M. DELLY PEPELJUGINO NASLJEDSTVO

Prevela s francuskoga Šonja Budak Nakladnik NAKLADA FRAN, 2008. Zagreb Za nakladnika Blaženka Mujačić Urednica Blaženka Mujačić Korektura Beata Radić Grafički dizajn Mario Jurić Tisak Tiskara Zelina d.d. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 657315 ISBN 978-953-285-005-5

I Vlak se zaustavio. Čulo se kako vagoni udaraju jedan u drugoga uz cvilež slabo nauljenih kočnica. To bij aše neki provincijski vlak, sastavljen od najstarijih vagona u vlasništvu željezničkog društva. Nikada se nije žurio i nije se obazirao na prigovore onih koje je vozio. Nestručnjacima nikada nije bilo razumljivo njegovo zadržavanje na svakoj i najmanjoj stanici, budući daje gotovo redovito bio prazan. Naime, nešto putnika bijaše samo za vrijeme sajmova i lokalnih blagdana. U Dreuzesu je dvoje putnika izašlo iz vagona trećeg razreda. Šef stanice i njegov pomoćnik sažalno su pogledali stranca koji se približavao nesigurna koraka. Njegovo je blijedo mršavo tijelo bilo pokriveno preširokim iznošenim odijelom, a hodao je starački pognuto. U oči je naročito upadalo njegovo lice, neizmjerno blijedo, izbrazdano dubokim borama, s upalim očima. Stranac je u lijevoj ruci držao otrcanu kožnu torbu, a drugom je stezao ruku djevojčice od nekih dvanaestak godina. Bila je odjevena u sivu iznošenu haljinu. Na divnoj plavoj kosi nosila je crni slamnati šešir. Debela pletenica padala joj je niz leña. Čovjek je hodao poput automata. Mehanički je šefu stanice pružio dvije vozne karte, a on je radoznalo pogledao to dvoje ljudi, nepoznatih u tom kraju. Očito, dvoje siromašnih ljudi. No, čovjek je, usprkos svom bijednom izgledu, sačuvao neko dostojanstvo i otmjenost. To mu nitko nije mogao poreći. Činilo se da čovjek poznaje ovo mjesto. Bez oklijevanja je krenuo uskim puteljkom u selo. Seoski su se zvonici dizali prema blijedom nebu. Atmosfera je bila puna ljetnog sunca. Čovjek se s naporom vukao, te se činilo da svakog trenutka može pasti na kamenito tlo. No, iz njegova je pogleda zračila golema volja, i išao je stisnutih usana, čela pokrivena znojem. Neprekidno je išao, stremeći cijelim bićem prema jednom cilju koji nije bio daleko. Djevojčica je hrabro hodala uz njega usprkos umoru koji ju je ovladao. Vrućina je zarumenjela njezino mršavo, a malo lice, tako modrih, gotovo baršunastih očiju. Ponosne ali i pomalo divlje oči predstavljale su jedinu ljepotu toga lišća. Ovo dvoje nije izmijenilo ni jedne jedine riječi. S vremena na vrijeme mala bi djevojčica pogledala svog pratioca pogledom punim plahe nježnosti. No, činilo se kao da on ništa ne zamjećuje. Pogled mu je bio uperen u daljinu, prema nekim tamnim zgradama vlastelinskog izgleda, uzdignutim nad selom, stisnutim u dolini okruženoj zelenim brdima. Tamo je on bio roñen, tamo je proživio svoje djetinjstvo i mladost. Nakon što je u Parizu završio studij posvetio se kemiji usprkos protivljenju njegova strica. Gospodin de Norhac je bio mišljenja da nasljednik tako starog i slavnog imena ne može postati ništa drugo do časnik ili visoki činovnik, poput svih njegovih predaka. Pa, iako je napokon pristao na to, on je u duši ostao nezadovoljan. To se nezadovoljstvo pretvorilo u bijes kada je saznao da se Roland želi vjenčati s nekom mladom poljskom studenticom iz poštene obitelji skromnog podrijetla. Ni jedan od njih nije htio popustiti i došlo je do raskida meñu njima. Roland se oženio Elybietom Wenskom i proživio nekoliko sretnih godina uz ovu marljivu i nježnu ženu, koja mu je pomagala u njegovim poslovima. Davala je satove i tako zarañivala za njihovo uzdržavanje jer Roland nije imao nikakvog osobnog imetka. No, majka je morala životom platiti roñenje djeteta. To je bio težak udarac za Rolanda. Prema kćeri je bio ravnodušan, okrivljujući je za smrt majke i zbog toga ju je vrlo brzo poslao u Poljsku, nekoj staroj Elybietinoj sestrični. Bacio se na istraživanja koja su mu imala donijeti slavu i imetak. Ali, progonjen zavišću svojih kolega, iscrpljen od prenaporna rada i odricanja, zbog slabih materijalnih prilika, on je ubrzo postao žrtvom tuberkuloze i osjetio je daje izgubljen. Nije žalio za životom. Život mu je i onako bio težak teret otkako mu je umrla žena. Samo ga je još tračak kršćanske vjere sprečavao u tome da ga ne okonča. Njegove su prilike postale još teže kad je umrla sestrična Wenska. Jedan mu je poljski svećenik, prilikom svog posjeta Francuskoj, doveo natrag malu Magdalenu. Dijete je naslijedilo malu ušteñevinu sestrične Wenske i tako je s time preživjela tri mjeseca uz oca. Nakon toga Roland se našao pred nepremostivom zaprekom, nemajući ni sam od čega živjeti. Nije volio tu malu bojažljivu i pomalo divlju djevojčicu. Nije je čak ni poljubio kada je stigla iz Poljske. Ipak, bila je njegovo dijete i nije mogao dopustiti da od gladi umre. Osjećao je da mu se kraj približava i bojao se da će malena djevojčica skapavati sama na svijetu.

Stoga je odlučio, mada je to slamalo njegov ponos, da napiše pismo stricu i zamoli ga da se pobrine za djevojčicu. Odgovor nije stigao. Ova prezirna šutnja potvrñivala je postojanje dubokog neprijateljstva i kod Rolanda izazvala srdžbu. Njegovo je zdravstveno stanje svakim danom bivalo sve gore, pa se ponovno uplašio da će dijete ostati samo, bez ikakvih materijalnih sredstava. Stavit će je u neko sirotište i tamo othraniti prilozima od tuñeg milosrña... nju, jednu Norhac! Odlučio je poći, potražiti svoga strica i dovesti mu Magdalenu s riječima: - Ona nosi vaše ime. Vi ne možete napustiti tu nesretnicu. Krenuo je i za taj put potrošio svoj posljednji novac, i sve svoje snage. Što se više približavao sve je više bio siguran u uspjeh jer ga je stric, nekada, veoma volio. Sigurno će biti duboko dirnut kada vidi koliko se izmijenio. Nekada lijepi Roland za koga su govorili: «To je pravi Norhac!» Kako mu se ta cesta sada činila dugom! A nekoć bi je, sa svojim prijateljima i sestričnom Vincente, brzo pretrčao. Vincente... I ona je, poput strica Henrija, prekinula sve veze s njim. Bez svake sumnje i ona je bila duboko povrijeñena Rolandovim brakom jer gospodin Norhac nije tajio svoju želju da se njegov nasljednik oženi ovom mladom roñakinjom, kćerkom jednog bratića. I ona je nosila slavno ime vojnog druga kralja Henrija. Bila je fina i nježna, iako ne izrazito lijepa. Posjedovala je otmjenost i osvajački šarm. Nitko poput nje nije znao reći toliko laskavih riječi. Provodeći s majkom ljeto u Cadeillesu mnogo se bavila stricem Henrijem. Prema Rolandu je pokazivala veliku sklonost, diveći mu se u svemu. Odakle onda ta antipatija koju je on osjećao prema njoj? Slučajno je saznao da se ona, kratko vrijeme nakon njegove svadbe, udala za nekog gospodina de Movisa. Sjećao se tog velikog, nespretnog momka, obdarenog golemim nosom i osrednjom inteligencijom. Poslije više nikada ništa nije čuo o svojoj obitelji. I sada se cijela njegova prošlost pojavila pred njim! Koračao je još teže. Put se penjao i sunce je pržilo svojim žarkim zrakama. Nesretnik je osjećao kako mu nestaje posljednja snaga. - Još samo malo i... eto alej e platana pred dvorcem. Koliko j e puta njome protrčao?! Nitko nije mogao nadmašiti Vincente u spretnosti. Ona je znala izbjeći svaku potjeru, pronalazeći najnevjerojatnije prolaze. Tamo se uzdizala stara željezna ograda, još iz vremena kralja Henrija. Vrata te ograde bijahu nekoć neprekidno otvorena. Nekada, ali ne i sada. Trebalo je, dakle, pozvoniti? To je poremetilo njegove planove. Htio se iznenada pojaviti pred svoj im stricem, da mu ne dade vremena za razmišljanje. Postojala je još jedna mogućnost da se tome doskoči. Roland nije zaboravio taj prolaz kojeg je nekad davno sam otkrio i sačuvao tajnu za sebe. Umjesto da krene ravno u dvorac, koji je sada vidio pred sobom, okruženog s dva velika i nekoliko manjih tornjeva, on je krenuo desno. Spoticali su se hodajući kamenom stazom. Magdalena gaje slijedila bez riječi, no njezino rumeno lice i težak korak odavahu umor koji je govorio da su joj snage pri kraju. Puteljak je vodio do gorskog potoka koji je tekao izmeñu kamenitih obala. Uski trag zemlje dopuštao je da hoda uz njega i tim se putem uputio Roland. Iznenada se pojavio vodopad rušeći se niz stijene. U njegovoj zahuktaloj vodi odražavale su se sve dugine boje. A nad njim se nagnulo drveće spuštajući svoje guste grane prema vodi. Vodopad se rušio pjeneći i slijevao se u potok. Magdalena je bila iznenañena kada joj je otac kazao: - Moramo ovuda proći, mala moja. Nastoj skakati po kamenju kako bi što manje smočila noge. I on je sam zakoračio na jedan kamen usred uskog potoka. Jednu je ruku pružio djevojčici a drugom se oslonio na susjednu stijenu. Jedva se odupirao hučnoj vodi koja mu je zalijevala noge i nastojala ga srušiti. Djevojčica je smočila noge sve do koljena. Iznenada se ispod vodopada otvorio prolaz. Kapljice vode padale su po ocu i djetetu močeći njihova tanka odijela. Roland se sagnuo i kazao kćeri u uho ne bi li nadglasao zaglušujuću buku slapa: Poći ćemo ovuda. Ne boj se, to nije opasno. Zatvori oči, ako želiš, ja ću te povesti. Nije kazala ni riječi no u njenim se očima vidio strah.

Da proñe ispod te vode! Ona će ih povući i zagušiti! Roland je već krenuo naprijed, naslanjajući se na stijenu što je više mogao. Voda je padala svom silinom a Magdalena je zatvorila oči prepustivši se ocu. - Eto nas... stigli smo! Kako dršćeš! Ja sam ovuda prošao bar desetak puta, dok sam bio mlad! Otvorila je oči i ugledala neku špilju pokrivenu sitnim pijeskom. Vodopad je skrivao njezin ulaz i oni su se sada nalazili iza vodene zavjese. - Poñi za mnom - rekao je Roland. -1 nikada nemoj pričati o tom prolazu. Ti ćeš sačuvati ovu tajnu, kao što sam to i ja učinio. To ti jednom može poslužiti. Ušli su u stjenovit hodnik u kojem je vladala potpuno tama. Magdalena se čvrsto držala za očevu ruku. Roland je odjednom stao. - Evo nas. Sada je važno proći... - Gorko se osmjehnuvši nastavi: - Na sreću, nisam se udebljao. Upalio je šibicu, prignuvši se. Stijena je zatvarala hodnik. Na dnu se pojavio otvor kroz koji se jedva mogao provući čovjek. - Ja ću krenuti prvi. Ti bez. straha kreni za mnom. Nemaš se čega bojati. Magdalena je pritisnula ruku na grudi zatomivši strah koji ju je podilazio u mraku. Začula je struganje očeva tijela o stijenu a onda i njegov mukli glas: - Sad si ti na redu. Ja sam prošao. - Ali, gdje je rupa? ...Ne vidim je. - Napipaj je. Požuri, jer ja postajem sve slabiji. Prignula se pipajući rukama stijenu. Prsti su joj osjetili procjep. Dijete se hrabro uvuklo u uski prolaz. Ugledala je slabo svjetlo... i osjetila očevu ruku koja ju je povukla prema sebi. . Našla se u grobnici. Svjetlo je ulazilo s visine, kroz dva uska prozora s rešetkama. U grobnici su se nalazili grobovi, poredani u dva reda. Jedni su bili od klesana kamena a drugi od sivog mramora. U dnu grobnice uzdizao se mramorni oltar, a nad njim veliki kip Krista, raširenih ruku. Roland je rukom pokazao prema grobovima: - Ovdje počivaju tvoji preci, Magdalena. Ti pripadaš staroj, slavnoj, plemenitoj obitelji. Kašalj ga je prekinuo. Naslonio se na zid i pritisnuo rupčić na usta. Znoj je oblio njegovo blijedo lice. Kad se kašalj smirio spremio je zakrvavljeni rupčić u džep kaputa. - Nemamo mnogo vremena - promrmljao je. - Hoću li imati dovoljno snage da se popnem gore. Posrćući krenuo je prema hrastovim vratima i teškom ih mukom otvorio. Prihvatio je kćerkinu ruku i krenuo uskim kamenim stubama. Te su stube vodile u kapelicu, zasjenjenu tamnim vitražama. Izgledala je napušteno. Oltar je bio ogoljen, pločice na podu polomljene a crvi su nagrizli izrezbarene hrastove klupe. Prošli su uskom crkvenom lañom. Roland je otvorio vrata kapelice te su ušli u galeriju popločanu sivim kamenjem. Zidovi bijahu pokriveni freskama koje su se jedva nazirale u škrtom svjetlu koje je prodiralo kroz dva visoko smještena prozora. Dva su se viteška oklopa nalazila usred te prostorije i Magdalena se prestrašeno trgnula ugledavši ljude od željeza. Roland nije primijetio njezinu kretnju. Klecavim je korakom prolazio galerijom, otvorio vrata i stao se uspinjati velikim kamenim stubištem. Dijete ga je slijedilo impresionirano tom tišinom i mračnom veličanstvenošću prošlosti. Na širokoj su ogradi stubišta stajali i drugi oklopnici, kao da brane ulaz u dvore. Roland htjede poći dalje no iznenada začuje šum i pred njim se pojavi žena. - Rolande! - Vincente! Mlada je žena problijedila. U njezinim se očima pojavio strah kad je ugledala Rolanda. Uzdrhtalom je rukom stisnula nabore suknje od crne svile. Roland je zastao bez riječi uperivši pogled u oči svoje sestrične. Taj je pogled ponovo probudio sve uspomene. Mala je i nježna kao nekoć, na isti način češlja svoju crnu kosu. Bila je elegantna kao i uvijek. Kao da za tih trinaest godina nije ni dana ostarjela. A on? Ipak ga je prepoznala. Zar se tako uplašila njegova sadašnjeg izgleda? Začuo se hrapav Rolandov glas: - Da, evo Rolanda, Vincente... Bolesnog Rolanda, osuñenog na smrt koji još jednom želi vidjeti dom svojih predaka. Crte lica Vincente postale su tvrde. Njena se ruka ispružila, kao da želi odagnati pridošlicu. - Tvoji preci? Oni su te se odrekli jer si postupio protiv volje onoga koji je za tebe bio bolji od oca.

Otkad si svoje ime dao onoj ženi bez porijekla. Sada nemaš prava prestupiti ovaj prag. Govorila je prigušenim glasom, naglašavajući svaku riječ i podcrtavajući je pokretima punim prezira. Roland se uz veliki napor uspravio. Drhtao je od iznenañenja i bijesa. - Ja nemam pravo? Imam ga isto kao i ti! I vidjet ćeš hoće li moj stric odbaciti kajanje jednog umirućeg i neće li prihvatiti dijete koje će uskoro postati siroče! Krenuo je naprijed, ali je mlada žena raširila ruke sprečavajući mu prolaz. - Stric Henri ti nikada neće oprostiti! - kazala je ledenim glasom. - Zakleo se da te više nikada neće vidjeti. Kazao mije stotinu puta da te neće primiti pa ma što se dogodilo. Prema tome, ja ti ne dopuštam smetati bolesnika. - Nije mi potrebno tvoje dopuštenje! Odbije li me stric, dobro, no ja to želim čuti vlastitim ušima. - Ne! Nesavladiva se odlučnost pojavila u njezinim očima. - Nikada ti neću dopustiti da se približiš stricu. Njegovo zdravlje ne dopušta uzbuñenja... - Ako je tako bolestan, možda će biti sretan da mi oprosti prije smrti. On je dobar, usprkos svojoj naravi. Povuci se, želim proći! Ona se nije pomakla i pogled joj je postao još odlučniji. Blijedo je Rolandovo lice pocrvenjelo. - Čuvaj se! Ne tjeraj me da upotrijebim silu... i nemoj da pomislim kako ti imaš interesa spriječiti me da doñem do njega! - Sve tvoje optužbe odbacujem s gañenjem. Znam da bi tvoj stric odobrio ono što ja sada činim! Roland je naglo uhvatio mladu ženu za ruku. - Makni se! Imam pravo vidjeti strica i čuti iz njegovih usta osudu moje kćeri... ili riječi koje će je prihvatiti kao jednu od Norhacovih. - Nju? Misliš li da će on zaboraviti njezino porijeklo s majčine strane? Zbog prezira u njezinu pogledu i glasu Roland je bijesno zadrhtao i njegovi mršavi prsti još su snažnije stisnuli njezinu ruku. - Njezina je majka bila divna i ne dopuštam daje vrijeñaš! Vincente je hladno kazala: - Boli me ruka! Zaboravio si da sam žena! Polagano je popustio pritisak, no Vincentina je ruka ostala zarobljena u njegovoj. - Oslobodit ću te, kad me propustiš! Nasmijala se sarkastično. - Znači, ostat ćeš ovdje beskonačno dugo! Dosta je toga. Ako sam ne odeš pozvat ću svog muža. - Pozovi ga! Ništa drugo i ne tražim. Razgovarat ćemo kao muškarac s muškarcem i... Prekinuo se i prinio ruke prsima. Krv je šiknula kroz njegova usta i srušio se na zemlju. Magdalena je u strahu kriknula. Pogledala je oca, zamaglilo joj se pred očima i srušila se onesviještena pored njega.

II Otežali kapci djevojčice podigoše se i ona upre pogled u izblijedjele zelene zavjese. Magdalena se pomalo vraćala svijesti. Pitala se gdje se nalazi, jer još nikada prije nije vidjela te zavjese. Pogledala je oko sebe... Ne, to nije bila ona siromašna soba puna neobičnih predmeta, u kojoj je živjela s ocem. Nalazila se u velikoj sobi, izblijedjelih, tamno obojenih zidova. Namještena je bila starim pokućstvom. Tmurno danje svjetlo ulazilo je kroz dva uska prozora ukrašena izjedenim zavjesama i vrpcama. Uz sliku nekog muškarca nalazilo se na zidu obješeno zrcalo s čijeg se pozlaćenog okvira već oljuštilo zlato. Slika je na čas zaokupila pažnju djeteta. Predstavljala je mladog čovjeka u časničkoj odori. Plavokos, ozbiljna i teška pogleda-odmah se svidio Magdaleni. Pažnju joj je privuklo neko micanje u dnu sobe. Tamo je netko stajao pred stolom punim bočica s lijekovima. - Sestrično Eugenie! To je ime prešlo poput daška preko usana djeteta, dok je iznenañeno promatrala u crno odjevenu ženu okrenutu leñima. Da, to je zaista bila sestrično Eugenie, niska, pognutih leña, tamne haljine ukrašene bijelim ovratnikom i loše počešljane prosijede kose... A ipak ju je Magdalena bila vidjela prije šest mjeseci, ispruženu na posmrtnom ležaju.

Čuñenje i strah zaokupili su misli djeteta, koje se još nije bilo pravo ni razbudilo. Ona je još jednom promrmljala, no ovaj puta nešto glasnije: - Jeste li to vi, sestrična Eugenie? Govorila je poljski. Žena se okrenula i Magdalena je kriknula. Ne, to nije bilo uglato i blijedo lice sestrične Wenske. Dijete je ugledalo ogromnu masku, punu ljubičastih ožiljaka, s usnama rastegnutim u vječito cerekanje. Uz izraz užasa, koji nije mogla zatomiti, Magdalena je zatvorila oči. U tišini sobe začuo se suhi i zagrižljivi glas: - Sto si kazala, mala? Ne znaš francuski? Zar si me se uplašila? Cerekanje je popratilo ove posljednje riječi. Magdalena je hrabro otvorila oči i prisilila se da pogleda odvratno lice. Ugledala je duboke crne oči, koje su je gledale tvrdo, s porugom. - Pomislila sam daje to sestrična Eugenie... Govorila je slabašnim glasom, tražeći riječi, jer joj je francuski jezik bio stran. - Onda ste se okrenuli i ja sam vidjela... da sam pogriješila. - Priznaj da si bila užasnuta! Seraphine de Grandy je naučena na to. Jer ja se zovem Seraphyne. Nije li to divno ime za takvo lice? Nervozno se nasmijala. Dijete ju je gledalo užasnuto. Smijeh je bio prekinut nečim nalik na jecaj i gospoñica Seraphyne se naglo okrenula kako bi sa stola uzela bočicu i žlicu. - Sad ćeš morati progutati lijek što ti ga je liječnik propisao -kazala je kratko. - Liječnik? Kakav liječnik? - promucala je Magdalena. - Liječnik iz Dreuzesa, koji te već dva puta posjetio. Jer ti si, iako to ne znaš, bila veoma bolesna. - A otac? Zavjesa, koja je još uvijek zastirala njezin umorni mozak, odmakla se i sjetila se svega: putovanja, napornog hoda, tajanstvenog prolaza, onog dogañaja sa strankinjom na stubištu, a naročito oca kako pada raskrvavljenih usana... Nešto poput samilosti prošlo je licem gospoñice Seraphyne. - Tvoj otac? Ne uzbuñuj se, on je sada miran i sretan. - Gdje je? Htjela bih ga vidjeti. I dijete se pridiglo u krevetu. - To nije moguće. Lezi i budi mirna. - Recite mi, gdje je on? - molećivim glasom je šaptala Magdalena sklapajući ruke. Gospoñica Seraphyne je oklijevala. Magdalena se trgnula i u njezinu se pogledu nazirao još veći strah. - Mrtav je? ...Recite, je li otac mrtav? - Ne uzbuñuj se. Za njega je to bilo najbolje. Sada je miran. Riješio se teškog života. Ima ih dosta koji bi veoma rado bili na njegovu mjestu. Govoreći to, gospoñica Seraphyne se približila i stisnula ruku djevojčici svojim lijepim rukama, dugačkih prstiju. Magdalena je klonula na krevet prigušujući jecaje. Nije dobro poznavala oca, nije zadobila njegovu pravu ljubav, no njezino srce željno nježnosti i odanosti već mu se bilo predalo. Ova je nježna duša bila navikla potiskivati svoje osjećaje pred sestričnom Wenskom, koja je mrzila pokazivanje osjećaja, iako je zapravo bila dobra duša. Zbog toga se nije usudila razotkriti pred očevom hladnoćom. Patila je zbog neskrivene očeve ravnodušnosti. Sad je bilo sve gotovo i njezin otac, koga je ona potajno voljela, nestao je zauvijek. Magdalena je imala osjećaj da se nalazi u nekoj strašnoj pustinji, bez zaštite i podrške. - Oče! Oče, htjela bih poći s tobom! -jecala je, kršeći ruke. Gospoñica Seraphyne je šapnula: - Mislim da bi to zaista bilo najbolje za tebe. Čitavog je tog dana dijete bilo utonulo u neke mračne sanje, kroz koje su prolazile vizije. Činilo joj se kao da se nad nju nagnulo lice uokvireno tamnom kosom. Kroz san je čula šuštanje svile i meki, harmonični glas koji je gospoñici Seraphyne davao naloge. No kad je na svom čelu osjetila meku i hladnu ruku, trgnula se i počela jecati: Tada je nježni glas kazao: - Čini se da se groznica vraća. Ubiti će ovo slabašno dijete. Srećom, ovo se proročanstvo nije ispunilo. Magdalena sepolagano oporavljala. A Seraphyne ju je njegovala i izvršavala sve liječnikove upute.

Dijete je i dalje bilo sjetno i zamišljeno. Nije se uzbuñivala zbog toga što će se s njom dogoditi, niti se raspitivala gdje se stvarno nalazi. Šutljiva i zamišljena, gospoñica de Grandy nije htjela skrenuti tijek misli djeteta. Govorila joj je o njezinu zdravlju, a inače ju je prepuštala tužnim mislima. Otkada je Magdaleni postalo bolje jela ješ gospoñicom Seraphyne. Stara služavka, s ljubičastom maramom na glavi, prostirala bi dva puta dnevno stol u ovoj sobi koja je predstavljala cijeli stan gospoñice de Grandy. Zatim bi im donijela jednostavan ali obilan obrok. Nije govorila s djetetom, koje bi ponekad srelo njezin radoznali i pomalo neprijateljski pogled. Jedne večeri, kad je gospoñica Seraphyne ustala od stola, Magdalena je zapitala glasom promuklim od boli: - Gospoñice, gdje su sahranili mog oca? - Na groblju u Dreuzesu. - Da li bih mogla poći na njegov grob? Hladan pogled stare gospoñice postao je blaži vidjevši molbu koja je izvirala iz tužnih očiju djevojčice. - Naravno, i ja ću te povesti na groblje čim budeš dovoljno jaka za taj put. U meñuvremenu, morat ćeš početi izlaziti na zrak. Sutra ćeš poći u šetnju parkom. Magdalena je bez riječi ustala i pošla u sobu u kojoj se nalazio radni stol, ručni rad i najmiliji stolac stare gospoñice. Dijete je dugo vremena ostalo zamišljeno promatrajući cvjetiće na bijelom satenu u okviru za vezenje. - Gdje se mi nalazimo? - U dvorcu Cadeilles, mala moja. - U dvorcu Cadeilles? Kod očeva strica? - Da, tako je... Zar ti otac nije kazao kamo te vodi? - Oh, da! No, kad je taj zli starac odbio primiti ga, mislila sam da neće ni mene ovdje zadržati. On je kriv za očevu smrt! U dječjem se glasu čula optužba. Gospoñica Seraphyne se nagnula prema njoj. - Kako to? Pričaj mi što se dogodilo. Uzbuñenje je ponekad prekidalo njezine riječi, no Magdalena je ipak uspjela ispričati dogañaje oko onog kratkog susreta koji ona neće nikada zaboraviti. Stara ju je gospoñica slušala s očitim zanimanjem i ponekad bi čudni sjaj prošao, njezinim tamnim očima. - Otac se veoma ljutio na onu ženu koja ga nije htjela propustiti. Zbog toga mu je i pozlilo - zaključila je jecajući. - U tom bi slučaju za njegovu smrt trebalo okriviti tvoju roñakinju Vincente - kazala je podrugljivo gospoñica Seraphyne. - Nju i strica, jer da on nije naredio da se oca ne smije primiti, ona ga ne bi mogla spriječiti da uñe. - Tvoje je rasuñivanje potpuno ispravno, mala moja. Smijeh je popratio te riječi, a gospoñica Seraphuyne je počela spremati svoj ručni rad. Odjednom je prekinula posao i stala osluškivati bat koraka na popločanom podu. Naglom je kretnjom uzela sivi veo, koji joj je uvijek bio nadomak ruke, i prebacila ga preko lica. - Evo gospoñice de Movis - prošaputala je. To ime nije Magdaleni ništa značilo. Ipak, kad se pojavila na pragu sobe, smjesta ju je prepoznala. Bila je odjevena u crnu svilu, kao i onog dana kad je Roland de Norhac posljednji put prekoračio prag svog rodnog doma. Dijete se instinktivno povuklo. - Čini se da me se plašiš, mala moja - kazao je baršunasti glas koji je već prije čula. Govoreći te riječi Vincente se približavala uz šuštanje svile. Magdalena se ukočila. - Čini se da ti je posve dobro - kazala je mlada žena nakon što je pružila ruku gospoñici Seraphyne. - Nisam mislila da ćeš se tako brzo oporaviti, jer si veoma nježna. Takva je bila i tvoja majka, a tvoj otac... siromah. Magdalenina se duša iznenada pobunila. Začuo se dječji glas koji je dršćući govorio: - Vi ste za to krivi... vi... Nježne, sjajne oči obavile su je pogledom punim sažaljenja: - Uboga moja mala, htjela bih iz tvog sjećanja izbrisati onu scenu za koju je kriv tvoj otac! Ja, nažalost, nisam mogla drugačije postupiti! No, mi ćemo učiniti za tebe sve što bude moguće. Lakim se pokretom Vincente okrenula prema gospoñici Seraphyne čije je lice bilo potpuno zastrto.

- Pronaći ću odgovarajuću školu u kojoj će steći obrazovanje potrebno da kasnije može samu sebe uzdržavati, jer sirota ništa ne posjeduje. Sve do tada prepuštam je vašoj brizi, sestrično! - Brinut ću se i nadalje za nju. Ona mi ne smeta, sada kad je ozdravila. - Gospoña de Movis ponovno se okrenula prema Magdaleni i ruka joj je htjela pogladiti djevojčicu. Djevojčica je zadrhtala ne mogavši izbjeći tu malu ruku. Sive su oči uronile u njezine i djevojčica se morala potruditi da ne zažmiri. Toliko joj je taj pogled bio neugodan. - Reci, mala moja... No, najprije kaži kako se zoveš? - Magdalena de Norhac. - Da, da, to znam. Mlada je žena lagano nabrala bijelo čelo. - Nisam te pitala za tvoje prezime. Reci mi, dakle, Magdalena kako ste mogli ući u dvorac? Vrata su bila zatvorena, ni jedan od slugu nije vas vidio... Magdalena nije zaboravila ono što joj je otac kazao. Odlučno, ne trepnuvši pred Vicentinim pogledom, odgovorila je: - To vam ne mogu kazati, gospoño. Mlada je žena nabrala obrve. - Što znači taj nepristojan odgovor? Reci mi smjesta što sam te pitala. - Ne, otac mi je to zabranio. - A ja ti to nareñujem! Sladak glas postao je iznenada tvrd, lijepa bijela ruka stisnula je nježni zglob djevojčice. - Ne, ne! - ponovo je kazala Magdalena. - Dakle, ti nećeš? Čuvaj se! Nekoliko dana zatvora, uz kruh i vodu, brzo će te privesti pameti, neposlušno dijete. - Ne mislite li, Vincente, da je Roland ušao kroz mala vrata u parku. Sigurno je ponio sa sobom ključ kad je posljednji put odlazio odavde. Kako brava otada nije promijenjena, mogao se njime poslužiti, kao nekoć. Gospoñica je Seraphine izrekla svoju zamisao. Vincente je trenutak razmišljala. - Da, to je vjerojatno - rekla je. - No, zašto mi to mala luda ne želi kazati? -1 snažno je stresla ruku djevojčice. - Otac mi je zabranio - opetovala je Magdalena. Vincente je slegnula ramenima i pustila Magdalenu. - Ti si čudno malo stvorenje. Ovaj puta ti još opraštam tvoju tvrdoglavost, no upozoravam te da ću od tebe tražiti potpunu poslušnost. PQbrinut ću se za tvoje školovanje i tvoju budućnost, pa, prema tome, imam pravo na to. Laku noć, sestrično! Okrenula se na petama i izašla iz sobe ostavljajući za sobom prodoran miris karanfila. Gospoñica je Seraphyne podigla veo i pogledala Magdalenu. Dijete je imalo suhe oči, no činilo se da jecaj uzdiže njezine grudi. - Ne uzbuñuj se! - kazala je stara gospoñica, ljubaznije nego inače. - Uspjelo mi je da to uredim i ona te zbog toga više neće mučiti. Ako imaš neku tajnu, čuvaj je. Ne izigravaj mučenika! Vincente baš nije anñeo i morat ćeš joj se pokoravati, no u krajnjem slučaju, možeš biti sretna što se ona brine za tebe. Uobičajeni nemirni smiješak gospoñice Seraphyne kao da se načas pojačao. No, Magdalena to nije primijetila. Tiho, potiskujući suze koje joj navirahu na oči, sjela je na nisku stolicu do gospoñice de Grandy. Ova joj je pružila klupko svile i kazala joj da ga razmrsi. Nekoje vrijeme tišinu prekidalo samo tiktakanje zidnog sata. Kad je Magdalena završila svoj posao pružila je klupko gospoñici. Tom je kretnjom srušila na tlo sivi veo što je ležao prebačen preko naslonjača. Prignula se da ga podigne i pružila ga gospoñici Seraphine. - Stavi ga na stol, mala moja. Večeras mi više neće biti potreban jer je Vincente već bila ovdje. I odgovarajući na Magdalenin upitni pogled nastavi: - Pitaš me zašto pred njom skrivam lice? Ona ga ne podnosi. Nije nikada htjela gledati moje lice. Smijeh je naglasio posljednju riječ, sarkastičan, prodoran smijeh, od kojeg je Magdalena zadrhtala. - Ovdje, samo ti i stara Marija smijete vidjeti moje lice. Ne volim izazivati užas. Ali, kako si ti neprekidno sa mnom, ne mogu cijeli dan skrivati lice. Naučit ćeš se na mene, Magdalena: - Oh, da, gospoñice! Odgovor je bio iskren. Djevojčica se zaista bila navikla na to užasno ružno lice koje je gledala od jutra do mraka. No, nije kazala kako joj je bilo teško prevladati tu odbojnost.

Osjećaj zadovoljstva pojavio se na licu gospoñice Seraphyne. Stara je gospoñica ustala i stresla svoju crnu vunenu pregaču na kojoj se bilo zadržalo nekoliko komadića žute svile. - A sada moraš poći na spavanje. Sto to gledaš? Bez riječi Magdalena je pokazala sliku časnika. - Moj otac - promrmljala je gospoñica de Grandy. Glas joj je drhtao od uzbuñenja. - Njemu njegova mala Seraphyne nije bila strašna. On ju je volio usprkos svemu. Nisam imala još ni dvadeset godina kad je iznenada umro. Bila sam siromašna i morala sam prihvatiti milost strica Henrija. On je bio dobar prema meni, no... Zašutjela je i zatvorila načas oči. - Poznavali ste mog oca? - plaho je upitala Magdalena. - Naravno. Bio je lijep momak. Ozbiljan i inteligentan. Možda i odviše ponosan. Bio je pristojan prema meni, no slutila sam da mu je moj izgled bio užasno neugodan. Osjećalo se da mu stara gospoñica to još nije oprostila. - Nikada ti nije govorio o meni? - zapitala je. - Nikada mi nikoga nije spominjao. Kazao mije, samo dva dana prije našeg polaska: «Povest ću te u dvorac Cadeilles. Mojemu stricu s kojim se želim izmiriti.» - Ah, da. On nije mogao znati da je ovo mjesto čuvano... i to dobro čuvano! -promrmljalaje gospoñica Seraphyne s podrugljivim smiješkom. Njezine su oči srele iznenañeni dječji pogled, slegla je ramenima i pokazavši mali krevet pored svoga kazala: - Hajde, sada brzo u krevet! Zašto plačeš? Djevojčica je promrmljala jecajući: - Sjetila sam se... oca. Gospoñica Seraphyne procijedi kroz zube: - Željela bih biti na njegovu mjestu i završiti s tim bijednim životom. Jednog dana više neću imati dovoljno hrabrosti. Ovo već predugo traje. Naglo se okrenula i naslonila čelo na prozorsko staklo, dok se zbunjena i začuñena Magdalena iza nje spremala za spavanje. Uvukla se u svoj mali krevet i pomolila se. U ovoj sobi nije bilo ni jednog vjerskog obilježja. Po nekim je riječima gospoñice Seraphyne Magdalena zaključila da ona ne vjeruje. Uz svoje roditelje u večernjoj molitvi, spomenula je te večeri, i ovu ubogu ženu.

III Soba gospoñice Seraphyne nalazila se na drugom katu jednog od velikih tornjeva, nazvanog Bijeli toranj. Magdalena je to saznala već drugoga dana, kad je prvi put sišla sa starom gospoñicom. Iz prizemlja su malim nadsvoñenim prolazom došle u park. Gospoñica de Drandy krenula je alejom zaraslom u travu i obraslu grmljem. Stari i umorni vrtlar gospodina de Norhaca imao je dovoljno posla s vrtom koji se prostirao iza dvorca i nije se stizao baviti još i parkom. Gospoñica Seraphyne hodala je bez riječi i dijete nije ni pomišljalo na razgovor s njom. Naučila se na šutnju uz sestričnu Wensku, a takoñer i uz oca koji joj nije upućivao više od desetak riječi na dan. Njezina je duša bila naviknuta zatvarati se u samu sebe. Svi njezini osjećaji, čitav njezin društveni život, ostali su skriveni jer joj još nitko nije pokušao upoznati srce. Put se u zavojima penjao prema terasi uzdignutoj iznad planinskog potoka koji je skakutao izmeñu dviju drvećem okićenih obala. Potok je tekao slikovito vijugajući i na njegovoj zapjenjenoj vodi odražavahu se sunčeve zrake. - Oh, kako je ovdje lijepo! - uskliknula je Magdalena oduševljeno. - Može li se sići do potoka, gospoñice? - Danas? Ne. Ova je šetnja bila dovoljno duga za tebe. Zovi me teta Seraphyne. Mi smo bez svake sumnje roñakinje. Ja sam po majci jedna de Norhac, poput tebe. A to «nju» ljuti. - pridodala je stara gospoñica sarkastično se nasmijavši. Vratile su se u dvorac nekim drugim putem. Hodajući natrag začule su dječje glasove. Gospoñica Seraphyne zgrabila je svoj sivi veo koji joj je visio na ruci i brzo zastrla lice. - To su Vincentina djeca - rekla je kratko. Da je Magdalena bila sama odmah bi pobjegla. Postala je divlja zbog samotničkog života sa sestričnom Wenskom i strahovito se uplašila susreta s djecom. Taj strah nije izbjegao njezinoj pratilji, jer ju je gospoñica uhvatila za ruku i kazala. - Ne budi glupa! To su tvoji bratići i oni te neće pojesti! Pojavilo se dvoje djece u pratnji golemog pirinejskog psa. Dječak, od trinaest-četrnaest godina, zastao je ugledavši ih.

