MIRIAM DELLY

RUŽA KOJA UBIJA

Prevela s francuskog MARIJANA MIHALEC Nakladnik NAKLADA FRAN 2007 Zagreb Za nakladnika Blaženka Mujačić Urednica Blaženka Mujačić Grafički dizajn Studio Naklade Stih Tisak Naklada Stih Zagreb CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 628190 ISBN 978-953-6750-88-7

I Vjetrić, zasićen mirisom naranača, podigao je stranicu novina rasprostrtih po stolu. Gemma je prignula glavu da bi ponovno pročitala oglas: »Traži se mlada djevojka iz dobre obitelji, sa odgovarajućom školskom spremom, za podučavanje dviju djevojčica. Ponudu i preporuke dostaviti grofici de Camparene, Grand-hotel, Cannes.« Duge zrake sunca obasjavale su starinski salon, čiji su zidovi bili obloženi izblijedjelim jouyinskim platnom. Po njima su bili povješani portreti u potamnjelim zlatnim okvirima. Na terasi su se, u vazama od keramike, nalazili zvončići živahne crvene i nježne ružičaste boje. Ispred terase pružao se vrt pun cvijeća, ali zapušten nakon smrti gospode Faublans. Gemma je odgurnula novine i nalaktila se na stol. Toplo proljetno sunce obasjavalo je njezinu plavu kosu što se u bogatim uvojcima spuštala na snježnobijeli potiljak. Isto tako bijelo, jedva ružičastih obraza, bijaše i njezino ozbiljno mlado lice s lijepim zamišljenim i zabrinutim očima. Negdje su zalupila vrata i začuli su se koraci. Odzvanjali su po popločenom predvorju. Tada se na pragu salona pojavila mlada djevojka u polucrnini. Bacila je na stolicu note koje je donijela sa sobom, i sjela na divan presvučen izlizanom svilom. - Kako su dosadni ti satovi glazbe! Kako su netalentirane te učenice! Zalila se, a njezine divne modre oči gledale su žalosno. Duge plave trepavice činile su vrlo privlačan kontrast sa smeñom kovrčavom kosom. Gemma je spustila ruke na stol i pogledala sestru. - Pronašla sam u novinama nešto, što bi mi možda moglo odgovarati. Pružila je novine Mahault, koja je pročitala oglas i primijetila: - Biti odgojiteljica sa svim tvojim diplomama? - Vidjela si i sama da one ničemu ne služe. Već mjesecima tražim zaposlenje. U njezinu čistom i ozbiljnom glasu osjećao se umor. - Vila će biti prodana za tri tjedna i više ne mogu oklijevati. Mahault se gorko nasmiješila. - Kažeš to zbog mene? Dakle, morat ću se pomiriti s time da ću cijelu godinu podučavati u glazbi učenice gospoñice Courballon. I živjet ću u maloj sobici u potkrovlju. Ne, to je i odviše strašno! Naglo se digla. Njezin je pogled bio pun bijesa. Usne su joj drhtale kao u djeteta spremna na plač. I Gemma je ustala. Njezine oči zamišljeno su promatrale Mahault. Jedina sličnost dviju sestara bio je njihov bijeli ten. Mahault bijaše malena i mršava. Predstavljala je čudnu mješavinu živahnosti i mrtvila. Ovog je časa prevladavala živahnost. Mahault de Fonteill an mogla se obuzdati samo zbog same sebe. Gemma je nestrpljivo odmahnula, no odmah se svladala. Rekla je nježno, ali odlučno: -To je ipak potrebno. Pisat ću toj gospodi, pa ako nešto dogovorim s njom, pobrinut ćemo se i za tebe. Mahault je zgrčila prste kojima je držala svoju otmjenu torbicu. - Ja to neću moći, Gemma! Ponovno se stala žaliti. - Bilo bi bolje da sam se udala za gospodina de Plissana. - Mahault! On je čovjek pedesetih godina, a ti imaš samo dvadeset i jednu! A nije ni na dobru glasu u moralnom pogledu. - Možda su to samo laži. A ja bih tada bila bogata. - Ako ti to dostaje ... U Gemminu se glasu osjetio lagan prezir. Mahault je slegnula ramenima. - Dobro dakle, ja ništa ne žalim. Ipak bih htjela da se u mom životu nešto promijeni. Gemma je pomislila: »To i drugi žele.« Napustila je salon i popela se stubama ukrašenima izlizanim sagom. U svojoj sobi, punoj sunca i miomirisa, zastala je kraj prozora. Pogled joj je lutao u daljinu prema modrom horizontu. Promijeniti nešto u životu... Od djetinjstva je ona to potajno željela. Biti voljena. I da više ne bude tako malo važna svojoj majci i ocu zadubljenom u njegove povijesne studije. Oboje roditelja više je voljelo Mahault. A to je činila i stara tetka Laurence. A ipak ju je samo Gemma njegovala u njezinim posljednjim danima. Nije osjećala zavist, već samo bol. Njezina je plemenita duša sve opraštala. Ali oproštenje nije umanjivalo tugu. Nitko do sada nije uspio proniknuti u tajne njezine duše. Gemma je podnosila nijemo svoju bol. Njezin otac, kome je ona ponekad pomagala pri poslu, govorio bi: - Ona je savršena poput lijepog kipa.

Lijepi, uzdrhtali kip prisjećao se tog trenutka svog djetinjstva, tužnog zbog neslaganja roditelja i svoje mladosti u kojoj je vidjela majku kako napušta ognjište, djecu i brak. Otac je patio u divljem bolu. Strastveno je ljubio divnu Yolandu, svijetlomodrih očiju, kojoj je Mahault toliko nalikovala. Nikada više Gemma nije ugledala smiješak na očevim usnama otvrdnulim od bola, u pogledu, koji bi postao mekši samo kad bi promatrao Mahault. Ona je ponekad mislila da je otac zapravo umro od tuge, pre-snažne za njegovo srce koje je toliko ljubilo. Ostavio je svoje kćerke u bijedi. Njegov imetak, za koga se više nije brinuo nakon što ga je žena ostavila, posvema se smanjio. Gemma je s izvanrednim uspjehom završila studije, a Mahault se posvetila glazbi. Bila je vrlo nadarena. U očekivanju da nañu zaposlenje, one su se smjestile u maloj vili svoje tetke, gospoñe Faublans u Vallaurisu. Nakon osamnaest mjeseci jedne večeri, u siječnju, stara je gospoña pošla u postelju da se više nikada ne digne. Živjela je od osobne rente. Gemma i Mahault, naslijedile su kuću i svaka po pedeset tisuća franaka. Ali kuću su morale prodati i time podmiriti ostavinski porez. Od očevog imetka preostao je svakoj dohodak od deset tisuća franaka. Morale su se zaposliti. Gospodin de Fonteillan nije imao mnogo poznanika, pa djevojke nisu znale kome bi se obratile za pomoć. Mahault je davala satove glazbe u školi za mlade djevojke u Cannesu. Direktorica joj je nudila smještaj u školi. Ali Gemma nije mogla zamisliti ovu prelijepu pticu u kavezu. Mahault je bila pomalo lakomislena poput majke. Kakva ju je sudbina čekala? U Parizu ju je nakon očeve smrti zaprosio barun de Plisson, koji je stanovao u istoj kući kao i oni. Kratko je vrijeme oklijevala do odluke. Svjesna svoje ljepote mogla je čekati i bolju priliku. Da, ona je to otvoreno govorila, s pomalo naivnim ponosom, zbog koga joj se nije moglo odviše prigovarati. Gemma je uzdahnula i maknula se s prozora. Sjela je za stol, i napisala pismo gospoñi de Camparene.

II Dva dana kasnije, sestre su poslijepodne krenule autobusom iz Vallaurisa u Cannes. Gemmu su pozvali u Grand-hotel u pet sati. Mahault je odlučila otpratiti je. - Tako ću se zabaviti. Osim toga, vidjet ću kako ta gospoña de Camparene izgleda. Gemma je znala da ju je Mahault pratila i zbog toga jer je znala da će bar kratko vrijeme boraviti u luksuznom ambijentu. Prošle su obalom koja je u to vrijeme bila puna ljudi. Mnogi su ih gledali. Cak u svojim jednostavnim haljinama obje sestre nisu mogle proći nezapaženo. Kada su ulazile u Grand-hotel srele su mladog čovjeka, suncem opaljena lica i tamnih očiju. Gemma je primijetila kako ju je pozorno, ali diskretno, pogledao u prolazu. Ušao je u otmjeni automobil i odmah krenuo. Vratar je zamolio djevojke da pričekaju u predvorju, dok on nazove apartman gospode de Camparene. Zatim su se dizalom odvezle u drugi kat. Mlada sobarica uvela ih je u salon u kome se nalazio jedan starac. On je smjesta ustao čim ih je ugledao. Upravo im se htio obratiti kada je iz susjedne sobe ušla žena obučena u crni baršun. Bila je stara, no vrlo znalački našminkana. Starost je izmijenila crte lica koje su jednom morale biti lijepe. Držanje joj je bilo aristokratsko. Njezino mršavo tijelo još je bilo gipko. - Gospoñica Gemma de Fonteillan? Svijetle oči ispitivački su promatrale čas jednu, čas drugu sestru. - To sam ja, gospoño! Gospoña de Camparene je sjela i rukom pozvala sestre da i one to učine. Stari se gospodin ponovno smjestio u svoj naslonjač kraj stola na kome su ležale novine i pribor za pušenje. - Radi se o tome, gospoñice, da bi trebalo podučavati moje dvije praunuke od sedam i devet godina. No možda bi netko s diplomom povjesničara, kao što je vi imate, mogao taj posao smatrati i vrlo neznatnim? - Ni govora, gospoño, ja vrlo volim djecu, pa bih bila sretna kada bih mogla pridonijeti njihovu obrazovanju. - To bolje! I ja bih bila sretna kada bih znala da se kraj Joyce i Auberte nalazi pametna osoba iz dobre obitelji. Moj muž ... okrenula je glavu prema starom gospodinu - ... koji poznaje rodoslovlje svih plemićkih obitelji s juga Francuske kaže da su Fonteillanovi pripadali najstarijim obiteljima Dauphine. - To je točno, gospoño! Moj je otac bio posljednji muški potomak. Moja sestra i ja smo jedine nasljednice tog imena.

Gospoña de Camparene pogledala je Mahault i časak zadržala pogled na njoj. Zatim je nastavila svojim odrješitim glasom, s laganim engleskim naglaskom: - Ako vam taj posao odgovara. Lako ćemo se dogovoriti. Napisali ste da govorite engleski i talijanski. Tečno? - Da, moj je otac izvanredno govorio engleski, a majka mi je bila Talijanka. Gospodin de Camparene je zapitao zainteresirano: - To objašnjava vaše talijansko ime. Iz kog dijela Italije je vaša gospoña majka? - Iz Milana. Ona je roñena Pazzini. - Ah! I to je vrlo stara obitelj! Pazzini? Jedan Pazzini oženio se jednom Camparenovom u prošlom stoljeću. Giorgio Pazzini... - To je moguće, no ja ne poznam dobro majčinu obitelj. Moja je majka rano ostala siroče, pa je kasnije imala malo veza sa svojim bratićima. Mahault ju je živahno prekinula: - Čula sam je jednog dana spominjati nekog ujaka Giorgia koji je bio vrlo nadaren za glazbu. Rekla je da sam se ja uvrgla u njega. - Ah, vi se bavite glazbom, gospoñice? Mahault se svojim najšarmantnijim smiješkom obratila gospoñi de Camparene i odgovorila: - To je jedino što mi se sviña. Jedino bih u tome mogla uspjeti. Bar su me u to uvjeravali moji profesori. Ali što mogu postići, tako sama i bez veza? Moram podučavati u školi za mlade djevojke. Gospoña de Camparene je svojim dugim prstima, s njegovanim sjajnim noktima, vrtjela lanac od platine ukrašen rubinima. Neprekidno je svojim svijetlomodrim očima promatrala Mahault. Činilo se da razmišlja. A njezin je suprug stao promatrati Gemmu sa sve većim zanimanjem. Zapitao ju je: - Nije li vaš otac slučajno bio Hector de Fonteillan, koji je napisao nekoliko vrlo zanimljivih povijesnih djela? - To je bio on, gospodine! - Izvrsno, izvrsno! Činilo se kao da je gospodin de Camparene iskreno oduševljen. Izgledao je vrlo simpatično. Imao je lijepu sijedu kosu, naborano lice s bradom i ustima koja su odavala slabića. - I vi se zanimate za tu vrst posla? - Vrlo! Cesto sam pomagala ocu u njegovim istraživanjima. Naročito posljednjih godina njegova života. - To je izvrsno!... Cynthia, ne bismo li mogli nešto dogovoriti? Okrenuvši svoj pogled s Mahault, gospoña de Camparene je zapitala: - Sto to, dragi moj ? - Gospoñici de Fonteillan neće biti potrebno mnogo vremena za podučavanje djece. Možda bi nekoliko sati tjedno mogla posvetiti meni, i pomoći mi u mom radu ... naravno uz doplatu. - Čini mi se da bi to bilo moguće. Morate nam reći, gospoñice, da li se vi slažete s tim prijedlogom? - Pišem povijest starih provansalskih obitelji - objašnjavao joj je grof. - Imam doduše tajnika, ali on nije sposoban za istraživanja u arhivima. A ja sam ostario, ponekad sam bolestan, pa to više ne mogu sam činiti. Možda biste mi vi mogli pomoći u tome, gospoñice? - Vrlo rado, gospodine! U očima starca pojavilo se zadovoljstvo. - Oduševljen sam! Pokazat ću vam vrlo zanimljiv arhiv dvorca Brussols, našeg doma... A gospoña de Camparene ga je prekinula: - Ja sam takoñer mislila na nešto ... Tog su se časa otvorila vrata salona. Mladi čovjek, koga su sestre malo prije srele, ušao je i iznenañeno se trgnuo. Pozdravivši, obratio se gospoñi de Camparene: - Zaboravio sam vaše pismo za Leticiju, bako! Grofica je pokazala na pismo koje je ležalo na stolu. - Evo ga, Salvatore! On je uzeo pismo i izašao. Gemma je još jednom srela pogled njegovih tamnih, vrlo lijepih očiju, koje su se isticale na pravilnu licu. Gospoña de Camparene je nastavila: - ... Moje su praunuke započele učiti glazbu sa svojom engleskom odgojiteljicom. No, ona nas je napustila, jer se pošla liječiti od teške slabokrvnosti. Uostalom, ona ih ne bi mogla dugo podučavati.

Joyce, to je moja starija praunuka, vrlo je talentirana. To je naslijedila od mog unuka Lionela, nadarenog glazbenika. Dakle, gospoñice... - ona se obratila Mahault... možda biste i vi htjeli doći s nama u Brussels i podučavati djecu. Osim toga, ponekad biste mi mogli činiti društvo i čitati mi. Izraz lica Mahault svjedočio je o najvećem zadovoljstvu. - Vrlo rado, gospoño! Ne tražim ništa bolje. Gospoña de Camparene je pozvonila, i nešto naredila mladoj sobarici. Ova se doskora pojavila sa poslužavnikom. Grofica je zamolila Gemmu i Mahault da posluže čaj. Nakon toga, gospoña de Camparene im je spomenula visinu njihove plaće. Bila je vrlo visoka, pa su sestre odmah pristale. - Mi živimo preko cijele godine u našem dvorcu Brussolsu, u brdima. Vi ćete ručati s djecom, a večerati s nama. Za večeru oblačimo večernje haljine i odijela, po engleskom običaju ... - I mi ćemo se toga pridržavati - odgovorila je Gemma. - Dobro! Ostat ćemo još cijeli ovaj tjedan ovdje. Hoće li vam odgovarati ako pošaljem automobil po vas za petnaest dana? - Naravno! - odgovorila je Mahault radosnim glasom. - Zar ne, Gemma? - Da, čini mi se da ćemo se do tada moći spremiti. Suzdržani glas mlañe sestre razlikovao se od oduševljenja koga starija nije mogla sakriti. Gospoña de Camparene je sa zanimanjem gledala to lice, čistih crta i duboka pogleda. - Već dugo stanujete u Vallaurisu? - Od smrti našeg oca. Već osamnaest mjeseci. No, tetka kod koje smo živjele je umrla, pa će njezina kuća biti prodana. - A ja sam mislila da živite s vašom majkom. - Naša se majka preudala - kratko je odgovorila Gemma. - Znači, vi ste slobodne, posve slobodne? - Posve slobodne - odgovorila je sa smiješkom Mahault. - Ja sam punoljetna, a Gemma će biti iduće godine. Gemmi se pričinilo kao da je izraz zadovoljstva prošao hladnim očima stare gospoñe. - Nadam se da će vam se u Brussolsu sviñati - rekla je, sa smiješkom na svojim tankim, namazanim usnama. Čudan smiješak, bez šarma i bez topline. - Ljeto je tamo vrlo ugodno, a zima ima svojih čari. Skijate li? - Ne, nikada! - odgovorila je sa žaljenjem Mahault. - Jedne smo godine putovale s ocem u Dauphine, a druge u Pirineje. I to je sve. - Znači ne poznajete naše Alpe? A naše divne doline Vare, Tineje i Vesubije? - zapitala je gospoña de Camparene. - Nažalost, ne! - Znači, moći ćete uživati u tome. Brussels se nalazi blizu doline Tineje. Bio je nekada feudalni dvorac. Pripadao je jednoj plemićkoj obitelji iz Provanse. Posljednji potomak te obitelji bila je žena, koja se udala za grofa Campa-ranija, krajem petnaestog stoljeća. On je potjecao iz Toskane. Kasnije, njegovi su se potomci stali nazivati Camparene. - Srest ćete kod nas groficu Camparini. Ona pripada talijanskoj grani obitelji - dodala je gospoda Camparene. - Bavi se kemijom. To ju ne sprečava da bude savršena svjetska žena. Nakon što su sestre napustile hotel, Mahault je stala oduševljeno govoriti o prijaznosti starog grofa i otmjenom izgledu grofice. - Postupaju s nama kao sa sebi ravnima. Uostalom, ako se doista jedan Pazzini oženio jednom de Camparene, mi smo pomalo u rodu. - U vrlo dalekom! - primijetila je Gemma. Ona nije dijelila oduševljenje svoje sestre. Sa čudnom je bojazni mislila o svemu tome što je trebalo biti ispunjenje svih njezinih želja. Zašto? Najčudnije je bilo baš to što si to ona nije mogla objasniti. Gospoña de Camparene nije joj se sviñala. U njezinom je pogledu, u cijelom njezinom izgledu, bilo nešto hladno, i više od toga. Ipak grofica nije pokazivala nikakvu suzdržanost prema mladim nepoznatim djevojkama, koje će uskoro postati odgojiteljice njezinih praunuka. Mahault je čak rekla istinu tvrdeći da je postupala s njima gotovo kao sa sebi ravnima. Prema tome nije postojao nikakav razlog za taj nejasni strah na pragu novog života koji im je bio ponuñen, i to u času kada se one tome nisu mogle ni nadati. Mahault je nastavila živahno pričati. Govorila je: - Pitam se je li otac djevojčica udovac? Vjerojatno je

tako, jer se baka brine za njih ... I je li onaj, koji je malo prije ušao u sobu, takoñer unuk. Zgodan je ... Zaokupili su je snovi. Vizije bogatstva i uživanja pojavile su se pred zaslijepljenim očima Mahault.

III Automobil je ostavio za sobom dolinu, rijeku i divlji klanac. Sada se uspinjao cestom urezanom izmeñu crvenog škriljevca. Pravi paklenski pejzaž pružao se pred zadivljenim očima obiju sestara. Ogromne stijene, brončane boje, sjale su pod zrakama južnjačkog sunca. Suma hrastova i bukvi pružala je prema nebu svoje još uvijek gole grane. Cesta se malo proširila kada je zaokrenula na visoravan, usred koje je tekla rijeka stisnuta u usko korito. Na desnoj obali smjestilo se seoce, ispod visokih stijena golih vrhova, koje su izgledale kao da ih je spalio plamen s neba. Nazupčeni toranj male crkve bio je obavijen posljednjim svjetlom, koje če začas napustiti visoravan. Automobil je prošao preko starog srednjovjekovnog mosta i nastavio se uspinjati vijugavom cestom. Kraj je bio neplodan, divan u svojoj tuzi. Desno, na jednom vrhu, uzdizalo se zdanje koje je sa svoja dva uglata tornja sa puškarni-cama i galerijama i uskim prozorima podsjećalo na stara talijanska utvrñenja iz doba kada su se još vodile borbe izmeñu pojedinih gradova. Njegovi su kameni zidovi poprimili istu boju kao što su je imale i stijene na kojima se ono uzdizalo. Grabežljiva ptica letjela je nad njim, obasjana zrakama južnjačkog sunca. - To je sigurno Brussois? - primijetila je Mahault. U njezinom se glasu osjećalo lagano podrhtavanje. Gemma je shvatila da je čak lakomislena Mahault impresionirana divljim izgledom njihovog budućeg doma. »Ovdje ćemo dakle živjeti«, pomislila je ona, i srce joj se čudno stisnulo. »Tamo gore, u onoj osami, u onoj kamenoj pustoši.« Cesta se stala strmo uspinjati prema uzvisini. Iznenada se automobil našao pred niskim starim zidom. Prošao je kroz veličanstvena vrata. Usred ogromnog praznog prostora uzdizao se dvorac. Stari sluga, otmjena izgleda, pojavio se na pragu i pomogao djevojkama pri izlasku iz automobila. Uveo ih je u prostrano predvorje popločeno bijelim i crvenim mramorom, ukrašeno krasnim škrinjama iz šesnaestog stoljeća i starim oružjem. Pristupila im je ona mlada služavka, koju su već vidjeli u Grand-hotelu, zamolivši sestre da je slijede u sobe odreñene za njih. Prostranim stubištem od bijelog mramora popele su se u drugi kat. Kada su stigle onamo, neka su se vrata otvorila i pojavila se čudna osoba. Bila je visoka poput osmogodišnjeg djeteta, ali lice joj je bilo ocvalo i nespretno našminkano. Duga crna kosa bila je svezana crvenom vrpcom. Njezina haljina od ružičaste svile širila se na kuko-vima, poput onih koje su nosila djeca na portretima Velasqueza. Suknja joj je padala sve do nogu obuvenih u cipele od srebrnog brokata sa visokim potpeticama. Sjajne su oči pogledale sestre. Gemmi se pričinilo kao da je mogla pročitati u njima beskrajni trijumf. Začuo se prodorni glas koji je rekao: - Još dvije koje će umrijeti! Zatim se to biće povuklo, i zatvorilo tiho vrata za sobom. - To je patuljak gospoñe grofice - objasnila im je sobarica. - Ne obraćajte pažnju na nju, ona je malo ... Dodirnula je kažiprstom čelo. Zatim je zatvorila vrata i uvela sestre u veliku sobu, namještenu starinskim pokućstvom, otmjenim U svojoj jednostavnosti. Dva su se kreveta nalazila jedan do drugoga. Kraj sobe nalazila se ugodna kupaonica. Tamo su smjestili i kovčege koje su već jučer poslale iz Vallaurisa, kako im je rekla gospoña de Camparene. - Donijet ću ručak za pola sata - rekla je sobarica. - Gospoña će vas primiti u tri sata da bi vam zaželila dobrodošlicu i predstavila vas vašim učenicama. Čim su ostale same, Mahault je dala izraz svom oduševljenju. Dojam kojeg je na nju ostavio taj pomalo divlji kraj i vanjski izgled dvorca stao se gubiti pred raskošnom unutrašnjosti. - Neće li to biti divan dom? Ovdje će nam biti prekrasno, Gemma! Bez odgovora, Gemma je prišla prozoru i otvorila ga. Pred njom su se pružale terase, uspinjući se sve do šume jela i ariša. Iznad nje se uzdizala strmina boje rñe. Bila je gola i izbrazdana, te se isticala prema blijedom nebu u toj čistoj svjetlosti. Sa svake strane glavnog zdanja pružalo se po jedno krilo, koje je svojim ukrasima podsjećalo na renesansu. Prostor meñu tim krilima bio je ukrašen velikim antiknim vazama postavljenim na stalke. U sredini nalazio se vodoskok od ružičastog mramora.

- Kako je to divno! - uzviknula je Mahault, približivši se sestri. - Da, divno! - ponovila je Gemma. No u njezinu se glasu nije osjećalo oduševljenje. Ona, koja je bila tako osjetljiva na ljepotu, gotovo se sledila pred svom tom krasotom, koja će doseći svoje savršenstvo za nekoliko tjedana, kada će kasno gorsko proljeće ukrasiti cvijećem sav taj kraj. Kada je stari nadstojnik uveo Mahault i Gemmu u salon u prizemlju, one su, uz gospoñu de Camparene, ugledale i mršavog plavokosog mladog čovjeka, koji se digao kada ih je ugledao. Bio je nizak, obučen u kaput od crnog baršuna i bijele hlače. Teško se digao, naslonivši se na naslonjač. Smjesta je dohvatio dvije štake, smještene kraj njega. Naslonio se na njih, pozdravljajući pridošlice. - Dobro došle u Brussolsu, gospoñice! i pozdravila ih je grofica. Ona je sjedila kraj stola na kome se nalazio šah i nekoliko knjiga. Pokazavši na mladog čovjeka, ona je dodala: - Moj unuk, Lionel de Camparene, otac vaših učenica. - Koji vam zahvaljuje što se želite pozabaviti njihovim odgojem. Kako sladak glas! Melodiozan i umiljavajući ... Umiljavajući poput njegovih svijetlih očiju, koje su promatrale djevojke, poput smiješka njegovih finih usana, što su otkrivale lijepe bijele zube. - Nadamo se da ćete se dobro osjećati u Brussolsu. - Ne sumnjam u to! - izletjelo je Mahault. On se ponovno nasmiješio, dobacivši joj dugi pogled. - Vidim da vam se Brussols već sviña. To bolje! Učinit ćemo sve da se kasnije ne razočarate. Gospoña de Camparene pozvala je djevojke da sjednu. Lionel se smjestio u svoj naslonjač. On je bio bogalj. Od djetinjstva su mu noge bile napola uzete, što su kasnije saznale nove stanarke dvorca. Sličio je svojoj baki. Imao je fine crte lica i iste svijetlomodre oči. No, kod njega je postojala gotovo ženska privlačnost, koju gospoña de Camparene nije imala. U sobu su ušle dvije djevojčice. Starija je bila plavokosa, živahnih očiju i svijetla tena. Mlaña je imala blijedo malo lice koje se gubilo izmeñu gustih smeñih uvojaka. Ona je bila zamišljena, dok je njezina sestra, bez straha, odgovarala na prijateljska pitanja Gemme. - Doñi, Joyce! - pozvao ju je Lionel. Plavokoso dijete prišlo je ocu. On je pogladio njezinu finu kosu i bijele obraze. - Ona voli raditi - primijetio je, obrativši se Gemmi. — Nadam se da ćete biti zadovoljni s njom. No, plašim se da to neće tako biti sa Aubertom. On je pogledao djevojčicu i njegov blagi pogled izazvao je kod Gemme čudan osjećaj kao da se u njemu skriva potajno neprijateljstvo. - Auberte ne voli učiti. Ona se niti ne igra. Ona sanjari. Bilo bi mi drago ako bi vam uspjelo odvratiti je od toga, gospoñice! - To će nam sigurno uspjeti, gospodine! Djevojčica je stajala kraj Gemme. Ova je uhvatila njezinu ruku, stisnutih prstiju. - Zar ne, Auberte, da ćeš i ti početi, malo po malo, učiti? Nježne sive oči, oči djeteta koje pati ili je nesretno, podigle su se prema Gemmi. - Pokušat ću, gospoñice - začuo se nježan glas. - A sada možete otići, djeco moja - naredila je gospoña de Camparene. Danas neće biti nastave. Gospoñice de Fonteillan upoznat će dvorac i vrt... Tog se trenutka na pragu susjedne sobe pojavila visoka mlada žena, crne kose, tijela nalik na kip. Dok se približavala, Gemma je pomislila: »Kakvo držanje! Čini se da hoda na oblacima poput prave božice.« Smeñi baršun njezine haljine bacao je topli odsjaj na finu kožu. Teški kapci, s kratkim tamnim obrvama, napola su zatvarali njezine oči. Dobacila je kratak pogled sestrama. - Naša talijanska sestrična, dona Leticija Camparini — predstavila ju je gospoña de Cam-parene. Dona Leticija pružila je sestrama dosta veliku, ali otmjenu ruku, kojoj je nedostajao palac. Onda im je uputila riječi dobrodošlice, dosta lju-beznim, ali ne i srdačnim glasom. Njezin je glas bio ozbiljan i dubok. Ona je kretnjom dala pristanak kada je gospoña de Camparene zapitala: - Hoćeš li pokazati vrt ovim gospoñicama, Leticija? Gemma i Mahault su ustale. Grofica je nadodala, obraćajući im se: - Nećete li obući ogrtače? Ne mislim da je to baš potrebno, jer smo mi ovdje zaštićeni od sjevera. Zbog toga se ovdje i nalazi raslinje koje čovjek ne bi očekivao tako visoko u brdima. - Mi nismo zimogrozne - odgovorila je Mahault.

