlijebljenjem, zbog čega se može uklopiti među

druge nalaze relevantne ovoj problematici.

15

3. Kulturni utjecaji na prostoru istočnog Jadrana u razdoblju ranog

eneolitika

3.1. Kasna hvarsko-lisičićka kultura na istočnoj obali Jadrana u eneolitiku

3.1.1. Kanelirana keramika

U jednu od vrlo važnih kategorija keramičkih nalaza svakako spada tzv. kanelirana

keramika, kao jedno od važnih obilježja kasnoneolitičke hvarske kulture. Ova se tehnika

pojavljuje kombinirano sa sjajnim crnim glačanjem i sivim ili ružičastim crusted slikanjem te

premda je autori različito definiraju, ipak postoji zajedničko mišljenje da ona kronološki

pripada ranom eneolitiku. Ono što stvara najveći problem kod određivanja pripadnosti

horizonta s kaneliranom keramikom je pitanje označavaju li takve pojave jednu novu kulturu

ili se radi o daljem životu hvarsko-lisičićke kulture.

Ova se manifestacija, prema mišljenju koje je iznio S. Dimitrijević, dosta dugo

smatrala posljedicom utjecaja vinčanske kulture na kasnoneolitičku hvarsku osnovu. On je

kaneliranom keramikom okarakterizirao prvu od tri eneolitičke faze, tzv. protonakovansku

kulturu, smatrajući da je nastala na kasnohvarskom supstratu pod djelovanjem utjecaja kasne

vinčanske kulture (vinča D-I) i vrlo vjerojatno rane salcutanske kulture. Isti je fenomen N.

Petrić označio pojmom „pelješka kultura ranog eneolitika“ povezujući ga također s

vinčanskim utjecajem, ali i Bubanj-Hum grupom, dok se A. Benac protivio, ne samo

izdvajanju nove kulture, već i samog kaneliranja kao njenog obilježja.

Ipak, posljednja rješenja pitanja ovog tipa keramike iznio je B.Marijanović, koji

također smatra da horizont s kaneliranom keramikom u kronološkom smislu pripada ranom

eneolitiku, no nema značenje nove kulturne manifestacije, već završne faze hvarsko-lisičićke

kulture.11 Kao razlog takvoj interpretaciji stoji zaključak da na svim nalazištima šireg

jadranskog područja na kojima je ovaj tip nalaza dokumentiran, a kojih je do danas već

relativno velik broj, navedeni horizont dolazi iznad klasičnih kasnoneolitičkih kultura te

između njih nigdje nije utvrđeno postojanje sterilnog niti bilo kakva drugog sloja. To svakako

potvrđuje slijed ovih pojava. Isto tako, prema B. Marijanoviću na nalazištima na kojima ove

11 Usp. B. Marijanović, Neka pitanja eneolitika istočnog Jadrana, Diadora, 14, Zadar,1992, str. 13.

16

pojave nisu zastupljene u okomitom stratigrafskom slijedu, nigdje nije zabilježeno da

horizontu s kaneliranom keramikom prethodi neki drugi sloj, a ne kasnoneolitički.12

Također, jedna od značajnijih činjenica je da kanelirana keramika niti u jednom

slučaju nije zastupljena kao samostalna kategorija nalaza, već je redovito asocirana s

različitim neolitičkim nalazima. Također tipološka i tehnološka svojstva ovog tipa keramike u

suglasnosti su s tehnološkim i tipološkim svojstvima neolitičke keramike, što pokazuje da se

radi o kontinuiranom razvitku i kulturnom slijedu. Vidljivo je i kombiniranje „starih“ tehnika

ukrašavanja kaneliranjem, no nije zabilježena nekakva dalja transformacija i razvitak u osnovi

koje bi stajala upravo kanelirana keramika, što upućuje na to da se ne radi o nikakvoj novoj

kulturnoj manifestaciji, već je to samo prirodni produžetak i razvoj autohtone kasnoneolitičke

kulture i populacije u okviru jedne faze, koja kronološki i kulturno pripada eneolitiku.

Kaneliranje završne faze hvarske kulture vrlo je značajno, prvenstveno zbog nastavka

njegovog korištenja tokom eneolitika i uloge koju je imalo u početnoj ranoj fazi eneolitika

istočnog Jadrana.

3.1.2. Prisutnost kanelirane keramike na istočnom Jadranu

Pojava kanelirane keramike može se smatrati integralnim dijelom autohtonog razvoja

kasnoneolitičke hvarsko-lisičićke kulture, koja jednim dijelom pripada i eneolitiku, a sam

način ukrašavanja, kako smatra B. Marijanović, može se povezati s kulturnim utjecajima

badenske kulture i Bubanj-Hum grupe te za označavanje ovog horizonta nije potreban

nikakav drugi naziv.

Na vezu s badenskom kulturom upućuje prisutnost određenih oblika posuda, koji se

nikako ne mogu dovesti u vezu sa hvarskom kulturom, a ukras izveden u tehnici kaneliranja

još više pojačava mogućnost te veze. Radi se o vrčevima zaobljenog donjeg dijela i visokog

cilindričnog vrata koji je ukrašen kaneliranjem. Broj ovakvih nalaza je neusporedivo manji od

nalaza koji se neosporno mogu pripisati hvarsko-lisičićkoj kulturi, a zbog podudarnosti u

tehnici izrade vidljivo je da se ne radi o importu, već je riječ o lokalnoj produkciji potpuno

novih tipova keramičkih posuda do koje je moglo doći samo pod utjecajem kulturnog

područja za koje su oni izvorno vezani.

12 Usp. Isti str. 12.

17

Glavno obilježje ranog eneolitika istočnog Jadrana, prema svemu do sada navedenom,

nesumnjivo je keramika ukrašena tehnikom kaneliranja. Utvrđeno je da navedene pojave, na

većini lokaliteta ovog prostora, uvijek dolaze iznad nalaza kasno neolitičke hvarsko-lisičićke

kulture, zajedno sa nekim nalazima karakterističnim za navedenu raniju fazu, te tako

predstavljaju novu dominantnu pojavu koja obilježava početak eneolitika na istočnom

Jadranu. Veći problem stvara pitanje porijekla kanelirane keramike, s obzirom na velika

razilaženja pojedinih autora u interpretaciji podrijetla13, ali i u kulturnom opredjeljenju čitavog

horizonta u kojemu je ona prisutna, kao i njenom značenju za dalji razvoj kultura na ovome

području. Jasno je da ovaj horizont pripada ranom eneolitiku te da se radi o daljem razvoju

hvarsko-lisičićke kulture. Kada se govori o podrijetlu kaneliranog ornamenta, dovodi se u

vezu s različitim kulturnim manifestacijama rasprostranjenim na širem prostoru Balkanskog

poluotoka, počevši od autohtone hvarsko-lisičićke, vinčanske D I, Bubanj-Hum I, badenske,

kao i butmirske kulture, čijem ukrasnom sustavu između ostaloga pripada i kanelirana

keramika. Ipak, neki autori, ne samo da potpuno odbacuju utjecaje određenih kultura, nego i

samu kaneliranu keramiku kao novu pojavu.