- Gledaj, Fernade, to je ona mala koju je majka prihvatila - kazao je bahato okrenuvši se djevojčici iza sebe. Gospoñica Seraphyne promrmljala je kroz veo: - Prihvatila... prihvatila! Kakva bezobraznost! Djeca su se približila i stala promatrati Magdalenu crvenu od stida. Mala Fernade imala je smeñu kosu, lijepe crte lica i usta koja su odavala prezir. Njezin brat, veoma lijepa lica, imao je sive oči poput svoje majke. - Ti se zoveš Magdalena Wenska? - upitao je on oholo. - Ne, nego Magdalena de Norhac! - promucala je djevojčica. - Niti govora! Majka je kazala da ti ne smiješ nositi to ime jer ću se jedino ja tako zvati nakon smrti svoga strica. Ja sam najstariji! Glava s kratko ošišanom smeñom kosom ponosno se uzdigla. Zaprepaštenje se vidjelo u Magdaleninu pogledu. - Ali to je očevo ime! - Da, ali majka ne želi da se tako zoveš, jer se tvoj otac oženio običnom ženom, a ne plemkinjom - oholo je odgovorio Thibaut. Sve ovo nije ništa značilo Magdaleni. No, gospoñica se Seraphyne nasmiješila kratko i podrugljivo. - No, to je zbilja lijepo. Žele joj oduzeti čak i očevo ime! Na sreću zakon se neće pomiriti s time. Htio ti to ili ne, ovo će dijete imati pravo nositi ime de Norhac. Thibaut je pogledao najprije staru gospoñicu, a zatim Magdalenu i u tom je pogledu bilo skupljeno toliko mržnje da se mala djevojčica stresla. - To nije istina! Majka mi je kazala da neće biti nikoga, osim mene, kad stric umre. - A to će se brzo dogoditi, jer on je veoma, veoma bolestan -mirno je nadodala Fernande. - Da, to će biti vrlo brzo! - istresao je Thibaut, popravljajući svijetlo plavu svilenu kravatu zavezanu na bijeloj košulji od flanela. Okrenuo se i otišao sa svojom sestrom koja je neprekidno prezirnim pogledom promatrala istrošenu, izblijedjelu haljinu i stari šešir siročeta. Gospoñica Seraphyne je odmah krenula dalje, skidajući svoj veo. - To me guši! Volim imati razotkrito lice. Ova bi djeca doživjela živčani slom kad bi me vidjela. Magdalena se nasmijala pogledavši svoju staru pratilju. - Zamišljena si, mala moja. Zbog Thibautovih riječi? Hajde, hajde, neće im uspjeti da ti oduzmu prezime, kao što su ti oduzeli sve drugo - promrmljala je kroz zube. Slegnula je ramenima i nadodala: - Kakva drzovitost, tvrditi da jedino taj mali Thibaut ima pravo nositi ime de Norhac! To je sve Vincentino maslo! Samo ona i njezini... Ostali nisu važni! Magdalena je uskoro iskusila točnost ovoga suda. Kad se ona srušila na stubama uz svog oca, gospoña de Movis naredila je daje prenesu u stan stare gospoñice, jer nije željela brinuti se o njoj. Gospoñica Seraphyne bila je siromašna roñakinja i morala je preuzeti sve neugodne poslove. Sad su joj prepustili djevojčicu, jer gospoña de Movis nije željela imati zbog nje ni najmanje brige, ni izdatke. Nije čak smatrala potrebnim nabaviti joj crnu haljinu, umjesto stare sive, pa ju je djevojčica morala neprekidno krpati. Magdalena je dane provodila uz gospoñicu de Grandy. Kad je ova bila dobro raspoložena, odvodila bi je u šetnju u park. Jednoga dana, prikrivši lice velom, povela ju je na groblje. Magdalena je nekoliko trenutaka mogla klečati uz grob na kojem se nalazio drveni križ s natpisom:

ROLAND DE NORHAC umro u trideset i petoj godini

Crkva se nalazila uz groblje i dijete je pomislilo kako će se njezina pratilja ovdje zadržati, kao što je to činila sestrična Wenska. No, gospoñica Seraphyne krenula je suprotnim pravcem i Magdalena je mogla samo baciti zadivljeni pogled na to staro svetište. «Tetka Seraphyne je bez sumnje mnogo propatila zbog svog lica» - pomislila je Magdalena. «Sigurno je to izmijenilo njezinu narav». Ostale stanovnike dvorca Cadeilles Magdalena gotovo i nije vidjela. Dva ili tri puta susrela je u parku Thibauta ili Fernande, koji bi prezirno okrenuli glave, ili pak gospodina de Movisa, velikog plavokosog nezgrapnog čovjeka, golema nosa i dosadnog lica, koji bi šetao sa svojim lovačkim psima i okrenuo se kao da ne zamjećuje djevojčicu. Vincente je dva puta došla u bijeli toranj. Uputila je djetetu nekoliko slatkih i hladnih riječi, upitala gospoñicu de Grandy za njezino zdravlje i odlazila

svojim lakim, klizajućim korakom. Pogled na tu mladu ženu izazvao bi kod Magdalene neku čudnu nelagodnost. Uostalom, nakon tih posjeta i gospoñica Seraphyne bila je nervozna i uznemirena. Poslije njezina drugog posjeta, stara je gospoñica nabrala čelo i sama sebi promrmljala neke riječi koje su bile neshvatljive za Magdalenu: - Sada je to samo pitanje sati... Ipak bih htjela da on sazna. Ali, kako ga vidjeti nasamo? Sljedećeg je dana dijete bacilo kroz prozor pogled pun žaljenja, jer je vani bilo sunce a gospoñica de Grandy nije htjela izaći. Sjela je uz nju a ona joj je, na svoj uobičajeni, kratki način, kazala: - Upravo sam opazila da sam sinoć u parku izgubila iglu koja je držala moju pelerinu. Vjerojatno kraj klupe na kojoj smo trenutak sjedile. Poñi tamo i vrati se stoje prije moguće. Mala je djevojčica izašla iz sobe i krenula stubama tornja. Kad je stigla do nadsvoñenog prolaza kriknula je i naglo se povukla ugledavši u polumraku neku golemu životinju koja je režala. Začuo se smijeh. Magdalena je pred sobom ugledala Thibauta de Movisa, a kraj njega nježnu smeñokosu djevojčicu, Ijepuškasta lica i živahnih očiju. - Čini se da te dobri Rico želi požderati! Ne sviñaš mu se! On mrzi male prosjakinje! Magdalena se uspravila i krv joj je udarila u lice. - Ja nisam prosjakinja! Thibaut se ponovno nasmijao, a s njime i njegova sestra. - A što si inače? Jer mi te ovdje držimo iz samilosti. Da se majka ne brine za tebe poslali bi te tamo gdje se nalazi sva siročad bez roditelja i bez novaca... zar ne Aimee? - Da, da! Bez naše majke morala bi tražiti milostinju, poput onih malih cigana koji su sinoć stigli i koje je Pierre otjerao metlom. - To nije istina - promucala je Magdalena stisnuta grla. - Nije istina? Evo, da te naučim vjerovati u ono što ti ja kažem... ti prosjakinjo! I Thibaut je udario djevojčicu po obrazu. Magdalena je zaplakala od boli i još se više povukla. Thibaut se iskesio. - Majka je kazala neka te naučimo redu. Budeš li se bunila Rico će te požderati. On čini sve što ja hoću, moram mu to samo narediti. Govorio je glasom na trenutak slatkim, kao i njegova majka, a na trenutak bi izbila sva njegova grubost. Lice mu je ostalo mirno usprkos uzbuñenju na koje su ukazivale njegove riječi. U dubini sivih očiju vidjela se okrutna ironija, tako nalik onoj Vincentinoj. Magdalena nije mogla ništa odgovoriti i hrabro je potiskivala suze, jer nije željela da je on vidi kako plače. Bez riječi je krenula hodnikom prema parku. Kada je napokon ostala sama, usred aleje pune bujne vegetacije, njezina se duša opustila i počela je jecati. Razmišljala je: «Sto oni imaju protiv mene? Sto?» Uboga, mala Magdalena. Ona nikada nij e poznavala veliku sreću, no nikada još nije bila srela ni takvu zlobu, takvu okrutnu nepravednost. Obraz ju je bolio. Osjećala je onu tvrdu ruku na njemu. U njezinoj djetinjoj duši, ostavljenoj samoj sebi, rodila se bolna gorčina. Sjetila se daje gospoñica Seraphyne čeka i da će postati nestrpljiva. Brzo je pošla u potragu za klupom na kojoj su sinoć sjedile. Našla je iglu. Uzela je i pohitala u dvorac. Zakoraknuvši na prvu stubu u tornju opazila je mačku gospoñice Seraphyne. Taje mačka voljela lutati i ponekad nekoliko dana ne bi dolazila svojoj gospodarici. Lovila je miševe, kojih je bilo veoma mnogo po cijelom dvorcu. Stara gospoñica, čija je ona jedina ljubav bila, tada bi se uznemirila i služavka Marija morala je ponekad poći u potragu za mačkom. - Minou, ti ćeš i opet pobjeći! - kazala je Magdalena ugledavši životinju kako liže šapice. - Doñi sa mnom, vratimo se zajedno. Približila joj se daje uhvati. Minou to nije željela. Iskočila je kroz vrata i potrčala tamnim hodnikom u koji Magdalena nije nikada ulazila. Oklijevalaje trenutak. Da li daje slijedi? Pomislilaje kako će gospoñica Seraphyne biti uznemirena ne vrati li se mačka večeras, jer je već ionako bila dva dana odsutna. Valjalo je, dakle, pokušati uhvatiti je. - Minou... Minou... doñi mala moja! No, mačka je bježala sve dalje... potjera je krenula kroz neki dugi hodnik, nešto,svjetliji, na čijem su se kraju nalazile stube kojima se Magdalena popela. Otvorena su vrata vodila u sobu koja je nalikovala Jia spremište za rublje. Nasuprot tih vrata bila su druga kroz koja je mačka prošla. Magladena ju je slijedila i ušla u kupaonicu. Podigla je zavjesu iza

koje je mačka nestala i našla se na pragu prostrane sobe, zamračene teškim zavjesama. Nasuprot nje, u krevetu sa stupovima, ležao je čovjek blijeda lica ispijena od bolesti. - Što je to? ...Tko si ti? - upitao je slab i hrapav glas. Grlo joj se stisnulo od straha pa nije mogla izustiti ni riječi. Glas je nestrpljivo zapitao: - Odakle dolaziš? Što radiš ovdje? Skupivši svu hrabrost stupila je dva koraka naprijed. - Oprostite, gospodine - promrmljala je. - Htjela sam uhvatiti mačku gospoñice Seraphyne, nisam znala... Oprostite! Sklopila je ruke i molećivo pogledala nepoznatog. Je li to bilo zbog sjaja u njezinim lijepim očima? No, lice bolesnika se opustilo. - Trebala si pripaziti! Ne ulazi se samo tako u sobu. Što radiš ovdje? Tko si ti? Kako se zoveš? - Magdalena de Norhac. Ponosno je podigla glavu. Nitko je neće spriječiti da nosi svoje ime. - Kazala si... de Norhac? - zaviknuo je bolesnik. Nastojao se pridići i pogledao je dijete očima raširenim od iznenañenja. - Ti si Rolandova kćerka? - Da, otac mi se zvao Roland. - Zvao? ...Zar je mrtav? Oči djeteta napunile su se suzama. - Već petnaest dana. Došli smo ovamo jer je otac želio vidjeti svog strica. No, gospoña de Movis gaje u tome spriječila govoreći da ga stric ne želi primiti. - Što to znači? - zapitao je a krv mu je udarila u bolesno lice. - Ona je to kazala? - Da, gospodine. - Do vraga! Kakav lopovluk! A stoje otac želio od mene? - Vi ste stric Henri? - Da, da... doñi bliže i pričaj mi. Magdalena je sve ispričala usprkos uzbuñenju. O njihovu putovanju, o dolasku u Cadeilles, o smrti svog oca. Od vremena do vremena gospodin de Norhac prekinuo bi je nekom kletvom. - Kažeš da mi je pisao? Nikada nisam vidio ta pisma. Slušaj dobro što ću ti kazati, mala! Nikad nisam saznao da je tvoj otac došao ovamo. Sada sve to treba urediti. Moramo požuriti jer će se žena koja me njeguje vratiti i ja vjerujem da je ona odana Vincente. Na pisaćem stolu naći ćeš papira, pero i tintu. Sve to brzo donesi. Ona gaje poslušala, a on je počeo pisati s velikim naporom. Kad je ispunio jednu stranicu potpisao je to drhtavom rukom. Časak je razmišljao skupljenih obrva. Zatim je papir pružio Magdaleni. - Uzmi ovo i nikome ne govori o tome. Čak ni Seraphyne. Ako umrem, prije no što otjeram tu bijednicu to će ti kasnije poslužiti jer si sada premlada i ne bi se znala braniti. Mislim da ovaj list papira ne bi mogao poništiti onaj «dugi». Mislio sam, isprva, da to odneseš mom bilježniku, no plašim se Vincentinih podvala. Gospodin Moulliers je pošten čovjek, no slabić... a ta Vincente je ñavolski spretna. Bolje će biti da sakriješ tu oporuku sve do svoje punoljetnosti. Ili do svog braka, budeš li se vjenčala prije dvadeset i prve godine. No, kamo ga sakriti? Razmislio je, a onda upitao: - Znaš li gdje se nalazi kapelica? - Prošli smo kroz nju kad sam dolazila s ocem. - Prolazili ste kroz kapelicu? Kojim ste putem ušli? Nije važno! Žuri nam se... U kapeli ćeš vidjeti stari kip svetog Mihaela. Ispod njegove kacige nalazi se otvor. Stavit ćeš papir u taj otvor. Nitko ne ulazi u tu kapelu jer kažu da je ukleta, pa ga nitko neće pronaći... Sada požuri, jer se Celinie može vratiti svakog časa. Magdalena se povukla, a on je nadodao glasom u isti čas tvrdim i nježnim: - Poljubi me, jer ti si Rolandova kćerka. Volio sam ga, tog nezahvalnika. Htio sam mu oprostiti. Da nije bilo te žene, te ogavne uzničarke u koju sam počeo sumnjati tek prije kratkog vremena... Poljubio je usnama žarkim od vrućice čelo djevojčice, a onda ju je nježno odmaknuo. - A sada poñi i sakrij ovo, brzo. Ne pričaj ništa Seraphyne. Ne znam je li ona za Vincente; ja nikome više ne vjerujem. Ako znaš moliti, moli za mene, dijete. Magdalena je izašla iz sobe i pošla istim putem kojim je i došla. U glavi je osjećala laganu groznicu.

Što će kazati gospoñici Seraphyne, upita li je gdje je tako dugo bila? Kako joj to objasniti, jer gospodin de Norhac nije želio da ona išta sazna. A trebalo je još otići i u kapelicu. Hoće li ona pronaći put? A što, sretne li nekog stanovnika dvorca? Nakon kratkog lutanja i mnogo straha djevojčica je pronašla galeriju s freskama. Trčeći je stigla u kapelicu, ugledala kip svetog Mihaela, privukla je klupu i pružila ruku prema kacigi. Da, ruje bio otvor. Stavila je u nj papir, tako da ga se ne vidi. Skočila je na pod, zaboravivši spremiti klupu na mjesto, brzo je pobjegla. Ne susrevši nikoga, napokon je stigla do tornja. Na jednoj od stuba drijemala je mačka Minou. Uzela ju je, ponadavši se da će joj poslužiti kao izgovor. Zadihana, uzbuñena srca koje je glasno lupalo, ušla je u sobu. Gospoñica Seraphyne je sjedila uz radni stol i naglo se okrenula. - Što je bilo s tobom? Što si učinila? - uzviknula je ljutito. - Gospoñice, potrčala sam za Minou. Htjela sam je uloviti za vas, no morala sam otići daleko. Srećom je gospoñica Seraphyne bila kratkovidna i nije primijetila izraz njezina lica. - Trebala si me poslušati i ne trčati za Minou - kazala je suho. - Ovaj ti puta opraštam, jer obični nisi tako neposlušna. No, nemoj to više učiniti. Magdalena je tiho sjela na svoje uobičajeno mjesto, kraj stare gospoñice, i počela raditi. Gospoñica Seraphyne učila ju je vesti. - To će ti kasnije poslužiti da zaradiš za život - kazala je uz svoj uobičajeni smiješak. Kao obično, gospoñica Seraphyne i djevojčica radile su sve do večere. No, Marija, inače tako točna, nije se pojavljivala. Prošlo je četrdeset pet minuta i gospoñica Seraphyne je odlučila sići i raspitati se. U taj su se čas otvorila vrata i stara je služavka ušla, očiju crvenih od plača. - Sto je bilo? - zapitala je gospoñica. - Gospodin je upravo imao napadaj - odgovorila je Marija, a glas joj je drhtao od uzbuñenja. Gospoñica Seraphyne se trgnula i sklopila ruke: , - On je... mrtav? - Da, iznenada. Gospoña de Movis bila je uz njega. Nisu čak ni svećenika dospjeli pozvati. Siroti gospodin Henri. Na mene, njegovu sestru po mlijeku, to više djeluje nego na druge, to mi možete vjerovati, gospoñice! I suza je kliznula niz njezino izborano lice. Novost koju je upravo bila saznala previše je zaokupila gospoñicu Seraphvne, a da bi obratila pozornost na svoju malu družicu. Bez toga bila bi sigurno zamijetila zbunjenost djeteta i bljedoću koja je iznenada prekrila to malo lišće. Kad je stol bio postavljen i večera poslužena, gospoñica Seraphyne je, izronivši iz duboke zamišljenosti, kazala Magdaleni: - Jedi, djevojčice. Veoma je kasno. Magdalena je promucala: - Nisam gladna, gospoñice. Stara ju je gospoñica pogledala. - Stoje s tobom? Je si li'bolesna? - Veoma me boli glava. Nije lagala, osjećala je bol u sljepoočicama. - To se i vidi. Poñi u krevet, to je najbolji lijek. Dijete nije ni željelo ništa drugo. Brzo se zavukla u krevet. Nakon molitve, u kojoj je spominjala ono što joj se toga dana dogodilo, zagnjurila je glavu u jastuk. Sad je mogla razmišljati, bez straha od ispitivačkog pogleda gospoñice Seraphyne.

IV I tako je umro čovjek koga je ona prvi put bila srela tog poslijepodneva; stric kojemu ju je njezin otac htio povjeriti. Imala je čudan osjećaj daje sada još osamljenija nego ikada. A ipak gaje samo tako kratko vidjela, tog sirotog strica. No, on ju je poljubio, i ona je shvatila da ju je on mogao voljeti. Suze su joj navirale u oči dok je razmišljala o smrti toga tako nepoznatog čovjeka, koga ona nikada više, na ovom svijetu, neće vidjeti. Osjetila je nešto od one patnje koja ju je obuzela pri smrti njezina oca. Te je noći zaspala veoma kasno. Ujutro, kad se probudila, izgledala je veoma umorno. Gospoñica Seraphyne, duboko zamišljena, opazila je to tek poslije podne.

- Nešto s tobom nije u redu. Prošeci parkom, dobit ćeš boju na svježem zraku. Ja danas neću izlaziti. Djevojčica ju je poslušala i pošla sama lutati ispod visokih stabala koja su je zaklanjala od jarkog sunca. Zatim se vratila u dvorac i došla do stuba za Bijeli toranj. Zastala je na dnu stuba i pogledala prema hodniku kojim je sinoć tako neočekivano došla do gospodina de Norhaca. Tako bi ga rado još jednom vidjela! Bio je dobar prema njoj. Nesvjesno je krenula poznatim hodnikom. Nešto ju je tjeralo prema toj sobi gdje gaje sinoć prvi put vidjela. Vrata kupaonice bila su otvorena. Magdalena je prošla kroz praznu prostoriju i podigla krajičak zavjese... On je ležao na svom velikom krevetu, okružen upaljenim svijećama. Smrt mu je opustila crte lica. Ovako se činio mlañim i Magdalena je bila duboko dirnuta. Pokojnik je toliko sličio svom nećaku, da se Magdaleni činilo da vidi vlastitog oca. Kraj stola s raspelom sjedila je debela žena u crnini. Glava joj je pala na ramena i pomalo je hrkala. Magdalena je stupila naprijed a onda je oklijevajući zastala... Što ako se žena probudi? No, ona nije učinila ništa loše. U selu Vulskom, sestrična Wenska ju je od njezine sedme godine vodila da moli kraj pokojnika. Dijete se tiho približilo. Žena je još snažnije hrkala. Magdalena je kleknula uz krevet i pomolila se. Ustala je, sagnula se i poljubila ledeno čelo pokojnika. No, brzo se uspravila začuvši kako netko pomiče pokućstvo u susjednoj sobi. Podigavši zavjesu ušla je Vincente. Mlada žena, ugledavši Magdalenu, nije mogla zatomiti čuñenje. - Ti... ovdje? Na zvuk toga glasa žena se prenula iz sna i digla glavu. Gospoña de Movis pristupila je Magdaleni i uhvatila je za ruku. - Što to znači? Kako si se usudila doći ovamo? Magdalena j e promucala: - Htjela sam vidjeti očeva strica... poljubiti ga... Gospoño, to me boli! Prsti su se zaista duboko žarili i nježni zglob djeteta. Gospoña de Movis nije popustila pritisak. - To će te podsjetiti da nikada ne smiješ lutati dvorcem, izvan Bijele kule, ukoliko te netko ne pozove. Smjesta poñi gospoñici de Grandy i... Napola se okrenula i obratila se svom suprugu koji je upravo ušao: - Odvedi ovu malu do . Seraphyne kako se ne bi povlačila hodnicima. Bezizražajni pogled gospodina de Movisa usmjerio se prema djetetu kojemu su se oči napunile suzama. - Ovo dijete trpi bol. Odviše joj stežeš ruku, Vincente! - Samo je malo kažnjavam - kazao je sladak glas mlade žene. Pustila joj je ruku i nastavila: - Odvedi je i vrati se ovamo, jer mislim da će Celinie morati leći. Eto, već treći put danas poslije podne nalazim je kako spava. - Zar gospoña ne misli da sam se posljednjih mjesec dana dovoljno namučila i da bih sada konačno morala spavati - začuo se drski glas. Žena se stisnula u naslonjač i pogledala Vincente svojim malim živahnim očima. Gospoña de Movis joj se obratila slatko: - Da, da, znam Celinie, vi ste zaista odani i zaslužili ste odmor. - Naravno da sam ga zaslužila! - procijedila je žena. Okrenula se prema Magdaleni i pogledala je. - Pogledajte ovu gnjidu koja je ušla ovamo, kao da na to ima pravo. Šteta što je «on» nije mogao vidjeti! Ima tako krasnu kosu, velike oči i izgleda tako nesretno, da je on mogao još i promijeniti neke stvari. Što kažete na to, gospoño Vincente? Pogledala je zlim, podrugljivim pogledom mladu ženu blijeda lica. - Kakve ideje, Celinie! Gospoña de Movis je slegla ramenima. - Da je ubogi starac i upoznao ovu djevojčicu on je ne bi mogao podnositi jer je bila kćerka njegova nećaka, a njemu on nije želio oprostiti. - Zaista! A zašto su onda pod njegovim jastukom našli sliku gospodina Rolanda? - primijetila je Celinie. Vincente je uhvatila dijete za ramena i odgurnula je prema vratima.

- Gubi se brzo odavde. Aurelien, učini što sam ti kazala i zapovijedi Seraphyne neka bolje čuva tu malu. A vi, Celinie, doñite u susjedni salon. Moram s vama razgovarati. Debela je žena bezobrazno kazala: - Nadam se da mi nećete ništa prigovarati? Znate da to sa mnom ne ide samo tako. - Ne, ne, ne želim vam prigovarati. Naprotiv, želim vam zahvaliti i nešto vas zamoliti. Celinie se pobjedonosno nasmiješila, ustala i odvukla se za mladom ženom u susjednu prostoriju. Za to su vrijeme gospodin de Movis i Magdalena izlazili kroz kupaonicu. U dnu stubišta tornja Aurelien je stao. - Smjesta ćeš otići do gospoñice de Grandy, zar ne? - gledajući zbunjeno prvo djevojčicu a zatim sive stube. - Nije potrebno da se popnem gore kako bih vidio da si dobro stigla. No ipak, morat ću to učiniti, jer ako Vincente... Hajde, poñimo, mala. Poslušala gaje pitajući se uzbuñeno što će na sve kazati gospoñica Seraphyne. Gospodin de Movis pokucao je na vrata sobe i ušao na poziv gospoñice Seraphyne. Ova gaje iznenañeno pogledala. - Vi, Aurelien? Što se dogodilo? - Da, ja osobno, sestrično. Pozdravljam vas. Nikada se ne vidimo. Imam mnogo posla. Moji konji, moji psi... Njihao se na dugoj mršavoj nozi i digao u zrak svoj golemi nos. - Da, znam - kazala je gospoñica Seraphyne ironičnim glasom. -Sto radi ovo dijete s vama? - Dovodim vam je natrag, sestrično. Vincente ju je našla u sobi pokojnika i... - U sobi pokojnika? Gospoñica Seraphyne pogledala je Magdalenu, no njezino je lice odavalo mnogo više uzbuñenja nego ljutnje. - Vincente, mi je naložila da vam kažem kako je ubuduće trebate bolje čuvati. Moja je žena bila veoma nezadovoljna. Zaista, ta mala nije imala što tražiti tamo kraj onog mrtvaca, koji je za nju samo stranac. - Stranac? U pogledu gospoñice Seraphyne vidjela se srdžba. - On je bio njezin stric, to vi jednako dobro znate kao i ja. Gospodin de Movis počeo je frkati brk i odgovorio naduto: - Da, sa stajališta zakona. No, zapravo on dijete nije priznavao, prema tome on je za nju samo stranac. I izrekavši odlučno taj svoj lijepi sud gospodin de Movis je napustio sobu. Ostavši sama s djetetom, gospoñica Seraphyne joj se približila. Uhvatila joj je bradu i naglo podigla malu spuštenu glavicu. - Kako si se samo sjetila? - kazala je strogo. - Kako si našla sobu gospodina de Norhaca i zašto si otišla onamo? - Tražila sam je. Htjela sam vidjeti očeva strica. Gospoñica je Seraphyne slegnula ramenima. - U dobar čas! Toga si se morala sjetiti ranije. Čemu to sada služi? Ironija se osjetila u glasu stare gospoñice. I kako ju je Magdalena iznenañeno pogledala, nadodala je svojim uobičajenim glasom: - A sad na posao, jer ti još samo to preostaje. Osjetit ćeš to više nego jednom, bojim se.

V

Na prvi pogled ništa se nije izmijenilo u dvorcu Cadeilles nakon smrti gospodina de Norhaca. Vincente je bila jedina nasljednica i nastavila je upravljati kućom. Činila je to na isti način kao i u vrijeme kad ju je njezin roñak, razišavši se s nećakom Rolandom, pozvao k sebi zajedno s njezinom majkom. Majka je umrla one godine kada se Vincente udala. Tako je Vincente postala duša te kuće. To su tvrdili svi koji su dolazili u Cadeilles - a tako je mislio i sam gospodin de Norhac, prije nego stoje progledao. Ona je za njega bila najodanija nećakinja. Kad je zbog neizlječive bolesti postao nepokretan svi su smatrali da je on samo obavio svoju dužnost ostavivši Vincente sav imetak uz napomenu «da nagradi, po svom nahoñenju, poslugu dvorca». Ona je to napravila s velikom blagonaklonošću za jedne i strogošću za ostale. Domaćica, koja je već trideset godina obavljala taj posao, dobila je od Vincente tako neznatnu svotu, daje odlučila napustiti

dvorac. Ostali su je uskoro slijedili. To su bili mahom pošteni ljudi, što je bilo dokazano, pa su se osjetili uvrijeñenima zbog neprestanih sumnjičenja. Vincente je bila i veoma škrta prema svojoj služinčadi. I ne samo prema posluzi. To je osjetila čak i gospoñica de Grandy. Jedno jelo manje, pri svakom obroku, smanjenje mjesečnih primanja, koje joj je pokojni gospodin de Norhac godinama davao. Sve je to ukazivalo na to da je u dvorcu novi gospodar. Jedne večeri, deset dana nakon smrti gospodina de Norhaca, Vincente se popela u bijeli toranj, nešto prije večere. Našla je tamo Magdalenu u krevetu i uz nju Seraphyne koja je vezla. Djevojčica je zbog preživjelih uzbuñenja često imala jake glavobolje i mučnine. - Ova je mala zaista neizmjerno osjetljiva! - kazala je Vincente gledajući blijedo lice djevojčice, zgrčeno pred njenim pogledom. -Ne znam bi li ona podnijela život u pansionu... Čini mi se, sestrično, bit će bolje ako ostane uz vas i vi je naučite raditi. Njoj škola nije potrebna. Dostajat će joj da nauči ručni rad. Nastavite je obučavati u vezenju pa kada postane punoljetna, moći će na taj način zarañivati za život. Naravno, ja ću vam plaćati za njezino uzdržavanje. Sto kažete na to? - Ne odbijam. Govoreći iskreno, ja ne volim djecu, no ova je mala draga i poslušna i neće mi biti krivo budem li imala društvo. Ponekad mi je teško biti uvijek osamljena. Mala je veoma nadarena za crtanje i vezenje, mislim da će na tom polju nešto postići. Vincente je odgovorila vidno zadovoljna: - Dobro, neka spava u susjednoj sobici koju će Marija pospremiti. Meñu Fernandinim haljinama naći ću nešto što će joj odgovarati. Kupit ću joj i potrebno rublje, nešto veoma jednostavno, što odgovara njezinom siromaštvu. Kad je mlada žena otišla, gospoñica Seraphyne je osluškivala kako se koraci udaljavaju po stubištu. Zatim se okrenula u naslonjaču i nasmijala. - Ona je genijalna! Eto kako je uštedjela troškove za pansion. Povjerit će Magdalenu sestrični de Grandy, koja će je uz to naučiti još i kako će jednoga dana zarañivati svoj kruh. Ta Vincente je izvanredna! Bez ikakvih skrupula. To je zaista izvrsno izvela! I tako su Magdalenu smjestili kod gospoñice de Grandy. Svakog je jutra sjedila u velikoj tamnoj sobi i učila vesti. Osim toga ju je gospoñica Seraphyne učila francuski jezik, povijest, književnost i crtanje. Ova, toliko ružna žena, bila je veoma obrazovana i sposobna u obučavanju. No, bila je po prirodi mušičava i čangrizava, pa je uboga Magdalena, iako marljiva učenica, često zadržavala suze slušajući stroge riječi i neugodne primjedbe svoje učiteljice. No, pred gospoñicom Seraphyne nije smjela plakati. To je ova bila odlučno zabranila svojoj mladoj učenici. Tako je čekala polazak u krevet kako bi tamo mogla proliti gorke suze i razmišljati o tome kako će dugo morati podnositi taj mračni, teški život, lišen svake ljubavi. Uspjelo joj je dobiti dopuštenje da nedjeljom poñe u crkvu. Gospoñica Seraphyne je izjavila: - Ja tamo nikada neću stupiti. No, kako bi to tvoji roditelji sigurno željeli, ja ću o tome razgovarati s Vincente. Gospoña de Movis pristala je na to i Magdalena je jednom tjedno mogla poći u selo da prisustvuje ranoj jutarnjoj misi, nakon čega se vraćala ohrabrena svojoj zlovoljnoj družici. U studenome, čitava je obitelj de Movis krenula u Pariz. Gospoñica de Grady ostala je sama s Magdalenom, starom Marijom i obitelji domara, u tom starom dvorcu koji je zimi bio naročito tužan. Opraštajući se s gospoñicom Seraphyne, Vincente je promrmljala gledajući Magdalenu: - Kako to dijete izgleda? Ne bih se začudila ako je u proljeće više ne nañem. No, kad se gospoña de Movis vratila s obitelji u svibnju u dvorac, Magdalena je još uvijek bila ovdje; nježna i blijeda, s lijepim ali odviše ozbiljnim očima. Vincente i njezina djeca bijahu veoma uzbuñeni. Očekivali su, naime, skori dolazak Karola Wienkiewicza, sina jedinca slavnog poljskog kipara Henryka Wiekiewicza, čija su se djela prodavala za nevjerojatno visoke svote. Otmjena gospoña de Movis, tako sklona spletkama, uspjela je te zime u Parizu sklopiti mnoga poznanstva. U salonu jedne veoma otmjene Engleskinje srela je slavnog kipara i njegova osamnaestogodišnjeg sina. Sin je bio slikar, glazbenik i pjesnik. Mnogi su ga pozivali zbog njegova šarma, nadarenosti i, dakako, zbog slavnog oca. Vincente mu je jednoga dana pričala o svom starom dvorcu, jednom od najbolje sačuvanih feudalnih grañevina pokrajine Beam i o starim freskama nepoznatog umjetnika, koje su krasile hodnik pred kapelom.

- To bih zaista veoma rado vidio - kazao je Karol. - Smiju li stranci posjećivati vaš dvorac? - Moj pokojni stric, veoma bolestan i pomalo osebujan, to nije dopuštao. Ja neću biti tako stroga. Za vas će vrata Cadeillesa biti uvijek širom otvorena, kad god ushtjednete doći. Bit će nam drago da što dulje ostanete. Karol je prihvatio poziv najavivši dolazak u mjesecu lipnju. Obitelj de Movis htjela ga je zadržati što dulje. Zbog toga su unijeli nemir u dvorac obavljajući velike pripreme. Gospoñica de Grandy i Magdalena ostale su izvan te gužve. Znale su samo da gospoña de Movis očekuje gosta, jer je stara Marija kazala gospoñici Seraphyne: - Koliko uzbuñenje zbog tog mladića! Čovjek bi mogao povjerovati da je on car ili kralj! Jedne nedjelje u lipnju Magdalena se u noći slabo osjećala. Zbog toga nije pošla na ranu misu već kasnije, na veliku misu. Sjela je u kut, uz seljake pridošle sa susjednih posjeda. S tog je mjesta vidjela dolazak obitelji de Movis, koja je došla u pratnji nekog otmjenog, vitkog mladića. Na izlasku, uslijed gužve, našla se kraj gospoñe de Movis i njezina gosta. Nesvjesno je pogledala mladića. Imao je fino, bijelo lice i živ pogled koji ju je obavio. - Kako divne oči ima to dijete! - kazao je poluglasno Karol obraćajući se gospoñi de Movis. - Tko je to? Vincente je pogledala Magdalenu koja je već nestajala u gomili i odgovorila svojim dražesnim smiješkom: - To je neko siroče koje uzdržavamo iz samilosti daje ne bismo morali dati u sirotište. Da, ona ima prilično lijepe oči... no, to je ubogo stvorenje bolesno i neće više dugo živjeti.

