DELLY

DVORAC KOD CRVENOG POTOKA

Izdavač; „Katarina Zrinska", Zagreb, Palmoticeva 60 i „Konzor", Zagreb, Ilica 47. Za izdavača: Darko Muja čić Prijevod: Dr. Josip Andri ć. Lektura: Zdenko Lovri ć Korektura: Jasna Pavlić. Slog: Damir . Vazdar. Kompjuterska priprema teksta: Radomir Kajganović. Tisak: ,,C. P. Gratis", Samobor. Distribucija: „Katarina Zrinska", Zagreb, Palmoticeva 60, Tel 041/432-876. Zagreb, 1993.

I Sitna je kišica udarala o prozore vagona, a cijeli je kraj vani bio zaogrnut gustom maglom. Hermina se stisla u svom kutu te je sva drhtala od zime pod toplim plaštem, kojim ju je predstojnica samostana opskrbila za ovo noćno putovanje. No ona nije drhtala samo radi vlažne studeni ovoga tmurnoga jutra. Svakoj se nježnoj osamnaestogodišnjoj duši ono što joj je nepoznato, čini uvijek nečim groznim. A Hermina je išla nepoznatom životu ususret. Još jučer njen dragi samostan i njene dobre časne sestre, a danas - tuñi ljudi. . . Svu ju je jeza prolazila, pa se još jače umotala u svoj plašt. Njoj nasuprot bučno je hrkala njena suputnica, dobra gospoña, kojoj ju je predstojnica povjerila, hrkala je čitavu noć, koja je Hermini bila tako duga. Djevojku je već prije bila uhvatila groznica, a sada je osjećala da je od nje posve svladana. Najviše bi volila da joj izmorena duša otpočine, ali i nehotice je proživljavala u tom času iznova cijeli svoj život, vrlo mirni i vrlo priprosti život u onom pariškom samostanu, u kojem se našla tako mala, te se više ni ne sjeća onih prvih časova, što ih je tamo provela. I praznike je ondje provodila. Ponešto je sa zavišću promatrala svoje sretne drugarice koje bi odlazile sa svojim roditeljima, kao što ptičice izlijeću iz krletke. Premda su se opatice koje su je odgajale, pomno brinule za nju, i premda im je bila od srca odana, ipak je njenu djetinjsku dušu mučila nejasna neka čežnja za novim svijetom. Iz pričanja svojih drugarica je sebi dočaravala slatke radosti roditeljske kuće, kojih nikad nije upoznala. . . Nitko je nije pohañao, nitko joj nije pisao, niti je vodio na šetnju. Bila je siroče ne imajući ni daljih roñaka, kako joj je jednoga dana rekla predstojnica s nježnom sućuti, kad ju je to sva tužna pitala. Još mnogo je dana nakon toga Hermina bila ozbiljna i žalosna, ali onda je opet prevladala njezina vesela narav. Ali ipak ju je, osobito u dane kad su njenim drugaricama dolazili posjeti, na časove obuzimala melankolija, koju nije lako rastjerivala ni sva ona nježna briga časnih sestara, koje su je smatrale svojom miljenicom. Bilo joj je dvanaest godina, te je upravo s anñeoskim žarom primila drugu svoju svetu pričest, kad joj je jedna njena drugarica, koja joj je bila zavidna za njene uspjehe u učenju, a po svoj prilici i za priroñenu milinu, kojom je Hermina stjecala ljubav sviju učiteljica i drugarica, jednog dana dobacila u lice okrutnu riječ: »Ti?... Ti si puko nahoče!« Hermina problijedi i poleti da potraži jednu opaticu te vikne sva izvan sebe: »Je li to istina, draga časna sestro? Je li istina da sam nahoče?« Morali su nažalost djetetu reći tu nemilu istinu. Polagano i s materinskom obzirnošću pričala je predstojnica Hermini, da su je jednog listopadskog dana našli na pragu dvorca Crvene Pećine (Roches-Rouges) u Jurskim gorama. Vlasnik dvorca, barun de Vaumeyran uzeo ju je, pa budući da je svako traženje za njenim roditeljima ostale uzaludno, izjavio je, da će se on pobrinuti za nju. Bila je dakle prvih godina povjerena nekoj seljakinji iz breškoga kraja, koju je preporučio župnik župe, pod koju su spadale i Crvene Pećine. Kasnije ju njeni dobrotvori dadoše u ovaj samostan u Parizu. »Nisam ih nikad vidjela. Dobivam samo svaka tri mjeseca novac za vaš odgoj i svotu odreñenu za namirenje vaših malih radosti,« dodala je predstojnica. »Taj novac je uvijek popraćen vrlo kratkim pismom, u kojem je ili potpis »Klarisa« ili »Savina de Vaumeyran«. Držim da su to barunove kćeri. U tome me pismu uvijek potiču da učinim sve, štogod je moguće, za vaš odgoj i za vaše zdravlje.« Tako je eto Hermina saznala, da nema nikakvoga prava na ono prezime de Vaumeyran, koje joj je dano. To je bila teška kušnja za dijete, koje već o svemu razmišljalo i koje je bilo sposobno shvatiti svu gorčinu svoga položaja. Od tog je vremena bila još ozbiljnija i još više nastojala steći što veću obrazovanost. Dužnost da bude zahvalna, činila se toj nježnoj duši posve priroñenom. Ali boljelo ju je videći, kako se njeni dobročinitelji pred njom skrivaju i kako ostaju prema njoj uvijek samo tuñi ljudi. Pisma što bi mi ih, nakon otkrića predstojnice samostana uvijek pisala o Novoj godini, ostajala su bez odgovora. Zar su možda prezirali to malo stvorenje koje su istrgli iz bijede? Hermina je tako dosegla približno osamnaestu godinu - približno zato, jer je datum njezina roñenja bio nepoznat - pa je iz dana u dan postajala sve ljepša, ali je ujedno sa sve većom slabokrvnošću gubila ono nekad tako čvrsto zdravlje svoga djetinjstva... Početkom ove godine dobile su redovnice službenu obavijest, da o Uskrsu moraju napustiti odgajanje djevojaka, jer im se red raspušta.

»Morat ćemo se, sirota moja kćerko, rastati,« govorila je predstojnica samostana Hermini, koju je pozvala, da joj rekne tužnu tu vijest. »Ah ne, ne, časna majko, zadržite me! Zadržite me!« zavapi djevojka lomeći ruke. »To je, drago dijete, nažalost, nemoguće. Bit ćemo razpršene na sve strane svijeta. One koje imadu rodbinu, naći će kod njih utočište, ako ih dakako budu voljni primiti, a ostale će životariti te možda i umrijeti od gladi. Ja sama imam samo vrlo daleke bratiće. . . Tražit ću sebi zarade dajući satove. . . A vi, draga moja Hermino, niste bez zaštite. Pisat ću odmah barunu de Vaumeyranu.« »Ah, časna majko, onim tuñim ljudima!« uzdahne bolno Hermina. »Samo da sam zdravija, radije bih radila nego da se opet utječem njihovoj plemenitosti!« »Na to ne smijete misliti, drago dijete. Naprotiv, vama treba mnogo njege. Još danas ću pisati vašem skrbniku.« Za nekoliko je dana došlo pismo potpisano sa »Savina de Vaumeyran«. Barun je po svojoj kćerki javljao, da s obzirom na nepredviñene prilike i nesigurno stanje Herminina zdravlja, drži svojom dužnošću primiti zasada djevojku pod svoj krov. »Ljeti je ovdje prekrasno,« dodala je gospoñica de Vaumeyran. »Njegovat ćemo mladu bolesnicu štogod budemo bolje mogli i nastojat ćemo da njena budućnost bude što brže osigurana, jer je Crvena Pećina previše tmurna za boravak mlade djevojke i jer je zima ovdje neobično žestoka. Izvolite, gospoño predstojnice, urediti sve što je potrebno, da Hermina bude dopraćena sve do Besanona, gdje će je na kolodvoru čekati.« »Što, misli pod onim osiguranjem budućnosti?« upitala je Hermina, kad joj je predstojnica pročitala pismo. »Po svoj prilici da će vas udati, drago dijete.« »Ah, neću da se udajem za bilo koga!« klikne Hermina sa zgražanjem. »Nemojte sebi tim razbijati glavu!« govorila je predstojnica gladeći Hermini nježno plave vlasi. »Nadam se, da će vaš skrbnik uzeti u obzir vaše mišljenje, jer biste u tako važnoj stvari smjeli i oprijeti mišljenju svoga dobrotvora.« »Po svemu se čini da me ne žele baš dugo kod sebe zadržati.« doda sirota Hermina s bolnim uzdahom. Početkom svibnja rastala se od svojih dragih učiteljica i drugarica. Neka trgovkinja iz susjedstva koju je predstojnica već dugo poznavala, i koja je putovala k svojim roñacima u Besanfon, primila je djevojku za suputnicu. Dobra je predstojnica zagrlila blijedu i propalu Herminu te je ponovila sve poruke i preporuke gospoñi Rian glede »ove sirote male, koja je tako nježna i koju će taj put sigurno veoma izmučiti«. Dobra je gospoña sve najpripravnije obećala. . . Ali budući da su putovale noću, te je gospoña Rian brzo usnula snom pravednih, Hermina se onako duboko potresena tim odlaskom i neizvjesnošću onoga što je čeka, te sva izmorena od drmanja vlaka, na koje nije bila navikla, mogla tresti od zime i groznice, a da o tom njena suputnica ne bi ništa znala. No, gospoña Rian se napokon probudila. Njezine se od sna podbule oči polako otvoriše, isprva nesigurno... »Ah, još pada kiša! To je ugodan pozdrav! Jeste li, gospoñice dobro spavali?« »Ni časka, milostiva gospoño.« »Doista? Siroče! I čini se da vam je zima. Na sreću ćemo za pola sata doći na odredište. Evo, uzmite ovaj ogrtač. Da, da, ne trebam ga!« Već to, što je s njom netko govorio, što se netko njome bavio, djelovalo je ugodno na Herminu. Pokušala je pojesti jedan kolačić, ali morala je od toga odustati, jer joj je grlo bilo kao stegnuto. Mučna je slutnja zavladala njom to jače, što se bližio čas, kada će doći u doticaj s onim nepoznatim svojim dobrotvorima. »Za pet minuta stižemo u Besanfon. Ta užasna magla zastire grad pred našim pogledom!« govorila je gospoña Rian spremajući svoju prtljagu. Pet minuta!. . . Hermina ustane pa svojim drhtavim prstima poravna krasne vlasi valovite od prirode koje su zaokruživale njeno nježno lice, protegnuto, ispijeno od umora. Metnula je na glavu svoj skromni slamnati šešir, navukla rukavice i priredila svoju prtljagu. I tek što je to bila svršila, ušao je vlak u stanicu Besanfona. Gospoña je Rian bila vrlo sretna što su već bili stigli, jer je djevojka bila neobično slaba, te nije imala ni toliko snage da sama istupi iz vagona. A kad je izašla, zagluši je na čas buka...

»Gospoñica Hermina de Vaumeyran?« javi se kraj nje ženski glas. Hermina se okrene. Našla se licem u lice pred mladom ženom, kojoj su se po blijedom licu krasnih pravilnih crta vidjeli tragovi kozica. »Jest, ja sam Hermina...« zamuca djevojka. »Ja sam Savina de Vaumeyran... Jeste lijako izmoreni od puta?« Rekavši to prihvati neznanka oklijevajući Hermininu ruku, a njene se velike, modre oči, tužne i hladne, zaustaviše na djevojci. »Ah, da, tako sam umorna!« prošapće Hermina osjećajući da je posve ostavlja snaga. »Pa da, siroče, jedva se drži na nogama!« gospoña će Rian sažalno. »I hladna je kao led... Ah, Bože!« Hermina problijedi kao stijena, zatvori oči i posrne od slabosti. Gospoñica Savina i gospoña Rian je jedva pridržaše da se ne sruši. »Što je to?..Je li se tko razbolio?« upita mlad neki čovjek, koji je baš prolazio tuda i koji je stao kod male skupine svijeta, što se tu bila okupila. Gospoñica Savina podigne oči, i u njenu se pogledu odrazi olakšanje. »Ah, doktore, dolazite kao naručeni. Ovo se ubogo dijete onesvjestilo...« »U prvom je redu treba prenijeti u čekaonicu!« I doktor podigne kao perce svojim snažnim rukama djevojku, koja nije znala za se. Praćen objema ženama unese je u čekaonicu prvoga razreda i položi je na divan. Gotovo u isti čas otvori ona oči... »Neće biti ništa,« mladi će liječnik držeći svojim prstima bolesničinu ruku. »Gospoñica je očito malokrvna i k tome, kako se čini, pod dojmom vrlo jakog uzbuñenja...« Jamačno je primijetio bojažljivi izražaj, koji se najednom pokazao u smeñim blagim očima, previše velikima na tom mršavom licu, što su se podigle prema Savini. »I mora da vam je vrlo hladno, zar ne, gospoñice? Trebalo bi da pojedete nešto toplo.« »Naručit ću dobru juhu!« živo će Savina, kojoj se na licu vidio neki nemir. »A mislite li, doktore, da ćemo moći bez neugodnosti odmah otputovati vlakom do Bourg d'Eylana?« »Mislim da ćete moći, gospoñice. To je samo trenutačna slabost. Hoćete li mi dopustiti da ja poñem naručiti juhu? Nećete se barem vi morati uznemirivati.« I kad mu je gospoñica Savina rekla da pristaje, udalji se on lakim korakom. »A ja ću se oprostiti od vas, gospoñice Hermino, jer me sigurno već na izlazu čekaju,« reče gospoña Rian. Hermina prihvati ruku svoje suputnice zahvaljujući joj toplo, a kad je ona odlazila, gledala je za njom tjeskobna srca. Ta žena, koja joj je još jučer bila nepoznata i koje valjda više nikad neće vidjeti, bila je posljednja veza s njenim dragim samostanom. Sada je okružena samo tuñim ljudima. Gospoñica Savina sjedne k njoj i stane je ispitivati o liječničkoj njezi koju je imala u Parizu. Činilo se da to ispituje sa zanimanjem, a ipak je Hermina osjećala u svemu tomu neku hladnoću i usiljenost. »Trebat će da vas povjerimo savjesnoj brizi liječnika Dalneya,« doda Savina, kad joj je Hermina rekla, da od sve liječničke njege nije bilo bogznakakvog uspjeha. Dalney, ... To je ime najednom Herminu nečega podsjetilo. Uveče prije odlaska, kad se ona opraštala od svojih drugarica, govorila joj je najbolja prijateljica Susan d'Orbes jecajući: »Moja mama ima u Bourg d'Eylanu sestričnu, kojoj je sin liječnik. Zovu se Dalneyevi. Sestra tog moga bratića Felisiena je tvojih godina i vrlo mila. Mama će im pisati o tebi pa se nadam, da će ti biti dopušteno da je viñaš.« Ovaj doktor Dalney, o kojem je govorila Savina, sigurno je onaj Susanin roñak. Ali stidljivost nije dala Hermini, da to Savinu pita. Mladi se liječnik vratio noseći juhu od piletine. Dok je Hermina polako jela juhu, razgovarao je on po strani sa Savinom. Ali cijelo to vrijeme nije svojih ozbiljnih i dubokih očiju, koje su njegovu licu energičnih crta i tamne kože davale poseban sjaj, skidao s umornoga Herminina lica. Zatim su se oboje opet približili k njoj, te će joj Savina mirno i hladno: »Dogovorila sam se s doktorom da će vas koji dan pohoditi, da sazna što bi se dalo učiniti za vaše zdravlje.« Je li to dakla doista bio doktor Dalney? Hermina se osjetila smirenijom. Ćutila se ojačana pukim pogledom na to simpatično i iskreno lice. »Nadam se da ćete ovdje vrlo brzo ozdraviti,« reče on sa smiješkom. »Sjajni čisti i svježi zrak, koji struji na Crvenoj Pećini, u tom će vam mnogo pomoći. Vidjet ćete, gospoñice, to je jedan od najdivnijih kutova naših Julskih gora. Ali možda ga već poznajete?« »Ne poznam. Dolazim danas prvi put na Crvenu Pećinu.«

»Mislim da će naš vlak začas stići,« upadne u riječ Savina pogledavši na sat. »Moramo izaći na drugi peron. Šta mislite, hoćete li moći ići, Hermino?« »Dakako da ću moći. Već mi je malo bolje.« »Naslonite se na mene... Putujete li i vi, doktore ovim vlakom?« »Da, gospoñice, pa ako mi dopuštate pobrinut ću se za mjesto.« Uza sve prosvjede gospoñice Savine zgrabio je Savininu skromnu prtljagu i poveo ih obje na peron, kuda je za dvije minute stigao i vlak. Našao im je kupe za ženske, pomogao objema da se uspnu, pa je onda pozdravivši se s njima otišao u susjedni vagon. Cijelim su putem gospoñice jedna s drugom malo razgovarale. Savina je, kako se činilo, bila vrlo šutljive naravi. I kao da sama sebe svladava, od vremena bi do vremena pitala Herminu kako joj je, ili bi joj pokazivala koji osobito lijepi dio okolice. A Hermina je onako umorna odgovarala ponešto rastreseno te bi pogledala kroz prozor više iz pristojnosti nego iz radoznalosti. Još su jedanput morale promijeniti vlak. I tu im je priskočio upomoć doktor Dalney te im je i opet našao mjesto, čineći to s neusiljenom i jednostavnom udvornošću, koja je odavala dobro odgojena čovjeka. Od te je postaje vlak išao upravo očajno polagano. Hermina je, onako umorna od neprospavane noći, isprva kušala oduprijeti se pospanosti, koja ju je sve više svladavala, ali na koncu je, ne znajući ni sama kako, ipak podlegla.

II. »Hermino, probudite se! Već smo tu!« Djevojka skoči naglo i otvori oči, ali ih odmah opet zaklopi. Sunčevo joj je svjetlo žestoko udarilo u lice. »Ah, napokon sunce!« šapne radosno. Zlatnim je sunčevim zrakama uspjelo prodrijeti kroz maglu te obasjaše lijepi kraj, koji je okruživao Bourg d'Eylan. . . Pojavila se mala željeznička stanica, posve bijela i po izgledu vrlo prijatna... Čim se vlak zaustavio, pojavi se na skoro praznoj stanici čovjek visoka, vrlo vitka stasa, još mlad, obučen korektno ali nemoderno, i približi se k vagonu, u kojem su bile obje gospoñice. »Evo moga brata,« reče gospoñica. Gospodin de Vaumeyran otvori vratašca i pomogne objema gospoñicama da siñu. Hermina se sretne s hladnim pogledom modrih očiju, koje su bile slične očima gospoñice Savine; uopće je došljak bio upravo začudo sličan Savini. »Jeste li ugodno putovali, gospoñice?« upita klanjajući se u znak pozdrava. »Nije baš bilo najugodnije. Bila sam previše umorna. I nije mi drago što sam gospoñici Savini prouzročila toliko neugodnosti, « govorila je Hermina s plahom Ijubaznošću. Gospoñica Savina slegne lagano ramenima. »Pustite to, drago dijete! Albane, evo, tu je cedulja za prtljagu. I čim bude prtljaga natovarena, poći ćemo, jer ovo dijete treba da otpočine.« Gospodin de Vaumeyran se udalji, a gospoñice poñu prema izlazu. Kad su prolazile kraj doktora Dalneya, on ih pozdravi. »Dakle, do koji dan, zar ne, doktore?« reče mu gospoñica Savina. »Vidjet ćete me, gospoñice, još prije kraja ovoga tjedna,« odgovori on. Pred postajom su čekale dvije kočije: prva mala, otmjena dvokolica, u koju je bio upregnut lijep sivi konj, a druga starinska otvorena kočija, koja je vrlo dobro pristajala bijeloj kobili prili čne starosti. Prema toj drugoj kočiji pošla je Savina s Herminom, a doktor sjedne na povišeno sjedalo svoje kočije, dohvati uzde i odjuri brzim kasom svoga konjića. »Uspnite se, Hermino,« reče Savina. »Alban se dobro sjetio da je dovezao i pokrivače. Umotajte se dobro. Svježi bi vas zrak tamo gore mogao neugodno iznenaditi.« Začas se pojavio i Alban s čovjekom koji je nosio Herminin kovčeg. Stara je kočija odmah krenula praćena radoznalim pogledom šefa postaje i onih nekoliko putnika, koji su se tu nalazili. »Gle, sove izlaze sada i za bijeloga dana!« s grubim će smijehom nekakav čovjek vrlo širokih ranmena. Bourg d'Eylan bio je dosta udaljen od postaje. Cesta se uspinjala, i razne su vrste drveća počele da zamjenjuju jele, jer je tu počinjalo njihovo kraljevstvo dajući cijelom kraju veličanstven izgled. Nakon

oštre zime priroda je procvjetala, polja se zazelenila, a zemlja se zagrijana svibanjskim suncem budila iz dubokoga sna izpod snijega. Ali one tamne jele ostale su uvijek iste u dobrim i zlim danima... Zamalo se već vidio Bourg d'Eylan, raštrkan na podnožju strme gore obrasle jelama, i njegove čvrste kuće sa siljatim niskim krovovima i s velikim dimnjacima, da mogu odolijevati težini snijega, kada napada. Otvoreni, cvijećem iskićeni prozori tih kuća, pa svježe mlado zelenilo onih vrtova i veselo sunce, koje je sve obasjavalo - sve je to davalo tome gradiću gostoljibiv i prijazni izgled, koji je Hermini bio tako drag. Kočija kojom je upravljao gospodin de Vaumeyran, obišla je samo oko mjesta te je stala ulaziti neobično strmim putem, koji se uspinjao u obliku terasa, uzduž uske, tmurne doline. Svuda samo jele i jele. . . Hermina, kojoj je duša od prirode bila puna smisla za sve što je lijepo, tiho je promatrala tu strogu ljepotu, te tamne strmine, onaj čar velikih pašnjaka, po kojima su pasla mala stada i taj divni, mirisni, neobično svježi uzduh i blago sunce, koje je mazilo sve na površini zemlje, te razlijevalo i u najdublja i najuža prodolja malo svoga sjaja, dok je tamo gore pobjedonosno prolazilo kroz guste redove jela. »Sunce vas pozdravlja, Hermino,« prekine šutnju Savina. »Ima već četrnaest dana, što ga ovdje nismo vidjeli. Crvena Pećina će vam se sada činiti manje tužnom.« »Hoćemo li, gospoñice, skoro stići onamo?« upita Hermina, kojoj je srce najednom burno zakucalo od straha. »Da, za pet minuta.« Jele su u tamnim gudurama i na vrhovima strmih uspona bivale sve gušće. Na jednom su mjestu činile kao jednu utvrdu. . . Kad su tuda prošli, ugleda Hermina pred sobom najprije dvorište opkoljeno zarñalom mrežom, a onda veliku starinsku zgradu s pocrnjelim zidovima, spojenu s ogromnom četverouglastom kulom. Oko te kuće bio je unaokolo jarak bez vode, a na prozorima je većinom imala željeznu mrežu, te je cijeli njen izgled budio tmuran dojam usprkos suncu, koje ga je poplavilo svojim zrakama. Savina je neopazice promatrala izražaj Herminina lica, te će bojažljivo: »Ah, neću vas, gospoñice, toliko uznemiravati. Već dosad sam vam prouzrokovala dosta neugodnosti!« »Ne govorite o tom, drago dijete!« prekine je malko oštro Savina. »Naša je dužnost da činimo to što radimo... Večeras ćemo vam ovamo poslati jelo. A ako vam što ustreba, nemojte se žacati reći. Moja je soba ovdje kraj vaše, a ovdje vam je evo i zvonce.« »Hvala, gospoñice. . . Ali šta je to što se neprestano čuje da šumi?« Otkako je stupila u sobu, Hermini je doprlo do ušiju neprekinuti tamni šum kao od kakvog udaljenog vodopada. »To je Crveni Potok,« kratko će Savina. »Ali sad ćemo vas, Hermino, ostaviti samu. Otpocinite dobro. Ležite odmah, ako hoćete.« »I mislite da ste kod kuće,« doda Klarisa. Čim su obje sestre otišle, Hermina je stala razgledavati sobu. Blizu kreveta opazi starinsko Raspelo od bronze i spusti se pred njim na koljena, sklopi ruke, te se cijelim srcem zadubila u žarku molitvu. Kakav će joj biti život u toj obitelji? Činilo se da su je svi prijazno primili, a Savina joj je sada već bila i simpatična, uza svu onu njenu hladnoću. Ali zašto je Hermina svaki put pred njom osjetila neku neprotumačivu bojažljivost? Još hladniji su bili Savinin brat i sestra, Bilo je to možda samo malo ponosa, koji je Hermini dozivao u pamet da mora biti vrlo taktična u svom odnosu prema svojim dobročiniteljima, te da uza svu njihovu dobrotu ne smije nikad zaboraviti što je ona zapravo... »Nahoče,« šapnula je sama sebi turobno. »Kako su bili milosrdni i plemeniti! Željela bih vidjeti baruna de Vaumeyrana, da mu se zahvalim.« Ali ni Savina, ni njena starija sestra nisu ni spomenule svoga oca, niti su rekle da mu kane predstaviti njegovu štićenicu. A Hermina nije se usudila pitati. Najednom prožme Herminu neka zima. Spopala ju je najedanput neka tuga, te je osjetila kao neki smrtni umor. I spustivši se u naslonjač nakloni svoju umornu glavu... Doktor Dalney nije došao na dvorac Crvenu Pećinu istom za nekoliko dana, nego su ga gospoñice de Vaumevran pozvale odmah drugi dan. Herminu je naime cijelu noć tresla groznica koja ju je veoma oslabila. Savina se odmah prihvatila uloge bolničarke: obasula je djevojku brigom i pažnjom, zabavila se

pripravljajući lijekove što ih je liječnik propisao, i sve je to činila a tihom i hladnom brižljivošću, koja je Herminu donekle iznenañivala. Od vremena do vremena dolazila je i Klarisa pitati kako je Hermini, te kritizirati ono što je radila Savina, a da sama ništa nije htjela pomoći, a oda bi ponosno odlazila. Njezin odlazak bio je uvijek za Herminu tiho olakšanje. Često bi se pojavila i stara služavka, prilično već pogurena od starosti, s navoranim i strogim licem, donoseći šoljicu ljekovitoga napitka ili drva za peć. Njezine su vrlo crne, ali još bistre oči, gledale Herminu ozbiljnim pogledom, iz kojega je djevojka čitala dosta sućuti. Doktor je dolazio i naredne dane. Bio je neobično brižan, mudar i dobar, kao što se to odmah vidjelo, a osim toga vrlo savjestan i ugodno raspoložen. »Gle, stvarno biva bolje!« govorio je trećega dana zadovoljno. »Danas ćete, gospoñice, moći malko ustati, a za sutra vam dopuštam i malu šetnju po vrtu. I onda ćete svaki dan morati malo vježbati, da što brže izgubite tu parišku boju lica.« Savina potrese brižljivo glavom. »Sirotica mala, neće joj tu biti baš osobito veselo bez prijateljice njezinih godina!« Doktor pogleda u blijedo Herminino lice te će sa smiješkom: »Kad je govor o prijateljici, čini se da vam je moja sestrična Susana silno sklona. Jutros je moja majka dobila pismo od gospoñe d'Orbes, pa je i Susana dodala nekoliko riječi. Obje pišu o vama i o simpatiji koju ste u njima pobudili.« Hermini se zarumeni lice lakim rumenilom. »I ja njih vrlo volim. Gospoña d'Orbes je tako dobra! Bila sam s njom nekoliko puta na šetnji i na objedu kod nje. Tih sam dana bila vrlo sretna, osim nekoliko tužnih časova.« »Zašto tužnih?« upita mladi liječnik sa zanimanjem. A Hermina prošapće drhtavim glasom: »Jer kada sam vidjela kako Susanu ljube njezin otac i njezina majka, osjećala sam još jače kolika je nesreća biti siroče...« Savina se na te riječi okrene tako naglo da je srušila mali stolić, na kojem je stajalo nekoliko bočica s lijekovima. Sve se stropoštalo na pod. »Pustite to, doktore, pozvat ću odmah služavku,« uzbuñenim će glasom. Bila je neobično blijeda, i lice joj je poprimilo neki tužni izražaj. »Vi mi, Hermino, niste rekli da poznate doktorove roñake!«.reče joj. »Mislila sam da ću vam to, gospoñice, koji dan reći...« Nato odahne teško pa se okrene liječniku i nastavi: »Kada vam je već vaša gospoña sestrična spomenula našu mladu štićenicu, može li Hermina pohoditi vašu gospoñu majku i gospoñicu Marcelinu?« »Pa dakako! Moja će se majka i sestra vrlo radovati!« mladi će doktor toplo. »Ako se naša vragoljasta Marcelina bude sviñala gospoñici, može naći u njoj vrlo veselu i zabavnu drugaricu za svoje šetnje.« »Doista, to bi bilo dobro,« Savina će zadovoljno. »Vaša je sestra ljubazna, pa će Hermina kod nje naći onu radost koje će joj ovdje manjkati. - Čim ozdravi, doći ćemo k vama.« Kad je liječnik otišao, sjedne Savina kraj Herminine postelje promatrajući je časak. »Zbilja danas izgledate bolje, drago dijete. Nadam se da ćete skoro biti zdrava. Vama treba zdravoga zraka i kretanja, to je sve. Vrlo sam zadovoljna što ćete stupiti u doticaj s doktorovom sestrom. Dalnevevi su općenito vrlo uzorna obitelj. Doktor je fin čovjek, a njegova je majka ozbiljna i dobra gospoña. Mala je Marcelina bila prije vrlo zgodna, i čini se da je i ostala tako priprosta i mila, koliko dakako mogu o tom suditi, jer sam se samo dva ili tri puta srela s njome u šumi.« »Vi je ne viñate često, gospoñice?« »Ne viñamo nikad nikoga,« odgovori Savina kratko. »No radi vas ću prekinuti svoj šesnaestogodišnji običaj i poći u posjete k Dalneyevima.« »Oh, hvala, gospoñice!« izleti nehotice usklik zahvalnosti Hermini. Savina zadršće. Njena drhtava ruka dohvati djevojčine ruke, a njene usne šapnu: »Hermino, ako mi hoćete prirediti radost. . . radost svima nama: nemojte nam zahvaljivati nikad... nikad!«

III. Sutradan je Hermina prvi put sišla u blagovaonicu. Njeno je srce stezao neki strah, jer se nadala da će sada zacijelo vidjeti staroga baruna. Ako je samo donekle tako hladan i ponosan kao starija njegova kći, sirota je Hermina već sada ćutila kako će se pred njim osjećati mala i sva prestrašena. Savina je došla po nju, i obje su polako sišle po stubama. U predvorju su se srele s Blodinom, koja je nešto oklijevajući pružila Hermini ruku. Savina je otvorila vrata, i Hermina uñe u veliku sobu,koja je doduše bila slabo rasvijetljena kroz visoke obojene prozore, ali namještena krasnim starinskim namještajem i umjetničkim predmetima zlatarske izrade. Alban je stojeći u jednoj od dubokih udubina prozora razgovarao sa starijom sestrom. Pristupio je, lagano se naklonio Hermini i upitao s hladnom prijaznošću za njeno zdravlje. Djevojka pozvana od Klarise sjedne izmeñu gospoñice Savine i njena brata. Ali barunu ni traga. Mjesto kućedomaćina koje je bilo nasuprot najstarijoj sestri, ostalo je prazno! Savina je zacijelo opazila začuñeni Herminin pogled upravljen na to mjesto, jer je rekla mirnim glasom: »Ne čudite se, Hermino, što našega oca nema. Već mnogo godina ne izlazi uopće iz svoje sobe i neće nikoga osim nas da vidi.« Za vrijeme objeda opazila je Hermina da je ona predmet tihe brižljivosti sviju. Blodina joj je donijela juhu, Alban joj je metnuo na tanjur najfinije komade pileta, Savina ju je prisilila da uzme izvrsne kreme, koju je za nju pripravila stara služavka Celesta, a dotle su se ostali zadovoljili skromnim komadićem sira i s malo voća. Činilo se uostalom da svi jedu s vrlo malo teka i da uzimajući ono malo jela izvršavaju samo dužnost, ali nesnosnu dužnost. Posluživao ih je stari Godard, Celestin muž. Ali i gospoñice su često ustajale da mu pomognu. Kad je Hermina htjela da učini tako, Savina će joj odlučno: »Pustite to, Hermino, ne želimo da i vi to radite.« »Ali ja, gospoñice, ne mogu dopustiti da me vi svi poslužujete!« odvrati Hermina. »Svejedno će trebati da se na to naučite,« odgovori mirno Savina. »Nećemo da povećavamo broj naše služinčadi, jer nam nisu mila strana lica, pa radimo radije sami. Ali ne bismo mogli podnositi da i vi trpite zato što smo mi takvi čudaci.« To je razjašnjenje Herminu malko zaprepastilo. Ne krije li se za tim Savininim riječima možda novčana oskudica koje nisu htjeli odati njoj, koja im mora biti zahvalna za sve? Možda im je ona samo na teret, koji hoće kad su ga se jednom prihvatili, s plemenitošću koja budi udivljenje, nositi do kraja. »Morat ću pitati Dalneyeve,« mislila je Hermina u sebi. »Ako je to tako, tražit ću ovdje i ja svoj udio u radu, a čim mi bude moguće, potražit ću sebi način kako da se samostalno prehranjujem.« Razgovor je zapinjao. Blodina uopće nije ništa govorila, a ostali su, činilo se, bili šutljive naravi. Govorili su malo o ljepoti okolice, malo o Dalneyevima... v »Felisien je vrlo inteligentan,« govorio je Alaban. »Čudim se da nije tražio mjesto gdje bi većma mogao razviti svoj posao.« »Strastveno voli Jurske gore te ih nije htio ostaviti,« odgovori Savina. »Tu ima lijep položaj, a uostalom Dalneyevi su bogati.« Napokon je objed, na Herminino zadovoljstvo, bio završen. Gospoñica je Klarisa dižući se od stola rekla svojim otsječnim glasom: »Možete ići na sunce i prošetati malo, kako vam je to liječnik dopustio. Uzmite samo suncobran i nešto čime ćete se zaogrnuti.« »Počekajte malo ovdje, donijet ću vam sve što treba,« reče Savina. Začas se povratila noseći šal, kojim je zaogrnula Heminu, i suncobran, koji joj je dala u ruku. Zatim ju je uvela u susjedni salon, koji je bio vrlo prostran, strogo ureñen, ali dobro osvijetljen kroz četiri široka prozora, koji su ujedno služili za vrata i kroz koje su probijale tople sunčane zrake. »Možete i ovuda izaći,« reče joj pokazujući na jedan od njih. »Doći ću za časak za vama, jer moram najprije Celesti nešto reći.« S tim se riječima Savina udalji, a Hermina prekorači prag salona. Nije tu bilo nikakva vrta, nego je odmah kod dvorca počinjao park. Sunčane staze i neureñene gredice okružene jasenovima i brezama, izmjenjivale su se s jelovim i borovim gajicima. Zrak je bio čist i svjež sačuvavši još malo od one ledene svježine snijega, koji se polako već bio rastopio; i bio je prožet zdravim mirisom što su ga širile jele okružujući dvorac poput tamnih i veličanstvenih utvrda.