Ova je pojava na svim danas poznatim nalazištima vremenski potpuno ograničena te s

obzirom na to da nije moguće definirati njenu evoluciju, nije moguće definirati niti novu

kulturu.

3.1.3. Bikonične posude s rebrastim aplikacijama na trbuhu

Jedna od karakterističnih pojava na prostoru Jadrana, također su bikonične posude s

rebrastim aplikacijama na trbuhu, koje se objašnjavaju na različite načine.

S. Dimitrijević ih je smjestio isključivo u tzv. protonakovansku kulturu, smatrajući da

su u slijedećoj fazi ovi nalazi vrlo rijetki. B. Marijanović smatra da, gledano u cijelosti i

kanelirana keramika i bikonične posude s rebrastim aplikacijama na trbuhu, uvijek pripadaju

vrlo tankim slojevima unutar kojih nema nikakvih jasnijih stratigrafskih cenzura te samim

time niti mogućnosti njihove podjele. 14

Prisutnost ove vrste nalaza na jadranskom prostoru svakako je od velike važnosti, no

nije moguće temeljiti podjelu eneolitika Jadrana samo na tim nalazima i njihovom odnosu s

13 B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str. 75.-76.14 Usp. Isti str.13.

18

prethodno navedenom kaneliranom keramikom, s obzirnom na vrlo tanke slojeve kojima ti

nalazi pripadaju.

19

3.2. Kronološki odnos ranog eneolitika istočnog Jadrana

Podrijetlo kanelirane keramike svakako je moguće tražiti, s jedne strane u kasno

neolitičkim te s druge strane u rano eneolitičkim kulturama. Od neolitičkih kultura u obzir se

mogu uzeti, sama hvarsko-lisičićka kultura, odnosno njezina varijanta u Lisičićima, zatim

butmirska i vinčanska kultura.

Što se tiče hvarsko-lisičićke kulture, značajna je njezina varijanta u Lisičićima, koju

karakterizira i dosta česta uporaba kaneliranja, no treba se promatrati u odnosu na kulturne

utjecaje područja butmirske kulture, u kojoj predstavlja jednu od značajnijih komponenti

ukrasnog sustava. Važno je naglasiti da su Lisičići jedino nalazište klasične hvarsko-lisičićke

kulture, na kojemu je ovaj način ukrašavanja prisutan u većoj mjeri te bi bilo neobično da

jedno naselje pruži tako snažan poticaj širenju određenog ukrasnog stila na tako širokom

prostoru od Albanije pa sve do Istre. Na svim drugim lokalitetima horizont u kojem je

prisutna kanelirana keramika datiran je nešto kasnije, te tako izlazi iz kronoloških okvira

trajanja naselja u Lisičićima. Iz tog se razloga kaneliranu keramiku, koja je na lokalitetima

hvarsko-lisičićke kulture prisutna u slojevima iznad njezine klasične faze, ne može povezati s

autohtonom tradicijom. Isto tako, što se tiče utjecaja butmirske kulture, prisutni su samo u

Lisičićima, dok drugih kontakata nema, što je osobito značajno zbog činjenice da su puno

izraženiji kulturni utjecaji s jadranskog prostora prema unutrašnjosti, nego u suprotnom

pravcu.

Važnost vinčanske kulture osobito je napomenuo S. Dimitrijević, koji kao elemente

povezivanja uzima bikonične posude s rebrastim aplikacijama. Ipak, prema stratigrafiji

određenih lokaliteta, jasno je da su navedeni oblici karakteristika nešto kasnijeg vremena kada

se kanelirana keramika posve gubi. S druge strane teško je pretpostaviti da je kasna vinčanska

kultura D I mogla dati tako snažan poticaj širenju tehnike kaneliranja na području od sjeverne

Albanije do Istre, s obzirom da se radi o njenoj potpuno degenerirajućoj fazi. Prema svemu

navedenom vinčanska kultura nije mogla biti izvor širenja kaneliranih ukrasa, te je jasno kako

se porijeklo navedene pojave treba tražiti izvan neolitičkih kultura.

Kada govorimo o eneolitičkim kulturama, za rješenje ovoga problema u obzir se mogu

uzeti badenska i Bubanj-Hum skupina (kulturni kompleks Salcuta-Bubanj-Hum), u čijem je

ukrasnom sustavu prisutan i kanelirani ukras te je time moguće postojanje njihova utjecaja u

širenju navedenog načina ukrašavanja na prostor istočnog Jadrana.

20

Badenska kultura je eneolitička pojava ograničena na područje sjeverne Bosne, no

njeni su utjecaji prisutni na širem prostoru. Određeni broj keramičkih nalaza na istočno-

jadranskim lokalitetima, svojim tipološkim odlikama pokazuje nedvojben badenski karakter.

Radi se o dva tipa posuda, vrčićima s visokim vratom i loptastim donjim dijelom recipijenta te

dubokim zdjelama s razgrnutim obodom, uz koje je redovito vezano ukrašavanje

kaneliranjem, a moguće ih je dovesti u vezu samo s badenskom kulturom. Te činjenice

upućuju na postojanje određenih dodira između nositelja badenske kulture i nositelja

horizonta s kaneliranom keramikom. Ipak, keramika ovakvih karakteristika nikada se ne

nalazi u posebno izdvojenim slojevima u kojima potpuno dominira, već je povezana s ostalim

materijalom te tako čini samo jedan od elemenata prisutnih u fazi ranog eneolitika ovog

prostora, čije se porijeklo svakako može dovesti u vezu s badenskom kulturom.

Način na koji je došlo do preuzimanja ovih elemenata je upitan, s obzirom na prostorni

odnos nalazišta istočnog Jadrana prema badenskim lokalitetima, od kojih su oni najbliži

istočno-jadranskom prostoru smješteni u sjevernoj Bosni. Iz toga je jasno vidljivo da nije

moglo doći do izravnog kontakta badenske populacije s populacijama ranog eneolitika na

prostoru istočne jadranske obale, već se radi samo o posrednim kontaktima.

Što se tiče Bubanj-Hum kulture, na nalazištima istočnog Jadrana prisutna su također

dva tipa posuda koja bi se mogla dovesti u vezu s njenim utjecajem. Radi se o posudama s

uvučenim, na unutarnjoj strani kaneliranim obodom te plitkim koničnim posudama

zadebljanog unutarnjeg dijela oboda, koje nije moguće tražiti unutar autohtonog supstrata ili

prostorno bližih i istodobnih kulturnih manifestacija, zbog čega ostaje samo mogućnost

njihovog povezivanja s Bubanj-Hum kulturnom.