VI Sljedećeg jutra, gospoñica Seraphyne opazila je kako njezina mlada družica slabo izgleda. Poslala ju je u park, naredivši joj da tamo ostane dva sata. Magdalena ju je rado poslušala. To radije stoje u te jutarnje sate vjetrić s planine bio svjež i pun mirisa. Popela se do terase nad gorskim potokom, a zatim se stala spuštati prema njemu. Jedna je stara bukva tamo spuštala svoje grane prema uskipjeloj vodi. Djevojčica je sjela na jednu od niskih grana i skinula cipele. Namakala je svoje nježne, bijele noge u vodu obasjanu suncem i zabavljala se promatrajući kako joj valići prelaze preko nogu i pokrivaju ih bijelom pjenom. Usprkos svježem zraku počela ju je boljeti glava. Odlučila je rasplesti kosu. Gospoñica Seraphyne zahtijevala je od nje da nosi pletenice, što je bio prevelik teret za njezinu nježnu malu glavu, i ona je rasplela kosu. - Odrežite joj kosu! - govorila bi Vincente. - Da, to bi bilo najbolje. Učinit ću to jednog dana. No, sve do sada je Magdalena uspjela sačuvati svoju dugu kosu koja joj je padala poput zlatnog slapa preko leña. Djevojčica se naslonila na deblo, prekrižila ruke na koljenima i zadrijemala. Prenuo ju je ushićeni glas: - Oh, kakva divna kosa! Nikada još nisam vidio ništa nalik tome. Otvorivši pospane oči opazila je mladog stranca kako silazi putem. Nosio je bijelo flanelsko odijelo a na crnoj, lagano kovrčavoj kosi imao je svijetlo smeñu kapu. U ruci je držao zeleni kožni album sa zlatnim slovima. Djevojčica je pocrvenjela i stala brzo izvlačiti noge iz vode. - Ne, ne mičite se! - kazao je zapovjedničkim glasom mladić. -Želim vas upravo takvu nacrtati. Sjeo je na veliki kamen, otvorio svoj album i pripremio olovku. Magdalena se nije usudila pobuniti. Bila je užasno uplašena i pitala se što će kazati gospoñica Seraphyne bude li zakasnila. Ali, mladi se umjetnik nije žurio. Njegova fina, njegovana ruka igrala se olovkom, dok su mu crne oči, ponekad živahno i zapovjednički, a ponekad nježno promatrale tu kosu boje zlata. - Da li bih to znao prikazati na platnu? - mrmljao je zamišljeno. - Pokušat ću... To su zaista divne boje! Ah! Evo očiju kakve bih ja želio za svoje modele. Mrmljanje mu se pretvorilo u glasan uzvik oduševljenja dok gaje Magdalena gledala pomalo zbunjeno i uplašeno. - Savršeno! Poput baršuna! Kakav izraz! Ne, ne spuštajte oči, djevojčice! Pogledajte me još jednom. Da su crte vašeg lica već formirane predstavljali biste tip, o kome sam sanjao, za moju madonu. A sad

budite mirni, dok ne završim crtež. Magdalena nije ni pomišljala da se odupre. Ostala je nepomična, jedva se usuñivala disati. Ovaj je mladi čovjek znao nareñivati i morala ga je poslušati. Osim toga, dijete je instinktivno osjetilo njegov šarm koji se očitovao u pogledu, finom smiješku i u njegovom toplom, harmoničnom glasu. Začuli su se koraci i glas koji je dozivao: - Gdje ste, gospodine Wienkiewicz? - Ovdje dolje! - odgovorio je Karol ne prekidajući posao. - Siñite, ako želite. Uskoro ću biti gotov. Trenutak kasnije pojavio se na puteljku Thibaut. Kazao je: - Što to radite? Portret te male? - Jednostavan crtež. Ovo dijete, sa svojom divnom rasutom kosom, bosim nogama i divljim pogledom, krasan je motiv za sliku. Samo još nekoliko trenutaka i bit ću gotov. Thibaut je prišao Karolu i sagnuo se kako bi pogledao sliku. Iako je imao jedva petnaest godina izigravao je mladića. Naročito otkako je upoznao Karla Wienkiewicza, od njega starijeg svega tri godine. Ponašao se još drskije otkako mu je majka postala vlasnica dvorca Cadeilles. Karol je konačno podigao glavu. - Evo! Što kažete Movis? - Divna sličnost! Ovo je pravo remek djelo! Imaš sreću, Magdalena, što te je gospodin Wienkiewicz odabrao za model. To je više no što zaslužuje tako beznačajno stvorenje, a k tome još i tako ružno. Glas je mladog čovjeka zvučao zagrižljivo i prezirno, što je iznenadilo Karola. - Ružna? Čovjek ne može biti ružan s takvim očima. Njezine crte još nisu do kraja oblikovane, no kladio bih se da će biti veoma lijepa. Hajde, djevojčice, vraćam ti slobodu. Lagano se pridigao govoreći: - To vas nije odviše zamorilo? - Ni govora, gospodine. - Govorite francuski s poljskim naglaskom! Jeste li vi kojim slučajem moja zemljakinja? - Ja sam po majci Poljakinja i živjela sam dvije godine u Vulstoku. - Vulstok? Moj otac posjeduje nedaleko od tog mjesta imanje koje veoma rijetko posjećujemo. Kako se zovete? - Magdalena de Norhac. Odgovorila je odlučno, no njezino je srce snažno kucalo na pomisao što će na to reći ljutiti Thibaut. - Htjela si kazati Magdalena Wenska! Ime Norhac sada pripada samo meni kao najstarijem nakon smrti moga strica. Te su riječi bile upućene Karolu. Dijete se nije usudilo odgovoriti, to siromašno malo ptice bez iskustva, koje još nije poznavalo život. Karol je rastreseno odgovorio: - Nisam znao da takav običaj postoji u Francuskoj. Zatvorio je svoj album i ponovno pogledao dijete zlatne kose osvijetljene sunčevim zrakama. - Ja to na svaki način želim naslikati! - rekao je okrenuvši se Thibautu. - Mislim da nećete biti zapreka... to je ta mala za koju mi je sinoć gospoña de Movis kazala daje odgajate iz milosrña? - To je zaista ona. Naravno da će moja majka dopustiti. No, mislim da biste vi mogli pronaći i nešto bolje. - Takve oči i takvu kosu? Sigurno bih dugo morao tražiti prije no što bih to našao. Smjesta ću o tome govoriti s gospoñom de Movis. Do viñenja, djevojčice, i hvala ti! Prijateljski joj je mahnuo i otišao u pratnji Thibauta. Magdalena se za časak obukla, splela kosu bilo kako i potrčala prema Bijelom tornju gdje ju je čekao strogi ukor gospoñice Seraphyne. Kad joj je ispričala što se dogodilo, zašto je zakasnila, stara je gospoñica skupila obrve i suho rekla: - Niste trebali poslušati tog stranca. Mlada, dobro odgojena djevojka ne dopušta neznancu da crta njezin portret. Za kaznu nećeš sutra izaći. Na nesreću, nije se sve samo s time završilo za ubogu Magdalenu. Poslije podne se gospoña de Movis pojavila kod gospoñice de Grandy. Zastrašujućim mirom kazala je djevojčici: - Usudila si se spomenuti ime de Norhac na što pravo ima samo moj sin. Naučit ću te poslušnosti. Ove ćeš noći spavati u kapelici. A budeš li to još jednom kazala zatvorit ću te u ćeliju Kraljevskog tornja. Gospoñica de Grandy se trgnula. - U kapelicu? Vi želite poslati to dijete na ono osamljeno mjesto o kojemu se pričaju tolike priče,

naravno glupe, no koje su ipak zastrašujuće? Nećete valjda to učiniti, Vincente? - Učini ću to. Još večeras ću doći po ovu malu tvrdoglavu djevojčicu i samu je tamo zatvoriti do sutra. - To je... strašno! Ona je tako slabašna. Zar je želite ubiti? Ove su riječi prošle poput daška usnama gospoñice Seraphyne. Vincente se ironično nasmijala. - Ubiti je? Naravno! Ne, ne, jaje želim samo kazniti tako da to nikada ne zaboravi. Da, mala Magdalena nikada neće zaboraviti tu noć provedenu u mraku napuštene kapelice. Dršćući, obamrla od straha, slušala je zvukove tako strašne u tišini noći. To su bili crvi koji su izjedali staro drvo, štakori ili miševi koji su se šetali crkvom, krila šišmiša koja su udarala u strop. Njezine oči, umorne od groznice i nesanice, kao da su u mraku vidjele nejasne oblike, nalik na duhove. U užasu, stala se moliti i to je malo smirilo njezin uplašeni mozak. Potkraj noći umor ju je svladao i zaspala je na slamarici koju joj je velikodušno dala gospoña de Movis. Kad se probudila danje već prodirao u kapelicu kroz uske prozore ukrašene šarenim staklima. Ostala je ležati, na pola slomljena, sve do časa kad se pojavila Vincente u elegantnoj ljubičastoj kućnoj haljini. - Doñi! - kratko je naredila mlada žena. Magdalena ju je slijedila do stuba koje su vodile u Bijeli toranj. Tamo je gospoña de Movis zastala. - Počešljat ćeš se i urediti, obući čistu haljinu, a zatim ćeš poći na ono mjesto gdje si jučer srela gospodina Wienkiewicza. Budi tamo oko devet sati. I nastoji da ne izgledaš žalosna. Na te se riječi okrenula. Magdalena se popela u sobu gospoñice Seraphyne. Ova je upravo završila svoj zajutrak. Ugledavši dijete, ustala je i Magdalena se brzo bacila u njezine raširene ruke. Nešto nalik uzbuñenju pokazalo se na licu stare gospoñice. Suha se ruka spustila na kosu kojoj se Karol Wienkiewicz toliko divio. - Hajde, hajde, gotovo je, dijete moje. Nemoj to nikada više učiniti. Djevojčica se naglo uspravila i pogledala gospoñicu Seraphyne očima punim suza u kojima se sada pojavila i srdžba. - Da više ne nosim ime svoga oca? Nikada! Neka me ubije ako to želi, noja ću se uvijek zvati Magdalena de Norhac. Gospoñica de Grandy samo je slegnula ramenima. - Prisili će te na posluh, sirotice moja! No, ostavimo to sada. Moraš jesti. Ostalo je malo toplog mlijeka. Magdalena joj je ispričala što joj je naredila gospoña de Movis. Seraphyne je nabrala obrve, prošaptala nešto što djevojčica nije razumjela i na glas završila: - Moraš učiniti ono što od tebe traži. Žurno pojedi a zatim se obuci. Nešto kasnije Magdalena je izašla počešljana i odjevena u jednu staru Fernandinu haljinu, koju joj je prepravila gospoñica Seraphyne. Pošla je do potoka gdje su se već nalazili Vincente i Thibaut u razgovoru s Karolom koji je stajao pokraj svog slikarskog pribora. - Evo mog malog modela! - rekao je mladi Poljak s prijateljskim smiješkom. - Smjestite se kao jučer, pa ću vas tako naslikati. - Dolazit ćeš ovamo svako jutro, u isto vrijeme, i učiniti ono što gospodin Wienkiewicz bude zahtijevao - naredila je Vincente. Prema nalogu mladog slikara Magdalena je rasplela kosu i spustila je kao jučer, poput divnog slapa, preko ramena. Karol ju je posjeo i započeo s poslom. Ista se scena ponavljala i sljedećih dana. Vincente, koja je željela zadržati svoga gosta stoje dulje moguće, poticala je velikim žarom tu Karolovu ideju. Domaćica je, usprkos žalosti, prireñivala u dvorcu svečanosti u čast Karola Wienkiewicza: pastirske igre, izlete nakon jutarnjih zabava i večernjih svečanosti. Svojom elegancijom i svojim duhom Karol je osvajao sve koje bi susreo. To je oduševljavalo gospoñu de Movis. Sve te zabave nisu sprečavale mladog čovjeka da svaki dan doñe do potoka gdje gaje čekala Magdalena. Vincente je često pratila svoga gosta. Ili bi to činio Thibaut, ili pak Fernande koja je nastojala privući pažnju Karola. No, on se posvema posvetio svom radu. Malo je govorio za vrijeme slikanja. Od vremena do vremena obratio bi se Magdaleni s nekoliko riječi. Ponekad na poljskom jeziku. Djevojčica bi bila sretna što čuje svoj materinji jezik. Da ga ne zaboravi ponekad bi sama sa sobom glasno govorila, a i molila se na poljskom. Ovi su jutarnji sati bili najsretniji za Magdalenu. Voljela je slušati Karola. Za vrijeme odmora govorio bi tako duhovito da bi je to zapanjilo. Voljela je njegovo mlado izražajno lice koje ju je nježno gledalo. Shvatila je da pred njim ni Vincente, ni njezina djeca ne upotrebljavaju grube riječi kad joj se

obraćaju. No, posao mladog slikara je napredovao i on je već odredio dan svog odlaska u Španjolsku. Otac mu je bio u gostima kod španjolskog kralja i on se žalio tamo sresti s njime. - Bit će mi žao ostaviti Cadeilles jer sam ovdje tako lijepo primljen - rekao je ljubazno. Ponijet ću sa sobom uspomenu, ovu sliku koju ću kasnije završiti. - Ovo će biti pravo remek-djelo! - izjavila je Vincente, uvijek spremna na laskanje. Dva dana prije odlaska mladog Poljaka, Magdalena, vraćajući se u pratnji gospoñice de Grandy iz kratke šetnje parkom, srela je Karola i četvero Vincentine djece. Thibaut, Fernande i Aimee imali su još i mlañeg brata Louisa, malog dječaka od sedam godina. Imao je svijetlu kosu i preozbiljan izraz. Živio je u sjeni svoje starije braće. Majka gaje pomalo zanemarivala. Karol je priredio igru skrivača u starom dvorcu. Kad je ugledao Magdalenu povikao je: - Hajde, pridružite nam se! Što će nas biti više to će biti zanimljivije. Gospoñica Seraphyne kazala je suho, odvrativši na njegov pozdrav: - Dijete se već odmorilo i sada mora raditi. Karol je skupio obrve i radoznalo pogledao to lice prekriveno velom: - Imat će još dovoljno vremena za rad, gospoño! Neka se malo zabavlja. - Ne, to nije moguće - nastavila je gospoñica. No Thibaut ju je prekinuo, na svoj bezobrazni način: - Ako to gospodin Wienkiewicz želi, vi ne možete odbiti, jer je to onda i majčina želja. Doñi, Magdalena! Dijete je plašljivo i iznenañeno pogledalo staru gospoñicu. Ona je slegnula ramenima i rekla: - Poñi! I igra je započela. U tom starom dvorcu bilo je bezbroj skrovišta. Karolu i Magdaleni je bilo teško pronaći ih jer su oni poznavali svaki kutak dvorca. Kad je djevojčica krenula u hodnik, mladi joj se Poljak pridružio i zapitao je: - Poznajete li put u kapelicu? - Oh, da! - Dobro. Povedite me! Sakrit ćemo se tamo i vidjeti hoće li se gospoñica Fernande sjetiti da nas potraži ondje. To je mjesto ukleto, i ona je izjavila da tamo ne bi ni po danu ušla. Vi se ne bojite? - Po danu, ne! Pošla je ispred mladog čovjeka u kapelicu koju mu je Vincente bila pokazala nekoliko dana nakon njegova dolaska. Karol je počeo razgledavati kipove na srušenom oltaru. Približio se kipu svetog Mihaelai dugo ga promatrao. - Zaista je zanimljiv - prošaptao je. - XI. ili XII. stoljeće? Izraz lica je veoma zanimljiv. Govoreći to skočio je lagano na klupu kraj kipa. Užasan strah stisnuo je Magdalenino srce. Što ako otkrije papir gospodina de Norhaca? «Bože moj, kako to spriječiti?» Uplašeni pogled djeteta nije napuštao Karola koji je pažljivo promatrao glavu kipa. Iznenada, prst mladog čovjeka izvukao je nešto ispod kamene kape. - Gledajte, neka omotnica! Tko se na to sjetio? Magdalena, koja je do tada stajala pored ulaza, bacila se prema njemu, blijeda, sklopljenih ruku. - Gospodine, molim vas, ostavite to tamo! Ne smijete. To je tajna! - Tajna? Znali ste daje papir ovdje? - Da... no to ne smije znati... nitko... - Mala moja, to je veoma čudno! Zar to ni gospoña de Movis ne zna? - Ne zna! Ona to ne smije znati! - kazala je djevojčica s užasom u očima. Karol je skupio obrve. - Što znači ta tajna? Ja u tome ne smijem sudjelovati. Moram to kazati gospoñi de Movis. Magdalena je očajno kriknula. Njezini grozničavi prsti uhvatili su nježnu Karolovu ruku. - Gospodine... gospodine! Ne recite ništa! Molim vas! Obećala sam. Smijem to kazati tek kad odrastem. Vi ne znate! Gospoña de Movis zatvorit će me u zatvor. - Što to pričate, mala moja? Karol je odgurnuo dijete i njegov blagi pogled promatrao je začuñeno i suosjećajno ovo uplašeno biće. - Gospoña de Movis ne može biti tako strašna! - Ona je to ipak! Zatvorila me ovdje jedne noći, jer sam vama kazala da se zovem Magdalena de

Norhac. Zagrozila mi se, ako to još jednom učinim, da će me zatvoriti u ćeliju. Nećete joj ništa kazati, zar ne? I divne oči djeteta pogledale su ga pune zaklinjanja. Bez sumnje, one su se Karolu činile neodoljivima, jer on je brzo odgovorio: - Umirite se, šutjet ću. Stavit ću omotnicu na njezino mjesto. Možda nemam pravo to učiniti, no vi ćete već to urediti sa svojom obitelji. - I nikada nećete ništa kazati? - zapitala je Magdalena, glasom prigušenim od uzbuñenja. - Ne, dajem vam svoju riječ. Skočio je na zemlju i upitao smijući se: - Jeste li sada zadovoljni, mala tajanstvena djevojčice? - Oh, da, hvala! Zahvalnost je stupila na mjesto straha u Magdaleninu pogledu. Karol se uozbiljio, uzevši ruku djevojčice u svoje dlanove. - Kako ste vi u rodu s gospoñom de Movis, Magdalena? - Ne znam, gospodine. - Već ste dugo siroče? - Od očeve... od tada... Vrata kapelice su se otvorila i Thibaut je zapitao: - Jeste li ovdje, gospodine Wienkiewicz? - Da... mislio sam da se nitko neće odlučiti potražiti me ovdje. U Karolovu se glasu osjetila podrugljivost. - Vidite i sami da nas duhovi nisu oteli. Thibaut se preko volje nasmijao i približio se. - Oh, to su Fernandine ideje! Evo i Magdalene! Sestre su mi se rugale kad sam kazao da ću vas ovdje potražiti. Rekle su da se vi nikada ne biste sjetili ovdje sakriti. - Zašto ne? Ne bojim se duhova... a ni Magdalena, zar ne? Ona je odmahnula glavom i odgovorila plašljivim smiješkom na Karolov veseo i srdačan podsmjeh. - Hajde na užinu - rekao je mladi Poljak. - Ogladnio sam od ove igre i veoma sam žedan. Napustili su kapelicu i došli u predvorje gdje su našli Vincente i njezine kćeri. Magdalena je ostala na ulazu, pitajući se treba li se sada izgubiti ili ostati. Gospoña de Movis kretnjom je pokazala da ode. Kad je nestala, Karol je upitao: - Mala Magdalena ostat će s nama na užini, zar ne, gospoño? - Naravno! Nema je više! Taje mala divljakinja pobjegla. Reći ću sobarici neka je potraži. Ova, dakako, nije pronašla Magdalenu pa je užina prošla bez nje. Za to je vrijeme Magdalena sjedila i vezla. Ali, posao joj nije napredovao. Mislila je na strah što ga je bila malo prije proživjela i na dobrotu mladog slikara. Kako se bila preplašila! Još je uvijek drhtala sjetivši se toga. Sto bi se bilo dogodilo da je Karol predao pismo gospoñi de Movis? Magdalena nije znala što se nalazi u omotnici, no kako joj je stric Henri preporučio da je dobro sakrije od Vincente, zaključila je dječjom logikom kako pismo sigurno sadrži nešto veoma neugodno za mladu ženu. «Srećom, on je obećao da će šutjeti!» - pomislila je s velikim olakšanjem. Ni časak nije posumnjala u obećanje Karola Wienkiewicza. Imala je povjerenja u tog mladog čovjeka kome se, u svojoj djetinjoj duši, divila. Da se onog časa nije pojavio Thibaut bila bi mu ispričala cijeli svoj život. Dakako, ako bi on pokazao ma i najmanju želju da to čuje. Više ga nije vidjela. Poziranje je bilo završeno i sljedeći je dan Karol napustio Cadeilles. Magdalena je tek mnogo kasnije saznala daje zamolio gospoñu de Movis neka pozdravi njegov mali model i neka joj preda crtež koji je on potpisao, pa je to postao veoma skupocjen dar jer je Karol Wienkiewicz krenuo putem slave.

VII Kroz oblake nagomilane tog jutra, pojavio se tračak sunca. Upravo toliko da je mogao osvijetliti široko lice debele Celinie, gospoñe Celinie, kako su je nazivali otkada je postala domaćica. Pojavila se na mjestu gdje je nekada stajao bivši most za dizanje. Male oči, gotovo uronjene u debele obraze, podigle su se i pogledale u nebo, a mesnate su se usnice Ijutito stisnule. Gospoña Celinie mrzila je loše vrijeme, a ovaj je dan obećavao da će ostati takav

usprkos plahim sunčanim zrakama. - Što to radite, Jacques? - zapitala je odlučnim glasom vozača, našavši ga gdje zadirkuje pse gospodina de Movisa. - Kako to izgledate? Gospodari mogu svakog časa stići. - Uredit ću se, gospoño Celinie! Mislim da će gospodari stići poslije podne. Gospodin Thibaut neće brzo voziti kad je s gospoñom, jer ona to ne voli. Mogu se još malo odmoriti. - Odmoriti? Samo na to mislite! Stigli su sinoć, a vi još niste završili s čišćenjem garaže. Pokazat će vam gospoña već taj odmor. Dvorac će biti pun ljudi. Bit ćete zaposleni čitav dan. - Za to će se gospoña sigurno pobrinuti! - promrmljao je vozač, krupni, mirni momak, sin seljaka iz Cadeillesa. - To će biti velika zabava, ove godine. Ako će napojnice tome odgovarati, neće biti loše. Otišao je polako prema spremištu, pretvorenom u garažu kratko vrijeme nakon smrti gospodina de Norhaca.. Celinie se okrenula u namjeri da se vrati. Zastala je i pogledala put pred sobom. Neka se mlada djevojka polagano približavala. Bila je visoka, mršava i nježna. Kretala se rijetkom elegancijom u svojoj skromnoj haljini od platna, stegnutoj u struku remenom od izlizane kože. Skinula je svoj veliki pohabani slamnati šešir. Topli zrak ljetnog dana igrao se njezinom zlaćanom kosom, skupljenom u veliki čvor na potiljku. Podrugljivi je smiješak prošao licem Celinie. Nije ispuštala iz vida mladu djevojku koja se približavala spuštenih očiju i zamišljena pogleda. Zaista divno lice! Čistoća crta i nježnost kože nisu se mogli ni s čim usporediti. - Htjela bih vidjeti gospoñu kad je ugleda - promrmljala je Celinie. Došavši bliže, mlada je djevojka podigla oči, tamno modre oči, izvanredne ljepote, čiji se zamišljen pogled pretvorio u ponosnu hladnoću ugledavši Celinie. Debela je žena upitala bezobrazno prisnim tonom: - Jesu li ručni radovi gotovi? Gospoña će brzo stići. - Znam. Sve je gotovo i ja ću vam ih večeras donijeti. - Ne večeras, već odmah sada! Gospoña će ih htjeti vidjeti čim doñe. - Donijet ću vam radove odmah - odgovorila je hladno mlada djevojka. Zaobišla je, dvorac i krenula nadsvoñenim hodnikom do stuba za Bijeli toranj. Bez buke je otvorila vrata velike sobe u kojoj se ništa nije izmijenilo u proteklih šest godina. Ništa. Čak ni gospoñica de Grandy, koja je drijemala kraj prozora. Njezina su ramena bila nešto jače spuštena, a njezino užasno lice ne bijaše ništa strasnije nego prije. Mlada je djevojka tiho stupila naprijed, uzela sa stola dugi zamotuljak, umotan u svilu i rastvorila ga. Ukazala se cvjetna žetva: mimoze, nježni zvončići, irisi, tratinčice, ružičasti slak. Sve to izvezeno na srebrno sivom satenu, s velikom umjetnošću i ukusom. Pravo remek-djelo. Djevojka se gorko nasmiješila. Pomislila je kako stostruko naplaćuje gospoña de Movis ono što čini za nju. Zaista malo! Sve što je naučila, naučilaje od gospoñice Seraphyne. Što se tiče hrane i uzdržavanja svoje štićenice, Vincente je to svela na najmanju mjeru. I zaista je bilo potrebno da to nježno dijete ima u sebi naročito žilavu životnost da bi se moglo razviti u tako lijepu i snažnu djevojku usprkos oskudnom životu u Cadeillesu. Protekle je zime bila napunila sedamnaest godina. Te se godine ona veoma izmijenila. Prošlog ljeta još je bila nezgrapna djevojčica, neoblikovanih crta lica. Danas je već prekrasna mlada djevojka. Ustanovivši prošle godine kakva je izvanredna vezilja, Vincente je odlučila djevojci narediti da joj izveze, ni više ni manje, nego tapete za jednu sobu u dvorcu. Magdalena se morala smjesta prihvatiti toga posla. Prekinula je sa svim ostalim plaćenim poslovima kako bi obavila ovaj, koji joj nije donosio ništa osim prigovora. Osim toga, morala je podnijeti još i to da joj govore kako bi ona zapravo morala biti sretna što se na taj način može odužiti za gostoprimstvo u Cadeillesu. U tom se trenutku Magdalena nije usudila odbiti, ali sada, bila je odlučna za borbu protiv nepravde i Vincentine tiranije. Promatrajući vezivo ispred sebe prisjećala se proteklih godina, godina tužnih, bez radosti, bez ljubavi. Gospoñica Seraphyne nije se promijenila prema njoj. Pokazivala je stanovitu brigu za nju, no Magdalena je morala podnositi zlovolju koja je bila odraz njezine osobne nesreće. Uz nju je proživljavala teške trenutke i često je s mukom zadržavala osjećaje pobune protiv nepravednih riječi i uvredljivih izjava želeći sačuvati prema svojoj pratiteljici odanost koju ova nije zapažala. Radila je iz zahvalnosti prema gospoñici Seraphyne, iako ova nikada nije pokazivala nikakve ljubavi

prema njoj. Ipak je Seraphyne, jedina u toj kući, bila dobra prema Magdaleni i podučavala je. Nastojala joj je pomoći i naučiti je kako bi kasnije sama mogla zarañivati svoj kruh. Magdalena je bila predobra i odviše osjećajna a da bi ikada mogla to zaboraviti. Karol Wienkiewicz... Magdalena ga se rado sjećala. On je za ovo ostavljeno stvorenje i prezreno dijete predstavljao savršeno biće, puno šarma i ljepote. Nije mogla zaboraviti daje on jedini, uz nju, znao za tajnu gospodina de Norhaca, povjerenu svetom Mihaelu. Trebao je doći sljedećeg mjeseca. To je Celinie rekla dvjema osamljenicama u tornju. Kazala im je daje postao veliki slikar, koji za velike novce prodaje svoje slike. U Parizu otac mu je posjedovao divnu palaču i često je tamo prebivao. Obojica su u palači primali goste. «Otmjeni svijet» - kako je kazala Celinie. Čak i kraljeve i kraljice, kako se čini. Možete misliti kako su gospoña, gospodin, Thibaut i Fernande ponosni što ih on poziva. I tako, kad je gospodin Karol izjavio da se rado sjeća Cadeillesa, gospoña je to odmah prihvatila i pozvala ga na nekoliko dana. Prihvatio je... i evo, zato su ponovo uredili sobe u kojima će stanovati. Tamo će staviti pokućstvo nabavljeno u Parizu. Magdalenin vez trebao je poslužiti kao ukras u toj sobi i mladi je umjetnik trebao naći komfor i sjaj na koji je bio naučen. Svijajući vezove mlada je djevojka pomislila kako će on svakoga dana promatrati njezin rad. Kao veliki umjetnik brzo će otkriti nedostatke u njezinim crtarijama. Rado bi prihvatila savjete takvog umjetnika. To je bilo neostvarivo. Siroče, poput nje, sigurno neće imati veze s tako važnim gostom. On pak, tako znamenit i obožavan, sigurno se neće ni sjetiti svog nekadašnjeg modela. Upravo u trenutku kad se spremala sići stigao je automobil s obitelji de Movis. Za volanom je bio Thibaut. Ostao je nizak i mršav i sličio je, više nego ikada, svojoj majci. Nekoliko bora na njezinu mirnom i slatkom licu malo su je izmijenile. Kraj nje je sjedila Fernande, visoka, lijepa smeñokosa djevojka u elegantnom putnom kostimu. Njezina sestra Aimee, druga djevojčica, živahna i podrugljiva lica, iskočila je iz automobila i viknula: - Eto i opet taj svečani, dosadni Cadeilles! Bilo bi užasno doći ovamo kad čovjek ne bi očekivao zabavu, zahvaljujući Karolu Wienkiewiczu! - Da, morat ćemo prirediti različite zabave, što baš neće biti lako - nastavila je Fernande. - Imat ćemo veoma razmažena gosta. Thibaut se nadovezao na sestru: - Već ćemo se dosjetiti. Majka i ja imamo mnogo mašte. Izašao je iz automobila iza svog oca koji je sada bio još ćelaviji. Slijedila ih je gospoña de Movis. U autu je ostao plahi, blijedi, mali dječak plavih očiju kojima je zamišljeno promatrao dvorac. - Hoćeš li se već jednom odlučiti sići, Louis?-upitaoje zajedljivo Thibaut. Dječak je zadrhtao, zatim je ustao dok se Thibaut okrenuo prema vozaču koji se upravo pojavio. Vincente se već uspinjala stubama prema glavnom ulazu. Tamo je stajala domaćica i gospoña de Movis joj je pružila ruku pitajući: - Je li sve u redu, Celinie? - Sve, gospoño! - Radovi? - Soboslikari su završili predvorje prošlog tjedna. Treba još samo urediti sobe gospodina Wienkiewicza. - Pokućstvo će stići sutra. Vezovi su gotovi? - Da, gospoño. Kazala sam Magdaleni da ih odmah donese. - Imali ste pravo. Dekorater će stići za dva dana, a ja prvo moram pogledati kako je ona obavila svoj posao. Zabrinuta sam iako su Magdalenini radovi zaista izvanredni. Govoreći to gospoña de Movis je prošla kroz predvorje i krenula prema stubama. Nastavila je: - Smjesta mije pošaljite, Celinie! - Evo je, gospoño! Vincente se okrenula. Magdalena je ušla u predvorje noseći dugi zamotuljak u rukama. - Ah, to si ti! ...Dobro... Pogled gospoñe de Movis obavio je Magdalenu i usta su joj se lagano stisnula. To nije izbjeglo domaćici koja je jedva zadržala svoj podrugljivi pogled. Magdalena je zastala, prividno hladno je podnijela Vincentin pogled, a i Fernandin koja je ušla odmah iza svoje majke. Opet je osjećala nelagodnost, gotovo odbojnost, baš kao i onda dok je bila mala

djevojčica i našla se uz gospoñu de Movis. I uz čitavu tu obitelj, uostalom. Svi su prema njoj pokazivali prezir, a i sada je to vidjela u pogledu te lijepe mlade osobe. Fernanda je nije dobrohotno promatrala, ne. To ovdje nitko nikada i nije činio, osim gospoñice Seraphyne. - Sto to nosiš, vezivo? - zapitala je Vincente. - Da, gospoño. - Odnesi u moju sobu. Odmah ću ga pogledati... Ili ne, uzmite vi to, Celinie i odnesite. Neka se Magdalena vrati u toranj. - Magdalena? Thibaut se približio gledajući iznenañeno mladu djevojku. Aimee je stala uz njega i drsko promatrala Magdalenu. - Pa da, to je ona! Izmijenila si se, draga! Postala si prava ljepotica. Magdalena je pocrvenjela. Thibaut se sarkastično nasmijao. - Povrijedila si tu ljubičicu svojim komplimentom, Aimee. Začuo se još uvijek sladak Vincentin glas. - Aimee voli pretjerivati. Ova je mala manje ružna nego prošle godine, a ona je odmah naziva ljepoticom. Ja pak mislim da Magdalena veoma loše izgleda. Još uvijek nije zdrava. - Veoma se dobro osjećam, gospoño - kazala je hladno Magdalena. - Možda ovaj čas, no nije ti mnogo potrebno, s obzirom na ono što si od oca naslijedila. Možeš otići. Reci gospoñici de Grandy da ću je posjetiti ovih dana. Mlada se djevojka lagano naklonila i otišla. Slijedili su je pogledi cijele obitelji. - Začuñuje takva promjena! - kazao je gospodin de Movis. -Aimee je u pravu, Magdalena je prava ljepotica. Fernanda se samo suho nasmijala. - Uvijek pretjeruješ, oče! Odmah se vidi iz kojeg si dijela Francuske. Ona nije ružna, no nije ništa naročito. Aimee ju je podrugljivo pogledala. - Ah, naša draga Fernande je ljubomorna! Ponosno odmahnuvši glavom Fernande je prezirno odgovorila sestri: - Ja da sam ljubomorna na tu ubogu djevojku? Ti si luda, Aimee! - I princeza može biti ljubomorna na prosjakinju, ako je ova ljepša od nje. A o tome se upravo radi u ovom slučaju... Da, drugo ne mogu kazati. Aimee se nasmij ala i krenula stubama, preskačući po dvij e odj ednom. Vincenta se okrenula prema Celinie jedva zatomljujući srdžbu: - Niste mi pisali kako se to djevojče promijenilo, Celinie! - To je istina, gospoño. Na to sam zaboravila - odgovorila je bezobrazno domaćica. -1 ja sam se iznenadila kad sam vidjela kako se ta mala proljepšala od prošle godine. No, zar je to gospoñi važno? Zbog tog bezobraznog odgovora Vincente je ljutito nabrala obrve. Ipak je blago odgovorila: - To i nije tako važno. Imate pravo, Celinie. Neka donesu osvježavajuće napitke u moj mali salon, molim vas. Fernade je prihvatila majku pod ruku i penjući se stubama govorila poluglasno: - Ta Magdalena ne smije ostati ovdje. Ili se bar ne treba pojavljivati. - Tako je. Dat ću joj posao koji će izbrisati taj ponosni izraz s njezina lica. - Kakav posao? - zapitao je Thibaut slijedeći svoju majku i sestru. - Pomagat će Celinie, pa će imati i previše posla. Thibaut je počeo podrugljivo fućkati. - Do vraga! Ti zaista ne gubiš vrijeme, majko! Da pomaže u služinskim poslovima domaćici, ta djevojka, tako ponosna izgleda! Ako time ne slomimo njezin ponos, bit će neprilika! Gospoña de Movis okrenula se i podrugljivo pogledala izraz na licu svog sina. - Zar je to šala? - Sala? Ni govora! ...I ja bih tako postupao na vašem mjestu. Zaista bih. I uz zagonetan osmijeh na usnama on se nastavio uspinjati, fićukajući usput neku modernu melodiju.

