SEMINARSKI Pojam zaliha

Ako smatrate ovo korisnim bacite koju riječ na himzanijamufid@gmail.com ili na FB profil.

I neki dodatni resurs, knjiga, rad, URL na ovu temu ne bi bilo na odmet

Sadržaj

Sadržaj....................................................................................................................................................2

Uvod.......................................................................................................................................................3

Pojam i svrha zaliha...............................................................................................................................4

Prednosti i nedostaci posjedovanja zaliha..............................................................................................6

Vrste zaliha............................................................................................................................................7

Troškovi zaliha.......................................................................................................................................9

Metode vrednovanja zaliha...................................................................................................................10

Koeficijent obrta zaliha........................................................................................................................13

Sistemi upravljanja zalihama................................................................................................................14

MRP i ERP načini vođenja zaliha.......................................................................................................16

Zaključak..............................................................................................................................................17

Literatura..............................................................................................................................................18

Uvod

Zalihe predstavljaju jedan od najvećih dijelova obrtnih sredstava ali i također jedan od glavnih izvora troškova. Zbog toga se javlja nužnost upravljanja zalihama. Proces upravljanja zaliha ugleda se u tome da zalihe budu što manje ali uvijek dovoljne za podmirenje potreba. Prevelike zalihe utiču na visoke troškove a premale stvaraju drugi niz problema.

Upravljanje zalihama je jedan najveći izazov u upravljanju preduzećem. Najbitnija pitanja koja se tiču upravljanju zalihama su koje količine držati na zalihama, koliku količinu naručiti i kada izvršiti narudžbu. Zato je proces upravljanja zalihama ekonomski motivisan proces.

Osnovna funkcija zaliha je ublažavanje ili otklanjanje vremensko prostornih razlika proizvodnje i potrošnje. Tako da se upravljanje zalihama svodi na cost benefit analizu tj. na odnos troškova i koristi od držanja zaliha. U ovom seminarskom radu ćemo vidjeti da postoje različiti oblici zaliha, metoda analize i metoda upravljanja sa istim.

2

Pojam i svrha zaliha

1. Zalihe su uskladišteni materijalni resursi koji „čekaju“ da budu upotrebljeni u nekom sistemu transformisanja

2. Zalihe su sve količine materijala, energije i informacija koje su određeno vrijeme isključene iz procesa proizvodnje ili upotrebe sa namjerom da se u nekom trenutku upotrijebe.1

Etnimološki pojam riječi zalihe dolazi od prijedloga „za“ i glagola „lišiti“ što znači „uskratiti sebi ,odreći se, ostaviti...“. U ekonomici se pod zalihama podrazumjeva uskladištena imovina koja je spremna za dalje poslovne promjene. Računovodstvo zalihe posmatra kao dio kratkoročnih obrtnih sredstava - imovine. Zalihe najčešće u poslovnom procesu se pojavljuju jednokratno – troše se a od njih se očekuje korist u bližoj budućnosti. Izuzetak ovome pravilu čine zalihe sitnog inventara koji se (obično) upotrebljava višekratno i mogu biti u upotrebi duže od jedne godine ali je po pravilu male pojedinačne vrijednosti. Zalihe su neophodne za obavljanje poslovnih procesa, tj. one stvaraju pretpostavke da će se poslovni procesi odvijati bez poremećaja. Sa druge strane one predstavljaju imobilizaciju finansijskih sredstava. Prema Render, Stair i Hanna 2 zalihe predstavljau i do 50% od ukupno investiranog kapitala. Uvažavajući značaj zaliha za efikasno i racionalno upravljanje sredstvima preduzeća upravljanje zalihama predstavlja jednu od ključnih komponenti.

Zašto upošte postoje zalihe? Zalihe se formiraju da bi se savladala prostorna i vremenska neusklađenost pproizvodnje, razmjene i potrošnje. Glavni razlozi držanja zaliha kao i oblici u kojim se ona pojavljuje su:

Nepredvidivi uslovi na tržištu ponude i potražnje su jedan od najosnovnijih razloga držanja zaliha. Naime, kako proizvodnja ima svoje proizvodne kapacitete (proizvodnja određenog broja proizvodnih jedinica u jedinici vremena) koji se pokušavaju iskoristiti na najoptimalniji način a potražnja sa druge strane posmatrano u nekom kraćem vremenskom periodu vrlo nepredvidive zahtjeve javlja se potreba za zalihama. Sa druge strane preduzeće ima potrebu da nabavi sirovine i materijale za proces proizvodnje. Zbog raznih vanjskih faktora nema garancije da će materijali biti raspoloživi uvijek u pravo vrijeme i u dovoljnim količinima pa se sa strane nabavke preduzeće odlučuje za držanje tzv. sigurnosnih zaliha da bi proces proizvodnje mogao teći neometano.