Na kraju svega treba zaključiti da kanelirana keramika nije nikakva autohtona pojava,

kao niti pojava vezana za druge neolitičke kulture u kojima je prisutan isti način ukrašavanja,

već je ovaj tip ukrasa prvenstveno posljedica određenih utjecaja ili dodira s ranim

eneolitičkim kulturama koje preferiraju ovaj način ukrašavanja. S obzirom na to da kanelirana

keramika na svim danas poznatim nalazištima dolazi kao jedna vremenski ograničena pojava,

koja nema izravne veze s ranijim, a niti s kasnijim kulturnim razvojem ovog područja, nije je

moguće dokazati nikakvom lokalnom evolucijom, jednako kao što nije moguće dokazati bilo

kakvo njezino značenje u daljem kulturnom razvoju na širem prostoru istočnog Jadrana.15

Radi se o jednoj izrazitoj manifestaciji ranog eneolitika istočne jadranske obale u okvirima

15 Usp. B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str. 84.

21

hvarsko-lisičićke kulture, čija posljednja faza pripada ranom eneolitiku, a njene izvore

prvenstveno treba tražiti u eneolitičkim kulturama Bubanj-Hum te badenskoj.

22

4. Kulturni utjecaji na prostoru istočnog Jadrana u razdoblju razvijenog

eneolitika

4.1. Žlijebljena keramika

4.1.1. Problem žlijebljene keramike na istočnom Jadranu

Posebna vrsta keramike koja se također pojavljuje u razdoblju razvijenog eneolitika na

srednjem i južnom Jadranu te njegovu zaleđu je žlijebljena keramika. Rađena je od zemlje

miješane sa sitnijim i krupnijim zrncima mrvljenog kamena, a površina joj je najčešće samo

blago zaravnjena, ali ne i glačana te iznimno i jako hrapava, pretežito smeđe, tamnosmeđe,

sivosmeđe ili tamnosive boje.

Prvi nalazi žlijebljene keramike utvrđeni su u Zelenoj pećini kod Mostara16, a datirani

su u razdoblje prijelaza iz kasnog eneolitika u rano brončano doba. Ti su nalazi tada dovođeni

u vezu s vučedolskom kulturom i njenim ornamentalnim sistemom, što je za to razdoblje i

bilo najprihvatljivije rješenje. Nalazi žlijebljene keramike kod većine su se autora dosta dugo

pripisivali utjecaju lasinjske kulture, od kojih je značajnu ulogu imao S. Dimitrijević, koji je

ovu eneolitičku pojavu prikazao kao treću fazu jadranskog eneolitika, koja je obilježena

prodorom kontinentalnog eneolitika u obliku lasinjske kulture uz koju se približno

istovremeno pojavljuju i „schnurkeramički stepski elementi“. 1974. godine u pećini Odmut u

Plužanima također su utvrđeni nalazi navedene keramike koje je objavio Č. Marković te ih

doveo u vezu s lasinjskom kulturom. S područja Rijeke dubrovačke, N. Petrić je 1981. godine

objavio nalaze među kojima su bili po jedan ulomak žlijebljene keramike iz Gudnje,

Grapčeve spilje i Viline pećine (Ombla I) te je navedene nalaze okarakterizirao kao tipičnu

lasinjsku manifestaciju. Ipak, on je prvi ukazao da žlijebljena keramika, s pet do tada poznatih

nalazišta, pokazuje posebnosti koje u do tada poznatom keramičkom materijalu nisu

zabilježene. Međutim, zbog malog broja nalaza nije ih mogao izdvojiti u neku novu kulturnu

skupinu mlađeg eneolitika Jadrana, već ih je označio kao tip Odmut mlađeg eneolitika

Jadrana. B. Čović je 1983. godine također ukazao na specifičnosti navedenih nalaza, kao i to

da ih nije moguće vezati uz lasinjsku kulturu te je predložio naziv „žlijebljena keramika“.

Dosta novih podataka u pogledu oblika, sistema ukrašavanja i tehnologije, dao je i Č.

16 Nalaze žlijebljene keramike iz Zelene pećine je 1957. godine objavio akademik A. Benac (A. Benac, Zelena pećina, GZM, n.s. XII, Sarajevo, 1957.)

23

Marković17 koji je, premda je tvrdio da se radi o tipično lasinjskom načinu ukrašavanja,

prihvatio termin „žlijebljena keramika“.

Noviji nalazi žlijebljene keramike potijeću iz pećine Lazaruše kod Stoca, nalazišta

Guvnine u Gagricama kod Čapljine (Gagrice I) te je utvrđeno da se radi o samostalnoj

keramičkoj vrsti koja se javlja u jasno određenom kronološkom i stratigrafskom kontekstu.

4.1.2. Karakteristike žlijebljene keramike na istočnom Jadranu

Kao vodeći oblik, pojavljuju se lonci ili veći trbušasti vrčevi s jasno izdvojenim

cilindričnim vratom, zatim lonci s blažim prijelazom iz ramena u vrat te šalice zaobljenog

ramena s cilindričnim vratom i ručkicama. Na vratu se najčešće pojavljuju horizontalni

žlijebovi, dok su na ramenu i trbuhu posude oni najčešće postavljeni vertikalno ili koso. Ukras

je izveden snažnim utiskivanjem grubljeg, tupog instrumenta trokutastog ili kvadratnog

presjeka u svježu glinu, a njegovi osnovni elementi su duboki, dosta široki žlijebovi oštrih

rubova te nizovi uboda koji mogu biti okrugli, trokutasti ili pravokutni, a nekada i izduženi u

obliku uskog pravokutnika. Najčešće se ipak pojavljuju primjerci ukrašeni žlijebovima, dok se

nizovi uboda javljaju isključivo u kombinaciji s jednostavnijim ili složenijim žlijebljenim

ukrasom. Žlijebljenje je svakako osnovni ornament ove keramike, dok je ubadanje sporedni,

prateći način ukrašavanja.

4.1.3. Zaključna razmatranja prisutnosti žlijebljene keramike na istočnom Jadranu

S. Dimitrijević je ovaj period eneolitika okarakterizirao prema novim pojavama, a ne

prema njihovom odnosu sa starim autohtonim karakteristikama, što je prvenstveno potrebno

kako bi se objasnio sadržaj određene faze. N. Petrić je žlijebljenu keramiku tretirao kao

specifičnu pojavu ne povezujući je s lasinjskom kulturom, već smatrajući da sigurno postoje

neki pojedinačni motivi čije se analogije mogu pronaći u repertoaru lasinjske kulture, kao i u

drugim eneolitičkim kulturama, s obzirom na to da se radi o općenitim pojavama.

Ipak, između tih dviju pojava, nalaza lasinjske kulture i žlijebljene keramike, vidljive

su velike razlike prvenstveno u tehnologiji izrade posuda, oblicima, ali i cijelom

dekorativnom sistemu. Neke osnovne karakteristike žlijebljene keramike nisu prisutne u

lasinjskoj kulturi i obrnuto. Osim toga, lasinjska kultura je zasigurno nešto starija od

17Č. Marković, Neolitik Crne Gore, Beograd, 1985.

24

žlijebljene keramike i pripada razdoblju ranog i srednjeg eneolitika, dok bi nalazi žlijebljene

keramike eventualno mogli biti nastavak razvoja lasinjske ornamentalne tradicije. Međutim,

kada je i kako došlo do kontakata na kronološkoj ili geografskoj osnovi, nije moguće utvrditi.