Lionel ju je pogledao sa smiješkom. - Kada se vratite, pozabavit ćemo se glazbom. Htio bih upoznati što prije vaš talent. - Možda ćete biti razočarani, gospodine! - Mislim da neću. A moja vam sestrična može reći kako se ja rijetko kada varam u sudovima. - To je točno. Tamne Leticijine oči dugo su promatrale nasmiješenu Mahault i njene ružičaste obraze, zažarene zbog topline u sobi. Izgledala je tako nevino. - Osim toga, on strašno iskorištava ljude. Ako mu se vaše sviranje bude sviñalo, eesto će vas zaokupiti, jer je glazba njegova strast. - Kako vas dobro razumijem, gospodine! Lionel je lagano trljao ruke. Očigledno je bio oduševljen. - Izvanredno! Naši će susreti biti krasni... Hajde, Leticija, pokaži gospoñicama naš stari Brussols. Leticija je krenula prema francuskom prozoru i otvorila ga. Pred njima se pružalo široko mramorno stubište, ukrašeno otmjenom loñom s lukovima od fino isklesanog mramora. Krećući prema lijepom vodoskoku, Leticija im je stala objašnjavati da je središnji dio dvorca sagrañer krajem petnaestog stoljeća, ali su kasnije izvršene neke promjene. Krila zgrade bila su podignuta u sedamnaestom stoljeću. U prizemlju lijevog krila bila je smještena oranžerija. S druge strane nalazile su se sobe koje su najčešće bile nenastanjene. Nekoć, kada su Camparčnovi primali goste, njih bi smještavali tamo. - Moj je bratić, zbog toga što je bogalj, pomalo čudan. Sada primamo još samo najbliže prijatelje. Osim toga, gospodin i gospoda de Camparene mnogo su putovali. Trebala bih naglasiti: naročito moja sestrična. Vukla je za sobom svog supruga po svim svjetskim putevima. Zbog toga ćete i meñu poslugom naići na primjerke najrazličitijih rasa. Prvi je šofer Crnac s Gvineje, druga sobarica mulatkinja s Martini guea, Lionelov je sluga Kinez. Sluga gospodina Camparena je Rus, domaćica je Austrijanka, sobarica gospoñe de Camparene je Engleskinja, kao i ona sama. Mislim da su samo nadstojnik, kuhar i drugi šofer Francuzi. - Kako čudno!-primijetila je Mahault. - Gospoña de Camparene ima ponekad čudan ukus. Prije dvadesetak godina ona je dovela sa sobom malu patuljčicu koju je našla u turskom haremu... - Malo prije smo je srele - rekla je Gemma. - Naravno! Ona je užasno znatiželjna. Proždrljiva je, koketna i lijena. Osim toga i pomalo luda. Leticija i njezine pratilice stigle su tog trenutka do oranžerije. Kroz visoka stakla vidjela su se stabla naranača i šipka. Pred njima se sada pružala prostrana terasa na čijem je kraju kolo-nada od ružičastog mramora u polukrugu okruživala kip Dijane. Uz terasu i stube nalazili su se grmovi šimšira. Nad njima se tamna šuma uzdizala prema vedrom nebu. Ona se spuštala u obliku polukruga gotovo do samog dvorca. S njezine desne strane ocrtavale su se niske zgrade. Bile su to garaže i stanovi vrtlara, kako je to Leticija objašnjavala sestrama. S lijeve strane šume pojavljivali su se visoki dimnjaci izmeñu jela i ariša. Mahault i Gemma vidjele su sve to s posljednje terase. Naslonile su se na njezinu ogradu i promatrale dvorac, njegovu fasadu, vrtove okružene tamnom šumom i grmove šimšira koji su se u svojoj jednostavnosti divno slagali s tom pozadinom. U pozadini uzdizali su se snijegom pokriveni vrhovi brda, na kojima su se igrale zrake sunca koje se već počelo pomalo spuštati. Stojeći nekoliko koraka iza mladih djevojaka, Leticija ih je pažljivo promatrala. Gemma je, okrenuvši se, srela težak pogled njezinih crnih očiju. - Hoće li vam se ovdje sviñati, gospoñice? - Nadam se ... Ovaj je dvorac divno smješten. - U zimi baš nije tako. No, ipak, sve je tako savršeno organizirano u Brussoisu da to čovjek gotovo ne zamjećuje. Spuštale su se, razgovarajući, niz terase. Mahault se svemu divila. Leticija ju je znatiželjno promatrala, odgovarajući joj svojim mirnim, tamnim glasom. Prošle su ispod mramorne kolo-nade i vratile su se u dvorac kroz velika staklena vrata sa strane. Bila su troja vrata koja su osvjetljavala prostrani salon ukrašen starinskim tapiserijama i skupocjenim renesansnim namještajem. Kraj njega se nalazila blagovaonica, namještena u istom stilu. Do nje je bila biblioteka, iz koje su velika hrastova vrata, ukrašena starinskim željeznim bravama, vodila u jedan od tornjeva. - Ta je kula igrala veliku ulogu za vrijeme obrane Brussolsa, kada su još njegovi gospodari vladali cijelim ovim krajem. U prvom se katu nalazi laboratorij u kojem Lionel i ja radimo.

- Zar se i gospodin Lionel bavi kemijom? - zapitala je Gemma. - Da, njega to neizmjerno zanima. Oboje se bavimo istraživanjima. To nije uvijek bezopasno, jer ... Pokazala je svoju osakaćenu ruku. - Prije pet godina dogodila mi se nesreća. Prava je sreća što sam se tako dobro izvukla. Vratile su se u salon gdje su ih čekali gospoda de Camparene i Lionel. Mahault je živahno izjavljivala koliko ju je oduševio dvorac. Počela je pričati svojim ležernim, živahnim i ponekad zabavnim načinom. Lionel ju je slušao sa čudnim smiješkom na usnama, sa smiješkom koji se Gemmi nije sviñao. Ali on je bio izvanredno nadareni glazbenik. Dva sata je zajedno sa oduševljenom Mahault svirao sve, od klasičnih majstora do modernih. I sve to s istom lakoćom i virtuoznošću. Za njega nisu predstavljali nikakvu tajnu ni violina, ni violinčelo, ni glasovir. Svirao je sve sa nekom vrlo osobnom, ponekad čudnom notom. Gemmi nije bilo jasno zašto osjeća takvu nelagodu slušajući ga. Ona je to uzaludno nastojala objasniti samoj sebi, ležeći u postelji kraj Mahault koja je već zaspala. Zašto ta odbojnost, koju je osjećala od prvog trenutka pri susretu s mladim ocem svojih učenica? Ona je u mislima ponovno proživljavala veče koje je upravo bilo prošlo: večeru u velikoj blagovaonici, koju je posluživao stari nadstojnik uz pomoć ruskog sluge, bijele ruže i crvene karanfile kojima su ukrasili stol sa stolnjakom od skupocjenih čipaka. Prisjećala se lica gospodina Camparena, koje je odavalo pomanjkanje svake odlučnosti, hladnog pogleda grofice, done Leti-cije obučene u haljinu od sjajne žute svile, njezine čudne ogrlice od malih zmijskih glava izrañenih od zlata i smaragda . .. done Leticije, lijepih usana, s kapcima i kratkim gustim trepavicama, koje su joj često zastirale pogled. I Lionela, tako elegantnog u smokingu, tako veselog, ljubeznog i zavodljivog. Svi su na svoj način bili Ijubezni. Obje su sestre neprekidno osjećale kako s njima postupaju kao sa sebi ravnima. Sa osobama što su ih primili s velikim zadovoljstvom. Nakon večere ponovno su svirali sve do jedanaest sati. Za to je vrijeme Gemma igrala šah s gospodinom de Camparenom, koji je bio oduševljen što je našao izvanrednog partnera za svoju najmiliju igru. Kako je sve to moglo opravdati njezin čudan osjećaj nemira i straha? Zašto je mislila: »Nismo smjele tako brzo prihvatiti. Trebale smo se raspitati.«? Kroz otvoreni je prozor dopirao hladan zrak i blijeda svjetlost mjesečine. Svježi miris obližnje šume dopirao je sve do velike sobe u kojoj je Mahault spavala, a Gemma razmišljala. Zora se stala približavati kada je i ona napokon zaspala.

IV Soba odreñena za podučavanje dviju djevojčica nalazila se izmeñu njihove sobe i sobe Mahault i Gemme. Tamo je Gemma idućeg jutra našla svoje učenice i započela svojim zadatkom. Činio joj se laganim. Auberte je bila ljubezno plaha. Ponekad vrlo rastresena. U njezinim je očima Gemma ponovno primijetila onu istu tugu, koja ju je jučer iznenadila. Razlikovala se mnogo od vesele Joyce. - Zar si bolesna, moja mila? - zapitala ju je pogladivši njezine fine uvojke. - Često sam umorna, gospoñice! Joyce se veselo nasmijala, odavajući laki prezir. - Reci radije da uvijek razmišljaš kako si umorna. Pokušavam je probuditi, gospoñice, no to mi ne uspijeva. Ona je uvijek u oblacima. - To nije dobro za male djevojčice - primijetila je Gemma, nastojeći ohrabriti svojim smiješkom ovo malo, i odviše ozbiljno lišće. - Pokušat ćemo to izmijeniti, mala moja Aube! Joyce je veselo zaplesala i izjavila: - Mislim da ćemo se vrlo voljeti, draga gospoñice! Gemma je upoznala i drugu sobaricu. Mulatkinju Aurelie, koja se brinula za obje djevojčice, a sada je bila dodijeljena i obim sestrama. Ta žena, pedesetih godina, lijepih očiju, sa simpatijom je promatrala pridošlice. Ona je objasnila Gemmi, da Joyce i Auberte obično prije ručka odlaze na šetnju po parku. Zbog toga je mlada djevojka izašla oko jedanaest sati sa svojim učenicama. Prešle su preko dvorišta, smještenog

izmeñu dva krila, i krenule puteljkom sve do ruba šume. Dočekao ih je miris borova. Joyce je pričala na engleskom. Govorila je da ona i njezina sestra ljeti provode mjesec dana u Cannesu, gdje se svakodnevno kupaju. - To tako volim! Dobro plivam, ali Aube se plaši. U njezinu se glasu osjećao prezir. - Plivate li vi, gospoñice? - Ne plivam. - Morate naučiti. Ujak Salvatore nas je naučio prošle godine. On izvrsno pliva. Poput ribe, kako kaže djed. Gemma se sjetila vitkog čovjeka opaljena lica. Zapitala je: - Je li to stariji brat tvog oca? - Ne, već njegov bratić. On stanuje tamo ... Joyce je pokazala rukom aleju koja je prolazila šumom. - Proći ćemo kraj njegove kuće. On je otputovao na Korziku, domovinu svoje majke. Tamo ima posjed. On često putuje. Ali i kada je ovdje ne dolazi suviše često u dvorac. Prolazile su šumom koja je doskora postala mnogo svjetlija, i one su se našle na čistini. Usred šume uzdizala se kuća, sagrañena od istog kamena kao i dvorac. Njezine harmonične linije odavale su da je sagrañena u sedamnaestom stoljeću. Začuo se lavež pasa. Mršava, naborana žena pojavila se iza širokog francuskog prozora koji se otvorio prema terasi što je okruživala kuću. - To je Paola, korzikanska služavka našeg ujaka. Ja je ne volim - objašnjavala je Joyce. -Ona je prava divljakinja. Po pri se put začuo blagi glas Auberte: - Ujak kaže da bi se ona za njega bacila u vatru. Joyce je slegnula ramenima. - Divljaci to mogu učiniti... Čujete li pse, gospoñice? To su lovački psi. Ujak je veliki lovac. U jesen ih odvodi na Korziku. One su obišle kuću, oko koje je sve bilo brižno očišćeno. Pred kućom je stajao vodoskok u obliku kamenog delfina. Pocrnjeo od godina, neprekidno je ispuštao mlaz svježe gorske vode. Bio je okružen sa dva mramorna kipa, dviju nimfa okrunjenih cvijećem. One su se smij ale i plesale. Jedna od njih privukla je pažnju Gem-me. Bila je nježna, gotovo nalik djetetu, nevinih crta lica i vesela pogleda. Iz njezinih ruku je ispadalo cvijeće i dodirivalo njezine gole noge. Činilo se kao da taj kip živi. - To je majka - primijetila je Auberte. Gemma se okrenula i začuñeno pogledala dijete. - Sto to kažeš, mala moja? Joyce je prezrivo pogledala sestru, na svoj uobičajen način. - Ona misli da taj kip sliči portretu njezine majke u očevu salonu. Htjela je objasniti odgojiteljici, jer je primijetila da ova nastoji sakriti svoje iznenañenje: - Njezina je majka bila druga očeva žena. Ja sam kćerka očeve prve žene. - Ah, tako! - primijetila je Gemma. - Sviña li vam se taj kip, gospoñice? Načinio ga je ujak Salvatore. Djed kaže da je savršen. - I ja tako mislim. - Ujak ovdje radi - nastavila je brbljati Joyce, uprijevši prst u dva prozora zastrta platnenim zavjesama. - On je načinio i bistu sestrične Leticije. Jeste li je primijetili u žutom salonu, gospoñice? Gemma ju je primijetila. Začudio ju je način prikazivanja tajanstvene grofice Camparini. Zaista, Salvatore Camparini velik je umjetnik. Iza kuće vodila je cesta dalje kroz šumu. Ali Gemma i njezine učenice nisu toga dana krenule dalje. Joyce je htjela svojoj učiteljici pokazati akvarij smješten u jednom dijelu oranžerije. Gospoña de Camparene je naime sa svojih putovanja donijela fantastične primjerke riba. Gemma se divila velikim staklenim posudama. Ovdje tim stanovnicima vode nije ništa nedostajalo. - Očev kineski sluga Čang brine se za njih — rekla je Joyce. - Baka smatra da se on izvanredno razumije u to. NapustivŠi oranžeriju, Gemma i njezine učenice krenule su u loñu s vitkim stupovima, koji su fasadi dvorca davali nešto talijansko. Ispred francuskih prozora žutog salona, u kome je obitelj obično boravila, sjedila je gospoña de Camparene i slušala Mahault koja joj je čitala. Tamo je bio i Lionel. Krzno je prekrivalo njegova koljena. Dočekao je sa smiješkom Gemmu i njezine učenice. - Jeli šetnja bila ugodna, gospoñice?

- Vrlo, gospodine! - Pokazala sam gospoñici Salvatoreovu kuću i akvarij. Joyce je prišla ocu i nježno naslonila svoju plavu glavicu na njegovo rame. - Ah, kuću našeg velikog kipara? U Lionelovu se glasu mogla naslutiti lagana poruga. - Vidjeli ste njegova djela, gospoñice? - Da, i vrlo su mi se sviñala, koliko ja to mogu prosuditi. - Da, dragi Salvatore je vrlo talentiran. Ali on je oličenje skromnosti. Skriva svoja djela. Malo ljudi zna da u Brussolsu živi tako sjajan umjetnik. Gemma se naljutila zbog podrugljivog Lio-nelovog tona. Odgovorila je dosta živahno: - Skromnost je i odviše rijetka vrlina, a da je čovjek ne bi trebao cijeniti. - Tako je. Lionel je vršcima prstiju gladio Aubertin obraz. Ona mu je plaho rekla: - Dobar dan, oče! - Zatim, kada je baka poljubila djecu, Gemma ih je odvela u njihovu sobu. Htjela je prije ručka napisati nekoliko riječi majci i saopćiti joj što se dogodilo s njima, i poslati joj njihovu novu adresu. Yolanda, majka dviju djevojaka udala se za bogatog alžirskog zemljoposjednika, i živjela je dobar dio godine u Alžiru. Dolazila bi svake godine u Pariz, pa bi za vrijeme tog svog boravka dva do tri puta sretala svoje kćeri. Donijela bi im nekoliko darova, i poklonila im mnogo milovanja. Vrativši se kući, napisala bi jedno pismo svakih šest mjeseci svojim kćerkama, i to joj se činilo posve dostatnim. Mahault joj je javila za smrt njihova oca i za njihov odlazak u Vallauris gdje ih je primila tetka Laurence. Gospoña Yolanda Dorfier, njihova majka, odgovorila im je kratkim pismom u kome je najvećim dijelom govorila o sebi. To bijaše njen stil i običaj. Kada je Gemma napisala adresu svoje majke, Mahault je ušla u sobu, djelujući vrlo svježe u svojoj svijetlosivoj haljini. Njezine su oči sjale, a usta se smiješila. - Kako je divno u Brussolsu! Kako su to divni ljudi! Imamo izvanrednu sreću, draga Gemma! - Nadam se! Mahault ju je podrugljivo pogledala. - Nisi baš oduševljena? Sto ti je još potrebno? - Ne možemo za nekoliko sati stvoriti mišljenje. Mahault je slegnula ramenima. - Ti možda ne možeš, sa tom svojom manijom analiziranja. Ti uvijek istražuješ što se skriva u mozgovima ljudi. Na sreću, ja sam mnogo jednostavnija i ne upuštam se u ta suptilna ispitivanja. Gospoña de Camparene je inteligentna žena, puna takta. Gospodin Lionel je vrlo ljubežan i jednostavan. A kakav je ori glazbenik! Pravo je uživanje pratiti ga ... Kome to pišeš? Majci? - Da, javljam joj da smo ovdje. Moje pismo još nije zapečaćeno. Hoćeš li dodati nekoliko riječi? - To nije potrebno! Ona se baš ne zanima mnogo za nas... U njezinu se glasu osjećala žalost. Mahault se divila svojoj lijepoj majci i njenoj eleganciji, ali ju je ljutila njezina ravnodušnost prema njima, njenim kćerima. Cak i više nego Gemmu, koja je patila na drugi način. Mahault je učinila nekoliko koraka u sobu, nabravši svoje fine obrve. Zatim je zapitala: - Sviñaju li ti se tvoje učenice? - One su dražesne. Joyce je otvorenija i više priča od svoje sestre koja, čini se, nije čvrsta zdravlja. Jutros sam saznala da su one samo polusestre. Njihov se otac dva puta ženio. Mahault nije mogla sakriti kretnju iznenañenja. - On se čini tako mlad... Dva puta već udovac? Krenula je prema toaletnom stoliću, uzela četku i lagano stala prelaziti preko kose. Rekla je zamišljeno: - Ako je doživio takvu nesreću, možda se više ne misli ponovno ženiti. Nakon osam dana oduševljenje Mahault nije splasnulo, čak naprotiv. Ona je bila oduševljena sa svakim i svime. Joyce je bila vrlo nadarena za glazbu, pa se pokazala izvanrednom učenicom. Auberte, iako ne tako nadarena, ipak ju je zadovoljavala. Bila je neizmjerno oduševljena prateći Lionela. Ponekad bi im se kao čelist pridružio i gospodin de Camparene. Mahault je procvjetala usred tog aristokratskog luksuza. Podrugljivim smiješkom govorila je Gemmi: - Jesi li pronašla nešto zbog čega bi mogla: prigovoriti našim domaćinima? Ne, Gemma nije otkrila ništa što bi opravdalo tu nejasnu bojazan koju je osjećala od kada je obitavala

u Brussolsu. Iako joj niti gospoña de Camparene, niti dona Leticija, a nadasve Lionel nisu bili simpatični, ona nije mogla priznati drugo nego da su svi oni nastojali što više ugoditi svojim mladim službenicama. S njima su postupali kao sa uzvanicama, a ne kao s učiteljicama, družbenicama i tajnicama, što su one sve bile. I djevojčice su bile vrlo ugodne. Gemma je jedino gospodina de Camparenea smatrala izvanrednim Čovjekom, no potpuno lišenim svake volje i podložnim svojoj ženi. On bi provodio dio dana u biblioteci, zaokupljen istraživanjima i proučavanjem povijesti. Jednog poslijepodneva, po njegovoj želji, Gemma mu se pridružila. Velika prostorija s tri prozora bila je ukrašena starom izrezbarenom drveninom i ormarima sa bezbroj starih i modernih knjiga. Snopovi spisa bijahu pažljivo uvezani, zahvaljujući grofovom tajniku, starcu s glavom štakora, koji je sjedio za pisaćim stolom u prozorskom udubljen ju. Gospodin de Camparene rekao je mladoj djevojci da može uzeti sve knjige koje joj se budu sviñale. Govorio joj je o tome što je sada radio. Istraživao je povijest starih provansalskih obitelji i neke su mu činjenice još nedostajale. - Morao bih ih pronaći u privatnim bibliotekama. Izmeñu ostalog i u Aixu. Imam tamo vrlo dobrog prijatelja, gospodina de Rambertina, ali on nije sposoban izvršiti ta istraživanja. Htio sam vas zamoliti, draga gospoñice, da vi za nekoliko tjedana krenete onamo i učinite to za mene. Stanovat ćete kod mog prijatelja, koji ima dražesnu kćerku. Bit će dovoljno osam do deset dana da biste mogli pregledati privatne zbirke. Gospodin de Rambertin će vam pomoći, jer je on dobro poznat i cijenjen u tom kraju. Gemma ga je stala uvjeravati kako će joj biti drago učiniti to za njega. Krenula je za njim u susjedni toranj u kome je bio smješten arhiv u jednoj nadsvoñenoj dvorani prizemlja. Taj je toranj bio dio starog dvorca i imao je neizmjerno debele zidove. Stube su vodile u gornji kat. Gospodin de Camparene pokazao ih je Gemmi. - Tamo gore je carstvo Leticije i Lionela, njihov laboratorij. Oni se bave, ne znam kakvim, istraživanjima. Ona mogu biti i opasna, kao što to dokazuje primjer moje mlade roñakinje. Zbog toga uvijek brinem za Lionela. Bilo bi bolje kada bi se on zadovoljio glazbom. Ali on se tako zadubio u kemiju da je nemoguće privesti ga razumu. - Kako se on može popeti gore? - zapitala je Gemma, pokazujući strme kamene stube. - Njegov kineski sluga ga nosi. On je začuñujući snažan, iako je tako mršav. Poznajete liga? Da, Gemma je već primijetila tog sitnog čovjeka, žute boje kože. Nije joj se sviñao njegov pogled, niti njegov pozdrav s dubokim poštovanjem. Ali to nije rekla gospodinu de Campareneu. Obiteljski arhiv bio je zatvoren u stare škrinje, od kojih su neke vjerojatno potjecale još iz doba izgradnje dvorca. Gospodin de Camparene pregledao je već neke od njih, ali nije to uspio učiniti sa svima, jer su ga česta putovanja odvodila iz Brussolsa. - Moja žena voli promjene! Mi poznajemo cijeli svijet. To nije bilo neugodno kada sam bio mlañi, ali moram priznati, da mi je sada mir miliji. Čini se da se i njoj to sada počelo sviñati. Nećemo više odlaziti na duga putovanja. Zbog toga sam odlučio ispitati sve te stare papire, pa se nadam da ćete mi u tome pomoći. - S najvećim veseljem, gospodine! Začula je lagani šum na stubama, pa je podigla glavu. Neka se žena spuštala - bila je to Leticija, obučena u tamnu vunenu haljinu sa jednostavnim bijelim okovratnikom. - Bila si gore? - zapitao je gospodin de Camparene. - Pokazivao sam naš arhiv gospoñici de Fonteillan. To je mnogo zanimljivije od tvoje kemije, drago moje dijete! - Svaki po svom ukusu, dragi bratiću! Stajala je na dnu stuba, obasjana sjajem brončane svjetiljke, koju je grof upalio. U svojoj jednostavnoj haljini, koja je toliko odudarala od onih šarenih svilenih, koje je obično nosila, Leticija se činila drugom ženom. Izgledala je još tajanstvenima sa svojim teškim kapcima, koji su na pola zatvarali njezine crne, mirne oči. Gemma u njima nikada nije zamijetila nešto što bi moglo odati bilo kakve osjećaje. - Naravno, naravno, ne prigovaram ti, dijete moje! Sigurno si to naslijedila od našeg pretka... Obrativši se Gemmi, gospodin de Campa-rene je stao objašnjavati: - Po pričanju, Cesare Camparini je početkom sedamnaestog stoljeća bio vrlo cijenjeni alkemist. Bio je stručnjak za pripremanje otrova. Leticija je lagano slegnula ramenima. - Sve su to samo priče. U obiteljskim dokumentima, koje ja posjedujem, piše doduše da se Cesare bavio alkemijom, ali to ne znači da ga je zanimala i toksikologija. Već je postalo uobičajeno optuživati sve ljude tog doba kao trovače. Sigurno ih je bilo, ali mnogo manje no što mi to mislimo.

- Nadajmo se da je naš predak izbjegavao tu zločinačku zarazu! - nasmijao se gospodin de Camparene. - A sada kada sam vam pokazao naše skladište starog papira, poñimo popiti čaj, gospoñice! Napustili su toranj, i gospodin de Camparene je zaključao vrata za sobom. Na pragu biblioteke Leticija je zastala i suho primijetila: - Sto ti ovdje radiš? Nedaleko tajnikova pisaćeg stola stajala je patuljčica Zorah. Njezine crne oči sjale su usred malog ocvalog lica promatrajući znatiželjno Le-ticiju i Gemmu. Gemma ju je rijetko kada vidjela nakon svog dolaska. Zorah se zadržavala većinom u grofičinirn sobama, jer njezina prisutnost nije bila draga Lionelu. I Joyce je nije voljela, pa kada bi je vidjela kako luta vrtom, ona bi prezirno šapnula: - Evo ponovno tog malog čudovišta u koje je baka zaljubljena, kako kaže otac. Leticijine riječi nisu uzbudile patuljčicu. Njezina mala usta čak su se nasmiješila uz zloban izraz. Odgovorila je: - Došla sam u posjete gospodinu Bar-douxu. Tajnik, zaokupljen pisanjem, nije podigao glavu. Leticija je nastavila jednakim suhim glasom: - Nisi potrebna gospodinu Bardouxu. Gubi se, mala napasti! Gemma je u očima Zorah primijetila odbljesak bijesa i mržnje. Okrenuvši se na svojim visokim potpeticama, patuljčica se povukla iz biblioteke. - Nije ništa zla učinila - rekao je gospodin de Camparene, prigovarajući Leticiji. - Ti je ne podnosiš. Ona nije loša, samo je ponekad malo luckasta. - Ponavljam, ona je mala napast, bratiću: znatiželjna je, bezobrazna a bojim se i da krade. - Za to nemaš dokaza, mila moja! - Na nesreću, nemam. Samo sumnjam, jer se ona posvuda mota, dira sve, a meni su nestali i neki papiri. - Rekla si mi da si te papire drugog dana našla na svom pisaćem stolu. - Da, kradljivac, ili kradljivka, vratili su ih, uvjerivši se da ne sadrže ništa zanimljiva za njih. Ali nikada više nisam našla duplikat ključa od laboratorija, pa sam morala izmijeniti bravu. Osim toga, nekoliko mi se puta pričinilo da sam kod sebe osjetila miris parfema koga upotrebljava Zorah. - Sto bi ona s tim ključem? Sigurno si ga negdje zametnula. Zorah je znatiželjna, to priznajem, no ne mogu vjerovati da krade, dok se to ne dokaže. Leticija je mahnula rukom, kao da želi reći: »Kako god ti hoćeš!« Zatim je krenula vratima, govoreći: - Presvući ću se i odmah vam se pridružiti. Grof i Gemma pošli su u žuti salon u kome su Lionel i Mahault svirali Ravela. U susjednom je salonu gospoña de Camparene razgovarala sa svojom prijateljicom lady Brendwill iz Cannesa. Obje su zatim došle na čaj. Engleskinja je bila ugodna stara gospoña, dosta ograničene pameti, ali vrlo dobrodušna. Govorila je mnogo o svojoj djeci i unucima, želivši vidjeti Joyce i Auberte. Gospoña de Camparene je pozvonila i naredila Arueliji da ih dovede. Ugledavši Joyce gošća je uzviknula: - Ona sve više liči svojoj majci! To je izvanredno. Ne čini li se to i tebi, draga moja Cynthia? Lionel joj je odgovorio svojim nježnim glasom: - Da, ona me podsjeća na moju ubogu Lauru. To je velika utjeha za mene. Zaista, sudeći prema fotografiji, obješenoj iznad djevojčicina kreveta i Gemma je mogla spoznati tu sličnost. Prva Lionelova supruga bila je lijepa, vitka plavokosa žena, pravilnih crta lica i pomalo prezriva osmijeha. Bila je neizmjerno manje simpatična od Aubertine majke, čija je slika bila obješena iznad drugog kreveta u sobi sestara. Bila je to ona ista mlada žena koju je predstavljao i kip pred kućom Salvatora de Camparenea. No nestalo je onog vedrog pogleda i veselog smiješka. Ostao je samo tužan osmijeh, izraz umora i dosade. Odgovarajući Lionelu, lady Brendwill je dodala s mnogo toplog saučešća: - Da, vi ste doživjeli veliku nesreću, dragi moj prijatelju! Ta dražesna Juliette ... Prava mala svetica. - Sto je od nje naslijedila njezina kćerka -dodala je gospoda de Camparene. Gemma je dobacila pogled Auberti. Ona je stajala kraj sestre, vrlo sitna u svojoj haljini od sivog baršuna. Njezine blage tužne oči odlutale su nekamo u daljinu. Gemma se začuñeno zapitala je li ta tuga samo odraz slabog zdravlja. Nije li Auberte patila zbog toga što su svi ukazivali više pažnje njezinoj sestri? Ili je možda postojao i neki drugi razlog? »To dijete predstavlja veliku tajnu«, pomislila je Gemma. »Hoće li mi uspjeti naći ključ te zagonetke?«