VIII Gubili su se posljednji zvuči orgulja, a vjernici su nahrupili iz crkve na trg okružen platanama. U starom crkvenom zdanju ostala je samo Magdalena udubljena u molitvu. Njoj je toliko bila potrebna Božja pomoć! Sad joj je bila potrebnija nego ikad, jer se novo iskušenje pridružilo onima od prije, koje je morala trpjeti u Cadeillesu. Nekoliko dana po dolasku pozvala ju je gospoña de Movis i saopćila joj da će odsada morati slušati naloge Celinie i pomagati joj u kućanskim poslovima. - Osim toga, pobrini se da te ne vidimo, naročito dok su gosti ovdje. Ako me ne poslušaš bit ćeš kažnjavana. Magdalena je isprva bila začuñena i stala se buniti: - Da li vas dobro razumijem, gospoño? Vi tražite od mene da obavljam služinske poslove? - A zašto ne? Što misliš tko si ti, mala moja? Da ja nisam imala samilosti prema tebi završila bi u nekom sirotištu. - Ali, ja sam ipak nećakinja gospodina de Norhaca, gospoño! - Ja to ne poričem. Ali moj se stric odrekao svog nećaka, a tvog oca, Rolanda. U duši se Magdalena bunila. Da ga se nije odrekao, ona je znala. No, morala je šutjeti, još uvijek čuvati svoju tajnu, podnositi vlast te žene koja je prevarila strica Henrija, koja je spriječila dvojici umirućih još jedan susret na ovome svijetu. - Prema tome - nastavila je Vincente - ti si siromašna, veoma siromašna i ne možeš računati na bolju sudbinu. - Mogu zarañivati za život kao vezilja. - Drago dijete, bojim se da su to samo maštanja. Ti to zaista lijepo radiš, no ti ne znaš kolika je konkurencija u toj vrsti poslova. Osim toga, još si premlada da bih ti dopustila da stanuješ u gradu. A to bi, u tom slučaju, bilo neophodno. Odgodit ćemo, dakle, tu tvoju nakanu za kasnije. Budući daje Celinie sada potrebna pomoć, zamolit ću te da joj pomogneš, u znak zahvalnosti za moju dobrotu prema tebi. Magdalena se nije više bunila. Znalaje koliko je gospoña de Movis odlučna. Njezina duša, ispunjena prezirom, uputila je pogled toj ženi, sklonoj najgorim spletkama. Vincente je to morala opaziti jer je udaljavajući se od mlade djevojke prošaptala podlo se smješkajući: - Ne sviña mi se tvoje ponašanje, lijepa moja. Morat ću te od toga odučiti. Sljedeći je dan Magdalena započela raditi pod zapovjedništvom Celinie. Morala je podnositi bezobrazno prijateljski ton te žene i njezine istupe bijesa. Ta joj je debela žena davala najdosadnije poslove i nije je puštala ni časka na miru tijekom čitavog dana. Morala je podnositi i pogrde dobivene od gospoñe de Movis i njezinih kćeri. Naročito od Fernande. Ona je uživala u tome da joj bezobraznim glasom izdaje naloge i dajoj oštrim riječima nepravedno prigovara. Magdaleni j ej edina utj eha bila molitva. I danas j e koristila iznenadnu dobru volju Celinie koja joj je dopustila da krene na večernicu. U Cadeillesu su očekivali svakoga dana dolazak Karola Wienkiewicza. U dvorcu je sve bilo spremno za doček najmilijeg gosta. Vincente je željela da sve bude besprijekorno i veoma je mnogo zahtijevala od posluge. Ali Celinie se nije željela umarati. Zbog toga je još više tjerala svoju mladu početnicu. Za Magdalenu je to bio veliki duševni i tjelesni napor. Ovaj boravak u miru crkve odmarao ju je, ali morala se vratiti ako nije željela slušati beskonačne Celinine prigovore. Nakon posljednje molitve, Magdalena se digla iz klecala i napustila crkvu. Prolazeći kroz selo susretala je mlade ljude u svečanim odijelima. Promatrali su je sa stanovitim prezirom. Nećakinja pokojnog gospodina deNorhacanije se, zbog svoje skromne iznošene haljine, mogla mjeriti s kćerima ovdašnjih zemljoposjednika. One su sve bile odjevene po posljednjoj modi. Magdalena je krenula prema dvorcu Cadeilles cestom zasjenjenom platanama. Na izlasku iz sela zastala je i pozdravila jednu ženu koja je uz jarak brala travu. Nekoliko koraka dalje igralo se dvoje male djece. Nedaleko od njih stajao je magarac upregnut u kola. Magarac je trebao travu nabranu za zečeve odvesti u dom udovice. Uz kravicu i nekoliko kokoši, zečevi bijahu jedini materijalni temelj njezina života. Magdalena je časak razgovarala s njom. To je bila veoma poštena žena, sirota slaba zdravlja. Svi su je

poštivali. Iznenada se začuo zvuk motora. Mariette Deuzac je skočila. Pogledala je svoju djecu i ne vidjevši starijeg zaviknula: - Etienne, gdje je tvoj brat? - Ne znam, majko... Mislim, u šumi... S druge se strane ceste prostirala mlada gusta šuma. Dječak je iznenada iskočio iz nje i htio pretrčati cestu u času kad se, vozeći silnom brzinom, pojavio veliki automobil. Vozač automobila naglo je zakočio, skrenuo i naletio na mala kola. Mariette se bacila prema svom sinu i povukla ga. Automobil je stao. Na tlu su ležala razbijena kola i magarac koji je tužno njakao. Dvojica su muškaraca izašla iz automobila. Jedan je bio vitak mladić, elegantnih kretnji. Magdalena gaje smjesta prepoznala iako su već bile prošle tolike godine. Da, to fino lice, te crne oči. Sve je to pripadalo Karolu Wienkiewiczu. - Djetetu nije ništa, hvala Bogu! Bio je to njegov glas, tako zvučan i tako topao. - Kakvo nestašno malo dijete! - Da... no, pravi je zločin tom brzinom voziti na takvom zavoju! -Magdalena nije mogla zadržati prigovor. Bila je blijeda i još je drhtala od straha. A sirota žena, činilo se da će se onesvijestiti pored nje. Karol ju je iznenañeno i pomalo ljutito pogledao. Kako se usudila prigovoriti mu!? Oči pune srdžbe, s kojima se sreo, sigurno su mu se učinile veoma lijepima jer je nezadovoljstvo nestalo s njegova lica i on je odgovorio smiješeći se: - Istina je. I ja sam bio nepažljiv... no, ne više od tolikih drugih, vjerujte mi. Uplašio sam vas i zbog toga sam očajan. - No, sutra ćete ponovno tako voziti! - Možda i ne... sjetim li se prigovora tako šarmantne mlade dame. Magdalena je pocrvenjela. Okrenula se od tih lijepih crnih očiju, koje su je gledale milujući i nježno kao nekada, s jedva skrivenim divljenjem. Obratila se Marietti. - Hajde, dobra moja Mariette, sjednite na rub jarka. Tako ste blijedi. Malome nije ništa, to je najvažnije. - Pogledat ćemo kakva je šteta - rekao je Karol. - Doñite, Marcien. Uz pomoć vozača podigao je magarca koji je bio više uplašen no što gaje udarac bolio. Kola su bila potpuno uništena. Karol je izvadio novčanik i obratio se ženama: - Evo, kupite nova kola. No, sljedeći put bolje pričuvajte svog sina. Pružio je Marietti dvije novčanice. Zatim, skinuvši šešir, reče Magdaleni: - Oprostite još jednom zbog pretrpljenog straha. Popeo se u auto i smjesta krenuo. Mariette je pogledala novčanice i prošaptala: - Gospoñice, to su novčanice od tisuću franaka! - To nije previše za njega jer on je veoma bogat. Mariette je iznenañeno pogledala mladu djevojku, jer je ona to rekla oštro što njoj nije svojstveno. - Mislim da je to bio gospodin Wienkiewicz koji će neko vrijeme boraviti u dvorcu. Kako se osjećate, Mariette? Ako želite, povest ću vas kući. - Nije potrebno, gospoñice. Velikodušni dar mladog umjetnika preporodio ju je. - Ostat ću još neko vrijeme ovdje, a zatim ću se vratiti kući s djecom i magarcem. Moja kola nisu mnogo vrijedila i moći ću s ovim novcem kupiti druga, a uz to još i cipele i štošta za djecu. Kako se ona gotovo potpuno oporavila, Magdalena se oprostila od nje i nastavila put. Čudno se osjećala. Njen susret s Karolom Wienkiewiczem potpuno ju je smeo. On nju nije prepoznao, u to je bila sigurna. A pogledao ju je tako da joj je, još i sada kad se toga sjetila, bilo neugodno. Zar se toliko promijenila? Morala je u to vjerovati jer su se i de Movisovi, prilikom svog dolaska, iznenadili njenim izgledom. Zbunjena je bila i zbog svojih oštrih riječi koje je uputila mladiću. On joj je na to htio odgovoriti no, izraz njegova lica iznenada se promijenio. On je ostao isti. Njegove su je oči jednako milovale kao prije, njegov je smijeh bio jednako šarmantan, iako mu je lice postalo muževnije. No, kakva je bila duša tog mladog čovjeka kojeg je život tako

razmazio? Je li sačuvao onu dobrotu koju je bio pokazao prema maloj djevojčici? Zaokupljena mislima Magdalena je stigla u Cadeilles gdje ju je dočekala ljutita Celinie. - Konačno ste stigli! Prava sreća! Gospoñica se šeće, a sav je posao ostao meni! Gospodin Wienkiewicz je stigao, ovdje su svi poludjeli. No, baš vas briga za to. Najvažnije je da ste se vi lijepo proveli. Celinie neka sama sve obavi! Debela je žena puna bijesa izgovorila te riječi. Magdalena je nije prekidala, kao i obično, jer je bila shvatila koliko je beskorisno odgovarati na njene bezobraštine. Magdalenina je mirnoća dovodila tu ženu u očaj. Dobacila joj je posljednju uvredu: - Poñite po ubruse i odnesite ih gospoñi. No, poñite stubištem za poslugu! Nikad se više ne smijete koristiti drugima, sad pogotovo, kad su gosti u kući. Svatko na svoje mjesto, ljepotice moja. Ti si društvo za dobru Celinie, usprkos svom ponosnom izgledu!

IX Celinie je te večeri toliko zaposlila svoju mladu pomoćnicu i zagušila je svojim prigovorima, da je Magdalena, kad se u jedan sat noću vratila u svoju sobu, bila gotovo mrtva od umora. Uz to je imala i glavobolju kakvu već dugo nije osjetila. Nije mogla zaspati. Oko četiri sata, ne mogavši više izdržati, sišla je u park u nadi da će joj jutarnja svježina pomoći. Uputila se prema svom najmilijem mjestu: k malom potočiću. Sjela je, kao nekoć, ispod starog stabla nad vodom. Rasplela je kosu i divan zlatni slap razlio se poput ogrtača po njezinoj iznošenoj haljini. Prislonila je glavu na deblo, prekrižila ruke na koljenima i ostala je tako nepomično promatrajući let kukaca nad vodom. Sjetila se kako je nekada tu sjedila, na tom istom mjestu, a Karol Wienkiewicz je slikao portret male Magdalene. On je uvijek bio dobar i nježan prema njoj. U staroj je kapelici uslišao njezinu molbu, iako mu se sigurno činila čudnom. No on joj je povjerovao, a ona nikada nije posumnjala u to da on ne bi održao svoju riječ. Sada se ona više nije smjela sresti s njim. Shvatila je, po riječima gospode de Movis i Celinie, da se uboga vezilja i pomoćnica domaćice ne smije pojaviti pred gostima Cadeillesa. Naročito ne pred onim najsjajnijim i najviše očekivanim. Ipak bi ga bila rado vidjela koji puta. Pamtila je to lice svih šest godina. San je malo po malo svladao to umorno biće. Uskoro su se sve misli splele i Magdalena je usnula. Probudio ju je lagani korak. Podigla je kapke i pomislila: «Sanjam». Pričinilo joj se da vidi kraj sebe onoga o kojem je malo prije maštala. - Oprostite... Veoma sam indiskretan... To je bio njegov glas. Otvorivši oči Magdalena je preplašeno pogledala Karola. Promatrao ju je, smiješeći se: - Zaista sam bio iznenañen ugledavši vas - nastavio je mladić glasom punim uzbuñenja. - Pa to je moj nekadašnji mali model. Ja vas sinoć nisam prepoznao. Zato što vam je šešir potpuno skrivao kosu. Toliko ste se promijenili. No, morao sam se sjetiti vaših očiju. Rumenilo je navrlo u Magdalenine obraze. Postajala je sve zbunjenija što je više shvaćala stvarnost. Lijepe su se trepavice spustile pokrivajući oči koje su zadivile Karola. - Jeste li vi mene prepoznali? - Da - promucala je ona. - A ipak ste sa mnom postupili kao s prijestupnikom? - rekao je veselo. Još je jače pocrvenjela. - Možda sam vas uvrijedila... žao mije... - Ne, imali ste pravo. Cesto prebrzo vozim, ne misleći na moguće posljedice. Je li ta žena bila vaša štićenica? - Nemam ja štićenica. Ja sam presiromašna i odviše ovisna, a da bih nekoga štitila - gorko je zborila Magdalena. - To je veoma poštena osoba i zaslužila je vašu velikodušnost. - To bolje! Znate li, gospoñice Magdalena daje vaša slika postigla velik uspjeh? Ona je odmahnula glavom. - Ja ništa ne znam. Živim daleko od svega. Ipak sam čula: postali ste slavan slikar.

- Možda to ne bih bio postigao u toj mjeri da nisam sin Henryka Wienkiewicza. No, ne želim vam više smetati, gospoñice. Oprostili ste mi, nadam se? Trebao sam proći mirno mimo vas. No, kad sam vidio lik iz mog sna... ne, nisam mogao odoljeti, morao sam govoriti s vama, ispričati vam se što vas sinoć nisam prepoznao. - Ne morate se ispričavati, gospodine. Nisam se uvrijedila -odgovorila je s plahim smiješkom. - Sretan sam zbog toga. Nadam se da ćemo se skoro opet vidjeti. Još uvijek stanujete u Bijelom tornju sa svojom roñakinjom? - Još uvijek, gospodine. - Tad ćemo se sigurno opet vidjeti. Do viñenja! Pozdravio ju je s puno poštovanja i otišao. Nekoliko je trenutaka Magdalena ostala nepomična, očekujući nastavak sna. Zar je to zaista Karol Wienkiewicz razgovarao s njom? Nije se uopće promijenio. Jednostavan i ljubazan. Koliko li je ona voljela njegov lijepi pogled, tako blag i umiljat! Kako je divan bio taj osmjeh kojim je još nekada osvojio ovu djevojčicu. No, iznenada se sjetila da je vrijeme proteklo. Gospoñica Seraphyne neće znati što je s njom. Brzoje uredila kosu, crveneći se zasramljenoštojuje Karol zatekao raspuštene kose. Zatim se popela stazicom i krenula prema dvorcu. Na zaokretu jedne aleje srela je Thibauta kako šeće u kućnom ogrtači s cigarom u ustima. U prolazu joj je dobacio «dobro jutro», a mlada je djevojka odzdravila laganim naklonom glave. Taj Vincentin sin, uvijek je kod nje izazivao neugodan osjećaj. Toliko je bio nalik na majku. Mrzila je njegov pogled, pun nadutosti, kojim bije premjerio pri svakom susretu. «Kad li ću moći napustiti dvorac i te nesimpatične ljude» -pomislila je sa strahom. Penjući se stubama Bijelog tornja pitala se mora li baš gospoñici Seraphyne ispričati svoj susret s Karolom Wienkiewiczem. Ona će joj prigovarati. Sigurno! Ali Magdalena nije voljela ništa skrivati, a nije ni sebe smatrala krivom. Stoga je, kad ju je stara gospoñica zapitala «Gdje si bila», ispričala sve što se dogodilo. Već na prve riječi gospoñica Seraphyne ju je užasnuta prekinula: - I taj se gospodin usudio nagovoriti te? A ti nisi bila počešljana? Sigurno je on iskoristio da ti rekne mnoštvo gluposti? Ispričaj mi što ti je kazao! Magdalena je poslušala. Što je dalje pričala, to je gospoñica Seraphvne više skupljala obrve. - I on ti je kazao «do viñenja»? Zaista je bezobrazan. Na sreću će to Vincente srediti. Ponašala si se poput prave budale, Magdalena. Trebala si savjetovati tom gospodinu neka nastavi put, i ti si morala smjesta otići. - Nisam imala razloga biti tako nepristojna. Gospodin Wienkiewicz je dobro odgojen čovjek. Nekoć je... - Ono što je bilo nekoć dopušteno, sada više nije. Ti si mlada djevojka i trebaš se čuvati toga stranca. Zabranjujem ti jutarnje šetnje parkom, bar dok bude gostiju u Cadeillesu. Bez riječi je Magdalena počela pospremati stan. Bila je ožalošćena što joj je gospoñica Seraphvne oduzela jedno od rijetkih zadovoljstava. Karol Wienkiewicz je bio uzrok, iako nehotično, tih novih neprilika. I Magdalena je znala koliko bi mu bilo žao kad bi on to znao.

X Karol je već deset dana bio gost Cadeillesa. S njim su boravili i drugi gosti, ali su domaćini iskazivali njemu najveću počast i ljubaznost. Najviše su njemu laskali. Htjeli su što dulje zadržati mladog umjetnika. Vincente je znala činiti sve što je bilo u njezinom interesu i što je laskalo njezinom ponosu. Prireñivala je primanja, kazališne predstave, piknike, izlete. Sve je bilo savršeno organizirano i odavalo je ukus i ruku pravog majstora. Vlasnici okolnih dvoraca nadopunjavali su broj gostiju Cadeillesa. Sve ih je osvojio Karolov šarm. Njegov blještavi duh pridonosio je sjaju njegova imena i značaju umjetnika. Obično je bio veseo i poduzetan. Ponekad, pak, bivao je zamišljen, okrenut svom unutrašnjem svijetu, ili pak nervozan i uznemiren. Tada bi se gospoña de Movis zabrinula: «Samo da se ne dosañuje!» Pažljiv bi promatrač sigurno zamijetio da on, iako uglañeno odgovara na ljubaznost svojih domaćina, pokazuje prema njima ipak neku suzdržljivost. Proučavao je diskretno Vincente, želeći razotkriti tajnu te duše uvijek skrivene iza ljubazne maske. Thibaut mu nije bio simpatičan, naročito zbog toga što mu je stalno laskao, poput svoje majke. Odbijala ga je i Fernandina koketnost i nastojanje da mu se približi.

- Sigurno njegovo srce nekomu pripada - primijetio je Thibaut. -Govorili su mi o nekoj mladoj Engleskinji, kćeri sir Richarda Smetsona, koja luduje za njim. No, on je veoma ćudljiv u pitanju ljubavi. Prema tome, nemoj očajavati Fernande. Taj lijepi leptir još može doletjeti k tebi. Treba ga što dulje zadržati. Majka i ja ćemo ti pomoći. Je li Karol slutio čemu se Fernande nada? Možda, jer on je bio veoma pronicav. Usprkos svojoj mladosti imao je iskustva i prozreo je njihove namjere. Željeli su ga uhvatiti u svoje mreže. Jednog poslijepodneva, kada mu je Vincente predložila da poñu u susjedni dvorac na ples, on je odgovorio, zavalivši se lagano u naslonjač koji je stajao na velikoj terasi dvorca: - Ako vam to ne remeti planove, gospoño, radije bih ostao ovdje. Gendrinovi su ugodni ljudi, no danas mi se ne pleše. - Samo ostanite! Predložila sam vam to jer sam vas htjela zabaviti. Ja osobno, nisam uopće željela poći u Boumont. - No, gospoñica Fernande sigurno ne misli tako? A ni vi, moje dame? Karol se obratio trima mladim ženama, koje su bile u gostima u Cadillesu, zajedno sa svojim muževima. One su se bunile: - Ne, to nas ne privlači! - Želimo li plesati, možemo i ovdje - dodala je druga. - To će biti zabavnije nego kod staromodnih Gendrinovih. - Oni su šarmantni i veoma otmjeni -branio ih je Karol, pogledavši podrugljivo napadno odjevenu mladu ženu. - Veoma su simpatični - pridružila se Fernande. A još sinoć izrugivala im se pred gospoñom de Breilles. Ova ju je zbog toga pogledala začuñeno, a onda se ironično nasmijala. - Gospodin de Gendrin posjeduje interesantnu zbirku tabakera i bombonijera - kazao je Karol ispraznivši šalicu crne kave. -Razgledao sam je prošlog tjedna. Pojedini primjerci su veoma vrijedni. Uostalom, gospoño, morat ćete mi pokazati zbirku medalja pokojnog gospodina de Norhaca. - Kada god to zaželite! Čak i sad, odmah, ako vam je po volji. - Veoma rado. - Louis, reci Celinie neka donese one dvije male crne kutije što se nalaze u biblioteci. Kad je Louis de Movis ušao u sobu u kojoj se nalazila Celinie, našao ju je u naslonjaču kako uživa u grogu u koji je nalila veću količinu odličnog konjaka iz podruma gospodina de Norhaca. Noću je patila od želudca jer je pojela odviše paštete i danas se liječila. - Idem - promrmljala je kad joj je dječak prenio nalog svoje majke. Kad je on izašao, Celinie je nastojala ustati. Nečeg se sjetila, zlobno se nasmijala i promrmljala: - Malo ćemo se zabavljati! Pozvala je Magdalenu koja je radila u praonici rublja. - Poñite u biblioteku, tamo ćete na stolu naći dvije male crne kutije. Odnesite ih gospoñi na terasu. - Da ih odnesem? Na terasi su gosti, a gospoña de Movis je zabranila... - Gospoña je sama na terasi - promrsila je bezobrazno Celinie. -Zapita li vas zastoja nisam došla recite da sam bolesna. Magdalena više nije ništa kazala. Budući daje gospoña de Movis bila sama, nije bilo razloga ne poslušati Celinie. Pošla je u biblioteku. Bila je to velika prostorija namještena pokućstvom od hrastovine.- Tu se gospodin de Norhac najradije zadržavao. Movisovi nisu nikada posjećivali tu prostoriju. Vincente, Thibaut i Fernande pokazivali su interes za kulturu samo iz snobizma, ali nisu imali pravu potrebu za čitanjem. Tamo su samo rijetko kad otvarali visoke ostakljene ormare u kojima je pokojnik čuvao najbolja stara i moderna književna djela. Magdalena je razgledala biblioteku s velikim interesom. Taj masivni pisaći stol i duboki naslonjač ukrašen tapiserijom pripadali su stricu Henriju..Roland je sigurno često boravio u toj prostoriji. Ona bi se bila voljela zadržati dulje ovdje. Tu bi se prisjećala na kratko poznanstvo sa stricem svog oca. No, ona nije bila slobodna. Uzevši male kutije, napustila je biblioteku i krenula prema terasi. Fernande je upravo posluživala Karola još jednom šalicom kave. Ostala je kraj njega, koketna, nasmiješena, zanimajući se za neki društveni dogañaj. Nagnula se prema njemu nudeći mu svoje lijepo, od sunca opaljeno lice, pomno ureñeno, s kratkom kosom satenskog sjaja. U tom se času na terasi pojavila Magdalena.

Vincente je ustala, i to tako naglo da joj je naslonjač gotovo pao. - Što to znači? Zašto nije došla Celinie? - Gospoño, ona je bolesna. Žarko crvenilo obojilo je Magdalenine obraze. Glas joj je drhtao dok je govorila. Kako bi rado pobjegla, daleko od svih tih pogleda uprtih u nju! Odloživši brzo šalicu na stolić pored sebe, Karol je pristupio mladoj djevojci. - Dajte mi to, gospoñice. Uzeo joj je kutije iz ruku i položio na stolicu kraj sebe. - Žao mi je što sam vam prouzročio neprilike. No, pogled koji se susreo s Magdaleninim nije uopće odavao žaljenje. - To nije važno - promucala je Magdalena. - Ta Celinie je nesnosna! - kazala je oštro Fernande. - Ne shvaćam, majko, kako možeš podnositi njezinu bezobraštinu? - Ona mije bila veoma odana. Ima odlika... - Pitam se kakvih! - dodao je gospodin de Movis. Pretvarajući se da ga ne čuje, gospoña de Movis kazala je slatkim glasom: - Poñi k njoj i reci kako sam nezadovoljna. Ili radije ne, ja ću joj to sama kazati. Magdalena se naklonila i povukla, slijedili su je pogledi na terasi. - Ovo je zaista prava ljepotica! - kazao je gospodin Breille, stavljajući brzo monokl kako bi što bolje vidio. Njegova gaje žena ljutito pogledala. - Tebe svaka lijepa njuškica može osvojiti. - Draga moja, priznaj... Slegnula je ramenima. - Da, nije loša. Tko je to? - Neko siroče, daleka roñakinja koju smo prihvatili. - Roñakinja? U kojem koljenu? - Karol je to pitanje postavio Vincente. Stao je i uperio prodoran pogled u gospoñu de Movis. - Njezin je otac bio moj bratić. No, on se oženio ženom ispod svog položaja i više ga nismo vidjeli. Kad je umro ipak sam odlučila prihvatiti dijete. Ona je tako nježna zdravlja. Naslijedila je loše osobine. Otac i majka umrli su od sušice. - Na prvi pogled ipak izgleda zdravo - kazala je gospoña de Bonchamps, jedna od prisutnih mladih žena. - Možda. No, potrebna joj je njega i pažnja. Naravno, mi činimo sve kako bismo joj pomogli. Hoćete li sada pogledati te medalje, gospodine Wienkiewicz? - Naravno, gospoño. Na Karolovu se čelu pojavila bora koja se nije izgubila čitavo vrijeme dok mu je gospoña de Movis pokazivala medalje što ih je skupio gospodin de Norhac. Malo je govorio tog poslijepodneva i Femande ga je uzaludno nastojala, kroz slatki smijeh, upozoriti na svoju novu pristalu haljinu. U četiri sata, kad su gosti pošli odigrati partiju tenisa, krenula je gospoña de Movis do spremišta za rublje. Magdalena je brojila rublje dok jq Celinie zijevajući provjeravala neku listu držeći je meñu svojim debelim, crvenim prstima. - Nisi me slušala, Magdalena - rekla je Vincente hladnim, mirnim glasom. - Zabranila sam ti da se pojavljuješ pred gostima. Morat ću te, dakle, kazniti kao neposlušno dijete, jer ti to i jesi. - Ali, gospoño, mene je poslala Celinie. - Nije važno. Ja znam samo to da me moraš slušati. S time Celinie nema ništa. - Oprostite - dobacila je debela žena pogledavši pobjedonosno Magdalenu. - Nisam se mogla micati, bila sam bolesna. Ja nisam kriva. Gospoña de Movis je izašla, a Magdalena se okrenula prema domaćici. - Vidite li rezultat svoga postupka? Čak se niste ni pobunili protiv te nepravde. - Pa neću valjda samoj sebi stvarati neprilike! Izvucite se sami, mala moja! Kako će vas ona kazniti? Bijesna je jer vas je onaj lijepi Poljak vidio. Boji se da ćete mu se više svidjeti od njene Fernande, usprkos svemu onom bijelom i ružičastom što stavlja na lice i usprkos skupocjenih haljina. Pocrvenjeli ste? Zgodan je taj gospodin Karol. Htjeli biste ga za ljubavnika? - Ušutite, Celinie!

- Oh, stoje ponosna! No, ako mu se prohtije nećete dugo govoriti ne, kao ni sve ostale. Izašla je iz sobe jer drukčije nije mogla ušutkati tu ženu. Celinie se nacerila: - Samo poñi, nećeš ti više dugo izigravati princezu! Strah je ovladao Magdaleninom dušom. Bila je uvrijeñena zbog Celinine bezobzirnosti i uznemirena zbog dogañaja u koji ju je ta zla žena natjerala. Pitala se kakvu će kaznu izmisliti Vincente. U dnu duše ostala je utješna pomisao kako ju je uljudno dočekao mladi umjetnik i kako ju je pogledao pogledom tople simpatije i žarke nježnosti. To je djelovalo kao lijek njezinoj duši okruženoj neprijateljskim ili pak ravnodušnim bićima. Te večeri, oko jedanaest sati, kazala joj je Celinie pogledom koji je blistao od zlurade sreće: - Doñite sa mnom. Čeka nas posao. Pripremljenu svjetiljku predala je Magdaleni. Obje su pošle hodnikom i sišle niz usko stubište. Celinie je otvorila jedna vrata. - Poñite naprijed i posvijetlite mi - rekla je. Ne sluteći ništa Magdalena je poslušala. Vrata su se za njom naglo zatvorila. Čula je povlačenje zasuna, a zatim i podrugljiv Celinin glas. - Laku noć. Užasnuta podigla je svjetiljku iposvijetlila oko sebe. Okrugli oblik prostorije, zidovi od tamnog kamena, pod od tvrde zemlje odmah su joj kazali gdje se nalazi. Ovo je bio zatvor u Kraljevskom tornju. Eto, Vincentina kazna! Na stolici je ležao pokrivač. U njega se mlada djevojka umotala jer se vlaga jako osjećala. Sjela je duše pune srdžbe i pobune. Razmišljala je u strahu: «Kako ću provesti ovu noć? Bože, smiluj mi se!»

XI Magdalena je morala ostati u krevetu dva dana. Prehladila se u vlažnom zatvoru. Osim toga, svjetiljka je brzo dogorjela, a užasni sati provedeni u mraku djelovali su na njezine živce. Čula je štakore kako trče oko nje, a ponekad su je i dodirnuli. Gospoñica Seraphyne htjela je pozvati liječnika, no Magdalena je to odbila: - Brzo ću se oporaviti. No, nešto slično ne smije se opetovati. Nije moguće da gospoña de Movis smije tako sa mnom postupati. - Uzima si to pravo iako ga nema. Njezin je muž tvoj tutor i tako te ima u rukama. - No, ja bih se mogla žaliti sudu. - Sudu? Ona bi prevarila i suce. Ta Vincente! To je ñavolska žena. A kakve dokaze imaš koji bi mogli potvrditi tvoje optužbe? Meni ne bi vjerovali. Kazali bi da držim tvoju stranu. A pred drugima Vicente nikada nije ništa činila čuvajući se daje ne bi mogli optužiti. - Onda ću pobjeći! Otići ću bilo kamo, no ovo neću podnositi -kazala je Magdalena s puno gorčine. - Pobjeći?! Ti, pobjeći... ubogo dijete! Gospoñica Seraphyne je odmahnula glavom sažaljivo promatrajući mladu djevojku. Ova Vincentina okrutnost kao da ju je izvukla iz apatije u koju je već davno bila zapala. Pokazala je tihi prezir i brižljivo njegovala bolesnicu unatoč reumi koja ju je mučila. Magdalena joj je bila zahvalna. No, bilo joj je jasno kako stara gospoñica ne može ništa ako se takve stvari ponove. Budući da ovisi o Vincente neće se usuditi prigovoriti joj. Sama? Dakle, ništa nije mogla poduzeti. Kome se obratiti? Možda župniku u Dreuzesu? Kad je prvi put stigla u Cadeilles taj je mladi svećenih bio postavljen za župnika. Predstavio se u dvorcu i gospoña de Movis ga je lijepo primila. On nije upoznao tada već bolesnoga gospodina de Norhaca. Nisu ga pozvali ni kad je umro. Govorili su da je vlasnik dvorca iznenada preminuo, iako se očekivalo da će još nekoliko tjedana poživjeti. Župnik Darlannes nije imao nikakvog razloga sumnjičiti nasljednicu. Svi su je poštivali u ovom kraju. Znala je pokazati milosrñe na pravom mjestu. Osim toga, veoma očita pobožnost gospoñe de Movis sigurno je i njega pridobila za nju. Nije mogao naslutiti daje ova bijedno odjevena djevojčica, koju je viñao u crkvi, žrtva besramne žene. Magdalena, koja je u to doba bila povučena i zatvorena po prirodi, i pomalo divlja, nije ni pomišljala da otvori svoje srce pred ovim mladim svećenikom. No, od prije kratkog vremena, postala je povjerljivija i ispričala je nešto od svog tužnog života župniku u Dreuzesu, ne optužujući izravno

Vincente. Činjenice su govorile same za sebe. On ju je dobrohotno saslušao. Da je zatražila od njega pomoć i savjet, bi li je on zaštitio od gospoñe de Movis? Bi li on to mogao učiniti? Razmišljajući o tome, zaključila je da i on vjerojatno ne bi mogao ništa poduzeti. Za borbu protiv Vincente bili su potrebni jači dokazi, jer je ona bila veoma spretna i znala je stvoriti dobre veze. Ubogi seoski svećenik bio bi nemoćan pred njom. Magdaleni je bio potreban jak i moćan saveznik za tu borbu. No, kome je bilo stalo do siromašne Pepeljuge iz Cadeillesa? Ipak se Magdaleni nametalo jedno ime, zbog kojeg joj je srce stalo jače udarati. On bi, u to je bila sigurna, prozreo Vincentine spletke. Ali kojim bi se pravom smjela njemu obratiti? Ne, morala se sama boriti protiv te žene... i shvatila je daje u tom slučaju unaprijed izgubila bitku. «Nije važno. Borit ću se dok budem mogla. Dopustim li joj raditi što hoće ona će me polagano ubijati» - razmišljala je ležeći u krevetu u groznici. Nakon tri dana mogla se pomalo pridići. Sljedećeg je dana gospoñica Seraphyne predložila neka neko vrijeme prosjedi na zraku kako bi joj se vratila snaga. - Ne u park, jer bi se Vincente sigurno ljutila. Poñi do putića koji vodi u Rousset, tamo nitko ne prolazi. Bit će ti lijepo. Taj je puteljak započinjao pri malo korištenom izlazu iz parka, zatvorenom starim zahrñalim željeznim vratima. Vrtlar je izgubio ključ i nije ih nikada zaključavao. Akacije su spuštale svoje grane iznad travnate padine na kojoj je bilo ugodno sjediti. Tamo je i Magdalena sjela, umorna od ove kratke šetnje. Ponijela je svoj ručni rad, ali je sjedila bez imalo snage i volje. Neprekidno se pitala: «Kako izaći iz te strašne situacije?» Ispod kacige svetog Mihaela bila je skrivena omotnica s pismom strica Henrija. Možda bi s time mogla pobijediti gospoñu de Movis. No, stric Henri je kazao da je ne koristi prije svoje punoljetnosti. Sigurno se bojao da će gospoña de Movis uspjeti izvesti nešto dok njezina nećakinja još ima tutora. I vjerojatno je predvidio da će nakon njegove smrti djevojčin tutor postati gospodin de Movis. Ipak je Magdalena silno željela saznati što sadrži ta omotnica. Gospoña de Movis je prije nekog vremena zatvorila kapelicu jer je kamenje počelo padati sa stropa. Bilo je nemoguće ući u nju. Ostao je još tajni prolaz. Na nesreću, od dana kad je njime prošla s ocem, Magdalena se više nikada nije pokušala vratiti onamo. Trebalo gaje potražiti, a za to nikad nije imala vremena. Osim toga, njoj samoj bilo bi teško proći tim prolazom. Kako je bila slaba i umorna! Povremeno ju je mučio kašalj i činilo se da se groznica vraćala. «Poći ću do gospodina župnika. Moram nekoga pitati za savjet» - pomislila je. Začula je zvuk koraka. Na puteljku se pojavila muška osoba. Magdaleni je srce gotovo stalo od uzbuñenja kad je ugledala Karola Wienkiewicza. On je radosno uskliknuo kad ju je ugledao. Brzo joj je prišao i pozdravio je: - Kakva sreća što sam vas ovdje susreo! ...No, što je s vama? Jeste li bolesni? - Bila sam bolesna posljednjih dana. Prehladila sam se. Još sam veoma slaba. Iznenada su joj suze navrle na oči. Promucala je: - Oprostite... No, ja sam tako nesretna... - Ubogo moje dijete! Karol je sjeo uz nju i uhvatio joj ruku, obasipajući njezino uzbuñeno lice pogledom punim samilosti. - Što se dogodilo? Recite mi. Tako bih bio sretan kad bih vam mogao pomoći. - Možete li išta učiniti da se izbavim od gospoñe de Movis? Sklopila je ruke preklinjući ga pogledom. - Zbog nje ste nesretni? - upitao je. - Magdalena je to potvrdila klimnuvši glavom. - To sam i mislio. Ona postupa s vama kao s Pepeljugom, kao da ste njezina služavka. - Da. I ne dopušta da sama zarañujem za život. Ona me drži u nekoj vrsti zarobljeništva. Kažnjava me najtežim kaznama, bez obzira na moje zdravlje. Mrzi me... Njezina je poštena duša imala još toliko obzira, te nije htjela spomenuti kako se boji za svoj život. U pogledu Karolovih lijepih, tamnih očiju vidjela je ljutnju. S mnogo je zanimanja promatrao mladu djevojku. - To je užasno! To se mora promijeniti! Gospodin de Movis je vaš tutor? - Da... i on radi samo ono što želi njegova žena. - To sam primijetio. Ne možemo od njega tražiti pomoć. No, ja ću se pobrinuti za gospoñu de Movis. Imam plan koji ću vam ispričati prije nego ga poslijepodne saopćim. No, prije toga, recite mi kako je

vaš otac bio u rodu s pokojnim gospodinom de Norhacom? - Bio je njegov nećak, sin njegova brata. - Bliži roñak od gospoñe de Movis? - Da. Ona je kćerka neke sestrične u drugom koljenu gospodina de Norhaca. - Dakle, zakoniti nasljednik bio bi vaš otac? - Da. - Gospoña de Movis kaže da je on bio u zavadi sa svojim stricem. - Istina je. No, došao se izmiriti s njim prije smrti. I Magdalena je ispričala što se sve dogodilo kad je s ocem stigla u Cadeilles. O tome kako Vincente tvrdoglavo nije htjela pustiti oca do bolesnog strica, o smrti Rolanda. - A gospodin de Norhac, bez sumnje, nije ništa o tome znao? -zapitao je Karol. - Gospoña de Movis nije mu nikada ništa kazala. - I tako je ostala jedina nasljednica... tom svojom podvalom. Ona vas je pljačkala, gospoñice! I to joj još nije bilo dosta. Postupa prema vama poput maćehe. Sve je to tako, zar ne? - Tako je - prošaptala je Magdalena. Karol je nježno uhvatio malu toplu ruku, hrapavu od teška rada. - Sad se više ne uzbuñujte. Ja vas neću napustiti. Hoćete li mi pričati o svom životu? I pred tim mladim čovjekom, čiji je topli pogled prodirao nježno u nju, pričala je tužnu priču svog života. Karol je jedva susprezao bijes kad mu je ispričala kako se po nalogu gospoñe de Movis morala pokoravati zapovijedima grube Celinie. -Taje žena zaista cinična. Morate se čim prije iščupati iz njezinih pandži. Zar gospoñica de Grandy ne može ništa učiniti za vas? - Ne. Ona je stara, bolesna i potpuno financijski ovisna o gospoñi de Movis. - Dobro. Možemo i bez nje. Vratimo se sada mome planu. Otkad sam vas ponovno ugledao, odlučio sam naslikati vas. Započeo sam sliku mučenika iz doba rimskih careva. Uzaludno sam tražio lik potreban za glavnu ličnost: mladu djevojku koju su doveli pred sud jednog prokonzula i koja se ne želi odreći svoje vjere. Našao sam je u vama. Zatražit ću, dakle, od gospoñe de Movis da vas dovede sa sobom na moje imanje u dolini Chevreuse. Pozvat ću čak i njezinu lutku Fernande, ako jofje stalo do toga. I podrugljivi se smiješak pojavio na usnama mladog čovjeka. - Tamo ćete biti model za moju sliku. Za to vrijeme vi ćete se malo oporaviti i naći ćemo način da vas oslobodimo tiranije. Sreća je obojila blijede obraze mlade djevojke. - Je li to zaista moguće? Ona nikada neće na to pristati. - Pristat će, ne bojte se. Znam ja postupati s tom ljubaznom damom. Od časa kad sam je pogledao jači sam od nje. - Ah, kako divno! Magdalena se gotovo ugušila od sreće gledajući Karola s golemom zahvalnošću. - Ipak se plašim. - Mala nevjernice! Vi ne znate na što sam j a sve spreman kada nešto želim. A ja vas želim vidjeti u svom malom dvorcu Claire fontaine, Magdalena! Želim vas vidjeti u svom ateljeu, s vašom divnom kosom rasutom po ramenima. Magdalena j e pocrvenj ela pod toplim pogledom koj im ju j e grlio. - Ali, gospoña de Movis je zapovjedila Celinie da mi odreže kosu. Karolje skočio. - Što još? Dobro da ste mi to kazali. Ja ću to spriječiti. A sada vas ostavljam. Nadam se, malo manje nesretnu? - Oh, da! - odvratila je uz svoj plahi, nježni osmjeh. Karol se sagnuo i dotakao usnama ruku koju je još uvijek držao. - Do viñenja, Magdalena. Ustao je, nasmiješio se i brzo otišao.