Najjužnija nalazišta nalaze se u sjevernoj Bosni, dok su najsjevernija nalazišta žlijebljene

keramike od njih udaljena 100-150km. Vidljivo je da se radi o prilično velikom području koje

se prostire duž srednjeg i južnog Jadrana, a zadire duboko u unutrašnjost. Žlijebljena se

keramika na tom prostoru pojavljuje u manjem ili većem broju primjeraka, asocirana s drugim

keramičkim vrstama koje su karakteristične za razvijeni eneolitik ovoga prostora.

Svakako je riječ o pojavi elemenata koje ni na koji način ne možemo povezati s

jadranskim prostorom. Ti elementi, kako smatra B. Marijanović, nikako nemaju jadranski

karakter i nije ih moguće povezati s autohtonom tradicijom te s obzirom na skromnu

zastupljenost nalaza, nikako ne mogu predstavljati osnovnu karakteristiku jedne faze, već

mogu imati značenje samo jedne od skromno zastupljenih komponenta.

25

4.2. Pojave indoeuropskog i stepskog podrijetla na istočnom Jadranu

Jedno od obilježja razvijenog eneolitika jadranskog područja je i pojava stepskih

elemenata u obliku „Schnur“-keramike. Prema mišljenju S. Dimitrijevića, navedeni su nalazi,

uz utjecaj lasninjske kulture, pripadali trećoj fazi razvoja eneolitika jadranskog područja.

Radi se o keramici ukrašenoj utiskivanjem vrpce (pravi „Schnur“), složenijeg

tekstilnog proizvoda ili omatanjem konca. Nalazi „Schnur-keramike“, utvrđeni su na

lokalitetima šireg prostora istočnog Jadrana, no samo kao jedna od skromnije zastupljenih

komponenti.18 Navedena je keramika, uz grubu keramiku koja je prati, pronađena isključivo

oko grobnih jama na prvobitnom tlu, dok u višim slojevima takvih nalaza nema. Također se

keramika ukrašena u ovom stilu često pojavljuje zajedno s nalazima „Litzen“-keramike ranog

brončanog doba kojima se često pripisuje. Vidljivo je da je ova kategorija nalaza zastupljena u

prilično malom broju, na većini lokaliteta pronađeno je svega nekoliko ulomaka, prema čemu

nije moguće njome okarakterizirati jednu razvojnu fazu eneolitika ovoga prostora.

Prisutnost manjih skupina nositelja „Schnur“-keramike na širem jadranskom prostoru,

potpuno je isključena te s obzirom da su navedeni nalazi zapravo integralni dio lokalnih

kultura, mogu biti samo posljedica velikog broja kulturnih utjecaja na ovome prostoru. Jasno

je da su nalazi „Schnur“-keramike prisutni na širokom prostoru, no uvijek na tuđem životnom

teritoriju, uz lokalne, autohtone kulture, te time označavaju samo jednu od sekundarnih

pojava.

18Rumin-Bitelić, Gudnja, Zelena pećina, Lazaruša, Ljeskova glavica (tumul br.11), Ljubomirsko polje blizu Trebinja, Odmut (stratum VI). (B. Marijanović, Neka pitanja eneolitika istočnog Jadrana, Diadora, 14, Zadar,1992.)

26

4.3. Ljubljanska kultura

4.3.1. Problem ljubljanske kulture na istočnom Jadranu

Jedna od kultura čiji su utjecaji vidljivi na eneolitičkim lokalitetima istočnog Jadrana

jest Ljubljanska kultura. Nalazi te kulture su na ovome prostoru obuhvaćeni pod pojmom

„jadranski tip ljubljanske kulture“, a pitanje koje se često postavlja vezano za nju je da li te

navedene pojave predstavljaju samostalnu manifestaciju ili se radi samo o pojavi kulturnih

elemenata koji su posljedica utjecaja navedene kulture.

Pod ovim bi se nazivom prvenstveno trebala promatrati isključivo određena vrsta

keramike koja se razlikuje od drugih nalaza s kojima je asocirana, prije svega prema svojim

ornamentalnim svojstvima koja se izvorno vežu za ljubljansku kulturu. Iako ovaj problem do

danas nije riješen, prema do sada provedenim istraživanjima, očito je da nalazi ovoga tipa

mogu predstavljati samo sekundarne komponente te se najvjerojatnije radi o elementima

ljubljanske kulture koji su inkorporirani u kulturni sloj ovoga područja od kojega se bitno

razlikuju.

Prema tome, navedeni nalazi pripadaju nositeljima lokalnog razvoja, a oni su

istodobno i nositelji pojava ljubljanskog tipa. Svakako je vidljivo da je autohtoni supstrat

osnovni i najvažniji populacijski element, no ne mora nužno biti i jedina komponenta u

razvoju određene kulture.

4.3.2. „Jadranski tip ljubljanske kulture“ na istočnom Jadranu

Ovom se problematikom nije bavio veliki broj autora, a oni koji su proučavali

navedeno područje uglavnom su se zadržavali na problemu periodizacije, dok se ovakvo

pitanje kod njih zapravo niti nije pojavljivalo.

Prisutnost navedene pojave, većina je autora izjednačavala s prisutnošću ljubljanske

kulture koja je izvorno vezana za alpski prostor, što je za većinu podrazumijevalo širenje

nositelja te kulture iz matične oblasti, zauzimanje novih prostora te preslojavanje autohtonog

supstrata i njegove kulture kao i formiranje regionalnih stilsko-tipoloških svojstava. Jedini

27

koji je na neki način upozoravao na malobrojnost ovakvih nalaza je B. Govedarica19, još 1989.

godine, koji je iako predlažući mogućnost importa, pojave tretirao kao samostalnu kuturu.

Većina rješenja koja su predložena temeljena su na starijim zaključcima na koje se

autori nisu kritički osvrtali, a koji su često temeljeni na netočnim podacima te metodološki

dosta teško održivim pristupima pojedinim problemima. S obzirom na to da su dana bez

čvrste podloge, zbog zastarjelih rezultata te materijala koji nije u potpunosti objavljen, ta

rješenja sve više gube na važnosti. Pristupe drugih autora ovome problemu dugo su vremena

najvećim dijelom određivala rješenja koja je u cjelosti za ovu pojavu predložio S.

Dimitrijević20, smatrajući da pripada razdoblju ranog brončanog doba.

B. Marijanović, jedan od autora koji se bavi tim pitanjem, na temelju do danas

analizirane raspoložive građe, zaključio je da na ovome području nije moguće dokazati

prisutnost ljubljanske kulture kao samostalne kulturne grupe, već se radi samo o njezinim

elementima koje su nositelji autohtonih populacija s vremenom usvojili, te da se može

govoriti samo o elementima ili nalazima ljubljanskog tipa. Razlog ovakvom razmišljanju su

činjenice da nalazi ovog tipa nisu zastupljeni u velikoj mjeri, nisu utvrđena naselja ljubljanske

kulture, kao niti slojevi čiju kulturnu fizionomiju u potpunosti određuju prije svega nalazi

ljubljanskog tipa, što su temeljni preduvijeti za dokazivanje prisutnosti neke kulture i njezinog

razvoja na određenom prostoru. Isto se tako niti ostali nalazi, posuđe, metalni predmeti, litički

i koštani materijal te karakteristike pokopa, ne mogu jasno povezati sa ljubljanskom kulturom.