V Mahault i Gemma su se u društvu Auberte odvezle u nedjelju autom u selo na misu. Gospoña de Camparene pripadala je anglikanskoj crkvi, jednako kao i Joyce. Crkva je bila stara, mračna i slabo zagrijana malom peći. Hrastove klupe čekale su gos-jodare Brussolsa i njihove goste. Svećenik, visoki starac ozbiljna lica, pojavio se na oltaru. Oko larmonija, na kome je svirala mala stara gospoña sa izblijedjelim šeširom, okupile su se seoske djevojke i pjevale onako kako su umjele. Nakon nekog vremena pojavila se i Leticija. Nije kleknula, već je samo malo naklonila glavu i sjela kraj Gemme. Ona je i prva izašla iz crkve. Čekala je na malom trgu gospoñice de Fonteillan i Aubertu. Pruživši ruku Gemmi, ona je kretnjom glave pokazala mali otvoreni zeleni automobil i primijetila: - Povest ću vas sve tri kući. Zatim se obratila ženi u crnoj haljini sa crnom maramom na glavi, koja je tog časa prolazila kraj nje: - Iskoristite drugi automobil, Paola! Nećete se trebati penjati pješice. - Hvala vam, gospoñice, ali je sam naučena na to. Njezin je glas, kao i pogled dubokih očiju, bio hladan. Ta visoka žena, mršava opaljena lica, nije izgledala ljubezno. Po njezinu naglasku, tipu i imenu, kojim ju je nazvala grofica Camparini, Gemma je zaključila da to mora biti korzikanska služavka Salvatora de Camparene. - Vaš se gazda još nije vratio? - zapitala je Leticija. - Još nije, gospoñice! S kratkim pozdravom, Paola se udaljila, još uvijek gipkim korakom. - Krenite, Martin! - obratila se Leticija šoferu, koji je doveo Aubertu i sestre. - Možete povesti sa sobom Aureliju i Annu, koje tamo vidim. Zatim je pozvala Gemmu da sjedne kraj nje, a Mahault se sa Aubertom smjestila na stražnje sjedalo. Kada je automobil krenuo, Leticija je zapitala: - Još niste upoznali Paolu? Ona je služila kod Salvatoreove majke i odgajala dječaka. Čudna žena. Divlje odana svom gospodaru. Lionel tvrdi da ga ona iz ljubomore nastoji odvratiti od ženidbe. Ali to nije moguće, kad se radi o čovjeku tako čvrste volje kao što je Salvatore. - On obično stanuje ovdje? - zapitala je Gemma. - Samo dio godine. Nekoliko mjeseci provodi na Korzici, a često i putuje. Automobil je prolazio preko starog mosta, pa se zatim stao uspinjati cestom uzbrdo. Leti-cija je nakon nekoliko trenutaka šutnje, nastavila: - Danas ćete upoznati Brigidu Tcherine. Njezini su roditelji, za vrijeme carizma, provodili po nekoliko mjeseci u Antibesu. Oni su bili u rodu sa mojim bratićima de Camparene, a Brigida se kao dijete igrala sa Salvatoreom i Lionelom. Udala se sa sedamnaest godina za jednog svog sunarodnjaka, slikara. On je umro. Ima malog sina. Taj Tcherine bio je vrlo nadaren, pa se njegove slike, nakon što je umro, izvanredno prodaju. Lionel ima jednu u svom stanu. Pokazat ću vam je jednog dana. Leticija se časak prekinula da bi nastavila nakon jedne opasne okuke. ... Brigida je telefonirala jutros da će doći na ručak. Razočarat će se, jer je vjerojatno mislila sresti Salvatorea. Uboga Brigida, još se uvijek nada osvojiti njegovo srce. U Leticijinom se glasu čuo lagani prizvuk ironije i prezira, što se Gemmi nije sviñalo. Zbog toga nije željela nastaviti razgovor, promatrajući radije divlje stijene obasjane suncem. Kada se pred njima pojavio dvorac, Leti-cija je pružila ruku prema njemu: - Cesto su napadali taj dvorac, ali on se nikada nije predao. Možemo pretpostaviti i to, da su njegove zidine bili svjedoci mnogih drama. Možda ćete neke od njih otkriti prevrćući po arhivu, kojeg moj bratić još nije stigao pregledati. Oduševljen je što ćete to sada učiniti. Za vas će to biti zanimljivije nego obučavati djecu. - Rado se bavim njima. Obje su drage, iako vrlo različite. - Auberte je umišljena. I Gemma se ponovno osjetila užasnuta zbog tog suda i hladnog grofičinog glasa. - Ne mislim da je tako - odgovorila je hladno. - Prije svega, čini mi se, da to dijete pati. Leticija je slegnula ramenima. - Zašto bi ona patila? - Možda zato što njezinu sestru više vole od nje. - S punim pravom. Joyce je drašesno dijete, Ijubezno, veselo i pametno. Auberte ne posjeduje te

odlike. Ma što vi mislite o njoj, ona se pretvara jednako tako kao što je to činila i njezina majka. »Uboga mala Aube!« pomislila je Gemma. Ona je shvatila da Leticija mrzi to dijete, vjerojatno zbog toga što je mrzila i njezinu majku. Zašto? Iz ljubomore? Zar je ona ljubila Lionela, pa je bila zavidna onoj drugoj? No, u tom je slučaju morala imati jednake osjećaje i prema njegovoj prvoj ženi i kćeri. A ona je takoñer hvalila Joyce i pokazivala joj svoju naklonjenost. Zašto je dakle tako sudila o Auberti i njezinoj majci? Gemma je bila uvjerena da taj sud ne odgovara istini. Jer ona do sada nije otkrila ništa lažnog kod tog djeteta, već je čak po nekim zapažanjima posljednjih dana mogla zaključiti da je to bio slučaj sa Joyce. Kada su sestre stigle u svoju sobu, Aure-lie ih je došla obavijestiti da ih gospoda de Camparene poziva da ručaju s njima, jer im je željela predstaviti gospoñu Tcherine. Kada se malo prije ručka vraćala s djevojčicama sa šetnje, Gemma je srela u predvorju mršavog plavokosog dječaka od dvanaestak godina, koji ju je pristojno pozdravio. Joyce ga je predstavila: - Oleg Tcherine! Ona ga je zatim uhvatila za ruku i povukla u drugi kat, gdje je on trebao ručati s njom i Aubertom. Gemma je krenula za njima. Auberte se uspinjala kraj nje. Zapitala ju je: - Hoćeš li se igrati s njima? To bi te rastreslo, Auberte! - Igrati? Auberte je oklijevala: Ne... mislim da neću. Joyce će ... - Što će Joyce? - Joyce će se igrati. - A zašto ti nećeš? Nježni je glas šapnuo: - Ne znam ... Gemma je dobila objašnjenje za taj Aubertin odgovor, kada su se djeca nakon ručka, pojavila na trenutak u salonu. Zatim su se stala igrati u loñi. Joyce je potpuno zaokupila Olega, a on je očigledno uživao u njezinoj živahnosti i veselom smijehu. Auberte je ostala po strani od njihovih igara i razgovora. Nisu obraćali pažnju na nju. - Joyce je sve dražesnija, dragi Lionel! -obratila se Brigida Tcherine Lionelu. ~ Divno dijete! Moj je Oleg vrlo voli. Nasmiješila se, pokazujući lijepe zube, koji su se pomaljali iz nešto predebelih usana. Ta vitka, mršava žena nije bila lijepa. No, ipak je bila privlačna zbog pogleda svojih sivomodrih očiju, te dražesnih kretnja. Sjajna zelena svila njezine haljine naglašavala je vrlo svijetlu kosu i gotovo bijelu boju kože. Kada su pili kavu, ona je zapitala: - Draga, da li bismo mogli pogledati tvoje ruže? Ja im se uvijek iznova neizmjerno divim. - Hajde, samo poñi, dijete moje! Leticija i ove gospoñice će te pratiti. Nakon toga će nam Lionel i gospoñica Mahault svirati. U tome ćeš uživati, jer ti i to voliš. - Naročito Lionelovo muziciranje. Pravi je užitak slušati ga. - U tome ne dijeliš ukus Salvatorea, draga! Lagani je smijeh pratio te Lionelove riječi. Brigida je stisnula usnice i odgovorila: - Salva tore zna cijeniti tvoj talenat, Lionel! - Da, ali on ga mrzi... Nije potrebno da se buniš. On sam mi je to jednog dana rekao, jer on je vrlo iskren. Ponovno se nasmijao, a onda je jedan nježan osmijeh izbrisao ironičan izraz oko njegovih usana. - To i nije važno medu bratićima. Ja ne volim njegove kipove. Kazao sam mu to. Prema tome, nitko nikome ništa ne duguje. A sada, draga Brigida, poñi i pogledaj naše ruže, ta re-mek-djela druge vrste. Nakon toga prisustvovat ćeš malom koncertu. S desne strane druge vrtne terase smjestio se dugi staklenik, kojim je vladao stari talijanski vrtlar. On je odgojio nekoliko vrsti ruža koje su cvale i zimi. Bile su divnih boja i mirisa. Jednu je nazvao »Cynthia« u čast gospoñe de Camparene. Isticala se ne samo svojom veličinom, već i laticama boje zlata i vatre. Sirila je omamljujući miris oko sebe. Gemma se nije dobro osjećala u toj atmosferi zasićenoj mirisom ruža, ljiljana i tuberosa. Doskora je izašla, a napolju joj se pridružila Le-ticija. - Rekla sam vam da ću vam pokazati sliku Gregora Tcherinea, koja se nalazi u Lionelovoj sobi. Hoćete li je sada pogledati?

- Vrlo rado. Ali gospoña Tcherine? - Ona i vaša sestra dive se orhidejama. Još će se neko vrijeme zadržati ovdje, a Zatim će se bez nas vratiti u salon. Brigida je stara prijateljica, pa nikakve ceremonije nisu potrebne. Lionelov stan sastajao se od tri sobe u prvom katu. Gemma se začudila kada je ušla u §alon u koji ju je Leticija uvela. Zidovi su bili obloženi teškom svilom boje blijedog limuna. Svila, boje vina, pokrivala je duboke naslonjače. Baršunasti zastori iste boje ukrašavali su pro-zore. Pokućstvo je bilo načinjeno od drva, crvenkastog odsjaja. Debeli žuti sag pokrivao je pod, a žut je bio i raskošni brokat divana smještenog u jednom uglu sobe. Kraj njega je stajao niski stolić sa priborom za pušenje. Ispred jednog od prozora u srebrenim su se posudama nalazili bijeli i crveni ljiljani. - Ova soba bas nije namještena u duhu ove zgrade - primijetila je Leticija. - Lionel ima čudan ukus ... Evo slikef Na zidu su bile obješene dvije slike. Jedna je prikazivala neku ženu, nalik duhu što lebdi iznad jezerca, prekrivenog lopoČem. Na drugoj se neka mlada djevojka saginjala iznad nekog umirućeg čovjeka, čije je lice već poprimilo boju lešine. Te su slike, ne bez talenta naslikane, oda-vale nešto morbidno, pa su se neugodno dojmile Gemme. - Sto kažete? Sviña li vam se? - Uopćene. Iskreni odgovor izazvao je smiješak na usnama grofice Leticije. - Niste jedina. Ali drugi im se dive. Pogled Gemme je tog trenutka privukla druga slika, jedan portret. Smjesta je prepoznala majku male Auberte. Bila je onakva kakvu ju je prikazao Salvatore Camparene na svom kipu. Smiješila se, i gledala sretno svojim čistim očima. Kraj nje nalazio se portret Laure, Joyceine majke. I ona se smiješila. I ona je izgledala poput sretne žene. - Dva izvrsna portreta - začuo se ozbiljni Leticijin glas. - Prije dvanaestak godina neki je stari slikar došao u gradić kraj Nice. Nije bio slavan. Ipak je to zaslužio. Meñutim, živio je samo za svoju umjetnost i nije se brinuo ni za što drugo. Došao je ovamo i naslikao Lauru, a zatim kasnije i Juliettu. Gemma je odvratila pogled sa ta dva nasmiješena lica. Zašto je pogled na njih bio tako bolan? Osjetila je nelagodu u ovoj sobi koja joj se nije sviñala, i u kojoj se miješao miris ljiljana s mirisom duhana kojeg je Lionel pušio. Bila je to ista ona nelagoda, koju je osjetila malo kasnije, slušajući Lionela kako na svoj vrlo osoban način svira Chopina. Ona je pomislila kako nije jedina koja tako osjeća. Lionel je sam rekao malo prije da je njegov bratić mrzio njegovo sviranje.

VI Tri tjedna kasnije, automobil, kojeg je vozio šofer Martin odvezao je Gemmu u Aix. Gospodin de Camparene joj je rekao, da će joj gospodin de Rambertin pomoći u svemu u njezinim istraživanjima. Taj bivši oficir primio ju je vrlo ljubezno, iako ispočetka pomalo hladno. Njegova kćerka Delphina, ružna djevojka, no ipak privlačna zbog svog živahnog duha i vesele naravi, odmah se svidjela Gemmi. Stanovali su u staroj kući naslijeñenoj od zapovjednikovog ujaka, bivšeg državnog činovnika koji je proistekao iz duge loze parlamentaraca. Gemma je uživala u miru i otmjenosti ove vile s lijepim vodoskocima, a isto tako i u šarmu provansalskog krajolika s kojim ju je upoznavao gospodin de Rambertin, vozeići je posvuda u svom malom automobilu, kada god nije radila u privatnim arhivima. Otac i kćerka vrlo su voljeli gospodina de Camparenea, a Delphine je hvalila i Lionela »koji je bio tako hrabar i ljubezan u svojoj nesreći.« - Mi smo krivi za njegov drugi brak - povjerila je Gemmi. - Juliette de Negrelise je bila u rodu s nama. Živjela je sa svojim ocem u malom utvrñenju desetak kilometara odavde. Život joj je bio težak kraj oca ogorčenog zbog smrti ljubljene žene, zbog siromaštva i dosade. Radila je u vrtu i u kući, uz pomoć služavke bogalja. Nastojala je zadovoljiti svog oca kome nikada ništa nije bilo pravo. Usprkos svemu, ona je bila uvijek dobro raspoložena i nije se žalila. Bila je to lijepa djevojka, dosta nježna, ali zdrava. Bilo joj je osamnaest godina. Jednog sam je dana povela u Brussols. Ona je odmah osvojila Lionela i on ju je zaprosio. Gospodin de Negrelise je oduševljeno dao svoj pristanak. Juliette je takoñer bila sretna. Lionel joj se sviñao i njezino dobro malo srce unaprijed je uživalo u tome što će unijeti malo radosti u život nesretnog čovjeka. Vjenčali su se u kapelici u Brussolsu. Moj otac i ja bili smo svjedoci. Kakva dražesna mala ženica! No, kada sam godinu dana kasnije došla na nekoliko dana u Brussols našla sam je posve izmijenjenu. Nije se mogla oporaviti nakon roñenja svoje male kćerkice.

Kako mi je rekla gospoña de Camparene, ona se nikada poslije poroda više nije osjećala posve zdravom. Dvije je godine bolovala a zatim umrla, pa je ubogi Lionel po drugi put ostao udovac. Jednog dana, vraćajući se s izleta, gospoñica de Rambertin pokazala je Gemmi mali dvorac sa izblijedjelim ružičastim zidovima. Bio je smješten usred parka u kome su cvali svi proljetni cvjetovi Provanse. - Ovo je dom gospodina de Negrelisa. Nakon vjenčanja njegove kćerke doselila mu se ne-udata sestra. Oni se ne slažu, jer je i njezin karakter vrlo težak. Gemma je dugo promatrala jednostavno zdanje, koje je bilo rodni Juliettin dom. Kakva razlika od impozantnog i raskošnog Brussolsa! Zamišljala je oduševljenje lijepe Juliette kada joj je Lionel ponudio raskošan život kraj sebe. Da li joj je trebalo zaviñati? Da, što se tiče bogatstva. No, Lionel, ma kako zavodljivo izgledao za neke, još je uvijek bio Gemmi neizmjerno antipatičan. A kada je čovjek promatrao sliku Juliette obješenu iznad Aubertine postelje, čovjek je mogao zaključiti da joj taj brak nije pružio mnogo radosti. Nekoliko dana kasnije Gemma se oprostila od svojih domaćina. Oni su joj obećali da će, budući da ih je gospodin de Camparene pozvao, posjetiti Brussols u ljetu. Automobilom Campa-renovih ona se odvezla do Nice gdje je namjeravala nešto kupiti. No nije se dugo zadržala. Zurila je u Brussols ne znajući ni sama zašto, jer je nekoliko dana ranije primila pismo od Ma-hault u kome je ona ponovno oduševljeno javljala kako su svi Ijubezni s njome. Naročito je ljubezna gospoda de Camparene koja ju je odvela u Cannes i tamo joj kupila prekrasan šešir. »Jučer je stigao i Salvatore de Camparene« - dodala je na kraju pisma. »Nisam ga još vidjela. Došao je u posjete svojoj baki i djedu, dok sam ja šetala sa Joyce i Aubertom. Čini se da gospoña de Camparene nije njegova prava baka, jer je njegov otac sin iz prvog grof ovog braka.« Kada se vozila prema Brussolsu pretekao ih je automobil koga je Gemma već opazila ispred Grand-hotela u Cannesu. Ona je u vozaču prepoznala onog opaljenog mladog čovjeka, koga je onog dana na Časak vidjela. U velikom predvorju dvorca dočekao ju je stari majordomus Sylvestre. Uzeo je iz šoferovih ruku kovčege i pakete. Javio joj je: - Gospoñica Mahault vas čeka u svojoj sobi. Na hodniku drugog kata iznenada se pojavila Joyce i bacila se Gemmi oko vrata. - Napokon ste stigli! Kako sam sretna, gospoñice! Saznat ćete veliku novost... - Hajde, mala brbljavice, ušuti! Na pragu susjedne sobe pojavila se nasmiješena Mahault. Sjala je od sreće i pružala ruke prema sestri. - Jedva sam čekala da doñeš! Doñi brzo, moram ti nešto ispričati... Odvela ju je u njihovu sobu, pa je, zatvorivši vrata za sobom, zagrlila sestru. - Draga moja, kakva sreća! Gemma je iznenada osjetila uznemirenost. - Zaručila sam se s Lionelom! Gema se iznenada zgrčila. - Zaručila sa ...? Mahault se odmaknula od nje i nabrala obrve. - Zašto me tako gledaš? Zar nisi sretna zbog toga? Gemma je nastojala savladati nelagodu koja ju je obuzela. - Moram ti reći, nisam, draga moja Mahault. Nisam nikada skrivala pred tobom da mi on nije simpatičan. Mislim da se pretvara ... - Da, govorila si mi te gluposti! Tako šarmantan čovjek! Tako pažljiv! Zao mi je da ti se ne sviña. Ali, ja sam zaljubljena u njega, i sigurna sam da ću s njim biti neizmjerno sretna. U njezinim očima sjala je sreća i oduševljenje koje je obuzelo svo njezino biće. Gemma joj je pristupila i zagrlila je. - Ako misliš da će to biti tvoja sreća, ne želim ti ni ja ništa drugo, Mahault! Bilo bi mi milije da si ga uspjela bolje upoznati i razmisliti ... - Razmisliti o čemu? Taj brak predstavlja sve što sam ikada željela: slavno ime, veliko bogatstvo, čarobnog supruga koji me ljubi... Sto bi ti još željela? Da, što se moglo željeti više za tu lakomislenu osobu koja od života nije tražila ništa druga osim luksuza, otmjenosti i užitaka? Osim toga, ona vjerojatno neće patiti zbog Lionelove neiskrenosti, jer je nije niti opazila.

Mahault je nastavila grozničavo: - Ta je obitelj tako savršena! Gospoda de Camparene se ponaša prema meni kao prava majka. Pogledaj... Pokazala je na haljinu od bijele svile ukrašenu srebrnim vezom, rasprostrtu na naslonjaču. - Dala ju je potajno sašiti za mene i poklonila mi je kako bih je obukla danas, jer ćemo se navečer zaručiti. Nije li to dražesno? - Jest. Prigušivši uzdah, Gemma se nastojala nasmiješiti. - Doći će gospoña de Tcherine i Salvatore Camparene. Taj bratić nije vrlo ljubezan. Lionel ga ne voli, a ja mislim da ima pravo. - Primijetila sam izvjesno neprijateljstvo kada je spominjao svog bratića. - Rekao mi je da se oni nikada nisu voljeli. Salvatore je vrlo ohol i neljubezan. Uvijek je odbacivao ljubav svog bratića... Ah, već je šest sati i Lionel me čeka. Ostavit ću te sada, draga moja! Doviñenja!... Ah, pogledaj moj prsten! Nije li krasan? Pred očima Gemme zabljesnuo je dijamantni prsten na sestrinoj ruci. - A dobit ću i krasnu ogrlicu od bisera, rekao je Lionel. I samo to je bilo važno... Evo, što ju je oduševljavalo! Gemma je ostala sama u sobi rasvijetljenoj zrakama zalazećeg sunca. Nije više nastojala sakriti svoju tugu čak i prezir zbog postupka lakomislene Mahault. Tome se ovog puta pridruži i strah zbog onih zaruka. Nije mogla objasniti čudan osjećaj u vezi s Lionelom. Nije se usudila priznati da je to odbojnost. No, ona je na njemu sve mrzila: njegov pogled, njegov smiješak, njegov umiljavajući glas. Sve ono što se na njemu drugima sviñalo i što je osvojilo i Mahault, lady Lauru i Juliettu deNegrelise. I te dvije mlade žene koje je smrt tako brzo otela. Mahault će biti njegova treća supruga. Da li je ona i jedan trenutak, očarana tom prosid-bom, pomislila na one koje su joj prethodile i koje su sada počivale jedna kraj druge u grobnici dvorca? Nastojeći odbaciti svoju zabrinutost, Gemma se stala presvlačiti za večeru. Zatim je krenula u sobu u kojoj se održavala nastava. Tamo su je čekale Joyce i Auberte. Starija je ponovno, sva sretna, potrčala prema njoj. - Sada ste sve saznali, zar ne? Gospoñica Mahault će se udati za mog oca. Ona će postati naša maćeha ... Kako sam zadovoljna! Ona je tako draga! Auberte joj se približila i podigla prema mladoj djevojci svoj plašljivi pogled. Gemma ju je poljubila, a zatim obje zapitala čime su se bavile dok nje nije bilo ovdje. No, Joyce se neprekidno vraćala na vjenčanje svog oca, koje ju je oduševljavalo. Nešto prije sedam sati Gemma je pošla u svoju sobu. Mahault je upravo završavala sa svojom toaletom. Nosila je narukvicu koju joj je Lionel poklonio. Bio je to lanac od platine sa safirima i dijamantima. Kada su sestre napuštale sobu, otvorila su se vrata na stubište i pojavila se glava Zorah. Začulo se cerekanje. Zatim su čule kako su se vrata zalupila. - To ogavno biće! - primijetila je Mahault. - Ona se neprekidno žulja oko mene. Lionel je ne podnosi. A niti Leticija. Ali gospoña de Camparene želi da ona ostane kraj nje. Govori da joj ta užasna patuljčica donosi sreču. Kakvo praznovjerje! U žutom salonu sakupila se cijela obitelj. Grof i grofica de Camparene, Lionel, dona Leticija, Salvatore i Brigida Tcherine. Brigida je izgledala izvanredno u svojoj haljini od crnog satena koja je isticala bjelinu njezine kože. Leticija, obučena u svilenu haljinu boje jagoda, sa zlatnim lancem ukrašenim rubinima u crnoj kosi, predstavljala je pravu suprotnost. Činilo se da je Salvatore to upravo promatrao s velikim zanimanjem kada su u sobu ušle Gemma i Mahault. - Evo vas, drago dijete! - rekao je stari grof. Pristupio je Gemmi, uhvatio njezinu ruku i poljubio je. - Nedostajali ste nam! Sretni smo što vas ponovno vidimo. - Priredili smo vam iznenañenje - nadodao je Lionel. Ustao je, uhvatio svoje štake, i približio se nekoliko koraka Gemmi. Ova je svim silama nastojala da ne povuče svoju ruku kada ju je on poljubio. - Pravo iznenañenje - odgovorila je ona, nastojeći se usiljeno nasmiješiti. Ona je pozdravila gospoñu de Camp arene, zatim je stisnula ruku Leticiji i gospoñi Tcherine.

Gospodin de Camparene predstavio joj je Salva-torea. - Moj unuk, Salvatore, koji će neko vrijeme boraviti ovdje. Salvatore se naklonio. Gemma je srela iv-vahan pogled njegovih očiju. Začuo se nježan, pomalo podrugljivi Lionelov glas: - Gospoñica Gemma je obožavateljica tvojih djela, dragi moj! - Činite mi i preveliku čast, gospoñice! To su djela običnog amatera. Glas i izraz lica Salvatorea odavali su samo hladnoću. - I amater može biti vrlo talentiran - primijetila je Leticija. Njezin težak pogled obavio je Salvatorea. Brigida Tcherine se nasmijala: - Salvatore je i odviše skroman. Upravo je grijeh kako on postupa sa svojim talentom. - Ostat ću dakle zločinac! I neću se pokajati zbog toga, uvjeravam vas! Radim kada mi se prohtije, za svoje osobno zadovoljstvo. - Lijepo priznanje vlastite sebičnosti! - rekao je Lionel. , Mali se smiješak pojavio na njegovim mekim usnama. - Sebičnost, koja nikome ne šteti. Taj suhi odgovor djelovao je na Gemmu poput pljuska u Lionelovo lice. Ali on to nije osjetio. Okrenuo se prema Mahault i nježno joj se nasmiješio. - Draga Mahault, je li tvoja sestra bila vrlo iznenañena novošću? - Da, iznenañena i oduševljena! Gemmine lijepe obrve nabrale su se. Nije joj se sviñala ta sestrina laž, nakon onoga što joj je rekla o tom braku. No, nije bilo moguće proturječiti joj. Morala je šutjeti na te riječi. Tog je trenutka srela pogled Salvatorea. U njegovim lijepim crnim očima kao da je otkrila bljesak iznenañenja. - Mi smo svi oduševljeni - primijetila je gospoña de Camparene. - Mahault će usrećiti našeg Lionela, koji ne želi ništa drugo do usrećiti nju. Stari majordomus Sylvestre javio je da je večera servirana. Lionel je dražesnom kretnjom uhvatio ruku Mahault i odveo je u blagovaonicu. Za vrijeme večere, on je bio pun pažnje prema svojoj zaručnici. Mahault je pokazivala svoju veliku sreću. Ona se u tome natjecala sa Brigidom, koja je pričala najnovije vijesti iz Cannesa. Njezin susjed, Salvatore, većinom je šutio, nije mnogo obraćao pažnju na to što su oko njega pričali. U njegovom lijepom licu, kao da su samo oči živjele. Promatrao je sad jednog sad drugog, zadržavajući se dulje na Mahault, a odvraćajući oči od Lionela. I Gemma je taj fjogled srela nekoliko puta, taj pomalo znatižejan pogled, kojeg je već i prije zamijetila. Na kraju večere, gospodin de Camparene zapitao je Gemmu što misli o gospodinu de Rambertinu i njegovoj kćeri. Ona je rekla kako su joj simpatični i kako su je lijepo primili. Tada se začuo glas Salvatorea: - To su divni ljudi, ali poput većine takvih i oni misle da su i drugi ljudi nalik na njih. Zbog toga griješe u prosuñivanju ljudi. -. Kako to? - zapitao je gospodin de Camparene. Začuñeno je pogledao svog unuka. - O kakvim greškama govoriš? Ne znam što bismo im mogli predbaciti? Lionel se nasmijao. - Čini se da vas Salvatore izjednačuje s tim ljudima. Sa svoje intelektualne visine on nas sve smatra slijepcima ili neznalicama. Gemma je primijetila kako su se Salvatore-ove usnice stisnule, kao da želi zadržati riječi koje su mu navirale na usta. Tog je trenutka gospoda de Camparene, vjerojatno želeći izbjeći svañu meñu bratićima, state ispitivati Salvatorea o njegovu boravku u Parizu. On je počeo pričati o koncertima, kojima je prisustvovao i o kazališnim predstavama. Izraz njegova lica kao da je živnuo. Gemma ga je slušala sa zanimanjem. Sviñale su joj se njegove čiste analize i njegov, visoko estetski i moralni sud. Brigida Tcherine upijala je njegove riječi. Lionel se pretvarao kao da ne sluša svog bratića, i razgovarao je sa zaručnicom. Činilo se kao da Leticija sanjari. Nakon večere, Lionel i Mahault svirali su zajedno. Veče je bilo tako blago da su otvorili francuske prozore. Salvatore je stajao na pragu jednog, pušio i promatrao vrt obasjan mjesečinom. Leticija mu se približila i zamolila ga cigaretu. Ostala je stajati kraj njega, šuteći, i promatrajući svijetlu noć, punu proljetnih mirisa. Oni bi jedva ponekad izmijenili koju riječ. Sa svog mjesta Gemma je mogla promatrati Salvatoreov profil. Izraz njegova lica bio je hladan, a odgovori kratki. Ne, doista se nije

činilo da je vrlo Ijubezan stariji unuk gospodina de Camparenea. Ubrzo se oprostio, dok je Lionel svirao, pa je Gemma pomislila da ga je sviranje njegova bratića otjeralo. Lionel je sam potvrdio tu njezinu sumnju kada je opazio da je Salvatore otišao. Sa sarkastičnim je smiješkom primijetio: - Dragom prijatelju bilo je dosta moje glazbe ... Nije mogao izdržati do kraja. - Ne shvaćam kako je to moguće - nadodala je živahno Mahault. - Ti tako divno sviraš! Ja se nikada ne bih mogla umoriti slušajući te! - To je zbog toga što ti razumiješ ono što ja želim reći svojom glazbom. Na sreću, tvoja duša nije tako komplicirana kao u Salvatorea. Neizmjerno nježan pogled popratio je te riječi. Gemma je još jednom, tužna srca, pomislila: »Kako se Mahault mogu sviñati te oči?« Zatim se sjetila Salvatoreovih riječi i njegovog suda o Rambertinovima. Je li pritom mislio na Juliettin brak, za koga su oni bili krivi? Zar je ta mlada žena bila nesretna kraj Lionela?