XII Magdalena je gotovo izgubila svijest od uzbuñenja. Je li to moguće? Sve ono o čemu je sanjala postaje stvarnost? I ako to uspije, ona će uskoro napustiti Cadeilles i otići. Ah, ne! To je bilo i odviše lijepo, a da bi se moglo ostvariti. K njemu! Ponovo će mu biti model, svakog će ga dana vidjeti i čuti. No, strah je smjesta ugušio njezinu radost. Ne, nije moguće da bi Vincente na to pristala! Karol je odviše vjerovao u svoj utjecaj i u svoju spretnost. Časak potom ponovno se ponadala. On je bio tako siguran u sebe. A ona je vjerovala, čitavom svojom dušom, da on neće napustiti ubogo siroče puno povjerenja u njega. Slatko uzbuñenje ovladalo je njome. Sjetila se Karolova pogleda, njegova topla glasa i nježnih usana koje su joj poljubile ruku. Izgubila se u slatkim snovima iz kojih ju je trgnula pomisao da je sigurno vrijeme za povratak. Snaga joj se već pomalo vratila. Nije više tako teško hodala i lakše je udisala osvježavajući zrak s planine. Ponavljala je: «Možda ću otići odavde. Tamo ću ga vidjeti svakog dana.» I sreća je ponovno propjevala u njoj. Već je nekoliko trenutaka slušala korake iza sebe. Stigavši do ograde, kraj nje se pojavio Thibaut. - Je si li slučajno vidjela gospodina Wienkiewicza? - zapitao je. - Da, vidjela sam ga. - Dogovorili smo sastanak kod starog mlina. Želio gaje nacrtati, no nisam ga našao. Je li već davno prošao? - Prije nekih dvadesetak minuta. - Razgovarala si s njim? Na njegov upit, postavljen strogo prijekornim tonom, ona je samo kratko i suho odgovorila: - Da. - Rekao ti je nekoliko komplimenata, zar ne? - izustio je s podrugljivim smiješkom Thibaut. Drskim je pogledom promatrao Magdalenu. Dobacila mu je hladan pogled. - Ne, kazao mi je da veoma loše izgledam. - Loše? Da, zaista, čini se da si bolesna. - Zar je to čudo? - Čudo? Što želiš reći? - Zar možda ne znate kako me vaša majka, želeći me kazniti što sam se neki dan pojavila pred gostima, preko noći zatvorila u Kraljevski toranj? - Ćeliju? Ona zaista pretjeruje. To ću joj ja spočitnuti. Ne boj se, to se neće ponoviti. Odvratila je pogled pred njegovim sivim, mrskim očima. - Vjerujem da to gospoña de Movis ne namjerava ponoviti... ukoliko ne želi da umrem -odvratila je hladno. Thibaut se sarkastično nasmijao. - Kakva pomisao! U svakom slučaju, ja to ne želim... nikako ne želim. Ponovno se nasmijao i položio svoju ruku na djevojčino rame. Ona se odmaknula pokretom punim gnušanja. - I budi strpljiva, lijepa moja, jer te brzo čeka bolja sudbina. Ponovno ga je pogledala i drhtaj nelagode prošao je njome uzrokovan sjajem njegovih očiju. - Zaista se nadam, no sigurna sam da za tu moju sreću neću moći zahvaliti bilo kojem članu obitelji de Movis. Taj ponosni odgovor, pun prezira, izazvao je Thibautovu srdžbu. Uhvatio je mladu djevojku za ruku i zaustavio je. - Zaista ne zavreñuješ da se netko za tebe brine. Nećeš ti uvijek tako glasno pjevati! Moja je majka imala razloga da te strogo kazni. Bit ćeš mekša i bolje ćeš znati uživati u mirnom životu bez ikakvih briga. Lijepa moja, jednog ćeš dana biti presretna ako ti dobri Thibaut pruži svoju zaštitu. Ponovno se raskalašeno nasmijao i pustio Magdaleninu ruku. - A ukoliko je Karol Wienkiewicz svojim očima izazvao neki dojam kod tebe, ne zaboravi da će te taj ljubazni umjetnik, kome se možda na čas i svidjelo tvoje lijepo lice, brzo zaboraviti. On je zaboravio i

mnoge druge koje su za njim ludovale. Pozdravljam te! Krenuo je brzim korakom i nestao pod stablima kestenova gdje se tog poslijepodneva trebao poslužiti čaj. Tamo su se već bili skupili gosti Cadeillesa. Fernanda je zaviknula: - Gdje si, Thibaut? Čekali smo te radi koktela. Specijalnost mladog Thibauta bila je pripremanje manje ili više složenih koktela. Neke je čak i sam izmislio. - Bio sam u mlinu gdje sam trebao sresti gospodina Wienkiewicza. No, njega nije bilo. Karol, koji je razgovarao s gospodinom Breilleom, primijetio je hladno: - Sigurno ste zakasnili. - To je moguće. Nisam gledao na sat. Na povratku sam sreo Magdalenu. Kazala mije daje s vama razgovarala. - Zaista sam je sreo, i vidjevši kako slabo izgleda, zapitao sam je za uzrok. - Na žalost, slaba je zdravlja - kazala je s uzdahom Vincente. Karol ju je pogledao. - Valjalo bije njegovati. Vjerojatno za njezino zdravlje nije dobar boravak u onom starom tornju. Osim toga, veoma je tužna, a i to loše djeluje na zdravlje. Vincente je stala treptati kapcima. Oborila je pogled. - Da, možda - kazala je slatko. - Namjeravam to promijeniti. - Tada će moj prijedlog baš dobro doći. Htio sam da mi gospoñica de Norhac bude model. Čuvši ime de Norhac gospoña de Movis je stisnula usnice, a Thibaut gaje pogledao otrovnim pogledom. - Model za j ednu sliku koj a predstavlj a scenu mučeništva - mirno je nastavio Karol. - Njezino mi lice potpuno odgovara i do sada sam ga uzalud tražio. Mislim, nećete imati ništa protiv toga, gospoño? - Ali, gospodine... imam mnogo protiv toga. - Što, na primjer? - Prvo, ta mala nije nikada odlazila odavde, ništa ne zna, bez iskustva je i predodreñena za skroman život. To bi joj zavrtjelo glavom. Tako iznenañena Vincente je nastojala pronaći izgovor, što je bilo teško jer je Karolove oči nisu puštale iz vida. - Vi ćete je kasnije opametiti! - kazao je ironično Karol. - Osim toga, ne čini mi se površnom. Dakle, vratimo se mojem planu. Evo što bismo mogli učiniti. Vi ćete doći s njom, na nekoliko tjedana, u moj dvorac Clairfontaine kraj Chevreusa. Tamo će vas primiti moja tetka Clara. Ja ću svakoga dana dolaziti iz Pariza i slikati. Mislim, to će vam odgovarati? Vincente se jedva mogla snaći. Odgovorila je Fernande, glasom punim prikrivene ljutnje: - Ali u toj maloj nema ništa od onoga što je vama potrebno! - Dopustit ćete, gospoñice, o tome mogu bolje suditi od vas. Fernande je poniknula oči pred tim podrugljivim pogledom, dok je Karol nastavio obraćajući se gospoñi de Movis: - Želim da doñete u Clairefontaine što je prije moguće, za petnaestak dana. Znam da zbog toga morate žrtvovati svoj boravak u Biaritzu u srpnju. No, ja ću učiniti sve da vam u Clairefontainu bude što ugodnije, kako ne biste odviše žrtvovali... Vincente je odmahnula. - Žrtvovali! Za nas će biti prava sreća boraviti kod vas, gospodine! Ne, ne, nemojte pomisliti na egoizam s moje strane, ako moram odbiti... Karolove su se obrve skupile i njegovo je lice iznenada postalo tvrdo. - Odbiti? Vi se šalite, gospodo! Zašto? - Kazala sam vam. Osim toga, taje djevojka tako nježna zdravlja i ne bi mogla podnijeti poziranje. - Učinit ću sve da joj bude što je moguće udobnije. No, meni je potrebna moja mala mučenica. Ne bih vam nikada oprostio kad biste odbili. Ova je posljednja rečenica bila izrečena uz smiješak. No, Vincente je i odviše dobro poznavala njegov odlučan karakter. Shvatila je da se on nije šalio. Njoj je bilo neizmjerno stalo do veza s Wienkiewiczima. Nije željela dovesti u pitanje svoj davni san, brak Fernande i Karola. Pomislila je: «Mogu pristati... a zatim to nekako urediti s Magdalenom.» Odgovorila je s najdražesnijim osmjehom: - Moram se pokoriti vašoj želji. Sve će udesiti za naš odlazak za petnaest dana. To neće biti prekratko

vrijeme da Magdalenu malo pripremimo za društvo. Uboga djevojka ima seoski ukus i neće se dobro osjećati u sjaju vašeg doma. - Vi to zaista mislite? - upitao je Karol. Njegova su se usta podrugljivo nasmiješila dok je nastavljao: - Naročito bi bilo korisno njegovati je i štedjeti joj snagu, jer čini se da ona odviše radi. - Odviše? A što to? Ona radi samo ono što sama želi. Karol se gotovo izbezumio zbog te drske laži. Jedva se svladao i samo mirno odgovorio: - Vi to znate bolje od mene. Meni je potreban model zdravijeg izgleda i ne tužnih očiju. Te riječi i pogled kojim ih je popratio izbacili su Vincente iz ravnoteže. Prvi je put zamucala odgovarajući: - Tužan izgled? Ne vidim razlog. Ona živi mirnim životom. - Ne sumnjam da radite sve kako bi joj život bio ugodan. Je li se rugao? Vincente se to pitala promatrajući s potajnim strahom tajanstveno lice svog sugovornika. - Ta je mala drska! - nadodala je Fernande ljutito. - Ona želi biti zanimljiva... i uspjelo joj je. - Potpuno joj je uspjelo, gospoñice! Ona će biti glavno lice moje, nadam se uspješne, slike. A i vi želite moj uspjeh, zar ne? On je opet postao onaj zavodljivi Wienkiewicz. Fernande je odgovorila, prikrivajući svoju srdžbu, dobacujući mu žarki pogled: - Želim vam najveći uspjeh na svijetu, vi to znate! No, žao mije što ste odabrali baš tu malu glupaču. - Milije bi vam bilo da je taj izbor pao na Fernande de Movis? No, vi nemate lice koje mije potrebno, gospoñice. Ne vidim vas kao mučenicu. To zaista ne! Oko njih se začuo smijeh na koji je odgovorila i Fernande, iako malo usiljeno. - Nemam takve želje. Uostalom, kako ste i sami kazali, vi to morate odlučiti. Thibaut, jesi li pripremio piće? Za vrijeme tog razgovora mladi je Movis pripremao je koktele. Činio se nezainteresiran za razgovor, pažljivo mjereći sastojke svoje vlastite mješavine. Kratko je odgovorio na pitanje svoje sestre: - Za jedan časak. Karol se obratio Vincente pitajući: - Dakle, dogovorili smo se, gospoño? Doći ćete za petnaest dana s Magdalenom u Clairefontaine? - Dogovorili smo se. - Nadam se da će vas i gospoñica Fernande pratiti. - Naravno! - odgovorila je živahno Fernande. - Sve je dakle dogovoreno! I još vas nešto molim, gospoño. Ako gospoñicu Magdalenu moderno odjenete, nemojte joj odrezati kosu. Kosa mije neophodno potrebna za moju sliku. - Ni govora, gospodine, nisam imala takvu namjeru - odgovorila je slatkim glasom Vincente.

XIII Kad su se gosti, okupljeni ispod drveća, nešto kasnije razišli, Karol je, umjesto da se vrati, zapalio cigaretu i uputio se u šetnju parkom. Morao je razmisliti o dogañajima tog poslijepodneva i odlučiti kako da najpametnije postupi u tim okolnostima. U aleji je opazio Louisa de Movisa kako sjedi na klupi držeći album na koljenima. Dječačić, na koga njegova obitelj nije obraćala pozornost, živio je malo po strani od svojih. Karol bi ga viñao samo za vrijeme jela. Obično ne bi progovorio ni riječi. No, primijetio je tugu u tim lijepim modrim očima i u njima je nalazio sličnost s Magdaleninim očima. Vidio je plaho divljenje kojim ga je dječak promatrao. - Što to radiš, Louis? - zapitao je Karol i stao pokraj klupe. -Crtaš? - Ne, gospodine. Pregledavao sam album što sam ga našao u starom ormaru na tavanu. Ove je crteže napravio majčin bratić. Karol je sjeo pokraj Louisa, uzeo album i stao ga listati. Na posljednjoj se stranici umjetnik potpisao sitnim nervoznim slovima: Roland de Norhac. - Ovi su crteži dokaz talenta. Živi li još taj gospodin de Norhac? - Ne, gospodine. Umro je prije nekoliko godina. - Zar on nije imao djece? Naime, tvoj mije brat jednom kazao da ime Norhac sada prelazi na njega.

Dakle, nije imao... - Oh, da, imao je kćerku. - Znači, to je Magdalenin otac? - Da, to je bio njezin otac - kazao je Louis prigušenim glasom. Karol je rastreseno okrenuo nekoliko listova. Louis gaje gledao sjetnim očima. - A ti, crtaš li i ti, mali moj? - zapitao je Karol. - Da, pomalo. Meni se to sviña. - Zaista? A što najradije slikaš? - Zamišljene prizore. Tako sam slikao čitavu priču o lijepoj Berengere. - Tko je ta lijepa Berengere? - Ona je bila kćerka vlasnika dvorca Cadeilles za vrijeme križarskih ratova. Bila je zaručnica stanovitog plemenitog viteza Huguesa d'Ormeyana. Njen je otac umro, a njezin škrti i okrutni brat Robert zatvorio ju je u Kraljevski toranj, jer je htio za sebe zadržati sav imetak koji je po očevoj želji morao podijeliti s njom. Zatim je ispričao kako je on smrtno stradao: - Hugues, koji je nešto sumnjao, prodro je u dvorac jedne noći, ne zna se kojim putem i kako, i voñen Božjom milošću stigao u zatvor gdje je bila zatvorena njegova zaručnica. Bio je krajnji čas, jer je Berengere spoznala daje žele otrovati, pa više nije htjela ni jesti ni piti. Hugues ju je iznio iz dvorca tajnim prolazom kojim je i ušao u dvorac. Vani je zajahao svog konja i pobjegao s njom u svoj zamak. Tamo su njegova majka i sestra prihvatile lijepu djevojku. Zatim je skupio svoje vojnike i napao Cadeilles. Robert je bio pobijeñen i poginuo je u tom boju. Lijepa Berengere naslijedila je sav očev imetak. Poslije se udala za hrabrog viteza Huguesa d'Ormeyana. - To je zaista bio pravi vitez. Sjećam se tog zatvora; jednom mi gaje pokazao tvoj otac. Tmuran je i tamo je ledeno hladno. Uboga Berengere, morala je mnogo patiti! Shvaćam Huguesov bijes prema okrutnom Robertu. Zašutio je kad je ugledao iznenadnu promjenu na licu svog sugovornika. - Što je, mali prijatelju? Zar si bolestan? - zapitao je i stavio ruku na rame uzdrhtalog dječaka. - Umoran sam. No, to će proći. - Evo ti tvoj album. Prije no što odem, pokaži mi svoje crteže. Želio bih vidjeti što radiš. Ponovno se rumenilo pojavilo na dječakovu licu. - Ne usuñujem se. - Zašto ne? Reći ću ti iskreno svoje mišljenje. Donesi mi crteže nešto prije večere. Do viñenja. Karol je ustao i prijateljski potapšao dječaka po ramenu, a zatim otišao. Slijedio gaje pogled pun sjete. U dogovoreno vrijeme Louis je došao u prostorije mladog slikara. Sluga ga je uveo u salon. Tamo je Karol upravo dovršavao pismo svojoj tetki Clari de Ojeda, kojim joj najavljuje skori dolazak gospoñe de Movis i Magdalene u Clairefontaine. - Izgledaš tako uzbuñeno, Louis! - primijetio je smiješeći se. -Sjedni i stavi svoje crteže na ovaj stolić izmeñu nas. Louis je drhtavom rukom otvorio svoju mapu i izvadio nekoliko listova te ih stavio na stol. Karol je pregledavao jedan po jedan list. Promrmljao je: - Veoma dobro... zaista veoma dobro... Ti si nadaren, dragi moj Louis. Iznenada je uskliknuo: - Pa to je Magdalena! Promatrao je sliku koja je predstavljala veoma mladu djevojku u kostimu iz trinaestog stoljeća. - Da, gospodine. Louis je lagano spustio oči i usne su mu zadrhtale. - Na toj si slici nacrtao lijepu Berengere? Zastoje nisi prikazao s jednakim licem kao na ostalim slikama? - Jer... Ta mije misao došla sinoć... Iznenañeni Karolov pogled zamijetio je zbunjenost i uzbuñenje dječaka. - Tek sinoć? A zašto? Iznenada se nečega sjetio i povikao: - Zar je to moguće? To bi zaista bilo odviše! Ipak, ta prehlada, taj bolesni izgled. Louis, jesu li zaista zatvorili tvoju sestričnu u zatvor u kuli?

Louis je promucao: - Zašto to mislite? Zbog čega? - Reci mi istinu. To se dogodilo, zar ne? - Ja mislim... Ja... Čuo sam od Celinie... - Celinie ju je ondje zatvorila? Louis je potvrdio klimanjem glave. - Mislim... da jest. Usne su mu toliko drhtale da je jedva izgovorio te riječi. U Karolovom se pogledu pritajio bijes. Naglo je ustao procijedivši kroz zube: - Kakva podlost! To ubogo dijete! Nije dosta stoje s njom postupala na najnepravedniji način. Sada još želi ugroziti i njezin život. - Pogledavši ponovno Louisa, primijetio je njegovo blijedo lice i pogled pun neizmjerne patnje. Sažalivši se, prišao mu je i stavio mu ruku na glavu. - Siroti moj Louis, ne želim dalje pred tobom govoriti o tome. Mislim da si ti dobar dječak... ti ne mrziš Magdalenu, zar ne? - Da je mrzim? Oh, jaje toliko žalim! Ona je tako lijepa i mila. Silno želim da ona postane sretna. Za to bih dao... ne znam što bih dao. Mislim, više od svog života. Louis je to izgovorio tihim ali žarkim glasom. Karol je osjetio kako on dršće. - Ona je tako dobra! Što bismo mogli učiniti za nju... Što? Karol je pogodio što je mislio sin žene koja je mladu djevojku progonila nepravdama i lošim postupkom. - Za to ćeš se ti pobrinuti, mali moj Louis. Umiri se. Magdalena će upoznati i radosne dane. Za početak, dovest će je gospoña de Movis k meni. I to već za petnaest dana, jer ja je želim naslikati. - Moja majka... će dovesti nju? Ona je pristala? - upitao je s nevjericom Louis. - Da... iako ne lako. A poslije ćemo vidjeti. I veoma nježan, tajanstveni smiješak se pojavio na Karolovim usnama. - No, neću dopustiti da je više muče, ne moraš se plašiti, mali prijatelju. Ona je i odviše dobra, kao što si i sam kazao. I previše mila, a da bi smjeli iskoristiti njezinu slabost i neiskustvo. - Oh, hvala! Vi ste tako dobri! Louis je zgrabio Karolovu ruku i uzbuñeno je poljubio. - Moj ubogi Louis! Ni ti nisi sretan, zar ne? - To nije važno! Ali ona... Htio bih... Vidio sam je jednog dana u parku kako plače. Drugi sam puta čuo kako Celinie govori s njom... na kakav način! A, osim toga. Siguran sam, da je stric Henri živ, s njom bi drugačije postupali. Jecaj mu je zagušio riječi. Ustao je i drhtavim rukama stao skupljati svoje crteže. - Hoćeš li mi darovati onaj koji predstavlja Magdalenu, dragi Louis? - zapitao je Karol. - Veoma rado, gospodine. - I nastavi crtati, ti si veoma nadaren. - To mi je bila jedina zabava i ne umara me - kazao je žalosno dječak. - Do viñenja, gospodine, i hvala vam. - Do viñenja, prijatelju. Zatražit ću od tvoje majke da i tebe povede k meni u Clairefontaine. Kao izgovor, navest ću tvoje zdravlje. Dat ću ti samo nekoliko sati poduke u crtanju. Louisove su oči zasjale od sreće. - Vi? Kad biste to samo učinili! - Posve sigurno. A sad moraš otići jer imam jedva toliko vremena za presvući se za večeru. Ostavši sam, Karol je dao oduška svom bijesu. - Prokleta žena! Bijednica! - ljutito je vikao. I pomislio je: «Ovo ubogo dijete pati duboko zbog nepravde koju je naslutilo, i zbog svega što možda još naslućuje. Oni drugi... Gospodin de Movis nema svoje volje i ne odupire se, ukoliko nije i sam suučesnik. Thibaut je kopija svoje majke. Fernande je glupa, umišljena i bez srca. Aimee, zla mala papiga. Moja mala Magdaleno, bilo je vrijeme da se naši putevi ukrste. Moram vas oteti od te ogavne, zle vile koja vas ovdje drži zarobljenom već godinama, jadna moja Pepeljugo.»

* * * Iste večeri, napustivši na časak goste koji su se već okupili u salonu, gospoña de Movis se popela u Bijeli toranj. Sjedeći kraj svjetiljke gospoñica Seraphyne je vezla. Stara je gospoñica poskočila kad ju je ugledala. Vincente je zapitala: - Je li Magdalena u sobi? - Da... što namjeravate? - Postaviti joj nekoliko pitanja. I gospoña de Movis krenu prema vratima male Magdalenine sobe. Usprkos svojoj kostobolji gospoñica de Grandy brzo je stala pred nju. - Ostavite je Vincente! Siroto dijete spava. - Tada ću je probuditi i reći joj svoje mišljenje o njezinim žalopojkama i optužbama upućenim jednom strancu. A mi smo je primili i nama sve duguje. - Želite govoriti o susretu s gospodinom Wienkiewiczem? Tko je za to kriv? Da je niste tako neljudski kaznili, taj mladi čovjek ne bi zapazio njezin bolesni izgled i ne bije ništa pitao. Usprkos tome, ona mu nije ništa rekla o noći provedenoj u samici. - Kako znate? - Jer mije to ona sama kazala. Ona je veoma iskrena. - Što mu je onda pričala? Zašto je onda gospodin Wienkiewicz žali? Zašto misli daje nesretna? Gospoñica de Grady se nasmijala. - Pa vi ste dovoljno inteligentni, Vincente, da shvatite kako činjenice govore za sebe. Ova djevojka, nećakinja pokojnog gospodara, ovdje je neka vrsta sluškinje. Zar mislite da se to ne vidi i da se stranci tome ne čude? - Da se ona nije gurala naprijed gospodin Wienkiewicz to ne bi bio opazio. Propustite me da joj kažem svoje mišljenje. Gospoñica Seraphyne nije se pomakla. - Ne, Vincente, nećete proći. Ona se danas poslije podne vratila s jakom groznicom i tek je sada zaspala. Već nekoliko noći nije spavala... - Što znače te brbljarije? Maknite se! - Ne! - kazala je odlučno gospoñica Seraphyne. I pogurena, stara gospoñica nastojala se uspraviti u tom polumraku pred ponosnom Vincente. - Kako se usuñujete? Čuvajte se, Seraphyne! - Ne, Vincente, dosta ste zla nanijeli ovoj nesretnici. Znam, nije smjela slušati riječi tog mladog čovjeka. I ja sam joj to prigovorila. No, mislim, Fernande ih je čula mnogo više... Žalila sam zbog svojih prigovora vidjevši je umornu i u groznici. Ona se mora sada odmoriti i vi joj nećete smetati, Vincente, jer... - Jer? ...Što? - upitala je tvrdo gospoña de Movis. - Jer Seraphyne de Grandy nije baš potpuno luda i glupa i jer zna neke stvari... koje bi vam postale neugodne ako bi se o njima pričalo... Na primjer, kako ste čuvali bratića Henrija, posljednjih dana njegova života. - Ali, ja... Vi ste ludi, Seraphyne! Nitko vam neće vjerovati! - Stara Marija je takoñer o tome razmišljala i nešto mije kazala prije svog odlaska. Samo vi i Celinie imale ste pristup k njemu. I ne možete zanijekati da ste Rolanda spriječili da doñe k stricu. - Znala sam da stric to ne želi... Ne Seraphyne, nitko vam ne bi vjerovao, ponavljam to... - Kad bih samoja sama to tvrdila, možda. Ali, postoje i drugi svjedoci... Prestanite proganj ati tu dj evojku, Vincente! Zbog nj e će obratiti pozornost na vas... Pa, ako se stane istraživati, vjerojatno će se naći... - Ništa. Draga sestrično... Iz jednostavnog razloga, jer ništa nema. Vincentin je glas ponovno postao sladak. - Imate bujnu maštu. To je zbog samoće u kojoj živite. A sada će to biti još i gore. Karol Wienkiewicz želi Magdalenu naslikati, i zamolio me neka je dovedem, za petnaest dana, na njegov posjed u dolini Chevreuse. Ona vam je to sigurno pričala. - Rekla mi je kako je on nešto natuknuo i rekao da će s vama o tome razgovarati. - To je odlučeno, iako malo protiv moje volje, moram priznati. Ne gledam bez straha na boravak te djevojke u tako raskošnoj sredini. I prisutnost Karola Wienkiewicza bit će za Magdalenu velika

kušnja... - Pa zašto ste onda prihvatili? - zapitala je gospoñica Seraphyne. - Jer tom zavodničkom Wienkiewiczu čovjek mora popustiti, makar i protiv svoje volje, Seraphyne... A i stoga što bi me stanovite zlonamjerne osobe optužile za sto gadosti, kao na primjer, da sam zatvorila Magdalenu. Pristala sam, dakle, jer već dugo vremena činim samo dobro tom djetetu. Sada ne želim nikakva ogovaranja zbog nje. Laku noć, sestrično. Čuvajte dobro našu dragocjenu Magdalenu... koja neće htjeti ni čuti za vas čim se osamostali. Na te riječi, popraćene podrugljivim smijehom, Vincente je napustila prostoriju. Gospoñica de Grady ostala je časak nepomična, slušajući odjek koraka. Zatim se okrenula, lagano otvorila vrata i pogledala u sobu. Slabo mjesečevo svjetlo ulazilo je kroz uski prozor s rešetkama u sobu u koju je jedva stao stol, stolica i uzani krevet. Na njemu je spavala Magdalena. Debela, zlatna pletenica padala joj je niz lijevo rame. Njezino lijepo lice bilo je mirno a usta nasmiješena. Gospoñica Seraphyne je prošaptala: - Mogla bi samo preko mene mrtve pokušati te probuditi. Tražila si maloprije da te poljubim... To mije tvoj otac još kao dijete uskratio. Nisam to nikada zaboravila. No, sjećat ću se uvijek poljupca koji sam ti danas dala, jadno moje dijete. I sigurna sam, ma što se dogodilo, ti nikada nećeš napustiti svoju staru Seraphyne.

XIV Župni dvor u Dreuzesu, staro zdanje iz vremena kralja Henrika IV, bio je u tako lošem stanju da je župnik mogao stanovati samo u jednom dijelu. Udubljenja u podu predvorja predstavljala su opasnost za prolaznike, a kad bi kiša padala voda bi se slijevala u te udubine. Nekadašnja boja zidova nije se mogla ustanoviti, a stanje kamenih stuba bijaše takvo, daje na njima već nekoliko puta pala stara sluškinja. Općina je stalno obećavala pomoć, no nije bilo novaca, te župnik Darlannes nije mogao ništa do smiješiti se pred svim tim nevoljama. Naknadu za taj zapušteni dom nalazio je u svom vrtu. Tu je uspijevalo najbolje povrće u čitavom kraju i divno cvijeće. Tamo ga je zatekla služavka želeći mu najaviti posjetu. - Onaj lijepi gospodin iz Cadeillesa. Htio bi s vama razgovarati, gospodine župniče. Kakav krasan momak! A tek oči! Ah, da sam mlaña, zaljubila bih se u njega. - Dobro, dobro, Martha! Još ću pomisliti kako niste bili baš kreposni u svojoj mladosti. - Bila sam, gospodine župniče. Ja samo tako govorim... Ne slušajući više brbljanje stare žene župnik je odložio lopatu, spustio zavrnute rukave i prošao kroz vrata u veliku sobu namještenu garniturom od pletene slame. Karol Wienkiewicz mu je prišao i kazao smiješeći se: - Kao vaš povremeni župljanin morao sam vas posjetiti prije odlaska, gospodine župniče. - To je za mene velika sreća i velika čast. Ime vašeg oca i vaše odviše je slavno a da za nj ne bismo čuli i mi, ovdje na kraju svijeta. No, hoćete li doći pod sjenicu u vrt? Po ovom lijepom vremenu bit će nam tamo ugodnije nego ovdje u toj vlažnoj prostoriji. Karol je pristao i obojica su otišla do sjenice ukrašene jasminom. Mladi je čovjek pričao s kakvim je zanimanjem razgledao crkvu, dobro sačuvan primjerak crkvene arhitekture XV. I XVI. stoljeća. Raspitivao se o nekim pojedinostima koje mu je župnik Darlannes s velikom radošću stručnjaka objašnjavao. - No, vi ste vidjeli crkve koje su sto puta značajnije - dodao je svećenik. - I vi sami doprinosite svjetskoj umjetnosti. Nisam vidio vaša djela, već samo reprodukcije u nekom časopisu koji mi posuñuje jedan naš župljanin. U njima nalazim osjećaj za ideale zaista vrijedne pažnje. - Ako sudite tako nećete se ljutiti na mene što sam za svoj model odabrao jednu župljanku iz Dreuzesa? - pitao je sa smiješkom Karol. - Iz Dreuzesa? Koju? Gospoñicu Fernandu de Movis? - Ne! Zar je vi možete zamisliti kao mladu mučenicu koja je voljna žrtvovati se za svoju vjeru? Ne, ne, tražite dalje! - Zaista ne znam... - Dobro, gospoñicu Magdalenu de Norhac. - Magdalenu?

Župnik je iznenañeno pogledao Karola. - Vije poznajete? - Upoznao sam je prije šest godina i tada mi je već bila model. Ovaj sam je put slučajno sreo. I Karol je opisao svoj susret s Magdalenom. Zatim je ispričao sve što je saznao od Magdalene i što je sam pogodio o njezinu žalosnom životu. Svećenik je odmahivao glavom i šaptao: - Ubogo dijete! Ubogo dijete! - Jeste li znali da tako s njom postupaju, gospodine župniče? - Gospodine, Magdalena je veoma suzdržljiva i nikada se nije požalila. Dugo sam vremena prihvaćao izjave gospoñe de Movis u vezi s Magdaleninim ocem. Zatim sam počeo sumnjati. I ja sam stao ispitivati Magdalenu. Iz njezinih sam odgovora zaključio da nepravedno postupaju s njom i da možda čak i... - Opljačkali su ono što joj je pripadalo - dovršio je Karol njegove riječi, vidjevši kako je župnik oklijevajući prekinuo svoje izlaganje. - Pa, polučili su to tako što gospodin de Norhac nije saznao za postojanje djeteta. - Znači da isto mislimo. Tvrdim i to da gospoña de Movis svojim lošim postupkom dovodi u opasnost život ove mlade djevojke. Župnik Darlannes je odmahnuo glavom. - Tu možda malo pretjerujete. - Ne, ne, i ja sam siguran da i vi tako mislite. Stoga sam odlučio izbaviti to ubogo dijete iz života punog opasnosti. Kao prvo, pozvao sam je k sebi, u pratnji gospoñe de Movis. A zatim ću se... oženiti njome! Župnik je poskočio. - Vi to hoćete? Što? Onu malu Magdalenu? - Veoma je volim, gospodine župniče. Ona je duhovno i tjelesno savršena. - Ali... ali... nije li to prolazan osjećaj... jedan prohtjev, možda čak i samilost? - Ne, to je ozbiljno, veoma ozbiljno. Ljudi koji me ne poznaju dovoljno smatraju me ćudljivim i nepostojanim. No, daje moj otac ovdje on bi vam potvrdio da znam biti i drugačiji. - A što će on reći na taj brak? - On će, naravno, pristati svim svojim srcem. Sad je na putu Brazilijom. Napisat ću mu sve i saopćiti mu svoju želju. Ne sumnjam da će mi dati pristanak. U meñuvremenu, Magdalena će biti u mom dvorcu u Clairefontaineu. Za nju će se brinuti moja tetka, koja će je sigurno brzo zavoljeti. Ja ću svoj posao zavući stoje dulje moguće. Kad više neću moći odugovlačiti slikanjem, tetka će je odvesti na more ili nekamo drugamo, radi oporavka. I tako ćemo čekati dok se otac vrati. - Što ćete učiniti s gospoñom de Movis? - zapitao je župnik. On se još nije oporavio od iznenañenja. - Ona će pristati na ono što ja budem htio, jer je jučer shvatila, a ja ću joj to još jasnije dati do znanja, da bi bilo opasno učvrstiti me u mojim sumnjama. Zbog toga ona neće više nastojati naškoditi Magdaleninom zdravlju. - Ako je tako... ona se neće usuditi. Zaista, morao se naći netko poput vas pa da uspije, jer ova je žena veoma spretna. Mene je odviše dugo varala i, moram vam priznati, bilo mije teško povjerovati daje osoba bez imalo skrupula. - Potpuno je ovladala vještinom pretvaranja... i laskanja. No, kod mene nije ni u jednom uspjela, hvala Bogu! Čista i poštena duša njezine žrtve bila je snažnija od svih spletki... Pričala mi je kako je Magdalena slaba zdravlja jer je to naslijedila od roditelja. - Bila je nježna i osjetljiva do prije nekog vremena. Sada je ojačala usprkos tegobnom životu. Nije imala ni dovoljno jela, čini mi se. Upravo to dokazuje njenu zaista snažnu narav. Majka joj je umrla pri porodu, a otac je bio tuberkulozan. Razbolio se od prenapornog posla i mnogo nedaća. Ljudi koji su ga ovdje poznavali pričaju da je u djetinjstvu bio veoma snažan. Nikada nije bolovao. Uostalom, Norhacovi su veoma lijep i zdrav soj. Što se pak majke tiče, mogli biste se raspitati u Poljskoj. - Tako je. No ne sumnjam u to daje sve to smišljena laž gospoñe de Movis. To je dio njezina plana. Tko zna! Možda je ona na taj način željela pripremiti «naravnu» smrt svoje štićenice. - Ali, gospodine! -bunio se svećenik. - Sto mogu, ja joj ne vjerujem. Veoma bih volio kad moja draga Magdalena više ne bi bila u njezinim rukama.

- I j a to moram priznati. No, j a bih želio... Ona j e j oš tako mlada, pravo neiskusno dijete. - Zar ne vjerujete da bih joj bio dobar muž? Karol se nasmijao vidjevši koliko je župniku neugodno. - Ne bojte se, ja ću je usrećiti, i obećavam vam da ću joj biti najvjerniji i najodaniji muž. Kunem vam se svojom pokojnom majkom koju sam tako volio. - Vaša je majka već dugo vremena mrtva? - Navršio sam četrnaest godina. Bila je porijeklom Španjolka, rijetke ljepote i još ljepše duše. Moj je otac ostao neutješan. No, ja vjerujem da će Magdalena svojom dražesti i dobrotom uspjeti smanjiti njegovu bol. Svećenik i njegov gost neko su vrijeme šutjeli i slijedili svoje misli. Zatim je župnik Darlannes zapitao: - Jeste li spomenuli vjenčanje pred Magdalenom? - Još nisam. Učinit ću to u Clairefontainu. - Neće li gospoña de Movis izmisliti sve moguće zapreke? - Ja ću ih otkloniti. Ah, kad bismo mogli dokazati pljačku, sve bi išlo samo po sebi. - Sigurno, ali kako to dokazati? - Ne bi li se moglo naći svjedoka ovdje u okolici? Možda je netko od ovdašnje stare posluge nešto vidio ili čuo? - Raspitat ću se i javiti vam, gospodine. - To je dogovoreno. Pokušajte se sresti s Magdalenom ovih dana. Recite joj da je ja čekam i neka se više ne plaši. Ne znam kakav je život ta uboga djevojka provodila u Cadeillesu kraj one stare gospoñice. - Ona je ogorčena zbog svog tjelesnog nedostatka. No, ipak je jedina u Cadeillesu koja je pokazala malo dobrote prema tome siročetu. Osim toga, ona joj je pružila naobrazbu, jer gospoña de Movis je, naravno, i u tome štedjela. Naložila je svojoj siromašnoj roñakinji neka nadomjesti školu koju bi inače trebala plaćati za Magdalenu. - To je vrhunac! - istisnuo je s negodovanjem Karol. - Morat ću se još neko vrijeme sretati s tom opakom ženom. Čak biti ljubazan prema njoj. Moram to izdržati do časa kad ću imati pravo štititi Magdalenu. U razgovoru svećenik i njegov gost izašli su iz sjenice. Karol je sa zanimanjem razgledavao dobro ureñen vrt te je čestitao svećeniku. Priloživši znatan milodar za crkvu, oprostio se. Svećenik ga je otpratio sve do vrata, i zatim je, gledajući za njim, stao razmišljati: «Kakva sreća za tu ubogu Magdalenu ako mladi čovjek ostvari svoje planove! Iz takve bijede doći u najveće blagostanje. Jer govori se da su Wienkiewiczevi neizmjerno bogati. No, hoće lije on usrećiti? Po svemu sudeći, poštenje i dobar... No, neće li ga uspjeh, bogatstvo i laskanje pokvariti? S druge strane, što bi bilo od Magdalene bez njega? Samo zaštitnik, snažan poput njega može je spasiti iz mreže spletaka gospoñe de Movis. A budući daje govorio o vjenčanju...» Odmahnuvši glavom župnik se vratio u vrt i počeo polagano kopati. Razmišljao je o svemu što mu je otkrio mladi Poljak. To se podudaralo i s njegovim sumnjama u pogledu uloge koju je bila odigrala gospoña de Movis potkraj života pokojnog gospodara dvorca. Zaključio je odloživši lopatu: «Morat ću posjetiti staru Mariju. Možda ću od nje nešto saznati.»