Sezonski karakter proizvodnje a stalnu potrebu tokom godine. Ova situacija je najčešća kod poljoprivredne proizvodnje gdje se npr. voće i povrće bere jednom godišnje ali je potreba za njim izražena tokom cijele godine. Jedna od karakteristika ovih artikala je da veoma često imaju visoke troškove držanja zaliha kao što su troškovi skladištenja u rashladnim komorama koje zahtjevaju električnu energiju i održavanje. Proizvođač se može odlučiti za razne oblike držanja ovih zaliha. Npr,

1 Powerpoint prezentacija „ZALIHE“ , dr Dušan B. Regodić, dipl.inž., Univerzitet Singidunum, Beograd2 Quantitative Analysis for Management, Tenth Edition, by Render, Stair, and Hanna, Pearson Education, Inc. publishing as Prentice Hall

3

malina se može držati kao sirovina a može se držati i kao gotov proizvod – džem od malina.

Nabavka /proizvodnja minimalne isplative serije. Ekonomija obima zahtjeva proizvodnju u velikim serijama. Troškovi transporta značajno variraju od količine naručene robe. Materijal koji se kod dobavljača nabavlja u većim količinama dobija se po nižim cijenama. Ovo su samo neki od razloga koji diktiraju stvaranje zaliha. Sa druge strane zbog tehnoloških procesa postoji minimalna isplativa serija proizvodnje određenog proizvoda. Ako se cijela serija ne proda odmah poznatom kupcu onda se razlika stavlja na skladište gotovih proizvoda tj. formira se zaliha gotovih proizvoda.

Zalihe u transportu („zalihe u cjevovodu“) predstavljaju onaj dio zaliha koji zbog prostorno-vremenskih ograničenja još nije raspoloživ za proizvodnju ili se nalazi u procesu isporuke kupcu. Npr. prosječno vrijeme transporta robe iz Kine za Evropu brodskim kontejnerskim transportom traje 45 dana.

Zalihe u procesu proizvodnje su one zalihe koje nastaju zbog neusklađenog proizvodnog procesa ili jednostavno zbog tehnologije proizvodnje. Ako mašine i alati koji učestvuju u procesu obrade – transformacije materijala u gotov proizvod imaju različite kapacitete obrade onda se ispred mašina formiraju takozvani baferi, što ustvari predstavlja mala skladišta između mašina. Nekada način proizvodnje, odnosno tehnologija zahtjeva da određeni proizvod odstoji (npr. vino) ili je proces proizvodnje dug (npr. proizvodnja punomasnog sira zbog procesa zrenja).

Kompezacijske zalihe neefikasnog sistema za upravljanje zalihama. Dok nepredvidivi uslovi na tržištu predstavljaju eksterne faktore zašto držimo povećane zalihe preduzeća veoma često svijesni svoje neefikasnosti gomilaju zalihe. Pritisak da će doći do nestašice materijala i gotovih proizvoda navodi menadžere na „mjere predostrožnosti“ kojima se naručuju ili proizvode veće količine što vodi ka neefikasnom upravljanju sa zalihama.

Špekulacijske zalihe su one vrste zaliha koje preduzeća nabavljaju kada procjene da će doći do značajne promjene cijene i ponuđene količine na tržištu. Čest primjer je nabavka energenata (nafte) kada se očekuje skok cijene ili zaliha prehrambenih sirovina nakon „loše godine“ kada se očekuje smanjena ponuda i veća cijena (žito, kakao...)

Ekološke, zakonske i standardizacijske zalihe. Sa razvojem ekološke svijesti ali i nametanjem zakona o zaštiti životne sredine preduzeća su dužna da drže određene zalihe otpadnih sirovina do konačne predaje koncesionarima koji se brinu o ekološkom zbrinjavanju ovog otpada. Npr. u nekim zemljama postoji obaveza otkupa tj, prihvata PET ambalaže u svim većim prodavnicama. Premo ISO 14001 standardizaciji otpadna motorna ulja se čuvaju u poosebno označenom skladištu. U EU je na snazi direktiva o elektronskom otpadu (IT, bijela tehnika, rasvjetna tijela...)

4

gdje je usvojen princip da „onečišćivač plaća“ čime se podižu i troškovi stvaranja zaliha.3

3 IZVJEŠĆE O ELEKTRIČNOM I ELEKTRONIČKOM OTPADU 2011 , Agencija za zaštitu okoliša, Zagreb, Hrvatska

5

Prednosti i nedostaci posjedovanja zaliha

Kao i u drugim slučajevima marketing i finansije sjede sa suprotne strane stola. Marketing želi imati što veće zalihe. Širok i različit asortiman proizvoda za marketare je uslov za postizanje zadovoljstva kupca i boljih prodajnih rezultata. Proizvodnja također želi što veće zalihe. Zbog razloga navedenih u prethodnom poglavlju menadžeri u proizvodnji nastoje povećati količinu materijala da bi mogli obavljati neprekinutu funkciju proizvodnje. Sa druge strane, finansije žele da smanje zalihe. Sredstva a u zalihama su imobilizirana sredstva. Osim što samom nabavkom zaliha vršite imobilizaciju sredstava i samo čuvanje zaliha predstavlja trošak.