VII Idućeg je jutra gospoda de Camparene pozvala Gemmu, i nakon što joj je izrazila svoje zadovoljstvo zbog zaruka svog unuka s »dražesnom i savršenom malom Mahault«, ona je nadodala: - No, sve će to, drago dijete, izmijeniti i vaš položaj ovdje. Jer vi ne možete ostati odgojiteljica pastorčica svoje sestre. - Ja u tome ne vidim ništa zla, gospoño! No, ako vi smatrate potrebnim ... - To će na svaki način sada morati biti drugačije, draga Gemma! Dopustit ćete da vas tako nazivam, jer bit ćete u rodu s našom obitelji. ~ Naravno, gospoño! - Dakle, evo što ćemo učiniti. Moj se muž već uvjerio u vrijednost vaše pomoći kao njegove suradnice. Ukoliko vas taj posao zadovoljava, on će, nakon što završi svoje istraživanje o provansalskim obiteljima, započeti jedan veći posao. Hoćete li mu u tome pomoći? - Ne tražim ništa bolje, gospoño, no žalit ću za svojim dragim učenicama jer sam ih zavoljela. Pomislila je: »Naročito zbog Auberte. Joyce će biti sretna sa bilo kime. Ali, ona ...« - Moći ćete se i nadalje baviti njima, ako baš hoćete s moralnog pogleda. Osim toga, neću odmah tražiti novu odgojiteljicu. Vjenčanje će se obaviti krajem lipnja. Nakon toga ćemo odmah, moj muž, ja, vi i djeca otputovati u Dinard. Liječnik je nedavno pregledao Aubertu i ustanovio da je slabokrvna, pa je savjetovao boravak na moru. - Da, čini se da je ona vrlo nježne grañe -primijetila je Gemma. - Poput svoje majke. Uboga Juiietta se dugo vukla prije svoje smrti. Liječnici nisu zapravo nikad ustanovili od čega je bolovala.. .Dakle, drago dijete, mi smo se dogovorile? Po našem povratku u rujnu, vi ćete ostati samo suradnica mog supruga. - To je dogovoreno, gospoño! Naravno, ako to odgovara gospodinu de Camparene. - Ako mu odgovara! On je oduševljen što će vas imati samo za sebe, pa ćete moći do mile volje premetati po njegovim dragim papirima. No, ne smijete se dati iskorištavati, Gemma! On će to činiti a da sam toga neće biti svjestan, jer muškarci su užasni sebičnjaci. Gemma je to znala iz vlastitog iskustva surañujući sa svojim ocem. Kada je sestri ispričala svoj razgovor s gospodom de Camparene, Mahault je zadovoljno primijetila: - To će biti najbolje. Ova sadašnja situacija bila bi neugodna i za mene i za tebe. Na sreću je gospoña de Camparene mislila na to. To je dokaz njezine tankoćutnosti. I ponovno je stala pjevati pohvale obitelji Camparene, ne spominjući pritom Salvatorea. Gemma nije dijelila njezino mišljenje, kao što to nije činila ni ranije. No više nije nastojala utjecati na Mahault. Ona je opijena zadovoljstvom krenula u svoju budućnost. Od toga dana Gemma se ponovno stala baviti svojim učenicama. Joyce je glasno iskazivala svoje oduševljenje zbog Gemmina povratka. No, Gemma, koja je vrlo dobro zapažala, već je primijetila i izvjesnu neiskrenost u toj dječjoj prirodi. Joyce nije bila iskrena. Ona je ponekad znala vrlo spretno i lagati. Osim toga, ona je potcjenjivala svoju sestru i štetila joj. Nije li ona naslijedila karakter svog oca? U svakom slučaju Gemma više nije za nju osjećala onu istu sklonost kao ranije. Umjesto toga pojavilo se nepovjerenje. Auberte je bila zatvorenija i tužnija nego ikada prije. Njezini su obrazi upali, a put je bila još bljeña.

Kolutovi oko očiju postajali su sve naglašeniji i veći. Na Gemmina pitanja ona je odgovarala: - Da, ja sam umorna, i nisam gladna. - Joyce bi tada slegnula ramenima i govorila: - Zašto se malo ne trgneš? Otac ima pravo kad kaže, da obraćaš sebi i odviše pažnje. Auberte je žalosno pogledala sestru, no ništa joj nije odgovorila.

* * * Dva dana nakon svog povratka, Gemma je povela u podne djecu na šetnju. Krenule su u šumu iza parka. Joyce je trčala igrajući se sa malim psom koga joj je poklonio otac. Auberte je hodala kraj Gemme. Iznenada je njezina mala hladna ruka uhvatila Gemminu ruku: - Gospoñice, ja ... ja ... I prije no što je mogla završiti rečenicu, Auberte je pala na zemlju. Gemma je kleknula kraj nje i zagrlila je. Dijete je ležalo u nesvijesti. Joyce je pritrčala i Gemma joj je naredila neka poñe po pomoć. - Pogledat ću je li ujak Salvatore kod kuće. On je najbliže. - Imaš pravo. Požuri, dijete moje! Gema je, u očekivanju, uzalud nastojala privesti Aubertu k svijesti. S olakšanjem je uzdahnula primijetivši da Joyce dolazi u društvu Salvatorea. - Najprije ćemo je odnijeti k meni - rekao je on. - Sigurno se radi o običnoj nesvjestici. Ovu su malu trebali početi liječiti već prije dugo vremena. Podigao je onesviješteno dijete i brzo ga stao nositi niz šumovitu strminu. Gemma ga je slijedila sa Joyce. Stigavši do kuće, Salvatore je rekao svojoj starijoj nećakinji: - Otvori vrata, ateljea, Joyce! Prolazeći kraj delfina iz koga je štrcao mlaz gorske vode, Gemma, Salvatore i Joyce stigli su do prostrane sobe osvijetljene svjetlom koje je prodiralo kroz dva široka prozora. Pod je bio popločen crnim i bijelim mramorom, a stare tapiserije na zidovima prikazivale su pastoralne scene. Bilo je tu nekoliko prekrasnih orijentalnih sagova i starinskih stolica. Drugi je dio bio odreñen za rad na kipovima, o čemu su svjedočili blokovi mramora i nekoliko nedovršenih radova. U jednom mramornom bloku počelo se ocrtavati žensko tijelo. Salvatore je položio nećakinju na divan presvučen starinskim brokatom, a zatim je napustio atelje. Vratio se, noseći neku bočicu u ruci. Nekoliko je kapljica iz nje izlio na usne svoje nećakinje. - To je stari recept mojih korzikanskih predaka - rekao je, obrativši se Gemmi koja je podržavala glavu djeteta. - Vrlo je djelotvoran. Vidjet ćete i sami. I doista Auberte je odmah podignula kapke. Ugledavši ujaka, njezinim je licem prošao tračak zadovoljstva. - Eto, već ti je bolje, mala moja! To je bila mala slabost koja će za časak proći. Gemma je do sada mislila da je glas Salva-torea hladan i odlučan. No sada je zvučio toplo. A ta je toplota promijenila i izraz njegovih očiju. - Tako sam umorna - šapnula je Auberte. Gemma je poljubila dijete u čelo. - Doskora ćeš se odmoriti u svom krevetu, mala moja Aube ... Joyce će poći po automobil u dvorac, zar ne? Gemma je pogledala Salvatorea. On je odgovorio: - To neće biti potrebno. Telefonirat ću u garažu neka dovedu kola, pa ću vas sve tri odvesti kući. Pošao je u susjednu sobu i Gemma je čula kako telefonira. Zatim se vratio i primakao naslonjač mladoj djevojci, koja je sve do sada klečala kraj divana: - Sjednite, gospoñice! Nemojte se umarati. Gemma se digla i pogledala oko sebe. - Rado bih razgledala vaša djela. Ona koja već poznajem tako su lijepa. - Samo izvolite. Ovdje ih imam nekoliko. Poklonio sam kipove prijateljima, crkvi... Evo jedne Djevice s ružama, jedno zaspalo dijete -to je sin mog prijatelja, dražesno djetence. Ovog sam anñela upravo dovršio. Bit će postavljen na jednom grobu. « - Kakav divan, zanosan izraz lica! Instinktivnom gestom Gemma je sklopila ruke kao da se pridružuje divljenju tog čistog duha prema vječnom božanstvu. Salvatore ju je gledao sa strane. Njegov je pogled postao vrlo pažljiv. I Joyce je hodala ateljeom, razgledavajući sve s velikom radoznalošću. To se njezinom ujaku nije sviñalo, jer je suho primijetio: - Molim te, smiri se. Umorit ćeš sestru. Ona im je pristupila i uhvatila Gemmu za ruku, pogledavši je

mazno: - To je lijepo, zar ne, gospoñice? - I mnogo više od toga! Ta riječ nije dovoljna. Salvatore je zamišljen prelazio nježno rukom preko neke vaze od ružičastog mramora, koja je imala savršeni oblik. U njoj se nalazilo nekoliko ruža očigledno aranžiranih rukom umjetnika. - Vrlo mi se sviñaju obje nimfe koje ukrašavaju ulaz u vašu kuću - rekla je Gemma. -Naročito mi se jedna sviña. Ona djeluje kao da je živa. Salvatoreovim licem prošla je sjena. Njegove su se usne stisnule. - Ona je bila tako živa! Začuo se Joycein glas: - Auberte kaže da liči na njezinu majku. Činilo se kao da Salvatore nije čuo primjedbu svoje nećakinje. Približio se Auberti koja je neprekidno svojim lijepim tužnim očima promatrala njega i Gemmu. - Je li ti sada bolje, mala moja? - zapitao ju je, stavivši ruku na njezino goruće čelo. - Da, ujače! Gemma je sjela kraj nje i uhvatila je za vrelu grozničavu ruku. - Imaš groznicu, Aube! Morat ćeš ostati u krevetu. - To će mi biti baš najmilije. Tako sam umorna. Salvatore je nabrao obrve. - Ovo dijete treba ozbiljno liječiti - rekao je poluglasno. - Gospoña de Camparene već je govorila s liječnikom i on je savjetovao boravak na moru. Mi ćemo krenuti onamo ... odmah nakon vjenčanja. Salvatore joj je dobacio živahan pogled. Nakon što se uvjerio da je Joyce daleko od njih, zabavljena promatranjem slika na zidu, on je zapitao još tišim glasom: - Mislim da niste oduševljeni tim brakom? Ili se varam? Ona je spontano odgovorila: - Ne! Vi se ne varate! Učinilo joj se kao da je napetost na Salvatoreovu licu popustila. No, tog je časa stigao automobil. Joyce im se približila. Salvatore je podigao Aubertu i smjestio je na jastuke. Zatim, nakon što je pomogao Gemmi ući u kola, sjeo je kraj šofera i krenuo. Za čas su stigli do dvorca. Ujak je unio Aubertu i predao je Aureliji. Gemma im se pridružila, dok je Salvatore pošao obavijestiti gospoñu de Camparene o onom što se dogodilo. Stara je gospoña odmah stigla. Njezino strogo oko stalo je ispitivati umorno malo lice, a njezina mršava ruka prihvatila je goruću ručicu. - Ima groznicu... Telefonirat ćete doktoru Gendreu i pozvati ga, Aurćlie! Zatim, udaljivši se od kreveta, ona se obratila Gemmi: - Ne čudim se njezinu stanju, kada se sjetim slabog zdravlja njezine majke. - Gospoñica de Rambertin mi je rekla da je ona bila posve zdrava prije vjenčanja. - Lažan izgled. Nakon roñenja Auberte, ona se nikada više nije oporavila. Umrla je poslije dvije godine. Liječnici nisu mogli otkriti njezinu bolest. To je, u svakom slučaju, priredilo veliku tugu mom ubogom Lionelu. I prva mu je žena, lijepa Laura, iznenada umrla. Gospoña de Camparene je uzdahnula. - Mnogo je propatio! No kraj dražesne Mahault, on će sve to zaboraviti. Obavijestite me kada liječnik stigne. Nakon što je stara grofica napustila sobu, Gemma je prišla djevojčici i poljubila je u čelo. Dala joj je poljubac kojeg joj je uskratila njezina baka. Duša mlade djevojke se pobunila zbog hladnog ponašanja grofice prema bolesnom djetetu, protiv njezinog žaljenja Lionela, a da nije našla niti jednu riječ sažaljenja prema mladoj ženi umrloj u svojoj dvadeset i drugoj godini. Ni prema ubogoj maloj djevojčici koja je bila pravo siroče, jer ništa nije značila svom ocu. Osjetivši Gemmin poljubac, Auberte je otvorila oči i tiho rekla: - Morate me voljeti... - Da, draga moja, voljet ću te. Kada se Aurelie vratila, Gemma je krenula u svoju sobu. Tamo je našla Mahault koja je primila pismo od njihove majke kao odgovor na objavljene zaruke. Gospoña Dorfier izražavala je svoju veliku radost

i najavila svoj dolazak na vjenčanje. - Vidiš li, majka nije kao ti! Ona je oduševljena zbog moje iznenadne sreće - rekla je pobjedonosno Mahault. - Ona ne poznaje tvog zaručnika. - On će je osvojiti pri prvom susretu. Gemma je pomislila: »Da, to je točno. Ona neće osjetiti ništa zastrašujuće na tom čovjeku.« - Lionel mi je rekao da je pozovem prije vjenčanja. Osim toga, on joj namjerava pisati ovih dana - nadodala je Mahault... Sto je s tom malom Auberte? Baka kaže da je bolesna. - Da. Na sreću bili smo blizu kuće gospodina Salvatorea. Stanje tog djeteta je zabrinjavajuće. - Lionel mi je rekao da je i njezina majka bila slabog zdravlja. - To ne kažu oni koji su je poznavali prije vjenčanja. Ne čini se takvom ni na slici, ni na kipu gospodina Salvatorea ... - Oh, taj Salvatore! Ti bi prema njemu trebala biti nepovjerljiva. On je tako ohol, a osim toga je pravi lažac! - On, lažac? Sumnjam u to. Zašto to govoriš? Mahault se nasmijala. - Zamisli, prema Lionelovim riječima mogla sam zaključiti da je udvarao mladoj. Julietti, a da i ona nije ostala hladna prema njemu. Gemma je odmahnula. - To je sigurno Lionelova laž. - A zašto bi on lagao? Zašto taj gospodin, makar izigrava pravog kršćanina, ne bi oteo ženu drugoga? - U svakom slučaju, ja neću vjerovati u to dok ne saznam istinu i iz drugih izvora. - Kako želiš! - odgovorila je Mahault očigledno vrlo povrijeñena. -1 drugi bi ti ovdje mogli pričati o tome. Na primjer, Aurelie - ona je bila Juliettina sobarica. Uostalom, nije važno što ti vjeruješ a što ne. Ono što me ljuti je tvoj odnos prema Lionelu. On je već opazio da ga ne voliš, jer je vrlo osjetljiv. Jučer mi je rekao: -Morat ću osvojiti tvoju sestru! - To mu neće biti lako - odgovorila je hladno Gemma. Kada je Mahault izašla iz sobe, Gemma se presvukla za ručak, a zatim je sjela kraj prozora naslonivši čelo na ruku. Mislila je o tome što joj je Mahault rekla. To je sigurno bila Lionelova izmišljotina. Htio je time objasniti svoje antipatije prema bratiću. Možda je Salvatore i pokazao suosjećanje s tom nesretnom mladom ženom ... Možda se radilo o tome. Gemma se sjetila kako je Salvatoreov glas iznenada nježno zazvučio kada je govorio: »Ona je bila tako živa!« On je osjećao samilost prema njoj, samilost pomiješanu s nježnim osjećajem ljubavi. Možda. No, ako je to Lionel osjetio, bilo je dovoljno da se blatom nabaci na svoju ženu i bratića. Nije bilo moguće otvoriti oči Mahault. Gemma je osjetila da se Mahault ne bi odrekla Lionela, čak niti kada bi je uvjerili da je on loš muž. Gemma je s uzdahom podignula glavu. Pred njom se u čistom svjetlu podneva pružao park. U jednoj od aleja lutala je patuljčica obučena u crvenu haljinu. Vukla je za sobom psa pekine-zera gospode de Camparene. Gemma je okrenula pogled. Osjetila je neobjašnjivu nelagodu pri pogledu na to nakazno biće, koje je grofici služilo kao maskota. I Zorah je pridonosila čudnoj atmosferi te kuće, koju je Gemma osjetila odmah po dolasku ovamo. Zastrašujući Lionel, stara gospoña ledena srca, zagonetna Leticija, iza čijeg se pogleda skrivalo toliko toga nepoznatog ... Da, tu je bila i Aurelie. Ta mirna i blaga Aurelie, koja je stigla ovamo kratko prije smrti prve Lionelove supruge. Ona je dvorila i Juliet-tu. U očima mulatkinje Gemma bi ponekad primijetila skrivenu tugu, naročito nakon što se Mahault zaručila. Sigurno je Aurelie znala mnogo toga. No činilo se da je vrlo diskretna. Nikada nije govorila ništa o svojim bivšim gospoda-ricama. I Gemma je smatrala nepristojnim ispitivati je o tome. I Salvatore... Možda bi joj on i rekao nešto kada bi mu povjerila svoje bojazni. Možda... Ali što bi to koristilo? Mahault je bilo nemoguće urazumiti, a naročito ne bi povjerovala riječima bratića, zakletog Lionelova neprijatelja. Lionelu je uspjelo unaprijed obezvrijediti sve njegove tvrdnje. Nije se moglo učiniti ništa, već dopustiti sudbini da krene svojim tijekom, moleći se pritom za ludu Mahault.

VIII Gemma je idućeg dana započela ponovno raditi sa starim grofom. Saopćila mu je rezultate svog istraživanja. Zajedno su započeli rad na djelu o kome je gospodin de Camparene već dugo razmišljao i kojim se nije do sada mogao započeti baviti zbog svojih čestih putovanja. Jednog je dana priznao Gemmi da je ta manija njegove žene za neprekidnim putovanjima bila za njega vrlo neugodna. - Ti neprekidni boravci u hotelima, na brodovima i luksuznim vlakovima nisu mi dopuštali razmišljati. Kakav zamoran život za tijelo i dušu! Ali Cynthia nije mogla boraviti na istom mjestu više od dva tri mjeseca. - Gospodin Lionel vas nije pratio? - Da, sve do svoje dvadesete godine. Onda više nije htio napustiti Brussols. Tada se i oženio. Žena mu je pravila društvo. Barem kroz te dvije kratke godine njihovog braka. Kasnije je to isto činila njegova druga žena, mala Ju-lietta. Dražesno dijete, tako veselo i radosno, bar u početku. A zatim, njezina bolest... Taj ubogi Lionel je zaista do sada imao nesreću. Nadajmo se, da će mu to vaša dražesna sestra sve nadoknaditi. Gemma je na taj način saznala kako je gospoña de Camparene natjerala svog muža živjeti životom koji mu uopće nije odgovarao. I on je, u tom braku, usred neizmjernog bogatstva, živio tužnim životom kraj sebične žene. Za vrijeme rada u biblioteci obično ih nitko nije smetao. Achille Bardoux, tajnik s glavom štakora, pisao bi u prozorskom udubljenju s druge strane prostorije. Ponekad bi dolazila Leticija po neku knjigu. Izmijenila bi nekoliko riječi s grofom i Gemmom. jednog poslijepo-dneva došao je i Salvatore. Htio je vratiti pročitanu knjigu o staroj Korzici. Sjeo je i neko vrijeme razgovarao s njima raspitujući se o rezultatima rada njegova djela i Gemme. Bio je dobro upućen u tu materiju. Kada je to Gemma rekla, gospodin de Camparene lupnuo je unuka po ramenu: - Da, on bi bio za mene savršeni suradnik. Ali, on mrzi Brussels pa ovdje boravi samo kratko vrijeme ... Hoćeš li ostati bar do Lionelovog vjenčanja? - Sigurno neću! Tada ću biti na Korzici. Gospodin de Camparene pogledao ga je zbunjeno, listajući svojim dugim prstima neku knjigu. - Ali, dijete moje, svaki put... Činilo se kao da ga Salvatore ne čuje. Promatrao je zraku sunca koja je obasjavala Gemmin naslonjač, njezine plave uvojke i lijepe zamišljene oči. Gospodin de Camparene se nakašljao. - Gospoñica de Rambertine, koju je tvoj bratić zamolio da bude svjedok, ponovno će reći... - Neka kaže što god želi, djede. Može me optužiti da sam osebujan i čudan, ako to želi. Ona će samo još više hvaliti Lionela i to će biti sve. Ustavši, Salvatore se obratio Gemmi: - Vidio sam jučer malu Aube u vrtu. Čini mi se da malo bolje izgleda. - Da, i meni se čini. No htjela bih da već boravi na moru. Liječnik se nada da će joj to koristiti. Gospodin de Camparene je uzdahnuo: - Ta dva mjeseca u Dinardu ponovno će prekinuti naš rad. Salvatore i Gemma nasmijali su se. Smijeh Salvatorea bio je mladenački i ugodan, potpuno suprotan hladnom izrazu njegova lica. - Ponesi papire sa sobom, djede! Gospoñica Gemma će sigurno naći vremena raditi i tamo za tebe. - Da, ali tamo nećemo imati mira kao ovdje. No što se može! Starac je ponovno uzdahnuo. - Dakle, ti se vraćaš na svoju ljubljenu Korziku? - Da, djede, za petnaestak dana. Poznajete li Korziku, gospoñice? - Ne, ne poznajem je! Salvatore je sada stao toplim riječima i s velikom zanosom opisivati tu zemlju i njezine običaje. Njegovo lice je ponovno poprimilo drugi izraz. Bilo je živahnije, a njegove su crne oči sjale unutarnjim skrivenim žarom. Gemma, oduševljena njime, pomislila je: »Njegova hladnoća nije ništa drugo do maska. On ima toplu i strastvenu dušu.« Kada je njegov unuk napustio biblioteku, gospodin de Camparene je nekoliko trenutaka šutio. Zatim je primijetio: - Šteta je, što se taj tako pametan mladić, ne želi oženiti. No, tu se ništa ne može! Njegova baka nije u

tome uspjela, jednako kao ni njegovi prijatelji. Znači, drago dijete, Mahault će trebati osigurati muškog potomka obitelji Camparene -dodao je on, nasmiješivši se. Mahault je bila neizmjerno uzbuñena. Lionel je preuredio sobu u kojoj su prije živjele njegove dvije supruge. Zajedno sa zaručnicom odabirao je boju zidova. Sagove su donosili na izbor iz Nice. Kupovao je nove ukrasne predmete. U pratnji gospoñe de Camparene, Mahault je obilazila krojačice i naručivala velik broj toaleta. Naročito večernjih i kućnih haljina. Po tome je zaključila da će morati voditi mondeni život i posjećivati kazališta. Već sada ju je gospoña de Camparene vodila dva-tri puta tjedno u kazalište. - Zar gospodin Lionel nikada ne napušta Brussols - zapitala je jednog dana Gemma, promatrajući novi krzneni ogrtač rasprostranjen na krevetu. - Skoro nikada. No, rekao je da će iz ljubavi prema meni nadvladati taj osjećaj nelagode zbog toga što je bogalj. Lionel - bogalj... Gemma se ponekad pitala je li on to zaista kada bi ga promatrala kako uspravno hoda uz pomoć svojih štaka. Svakog bi jutra šetao vrtom u pratnji svog kineskog sluge. Ponekad bi ga uhvatio pod ruku. Neke bi dane odlazio u Leticijin laboratorij. Zatim bi ostatak dana provodio sjedeći u naslonjaču, nogu uvijenih u krzno ili u vuneni pokrivač, ovisno o godišnjoj dobi. Provodio bi vrijeme čitajući, razgovarajući ili svirajući. Jedna od njegovih najmilijih razbibriga bila je razmještanje cvijeća u vazama i košaricama. On je u tome bio vrlo vješt. Druge nedjelje, nakon svog povratka, Gemma je izlazeći iz crkve S Mahault i Leticijom, primijetila Salvatorea. Upravo im se približavao. Nakon što ih je pozdravio, on je odgovorio na primjedbu grofice Gamparini: - Da, protekle sam nedjelje bio u Nici. Pošao sam u operu na »Čarobnu frulu«. Svirao je onaj izvanredni bečki orkestar. Vratio sam se tek navečer. - Ah, »Čarobna frula«! - uzviknula je Mahault. -1 ja bih je rado poslušala. Moram zamoliti gospoñu de Camparene da me povede ako se opera još daje. - Izvodit će je još cijeli ovaj tjedan. - Lionel i ja smo baš jučer svirali neke odlomke iz nje. Salvatore se sarkastično nasmiješio. - Oh, Lionel i Mozart! Anñeo svjetlosti pretvoren u otrovnu zvijer. Mahault ga je Ijutito pogledala: - Ali, gospodine ... - Zar jos niste primijetili da on mijenja sve što svira? Salvatore je pogledao Mahault sa mješavinom ironije i samilosti, - Da, i to s ogromnim talentom. On je pravi umjetnik. On svoje misli i svoju dušu unosi i u djela drugih ... Nemam li pravo, Leticija? Grofica Camparini potvrdila je to kimanjem glave. - U svakom slučaju, pravo je uživanje, slušati ga - primijetila je Mahault. - I po vašem mišljenju, gospoñice? Salvatore se obratio Gemmi. - Naravno da nije. Uvijek osjećam nelagodu, slušajući ga. - Ah, ti! Naravno, čim se radi o Lio-nelu... Mahault im je, sva bijesna, okrenula leña i krenula prema automobilu. - Ona smatra da vam njezin zaručnik nije odviše simpatičan - primijetila je Leticija. Pritom je tajanstveni smiješak prešao njezinim usnama. Gemma nije ništa odgovorila. Nije joj bilo stalo do toga dali je grofica Camparini pogodila njezine osjećaje ili ne. No, nije joj bila dosta povjerljiva, a da bi ih pred njom zaista iskreno razotkrila. Salvatore je ponovno pogledao Gemmu svojim čudnim pogledom, onako kako ju je pogledao i prilikom njihovog prvog susreta. Zatim je zapitao, obrativši im se objema; - Vratit ćete se automobilom? - Ja neću, vrijeme je i suviše lijepo - odgovorila je Leticija. - A vi, gospoñice? - Neću ni ja. - Krenimo dakle zajedno. Došao sam pješice preko Cordieresa. Jeste li već kada odveli onamo gospoñicu de Fonteillan, Leticija? - Još nisam. Namjeravala sam je odvesti ovaj tjedan. Tamo je u ovom času raslinje prekrasno. Razgovarajući, troje se mladih ljudi stalo uspinjati. Pred njima je hodala Paola, umotana u dugi crni ogrtač. Leticija je primijetila nasmijavši se kratko: - Ona mi nalikuje na velikog crnog gavrana. Mislim da baš nije veselo za vas kada ste sami s njom.