Hermina je punim prsima udisala taj zrak, te joj se činilo da udiše nov život. Išla je ravno: privlačio ju je šum vodopada, koji je bivao sve jači što se više približavala. Sada je taj šum bio već tako jak, da dvije osobe, koje bi tu makar i vrlo glasno razgovarale, jedna drugu ne bi razumjele. Hermina najednom stane. Prošla je naime kroz ogradu od jela i našla se najedanput pred crnom kamenitom ogradom, koja je bila obrasla mahovinom. Sitne kapljice stale su joj rositi lice i haljinu. Pošla je još nekoliko koraka i nagnula se nad ogradu. Ograda je bila na ogromnoj strmoj pećini crvene boje kao krv, a iz te je pećine kroz otvor, što ga je jamačno sama voda načinila, tekla velika količina vode ponešto crvene boje, te je uz užasan šum padala u provaliju, koja je zinula ispod pećine. Tamo je nestajala, da se valjda dao podzemni pritok slije u kakvu veliku rijeku, ili da prodrijevši kroz unutrašnjost zemlje bude progutana od mora. Isprva je ta zapjenjena voda tekla koritom koje se prostiralo pred iznenañenim Hermininim očima i kojemu je široko dno puno kamenja bilo iste tamnocrvene boje. To je korito bilo kao u procjepu meñu dvjema pećinama, kojima su vrhunci bili obrasli jelama. Svuda su se vidjele samo nepravilne pećine i jele, i samo jele su se svojim tamnim obrisima odražavale na modrom obzorju onog proljetnog popodneva. Hermina se naslonila laktima o ogradu ne brinući se za maglicu koja ju je poprskavala te je s udivljenjem promatrala taj zakutak, tako krasan i divlji, pa ono nepoznato crveno vodeno mnoštvo, koje je tvorilo mjehure crvene pjene i koje je bilo obasjano sjajnim zrakama sunca, što su na nj padale, a svraćala je pogled i na ono grmlje tamo gore, gdje su zlatne zrake, kako se činilo, plesale meñu jelama. Dvije bijele pojave s glavom, koju je pokrivala nekakva isto tako bijela kapica, ukazaše se na kraju lijeve strmine. Kretale su se kao osobe zaposlene branjem cvijeća. Hermina se malo više nagne, da bolje vidi šumni vodopad. Uto opazi da su se u crvenoj pećini ispod nje bila probijena tri mala prozorčića s mrežama, udaljena po prilici jednako od ograde i od otvora, otkud je izlazila voda. Najednom skoči osjetivši da ju je netko primio za ruku i da se nečiji topli dah dotiče njena lica. Okrene glavu i ugleda smućeno i gotovo mrtvački blijedo lice gospoñice Savine. »Hodite...nemojte se tu zadržavati!« Hermina je jedva čula te riječi od one buke vodopada. Ali dala se odvesti od Savine, koja ju je vukla za ruku. »Baš ste kao nerazborito dijete!« reče joj Savina kad su se bile malko udaljile, te su se mogle čuti izgovorene riječi. »Pogledajte kako ste sva mokra!« »Oh, to je gospoñice bilo tako krasno! Da niste došli, mislim, da bih bila dugo ondje ostala. Ali tko su one osobe u bijeloj odjeći, koje sam vidjela tamo? Kao da su nekakvi redovnici...« »Jest, na onoj je strani cistercitska opatija,« odvrati kratko Savina. »Ona buka strašno zaglušuje ako tko nije na nju navikao,« nastavi Hermina prekrivši rukom uši. »Ono mnoštvo vode je strašno i krasno. A kakvi su, gospoñice, ono mali prozorčići u pećini?« Savina pusti Hermininu ruku, koju je dosada držala, okrene glavu, a prstima slomi uzbuñenim pokretom grančicu, koja je dotakla njeno lice. »To su prozorčići podzemne prostorije, koja je bila pod ovim parkom. Prije je u doba ratova služila za skrovište ili za zatvor, već prema tome, što je bilo potrebno.« Kako joj se glas najedanput bio promijenio! Kad su se približavali dvorcu, pojavi se na jendom zaokretu parka Albanova visoka silueta. Pušio je šećući se pred dvorcem onim svojim ponosnim ali ponešto umornim korakom, koji je prije tako dobro pristajao njegovu izražaju hladne ukočenosti i malko ponosne uslužnosti. Stao je pred obje djevojke i pogledao iznenañeno orošeni Herminin šal. »Išla je pogledati Crveni Potok,« kratko će Savina. Albanovo se lice stegne, a usta mu se nervozno skupiše. No nije rekao ništa, nego je otišao mirnim korakom dalje. Hermina je vidjela u tome ponašanju tiho nezadovoljstvo nad tim, što je išla pogledati onaj vodopad, pa je sama sebe u čudu pitala, može li njena radoznalost imati u sebi nešto, čemu bi se moglo prigovoriti...

IV. Dva dana iza toga, vozila su Herminu kola iz dvorca Crvene Pećine na nedjeljnu misu u Ban d' Eylan. Pred njom je sjedila stara Celesta. Dame su iz dvorca sigurno već ranije bile na službi Božjoj. Hermina zapita putem o tom služavku. Celesta odgovori kratko: »Gospoñice ne idu nikad na službu Božju. Ja idem jedina iz dvorca u crkvu.« »Ah! šapne Hermina neugodno iznenañena. To joj je otkriće bilo vrlo nemilo. Bila je baš dobrotom tih Vaumevranovih odgojena posve kršćanski, a taj je odgoj nije nikako pripravio na to da bi baš kod njih naišla na potpuni nedostatak pobožnosti. Kad je djevojka s Celestom ušla u staru crkvu, bila je skoro dupkom puna. Hermina je, donekle u neprilici radi radoznalih pogleda koji su bili upravljeni u nju, išla za služavkom, koja ju je vodila do klupe vlastelinske gospode s Crvene Pećine. Kleknuvši u klupu zadube se u molitvu... Kad je opet podigla glavu, oči joj se zaustaviše na klupi na suprotnoj strani. Ugledala je u njoj doktora Dalneya, gdje kleči zadubljen u molitvu, a do njega damu u crnini i mladu djevojku od sunca opaljena lica. Neko zadovoljstvo zadršće Hermininom dušom. Bar oni drže do vjere, pa bi je oni mogli razumjeti i savjetom pomoći. Hermina je sa služavkom izašla meñu zadnjima iz crkve. Pred crkvom su tu i tamo stajale pojedine skupine. Mnogi su pogledi radoznalo promatrali Herminu. Čutila je kako joj srce obuzima osjećaj potpune osamljenosti u kojoj se našla. Najednom joj se netko približi. Doktor Dalney joj se nakloni te će svojim krasnim, drhtavim glasom: »Da li biste, gospoñice, dopustili da vas upoznam sa svojom majkom i sestrom?« Iza njega su stajale gospoña i gospoñica Dalney s ljubaznim smiješkom na licu. »Ah, vrlo rado!« odvrati Hermina s nekom stidljivošću, koja joj je tako krasno pristajala i koja ju je činila još ljepšom. »Tako bih to voljela.« »Mogu vam reći da je i nama to veoma milo, drago dijete,« reče gospoña Dalney pružajući joj ruku. »Susana vas je, sva oduševljena, silno nahvalila. Ćini se da vas veoma voli.« »A Susana baš nije od onih koje iskazuju svoju sklonost bilo kome,« doda gospoñica Dalney hvatajući Herminu za drugu ruku. »A onda, moj brat je govorio da se boji, da vam život u Crvenoj Pećini ne bi bio previše tužan, previše zatvoren. I tako ćemo se ponajprije radi vas, a onda i zato da obrañujemo našu dragu Susanu, vrlo veseliti, ako vam budemo mogli u bilo čemu ugoditi.« Marcelina je te svoje srdačne riječi popratila krasnim smiješkom, koji je njeno vrlo ljupko lice učinio doduše nepravilnim, ali veselim i živahnim. , »Kako ste, gospoñice, dobri!« Hermina će sva ganuta. »Ćutim se tamo gore doista nekako osamljena, makar su gospoñice veoma dobre. Sama sebi to spočitavam kao nezahvalnost, što osjećam kako oni jaki zidovi teško na meni počivaju...« »Umirite svoju savjest, drago dijete,« reče gospoña Dalney, koja je svojim sivim očima nalik na oči njena sina, promatrala mladu djevojku sa sućutnom simpatijom. »Taj je osjećaj posve priroñen: ta vi ste tako mladi i došli ste iz kuće gdje ste bili okruženi mladošću, meñu vlasnike dvorca Crvene Pećine, koji žive tako čudnim životom. Treba da vi u njihovu strogom zatvorenom životu budete mala sunčana zraka, trak radosti...« Hermina zavrti glavom: »Tamo gore se ne bih nikad usudila biti vesela!« »Ali zašto ne?« upita doktor. »Naprotiv, treba učiniti sve moguće da odvratite jadne Vaumeyranove od tog čudačkoga života, radi kojega ih u cijelom kraju zovu sovama.« »Kako je to čudno! A jesu li uvijek bili takvi?« »O ne! Bili su nekoć vrlo oholi, osobito barun i njegova starija kći, ali u dvorac je mogao doći tko je htio; primali su sve susjede koji su imali malo veći imetak ili ime. Premda je Alban bio mnogo stariji od mene, bili smo dobri drugovi. Bio je to divan mladić, dobro je ućio i uvijek je bio veseo, i nitko mu nije mogao spočitnuti da je radi svoga porijekla bio ohol. Često mi je govorio: »Znaš, Felisiene, kada bi ustrebalo, mi bismo svi dali i više nego svoj život da sačuvamo grb porodice Vaumeyran od i najmanje sjenke kakve ljage.« Ali barunica, koja je bila slaboga zdravlja, umrla je brzo i naglo od bolesti, koju je moj otac, njen liječnik, proglasio doduše da će dugo potrajati, ali nije držao tako ozbiljnom. I od onoga se doba - ima tome oko šesnaest godina - sve u dvorcu promijenilo. Svi su prekinuli sve veze i zatvorili se u svome dvorcu. Skoro se nikad nisu dali vidjeti. Napustili su sasvim i službu Božju, premda valja reći da je nikada baš nisu posebno marljivo pohañali. Iz svega toga stali su

neki govoriti da im je baruničina smrt, koju su muž i djeca žarko ljubili, pomela malo razum, a takav sud pojačavalo je i to, što i ludilo gospoñice Blodine potječe iz onoga doba. Ali uza sve to, usprkos njihove neobične samotnjačke manije, čini mi se da ostali - ne govorim o barunu, kojega nikad nitko ne može vidjeti - imaju bistar razum.« »Jest, oni nemaju pomućen razum. . . Ali ja se tu zadržavam, a vrijeme odmiče. Celesta će već sigurno biti nestrpljva. Radujem se, gospoño i gospoñice, da ćemo se skoro vidjeti.« Nato stisne pružene joj ruke i pobrza do kočije, u koju joj je doktor pomogao da se popne. Stara se kočija odmicala, a u njoj je Hermina sad sjedila sva sretna i obuzeta radošću sluteći duboku simpatiju doktora Dalneya, te ojačana njegovim smiješkom koji ju je tako razvedrio... »Ta je Susanina prijateljica tako dražesna!« govorila je Marcelina idući s majkom i bratom kući. »Šteta što mora živjeti tamo gore s onim noćnim sovama!« »Zacijelo to nije osobito veselje za tu sirotu malu!« doktor će zamišljeno. »No, čini se da je gospoñice Vaumeyranove obasipaju najvećom brižljivošću. A onda treba i ovo uzeti u obzir: da se Vaumeyranovi nisu s takvom plemenitoscu zauzeli za nju, bila bi sigurno dana u kakvo sirotište.« Marcelina ušuti časak i zamisli se. »Zar nije čudno da su Vaumeyranovi, koji se nikada ni za što ne zanimaju, došli na to da se zauzmu za tu malu tuñinku?« »I to baš u času njihove najveće žalosti, jer je dijete nañeno samo nekojiko dana prije baruničine smrti,« doda gospoña Dalney. »Čudno je da nitko ne može baš nimalo prodrijeti u tajnu koja okružuje tu malu. . . Susana nije pretjerivala, ta je djevojka doista lijepa i simpatična.« »Sigurna sam da će mi biti divna prijateljica!« veselo će Marcelina. Vidjet ćeš, Felisiene, da ću je ja učiniti zdravom prije nego li ti sa svim svojim pilulama i eliksirima.« Doktor se nasmije i odgovori: »Ne sumnjam u to, sestro, jer njoj treba prije svega veselja i ljubavi, pa mislim da ćeš ti u tom izvrsno izvršavati što budem propisao.« Kad se Hermina vratila kući i ispričala gospoñicama Vaumeyran, kako se srela s Dalneyevima, Savina će nakon kratkoga razmišljanja: »Mislim da bismo se danas popodne mogli odvesti u Bourg d' Eylan u pohode gospoñi Dalney. Idem narediti Godardu da u dva sata upregne.« I opazivši kako su Hermini sinule oči od radosti, doda s tobožnjim smiješkom na koji se ponekad silila: »Veselite li se tome jako, drago dijete? Dakle tim bolje!« U dva sata se kočija iznova vozila u Bourg d'Eylan. Savina je obukla vrlo nemodernu sivu haljinu, a na svoje je kestenjaste vlasi nasadila crni slamnati šešir prastaroga oblika, onaj isti koji je imala na dan Herminina dolaska. Činilo se da su se gospoñice Vaumeyran pitanjem odijevanja bavile samo u slučaju najveće nužde. No, zato im je Herminina toaleta bila vrlo važna stvar, jer je Savina pogledavši one posve jednostavne haljine što ih je Hermini prije odlaska predstojnica dala sašiti, rekla: »Morat ćete mi, Hermino, pokazati svoje toalete, da se uzmognemo pobrinuti kako da ih nadopunimo. Bit će dobro da upitate gospoñu Dalney za kakvu dobru švelju, jer mi ovdje gore ništa ne znamo.« »Ah, gospoñice, to je suvišno! Ne trebam ništa!« prosvjedovala je Hermina. »Nije potrebno da se razlikujete od ostalih kada se budete družili s gospoñicom Dalney i s drugim djevojkama iz mjesta,« odgovori Savina odlučno. Hermini je došlo da krikne: »Ali ja neću, da se vi previše istrošite radi mene!« Ali mirno i odlučno lice Savinino nije joj dalo odvažnosti. Dalneyevi su stanovali iza crkve, u velikoj staroj kući koja je spominjala mnogo pokoljenja njihove porodice. Hermina, u kojoj je siva i stroga vanjština kuće probudila malo čudan dojam, bila je posve očarana na pragu velikoga predvorja, koje je bilo osvijetljeno kroz visoki prozor i izazivalo ugodan dojam svojim crnim i bijelim mramornim pločicama, kojima je popločeno i tamnim crnim zidovima koji su bili urešeni zabavnim seoskim slikama, a taj su dojam još pojačavali priprosti i slikoviti stolci i velike vaze, u kojima su se dizale elegantne palme... »Ah, gospoñice, kakvog li ugodnog iznenañenja!« Marcelina je prišla pružajući ruke, a za njom se pojavio doktor i njegova majka. Kako su bili obzirni ljudi, nisu ni riječju spomenuli Savini bilo što o tako dugom prekidu uzajamnih veza. A Savina, koja je isprva nastojala prikriti svoju očitu nepriliku, poprimila je nakon tako srdačnog dočeka brzo opet svoj obični izražaj.

Gošće uvedoše u prostrani salon ureñen ukusnim komforom s prijatnom elegancijom. Gospoña bijelih vlasi, mala i vitka, je čitala, kraj otvorenoga prozora, te ustane na njihov dolazak i pristupi Savini. »Doista, gospoñice, izazivate u meni ponešto dojam ukazanja!« reče s lakim spočitavanjem pružajući joj ruku. »Nisam se čas prije usudila ni povjerovati uzviku Marceline, koja je stojeći uz prozor kliknula: »Eno, mama, gospoñice de Vaumeyran!« Savina namršti lagano obrve, ali odgovori mirno: »Uistinu, morala je tek doći potreba da se naša mlada štićenica malo zabavi, pa da budem prisiljena prekinuti svoje tako stare običaje.« »Tako stare? Uostalom nikad nije prekasno za njihovu promjenu, pa budući da je prvi korak već učinjen, nadam se da ćete nas često obradovati da vas vidimo.« Uto upadne u riječ gospoña Dalney ponešto nestrpljivim glasom: »Mama, ovdje je i gospoñica Hermina de Vaumeyran. Gospoñice, moja svekrva.« Hermina ugleda pred sobom nježno i naborano lice, na čijim se usnama pokazao hladan i preziran izraz. One ljubaznosti koja se na tom licu mogla vidjeti dok je starica govorila sa Savinom, bilo je posve nestalo. Pružila je Hermini milostivo ruku, progovorila joj nekoliko kratkih riječi te sjela k Savini i gospoñi Dalney, dok su se mladi skupili podalje i počeli razgovor, koji je brzo razveselio doktora i Marcelinu, a doskora i Herminu. Ali, dok se Hermini činilo da vrijeme prebrzo leti, Savini očito nije bilo tako. Razgovor je zapinjao, jer Savina nije ništa znala o dogañajima koji su se dogodili cijelo to vrijeme, otkako se njena porodica bila zatvorila kao u samostan. I tako je nakon četvrt sata ustala da se oprosti. »A, zar već? šapne Marcelina, a isto to je govorio i Herminin pogled. »Ne biste li nam ostavili gospoñicu Herminu?« predloži gospoña Dalney. »Išli bismo u šetnju u šumu, a na povratku odonud doveli bismo vam je natrag kući.« Savina pristade bez okolijevanja, dapače i s nekim zadovoljstvom. No zato se lice starije gospoñe Dalney smrklo, pa kad se njena snaha vratila u salon nakon što je Savinu ispratila do vratiju, šapne joj s izražajem nezadovoljstva nekoliko riječi u uho. Gospoña Dalney skupi malo obrve i odgovori tihim glasom: »Doista nemam takvih predrasuda, mama! Ta je djevojka tako mila, dobro odgojena, i dovoljnim mi je jamstvom topla preporuka moje sestrične d' Orbes.« Njezina svekrva skupi usta i šapne: »Ali ja nerado uvodim u svoje društvo ljude nepoznata porijekla.« »Bako, hoćete li s nama? « upita doktor koji se vratio u salon isprativši Savinu sve do kočije. »Ne, hvala, vratit ću se kući,« odgovori suho uzimajući svoj šešir. Za dvadesetak su se minuta Dalneyevi i Hermina vozili u kočiji iz Bourg d' Eylana. Kočijom je upravljao doktor koji je imao slobodno cijelo popodne. Kočija je zakrenula na izrovanu cestu koja je vodila kroz šumu. Felisien se napola okrenut na svom sjedalu često umiješao u razgovor. Hermina je osjećala da je opojena simpatijama koje je okružuju, ugodnim mirisom koji su izdisale jele, svježim uzduhom i suncem, koje je u malim svijetlim pruggma klizilo kroz kupolu gustoga granja. »Gle, gle! Već se pokazuje krasna ružičasta boja na tim blijedim obraščićima!« primijeti veselo Marcelina. »Vidjet ćete da će naše Jurske gore učiniti čudesa! Zima je oštra, ali zdrava...« Hermina se melankolično nasmiješi. »Ah, možda na zimu neću više ni biti tu.« »A zašto, gospoñice?« upita živahno doktor. »Mislim, da će Vaumeyranovi nastojati da me što prije udaju. Shvaćam da im smetam...« Glas joj je ponešto drhtao. Isto se ganuće vidjelo i na licima gospoñe Dalney i njene djece. »No, nadam se da vas neće udati za bilo koga!« klikne Marcelina. »Držim Vaumeyranove za previše dobre ljude, a da bi se gospoñica Hermina nečega takvoga mogla bojati,« gospoña će Dalney. »Sigurno je meñutim, drago dijete, da bi za vas bilo najbolje rješenje, kad bi se za vas našla zgodna prilika...« »Ne bih se htjela još udavati. Tako sam mlada!« šapne Hermina zamišljeno. »Zaista se ne treba žuriti. Ali nemojte, mala moja, na to više misliti, nego pogledajte radije našu krasnu okolicu. Vi se uostalom možete dosta nauživati krasnoga pogleda s Crvene Pećine. Prije, dok je dvorac bio još svima pristupačan, nisu planinari nikad propuštali izmoliti dopuštenje da mogu izbliza pogledati onaj čudni Crveni Potok.« »Ali danas je svemu tome kraj!« doda Marcelina. »Ako tko hoće da ga pogleda, mora se verati po

neugodnim stazama sve do strme provalije kod opatije Svete Trojice. Bila sam jedanput ondje. To je dosta naporan put, jer su staze užasno strme. Ali uza sve to sanjam o tom kako bih jedanput provela ondje gore noć svetoga Krištofa ili svetih Triju Kraljeva.« »A zašto to? upita Hermina. »Jer potok onda prestaje jedan sat teći. To je čudna, prirodna pojava, kojoj nije moguće razjasniti razloga. Mora da je dojmljivo kada čuješ najednom, kako brzo prestaje šum vode, kako iščezava... i kako zatim nastane potpuna tišina!« »Doista, taj je dojam neobično jak,« reče doktor. »Jedanput sam s Albanom bio takvom prilikom ondje. Bilo je to oko mjesec dana prije smrti njegove majke. Vaumeyranovi su uvijek bili vrlo ponosni na svoj Crveni Potok. Ali on je ipak na zlu glasu u okolici. Jesu li vam, gospoñice, već pričali njegovu legendu? No možda je to i stvarna priča.« Na Herminin niječni odgovor, stane doktor pričati: »U ovome kraju pričaju da je u doba, kad je ova grofovija bila pod vrhovnom vlašću dobričine vojvode Filipa Smjeloga, barun Ljudevit de Vaumeyran izdajnički domamio k sebi svoga roñaka čije se baštine htio domoći, te ga pomoću svoga starijega sina bacio s terase parka u ponor, u kojem nestaje Crveni Potok. Žena nesretne žrtve i njezin sin, još posve malo dijete, bili su zatvoreni u podzemlju, gdje su umrli poludivši od potresa mozga prouzročenoga neprestanom bukom onoga tako bliskoga mnoštva vode. U noći sv. Krištofa čuo je neki pastir, koji se kasno vračao kroz goru, njihovo stenjanje...« »Ah, to je strašno! Ali to je samo priča, zar ne, doktore?« »I ja mislim tako, gospoñice. Ali istina je to, da su u ono doba slični slučajevi bili prije mogući nego danas. Mlañi sin onog strašnog baruna Ljudevita, Savien de Vaumeyran, osnovao je samostan Svete Trojice. Naravski, misli se, da je on to učinio zato da okaje grijeh, koji on doduše nije učinio, ali koji je vidio. Stupio je u taj samostan i umro u njem pun kreposti.« »Danas je opet kod Svete Trojice bratić vlastelina s Crvene Pećine, doda Marcelina. »Čini se, da su Vaumeyranovi vrlo ravnodušni prema vjeri,« primijeti Hermina. »Jest, barun je uvijek bio okorjeli volterijanac. Na svoju je ženu imao potpuni utjecaj, pa se na djeci osvetio taj vjerski nehaj,« reče gospoña Dalney. »Usprkos tomu su Blodina i Savina dosta revno izvršavale svoje vjerske dužnosti. I sam Alban nije izostajao ni od jedne nedeljne mise sve do svoje šesnaeste godine. Ali majčina smrt skrivila je u toj obitelji onaj neshvatljivi prevrat.« »Evo nas u Valinu!« javi se doktor. Kočija stane na velikoj čistini, usred koje se dizala kućica i švicarskom stilu, vrlo elegantna, a verandom iz svijetloga, krasnom rezbarijom ukrašenoga drveta, s vitkim pročeljem i vanjskim hodnikom ograñenim lakom ogradom. Pred tom se kućicom prostirala velika, prijatno zelena ledina, a meñu jelovim stablima, koje je tu bilo ponešto manje gusto, ljeskala se prostrana vodena ploha. »Valinsko jezero, na kojem se zimi kližemo,« reče Marcelina, »pripada zajedno s kućicom grofu de Sorelles, koji je bio zaručen s gospoñicom de Blodinom de Vaumeyran.« »Gospoñica je Blodina bila zaručena? u čudu će Hermina. »Da, ima tome već šesnaest godina,« odgovori gospoña Dalney. »Bila je neobično mila i lijepa, uvijek divno obučena, vrlo graciozna, ali naravi ponešto slabe i boležljive. Veoma su se ljubili i taj je brak, kako se činilo, imao spojiti u sebi sve što može obitelj da zaželi, jer je tu osim ljepote, dobrote i starog uglednog roda bio imetak gospodina de Sorellesa. A i djevojka baš nije imala mali miraz.« »Vaumeyranovi nisu bogati, zar ne?« šapne Hermina. »Zapravo prije nisu bili. Ali prije šesnaest godina zapala ih je baština od nekog bogatog strica. U to je vrijeme, može se reći, Blodina sanjala krasan san. . . Ali zamislite sebi zaprepaštenje kad se malo vremena iza baruničine smrti pronio glas, da se njena udaja razvrgla.« »Možda je gospodin de Sorelles tada bio opazio neke čudne pojave kod svoje zaručnice?« »I mi smo to mislili. Ali nitko, tko je tada viñao gospoñicu Blodinu, nije opažao ništa neobično na njoj. Ukratko, gospodin de Sorelles nije nikada objasnio tu stvar. Zatvorio je svoj dvorac i otišao na

putovanje u svijet. Kasnije se vratio oženjen nekom Španjolkom te je provodio vrijeme naizmjence ili u rodnoj zemlji svoje žene ili u svojim Jurskim gorama. Nakon šest godina braka mlada je grofica umrla ostavivši malu djevojčicu, koja sada ima oko deset godina. Gospodin se de Sorelles napokon ovdje stalno nastanio. Ali nije se više iznova oženio, te živi u kućici sa svojom kćerkicom i svojom sestrom baveći se proučavanjem povijesti, pa kako je dobra srca i uzoran kršćanin, čini svima mnogo dobra.«

»A ne viña se nikad s Vaumeyranovima?« »Ne, nikad. Uostalom oni ne drže od baruničine smrti ni sa kim nikakvih veza.« »Kakva je to nepoznata bura sudbine udarila na tu obitelj? « zamišljeno će Hermina. »Pa taj barun koji se nikom ne pokazuje. Niste li, doktore, nikad bili pozvani k njemu?« »Nikada, gospoñice. Za tih sam šesnaest godina prvi put stupio u njihov dvorac lani, kada su me pozvali k Savini oboljeloj od kozica.« Doktor ušuti ugledavši gdje na kraju ceste dolazi elegantna kočija sa dva sjedala, kojom je upravljao čovjek od kojih četrdesetak godina, lijepog i sipatičnog izgleda. »Eno gospodina de Sorellesa, gospoñice Hermino!« šapne Marcelina. Grof zaustavi svoju kočiju kraj doktorove, skine šešir te će prijazno: »Moje poštovanje, cijenjene dame! Dolazite li u pohode mojoj sestri?« Govoreći to zaustavi iznenañen pogled na Hermini. »Danas ne, gospodine,« odvrati gospoña Dalney. Moramo se uspeti čak na Crvenu Pećinu, da odvedemo natrag. . . Ali moram vas predstaviti. Gospoñice, grof de Sorelles. Gospoñica Hermina de Vaumeyran.« U grofovim očima sjevne neki čudni sjaj, a ruke kojima je držao uzde, zadrhtaše... »Ah, tako. . . Kako vam se, gospoñice, sviñaju naše Jurske gore?« To, što se on kao čovjek od društva tako u trenu snašao, potisnuo je svu neprijatnost, koju su i on i svi drugi na časak osjetili. . . Hermina je odgovarajući mu imala dojam da je sva obuzeta njegovim ozbiljnim i dubokim pogledom. »Doista vam se sviña, gospoñice? To dokazuje da ste ozbiljna djevojka. Uostalom društvo gospoñice Marceline će vas učiniti veselom. Nadam se da ćete biti tako ljubazni te je pratiti, kada poñe posjetiti moju sestru? Ona će biti sretna da vas upozna, jer obožava mladost, pa ni moja se Juanita neće srditi, ako bude imala jednu veliku prijateljicu više.« »Ako dobijem dopuštenje, bit će to i meni drago,« Hermina će sva obradovana tom Ijubaznošću. Gospodin de Sorelles primijeti tiho: »A zašto da ne dobijete dopuštenje?. . . Nadam se, cijenjene dame, da ćemo se ubrzo vidjeti!« Nakloni se, povuče za uzde i odveze se kroz drvored koji se protezao kroz ledinu, prema kući. »A sada, Felisiene, da odvezemo gospoñicu Herminu kući!« gospoña će Dalney. »Ne smije se odmah prvi put prekasno vratiti. . . Ne umara li vas, drago dijete ovaj preoštri zrak?« »Malko me omamljuje,« prizna Hermina. »Ali uza sve to mi je vrlo dobro.« »Priviknut ćete se za nekoliko dana,« reče doktor sa smiješkom. »Nadam se da ćete brzo postati oduševljena planinarka, kao što je Marcelina, i da ćemo često moći šetati po okolici. Pomalo ćemo vam pokazati potanko cijeli naš kraj, te se već sada usuñujem reći da će vas osvojiti te puste prirodne ljepote.« Hermina se vratila kući s rumenim obrazima i s vedrim tračkom radosti u dnu svojih velikih, živih očiju. Činilo se da iz njih odsijeva još malo onoga sunca, koje je prodiralo u jelovu šumu, a njezina haljina kao da je odisala slabim mirisom šumskoga cvijeća i svježega zraka, kad je ušla u knjižnicu, veliku i ponešto tamnu sobu, gdje je na okupu bila cijela porodica. Alban, koji je čitao u dubokoj udubini vratiju, koja su vodila na balkon, digne glavu i pogleda je svojim neprodornim pogledom. Savina odloži pero na tintarnicu, a starija sestra prestane siti, jer ona je šila ne mareći za propis o nedjeljnom počinku. »No, kako je bilo u šetnji, Hermino?« »Krasno, gospoñice! Svi su tako dobri, tako ljubazni! Dame su me pozvale da ih češće posjetim.« Klarisa kimne zadovoljno glavom. »Tim bolje! Morate, Hermino, često iskoristiti taj poziv. Upoznat ćete tako malo svijet. Te dame zalaze mnogo u društvo, pa će vam tako dati prilike za nova poznanstva.« Hermina prihvati tu riječ. »Već danas mi se jedna pružila,« reče bojažljivo. »Susreli smo se s grofom de Sorelles, koji me je pozvao da posjetim njegovu sestru.« Klarisa i Savina ogledaju se u isti mah u kut knjižnice gdje je gospoñica Blodina veći dio dana plela. No, stari je izvezeni naslonjač bio prazan, o čemu se uostalom Hermina nastojala osvjedočiti prije, nego li je izustila ime vlasnika Valine. »Ah, vi ste vidjeli gospodina de Sorellesa!« šapne Savina i svrne pogled ustranu gužvajući nervozno rukom papir koji je ležao prd njom.

Na vrlo visokom se čelu gospoñice Klarise načini najedanput dubok nabor. Njezin pogled, koji je bio uprt u Herminu, poprimio je izraz koji se ne da izreći... »Tako ? On vas je pozvao?« ona će otegnuto. »Ne znam doista, hoćete li naći mnogo radosti na Valinu. Gospoñica de Sorelles je neobično stvorenje...« »Ali gospoña i gospoñica Dalney, koje ju dobro poznaju, vele da je vrlo dobra i vrlo gostoljubiva. A za malu Juanitu kažu da je dražesno dijete.. . Uostalom, ako se budem sastajala s Dalnevevima, imat ću sigurno vrlo često prilike vidjeti tu obitelj.« Na licu Klarise pojavi se izraz nezadovoljstva koje je dosad teško prikrivala. »Nisam znala da su oni u tako bliskom prijateljstvu. Uostalom ako hoćete, pohodite gospoñicu de Sorelles. Ali čuvajte se da ne biste bilo kada izustili to ime pred mojom sestrom Blodinom. Pobudilo bi kod nje nemile uspomene,« doda svladajuči se. »Ako bi vam to, gospoñice, moglo biti neprilično, vjerujte, bez oklijevanja ću napustiti svako stupanje u veze s tom porodicom!« živo će Hermina. Savina okrene naglo glavu prema djevojci. Činilo se kao da su joj se oko očiju najednom načinili modri kolobari. »Ne,« odreže ona. »Ne treba da vas lišimo razonode koje možete naći na Valinu. Uopće nema nikakva straha, ti to, Klariso, dobro znaš,« reče nekakvim tuñim glasom okrenuvši se svojoj sestri. Klarisa stisne usne i šapne nevoljko: »Jest, znam, da je on plemić od glave do pete.« »Poći ćete dakle u Valin, drago dijete, kolikogod vam bude drago,« nastavi Savina tiho i odlučno. »Morat ću vas povjeriti brizi gospoñe Dalney.« Tu stane, jer je ušla Blodina sa svojim vječnim pletivom u rukama. Njene modre oči kao da su se gubile u nekim dalekim snovima... Hermina uñe u svoju sobu, presvuče se i pristupi k prozoru. Rastreseni joj je pogled bludio po jelama i ostalom drveću parka, kroz čiju je tajanstvenu polutamu sunce nastojalo prodrijeti, i to ne bez uspjeha. . . Sigurno su još tajanstvenije bile prilike koje su razrušile život te obitelji de Vaumeyran. Jer napokon, teško je vjerovati da bi baruničina smrt bila za njih takva katastrofa, da bi se svi sami osudili na nerad i samoću, koja traje već šesnaest godina. Jest, svi i Savina, koja je sigurno bila ljepotica, pa i sam Alban, čiji je pogled i govor odavao duboku inteligenciju, čija je vanjština i uglañenost odavala najsavršenijega plemića. Kako da se dakle razjasni to neobično osamljenje, ta tmurna i teška tuga, koja je tu, kako se čini, zavladala nad svima? »Sigurno ih je zadesila kakva velika nesreća,« mislila je u sebi Hermina prateći zamišljeno oblačiće koji su letjeli blijedomodrim svodom nebeskim. »Ali u godinama u kojima jesu, mogu se, čini se, još sabrati iz nesreće. Ne treba da joj se baš tako predadu na milost i nemilost. . . Siroti, kad bih im mogla za njihova dobročinstva dati makar malko sreće!«

V. Marcelina i Hermina stupale su polako putem, za Valin, brbljajući veselo, uživajući u mirisu jela, u toplome suncu i blagom povjetarcu, koji im je zapuhivao u lice. Hermina nije više bila ono malo, slabašno stvorenje koje je jednog svibanjskog dana doputovalo na željezničku postaju u Besanfonu. Veoma je ojačala za mjesec dana što je bila u ovom kraju. Nije tome doprinio samo vrlo zdravi i čisti ovdašnji zrak, nego i neprestana briga gospoñice Savine kao i Herminino iz dana u dan sve jače prijateljevanje s porodicom Dalney. Nije bilo dana, a da se Marcelina i Hermina ne bi sastale, bilo to kod gospoñe Dalney ili na Valinu. Gospoñice su se Vaumeyran tome od srca radovale. Savina je otpratila štićenicu svoga oca do gospoñice de Sorelles usprkos nemilim uspomenama što ih je taj pohod u njoj mogao pobuditi. A gospoñica de Sorelles primila je obje s upravo neobičnom srdačnošću. Grof se nije pokazao: sluga, kojega je njegova sestra poslala, da ga obavijesti o dolasku obiju dama, vratio se javljajući da je gospodin grof otišao... Ali Hermini se ipak činilo da ga je kod dolaska vidjela na jednom balkonu kuće. Bilo kako bilo, iza te je slugine obavijesti nestalo iz pogleda gospoñice Savine one sjenke zabrinutosti ili neprijatnosti koja joj ga je zasjenjivala cijelim putem s Crvene Pećine do Valina. Zacijelo gospodin de Sorelles nije tim kanio izbjeći Herminu, jer je osim u slučaju kada je doista bio odsutan, uvijek kada je Hermina pratila Dalneyeve dame u Valin, dolazio u salon svoje sestre, te je

iskazivao mlañahnoj štićenici obitelji Vaumeyran istu ljubaznu prijaznost kao onoga dana kada se prvi put s njim srela. Instiktivno je osjetila njegovu duboku simpatiju prema sebi i njegovo zanimanje prema njoj, koje joj je doduše bilo nerazjašnjivo, ali je u njoj budilo neko osobito povjerenje prema njemu. Doista Hermina je uza svu zatvorenost i tugu svojih dobročinitelja, usprkos nesigurne budućnosti, bila sretna u dvorcu kod Crvene Pećine. Njena nježna pojava i njezino biće puno osjećaja skrivali su odvažnu dušu, koja je vrlo dobro znala da život mora iskusiti mnogo neprijatnosti i mnogo bola na svojem trnovitom putu. Velika malokrvnost od koje je trpjela, bila joj je na neko vrijeme oduzela donekle njenu priroñenu energiju, ali kad je počela ozdravljivati, pojavila se iznova njena srčanost združena s nježnom pobožnošću, neodoljivim osjećajem za dužnost i tihom vjerom u Providnost. Sada je Hermina gledala s manje bojazni u svoju budućnost. Kako je ojačala tjelesno i duševno, pomišljala je na to da svoje dobročinitelje što prije riješi bremena, što su ga bili uzeli na se. Jer nije pomišljala na udaju. Imala je previše nježnu dušu i srce previše puno osjećaja, a da bi pristala na bilo kakav brak, pa poznavajući sada Vaumeyranove bila je skoro sigurna, da bi se barem Savina usprotivila svim pokušajima, da je prisile na udaju protiv njene volje. Uostalom, vrlo je malo bilo vjerojatno da će netko doći zaprositi ruku siromašne djevojke iz nepoznate obitelji. Ozbiljno je dakle Hermina došla do toga, da joj velikim duševnim i materijalnim spasom može biti samo rad. Govorila je o tom prije nekoliko dana s doktorom Dalneyem kojega je često viñala kod njegove majke i čija je divna, iskrena narav, nježna dobrota i inteligencija u nje budila posvemašnje povjerenje. A on je pogleda ganutim, ozbiljnim pogledom i reče: »Nastojte, gospoñice, najprije da se vaše zdravlje učvrsti, a na ono drugo ćemo kasnije misliti. Ali ja sam siguran da Vaumeyranovima uopće niste na teret. Baš naprotiv!« Ona potrese glavom i šapne: »A ja mislim da jesam!« I zbilja je Hermina u hladnoj uslužnosti Albanovoj, u neumornoj brižljivosti Savininoj, te u namještenom zanimanju starije njene sestre, osjećala uvijek nešto takvo, što nije mogla točnije da označi, ali što je uvijek činilo ogradu izmeñu njih i nje... Djevojke su danas išle u Valin »piti verbenije«. Bio je to Marcelinin izraz, kojim su se služili svi posjetioci gospoñice de Sorelles. Ona je naime proglasila ćaj najvećim zlom čovječanstva, te je svojim gostima kuhala piće od verbenije. Ta se novost brzo svidjela, pa je sve stalo ludovati za tim ugodnim mirisnim pićem koje se brzo udomaćilo u svim okolišnim salonima. A gospoñica de Sorelles je sebi veselo trljala ruke proričući buduću propast mrskoga joj čaja. Juanita je već čekala na pragu svoje dobre prijateljice. Poletjela im je u susret i bacila se oko vrata Hermini, »svojoj najdražoj«, kako je govorila Marcelina bez svake Ijubomornosti. Bilo je to lijepo dijete, veoma smeñe, vrlo čvrsto, po crtama lica slično svome ocu, a po krasnim crnim očima svojoj majci. »Požurite, pokazat ću vam slike koje mi je tata donio iz Pariza!« govorila je zagrlivši i Marcelinu. Idući u sredini izmeñu obiju djevojaka uhvatila ih je za ruke i uvukla unutra. U salonu gospoñice de Sorelles veoma se isticala originalnost njene naravi i njena odvratnost prema svemu što je obično. Bila je to velika prostorija obložena od stropa do poda svijetlom hrastovinom. Četiri izrezbarena ukrasna stupa od bronce, portreti njezina oca i majke s potpisom majstora slikara viseći jedan prema drugom, glava jelena i dva jatagana s ručkama ukrašenima dragim kamenjem, činili su ukras dviju glavnih stijena. Na podu popločenom crvenim mramorom stajale su svijetle sive, kozje kože. Malo lijepoga, staroga, solidnoga pokućstva, meñu koje je zalutao divan crveno ulašteni stolčić, udobna raznobojna sjedala, pa cvijeće, svuda cvijeće, gdjegod ga je bilo moguće smjestiti - sve je to činilo krasnu cjelinu, pače više nego krasno... I gospodarica stana budila je isti dojam. Vrlo velika i jaka, na prvi pogled slična muškarcu svojim izrazitim crtama lica, dlačicama, koje su joj zasjenjivale usne, odmjerenošću svoga hoda, te osobito zvučnim glasom, znala je privući i zadržati uza se sve svojom zbiljskom dobrotom i svojom i nakada hinjenom srdačnošću. Govorilo se o njoj da je malo luckasta. Istina, njena iskrenost i orginalnost njene duše zavela bi je katkad više, nego što je trebalo, pače, u nekim je časovima, ako joj se tko nije sviñao, svojim ponešto oštrim govorom znala biti upravo strašna. Ali sve to nije ništa značilo za Herminu koju je očaravala njena Ijubeznost i koju su zabavljale njene dosjetke. »Hodite, požurite, djevojke! Dopuštate da vas čeka moje piće i moj brat,« govorila je videći djevojke, gdje ulaze s Juanitom.