Ilustracija 1: Prednosti i nedostaci držanja zaliha

Kao što vidimo postoje razni opšti faktori koji utječu na način kako da upravljamo sa zalihama a obavezno treba uzeti i specifične faktore koji zavise od vrste materijala, procesa proizvodnje i opšte tržišne tražnje za datu robu. Npr, svježe mlijeko ne možete nabaviti u količinama da vam traje više od par dana jer zbog svojih bioloških karakteristika dolazi do kvarenja, tj postaje neupotrebljivo. Isto to mlijeko može da prođe proces termičke obrade i pakovanja u antiseptička i hermetička pakovanja koja mu omogućuju životni vijek od 6 mjeseci. Stoga je logično da prerađivači mlijeka, nabavku mlijeka umjesto gomilanja zaliha preuzimaju samo one količine koje mogu sigurno obraditi, dok na strani gotovog proizvoda može postojati zaliha sa višemjesečnom trajnošću.

Stoga možemo reći da proizvođači uzimajući u obzir cijene i karateristike robe i materijala, kvalitet, efikasnost i brzinu dobave, proizvodnje i prodaje, teže da ostvare optimalnu količinu zalihe.

6

Prednosti držanja zaliha- Osiguranje od nestabilne nabavke- Osiguranje od iznenadne tražnje- Smanjuju troškove poslovanja kroz ekonomiju obima- Povećavaju zadovljstvo kupca kroz brz odgovor na tražnju

Nedostaci držanja zaliha- Vezuju novac - obrtni kapital- Ne dodaju vrijednost proizvodu- Roba može da zastari ili da joj istekne rok- Roba može da se ošteti- Zahtjeva prostor, administriranje i manipulaciju

Vrste zaliha

U narednoj tabeli ćemo prikazati najčešće vrste zaliha koje srećemo uzimajući u obzir njihovu identifikaciju i klasifikaciju u važećem kontnom planu FBiH.

Grupni naziv Podvrste i konto

10 – Sirovine, materijal, rezervni dijelovi i sitan inventar

101 – Sirovine i materijali102 – Rezervni dijelovi 103 – Autogume i ambalaža 104 – Alat i sitan inventar

11 – Proizvodnja u toku, poluproizvodi i nedovršene usluge

110 – Proizvodnja u toku - nedovršeni proizvodi111 – Poluproizvodi i dijelovi vlastite proizvodnje112 – Proizvodnja kod kooperanata113 – Obustavljena proizvodnja114 – Poluproizvodi u doradi i obradi

12 - Gotovi proizvodi

120 – Proizvodi u skladištu121 – Proizvodi u maloprodajnim objektima124 – Proizvodi u komisionu i konsignaciji125 – Proizvodi izvan upotrebe126 – Proizvodi u obradi i doradi

13 - Roba

131 - Nekretnine nabavljene radi dalje prodaje132 - Roba u prodaji na veliko133 - Roba u maloprodajnim objektima134 - Roba u tranzitu, komisionu i konsignaciji135 - Roba na putu136 - Roba u obradi i doradi

Tabela 1: Vrste zaliha

Sirovine i materijal u proizvodnim preduzećima su pored gotovih proizvoda najprisutniji oblik zaliha. One najčešće pojedinačno predstavljaju najveći novčani izdatak i značajno utječu na novčane tokove, tj. na raspoloživu količinu novca. Koje sirovine i materijale kao i koju količinu će preduzeće nabaviti zavisi od konktretne djelatnosti preduzeća i od situacije na tržištu. Ako potrebne sirovine i materijali teže većoj fluktuaciji u pogledu dobavljivosti tokom godine preduzeće se odlučuje za držanje većih količina da bi preduprijedilo zastoje u proizvodnji. Na veličinu narudžbe značajno utječu i količinski popusti kao i visina fiksnih troškova za nabavu zaliha. Proizvodna preduzeća veoma često na zalihi drže rezervne dijelove. To su dijelovi – komponete mašina koje koriste u procesu proizvodnje. Upotrebom (a nekad i stajanjem) mašine se kvare . U troškove opravke mašine ulaze troškovi radne snage i ugrađenih dijelova ali i još jedna značajna komponenta: trošak zastoja proizvodnje. Preduzeće da bi preduprijedilo troškove zastoja proizvodnje drži rezervne dijelove

7

procjenjujući koje su to vrste i količine rezervnih dijelova potrebne za nesmetan proces proces proizvodnje. Autogume i ambalaža su poseban oblik zaliha jer ne ulaze u druge oblike transformacija nego idu direktno na trošak koji se sa stanovišta poreza u potpunosti priznaju u onom poreznom periodu u kojem su stavljeni u upotrebu. Alat i sitni inventar je poseban oblik zalihe. Sa stanovišta poreza priznat je kao trošak u periodu kada je nabavljen. Sa stanovišta upotrebe može biti upotebljavan više godina pa se obavezno vodi na stanju i zaduženju.