4.3.3. Karakteristike nalaza „jadranskog tipa ljubljanske kulture“

Najveća koncentracija nalaza ljubljanskog tipa na istočno Jadranskoj obali je na

prostoru srednje Dalmacije i zapadne Hercegovine.

Neki autori s ljubljanskom kulturom povezuju više vrsta nalaza, no jasno je da postoje

oni koji su ukrašeni upravo u tipičnom ljubljanskom stilu. Pod pojmom „jadranski tip

ljubljanske kulture“ prvenstveno se podrazumijevaju nalazi fine keramike. Izvornom svojstvu

ljubljanske kulture pripadaju posude ukrašene nizovima uspravno urezanih linija na vratu te

mrežastim trakama na ramenu, na što je jasno ukazao B. Marijanović21. Ovakve pojave veliki

19 B. Govedarica, O kulturnom i hronološkom položaju nalaza ljubljanske kulture na jadranskom području, AV 39-40, Ljubljana, 1989.20 S. Dimitrijević, Problem eneolita na istočnoj jadranskoj obali, PJZ, sv. III, Sarajevo, 1979.

21 B. Marijanović, Ljubljanska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 84, Split, 1991.

28

broj autora smatra svojstvom I. faze cetinske kulture u kojoj predstavljaju komponentu

„jadranskog tipa ljubljanske kulture“.

Ne zna se jesu li nalazi ovog tipa samo jedna od komponenti u formiranju I. faze

cetinske kulture, ili se radi o sasvim samostalnoj kulturnoj cjelini iz koje kasnije nastaje

ranobrončanodobna cetinska kultura.

4.3.4. Kronologija nalaza „jadranskog tipa ljubljanske kulture“

Nalaze „jadranskog tipa ljubljanske kulture“ kronološki je pokušao smjestiti veći broj

autora, čija se razmišljanja dosta razilaze te su nalazi datirani u prilično širokom vremenskom

periodu od kasnog eneolitika pa sve do kraja brončanog doba, zbog čega do danas ovo pitanje

nije u potpunosti rješeno.

Ipak, prema svemu sudeći navedeni nalazi na istočnoj Jadranskoj obali prvenstveno

pripadaju razvijenom eneolitiku, što je ujedno i vrijeme kada se prvi puta pojavljuju na ovome

prostoru. S obzirom da se radi o elementima koji su ušli u kulturni inventar autohtonih

zajednica, a ne o samostalnoj kulturi, oni su se na isti način mogli proširiti te zadržati na tom

prostoru i u razdoblju ranog brončanog doba, preko zajednica koje su sudjelovale u njegovom

formiranju.

Nalazi ovog tipa zapravo su sastavni dio kulturnog izraza zajednica na prostoru

istočnog Jadrana u razdoblju eneolitika, a u obliku eneolitičke tradicije mogli su ući i u

inventar nekih zajednica ranog brončanog doba.22 Kronološki gledano, nalazi ovoga tipa

prvenstveno pripadaju razvijenom eneolitiku, a dijelom se vjerojatno prenose i na rano

brončano doba.

4.3.5. Zaključna razmatranja prisutnosti ljubljanske kulture na istočnom Jadranu

Navedeni se nalazi svakako moraju svrstati u specifičnu kategoriju keramičkog

materijala, prema čijim je ornamentalnim karakteristikama vidljiva povezanost s pojavama u

okviru ljubljanske kulture na njezinom matičnom, alpskom prostoru.

Većina autora je pojavu nalaza ljubljanskog tipa opravdavala širenjem ljubljanske

kulture, odnosno njezinih nositelja, s autohtonog alpskog prostora na Jadran, prema čemu su

22 Usp. B. Marijanović, Ljubljanska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 84, Split, 1991. str. 223.

29

se oni, zauzevši novi životni prostor, dalje samostalno razvijali. Prema zajedničkim

karakteristikama, utvrđeno je da nalazi pripadaju istoj produkciji kao i ostali materijal, a s

obzirom na postojanje razlike u ornamentalnim svojstvima autohtonog, alpskog prostora ove

kulture i njenih pojava na istočnom Jadranu, mogućnost importa također je odbačena.

Ipak, činjenica je da niti jedno do danas poznato nalazište na području Jadrana nije u

potpunosti pripisano ovoj kulturi, a isto tako nije utvrđen niti njezin samostalni sloj, kao što

nije vidljivo niti preslojavanje starijeg autohtonog sloja, novom samostalnom ljubljanskom

kulturom, već su svi nalazi uvijek zastupljeni uz druge pojave koje nemaju ljubljanski

karakter te je jasno vidljivo da zaostaju za ostalim nalazima koji s ljubljanskom kulturom

nemaju nikakve veze što pokazuje da nikako ne mogu predstavljati dominantnu pojavu, već

samo jednu skromno zastupljenu komponentu u razdoblju razvijenog eneolitika istočnog

Jadrana.

30

4.4. Vučedolska kultura

4.4.1. Problem vučedolske kulture na istočnom Jadranu

Prostor istočnog Jadrana često se promatra kao integralni dio teritorija vučedolske

kulture. S obzirom na to da postoji čitav niz rasprava i sinteza o tome, neki ovo pitanje čak

smatraju nepotrebnim i neopravdanim. Svakako se radi o problemu koji se može vezati za

samu vučedolsku kulturu, a isto tako i za eneolitik istočnog Jadrana.

Ranijih se godina na Jadran gledalo kao na dosta slabo naseljeno područje koje je

predstavljalo vrlo pogodnu oblast za doseljenje novog stanovništva, zbog čega je dosta jaka

vučedolska kultura, svojom ekspanizijom mogla kulturno i populacijski preslojiti autohtoni

supstrat.23 No, s obzirom da je već tada bilo istraženo nekoliko važnih lokaliteta na Jadranu na

kojima je svakako dominirao autohtoni supstrat, bilo je jasno da se na Jadran nikako ne može

gledati kao na vrlo slabo naseljno područje te je ta pretpostavka u potpunosti odbačena.

4.4.2. Širenje vučedolske kulture na istočni Jadran

S obzirom na postojanje određenog broja lokaliteta na istočnom Jadranu, na kojima je

utvrđena prisutnost nalaza koji se mogu dovesti u vezu s vučedolskom kulturom, postoje

različite teze o njezinom širenju na područje istočnog Jadrana. Bez obzira na malobrojnost

nalaza ovog tipa, potrebno je pokušati utvrditi način na koji su oni dospjeli na jadranski

prostor.