Gospodin se de Sorelles, koji je raztreseno čitao nekakav časopis, digne, da pozdravi došljakinje. »Sigurno ste se, gospoñice, ovoga krasnoga današnjega popodneva zadržale predivnom ljepotom naše šume, zar ne?« reče sa smiješkom. »Ah zbilja, koliko smo zakasnile!« klikne Marcelina pogledavši na mali sat od oniksa, koji je stajao na radnom stoliću gospoñice de Sorelles. »Moramo se dakle iz dubine duše ispričati vašem piću, gospoñice, a i vama, gospodine grofe.« »No, no, brzo sjednite, vi mali vražiću!« veselo reče gospoñica Klementina. »Za ovaj puta neka bude oprošteno. . . Kako krasno svježe izgledate, gospoñice Hermino! Vidite kako zrak naših jelovih šuma čini čudesa! Onda, kad ste došli s gospoñicom Savinom, malko sam vas žalila. Ni sama ne znam koja je od vas dviju bila bljeña i mršavija.« »Čini mi se da zdravlje gospoñice Savine nije posve dobro,« Hermina će tresući glavom. »Ostavlja na me dojam nekoga komu zdravlje nagriza nepoznata duševna muka.« »Prije se meñutim činilo da su Vaumeyranovi svi čvrstog zdravlja. Sama Blodina nije usprkos svomu nježnome izgledu nikada bila bolesna.« Hermina pogleda potajno u grofa. No činilo se da ime njegove bivše zaručnice, izrečeno za vrijeme razgovora, nije učinilo na nj nikakav dojam. Poigravao se ravnodušno svojim cvikerom prateći sa zanimanjem pokrete svoje kćerke koja se zabavljala sabiranjem slika. »Ali ona nikada nije pila čaja, obožavala je verbeniju!« nastavi pobjedonosno Klementina dohvativši čvrsto posudu za čaj. »Bilo je to veoma razumno, vrlo čarobno stvorenje. Ne pojmim toga njena ludila. Nikada nas ni najmanji znak nije na to pripravljao. . . Ah, ti nas ostavljaš Lusiene?« »Idem samo da se pobrinem da budu odnesena pisma, koja sam ostavio na svom pisaćem stolu,« reče on krstko. »Idem s tobom, tatice!« dovikne Juanita hvatajući oca za ruku. Kada su se vrata za njima zatvorila, spusti gospoñica de Sorelles posudu i reče zbunjeno: »Eto, učinila sam glupost. . . Ima tome već šesnaest godina, pa ipak! On nije nikada mogao podnijeti da bi se pred njirri govorilo o ludilu njegove bivše zaručnice.« »Morala je biti vrlo lijepa,« zamišljeno će Hermina. »Do danas su crte njena lica ostale nježne.« »O, prekrasna!. .. I tako dražesna, tako duhovita! Što li se tom ubogom djetetu samo desilo?. . . Lusien ju je kao obično ostavio jednoga popodneva još dražesniju, još sretniju nego obično, ako je to uopće bilo moguće. Svi su Vaumevranovi izgledali zadovoljni, nije se na njima vidio ni oblačak tuge. Moj je brat drugoga dana otputovao u Pariz da izabere pokućstvo za svoj budući stan. Istoga sam toga dana saznala, da su Vaumevranovi na svome pragu našli nepoznato malo dijete... Odmah sam pobrzala, da se o tome svemu propitam. Primila me je Klarisa. Pokazala mi je dijete, komu su bile otprilike dvije godine, te mi je rekla da joj je majka teško bolesna. Toga dana nisam vidjela nikoga drugoga, i vrata su dvorca ostala zatvorena za sve osim za doktora Dalneya - Felisienova oca - koji je bio pozvan barunici. Dva dana nakon toga je umrla. Moj je brat, koga sam brzojavno pozvala, doputovao smjesta i pohitao u dvorac... Kad se vratio, kriknula sam ugledavši njegovo uzbuñeno lice: »Lusiene, što se dogodilo?« Odgovorio je naprežući se: »Moja se ženidba izjalovila... Zaklinjem te našom bratskom ljubavlju, Klementino, ne govori o tom nikada!« Ispunila sam njegovu želju. Ali budući da mi nije zabranio da se propitam drugdje o svemu tome, pošla sam k Vaumeyranovima. Tu je Godard odbio da me uvede u dvorac, govoreći da su gospoñice izmučene od umora i žalosti. Vidjela sam ih drugoga dana na pogrebu, i to samo Klarisu, Savinu i Albana. Blodina je s ocem ostala u dvorcu. No nisam u toj prilici mogla ni pokušati da nešto saznam. Dva dana nakon toga pošla sam opet k Vaumeyranovima. Opet me je primila Klarisa. Nisam od nje mogla ništa doznati, nego mi je samo odgovorila: »Gospodin de Sorelles i Blodina su uvidjeli da će biti razboritije ako odustanu od svoga braka.« Htjela sam govoriti sa Savinom, ali to je bilo nemoguće: nije ostavljala ni na čas Blodine, koja je, kako se činilo, bila bolesna te nije htjela nikoga vidjeti. Otišla sam dakle bacivši kratak pogled na majušnu tuñinku, koju je Celesta tiho njihala... Za nekoliko se dana pronio glas da je Blodina poludila. Pošla sam nato da se propitam kod Klarise, jedine osobe koja se od cijele obitelji dala vidjeti, i dobila sam potvrdan odgovor... Od toga su doba Vaumeyranovi živjeli tako kako ih i danas vidite. Jedini je Alban odlazio često na putovanje, ali posljednje se dvije godine nije ni on nikuda maknuo. Prekinuli su sve veze, te provode tamo gore život sova. Govori se da i za svoje šetnje izabiru noć. Lugar Herlon sastao

se jednom vrlo kasno uveče s Albanom i Savinom.« »A to je sve počelo onoga dana kada su mene našli,« šapne Hermina. »Čini se zaista da sam im ja donijela nesreću.« »Ah, draga moja, ne govorite tako!« klikne Marcelina stisnuvši ruku svojoj prijateljici. Klementina se nagne i udari nježno Herminu po licu. »Na što vi mislite! Ta djelo milosrña ne donosi nikada nesreće! Osobito onda kada je učinjeno takvome anñelku, kao što ste vi. Kako ste bili dražesna lutkica. Tako nježna, tako bijela! Kada je sve traženje ostalo bez uspjeha, nisu znali, kakvo da vam dadu ime. Budući da nije bilo poznato jeste li već bili kršteni, podijelio vam je župnik uvjetno sveti krst. Kad vas je vidio na rukama Celeste koja vas je donijela u crkvu, šapnuo je: »Siroče malo, kako je bijelo poput hermelina (Hemina= hermelin je igra riječi (u francuskom je jedno i drugo Hermina). Hermelin je životinja slična lasici, koja zimi ima posve bijelu dlaku.) !«... A njegov brat vlasnik tvornice satova, koji je pristao da kumuje s Klarisom na krštenju, dodao je na to: »Pa nazovimo ju Marija-Hermina, ako se to bude gospoñici Vaumeyran činilo zgodno.« Sanjarski se i melankolični pogled Herminin izgubi na čas u dubini jelove šume obasjane rumenilom sunca, koja se vidjela kroz otvoreni prozor. »Dakle nikada se nije otkrio nikakav trag?« šapne. Gospoñica de Sorelles potrese glavom dohvativši iznova posudu. Nije! Namještenici željezničke stanice Bourg-d'Eylan tvrdili su da su vidjeli u prevecerje toga dana, kako je došao nekakav visoki čovjek sa ženom koja je na rukama nosila dijete. Ali ti se ljudi nikada nisu mogli pronaći... Zar da zato što je one noći bila žestoka snježna vijavica, pomislimo da su poginuli na kakvu zaboravljenome mjestu? Uostalom, zar to ne bi bilo i moguće?« Stala je polagano nalijevati mirisno piće u starinske japanske šalice, dok je Marcelina stisla Hermini ruku šapčući toplo: »Tako ste tužni, draga prijateljice! Nemojte više misliti na tu tajanstvenu prošlost!« »Kako je to teško kada ništa ne znamo i kada samo pitamo, tko smo i odakle dolazimo!« reče Hermina s nekom gorčinom. »No, pustimo to, draga kćerkice!« gospoñica će Klementina. »Nisam trebala govoriti s vama o tom. To je moja krivnja, što su ove krasne oči sada tako tužne. Ponekad govorim previše. Okanit ću se pripovijedanja tih starih uspomena...« Gospodin de Soreiles uñe s Juanitom, koja odvuče Herminu do stola, gdje su bile poredane njene slike. I tako su brbljanje tog djeteta, pa zanimljiv razgovor s grofom i Marcelinino veselo raspoloženje donekle rastjerali Hermininu tugaljivost, koja je njome zavladala kod pripovijedanja o prošlosti. Prije nego što su Hermiria i Marcelina otišle s Valina, pozvao ih je grof de Soreiles da poñu s njim u staklenik, gdje im je htio pokazati neku neobično krasnu vrstu begonije. Taj staklenik, koji se protezao uzduž prizemlja s jedne strane kuće, bio je lijepo ureñen te se ponosio s nekoliko skupina veoma rijetkog raslinja. Obje su se djevojke divile ogromnom cvijetu begonije nježne rumene boje s blijedžutim rubom, i svakoj je grof dao nekoliko najdivnijih ruža koje su resile jednu stijenu staklenika. Juanita povuče za sobom Marcelinu, jer joj je htjela pokazati nekakvu egzotičnu biljku mnogo zanimljiviju svojom neobičnošću nego ljepotom. Hermina ostane usred staklenika priklonivši čelo malko k ružama, koje je držala u ruci. Nedaleko od nje nastojao je gospodin de Soreiles vrtlarskim škarama dosegnuti nježan, jedva razvijen pupoljak. Najednom se okrene te će tiho. »Zašto ste, gospoñice Hermino, bila tako tužna, kad sam malo prije ušao?« Ona digne oči i odgovori s melankolijom: »Govorili smo o Vaumeyranovima... i o tom, kako sam ušla u njihov život.« »Ah!« pobjegne mu uzdah, pa se zatim okrene, nagne i stane škarama rezati. Ružin pupoljak padne, a on ga digne i pruži Hermini. »Kako je krasan! Vi, gospodine grofe, radi nas haračite svoje divno cvijeće!« »Razmišljala sam... Taj je redovnik bratić baruna de Vaumeyrana, zar ne?« ozbiljno će ona. »Jest, to je otac Benedikt. Ideal čovjeka i doista sveta duša.« »Kontaktira li s Vaumeyranovima?« »Prije je kontaktirao uza sve to što se razilazio s njihovim mišljenjem. Pače, meñu njim i barunom vladalo je pravo prijateljstvo. Ali mislim da se od baruničine smrti više nisu vidjeli.« »Uvijek isti čas, kada su se otrgli od svega života,« šapne Hermina.

»Evo kuće Anatola Dauliena!« najavi Marcelina. Na strmom se obronku ikazala mala stara kućica s visokim krovom. Na pragu otvorenih vratiju stajao je čovjek koji je dimio iz kratke lule. Trak svjetla što je padao na nj, obasjavao je njegovo široko, izblijedjelo lice blagoga i zatvorena izražaja. »Dobar dan, Anatole!« srdačno će liječnik. Čovjek izvadi lulu iz ustiju i poñe nekoliko koraka prema došljacima. »Dobar dan, gospodine doktore! Dobar dan gospoñice!« reče polagano. »Dolazite da pogledate malu?« »Da, gospodine Dauliene,« odvrati Marcelina. »Kako joj je? »Uvijek jednako, gospoñice. Izvolite ući!« Uñoše u malu prostoriju ureñenu namještajem od sirovog drveta. Djevojka što je sjedjela u starom slamnatom naslonjaču, okrene prema došljacima umorno lice čudne bijele boje, uokvireno u bogatu, veoma crvenu kosu. Htjela je dohvatiti svoje štake koje su ležale kraj nje... »Nemojte se micati, Marielo!« dovikne joj Marcelina. »Gospoñica de Vaumeyran i ja dopratile smo doktora da vas malko zabavimo.« »Tako ste dobri, gospoñice,« reče bolesnica s ganućem, koje je ponešto ublažilo gorki izražaj njenih ustiju i hladnu tugu njenih smeñih očiju. »Molim, izvolite sjesti.« Anatol Daulien primakne stolice, pa doktor s gospoñicama sjedne k Marieli, a on sjedne k svom radnom stoliću, po kojem su bili porazmješteni njegov alat i dijelovi satova, na kojima je radio za tvornicu u susjednome mjestu. Hermina je već poznavala dobrotu doktora Dalneya. S pravom se divila, kako je nježnim i veselim načinom znao ulijevati nadu svojim bolesnicima i s kakvom se brigom za njih brinuo. Umorno se i ponešto prkošljivo Marielino lice razvedri, pače i smiješak se opet pojavi na njenim blijedim usnama, te je stala veselo razgovarati. »Ne smijemo se, gospoñice Hermino , previše zadržavati, jer bi se gospoñice Vaumeyranove mogle zabrinuti za vas,« reče Felisien ustajući nakon nekoliko časaka. Hermina se nagne k bolesnici i metne joj ruku na rame. »Da li bi vam bilo drago, kad bih vas, gospoñice Marielo, kada posjetila?« Mariela upre brzo pogled u lijepo, milo Herminino lice. »O jako, gospoñice!« odgovori ozbiljno. »Dakle dobro, doći ću. . . Odavde nije daleko do Crvene Pećine, zar ne, gospodine doktore?« »Nije baš daleko. . . Zaista će mi biti milo, ako budete pohañali moju malu pacijentkinju,« doda doktor s ganutim pogledom, pod kojim se Hermina lako zarumenila ni sama ne znajući zašto. Anatol gotovo nije ni sudjelovao u razgovoru. S ugaslom je lulom u ruci slušao pogledavajući od časa na čas Herminu, kao da nastoji riješiti neku zagonetku. Čim se posjetitelji digoše, učini i on tako. A kad se oprostiše od Mariele, isprati ih on van. »Zbogom, Anatole,« doktor će pružajući mu ruku. »Doći ću opet skoro. Uvjeravam vas da s njom nije više tako zlo.« Anatol protrese glavom šapćući: »Umrijet će kao i njen brat, nikad neće ozdraviti. Ali svejedno, hvala vam, gospodine doktore, i vama, gospoñice!« Njegove se crne oči gubeći se skoro u podbulim obrazima upriješe u Herminu. »Dakle vi ste s Crvene Pećine, gospoñice?« upita. Ona potvrdi i poželjevši mu laku noć poñe s Marcelinom. Anatol zadrži doktora rukom. »Recite, je li gospoñica doista iz Vaumeyranova roda?« »Zašto to pitate?« u čudu će doktor. »Da znam,« odvrati Anatol mirno. »Jer im nije slična. Pa budući da su nekoć našli dijete...« »A to dijete baš je gospoñica Hermina. A sad laku noć, Anatole!« Anatol ostane gledajući za doktorom i gospoñicama, a zatim se vrati u sobu, gdje je Mariela sanjarski promatrala sunčane zrake koje su padale kroz okna maloga prozora. »To je ono djevojče koje su Vaumeyranovi našli,« reče on bez okolišanja. »Ah!« tiho će iznenadivši se Mariela, pa spusti glavu i stane pomalo gladiti mačku sivu kao lan i sklupčanu u njenu krilu. »Trebalo bi možda da progovorite, oče...«

On slegne ramenima i nagnuvši se nad svoj stolić odgovori: »Nikad se nisam pleo u tuñe stvari!«

VI. Onoga popodneva kada je gospoña Dalney u slavu Marcelinina dvadesetog roñendana priredila malu svečanost, bilo je kod Dalneyevih veselo. Junakinja dana, sva rumena kao i njena haljina, letjela je čas amo, čas tamo, još življa nego obično, odgovarajući sa smiješkom na sve želje i poklone onih, koji su dolazili. Felisien je takoñer bio vrlo raspoložen te je pomogao majci i sestri kao savršeni domaćin. Ali kadgod bi ušla koja skupina novih gostiju, svaki put bi lagano namrštio obrve, kao netko tko se prevario u svome čekanju. Najednom mu se pogled razvedrio. Na vratima salona pojavilo se nježno biće u bijeloj svilenoj haljini, prema kojoj je Marcelina smjesta poletjela. »Hermino, napokon! Već sam zbilja mislila da ćemo ostati bez vas!« »Gospoñica Savina me je nešto zadržala tražeći narukvicu koju je odlučila da mi da.« I Hermina digne svoju nježnu ruku, oko koje se sjao zlatni krug, sav urešen sitnim biserjem. »Što je divna! Pa tako ste krasna ovako, Hermino! Zar ne Felisiene, da nije nikad bila tako krasna?« Marcelina će okrenuvši se bratu, koji se pojavio uz nju. Felisien se duboko pokloni Hermini, kojoj se nježni obrazi lako zarumeniše, te odgovori s laganim smiješkom: »Ne usuñujem se pridružiti tvojoj hvali, jer se bojim da gospoñica Hermina ne voli, daše govori o njenoj ljepoti...« »Jest, imate pravo, doktore!« živo će ona. »Dosta da mi Marcelina laska. . . Gdje je, Marcelino, vaša gospoña majka?« »Straga a bakom. Idite, pozdravite je, draga, odmah ću doći za vama.« Hermina poñe dalje u salon. Pozdravila je gospoñu Dalney, zatim njenu svekrvu, ukočenu i hladnu, kakva je uvijek bila prema Vaumeyranovoj štićenici. »Zar vas, gospoñice, nije dopratila gospoñica de Vaumeyran?« upita bilježnikovica, gospoña Bruerne, velika, prijazna i vesela gospoña, koja je pokazivala prema Hermini posebnu simpatiju. »Ah, nije, milostiva gospoño, nijedna od gospoñica de Vaumeyran ne ide više u društvo.« »To je čudno!« reče svekrva gospoñe Dalney. »Čudim se, da vas puštaju pohañati ovo društvo, koje su one, onako uzvišene, bogate i obilno nadarene tjelesnom ljepotom napustile u cvatu mladosti.« »To dokazuje da nisu sebične,« gospoña će bilježnikovica. »Ima mnogo ljudi koji traže, da i oni, koji od njih zavise, žive kao i oni. No Vaumeyranovi su uvijek bili poznati kao vrlo pametni i nadasve duševno plemeniti ljudi.« »Ah, ne govorite o tom! Vrlo lijepo pokazuju tu svoju pamet!« progunña svekrva gospoñe Dalney. A kad je Hermina bila otišla malo dalje, nagne se šapćući u uho svojoj susjedi: »Evo, zar je u redu da ovo dijete nepoznatoga porijekla odgajaju kao malu princezu? Pogledajte joj samo haljine: premda su jednostavne, sigurno su skuplje nego li ijedne od ovih gospoñica. Pa jeste li opazili onu narukvicu koju ima na ruci? Sigurno je nije imala onda kada su je našli u snijegu na pragu svoga dvorca. Čini mi se da su je nastanili u najljepšoj sobi, u onoj, u kojoj je neko vrijeme stanovala sama pokojna barunica. A moja je kuharica saznala i to da Celesta sada kupuje sve što je nabolje, i da čak iz Pariza dolaze paketi.. . A to je sve radi tog nahočeta. Pa oda vi nazivate takvo pretjerivanje pametnim!« Bilježnikovica podupre svojom debelom rukom široku bradu, te će dobrodušno: »Ne znam, da li je to pametno, ali to svakako dokazuje dobrotu vrijednu poštovanja.« »Slabost, glupa je to slabost!« odgovori svekrva gospoñe Dalney slegnuvši ramenima. Hermina se uto bila pridružila skupini djevojaka. Bila je primljena s nekoliko zavidnih pogleda, a četvore ili petore se usne stisnuše. . . Sjela je meñu dvije kćeri gospoñe bilježnikovice, dražesne djevojke, koje su se prema njoj uvijek prijateljski vladale. Nekoliko se mladića šetalo unaokolo. Meñu njima je bio i Petar Bruerne, lijep plavokosi mladić, koji je imao preuzeti bilježničku službu nakon svoga oca i koji je vrlo malo prikrivao svoju želju, da postane mužem Marceline Dalney. Nekako u isto vrijeme pridružio im se i doktor. A mala neka crnomanjasta djevojka duga nosa i tankih usana dovikne: »Hoće li, Felisiene, skoro početi ples?«

»Mislim da hoće, Matildo. Čekamo samo još nekoliko gostiju koji su zakasnili. ..« »Evo Sorellesovih!« reče Hermina. Doktor poñe da pozdravi došljake te se vrati prateći gospoñicu Klementinu, koja se uvijek rado držala društva mlañih, ali ne možda zato što je držala da spada meñu njih, nego što je imala smisla za mladenačko veselje. »Dobar dan, drage moje male!« reče svojim zvučnim glasom pružajući po redu djevojkama ruku. »Gle, kako ste krasno počešljana danas, Klaro. . . A vi, Matildo, imate danas haljinu divne boje. . . Nebesa! Kakav to tu vidim prekrasan mali cvijet! Hermino, još nikada niste više zaslužili svoje ime nego danas!« Hermina se sva zarumenila pod pogledima što se upraviše na nju. Sive su Felisienove oči odavale tiho udivljenje. »Zar ne, gospoñice, da je sjajna!« klikne Marcelina pristupivši k djevojkama. »Zaista bih bila sretna, da imam tako divnu boju lica i tako krasne plave oči kao vi, Hermino!« Petar Bruerne stane prosvjedovati: »Ali Marcelino, valjda ne mislite...« Marcelina se naglo okrene k njemu: »A vi valjda nećete reći da imam bijelo lice i zlatne kose? Uza svu vašu spretnost s kojom sve umijete obrnuti u laskanje i udvaranje, to vam, Petre, neće uspjeti!« Svi prasnu u smijeh, dok se budući bilježnik klanjao sa smiješnom ozbiljnošću. »Vjerujte, Marcelino, da imam previše dobro mišljenje o vašoj inteligenciji i zdravom razumu, a da bih se usudio takvo što ustvrditi. Uostalom to nije ni nužno. Možete sigurno biti ponosni i sretni onim kako vas je Bog obdario!« »A ja to, Petre, i jesam!« sa smiješkom će ona pokazujući najdivnije zube svijeta. »Uistinu sam sretna. . .« »I ne treba ni u čem da zavidite gospoñici Hermini,« doda Matilda Solan, mala crnka, pogledavši zlurado Herminu. Hermina malko problijedi i usne joj se nervozno stisnuše. Ah, da, nijedna izmeñu tih djevojaka okruženih svojim roditeljima, nije joj trebala zavidjeti na sudbini nañoškinje, othranjene iz milosrña! Podigavši oči sretne se s pogledom doktora Dalneya. On joj je tako toplo i tako iskreno ulijevao samopouzdanje, da se Herminina duša brzo razvedrila puna unutarnje topline. Mlada neka dama sjedne za glasovir, a kavaliri pobrzaše plesačicama. Felisien se nakloni Hermini. »Dosta sam slab plesač, gosdpoñice, ali uza sve to se usuñujem zamoliti za ovu polku...« »Ah, ni ja ne plešem osobito!« s dražesnim će smiješkom Hermina dižuči se da položi ruku na doktorovo rame. »A ja mislim: baš obratno. Morate biti lagašna poput ptičice,« reče on gledajući sav očaran to nježno biće. Svekrva gospoñe Dalney zlovoljno ustane i nagne se prema uhu savoje snahe. »Što tom Felisienu ne pada na um: plesati već prvi ples s tom malom Vaumevranovom štićenicom!« reče razdraženo. Gospoña Dalney pogleda začuñeno svoju svekrvu. »Ali, majko, ona je kao i druge... »Kako to: kao druge? Ti je dakle izjednačuješ s ostalim prijateljicama svoje kćeri?« »Pa naravno, majko. Ne znam, zašto...« »Zaista ne znam, Julijo, kuda se zametnula tvoja pamet! Čini se zbilja da zaboravljaš tko je ta djevojka: da je to dijete, za koje se ne zna odakle je došlo, i odgojeno iz milosrña onih Vaumeyranovih tamo gore...« »Ali treba priznati da je to krasna mlada djevojka, plemenita i nadasve dobra duša!« prekine je gospoña Dalney odlučno. »A to, što se ovo siroto dijete nalazi u takvom položaju, treba nam biti još više razlog,da ju prigrlimo sa što većom pažnjom. . . Felisien,koji ima tako nježnu dušu, sigurno je to dobro shvatio.« Svekrva stisne usne spremajući se da odgovori, ali je zašutjela, jer je gospodin de Sorelles pristupio domaćici. Hermina je plesala sjajno, a i doktor nije imao pravo kad se ispričavao da ne pleše dobro, jer su svi složno tvrdili, da im u plesanju nitko nije ravan. Kad je Felisien svoju plesačicu doveo natrag na mjesto, klikne gospoñica de Sorelles uhvativši Herminu za ruku:

»Vi ste, draga moja, prava savršenost! Zar su vas sve to naučili u samostanu?« »Nešto malo, gospoñice. Ali najviše sam naučila lanjskih praznika, kada sam s gospoñom d'Orbes i s njenom kćerkom mjesec dana boravila u jednom ljetovalištu, gdje smo skoro svako veče plesali u nekom malom društvu.« »Sad razumijem zašto tako divno plešete. Dosad još nikoga nisam vidjela tko bi tako sjajno plesao kao vi, osim Blodine de Vaumeyran. Milina ju je bilo pogledati kad je letjela po salonu! A i moj ubogi Lusien, koji je u tom Blodini bio doista ravan, nije odonda kako su prekinute njihove zaruke, još nikada zaplesao.« Doktor je neko vrijeme ostao s Herminom razgovarajući veselo s njom i s Klementinom. Ali kad je počeo novi ples, morao je otići, jer je Petar Bruernne bio došao i naklonio se Hermini. Gospodin de Sorelles nije mogao naći zabave kod stola gdje su se tri-četiri gospodina, koji su dopratili svoje gospoñe i kćeri, kartali, pa je sjeo do svoje sestre i stao rastreseno promatrati okretanje plesnih parova. Kraj njega je gospoñica Klementina razgovarala s tri gospoñice koje su morale sjediti, jer nije bilo dosta plesača. Najedanput se ona okrene svome bratu i reče tiho: »Jesi li, Lusiene, vidio narukvicu, koju ta lijepa Hermina ima na ruci? To je ona ista koju je Savina dobila od svoje kume, zaista dragocjeni dar, koji se Savini silno svidio, a bilo je poznato da je ona imala vrlo fin ukus. Ne shvaćam samo zašto urešuje njome dijete koje je na koncu njima svima ipak samo tuñinka.« »Sigurno ima za to svojih razloga,« kratko će grof. »Po mome mišljenju, to ne valja,« nastavi Klementina klimajući glavom. »Uči tu malu previše na raskoš. Ali možda će joj, ako se nijedna od njih više na uda, dati veliki miraz...« »To ne bi bilo nemoguće,« gospodin će de Sorelles. »Imetak staroga bratića de Bolangy vrijedio je barem dva milijuna. Oni skoro ništa ne troše. Porodica će im izumrijeti njihovom smrću. Ne bi dakle ništa smetalo da Hermina postane njihova baštinica.« »Sigurno. . . baš ništa. . . zamišljeno će grof promatrajući kako Hermina pleše s Petrom Bruernneom. »A to će mnogo pomoći da opskrbe dijete, jer se ne može tajiti da će ona tajna, koja obavija njezino porijeklo, mnogima biti zapreka.« »To je istina!« šapne grof i stane polagano gladiti svoju tamnu bradu. U njegovu se pogledu odražavala duboka tuga. Hermina se na svoje mjesto vratila praćena od Petra Bruernnea, koji se odmah udaljio pozvan od Marceline, veoma zaposlene pripravama za nastupe. Grof primakne svoj stolac k Hermini, te će napola sa smiješkom: »Gle, kako ste vesela i raspoložena, gospoñice! Ne umara li vas ples?« »Ponešto, jer još nisam posve zdrava. I da poslušam doktora Dalneya, neću više plesati, nego samo još jedan ili dva puta.« Siguran sam da ste vrlo poslušna mala bolesnica, i doktoru sigurno nije teško prisiliti vas na poštivanje njegovih propisa.« »O, on je tako dobar, tako brižljiv!« ona će oduševljeno. Grof je pogleda letimice i zašuti časak promatrajući metež s kojim su se djevojke spremale na svoj nastup. »Zar vi, gospoñice, niste meñu mladim umjetnicama?« upita. Hermina zatrese glavom. »O, nisam, nemam dosta odvažnosti! Marcelina je htjela da nastupim u živoj slici koja prikazuje jutarnje vile. Trebala sam predstavljati jednu vilu. Ali gospoñica Solan nagovorila je Marcelinu da se ne prikazuje ta slika. Mislim da me nije htjela vidjeti da igram bilo kakvu ulogu,« Hermina će zamišljeno, bez gorčine. »Zaista ne znam zašto me neke gospoñe i gospoñice gledaju tako nerado.« Bljesak sućuti odrazi se u grofovu pogledu. »To vi samo mislite, gospoñice,« reče on ponešto tjeskobno. »Ah, ne!« odvrati ona ozbiljno. »Čini se kao da me primaju samo iz milosti meñu sebe. Ponašaju se suprotno od Dalneyevih, Bruernneovih, gospoñice de Sorelles i vas, koji me svi primate s tolikom Ijubaznošću.« Grof pogleda u promijenjeno Herminino lice pogledom punim ljubaznosti. »U dnu njihovih srdaca kriju ružne osjećaje, kojih ne poznaju oni što ste ih nabrojili. To je prije svega zavist, pa onda niska i glupa oholost.« »Zavist?« ponovi Hermina podižući svoje velike oči. »Meni zavide? A na čemu?«

On se nasmiješi pa reče s jedva zamjetljivom ironijom: »Tko bi to znao! danas možda na toj krasnoj narukvici.« »To mi je gospoñica Savina bila tvrdo odlučila dati. Ne možete sebi ni zamisliti kako je ona plemenita! A uz to mi zabranjuje da joj bilo kako zahvalim, pa mi je to, priznajem, vrlo neugodno. Svi su oni zaista neobično prijazni, zar ne, gospodine grofe?« Grof odgovori nešto nerazumljivo, te se činilo, da je sav zadubljen u promatranje djevojaka koje su se obukle za nastup. A Hermina je odmah našla novo društvo u Felisienu koji je sjeo do nje, te je raspreo jedan od onih duhovitih i zanosnih razgovora, koji su odgovarali nježnoj Hermoninoj duši. Njihove su se misli tako slagale! Tako su se često složili u jednakom udivljenju prema svemu što je lijepo i dobro, i u jednakoj odvratnosti prema zlu! Pri kraju nastupa sjedne Marcelina do svoga brata. »Uf! Malko da otpočinem! Petar će Bruernne deklamirati monolog. Vidjet ćete, Hermino, kako je zabavan!« »Kako se to slaže, da je sebi izabrao baš legendu o svetom Krištofu!« doktor će sa smiješkom. »Uistinu! Baš danas je, Hermino, ona noć, kada Crveni Potok prestane teći.« »Ah, moram zamoliti da me ove noći povedu na terasu u parku!« reče Hermina. Grof se naglo okrene prema Hermini ponešto namrštenim licem. »Ne vjerujem da će vam dopustiti,« primijeti mirnim licem. »Zašto ne bi? Ta noći su tople i nema se čega bojati. Zašto tako mislite, gospodine grofe?« »Ne samo da mislim, nego sam u to posve siguran!« s mirnom će sigurnošću grof. »Oh, oh, vi, grofe, znate unaprijed što će Vaumeyranovi htjeti, a što neće!« nasmije se Felisien. »Na vlas!« odvrati grof takvim glasom, da Hermina sva iznenañena nije znala da li se šali ili govori ozbiljno. Kad je Hermina sjedala u kočiju da se odveze kući, bilo je već prošlo sedam sati. Doktor joj je pomagao kad se uspinjala. A kad je sjela na mekano sjedalo, Hermina i nehotice baci sjetan pogled na porodice i prijatelje, koji su odlazili u skupinama, dok je ona odlazila sama. . . Taj pogled nije izmakao Felisienu, koji šapne ganuto i ozbiljno: »Ne zaboravite, gospoñice Hermino, nikada da ovdje imate vjerne prijatelje!« Ona mu odgovori zahvalnim pogledom, te kočija krene praćena pogledom doktora koji je stajao ne mičući se s mjesta. »Zar se, Felisiene, bojite da kočijaš s Crvene Pećine ne bi zalutao?« javi se kraj njega porugljiv glas. On se okrene i ugleda iza sebe svoju sestričnu Matildu Solan. »Zašto me to pitate?« upita suho. »Zato što za njim gledate s tolikom pozornošću. Doista se čini da ne možete od njega otrgnuti očiju.« On slegne lako ramenima, te će hladno: »Vi, Matildo, imate previše bujnu maštu. Razmišljao sam samo kako je tužan položaj gospoñice Vaumevran, koja je uvijek sama meñu vama, okruženim svojim porodicama.« Matilda potrese živo svojim tamnim kuštravim kosama. »Oh, štedite svoju sućut za druge! Što je do mene, ja nimalo ne žalim Herminu. . . Uopće ne znam zašto joj uvijek daju to ime de Vaumevran, koje joj zapravo ne pripada.« »Sasvim razumljivo: kada nema drugoga!« oštro će doktor. »Pa neka je onda ukratko zovu Herminom!. . . Mislim da je toj djevojci dana dovoljna odšteta, na primjer onim, po mome mišljenju smiješnim luksuzom, kojim je one gospoñice okružuju...« »To bi možda bila odšteta vama, ali tako nježnoj duši kakva je u nje, to je samo razlog još dublje tuge,« primijeti doktor s ledenom hladnoćom. »Naši se nazori, Matildo, razilaze, nikada se nas dvoje nismo mogli razumjeti.« »Hoćeš li već, poći, Matildo?« dovikne Matildina majka, koja se već podosta udaljila. »Laku noć!« Matilda će otresito, a da svom bratiću nije pružila ni ruke. »Nastojte da ne sanjarite toliko o Hermini koju su jedne večeri našli u snijegu.« Tu je svoju rečenicu odlazeći popratila sitnim, zajedljivim smijehom, a Felisien se vrati u kuću namrštenog čela. Vaumeyranovi su čekali Herminu kod večere. Ispričavši se što se tako kasno vraća, odloži u predsoblju svoj ogrtač i uñe sa Savinom u blagovaonicu po kojoj se amotamo šetao Alban. On naglo stane i pogleda brzim pogledom krasnu bijelu pojavu s aureolom zlatnih vlasiju. Neodreñeni izraz zadrhta u njegovim očima, te se činilo, da se ponešto ublažila obična hladnoća njegova lica.