XV Karol je trebao sutradan otputovati. Ovo poslijepodne bilo je posvećeno izletu pripremanom već nekoliko dana. Bilo je dogovoreno da se vrate tek na večeru. Navečer je Karol rekao u salonu: - Morao bih se oprostiti od gospoñice de Norhac prije odlaska. Primijetio je kako su se gospoña de Movis i Thibaut naljutili kao i svaki put kada bi on tako nazvao Magdalenu pa je to namjerno ponavljao. - Ona je već sigurno legla - izgovarala se Vincente uz svoj najslañi smiješak. - Mora rano leći, radi zdravlja. - Pa dobro, onda sutra ujutro? Ja odlazim tek oko deset sati. - Sutra... Naravno! - Ona veoma kasno ustaje - završila je Fernande. Pritom je Karolu uputila tako žarki pogled koji bi i led otopio, ali ne i Karolovo srce.

- Dobro, čekat ću. Fernande je stisnula svoja narumenjena usta i kazala usiljenim smiješkom: - Pa vidjet ćete tu malu za petnaest dana... taj svoj predivni model. Već ste bili oduševljeni njom kad joj je bilo šest godina i kada ste je slikali, dolje, kod potoka. Onda barem nije bila lijepa. - Imala je predivnu kosu i oči. Zaboravio sam je pitati je li sačuvala crtež. Vincente se okrenula i skrila lice u polumraku. - Nisam joj ga tada dala. Bila je premlada, a taj je crtež predstavljao veliku vrijednost. Sačuvala sam ga kako bi joj ga mogla kasnije predati. Bljesak je prošao Karolovim očima. Hladnom podrugljivošću je odgovorio: - Vi ste zaista dalekovidni, gospoño! Sad ću barem moći sam predati crtež gospoñici de Norhac. Molim vas, vratite mi ga. - Odmah, gospodine, smjesta ću vam ga donijeti. - Kakvo sretno biće, ta mala! Imat će čast da je vi naslikate -uskliknula je gospoña de Breille uputivši osvajački pogled Karolu. - Čast koju ta mala guska neće znati cijeniti - dodala je Fernande uz podrugljivi osmjeh. - To nije baš lijepo od vas. Jednostavnost i iskrenost vaše mlade sestrične predstavljaju za mene pravi oporavak od izvještačenosti mondene okoline koja me okružuje. - Ta iskrenost i jednostavnost neće dugo trajati! To je zlobno primijetio Thibaut, glasom punim ironije. - Što vi o tome znate? - hladno je upitao Karol. - Iskušenju u koj em će se naći moj a sestrična ne može se oduprij eti nijedna žena. On je posebno naglasio posljednje riječi. - Ni jedna žena? Kako ste skeptični, Movis! Ne vjerujem u vaše veliko iskustvo. Makar me držali naivnim, ja ću ipak sačuvati svoje iluzije. - Naivnim! Nitko to za vas ne može kazati - protestirala je gospoña de Movis. -Ne, nego ste vi odviše dobri, toga se bojim. - Što mogu, u tome sam nepopravljiv. Izrekavši te riječi, uz nehajni smiješak, Karol se oprostio od svojih domaćina. U sobama, u kojima je stanovao, njegov je poljski sluga Vojciendi upravo pripremao krevet za noć. Karol gaje pozvao i upitao: - Znaš li gdje je soba gospodina Louisa de Movisa? - Da, gospodine. U hodniku, nedaleko odavde. - Skokni i pozovi ga, nañeš li ga tamo. Nekoliko časaka kasnije ušao je Louis, pomalo iznenañen i uznemiren zbog poziva. - Dragi Louis, zamolit ću te za uslugu. - Veoma rado, gospodine! - Malo prije izrazio sam gospoñi de Movis želju da se prije odlaska oprostim od tvoje sestrične. Bojim se, ona će to nastojati spriječiti. Ne želim insistirati na tom sastanku ako ona to neće. Znaš li kako bih mogao u miru razgovarati s Magdalenom, naravno u tvojoj prisutnosti? Želim da ti budeš prisutan. Kad bi nas, naime, netko vidio same to bi moglo štetiti dobrom glasu gospoñice de Norhac. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja Louis je izjavio: - Jučer ujutro oko osam sati, dok sam šetao parkom, sreo sam Magdalenu. Sjedila je uz jezerce. Izmijenili smo nekoliko riječi. Ispričala mi je kako sestrična Seraphyne zahtijeva da svakog jutra poñe na svježi zrak. Mogli bismo je, dakle, sutra potražiti tamo. Ona voli to mjesto, jer je osamljeno i daleko od glavnih staza. - Dobro, otići ćemo sutra zajedno onamo, Louis. Gdje ćemo se naći, a da ne probudimo sumnju? - Kraj kineskog paviljona, gospodine. Nije daleko od mjesta na koje idemo. - Neka bude tako. Reci, Louis, kako ona izgleda? Čini li ti se bolesnom? - Izgleda nešto bolje, gospodine. - Čini mi se daje više ne tjeraju na rad. - Ne, za sada. Ne bi ni mogla raditi. Odviše je slaba. - Ni sada, ni kasnije. Bar se tako nadam. Gospoña de Movis mi neće htjeti dovesti model u lošem zdravstvenom stanju. Blijedo se lice lagano stegnulo, a žalosne su se oči skrile ispod trepavica. Karol je uzeo dječakovu ruku i prijateljski je stisnuo.

- Poñi sada, prijatelju... I hvala ti! - Ja moram zahvaliti vama što mi dajete priliku da učinim uslugu vama i Magdaleni! - Odgovorio je živahno Louis. Otišao je i Karol je gledao za njim. «Ubogo dijete, on bi htio ispraviti nepravdu drugih učinjenu njegovoj sestrični. No, bit će mu teško. Sve više vjerujem da je Magdalena žrtva neke ogavne spletke.» Te je noći Karol loše spavao. Osjećaji koji su ga preplavljivali, zbog ljubavi prema Magdaleni, godili su njegovoj duši. U njemu je živjelo nešto viteško i toplo, usprkos okolini u kojoj se kretao. No, ipak je bio razuman i svjestan poteškoća koje su ga čekale. Žalio je što nema uza se svog oca. On bi mu pomogao i koristio mu svojim ugledom i utjecajem. «Čim stignem u Pariz brzojavit ću mu i zamoliti ga da se vrati. Morat će prekinuti putovanje tjedan-dva ranije. Za mene će on to rado učiniti» - razmišljao je. Nešto prije osam sati Karol je iz dvorca, kroz vrata za poslugu, krenuo prema kineskom paviljonu. Paviljon je dao sagraditi jedan de Norhac zaljubljen u Daleki Istok. Taj je napunio i jedan salon Cadeillesa različitim predmetima s Istoka, od kojih su neki bili čak i originalni. Louis je stigao par minuta kasnije i ispričao se. - Ja sam stigao ranije. Možda je prerano da nañemo sestričnu? - Mislim da nije. Krenuli su uskom alejom, prilično zapuštenom, koja je vijugala izmeñu drvoreda. Drveće je spuštalo na nju svoje isprepletene grane. Louis je izgledao potišten pa gaje Karol upitao: - Što je s tobom? Čini se da teško dišeš. - Imam bolesno srce, gospodine. - Liječe li te? - Da. Majka me prošle godine odvela specijalisti. On mi je dao neke lijekove i preporučio da se ne umaram. - I ti ga slušaš? - Moram, ne mogu živjeti kao ostali moji vršnjaci. U glasu tog dječaka osjetila se tužna rezignacija. - Oporavit ćeš se, Louis. Liječit će te... - Nije mi stalo do toga. Bolni zvuk dječakova glasa duboko je dirnuo Karola. Uhvatio je svog mladog prijatelja za ruku s mnogo nježnosti. - Sto to govoriš, Louis? U tvojim godinama čovjek ne misli tako. - U mojim godinama može se teško patiti, gospodine. - Drago dijete, ne valja previše crno misliti o nekim stvarima. Louis gaje pogledao s puno tople zahvalnosti. - Hvala, gospodine, na vašoj dobroti. No, prije svega mislite na Magdalenu, na nju koja je toliko nesretna... kojoj toliko nedostaje ljubavi... Uto stigoše do kraja aleje koja je završavala kod okruglog jezerca ograñenog kamenom pozelenjelim od starosti. U sredini je stajao kameni kip žene okrunjene cvijećem. Nekoć je bio bijele boje a sada je pocrnio od tereta godina. Ona je već tri stotine godina naginjala svoju košaru punu ruža iznad vode. Izvor u parku Cadeillesa neprekidno je napajao to malo jezero. Na klupi je sjedila Magdalena. Sunce se već bilo diglo i bacalo kroz lišće svoje sjajne zrake. Velike su bukve ovdje tvorile veličanstveni svod. Ptice su pjevale tako glasno da mlada djevojka nije čula pridošlice sve dok nisu stigli do nje. Skočila je, lako, iznenañeno uzviknuvši, a njezino je blijedo lice porumenjelo. - Došao sam se oprostiti, gospoñice - kazao je, naklonivši se, Karol. - Ja odlazim za dva sata kako bih pripremio sve za vaš boravak u Clairefontaineu. Htio sam vam samo reći da možete računati na svu moju odanost i prijateljstvo. - Imate toliko briga zbog mene. U vidljivoj neprilici Magdalene očitovalo se koliko su joj do tada manjkale upravo takve riječi. Upućivane su joj samo riječi pune prezira. Čistoća njezine duše otkrivala je u Karolovim riječima samo dobrotu i brigu za nesretno biće. Karol, i sam dirnut, nasmiješio se i odgovorio nježno: - Da, neprilika zbog vas, mala osamljenice! Htio bih vidjeti izgledate li bolje. Smijem li trenutak sjesti? Moram vam mnogo toga kazati...

Sjeo je na klupu, a diskretni Louis je pošao do bazena i zagledao se u vodu obasjanu zlatnim sunčevim zracima. - Moram vam najprije ovo predati. I Karol je na djevojčina koljena stavio mali zamotuljak. - Što je to? - upitala je iznenañeno. - Kad sam prije šest godina odlazio predao sam gospoñi de Movis ovaj crtež. Sjećate li se našeg prvog susreta? - Veoma dobro! - Zamolio sam je da vam ga preda u znak zahvalnosti. Sinoć sam slučajno saznao da gaje ta poštena osoba zadržala, pod izlikom da ste bili premladi pa bi ga mogli izgubiti. Zamolio sam je da mi ga vrati kako bih ga sam mogao predati... i evo ga. Magdalena je odmotala papir. Ugledala je malu djevojčicu, duge, raspuštene kose, kako sjedi uz potok, s nogama u vodi. U dnu slike stajao je potpis: Karol Wienkiewicz. Pogledala je mladog čovjeka svojim lijepim očima punim radosti. - Kako da vam zahvalim? To će mi biti draga uspomena. Nisam znala. - Oh, to je samo jedna od stotinjak malih nepravdi koje vam nanosi vaša draga roñakinja. Kad bar ne bi bila ništa teže učinila! Ostavimo to za sada, jer mi nemamo mnogo vremena. Ne bih želio da gospoña de Movis sazna za naš susret. - Ali... njezin sin? - On neće ništa kazati. On je naš prijatelj, koji vas od sveg srca žali. On me jutros doveo k vama. - Da, on je drag... nažalost ne izgleda mi sretan. - On to zaista nije. Pati, jer sumnjiči majku. Znao je da su vas zatvorili u zatvor u kuli. Zašto mi niste ništa o tome kazali? - I sama se pitam. Vidjela sam da se ljutite na gospoñu de Movis... - Da, užasnuo sam se kad mi je Louis to rekao! Prihvatio je Magdaleninu ruku i čvrsto je stisnuo. Njegov raznježeni pogled obavio je njezino lice, ružičasto od uzbuñenja, s očima punim radosti. - To nije ništa... prošlo je. Nadam se da više neće biti tako zla. - Neka se samo usudi! Sada imate viteza koji će vas štititi... veoma odanog viteza! Ona je spustila kapke zaslijepljena toplinom Karolova pogleda. - Sinoć sam posjetio župnika Darlannesa i razgovarali smo o vama. I on sumnja u poštenje gospoñe de Movis u vezi s gospodinom de Norhac. Ako nešto ne bi bilo u redu do vašeg odlaska odavde povjerite se njemu. On će me obavijestiti. Osim toga, pokušat će saznati ne bi li nam netko od pokojnikove okoline mogao dati kakve podatke protiv te dame. Vidite li, draga moja, da sada više niste napušteni? - To moram vama zahvaliti. Mnogo vam dugujem! - To ćete mi jednog dana dokazati! - odgovorio je on veselo i uzbuñeno. - Kazat ću vam kako, ali kasnije. Imate li koje pitanje prije nego što odem? - Mogu li razgovarati s gospoñicom de Grandy o vašim planovima u vezi s gospoñom de Movis? Kazala sam joj samo da me želite naslikati. - Vjerujete li joj? - Da, spoznala sam da pod svojim ružnim licem i usprkos, ponekad, neugodnim riječima krije ljubav prema meni. Osim toga, mrzi gospoñu de Movis. Nemam običaj bilo što kriti pred njom. - Tada joj sve ispričajte. Možda bi vam ona mogla biti od koristi. Možda sluti nešto podlo u ponašanju gospoñe de Movis. Svjedočanstvo, koje samo za sebe malo znači, može ponekad učvrstiti neko drugo. - Ne znam što bi ona mogla znati. Nikada mi nije o tome govorila. Možda zbog svoje ovisnosti, možda i zbog svog zatvorenog karaktera. Ona je uvijek bila suzdržana i nikada mi nije govorila o stricu Henriju ili o mom ocu. - Ona nema imutka? - Nema ništa. Gospodin de Norhac davao joj je rentu. Gospoña de Movis nastavila je s isplaćivanjem, ali u manjim iznosima. Karol se prezirno nasmijao. - Dobro! No, davala joj je nešto za vaše uzdržavanje? - Veoma malo. Karol je pogledao njezinu iznošenu haljinu i stare cipele na lijepo oblikovanim nogama. Istrošeni šal pokrivao joj je ramena. Njegovi su prsti još jače stisnuli drhtavu ruku.

- Ta se vremena više neće vratiti. Čak ni ako ne uzmognemo dokazati da vam je otela nasljedstvo, vi nećete više poznavati bijedu. A sada, do viñenja... u Clairefontaineu! Poljubio je Magdalenine prste i ustao. Baršunasto nježan pogled posljednji je puta obuhvatio mladu djevojku. Ponovio je: - Do viñenja, Magdalena! Otišao je u pratnji Louisa koji je prijateljski pozdravio svoju sestričnu. Nekoliko je časaka Magdalena ostala nepomična, s rukama na koljenima. U duši je osjećala neku čudnu mješavinu žalosti i veselja. Žalost, stoje odlazio njezinjedini zaštitnik. Radost, što gaje ponovno vidjela, čula njegov glas i osjetila prijateljstvo i pozornost. Osjetila je i iznenañenje stoje taj elegantni stranac, taj slavni umjetnik, pokazao toliko zanimanja za siromašnu, neobrazovanu, mladu djevojku, prezrenu od njezine obitelji. Karol Wienkiewicz... Odmotala je list papira što ga joj je predao i dugo promatrala potpis. Zatim je uprla pogled u model. Malena djevojčica, velikih, zamišljenih i pomalo divljih očiju. Nasmiješila se kad se sjetila tog prvog susreta s Karolom, straha koji je bila osjetila i svoje bojažljive poslušnosti pred tim strancem. Sad se više nije bojala. No, kao i nekoć, veoma bi rado pristala daje Karol vodi. Taj odlučni i šarmantni Karol koji je iznenada ušao u život nesretnog siročeta.

XVI Movisovi i njihovi gosti skupili su se u predvorju kako bi se oprostili od Karola Wienkiewicza. Ovaj je svojim uobičajenim šarmom damama ljubio ruke a čvrsto stiskao ruke gospodi, odgovarajući ljubazno na izraze žaljenja što su ih oni neprekidno ponavljali. - Vidjet ćemo se zimi. Ukoliko je budem provodio na jugu. To ovisi o mojim planovima. Do viñenja, gospoño. Dogovoreno je? Ja vas čekam na utvrñeni dan. Te je riječi uputio gospoñi de Movis, smiješeći se još ljubaznije nego inače. - Dogovorili smo se. Mi ćemo stići u Clairefontaine 15. srpnja. - Ukoliko imate namjeru poći prije toga u Pariz, mogao bih poslati svoj automobil po vas. - Da, svratit ćemo- kazao je Thibaut. - No, kako neće biti dosta mjesta u našim kolima, jer Magdalena polazi s nama, otac i Aimee putovat će vlakom. Iznenañeni pogled gospoñe de Movis upućen sinu, govorio je Karolu daje ovaj kazao nešto protiv volje majke. - U tom će slučaju biti bolje da uzmete moj automobil. Tako ćete moći krenuti svi zajedno i bit će vam udobnije. Poslat ću vam ga dva dana prije polaska. - Veoma ste ljubazni! - rekla je Vincente. - To će zaista biti ugodnije. - Oh, kako ljubazno od vas da i na to mislite! - uzviknula je Fernande značajno ga pogledavši. - Oduševljen sam što vam mogu pomoći. To će biti samo mala zahvala za gostoprimstvo koje ste mi pružili. Njegov je glas bio ljubazan, ali hladan. To je bila samo uobičajena pristojnost dobro odgojena čovjeka. Morao je zahvaliti domaćinima. - Gostoprimstvo koje ćemo vam uvijek rado pružiti - toplo je dodala Vincente. - Nadam se da ću opet jednom posjetiti taj stari dvorac. Ovdje sam proveo veoma ugodne časove. Do viñenja, gospoño. I dovedite mi svoju roñakinju zdravu! Potrebna mi je mlada mučenica zdrava izgleda. Činim vas za to odgovornom. Ove je riječi izgovorio kao u šali, no u njima se jasno mogla osjetiti prijetnja. To je shvatila žena oštra duha poput Vincente. Njezino se umorno lice zgrčilo, no nije spustila pogled pred gotovo prijetećim očima mladog čovjeka. - Ako to bude o meni ovisilo vjerujte da će bolje izgledati -odgovorila je ljubazno. Kad se Karol odvezao automobilom, gosti koji su imali namjeru ostati još neko vrijeme u Cadeillesu, povukli su se u svoje odaje. Neki od gostiju slijedili su Fernande na partiju tenisa. Thibaut je uzeo majku pod ruku i krenuo prema stubama. - Moram s tobom razgovarati - kazao je poluglasno. - Moraš mi nešto objasniti. - Što? Pitam se... Bez odgovora počeo se penjati stubama a ona je morala poći za njim, očito zle volje. Ušli su u sobu koja je Vincenti služila kao garderoba. Thibaut je ispustio ruku svoje majke i sjeo u udoban naslonjač. - Da, objasniti draga moja majko! Kazala si mi neki dan da si obećala Karolu odvesti Magdalenu, no

ne namjeravaš valjda održati to obećanje? - Tako je! Nije se ljutila na uobičajeno drsko ponašanje svog sina. Sjela je za mali stolić i nalaktila se na nj. - I to još uvijek namjeravaš? - Ne. Taje riječ tiho prešla preko njezinih usana. - Zašto? - Jer sam shvatila da bi bilo preopasno suprotstaviti se tom sumnjičavom čovjeku koji na svaki način želi Magdalenu. Bljesak se pojavio u Thibautovim očima. No, glas mladog čovjeka ostao je miran kad je progovorio: - Opasno? Zašto? Jer ćemo prekinuti veze s njim? Budući daje moj otac Magdalenin tutor ti možeš s njom postupati prema svom nahoñenju. Gospoña de Movis je naslonila svoj obraz na nježnu ruku s dva skupocjena prstena. Na njezinu licu nije bilo ni traga uzbuñenju dok je posve mirna odgovorila: - Ti si sada punoljetan, Thibaut. Inteligentan si i ne more te predrasude. Ja ću ti, dakle, reći ovo: ja sam učinila sve kako ne bi došlo do susreta izmeñu strica Henrija i Rolanda. I to od časa kad se stric razbolio. Ja sam zatajila pisma koje mu je nećak slao. Kad je Roland osobno stigao, spriječila sam ga da se susretne sa stricem. I to moje odbijanje pospješilo je Rolandovu smrt. Ja sam, zajedno s Celinie, čuvala stražu uz bolesna strica da nitko ne bi mogao s njim razgovarati. On nikada nije saznao za Rolandovu kćer... - Ukratko, ti si joj oduzela nasljedstvo? - Tako je. Prigovaraš li mi to? - Naravno da ne! Na tvom bih mjestu učinio isto. Vincente se nasmiješila. Njezin je sin bio jednako tako ciničan kao i ona. Zaista su se slagali. - No, ne vidim kakve to veze ima s Wienkiewiczem? - Na nesreću, ima, i to veliku. Jer ja sam shvatila da me sumnjiči, razumiješ li? On se zaljubio u Magdalenu, postao je njezin zaštitnik i postavljajući pitanja, raspitujući se kod drugih, on bi mogao doći do zaključka da smo je prevarili. Tad će nastojati da ona stekne svoje pravo. Thibautove oči kao da su iznenada promijenile boju, potamnjele od bijesa. - Misliš li da će naći dokaza? - Nadam se da neće. No, nikad se ne zna. Celinie, iako je dobro plaćam, nije sigurna. Mogao bi joj ponuditi takvu svotu kojoj se ne bi mogla oduprijeti. A ostala posluga, mogla je nešto posumnjati. Ukratko, mislila sam da je bolje ne suprotstavljati mu se, jer je on protivnik s golemim utjecajem i s mnogo novca. - Znači, dopustit ćeš mu da postupa s Magdalenom kako želi? Gospoña de Movis zamijetila je gorčinu u sinovljevu glasu. Pogledala je njegovo ledeno lice. - A što mogu? Zašto da sami sebi stvorimo neprilike zbog te male? - A Fernande? - zapitao je ironično Thibaut. Gospoña de Movis samo je slegnula ramenima. - Fernande? Na žalost, za sada se tu ne može ništa učiniti. On na nju uopće ne obraća pozornost, čak ni toliko... I prstima je skinula s haljine jedno zalutalo perce. - Ta ogavna Magdalena sve je pokvarila. Jednog će mi dana za to platiti. No, zasad moramo smiriti sumnje i nezadovoljstvo Karola Wienkiewicza. Prema tome, postupat ćemo s njom kao s nekom princezom... ili gotovo tako. Thibaut je iz džepa izvadio srebrnu kutiju za cigarete i zapalio jednu, dok je njegova majka sa zlim smiješkom dodala: - Sada se više neće moći žaliti na nas. Uostalom, zašto si kazao gospodinu Wienkiewiczu da će Aimee pratiti oca željeznicom, kad smo se dogovorili da će to biti Magdalena? - Mislio sam da će to ljepše izgledati u njegovim očima. Kao da je mi ne isključujemo iz svog društva. - Zaista! I ti si, dakle, već osjetio da ne smiješ povrijediti našeg gosta? - Da... pa mi želimo ostati u dobrim odnosima s njim. I Thibaut je stavio cigaretu u usta raširena od podrugljivog smiješka. Zatim je ustao. - Morat ću sutra otići s Magdalenom u Pau da joj kupim odjeću -rekla je gospoña de Movis. - To će predstavljati lijepi izdatak! Morala sam biti opreznija i zatvoriti je za cijelo vrijeme boravka gospodina

Wienkiewicza. - To si zaista morala učiniti - procijedio je kroz zube Thibaut. Kad je krenuo prema vratima majka gaje upitala: - Dakle, Thibaut, ti o svemu misliš kao i ja? Jer ja sam to učinila prije svega radi tebe, a i za tvoje sestre koje bi bez toga bile siromašne udavače. - Potpuno odobravam, još ti to jednom opetujem... i ako baš želiš, zahvaljujem ti. Vadeći cigaretu iz usta uzeo je ruku svoje majke i poljubio je. Njihovi su se pogledi sreli i u njima se pojavio onaj isti ironični smiješak, govoreći: - Ah, kako se dobro razumijemo! Sljedeći dani donosili su Magdaleni neočekivana iznenañenja. Takvo je za nju, koja nije napuštala Cadeilles, bilo i putovanje u Pau. Ipak, nije mogla u tome uživati zbog prisutnosti nesimpatične Vincente. Gospoña de Movis nije joj više upućivala neugodne primjedbe i dobro je postupala s njom. Fernande, pak, kao daje nije opažala i okretala bi leña čim bije srela. Magdalena je laka srca odgovarala na isti način, jer joj njezina sestrična nije bila simpatična. Bila bi veoma zahvalna da je Thibaut postupao jednako kao sestra. Ali nije bilo tako. Dva dana nakon Karolova odlaska vidjela je kako joj prilazi dok je šetala parkom. Na usnama je imao onaj, njoj tako mrzak, sladak osmjeh. Prije no što se mogla obraniti uhvatio joj je ruku i dugo je stiskao. - Vi izgledate mnogo bolje, draga Magdalena! Izvukla je svoju ruku iz njegove i stupila korak natrag. - To se veoma lako postiglo. Nešto manje rada i bez noći provedenih u Kraljevskom tornju. - To ne možete zaboraviti? Uostalom, ja to shvaćam. Moja je majka bila prestroga s vama. Mislila je daje to za vaše dobro. Ja sam joj prigovorio i shvatila je. Odsad će postupati s više obzira prema vama. Dobar zrak doline Chevreuse doprinijet će vašem oporavku, a i zadovoljstvo što ćete pozirati Karolu Wienkiewiczu. Jer, to je za vas radost, zar ne? - A zašto ne bi bila? Prava je čast za siromašnu djevojku, kao što sam ja, da bude odabrana od tako slavnog slikara. - Zaista... Hajde, nastavite svoju šetnju, mala Magdalene Ja ću vas pratiti. - Ne, vraćam se, vrijeme je. Okrenula se i požurila ne bi li izbjegla njegov požudni pogled. - Dobro. I ja ću. I krenuo je pored nje govoreći joj o Parizu koji će upoznati, opisujući joj trgovine krcate luksuznom robom. Magdalena je žurila nastojeći se otarasiti nemilog čovjeka. Dok su prolazili pokraj dvorca Celinie je dobacila podrugljiv pogled. Thibaut je zastao kraj Bijelog tornja. - Do viñenja, mala sestrično! Čuvajte svoje zdravlje i ljepotu. - Do viñenja, gospodine! Ona je naglasila posljednju riječ i prekoračila prag tornja. Thibaut je nabrao obrve i gledao za njom. Tiho se nasmijao i prošaptao: - Tvoje je srce puno tog Karola, lijepo dijete. No, čuvaj se. Ukoliko te ja zavolim dobit ću te usprkos svim Karolima ovoga svijeta. Kad je Magdalena ispričala gospoñici Seraphyne tko ju je pratio, ova je bila zbunjena. Razmišljala je trenutak pa napokon kazala: - Čuvaj se Thibauta, dijete! On je zao i pokvaren... poput svoje majke. Nastoj izbjegavati susrete s njim. To će biti najbolje. - To je bilo lako reći, no teže izvesti. Kad se dva dana kasnije vraćala s jutarnje mise Magdalena je ponovno ugledala Thibauta, koji je iskrsnuo pred njom. Na njenu sreću pridružio im se Louis koji je upravo izašao iz crkve. Thibaut je Ijutito pogledao brata, zatim je ubrzao hod pod izgovorom da se nebo naoblačilo. Louis je uskoro ostao bez daha i jedva ga slijedio. Magdalena je to primijetila i usporila korak. - Vaš brat ne može tako brzo hodati - pripomenula je. - On neka onda ide polaganije. Nitko ga ne tjera. Požurite, kiša će svakog trenutka početi padati - naljutio se Thibaut. Ali Magdalena ga nije poslušala. Ostala je uz Louisa i uskladila korak s njime. Srdita pogleda Thibaut ih je pratio bez riječi. Kraj dvorca zgrabio je Magdaleninu ruku i stisnuo je tako snažno da ona nije mogla zatomiti krik bola. - Thibaut, što to radiš? - viknuo je Louis. Thaibaut se tiho nasmijao. - Ona će mi oprostiti ako malo presnažno pokazujem svoje simpatije.

- To nije prvi put da mi zadajete bol - odgovorila je Magdalena, prezirno ga pogledavši. - Ah, da... ona mala zaušnica koju sam dao neposlušnom djetetu. Još niste na nju zaboravili, draga sestrično! Njegov podrugljiv izraz izazvao je provalu bijesa kod Magdalene. - Mnogo toga nisam zaboravila, gospodine. A sada ću Božjom milošću moći zaboraviti. - Ako mi vi oprostite, bit će dovoljno! Sarkastično se nasmijao i okrenuo se. - Louis, kad to ne bi bio grijeh, ja bih kazala da mrzim tvog brata - prošaptala je Magdalena usnama uzdrhtalim od srdžbe. - Da, razumijem. On je ogavan! Ne smijete mu vjerovati, Magdalena! - Kažeš mi isto što mije rekla i tetka Seraphyne. - Ima pravo. On je veoma zao! I ne želeći odviše optužiti svoga brata, Louis je otišao stisnuvši prije toga sestrični ruku na pozdrav. Magdalena je pošla prema Bijelom tornju. Čim je ušla opazila je na kraju hodnika Celinie. - Sada ne morate više raditi. Gospodin Thibaut je veoma ljubazan. Alaj će se dva kokota pograbiti jednog dana! Gospoñica će, naravno, odabrati onoga bogatijeg! Prostački je smijeh popratio njezine posljednje riječi. Magdalena se, kao da je nije čula, nastavila penjati stubištem tornja, ali je ipak do njenog srca dopro zli glas debele žene: - Baš ste mi vi prava svetica! Nepatvorena!

XVII Clairefontaine je bio sagrañen u XVIII. stoljeću. Jedan gaje barun de Louvieres sagradio za svoju ženu koja je bila slabog zdravlja. Taj se mali dvorac smjestio u dolini Yvette i bio je okružen vrtovima. Njegova jedinica postala je žena izvjesnog Poljaka. Dvorac je prije dvije godine, od jednog njihovog potomka kupio Karol. Sam je Karol dočekao goste. Gospodin de Movis i Thibaut ostali su u Parizu, a Aimee je zadržala jedna njezina prijateljica u Fecampu. Magdalena je, dakle, došla u pratnji Vincente, Fernande i Louisa. Mlada j e dj evojka odmah osj etila kako ju j e obavio pogled Karolovih vjernih očiju, na koje je proteklih tjedana neprekidno mislila. Odgovorila je stidljivim smiješkom i njezino se blijedo lice oblilo blagim rumenilom. - Niste odviše umorni od puta, gospoñice? - zapitao je Karol stisnuvši joj ruku. - Pomalo, nisam navikla na putovanja. - Cesto smo se odmarali - primijetila je uz ljubazni smiješak Vincente. - Thibaut je vozio i nismo jurili. - Sada ćete se morati dobro odmoriti - kazao je Karol obraćajući se mladoj djevojci. - No, molim vas, uñimo. Moja vas tetka čeka. U predvorju, popločanom crnim i bijelim mramorom, iz kojeg je vodilo kameno stubište sa širokom ogradom, stajala je, uz vrata ukrašena skulpturama, jedna mala žena. Bila je tamne puti i očito je prešla pedesetu. Ali još uvijek bijaše živahna, elegantno odjevena i ureñena. - Kako mi je drago što vas ovdje nalazim, draga dona Clara! -otpj evala j e Vincente. - I menije drago što mogu primiti vas, vašu čarobnu Fernande... i ovu lijepu malu! Stisnula je ruku Vincente i Fernande, a zatim je pružila Magdaleni. Njezine živahne crne oči pažljivo su promatrale plahu mladu djevojku. - Zaista je dražesna! Nisi pretjerao, Karol! Dopustite da vas poljubim, draga moja! I zagrlila je zbunjenu i pocrvenjelu Magdalenu, koja je u tom zagrljaju osjetila ljubav. Fernande je stisnutih usnica zatomila bijes vidjevši kako dočekuju njoj toliko mrsku Magdalenu. Vincente je dobrohotno promatrala tu scenu. Potvrdila je klimanjem glave Karolove riječi upućene ñoni Clari: - Bit će najbolje da gospoñicu de Norhac sada odvedeš u njezinu sobu, tetko! Tamo će se bolje odmoriti. Neka joj donesu užinu. Za to vrijeme popit ću čaj s ovim damama i svojim prijateljem Louisom. - Dobro, dijete moje. Do viñenja. Doñite Magdalena. Uzela je mladu djevojku pod ruku i odvela je prema stubama. Na prvom katu otvorila je jedna vrata i kazala: - Evo vas u vašoj sobi.

Magdalenaje zastala na pragu. Sobaje bila ureñena na najotmjeniji način. Pokućstvo iz XVIII. stoljeća, boje zidova, ukrasi; sve je odavalo sklad i veliki ukus. - U mojoj sobi? Ali to je odviše lijepo - prošaptala je zabezeknuto. - Ne, draga moja. Ništa nije prelijepo za tako dražesnu djevojku kao što ste vi. Doñite ovamo. Pokraj ove sobe nalazio se mali salon sa slikama kojima je neki slikar, suvremenik Bouchera, naslikao četiri godišnja doba. U jednoj vazi od sevreskog porculana nalazile su se predivne ruže. Pred njima je Magdalena zastala. - Volite cvijeće? - zapitala je dona Clara promatrajući je s velikim zanimanjem. - Veoma! - Moj ih je nećak nabrao i složio u vazu. On je uredio i ove dvije prostorije, jer mu se nisu sviñale onako namještene kao što bijahu prije. Obrtnici su morali raditi dan i noć. Moralo je za danas sve biti spremno. O, kada Karol nešto zatraži, to se sve mora ispuniti. Veoma je tvrdoglav. To ste sigurno zamijetili? Nasmiješila se gledajući lukavo Magdalenu. - Da... no, prije svega sam zapazila daje veoma dobar- odgovorila je dirnuta mlada djevojka. - Zaista se ne varate! On ima plemenito srce i najbolji je sin i nećak. No, ako ga stanem hvaliti neću znati prestati! A vi se morate odmoriti i urediti. Poslat ću vam sobaricu, draga moja. Vidjet ćemo se na večeri. Dona Clara je izašla i Magdalena je ostala sama, još uvijek ne shvaćajući takvu promjenu u svom životu. Odjednom se ta sirotica, taj prezreni stvor, našao usred luksuza i prave ljepote. Svega toga što je za nju pripremio Karol Wienkiewicz. Bar je tako njegova tetka tvrdila. Duša joj je bila puna zahvalnosti i drhtala je od neke tajanstvene sreće. Zaboravila je na tegobe putovanja i na sve neugodnosti zbog prisutnosti Thibauta, koji je udesio da se vozi zajedno s ocem i Magdalenom, dok se u drugima vozila gospoña de Movis s kćerima i Louisom. Za vrijeme cijelog putovanja bio je prema svojoj sestrični ljubazan i drzak, istodobno. Ona je to teško podnosila i odgovarala mu s najvećom mogućom hladnoćom. Srećom je ostao u Parizu. Na taj ga se način riješila. Nažalost, namjeravao je nekoliko puta posjetiti Clairefontaine. Približila se prozoru i odmaknula zavjesu. Pred njom se pružao vrt sve do nekog šumarka obasjanog zrakama zalazećeg sunca. Magdalena je s divljenjem promatrala cvjetne nasade. Zatim se okrenula i pošla prema okruglom stolu na kojem je stajala vaza puna ruža. Sagnula se i udahnula miris. Ruže Karola Wienkiewicza... I nagnuvši se još više Magdalena ih je dotaknula usnama.