Poluproizvodi su oblik intermediarnih dobara, djelimično završenih proizvoda, nad kojima treba biti ili je u toku proizvodnja. Javljaju se zbog složenosti poslovnih procesa ili praktičnog oblika čuvanja i skladištenja. Treba napomenti da zbog specijalizacije proizvodnje preduzeća koja prave finalne proizvode danas najćešče uzimaju komponente tj. poluproizvode te na taj način sklapaju gotov proizvod. Automobilska industrija je najbolji primjer takvog načina rada. Savremeni automobil se pravi tako da se od raznih specijalizovanih dobavljača naručuju komponente i sistemi koji se u procesu montaže ujednjuju i stvaraju gotov proizvod. Npr, proizvođač automobila naručuje posebno i od različitih specializovanih dobavljača sjedala, stakla, svjetlosne grupe, kočione sisteme, amortizere, gume a nerejetko i cijeli motor i druge mehaničke i električne komponente. Proizvođači veoma često i svoje poluproizvode daju na doradu drugim firmama – kooperantima. Npr. proizvođač željeznih ograda šalje dijelove koopernatu na cinkovanje radi dobivanja pocinačanih dijelova koju su dogotrajniji od klasičnih željeznih dijela. Gotovi proizvodi su oblik realne aktive nad kojom je završen proces proizvodnje. Zbog toga se ti proizvodi zovu još i finalni proizvodi. Preduzeće se može orijentisati na dva oblika proizvodnje:

1. Proizvodnja po narudžbi za poznatog kupca2. Proizvodnja za nepoznatog kupca

Zavisno od vrste proizvoda, stanja na tržištu a primarno od vrijednosti pojedinačnih proizvoda zavisi koji oblik proizvodnje će biti usvojen. Proizvođač šećera zna sljedeće stvari: potražnja za šećerom je stalna bez obzira na supstitute, šećer može biti skladišten u obliku finalnog proizvoda duži vremenski rok bez da se pokvari, iako cijena šećera u dugom roku je promjenjiva relativno je stabilna tokom godine, šećer drugih proizvođaća se ne razlikuje po kvaliteti ili ukusu te nijedan proizvođač zbog granica proizvodnih mogućnosti ne može nametnuti monopol. Zbog ovoga se proizvođač šećera odlučuje svu količinu sirovina pretvoriti u gotov proizvod te isti prodavati sa vlastitog skladišta. Drugi primjer bi bila već spomentua automobilska industrija. Trenutno u svijetu postoji desetak proizvođača automobila čije proizvedne količine iznose više od milion proizvedenih jedinica, a tri najveća (Toyota, Volksvagen i General Motors) su dotakle i granicu od 10 miliona proizvedenih automobila za godinu. Ipak, autombili se zbog svoje vrijednosti uglavnom proizvode kao proizvodi po narudžbi. Personalizacija i individalizam kao karateristike današnjeg tržišta krajnje potrošnje utječu da svaki pojedinačni kupac traži jedinstven proizvod pa je i to razlog zašto automobilska industrija radi po principu narudžbe bez obzira na ogromnu količinu.

Roba je oblik zaliha sa kojom najviše barataju trgovačka društva. Zalihe su u ovome obliku najizloženije tržištu krajnje potrošnje jer zbog specijalizacije poslova proizvođači svoje zalihe najčešće prodaju distributerima a ovi dalje obično trgovcima na malo mada u ovome lancu može bit još poddistributera (nacionalnih i regionalnih) gdje se u svakom članu lanca zadržava određena količina zalihe. Upravo je menadžment lanaca snadbjevanja koji uključuje veliki broj članova jedan od glavnih izazova prilikom upravljanja zalihama.

8

9

Troškovi zaliha

Troškove zaliha možemo podjeliti na:

1. Troškove nabavke zaliha2. Troškove držanja zaliha3. Troškove nedostatka zaliha

Troškovi nabavke zaliha vezani su za sve aktivnosti koje predhode i dovode da naručena zaliha stigne u naše skladište. Oni se mogu podjeliti u troškove naručivanja, troškove dopreme i troškove uskladištenja. Troškovi naručivanja uglavnom su fiksnog karaktera tj, na njih malo utječe veličina narudžbe. Struktura tih troškova može izgledati ovako: troškovi nabavke ponude, troškovi izdavanja i realizacije narudžbe, troškovi kvalitativnog i kvantitativnog prijema robe, plaće radnika u službi nabavke. Sa stanovišta računovodstva ovi troškovi se uglavnom ne iskazuju kao zavisni troškovi nabavke. Troškove dopreme čine troškovi transporta i troškovi povezani sa troškovima transporta kao što su cestarine, troškovi ulaska na carinske terminale i druge transportne takse (vinjete...). Troškovi dopreme se smatraju zavisnim troškovima i ulaze u nabavnu cijenu zaliha. Troškovi dopreme zaliha su veoma često izvor konkurentske prednosti. Npr, sva roba i materijal koji imaju nisku cijenu po jedinici mase (konvertibilnih maraka po kilogramu) imaju visok udio transportnih troškova (pijesak, kamen, cement) pa ta preduzeća se obično na svome području pojavljuju kao neki oblik lokalnog monopola.