- Moja dobra Paola nikada nije bila vesela. Moram se zadovoljiti njezinom neizmjernom odanošću. - Odanošću koja graniči sa ljubomorom, jer govore da je ona kriva tome što ste vi još uvijek neženja. Salvatore je pogledao sestričnu pogledom u kome se miješalo nestrpljenje sa ironijom. - Tko to kaže? Lionel? - On, i gospoña de Camparene. - Ona mrzi Paolu. No već ćete se jednom uvjeriti da ja nisam čovjek na koga se može utjecati. U pogledu toga još mnogo manje nego u drugome. Nakon kratke šutnje, Salvatore je dodao sarkastično: - Ako Paolu smatra sposobnom da to postigne trebala bi joj biti zahvalna, jer će u tom slučaju sav imetak Camparenovih pripasti Lio-nelu i njegovim potomcima. - Dragi moj, logika nije jaka strana ljudskog mozga. Njih troje moralo se sada sklonuti u stranu i propustiti automobil koji je vozio kući, Mahault, Aurelie i kuharicu Annu. Zatim su stali razgovarati o drugim stvarima sve do dolaska u dvorac. Salvatore se oprostio od njih. Gemma je otišla u svoju sobu presvući se, a zatim je pošla u dječju sobu gdje je Auberte ležala. Ona je tek kasnije pred podne odlazila u sunčam dio vrta. Kada je pola sata kasnije izašla, srela je na stubama Aurelie koja je u rukama držala neko pismo. Primijetivši suze u njezinim očima zapitala ju je: - Jeste li primili loše vijesti? - To je pismo gospoñe Shepherd, majke engleske odgojiteljice, koja je bila ovdje prije vas. Ona mi javlja da je uboga mala gospoñica umrla prošli tjedan. - Sto? Zar je bila tako bolesna kada je odlazila odavde? Što joj je bilo? - To se ne zna, gospoñice! Obuzela ju je tuga i žalost. Nadali su se da će ozdraviti kada se bude vratila svojoj kući. Začuvši laganu škripu, mulatkinja je okrenula glavu. U otvoru vrata pojavilo se namazano lice Zorah. Njezina su velika usta bila otvorena, a njezine su crne oči sjale od radosti. - Što ti ovdje radiš? - zapitala ju je Aurelie. - Slušam .. .slušam ... Ah! još jedna! Zatim je brzo za sobom zatvorila vrata uz užasan smijeh. - Što to ona govori? - zapitala je Gemma, neugodno dirnuta. - Ne znam... Ona je luda. Činilo se kao da je Aurelie teško nešto o tome govoriti. Njezino lice poprimilo je pepeljastu boju. - Kada ćemo se riješiti tog užasnog bića? To je prava napast! Nitko ne može shvatiti gro-fičinu tvrdoglavost. Govoreći tako Aurelie je krenula prema dječjoj sobi i nestala u njoj. Gemma je još dugo nakon tog susreta osjećala nelagodu. Prisustvo Brigide Tcherine pomoglo joj je pomalo zaboraviti na to. Mlada je žena bila vesela, pa je pričala zgodne pričice iz morskih kupališta. Gemma je mislila o dobroj ženi, ograničene pameti i dosta površna duha, koja nije skrivala svoje razočaranje što Salvatore nije prisustvovao ručku. Lionel je zlobno primijetio: - Pa što ne poñete do njega? - To se ne bih nikada usudila. - Eto kakav je divan i ljubezan čovjek taj moj bratić! Brigida, prijateljica iz djetinjstva, plaši se tog ljudoždera i ne usuñuje se u njegovu jazbinu. Brigida je slegnula ramenima. - Ne pretjeruj, Lionel! Salvatore me naravno ne bi loše primio, ali bi možda svojim držanjem ... - Da, to je upravo ono što i ja kažem! Držanjem bi ti dao na znanje da nisi dobro došla. Dakle, bit će bolje ako ostaneš meñu nama, koji smo ljubezni i jednostavni. Gemma je pomislila: »Jednostavni! Da, Mahault i stari gospodin de Camparene, ali ostali ne!« Mahault je nesmiljeno primijetila: - Dobro je što nas tvoj dosadni bratić nije počastio svojom prisutnošću, Lionel! Ne znam što vas na njemu privlači, gospoño Tcherine. Ja ga gotovo mrzim! - Imaš pravo, draga moja! Ali zar ti ne znaš da je ljubav slijepa ? Lionel je podrugljivo pogledao Brigidu. Ova je pocrvenjela i bez šminke, napučila usne poput uvrijeñene osobe, ali nije ništa odgovorila. Gemma ju je gledala sa razumijevanjem, pomiješanim sa samilošću. Nije mogla zamisliti da bi čovjek poput Salvatorea mogao ljubiti tako beznačajnu, iako dragu, ženu. Uboga Brigi-da. Možda bi za nju

bilo bolje kada ne bi imala nikakvih iluzija u tom pogledu. Gospoña de Camparene je te večeri namjeravala odvesti Mahault, Gemmu i gospoñu Tcherine u Niču. Nakon večere u restoranu trebale su poći u operu na »Čarobnu frulu«. - Kakva šteta što se nisi odlučio poći s nama - rekla je Mahault, dok se opraštala od Lio-nela. - Moje bi uživanje bilo toliko veće. Zašto se ovdje zatvaraš, kada bi mogao uživati u tolikim stvarima? On se nježno nasmijao i poljubio njezinu ruku. - Da, da, ja sam čudak. Ne brini zbog mene, draga moja! Zabavljaj se! Iskoristi to lijepo vrijeme naših zaruka. Neka ti ostane neizbrisivo u tvojoj uspomeni. Njegov je glas bio neizmjerno nježan. Njegov je pogled milovao Mahault, koja je bila izvanredno lijepa u svojoj haljini od ružičastog krepa s ogrlicom od prekrasnih, čistih, orijentalnih bisera koju joj je on poklonio prije nekoliko dana, - Iskoristi to, draga Mahault! - nadodao je smiješeći se. Gemmi se pričinilo, kao da joj je nešto pro-bolo srce. Zašto? Nije tražila objašnjenje te večeri dok je, obuzeta nekim čudnim strahom, slušala riječi veselog društva. Zadrhtala bi čuvši radosni smijeh Mahault. Bio je tako pobjedonosan i pun uzbuñenja zbog divljenja kojeg je osjećala svuda oko sebe.

IX Gemma je srela Salvatorea nekoliko dana kasnije u biblioteci. Ovog su puta razgovarali uglavnom o tijeku istraživanja. Gospodin de Čamparene bio je oduševljen svojom suradnicom. - Ona je tako uredna i bistra. Uspijeva nam brzo napredovati u našem poslu. Kada ne bi bila ta dva prokleta mjeseca u Dinardu brzo bismo završili s njime. - A nakon toga više ne biste imali što raditi, djede! Starac je uzdignuo ruke prema stropu. - Ne bih više imao što raditi! Naprotiv, još mnogo stvari! Htio bih da gospoñica Gemma ispita naše arhive. Možda bismo pritom naišli na nešto zanimljivo. Ona je već počela polagano sreñivati papire. No sve je u velikom neredu. Već se dugo nitko nije pozabavio time. Otac mi je govorio: »Prekapati po tim starim papirima nije po mom ukusu«. Ja sam se mlad oženio, a u Brussolsu sam samo povremeno stanovao. Tvoj otac nije osjećao sklonosti prema tom poslu, a niti tvoj ujak Richard. Stari su papiri ostali u svojim sanducima. Odatle će ih sada iskopati ove dražesne ruke. I gospodin de Camparene je galantno poljubio Gemminu ruku. - Nadajmo se da nećete otkriti neku veliku obiteljsku tajnu, gospoñice - primijetio je polu-ozbiljno, a pola u šali, Salvatore. - Mislim da u obiteljima ima mnogo manje-više neugodnih tajni - odgovorio je gospodin de Camparene. - Neke izlaze na svjetlo dana, a neke ostaju sahranjene u obiteljskim arhivima. Možda su ih i neki suvremenici upoznali, ali ih nisu objavili. Naše je nasljeñe teško, dijete moje! Ponekad se neka tjelesna ili duševna osobina ponovno pojavljuje kod dalekih potomaka. - Da, to je zastrašujuće, djede! - Zar se ti zbog toga ne želiš ženiti? - zapitao je starac, stavljajući ruku na rame Salva-torea. - Ne, nemam pravo učiniti to zbog toga. Moram vjerovati u Boga. Moja odluka da se ne ženim nije konačna i nema nikakve veze s time. Na te riječi, Salvatore se oprostio od svog djeda i Gemme. Kao i nakon svakog susreta s njim, djevojka je osjetila koliko je plemenita duša tog mladog čovjeka, a to je tješilo njezinu ustrašenu dušu. Vidjela ga je ponovno nakon nekoliko dana, u nedjelju prije njegovog odlaska. Bilo je to za vrijeme mise. Leticija nije došla u crkvu. Ona je u Parizu prisustvovala kongresu kemičara, pa je nakon toga namjeravala otputovati u Italiju gdje su je čekali neki poslovi. Salvatore je u prolazu pozdravio mlade djevojke. Mahault ga je ljutito pogledala, izustivši meñu zubima: - Kada ga bar nikada više ne bih srela! Gemma je pomislila tužna srca: »Kakav utjecaj na nju vrši Lionel! Ona sada osjeća nešto poput mržnje prema njegovom bratiću.« Gospoña Dorfier, majka Mahault i Gemme, stigla je četiri dana prije vjenčanja. Ona je još uvijek bila vitka i živahna, no šminka nije mogla sakriti ocvale crte njezina lica. Bila je pedesetih godina, prerano ostarjela zbog burnog društvenog života. Kao što je Gemma predvidjela, ona je odmah bila oduševljena Lionelom. To više što joj je laskao i bio neizmjerno ljubezan. - Kako si ti sretna, mala moja Mahault! -ponavljala je ona. - Kakva izvanredna sreća! On joj je pokazao staklenik i nakon što se ona divila znamenitoj ruži »Cynthia«, odrezao je jednu za

nju. - Ostale će biti za moju dragu Mahault -dodao je on s najljubeznijim smiješkom. Mahault je sigurno objasnila svojoj majci Gemmine osjećaje prema Lionelu, jer je gospoña Dorfier zbog toga napala svoju mlañu kćerku navečer prije vjenčanja, dok su šetale vrtom. - Vrlo si hladna prema tom tako šarmantnom čovjeku! Sto mu prigovaraš? - Njegovu lažnost! — odgovorila je iskreno Gemma. Gospoña Dorfier se ironično nasmijala. - Krasan sud! Zbog toga što je taj čovjek Ijubezan i uvijek nasmiješen, gospoñica sumnja u njegovu iskrenost! Ti zaista imaš nemoguć karakter, Gemma! Osim toga, vjerujem da si ljubomorna na sestru zbog njezine iznenadne sreće. Gemma se stala buniti. - Ja, ljubomorna zbog toga braka? Ah, majko, kako me ti malo poznaješ! Nadam se jedino u to da se možda ipak varam u pogledu tog čovjeka. Uvjeravam te da ću biti mnogo mirnija ako za neko vrijeme vidim Mahault jednako tako sretnu kao što je to danas. - Onda smjesta možeš zbaciti taj teret sa svog srca. Buduća sreća Mahault nije u pitanju ... Ah, tko je ta lijepa osoba? Bila je to Leticija, koja je stigla tog istog jutra. Gemma ih je predstavila jednu drugoj i prepustila ih njihovom razgovoru, dok je ona pošla do Auberte. Djevojčica je ležala na di-vanu u sjeni loñe. Gemma je sjela kraj djevojčice i stala vesti. Auberte ju je gledala svojim nježnim, zamišljenim pogledom. Iznenada je rekla: - Vi ste žalosni, gospoñice? Zar vam je netko učinio nešto na žao? Mučni se osmijeh pojavio na Gemminim usnama. - Da, mala moja Auberte, netko mi je nanio bol. Ali to nije prvi put. Proći će, ne boj se. Ništa se nije izmijenilo. Majčina ljubav prema Mahault ostala je nepromijenjena. Kao i prije, sve što je govorila ili činila Gemma, nije bilo dobro. Ona, ljubomorna? Ljubomorna na tu »sreću« Mahault? Gorki prezir rodio se u Gemmi-nom srcu. S druge strane loñe ona je vidjela svoju sestru kako čita Lionelu. Sjedila je kraj njega, a on je neprekidno cjelivao njezinu ruku. Jučer ju je ukrasio novim prstenom, »pravom divotom« kako je to primijetila gospoña Ddrfier, s laganom zavišću. Gemma je okrenula pogled i uzdahnula. Pomislila je, pogledavši Auberte, koja je ležala zatvorenih očiju: »Uboga mala, mi smo u tom pogledu slične. Obje smo »manje voljene« od drugih, iako znamo voljeti u pravom smislu riječi.« Drugog se dana vjenčanje obavilo u kapelici dvorca. Ona je bila smještena usred najstarijeg dijela dvorca i već je dugo nisu koristili. Ovdje je bilo obavljeno i vjenčanje Lionela i Juliette. Cvijeće i svijeće doprinijeli su tome da kapelica nije izgledala tako napuštena. Gemma više nije osjetila onu hladnoću kao tada na početku svog boravka u Brussolsu. Debeli su sagovi prekrivali pod, sve do malog kamenog oltara. Po njima se raširila duga povlaka mladenkine vjenčane haljine od sjajne bijele svile. Vjenčani veo bio je načinjen od skupocjenih čipaka i sam ga je Lionel rasporedio po djevojčinim smeñim uvojcima sa spretnošću umjetnika koju mu je svatko morao priznati. - Pravi čarobnjak! - oduševljavala se njegova punica. Vjenčanje je obavio talijanski svećenik, prijatelj Camparenovih. Nije bilo uzvanika osim Brigide Tcherine i gospoñice de Rambertin, koja je stigla dva dana ranije. Ostala rodbina Camparenovih nije u to doba boravila na Rivijeri, a Lionelovi engleski roñaci poslali su samo čestitke i darove. Bio je to posve intimni ručak, a i večera je bila takva. Idućeg su dana gospoña de Camparene, njezin suprug, Gemma i djevojčice trebali otputovati. Sve je već unaprijed bilo pripremljeno. Prtljagu su već ranije poslali. Da se odmori za putovanje Auberte je ostala u postelji. Joyce se igrala s,Olegom Tcherine. Leticija je predložila gospoñici de Rambertin i Gemmi da se prošeću okolicom Brussolsa. Prolazile su kraj Salvatoreove kuće. Gospoñica de Rambertin je uzviknula i zaustavila se ispred jednog kipa. - Pa to je Juliette! - Da, to je Juliette! - odgovorila je Leticija. - Kakva izvanredna sličnost! Tko je to načinio? - Salvatore! - Kakav umjetnik! To je ona. Takva je bila u vrijeme svog vjenčanja. Tako lijepa i puna života! - Taj je kip načinjen nakon njezine smrti.

- Nakon smrti? Zar mu ona nije bila model? - Salvatore nikada ne upotrebljava modele. - Čudesno! Kakva vizuelna memorija! Čini se kao da će ta draga mala Juliette iznenada krenuti prema nama i početi razgovarati. Pogledajte, ima čak i onu rupicu na obrazu koja je davala toliko dražesti njezinu osmijehu. Vaš je bratić zaista morao pomno promatrati njezino lice kada ga je mogao tako vjerno prikazati. Čak i izraz, koji se tako često mijenjao. - Učinio je to onako kako to može učiniti samo zaljubljen čovjek - primijetila je Leticija. Gemma je zadrhtala i pogledala je.. Ali njezino nepomično lice nije ništa odavalo. - Poput zaljubljena čovjeka? - opetovala je gospoñica de Rambertin. Nasmijala se. - Mislim da se kod njih nije radilo o tome. - Gospoñice, mi ne poznajemo tajnu duša, naročito ne tako zatvorenih kao što je Salva-toreova. - Vi mislite da ...? Gospoñica de Rambertin bila je sada vrlo zainteresirana. - Na sreću, ta je dražesna mala Juliette bila neizmjerno zaljubljena u svog supruga. Inače bi ta situacija bila vrlo delikatna. - Doista, vrlo delikatna - nadodala je Le-ticija. Mali sarkastični smiješak prošao joj je usnama. Zatim je stala govoriti o drugim stvarima, pa je zajedno sa svojim prijateljima krenula prema dvorcu. No znatiželja gospoñice de Rambertin bila je probuñena. Prije večere, dok je šetala sa Gemmom po vrtu, ona je zapitala: - Jeste li čuli govoriti o tome što nam je rekla dona Leticija? - Opazila sam da grofica Camparini nije voljela ubogu Juliettu. Prema tome ne treba obilo ratiti pažnju na njezine optužbe. One nisu na mjestu. - Nije voljela Juliettu? Zašto? - Ne znam, gospoñice! No Gemma se sjetila pogleda izvjesnih crnih očiju, upućenih Salvatoreu, pa je stala vjerovati da zna što je bilo uzrokom tih osjećaja. Leticija je vjerovala da je njezin bratić bio zaljubljen u Juliettu, pa ona, koja ga je takoñer ljubila, nije to mogla oprostiti mladoj ženi. Je li imala pravo ili se varala? Gemma se to neprekidno pitala čudeći se svemu tome. Idućeg jutra gospodin de Camparene, njegova žena, Gemma i obje djevojčice napustili su Brassols u automobilu kojeg je vozio crni šofer Ali. Gospoñica de Rambertin otišla je kratko vrijeme prije u svom malom automobilu. Lionel i Mahault stajali su na pragu dvorca. Mlada je žena procvala od sreće. Nosila je prozračnu svijetlu haljinu a Lionel je položio ruku oko njezinih ramena. Bila je to slika savršene sreće. No kada je podigla pogled, Gemma je primijetila na prozoru prvog kata zlobno lice patuljčice Zorah. Ona se smijala i smijala, mašući svojim malim ručicama. Gemma je zatvorila oči. Srce joj je bilo puno straha. Kraj nje je gospoña de Camparene zadovoljno primijetila: - Kako su sretna ta draga djeca. Možemo mirno otputovati, Gemma!

X Nećakinja gospoñe de Camparene, lady Heldon, prepustila im je na dva mjeseca svoju lijepu, prostranu vilu u Dinardu. Otvorena terasa s koje se pružao pogled na more omogućavala je Auberte da veći dio dana provodi na zraku. Joyce se igrala s malim Englezima koji su bili u rodu, ili su bili sprijateljeni s obitelji Cam-parenovih. Gemma prema tome nije imala posla s njom, već je svoje vrijeme dijelila izmeñu Auberte i gospodina de Camparenea, koji je po savjetu Salvatorea ponesao potrebne materijale za nastavak svog započetog posla. Svakog jutra bi Gemma, prije nego što bi započela s radom, krenula na dugu šetnju uz morsku obalu. Opijala se mirisom mora i promatrala Ocean diveći se njegovoj ljepoti. Dok su bile djevojčice, ona i Mahault, provodile bi ljeto u Parameu, gdje je gospodin de Fonteillan posjedovao kuću. Prodao ju je nakon što ga je žena napustila, pa su se njegove kćeri morale zadovoljiti time što su ga pratile u lječilišta Pirineja i Auvergne, kamo su ga liječnici slali. Gemma je sada uživala u boravku na moru kojeg je beskrajno voljela. Gospoña de Camparene bi rijetko kada izlazila, ali je rado primala goste. Gemma bi joj pritom pomagala. Ona bi je predstavljala kao »mladu prijateljicu, sestru svoje snahe«. Žene su je smatrale dražesnom, jer nije bila koketna, već vrlo jednostavna i taktična. Muškarci su joj se divili i rado bi joj

udvarali. No njezina ih je suzdržljivost sprečavala u tome, ne dopuštajući im da to pokušaju. Jedan od njih činio se ipak hrabrijim od drugih. Bio je to sir Christopher Temple, lijep i ljubezan mladić, veliki ljubitelj sporta. Gemma bi ponekad s njime, i drugim mladim ljudima, igrala tenis na terenima vile »Cvijet« u kojoj su Camparenovi stanovali. On ju je htio naučiti igrati i golf, i želio je odvesti na more u svom motornom čamcu. No ona bi to, sa smiješkom, odlučno odbijala: - Ne sir Christopher, ne volim golf. Osim toga, imam mnogo posla. - Ali ovdje se ne radi! Ja se neprekidno zabavljam. Ugledajte se u mene! - Sigurno to nije ono najbolje što vi znate - odvraćala mu je ona, poluozbiljno. Jedno poslijepodne začudili su se kada se pdjavio Salvatore. On je krstario Atlantikom na jahti jednog prijatelja, pa je stigao u Dinard gdje je namjeravao provesti petnaestak dana. Njegov prijatelj, Robert Granger posjedovao je u Južnoj Americi velike posjede, koje je naslijedio od majke. Salvatore je njega i njegovu ženu idućeg dana predstavio gospodi de Camparene. Njegova je žena bila vrlo ugodna osoba. Njezina jednostavnost i ljepota odmah su osvojili Gemmu. - Morate se provesti s malom Aube na jahti - predložio joj je Salvatore. - Ona već sada bolje izgleda, ali nekoliko sati na moru sigurno će joj koristiti. Gospoña Granger i ja smo se to već dogovorili. Nadam se da se slažeš s time, bako? Naravno, gospoña de Camparene prihvatila je ponudu. Grangerovi su bili dovoljno bogati i ona ih je primala sa svom svojom ljubeznošću, iako su oni bili Salvatoreovi prijatelji. Gemma je dakle idućeg dana pošla na jahtu »Myrto«, na kojoj je upoznala troje djece Gran-gerovih. Najstarijem su bile četiri godine. Poslužio je Salvatoreu kao model Za »Uspavalo dijete«, kip kojeg je Gemma vidjela u njegovu ateljeu. Bio je to lijep dječak živahnih očiju, koji je odmah zavolio mladu djevojku, pa je htio navečer poći s njom na kopno. ~ Gospoñica će se sutra vratiti - rekla je njegova majka. - Moramo nastaviti s liječenjem male bolesnice, gospoñice! Ništa joj neće više koristiti od morskog zraka. Gemma nije željela ništa drugo. Atmosfera se ovdje posve razlikovala od one u Brussolsu. Ona je smirila svoj strah. Zavoljela je Cćcile Granger, a i Gemma je bila isto tako simpatična mladoj ženi. Pomislila je: »Htjela bih da mi postane prijateljica«. - Znao sam da će vam se ta šarmantna žena sviñati - rekao joj je Salvatore jednog dana, kada ju je sa Aubertom pratio natrag kući. -Uvjeravam vas da je taj osjećaj uzajaman. - Ta mi se žena sviña, jer je tako jednostavna i iskrena. Ona ulijeva povjerenje i neizmjerno je privlačna. Salvatore se nasmiješio odgovorivši: - Ona mi je o vama govorila to isto, gotovo jednakim riječima. Nekoliko su koraka hodali u tišini, a zatim ju je Salvatore zapitao: - Imate li vijesti od sestre? - Da, jučer mi je pisala. Čini se da je vrlo sretna. Gemma je trenutak šutjela, da bi zatim, tišim glasom, dodala: - Mislite li da bi ona mogla biti sretna uz vašeg bratića? Salvatore je trenutak oklijevao. Napokon je odgovorio: - Ne vjerujem. - Zašto? - Jer je on najužasniji sebičnjale koji postoji. Stigli su do vile. Salvatore je nadodao, pogledavši pritom ustrašeno Gemmino lice: - Ali, mi ništa ne znamo. Možda će ga dražesna Mahault izmijeniti. Osim toga, ona nije stvorena za patnju, ukoliko mogu vjerovati dojmu što ga je ostavila na mene. • - Njegove prve žene ... one su mnogo patile? - Ne znam što je bilo s Laurom, jer je nisam dobro poznavao. Sto se Juliette tiče, siguran sam u to. No, ona je bila tako izvanredno osjetljiva ... osjetljiva poput vas. On se naklonio i prihvatio ruku, koju mu je Gemma pružila i rekao joj na odlasku: - Do-viñenja, sutra! - Njegov je glas sada žvučio mnogo nježnije nego prije. Gemma je krenula u kuću u pratnji Auber-te. Osjećala je čudno uzbuñenje, ni sama ne znajući zbog čega. U prostranom, lijepo namještenom predvorju, gospoña de Camparene je upravo završavala čitanje pisma. - Piše mi Lionel. Javlja mi da je u Brussolsu sve u redu i da je Mahault dražesna. Leticija je otputovala u Italiju. Sada su dragi zaljubljenici posve sami u svom toplom gnijezdu.

Gemmino se srce stislo. Pomislila je na ono što joj je Salvatore rekao. Juliette je bila nesretna. Hoće li pomalo lakomislena Mahault biti pošteñena sličnih osjećaja? Idućeg jutra, nakon što je Gemma odigrala partiju tenisa s dva mlada Engleza i sir Christo-pherom, on joj se u predvorju pridružio. - Htio bih vas nešto zapitati, gospoñice de Fonteillan! - Što to, sir Christopher? Rekao je bez oklijevanja: - Hoćete li postati moja žena? Zaljubljen sam u vas i mislim da bismo mogli postati vrlo sretni. Gemma se nasmiješila da bi sakrila svoju zbunjenost i nelagodu koju je prouzročila tako neočekivana prosidba. - Zao mi je što vas moram odbiti. Vrlo ste mi dragi, sir Christopher, no ja se još ne namjeravam udati. Osim toga, ja se nikada ne bih udala za stranca. Lice mladog Engleza odavalo je duboko razočaranje. - Oh, nemojte mi odmah odgovoriti! Razmislite ... - Ne, nije potrebno da razmišljam. Sutrašnji bi odgovor glasio jednako kao i današnji. Oprostio se od nje, vidljivo razočaran, ali sa borom na čelu koja je odavala da se on nije odrekao svoje namjere. Navečer, kada je Gemma pripremala šah za igru s grofom, gospoña de Camparene joj je rekla: - Čini se da ste ubogog sir Christophera doveli u očajanje, dijete moje? Ispričao mi je koliko je tužan. On je dražestan mladić! Osim toga, on je i vrlo dobra partija. Bogat je, čeka ga lijepa budućnost u politici zbog veza njegova ujaka. Ne biste mogli naći bolju priliku, Gemma! - Ne bih se još htjela udavati, gospoño! Svakako se ne bih htjela udati za stranca, što sam već rekla i siru Christopheru. - Budite ozbiljni! Razmislite o ovoj ponudi. Christopher bi bio dobar suprug. On vas voli i vi ga dovodite u očajanje svojim odbijanjem. Gemma je shvatila da je mladić zamolio gospoñu de Camparene da mu pomogne. Vidjela je da njezino odbijanje ljuti groficu. Najprotiv, gospodin de Camparene, pokazivao je veliko zadovoljstvo. Njegova je žena suho primijetila: - Ti se raduješ što ćeš sačuvati svoju suradnicu. To dokazuje da si sebičnjak, dragi moj! Idućeg dana poslijepodne, kada je Gemma smjestila Aubertu na palubu jahte, sjela je kraj nje s vezivom u ruci. Gospoda Granger pošla je na kopno u posjete nekoj prijateljici. Salvatore je izašao iz salona, prišao Gemmi i stisnuo joj ruku koju mu je pružila. Zatim je sjeo, nakon što je pomilovao djevojčicu po obrazu. - Dakle, vi ste odbili mladog Christophera, gospoñice? Ona ga je iznenañeno pogledala. - Da! Tko vam je to rekao? - Jutros sam sreo djeda. On mi je sve ispričao. Gospoña de Camparene nije time zadovoljna. - Ona ne može shvatiti kako sam mogla odbiti tako bogatog čovjeka. Naročito zbog položaja u kome se nalazim. No za mene to nije važno, radije bih ostala neudata. - Dijelim to mišljenje s vama, ali.,. Nekoliko trenutaka oni su šutjeli. Zatim je Salvatore stao pričati o Bretanji koju je volio i dobro poznavao. Govorio je: - Siguran sam da bi i vas zanimala... Morali biste posjetiti ta stara mjesta potpuno jednaka kao u prošlosti, još nenarušena izgleda. Gemma je, kao prije, osjetila kako meñu njima vlada savršeni sklad. Osim toga osjećala se sigurnom kraj njega zbog njegove moralne snage, odanosti i plemenitosti duše. On je otputovao krajem srpnja. Njegovi su ga prijatelji odveli sve do Korzike, prije nego što su otplovili u Argentinu. Opraštajući se od nje, on je govorio sa smiješkom, koji je smekšao njegovo lice: - Doći ću u Brussols u listopadu i nadam se da ću ostati neko vrijeme. Nakon njegova odlaska, ona se osjetila osamljenom. I Auberte je žalila za ujakom i za plovidbom po moru. Njezino se zdravlje popravilo. Ipak ona je ostala šutljiva, iako je Gemma sve pokušala da to promijeni. Nježna zamišlje-nost njezina pogleda odavala je mladoj djevojci da je Auberte voli. - Kako je ta mala neugodna! - govorila je gospoña de Camparene. I tada bi sa mnogo ljubavi pogledala Joyce, koja je bila puna zdravlja i bezgraničnog veselja. Prvih tjedana kolovoza, Gemma je primila pismo od sestre. To je bilo prvo pismo nakon onih nekoliko riječi u kojima je mlada žena opisivala svoju veliku sreću. No, ona se nije čudila zbog toga, znajući da Mahault ne voli pisati.