Kod jela su ispitivali Hernminu kako se popodne zabavila. Vaumeyranovi su poznavali sve osobe o kojima . je govorila. A Klarisa je o svakoj redom rekla svoje mišljenje... »Gospoñica Solan, nagluha mala dama, koja je prije crno bojadisala svoje plave kose. Njena je kći imala priroñenu nadarenost da postane prava blebetuša. što vi o tome mislite, Hermino?» »Pa ja ne znam... možda... malo,« nije Hermina znala, kako da se izvuče iz neprilike, jer se bojala, da ne bi iz nje progovorila ona neznatna odvratnost što ju je osjećala prema Solanovima radi njihova ohola držanja. »Pusti to, Klariso,« sa smiješkom će Alban, »dovodiš Herminu u nepriliku svojim pitanjima! Ta vidiš valjda da ti radi svoga dobroga srca neće reći, da je ta gospoñica Solan, koje se sjećam kao male djevojčice, nesnosna glupa brbljivica.« Herminin zvonki smijeh zaori prvi put tmurnom blagovaonom. »Da vas ona čuje, gospodine! Zauvijek bi vas zamrzila, jer te dame, kako mi je Marcelina jednom rekla, nikad ne opraštaju, ako tko o njima što nepovoljno rekne.« »Sreća da i Dalneyevi nisu takvi!« reče Savina. »Ah, oni su tako ljubazni, tako dobri!« toplo će Hermina. »Oni nikad ničim ne daju da osjetim tužni svoj položaj...« Savina i Alban se u isti čas naglo trgnuše. »Zar vas je tko drugi u tom uvrijedio?« upita Savina promijenjenim glasom. »Neki. . . Solanovi, svekrva gospoñe Dalney. . . No, možda sam preveć osjetljiva, preveć ponosna. . .« doda Hermina skromno. Alban sklopi oči, a ruka mu nervozno stisne držak njegova noža. Savina se, ponešto bljeña nego obično, zagleda dugo i pomno u neku starinsku sliku koja je visila njoj nasuprot i koja je bila sva pocrvenila od dima... »Da, možda to sebi samo umišljate,« oglasi se odmjereni glas gospoñice Klarise. »Te su osobe dakako nešto neugodne, ali i vi, ste ponešto preveć osjetljiva.« »To je istina,« mirno će Hermina. Blagovaonom zavlada tišina. Brzo su nestajali komadići sira s tanjura Albana i njegovih sestara. Hermina te večeri nakon svega onoga što je popodne založila, nije bila gladna. Kad su svi ustali od stola, uhvati Hermina Savinu za ruku. »Da li biste mi, gospoñice, htjeli učiniti veliku radost?« »Zašto ne, drago dijete? A što bi to bilo?« »Dopustite mi, gospoñice, da noćas odem na časak na kraj parka, kada Crveni Potok bude prestao teći.« Savina se sva žestoko strese, a iza Hermine nešto pade. Alban se tako naglo okrenuo da je teški stolac s krasno izrezbarenim naslonom pao na pod. »Ići tamo dolje!« vikne Savina prigušenim glasom. »Što vam to, Hermino, pada na um!« Bila je sva blijeda. A i na Klarisinu licu, koje se inače nije mijenjalo, pokazalo se ovaj put neobično uznemirenje. »Jest, šta vam pada na um!« ponovi ona nastojeći potisnuti neki nemir u zvuku svojih riječi. »Bit će vam mnogo ljepše, drago dijete ako budete u svojoj postelji. Tamo dolje nema ništa zanimljivo za vas.« Glas joj je bio odlučan, te je Hermina shvatila da bi bilo uzalud da i dalje traži. . . Zaželila je svima laku noć. Ruka koju joj je pružila Savina, veoma se tresla. Alban se bio licem otkrenuo, pa na nj nije padalo svjetlo s velikog brušenog svjećnjaka. »Laku noć, gospodine!« tiho će mu Hermina. »Laku noć, gospoñice!« odvrati on, a da je nije ni pogledao. Kako se bio promijenio njegov glas! Zar je svojom nevinom željom doista taknula u neko nepoznato osjetljivo mjesto njegovo i ostalih? To zbilja nije mogla razumjeti. Ta svoju je radoznalost smatrala tako priroñenom! Kad se Hermina našla u svojoj sobi, stane se češljati za noć, te pogleda kroz prozor. Bila je prekrasna noć. Zvijezde su treperile na vedrome nebu, a topli je i mirisni dašak nježno doticao njezino lice. Odozdo se čuo neprekinuti šum Crvenoga Potoka. Ali uza sve to se Hermini činilo da biva sve slabiji. . . Jest, jasno je razabirala kako šum postaje od časa na čas sve neznatniji. I najedanput, zavladala je potpuna tišina. Tišina nalik smrti, što je najedanput zahvatilo biće puno života. U Hermini, koja se već

bila naučila na taj šum, iako je se prvih dana onako tjeskobno doimao, pobudilo je to čudan osjećaj... Napokon ode s prozora, pomoli se i legne. Skoro je odmah usnula te je sanjala, da vodopad prska krvavim kapljicama, koje crveno boje sve kamenje unaokolo. Čula je očajnički neki krik... Sva se ustrašena probudi i stane slušati. . . Ali nije se čulo ništa osim Crvenoga Potoka, koji je opet tekao...

VII. Onoga je ljeta Herminu čekala velika radost. Gospoña d'Orbes je sa svojom kćerkom boravila mjesec dana kod Dalneyevih, te je tako Hermina skoro svaki dan mogla vidjeti svoju prijateljicu Susanu. Često bi se u Bourg d' Eylanu skupilo društvo, te su se prireñivali izleti u okolicu, zabave pod vedrim nebom i razni sastanci. Hermina je tako većinu vremena provodila izvan Vaumeyranova dvorca, čemu se gospoñice Vaumeyran nisu ni najmanje protivile. Bilo je to možda zato što su bile zadovoljne videći Herminu iz dana u dan sve svježiju i ljepšu. Ili im je možda uza svu njihovu pažnju prema njoj, bilo ipak drago, kad je što češće bila udaljena od njihove kuće? Meñutim, Hermini, koja je bila sada sretna i sva zabavljena, nije ni dolazilo na um da ih to pita. Radovala se tako krasnome ljetu, koje je na tolikoj visini tako kratko, pa društvu svoje prijateljice, sklonosti Marcelininoj, šutljivoj brižljivosti doktora Dalneya i napokon onom plemenitom, kršćanskom ugoñaju, koji je vladao u kući kod Dalneyevih. Jednoga dana doñe gospoña d'Orbes sa svojom kćerkom u pohode Vaumeyranovima. Bile su primljene s tihom prijaznošću, doduše bez srdačnosti, ali ipak ne hladno. Nekoliko dana zatim uzvratiše Savina i Klarisa posjet kod Dalneyevih. To je u šesnaest godina bilo prvi put da se starija sestra pokazala u Bourg d'Eylanu. I na tom je ostalo. Nijedna sestra nije više iznevjerila svoje samotno čudaštvo. Samo su ih Marceiina i Susana ponekad trgli iz njihova mira kad bi na vratima zapitali za Herminu, ali su obično odbijali da stupe u salon. »Ne smijemo gospoñicama smetati, Hermini bi to bilo vrlo neugodno,« govorila je ozbiljna Susana. Sama je Hermina bila najdiskretnija. Brižljivo je, nekada upravo pretjerano, izbjegavala sve što bi njenim dobročiniteljima moglo biti nemilo. Ali oni su je, osobito Savina, upravo obasipali svojom brižljivošću, te je Hermina pokušala protiv toga i prosvjedovati. Ali Savina joj je prekinula riječ ovom rečenicom koja je Herminu natjerala u još veće čuñenje. »Šutite, drago dijete! Nikada nećemo moći za vas dosta učiniti.« Kad je doktoru Dalneyu nakon nekoliko dana spomenula taj neobični odgovor, činilo se daje on bio isto tako iznenañen kao i ona. »Možda je time htjela reći da ništa nije previše za onu ljubav koju ste u njih pobudili.« Ali Hermina zavrti glavom i odgovori: »Kada sam došla, nisu me mogli voljeti, jer me nisu ni poznavali. A ipak su me već tada obasuli takvom pažnjom da je to teško i vjerovati. Uostalom, ja dobro vidim da sam gospodinu Albanu i gospoñici Klarisi potpuno ravnodušna. Njih dvoje iskazuju pažnju, kao da to moraju. Ne, to doista ne razumijem!« I ostala je posve smetena kad joj je Savina naručila dvije nove haljine i kad joj je stari Godard stao donositi još izabranija jela. Od časa kad je vidjela da Savina upotrebljava svaku priliku samo da joj priredi što veću radost, nije se više usuñivala izreći nijednu misao koja bi mogla izgledati kao želja. Jednoga je dana kod objeda pripovijedala o Marieli Daulien, koju je često posjećivala bilo sama ili s Marcelinom isto kao i dvije druge obitelji koje su stradavale od bijede i bolesti. »Toliko im toga nedostaje! Kako bi bilo krasno barem nečim moći razveseliti te uboge ljude!« reče zamišljeno. Pa mi ćemo vam, Hermino, za to dati sve što treba!« reče Savina. »Ah, hvala, gospoñice!« Hermina će zarumenivši se. »Bit ću slobodna u tu svrhu upotijebiti dio onoga novca što ga meni dajete...« »Ono je, Hermino, za vas, za vašu radost,« prekine je Savina. »Nije nužno da to dajete za dobrotvorna djela. Za to će se naći posebne svote novaca.« I sutradan je na svome malome stoliću našla omot, u kojem je bilo nekoliko banknota s primjedbom: »Za Herminine siromahe.« Sva je sretna odmah odlučila otići Marieli. Mlada je bolesnica izrañivala na vretenu vrlo lijepe čipke,

pa kako je Hermina znala da Mariela ne bi primila milostinje, htjela je neke od tih čipaka kupiti za visoke cijene, da tako koliko-toliko potpomogne njeno kućanstvo, vrlo bijedno radi navike čudaka Anatola, koji je uvijek po dva dana radio, a onda osam dana ljenčario pušeći od zore do mraka i gledajući u tamne svodove jelove šume. Budući da je bila pozvana na objed k Dalneyevima, obukla je elegantnu blijedozutu haljinu i navukla na glavu veliku izvezenu kapu. Zatim je o svome odlasku obavijestila Savinu, s kojom se srela izlazeći iz svoje sobe, te onda sišla po širokim stubama. Kad se našla u predvorju otvoriše se vrata knjižnice, na kojima se pojavi Alban noseći s poštovanjem podebele knjizurine. On je pozdravi naklonivši joj se, te reče s onim neodreñenim smiješkom, koji mu se češće pojavljivao na licu u Hermininoj nazočnosti: »Idete li, gospoñice, tražiti veliku ciklamu?« I videći da je Hermina podigla prema njemu iznenañeni pogled, nastavi: »Zar vam vaši prijatelji Dalneyevi nisu pričali o legendi koja se pripovijeda u ovom kraju? Kažu da tu u jednom zakutku postoji jedna čudesna ciklama, koje nikad nitko nije vidio, niti će vidjeti, osim plavokose vile u ružičastoj haljini.« Hermina prasne u veseli smijeh. »Kad je nitko još nije vidio, kako se može znati da postoji?... Ne, nisam znala za tu legendu. Vi ih sigurno znate mnogo, kada proučavate toliko starih ljetopisa!« »Pa dakako, vrlo mnogo. Ako bi vas zanimale, ja ću vam ih rado pričati.« »O, bilo bi mi to vrlo drago. Željela bih takoñer upoznati prošlost ovoga kraja.« »Dobro! Nastojat ću da vam udovoljim. Jednoga ćemo dana i o tom razgovarati. Ali večeras nastojte, gospoñice, naći veliku ciklamu.« »O, nisam ja tako neskromna, zadovoljila bih se da nañem i samo nekoliko malih!« odgovori ona sa smiješkom. »Veoma volim taj cvijet.« »I mi volimo to sveto cvijeće naših šuma! Žarko ga volimo i nikad ga ne trgamo. Kad ga Savina i ja opazimo, dugo ga gledamo, udišemo njegov miris, te odlazimo ostavljajući ga u tajanstvenoj polutami.« »Držat ćete me sigurno onda za divljakinju ako kada donesem nekoliko tih cvjetova«, nasmije se Hermina. »O, za vas ne vrijede naši obziri! Vi niste dijete naših jelovih šuma...« »Tko zna...« šapne ona. Alban se naglo trgne te mu nekoliko teških knjiga padne na zemlju. »Pustite!« on reče videći da se Hermina saginje da ih podigne. »Moralo se to dogoditi, jer previše nosim.« Hermina izañe iz dvorca pitajući sama sebe u čudu, zašto joj se Albanovo lice najednom učinilo tako promijenjenim kao da se postarao. Zaista su svi katkad bili čudni! No Alban joj se od nekog vremena činio manje hladnim. Kad bi, vraćajući se sa svojih popodnevnih zabava, ušla u knjižnicu, ne bi on ostajao sjediti zadubljen u svoje pergamente i stare knjige kao što je to činio u prvo vrijeme Herminina boravka kod njih. Njegov obično turobni pogled ponešto se razvedrio, te se činilo da sa zanimanjem prati Herminino pričanje, što je od toga dana doživjela. No ona je opazila da je kod svih Vaumevranovih često najmanja sitnica ili neznatna riječ znala pobuditi neobičan i posve nerazumljiv dojam. Začas je Hermina došla do kuće u kojoj je stanovala Mariela. Anatol je pušio sjedeći pred vratima te je izgledao kao čovjek koji počiva izvršivši savjesno svoju dužnost. »Dobar dan, gospoñice!« pozdravi je dižući se. »Samo izvolite unutra, i doktor je tu... Samo uñite, to ništa ne smeta!« doda videći da je djevojka najednom stala oklijevati. U isti čas otvori vrata i najavi: »Gospoñica Hermina je došla!« Doktor koji je sjedio kraj svoje pacijentice, naglo ustane i poñe prema Hermini. »Kako ste me ugodno iznenadili, gospoñice!« klikne. »Dolazite baš u pravo vrijeme. Baš sam se sada ljutio na ovu mladu pacijenticu, koju sam našao nervoznu i smućenu poput turobnog zimskog dana. Trebat će da mi pomognete da je učinimo razboritijom!« Bijelo se Marielino lice steglo. Njene duboko upale oči odavale su neku silnu tugu, koja je svjedočila da je bolesnica bila žrtva pravog očaja. Hermina sjedne do nje i stane s njome blago razgovarati. Osjećala je posebnu sklonost prema tom sirotom djetetu, koje je bilo jednako staro kaoi ona i koje je uništavala neumoljiva bolest i kome se

duša nije mogla smiriti s tom nesrećom. Od Hermininih se uvjerljivih riječi brzo smirila duševna kriza mlade bolesnice. Sama je stala razgovarati s doktorom i Herminom koji su propovijedali o ljepoti šume, tom neiscrpnom predmetu razgovora, u kojem su oboje jednako uživali. »Recite mi, gospodine doktore, gdje da nañem onu legendarnu, tajanstvenu veliku ciklamu?« upita veselo Hermina kad se Felisien digao pogledavši na sat, koji ga je podsjećao da je već podosta kasno. »E, kad bih to, gospoñice, i sam znao! Ali znam za mjesto, gdje u zapuštenoj polutami raste mnoštvo drugih, doduše manjih, ali jednako krasnih. Donijet ću vam ih, gospoñice!« »Ah, nemojte to, gospodine doktore, činiti!« klikne Mariela. »Ostavite ciklame u šumi. Vi dobro znate da ne valja...« Doktor se nasmije položivši svoju ruku na bolesničinu. »Ne bojte se, drago dijete. Vrlo sam obazriv štovatelj tog dragocjenoga cvijeta naših šuma koji je osuñen na propast kao i toliki drugi. Ali kad mi se pruži prilika, bez okolijevanja ih nekoliko otmem ljubomornoj polutami koja ih čuva.« »Vi niste prema njima tako obazrivi kao gospodin Alban,« primijeti Hermina. »Prema onom što mi je malo prije govorio, zaključujem da bi takav čin držao za svetogrñe.« »Jest, kod Vaumeyranovih je to skoro obožavanje. No, uza sve to ima jedan čas kada to i kod njih prestaje, kao što veli poslovica, koju me je nekoć Alban naučio: Otrgni ciklamu samo jedanput u životu za onu, koju ćeš ljubiti do smrti!« Mariela podigne svoje zamišljene oči prema jelama, koje su se vidjele kroz poluotvorena vrata, te će polako: »Jest, tako je to. . . Samo jedanput se cvijet daje bez ustezanja otrgnuti od onoga, tko istinski, duboko ljubi. Samo jedanput donosi sreću poklonjen odabranici, zaručnici. Ali to je sve. Drukčije se ne smije trgati, obeščašćivati... « »Ta nemojte mi, Marielo, spočitavati!« doktor će sa smiješkom. »Sto se mene tiče, nisam ga još nikada trgao. Do skoroga viñenja, gospoñice Hermino! Mislim naime da ćete kod nas biti na objedu, zar ne? Možda ću ja malo zakasniti, jer moram obaviti još jedan dosta udaljeni posjet. Budite ljubazni, te obavijestite moju mamu da me ne čeka.« Pozdravi Herminu, stisne Marieli mršavu ručicu i ode oprostivši se od Anatola, koji je neprestano sjedio pred vratima. Hermina kupi od Mariele čipaka i provede tako svoju zamisao, a da nije povrijedila njezin plahi ponos. A zatim brzo ode da i ona ne zakasni kao Felisien. A bilo bi tako krasno lutati šumskim stazama, opkoljenim ružičastim cvijećem i obasjanima suncem, kojega je žar bio ublažen svježim zrakom što je strujao s vrhova gora. hermina ga je s užitkom udisala. Pritom je imala tako neodreñen blažen osjećaj od kojega je sva drhtala. Kad se već približila kući porodice Dalney opazi pred sobom doktora, kako stupa velikim koracima. »Vidite, požurio sam se!« veselo će on. »Oboje smo zakasnili, i na naše će se glave sada sasuti oštri prigovori Azeline, koja će sigurno nas kriviti ako joj je što u kuhinji pregorilo.« Uñoše sa smijehom u predvorje te se nañoše pred doktorovom bakom. »Dobar dan, bakice!« reče Felisien. I Hermina, kojoj se smijeh na usnama najednom bio ukočio, pozdravi naklonivsi se. A doktorova baka se namršti još više nego obično i promrmlja kratko: »Dobar dan, gospoñice...« »Hoćete li, bako, a nama objedovati?« upita doktor vješajući šešir na vješalicu. Ona kimne glavom prateći pogledom Herminu, koja je bila otišla u salon gdje je radila gospoña Dalney s Marcelinom, pa upita tiho razdraženim glasom: »Otkuda dolaziš s tom malom?« On je pogleda u čudu. »Kako, otkuda dolazim? Sreli smo se tu pred vratima.« »A tako!« suho će ona. »No svakako bi, da je dobro odgojena djevojka, morala izbjegavati da se smije s mladim čovjekom!« Tračak mrzovolje sjevne doktorovim očima. »Zar bi dakle ti ubogo dijete imalo da postane biće bez duše? Ta nije zabranjeno da bude vesela, pa bilo to i s muškarcem, dakako uz uvjet, da ne bude prekoračena mjera. A baš je gospoñica Hermina u tom tako oprezna, da bi joj u tom mogle zavidjeti mnoge djevojke za koje vam, bako, ne dolazi ni na

um da im prigovorite. . . Već duže vremena opažam da vam ona nije nekako po volji. A zbog čega?« »Imam za to razloga i to je dosta!« odvrati ona suho i okrene se od njega te uñe u salon. Felisien učini pokret kao da se želi usprotiviti, obrve mu se skupiše, te ostade časak stajati, prije nego je ušao u predvorje, očito zato da se malko sabere od svoga uzrujanja. Objed je radi nazočnosti svekrve gospoñe Dalney prošao bez uobičajnog veselog raspoloženja. Doktor je najedanput postao šutljiv i rastresen te neobično hladan prema svojoj baki, koja je bila još neraspoloženja i neprijaznija nego obično. Hermina je bila u neprilici radi potajnoga neprijateljstva koje je naslućivala kod stare gospoñe, a da sebi nije mogla protumačiti kakav bi tome bio razlog. Gospoña i gospoñica d'Orbes, pa gospoña Dalney i Marcelina vodile su same razgovor, nastojeći bez uspjeha da kod stola zavlada bar malo od uobičajenog raspoloženja. Hermini je odlanulo, kad su se svi digli od stola, a osobito kad je vidjela da doktorova baka odlazi. Doktor je takoñer za malo časaka otišao na svoje popodnevne posjete, a gospoña Dalney Marcelina, njihove roñakinje i Hermina poñu do Bruernnovih, kamo su bile za to popodne pozvane. Tamo je bila i gospoña Solan sa svojom kćeri. One su pokazivale još neprijateljskije držanje prema Hermini nego ikada prije i nisu je poštedile porugljivih primjedaba. U svakom je pogledu taj dan koji je tako krasno započeo, donio Hermini mnogo gorčine. »Susana i ja ispratit ćemo vas do pola puta, Hermino,« izjavi Marcelina kad su izašle od Bruernnovih. Ostavivši svoje majke da idu same kuću, poñu djevojke prijekim putem koji je izlazio u obliku serpentine na cestu, što je vodi prema Vaumeyranovu dvorcu. Susana i Marcelina su veselo brbljale, a Hermina je samo malo odgovarala. Bila je duboko potresena onom neprestanom mržnjom i nadutošću koju je prema sebi opažala kod doktorove bake, kod Solanovih i kod još nekoliko osoba njihova društva. Opazila je da je one nikada ne zovu gospoñicom de Vaumeyran. Ona im nije bila ništa drugo nego tuñinka, koju su Vaumeyranovi jedne večeri našli i iz milosti odgojili, ukratko: dijete bez imena! Ipak je to veče, što se spuštalo, bilo tako krasno! Kako su samo ljudi mogli biti tako zli pred tom čistom veličinom Božje prirode? Nadesno su na pašnjacima koje su okruživale jele, pasle krasne bijele krave uz cilik svojih zvončića oko vrata. . . A za djevojkama se čuo novi cilik, koji se sve više približavao. »To su kola,« reče Marcelina. »Kad bi to barem bio Felisien, odvezao bi nas sve do Vaumeyranovih!« Djevojke stanu, i za čas se na zaokretu ceste pojavi mala doktorova kočija. »Napokon sam vas dostigao!« dovikne on gospoñicama podižući šešir na pozdrav. »Bogme idete vrlo junački. Mislio sam da ću vas prije dostići.« »Vi ste nas tražili, Felisiene?« upita Susana d'Orbes. »Da, moram naime nešto predati gospoñici Hermini. Moja majka mi je rekla da ste sve tri pošle gore...« Dok je govorio, skočio je na zemlju i obašavši kočiju nagne se u nju tražeći nešto. »Ne znam kako ću izbjeći prokletstvu Mariele Daulien, jer sam se usudio počiniti ovo svetogrñe da sam prodro u zatišje ciklama, te vam, gospoñice Hermino, nosim nekoliko od njih...« Okrene se, a divan, ponešto opojan miris dopre do mladih djevojaka. U Felisienovim se rukama pojavi baršunasto, ružičasto-ljubičasto cvijeće usred prekrasnoga lišća. »Ah, kako su divne! Kako ste dobri, gospodine doktore!« klikne Hermina kojoj su oči sijevale od radosti. »Ali nisu sve za mene... Evo, Susano, Marcelino...« »Ne, draga, samo ih pridrži!« živo će Susana. »Felicien ih je nabrao za tebe... samo za tebe... Zar ne, gospodine bratiću?« doda bockajući ga sa smiješkom. »Imate pravo, Susano. Htio sam počastiti gospoñicu Herminu, koja je prvi put došla u naš kraj, ovim posvećenim cvijetom... A sada mi, gospoñice, dopustite da vas sve tri povezem.« Začas je živi konj, komu su o vratu veselo cilikali zvončići, stupao cestom, a da nije naoko ni osjetio da mu se povećao teret. Hermina, kojoj se pogled sada najednom nekako razvedrio od potajne neke sreće, promatrala je ciklame koje je pomno držala u svome krilu. Doktor je okrenut napola na svome sjedalu veselo razgovarao, a pritom su se njegove sive oči često zaustavljale na nježnom, rumenom lišcu zasjenjenom velikom kapom. Pred Vaumeyranovim dvorcem siñe Hermina i oprosti se od svojih prijateljica i Felisiena. Celesta joj otvori vrata, a njezin se začuñeni pogled zaustavi na cvijeću što ga je Hermina skoro pobožno nosila... »Ah, i vi ste našli tih ciklama?« zahuči. »Već dugo ih amo nitko nije donio...« Hermina ode brzo do svoje sobe. No čim je otvorila vrata, zastane časak na pragu. Soba je sva bila

ispunjena nježnim, ponešto opojnim mirisom, koji je poznavala od časa kada joj je doktor metnuo u ruke cvijeće što ga je za nju nabrao. Po stoliću, po košari od pruća, po prozoru -svuda su bile naslagane ciklame. »Sigurno mi je to Savina htjela prirediti veselje. Ta rekla sam neki dan da bih željela nekakve radosti,« mislila je u sebi Hermina. »Kako je dobra. Što bih samo ja mogla učiniti da joj se odužim, kad ne da, da joj izričem svoju zahvalnost?« Kada se presvukla, stane slagati cvijeće. No iz nekog nerazjašnjivog osjećaja koji sebi nije ni nastojala protumačiti, nije miješala doktorovo cvijeće s ostalim. Turivši doktorove ciklame u kristalnu vazu, postavi ih pred kip Majke Božje, koji je na svom hrastovu stalku zauzimao počasno mjesto u sobici. Samo jednu je sebi ostavila i pričvrstila je na grudi. Uto se pojavi na vratima Savina. »Divna li mirisa!« klikne. »No pazite, drago dijete, da to cvijeće uklonite preko noći... Pitam sama sebe što je to spopalo Albana da je tako opustošio našu šumu!« »Što, to je od gospodina Albana?« iznenañeno će Hermina. »Mislila sam da on trganje toga cvijeća drži nekim svetogrñem.« »Dakako, inače. Bila sam vrlo iznenañena kada sam ga maloprije vidjela, gdje se vraća s tim blagom. Jeste li gotovi? Siñimo dolje, večera je već pripravljena.« U prdvorju sretoše Albana, koji je izlazio iz knjižnice. Hermina pristupi k njemu te će zbunjeno: »Kako ste dobri, gospodine, htijući mi...« Ali on je prekine ponešto nestrpljivim pokretom: »Ne zahvaljujte, molim vas! Neka vam to bude za pozdrav naših šuma... Jer ciklame ne valja brati nego samo jedanput u životu...« Njegov se pogled zaustavi na tamno-ljubičastome cvijetu koji je resio Herminine grudi. Neobična nježnost zasja u njegovim inače tako hladnim očima, a Hermina je u taj tren prvi put opazila da on ima pogled i lice opata samostana Svetoga Trojstva. Ali to je bilo samo kao kad munja sijevne. Cijele večeri je bio šutljiv i zamišljen, pa kada se svršila, iščeznuo je odmah u parku s cigarom u ustima. Hermina se ponešto umorna vratila brzo u svoju sobu. Prije nego što se svukla, naslonila se časak na prozor, da tako u mislima iznova proñe dogañaje cijeloga dana... No pomalo joj je to razmišljanje prešlo u sanjarenje. Zar ju je možda opojni miris ciklama što je ispunjao sobu, zanio u to neobično sanjarenje, kojega se prema savjetima svoje nekadanje predstojnice uvijek strogo klonila? Skinula je cvijet s grudi i zagledala se u nj šapćući: »Beri ciklame samo jedanput u životu za onu koju ćeš ljubiti do smrti!« Felisien ih je ubrao prvi put... za nju. Šum koraka koji se začuše izvana, trgne je iz njena sanjarenja. Sigurno se to Alban vraćao. Premda je u sobi već bilo tamno, Hermina nije bila još upalila svoje svjetiljke. A vani, gdje još nije bila posve prevladala mrka tama, mogla se vidjeti nejasna silueta... No, najednom se do te siluete pojavi druga. Tihi, Hermini nepoznati glas progovori: »Šećeš se, Albane?« »Da, oče. Nastojim zaboraviti... da više nikada ne mogu biti sretan!« Neizreciva bol zadrhta u tom Albanovu glasu. A drugi, neprestano prigušeni, no ponešto opori glas odvrati: »Jer to sam nećeš. Ništa ti ne smeta da spustiš zastor nad prošlost te da odeš daleko odavde i ostaviš nas same u našem lancu.« No Albanov ga slomljeni glas oštro prekine: »Ta vi dobro znate da ne mogu!« Nasta muk, i koraci se udaljiše... Hermina se ne mače smjesta. Nije bilo sumnje da je taj, koga je eto čula i koga je Alban nazvao ocem, bio barun de Vaumeyran. Kakav li je čudak negdje bio taj čovjek koji je izlazio samo noću i živio u samoći daleko od svog porodičnoga kruga? Njegova djeca nisu nikad govorila o njem, a Hermina je skoro već bila i zaboravila da tu posve blizu živi i on. Ali danas ga je eto čula... A njegovo uvjerenje da je i on baš kao i Blodina malko šenuo umom, potvrdiše joj riječi što ih je eto malo prije izmijenio sa svojim sinom. No kako je bolno zvučio Albanov glas... Vrlo je kasno Hermina usnula nemirnim snom. U snu je sama sebe vidjela svu pokrivena ciklamama, kojih joj se opojni miris dizao u glavu, a nježni, duboki joj je glas šaptao:

»Beri ciklame samo jedanput u životu - za onu, koju ćeš ljubiti do smrti!« Ali to nije bio glas Felisiena Dalneya, nego - Albana de Vaumeyrana...