Troškovi držanja zaliha su vezani za fizički prostor u kome su zalihe uskladištene tj. za troškove posjedovanja ili iznajmljivanja prostora te troškova komunalnih usluga i usluga tekućeg održavanja kao i održavanja i servisa samih zaliha. Ovdje ne treba zanemariti ni sisteme upravljanja zalihama bilo da se radi o fizičkoj manipulaciju ili softverskim alatima za menadžment skladišta. U troškove držanja zaliha također ulaze troškovi fizičkog obezbjeđenja, sistema zaštite od požara i poplava kao i troškovi osiguranja zaliha.

Troškovi nedostatka zaliha nastaju usljed nedostatka zaliha robe i materijala ili usljed nedostatka gotovih proizvoda. Troškovi nedostatka zaliha se ogledaju u propuštenim prihodima od prodaje, gubitku povjerenja kupaca i neizvršenju plana proizvodnje. Visina troškova zavisi od toga da li mi posjedujemo slične proizvode ili bliske supstitute (niži troškovi) ili će se kupci okrenuti konkurenciji te kod njih tražiti supstitute za naše proizvode (viši troškovi).

Kao što smo već vidjeli zalihe zaraobljavaju veliki dio angažiranih sredstava u nekom preduzeću. U svakom koraku procesa nabavke, transporta, skladištenja, manipuilacije, prodaje itd. javljaju se troškovi. Prirodno je da preduzeće teži nižim troškovima ali i istovremeno većim prihodima od prodaje što povećava i protok zaliha a time i troškove vezane za zalihe. Zbog toga preduzeća teže optimalnim zalihama. Optimalne zalihe su onaj obim zaliha na skladištima koji donose najniže troškove nabavke i držanja zaliha po jedinici proizvoda uz zadržavanje maksimalnog profita.

10

Metode vrednovanja zaliha

Najčešće, prilikom nabavke robe i materijala nabavna cijena zaliha varira zbog mnogih faktora: nabavna cijena, kursa valute, troškova transporta mogu varirati čak i kada su naše narudžbe jednake, ustaljene i kod istih dobavljača a naročito se nabavna cijena mijenja kod različitih nabavnih količina i promjena dobavljača. Kako praktično svaki put imamo drugu nabavnu cijenu javlja se potreba vrednovanja zaliha sa ciljem pravilnog knjiženja ali i budućeg planiranja. Problematiku vrednovanja zaliha možemo prikazati sljedećim ilustrativnim primjerom:

Pretpostavimo da idete na put iz Sarajeva za Mostar. Put je dug 120km. Automobil vam troši 10 lit/ 100km. Pri polasku u rezervoaru imate 10l goriva koje ste nasuli po cijeni od 2.00KM. Odmah sipate 10l po 2.50KM. Na 50-om kilometru dospete još 10 litara po 2.30KM. Dakle ukupno stanje goriva koje ste usuli u rezervoar je 10l+10l+10l = 30l. Kad stignete u Mostar potrošili ste 12l goriva (8l/100x120KM) i u rezervaru imate 18l (30l nasutih – 12l potrošenih). Ovaj dio računice je lako izračunati ali pravo pitanje bi bilo kolika je vrijednost goriva potrošena i kolika je vrijednost goriva ostala u rezervaru. Jesmo li potrošili ono gorivo po 2.00KM(koje smo imali u startu) ili smo trošili gorivo od 2.50KM(koje smo odmah nasuli) i da li smo od 50-og kilometra trošili novonasuto gorivo po 2.30KM ili nastavili trošiti neko od prije nasutih goriva i opet koja od ona dva -2.00KM ili 2.50KM.

Postoji više metoda vrednovanja zaliha a u praksi se sreću sljedeće metode:

- Metod prosječnih nabavnih cijena- Metod jedinačnih cijena- Metod stalnih cijena- FIFO (First In First Out)- LIFO (Last In First Out)- LOFO (Lowest In First Out)- HIFO (Highest In First Out)- FEFO (First Expired First Out)

Metod prosječnih nabavnih cijena je jedan od najzastupljenijih metoda vrednovanja zalihe a i jedini je porezno priznati metod ( u FBiH). Iako u toku rada mi imamo pravo koristiti i druge metode prilikom sastavljanja bilansa stanja i uspjeha kao i porezne prijave obavezni smo stanje zaliha svesti na prosječnu nabavnu cijenu. Prosječnu nabavnu cijenu dobijemo tako što ukupnu vrijednosti trenuntnih zaliha podjelimo sa zatečenom količinom.