Ovog puta ton pisma je bio izmijenjen: »Jedva čekam da se svi vratite. Dosañujem se u tom velikom praznom dvorcu. Leticija je otputovala u Italiju. Osim toga ona je dosadna, jer provodi veći dio dana u laboratoriju. Bila sam dva puta u Nici kod zubara. Nakon toga sam južinala kod Rumpelmayera i pošla u kupovinu. Ali Lionel je mislio da sam se predugo zadržala. Nastojala sam ga nagovoriti da poñemo na koncert ili u kazalište. No, on mi je odgovorio: »Kasnije ... kasnije ... vidjet ćemo.« Kada će go-spoña Camparene doći bar ću moći izlaziti s njom. Predstavit će me svojim prijateljima, i ja ću se moći malo zabaviti u Nici i Cannesu. Šteta je biti ovdje usred sezone samo zbog Lionelove tvrdoglavosti.« »Evo, to je početak!« pomislila je Gemma: »Nažalost, začaranost nije dugo trajala!«

XI Putnici su stigli u Brussols predveče jednog kišnog dana. Odmah su krenuli u svoje sobe da bi se presvukli za večeru. Gemma je upravo oblačila bijelu haljinu od krepa s malim izrezom, kada je u sobu ušla Mahault i bacila joj se oko vrata. - Napokon si došla! Nedostajala si mi, draga! Poljubila je Gemmu toplije no što je to inače činila. - Napokon je moja osamljenost prestala. Kada bi ti znala koliko sam se dosañivala! - Dosañivala sa svojim suprugom? - polagano ju je zapitala Gemma. Mahault je Ijutitom kretnjom nastavila: - Lionel i odviše zahtijeva! 2eli da sam neprekidno kraj njega. Evo, prije petnaest dana je stigla Brigida. Ručala je s nama. Zatim me je htjela povesti sa sobom u Niču, da bismo veče provele u Kasinu. Martin bi došao autom po mene. Lionel je to odbio uz izgovor da ne može biti bez mene. Videći da se ljutim, on je nadodao: »Draga moja, ako sam se oženio s tobom, učinio sam to zbog toga da budeš vjerna družica bogalja kakav sam ja. Moraš shvatiti kako bi nezgodno bilo da ti uživaš u stvarima koje ne mogu dijeliti s tobom.« Govoreći to on se nasmiješio. Njegov je smiješak bio odvratan! Ona je stisnula šake i pocrvenjela od lju-tine. - Bogalj! On to baš i nije! Osim toga, to nije razlog lišiti me svih zadovoljstava. Dao mi je sašiti haljine, ali samo zbog sebe. Da bih za njega bila ljepša. Gemma je promatrala mladu ženu u dekoltiranoj haljini s ogrlicom od rubina. Njezino je srce bilo puno straha. No što je mogla učiniti sada, kada je njezina sestra nije htjela poslušati na vrijeme? - Sada kada je njegova baka stigla, sve će se promijeniti. Bar tako mislim. Ona nekoliko puta tjedno odlazi u Cannes i Niču, pa će me naravno povesti sa sobom. Osim toga, poći ću s tobom na izlete automobilom. Da, bilo je već vrijeme da se vratite, jer još malo pa biste me našli sasušenu od dosade. Ona se nasmijala nervoznim smijehom. Zatim je uhvatila Gemmu za ruku. - Jesi li gotova? Siñimo! Sutra ćeš mi ispričati sve o svom boravku u Dinardu. Oh, da sam barem i ja bila tamo! U žutom salonu je Lionel primio Gemmu na najljubezniji način. Isticao je njezin divan izgled, koga valja zahvaliti morskom zraku, i izjavio je svoje oduševljenje što je Auberte ozdravila. Kada je gospoña de Camparene, govoreći o prijateljima koje je susrela u Dinardu spomenula i Salvatorea, on se zlobno nasmijao. - Oh, naš veliki umjetnik vas je počastio svojom prisutnošću? Kada ćemo imati radost sresti ga ovdje? - Govorio mi je o kraju listopada - odgovorio je gospodin de Camparene. - Mislim da namjerava ostati ovdje dio zime i skijati. - Morat će me to naučiti! - zaviknula je Mahault. - To već tako dugo želim. - Draga moja - prekinuo ju je nježni Lio-nelov glas. - Zar možeš i pomisliti da bih dopustio svojoj dragocjenoj Mahault slomiti nogu? Neka se drugi bave tom opasnom igrom, a mi ćemo se pozabaviti drugim stvarima. - Kakvim? U glasu Mahault osjetila se gorčina. - Nećeš valjda imati ništa protiv toga ako s Gemmom poñem autom na izlete po okolici? Ne poznajem još ovaj kraj. - Naravno, neću imati ništa protiv toga. Možda ću vas čak i pratiti, jer prigovarate mojoj osamljenosti. - To bi bila pametna odluka - odgovorila je sada Mahault, mnogo blažim glasom. Za vrijeme večere Lionel je bio vrlo Ijube-zan i duhovit. Mahault se ponovno razveselila. Gemma je

pomislila: - Možda će sada, kada smo mi ovdje, Lionel biti manje sebičan. Tako se uistinu pričinilo idućeg dana. On je otpratio sestre u Saint-Martin de Vćsubie. Zatim je gospoña de Camparene otpratila Mahault u Cannes gdje su ostale cijeli dan. No kada se mlada žena vratila, našla je svog supruga zle volje i punog gorkih prigovora. - Ti si se zabavljala, dok sam ja umirao od dosade! - Ali, to je bilo samo jedan dan, Lionel! Pretjeruješ! - Niti govora. Ne mogu biti bez tebe, Mahault! Cak niti jedan jedini dan. Mahault se branila. - Pa ne namjeravaš me valjda ovdje držati kao sužnja? - Sužanj! Kakva ružna riječ! Biti sužanj uz muža koji te ljubi i obožava? Draga Mahault, oženio sam se s tobom, jer želim da budeš kraj mene. Okružena si luksuzom i ljubavlju. Sto još želiš? - Ništa, možda kada bih imala dvadeset i četiri godine. Ali u mojim godinama... - Morat ćeš se naučiti na to, draga moja! Jer ti me nećeš napuštati, osim u krajnjoj nuždi. - Njegov je glas zvučio doista ogavno dok je to govorio! - rekla je Mahault malo kasnije Gemmi kad joj je to pričala. - A kada sam se ja pokušala buniti, on mi je rekao da se oženio siromašnom djevojkom koja bi trebala biti sretna što je obasipana luksuzom, toaletama i draguljima ... A čemu mi sve to služi? Imala je oči pune suza. No srdžba je natjerala rumenilo u njezine obraze. - Ako misli da ču ja pristati na to, vara se. Sutra ču otići u Niču, poći u kino i šetati... No kada je sutra za vrijeme ručka Mahault saopćila svoju namjeru Lionelu, on se podrugljivo nasmijao i odgovorio: - Ne znam da li bi ti htjela otpješačiti do Nice, draga! - Obavijestit ću Martina neka me čeka u dva sata. - Martin te neće odvesti, ako mu ja to ne naložim. Rumenilo je oblilo obraz mlade žene. Ustala je tako naglo da se naslonjač u kome je sjedila prevrnuo. - Sto, zar se ne mogu poslužiti ni autom, ni šoferom? - Ako ja to ne dopustim, ne možeš. Rekao sam ti, draga, ne želim da me ostavljaš samoga, bar ne bez valjanog razloga. Pokori se dakle mojoj želji... - To sigurno neću! Ogavno je lišiti me na taj način svega! To je ... Tog je časa gospoña de Camparene ušla u sobu, a Mahault joj se obratila, nastavljajući ljutito: - Da, to je ogavno! Ne možete to dopustiti, bako! - Što to, drago moje dijete? Gospoña de Camparene promatrala je uzbuñeno lice mlade žene s iznenañenjem i lakim nezadovolj stvom. - Lionel mi ne dopušta poći u Niču i zabaviti se. Želi me zadržati ovdje uz izgovor da ne može bez mene. Grofica je hladno pogledala Mahault. - Lionel je vaš suprug - rekla je ledeno. -Morate se pokoriti njegovim željama, koje dokazuju koliko vam je on odan. Mislila sam da ćete imati dovoljno srca i zahvalnosti da to shvatite. Na te riječi gospoña de Camparene je sjela, pozvonivši i naredivši sluzi da podigne naslonjač. Mlada je žena ostala kao okamenjena čuvši te riječi. Nesvjesno je prihvatila Leticijinu ruku. Ona se jučer vratila u Brussols. Za njom je u sobu ušao grof u pratnji Gemme, koja je prestrašeno gledala u uzbuñeno lice svoje sestre. Za vrijeme ručka Mahault nije rekla niti jednu jedinu riječ i odbijala je jelo. Gospodin de Camparene je to opazio i uprkos svojoj uobičajenoj suzdržljivosti, zapitao ju je: - Zar se ne osjećate dobro, draga? - Ne, djede! - odgovorila je ona kratko. Lionel se nježno nasmiješio svojoj ženi i primijetio: - Malo smo se svañali. Mlade žene su ponekad mušičave. Mahault je u biti vrlo razumna, pa će tog oblačka brzo nestati. Mahault ga je bijesno pogledala stisnuvši usnice, da bi zadržala odgovor. Gospodin de Camparene nasmiješio se pun razumijevanja: - Da, mladi se ljudi obično brzo pomire. Gemma je tek navečer srela sestru. Bilo je to prije večere. Ona je uletjela u njezinu sobu poput vjetra i bacila se u naslonjač, ne obraćajući pažnju na to hoće li zgnječiti haljinu. - Napokon! Niti trenutak slobode od ručka! Morala sam s njime igrati šah, čitati mu neku glupu

knjigu, poslužiti ga čajem i proći s njime neke nove note. Nikada nije imao toliko zahtjeva, kao da mi želi dokazati koliko sam ovisna o njemu. Ili me kazniti zbog toga što sam se pobunila. Ako tako nastavi, zamrzit ću ga! A gospoña de Camp arene! Kako se ona pretvara! Uvijek je bila tako ljubezna, a sada joj nije neugodno govoriti kako moram biti zahvalna i pokoriti se Lionelovim prohtjevima, jer on na taj način dokazuje svoju ljubav prema meni. Gemma, očajna u dubini duše, nastojala ju je smiriti, ali to joj nije uspijevalo. Mahault j{ bila po prirodi neovisna, pa su se njezini osjećaji neprekidno sudarali s Lionelovim prohtjevima i nije se činilo da će njihov sukob tako brzo prestati. Gospoña de Camparene je možda mogla utjecati na svog unuka, no činilo se da ona nije raspoložena za to, čak naprotiv. Je li Leticija mogla utjecati na njega? Činilo se kao da je on poštuje. Bi li je poslušao kada bi ga upozorila da ne pretjera u svojim zahtjevima? Ma kako joj grofica Camparini bila nesimpatična, Gemma se ipak odlučila govoriti s njom. Učinila je to u nedjelju dok su se vraćale pješice iz crkve. Mahault, lijena kao obično, od-vezla se automobilom u društvu Auberte. Leticija je saslušala Gemmu ne prekidajući je. Zatim je odgovorila hladnim glasom: - Priznajem da Lionel pretjerava. Ali on je bogalj i misli da se svi moraju žrtvovati za njega. - Mislim da će Mahault teško pristati na takva odricanja. Lionel bi trebao shvatiti da postupajući tako dovodi u opasnost mir svog braka. - Mir svog braka? Mislim da ga to ne brine. On smatra da mu Mahault pripada i da je može mučiti koliko to želi. To je žalosno, i opet to ponavljam, ali tu se ne može ništa učiniti. Nakon što je neko vrijeme šutjela, ona je nadodala: - Savjetujte joj neka mu se što više pokorava i prihvati njegove zahtjeve bez protivljenja. To će biti mnogo bolje za nju. Prema tome što je čula, nije mogla računati s Leticijom da urazumi svog bratića. Ali bilo je malo vjerojatno da će se Mahault pokoriti. I tako Gemma nije vidjela sretan ishod iz te situacije. Vrativši se u dvorac, ona je kao i svakog jutra pošla na šetnju po vrtu sa Aubertom. Djevojčice su već nekoliko dana imale novu odgojiteljicu, Engleskinju za koju je gospoña de Cam-parene dobila najbolje preporuke od prijatelja iz Dinarda. Ali Gemma je dobila odobrenje da se brine za zdravlje Auberte. Tako ju je mogla i dalje okruživati svojom ljubavlju i pažnjom, a i dijete je njoj poklonilo cijelo svoje srce. Kad su se vratile u kuću Lionel ih je pozvao u loñu. Kod njega se na stolu nalazila košarica u koju je upravo stavljao cvijeće. Gemma je prepoznala - u toj košarici koja se uvijek nalazila u sobi Mahault i bila puna svježeg cvijeća - jedan cvijet... - Da vidimo kako naša mala bolesnica izgleda ... Nije loše ... Još je pomalo blijeda, no ne vjerujem dñ će ikada biti tako rumena kao što je to Joyce. Pogladio je Auberte po obrazu, a ona se naklonila pred njim i pozdravila ga: - Dobar dan,oče! - Boravak u Dinardu zaista ti je koristio. Sigurno ste i vi tome mnogo pridonijeli svojom brigom Gemma ... Hoćete li jedan cvijetak?... Uzmite... odaberite! I njegovi dugi spretni prsti stali su prekapati po cvjetovima, poslaganim po stolu. Bilo je tu karanfila svih boja: crvenih, žutih, ružičastih, a neki su bili mliječnobijeli s tragovima crvene i ružičaste boje. - Priredio sam ovu košaricu za Mahault. Pogledajte »Cynthiu«. Rijetko je kada tako lijepa kao danas. I pokazao je prekrasnu ružu boje vatre i zlata. - Stavljam je uvijek u košaricu svoje drage Mahault. To sam joj obećao za vrijeme zaruka. Taj slatki glas, taj smiješak... Gemma se jedva suzdržala... obuzeo ju je osjećaj gañenja. Odgovorila je, nastojeći se nasmiješiti: - Vi ste odviše strogi prema njoj, dragi Lionel! Dopustite mi to reći. - Strog? On kao da se nastojao sjetiti. - Ah, to je zbog njezine želje da se poñe zabaviti nekamo drugamo? Gemma, osjećate li vi potrebu da provodite veče u Kasinu? Vi ste zadovoljni sa životom koga provodite u Brussol-su i koji je na svoj način ugodan. Zašto to ne bi bila i Mahault? - Mahault je posve drugačija priroda. Vi ste to sigurno znali, Lionel, i ona vam se sviñala takva kakva je. - Naravno, ona mi se sviñala i zato sam se oženio njome. Ali je imala prilike upoznati mene, shvatiti koliko mrzim mondeni život i da se ne volim seliti. Mogla je dakle predvidjeti kakav će život provoditi

kraj mene. Ona ga je prihvatila nakon što ga je upoznala. Sto mi dakle možete prigovarati? Zapravo je on bio u pravu. Gemma je to morala priznati. Za one koji su stvari promatrali samo sa površine, Mahault je bila kriva. Lionel je svojom hipokrizijom znao iskoristiti pravo za sebe. Svojim dugim prstima, sjajnih noktiju, on je izabirao cvijeće pred sobom. Zatim je dohvatio lijepu »Cynthiu« i počeo udisati njezin miris. ~ Ne, ne mogu si ništa prigovoriti. No, Mahault će se urazumiti. Ona će se zadovoljiti našim lijepim životom u Brussolsu ... Da, ona će biti razumnija, naša draga Mahault. On se još uvijek smiješio. Njegovi su se kapci spustili i sakrili uzbuñujući pogled njegovih očiju. Gemma je osjetila još snažniju nelagodu. Hladno je primijetila: - Nadam se da će tako biti - zbog vas oboje, zbog vaše zajedničke sreće. Doviñenja! Odvest ću Auberte gospoñici Blenton. Uzevši dijete za ruku ona se žurno udaljila.

XII Salvatore je stigao u Brussols prvih dana listopada. Gemma je radila u biblioteci kada je došao djedu. I ponovno ju je u njegovoj prisutnosti obuzeo osjećaj sigurnosti. Osjetila je kako je nestalo straha što ju je obuzimao zbog Mahault. Njegove prijašnje hladnoće je nestalo. Susreo ju je s osjećajem prijateljstva. Raspitao se kako je Auberte i rekao joj da će je sutra posjetiti, jer mu je Gemma spomenula da s djetetom šeće svakog dana u vrtu. Primijetio je: - Hoćete li mi dopustiti da vam se časak pridružim? Zatim su stali razgovarati o poslu koga je gospodin de Camparene završio uz pomoć svoje suradnice. Salvatorea je to vrlo zanimalo jer je u Dinardu proćitao velik dio tog djela, a grof je poslušao i neke njegove primjedbe i savjete, znajući cijeniti, isto tako kao i Gemma, važnost njegova suda. - Ako ponovno započnem radom na nekom novom djelu zamolit ću te da mi budeš suradnikom - rekao mu je gospodin de Camparene. - A ja to neću odbiti, djede! - odgovorio je Salvatore, nasmiješivši se. - Ovih ću mjeseci imati mnogo vremena, jer ću jedan dio zime provesti ovdje. - Već nekoliko godina nam nisi priredio to zadovoljstvo. A ipak tako voliš zimske sportove. - Još ih uvijek volim i bit ću sretan što ću im se moći posvetiti. Salvatore je govorio rastreseno. Promatrao je Gemmin profil. Mlada se djevojka nagnula nad rukopis koga je slagala. Tog su se časa otvorila vrata i začuli su se koraci po debelom sagu. Leticija im se približavala, obučena u svilenu haljinu boje rubina. ~ Ah, stigli ste, Salvatore! Mladić je ustao, i poljubio joj ruku koju mu je pružila. - Doputovao sam jučer. Je li baka u žutom salonu? Poći ću je pozdraviti. - Mislim, mislim da je tamo. Pričekajte samo trenutak dok uzmem knjigu koja mi je potrebna. Zatim ću vas otpratiti. Obećala sam Lionelu da ćemo odigrati partiju šaha. Nastojao je naučiti Mahault dobro tu igru, ali ona za to nema dara. - Ne treba joj s time dosañivati - primijetio je gospodin de Camparene. - Ima i zanimljivijih zabava za mladu ženu. - U Brussolsu baš i nema, ako se čovjek ne bavi intelektualnim poslom. Govoreći to Leticija se približila polici s knjigama, dohvatila jednu i vratila se stolu kraj kojeg su se nalazili starac, Gemma i Salvatore. - Boravak ovdje je ugodan za one koji se žele posvetiti duhovnoj zabavi. Ne vjerujem da Mahault... Ona je prekinula svoje riječi. Gemma je iskreno nadodala: - Ne, Mahault nije zainteresirana za to. - Dakle, ona će patiti. No, tu se ništa ne može. Ona je prihvatila svoju sudbinu za koju je vezana do smrti. Gemma je zadrhtala. Nije znala što ju je u Leticijinim riječima tako potreslo. - Ona je prihvatila__ - rekao je Salvatore. Nije dovršio rečenicu, već se oprostio od djeda. Leticija i on izašli su iz sobe. Gemma je nesvjesno primijetila kako su lijepi par. Oboje je bilo tamnokoso. Bili su visoki i otmjeni.

Kao da je pogodio što ona misli gospodin de Camparene je promrmljao: ~ Kakva šteta što se Salvatore neće oženiti! Ona bi bila savršena žena za njega. Gemma je pomislila: »Oh, ne! Ona je suviše tajanstvena. A njegova je duša tako čista i poštena... Ne, ne!« No još nekoliko puta te večeri, ona je mislila na groficu Camparini, obučenu u haljinu jarke boje koja je isticala tamnu boju njezine kože i na Salvatorea kraj nje ... Pitala se, osjetivši kako joj se srce stisnulo: »Hoće li ga ona jednog dana osvojiti? On je hladan prema njoj, čini se da mu se ona ne sviña. Ali, tko zna?« Idućeg jutra, za vrijeme šetnje sa Aubertom, Gemma je ugledala Salvatorea. On je poljubio djevojčicu i nježno stao razgovarati s njom. Zatim, dok je ona stala šetati pred njima, on je tiho zapitao; - Je li Mahault još uvijek u sedmom nebu? - Nažalost, ono što sam predvidjela, dogodilo se! U nekoliko riječi Gemma mu je ispričala što se dogodilo. - Niste me iznenadili, Lionel je užasan sebičnjak, a osim toga osjeća perverznu želju da druge muči. Uboga Juliette je to iskusila. On ju je duševno mučio, s to većim užitkom, bar tako pretpostavljam, što je znao koliko je ona osjetljiva. Prezir se mogao naslutiti u njegovu glasu kada je opetovao: - On ju je mučio. Mislim da je zbog toga i umrla. Gemma je prestrašeno primijetila: - Ne znam kako će Mahault moći podnijeti to tiraniziranje. U svakom slučaju oni se nalaze u neprekidnom sukobu. - Sigurno će tako biti. Da, dobro ste opisali način Lionelovog postupka: tašt je i zlobno se smiješi. On je neizmjerno spretan i uvijek je u pravu. Ali što bi mu žena mogla prigovoriti pred sudom? Ne može mu se uzeti za zlo što neprekidno želi boraviti u njezinu društvu i uživati u njenoj ljepoti, uvećanoj skupocjenim haljinama i draguljima koje joj poklanja. Rekli bi: »Ona je u tom braku našla bogatstvo i luksuz. Zbog toga se može zahtijevati od nje da udovolji željama supruga koje svjedoče o njegovoj ljubavi.« - Da! - šapnula je Gemma. - Da, to bi rekli. Uboga Mahault! Plašim se da će skupo platiti ono što je smatrala tako poželjnim. No ništa Što sam joj govorila nije je moglo razuvjeriti. - Ona je mrzila rad, jednostavan život, zar ne? No ropstvo u kome se sada nalazi, sigurno joj se čini još užasnijim. Kada su se mladi ljudi stali približavati dvorcu, zašutjeli su. Salvatore se Oprostio od Gemme i krenuo prema svojoj kući. U loñi je Mahault sjedila u naslonjaču s knjigom u ruci. Nije je čitala. Pozvala je sestru: - Bila si sa Salvatoreom, pa si ga mogla dovesti. Mogli smo porazgovarati. - Mislila sam da ti se on ne sviña. Mahault je slegnula ramenima. - Ne sviña se Lionelu. To je nešto drugo. Moram biti neljubezna s ljudima koje moj muž mrzi. Pitam se koliko ima istine u onome što mi on priča o svojoj drugoj ženi i svom bratiću. Možda si bila u pravu kada si to smatrala običnim ogovaranjem. Dakle, sada je već i lakomislena Mahault stala sumnjati u istinitost Lionelovih riječi. Kada je krajem listopada trebala naručiti i isprobati nove zimske haljine, bio je to pravi odmor za nju. Nekoliko je puta krenula u Niču u pratnji gospoñe de Camparene. No nisu večeri provodili u Kasinu ili u kazalištima kao za vrijeme njezinih zaruka. Lionel im je dopustio jedino poći na ručak Brigidi. Ali njegova se žena morala vratiti na večeru. Gemma je, sa Joyce i Aubertom, takoñer pošla s njima. I ona je morala kupiti neke stvari za sebe i za djevojčice. Gospoña de Camparene ju je naime zadužila da ih obuće za zimu. Jednog poslijepodneva ona je srela Salva-torea dok se vraćao u Brussels. Padala je kiša. Gemma je završila s kupovinom, ali gospoña de Camparene i Mahault zadržale su se na probi haljina. Salvatore je ponudio da nećakinje i nju povede svojim kolima. Djeca su sjela na stražnje sjedalo, a Gemma kraj njega. Za vrijeme prvog dijela puta, oni su razmijenili samo nekoliko riječi. Zatim je Salvatore zapitao Gemmu je li počela istraživati arhive Brussolsa. - Da, papire koji potječu od prvog vlasnika vašeg dvorca. Sve do sada nisam našla ništa naročito zanimljivo. Uostalom, ima vrlo malo dokumenata. Možda je moglo nešto biti uništeno u tijeku stoljeća? Možda. Čini se da su ti Brandasovi bili ratnička rasa ... - I pljačkaška, ako čovjek može povjerovati predanju - prekinuo ju je Salvatore. - No, nisu to samo

oni bili... Početkom sedamnaestog stoljeća, Maguelienne se Brandas udala za Tomasa Camparinija. Kao posljednji potomak obitelji, ona mu je donijela u miraz Brušsols i druge posjede. Stariji Tomasov sin, Salvatore pofrancuzio je svoje ime i postao Camparene. On je bio nećak onog slavnog Cesara Camparinija za kojeg legenda kaže - a ja se nadam da je to samo legenda - da je bio veliki stručnjak u spremanju otrova. Naša obitelj je uvijek imala prijateljske veze s talijanskim ogrankom. Jedna od mojih pratetka udala se prošlog stoljeća za jednog Camparinija. Od nje potječe Leticija. - Dona Leticija je poznata kemičarka, rekao mi je gospodin de Camparene. - Da, to je vrlo sposobna žena, u intelektualnom pogledu. Pametna je, ali joj je duša tajanstvena. Tajanstvena duša ... On je takoñer tako sudio o njoj, on koji joj je jednog dana na jahti Grangerovih rekao: »Volim jednostavne duše.« Gemma je osjetila zadovoljstvo kojeg nije mogla objasniti.