VIII. Gore je zasuo snijeg. Dvorac Crvene Pećine bio je sav u snijegu, pa kad bi zasjalo zimsko sunce izgledao je kao da je posut sjajnim draguljima. Saobraćaj je s Bourg d'Eylynom bio sada teži, ali Hermina, kojoj je zdravlje bivalo sve bolje, nije uza sve to rjeñe pohañala Dalneyeve. S Marcelinom je išla na šetnju po šumama. Obje su prijateljice tada imale na nogama posebne neke okruge, pričvršćene kao što se pričvršćuju sandale, a služile su tome da se ne propadne u snijeg. Na tim bi ih šetnjama pratile gospoñica de Sorelles i Juanita. A kad bi se vratile, pile bi čaj kod Dalneyevih ili na Valinu. Divno im je nakon takve šetnje bilo u salonu zatvorenom dvostrukim prozorima na kojima su cvali hijacinti i kroz koje se vidio bijeli snježni veo, što je pokrivao ulice i krovove Bourg d'Eylana i jele oko dvorca grofa de Sorellesa. Kako se nakon toga Vaumeyranov dvorac Hermini činio tmuran i hladan. A ipak Vaumeyranovi nisu štedili gorivo: centralno je grijanje bilo provedeno u dvorcu te je svuda širilo jednaku toplinu. Veče je cijela obitelj provodila u knjižnici. Gospoñice Vaumeyran su plele ili šile. Isto tako i Hermina, ako nije što čitala ili nadopunjavala svoje samostanske nauke. To je činila pod Albanovim nadzorom. Najviše su se bavili poviješću i književnošću. Alban je bio vrlo obrazovan, te je Hermina s pravom nasladom slušala njegovo razlaganje. Ponekad je govorio o svojem istraživanju po starim porodičnim arhivima, a drugi put opet o rezultatima svoga rada na proučavanju zanimljive prošlosti cijelog onoga kraja. Vrijeme je Hermini brzo odmicalo, pače preveć brzo, jer je često razmišljala o tom da će se na proljeće morati odlučiti kako da Vaumeyranove oslobodi bremena, što ga imaju s njome. Uza sve to što su Vaumeyranovi ispočetka govorili da će Hermina preko zime morati otići nekamo iz ovoga kraja radi prežestoke zime koja tu vlada, činilo se da sada više nitko od njih nije na to ni mislio. Samo je Savina jednom upitala doktora Dalneya, ne bi li moglo preoštro podneblje Hermini što naškoditi, ali kad je čula od njega, da to može samo još učvrstiti njezino zdravlje, Savina se posve smirila te je Herminu stala opskrbljivati za zimu. Činila je to s uobičajenom svojom plemenitošću, te se Hermina jedva suzdržala, a da ne prosvjeduje, kad je jednoga dana za nju došao divan krzneni ogrtač s drugim prekrasnim, iako jednostavnim, toaletama. »Ah, gospoñice, čemu sve to?« šapnula je bijažljivo. »Nijedna gospoñica nije tako lijepo obučena...« »Ali i nijedna od njih neće imati takvoga miraza kao vi, Hermino,« prekinula ju je Savina. »Svatko treba da je obučen prema svome položaju.« »Miraza?« promuca Hermina gledajući u nju sa zaprepaštenjem. »Da. Imat ćete šest stotina tisuća franaka miraza, a nakon smrti sviju nas još i više, jer ćete vi biti naša jedina baštinica, Hermino.« »Ali gospoñice... to ne može biti!... Ja sam samo tuña osoba i neću nikada primiti...« »Ne, nego ćete primiti, jer tako mora biti!« reče Savina svladavajući svoje uzbuñenje. »Primit ćete... I nikada više nećemo o tome govoriti, Hermino, jer mi je to doista teško...« Tako je eto Hermina saznala da je najbogatija baštinica u cijelome kraju. Budući da nije ništa skrivala pred Dalneyevima, povjerila im je i to što joj je odala Savina. Čuvši to, Marcelina reče veselo: »Kako mi je to drago radi tebe! No to je napokon i prirodno, jer Vaumeyranovi imaju samo neke udaljene roñake, pa kako su tebe primili pod svoje... zar ne, mama, da je to tako dobro.« »Jest, vrlo dobro!« gospoña će Dalney ponešto zbunjeno. Hermina nije opazila da joj se u očima odrazio neki nemir i tuga. I od toga se dana činilo da se gospoña Dalney više toliko ne zanima za prijateljicu svoje kćeri, dok su gospoñice de Vaumeyran baš naprotiv upotrebljavale svaku priliku da mogu posjetiti Bourg d'Eylan. Činilo se, da se mnogo zanimaju za Dalneyeve, osobito za doktora, ali svaka na drugi način. Klarisa je uza svu svoju hladnoću pokazivala nepritajeno zadovoljstvo kad je prema Hermininu pričanju opažala sve veću doktorovu sklonost prema Hermini: svaki put bi se smješkala, kad bi opazila, kako se Hermini obrazi zarumene kada tko spomene doktorovo ime... A Savina je, kako se činilo, samo vršila svoju strogu i tešku dužnost, koja joj je usjekla nabor na čelu i odraz neizmjerne boli u krasnim modrim očima. Ali uza sve to je još više od svoje starije sestre rado gledala kad se Hermina sastajala s Dalneyevima, te je nad djevojčinim odijevanjem bdjela s tolikom brižljivošću kakvu pokazuje samo majka prema svome

djetetu. Alban bi, kad bi netko spomenuo Felisienovo ime pred njim, začas odlazio iz sobe smrknuta lica i rastužena pogleda. Ako je to bilo slučajno kod stola, za cijelo vrijeme jela ne bi više ni riječi prozborio i odmah bi iza jela ustao i otišao u perivoj, pa ma kako to bilo, baš kao onda kad ga je Hermina prvi put čula govoriti s ocem. Jednoga popodneva početkom prosinca ode Hermina na Valin. Išla je tamo često na klizanje s ostalom mladeži iz Bourg d'Eylana. Početkom je zime i doktor dolazio onamo kad bi mu to dopuštala njegova liječnička služba. Ali od nekoga ga vremena Hermina nije skoro uopće viñala, pa i kad bi se s njime sastala, nije više bio onakav kao prije. Bio je nekako hladan, mnogo manje veseo i manje razgovorljiv, te Hermina nije više sretala u njega onog iskrenog pogleda, u kojem je nekad sjalo toliko nježnosti. Činilo se da se doktoru sada uvijek nekuda žuri, te je Hermina s pritajenom žalošću tražila uzroke te promjene u njegovu vladanju. Danas je bila melankolično raspoložena. Išla je polagano naprijed po snijegu, koji je tiho škripao pod njenim nogama. Njeno nježno, od studeni rumeno lice tako skladno se odražavalo od bijeloga krzna kojim je bila ogrnuta oko vrata. I kad ju je Marcelina izdaleka opazila gdje dolazi po obali jezera, klikne veselo: »Doñite, krasna snježna vilo! Doñite, da vam se možemo diviti!« Matilda Solan, koja se klizala s gospoñicom Bruenn, baci neprijateljski pogled prema došljakinji i šapne s izražajem gorčine: »Sirota Marcelina, kako je smiješna oduševljavajući se ama baš niza što!« »Ni za što? Ta zar nije gospoñica Hermina danas upravo predivna?« usudi joj se protusloviti Ivana Bruenn. Matildine oči sjevnuše zlobno, te se ona nasmije sitnim, porugljivim smijehom. »Kladimo se da bi to malo stvorenje bilo za osamdeset postotaka manje lijepo da nije tako dobro pozlaćeno!« Ivana Bruenn uspori svoje klizanje i pogleda u nju sva u čudu. »Tako dobro pozlaćeno?... Što time hoćete, Matildo, reći?« »To da će imati sjajan miraz.A gospoñice se Vaumevrantrse da to svako dozna, pa da se što više udvarača okupi oko njihove štićenice i baštinice.« »Zbilja?... Mislila sam da će imati lijep miraz, ali da će baštiniti sve... Vaumevranovi je, čini se, silno vole... A ona to uostalom i zaslužuje.« Matilda slegne nestrpljivo ramenima i ostavi svoju drugaricu pošavši ususret maloj skupini koja je došla k jezeru. Za to je vrijeme Hermina sebi pričvrstila klizaljke slušajući pažljivo Marcelinu, koja joj je pripovijedala da joj je brat u dvorcu, jer su ga pozvali k Juaniti koja se jako prehladila. »Sada ima vrlo mnogo posla,« govorila je Marcelina. »Zato valjda i izgleda tako umoran i zabrinut, da ne kažem skoro tužan. Ali možda ima i kakav posebni razlog što je takav, a neće nikom ništa da kaže,« doda potresavši svojom smeñom bujnom kosom. Nato prihvati ruku svoje prijateljice, i obje poletješe po ledu. Hermina je znala divno klizati,te se činilo, kao da se poput lagane vile jedva dotiče iskričave plohe jezera. Pohvalio ju je u tom sav oduševljen najbolji klizač cijele okolice, mladi des Aublanes, sin vlastelina iz susjedstva, s kojim se već više puta sastajala u nekim kućama u Bourg d'Eylanu. Govorilo se da mu je otac na rubu propasti, a on sam da nije ni za što nego samo za šport sviju vrsta. Pokušao je udvarati Hermini, ali je naišao na njenu mirnu i hladnu odmjerenost, koja ga je brzo lišila svake daljnje smionosti. Danas se vladao prema njoj s primjetljivom Ijubaznošću i udvornošću, pa je Hermina ne htijući biti neprijazna morala primiti ruku koju joj je ponudio, da na ledu pokažu svoje vještine. A kad su se vratili k obali, bili su dočekani oduševljenim pljeskom ostalih klizača koji su ih promatrali. Hermina se nad tim uspjehom veselo i zadovoljno smješkala, a oči su joj samo sjale od miline... No, najednom joj se smuti pogled, a smiješak joj iščezne s lica. Oči joj se sretoše s pogledom koji je odavao duboku tugu, smućenost i bol... »Ah, kako vas dvoje krasno kližete!« klikne Marcelina. »Zar ne, Felisiene, kako je to bilo savršeno!« »Posve savršeno!« doktor će mirnim glasom. Lice mu je imalo uobičajen izraz, a pogled njegov, koji je bio uprt u Herminu, nije odavao ništa nego mirnu ravnodušnost.

»Vi nas dakle, doktore, ostavljate? Nećete baš nikako da ispijete ni šalicu čaja?« gospodin će de Sorelles, koji ga je pratio. »Ne mogu, gospodine grofe, moji me bolesnici čekaju.« »Sigurno je to razlog što vas, dragi prijatelju, tako rijetko sad viñamo. A ja nikad nisam čuo da bi tu u ovo godišnje doba bilo toliko bolesti!« U doktorovu se pogledu pojavi sjena smetenosti. »Radim mnogo i osim svojih posjeta... Rad uznosi dušu...« »Ako se ne pretjeruje!« upadne Marcelina. »A ja mislim da ti prekoračuješ granice, Felisiene!« On slegne lako ramenima i šapne: »Eh, pašto onda!« Brzo se oprosti od sviju i ode praćen grofom de Sorelles. »Što je tvome bratu, Marcelino?« upita gospoña Solan. »Ne mož' ga prepoznati. Bio je uvijek tako veseo i dobre volje! A gle sada...« »Zbilja ne znam, teto. No sigurno je da nije kao prije. Kao da od nečega trpi...« Sve je Herminine radosti najednom nestalo. Osjećala se sad umorna i tužna pa je u salonu na Valinu, gdje su se malo poslije skupili klizači oko stola kod neobičnoga pića gospoñice de Soreiles, jedva smogla da razgovara s gospoñicama Bruenn i gospodinom des Aublanes, koji joj je danas vrlo ustrajno pravio društvo. »Jeste li umorni, gospoñice Herrnino?« upita grof de Soreiles držeći je časak za ruku koju mu je pružila na odlasku. Njegov se pogled, pun istinskoga zanimanja i melankolije, već i prije često na njoj zaustavljao. »Tako... malo...« Zarumenila se, a da nije znala, zašto... Grof je nije ništa više pitao, nego je samo s brižljivim pogledom gledao za njom kako odlazi. »Otpratit ću vas kući, Herrnino,« dovikne joj Marcelina prelazeći preko čistine pred Valinom, koja je bila pokrita netaknutim snježnim pokrivačem. »Nemojte, Marcelino, ne mogu to od vas tražiti. Znam dobro da večeras imate goste, pa će vas vaša gospoña mama brzo trebati. Pustite da se sama vratim. Poći ću poprečnim putem, pa ću još za dana stići kući. Uostalom nemam se čega bojati...« »Pa ja to i ne velim... Ali neka bude kako vi želite. Napokon, istina je da će me mama čekati. Dakle doviñenja, draga, do što skorijega viñenja!« Poprečni je put počinjao blizu Valina. Bila je to uzana, ureñena staza izmeñu jela, koja se polako uspinjala, ali je već nakon kojih sto metara dopirala do puta koji se više upotrebljavao i koji je vodio u Bourg d'Eylan. Odatle se staza naglim zaokretom strmo dizala prema Crvenoj Pećini. Hermini je staza bila dobro poznata i često je po njoj išla. Bilo je doduše na tom strmom putu, pokritom smrznutim snijegom, sada u sumrak donekle opasno, ali Hermina nije ni pomislila, da bi, samo da joj se noga malko omakne, mogla i smrtno nastradati. Stupala je polako, zamišljeno, a oči su joj se gubile u onoj bjelini koja ju je okruživala... Najednom, kao da je nalijevo načas čula nekakve glasove. Netko je išao putem pred njom. Malo zatim je prepoznala jasni i hladni glas svekrve gospoñe Dalney. I najedanput dopriješe do Hermine posve razumljive riječi: »Zaista je krasna i ako ne uzmemo u obzir miraz. A mislim daje i doktor posve istoga mišljenja...« »Felisien? Zar možete pomisliti da bi se moj unuk oženio nahotkinjom? Kad bi mu takvo što došlo na um, mogao bi dugo čekati na moju privolu... Ali on je previše ozbiljan, a da bi mogao učiniti takvu glupost. Uostalom već duže vremena opažam da je vrlo rijetko viña i da i moja snaha nastoji omesti njihovo sastajanje. Pred neko sam je vrijeme upozorila na to, kad sam opazila kako raste ta simpatija...« Glasovi su se udaljavali, i Hermina je načas stala. Bilo joj je kao da će je sav taj snijeg ugušiti... i kao da se nešto u njoj slomilo... S teškom je mukom načinila nekoliko koraka. Ali na posve blizom zaokretu staze najednom prigušeno krikne kad je opazila Albana kako stoji poduprt o stablo jele sav blijed u licu. Pogledao ju je i činilo se da je i on sve čuo. Uspravila se, te je napevši svu snagu svoje volje nastojala da joj s lica isčeznu tragovi silnoga uzbuñenja koje joj je stezalo srce. »Nisam mislila da ću se, gospodine, ovdje sresti s vama,« reče svojim nježnim glasom, koji je drhtao. »Došao sam vam onako na sreću ususret. Već se spušta sumrak, pa se Savina pobojala da ćete

okasniti.« Govoreći to nije spuštao pogleda sa smeñih očiju koje su bile pune beskonačnoga očaja. »Ah, ne treba se ničega bojati,« reče ona jednako nježnim, ali nekako čudnov umornim glasom. »Poznam sada već posve dobro put. Žao mi je da ste se radi mene uznemirivali.« Tiho su pošli putem. Alban je bio turoban, lice mu najednom problijedilo i odavalo silnu žalost. U predvorju dvorca su se rastali. Alban uñe u knjižnicu, u kojoj su njegove sestre radile. »Možete napustiti svoje planove glede Herminine udaje, do koje vam je, drage moje sestre, tako stalo,« reče odmjerenim i ponešto promijenjenim glasom, na koji i one zadrhtaše. »A zašto?' živo će Klarisa. »Zato, što se doktor Dalney nikad neće oženiti nahotkinjom.« Savina bolno krikne, a Alban se baci u naslonjač i prikrije lice svojim rukama. »To je grozno... užasno!« reče muklo. »Eto to dijete, koje trpi... i koje će dugo trpjeti... možda i uvijek!« »A kako si to, Albane, doznao?« šapne Savina. S nekoliko im riječi on ispripovijeda što je posve slučajno čuo. »Sirota Hermina! Ona ga je ljubila, ja sam to opazila,« Savina će drhtavim glasom. Starija sestra slegne lako ramenima. »Svojim će mirazom lako naći druge koji će biti baš tako dobri kao taj Dalney! Uostalom, ni ne znam zašto si baš tu udaju toliko željela, Savino?« Savinino se lice malo stegne, ali ona odgovori odlučno: »Zato što sam u karakteru Felisiena Dalneya vidjela sigurno jamstvo Herminine sreće. I zato što sam od početka opazila, kako su oboje jedno drugom simpatični. A ja hoću da Hermina bude sretna, pa makar mi morali za to još ne znam koliko trpjeti.« »Jest...« šapne Alban prigušeno. »Dakle dobro! Bit će sretna s drugim, i eto!« izjavi Klarisa odlučno. »Vi u svemu što se tiče te male pretjerujete. Priznajem da je za nas časna dužnost da se za nju pobrinemo, kako bi bila što bolje opskrbljena. Ja sam prva bila da ona postane naša baštinica za naknadu što... Ali to ne ide tako daleko da sebi treba razbijati glavu radi sentimentalnog razočaranja, koje je stiglo to dijete. Jest, kažem iznova dijete koje će brzo zaboraviti.« Alban se naglo digne. Njegove se tmurne i gotovo stroge oči zaustaviše na hladnome licu starije sestre... »Ti ne znaš što to znači ljubiti. U tvom srcu postoji samo obožavanje tvoga imena, samo kult prošlosti tvoga roda. A oni koji istinski ljube, ne zaboravljaju nikad... nikad...« Glas kao da mu se najednom prelomio, i on izleti naglo iz knjižnice. »I on je poludio!« reče Klarisa skupivši uzdignute obrve. »Što mu je, Savino?« Savina preñe sebi rukom polako preko čela, na kojem su se križale prerane bore, te će s naprezanjem: »Trpi... i k tome bez pomoći... Jest, njemu može pomoći samo smrt!« šapne zamišljeno glasom punim bola...

IX. Od toga su se dana Herminini običaji posve promijenili. Često se doduše viñala s Marcelinom, ali ju je rjeñe posjećivala, baš kao što je rjeñe išla i na Valin, premda ju je Klementina često pozivala. No zato je češće posjećivala Marielu ili koju drugu od onih nesretnih obitelji što ih je ona potpomagala, te je sve češće i sve dulje provodila vrijeme u crkvi. I kod kuće je više boravila radeći mnogo, i činilo se, kao da je uvijek jednako dobre volje. Samo što je bila malo ozbiljnija nego prije, a u dubini se njenih očiju nastanila melankolija koja nije više iščezavala. Katkad nije mogla izbjeći, a da se ne sretne s doktorom Dalneyem. Oboje su se sad upravo natjecali u hladnoj prijaznosti, te je kod oboje nestalo one prijašnje topline i srdačnosti u njihovim razgovorima. Svekrva gospoñe Dalney mogla je biti posve zadovoljna: Hermina se i Felisien sada više nisu smijali, ako su se kada sastali na vratima Dalneyeve kuće. »Ta šta vam je, daraga Hermino?« pitala ju je jednom iznenañena i nemirna Marcelina. »Vi niste više ona preñašnja Hermina... I kako se samo hladno držite prema Felisienu!« »Ali ne!... Ta nemam za to razloga!« odvrati Hermina mirno. »To vi samo tako mislite, Marcelino!« »Ne, ne mislim! I drugi su to već, vjerujte, opazili. Nekako kao da nas malo izbjegavate, Hermino!«

»Vi dobro znate da nije tako, ta eto sam kod vas,« Hermina će s ljupkim, ali sad neprestano ponešto melankoličnim smiješkom. Marcelina potrese glavom u znak da ne vjeruje. Dobro je primjećivala, kako je njena prijateljica bivala sve bljeña i slabija... I Vaumeyranovi su to opažali. Alban je tužniji nego prije pratio pogledom punim tajnog bola vitku pojavu, koja je iz dana u dan umornijim korakom lutala po dvoru. Savina je vidno uznemirena tražila sva moguća sredstva kojima bi ojačala Hermininu oslabljenu volju za život. A Klarisa je samo vrtila glavom videći tu zaista veliku promjenu mlade djevojke. »Vaša malokrvnost doista nije bila potpuno izliječena! Trebat će vas, Hermino, iznova liječiti. Pozvat ćemo koji dan doktora Dalneya,« jednoga jutra kad je vrativši se sa šetnje iz šume vidjela djevojku, gdje napola leži u naslonjaču kraj peći. Hermina naglo ustane, a blijedo joj se lice zarumeni poput grimiza. »Ne, ne, to je suvišno!... Ne, ja doista ne trebam liječnika,« šaptala je drhtavim glasom. »Ali svejedno treba da se liječite, Hermino!« »Jest... ali ja ću se sama izliječiti... Da, uvjeravam vas, gospoñice. Ne treba zvati liječnika.« I zbilja, od tog se časa silila više jesti, više se šetala, uopće odlučno se ne i bez uspjeha uhvatila u koštac sa malokrvnošću koja ju je bila zahvatila. Njeno se zdravlje uistinu nešto popravilo, pa Klarisa nije više ništa spominjala o tom da bi trebalo poslati po doktora Dalneya. Treći dan iza Božića uñe Celesta u knjižnicu u kojoj je Savina nešto šila, dok je Hermina uprijevši pogled u ražarenu peć slušala kako Alban čita neki zanimljivi ljetopis. »Gospoñice Savino, gospodin Miolan želi s vama govoriti.« »Gospodin Miolan?« Savina će u čudu. »Da, vlasnik tvornice satova... kum male... gospoñice Hermine. Veli, da idući ovuda u Bourg d'Eylan nije htio propustiti priliku da upozna svoje kumče.« »Dobro, nek uñe!« prekine je Savina. Alban metne svoje pergamente na stol i reče uzrujano: »Taj je dobri čovjek doista mogao propustiti taj neprilični susret... jest, to je zbilja posve suvišno...« Hermina ga pogleda svojim blagim pogledom u kojem nije više bilo ni sjene preñašnje živahnosti i radosti. »Ali ne, vrlo će mi drago biti upoznati svoga kuma!« reče mirno. »Čula sam da je to vrlo dobar čovjek.« »Dobro ste čuli,« Savina će, »svi su Miolanovi uzorni ljudi. Njegov brat, naš pokojni župnik, bio je skoro svetac.« Uto uvede Celsta malog, mršavog, vrlo sijedog čovjeka, s mirnim, blagim licem i odmjerenim kretnjama. On se na pragu svečano nakloni, i pristupi Savini pa se iznova nakloni. »Dobro nam došli, gospodine!« reče Savina. »Hvala, gospoñice... Opraštate mi, zar ne, što sam došao? Moja mi je sestrična mnogo pričala o mojem kumčetu, pa sam zaželio da ga upoznam...« »Ta je vaša želja posve opravdana. Evo, ovo je Hermina!« doda Savina. Čovječuljak se okrene i nañe se licem u lice pred Herminom. »Ah, vrlo dobro!... Ah, vrlo dobro!« reče vrlo iznenañeno. »Kako ste se promijenili! Moja je sestrična Regina imala pravo... Teško je i pomisliti da ste vi ono malo, sitno djetence, koje je drijemalo u naručaju Celestine!« govorio je prihvativši ruku koju mu je pružila Hermina, pa nastavi: »Već tada ste bili tako krasni. Vrlo sam se radovao što mogu biti vašim kumom, jer je bilo tako tužno pogledati vas onako osamljenu, ostavljenu. Onoga je dana padalo toliko snijega, te sam doista mislio ña će vas potpuno zasuti, prije nego s Celestom doñete kući. Jest, sniježna je vijavica bila skoro tolika kao i onoga dana kad su vas, siroče malo, našli na pragu ovoga doma...« »Izvolite sjesti, gospodine!« prekine ga kratko Alban. Miolan se opet okrene i zaustavi se svojim ponešto uplašenim pogledom na mladome Vaumeyranu, kojega je tek sada opazio. »Ah, oprostite, gospodine! Gospodin Alban, zar ne? Bili ste tako mladi, kad sam vas posljednji put vidio. Šesnaest godina! Bili ste tako veseli...« »Molim, sjednite!« Alban će skoro zapovjednički pokazujući na stolac pored sebe. »Kako napreduje tvornica?« Miolan se baci na to novo polje razgovora. Ali neprestano se iznova vraćao k detaljima Herminina

krštenja, a Alban bi svaki put namrštio obrve i brzo skrenuo smjer razgovora. Uto se pojavi Klarisa i pozove Miolana da ostane na objedu. No on se ispriča, da ga već čekaju u Bourg d'Eylanu, pa zahvali na pozivu i digne se da poñe. Hermina je svoga kuma ispratila do vratiju predvorja. Kad je otišla, Alban se okrene svojim sestrama: »Drugi put ćemo izbjeći takav posjet!« reče suho. »A zašto?« upita Klarisa. »Jer je kod današnjega Herminina duševnoga stanja vrlo nezgodno potkrepljivati njenu bol još i pričanjem o tim tužnim prošlim dogañajima. Opazio sam da to na nju djeluje mučno. Uostalom, već sam pogled na tog tuñeg čovjeka, zamoljenog, da joj bude kumom...« »Dopusti, Albane, da ti kažem, da si upravo smiješno osjetljiv prema svemu što se tiče te naše male. Miolan nam je, istina, stran čovjek, ali je jedan od najčestitijih ljudi. Uostalom, možeš biti siguran da ne bih bila uzela za kuma ma koga!« doda ponosno. »No, mogli smo vrlo lako izbjeći tomu da strani čovjek postane Hermininim kumom. Mogao si se ti sam, kako sam ti i predlagala, prihvatiti te uloge...« »To nikad!« klikne Alban ustavši naglo. »Bio sam prisiljen šutiti... da, to je trebalo, ali nisam imao snage ići tako daleko... baš tako kao i Savina.« »Ne, ni ja nisam mogla,« polako će Savina. »Sve je ono bilo tako potresno, a mi nemamo toliko snage duha kao ti, Klariso.« Starija sestra samo makne ponosno glavom, kao da tim hoće reći: »To znam već odavno!« Hermina se vrati, sjedne na suprotnu stranu od Albana te će mirno: »Čini se da je moj kum vrlo zgodan čovjek. Pozvao me je, da ga na proljeće posjetim u Saint Claudu.« »To ćete moći,« reče Klarisa. »Taj će vas put malko rastresti.« »Hajdmo nastavit čitanje naših ljetopisa!« prekine je brat svojim zapovjedničkim glasom, koji je pobuñivao poštovanje i u njegove ohole starije sestre. Taj dan kao da je bio dan samih posjeta, iako su posjeti bili neobični dogañaj u životu kod Vaumeyranovih. Kad je Hermina silazila po stubama idući na svoju svagdašnju šetnju, na posljednjoj se stepenici najednom zaustavi. Celesta je uvodila nekoga u salon, pa je Hermina sama sebi rekla, da valjda sniva, kada joj se učinilo da poznaje odlučni korak i plave vlasi gospodina des Aublanesa. Sigurno joj se to samo pričinilo, jer joj je taj mladi čovjek jednom bio rekao da uopće ne pozna Vaumeyranove. Kad je izašla, baci Hermina letimičan pogled na saone kojima se posjetilac bio dovezao. Bile su vrlo slične saonama des Aublanesa. Ali mladi taj športista nije zacijelo jedini imao takve saone i ta sličnost nije još ništa značila. Uostalom, bio to on ili tko drugi, šta se to nje tiče! Nije dugo šetala po okolišu Crvene Pećine pa se polako vratila u dvorac. Bila je danas vrlo umorna te je do dna duše osjećala turobnost toga tmurnoga dana i oštru studen sjevernjaka koji je puhao šumom. Na dvorištu nije više bilo saona. Ali ipak je netko stran bio u dvorcu. Naime, u času kad je prestupila prag, začula je nepoznat, ozbiljan i sladak glas: »To je dužnost prema pravednosti... A on to neće da shvati, Albane.« »Ne, on neće... A što hoćete, da ja radim? Ta ne mogu valjda svom ocu reći...« Taj glas što je drhtao od bola i koji je bio izrekao te riječi, bio je Albanov. Umuknuo je naglo kada se Hermina pojavila na pragu tamnoga predvorja. Djevojka stane kao ukopana videći kraj Albana opata Svete Trojice. Upitni se redovnikov pogled upravi prema njoj upravo kao i onoga dana kad su se prvi put sreli. Ona se duboko nakloni pa ne znajući ni sama, kako, baci se na koljena. »Blagoslovite me, oče, od srca vas molim!« šapne spustivši glavu. »Od srca rado, drago, ubogo, malo dijete!« izusti neobično dirnut opat, pa podigne lagano ruku i udijeli blagoslov. Hermina se digne, ponovno se nakloni i ode, a u duši joj je najednom bilo tako lako, milo i slatko, kao što već davno nije. Opat je dugo promatrao Albana, njegovo bolno lice i pogled kojim je pratio vitku siluetu, kako se udaljuje. »Hodi, Albane, sa mnom!« reče stavljajući mu ruku na rame. »Uništavaš svoj život suvišnom žalošću, a svakoga ti dana novo trnje prodire u srce. Hodi sa mnom, imat ćeš mira,, zaboravit ćeš svoje boli u čistoj ljubavi prema Bogu.ñ Alban potrese glavom.

»Ne, još ne!« reče muklim glasom. »Ali možda jednoga dana kad budem jači... Svakako hoću ovaj dvorac napustiti, jer nemam snage da ostanem ovdje i da je svaki dan gledam, i to još k tome, kako trpi.« »Pa dobro, idi, putuj, bavi se proučavanjem, razmišljaj, a onda doñi k meni, drago dijete. Vidjet ćemo tada što će se dati učiniti da tvojoj dragoj duši bude povraćen mir.« »Blagoslovite i mene, kao što ste nju!« prošapće Alban, pa klekne, a redovnikova se ruka podiže po drugi put na blagoslov. »Do viñenja, zar ne?« opat će pružajući ruku svome bratiću. »Da, do viñenja! Tako se barem nadam,« odvrati Alban odlučno. Hermina je dotle bila svukla svoj ogrtač, sjela do malog stolića za pisanje i počela pisati svojo dragoj bivšoj predstojnici, koja je kao odgojiteljica stupila u neku bretonsku porodicu. No, tek što je bila napisala nekoliko redaka, začuje kucanje na vratima. Hermina u čudu ustane videći da ulaze Klarisa i Savina. »Moramo vam, Hermino, nešto reći,« počinje starija sestra, pa sjedne u naslonjač, a Savina učini isto tako. »Baš malo prije smo bili zamoljeni za vašu ruku...« Hermina zadršće i problijedi kao snijeg. »Gospodin Raoul des Aublanes prosi vašu ruku,« nastavi Klarisa. »Došao je sam donijevši pismo svoga oca, koji radi reumatizma ne može iz kuće. Taj mi se mladić sviña. Uostalom, poznajete ga i sami. Iz stare je grañanske obitelji, koja je u cijeloj okolici veoma poštivana. Imetak im neće biti vlik, ali imaju posjed na kojem stanuju i koji je povelik. Uostalom, imat ćete prilično znatan miraz, pa nećete morati mnogo paziti na novac... Mislim, Hermino, da bi taj brak za vas bio doista vrlo prihvatljiv.« Hermina je slušala spuštene glave, a da nije ništa rekla. Ali drhtave su joj ruke odavale uzbuñenje koje ju je obuzelo. »Možda... ali ja se neću udavati,« reče nastojeći da ostane mirna. »Što?... Što vam pada na um?« klikne Klarisa namrštivši obrve. »Jeste li se možda zavjetovali da se nećete udavati?« »Neću se udavati,« ponovi Hermina gledajući čvrsto u ozlovoljeno Klarisino lice. »Zahvalite gospodinu des Aublanes.« »O ne! Nadam se da ćete se predomisliti. Tako se ne odbija partija, koja je doista dobra i koja je s obzirom na vaš položaj, može se reći, upravo neočekivana.« »Klariso!« vikne Savina oštrim glasom ustavši naglo i gledajući s ogorčenjem svoju sestru. Hermina se strese, usne joj zadrhtaše, a oči joj se sklopiše. Glasom koji je drhtao od bola šapne: »Neću više da vam budem na teret, pa ću zamoliti časnu majku Elizabetu, da mi nañe kakvo mjesto.« Savina pristupi brzo k njoj, prihvati njenu glavu i privine je na svoje grudi... »Hermino, drago dijete, šutite! Ova je kuća vaša kuća, i vi ćete jejiapustiti samo s mužem kojega ćete sebi sama izabrati. Čujete li, drago dijete? O des Aublanesu neće više biti govora. Mislila sam ja to kad sam ga vidjela, da se on ne može svidjeti našoj maloj Hermini.« Herminine se usne lagano spustiše na vitke prste gospodñice Savine. »Hvala, gospoñice!« šapne toplo. Zatim pogleda Klarisu. Ona je samo stiskala usne i činilo se da je vrlo uznemirena. »Oprostite mi, gospoñice! Uvjeravam vas da mi to ne bi bilo moguće,« reče Hermina glasom kao da moli. Klarisa učini nestrpljiv i razdražen pokret. »Držim vas, Hermino, smiješno sentimentalnom. A Savina ne čini dobro što vas u tom još podržava. Uostalom, učinite kako vas volja, ali velim da činite veliku glupost odbijajući taj brak.« Nato se udalji uzdignute glave... Hermina pogleda bojažljivo Savinu. »Bojim se da će se gospoñica na me veoma srditi.« »Ne bojte se, neće. Klarisa, baš kao i ja i kao mi svi, misli samo na vašu sreću. Ali prema svojoj naravi vidi tu sreću samo u zemaljskim dobrima, u društvenom položaju, u vanjskim prednostima, dok ja, Hermino, znam da vama treba nešto drugo.« S tim se riječima sagne, poljubi lagano djevojčino čelo i brzo se udalji. Hermina ostade časak a da se nije ni maknula s mjesta. Taj je prvi Savinin poljubac pobudio u njoj neobičan dojam. Uza svu neumornu brižljivost i nježnu dobrotu, koju je Savina pokazivala prema Hermini, ipak joj se ona činila nekako hladna i zatvorena. A danas je Hermina eto osjetila da je to srce

puno tople, duboke i brižne ljubavi prema njoj, a to joj je pružilo toliko zadovoljstva. I kako ju je odmah dobro razumjela! Kako ju je nježno uzela u obranu prema zapovjedničkim pokušajima svoje starije sestre, koja ju je nastojala pridobiti! Je li i ona možda nekada trpjela tako kao što sada trpi Hermina? Možda je poznavala sjaj nade i vidjela ga gdje gasne, sva bolno razočarana? Zašto je taj des Aublanes došao da iznova naruši njen mir, kojim je nastojala okružiti svoje ranjeno srce? I kako je taj mladi čovjek iz jedne od najboljih obitelji ovoga kraja mogao doći na to da uzme djevojku nepoznatoga porijekla, koja je prema njemu uvijek bila posve hladna? »Ah, da, bit ću bogata, vrlo bogata!« sjeti se najednom. Blijede joj se usnice stisnuše u gorak, porugljiv smiješak. Da, sad je vidjela pravi razlog zašto ju je taj čovjek prosio. »On nikada ne bi tako učinio!« šapne. ' Njene oči, u kojima iznenada zasjaše suze, podigoše se prema mramornoj Gospi. Tu je na podnožju bijeloga kipa ležala uvenula jedna od onih ciklama što ih je Felicien Dalney za nju ubrao. »Daj mi, presveta Majko, da se sva predam u volju sudbine i zaborava!« reče sklapajući ruke na žarku molitvu.