Metod jedinačnih cijena koristimo kod artikala čija je pojedinačna vrijednost veoma visoka i koji se inače prodaju u jedinačnim količinama ili vrlo malim serijama. Trgovina automobilima se odvija na ovaj način jer savremni kupac želi da kupi personaliziran proizvod tako da razne kombinacije motora, oblika šasije, boje, unutrašnje i vanjske opreme, te uzimajući u obzir da se radi o veoma skupom jediničnom proizvodu utječe na to da se svaki automobil vodi kao posebna jedinka.

11

Metod stalnih cijena se najčešće koristi u planskoj proizvodnji pa se za potrebe tekućeg knjiženja uzima planska cijena. Usklađivanje sa stvarnom vrijednošću se vrši knjiženjem odstupanja od planskih cijena na negativna ili pozitivna odstupanja zavisno kakva nam je stvarna nabavna cijena zaliha bila.

FIFO metod vrednovanja zaliha dolazi od kratice „First IN – First OUT“ što u slobodnom prevodu znači „prvi unutra – prvi vani“. To znači da će se prvo trošiti one količine koje su prve kupljene odnosno one količine koje najduže stoje na zaliha.

LIFO metoda – „Last in First Out“ (Zadnju unutra –prvi vani) uzima za pretpostavku da se prvo troše one zalihe koje su zadnje nabavljene. Dakle zalihe se vrednuju po starije nabavljenim zalihama koje ostaju na stanju. Ovaj metod vrednovanja prema zadnjim Međunarodnim standardima nije više dopušten.

Rijeđe su u upotrebi ali se ipak koriste i sljedeći metodi vrednovanja:

LOFO – Lowest in First Out – Prvo se troše zalihe sa najnižom ulaznom cijenom

HIFO – Highest In First Out – Prvo se troše zalihe sa najvišom ulaznom cijenom

FEFO- First Expired First Out – Prvo se troše zalihe čiji rok trajanja najprije ističe.

Koja će metoda biti upotrebljena zavisi od vrste robe i materijala sa kojima baratamo. Npr. roba sa kratkim rokom trajanja najčešće koristi FIFO metodu (mada ima i slučajeva FEFO metode ali je ona u praksi teža za realizovati, odnosno više se FEFO koristi na nivou menadžmenta skladišta nego kao metod finansijskog vrednovanja) dok se LIFO metoda koristi u slučajevima kad je roba složena na takav način da ona koja je zadnja ušla mora i fizički prva izaći što može biti slučaj kod rasutog materijala (pijesak, pšenica i sl..). Matematički zahtjevnija je metoda prosječne nabavne cijene jer pri svakoj novoj nabaci se mora računati i nova prosječna nabavna ali prelaskom na kompjutersku obradu to više nije problem pa se preduzeća uglavnom odlučuju za ovaj metod vrednovanja jer nemaju potrebu kasnijeg usaglašavanja radi periodičnih obračuna. Ako nema velikih odstupanja od nabavne cijene te ako nema izraženog pozitivnog ili negativnog trenda cijena onda je i vrednovanje po prosječnoj nabavnoj cijeni najtačniji metod vrednovanja te može biti temelj kvalitetnog planiranja. U narednoj tabeli dajemo primjer vrednovanja po prosječnoj nabavnoj cijeni, FIFO i LIFO metodu koristeći podatke o potrošnji goriva iz primjera sa početka ovog poglavlja.

12

Tabela 2: Primjer izračuna

metodama prosječne nabavne cijene, FIFO i LIFO

13

PR

OS

JEČ

NA

CIJ

EN

A

Koeficijent obrta zaliha

Koeficijent obrta zaliha je najčešći pokazatelj uspješnosti upravljanja zalihama. On pokazuje koliko puta u toku godine preduzeće proda zalihe (obrne ih). Veći koeficijent pokazuje da je preduzeće u povoljnijoj situaciji ali također može i da pokaže na lošu likvidnost preduzeća ako su zalihe male zato što ako preduzeće nema dovoljno sredstava mora češće da pravi narudžbe. Iz tih razloga koeficijent obrta zaliha preduzeća se poredi sa koeficijenti drugih preduzeća u istoj grani. Ako broj 360 (uzima se kao približan broj dana u godini) podjelimo sa koeficijentom obrta dobićemo vrijeme trajanja obrta odnosno dane vezivanja. Taj broj nam govori koliko dugo se zalihe zadržavaju na skladištu. Koeficijent obrta zaliha se računa po formuli :

k ob=UT

Znpg+Znkg

2

gdje su :

k ob=koeficijent obrtaUP=ukupan trošak zalihaZnpg=zalihe na početku godine

Znkg=zalihena kraju godine

Vrijeme obrta zaliha se računa po formuli :

Vrijeme obrta zaliha=360kob

Zavisno od potreba ukupan koeficijent obrta zaliha se može rasčlaniti na parcijalne koeficijente kao što su: zalihe materijala, zalihe nedovršene proizvodnje, zalihe gotovih proizvoda.