XIII U studenom su gospodin i gospoña de Camparene pošli na nekoliko tjedana u Pariz. Poveli su sa sobom Gemmu jer je grof namjeravao nastaviti sa svdjim poslom. To je ponovno zadalo bol Mahault. Ona je očajno grlila Gemmu na odlasku. - Zatvorio me ovdje, a ništa ga ne sprečava da putuje! Mogao bi živjeti i bez mene tri-četiri tjedna. Ma što govorio, ja mu nisam neophodna. Mrzim taj dvorac i cijeli taj kraj! Gemma je odlazila vrlo nemirna videći u kakvom se stanju nalazi njezina sestra. Dva pisma koja je primila za vrijeme svoje odsutnosti samo su još više potvrñivala njezinu bojazan. U njima se nazirala sva gorčina i sav bijes njezine sestre. U drugom pismu, Mahault je javljala: »Dosañujem se! Dosta mi je čak i glazbe! Ne vidim nikoga osim Leticije, koja baš nije zabavna. Brigida nije dolazila u Brussols od vašeg odlaska. Salvatore se ne pojavljuje u dvorcu. U nedjelju, nakon mise, ja sam mu rekla: »Rado bih vas poslije podne posjetila i razgledala vaše kipove.« On mi je odgovorio: »Rado bih vas primio, ukoliko vam to Lionel dopusti.« Zapitala sam: »Zar je potrebno odobrenje supruga, ako želim posjetiti njegovog bratića. To je zaista odviše.« Na što je on odgovorio: »Kod nekog drugog možda, ali ne kada se radi o Lione-lu... Nemojte se zbog toga uvrijediti, Mahault, to je običan oprez. Ne znam kako bi on to tumačio ... on izvrće i najjednostavnije činjenice.« Shvatila sam da je htio učiniti aluziju na ono što su pričali o njemu i Juliette. No nisam se usudila spomenuti mu to. Dakle, i opet zbog Lionela, morala sam se odreći i tog malog zadovoljstva. Jer, ja ga nisam htjela moliti za dopuštenje. Nisam htjela čuti njegov odgovor, uz smiješak, koji mi je sada tako užasan: »Draga moja, zar tebi društvo tvog supruga nije dostatno. Mala nezahvalnice, kako me to boli!«

* * * Gospoña de Camparene je jednog dana pred Gemmom spomenula »kako loš karakter ima Mahault«. Lionel je zbog toga patio, kao što joj je pisao u posljednjem pismu. - A on je tako strpljiv i ljubezan! - dodala je stara gospoda. - Zbog toga bi se njegova žena trebala i malo žrtvovati. Gemma je pomislila: »A vi ste povlačili svog supruga po cijelom svijetu, ne obazirući se na njegov ukus i želje?« Ta primjedba stare gospoñe duboko ju je povrijedila, ali što je ona mogla reći? Strpljivost i ljubeznost Lionela!... Svi bi to u njegovoj okolini potvrdili isto tako kao što bi optužili Mahault zbog nezahvalnosti i sebičnosti. Zar bi ona sama, da nije tako duboko proniknula u Lionelovu ličnost, pomislila nešto drugo? Vrativši se u Brussols, ona je osjetila i strah, ali i olakšanje. Iako je osjećala samo prezir prema tom sebičnom čovjeku, ona je znala da će njezina sestra naći podršku u njoj. Ili bar nekoga kome će moći ispričati sve svoje jade. Iznenadila se vidjevši je sretnu i zadovoljnu. Lionel joj je dopustio, dva dana ranije, proboraviti dvadeset i četiri sata u Nici kod Brigide Tcherine. Idućih tjedana, kada bi gospoña de Campa-rene odlazila u grad, ona bi odvodila sa sobom i Mahault, svu sjajnu od sreće što je Lionel napokon popustio. - A ti si mi savjetovala strpljivost i pokornost! - prigovorila je Gemmi. -Vidiš li kako treba postupati s muškarcima! Gdje bih sada bila da sam sve primila tiho i bez žalbe? Ponovno je postala ona stara Mahault. Ipak se Gemmi ponekad pričinilo da loše izgleda. - Da, često sam umorna, i nemam više teka - odgovorila je ona jednog dana na sestrino pitanje.— No to će proći. Silno sam se dosañivala posljednje vrijeme. Salvatore bi u nedjelju dolazio na ručak u dvorac. Zatim bi igrao šah s djedom, ali nije se dugo

zadržavao, jer ga je, tako je bar mislila Gemma, iz dvorca tjeralo Lionelovo sviranje. Umjesto toga dolazio bi gotovo svakog dana u biblioteku kada bi gospodin de Camparene radio tamo sa svojom tajnicom. Razgovarali bi o književnosti ili nečem drugom i tako im je, po Gemminom mišljenju, vrijeme i odviše brzo prolazilo. Dona Leticija provodila bi dio dana u laboratoriju. Proučavala je novu metodu bojadi-sanja, pa bi vrativši se u svoju sobu, pripremala referat koga je trebala održati na idućem kongresu. Jednog jutra, kada je Gemma pošla u prizemlje tornja gdje je spremala već pregledanu dokumentaciju, ona je našla patuljčicu Zorah ispruženu na podu. Krv joj je tekla sa čela. Sigurno se udarila u oštri ugao stola. Gemma se nagnula nad nju i podignula glavu onesvještene. Tog se trenutka Zorah probudila iz nesvjestice i otvorila oči: - Vi... Ah, ne ona!.,. Ona bi me ubila... Njezine debele namazane usnice drhtale su. »Sto ona ovdje radi?« pitala se Gemma, nastojeći joj zaustaviti krv. - Kada biste mogli hodati odvela bih vas i zavila. Pomogla je patuljčici ustati, pa su obje napustile toranj, prošle kroz biblioteku u kojoj se nalazio tajnik Achille Bardoux i pošle u Gemminu sobu. Zorah je, bez riječi, dopustila mladoj djevojci da joj poveže glavu. Njezine crne oči pažljivo su pratile svaki njezin pokret. Kada je završila, Gemma je rekla: - Evo, to nije ništa! Morate se vratiti u svoju sobu. Ja ću vam to sutra ponovno urediti, ili će se Aurelie pobrinuti za to. - Ne, nego vi... U očima patuljčice pojavio se blagi pogled. - Vi ste dobri... Vaša sestra nije. Ali ona će platiti, ona će platiti! Neka divlja radost iznenada je prošla njezinim pogledom. - I Leticija ... Ona me je htjela ubiti! Bacila me na zemlju. Ali ja ću se osvetiti! Gemma je jedva zadržala kretnju gañenja pred tim licem koje je iznenada odavalo užasnu mržnju. Rekla je prigovarajući joj: - Ne smijemo se osvećivati, Zorah! I nemojte drugima pridodavati namjere koje oni nisu imali. Poñite sada u vašu sobu. Patuljčica je dopustila da je ona odvede. Soba u kojoj je stanovala bila je puna haljina, raznih toaletnih predmeta, i praznih kutija sa slatkišima. Bila je ispunjena snažnim mirisom parfema koga je Zorah voljela. Gemma ju je smjestila u naslonjač i zavila, a zatim se povukla, obećavši joj da će sutra poslati Aurelie koja će joj staviti novi zavoj. Koliko je istine bilo u onome što je govorilo to malo biće puno mržnje? Da, bilo je moguće da ju je dona Leticija zatekla kako luta u ovom dijelu dvorca u kome nije imala što tražiti, pa ju je odgurnula od sebe, ne brinući se što se dalje s njom dogodilo. Ona je mrzila patulj-čicu i Gemma se sjetila da ju je optužila zbog krañe papira. Ali to je bilo daleko od toga da ju je željela ubiti... Sto se tiče Mahault bila je istina da je slijedeći Lionelov primjer postupala uvredljivo sa Zorah. A patuljčica je, uz sve svoje ostale greške, bila i izvanredno tašta. Pa ma kako smiješna bila, mogla je postati opasna kada bi je uvrijedili. Tog istog dana, nakon ručka, dok su pili kavu u žutom salonu, Mahault je rekla svom suprugu: - Htjela bih poslijepodne posjetiti s Gemmom Salvatorea i pregledati njegove kipove. Nadam se da nemaš ništa protiv toga? Lionel se sarkastično nasmijao kao i obično kada je bila riječ o njegovom bratiću. - Naravno da nemam, draga! Hajde, divi se Saivatoreovim remek-djelima. Nadam se da će biti dobro raspoložen i neće vas odviše ne-ljubezno dočekati. Ako vas Paola ne izbaci... Gospodin de Camparene je protestirao: - Hajde, Lionel! Ponekad tako govoriš o svom bratiću kao da je on neki divljak. A nema ljubeznijeg čovjeka od njega. - Možda, ali na svoj način koji nije uvijek najugodniji. - On je pravi osobenjak - dodala je gospoña de Camparene. - Nikada ga nisam dobro razumjela. On je zatvoren u sebe. Mislim, da je to zbog njegovog ponosa... - Salvatore nije takav... - rekla je Leti-cija. Ona je stavila šalicu, koju je do tada držala u ruci, na stol. - Nije ni tako kompliciran, kako vi to pretpostavljate, sestrično! On je zapravo vrlo osjetljiv čovjek i plaši se da bi ga netko mogao povrijediti, pa se povukao u oklop leda.

Ponovno se začuo onaj neugodni Lionelov smijeh. - Osjetljiv? Misliš li? Možda ti to bolje znaš od mene, ako ti je povjeravao tajne svog srca. - Salvatore se ne povjerava na taj način -rekla je hladno Leticija. Nabrala je svoje guste obrve i odbljesak oluje prošao je njezinim tamnim očima. - Naravno! On je i odviše zatvoren čovjek. Ma što bilo, ja ti dopuštam, Mahault, diviti se njegovim djelima, iako se pitam kako te to može zanimati, jer si mi jednog dana rekla da ne osjećaš interes za slikarstvo i kiparstvo. - Ipak se mogu diviti onome što je lijepo! - odvratila je Mahault, ljuta zbog primjedbe svog supruga. - To bolje, to bolje! Ne želim te lišiti te zabave... A sada, draga Mahault, budi tako dobra pa mi donesi šah. Želim odigrati jednu partiju s djedom. Nešto kasnije Gemma i Mahault krenule su prema Salvatoreovoj kući. Nekoliko dana ranije pao je snijeg. Tamno zelenilo borova gubilo se pod snježnom bjelinom. Mahault se čvrsto zamotala u svoj krzneni ogrtač. Ona prije nije bila zimogrozna, ali sada je to postala. U kući im je Paola saopćila da je Salvatore otišao u selo u posjetu župniku. Vjerojatno se neće vratiti prije večere. Mahault je pokazala svoje razočaranje. - A ja sam toliko željela pogledati njegove kipove! Možda me drugi put Lionel neće pustiti. - Mogu vam ih ja pokazati, ako želite, gospoño! Mahault je pristala i Paola ih je odvela u atelje. Dok je Gemma pokazivala Mahault kipove koje je već poznavala, služavka je nestala i malo se kasnije pojavila donoseći vino iz Španjolske i kolačiće koje je ispekla. - Ovo će gospoñe zagrijati - rekla je. Zadržavajući svoje suzdržano ponašanje, ona ipak više nije bila ona stroga žena, koju je Gemma opazila na izlasku iz crkve, i koja je tako neljubazno odgovorila na Leticijine riječi kada joj se ova obratila. U njezinim crnim očima moglo se primijetiti odobravanje, naročito kada bi pogledala Gemmu. Mahault je sjela, nakon što je prošla kroz atelje. Gemma je opazila da se ona sada brzo zamarala. - Ne dosañujete li se u ovoj osamljenoj kući? - zapitala je Mahault, uzimajući kolačić sa srebrnog pladnja. - Niti govora, gospoño! Ja radim i volim osamu. - A gospodin Salvatore? Za mladog čovjeka ovdje nije baš veselo? - On se bavi kiparstvom, svojim knjigama i šetnjama. On je uvijek nečim zabavljen. - Poput moje sestre. Baš su sretni ti ljudi koji se ne dosañuju. - Je li gospoñica Auberte sada zdrava -zapitala je Paola, okrenuvši se prema Gemmi. - Mnogo joj je bolje. No bojim se da je njezino zdravlje još uvijek krhko. - Moj muž tvrdi da je ona to naslijedila od majke - primijetila je Mahault. Paola je odmahnula. - Gospoña Juliette bila je nježna, ali vrlo zdrava kada je stigla ovamo. Počela se mijenjati godinu dana nakon svog vjenčanja. Nije više bila ona ista. Nakon roñenja male Auberte, njezino se zdravlje pogoršalo. Ona se loše osjećala, ali se još dosta dugo vukla prije no što je umrla. Liječnici nisu znali što joj je, zbog proturječnih simptoma. Bar su tako tvrdili. Paola je uzdahnula, dodavši: - Ona je bila tako dražesna! Kakva žalost ... Njezina je rečenica ostala nedovršena. Gemma je pomislila kako je ona namjeravala reći: »Kakva žalost gledati je onako tužnu!« - Od čega je umrla lady Laura? - zapitala je Mahault. - Ne znam. Znam samo da ju je iznenada bolest odnijela. Bila je to lijepa i ponosna žena, bar se tako činilo. Ja sam je naime sretala samo s vremena na vrijeme. Mahault je prinijela usnama čašu od finog kristala i popila gutljaj vina. Zatim je času odložila na stol kojeg je Paola postavila izmeñu sestara. - Kako sam umorna! - potužila se. - Dobro se odmorite, gospoño! Mogla bih telefonirati u dvorac da po vas pošalju automobil? - Da, mislim da bi to bilo najpametnije -primijetila je Gemma. Nemirno je promatrala umorno lice svoje sestre. Mahault je pristala kretnjom ruke. Nije progovorila sve dok automobil nije stigao i odveo sestre u dvorac. Gemma je otpratila sestru u njezinu sobu, te ju je nagovarala da legne, ali Mahault je to odbila.

- Nije mi ništa. Odmorit ču se do večere. Samo javi Lionelu, jer mislim da je namjeravao svirati sa mnom. Gemma je našla zeta u salonu kraj kamina u kome je gorjela vatra. Čitao je primjerak djela o plemićkim obiteljima Provanse, kojeg su Gemma i gospodin de Camparene dovršili prije kratkog vremena. Sa žalosnim je licem prihvatio obavijest. - Ta draga Mahault! Neka se samo odmara. Sigurno se zbog hladnoće ne osjeća dobro. - Već neko vrijeme loše izgleda. Niste li to zapazili, Lionel? Činilo se kao da on razmišlja, spustivši kapke. - Da, ne izgleda najbolje. Pozvat ću doktora Gendrea. Pažljivo ćemo njegovati našu Mahault, zar ne, Gemma? Gemma nije znala zašto je zadrhtala promatrajući njegovo mršavo lice, poluzatvorene oči i lagano otvorena usta koja su otkrivala šiljaste zube.

XIV Gospoña de Camparene već je nekoliko godina bolovala na žući. U posljednje vrijeme napadaji su učestali, pa je na nagovor liječnika odustala od toga da provede tri mjeseca u Cannesu, kako je to namjeravala. Bila joj je potrebna stroga dijeta i mnogo mira, a sve to ne bi našla u hotelu. Osjećala se bolesnom i bojala se bolova, pa je rado odustala od putovanja. Gemma je osjetila olakšanje zbog toga, jer se bojala otići. Sestrino zdravlje sve ju je više uzne-miravalo. Doktor Gendre govorio je o slabokrv-nosti. Uostalom, činilo se kao da on ne zna čemu bi trebao pripisati tu njezinu slabost, njezine vrtoglavice, nedostatak teka, nemiran san i užasne snove iz kojih se mlada žena budila sva u znoju. Sada joj zabave nisu više bile potrebne. Osim nekih trenutaka grozničave živahnosti, ona bi gotovo neprekidno ležala na divanu ničim se ne baveći. Lionel ju je okruživao pažnjom i brinuo se da joj sobarica daje lijekove točno po liječnikovu nalogu. Činilo se kao da se Ma-hault pomirila sa svojim suprugom i nije se više žalila na njega. Gemma je morala priznati kako mu se sada više nije moglo ništa prigovarati. Zašto je ipak osjećala takvu nelagodu nije si mogla objasniti. I to uvijek kada bi ga našla kraj svoje sestre. Jedno veče ona je proboravila neko vrijeme kraj Mahault, koja se ranije povukla zbog glavobolje. Kad je krenula u svoju sobu sastala je Aureliju. Ona je upravo spremila djevojčice u krevet. Mulatkinja ju je zapitala: - Gospoñice, osjeća li se gospoña Mahault bolje? - Ne, baš sada pati od glavobolje. Sve sam više zabrinuta zbog njezine slabosti. - To je isto kao kod gospoñe Juliette ... i gospoñice Shepherd ... Aurelijin je glas bio tih i drhtav. - Što to govorite? Gemma je zaprepašteno promatrala sobaricu, koja je u neprilici spustila pogled, dok su njezine usne oklijevale odgovoriti. - Što ste to kazali, Aurelie? - Pomislila sam... i bolest gospode Juliette je tako počela ... a i bolest Engleskinje ... - Oh! - šapnula je Gemma. Iznenada joj je strah obuzeo srce. - I liječnici nisu nikada znali o kakvoj se bolesti radi... Kod njih obje - nadodala je Aurćlie zabrinutim glasom. Gemma se već sabrala. - Doktor Gendre govori o slabokrvnosti. Vjerojatno se radi o tome. On će navratiti ovih dana, pa se nadam da će pronaći pravi način i pravi lijek. Laku noć, Aurelie! - Laku noć, gospoñice! Da, sigurno se radi o slabokrvnosti, a nju je lako izliječiti. Gemma te noći nije zaspala. Nije mogla zaboraviti ono Što joj je Aurćlie povjerila. Ta je žena primijetila kod Mahault jednake simptome kao kod Juliette i kod mlade Engleskinje, a Lionel se uvijek brinuo više nego što je to bilo potrebno, zaključivala je i prema nekim izjavama Joyce. Sto se moglo zaključiti iz tih zastrašujućih podudarnosti? Vjerojatno je sve to bio samo slučaj. Liječnici često nisu mogli postaviti dijagnozu. Osim toga, Lionel i njegova baka govorili su da će konzultirati nekog poznatog liječnika iz Nice. Možda će taj jasnije vidjeti o čemu se radi. Gemma je nastojala zatomiti strah koga je osjećala već dulje vrijeme i kojeg su Aurelijine

riječi još samo pojačale. Nije joj to uspijevalo sve do jutra kada je pošla do Mahault da je upita kako se osjeća. Našla ju je ispruženu na divanu. Gemmi se činilo kao da su njezini obrazi još više upali i boja kože još žuća. Ipak je rekla da se osjeća bolje nego navečer. Na stolu kraj nje stajala je košarica sa cvijećem koju je za nju spremio Lionel i sam joj je donio. Ona je uzela ružu »Cynthiu« i pomiri-salaje. - Kakav miris! Čovjek ga se ne može zasititi. Pomiriši, GemmaS Pružila je ružu sestri. Ova je udahnula nježan i neopisivo sladak miris. Nije bio nalik ni na jedan miris koga je poznavala. - Ne bi trebala držati to cvijeće kraj sebe, Mahault! Taj miris može prouzročiti glavobolju. - Ne, ja se naprotiv osjećam bolje kada ga udahnem. Kao da sam pomalo opijena. Volim ruže, i njihov bi mi miris nedostajao. Gemma je i dalje navaljivala, ali se sukobila s poznatom tvrdoglavošću svoje sestre. Napustivši je ona se presvukla, jer je željela poći na šetnju s Aubertom. Snijeg je pokrio vodoskoke i mramorne bazene. A i okolno je drveće bilo bijelo. Vrhove bregova, pod bijelom kapom, obasjavalo je zimsko sunce. - Kako je to lijepo! - začuo se sladak glas djevojčice. Ona je uhvatila Gemmu pod ruku i podigla svoje ružičasto lice prema njoj. - Volim snijeg! I majka ga je voljela. To mi je rekla jednog dana Aurelie. To je bio prvi puta da je govorila o svojoj majci. Činilo se kao da se njezino srce sve više otvara za Gemmu. - Ovdje ti nikada neće nedostajati, draga! - odgovorila joj je Gemma, nastojeći govoriti što vedrijim glasom. - Moram priznati da mene on pomalo pritišće i da je pomalo jednoličan. - Meni se to ne čini!... Kad odrastem ja ću skijati. Ujak Salvatore će me naučiti. On se jučer vratio. Znate li to, gospoñice? Da, Gemma je to jučer navečer čula u dvorcu. Mladić je proveo petnaestak dana u Beuilu, gdje su neki njegovi prijatelji boravili zbog zimskog sporta. Nesvjesno je Gemma osjećala prazninu zbog njegova odlaska. Nije ga bilo poslijepodne u biblioteci. - Gospoñice, uñimo i razgledajmo cvijeće? - zamolila ju je Auberte. One su se nalazile kraj staklenika. Gemma je pristala i one su zaronile u mlačnu, vlažnu atmosferu. Stari vrtlar, koji je tamo radio, pozdravio je Gemmu i izmijenio nekoliko talijanskih riječi s njom. Auberte je trčala uskim stazicama, zaustavljajući se kraj rijetkog cvijeća koje joj se sviñalo. Gemma ju je stigla kraj znamenite ruže »Cynthie«. - Kako divno miriše, gospoñice! Njezin mali nosić podrhtavao je od uživanja. Gemma se nehotice nagnula da bi udahnula miris ruže. Miris je bio nježan, podsjećajući pomalo na miris vanilije, ali nije uopće bio nalik na onaj koga je ona udahnula malo prije u sobi Mahault. Ona je to rekla vrtlaru, koji ju je začuñeno pogledao: - Sve te ruže jednako mirišu, gospoñice! Ja to dobro znam, jer svaku koju uberem ja i pomirišem. Uživam u tome. - Ipak, onaj je miris bio različit - šapnula je Gemma. Vrativši se u dvorac ona je našla majčino pismo, odgovor na svoje u kome joj je javljala o lošem zdravstvenom stanju Mahault. Pismo gospoñe Dorquier bilo je puno banalnih rečenica. Malo je govorila o kćeri, ali mnogo više o sebi, jer je i ona bila bolesna. Barem je tako pisala. Gemma je uzdahnula. Nije mogla nikome povjeriti osjećaj sve većeg straha u sebi. Nikome ... Iznenada se pred njom pojavila slika ponosnog i privrženog Salvatorea. Da, njemu bi mogla povjeriti svoje strahovanje, kada bi on bio njezin roñak. Možda bi to čak učinila i ovako kada bi ga mogla sresti na samu. Ali, vidjela ga je samo u biblioteci u društvu gospodina de Camparenea, ili pak, a to je bilo rjeñe, kada je dolazio na večeru u dvorac. Drugog se dana Mahault osjećala bolje. Zatim se glavobolja ponovno javila praćena sve većim umorom. Liječnik koga su pozvali iz Nice, osjećao se isto tako bespomoćan kao i njegov kolega. Naredio je pretragu krvi, ali ona nije dala nikakvog rezultata. Lionel je sada bio vrlo zabrinut. Jednog je dana rekao Gemmi, napuštajući s njom sobu svoje žene: - Hoću li izgubiti i svoju ljubljenu Mahault? To bi bilo kao neko prokletstvo! - Da, čudno prokletstvo! - primijetila je Gemma, dršćućim glasom.

On ju je pogledao, a ona je, na trenutak, primijetila opasan sjaj u njegovim očima. - Ne, ne, mi ćemo je spasiti, sačuvat ćemo je! Ne brinite, Gemma! Ona mu nije ništa odgovorila, već ga je naglo napustila. Osjećala je prema tom čovjeku sve veću odbojnost. U njoj se rañala potajna srdžba slušajući njegove slatke riječi upućene Mahault. Kada je stigla na drugi kat, jedna su se vrata otvorila. Bila su to vrata patuljčicine sobe. Zorah ju je tiho pozvala: - Gospoñice! Gemma joj se približila. Zorah, obučena u baršunastu haljinu žute boje, gledala ju je na svoj uobičajeni način. - Gospoña Mahault se sve gore osjeća, zar ne? - Da!—kratko je odgovorila Gemma. Zorah se nacerila svojim velikim ustima. - Ah! Ah! Dakle i ona!... Ali vi ste tako dobri! Ja ću vam reći... Bacite lijepu ružu ... Lijepa ruža ubija! Prije no što je Gemma mogla izustiti i jednu riječ, patuljčica se povukla i zalupila vrata za sobom. Gemma je trenutak iznenañeno zastala. Što je to čudno biće pričalo. Sto je htjela reći? Mlada je djevojka slegnula ramenima. Zorah je bila pomalo luda. Nije trebalo obraćati pažnju na njezine brbljarije. Gemma je pošla u svoju sobu, a zatim je krenula u biblioteku želeći u radu zaboraviti svoje brige. No bila je sve nemirnija, naročito otkad je saznala od Aurelie da su i Juliette i mlada Engleskinja imale iste znakove bolesti kao i Mahault, a pritom ni kod njih liječnici nisu znali o kakvoj je bolesti riječ.

XV Leticija, koja je petnaestak dana bila odsutna, vratila se idućeg dana. Pojavila se na doručku. Lionel ju je srdačno dočekao. - I ja sam sretna što sam se vratila - rekla je. - Nedostajao mi je moj laboratorij. - Ja sam radio u njemu dok tebe nije bilo - rekao je Lionel - i otkrio sam novi miris. Dao sam uzorak baki i njoj se vrlo sviña. - Divan je! - potvrdila je gospoña de Cam-parene. - Kada bi morao zarañivati za život, obogatio bi se svojim pronalascima - rekla je Leticija. - Ali ti možeš raditi kao amater... Nadam se da Mahault nije bolesnija, ne vidim je ovdje?! - Mahault se osjeća vrlo loše! - odgovorio je Lionel tužnim glasom. Leticija je nabrala obrve. Njezine su oči postale još tamnije. - Sto joj je? - Velika slabost, glavobolja... Mi smo vrlo uznemireni. - Vrlo uznemireni! - ponovila je Gemma - to više što liječnici ne znaju što joj je. - Ah! - rekla je Leticija. Nakon kratke stanke ona je nadodala: - Posjetit ću je poslijepodne. Gemma je bila kraj sestre kada je grofica Camparini ušla u sobu. Sjela je kraj mlade žene, raspitala se o njezinu zdravlju i o tome kako se osjeća. Govoreći promatrala je košaru sa cvijećem na stolu kraj bolesnice. U jednom času izvadila je ružu boje vatre i prinijela je nosnicama. Gemmi se je pričinilo kao da je Leticija problijedila. Naglo se digla, prišla prozoru i bacila ružu napolje. Mahault je uzviknula: - Sto to radite? Leticija je zatvorila prozor i prišla mladoj ženi. Da, ona je zaista bila smrtno blijeda! Njezin je glas ipak bio miran i leden dok je govorila: - ObeĆat ćete mi Mahault, da nikada više nećete dodirnuti niti jednu od tih ruža i da ćete s njima učiniti ono što sam učinila ja. Mahault ju je iznenañeno pogledala. - Zašto? - Ne tražite objašnjenje od mene. Učinite ono što sam vam rekla, ako želite ozdraviti. I kao da se plaši novih pitanja ona je naglo izašla iz sobe. - Sto joj je? Sto joj je? - ponavljala je Mahault. Gemma je drhtala od uzbuñenja. Nastojala je reći što čvršćim glasom: - Vidiš li što je ona rekla? Taj miris ti škodi. Sigurno je on kriv za tvoju bolest i dona Leticija je to

odmah shvatila. - Mogla je to učiniti i na drugi način. Gemma se nastojala nasmiješiti. - Dobro je s tobom postupati na taj način, draga, jer ti si tvrdoglava. Nisi meni htjela vjerovati kada sam ti rekla da ne bi trebala neprekidno udisati miris tog cvijeća ... - Za miris ruža nikada nisu govorili da je štetan! Govorila si mi o tuberozi i nekim drugim cvjetovima ... ali nikada o ružama! - To se saznalo tek u posljednje vrijeme. Osim toga, nisi li primijetila da te ruže u posljednje vrijeme drugačije mirišu? Nakon kratkog razmišljanja Mahault je izjavila: - Da, to je istina! Prve su imale sasvim drugi miris. Reći ću to Lionelu. - Možda bi bilo bolje da mu ne govoriš o tome? Ne bi bio zadovoljan što se njegove lijepe ruže bacaju kroz prozor. On tu ružu uvijek namjenjuje tebi. - Da, imaš pravo. Neću mu ništa reći. Sama ću ih baciti nakon njegove posjete. Ali ipak ne mogu razumjeti to čudno ponašanje Leticije. - Bit će bolje sve to učiniti da si kasnije ne bi trebala predbacivati. Osim toga smatram da ne bi trebalo odbaciti savjet tako inteligentne i obrazovane žene kakva je dona Leticija. - Imaš pravo. Htjela bih ozdraviti i više se ne osjećati tako slaba. A i glava me tako boli! No to s ružama je doista čudno! - Da, više nego čudno! - U prisutnosti sestre, Gemmi je uspjelo sačuvati svoj prirodni izgled i to uz najveći napor volje. Ali kada se vratila u svoju sobu, strah koga je osjećala, ocrtavao se na njezinu licu. - Ta ruža... taj neuobičajeni miris. Nije se usudila zapitati Mahault od kada je osjećala tu razliku u mirisu, bojeći se da bi mogla probuditi njezinu sumnju. Zar je to bilo od onog časa od kada se počela osjećati bolesnom? A onda...onda? Gemma je zadrhtala. Šta je to pomislila? Sat je otkucao pet sati i ona se trgnula. Gospodin de Camparene ju je sigurno već čekao u biblioteci, da bi s njom prošao posljednje stranice »Plemenitih obitelji Provanse« koje mu je izdavač poslao na ispravak. Kad je ušla u osvijetljenu sobu, ugledala je Salvatorea. Sjedio je kraj djeda. Ustao je i pozdravio je. Srela je njegov pogled i u njemu opazila uznemirenost. Bez svake sumnje vidio je njezino veliko uzbuñenje. Zapitao je: - Kako je Mahault? - Nije joj bolje! Sve sam više uznemirena. - Sto može biti toj ubogoj maloj? - zapitao je gospodin de Camparene. - Zar liječnici doista ne mogu otkriti uzrok njezine bolesti? Lionel je jučer govorio da će pozvati profesora Guesbrea iz Lyona. - Nadam se da će to biti nepotrebno... i da će se ona sada bolje osjećati - šapnula je Gemma. Salvatore je zašutio. Gledao je djevojku koja je sjela za stol kraj grofa. On nije sjeo. Oprostio se od djeda i Gemme i otišao zabrinuta izraza lica. Završivši sa svojim poslom Gemma je sjela za stol na kome su bili rasprostrti još neki papiri iz arhive Brussolsa. Namjeravala ih je cjanas pregledati. Listala je po njima, a zatim, se prisilila na mir i udubila se u čitanje. Nastojala je odagnati teške misli koje su je mučile. Bila su to pisma iz početka sedamnaestog stoljeća. Uputio ih je grof Mario Camparini grofu Louisu-Benignu de Campareneu. U njima su se spominjali njihovi preci. Činilo se kao da je Louis-Benigne tražio objašnjenja od svog bratića koji je posjedovao arhive Camparinijevih. Gemma je rastreseno prelistavala požutjele papire. No iznenada je jedno pismo zaokupilo njezinu pažnju. Don Mario je pisao: »Ovo što me pitate, dragi bratiću, tiče se mračne povijesti našeg roda. Don Cezar Camparini, naš predak, bio je veliki trovač. To su do sada tvrdili o njemu bez ikakvih dokaza. No, ja to sada, nažalost, mogu potvrditi! Pretražujući komad namještaja koji mu je pripadao, prije nego što sam ga dao popraviti, otkrio sam tajni pretinac u kome se nalazila ova bilješka: »Način na koji se priprema otrov koji ne ostavlja nikakvih tragova; koga se udiše poput divnog mirisa ruža.« Slijedio je recept za. njegovu pripremu. Spalio sam taj užasni papir. No, bilo je naznačeno da se radi o kopiji. Gdje se nalazi original? Na nesreću, ja to ne znam. Vidite sada i sami da don Cezara nisu krivo optužili.« Papir je drhtao u Gemminoj ruci. Iznenada je osjetila hladnoću u ovoj, tako dobro zagrijanoj, sobi.