X. Nekoliko dana iza toga najavi Alban svoju odluku da će otići na dugo putovanje u Alžir. Bilo je to posljednjega dana mjeseca prosinca. U dobro su naloženoj knjižnici gospoñice de Vaumeyran i Hermina radile kod svijetla dviju velikih svjetiljaka. Odraz prigušenoga svjetla ublaživao je Herminino bljedilo i davao poseban sjaj njezinim plavim vlasima, koje su se na suncu ljeskale kao zlato. Kad je Alban izrekao svoju odluku, Klarisa i Hermina podigoše glavu, i prva će ponešto u čudu: »Zar te već opet hvata groznica putovanja?« »Jest,« odvrati on kratko. Hermina spusti glavu nad svoj posao. Ta ju je vijest napunila istinskom tugom. One ponosne hladnoće, kojom se Alban u prvo vrijeme nakon Herminina dolaska k Vaumeyranovima bio zaogrnuo, je nestalo, i ona je sad znala da on ima srce... možda i više nego što je to pokazivao. Već više je puta opazila dokaze njegove sklonosti, obzirnosti i brižljivosti. Kad je razmišljala o plemenitosti njegovih osjećaja i dubini njegove inteligencije, znala je sama sebe pitati kako je takav muškarac mogao ostati u tom tmurnom životu na Crvenoj Pećini, koji otupljuje i osuñuje čovjeka na nerad. A u zadnje je vrijeme primjećivala, da je iz dana u dan bivao sve zamišljeniji i da mu se oči, u kojima je katkad opažala ozbiljan izraz opata Svete Trojice, sve više pune nekom pritajenom tugom. Kada on sad ode, ovaj će dvorac, čini se, biti' još tužniji nego prije. Savina je već sada postala žalosnija čuvši da će joj otići brat, koji je uz Blodinu zauzimao veliko mjesto u njenu srcu... Nije doduše ništa rekla kad je Alban najavio svoju odluku, nego je nježnim prstima i dalje pomicala iglu. Hermina ju je časak sućutno gledala te je sad najedanput primijetila, kako je postala još mršavija i kako joj je boja obraza postala nekako smeña. Nije li možda bolesna? Činilo se da je duševno tako jaka, te se nikada ni na što nije tužila. Kad je Hermina uveče odlazila u svoju sobu, upitala ju je želeći joj laku noć: »Jeste li umorni, draga gospoñice?« »Malko... Dakle laku noć, drago dijete!« Hermina joj zadrži ruku koju joj je pružila. »Treba, gospoñice, da i sebi posvetite malo brige, previše se bavite mnome, a premalo mislite na sebe...« Laki smiješak zatitra na Savininim usnama. »Ništa to nije. Otkako sam bila posljednji put bolesna, osjećam se ponešto slabija. Ali, zapravo, taj umor ništa ne znači. Laku noć, draga., i prospavajte mirno ovu zadnju noć u ovoj godini!« Herminu je prvi dan u godini, koji se slavi kao obiteljski blagdan, još više podsjećao na njezin položaj. Ali taj je dojam bio ublažen nježnom brigom, koju su joj iskazali Vaumeyranovi. Savina se predajući joj prekrasan dar opet dotakla svojim ponešto drhtavim usnama njezina čela. A Klarisa joj reče prijazno: »Eto vidite, draga kćerko, zaboravila sam već na glupost koju ste učinili prošlog mjeseca.« Blodina ju je, trgnuvši se na čas iz svoje neprisutnosti duha, zagrlila šapćući: »Sretno Novo ljeto, draga Hermino!«

Albana je vidjela tek kod objeda. Donio joj je kiticu cvijeća koje je toga jutra bilo došlo iz Nice, te će joj drhtavim glasom: »Želim vam, gospoñice, sretnu Novu godinu.« Ugodno dirnuta, zahvalila mu je te je bila sva u neprilici videći, da on ruku koju mu je pružila, prinosi svojim usnama. Ujutro je bila na misi. Izlazeći iz crkve srela se s Dalneyevima, kojima je čestitala Novu godinu. Doktora tu nije bilo, bio je naime na ranoj misi, kako je to u posljednje doba redovito činio. Gospoña Dalney i Marcelina su veoma navalile da Hermina ostane kod njih na objedu, ali ona se ispričala izgovarajući se da ne bi htjela da baš na taj dan ostavi Vaumeyranove, koji su joj svakom prilikom pokazivali toliko dobrote. Kad su Vaumeyranovi odlazili od stola, upita Savina Herminu: »Što ćete, drago dijete, raditi danas popodne?« »Kanim, gospoñice, posjetiti Marcelinu Dalney, a onda ću poći čestitati gospoñici Klementini, koja je, kako mi je jutros njen brat rekao, bolesna.« Blodina se, zaokupljena slaganjem ubrusa, trgne i pogleda prestrašeno Herminu. »Ah, zaboavila sam, gospoñice...« šapne Hermina. »Je li možda razumjela?« »Možda. Ta su joj se imena previše usjekla u pamet. Ali odmah će opet zaboraviti.« Hermina ode da obuče svoj krzneni ogrtač i malu kapu, a ruke joj brzo iščezoše u velikim rukavicama. Tako zaštićena od zime, silazila je dolje. Na posljednjoj stepenici najednom osjeti nečiju ruku na svome ramenu. »Idete li u Valin?« javi se neodlučni glas Blodinin. »Ne znam... možda,« odgovori djevojka ne znajući što da odgovori, da preveć ne uzbudi sirotu luñakinju. »Ja to neću!« prigušeno će Blodina. »Neću da idete k njemu. To je moj zaručnik, vi tamo nemate što... Ne, ne!« govorila je stišćući svojom rukom Hermininu ruku zahvaćena najedanput srdžbom. Njene modre, tako neodreñene a inače drugčije tako slatke oči zasjaše bijesom. Hermina ponešto prestrašena reče blago: »Ne, gospoñice, ne bojte se, neću ići... Idem na šetnju u šumu...« »Onda idite... Da, nemojte ići k njemu...« Zatim se udaljila svojim tihim korakom, kojim kao da se nije ni doticala tla te je budila dojam sjene. A Hermina nije znala da se još jedanput vratila gledajući za njom, u času kad je izašla iz dvorca. To što se neočekivano probudila pamet uboge luñakinje, dojmilo je silno Herminu, osobito zato što je to skrivala svojom nepromisljenoscu. Uza sve ludilo, koje kao da je koprenom obavilo Blodinu, sačuvala je ona ipak netaknutu uspomenu na onoga koji je bio njezin zaručnik i koji je to uvijek ostao u njenim očima, jer za nju nije postojalo vrijeme ni prošli dogañaji. Izgubila je jasnoću svijesti proživjevši neke užasne kušnje. Razmišljajući tako došla je Hermina do kuće Daulienovih. Zakuca i uñe u malu prostoriju, u kojoj je Mariela tmurna čela brzo vrtjela svoje vreteno. »Očekivala sam vas, gospoñice Hermino,« s lakim će smiješkom ona. »Htjela sam vam zaželjeti... ah, toliko toga. A najviše bih željela da vas vidim sretnu.« Hermina se sagne i poljubi blijedo lice male bolesnice. »Hvala, Marielo! Zaželimo jedna drugoj da budemo neustrašive i jake u svojim kušnjama!« Mariela prihvati Herminu za ruku i upre u nju svoj ozbiljni pogled, kojim se razlila neobična nježnost. »Jest, za mene to treba željeti, ali vama život može dati još mnogo sreće. Mora vam je dati, gospoñice Hermino!« Hermina potrese lagano glavom sileći se na smiješak. »Bit će onako kako to Bog dragi hoće, Marielo... Je li vam bolje iza onoga lijeka, koji vam je doktor za probu dao?« »Jest malko, gospoñice. Gospodin mi doktor Dalney daje toliko snage [ tako je dobar! Ali nije više uvijek onako veseo kao prije. Čini se da se svladava, kako bi to ipak makar malo izgledao.« Hermini zadrhtaše lako usne, a trepavice joj se časkom zaklopiše zastrvši tužni izražaj njena pogleda. Zatim reče, nastojeći da joj glas zvuči čvrsto: »Ima sigurno brige... Mnogo radi...« »Po svoj prilici da zaboravi da trpi... Poznam ja to: kada imam zle dane, moj posao odmiče jače... No ne bih ga htjela vidjeti nesretnim. Ni vi, zar ne, gospoñice Hermino?«

»Ah, pustimo to, Marielo!« živo će Hermina. »Pričajte mi tadije o svom ocu. Radi li sad malko?« Marieline se obrve skupiše. »Ne radi uopće, gospoñice! Samo se šeće i posjećuje kogagod smisli. Danas je otišao u pohode svome bratu, koji je sirar u obližnjem mjestu. Uvijek je imao osobito veselje provoditi vrijeme izvan kuće. Prije se vrlo kasno u noć vraćao kući. A katkada može čovjek, Hermino, vidjeti neobične stvari kad ide vani za zimskih večeri.« Marielin zagonetni zvuk glasa i nagli bljesak njenih smeñih očiju iznenadi Herminu. »Zbilja? A što može vidjeti, Marielo?« Marielina ruka stisne snažno Hermininu. »Čujte, pripovijedat ću vam nešto. Jedne je prosinačke večeri moj otac, kad je zavio snijeg, vraćajući se kući i izišavši sa staze na cestu koja vodi na Crvenu Pećinu, ugledao pred sobom čovjeka i ženu koji su brzo koračali, premda im je snijeg udarao u oči. I opazi da su se zaustavili kod dvorca i zazvonili na zvonce kod kapije. Iz radoznalosti zaustavi se i on načas. Sluga doñe da otvori, i kod svijetla svjetiljke, koje je obasjalo došljake, spazi moj otac da žena nosi u naručaju dijete...« »Dijete!« ponovi Hermina zadrhtavši. »Kad je sluga one došljake uveo u dvorac, moj se otac uputio kući... Za nekoliko je dana saznao, da su Vaumevranovi na svome pragu našli dijete...« »A on ništa nije rekao?« klikne Hermina videći da Mariela prestaje pripovijedati. »Ne, nije ništa rekao... Moj otac je, gospoñice, nekako čudne naravi, pa sebi utuvljuje katkada najčudnovatije misli. Kada kuda ode u posjete, mnogo toga čuje, ali govori malo, i to samo onda ako ga tko pita. A o onom što je one noći vidio, nije ga nikada nitko pitao.« »Ali kad je znao...« dršćući će Hermina. »Jest, trebao je da progovori. Rekla sam mu to lani kad mi je jednom pričao o onom što je vidio. Ali on mi je odgovorio: nikada se nisam pleo u tuñe stvari, no da me je tko pitao, bio bih rekao istinu, inače me se to ne tiče.« Hermina zatvori časak oči. Najednom joj je bilo kao da se u njoj nešto srušilo...Vaumevranovi su dakle lagali kada su govorili da su našli dijete na svome pragu? Lagali su, kada su govorili da ne znaju tko je ona i odakle potječe?... A tko su bili oni strani ljudi što ih je Anatol vidio? Možda njen otac i mati?... Ali što se tada s njima dogodilo?... U Hermininoj glavi nastade zbrka užasa, nade i bolnoga razočaranja... Dosad je gajila prema Vaumevranovima neograničeno povjerenje, a sada razotkriše Marieline riječi pred njom tužan svijet sumnji... Neobičan njihov život, tuga koja je poput more pritiskivala sve, nerazjašnjivo razvrgnuće Blodininih zaruka, pa onda ona neshvatljiva pažnja, kojom su okruživali Herminu -koliko je u tom bilo zagonetaka koje su izazivale tjeskobna pitanja... »A ipak su tako dobri... i čini se tako iskreni!« pomislila je Hermina nastojeći se otresti sumnji, koje su je obuzimale... Mariela je tiho, zamišljeno promatrala lijepo lice, na kojem se mogla vidjeti sva tjeskoba Herminine duše... »Kako sam vas uzrujala, gospoñice Hermino!« reče napokon. »No morala sam vam to reći. Možda će vam taj trag pomoći da nañete nekog od svojih...« »Sumnjam... Ali ipak hvala vam, Marielo!« reče Hermina teško se svladavajući. »Sada ću se oprostiti od vas, jer moram još u Valin.« Stisne Marieli ruku i izañe iz kuće. Učinivši nekoliko koraka sastane se s Anatolom Daulienom, koji je pozdravi te joj reče: »Nemojte se, gospoñice, suvišno zadržavati, jer će, mislim, nastati užasna vijavica.« No vrijeme je bilo tako mirno da Hermina uzrujana još onim što joj je .otkrila Mariela, nije previše marila za Anatolovo upozorenje. Uputila se stazom po kojoj je trebala izaći ravno na put prema Valinu. I nehotice je usporavala hod sva zadubljena u tjeskobne misli koje su je morile... Najedanput se digne jak vjetar. Hermina je već bila skoro na cesti te se još više požurila. Još prije nego se razmahala vijavica, snijeg je udarao u djevojčino lice, a ona je silom htjela nastaviti put naprijed. Vjetar je divlje hučao kroz jele, kao da sviraju ogromne orgulje, a njegovi udarci zahvatiše krhko Herminino tijelo poigravajući se njim kao percem. 1 tu je ona shvatila da će podleći, da će morati stati, da će pasti pobijeñena i možda i umrijeti tu sama... »Spasi me, Bože moj!« šapne. Kad se vjetar malo smirio, učini joj se da čuje neka zvonca... Jesu li to možda saone išle cestom? Ali

od snijezne vijavice koja joj je udarala u lice, nije mogla ništa razabrati, a njeno se dozivanje nije čulo u onom paklenom zavijanju vjetra koji je iznova pobjesnio. Hermina stane. Sadviše nije mogla dalje naprijed. S njenih se usana otme krik, za koji je napregnula zadnje svoje snage: »U pomoć!« Čas, cijelo stoljeće, proñe. Najednom osjeti ruku koja ju je bila dohvatila, a glas, koji je jedva od vjetra mogao govoriti, reče: »Hoditeza mnom!« Dala se voditi gotovo bez svijesti. Jedva je i znala, da je bila posañena u saone, da su na nju bili nabacani krzneni pokrivači i da su saone nastavile put... Zaustaviše se pred Valinom. Čovjek koji je upravljao saonama, skoči na zemlju i odnese djevojku u kuću, zvoneći bučno na vratima. Sluga pritrči otvoriti, ali ustukne kriknuvši od zaprepaštenja, kao što to učini i grof de Sorelles, koji se uto pojavio u predvorju: »Doktore, zar se desila nesreća?« »Gospoñicu je Herminu uhvatila snježna vijavica. Providnost je htjela da sam prolazio putem blizu nje, u času kad je zvala upomoć, te sam to čuo. Trebalo bi je ogrijati...« »KlementinoL. Klementino!« Gospoñica de Sorelles doñe na bratovo dozivanje i sva usplahirena pomogne doktoru Dalneyu, da polože Herminu napola onesviještenu u naslonjač u dobro naloženoj sobi. Toplina je brzo djelovala: Hermina otvori oči, te joj se obrazi lagano zarumeniše kad je ugledala doktora Dalneya, čije je lice odavalo uznemirenost i strah. Felisien pusti u taj cas malu ledenu ručicu koju je dosada držao, i upita glasom na silu hladnim i mirnim: »Kako vam je, gospoñice?« »Bolje... mnogo bolje nego tamo gdje ste me našli!« ona će dršćući od zime. »Bila sam se već spremila na smrt... Hvala vam, doktore!... Zar ne, vi ste me spasili?... Jest, sav ste mokar, a i vama je zima!« »Vičan sam na to,« mahne on rukom, »kad idem posjećivati svoje pacijente. Ali vi, gospoñice, niste na to navikli, pa bi zaista trebalo da se više pazite...« Njegov nemirni pogled preñe preko blijedoga lica koje mu se učinilo veoma promijenjeno odonda, otkako nije Herminu vidio. U Hermininim očima sijevne izraz neopisiva bola. »Da se čuvam! Za koga?« šapne umorno. Doktor okrene glavu i usne mu se načas stegnuše. »Kako za koga?« gospoñica će de Sorelles prihvativši je za ruke. »To valjda za sve nas koji vas toliko ljubimo, draga zloćo mala. Gle kako nam spočitava što za nju ne marimo!« »Ah, gospoñice!« otme se Hermini uzdah. »Kao da ne bismo nimalo žalili da je ostala ležati na cesti u snijegu! Šutite, vi ludice mala. Doktor vam ne dopušta govoriti zato da kazujete takve gluposti! Ispit ćete lijepo veliku šalicu verbenije, a kad se presvučete, otpočinut ćete. Zar ne, doktore?« »Pa dakako, gospoñice. Molim da naredite sve što je potrebno, a meni je vrijeme da idem,« Felisien će sileći se na smiješak. »Dok prestane vijavica,« reče grof. »Hodite sa mnom u sobu za pušenje. Tamo će nam donijeti kave, jer kao što znate, ja baš nisam za verbaniju...« Grof se nasmije i uzme doktora pod ruku te se s njime udalji.

XI. Dok je Hermina polako pila slatko piće s rumom, grofova je sestra otišla da potraži haljine u koje bi se Hermina mogla presvući. A kad je Hermina zaogmuta u kućnu haljinu opet sjela do peći u kojoj je veselo pucketalo drvo, opazi Klementina da joj se oči previše sjaje i da su joj obrazi nekako čudno rumeni, a u isto vrijeme je svaki čas drhtala od zime. Dohvati joj ruke i ustanovi da joj gore. Smjesta je našla neki izgovor da izañe iz sobe, te ode u sobu za pušenje. »Doktore, doñite malko" da pogledate malu. Mislim da ima groznicu.« Felisien brzo ustane. »Tome se nipošto ne čudim. Čini se da je opet onako slaba, kao kad je došla u naš kraj,« primijeti grof

de Sorelles. Doktor poñe s Klementinom. Pristupi Hermini i uhvati je za ruku upirući znalački pogled u njeno izmijenjeno lice. »Malko vas hvata groznica, gospoñice. Večeras ne možete nikako misliti na to da se vratite kući.« Hermina se na te riječi trgne. »Ali ja se moram vratiti! Što bi gospoñice Vaumeyran mislile!« »Javit ćemo im. . . zar ne, Luciene?« Klementina će svome bratu koji se pojavio na pragu salona. »Pa dakako! Ne uznemirujte se nimalo, gospoñice Hermino! Vijavica je već prestala, poslat ću nekoga do Vaumeyranovih!« »A vi ćete, gospoñice, odmah leći, pa će vam gospoñica de Sorelles dati malo kinina,« reče doktor. »Ujutro ću doći pogledati kako vam je. A sad moram otići, jer me čeka još jedan bolesnik.« »Kažu da su putevi opasni iza snježne vijavice,« šapne Hermina. Nježno se ganuće odrazi u doktorovim očima, ali reče mirno i ravnodušno: »Kod svoga zvanja ne mogu na to misliti. Predajem se u ruke Božje te idem onamo kuda me zove dužnost. Dakle doviñenja sutra, gospoñice!« Ode, a grof ga isprati. »Ostanite tu mirno sjaditi, a ja idem da vam naredim prirediti sobu i ugrijati postelju,« reče Klementina. Hermina se preda sanjarenju. Kao u maglici redale su joj se glavom nejasne, bolne misli i nepoznate predodžbe. Marieline su joj riječi neprestano zvučile u ušima i dušu joj je mučilo pitanje: »Dakle, Vaumeyranovi znaju tko sam i tko su moji roditelji?« »Sve je, drago dijete pripravljeno, pa možete poći,« javi se zvučni glas gospoñice Klementine. Hermina se digne i zatetura malko. Uto zazvoni na kapiji tako oštro da su se i Klementina i Hermina trgle. »Što se opet desilo?« reče Klementina i pohrli prema vratima. No brat ju je u predvorju pretekao i bio je prije sluge kod kapije koju naglo otvori. S njegovih se usana otrgne krik kad je ugledao doktora Dalneya, koji je u svom naručaju nosio ženu. »Nesretnica koju sam eto našao na zatrpanoj cesti i koja je već skoro mrtva,« kratko će liječnik. Grof se i Klementina nagnu nad ukočeno lice okruženo sivoplavim raspuštenim vlasima. »Blodina!« šapne grof prigušeno. »Blodina!« ponovi Klementina zaprepašteno. A Hermina, koja se takoñer približila, vikne uplašeno: »Ah, gospoñica Blodina... je li još živa, doktore?« »Ne znam... ali nadam se...« »Odnesite je u salon,« reče Klementina otvorivši vrata. »Nemojte, Hermino, ići onamo, čuvajte se uzrujavanja!« Hermina posluša bez riječi osjećajući se posve suvišnom. Sva dršćući vratila se u naslonjač, u koji se stisnula poduprvši rukom svoje vruće čelo. Što je ta sirota luñakinja, koja već tolike godine nije prešla praga Crvene Pećine, danas tražila na putu prema Valinu? Zar su možda neoprezne Herminune rijeci tako uznemirile njen bolesni mozak? »Dakle, tome sam ja kriva!« pomisli djevojka sva u očaju. »Sirota Savina, kako će joj biti kada dozna tu vijest?... Ah, Bože moj, Bože moj, daj da živi!« Napeto je slušala neće li joj koji glas iz susjednoga salona uliti malo nade... Najednom se otvorise vrata, a na njima se pojavi grof vrlo blijed. »Kako je?« upita Hermina dižući se napola. »Svršeno je!« odvrati on gluho i pade u naslonjač na suprotnoj strani od H ermine, te nasloni glavu na ruke. »Ah, Bože moj!« šapne Hermina. »A ja sam to skrivila...« Grof digne glavu i pogleda je u čudu. »Što time hoćete reći, gospoñice?« Ona mu ispriča isprekidanim glasom dogañaj koji je prouzrokovao to što je sirota luñakinja učinila. »To se moglo dogoditi i koji drugi dan,« potrese grof glavom. »Ona je snivala i puka ju je sitnica mogla probuditi... Sirota Blodina!« Glava mu klone, a Hermina ušuti cijeneći tu bol, koja je sigurno bila duboka uza sve minule godine i uza sve to što su ta dva bića, koja su se tako žarko ljubila, bila tolike godine rastavljena.

Doktor Dalney uñe i reče tužno: »Mislim da ne preostaje ništa drugo, nego da odem javiti Vaumeyranovima.« »Zar vi sami, doktore?« digne grof glavu. »Da, bit će tako bolje. Uostalom, moj pacijent nije jako daleko.odande. Mislite na se, gospoñice Hermino, i poñite odmah otpočinuti!« »Ah, ne, doktore, čekat ću ih. Hoću da budem ovdje kada doñu. Gospoñica je Savina tako ljubila svoju sirotu sestru! Kako će biti žalosna!« »Jest, ona je vrlo dobra, previše dobra,« polako će grof. »Svi su oni takvi, osim najstarije njihove sestre, koja žrtvuje sve za obiteljski ponos.« Rekavši to preñe rukom preko nabranoga čela. »Mislim zbilja da ce biti pametnije, ako legnete sada, gospoñice,« doktor će nastojeći svojim riječima dati liječnički autoritet. »Sirota će vas gospoñica Savina već doći pogledati.« Ali Hermina ponovi nešto uzrujano: »Ne, ne, uvjeravam vas da mogu čekati. A gore bih se osjećala još slabijom i umornijom.« »Pa dobro! Dopuštam vam da čekate na njihov dolazak, ali obećajte mi da ćete onda poći leći?« »Obećajam. . . Hvala, gospodine doktore! Molit ću se za vas, da vam se putem ništa ne dogodi...« On dohvati pruženu ruku te će ganuto. »Hvala vam, gospoñice Hermino!« Iza njegova su odlaska trenuci sumorno odmicali. Klementina je bila zabavljena oblačeći, uz pomoć sobarice, Blodinu. A grof, koji je još uvijek sjedio nasuprot Hermini, najednom se digne s riječima: »Idem joj donijeti cvijeća!« Hermina ostade sama. Snaga ju je ostavila, vjeñe je sklopila i spustila glavu izmučenu tragičnim današnjim dogañajima. Najednom se trgne čuvši vrata koja su se otvorila, te korake i glasove u predvorju. Ona se digne, izañe iz sobe i stane licem i lice Albanu i Savini, koje je Klementina dočekala. Ugledala je nasmrt blijeda potpuno promijenjena lica brata i sestre, i srce Herminino bolno zadršće. Pristupi Savini i primi je za ruke, a Savina je privuče sebi i tiho privine na grudi. »Gdje je?« upita Alban drhtavim glasom. Klementina otvori vrata... Blodina je ležala na divanu s raspelom u sklopljenim rukama. Svjetlo svijeća koje su gorile u svjećnjacima postavljenima pokraj nje, osvjetljivalo joj je nježno lice, s kojega je smrt naoko izbrisala sve tragove starosti i duševnih muka. Alban se sa sestrom približi, te kleknuše i poljubiše dugim cjelovom ledeno čelo... Uto se najednom otvoriše vrata salona, na koja uñe grof de Sorelles noseći cvijeće u ruci. Alban se naglo uspravi, a sestra mu ostade klečati podignuvši prema grofu pogled pun suza. Grof priñe i pospev postelju mnoštvom cvijeća natrganoga u stakleniku. Čaroban miris ispuni u tren cijelu sobu. Zatim se grof okrene Albanu, njegov se ozbiljni i bolni pogled zaustavi na Albanovu mladu licu, i on mu pruži ruku. Trenutak oklijevajući Alban metne svoju u njegovu... Ni riječ nije pala... Grof se časak pomoli do smrtne postelje Blodinine, zatim se sagne i pritisne svoje usne redom na obje ledene ruke svoje bivše zaručnice i udalji se s pogledom u kojemu se zrcalila duboka bol... U isto vrijeme odvede i Klementina Herminu rekavši joj odlučno: »A sada u krevet, mala moja!« Ovaj put se Hermina dala odvesti. U mekoj i toploj postelji upade u nemiran san uznemiren tužnim sanjama, u kojima joj se neprestano ukazivalo lice Blodine, uzrujane i ljubomorne onako kako ju je danas vidjela, kad je izlazila iz dvorca... Sutradan odnesoše Blodinu kući, iz koje je dan prije otišla prvi put nakon cijelih šesnaest godina. Hermina se osjećala dovoljno oporavljena nakon jučerašnje nezgode, te joj je doktor Dalney dopustio da i ona ode kući. Dovezla se onamo popodne na saonama kojima je upravljao grof de Sorelles. U isto su se vrijeme s njom dovezle iz Valina i doktorova majka i Marcelina, koje su nekoliko sati provele kod Sorellesovih izmjenjujući se u molitvi kraj pokojne Blodine i zaokupljene brigom oko Hermine. Njihove se saone, kojima je upravljao Felisien, rastaše od saona grofa de Sorellesa nedaleko Vaumeyranova dvorca. U dvorištu siñe Hermina i upita: »Zar vi, gospodine grofe, nećete unutra?« »Ne, hvala, gospoñice... Do skoroga viñenja!« Nježno joj je stisnuo ruku, skinuo šešir i okrenuo svoje saone, dok je Hermina ulazila u predvorje. Nikoga nije susrela sve do prvoga kata. Zaustavila se kod vratiju Blodinine sobe. Bila su napola otvorena i kroz njih je prodiralo malko svjetla. Hermina ih polako otvori i uñe u sobu.

Pokojnica je ležala na svojoj velikoj postelji zastrtoj izblijedjelim zastorima. Kao u Valinu, tako je i tu svjetlo brojnih svijeća osvjetljivalo njeno mirno lice... Klarisa je šćućurivši se promatrala svoju sestru. Do nje je Alban, bolna lica, podupro rukom čelo. Tu je bio još jedan čovjek, komu je glava bila ćelava i koji je sav umotan u kućnu haljinu sjedio utučen u naslonjaču držeći glavu meñu rukama. Dok je Hermina tu oklijevajući stajala ne znajući da li da priñe bliže, neznanac skine ruke s lica i pogleda prema vratima... Iz grla mu se ote oštar krik, a ruke podiže kao da hoće da otjera utvaru... Alban i Klarisa se naglo okrenuše. Alban se digne, priñe Hermini i uzevši je za ruke izañe s njom napolje. »Molim da oprostite... ali moj otac nije mogao podnijeti toga pogleda...« reče prigušenim glasom. »Ja moram vas moliti za oproštenje... Bila sam indiskretna... No, htjela sam se pomoliti kod pokojnice... Je li gospoñica Savina još u svojoj sobi?« »Da, odmara se. Posve je shrvana, moja sirota Savina!« Njegovo je lice odavalo silnu bol. »Pomolite se za nas!« prošapće i vrati se u sobu k pokojnici.

XII. Trećega je dana bio pokop Blodine de Vaumeyran. Uza sve to, što su Vaumeyranovi već tolike godine bili prekinuli sve veze, bilo je mnogo svijeta iz mjesta i okolice na sprovodu, jer je ime Vaumeyran uživalo još uvijek velik ugled. I Sorellesovi su došli. Na grofovu licu koje je izgledalo izmoreno i nekako postarano, mogao se čitati duboki bol. Prolazeći kraj gospoñica Vaumeyran nijemo se naklonio. Nisu mu pružili ruke, ali Hermina je opazila kako je starija ponosno podigla glavu gledajući grofa upravo izazovno oholo. Iza obreda odvezli su se Vaumeyranovi i Hermina kući. No, kad su stupili u predvorje, Savina, kojoj je lice toga dana bilo posve izmijenjeno, pade tako iznenada da je brat nije stigao ni pridržati. Dok su je Alban i Klarisa podizali i nosili u njezinu sobu, Hermina je otrčala da potraži Godarda, da brzo ode po doktora. Zatim je pobrzala gore da pomogne Klarisi. No nesvjestica je trajala vrlo dugo. Savina je došla k sebi tek pet minuta prije dolaska doktora Dalneya. On ju je pomno pregledao i propisao nekakve lijekove. No Hermini se činilo da se na njegovu licu pojavio dubok nemir. »Kako je?« upita Alban prateći doktora sve do vratiju predvorja. Felisien potrese glavom. »Ne mogu vam tajiti da mi se čini ozbiljno. Savina se nikad nije mogla pravo oporaviti odonda, kako je imala crne kozice. Pod naoko zdravom vanjštinom izjedala ju je ne znam kakva bolest, duševna ili tjelesna. Veliko uzbuñenje nad smrću sestrinom pretrglo je, rekao bih, onu tanku nit koja je ionako slabo držala. No ona je još dosta mlada, pa se možemo nadati da će preboljeti i ovu krizu,« doda vidjevši bolni Albanov izraz. »Ne, to je nemoguće!« šapne Alban. »To je nemoguće, jer ono što nju ubija, postoji i sada.« Felisien upre u nj začuñen ogled, kao da ga pita. No Alban skrene ponešto lice, a doktor je iz obzira zadržao za se pitanje koje mu je palilo usne... Hermina je zauzela mjesto do postelje Savinine: dvorila ju je s mnogo ljubavi, brinula se za nju bez prestanka i bez umora. Bolesnica, koja je bila veoma slaba, zahvaljivala joj je stiskanjem ruke i šapćućim glasom, a njeno bi se lice ponešto razvedrilo kad bi meke djevojčine usne počinule na njenu čelu. Ni Alban nije napuštao svoje sestre: obasipao ju je nježnom pažnjom. No Hermina je više puta opazila u njegovu pogledu koji je upro u Savinu, pritajenu, duboku bol te je shvatila, da je sa Savinom sigurno vrlo zlo. No drugoga joj je jutra bilo bolje. Na neprestano Savinino navaljivanje otišla je Hermina u crkvu, jer je bila nedjelja. Kad je izlazila iz crkve, srela se s Dalneyevima i Sorellesovima. »Savina, najbolja od sviju! No i sirota mala Blodina bila je vrlo dobra!« govorila je Klementina. »Činilo se da će i Alban biti uzvišen karakter. Ali postao je puki nekakav čovjekomrzac, zlopogleña u onom čudnom životu što ga je odabrao!« Zatim se okrenula prema svome bratu, koji je ostao miran i zamišljen, te je dodala: »Badava govoriš, dragi moj, nikada me nećeš uvjeriti da se u toj obitelji nije dogodilo nešto

tajanstveno. Velim ti, Lusiene, nikada mi toga nećeš izbiti iz glave!« On malko zadrhta... »A što bi to, Klementino, htjela da im se dogodilo? Imaš, draga sestro, preveć bujnu maštu!« Nastojao je sve okrenuti u šalu, ali Hermina, kojoj je opažanje posljednjih dana postalo neobično oštro, nije mogla da se otme dojmu da grof možda zna više od drugih, to se dogodilo kod Vaumeyranovih. Saonice kojima je upravljao Godard, dovezle su je opet kući. U bolesničinoj se sobi sretne s doktorom Dalneyem. Njemu je ipak uspjelo uliti svima nade, osim same Savine kojoj je pogled odavao melankoličnu rezignaciju, a na časove i kao neku radost. Taj dan nije Hermini prolazio tako tmurno kao preñašnji. No riješena najveće brige za Savinu stala se s tjeskobom baviti onim što je saznala od Mariele, a što su joj tužni dogañaji posljednjih dana bili potisnuli u pozadinu. No što da uradi? Da otvoreno upita Vaumeyranove, da im ponovi riječi Anatolove kćeri? Kada su tolike godine skrivali istinu, ne bi je sigurno ni njoj sada rekli. Naprotiv, ako je Anatol pukažrtva neke halucinacije, i ako onaj noćni posjet nije ni u kakvoj vezi s nalazom nepoznatoga djeteta, mogla bi Hermina takvim pitanjem duboko raniti svoje dobrotvore, kad se eto u njoj, koju su obasuli svojim dobročinstvom, rodilo nepovjerenje prema njima. Ili da možda pokuša što saznati od grofa de Sorellesa? No što onda ako on o tom ništa ni ne sluti? Zar bi se usudila pobuditi u njemu sumnju?... A ipak se izmeñu njega i Vaumeyranovih nešto dogodilo. Znao je mnogo toga, što je drugima nepoznato. »Zamolit ću župnika za savjet,« pomisli Hermina, i ta je odluka učinila kraj njenoj neizvjesnosti, koja se, a da to ni sama nije slutila, odražavala na njenu licu. »Jeste li umorni, drago dijete?« pitala ju je u predvečerje Savina, koja je često upirala u nju svoj krasni, tugom i ljubavlju ispunjen pogled. »Nisam,« odgovorila je Hermina, pa je bolesnica više nije dalje pitala, nego ju je bez prestanka samo gledala, sve dok ona nije ustupivši svoje mjesto Albanu ustala da ode u blagovaonicu. Kada. se Hermina vratila u Savinu sobu, našla je bolesnicu uzrujanu i obuzetu nekom tjeskobom. Hermina joj dohvati ruku, stane joj nježno govoriti, te se činilo da se bolesnica pomalo umiruje. Čim je odbilo devet sati, uñe Klarisa i reče: »Vrijeme je, Hermino, da odete spavati.« »Ah, dopustite mi, gospoñice, da ovdje probdijem noć!« zamoli Hermina. »Nije potrebno. Najprije će bdjeti Celesta, a onda ja. Vaše zdravlje nije za to. Zaželite dakle Savini laku noć i otiñite u svoju sobu!« »Da, draga, budite pametna!« javi se slabi Savinin glas. »Služili ste me danas dosta dugo!« »O, tako bih rado da vam se bar donekle odužim za sve što vi za me činite!« reče ganuto Hermina nagnuvši se da poljubi bolesničino čelo. No uto, kao da je jecaj zapeo Savini u grlu, a njeni prsti stisnuše grčevito pokrivač. »Šutite... zadajete mi bol!« šapne muklo. Hermina onako sagnuta ustukne i sretne se s Albanovim pogledom. Na taj tužni, bolni pogled ona i nehotice zadršće. Pružila mu je ruku i šapnula »Laku noć«, na što joj je on jedva primjetno odgovorio. Našavši se u svojoj sobi sjedne Hermina k radnome stoliću i poduprvsi rukom glavu zaroni u misli što ih je u njoj pobudio taj mali dogañaj pojačavajući njenu sumnju. Vaumeyranovi su uvijek odbijali njezinu zahvalnost: uvijek su joj govorili da im ne duguje nikakve zahvalnosti. Bile su to riječi kojima su joj, kako je mislila, htjeli na fini način olakšati, da prima ono što su joj oni dobra činili, ali možda su to zapravo bile riječi gole istine, onda bi bilo jasno da su joj u nečem učinili krivo... No čemu? Hermina toga sve dosad nije znala. Najednom su joj misli stale gubiti svoju jasnoću. Svladalo ju je sanjarenje, a zatim san... Kada se probudila, imala je čudan dojam potpune, neobične tišine. Crveni je Potok naime prestao teći i njegov je uobičajeni šum manjkao Hermini. »Noć svetih Triju Kraljeva. . . Jest, to je baš danas!« šapne djevojka te ustane i otvori tiho prozor. Bila je divna noć i perivoj je pokriven teškim snježnim pokrivačem plivao u mjesečevu sjaju. Ta intezivna bjelina pa ta tišina, tako se snažno doimala Hermine, da je časkom ostala nepomična sva obuzeta svečanom ljepotom koja ju je okruživala. Najedanput je obuze neodoljiva želja da bude što bliže Crvenome Potoku onog tajanstvenog časa kada počne iznova teći, pa da promatra ono silno mnoštvo vode posrebreno mjesečinom. I bez razmišljanja uzme veliki krzneni ogrtač što ga je jutros na povratku iz Bourg d'Eylana bacila na naslonjač, omota

glavu šalom i izañe tiho. Vrata su salona bila zabravljena samo kvakom, pa ih je lako mogla otvoriti. I malo zatim Hermina je već koračala po gustome snijegu, koji je na svaki korak škripao pod nogama. Kako se čudno doimala ta potpuna tišina, ta jasna noć i ta čarobna bjelina koja je pokrivala sve unaokolo!. . . Išla je naprijed brzim koracima, a dušu joj je obuzimala nepoznata tjeskoba i neodreñena smućenost... Bila je samo još nekoliko koraka od ograde, kada se najednom oglasi nekakav krik koji je prodirao do dna srca. . . Hermina stane dršćući kao šiba na vodi od užasa. Novi krik. . . pa još jedan. . . U nekoliko se koraka našla na ogradi, gdje se nagnula nad ponor u koji je voda prestala padati. U taj čas ništa nije čula. No onda se javi slomljeni, plačni glas, a isprekidane riječi doñoše i do ušiju djevojke, koja je tu stajala bez daha: »Marijo. . . moja sirota Marijo. . . Ah, tako si krasna, moja slatka kćerkicel... Spavaj, zlato moje...« U taj čas zaori oštar smijeh, a zatim bijesni krik iz grla, koje kao da je netko stisnuo. Malo nakon toga vikne opet onaj glas pun bola: »Claude!... Claude!... Moj Claude, oni su te ubili!« Hermini oblije lice hladan znoj, a ruke joj grčevito stisnuše kamenu ogradu. U taj se čas oglasi tvrdi glas Klarise de Vaumeyran: »Bože, zar voda još neće poteći? Ne mogu više. . . Albane, zar je konačno došao onaj čas?« »Da, to je onaj čas,« reče Albanov umorni glas da se jedva mogao prepoznati. U taj tren se začuje laki zvuk sličan podzemnom vrenju. Ječao je iz časa u čas. I za nekoliko časaka izbije malo vode, koja je naglo stala rasti i rušiti se s velikom bukom u ponor.-. . I malo zatim je Crveni Potok blješteći se na mjesečini opet pravilno tekao i punio okolicu svojim uobičajenim šumom...