Veoma često nam je potreban period konačne prodaje zaliha. U rijetkim slučajevima se ciklus obrta poklapa sa danom obračuna pa se u tom slučaju pribjegava sljedećoj metodi. Prvo se izračuna prosječan dnevni trošak zalihe a period prodaje konačnih zaliha se dobije kada ostatak zaliha na skladištima podjelimo sa prosječnim dnevnim troškom.

Prosječni trošakovi dnevne prodaje=Cijena koštanjarealizovanih proizvoda360

Period prodajekonačnih zaliha= saldo zaliha po završenombilansuProsječnitroškovi dnevne prodaje

Ovdje je bitan još jedan parametar a to je period konverzije konačnih zaliha u gotovinu. On je jednak zbiru perioda prodaje zaliha i vremenu naplate.

Period konverzije konačnih zalihau gotovinu=Period prodaje zaliha+Period naplate potraživanja

14

Sistemi upravljanja zalihama

Iako finansije i računovodstvo kao funkcija preduzeća nisu direktno povezani sa zalihama sa stanovišta efikasnog finansijskog upravljanja potrebno je efikasno upravljati zalihama. Zalihe se konstantno troše i tu se javljaju dva osnovna pitanja:

1. Koju količinu zaliha nabavljati u jednoj narudžbi ?2. Koliko često, odnosno u kojem momentu plasirati narudžbu?

Optimalna količina nabavke, odnosno ona količina koja obezbjeđuje najniže troškove nabavke i držanja zaliha, je odgovor na prvo pitanje. Da bi se dobio kvalitetan odgovor na drugo pitanje u kontekst treba uzeti i troškove nedostatka zaliha. U praksi su se razvili različiti modeli upravljanja zalihama. Neki od sistema su:

- ABC model

- EOQ model

- JIT model

ABC model upravljanja zaliha polazi od „paretto 80-20“ pravila. Paretto pravilo se kod nabavke ogleda u tome da 20% naručene robe čini 80% nabavnog budžeta (treba napomenuti da ovo nije defacto pravilo nego česta pojava). ABC analiza nam pomaže da se koncentrišemo na najvažnije artikle (one koji donose najveći promet i/ili maržu). ABC analiza grupiše zalihe najčešće u tri grupe :

A: Najvažnije zalihe – 70-80% godišnje potrošnje a čini ih obično 10-20% proizvoda te za njih treba raditi detaljnu analizu i često ažurirati podatke o potražnji. Ovdje se obično koriste metode optimalne količine narudžbe.

B: Srednje važne zalihe – 15-25% godišnje vrijednosti i čini ih 30% od ukupne količine na koje treba primjeniti rutinske kontrole i ažuriranja tj manje rafinirane metode i ne tako često kao grupa A

C: Najmanje važne zalihe – manje od 5% vrijednosti a čini ih 50% ukupnih zaliha te na njih možemo vršiti ažuriranje na periodičnoj bazi. Njima se posvećuje najmanje pažnje a obično se naručuju u velikim količinima da bi se nabavile po najnižim cijenama.

Ilustracija 2: ABC model - omjer ulaženih sredstava i količine

15

EOQ (Economic order quantity) ili EKN ( ekonomska količina narudžbe) je metoda upravljanja zalihama koja minimizira troškove držanja i troškove naručivanja zaliha. Ova metoda pretpostavlja sljedeće:

1. Ista se količina naručuje pri svakoj ponovljenoj narudžbi2. Potražnja je poznata kao i troškovi čuvanja i poručivanja.3. Nabavna cijena je konstantna4. Vrijeme isporuke je također poznato (nema odstupanja)5. Nema „praznih“ zaliha 6. Narudžba se odnosi samo na jedan artikal

EKN se računa po sljedečoj formuli:

EKN=√ 2 P Tn

N c sz

Gdje su :

P=procjena potreba zamaterijalom (artiklima ) zaodređeni period (godina)

T n=Procjenjeni fiskni troškovi nabavke po jednoj nabavci

N c=Nabavna cijena

sz=Stopatroškova držanja zaliha (0 do1)

Opisane metode ABC i EKN (EOQ) spadaju u tzv. „push“ metode. To je model „guranja“ robe unaprijed. Proizvođači „guraju“ robu kroz distibucioni kanal ka posrednicima i krajnjim korisnicima.