S. Dimitrijević smatra da je do širenja vučedolske kulture na jadransku obalu došlo

spuštanjem njezine populacije iz južnobosanskih i zapadnobosanskih oblasti te da na njezinu

prisutnost upućuje i veliki broj nalaza jadranskog tipa ljubljanske kulture u kasnijem

razdoblju, čija bi najvažnija komponenta bila sama vučedolska kultura, što bi značilo da joj

vremenski prethodi. Prema tome se vučedolska populacija kretala dolinama Neretve i Une

prema obali, što je i logično s obzirom da je kultura bila rasprostranjena na prilično velikom

prostoru. Ipak, danas na jadranskom prostoru nije poznato niti jedno nalazište na kojemu je

vidljiv proces transformiranja vučedolske kulture u ljubljansku, a isto tako nalazi vučedolskog

tipa znatno zaostaju za nalazima ljubljanskog tipa. U svakom slučaju, vidljivo je da

vučedolska kultura nije mogla utjecati na nastanak ljubljanske kulture.

23 Usp. B. Marijanović, Vučedolska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 86, Split, 1993. str. 55.

31

Prema B. Marijanoviću, na prostoru istočne Jadranske obale nije moguće dokazati

prisutnost vučedolske kulture kao samostalne manifestacije, no vidljivi su nalazi navedene

kulture, koji se mogu promatrati kao posljedica kontakata nositelja jadranskog eneolitika i

vučedolske kulture, do kojih dolazi u graničnim oblastima kontinentalnog i jadranskog

prostora. Što se tiče veze između nalaza vučedolske kulture i nalaza „jadranskog tipa

ljubljanske kulture“, najvjerojatnije se, kako smatra B. Marijanović, radi o istovremenim

pojavama, čemu u prilog idu i nalazi s određenih lokaliteta24. B. Marijanović je pokušao

ukazati na krajnje ograničene mogućnosti dokazivanja rasprostanjenosti vučedolske kulture na

istočnojadranskom prostoru, no samu prisutnost nalaza toga tipa nije doveo u pitanje, već

smatra da „vučedoloidni“ nalazi na istočnom Jadranu nemaju dovoljnu težinu u dokazivanju

prisutnosti autentične vučedolske kulture.25

Na području istočnog Jadrana nisu utvrđena nikakva naselja niti čisti slojevi ili slojevi

koji bi barem većim dijelom bili određeni vučedolskim nalazima.

Radi se većinom o manjem broju nalaza vučedolskog tipa, koji zapravo nisu istovjetni,

već je riječ samo o njihovoj sličnosti s vučedolskom kulturom, a pitanje je radi li se o

interpretaciji tuđeg oblika ili o modifikaciji unutar određene autentične kulture. Jedino su

nalazi barbotino keramike zastupljeni u nešto većoj mjeri, no kao sami za sebe bez ostalih

nalaza vučedolskog tipa, ne mogu biti čvrsti oslonac tezi o vučedolskom širenju, jer je

barbotino keramika prisutna i na lokalitetima koji nemaju veze s vučedolskom kulturom.

U materijalu s određenih lokaliteta istočnog Jadrana, svakako je moguće prepoznati i

neke vučedolske elemente, no oni ne određuju njihovu kulturnu pripadnost, već je ono što je u

potpunosti određuje i prevladava, autohtoni supstrat. Kao i u slučaju ljubljanske kulture,

vučedolski se nalazi mogu gledati samo kao skromno zastupljena komponenta.

4.4.4. Zaključna razmatranja prisutnosti vučedolske kulture na istočnom Jadranu

Vučedolska je kultura jedna od vrlo značajnih eneolitičkih pojava, a tome u prilog

svakako ide i njezina široka rasprostranjenost.

S obzirom da je jedna od važnijih karakteristika u ekonomiji ove kulture metalurgija

bakra, od velikog je značaja morala biti i potraga za ležištima bakrene rude, koja je prema

24 Ravlića pećina, Velika Gradina u Varvari. (B. Marijanović, Vučedolska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 86, Split, 1993.)25 Usp. B. Marijanović, Vučedolska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 86, Split, 1993. str.59.

32

svemu sudeći dovela do prostornog širenja populacije te zauzimanja novih oblasti. Iz tog je

razloga prisutnost vučedolske kulture na bosanskom i bosanskohercegovačkom prostoru

potpuno logična, s obzirom na to da ti prostori obiluju bakrenom rudom. Što se tiče

jadranskog prostora koji nije bogat rudama, nije ih trebao zanimati. No, kako bi to utvrdili

trebali su preispitati potencijale pojedinih oblasti, prema čemu se vjerojatno radilo o manjim

skupinama njihove populacije koje su se u toj namjeri proširile i na jadranski prostor.

Krečući se, dolazili su u kontakte s lokalnim stanovništvom te tako u manjem broju

sudjelovali u kulturnom razvoju određenog prostora, no ne namečući svoj način života i

običaje, već samo pridonoseći bogatstvu i raznovrsnosti njegova kulturnog izraza.26 Jasno je

da su na prostoru istočne jadranske obale vidljivi određeni vučedolski elementi, no oni mogu

predstavljati samo jednu od skromnije zastupljenih komponenti u razdoblju razvijenog

eneolitika.

26 Usp. B. Marijanović, Vučedolska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 86, Split, 1993. str.23.

33

4.5. Kronološki odnos razvijenog eneolitika istočnog Jadrana

Kao što je već navedeno, kod pojedinih autora postoje očigledne razlike u

tumačenjima pojava kojima je okarakteriziran razvijeni eneolitik istočnog Jadrana, počevši od

interpretacije karaktera eneolitika istočne jadranske obale, opredjeljenja pojedinih pojava

karakterističnih za ovu eneolitičku fazu, do posve neusklađenih kronoloških odnosa pojedinih

manifestacija.

Osnovne karakteristike ovog horizonta prvenstveno su posude loptastog ili jajolikog

donjeg dijela s višim ili nižim cilindričnim vratom te gotovo uvijek prstenasto zadebljanim

obodom, što je nesumnjivo jedna autohtona pojava, te njihovo porijeklo treba tražiti unutar

ovog prostora. Kao druga veoma važna značajka ove faze su konične ili poluloptaste posude s

proširenim i prema unutra koso zasječenim obodima. Ovaj tip posuda gotovo nikako ne

zaostaje za prethodnim, a zastupljene su tijekom cijele ove faze. Porijeklo ovih posuda treba

tražiti izvan istočno jadranskog područja u kontekstu djelovanja eneolitičkih kultura srednjeg i

istočnog Balkana na ovo područje.

Kada govorimo o osnovnim obilježjima ukrasnog sistema ovog horizonta, pod time

podrazumijevamo nalaze žlijebljene keramike, „Schnur“- keramike, nalaze ukrašene u stilu

„jadranskog tipa ljubljanske kulture“, nalaze cetinskog tipa, barbotino keramiku te ukrase u

obliku plastičnih traka. U ukupnoj kulturnoj slici razvijenog neolitika ovog područja, svi

navedeni nalazi su veoma skromno zastupljeni te predstavljaju samo sekundarne komponente.