* * * Sutradan je počela pozirati u ateljeu preureñenom od starog staklenika. Zidovi su bili ukrašeni freskama koje je Karol naslikao. Zavjesa od žute svile prigušivala je prodor svjetla kroz stakleni krov. Nekoliko mramornih statua i skupocjenih vaza punih cvijeća ukrašavale su prostoriju. Gospoña de Movis prisustvovala je poziranju. Karol to nije mogao odbiti. No, molio je svoju tetku: - Nastoj je zamijeniti, bar s vremena na vrijeme, pod izgovorom da joj želiš prištedjeti napor. Od njezina me prisustva hvata jeza, a gospoñica de Norhac će se ukočiti i više neće biti prirodna. Gospoña de Movis je prijedlog dona Clare odbila gotovo ljutito: - Kako možete misliti da bi meni bilo dosadno promatrati kako radi naš veliki umjetnik, slušati ga kako govori! Ah, draga dona Clara, to je pravi užitak za mene! Morali su to prihvatiti, bar dok Karol ne nañe neku bolju izliku da se riješi te žene koja gaje smetala. On je svakoga dana dolazio iz Pariza ujutro i nakon slikanja ostajao na ručku s tetkom i gostima. Zatim bi ih odveo u šetnju ili nekamo dalje, na izlet. Ponekad bi u takvoj prilici mogao nasamo uputiti nekoliko riječi Magdaleni. No, Fernande je uvijek uspijevala prekinuti te susrete i kao da nije opažala bijes koji bi mladić jedva prikrivao svojim pristojnim ponašanjem. Napokon, osam dana nakon dolaska u Clairefontaine gospoña de Movis je pošla u Pariz sa svojom kćerkom. Otišla je odmah ujutro i umjesto nje je dona Clara prisustvovala slikanju. Magdalena je bila odjevena u bijelu tuniku koja je razotkrivala njezinu savršeno oblikovanu, ali pomalo mršavu, ruku. Kosa joj je padala po ramenima. Lice joj je već poprimilo bolji izgled. Bio je to rezultat odmora i potajne sreće. Nije više bila ni tako mršava. Sjaj njezinih očiju pokazivao je Karolu da nije više

nesretna, kao nekada u Cadeillesu. - Nagnite malo glavu, gospoñice... Vaša kosa ne pada dovoljno prirodno... Prišao joj je i podigao taj svileni slap, te je trenutak tako ostao. Njegov je pogled zasjao od tople nježnosti. Promatrao je mladu djevojku, a ona to nije ni primijetila. Zamišljena, spustila je kapke. - Na što misli moja mala mučenica? Podigla je oči i nasmijala se. - Neprekidno se pitam - ne sanjam li? - Ne, vi ste u Clairefontaineu, kraj mene, svog najodanijeg prijatelja. Vi mi upravo pomažete stvoriti remekdjelo, jer žarko želim ovom slikom postići vrhunac svojih mogućnosti. - Oh, i ja to želim! - uzdahnula je Magdalena. Karol se vratio pred platno i nastavio slikati. Cesto je prekidao rad da bi mu se model mogao odmoriti. Tada bi razgovarao s Magdalenom i donom Clarom. Vincente nije bila prisutna pa je bio živahniji i duhovitiji. Magdalena mu je odgovarala otkrivajući bistrinu uma i znanje stečeno uz gospoñicu Seraphyne. Dona Clara je uglavnom slušala mlade ljude, jer u razgovoru koji bi prelazio stanovitu intelektualnu razinu nije mogla sudjelovati. Cvala je od zadovoljstva što su se njezin nećak i ta mlada djevojka tako dobro slagali. - Ova je djevojka pravo blago - zaključila je kad je Karol nakon završenog rada odložio svoj slikarski pribor. - Bilo bi strašno da smo je ostavili u njezinom starom tornju. - Zato sam je i oteo, tetko. I neću dopustiti da se više vrati onamo. Sjena je prešla Magdaleninim pogledom. - A kako ćete to izvesti? Oni me mogu prisiliti. - Spriječit ću ih u tome! Ne brinite zbog toga, a sada se brzo obucite jer ćemo poći u šetnju do jezerca. Magdalena je nestala u onom dijelu staklenika gdje se nalazio mali salon. Svukla je tuniku i obukla jednu od haljina koju joj je kupila gospoña de Movis. Ova nije pitala za ukus svoje roñakinje. Sama se veoma ukusno odijevala, ali je namjerno izabrala za Magdalenu napadne boje i neukusan kroj haljina. Svaka bi druga u tome užasno izgledala. Istini za volju, ni Magdalenina ljepota u tim haljinama nije dolazila do punog izražaja, no i Vincente je, makar protiv svoje volje, morala priznati daje ona i tako odjevena veoma lijepa. Kad je Magdalena ušla u atelje, dona Clara je bila u razgovoru sa svojim nećakom ali se okrenula prema njoj: - Poñite s Karolom u šetnju. Ja neću s vama. Pretopio je. - Nije baš tako vruće. Osim toga, držat ćemo se sjene - odgovorio je veselo Karol. Dvoje mladih udaljilo se alejom koja je vijugala izmeñu travnjaka ukrašenih cvijećem i drvećem posañenim s mnogo ukusa. Sunce nije grijalo ovaj dio vrta. Upravo zaliveni zeleni travnjaci širili su miris mokre zemlje. - Silno mi se sviña vaš Clairefontaine, gospodine - rekla je Magdalena. - I meni. Naročito ovih posljednjih osam dana... Kad gaje pogledala pomalo iznenañeno on je želio dodati i: «Jer ste vi ovdje!». No, nije joj još htio priznati svoju ljubav, pa je stoga samo odgovorio: - Nikada do sada još nisam ovdje boravio. Kupio sam ovo imanje od očeva prijatelja. On ga se morao riješiti. Time sam više želio učiniti uslugu njemu nego ugoditi sebi. No, ovo je zaista ugodan dom i radostan sam što vam se sviña. - Veoma mi se sviña! Karlov ju je pogled nježno zagrlio. Živahna narančasta boja haljine još je više naglasila bjelinu njezina vrata i svilenkastu put. Modre oči, zastrte dugim trepavicama, gledale su mladog čovjeka pogledom punim radosti. - U tom ću vas slučaju zadržati što je moguće dulje. Osim toga, pisao sam ocu da će vas naći ovdje. A on može krenuti iz Brazilije tek za kojih tjedan dana. Henryk Wienkiewicz je na brzojav svoga sina odgovorio da je prilikom pada s konja povrijedio gležanj i da mora nekoliko dana ležati. No, obećao mu je da će krenuti čim bude mogao. U meñuvremenu je primio drugo Karlovo pismo u kojem mu je taj javljao zašto želi da se on brzo vrati kući. - Bit ću sretna budem li ga upoznala. Dona Clara mi je pričala da je dobar, iako djeluje veoma hladno. - Najboljiodsvihočeva. Vidjet ćete, gospoñice Magdalena! Smjesta će vas zavoljeti i mi ćemo učiniti sve da vas otmemo Movisovima. Kako bih rado toj ženi zavrnuo vratom! A još moram prema njoj biti ljubazan zbog vas! Da li bar sada bolje postupa s vama?

- Da, ne kaže mi ništa neugodno. No, još uvijek osjećam kraj nje onu istu nelagodu koju sam osjetila onoga dana kad sam je vidjela kako stoji ispred mog oca i ne dopušta mu pristup u stričeve odaje. - Nije ništa učinila da biste promijenili taj osjećaj. Ovih ću dana, nadam se, prisiliti pismo župnika iz Dreuzesa. Trebao je posjetiti onu staru služavku i pokušati saznati nešto što bi nam moglo koristiti. Magdalena je odmahnula glavom. - Ne znam hoće li mu Marija bilo što kazati. Ona nikad nije bila dobrohotna prema meni. Tetka Seraphyne ispričala mi je o njoj da nije voljela nlog oca. Bila je sklonija gospoñi de Movis. Ipak, čini mi se, da je došlo do nesporazuma izmeñu njih dviju nakon smrti gospodina de Norhaca. Tada je otišla i nastanila se u susjednom selu, gdje živi od svoje ušteñevine i male penzije koju joj isplaćuje gospoña de Movis. - Ah, ona joj daje penziju? To nije zgodno. Onda neće govoriti... Možda će svećenik naći druge svjedoke. Gospoña de Grandy će sigurno progovoriti, ako vidi da bi vam njezina šutnja mogla naškoditi. Posjetit ću je i kazati joj da se nema čega bojati, da će njezin život biti osiguran. - Oh, kako ste vi dobri! Ja sam uzrok svih tih briga i neugodnosti. - Za mene je prava radost pomoći vam. Najveća! Nije mogao suspregnuti oduševljenje u svom glasu. Magdalena je bila zbunjena i Karol je vidio kako njezina nježna usta dršću. Nastavio je mirnijim glasom. - Na nesreću, plašim se da gospoñica de Grandy, poput svih ostalih, nema nikakvih dokaza, već samo sumnje. Magdalena je stala i položila ruku na njegovu gledajući ga odlučno: - Moram vam nešto kazati, gospodine. Moj je stric rekao da čekam dok budem punoljetna. Tada neka se povjerim onome u koga imam povjerenja. No, mislim da će biti najbolje ako vam to sada odmah kažem. Sjećate li se pisma koje ste našli prije šest godina u kacigi svetog Mihaela? - Vrlo dobro. Toliko ste se bojali da bih ga mogao predati gospoñi de Movis. Stoje to bilo? - Mislim, oporuka moga strica. Karol je skočio. - Gospodin de Norhac vam je predao oporuku? U vašu korist? - Ne znam, no pretpostavljam. - Pa, on nije znao za vas! - Slučajno sam, nekoliko sati prije njegove smrti, ušla u njegovu sobu u času kad nikoga nije bilo uz njega. Kad je saznao tko sam i da gospoña de Movis nije dopustila mom ocu da doñe do njega, nazvao ju je lopužom i zatražio papir za pisanje. Bojeći se spletki svoje nećakinje prema malom djetetu, kakvo sam tada bila, naložio mi je da skrijem pismo i da ga pokažem kasnije, kad budem punoljetna ili kad ću naći nekoga kome se budem mogla povjeriti. - To j e tako neočekivano! Naročito, ako j e u toj oporuci spomenuo zašto lišava nasljedstva gospoñu de Movis. Moramo doći u posjed tog dragocjenog papira. Moramo naći izgovor pod kojim bih ušao u dvorac i došao do kapelice. - Ona je zaključana jer pada kamenje sa stropa. No, ima drugi ulaz. Samo ja se više ne sjećam dobro kako smo njime prošli otac i ja. Ne poznam okolinu Cadeillesa. Znam da smo išli uz potok i da smo stigli do vodopada. Trebalo je proći ispod njega, a zatim smo ušli u špilju. Uz donji rub stijene nalazi se otvor i treba se provući kroz njega. Tako se stiže u grobnicu iz koje se zatim valja stubama uspeti u kapelicu. Karol ju je pažljivo slušao. Razmišljao je trenutak a zatim kazao: - Znam gdje je to mjesto. Šećući strminom s druge strane potoka ugledao sam taj vodopad. U svakom slučaju, tražit ću i naći ga. Tog su časa stigli do jezerca. Nalazilo se na kraju parka i bilo je okruženo stoljetnim drvećem, a ukrašeno lijepim umjetnim špiljama. Karol i Magdalena sjeli su na klupu u sjeni kestena. Još su razgovarali o oporuci i Karol je izjavio da će, čim je se domogne, pa čak i ako i ne bi optuživala Vincente, otići gospodinu de Movisu i zatražiti da se odrekne tutorstva nad Magdalenom. - Vi još nemate osamnaest godina pa ne možete tražiti da vas proglase punoljetnom. No, urediti ćemo to na drugi način... i to veoma uspješno. Nježan mu se smiješak pojavio na licu dok je izgovarao posljednje riječi. - Ah, kad mi ti ljudi više ne bi mogli zapovijedati! - rekla je Magdalena, sklopivši ruke. - Kakav divan san! - San, koji će se obistiniti i to vrlo skoro. Zaboravimo sada te ogavne Movisove i razgovarajmo o vama. Recite mi dojmove o Clairefontaineu i okolici koju ste do sada vidjeli.

Njezine su primjedbe bile veoma originalne. Mladi ih je čovjek slušao s očitim zadovoljstvom, milujući zaljubljenim pogledom ovu lijepu djevojku, u ovom času nešto živahniju nego obično. Njezino blijedo lice poprimilo je prirodnu ružičastu boju. Zatim je stao pričati o svom djetinjstvu, o svojoj lijepoj i plemenitoj majci. - Njezina sestra nije nalik na nju. Tetka Clara veoma je dobra ali ona nema moralnu čvrstoću i intelektualne sposobnosti moje majke. Ona joj samo fizički nalikuje. - Imate li majčinu sliku? - zapitala je Magdalena. - Imam ih više. Moj je otac napravio i dva njezina portreta. Vidjet ćete ih kad doñete u Pariz. Ovih dana poći ćemo na taj put. Nastojat ću se riješiti de Movisovih. Moja će nas tetka pratiti. Vrijeme je brzo prošlo i ručak se približavao pa su bez žurbe krenuli natrag. U prolazu je Karol ubrao dva divna ružičasto bijela karanfila i zadjenuo ih Magdaleni za pas. Zatim je ubrao još jednoga i zatakao ga za rever svog svilenog, bijelog kaputa. Tako okićeni pojavili su se u malom salonu gdje je obično boravila tetka Clara. Našli su je u razgovoru s Thibautom de Movis, dok je Louis rastreseno vrtio listove neke knjige. - Vi, Movis! - kazao je iznenañeno Karol, ne pokazujući oduševljenje. - Gospoña de Movis htjela se s vama sresti u Parizu. - Nisam znao da ona dolazi danas. - Kazala je da je sinoć telefonirala mužu. - To je primijetila Magdalena nakon što je hladno odgovorila na pozdrav mladog de Movisa. - Moguće je, no otac mi to nije kazao. Nije ni važno. Vratit ću se jednog od sljedećih dana. Mojim brzim automobilom to je u biti samo ugodan izlet. Govoreći to bacio je podrugljiv pogled na cvijeće zataknuto za Magdalenin pojas. Zatim je podigao oči i Magdalena je osjetila nevoljkost izazvanu sjajem njegovih očiju. - Ostanite na ručku - pozivao gaje, ne odviše ljubazno, Karol. - Moram se presvući. Uz te je riječi izašao iz salona, a Magdalena je sjela kraj done Clare. I ona bi vrlo rado, pod nekim izgovorom, otišla i izbjegla susjedstvo tog neugodnog roñaka. No, nije našla izgovor. Za ručkom je ostala u istoj haljini od jutra, jer joj je gospoña de Movis kupila samo najpotrebnije. - Je li šetnja bila ugodna? - pitao je slatko Thibaut. - Veoma! - hladno je odvratila Magdalena. - Da li slika napreduje? Odgovorila je dona Clara: - Naravno! Bit će to pravo remekdjelo. Mora, s takvim modelom. Sva oduševljena, gospoña se Clara nagnula da poljubi Magdalenu. - Zaista! - procijedio je kroz zube Thibaut. Pogledao je svoju sestričnu, čije je lice, od časa kad ga je ugledala, postalo hladno i zatvoreno. Usta su mu se stegnula i u sjeni poluspuštenih kapaka sive su mu oči još uvijek imale onaj, Magdaleni tako neugodan sjaj.

XVIII Sljedećeg je jutra Magdalena primila pismo gospoñice de Grandy. Prilikom njezina odlaska stara je gospoñica pokazala svoje osjećaje. Činilo se kao da je nešto muči, naročito nakon susreta s Vincente. Tada je Magdaleni savjetovala oprez, veliki oprez, i to je naglasila. - ...I ne vjeruj svim komplimentima koje će ti kazati. Ne daj se zarobiti vanjskim šarmom, koji prolazi, ni očaravajućim očima koje varaju. Budući da vjeruješ u Boga, zamoli ga za pomoć, jer ti ta još nikada nije bila potrebna kao sada. I piši mi, kaži mi iskreno sve, kao što si to uvijek činila. Magdalena je to obećala i dva dana nakon što su stigli poslala je pismo gospoñici Seraphyne u kojem joj je opisala putovanje i dolazak u Clairefontaine. Pismo koje je upravo čitala bijaše odgovor na njezino pismo. Gospoñica Seraphyne nije mnogo pisala bojeći se da bi pismo moglo pasti u ruke Vincente. Na kraju je priznala: «Vrijeme tako sporo prolazi bez tebe, drago dijete.» «Uboga tetka!» - pomislila je Magdalena nježno. «Kad bih bar dobila nasljedstvo strica Henrija, kakav bih joj udoban život priuštila!» Razmišljajući o tom dobročinstvu presvukla se i pošla u atelje. U času kad je izlazila iz sobe srela je donu Claru.

- Stigla sam u pravi čas. Karol mi je predao ovo pismo za vas. On gaje sinoć primio poštom. Vi ćete ga predati Katarini koja će mu ga vratiti, jer ga de Movisovi ne smiju vidjeti. Rekavši to otišla je i Magdalena je izvadila pismo iz omotnice upućene Karolu. Rukopis joj je bio nepoznat i jedva gaje pročitala. Pisao je župnik Darlannes: «Gospodine, Posjetio sam staru Mariju drugi dan nakon vašeg odlaska. Toga dana nisam ništa od nje saznao i shvatio sam da ne želi govoriti zbog straha ili zbog odanosti, možda i zbog jednog i drugog. No, pozvala me prije tri dana, osjetivši da joj se smrt približava. Nagovarao sam je da umre čiste savjesti, pa je ona napokon progovorila i ispričala mi različite stvari koje bi vas mogle zanimati i pomoći vam u dokazivanju činjenica u vezi s otimanjem nasljedstva, ukoliko bi se to moglo potvrditi i drugim svjedocima. Pozvao sam jednog od njezinih susjeda, veoma poštenog čovjeka, i Marija je pred njim opetovala sve što je meni kazala. Pobrinut ću se da saznam adrese i drugih slugu gospodina de Norhaca. No, nitko od njih ne živi u ovom kraju. Netko od mojih župljana sigurno će me moći obavijestiti o njima. Pošavši sinoć u posjete bolesnicima ušao sam u kuću jednog seljaka u Cadeillesu. U prolazu sam spomenuo pokojnog gospodina de Norhaca. Ovaj gaje čovjek žalio i čini se da ne voli gospoñu de Movis. Kazao sam mu: Možda vam je žao što imanje nije naslijedila kćerka pokojnog gospodina Rolanda? On je namignuo i odgovorio: Naravno! No gospoña de Movis je dobro izvela svoj posao... majstorski, sudeći prema onom što su neki tada pričali. Kad sam ga o tome stao ispitivati on se oprezno povukao: Ja o tome ništa ne znam. Ljudi iz dvorca pričali su tada neke stvari... No, možda su to samo laži, jer nitko nije volio gospoñu Vincente. Evo gospodine, što sam za sada saznao» U omotnici je Magdalena našla i pisamce koje joj je uputio Karol. Pročitala je: «Sve je u redu, kao što vidite. Poći ću ovih dana po pismo povjereno svetom Mihaelu. Spalite ovaj papirić.» Magdalena gaje poslušala. Zatim je radosno napustila svoju sobu i sišla otmjenim kamenim stubama. U predvorju je srela Fernande koja je kraj nje prošla oholo uzdignute glave, dobacivši joj u prolazu bijesan pogled. Zašto bi sada Magdaleni bilo stalo do drskosti i zlobe te obitelji? Uskoro će biti slobodna, Karol joj je to obećao, a ona je slijepo vjerovala u njega. U ateljeu se već nalazila gospoña de Movis i razgovarala s Karolom. Mladić je stisnuo Magdaleninu ruku i izmijenili su poglede pune radosti i nade. Zatim je Magdalena zauzela svoje mjesto. No, posao tog jutra nije napredovao. Karol je bio rastresen i zabrinut. Odložio je kist i kazao: - Danas ne mogu raditi. Odvest ću vas sve na ručak u Versailles. Obavijestite tetku i spremite se. Dona Clara je veoma voljela izlete i s radošću je prihvatila prijedlog svog nećaka. No, Fernande je izjavila da je glavobolja sprječava te im se neće pridružiti. Zaželjela je ostati sama u svojoj sobi i s prozora je promatrala odlazak automobila koji je vozio Karol. Stisnutih usana, pogledom punim mržnje, okrenula se i procijedila kroz zube: - Osvetit ću ti se, mala djevojčice, što si mi ga otela! Oko dva sata nebo se potpuno prekrilo oblacima i počela je padati kiša. U četiri sata, po strašnom pljusku pojavio se Thibaut. Sluga ga je uveo u salon u kojem je Fernande zijevala čitajući neki roman. - Opet ti? - zaviknula je. - Kako, opet? Sinoć niste bile ovdje kada sam došao. Zato sam vas opet pokušao naći. - Majka nije ovdje. Ona je u Versaillesu s gospoñom Ojeda, Karolom, Louisom i neizbježnom Magdalenom. Zašto si sinoć dolazio? Znao si da smo u Parizu, jer smo telefonirale ocu neka te obavijesti. - Draga moja! Pa valjda i ja smijem nešto zaboraviti! A to se upravo dogodilo. I Thibaut je, nakon nekoliko nehajno izfečenih riječi, privukao naslonjač i zavalio se. Pogledavši sestru kazao je podrugljivo: - Ova klima ne djeluje dobro na tvoju ljepotu. - Imam migrenu - odbrusila je suho. - Migrenu? Lagan izgovor. Ne može ga se provjeriti. Bit će istina da se ti proždireš od ljubomore. - Čemu govoriti o tome? - Naprotiv, govorimo. To je zanimljivije. - Možda, za tebe. Za mene nije.

- Hajde, ne drži se tako. Wienkiewicz se nije zaljubio u tebe, i tu ništa ne možemo. No, kad bi bar netko maknuo Magdalenu s tvog puta... - Tko to netko? - Ja, na primjer. - Ti? A kako? - Neću je, naravno, ubiti! Nacerio se. - Jer ja sam zaljubljen u svoju dražesnu sestričnu. - Ti? - opetovala je Fernande veoma začuñeno. - Zar misliš da se u meni ne može javiti takav osjećaj? - Ne, no mislim daje ona tebi jednako antipatična kao i meni. - Varaš se, draga moja!- Magdalena mi se sviña... i ne želim je prepustiti Wienkiewiczu. - No, tako nešto! Zaista lijepo! Lako je reći: «Neću!» No rado bih znala kako ćeš to spriječiti. A što zatim? Nećeš se valjda oženiti njome? - Ne vidim zašto ne bih - rekao je mirno Thinaut. - Zašto ne bi? Majka nikada ne bi pristala na takvu glupost. - Pristala bi, jer time bi se uredile stanovite stvari. - Koje? - Ima zlonamjernih ljudi koji su nekada tvrdili daje naša majka prijevarom stekla nasljedstvo strica Henrija i na taj ga način otela Magdaleni. Kad bih je uzeo za ženu, to bi se pitanje u očima svih ljudi riješilo samo od sebe. - To govore? Ali to nije istina, zar ne? - Nije. A što ako jest? - Ne bih krivila majku! - izjavila je Fernande. - Svatko se brine za sebe. Ova mala mogla nam je oteti stričev imutak. - Ne mislim tako. No, vratimo se na naš razgovor. Odlučio sam oženiti lijepu Magdalenu. Fernande se nervozno nasmijala. - To su iluzije, brate. Misliš li da bi ona ostavila Wienkiewicza zbog tebe? Nisi loš... no, kraj njega! Njegov imutak i slava, pa slava oca! Ne, ona bi bila luda kad bi tebe prihvatila. Uvjeravam te, ni ja ne bih oklijevala u izboru izmeñu vas dvojice. - Hvala na komplimentu! Thibaut se ironično nasmijao. - Neću joj dopustiti da bira. - Kako to? - Reći ću ti. Zato sam došao ovamo, potrebna si mi radi izvršenja mog plana. Fernandine su oči zasjale. - Ja? Pomoći ću ti od sveg srca. Približio je svoj naslonjač i stao joj pričati tihim glasom. Kad su se izletnici vratili, našli subrata i sestrukako mirno razgovaraju i piju čaj. Thibaut je pričao daje odlučio ponovno doći jer sinoć nije našao majku. Vincente nije spominjala telefon i držala je, tobože, posve prirodnim što mladić nije znao za njihov dolazak u Pariz. Karol se smrknuo kad je ugledao mladog Movisa i stao je šetati salonom. Sjeo je za klavir i počeo svirati Chopinov «Nokturno». Primijetio je u ogledalu kako Thibaut nudi posudu sa šećerom svojoj sestrični i upire pogled u nju. To ga je razljutilo i jedva se suspregao da se ne baci na Thibauta i odgurne ga od Magdalene. Napetih crta lica i mračna pogleda Karol je sjeo pokraj mlade djevojke. Ona je podigla pogled i lagano mu se nasmiješila. Thibaut je u prolazu zapazio taj pogled stoje u njegovim zjenicama upalilo ñavolski plamen. - Žao mi je što je naš izlet propao - kazao je Karol Magdaleni. - I meni. Tako bih rado ponovno vidjela Trianon. Nismo ga stigli dobro razgledati neki dan. - Vratit ćemo se onamo. Ne žuri nam se. Čeka nas još nekoliko dana slikanja. - I nama se ne žuri - rekla je slatko Vincente. - Clairefontaine je zaista divan. - Zaista!-potvrdila je Fernande. - Možda vam nedostaje ples, gospoñice? - pitao je ironično Karol. - Znam da podnosite veliku žrtvu što boravite ovdje.

- Varate se, gospodine! Ples predstavlja za mene samo razbibrigu bez koje lako mogu biti - odgovorila je brzo gospoñica Fernande. «Kako ljudi umiju lagati», pomislio je Karol u kojem su se miješali bijes i prezir. Pomislio je, naime, na sve nevolje koje je morala trpjeti nježna Magdalena od ovih podlih stvorenja. Thibaut se brzo oprostio. Karol mu je jedva stisnuo ruku. Njegova je majka kazala: - Do viñenja! Za dva, tri dana doći ćemo u Pariz. Nadam se da se nećemo mimoići. - To nije sigurno. Fauquey me pozvao k sebi, no još mi mora javiti telefonom u koji dan. Možda će odabrati baš isti dan kad i vi. - Telefonirat ćemo ti. - Da, ako ću imati vremena. Ne volim komplikacije. A nisam ti ni potreban. - Ne, koliko ja znam. Učini kako želiš. Mi se nećemo brinuti o tebi. - Tako je i bolje. Kazavši te riječi, izašao je iz salona u pratnji sestre. - Kamo ćeš, Fernande? - zapitala je gospoña de Movis. - Otpratit ću Thibauta do automobila. - Smočit ćeš se. - Više ne pada. Kraj automobila, pretvarajući se da Fernande pokazuje neki novi dio, Thibaut joj je još jednom nešto obrazložio. Ona je klimnula glavom i zapitala: - Imaš dovoljno novca da platiš Celinie? - Da, Fauquey mi gaje posudio. - Dobro. Dakle, za dva dana? - Dogovoreno... Stisnuli su jedno drugom ruku. Okrenuvši se, Fernande je ugledala Louisa na pragu. Pristupila mu je i upitala ga sumnjičavo: - Što radiš ovdje? - Htio sam vidjeti da li pada kiša. - Zašto je to važno? - Htio bih prošetati, kao što mi je preporučio liječnik. Kiša me u Versaillesu spriječila u tome. - Dobro! - odgovorila je nezainteresirano Fernande. Nije zamijetila začuñen i pomalo uplašen pogled mlañeg brata prije nego je ušla u salon gdje je Karol upravo nešto pričao svojom uobičajenom duhovitošću.

XIX Karol je drugog dana primio vijest da mu se otac prije osam dana ukrcao na svoju jahtu i krenuo put Francuske. Mladom je čovjeku, dok su izlazili iz ateljea, uspjelo šapnuti Magdaleni u uho: - Nećemo još dugo morati čekati jer je jahta Sphunx veoma brza. Magdalenu je ta vijest obradovala. Više puta, kad bi joj pričao o povratku svog oca, kao da je s tim povratkom povezivao kraj njezine zavisnosti od Vincente. Kao da joj je obećavao neku tajanstvenu sreću. Očekivala je, s potajnim nestrpljenjem, povratak Henryka Wienkiewicza, kojeg je poznavala samo s portreta koji joj je pokazao Karol. Portret je predstavljao snažna, stasita čovjeka, pomalo grubih crta lica, no pogleda puna dobrote. Karol je tog dana ponovno poveo svoje goste na izlet. Sljedećeg je dana gospoña de Ojeda poklonila Magdaleni prekrasnu bijelu haljinu u kojoj je bila još ljepša. Fernande je s mržnjom pogledala sestričnu, iznenadivši time na časak i samoga Karola. «Moram požuriti da svoju ljubljenu otmem tim ljudima!» pomislio je srca stisnuta od jeze. «Fernande je mrzi, tjerana svojom ljubomorom. Thibaut žudi za njom. A njihova majka sigurno svim srcem želi da ona što prije nestane. Moram smjesta pronaći oporuku gospodina de Norhaca.» Pismom, koje je gospoña de Ojeda predala Magdaleni, obavijestio ju je o svojim planovima. «Otići ću sutra i zaustaviti se u Pavuu gdje ću spavati. Drugog dana, rano ujutro, otići ću u Dreuzes. Ostavit ću automobil daleko od sela i nastavit ću put pješice, kako ne bih privukao pažnju Celinie koja

je ostala u dvorcu. Otići ću istražiti put kraj vodopada a pratit će me Vojciedi koji je posve pouzdan. Stići ću u kapelicu vašim tajanstvenim prolazom, draga Magdalena, i oduzet ću svetom Mihaelu ono stoje tako dugo čuvao.» Magdalena je nekoliko puta pročitala pismo prije no što ga je spalila. Srce joj je pjevalo od sreće. Zatim ju je zgrabio iznenadni strah. Nije li možda netko otkrio oporuku? Nije li neki golemi kamen mogao pasti sa svoda i srušiti kip? U tom bi slučaju dragocjeni papir ležao na zemlji, pa su ga mogli uništiti štakori. «Ne, ne! Ja sam ti ga povjerila i ja znam da si ga sačuvao, sveti Mihaele!» pomislila je mlada djevojka. Za vrijeme ručka Karol je najavio da sljedećeg dana neće moći doći jer ga poslovi zadržavaju u Parizu. To je bilo prvi put da nije došao u Clairefontaine. Fernande je iskoristila iznenadnu priliku da se osveti svojoj suparnici, i poluglasno šapćući rekla majci, ali tako daje Magdalena morala čuti: - Posao? U vrijeme kad nema nikoga u Parizu? Gluposti! No, ja znam da lijepa gospoñica Hertner trenutno boravi u Fontainbleuu. On je sigurno još uvijek zaljubljen u nju. Magdalena je znala da Karol neće posjetiti gospoñicu Hertner i da je samo zbog nje krenuo na put dug više od šest stotina kilometara. No, te zlobne riječi ipak su zadale mali ubod njezinu srcu i s pomalo uznemirenim izgledom lica oprostila se od Karola. On ju je značajno pozdravio, stoje samo ona mogla primijetiti. Osjećala je nemir u očekivanju saznanja o sadržaju oporuke. I on je postajao sve uzbuñeniji, sad kad se odlučio na taj korak. Bilo bi divno daje gospodin de Norhac bio tako pametan i optužio svoju nećakinju. Otišao j e bez boj azni, poput pravog zaljubljenika, pateći od boli što neće nekoliko dana vidjeti onu koju je u duši već nazvao svojom zaručnicom. Gospoña de Movis je poslije podne, nakon njegova odlaska, odlučila poći u Pariz i naredila j e Fernande da telefonom obavij esti oca o njihovu dolasku. Žalosna Magdalena sjela je kraj jezerca i tamo joj se pridružio Louis. Dječak se nije oporavio u Clairefontaineu. Činilo se da ga podgriza neka duševna ili tjelesna bolest. No, nikada se nije tužio. Magdalena ga je zavoljela vidjevši ga tako nježna i žalosna. Cesto su razgovarali kad nisu bile prisutne Vincente i Fernande. Danas joj se činio naročito zabrinut. Na njezina pitanja izbjegavao je odgovor i nije dalje navaljivala. Vraćajući se zajedno, ugledali su na terasi Fernande. Ona nije otpratila majku pod izgovorom daje tog jutra istegnula nogu. Ležala je na ležaljci i držala u rukama ručni rad koji nije napredovao. Ugledavši brata i Magdalenu skupila je obrve i pozvala ga: - Louis! On je pošao prema njoj, a Magdalena se vratila u dvorac. - Ti si se lijepo sprijateljio s njom? - upitala je ironično Fernande. - A zašto ne bih? - odgovorio je Louis i odlučno je pogledao. - Jer za to nema nikakva razloga. Ona nas mrzi i želi nam nanijeti zlo. - Čini mi se da si zamijenila uloge! - kazao je Louis s gorčinom u glasu. -Ako se nekome nanosi nepravda, onda se to čini njoj. - Kako to misliš? Usprkos prijetećem glasu svoje sestre on je hrabro nastavio: - Siguran sam da bi stric Henri, daje znao za nju, učinio sve za njen dobar odgoj i bezbrižan život. - Nastavi, nastavi, mali moj! To je izvrsno! Optuži svoje roditelje za nepravdu. Čak i za nepoštenje! Gospodin želi ispraviti krivnju! Ta mala gaje svojim spletkama zavela. To joj nije bilo teško, pošto je uspjela zadobiti Karola! No, vidjet ćeš što će kazati majka! Tebe čeka lijepa kazna, mali licemjeru! Podigla se na ležaljci i promatrala brata očima punim srdžbe i mržnje. On se udaljio bez odgovora, nešto bljeñi nego obično, jer je dobro poznavao narav svoje majke. Znao je da mu neće oprostiti ni njegovu samilost prema Magdaleni, ni njegove optužbe, koje će joj Fernande, bez sumnje, prenijeti. Kasno ujutro, slj edećeg dana, Katarina, sobarica u Clairefontaineu, zatražila je razgovor s donom Clarom. U tom je trenutku dona Clara sa zadovoljstvom promatrala svoje pomno ureñeno lice u zrcalu. Slušala je na pola uha što joj Katarina govori dok ju je ova pitala: - Da li gospoña zna gdje je gospoñica de Norhac? - Gospoñica de Norhac? Ne. Zašto? - Kucala sam na njezina vrata oko osam sati, a kako mi nije odgovorila, mislila sam da spava. Isto se dogodilo i kasnije. Tada sam otvorila vrata i nisam je našla u sobi.