XIII. Koliko je vremena prošlo, dok Hermina nije posve slomljena pustila napokon ogradu preko koje se nagnula nastojeći uzalud čuti bar još jedan glas u onom zaglušnom šumu vodopada? Pet minuta ili cijeli sat? Na to nije nikada znala odgovoriti. Vraćala se kao automat. Noge su joj podrhtavale, a u glavi joj je šumilo. Ušla je u salon, zatvorila vrata krećući se kao mjesecarka te je ušla u predvorje htijući na stubište. Ali tu stane kao ukopana. U pozadini se predvorja vrata koja su vodila u ogromne podrume dvorca, polako otvoriše te se na njima pojaviše muškarac i žena noseći svjetiljku. Hermina je odmah pogodila da su to Alban i Klarisa, pa se nastojala povući natrag da je ne opaze. No Alban posvijetli svojom svjetiljkom ravno prema njoj. Zatim krikne muklo i poleti prema njoj. »To ste vi, Hermino? Otkud dolazite?« ubuñenim će glasom. Ona se uspravi i pogleda mu u lice. »Od Crvenoga Potoka,« odvrati odlučno. Opazila je kako je sav zadrhtao, dok je Klarisa bijesno viknula: »Vi ste... Zašto?« S Hermininih drhtavih usana potekoše isprekidane riječi. »Htjela sam vidjeti kako će voda početi iznova teći. I čula sam...« »Čuli ste?. . . Što?« skoči Klarisa k njoj i uhvati je za ruku. »Krik, naricanje... Koga tamo držite zatvorenog?« Svladavši žestoko uzbuñenje koje ju treslo, upre Hermina ozbiljan, tjeskoban pogled u brata i sestru. Alban je spustio svjetiljku tako da mu je lice bilo u sjeni. No, glas koji se javio, bio je tako promijenjen i tako pun bola, te se Hermini srce stisnulo od tjeskobe: »Ne mogu vam reći... Zakleo sam se...« »Da, nemamo vam što reći,« Klarisa će svladavši se najedanput. »Slučajno ste saznali za tajnu, ali nadam se da ste tako diskretna, te ćete je sačuvati za se...« »Isto tako kao što ste vi sačuvali za se tajnu posjeta, koji su vam jedne zimske noći učinili muž i žena, o kojima nikad nitko nije ništa više saznao!«. .. drhtavim će glasom Hermina. Oboje ustuknuše u isti tren. »Tko vam je to rekao?« promuca Klarisa. »To je svejedno. Glavno da ja to znam. Ali uzalud istražujem otada, nisu li oni neznanci bili moji

roditelji. . . i niste li me varali kada ste me naveli na to da vam vjerujem, da ne znate ništa o mome porijeklu.« Nekoliko se časaka u predvorju čulo samo Albanovo ubrzano disanje. »Vi ste poludiii!« napokon će Klarisa svladavajući se. »Zaista je čudno kako nam priznajete svu našu dobrotu...« Albanova se ruka svom težinom spusti na sestrino rame. »Nikakvoga pretvaranja, Klariso!« reče zapovjednički. »Već smo rekli, a ja ponavljam: Hermina nam ne treba biti ni za što zahvalna, ona može tražiti od nas sve i mi joj nikada ne možemo dati dosta...« »Tražim samo da mi reknete tko su bili onaj muž i žena i što se s njima dogodilo!« Hermina će. On spusti glavu te odvrati muklo: »To ne mogu. . . Ni radi vas, Hermino, ne mogu prekršiti zadanu riječ i ogriješiti se o sinovsko poštovanje. .. Tu je samo jedna osoba koja vam može reći istinu... « »A to je?« pristupi ona bliže k njemu s pogledom u kom je sijevnula nada. »Moj otac!« »Dobro! Poći ću ga pitati!« reče odlučno. »Dužan mi ju je reći, hoću da je znam. Jest, pa bila i razlogom najgorih muka!« Nato poleti prema stubištu, potrči u svoju i zatvorivši je padne u naslonjač s glasnim plačem. Živci kojima je dosad vladala, najednom popustiše. Bila je sva slomljena od tjeskobe pred tajnom koju su Vaumeyranovi tako dobro čuvali. Oni eto ništa ne poriču. Alban je pače priznao da bi samo njegov otac mogao reći istinu. No zar bi barunova usta, koja su sve dosad bila zatvorena, progovorila na njen upit? I tko je moglo biti ono ljudsko stvorenje zatvoreno u podzemlju i osuñeno da trpi od one buke Crvenoga Potoka, od koje je čovjek morao poluditi? I što su tamo radili Alban i Klarisa? U sobi, koja je bila od Herminine odijeljena samo malom prostorijom što je služila za oblačenje, probudila se Savina iz grozničava sna. Pored nje je Celesta sjedeći u naslonjaču pomalo prebirala zrnca krunice. . . Tišinu je prekidalo samo pucketanje vatre u peći, jer je mukla buka Crvenoga Potoka bila stanovnicima dvorca tako obična, da je više nisu ni primjećivali. Savina podigne oči i pogled joj se spusti na veliko raspelo na kojem se poduže zaustavio. Blijedo joj je lice s izrazom nepoznate tjeskobe odavao mirnoću. Činilo se, kao da je i njen umorni pogled odajući koliko ona trpi, bio odraz onog mira punog bola, što je odsijavao s lica Božanskoga Raspetoga. .. Uto je zadrhtala čuvši da se otvaraju vrata do nogu njene postelje. Čovjek u kućnoj haljini, zgrbljen, uñe tiho i pristupi k postelji. »To ste vi, oče?« šapne Savina. »Zašto ste se mučili doći u ovaj sat?« »U ovaj ili u drugi, ti znaš da mi je svejedno, jer ne mogu usnuti. Idite, Celesto, spavati, ja ću biti kod Savine.« Starica se digne i ode, a barun se spusti u naslonjač iz kojega se ona digla. Svjetlo noćne sjetiljke obasja padajući na njegovo lice nepravilne crte kojima je bio sličan Klarisi: bilo je to lice s tragovima velikih duševnih muka, ali ipak s izrazom ponosa i odlučnosti. »Kako ti je, Savino?« »Vrlo zlo, oče... Mislim da je ovaj puta kraj...« On se trgne. »Šta mi to pričaš! Ako si tako slaba, to još ne znači da si ozbiljno bolesna.« Ona potrese glavom. »Čutim, oče, da je kraj. . . Vidite, nisam to mogla nikad preboljeti kao Klarisa...« On položi naglo ruku na ruku svoje kćeri. »Šuti! Ne reci da sam to ja, koji te ubijam!« reče oporo. »Ne, to ne velim!« šapne ona meko. Nato zavlada meñu njima duga tišina. Savina pogleda iznova na raspelo. »Oče, sutra ću zamoliti župnika da doñe,« reče nakon nekoliko časaka. »Šta ti to pada na pamet!« odgovori on s prigušenim ogorčenjem. »Ti pomišljaš na to samo zato što držiš da si ozbiljno bolesna.« Ona se malko nadigne i upre u nj svoje velike oči, u kojima se već opažao trag zadnjih časova. »Velim vam, da ću umrijeti. Treba da barem malko nadoknadim one godine što sam ih provela daleko od Boga. Kako je čudno to što sam se udaljila od Njega! Baš u času kad sam najviše trpjela, napustila sam posve vjeru. A bila sam nekad tako vjerna kršćanka. . .« Zašuti i zaustavi se dugim, tužnim pogledom na zamišljenu licu svoga oca. »Sigurno bih manje trpila da sam se oslanjala na Boga. .. Bili bismo svi manje trpili, oče... No još ima

vremena da se sve popravi. Dijete trpi, a vaše iskreno priznanje može joj donijeti sreću.« Barun se uspravi s grčevito stegnutim crtama lica. »Ti hoćeš da tvoj otac sam sebe optuži? Da obečasti svoje ime, sam sebe?« »Zar bi se uopće što promijenilo?« šapne ona. »Pred Bogom - dopustite, oče, svojoj kćeri da vam to rekne -pred Bogom ste krivi i ne možete svoju krivnju popraviti drugcije nego priznanjem. A što vam je stalo do ljudskoga mišljenja? Sudit će vam, a možda vas i osudi, ali Bog će vam oprostiti zato što ste se pokajali i sve popravili.« »Ti dakle doista hoćeš da sam sebe optužim? Ti, moja kći!« ponovi on glasom u kojem se odražavalo uzbuñenje. Ona mu dohvati ruku i snažno je stisne. »Za vaš vječni spas, oče!. . . Zar u ovoj samoći na koju ste sam sebe osuduli od.. . od one nesreće, niste nikad o tom razmišljali? Zar niste shvatili da ste se svojom šutnjom ogriješili o nevino dijete? I zar se, oče, nikada niste pitali, niste li zabludili u svojoj nevjeri, u kojoj ste odbacivali svemogućega, beskonačno dobroga i neizmjerno pravednoga Boga?« On istrgne žestoko svoju ruku iz ruke svoje kćeri. »Šuti! Ne dajem ti prava da me sudiš! A napokon, mislim, da je djetetu dana i bit će još dana odšteta.. .« »Ali sve što budemo mogli učiniti, neće zapriječiti, da je drugi ne smatraju pukim nahočetom i da je se doktor Dalney ne kloni.« On slegne nestrpljivo ramenima. »Naći će onda, ne boj se, nekoga drugoga!« »Ne govorite tako, oče! Hermina mu je dala svoje srce, to znam, pa će još dugo trpjeti!« Savina zatvori oči, a blijede joj se usne stegnuše s izrazom bola... »Bilo kako bilo, ja ne dam da se okalja moje ime, radi umirenja maloga djevojčeta!« Savina se digne na postelji pokazujući kako ne odobrava. »Ali to je vaša dužnost prema pravednosti! Zar ne shvaćate, oče, da je to jednostavno pitanje časti?« U taj je krik svoje izmučene duše uložila posljednju svoju snagu. Nato padne na jastuk sva blijeda i beživotna. Barun se sagne k njoj nastojeći je privesti k svijesti. Sav užasnut nad njenom nepomičnošću poleti prema zvoncetu te zazvoni bučno. Klarisa i Alban dotrče odmah, a zastim i Celesta pa i Godard. Došla je i Hermina ušavši zajedno s Albanom, koji se sada nije ni maknuo da je udalji iz blizine svog oca. A barun, koji je u brizi bio nagnut nad bolesnicom, nije Herminu ni opazio. Nakon dugoga nastojanja uspjelo je Klarisi dovesti sestru k svijesti. No, slabost je Savinina bila tolika, da su oni što su stajali oko nje, jedva čuli riječ: »Svećenika!« Barun se naglo okrene Godardu. »Morate, Godarde, odmah poći u Bourg d'Eylan i dovesti svećenika i liječnika!« reče oporo. Stari sluga iziñe, a Celesta za njim. Barun najednom ustukne kad je ugledao Herminu koja se približila i nagnula nad Savinu, te poljubila njenu vrelu ruku. »Draga moja!« šapne bolesnica. Njene se velike modre oči, pune žarke molbe, zaustaviše na barunovu smrknutome licu: »Oče!« On svrne oči ustranu. Bolesnica zastenje i pokuša stisnuti Hermini ruku. »Idite počinuti, drago dijete!« reče Klarisa zaokupljeno tražeći nekakvu bočicu u ormaru meñu rubljem. Hermina se nagne, dotakne svojim usnama čelo Savinino i okrene se da izañe. No Alban pristupi k njoj i nagne se prema svom ocu. »Hermina bi, oče, htjela govoriti s vama!« reče tiho da ga bolesnica ne bi čula. »Sa mnom govoriti?. . . A zašto? ustukne barun mucajući. »Bila je baš malo prije kod Crvenog Potoka... I čula je...« Barun zatetura. . . Ruka mu potraži o što će se oduprijeti, i zadrži se na ruci koja mu je bila pružena da se podupre o nju. . . No žestoko se trgne opazivši da je to bila Hermina, koja mu je pružila svoju

pomoć. »Nemam šta da vam kažem... baš ništa,« reče glasom bez daha. »Jest! Vi znate! Vi mi morate reći, tko su bili moji roditelji i što se s njima dogodilo!« šapne Hermina gledajući u nj odlučno. »Vi to morate, oče!« doda Alban. »Da se radi samo o nama, nikada takav zahtjev ne bi prešao naših usana. No ovo dijete traži pravednost!« »Zar bi htio prisiliti našeg oca na takav... luñački čin?« vikne žestoko Klarisa. »On zna što treba činiti, i radit će onako kao i pred šesnaest godina...« No barun se najedanput uspravi. »Dobro, neka bude!« reče oporo. »Neka joj bude rečeno sve. . . Da, Albane, pripovijedaj joj o nesreći. . . o našoj nesreći...« I zgrbivši se iznova onako visok kakav je bio, izañe iz sobe.

XIV. Doktor Dalney ovaj put nije tajio da je bolest ozbiljna. Bolesnica je mogla živjeti najviše još nekoliko dana. Savina je primila sakramante s toplom mirnoćom koja je sjetlucala iz njenih krasnih očiju. Svi su ukućani bili na okupu oko nje, pače i njen otac, koji je izgledao kao sjena: stajao je tu s prekrštenim rukama i s neprozirnim licem. Kad je bolesnici bilo malo bolje, dalo je to Hermini malko nade. Sjela je do bolesničke postelje i mislila da će tu ostati cijelo dopodne, kad uñe Celesta javljajući joj: »Gospodin Alban vas, gospoñice, čeka u knjižnici. Veli da vam ima nešto reći.« Hermini je srce stalo silno udarati. U času kada je trebala čuti obećano otkriće, kao da ju je spopao neki užas. Što li će joj Alban otkriti? »Idite, draga, idite!« javi se slabi Savinin glas. » Nastojte biti mirni. Vašemu zdravlju baš ne prijaju svi ovi dogañaji. Kako slabo izgledate danas!« Ista je misao spopala Albana videći Herminu kako ulazi u knjižnicu, po kojoj se on šetao amo-tamo. »Krajnje je vrijeme da se opet malo duševno smirite. Ali, nažalost, ovo što vam imam reći, nije ništa takvo što bi vas moglo smiriti!« Hermina malko zadršće na taj uvod, koji je tako bio u skladu s njenom bojazni. Sjela je u naslonjač koji joj je Alban primaknuo, a on sam sjedne njoj nasuprot s leñima okrenutima od prozora. »Moram početi od onoga doba kad je moj otac još bio dijete. Njegovi bi roditelji stanovali ovdje samo dva mjeseca u godini. Boravili su radije u velikoj seoskoj kući nedaleko gradića Selmonta. Moj je otac bio doduše jedini sin, ali njegovi roditelji primiše pod svoje i siroče iz dalje rodbine, Clauda d'Eyblisa, koji je bio nekako za četiri ili pet mjeseci mlañi od od moga oca. Ta dva se djeteta nisu voljela. Moj je otac bio takve naravi, da je htio zapovijedati, a Claud je bio ponosan i nepristupačan. Meñu njima je često dolazilo do svaña koje nisu prestale ni onda kada su išli u gimnaziju, gdje su obojica bila zajedno u internatu. Dok je moj otac kasnije učio pravo u Parizu, Claud je svršavao svoje gimnazijske nauke. Premda je bio bogat i nezavisan, nije mislio na to da se naužije svoje slobode kao većina mladih ljudi. Sav obuzet upravo strasvenim studjranjem, boravio je nakon svoje punoljetnosti u Švedskoj kod slavnoga matematičara Nichelsena, čijim je htio postati učenikom. Oba su se bratića vidjela nekoliko puta u Parizu, gdje se moj otac oženio. Njihov je odnos bio hladan, nikakva ih simpatija nije mogla iole jače zbližiti. No Claud je kad je boravio u Parizu, bio obvezan uvijek jedanput ili dvaput u tjednu doći na objed k mojim roditeljima. Zaslugom moje majke bili su uvijek uklonjeni oštriji sporovi. Ali ipak se katkada pružala prilika, gdje se pokazivalo kako su moj otac i njegov bratić upravo oprečnih nazora političkih, znanstvenih, pače i moralnih. Jednoga se dana moj otac znajući da je njegov bratić prije nekoliko dana doputovao u Pariz, uputio k njemu, da ga po običaju pozove na objed. Clauda nije bilo kod kuće, no njegov je sluga rekao da će se brzo vratiti, pa je moj otac sjeo u njegovu radnu sobu da ga čeka. Ali to se čekanje otegnulo. Sluga se opet pojavi i reče da je njegov gospodar sigurno otputovao u Vincennes, gdje je imao nekog vrlo dobrog prijatelja. Ako je tako, onda će se sigurno vratiti istom sutra! Takve su nagle odluke kod Clauda bile uobičajne, pa često nije ni sluzi ništa rekao kad je odlazio. I tako je moj otac otišao. No sutradan doñe njegov bratić s očajnim, gotovo bijesnim licem: »Moja je čast uništena! Profesor Nichelsen mi je povjerio vrlo važno djelo koje je imalo prodrmati cijeli znanstveni svijet. Za to smo djelo znali samo nas dvojica. A toga je rukopisa nestalo i s njime i

moga sluge!« Moj ga je otac pokušao umiriti. Pomogao mu je u tražnju, ali uzalud. Sluzi ni traga ni glasa. Ta je afera podigla mnogo prašine. Profesor Nichelsen bijesan optuži svog učenika da je on iz zavisti sam uništio dragocjeni rukopis. I mnogi su tome vjerovali. Claud je bio isključen iz društva, sva su se vrata pred njim zatvarala i svi su znanstveni časopisi odbijali njegovu suradnju. Za njegovu je narav to što je od sviju bio odbačen, bila najgora muka. Sklonio se u jednom švedskom selu i zatvorio se u siromašnom stanu gdje mu je samo neka stara žena obavljala najnužnije poslove. Zadubio se strastveno u rad zanemarujući sve ostalo, tako da je njegova imetka što ga je povjerio nesavjesnom upravitelju, bivalo iz dana u dan sve manje, a da toga nije ni opažao. Njegov je stan bio u susjedstvu kuće luteranskoga pastora koji je imao dviJe kćeri. Od njih je osobito jedna, Ebba, bila dražesno stvorenje, lako je Claud rijetko izlazio, jedanput se sretne s njom, i njegovo srce, koje je sve dotada bilo obuzeto željom za znanošću, napokon je progovorilo. Malo iza toga bukne u pastorovoj kući vatra, od koje poginuo pastor sa svojom starijom kćerkom, a mlañu je spasio Claud od smrti. Ebba ostade tako na svijetu posve sama i bez imetka. Clod se oženi njome, te se nastaniše u malom švedskom gradiću. Činilo se da je obiteljska sreća Clauda istrgla iz njegove žalosti, jer je ocu mome napisao dosta srdačno pismo, u kojem mu je javljao svoju ženidbu i opisivao sve potankosti. Dodao je da se nada, da će se doskora vratiti u Francusku, kamo su ga zvale njegove imovinske prilike, pa da će doći i k mojim roditeljima da im predstavi svoju dragu Ebbu. No, prošle su dvije godine, a da mi o njem ništa više nismo čuli. Moj je otac znao reći: »On je čudak. Najedanput će nas jednoga dana tiho iza leña iznenaditi.« Doskora smo napustili Pariz te smo najviše boravili ovdje u dvorcu na Crvenoj Pećini. Kad jedne prosinačke večeri...« Alban stane i njegove ruke nekako zadrhtaše... ». , . Jedne prosinačke večeri netko zazvoni na vratima ovoga dvorca. Godard uñe u knjižnicu i najavi mome ocu, da gospodin d'Eyblis želi s njime govoriti. »Rekao sam ja to!« klikne moj otac. »Samo Claudu može takvo što doći na pamet. Neka uñe, Godarde!« »S njime je i neka mlada gospoña s djetetom,« reče Godard. »Šta? Zar je po takvom nevremenu doveo svoju ženu?« moja će majka. »Neka uñu svi, Godarde, pa donesite čaja!« Začas uñoše oboje. Mlada je žena privijala na svoje grudi dijete: Moj otac priñe k njima pružajući im ruke. No prije nego je mogao ijednu riječ izreći, reče Claud, kojemu su oči čudno sjale kao od nekog bijesa, drhtavim glasom: »Želim s vama sam govoriti, jeste li čuli?« Moj je otac časak bio iznenañen, ali se odmah sabrao, te će hladno: »To je lako. Poñimo!« Obojica uñoše u radu sobu moga oca, koja se nalazi tu pokraj ove.« Alban pokaza prstom prema vratima knjižnice, koja je uvijek zatvorena. »Mlada je žena ostala s nama sva iznemogla i prozebla. No uza sve to je odbila čaj koji joj je moja majka ponudila. Napeto je i s izrazom straha na svom lijepom, blijedom licu slušala zvuk uzrujanih glasova, koji su odzvanjali iza vratiju. . . Najednom prasne hitac. Claudova žena se uspravi s krikom punim užasa, poleti prema vratima i otvori ih širom. Nato iznova krikne, ali tako da ti se srce paralo. . .« Alban opet ušuti i preñe drhtavom rukom preko čela. Hermina upre u nj bez daha pogled pun straha i očekivanja. »Usred sobe ležao je Claud. Moj otac, komu su oči divlje sijevale, stajao je držeći u ruci revolver. Mlada žena priskoči svome mužu i položi uho uho na njegove grudi iz kojih je polako tekla krv... »Mrtav je!. . . Mrtav je!« reče promuklo te pade pokraj njega pritišćući neprestano dijete rukom k sebi. »Zovnite Godarda. . . Dignite ga i pobrinite se za nj!« reče otac glasom, koji je jedva prodirao iz njegova stegnuta grla. Došavši k sebi od užasa izazvanog tim prizorom, uñosmo u knjižnicu. Svladavši uzrujanost koja me gušila, nagnem se k ranjeniku. Nažalost, tu je bilo sve badava: bio je mrtav!« »Mrtav!« šapne Hermina bolnim glasom. »Stajali smo potpuno slomljeni pred mrtvim čovjekom i pred nemoćnim tijelom onesviještene žene. Dijete koje sve dosad bilo tiho i nepomično, dalo se u plač. A moja majka sva blijeda lomila je rukama te nije mogla otrgnuti očiju s tog užasnog prizora.

Prva je progovorila Klarisa. »Treba sve udesiti tako da ljudi povjeruju, da se dogodila nesreća,« reče odlučno. U taj se činilo da je mlada žena došla k svijesti. Njene se divlje oči uprijese u nas, a zatim na leš njena muža, te se dala u smijeh, oštar, grčevit, nesavladiv smijeh, koji je strašno bilo čuti. »Poludilaje!« promuca moja majka. Moj se otac sabere iz svoga užasa, koji ga je s revolverom u ruci bio prikovao zemlji. Okrene se prema nama i reče oporo: »Pomozite mi, djeco, spasite čast našeg imena!« Klarisa je bila prva koja ga je shvatila, te odgovori bez oklijevanja: »Učinimo tako, oče! To, što je gospoña d'Eyblis poludila, pojednostavnjuje sve. Bacit ćemo mrtvo tijelo u ponor Crvenog Potoka, ubogu ćemo ženu ostaviti u kojoj prostoriji našega dvorca i reći, da smo dijete našli na našem pragu...« »Klariso, to je užasno!« vikne majka. »Ah ne, to ne, to ne! zavapi Savina, a s njome i ja. »Uostalom, sigurno ih je netko vidio, pa će sve brzo saznati!« dodam. »Za ovakvog nevremena možemo se nadati da baš neće tako biti. . . Uostalom, ne preostaje r\an\ ništa drugo, nego da to pokušamo!« hladno će Klarisa. »Šta vi o tome mislite, oče?« »Pokušajmo to!« reče muklo. »Za čast našeg imena! Dao sam da me svlada ogorčenje nad objedom, kojom me je optužio ovaj... ovaj čovjek... Ali zakon bi me smatrao običnim ubojicom...« »To više što ste obojica bili jedini baštinici staroga strica de Bolanoy,« doda Klarisa, koja se nije dala smesti u svojoj sabranosti. Pogledasmo u strahu jedno u drugo. . . Moj otac sav blijed reče: »Jest, mora to biti!. . . Pozovi, Klariso, Godarda i Celestu!« Kad su došli naši vjerni služitelji, saopći im moj otac strašni dogañaj koji je prije nekoliko časaka razrušio naš život. Zatim smo se na Klarisin prijedlog svi zakleli, da nikada nećemo odati što se te večeri dogodilo. . . svi osim Blodine,- koju nañosmo u nesvijesti kraj vratiju knjižnice. Učinjeno je dakle, kako je Klarisa predložila. No, mladu je ženu uhvatilo divlje bjesnilo i njena je vika prijetila, da će se čuti vani. . . Prema Klarisinu je planu odnesosmo u podzemlje, gdje se odmah smirila. Tamo je smještena što je ljepše moguće, i ondje živi već šesnaest godina provodeći svoje dane u beskonačnom vezenju. Ludilo ju goni do bjesnila samo dva puta godišnje, i to uvijek onda kada Crveni Potok prestane teći. Tada spopadaju sirotu ženu užasni napadaji, te moramo uvijek dvoje biti kod nje, da sebi ne bi o zid razbila glavu.« »To je moja majka!« šapne Hermina drhtavim glasom. »Da, to je vaša majka. Zove se Ebba d'Eyblis. I sada zacijelo shvaćate zašto nam ne dugujete nikakve zahvalnosti i zašto ne možemo za vas nikada dosta učiniti. ..« reče Alban glasom u kojem je drhtala neopisiva bol. »Moja majka. . . moja majka!« polako će Hermina, kao da je nastojala tek shvatiti tu zbilju. Zatim pokrije lice rukama i brižne u plač. »Hermino!...«javi se drhtav Albanov glas. Ona otkrije oči i ugleda ga pred sobom, kako stoji i sav dršće od uzbuñenja. »Hermino, mi smo uzrok vaših patnji. . . Hoćete li nam ikada moći oprostiti? Ah, kakva nas je to prokleta sudba prisilila na tu laž koju mrzim, na tu neprestanu nepravdu! Moja je majka radi toga umrla, a Blodina prisiljena prekinuti svoje zaruke jer nije toga mogla podnijeti. ..« »Grof de Sorelles je zao svu istinu?« upita Hermina. »Da, Blodina mu je videći njegov očaj sve rekla. Bila je to tajna povjerena njegovoj časti, i on ju je strogo sačuvao. 0 toj je tajni znao još netko: opat Svete Trojice, koji je još kao prosti redovnik vidio moga oca i Godarda kako bacaju Claudovo tijelo u ponor. Došao je nekoliko dana iza toga i zaklinjao moga oca da rekne istinu, zatim se nakon nekog vremena opet vratio, ali uzalud. Bile su potrebne tek te dvije smrti koje su stigle našu obitelj, pa da se naš nesretni otac odluči izvršiti ono što smo Savina i ja tako žarko željeli. Jer, kad je prošlo prvo zaprepaštenje nad svim što nas je stiglo, shvatili smo užasnu moralnu situaciju u koju nas je bacila odluka, koja je imala da sačuva čast našeg imena. Savina i ja smo bili mladi - njoj je bilo petnaest, a meni šesnaest godina - te sebi nismo mogli sve unaprijed predočiti. No, za nas nije bilo budućnosti: bili smo uvijek tamničari vaše majke i djeca čovjeka koji je ubio svoga bratića. A pogotovu se nismo nikako mogli pomiriti s laži koja je nevinome djetetu

oduzimala porodično ime i koja je iz njeg učinila siroto stvorenje bez obitelji, nepoznatoga porijekla.« »A što se ono dogodilo izmeñu mog oca i gospodina de Vaumeyrana?« upita Hermina. Kako je ta riječ »otac«, što ju je sada prvi put izgovorila, bila tuña i ujedno slatka! »Gospodin d'Eyblis, vaš ote, susreo se jednoga dana iznenada sa svojim bivšim slugom. Pa kad je navalio na nj radi onih ukradenih rukopisa, branio se taj tvrdnjom da je one rukopise odnio moj otac, koji je prije krañe proveo kratko vrijeme sam u sobi vašeg oca. On ga je, reče sluga, iznenadio te je dugo oklijevao da primi od mog oca znatnu svotu novaca da šuti i pobjegne, pa da se tako sumnja za krañu skrene na krivi put. Kako je Claud bio ozlojeñen neugodnim novčanim brigama, a ionako nije prema svome bratiću gajio osobite simpatije, odmah je povjerovao svome bivšemu sluzi i doputovao ovamo, a poveo je sa sobom i svoju ženu koja nije htjela da se odvaja od njega. Sada razumijete kakav se prizor odigrao izmeñu ta dva čovjeka jednako nagla i jednako uvrijeñena. Na objedu Claudovu nije moj otac mogao svladati se...« Alban stane časak i preñe drhtavom rukom preko čela. »Proživjeli smo strašne časove, podnijeli smo za tih šesnaest godina užasne muke. Nije dakle čudo što je Savinino zdravlje podrovano. Izjedala ju je potajna čežnja da dade zadovoljštinu za zločin svog oca, a možda je sebi željela i što skoriju smrt, da se tako dovrše njene potajne muke. Zato je lani njegovala neku staru ženu koja je bolovala od crnih kozica, dok se i sama nije zarazila. No bila je spašena od smrti. Ali danas mislim, da je Bog voljan napokon, uslišiti želju moje uboge drage sestre...« Mala Herminina ručica dohvati Albanovu ruku. »Ah, ne, ne! Ona će ozdraviti! Stalno se to nadam! Sirota gospoñica Savina, tako je dobra!« »Zar imate, Hermino, za nas i što drugo nego li mržnju?« upita Alban ganuto. »Mržnju prema vama? Ali ne! Ta to nije vaša krivnja. I vi ste s mukom podnosili sve to u što vas je rinula očeva volja. Sapinjalo vas je sinovsko poštovanje.. . No, da sam ja bila na vašem mjestu,« doda Hermina zamišljeno, »otišla bih iz ove kuće i našla sebi kakvo korisno zanimanje, koje bi me svu zaokupilo. A osobito bih se što tješnje privinula k vjeri.« »Imate pravo,« odvrati Alban muklo, » bili smo kukavice, nismo znali skupiti dovoljno odvažnosti za to. Ja sam to pokušavao: putovao sam i nastojao se radom osloboditi. No neprestano sam vidio pred sobom onu nesretnu ženu i onu posve majušnu djevojčicu kojoj smo uzeli ime, nakon što smo joj bili oduzeli oca. .. Kada sam se jednoga dana u Beču sreo s djevojkom koja je imala sve uvjete za družicu moga života, osjetio sam još teže svoj bijedni položaj. Nisam časno mogao zatražiti ruku žene, a da joj ne otkrijem tužnu tajnu i opasnost, koja je neprestano visjela nad našim glavama - jer je najedanput sve moglo biti otkriveno. U takvim prilikama mogao se unaprijed znati njezin odgovor. . . A onda smo svi odlučili, da vam kao zadovoljština za sve što smo vam skrivili, pripadne čitav naš imetak. Uvidjevši da je svaka nada u moju sreću na ovome svijetu uzaludna, vratio sam se kući, koje više nisam napuštao. . . Ali vi, Hermino, imate pravo. Bili smo ludi i nezahvalni što se nismo predali vjeri, koja je jedina mogla ublažiti naš užasani život.« Prešao je opet rukom preko čela na kojem su se pokazali duboki nabori, te nastavi: »Kada budete htjeli, Hermino, vidjeti svoju majku, povest ću vas k njoj. . . Kako će to biti tužan sastanak za vas!« »No, možda će to na nju blagotvorno djelovati kad me bude vidjela... Što vi mislite, gospodine?« »Zašto me nazivate gospodinom?« on će nježno. »Eto sam vam otkrio da smo roñaci, doduše daleki, ali ipak. . . A ako man doista oprostite...« »Da, moj bratiću, da, Albane!« živo će ona pružajući mu obje ruke. On ih prihvati i zadrži ih u svojim promatrajući djevojku melankoličnim, ozbiljnim pogledom. »Hvala, Hermino!. . . Da odgovorim na vaše pitanje. Reći ću vam da nije isključeno, da će stanje vaše majke postati bolje kada vas vidi. Glavno bi bilo, Hermino, da je navedete na to, da se odvikne od one neprekidne buke Crvenog Potoka, koja tjera u ludilo ljude duševno zdrave, a koja nju tako čudno umiruje!« Nastade časkom šutnja. . . Zatim Alban šapne promijenjenim glasom: »Moj je otac rekao da će potpisati dužno priznanje i da će vam vratiti papire nañene u vašega oca...« »Ah, zar je, Bože dragi, i to još potrebno?« reče Hermina tužno. »Zar se ne bi dalo sve udesiti, a da to ne saznaju svi?« »Ne, to nije moguće. . . Uvjeravam vas da će javni prezir biti lakše podnositi, nego li ovu groznu tajnu, nego li misao na nepravdu, čijom ste postali žrtvom. Jest, priznanje je neizbježno. Moj je otac to shvatio kao i mi, te će mu možda postati lakše kao i nama, ako budemo mogli sve popraviti... Sada

vas, Hermino, ostavljam i vraćam se sirotoj Savini...« Hermina ostade sama. .. sama s mislima od kojih joj je bučilo u glavi. Našla je svoju majku. . . ludu! Kako je Alban predvidio, to joj je otkriće bilo samo uzrok nove tuge i boli. A ipak je toplo zahvaljivala Bogu, jer je sada znala tko je, imala je ime kao i sve djevojke iz Bourg d'Eylanarkao Marcelina i Matilda Solan...