JIT (just in time) metoda nabavke spada u tzv. „pull“ metodu upravljanja zalihama. „Pull“ modeli se bazira na tome da su zahtjevi kupca poznati. Proizvod se „povlači“ kroz kanal distribucije po nalogu / zahtjevu. JIT model je ujedno i filozofiju u pristupu upravljanju zalihama kao i cijelim distibucionim lancem. Filozofija JIT-a je vrlo jednostavna: smještaj neiskorištenih zaliha je gubljene resursa! Ukratko JIT se fokusira da isporuči „pravi materijal, u pravo vrijeme, na pravo mijesto i u tačnoj količini“. Ovaj pristup je prvi put primjenjen u Japanu u Toyoti i pokazao je odlične rezultate. Sistem JIT funkcionira bazirano na signalima koji govore proizvodnji kada da isporuče sljedeći dio. Toyota je tada uvela „kanban“ (identifikaciona kartica) koja ustvari predstavlja vizuelizaciju koja pokazuje prisustvo ili odsustvo određenog materijala na polici. Najzaslužnija osoba za razvoj ovog koncepta je japanac Dr. Shingo Shigeo koji je ovaj koncept primjenio još 1949 u Toyoti. Osim toga uveo je koncept SMED (Single minute exchange of dies – odnosi se na brzinu izmjene alata) i ZQC (Zero Quality Control) što predstavlja 100% kontrolu kvalitete svih proizvoda još na samom izvoru nasuprot kontroli nasumičnih uzoraka. Sve je ovo učinilo da JIT metoda postane zaista efikasna.

MRP i ERP načini vođenja zaliha

16

MRP ili Material Requirements Planning je tehnika planiranja zaliha razvijena sedamdesetih godina 20. vijeka a ustvari označava informacioni sistem koji vodi brigu o tome koji materijali su potrebni i kada tačno su potrebni da bi se završila sljedeća faza proizvodnje. Vremenom se razvio i MRP II da bi u savremenom poslovanju najčešći koncept ustvrio postao ERP – Enterpirse resources planing. MRP je ustvari sastavni dio ERP rješenja. Dok MRP vodi računa o nabavci materijala kroz ERP se ta nabavka povezuje sa knjigovodstvom. Oduvjek je jasno bilo da je upravljanje materijalnim tokovima povezano sa knjigovodsvenim tokovima odnosno da jedno drugome može biti kontrola ali i izvor informacija za planiranje ali kvalitetno povezivanje je omogućeno razvojem informacionih tehnologija. ERP je praktično implementiran u svim ozbiljnijom firmama (bez obzira na veličinu) a najveći svjetski dobavljači ERP rješenja su ujedno i među najvećim globalnim firmama (Microsoft, SAP, Oracle..).

U ERP-u obično možemo planirati minimalne , optimalne i maksimalne zalihe kao i minimalne i maksimalne visine narudžbi. Izvještaji iz ERP-a nam daju podatke o starosti zaliha, prodatim količinama u vremenskom periodu i kombinirajući ove informacije određujemo ostale elemente kao što je koliko često i koju količinu zaliha ponovo naručujemo. Iako je uvođenje ERP-a finansijski i vremenski značajna stavka u savremenom poslovanju izostanak takvog sistema bi značajno ograničio poslovanje firme.

Ilustracija 3: Izgled ekrana u ERP Pantheon gdje se određuje kontrola zaliha

17

Zaključak

Optimalno upravljanje zaliha je osnova efikasnog poslovanja preduzeća. Metoda upravljanja zalihama su se značajno razvile naročito u moderno vrijeme, vrijeme informacionih tehnologija. Upravljanje zalihama ne treba gledati kao odvojenu funkciju preduzeća nego kao cjelokupan proces koji utiče na sve aspekte poslovanja: od procesa proizvodnje, zadovoljenja potreba kupaca i na kraju profitabilnosti poslovanja. U ovom seminarskom radu vidjeli smo da postoje različiti oblici zaliha sa kojima se upravlja na različite načine. Također smo vidjeli da se zalihe mogu vrednovati na različite načine, te da način vrednovanja zaliha zavisi konkretno od vrste zaliha ,tehnologije i vrste posla kojom se bavimo.

Upravljanje zalihama se poduzima radi maximizacije profita a najbitnije je izabrati najbolji metod upravljanja zalihama tj. postići optimalne količine sa ciljem veće rentabilnosti. Također se može zaključiti da efikasno upravljanje zalihama kvalitetno izvještavanje menadžmenta planiranje na osnovu ispravnih podataka su esecijalni za konkurentnost savremenog preduzeća.

18

Literatura

1. Bogdana Vujnović – Gligorić , Poslovne finansije“, Panevropski unverzitet „Aperion“ Banja Luka, 2008

2. Prof.dr. Dragan J. Mikerević „Finansijski menadžment“, Ekonomski fakultet u Banjoj Luci, 2009

3. Max Muller, „Essentials Of Inventory Management“, Amacom, 20034. Marko Ivaniš , Sandra Nešić, „Poslovne finansije“, Univerzitet singidunum, Beograd, 20115. Univerzitet u Novom Sadu, „Upravljanje zalihama“, Novi Sad, 2011

Prezentacije PowerPoint:

1. Doc. Dr. Nezir Huseinspahić, „Poslovne finansije“, Univerzitet u Travniku – FMT2. Dr Dušan B. Regodić, dipl.inž. „ZALIHE“, Univezitet Singidunum, www.singidunum.ac.rs

Web Izvori:

www.wikipedia.org

19