Pri određivanju porijekla i značenja žlijebljene keramike ovog horizonta, postoje

velike razlike među mišljenjima određenih autora, te kao što je već rečeno, ovi se nalazi

najčešće dovode u vezu s lasinjskom ili vučedolskom kulturom. Ipak, jasno je kako keramika

ukrašena tehnikom žlijebljenja ima vrijednost samo sekundarne komponente, te nikako nema

značenje vodeće kulturne pojave s obzirom da ne pripada nikakvim izoliranim slojevima, već

uvijek predstavlja samo jedan od skromnije zastupljenih elemenata prisutnih u određenom

horizontu čiju fizionomiju određuju druge znatno brojnije pojave. Na svim nalazištima na

kojima je prisutna, žlijebljena keramika predstavlja potpuno novu pojavu, čije se analogije

mogu naći na prostoru istočnog Balkana. Postoji vrlo mala mogućnost uspoređivanja ove

keramičke vrste s vučedolskim ukrasnim sadržajem, dok se s lasinskom kulturom nikako ne

može dovesti u vezu.

34

Prisutnost „Schnur“- keramike najčešće se dovodi u vezu sa širenjem stepskih

populacija s istoka Europe i izravnom prisutnošću njihovih autentičnih nositelja, čemu u

prilog ide činjenica kako navedeni nalazi nisu vezani samo za nalazišta naseobinskog tipa, već

i nalaze iz tumula okarakteriziranih izrazito stepskim značajkama pokapanja. Ipak, s obzirom

na mali broj nalaza “Schnur“- keramike, te lokalni karakter konteksta kojemu pripadaju,

mogu predstavljati samo elemente stepskog porijekla, čiji nosioci imaju Balkanski karakter.

Nikako ne treba potpuno isključiti mogućnost manjih infiltracija skupina „stranih“ populacija,

no treba imati na umu njihovu malobrojnost u odnosu na lokalne populacije. Navedene nalaze

prvenstveno treba gledati kao posljedicu određenih kulturnih utjecaja, koje su postale sastavni

dio lokalnih manifestacija.

Što se tiče pojava obuhvaćenih pojmom „jadranski tip ljubljanske kulture“, čija

prisutnost na jadranskom području nije upitna, predstavljaju specifičnu kategoriju keramičkog

materijala povezanog s odgovarajućim pojavama u okviru ljubljansku kulture na njezinom

matičnom, alpskom prostoru. Međutim, prema zastupljenosti, navedeni nalazi ne premašuju

vrijednost sekundarne komponente ove eneolitičke faze, što znači kako je riječ samo o

elementima ljubljanske kulture inkorporiranim u bitno drugačiji kulturni prostor, a nikako o

razvoju ljubljanske kulture kao samostalne manifestacije. Nalazi ljubljanskog tipa na

Jadranskoj obali pripadaju nositeljima lokalnog razvoja koji su taj ornamentalni stil tek

djelomice prihvatili.

Još jedna od komponenti prisutnih u ovoj fazi eneolitika su i nalazi koji se izvorno

povezuju s ranom brončano-dobnom cetinskom kulturom. Radi se o manjem broju nalaza koji

ne pripadaju nikakvim izdvojenim slojevima, već su uvijek povezani s drugim vrstama

keramičkog materijala, te je jasno kako se radi samo o elementima cetinske kulture, a ne o

cetinskoj kulturi kao o konzistentnoj kulturnoj manifestaciji.

U keramografiji ove faze jednu od komponenti predstavlja i barbotino keramika, koja

se često povezuje s istovrsnom vučedolskom keramikom. S obzirom da vučedolskoj kulturi

nije moguće prepisati niti jedan eneolitički lokalitet ili neki izdvojeni sloj na istočnom

jadranskom prostoru, nije moguće govoriti niti o prisutnosti navedene kulture kao

konzistentne pojave. Svi nalazi koji se mogu dovesti u vezu s ovom kulturom imaju samo

karakter pratećih pojava.

Prema svemu navedenom potrebno je zaključiti kako kao osnovne karakteristike

razvijenog enolitika istočnog Jadrana treba promatrati posude sa zaobljenim recipijentom,

visokim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, te posude s proširenim i koso zasječenim

35

obodom, dok sve druge pojave treba smatrati sekundarnim karakteristikama s obzirom da

nikada ne predstavljaju osnovno obilježje određenog horizonta, već su uvijek prisutne uz

druge brojnije zastupljene nalaze. U formiranju ove razvojne faze svakako sudjeluje više

komponenti koje se izvorno mogu povezati s različitim kulturno-etničkim manifestacijama

razvijenog neolitika, no jasno je da se radi o potpuno konzistentnoj cjelini. Ono što je sigurno

je da nalazi obuhvaćeni ovim nazivom predstavljaju jednu potpuno konzistentnu cjelinu, a

jedna od njezinih osobitih značajki je kulturna heterogenost, pod čime treba podrazumijevati

veći broj različitih sastavnica izvorno vezanih za različita kulturna područja, no na ovome se

prostoru javljaju istovremeno. Svaku od tih komponenti treba smatrati dijelom kulturne

fizionomije ovoga horizonta te ih nije moguće promatrati izolirano od ostalih pojava.

36

Zaključak

Ono što je oduvijek stvaralo problem boljeg poznavanja prilika jadranskog prostora u

razdoblju eneolitika, prvenstveno je bila slaba istraženost, kao i vrlo veliki broj još ne

objavljene građe. Danas, unatoč boljim uvjetima i novim istraživanjima koja se provode, ovo

pitanje još uvijek nije rješeno te je ovim radom zapravo dan jedan osvrt i pokušaj prezentacije

problema nastanka, razvoja i definiranja pojedinih eneolitičkih manifestacija prisutnih na

istočnoj jadranskoj obali.

Često se smatralo da je većina eneolitičkih kultura nastala kao posljedica širih etničkih

migracija, čiji je rezultat asimilacija autohtonih elemenata od strane pridošlih populacija. Kod

tumačenja geneze i nastanka određenih kultura uvijek su prisutne dvije važne komponente,

migraciona te autohtona evolucija, što je svakako jasno vidljivo i na ovome prostoru. Kulture

pojedinih razdoblja su, ovisno o onome što prevladava u njihovom nastanku, u osnovi rezultat

širih migracijskih kretanja ili autohtonog razvoja, gdje se u okviru jedne jedinstvene

populacije stil mijenja utjecajima i saznanjima iz susjednih područja. Na većem dijelu

Balkanskog prostora mogu se vidjeti jasna kulturna preslojavanja određenih manifestacija

novima, no to ipak nije karakteristika istočnog Jadrana. Svakako je vidljivo da je populacijska

struktura jadranskog prostora vrlo šarolika, te se sa sigurnošću može reći da su utjecaji

Balkanskog prostora ovdje prisutni, osobito u drugoj polovici eneolitičkog perioda.

Eneolitički period istočne jadranske obale treba promatrati kroz dvije razvojne faze, od

kojih svaka predstavlja jasno definiranu cjelinu okarakteriziranu određenim primarnim i

sekundarnim pojavama, čija je donja granica jasno određena kasno neolitičkom hvarsko-

lisičićkom kulturom, dok gornju predstavljaju rano brončano-dobne cetinska i posuška

kultura.