XV. Doktor Dalney je sjeo kraj kreveta bolesne Savine. Bolesnica se okrene svojoj starijoj sestri i Hermini, koje su bile uz nju, te im reče:. »Hoćete le me časak ostaviti nasamo s doktorom?« Klarisa čije se oholo čelo od jučer nije razvedrilo, izañe ponosno s Herminom. Felisien, koji je Herminu pratio s pogledom punim brižljivoga zanimanja, reče ganuto: »Gospoñica Hermina je, čini se, vrlo umorna.« »Stvarno, doktore?. . . Sirotica, to je tako njeza, osjetljiva duša, pa sve ćuti s mnogo više bola. A eto baš su joj otkrivena tako nenadana otkrića!« »Otkrića?« doktor će iznenañeno. »Da... Sjednite, doktore, tako teško govorim!« »Možda bi, gospoñice, bilo bolje...« »Čemu da se čuvam? Znam da mi nema spasa, pa prije nego li odem, htjela bih svoju Herminu učiniti još malko sretnom. . . Doktore, oprostit ćete meni koja umirem, što sam možda indiskretna, no htjela bih znati da li... ljubite Herminu?« Doktor se naglo trgne te malo problijedi. Ali bolesnica je uprla u nj svoje velike, modre oči s bolnim, ozbiljnim izrazom. »Jest, ljubim je tako da mi je puka pomisao na drugi kakav brak nesnosna.« »Zašto dakle?... Doktor se digne i stane uzrujano hodati po sobi. Zatim se vrati k postelji reče sileći se da bude miran: »Činilo mi se da nije moguće misliti na gospoñicu Herminu u prilikama, u kojima se nalazi.« »Zato, što je bez obitelji i bez imena?« »Da, i zato što je bogata, mnogo bogatija nego ja. Premda sam siromašan, ljubio sam je toliko da bih je bio zaprosio, da postane moja žena uza svu tajnu koja je okružuje. Moji roñaci se ne bi s time složili, ali ja sam se osjećao dosta jak da se borim protiv njih, te da dobijem to dražesno storenje, koje je tako brzo osvojilo moje srce. . . No, gospoñica će Hermina imati velik imetak, a neki su mi spočitnuli, da bi se kada bi ona postala moja žena govorilo, da sam samo od želje za novcem zatvorio oči pred neobičnim prilikama u kojima se ona nalazi.« »I radi tog svog samoljublja mučite svoje srce i puštate ubogu malu Herminu da trpi?« »Nju, da trpi?« upita prigušenim glasom. »Zar ne vidite kako se sva promijenila? A to je od onoga dana kada je čula vašu baku, kako je gospoñi Bruenn rekla, da se nikada nećete oženiti nahočetom. I Alban je to čuo, pa kada se vratio, rekao mi je: Hermina je sad pretrpjela udarac od kojega će se teško oporaviti... I doista je bilo tako i bila bi trpjela dugo i duboko, da se meñutim nisu dogodili dogañaji...« Časak je stala, jer joj je bilo ponestalo daha. »Gospoñice, ne mogu vam dopustiti da nastavite,« reče Feiisien. »Samo me pustite!« šapne ona. »Sat više ili manje, svejedno je... Doktore, Hermina će vam sama reći istinu. No htjela bih znati, da li biste postali njezinim mužem, kad bi ona imala ime i obitelj i kada bi sve bilo razjašnjeno?« »Bih, ah, bih!« klikne on živo. »Pa sve kad bi i bilo drukčije, mislim, da bih... jest, da bih prešao preko svoga samoljublja i preko svega što bi ljudi mogli reći i misliti, te bih je zamolio da postane moja žena, jer ne bih mogao podnijeti da je vidim kako trpi.« Slaba ruka Savinina prihvati ruku mladoga liječnika. »Tako je sve dobro, doktore! Ali nećete se morati boriti protiv javnoga mišljenja. Zazvonite, molim vas!« Pojavila se Hermina. Kretnjom joj je Savina dala znak da pristupi bliže postelji. Njena se drhtava ruka spusti na Hermininu plavu glavu, koja se bila nagnula k njoj. »Hermino... ne, Maria d'Eyblis, hoćete li biti žena doktora Dalneya?«

Djevojka se zarumeni kao mak i pogleda u Felisiena. Ganuće pomiješano s iznenañenjem odražavalo se na licu mladogadoktora. »Hoćete li, Hermino?« reče i on prignuvši se onako visok, kakav je bio, k njoj. Ona mu pruži ruku bez ijedne riječi. Radost i ganuće stisnuse joj grlo... Feiisien je sigurno imao isti osjećaj jer je ostao nijem stišćući snažno u svojim rukama tu malu, nježnu i mršavu ručicu, na koju je utisnuo svoj zaručnički cjelov. Savina ih je gledala s neodreñenim izrazom u očima, iz kojih je, kako se činilo, isijavalo već nešto nadzemaljsko... »Hermino, morate sada objasniti svome zaručniku što se dogodilo. A on će vam reći zašto vam se neko vrijeme naoko uklanjao. Sjednite oboje u salon, nitko vas tamo neće smetati... Dakle doviñenja sutra, doktore... ako još budem ovdje!« On poljubi s poštovanjem ruku koju mu je pružila, i poñe za Herminom. Celesti, koja je baš bila naišla, reče Hermina, da je Savina sada sama, pa onda uvede doktora u veliki salon kojim se već širio polumrak predvečerja, što se spuštalo. Ona sjedne u naslonjač a Felisien primaknuvši stolac sjedne do nje i uhvativši je za ruku reče joj nježno: »Razjasnite mi dakle, gospoñice Hermino, onu tajnu!« Ona mu ispripovijeda sve. Doktor ju je svaki čas prekidao poklicima: »Ta to je nečuveno!... Sada shvaćam čudan život tih nesretnih Vaumeyranovih prisiljenih na šutnju, ako nisu htjeli okriviti svog oca! Bila je to za njih sigurno svakodnevna muka!... A vaša nesretna majka, Hermino! No tko zna hoće li nam uspjeti da je izliječimo!« »Ah, pokušajmo to! Pokušajmo to zajedno!« klikne Hermina. »Moja majka! Kako mi se zvuk te riječi čini sladak! Ali,« reče uznemirivši se najednom, »hoćete li primiti to mučno breme ako i ne ozdravi?« »Zar možete sumnjati u to, Hermino?« reče on ozbiljno i ujedno nježno. »Ona će biti i moja majka, obasut ću je brigom i poštovanjem. Ali nadam se da će kod nje nastati sretan preokret, kada na svome srcu osjeti srce svoje kćerke.« »Kad bi vas Bog uslišio!« ona će toplo. »A sada, doktore, što ćete vi meni reći?« Priznao joj je iskreno razlog svoga promijenjenog držanja u posljednje vrijeme. »Hoćete li mi, Hermino, oprostiti što sam vas svojom tobožnjom hladnoćom i ravnodušnošću puštao da trpite?« upita na kraju. »Ah, istina! Nemojmo se šaliti s Amalijinom večerom!« veselo će doktor pružajući ruku svojoj baki. »Kod stola ću vam pričati nešto što će vas preneraziti...« »Ta reci to odmah!« klikne Marcelina. »Ne, mala radoznalice! No, da se ne uznemirujete, reći ću vam samo to da se radi o velikoj sreći naše prijateljice Hermine!« »Neću moći večerati ako to ne doznam, Felisiene!« nestrpljivo će Marcelina. »Pa dobro! Pričekat ću dakle do sutra...« »Što ti znaš dražiti! To je dobar znak. Čini se skoro da se Herminina sreća i na te nasmiješila!« pecne ga Marcelina. Baka digne pogled na svog unuka, i usne joj se stisnuše kad je opazila sretni izraz doktorova lica. Večera je prošla tiše i mnogo brže nego obično. Doktor, po cijeli dan u poslu, obično je duže jeo kod večere, ali. danas je očito bio rastresen baš kao i Marcelina, koja je gutala ogromne zalogaje i pila čisto vino, a da nije ni trepnula okom, na veliko ogorčenje svoje bake. »Nisam pazila, bako, mislila sam zbilja da sam dolila vode... Taj me Felisien sa svojim tajnama svu smeo!« »Nadam se da će kod tebe odmah biti sve opet u redu!« reče Felisien slažući ubrus. Priopćit ću vam doista nešto neobično...« »Kazuj... kazuj brzo, Felisiene!« On pogleda značajno služavku, koja je prolazila sobom. Gospoña Dalney ustane, njezina svekrva za njom, te svi poñoše u salon. »No, što je dakle, Felisiene?« upita gospoña Dalney ponudivši sinu da sjedne do nje u naslonjač. »Ništa više, nego da sam se, draga majko, bez vaše privole zaručio!« Odgovor su bila tri usklika. »Zaručen?« oštro će baka. »A s kim?« »S dražesnom djevojkom, gospoñicom Mariom d'Eyblis, sestričnom Vanmeyranovih.« »Mariom d'Eyblis?« u čudu će Marcelina i njena baka. »Kako to misliš, Felisiene?« upita ga majka metnuvši mu ruku na rame.

Na to im on ispripovijeda sve što mu je kazala Hermina i Savina, koja je htjela prije svoje smrti vidjeti osiguranu budućnost svoje drage, male Hermine. »Mislio sam, majko, da ćete rado odobriti tu moju ženidbu.« »Dobro si mislio, dragi sinko! Hermina je dražesna i po vanjštini i po duši, a to čudno otkriće uklanja sve nemile zapreke...« »A ja sam tako sretna, dragi Felisiene!« klikne Marcelina bacivši se bratu oko vrata. »Draga, mila moja sestrice!« on će ganuto. »A vi, bako, šta vi o tom sudite?« Na licu starije gospoñe Dalney vidjela se uzbuñenost pomiješana sa zadovoljstvom što su ga izazivali dobri izgledi toga braka, što se tiče novčanoga stanovišta i društvenog položaja. »Velim, da si previše požurio obvezavši se tako,« odvrati ona hladno. »Trebao si počekati, propitati se...« No on je prekine živo i ponešto nestrpljivo: »Posve se pouzdajem u Herminu i Savinu, u te dvije iskrene duše... Uostalom, Savina je htjela biti samo sigurna za budućnost svoje mlade štićenice prije svog odlaska na onaj svijet. Barun će napisati svoje priznanje, pa ćemo pokušati naći trag Herminina oca prije onog sudbonosnog puta. Svakako dokumenti o njegovu braku i roñenju djeteta postoje, jer su se nalazili u maloj torbici, koju je nosila mlada žena.« »Ali čuj me, ipak mi se ono čini užasnom zaprekom: ludilo se može baštiniti!« gospoña će Dalney živo. »Ovdje se radi o posebnom slučaju. Tragična smrt muževa potresla je tako silno ono nježno i slabašno stvorenje, da je poludila. Tu se dakle ne treba ničega bojati.« »Šta ti o tom znaš! Ne poznaješ ni njenu obitelj, zaboravljaš da je imala pretke!...« »Dobro, da vas umirim, nastojat ću se raspitati!« on će malko nestrpljivo. »A sada molim, da vas smijem ostaviti, jer se osjećam vrlo umoran. Sutra ćemo o svim tim nenadanim dogañajima još više porazgovarati.« Još nije bio pravo ni završio te riječi, kada se iz predvorja začuše neki glasovi. Vrata se otvorise, a na njima se pojavi Amalija sa svečano tužnim licem. »Došao je sluga od Vanmeyranovih po gospodina doktora. Čini se, daje baruna udarila kap...« »Baruna! Siroti ljudi, svi ih udarci stižu najedanput!« klikne Felisien. »Doviñenja, bako! Ne uznemirujte se, majko, ako se budem malo kasnije vratio!« Govoreći to dohvati svoj liječnički kovčežić. Marcelina skoči u predvorje i donese mu zimski kaput, koji on brže-bolje obuče. Pozdravivši se zatim sa svima izañe naglo. U saonama je već netko bio. Blagi se glas javi mladome liječniku: »Tako nas eto, dragi sinko, već po drugi puta obojicu zovu onamo gore. Dao Bog, da doñem na vrijeme!« »Jest, velečasni gospodine župniče, jer držim da je starome barunu doista veoma potrebna vaša utjeha.«

XVI. »Gospoñice Hermino, dolje su Sorellesovi i žele da vas vide.« »Hvala, Celesto, odmah ću doći.« Hermina ustane i metne na stolić knjigu koju je rastreseno pregledavala. Crna njena haljina činila joj je lice još blijedim, a oko očiju su joj se vidjeli tragovi suza... Toga je jutra sprovela na vječni počinak Savinu i staroga baruna. Ovoga je doktor Dalney još uspio privesti k svijesti, da se mogao ispovijediti. Umro je još iste noći, a kći ga je nadživjela samo za nekoliko sati. Sada se znala cijela istina. Štovanje koje je dosad okruživalo ime Vanmeyran, promijenilo se u prezir. Zločin što ga je barun bez namjere izvršio, još bi mu bio i oprošten, ali nitko mu nije mogao oprostiti laž i nepravdu koja je iza tog zločina slijedila. Kod pogreba su svi s poštovanjem gledali u Herminu, a Albana i Klarisu de Vanmeyran kao da nitko nije htio vidjeti. Ali Klarisa je uzdignute glave ponosno prkosila tome javnome mnijenju koje se usudilo proturječiti joj. A Alban je, kako se činilo, bio ravnodušan i zadubljen kao u neki tužni san. Ali zadrhtao je, kad se na izlazu sa groblja glasno javio Herminin slatki glas: »Ne biste li mi, dragi bratiću, dali ruku da se naslonim?« Bila je naime opazila prezir kojim su ga gledali ljudi, pa je svima htjela pokazati, da ga drži nevinim.

On je to shvatio, jer je šapnuo: »Hvala, Hermino! Ali što je meni danas do toga što svijet misli! Sutra mi pogotovu neće više ništa značiti!« Nije se usudila pitati ga što je time htio reći. Ali neprestano je na to mislila, i u tom je eto razmišljanju ušla Celesta. U knjižnici su grof de Sorelles i njegova sestra razgovarali s Albanom. Klementina pohrli k njoj srdačno kao obično. »Sirotice draga, kako je to čudna priča! U cijelome se mjestu ni o čem drugom ne govori. A svi su vas ti dojmovi tako izmorili! Još je sreća da imate tu svoga zaručnika, da se brine za vas!« »Dopustite mi, gospoñice Hermino, da vam čestitam,« javi se ozbiljni glas grofa de Sorellesa. »Iz navike vas nazivam Herminom...« »Ta za sve ću vas uvijek ostati Hermina!« reče pruživši mu ruku. »Dopustite, gospodine grofe, da vam zahvalim za vašu pažnju koju sam uvijek kod vas osjećala i čiji razlog tek sada shvaćam.« »Da,« Alban će, »gospodine grof je sve znao i žalio vas je, ali mu čast nije dopuštala da progovori.« »Žalio sam to osobito onda, kada sam opazio da je vaš neprirodan položaj postao uzrok muke,« doda grof stisnuvši Hermini ruku. »Ali Bog je sve dobro udesio... Samo kada vi, dragi moj Albane, ne biste radi svega fbga toliko trpili!« Alban učini ravnodušan pokret. »Nije važno!?... Uostalom, trpio sam više u šesnaestogodišnjoj laži nego zbog današnjeg otkrića. Tako mi je, kao da je pao s mene ogroman teret... Ostavit ću vas, Hermino, s vašim prijateljima, jer imam još mnogo štošta da uredim, prije nego... »Casak stane, prijeñe rukom preko čela pa nastavi: »Budite tako dobri i javite mi kada doñe doktor Dalney. Ako vam dopuste vaši osjećaji, sići ćemo u podzemlje.« »Siromah Alban!« reče grof kad je on otišao. »Kako je karakteran! A s njime izumire Vaumeyranov rod. Tko bi to rekao videći ga nekoć mladoga, poletnoga, ponosnoga, s vjerom u život, kako sam ga nekoć poznavao!« Grof stane redati stare uspomene, opisivati nekadanji veseli život u Vaumeyranovu dvorcu, obasjanom nježnom dražešću Blodininom i brzo razvijenom ljepotom Savininom. Tu su u knjižnici bivale divne zabave, Savina je bila već izvrsna glazbenica. »Nisam je nikada čula da bi zasvirala!« reče Hermina. »Kad je došla ona nesreća, svemu je bilo kraj. Nesretni Claud! Sjećam ga se još kao dječaka. Imate, gospoñice, njegove očf!« Kad su odbila tri sata, uvede Celesta doktora s njegovom majkom i sestrom. Zadnjih su dana svaki dan gospoña i gospoñica Dalney dolazile da provedu po nekoliko sati s Herminom obasipajući je nježnom simpatijom, koja je donekle ublaživala djevojčinu bol nad gubitkom što ga je pretrpila smrću Savininom. Alban se opet pojavi, te se stadoše dogovarati, da li da Hermina prvi put poñe k svojoj majci. »Bojim se da će to uzbuñenje biti za vas prejako,« reče Felisien držeći ruku svoje zaručnice i promatrajući s ljubavlju i zabrinutošću njezino blijedo i umorno lice. »Da, o, da, pustite me da poñem! Uvjeravam vas da ću to podnijeti! Toliko čeznem da upoznam svoju ubogu majku!« Nakon kratkog oklijevanja doktor i Alban napokon pristadoše. Ostavivši doktorovu majku i sestru u društvu s grofom de Sorellesom i njegovom sestrom poñoše prema podrumima dvorca. Vrata u podzemlju bila su u tamnom kutu hodnika. Kada su ta vrata škripnula, Hermina je tjeskobna srca pomislila na to, kako njena majka punih šesnaest godina nije prekoračila taj prag. Na kraju širokoga, popločenoga hodnika uñe Alban sa svojim pratiocima u prostoriju izdubljenu u pećini i opskrbljenu s nekoliko komada raznog namještaja, pa zatim u drugu, koja je bila osvijetljena kroz dva mala prozorčića s mrežom. To su bili oni prozorčići što ih je Hermina bila opazila nad Crvenim Potokom. Buka vodopada, koja se povećavala sa svakim Hermininim korakom, bila je tu tolika, da od nje upravo oglušiš. Stijene su pećine bile zastrte ćilimima, kojih je nekoliko bilo prostrto i po podu, a udobni je namještaj bio porazmješten unaokolo po toj prostoriji, po kojoj je kaljeva peć širila ugodnu toplinu. Kraj jednoga je prozora sjedila vitka žena s puno bijelih vlasi: vezla je izblijedjelom svilom nekakav dugi trak bijele tkanine. Kada se vrata otvoriše, okrene ona prema došljacima svoje nježno lice posuto sitnim borama i

obasjano velikim, blijedosivim očima. Te se oči zaustaviše na Hermini te se radoznalo zagledaše u nju. Hermina se zaustavi, a srce joj počne naglo udarati. Gospoña d'Eyblis ustane i poñe polako prema mladoj djevojci ne spuštajući očiju s nje. Njeni se dugi mršavi prsti spustiše na Herminino rame, a onda se dotakoše njenih plavih vlasi, njena lica... »Tko ste?« reče otegnuto, glasom koji se jedva čuo u buci vodopada. »Zovem se Maria d'Eyblis...« »Maria d'Eyblis?« preñe gospoña d'Eyblis rukom preko svoga čela te ponovi: »A tko ste?« Hermina joj se naglom kretnjom baci oko vrata i položi glavu na njene grudi kliknuvši: »Vaša sam kći... Majko! Moja draga majko!« Gospoña d'Eyblis zadršće. Njene se usne spustiše k djevojčinoj glavi i pritisnuše se k njoj dugo, strastveno... »Mario!... Mario!« izusti kao u zanosu. Hermina je povuče k prozoru, prisili je da sjedne i klekne do nje. Gospoña d'Eyblis uzme njenu glavu u svoje ruke i stane je promatrati s nekim tihim obožavanjem. Kad je Hermina svladala svoju veliku uzbuñenost, koja ju je bila obuzela, stala je s njom razgovarati obuhvatajuci je nježno krasnim pogledom svojih velikih očiju. Mir je razvedrio umorno lice gospoñe d'Eyblis, koje je izgledalo postarano od zatvorenosti i duševnih muka. »Pokušajte je, gospoñice Hermino, nagovoriti da izañe odavle,« doktor će Dalney približivši se i gledajući sa sućutnom pozornošću majku svoje zaručnice. Hermina dohvati ruku gospoñe d'Eyblis i poljubi je nježno. »Hodite, draga mama! Hodite sa mnom!« Gospoña d'Eyblis ustane poslušno i poñe za Herminom, pred kojom je išao Felisien s Albanom. Ali u hodniku koji je spajao podrumske prostorije i kamo više nije dopirala zaglušna buka Crvenoga Potoka, zaustavi se najednom sva uznemirena i uzrujana... »Pazite, sada je kritični trenutak!« šapne Alban. »Gdje sam to sada?... Neću... Clauda nema ovdje, a ni Marije...« Hermina nasloni svoju glavu na majčino rame i ponovi nježno: »Ali majko, ja sam evo ovdje! Poći ćemo gore i vidjet ćete kako je tamo lijepo i kako ćemo zajedno biti sretne!« »Ti me više nećeš ostaviti?« upita je ona s izrazom nepovjerenja. »Dakako da neću, majko, nikada više! Vaša će kći uvijek ostati uz vas, da vas može njegovati i ljubiti.« »Moja mala Mario! Moja mala Mario!« šapne gospoña d'Eyblis obasipajući je strastvenim poljupcima. Hermina je nježno povede dalje. U predvorju je izgledala još malko uzrujana, no Herminin ju je poljubac iznova umirio... »Povedite je, Hermino, u Savininu sobu!« reče Alban. »Bit će, vam tako posve blizu, a ni ja neću biti previše daleko, za slučaj da ustrebate moju pomoć. Uostalom, Celesta će i Godard ostati cijelu noć negdje u blizini, ako bude potrebe...« »Jest, treba biti na oprezu,« doda doktor. »Otpratit ćemo vas, Hermino, ako nam dopustite da još malko pripazimo bolesnicu.« »Bit će mi to, doktore, samo vrlo drago... Hajdemo, draga majko!« U Savininoj sobici sjedne gospoña d'Eyblis do prozora, a Hermina se spusti do njenih nogu naslonivši svoju glavu na njena koljena. Majka stane gladiti kćerine vlasi pogledavajući u Felisiena, koji je bio sjeo sučelice njoj. »Tko je to?« upita iznenada, a pogled joj se spusti na kćerku. »To je, mama, doktor Dalney... Bit će vaš sin, ako to hoćete...« »Moj sin?...« »Da, muž vaše uboge male Marije... On je, mama, tako dobar! Toliko će vas ljubiti!« Pogled se gospoñe d'Eyblis najedanput uznemiri, a onda se spusti na doktora, te ona šapne: »Ne, samo tebe!... Tebe, Mario!«

XVII. Ni drugoga se dana nije kod Herminine majke pojavila nikakva uzrujanost, te je doktor izjavio, da je nadasve zadovoljan, osobito kad je opazio vedri izraz, što je na mahove sijevao iz njezinih očiju, »Vi ste izveli na nju spasonosni učinak, koji će prema mome uvjerenju biti početak njezina ozdravljenja,« govorio je on svojoj zaručnici. »Kad bi Bog dao da se vašoj dragoj majci do našega vjenčanja vrati zdrava pamet!« »Ah, kolika bi to bila radost! Ona je tako nježna prema meni! Jučer je nisam smjela ni na časak ostaviti, nije me htjela pustiti s vida. Danas sam mogla časak otići, ali kad nisam uz nju, nemirna je, uzrujava se...« »Naučit će se pomalo, kada bude vidjela da se uvijek opet vraćate. Ponavljam, da s mnogo nade očekujem njeno brzo ozdravljenje.« Herminina se majka toga dana, kako se činilo pomirila s nazočnošću mladoga liječnika. Iskreno je i simpatično Felisienovo lice djelovalo i na nju kao i na sve njegove pacijente. Odgovarala je polagano, gotovo razumno, na pitanja što ih je nježno postavljao, te je zatim sa zanimanjem pratila razgovor zaručnika, koji su se razgovarali o jako promijenjenom Marielinom zdravlju. »Ne mogu je nažalost sada posjećivati,« govorila je Hermina sa sažaljenjem. »Moja sirota majka ne bi podnijela tako dugu moju nenazočnost.« »Naučit ćemo je postepeno na ladanjski zrak te se nadam, da će se ubrzo moći. izvesti s nama na saonama prema Anatolovoj kući... No sada vas moram ostaviti, mala moja nevjesto, moram još posjetiti nekoliko bolesnika.« »Hoćete li, majko, da ispratimo doktora Dalneya do predvorja?« upita umilno Hermina. Gospoña d'Eyblis pristane te prihvativši se za ruku svoje kćeri izañe s njom iz sobe. Kada su došli do predvorja, jedna se vrata polako otvoriše: bila su to vrata sobe pokojnoga baruna, u koju se Alban već dva dana zatvarao. Najprije se na vratima pojavila bijelo obučena pojava: bio je to opat Svele Trojice. Iza njega se vidjelo vrlo ozbiljno Albanovo lice. Gospoña d'Evblis naglo ustane i šapne uprijevši prst u redovnika: »Što je ovo?« Hermina se u taj čas prvi put sjeti da je njena mati luteranka, pa ju je obuzelo neko čudno čuvstvo kod pomisli, da će, i ako se njenoj majci povrati um, izmeñu njih dvije biti, što se te važne stvari tiče, uvijek razlike u mišljenju i vjeri. »To je redovnik, draga majko« reče nježno. »Vrlo je dobar, zanimao se za vašu malu kćer...« Dotle se Alban s opatom bio približio. Opat zaustavi svoj blagi i duboki pogled najprije na gospoñi d'Evblis, a onda na Hermini. »Bog je uslišao vaše molitve, drago dijete,« reče polagano. »Napokon je popravljena nepravda koja je teško pritiskala ovu kuću. Ubrzo će, ako Bog da, svi opet živjeti kako je Providnost odredila...« »Ne, Klarisa ostaje tvrdokorna,« tužno će Alban. »Ona hoće da prkosi svemu, hoće da ostane ovdje zatvorena u svom oholom preziru. Ona neće da popusti, neće da se pokloni pred Božjom voljom.« »A što ćete vi, Albane, uraditi?« upita Hermina. Alban podigne oči prema opatu te će mirno: »Ja ću imati krasan zadatak života... Otac opat hoće evo da me primi medu svoje sinove...« Povik iznenañenja ote se u isti čas s Hermininih i Felisienovih usana: »Zar ćete u redovnike, Albane?« »A zašto da ne?« odgovori on jednako mirno. »Da nisam bio takva kukavica, bio bih već davno učinio prema svojoj sklonosti, koja me je vukla u to sklonište, gdje ću sve okajati i naći mira. Danas me više ništa ne zadržava, pa se zato žurim...« Glas mu najednom lagano zadršće, a crte mu se lica stegnuše. Opat metne ruku na njegovo rame. »Jest, hodi, dragi sinko, naučit ćemo te da upoznaš mir koji nam je dan. Bit ćeš naš ljubljeni brat i zaboravit ćeš na sve gorčine i na sva razočaranja ovoga života.« Činilo se da je odraz tog obećanog mira razvedrio najednom Albanovo lice. Pogledao je u Felisiena i Herminu, koji su stajali kraj njega, te reče nježnim glasom, u kojem je lagano podrhtavala bol: »Blagoslov oca donio vam je, Hermino, sreću. Zamolite ga za blagoslov za vaš brak.« U isti čas kieknuše i doktor i Hermina. Ruka se opatova ispružila nad njihove spuštene glave... A kada se digoše, opaziše, daje i gospoña d'Eyblis klekla... »Hoćete li se, prečasni oče, moliti i za nju? Za njeno ozdravljenje i obraćenje?« upita Hermina.

»Od svega srca, drago dijete. I brzo ćemo biti dvojica, koji ćemo se moliti za vas i za mile vaše.« »Kada ćete nas ostaviti, Albane?« upita Felisien uhvativši Albana za ruku. »Nisam još odredio dan, aii bit će to uskoro, mislim odmah, čim obavim sve što još treba.« »Kako? Zar nećete dočekati ni naše svadbe?« Hermina će kao sa spočitavanjem. Alban zadrhta, ali odgovori mirno: »Neću, u to ću vrijeme već biti gost kod Svete Trojice. Bolje ću se tamo moći moliti za vas, Hermino... Ne silite me, molim vas, na to!« reče pročitavši prosvjed na licima zaručnika. »Sve je već dogovoreno s mojim bratićem i stupit ću odmah u novicijat.« »To nije ni najmanje lijepo, što nećete malko da počekate,« Hermina će kao da se razljutila. »Neću vas, Albane, nimalo voliti!« On se melankolično nasmiješi i reče: »Zar mislite, Hermino, da bi moja nazočnost mogla povećati vašu novu sreću?« »Pa naravno! Zar mislite da nisam više zahvalna za vašu dobrotu, za vašu ljubav kojom ste me obasuli? Zar mislite da će mi biti svejedno, hoće li me k oltaru povesti stran čovjek, umjesto da se oslonim o vašu ruku? Ako tako mislite, Albane, onda me vrlo slabo poznajete!« »Ah da, poznajem vas!« on će muklo. »Znam da vaše srce drhti i osjeća kao nijedno drugo. Ali ne mogu...« Opat stavi ruku na rame svoga bratića. »Ona ima pravo, Albane. Nismo pomislili na to, da zapravo ne možeš izbjeći tu dužnost.« »Moj oče!...« oglasi se žarka molba u izmijenjenom Albanovu glasu, odražujući se iz njegova pogleda, koji je upro u opata. »To je tvoja dužnost!« odlučno će opat. »Njoj treba, dragi sine, mnogo žrtvovati!« Tko bi u taj čas gledao Albana, vidio bi na njegovu licu borbu punu bola, od koje je trpio... Napokon će odlučno: »Dobro,, pratit ću vas, Hermino, na dan vašega vjenčanja.« »A ja ču te, sinko, iza toga čekati,« doda tiho opat. »Istoga ćeš se dana skloniti kod mene. Ne boj se ničega. Bog ljubi hrabre duše. Neka milost Njegova, draga djeco, bude nad svima vama!« Opat ode praćen svojim mladim roñakom. Doktor se brzo oprosti od Hermine, a ona poñe, držeći ruku svoje majke, polako gore. Kada su se uspele na prvi kat, sretoše se s Klarisom. Gospoña d'Eyblis se kao obuzeta nekom grozom trgne. Klarisa je u njoj budila uvijek takav dojam, dok je Albanova pojava nije nimalo uznemiravala. »Je li opat od Svete Trojice otišao?« upita Klarisa odsječno. »Baš odlazi, gospoñice.« »Ne vodi li možda slučajno i Albana sa sobom?« »Ah, još ne, gospoñice!« Klarisa se porugljivo nasmije: »Pitam to zato, jer mi moj brat javlja svoju odluku. Čini se da mu se veoma žuri da pobjegne iz ove kuće... Ostat ću ovdje sama. Ali bit će to dosta, kada se već svi razbježaše!« Govorila je s prigušenom zlobom. »Ja ću čuvati naš dvorac. Neću bježati iz njega kao ostali, koji su se dali i od smrti svladati bez borbe, Jest, i Alban, jer i on je sebi odabrao smrt i grob.« Njeno je lice planulo tragičnom zlobom, njezine se divlje oči usmjeriše u majku i kćer. »A vi ste krivi svemu... Radi vas je umrla Blodina, Savina, moj otac... Vi gonite Albana u krilo prerane smrti. Neka bude proklet dan kada ste prekoračili prag ove kuće!« S tim se riječima naglo udalji tresući grčevito ramenima, dok se vrata njene sobe bučno ne zalupiše. Herminina se majka tresla cijelim tijelom, a u njenim se očima pojavila smućenost. Hermina je, svladavši svoje vlastito uzbuñenje, odvuče u njenu sobu, posadi je u naslonjač i stane je smirivati šapćući joj mile riječi. I doista se brzo umirila. Ali čim bi se oglasio i najmanji šum, zadrhtala bi, te bi pogledala prema vratima, kao da se boji da će opet ugledati Klarisu, čije je ledeno srce znalo samo za oholost i koja je u toj svojoj oholosti izmislila plan, koji je pred čitavim svijetom imao sačuvati čast imena porodice Vaumeyran. Hermina je slavila svoju svadbu početkom veljače. Stanovnici su se Bourg d'Eylana izprva snebivali, kako to može biti, da će Alban de Vaumeyran, sin ubojice Herminina oca, povesti mladu nevjestu k oltaru, ali su se smirili kada su čuli, da će Alban napustiti ovaj život, sigurno iz želje da okaje grijehe svoje obitelji, te su na sva usta hvalili Herminu za njezinu finoću, kojom je i svom bratiću dokazala da ga ne drži krivim za grijehe oca njegova.

Klarise nije bilo vidjeti. Zatvorila se prkosno u dvorcu, gdje je ostala sama samcata. Prema sudu stanovnika Bourg d'Eylana, koji se baš nisu tako lako za što oduševljavali, nije nikada prije u njihovu staru crkvicu ušla ljepša nevjesta, niti je iz nje izlazio kada sretniji par mladenaca, nego što su bili Hermina i Felicien, kada su se vraćali nakon svršenog obreda. Gledaoci su svraćali pozornost i na Marcelinu, koja je stupala sva sretha uz Petra Bruenna, i na Matildu Solan, koja je sva ohola i ukočena sa zavidnim pogledom pratila Hermininu dugu valovitu povlaku, a najveću je pažnju budila gospoña d'Eyblis, kojoj se vraćao razum pomalo, ali sigurno. Mladence je bkagoslovio opat od Svete Trojice, te im je održao kratak govor, koji je naišao na opće simpatije. Kad su svati krenuli iz crkve, on je još dugo ostao pod bijelom kapicom nepomično klečati na koru. A kad je crkva ostala prazna, začuše se po kamenom podu čvrsti koraci; čovjek zaogrnut kožuhom uspne se po stubama na kor i klekne nedaleko od redovnika. Nekoliko su se trenutaka molili, a u njihovim se sličnim očima zrcalio isti izraz mirne vjere. Zatim obojica iziñoše, pa kada su prošli kroz selo, uputiše se uzanom stazom. »Jesi li se, Albane, oprostio od njih?« upita opat prekinuvši šutnju. »Nisam, bili bi sigurno navalili na me da me još zadrže. Izmakao sam im koristeći prvi metež kod vraćanja. Napokon je sve završeno, sve završeno!« reče Alban, kao da mu je olakšalo. Nato podiže oči i obuhvati dugim pogledom dvorac na Crvenoj Pećini, koji se odatle vidio kroz prosjeku jelove šume. Snijeg kao da je teško počivao na starom onom krovu, te je starinske one zidove, koji su dali stan tolikim naraštajima Vaumeyranovih, činio još tužnijima i turobnijima. »Toliko sam, oče ondje trpio!« reče prigušenim glasom. Redovnikova se ruka podiže i načini znak križa na Albanovu čelu. »Bog ti, sinko, dao odsada mir!« reče ganuto. Brzo isčeznuše obojica na zaokretu puta. Tada se Alban de Vaumevran oprostio od svijeta. Istoga su sata kod Dalneyevih opazili da je Albana nestalo. Sav ganut dojavi to Felisien svojoj ženi, baš u času kada su uzvanici ulazili u blagovaonicu. »Ah, siromah Alban, tako bih se rado oprostila od njega!« Hermina će sa suzama u očima. »Kako se žurio, da nas ostavi! Mogao je barem još današnji dan provesti s nama, zar ne, gospodine grofe?« Te je riječi bila upravila grofu de Sorellesu, koji je stajao nekoliko koraka od mladenaca. On upre zagonetan pogled u mladu ženu, koja je u svojoj bijeloj haljini bila tako divna, te će ozbiljno: »Ne spočitavajte mu ništa, milostiva gospoño, dao vam je danas najveći dokaz svoje odanosti što je može obuzeti srce čovječje. Zaslužio je to pravo, da odsada ode u ono sklonište nepomućenoga mira, koje je jedino mjesto gdje se čovjek ne može razočarati. Znao sam da je u Albana uzvišeno srce, ali nikada nisam mislio da bi njegova duša bila sposobna za toliko junaštvo!« Hermina se i Felisien pogledaše malko iznenañeno, a Klementina, koja je sve bila čula, klikne s ponešto ironičnim glasom: »Čini se, Luciene, da su to zaista uzvišene riječi. I to sve zato što je gospodin de Vaumeyran malko odgodio svoj odlazak u redovnike, da povede svoju sestričnu k oltaru. Sretna sam, draga Hermino, kada pomislim da se više nećete vratiti onamo gore, u ono tužno gnijezdo. Srce mi se uvijek stezalo, kada sam vas gledala kako odlazite onamo.« »Tamo sam nalazila mnogo utjehe i bila sam ondje ljubljena!« ganuto će Hermina. Njezin se pogled spusti na prsa, na kojima joj je bio pričvršćen križić od finoga bisera, koji je nekada resio vjenčanu haljinu Albanove majke. On joj ga je dao sinoć. I usred buke i razgovora gostiju kao da je i sada iznova slušala njegov ponešto drhtavi glas koji je šaptao: »Kada više ne budem ovdje, Hermino, pomolite se katkada i za brata Kolombana!«