Otrov na cvijetu ... Otrov... zar je to bilo moguće? Ipak, nije li i sama, već nekoliko dana, naslućivala tu strahotu? A riječi Zorah: »Lijepa ruža ubija...« Ona je dakle znala? - U kom ste svesku naišli na podatke o gospoñi de Croyat, Gemma? - zapitao ju je gospodin de Camparene. Pričinilo joj se kao da se probudila iz užasnog sna. Nekoliko trenutaka nije mogla odgovoriti. Zatim se ipak sabrala i dala zatraženo objašnjenje. No njezin je glas zvučio tako zbunjeno da je grof zapitao: - Sto je, dijete moje? - Ne osjećam se dobro. Imam migrenu. - Poñite se brzo odmoriti. Ostavite te papire ... Ionako sigurno niste našli ništa zanimljivoga? - Nisam, gospodine! Ništa uzbuñujućeg? Bože sveti! Stavila je pisma u omot u kome su se i prije nalazila, no uspjelo joj je neopazice ono jedno važno pismo staviti u torbicu a da to grof nije opazio. Stigavši u sobu, ona se bacila na stolicu. Srce joj je udaralo, a sljepooČice su joj bile mokre od znoja; Trebalo je nešto poduzeti i spasiti nesretnu Mahault. Ali što je ona sama mogla učiniti? Salvatore ... Samo joj je on mogao pomoći. Trebalo mu je povjeriti ovu užasnu stvar. Večeras je bilo prekasno, ali sutra će mu otkriti sve. Sutra! Koliko će još sati morati proći! Sati, za vrijeme kojih će njezin grozničavi mozak mučiti misli o užasnoj drami koja se zbiva u ovom dvorcu! Možda čak već od vremena prvog Lionelovog braka. On se već dugo bavio pronalaženjem mirisa. Neke recepte je čak prodao tvorničarima. Gemma je posjedovala krasne bočice koje joj je on poklonio. Nije li bilo moguće da je original recepta koga je otkrio don Mario, pao u njegove ruke? A tada ... Gemma je pokrila lice svojim ledenim prstima. Ne, ta je pomisao bila i odviše užasna! Trebalo ju je otjerati i sačekati savjet Salvatorea. Ona je pozvonila i zamolila Aurćliju da je ispriča kod gospoñe de Camparene. Nije mogla doći na večeru zbog glavobolje. Sobarica ju je zabrinuto pogledala i zapitala: - Valjda ćete ipak nešto pojesti za večeru? - Pokušat ću pojesti malo juhe. - Gospoña Mahault više nije bolesna^ gospoñice? - Ne, čak se nadam da će se sada oporaviti. - Tako bih joj željela ozdravljenje! Jer, i ona...iona... Aurelie nije dovršila rečenicu. Ali Gemma je shvatila da je i ona počela u nešto sumnjati.

XVI Snježna se oluja digla navečer. Nije se smirila ni sutra kada je Gemma krenula prema Salvatoreovoj kući. Prije toga je posjetila sestru koja je provela bolju noć nego inače. Hoće li još biti dovoljno rano spasiti je, ako je zaista ...? Kada je stigla do kuće, Gemma je zakucala na vrata ateljea. Salvatore ih je otvorio i iznenañeno se trgnuo ugledavši je. - Sto se dogodilo, gospoñice? Uñite brzo! Po ovom nevremenu! Uveo ju je u atelje u kojem je gorjela vatra u kaminu. Ona je skinula kapuljaču i on je ugledao njezino uzbuñeno lice i grozničave oči. - Sto se dogodilo? Mahault? - Radi se doista o Mahault... i... i... Lionelu. On joj je pomogao svuči kaput posut snijegom. Zatim je primakao naslonjač kaminu i ponudio joj sjesti. Ona je, dršćućim glasom, rekla: - Došla sam k vama, jer vi morate saznati što sam otkrila ... i ono što mislim da sam otkrila. Samo mi vi možete pomoći. I tada mu je rekla sve: čudne riječi Zorah, ono što je Aurelie rekla o bolesti mladih žena, ono što je Leticija učinila s ružom, i napokon otkriće onog užasnog pisma. Primakao je stolicu i sjeo kraj nje. Plamen je obasjavao njegovo lice puno napetosti, i oči u kojima se naziralo krajnje uzbuñenje. Njegovi su prsti drhtali, dok je čitao pismo don Maria... Gemma, iscrpljena stranom, naslonila je glavu na leda

naslonjača. On je poluglasno primijetio: - To bi bilo užasno! Nekoliko je trenutaka vladala bolna šutnja. Čulo se samo pucketanje drva u kaminu. Gemma je stiskala ledene ruke koje je položila na koljena. - Ipak, čovjek ne može sumnjati u to. Ovim se može sve objasniti... Uboga Juliette, odgojiteljica... - Moramo spasiti Mahault, ako nije prekasno. Gemma se uspravila i uperila u Salvatorea svoj užasnuti pogled. - Da, moramo je bez oklijevanja udaljiti od tog užasnog bića. Ne bojte se više za nju, Gemma... Gospoñice! Sada kada sve znamo, spriječit ćemo Lionela u njegovu naumu. No, prije nego bilo što odlučim, moram govoriti s Leticijom. Ona nešto zna, to je sigurno. Inače ne bi postupila onako s ružom. - Možda je Lionel od nje saznao za taj užasan recept. - Možda ga je ona pronašla u nekom skro-vištu i iz neopreza sve rekla Lionelu. To je užasno! Užasno je i pomisliti... Salvatore je govorio promuklim glasom, koji je jedva izlazio iz njegova grla. Gemma se polagano digla. - Moram se vratiti. Čudit će se što sam izašla po tom vremenu. - Otpratit ću vas do ruba šume, pa ću, prolazeći kroz vrt, poći do Leticije. I on je ustao. Vatra je bacala odsjaj po njegovu uzbuñenom licu. Naglom kretnjom Salvatore je uhvatio ruku mlade djevojke. - Ne mučite se više! U svakom slučaju sklonit ćemo Mahault od te opasnosti, pa makar za to trebao prijaviti svog bratića. - To bi bilo užasno! - Užasno, da! Ali, ako ne bi postojala druga mogućnost Njihove su ruke drhtale. Salvatore je ispustio ledene Gemmine prste. Ogrnuo je mladu djevojku ogrtačem. Gim se obukao, oni su zajedno izašli u snježnu oluju. Salvatore je ponudio ruku Gemmi i ona se sada kretala laganije nego pri dolasku. Kada su izašli iz šume, Salvatore je stao i rekao: - Ostavit ću vas ovdje. No možda ću morati govoriti s vama bez svjedoka. Dogovorimo se dakle večeras, nešto prije sedam sati, u biblioteci. Tada će tajnik već završiti svoj posao, a djed će igrati šah. Ona je pristala i oni su se rastali, nakon što je Salvatore toplo stisnuo njezinu, još uvijek uz-drhtalu, ruku. Leticijine sobe nalazile su se iznad biblioteke. Ona je bila u svojoj radnoj sobi i nešto pisala kada je Salvatore pokucao. Iznenañeno se trgnula, ugledavši ga, no brzo se svladala. - Vi, dragi moj! Sto se dogodilo? Zašto ste tako uzbuñeni? Kao da je nije čuo, Salvatore joj je pristupio i zapitao je gotovo grubo: - Leticija, jeste li vi dali Lionelu formulu otrova Cezara Camparinija? Ona se trgnula, ali nije sagnula pogled pred njegovim Ijutitim pogledom. - Da, ja sam mu je jednom saopćila. - Znali ste zašto ju je on iskoristio? - Nisam! Spalila sam je, ne želeći sačuvati uspomenu na zločin našeg pretka ... Ali Lionel ima izvanredno pamćenje. Sigurno je sve odmah zapisao, a pritom mu je pomoglo i njegovo znanje kemije, pa je uspio rekonstruirati... - Ali vi ste ipak posumnjali u njega kada ste vidjeli na kakav su način umrle njegove prve dvije žene... Riječi su zastale u Salvatoreovu grlu. - Nisam posumnjala ni u šta. Ona se digla odmičući nesvjesno papire pred sobom. - Zašto mi govorite o toj formuli? Kako ste saznali za nju? - Gospoñica Gemma je jučer pronašla pismo, što ga je jedan Camparini uputio nekom mom pretku, u kojem se govori o kopiji te formule. - Ona je sigurno već sumnjala u nešto? - Da ... ruža ... Vi ste znali, jer ste je bacili. - Pretpostavljala sam to. Nakon Laure, Juliette i one mlade Engleskinje, Mahault je umirala na isti način ... - Vi mislite da je i Laura tako umrla? .,. No njezina je smrt bila iznenadna. - Možda. Nije još znao upotrebljavati otrov tako da bi smrt nastupala polagano i neprimjetno.

Njen hladni glas i nepomično lice izazvali su kod Salvatorea izljev bijesa. - Kako možete tako mirno govoriti o toj užasnoj stvari? Znali ste da Lionel proizvodi taj užasan miris i da bi ga mogao iskoristiti u zločinačke svrhe. Zar uistinu niste pomislili da se on poslužio njime i ubio te mlade žene koje su prije toga bile zdrave? Teški kapci spustili su se trenutak pod njegovim ljutitim pogledom, i Leticija je, ponik-nuvši pogledom, ipak hladno odgovorila: - Nisam našla valjanog razloga zbog kojeg bih posumnjala u Lionela. I tek ta bolest Mahault... Sjetila sam se naime ruže koju je donosio njoj, isto tako kao što ih je donosio Julietti i Lauri. Salvatore je prošao rukom preko čela mokrog od znoja. - Treba udaljiti nesretnu mladu ženu od tog ubojice! Ali kako sve objasniti djedu i baki? Leticija je trenutak razmišljala. Naslonila je svoju osakaćenu ruku na naslon stolice. Bila je obučena u haljinu od crnog baršuna sa starinskim metalnim opasačem, koji je možda još potjecao iz vremena trovatelja Cezara. - Ja ću to urediti - napokon je rekla. -Reći ću Lionelu da znamo za njegove zločine, pa ako ne pristane na odlazak Mahault, da će ga njezina sestra tužiti. - Neka tako bude! Neće dobiti kaznu koju zaslužuje. Ukoliko to ne ponovi, mi ćemo šutjeti. Neka ga Bog kazni. Ali ja se nikada više neću moći sresti s njime. - Njegova je majka bila jedna od Braslei-ghovih i neki članovi te obitelji bili su uistinu čudni. To uživanje u zločinu dokazuje da on nije normalan. - Normalan ili ne, ne smije više biti žrtava! - Neće ih biti. Leticija je to izjavila jasno i mirno. - Nadam se. Kada ćete govoriti s njime? - Odmah! - Doći ću poslije podne k vama da saznam što ste postigli. - Dobro! Doñite! Pružila je ruku Salvatoreu. On ju je prihvatio, ali je nije stisnuo. Kada se stao povlačiti, ona ga je zapitala istim onim hladnim glasom koga je sačuvala za cijelo vrijeme razgovora: - Vi pretpostavljate da sam ja bila Lione-lova saučesnica? Ako u ničem drugom, onda u tome što sam šutjela? - Ne znam, Leticija... Vi ste tako tajanstvena osoba. Teško vas je shvatiti. - Vrlo teško! - ponovila je ona. Na njezinim se usnama pojavio gorak osmijeh. - Bolje je niti ne pokušati. Možda biste pritom mogli otkriti nešto što vam ne bi bilo ugodno. Ali, molim vas, vjerujte mi, nisam ništa znala o Lionelovim zločinima. - Neka bude! Vjerujem vam. On se okrenuo i izašao. Leticija ga je slijedila svojim teškim pogledom punim strasti. Ona je šapnula, ustiju zgrčenih u tihi smijeh: - Da sam znala za to u vezi s Juliette... ne bih ga spriječila u tome.

XVII Lionel je pušio u svom salonu ispružen na divanu presvučenim brokatom boje vina. Neka vrst blaženstva ocrtavala se na njegovu licu. On se smiješio čak i u času, kada je Leticija ušla u sobu, a da nije pokucala. - Došla si me posjetiti, draga sestrično? Drago mi je. Digao se i pružio joj ruku koju ona nije prihvatila. - Sto je? što se dogodilo? On je začuñeno promatrao njezino hladno lice i oči koje su se činile tamnije nego ikada. - Zašto si izvršio sve te zločine, Lionel? On se jedva trgnuo čuvši to pitanje. - Zločine? Kakve zločine? Smiješak je nestao s njegovih usana, no u njegovim, tako blagim očima, nije se pojavio nikakav osjećaj uzbuñenja. Leticija se približila divanu ne odgovarajući mu. Nagnula se nad svog bratića. - Lionel, ti si čudovište! Moraš umrijeti, jer si nanio sramotu imenu Camparenovih.

Lionelove su usne zadrhtale i pogled mu je postajao sve zbunjeniji. Pružio je ruku i ispustio cigaretu u pepeljaru. Nekoliko su se trenutaka promatrali. U toj tišini odvijala se dramatična izmjena misli. - Znaše? - Da. Salvatore, Gemma ... Našla je meñu starim papirima pismo u kome se spominje Cezarov otrov. Ona je već i ranije nešto sumnjala. Povjerila se Salvatoreu. Shvatila sam da on neće oklijevati da te prijavi bude li potrebno spriječiti druge zločine. Mržnja se pojavila u Lionelovom pogledu. - Ah, on! Njegovi prsti grčevito su zgrabili krzno koje mu je pokrivalo noge. Šapnuo je: - Moram dakle umrijeti... Iz svoje torbice Leticija je izvadila bočicu. Izlila je sadržaj u čašu koja je stajala na malenom stoliću kraj divana. Lionel ju je nekako nezainteresirano promatrao. Zatim mu je ona pružila čašu. - Popij, nećeš patiti! On je spustio kapke, suspregnuo kretnju odbijanja, uhvatio čašu, i jednim gutljajem popio žućkastu tekućinu. - Eto! - rekao je. Stavio je čašu natrag na stol i naslonio glavu na jastuke divana. Postajao je sve bljeñi. Usta su mu se otvorila, a oči stale kolutati. Grč je prošao njegovim tijelom, a zatim se smirio. Leticija je, problijedivši, stavila bočicu natrag u torbicu zajedno s čašom. Uhvatila je njegovu ruku i popipala bilo. Nije se više osjećalo. Zatim mu je zatvorila kapke na očima. Napustila je sobu punu mirisa bijelih i crvenih ljiljana, cvijeća koje je Lionel najviše volio. Rano poslijepodne, Martin, drugi šofer, došao je Salvatoreu. Obavijestio ga je: - Gospodin Lionel je mrtav. - Mrtav? Gospodin Lionel? Salvatore se naglo digao sa svog naslonjača. - Da, gospodine, njegov sluga ga je našao mrtva kada je ušao u njegov salon prije ručka. - Recite da ću smjesta doći! Kada je šofer otišao, Salvatore je trenutak ostao nepomičan. Na čelu su mu se pojavile duboke bore. Paola se već prije prestrašila izraza njegova lica. No, on je izbjegavao odgovoriti na njezina pitanja, pa ona svojom uobičajenom suzdržljivošću nije dalje navaljivala. Četvrt sata kasnije Salvatore je ušao u sobu u kojoj je počivalo Lionelovo tijelo. Tamo je našao samo svog djeda. Starac, koji se skupio u naslonjaču, dobacio mu je očajan pogled. - Kakav udarac, dijete moje! Naš ubogi Lionel. Tako je naglo umro ... Salvatore se približio krevetu. Na jastuku crvene boje isticalo se fino, blijedo Lionelovo lice. Njegove su ruke bile sklopljene nad raspelom od slonove kosti. Izgledao je blago, i nekako nevino. Salvatore je prignuo glavu i trenutak se pomolio za to biće svoga roda, za tog zločinca koji se morao pojaviti pred licem vječne pravde. Pomislio je: »Ne znamo do koje je mjere bio on odgovoran. Nije na nama da mu sudimo.« Odbojnost koju je osjećao prema Lio-nelu, izgubila se pred smrću. Zatim je pomislio kako ta smrt možda i nije bila potpuno svojevoljna. Okrenuo se prema gospodinu de Campa-reneu. - Jeste li pozvali liječnika da ustanovi uzrok smrti? - Da, Leticija se pobrinula za to. Ne shvaćam tu smrt! On je doduše imao slabo srce, kako kažu liječnici, ali nikada nam nije zadavao ozbiljnijih briga zbog toga. Tvoja uboga baka je u užasnom stanju. Morala je leći. Samo da se sada i njezina bolest ne pogorša! - Nadajmo se da neće. Smjesta sam došao kvarna. Jeste li javili i Mahault što se dogodilo? - Da! Gemma joj je rekla. Ubogo dijete! Samo nekoliko mjeseci braka ... Salvatore je pomislio: »To je spas za nju.« Izašao je iz sobe i prošao kroz salon u kome se osjećao miris ljiljana, najdražeg Lionelovog cvijeća. Na stubama je sreo Gemmu koja je upravo izlazila iz sestrine sobe. Njezino bljedilo, i upale oči, svjedočile su o užasnim trenucima koje je proživljavala od jučer. - To se dogodilo tako nenadano! - rekla je ona tiho. - Je li saznao da je otkriven, pa se zato sam ubio? - Da, Leticija mu je to rekla. Ne preostaje nam drugo nego moliti za tog siromaha. Kako je Mahault prihvatila vijest o njegovoj smrti? - Isprva je gotovo izgubila svijest, jer je tako slaba. Zatjm je stala plakati i govoriti mi: »Patila sam

zbog njega, ali ja sam mu oprostila.« Sada se smirila ... mislim da će brzo zaboraviti. -To bi bilo najbolje. Ona će se malopo-malo oporaviti. Bar se tako nadam. Sada ću poći Leticiji. Želim saznati što se dogodilo izmeñu Leticije i njega. Zatim ću se vratiti rekao je Salvatore. - A ja idem gospoñi de Camparene. Zamolila me da doñem - rekla je Gemma. - Bojim se kako će taj udarac djelovati na nju. Salvatore ju je uhvatio za ruku koju mu je ona pružila, i trenutak je zadržao u svojoj. - I vi se morate odmoriti. Ovi strašni dogañaji duboko su vas potresli, zar ne? Pogledao ju je s nježnom brigom. Da, pogled njegovih crnin očiju bio je nježan. Na blijedim Gemminim obrazima pojavilo se lagano rumenilo. - Odmarat ću se kasnije. Moji su živci još odviše napeti. Doviñenja! Ona se udaljila, a Salvatore je krenuo prema sobama svoje sestrične Leticije. No sobarica mu je rekla da se Leticija nalazi u laboratoriju. NaŠao ju je kako stoji ispred stola sa epruvetom u rukama. Ona je lagano okrenula glavu prema njemu i rekla: - Dobar dan! - Nije mu pružila ruku. - Vi ste natjerali Lionela da se ubije, Leticija! Iznenadno pitanje nije djelovalo na nju. Ona je samo hladno odgovorila: - Da, ja sam to učinila. - Možda ste mu nabavili i sredstvo? - Tako je. On joj se približio i uhvatio je za zglob ruke... - Dakle i vi ubijate otrovom? - Otrovom, da! Ona je stavila epruvetu na stol i gledala ga ravno u lice kao da ga želi izazvati. - A zašto ne bih? Čovjek mora ubijati opasne zvijeri. On je obeščastio nazu obitelj. - Kojim pravom ste uzeli ulogu suca? Ona se povukla, oslobodivši svoju ruku, jer su je njegovi prsti bolno stezali. - Ako nisam imala to pravo, ja sam ga uzela! Znam, vaša savjest to ne dopušta. Ali ja nemam toliko skrupula. Nije me briga što mislite o meni. Nije me briga, jer ... Teški kapci su se spustili, duboki je glas lagano zadrhtao. - ... Jer me onaj koga ljubim, ne može ljubiti. - Ne, Leticija, on vas ne ljubi... a da se to i dogodilo, danas bi tome bio kraj. Ona je podigla kapke i trenutak se pokazao strastveni pogled njezinih očiju. - Bilo bi gotovo? Dakle, bolje je... Ali ja sam mrzila Juliette zbog toga jer ste je vi ljubili, Salvatore! - Nisam ljubio Juliette - odgovorio je on hladno. - Nisam imao pravo na to. Osjećao sam za nju nježno prijateljstvo. Htio sam je zaštititi od perverzne Lionelove tiranije. Ubogo dijete tražilo je zaštitu kod mene ... - Ona vas je ljubila! - Ne znam! - Ili ne želite znati. - Neka bude! No sve to nema veze s Lio-nelovom smrću. Ja sam došao k vama zbog njegove smrti. - Sve smo već rekli o tome. Ne žalim ono što sam učinila. I opet bih to učinila. I to je sve! Mislite o tome što hoćete, ponavljam vam, to mi nije važno! Ona je uspravila svoje lijepo čvrsto tijelo u bijeloj platnenoj bluzi. Njezin je pogled ponovno stao izazivati Salvatorea. On je odgovorio hladnom tugom: - Bojim se da vi nikada nećete znati što je to grižnja savjesti, Leticija! U vama živi oholost. Vaša je savjest nijema ... -Ipak sam spasila Mahault - odgovorila je ona hladno. - Da, to je istina. - A ona je Gemmina sestra. A Gemmu vi ljubite. On nije ništa odgovorio, ali je lagani drhtaj prošao njegovim licem. - Otputovat ću nakon sahrane - nastavila je Leticija mirno. - Neću se više vraćati ovamo. Nećete me dakle trebati sretati. Kao što sam vam rekla ja sam već onda uništila formulu don Cezara. No dobro biste učinili ako kod Lionela potražite pribilješku o tome. Vjerojatno postoji i pripremljeni otrov. - Potražit ću! - odgovorio je Salvatore. Zatim je izašao. Nekoliko je trenutaka Leti-cija ostala nepomična, očiju punih mraka. Zatim je

ponovno dohvatila epruvetu i nastavila sa započetim poslom.

XVIII Tri dana kasnije Lionela su sahranili u staroj kapelici, gdje su se nalazili grobovi Camparenovih. Sprovodu su prisustvovale Brigida Tcherine i lady Bredwill, prijateljica gospode de Camparene. Za vrijeme ručka goste je primila Leticija, umjesto grofice koja je morala ostati u krevetu. Niti jednog trenutka tog dana nije je napustio njezin mir. Večerala je sa gospodinom de Camparenom i sa Gemmom. Oprostivši se od njih, saopćila im je: - Sutra odlazim. Moram se vratiti kući .zbog hitnih poslova. Starac je bio neugodno dirnut. - Sto? Ti nas napuštaš? - Moram, bratiću! Ali vi imate Salvatorea i gospoñicu Gemmu. Gospodin de Camparene pogledao je nježno Gemmu. - Da, neizmjerno cijenim njezino društvo. Dakle, draga Leticija, ako te poslovi čekaju ... Nadam se da ćeš se brzo vratiti? Leticija je izbjegla odgovor. Gemma je pomislila: »Ona odlazi zbog Salvatorea. Sto se dogodilo meñu njima?« Jer mladi čovjek joj nije saopćio sadržaj svog razgovora s Leticijom. Osjetila je olakšanje nakon što je Leticija otputovala. Ona je cijenila njezinu pamet, no nikada se nije osjećala ugodno u njezinu društvu. Činilo joj se kao da je u Brussolsu sve postalo mnogo vedrije nakon što ih je Leticija napustila.; Osam dana kasnije izdahnula je i gospoña de Camparene čije se zdravlje, nakon smrti njezina unuka, naglo pogoršalo. Stanje u kom se nalazila Mahault bilo je još uvijek ozbiljno, ali se nije pogoršavalo. Po savjetu liječnika, a na veliko oduševljenje Mahault, Salvatore je iznajmio vilu u Antibesu i tamo je smjestio sestre i obje djevojčice. Nagovorili su i gospodina de Camparenea, koji je bio očajan zbog smrti svoje žene, da tamo takoñer provede ostatak zime. Ponio je sa sobom svoje papire da bi mogao nastaviti raditi sa Gemmbm na svojim povijesnim istraživanjima. - Ja ću ostati u Brussolsu i mogu vam uvijek donositi potreban materijal, djede - govorio jeSalvatore. Svakog bi tjedna dolazio k njima i provodio dio dana u vili »Alba«. Mahault ga je sada zavoljela. On joj je donosio cvijeće i slatkiše i nastojao je ohrabriti. Ona bi rijetko kada govorila o Lionelu. Kao što su Gemma i Salvatore pretpostavljali, ona je brzo zaboravljala. Čak i one teške dane nakon svog vjenčanja. No njezino je zdravlje ostalo nježno, iako joj se snaga polagano vraćala. - Bojim se da ona nikada neće posve ozdraviti - rekla je jednog dana Gemma Salvato-reu, kad je došao iz Brussolsa, i pridružio joj se na terasi vile gdje je u to doba dana boravila sama. Spustila je na koljena svoj ručni rad i zabrinuto ga pogledala. - Tko zna što joj je taj otrov sve uništio? Kako strašno! - Strašno, da! Ali ona je mlada, a bila je snažna. Nadam se da će se oporaviti. Gledao je Joyce i Auberte koje su se igrale psićem što im ga je poklonio njihov djed. Starija je trebala otići iduće godine u Englesku roditeljima svoje majke. Salvatore je zamišljeno rekao: - Juliette je sigurno već osjećala djelovanje otrova i prije roñenja uboge male Auberte. Možda je to dijete i zbog toga tako slabog zdravlja. - I ja sam na to već mislila. Neko su vrijeme šutjeli. Salvatore je promatrao nježne Gemmine ruke, koje su joj ležale na krilu. Zatim, odgovarajući na pitanje mlade djevojke, on je rekao da je otpustio dio posluge u Brussolsu u dogovoru s djedom. Ostao je samo stari Sylvestre, šofer Martin, kuharica i sobarica. Zorah je smjestio u samostan. - Pitam se kako je saznala sve o »ruži koja ubija« kako ju je ona nazvala. - Ovo ubogo biće bilo je neizmjerno znatiželjno, a znalo se dobro skrivati. I ja sam je jednog dana našao u svom ateljeu, sakrivenu iza jednog platna. Leticija je govorila da ona prekapa po njezinim sobama i laboratoriju. Mogla je iznenaditi Lionela kada je ... Nije dovršio rečenicu. Oboje je zadrhtalo od užasa, kao i svaki puta kada bi se prisjetili zločinca nagnutog nad ružu po kojoj je prosipao svoj smrtonosni parfem. Dugo su vrijeme šutjeli. Oko njih se širio miris naranača iz susjednog vrta. Djevojčice su otišle sa

svojim psom. Toplo podnevno sunce prosipalo se po terasi, obasjavajući zamišljeno Gemmino lice, njezine plave uvojke i čisti ten. Salvatore ju je promatrao sa čudnim žarom u očima. Napokon je tiho rekao: - Gemma, mislite li da bih vas smio zamoliti da postanete mojom ženom, usprkos Lione-lovim zločinima? Ona ga je pogledala. Duboka radost se iznenada pojavila u njezinu pogledu. - Da, Salvatore! - I vi biste prihvatili? - Da, sa neizmjernom radošću. Više plemenitosti i prijateljstva ne bih ni kod koga našla. Iako je Lionel bio jedan od Camparenovih, vi niste kao on. Bit ću vaša žena, bit ću vaša u sreći i u nesreći. On je uhvatio njezinu ruku i dugo je ljubio. - Ubrzo sam vas zavolio, Gemma! Stao sam vas cijeniti kada sam shvatio da se vi protivite braku vaše sestre s Lionelom, ma kako to povoljno bilo iz materijalnih razloga. Vi ste drugačija od nje. Vaša je duša takva kakvu sam ja tražio. Vi ste žena s kojom ću dijeliti svoj život. Mislio sam da takvu ženu neću nikada sresti, a moja dobra Paola mi je govorila: »Vi i odviše tražite. Nikada se nećete oženiti.« Kako će sretna biti Paola kada joj večeras javim da smo se zaručili. - A govorili su da je upravo ona ta koja vas sprečava oženiti se - nasmiješila se Gemma. On je odgovorio s laganom ironijom. - Nisam od onih na koje se može tako lako utjecati. Ali gospoña de Camparene nije voljela Paolu, a ni neki drugi... Sjena je prošla njegovim pogledom. Lionel, Leticija ... I oni su prezirali tu vjernu ženu, koja mu je bila potpuno odana. Gemma je nastavila nakon nekoliko trenutaka šutnje: - Morat ću se vjerojatno dosta dugo brinuti za Mahault. U njezinu stanju ... - Brinut ćemo se zajedno za nju. Iznajmit ću vilu u Cap-Ferratu - znam za jednu prostranu i udobnu - tamo će Mahault imati svoj dom. I moj djed će tamo boraviti kad god ne bude u Brussolsu. Bit će tamo mjesta i za Aubertu i njezinu odgojiteljicu. Stanovat ćemo tamo kada nećemo boraviti na Korzici. Tamo, u mojoj staroj obiteljskoj kući, boravit ćemo najčešće. Vidjet ćete kako je to divan kraj! Tamo ću vas odvesti odmah nakon naše svadbe. Tamo, draga Gemma... Gledao ju je s neizmjernom nježnošću. Ona se sjetila onoga što je Leticija jednog dana rekla za svog bratića: »On je osjećajan čovjek. Želeći se zaštititi, on se sakriva iza ledenog oklopa.« Da, on je bio osjećajan i strastven. Znat će voljeti, duboko i iskreno. Ogromna je sreća obuzela Gammino srce, istisnuvši iz njega sjenu koju je u njemu ostavila drama što se odigrala u dvorcu Brussels.