Kao osnovno obilježje ranog eneolitika, kanelirana keramika se često dovodi u vezu s

prodorom novih populacija, no s obzirom da se ta keramička vrsta nikada ne nalazi u

izdvojenim slojevima, već uvijek uz nalaze neolitičke tradicije, koji tada ujedno čine i

osnovnu karakteristiku određene skupine nalaza, pojava kanelirane keramike ne može se

izjednačiti s postojanjem posve nove kulture. Prema svemu navedenom, jasno je da se kao

najranija moguća eneolitička manifestacija, na većini lokaliteta iskazuje horizont s

kaneliranom keramikom koji je važan, ne samo u odnosu prema klasičnoj hvarsko-lisičićkoj

kulturi, već i prema drugim pojavama eneolitičkog karaktera.

37

U razdoblju razvijenog eneolitika, kao što je već navedeno, prisutne su određene pojave koje

ujedno čine i osnovna obilježja ovog horizonta, prvenstveno posude sa zaobljenim

recipijentom, visokim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, te posude s proširenim i koso

zasječenim obodom, no tu je i čitav niz pojava koje se mogu promatrati prvenstveno kao

prateći elementi. Pojava navedenih sekundarnih obilježja, u ukrasnom sistemu ove faze, često

se dovodi u vezu s određenim etničkim pomicanjima pojedinih zajednica. Ipak, veća bi se

etnička kretanja i premještanja demografske strukture trebala isključiti te bi se navedene

pojave mogle promatrati kao posljedica napora njihovih nositelja u traženju novog kulturnog

izraza izvan matičnog prostora.

Ipak, ono što se treba smatrati jednom od najznačajnijih komponenti u razvoju

eneolitika istočnog Jadrana, svakako je autohtoni element, supstratna osnova kasnoneolitičke

hvarske kulture, koja vremenski vrlo dugo ostaje prisutna te ima izuzetno veliko značenje,

dok sve druge pojave treba smatrati sekundarnim elementima.

38

Prilozi

Karta I. – Eneolitička nalazišta na istočnoj obali Jadrana

39

T.I. Rani eneolitik - kanelirana keramika

1.

2.

3.

1. Gudnja, 2.-3. Ravlića pećina

40

T.II. Razvijeni eneolitik - žlijebljena keramika

1.

2.

1. Gudnja, 2. Guvnine

41

T.III. Razvijeni eneolitik - „Schnur“-keramika

1.

2.

1. Gudnja, 2. Lazaruša

42

T.III. Razvijeni eneolitik - nalazi ljubljanskog tipa

1.

2.

1. Ravlića pećina, 2. Lazaruša

43

1.

2.

44

1. Ravlića pećina, 2. Lazaruša

Literatura:

BENAC, Alojz

ČEČUK, Božidar-

RADIĆ, Dinko

ČOVIĆ, Borivoj

ČOVIĆ, Borivoj

ČOVIĆ, Borivoj

DIMITRIJEVIĆ,

Stojan

DIMITRIJEVIĆ,

Stojan

DIMITRIJEVIĆ,

Stojan

DIMITRIJEVIĆ,

Stojan

FORENBAHER,

Stašo-

KAISER, Timothy

FORENBAHER,

Stašo-

KAISER, Timothy

GARAŠANIN,

Milutin

MARIJANOVIĆ,

1980.

2005.

1980.

1983.

1991.

1979.

1979a

1979b

1979c

2003.

2008.

1961.

1981.

Problem retardacije na prijelazu iz neolitskog doba u doba

metala na sjeverozapadnom Balkanu, Diadora 9, 1980, Zadar,

1980.

Vela spila, Višeslojno pretpovijesno nalazište – Vela Luka,

otok Korčula, Centar za kulturu, Vela Luka, 2005.

„Schnur“ i „Litzen“ keramika na području Neretve, Dolina

Neretve od prahistorije do ranog rednjeg vijeka, (Znanstveni

skup – Metković 4.-7. listopada 1977.) Izdanja HAD 5, 1980.

Eneolitski supstrat, PJZ, sv. IV, 1983.

Eneolitska žljebljena keramika na istočnoj jadranskoj obali i u

njenom zaleđu, Zbornik radova posvećenih akademiku Alojzu

Bencu, Posebna izdanja ANUBIH, XCV/27, Sarajevo, 1991.

Problem eneolita na istočnoj jadranskoj obali, PJZ, sv. III,

Sarajevo, 1979.

Lasinjska kultura, PJZ, sv. III, Sarajevo, 1979.

Uvod, PJZ, sv. III, Sarajevo, 1979.

Vučedolska kultura i vučedolski kulturni kompleks, PJZ, sv. III,

Sarajevo, 1979.

Spila Nakovana, Ilirsko svetište na Pelješcu, Biblioteka

Posebna izdanja, Ljubljana, 2003.

Grapčeva špilja, Pretpovijesni stan, tor i obredno mjesto,

Rezultati arheoloških istraživanja 1996. godine, Književni

krug, Split, 2008.

Pontski i stepski uticaji u Donjem Podunavlju i na Balkanu na

prijelazu iz neolitskog u metalno doba, GZM N.s. XV-XVI,

1960/61, Sarajevo, 1961.

Ravlića pećina (Peć Mlini), GZM, n.s. A 35/36, Sarajevo,

45

Brunislav

MARIJANOVIĆ,

Brunislav

MARIJANOVIĆ,

Brunislav

MARIJANOVIĆ,

Brunislav

MARIJANOVIĆ,

Brunislav

MARIJANOVIĆ,

Brunislav

MARIJANOVIĆ,

Brunislav

MARIJANOVIĆ,

Brunislav

MARIJANOVIĆ,

Brunislav

MARIJANOVIĆ,

Brunislav

MAROVIĆ, Ivo-

ČOVIĆ, Borivoj

TASIĆ, Nikola

DIMITRIJEVIĆ,

Stojan-

JOVANOVIĆ,

Borislav

1989.

1991.

1991a

1992.

1992a

1993.

2000.

2003.

2005.

1983.

1979.

1981.

Kasna butmirska kultura u eneolitiku, GZM N.s. 44/1989,

Sarajevo, 1989.

Kasna hvarsko-lisičićka kultura u eneolitu, Zbornik radova

posvećen akademiku Alojzu Bencu, Posebna izdanja ANU

BIH, XCV/27, Sarajevo, 1991.

Ljubljanska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv.

84, Split, 1991.

Neka pitanja eneolitika istočnog Jadrana, Diadora, 14,

Zadar,1992.

Prilog rješavanju problema podrijetla trakaste ornamentike na

keramici cetinske kulture, Prilozi povijesti umjetnosti u

Dalmaciji 32, Split, 1992.

Vučedolska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv.

86, Split, 1993.

Prilozi za prapovijest u zaleđu jadranske obale, Zadar, 2000.

Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar,

2003.

Gudnja, Dubrovnik, 2005.

Cetinska kultura, PJZ, sv. IV, Sarajevo, 1983.

Zaključna razmatranja, PJZ, sv. III, Sarajevo, 1979.

46