Dona Clara je iznenañeno pogledala sobaricu. - Nije je bilo? Možda je otišla na doručak? - Vjerojatno, gospoño. No vratar, kojeg sam srela kad je donosio poštu, nije je vidio. - Možda je u vrtu? - Pitala sam gospodina Louisa, ali ni on je jutros nije vidio. - Možda je u dijelu parka kojim on nije prošao. Pogledajte, Katarina. Možda joj je pozlilo i nema se snage vratiti... iako je sinoć jako dobro izgledala. Katarina je otišla i vratila se nakon nekog vremena. Nije našla gospoñicu de Norhac. Dona Clara je bila uzbuñena i pošla se raspitati kod gospoñe de Movis. Ni ova nije od jutros vidjela Magdalenu. Dona Clara je pošla u sobu mlade djevojke i pogledala je. Krevet je bio raspremljen ali nije bilo kućne haljine koju je Magdalena običavala ujutro obući. Pogledavši ormar ustanovila je da nedostaju i jedan kostim i šešir. Gospoña de Movis i njezina kćerka pridružile su se gospoñi de Ojeda. Vincente je pokazala veliko uzbuñenje. Femande je smiješeći se rekla: - Pobjegla je! Za kim? To bi bilo zanimljivo saznati. Dona ju je Clara pogledala iznenañeno i prigovorila joj: - Kako možete to i pomisliti? O takvom anñelu? - Ah, ti anñeli! One su gore od drugih! Draga dona Clara, žao mi je što vas lišavam vaših iluzija... ali to je jedino rješenje. - Ne slažem se. Prava je ludost to govoriti! Tako dobro i pobožno dijete! Osim toga, ona nikoga osim nas ne poznaje. - Tako je... imate pravo, sigurno sam se zabunila. Ovdje nije mogla nikoga upoznati, jer nitko strani nije ni dolazio. Ona poznaje samo gospodina Wienkiewicza. Iako je to Femande izrekla nedužnim izrazom lica gospoña de Ojeda je shvatila stoje time htjela kazati. - Ne mislite valjda da moj nećak ima nekakve veze s tim? Mogu vam garantirati da nije tako. Gospoña de Ojeda dobacila joj je neprijateljski pogled. Reći nešto protiv njenog nećaka bilo je za nju pravo svetogrñe. Duboko je udahnula i primijetila: - Ovdje čudno miriše. - Da, to sam i ja primijetila - kazala je Katarina. Gospoña de Movis se nadovezala: - Ako se ne varam, to je miris kloroforma. - Kloroforma? Zaista! - kazala je gospoña de Ojeda. Femande se okrenula i pošla prema prozoru da ga otvori. - Neka uñe zrak. Što je to? - Što to? - zapitale su obje žene i približile se. - Ljestve vode do zemlje. - Istina je! Što to znači? - Netko je došao po nju... oteo je. - Oh! Vincente je odmahnula glavom gledajući u pod. - Po svemu sudeći, to je očito. Trebat će obaviti ispitivanje u vezi s tim ljestvama, dona Clara. Gospoña de Ojeda je sišla i izdala nalog da pozovu vrtlara. Vincente ju je slijedila, zajedno s kćeri. Kazala je na uho Fernande: - Što ti misliš? - Kao što sam već kazala ñoni Clari, Karol Wienkiewicz ju je oteo, i to s njezinim pristankom. - Zaista nema drugog objašnjenja - dodala je vidljivo zabrinuta Vincente. - A kloroform? - Time nas je htjela zavarati kako je oteta, bez svog pristanka. Vrtlar nije primijetio nestanak ljestava jer mu tog jutra nisu bile potrebne. Zatim su ispitali poslugu. Jedan je od njih vidio ljestve rano ujutro, ali je pomislio da ih je vrtlar tamo ostavio kako bi uredio ruže penjačice na vanjskoj strani kuće. Ostavši sama s gospoñom de Movis dona Clara je uzbuñeno sklopila ruke. - Kakva priča! Ta uboga sirotica, stoje s njom? Što će reći Karol... Bože moj! Što će on reći? Moram mu smjesta telefonirati. Požurila je prema telefonu ali se iznenada sjetila kako on nije u Parizu. Kazao joj je: «Moram nešto važno poduzeti za Magdalenu i odlazim u Cadeilles». Sigurno je još jutros otišao. U svakom slučaju,

trebalo je pitati. Sluga joj je kazao da je gospodin tog jutra otputovao i da ga je pratio sluga Vojciede. «Što učiniti? Koga obavijestiti?)), razmišljala je uznemireno gospoña de Ojeda. - Gospodin Wienkiewicz nije u Parizu? - zapitala je ironično Fernande. - Otputovao je svojim automobilom... Ne znam kamo... - Ah! Taj je uzvik mnogo sadržavao. No gospoña de Ojeda nije obraćala pozornost. Naprotiv, Vincente se činila iznenañena i dobacila je kćeri ispitivački pogled. - Smijem li telefonirati svom mužu i javiti mu o tome neugodnom dogañaju? - pitala je. - Samo telefonirajte! - odgovorila je dona Clara sva smušena. Ona nije bila odviše pametna, ali kraj svog energičnog nećaka nikada nije ni trebala donositi odluke. Dok je odlazila Vincente je šapnula kćeri: - Zaista misliš da ju je Wienkiewicz oteo? - A tko bi inače? Sve potvrñuje moje sumnje. - To je istina! No, on nije morao tako postupiti. Mogla je otvoreno poći s njim. - Sigurno je imao svojih razloga. Možda se bojao otpora s njezine strane, pa ju je uspavao. - U tom je slučaju morao imati suučesnika. - Morao gaje imati... svog odanog slugu. Vincente je odmahnula glavom. - Nešto je u svemu tome čudno. To nije stil Karola Wienkiewicza. Fernande je ispod oka pogledala majku, a zatim je, uzevši telefonsku slušalicu, zatražila vezu s gospodinom de Movisom. Za to je vrijeme gospoña de Oj eda došla u mali salon. Jedva je stigla tamo kad su se vrata naglo otvorila i ušao je Louis de Movis. Dječak je primijetio uzbuñenje u dvorcu i saznao sve od Katarine. Pretražio je na brzinu vrt i našao kraj zida rupčić od ljubičaste svile. Nije bilo teško prepoznati čiji je. Sada su mu prsti grčevito stezali u džepu taj rupčić. Opazivši njegovo blijedo i prestrašeno lice, gospoña de Oj eda je zaviknula: - Što se dogodilo, dijete moje? - Gospoño... Moram s vama govoriti... samo s vama. Nitko ne smije posumnjati. Smijem li zaključati vrata? - Naravno. Što se dogodilo? - Znam tko je oteo Magdalenu. - Ti znaš? Kako to? Tko? Louisove su usne zadrhtale. - Ne mogu optužiti dok nisam sasvim siguran. Moramo obavijestiti gospodina Wienkiewicza. - Ne mogu ga obavijestiti, jer ne znam gdje je. - On putuje, automobilom? Ako znate kamo, mogli bismo ga tako potražiti? - Ne znam... ne... Dona je Clara bila u velikoj neprilici. Što raditi? Je li smjela kazati sinu gospoñe de Movis o Karolovom putu u Cadeilles? Istina, Karol joj je jednom zgodom rekao: «Ovaj ubogi Louis je tako odan Magdaleni. Žali je i potajno joj se divi. On pati zbog nepravednosti svoje majke, za koju on zna ili samo nagaña.» No ipak, smije li to povjeriti Louisu? Louis je vidio kako oklijeva i tužno je kazao: - Vi mi ne vjerujete? Razumijem vas. Ali, morate mi vjerovati. Morate mi pomoći da spasimo Magdalenu. Ne mogu to sam učiniti. Gospodin Wienkiewicz znat će što treba učiniti. Molim vas, vjerujte mi, gospoño! Glas i pogled tog dječaka uvjerili su gospoñu de Ojeda. Protisnulaje tiho: - Jutros je otputovao u Cadeilles. - U Cadeilles? Louis nije mogao suzdržati svoje iznenañenje. - U Cadeilles? - opetovao je dršćućim glasom. - Sigurni ste u to? - Potpuno. Nije mi kazao razlog, no to je svakako nešto veoma važno za Magdalenu. Louis je naglo ustao. - Moram otići onamo, stoje prije moguće! Moram ga tamo naći... i upozoriti! - Na što? Louis je kratko oklijevao i konačno kazao:

- Mislim daje Thibaut oteo Magdalenu. I odveo je u Cadeilles. - Thibaut? - opetovala je dona Clara. - Da, uz pomoć Fernande i Celinie. - Fernande? Fernande? To je užasno što ti pričaš. Nečuveno... Thibaut... Fernande... Kako? Zašto? - Fernande je mrzi. A Thibaut je želi. Prekjučer sam čuo nekoliko riječi razgovora izmeñu Thibauta i Fernande. Govorili su o Celinie i 0 tome koliko će joj platiti. To mi se činilo čudno. A malo prije sam našao ovo uz vrtni zid. Izvukao je iz džepa ljubičasti rupčić. - Pripada Thibautu! Soba Fernande povezana je s toaletnom sobom Magdalene. Sigurno je Fernande ušla k njoj kroz tu sobu i omamila je. Zatim se Thibaut popeo preko zida u vrt i uzeo ljestve. Fernande mu je mogla kazati gdje se nalaze. Bez sumnje je Celinie čekala s druge strane zida i pomogla mu da prenese Magdalenu. Odnijeli su je do kola koja su ih tamo čekala. Otišli su u Cadeilles. Bar tako mislim i nadam se. Jer gdje bismo je inače našli? Gospoña de Oj eda bila je potpuno preneražena. - Bože, kakva pustolovina! Kakva pustolovina! Ta Fernande! No, zašto bi tvoj brat odveo ubogu malu u Cadeilles? - Jer je tamo može najbolje sakriti. Čuvat će je Celinie koja će učiniti sve za novac. Moramo je brzo osloboditi. Kad bih bar našao gospodina Wienkiewicza prije nego što poñe u Cadeilles. Tamo bi mogao susresti Thibauta. Poći ću u Pariz i iznajmiti kola. No, ja nemam novaca. - Ja ću ti ga dati! Poñi u moju sobu i čekaj me. No, kako objasniti tvoj odlazak? - Pošao sam potražiti vašeg nećaka... recimo u Orleans. Tako recite., - Dobro. Gospoña de Ojeda primila je dječaka za ruku i dugo je stiskala. - Kako si ti dobar! Moj mije nećak kazao... Otkuda ti takav brat? 1 ta užasna Fernande! Neću je više moći podnositi pokraj sebe. - Morate, dok se sve ne objasni. Možda se i ja varam. Osim toga, Fernande ne smije posumnjati, jer bi mogla nazvati Thibauta i upozoriti ga. - Pazit ću što radim. Bit ću ljubazna... koliko mogu! A sada poñi, smjesta ću doći za tobom. Louis je napustio salon kroz vrata susjedne sobe. Za njim je ostala potpuno smušena dona Clara. Sa strahom je mislila na Karola znajući za njegovu ljubav prema Magdaleni. «On bi mogao ubiti Thibauta!» - pomislila je. «Ili onu drugu.» Zadrhtala je od užasa na pomisao kakva opasnost prijeti njezinom ljubljenom nećaku.

XX Kad se Magdalena probudila još dugo nije mogla ni misliti. Osjećala je neugodnu glavobolju i težinu u udovima. Ispitujući okolinu još je uvijek mislila da se neugodni san nastavlja. Da, zaista, sanjala je da se nalazi u kapelici Cadeillesa. Ovi uski prozori kroz koje je ulazilo tek malo svjetla, ti sivi svodovi, stari zidovi i srušeni oltar... Sve je to postojalo samo u njezinoj mašti. Ustala je i pažljivo stala promatrati okolinu. Njezine su misli postale jasnije i konačno je shvatila daje budna. Što se dogodilo? Ovo je zaista kapelica, ona kapelica! Okrenuvši glavu ugledala je kip svetog Mihaela i kraj njega crvenu, izjedenu klupu koju nitko nije pomaknuo. - Što to znači?-kazala je glasno. Ležala je na strunjači, na uskom željeznom krevetu. Kraj kreveta je stajao stol i naslonjač. Na njega su položili njen kostim i šešir. Ustala je s naporom, jer je osjećala umor u nogama i neku nepoznatu težinu. Posrtala je i morala se pridržati za naslonjač. «Što je to sa mnom?» - pomislila je sa strahom. Sjela je na krevet i pomalo se stala oporavljati. Pogledala je oko sebe. Nije bilo nikakve sumnje, nalazila se u kapelici na Cadeillesu. - Kako to? ...Tko me doveo ovamo?

I naravno, mogla se sjetiti samo jednog imena. Gospoña de Movis otela ju je iz Clairefontainea i dovela ovamo, gdje ju je namjeravala držati kao zatvorenicu. Zašto? Zar je posumnjala da Karol poduzima nešto protiv nje? Možda, jer mladić nije skrivao svoju zainteresiranost i svoje osjećaje. No, bilo je čudno što tako spretna t inteligentna žena poduzima nešto takvo. Morat će dati objašnjenje Karolu Wienkiewiczu. To je morala znati. Možda, ipak! Magdalena nije bila ni najmanje uznemirena jer je znala da tajnim izlazom može uvijek izaći iz tog zatvora. No, radije će dočekati dok se Karol ovdje pojavi, jer je on namjeravao potražiti oporuku gospodina de Norhaca. A tom će prigodom naći i nju Nije mogla zadržati smiješak misleći na iznenañenje mladog čovjeka. . , ''.'. Zatim je ustala i opazila na sebi kućnu haljinu. Kako su je odveli iz Clairefontainea a da ona nije primijetila? Bez sumnje su je uspavali. Da, to je objašnjavalo težinu u glavi i umor. Prisilila se da prošeta kapelicom. Bacila je pogled na svod i sivo kamenje koje je otpalo i ležalo na tlu. Možda se gospoña de Movis ponadala da će jedan pasti i na nju, tako bi je se riješila. «Smjestit ću se u grobnicu», pomislila je Magdalena: «No, kako će vjerojatno uskoro netko doći, bit će bolje da kasnije siñem >> Svukla je kućnu haljinu i obukla kostim. Zatim je sjela i prijateljski pogledala svetog Mihaela. Prije no što poñe u grobnicu od njega ce uzeti pismo sačuvano za nju. No, da li gaje sačuvao? . Osjetila je uznemirenost, ustala je i popela se na klupu. Pružila je ruku ispod kacige. Pismo je još uvijek bilo tamo. S uzdahom olakšanja uzela gaje i gurnula pod prsluk. Ponovno je sjela u naslonjač i počela razmišljati. Tko li ju je, po nalogu gospoñe de Movis, doveo ovamo/ Možda Celinie? No, ona to nije mogla obaviti sama. I kako je Vmcente namjeravala objasniti ñoni Clari i njenom nećaku njen nestanak? Usprkos njezinim sposobnostima pretvaranja to neće biti lako, jer Karol nije čovjek koga se može samo tako lako prevariti. Magdalena je osjetila snažnije udaranje srca, svaki put kad bi se sjetila mladog umjetnika. Ah, sutra rano ujutro, on će vjerojatno biti ovdje i odvest će je. Sigurno je više neće ostaviti u rukama gospode de Movis. Ukoliko mu je oporuka gospodina de Norhaca dala u ruke oružje kojim bi se mogao boriti protiv nje! Veoma bi rado upoznala njen sadržaj, no još se nije usudila otvoriti pismo, bojeći se da bi netko mogao ući. I zaista, vrata su se otvorila. Magdalena je ugledala, ne iznenadivši se nimalo, debelo lice Celinie, čije su je male oči zlobno promatrale. - Kako se osjećate, ljepotice? Malko uvenulo, zar ne? Nakon putovanja... Približila se cerekajući se i vukući svoje papuče po prašnjavom podu. Magdalena ju je prezirno pogledala i nije joj odgovorila. - Oh, netko izigrava princezu? Naravno, sada kad je upoznala otmjeno društvo i čovjeka poput gospodina Karola postala je otmjena, zar ne? Ali to ne pali kod Celinie. A neće ni kod gospodina Thibauta, vjerujte mi. - Gospodina Thibauta? - zapitala je Magdalena. - Hajde, hajde, što se zbog toga čudite? Zar niste posumnjali da vas je on doveo ovamo? - Ne, posumnjala sam na gospoñu de Movis! - Ni govora! Začudit će se gospoña kad sazna za ovo! To nije bila njezina ideja. Čudim se da ona, koja je inače tako lukava, nije opazila kako se njezin sin zaljubio u vas. - Sto to govorite, Celinie? Magdalena se uspravila i iznenañeno pogledala domaćicu. Celinie se stala glasno cerekati. - Zar mi želite reći da ni vi niste opazili? Naravno, vama se više sviña lijepi Karol i njegovih desetak milijuna. Pa zato se gospodin Thibaut, ljubomoran poput trideset šest tigrova, odlučio da vas otme. Da, da! Ispred nosa gospoñe Vincente i Karolove tetke. Gospoñica Fernande mu je pomogla, jer je ljubomorna na vas. Pomogla sam mu i ja. Za dobre novce, dakako! Bila sam s vama u kolima i pazila da se prerano ne probudite. Sve je dobro prošlo. Budni ste i trebate primiti gospodina Thibauta. Doći će k vama na razgovor. - Ne želim vidjeti tog bijednika! - kazala je oštro Magdalena. Ustala je i oči su joj blistale od prezira. - Oh, kakve velike riječi! Briga me! Uredite vi to s njim. Evo vam hrana i piće, za svaki slučaj.

Stavila je košaricu na tlo. - Laku noć! Ako vas zanima stoje sa starom de Grandy, mogu vam kazati: ne osjeća se loše, ali se zatvorila u toranj, poput bolesne sove. Nakon tih riječi Celinie se okrenula i izašla zaključavši za sobom vrata. «Moram smjesta otići! - pomislila je Magdalena. «Ne mogu podnijeti tog odvratnog Thibauta! Dok još ima imalo svjetla, otići ću do župnika i zamoliti ga da me primi. Nastojat ću obavijestiti gospodina Karola». Krenula je stubama prema grobnici. No, još nije ni stigla do njih kad su se vrata otvorila. Ušao je Thibaut, držeći u ruci upaljenu svjetiljku. - Donio sam ti svjetla, Magdalena - kazao je mirno. Ona se okrenula. U njoj se tog časa sakupila sva njezina snaga i stala je puna ponosa i prezira prema Thibautu. - Napolje! Njezina je ispružena ruka pokazivala prema vratima. Thibaut je mirno stavio svjetiljku na stol te je učinio nekoliko koraka prema svojoj sestrični. - Kakav doček, Magdalena! Došao sam k tebi s najplemenitijim namjerama. - Nije važno kakve namjere imate! Vi ste bijednik! - Zato što sam te oteo iz raja Clairefontainea? Priznajem, moj je postupak bio... nagao, no za to treba optužiti samo tvoju ljepotu zbog koje sam poludio. - Šutite! Neću vas više slušati! - Slušat ćeš me. Jednako kako si slušala lijepe riječi Karola Wienkiewicza! Njegov se sladak glas ispunio mržnjom pri samom spominjanju toga imena. Ne želeći mu odgovoriti, Magdalena mu je okrenula leña i prišla naslonjaču. Thibaut se nasmijao. - Ti si drska, draga sestrično. Ja ću ovdje imati posljednju riječ. Čuješ li? Ja te želim i hoću da postaneš moja žena. Spreman sam srušiti sve zapreke samo da te dobijem. Majka će prvo vikati, no brzo će pristati. Dakle, lijepa sestrično., ili ćeš odgovoriti: Da, Thibaut, bit ću tvoja žena... - Nikada! Ne promijenivši glas ni za jedan ton, Thibaut je nastavio: - Ili ćeš ostati ovdje zatvorena, sve dok ne promijeniš mišljenje. Nitko ne zna gdje se nalaziš i nitko te neće doći ovamo tražiti. Celinie će ti donositi ono što ti treba. Kada ti dosadi boravak ovdje, reći ćeš joj. Oslobodit ću te i mi ćemo poći mojim roditeljima kojima neće preostati drugo nego da pristanu na naš brak. Ja ću te, naime, kompromitirati u očima svijeta, i za tebe će biti veoma neugodno živjeti pod sumnjom. Dakle, do viñenja! Primi moje žaljenje što sam te morao tako neudobno smjestiti. No, samo o tebi ovisi kad ćeš se preseliti u najljepše sobe dvorca. To može biti još danas. Razmisli o tome, prije nego odem. - Prištedite nepotrebne riječi - rekla je prezirno Magdalena. - Dobro, dobro. Do sutra. Noć provedena na tako udobnom mjestu natjerat će te na razmišljanje. Još jedan savjet! Ostani u dijelu gdje je smješten krevet, jer se na toj strani sa stropa još nije otkinuo nijedan kamen. Rekavši to Thibaut je napustio kapelicu. Magdalena je uzdahnula s olakšanjem. Sjelaje ne bi li se oporavila od uzbuñenja zbog razgovora. Taj Vincentin sin, oduvijek tako nesimpatičan, bolje reći ogavan, pokazao se sada u pravom svjetlu. Kazao je daje voli, taj užasni Thibaut. Bio je ljubomoran na Karola Wienkiewicza. Nemir je ušao u Magdaleninu dušu. Karol... da li je on voli? Prisjetila se njegovih nježnih i toplih pogleda. Pa ta odanost i briga. Obuzela ju je beskrajna sreća. Je li to uopće moguće? Ne, to je ludost. Kako je mogla tako nešto i pomisliti? On, jedan od naj viñenij ih ljudi... i ona, uboga Magdalena! Ne, to je bila samo dobrota i samilost. Zbog toga se on trudio oko nje. A Fernande, tako uobražena, bila je naravno zbog toga bijesna; Thibaut pun zavisti nije mogao podnijeti tjelesnu i duševnu nadmoć mladog umjetnika, a ni zahvalnost i divljenje koje je postojalo u Magdaleninu srcu u odnosu Prema Karolu. Sklopila je ruke i šapnula: - Hvala ti, dragi Bože, što si mi omogućio da pobjegnem tom bijedniku! Ustala je i odlučno krenula u grobnicu. No, prije toga htjela je još pročitati oporuku.

Izvadila je papir iz omotnice i nagnula se nad svjetiljku. Dosta teško, jer je pismo bilo napisano nesigurnom rukom, pročitala je: «Ja ostavljam sav svoj imutak nećakinji Magdaleni de Norhac, kćerki moga nećaka Rolanda, poništavajući time svoju oporuku u korist Vincente de Movis, koja je spletkama nastojala steći imutak i koja je spriječila Rolanda de Norhaca da doñe k meni.» Slijedio je datum i potpis pokojnika, koji je nastojao krajnjim naporom napisati sve to što čitkije. «To je ono što želi gospodin Wienkiewicz!» - pomislila je Magdalena sretna. «Ubogi stric Henri, bio je svjestan do posljednjeg trena.» Stavila je papir u omotnicu, ponovno ga sakrila u prsluk. Potom, uzevši svjetiljku sišla je u grobnicu. Osjetila je hladnoću i spoznala da bi za nju bilo opasno da ostane ovdje. Pogledavši otvor tajnog prolaza, opet se popela u kapelicu i prilegla. Njezin sat, što gaje prije dva dana dobila na dar od done Clare, pokazivao je sedam sati. Još je nešto svjetla ulazilo kroz uske prozore bez stakla. Srećom nije bilo hladno. Ova će noć sigurno biti neugodna, no Magdalena je mislila kako to nije važno, s obzirom na sve ono što je čeka, zahvaljujući oporuci strica Henrija. A osim toga, sutra će vidjeti Karola. Kazao je da će prespavati u Pauu i rano ujutro otići u Cadeilles. Možda će mu biti potrebno nešto vremena da nañe put koji vodi do vodopada. No, zatim će sve ići brzo. Ona će ga vidjeti... a on će je odvesti daleko od Thibauta. Bila je gladna. No, nije se usuñivala ni dirnuti hranu koju joj je donijela Celinie. Možda su u hranu stavili neko omamljujuće sredstvo. Nije smjela vjerovati ni u što, ako je u vezi s tim de Movisovima. Sati su prolazili polagano i napokon se Magdalena prepustila umoru i zaspala.

XXI Kad se probudila, slabo je svjetlo najavljivalo zoru. Ustala je i stala šetati kapelicom. Osjećala je glad i žeñ, jer od preksinoć nije ništa okusila. Odlučila je pojesti komadić kruha, ne dirajući bocu piva priloženu u košaricu. Nakon toga je ponovno legla. Oko šest sati sišla je u grobnicu, vjerujući da će Karol uskoro stići. «Ukoliko ga nije nešto zadržalo!» - pomislila je uznemireno. «Čekat ću ga do sedam sati, onda ću izaći odavde kako budem mogla, jer će doskora stići Thibaut ili Celinie.» Setala je meñu grobovima u koje su sahranjivali gospodare Cadeillesa sve do Revolucije. Iza jednog groba od kamena nalazio se prolaz. Grobnica je bila tamna, a otvor prolaza veoma nizak. Trebalo gaje poznavati da bi ga se moglo otkriti ili se pak to moglo dogoditi slučajno, kao što se to zbilo Rolandu de Norhacu. Iako je već prije prošla njime, Magdalena se nekako plašila krenuti sama. Grozničavo je promatrala svoj sat. Minute su beskonačno dugo trajale. Napokon je začula lagani šum. Pažljivo je slušala i čula je nešto kao struganje. «To je on!» -pomislila je puna radosti. Sagnula se i približila lice otvoru. - Gospodine Wienkiewiczu!» - pozvala je. Prigušeni je glas odgovorio: - Tko to zove? - Ja, Magdalena... Ja sam u grobnici. Sve je u redu. - Magdalena! Časak kasnije iskrsnuo je iz prolaza Karol Wienkiewicz i Magdalena mu je pomogla izaći. Naglo se uspravio. - Vi? ...Ovdje? Što se dogodilo? -. Ispričat ću vam kasnije. Moramo smjesta otići, jer mogli bi doći Thibaut ili Celinie. - Thibaut? - Da, on me oteo, prenio ovamo uz pomoć Celinie i Fernande. - Oteo? - Na sreću, zatvorio me u kapelicu. Znala sam da mogu pobjeći kad hoću. No, radije sam vas pričekala. Poñimo. Imam i oporuku strica Henrija. Onakva je kako ste vi željeli da bude. - Kakva sreća! Sve će se divno urediti, mala moja Magdalena. Poñimo! Nekoliko trenutaka zatim bili su u špilji koju je zaklanjao vodopad. Uz pomoć Karola, Magdalena je bez većih teškoća došla do obale potoka. No, kad je učinila nekoliko koraka, osjetila je slabost i bila bi

pala daje Karol nije prihvatio i zadržao. On ju je ponio. Nekoliko koraka dalje, na jednoj krivini stijene nalazilo se travom obraslo proširenje. Karol je tamo položio mladu djevojku i kleknuo kraj nje. Kad se osvijestila, našla se u njegovu naručju a on ju je uplašeno gledao. - Je li vam bolje, draga? Mala moja Magdalena! Te riječi i njegova toplina više su joj pomogle od bilo kojeg lijeka. Rumenilo se pojavilo na njezinim obrazima i prošaptala je: - Da... čini se. To je samo slabost i uzbuñenje. A osim toga, nisam gotovo ništa jela. - Nisu vam dali hrane, ti lopovi? - zaviknuo je Karol. - Jesu. No, ja se nisam usudila jesti. Bojala sam se da će me pokušati omamiti. Već su me jednom uspavali u Clairefontaineu. Pridigla se nastojeći ustati. Još je jače porumenjela. No, Karolove je rukg nisu ispuštale. - Ne, Magdalena, nećete se micati - kazao je nježno. - Želim da me od ovog trenutka smatrate svojim zaručnikom. Jer, nadam se da nećete odbiti moju molbu da postanete mojom ženom. - Ja, vaša žena? - uzdahnula je. Kakva se sreća ocrtavala u njezinim divnim modrim očima. Kakva se sreća osjećala u njezinu glasu pri opetovanju pitanja. - Vaša žena? ...Ja, ja? Da li je to moguće? - Moguće je. Čak i sigurno, ako vi to želite. - Ako ja to želim!? Karol joj je nježno poljubio oči. - Moja mala ljubljena! Zaboravit ćeš sve ružno što si proživjela. Poñimo. Zaustavit ćemo se u Pauu, da bi se mogla odmoriti, zatim ćemo poći u Pariz. - A Movisovi? - Tetka će ih izbaciti. Doñi, Magdalena. Ne smijemo dulje ostati ovdje, jer su ti noge mokre. Odnijet ću te do automobila koji se nalazi tu, odmah pokraj puta. - Nije potrebno. Mogu i sama hodati. No, ne slušajući njezine riječi, Karol ju je podigao. Kad su stigli do kraja puteljka spustio ju je na zemlju i uhvatio pod ruku. Tako su se pojavili pred Vojciedijem koji je čekao. - Našao sam gospoñicu de Norhac zatvorenu u staroj kapelici. Oteo ju je njezin bratić iz Clairefontainea-ukratko je objasnio Karol iznenañenom sluzi. Smjestio je mladu djevojku u automobil, a zatim je smiješeći se kazao: - Vozit ću nešto brže, jer želim da se što prije presvučeš. Nadam se da mi nećeš prigovarati. - Ne, ne budeš li pretjerivao - odgovorila je uz smiješak. - Nastojat ću. Nakon tih riječi Karol je zatvorio vrata automobila. Vojciedi je sjeo uz njega. Snažan automobil se udaljio, odvodeći Magdalenu u njezin san o sreći. U Pauu, dok je mlada djevojka doručkovala u malom salonu, Karol je pročitao oporuku i sastavio brzojav za donu Claru. «Dovodim Magdalenu koju je Thibaut oteo. Sve je u redu. Budi večeras u Parizu. Izbaci Movisove.» Kad je sve to obavio, zamolio je Magdalenu da mu ispriča što se dogodilo. Ponovila mu je Thibautove riječi, a on je bio tako ozlojeñen, da se mlada djevojka prestrašila neće li se on vratiti u Cadeilles i kazniti Thibauta. - Ja bih to svakako učinio, no zbog tebe ne želim nikakva skandala. - Bit će dovoljno kažnjen gubitkom stričeva imutka - primijetila je Magdalena. - On zavrjeñuje mnogo težu kaznu, taj lopov! Ne mislimo više na nj. Govorimo o tebi. Već sutra ću poduzeti sve potrebne korake za naše vjenčanje. Čim se moj otac vrati, možemo proslaviti. Do tog vremena ostat ćeš s mojom tetkom u Clairefontaineu, i tamo će te dobro čuvati. Ja ću svakoga dana dolaziti u posjete. Da li ti to odgovara? - Ti to možeš bolje prosuditi - kazala je i pogledala ga s puno povjerenja. Zatim je s puno povjerenja dodala: - Ovo je pomalo nalik na priču o lijepoj Berengere. Znaš li je? - Da, Louis mi ju je ispričao. Čak je onoj nesretnoj djevojci, zatvorenoj u Kraljevskoj kuli, dao na slici crte tvoga lica. Taj mi je crtež upao u oči i prisjetio me kako te gospoña de Movis željela kazniti istom kaznom. I Louis je priznao da je zaista tako, i to s kakvom tugom, ubogi dječak!

- On će jako patiti kad sazna za nedostojno ponašanje svog brata - rekla je s puno sažaljenja Magdalena. - Sigurno je uplašen zbog tvog nestanka. A tek moja tetka. Sto su oni mogli misliti? I je li gospoña de Movis zaista nije sudjelovala u tome? A ona odvratna Fernande? Magdalena je položila svoju ruku na njegovu i pogledala ga plahom nj ežnošću. - Ne govorimo više o tome, kao što si i sam malo prije predložio. Zaboravimo ih. - Za sada, da. No, sve se mora urediti. Ako si dovoljno odmorena, draga, mogli bismo krenuti da što prije stignemo u Pariz. - Da, poñimo! Htjela bih brzo biti što dalje od Cadeillesa u kome sam upoznala samo poniženje i patnju. Jedino žalim što nisam mogla posjetiti tetku Seraphyne. Karol je zaljubljeno promatrao Magdalenino nježno lice, sada pomalo uzbuñeno i turobno, te je smjesta obećao: - Pružit ćemo joj bolji život čim se vjenčamo. Zahvalila mu je najdražesnijim osmjehom ovog svijeta.

* * * Louis je stigao u Pauu oko pola noći i tamo se zaustavio. Mislio je krenuti dalje u zoru. No, u času njegova dolaska došlo je do kvara na automobilu, i krenuo je s jednim satom zakašnjenja. Nije mogao slutiti daje onaj koga traži proveo noć nekih stotinjak metara dalje od njega. Ne znajući za Karolovu namjeru da se zaustavi u Pauu prije nego što poñe u Cadeilles, Louis se pitao gdje bi ga mogao naći. Je li Karol namjeravao razgovarati s gospoñicom Seraphyne? Ako tamo naiñe na Thibauta, što će se dogoditi? Taj će pomisliti da je Karol saznao za otmicu Magdalene i daje došao osloboditi je. Kako li će se izvući iz te zbrke? Neprekidno je razmišljao o tome, pa mu se put činio neizmjerno dug. Konačno je automobil stao pred ogradom Cadeillesa. Kućepazitelj se pojavio i iznenañeno rekao: - Vi, gospodine Louis? - Gospodin Thibaut je ovdje, zar ne? - zapitao je Louis. - Da, stigao je sinoć. Niste to znali? - Jesam, jesam. No, mislio sam da možda još nije stigao. Je li bio sam? Činilo se da se pazikuća začudio na te riječi. - Da, gospodine! - Dobro! I Louis je istovremeno pomislio: «Sto je učinio s Magdalenom? Zar nije ovdje? Zašto bi inače došao?» Onda se prisjetio: «Potajno su je prenijeli, uz pomoć Celinie, kroz neki drugi ulaz.» I dršćućim je glasom zapitao: - Nitko drugi nije došao? - Nitko. Louis je krenuo prema vratima dvorca, a za njim je gledao kućepazitelj razmišljajući: «Kako li čudno izgleda gospodin Louis! Zašto dolaze jedan za drugim, najprije gospodin Thibaut, pa sad on? Zastoje Celinie išla u Pariz?» Louis je neodlučno zastao u predvorju i srce mu se stisnulo. Da potraži svog brata? Ili da pronañe mjesto gdje su zatvorili Magdalenu, ako su je uopće doveli ovamo? Odlučio je poći u Kraljevski toranj. Ustanovio je da je zatvor prazan. Kamo da,sadpoñe? Sjetio se kapelice, jer je znao da mu je majka jednom već tamo zatvorila Magdalenu. Vrata su bila zabravljena. Louis je povukao rezu i ušao. Kapelica je bila prazna. No, u onom sačuvanom dijelu Louis je ugledao krevet, naslonjač, stol i košaru. A na krevetu Magdaleninu kućnu haljinu. «Ona je ovdje bila zatvorena... no, nema je više. Kamo su je odveli?» - razmišljao je Louis. Pošao je potražiti Thibauta. Izlazeći iz kapelice sreo je Celinie. Nosila je lonac s mlijekom. Pogledala ga je iznenañeno. - Gospodine Louis? Odakle dolazite? - Je li moj brat ovdje ? - Ne. Sigurno nije! – izvlačila se debela žena.- Što bi on radio ovdje? A odakle vi dolazite?

. - Iz kapelice u kojoj je bila zatvorena Magdalena. Kamo ste je odveli? - Kako kamo smo je odveli? Što to govorite? - Kažem da ste je moj brat i vi zatvorili u kapelici, a kako sada nije ondje, pitao sam vas... - Nije više tamo? I Celinie ie požurila prema kapelici. «Ona ništa ne zna...» - pomislio je Louis, iznenañen i pun nade. <<Je li Magdalena uspjela pobjeći ili ju je, možda, netko oslobodio? Ali tko? I kako? Nakon nekoliko časaka pojavila se Celinie veoma rumena u licu i očito bijesna. - To je ipak istina! Kako joj je uspjelo? No, što će reći gospodin Thibaut? Toliko je riskirao i žrtvovao mnogo novca, a ona je pobjegla. Zaista ie to strašno! - I, ne obraćajući pažnju na Louisa, Celinie je požurila upozoriti Thibaut Louis, veoma iznenañen, pitao se što treba učiniti. Nije želio sresti brata, a ipak se htio uvjeriti da Magdalena više nije u:njegovim rukama. Tko zna, nije li Thibaut, ne obavijestivsi Celinie, odveo Magdalenu nekamo drugdje. Dok je tako razmišljao, ugledao je brata lica zelenog od bijesa. U trku je uhvatio Louisa za ruku i povukao ga sa sobom. - To ćeš mi morati objasniti! . U kapelici je pustio brata i ogledao se. Posao je iza srušenog oltara Celinie je išla za njim, a on joj je govorio: a ću ñoni eti nešto da dolje - Pripazite na gospodina Louisa, ja ću donijeti nešto da dolje posvijetlimo. Vratio se nakon par minuta i s džepnom svjetiljkom sišao u grobnicu. Hodao je izmeñu grobova a svjetlo svjetiljke padalo je previsoko te nije primijetio otvor tajnog prolaza. Ponovno se popeo, veoma bijesan, očiju punih prijetnje. U naslonjaču, koji su bili donijeli Magdaleni, sjedila je Celinie i odmarala se. Upitala je podrugljivo: - Sto se dogodilo s lijepom ptičicom? Bez odgovora Thibaut je prišao bratu. - Ti si je pustio? - Ja? Ne. Vrata su bila zatvorena i nije bilo nikoga kad sam malo prije ušao. - Zašto si došao u Cadeilles? - Da saznam što si učinio s Magdalenom. Dona Clara mi je naložila daje potražim. A kako sam sumnjao u tebe i Fernande... - Zašto? - Jer sam neki dan čuo kako govorite o tome koliko ćeš morati platiti Celinie. Osim toga, našao sam tvoj rupčić kraj zida u Clairefontaineu. - Ti je nisi pustio na slobodu? To još uvijek tvrdiš? - Nisam. To je istina. - Lažeš! Jer tko bije inače pustio? - Ne znam. Mislio sam da si je ti nekamo odveo. - Hajde, samo igraj dalje tu komediju, mali majmune! Kazat ćeš mi gdje se ona nalazi. Inače, čuvaj se! Thibaut je zgrabio brata za ruku i čvrsto ga stresao. - Kad bih to i znao, ne bih ti kazao - odgovorio je hrabro Louis. - No, ja ti govorim istinu. Ne znam gdje je. - Ti ne znaš! Ti nisi ništa drugo nego bijedni mali šijun u službi done Clare i Wienkiewicza. Udario gaje po licu tako snažno daje dječak pao na pod. Udario je glavom o kamen i izgubio svijest. - To je ipak odviše, gospodine Thibaut - kazala je Celinie. Ustala je i približila se. Thibaut je samo slegnuo ramenima. - Još će on dobiti od mene. Tog dječaka treba odgojiti. - No, ne treba ga ubiti. Imat ćete neprilike zbog toga, a i bez toga bit će ih dosta, zbog Magdaleninog bijega. Celinie se nagnula nad dječaka. Krv mu je tekla iz glave i širila se po prašnjavom podu. - Ovo s njim je ozbiljno! - zabrinula se domaćica. Thibaut je, skupljenih obrva, dobacio bratu bijesan pogled. Zatim se i on nagnuo i stavio mu ruku na srce.

- Živ je. Odnesimo ga gospoñici de Grandy. - Dobra ideja! Podigao je dječaka i odnio ga u toranj. Gospoñica Seraphyne, koja se upravo odjenula, trgnula se kad su ušli u sobu sa svojim teretom. - Louis je pao i ranio se - objasnio Thibaut. - Ja brzo odlazim i ne mogu ga njegovati. Celinie ima drugog posla. Hoćete li se vi pobrinuti za njega, sestrično? - Bili ste u dvorcu? - U prolazu, od sinoć. Da ga položim na Magdalenin krevet? - Da. No, Celinie mi mora pomoći, jer više nisam dovoljno snažna. Je li se teško povrijedio? - Ne znam... Mislim da nije. I dok je govorio, Thibaut se sa Celinie približio malom kabinetu odreñenom za Magdaleninu sobu. Stavili su Louisa na uski krevet. Gospoñica de Grandy ušla je za njima i nagnula se nad dječakom. On je brzo disao. - Stavit ću mu zavoj. No trebalo bi pozvati liječnika. - Ostavit ćete mi nešto novca, jer ja imam samo ono što je za mene neophodno potrebno - dodala je stara gospoñica. Thibaut je izvukao novčanik,. izvadio nekoliko novčanica od stotinu franaka. - Vas dvojica ste došli sami? - upitala je gospoñica de Grandy. - Da. - Kako je Magdalena? - Veoma dobro. Do viñenja, sestrično! I dok su se udaljavali, gospoñica de Grandy je upitala ironično: - Moram li vas obavještavati o stanju zdravlja vašeg brata? - Celinie će mi pisati. Rekavši to, napustio je sobu. Domaćica je namignula gospoñici de Grandy. - Baš gaje ubila ljubav prema bratu! Još malo, i on bi ga bio ubio. - Kako, ubio? - upitala je uplašeno gospoñica Seraphyne. - Toliko se ljutio na njega da gaje srušio na zemlju. - Zašto se ljutio? Celinie se nervozno nasmijala. - To vam neću kazati. Sigurno će vam to mali ispričati. On nema razloga za šutnju. No, ja sam poštena! Kad meni netko dobro plati, ja držim usta zatvorena. Nakon tih riječi Celinie je ponosno izašla. Na pragu sobe se sjetila: - Poslat ću vam liječnika. A pomoći će vam žena kućepazitelja. Ja sam umorna. Gospoñica Seraphyne se ponovno nagnula nad Louisom. Časak je promatrala njegovo blijedo lice, zatvorenih očiju. Uzdahnula je i prošaptala: - I ti si siromah, i ti si njihova žrtva. Kako bih rado da moja mala Magdalena više nije u njihovim rukama! No, što će kasnije biti s njom? Tako je nesretna, osamljena, ali i lijepa i mlada. A onaj joj se stranac divi, sigurno je zaljubljen u nju. Kako će to sve završiti?

XXII Dona Clara je s velikom nježnošću i radošću dočekala Magdalenu u Parizu. Kad je saznala za zaruke svog nećaka bila je vesela. Nije se tome ni najmanje čudila, jer on nije pred njom skrivao svoju ljubav prema tom siročetu. Ispričala im je kako je nakon Karolova brzojava naložila svojoj sobarici da telefonira gospoñama de Movis, u Pariz, i saopći im da je ona morala napustiti Clairefontaine i da ne zna kad će se vratiti. Tako je na najjednostavniji način riješila pitanje njihova izbacivanja. Sobarica je spremila njihove kovčege i sutra će im ih dostaviti. - Treba li neko objašnjenje uz to? - zapitala je dona Clara. Nakon večere razgovarala je sa svojim nećakom, a Magdalena umorna od tolikih uzbuñenja, povukla se u svoju sobu. - Bez objašnjenja - odgovorio je Karol. - Ako ga gospoña de Movis želi neka doñe mene zapitati. Ja ću sutra odnijeti oporuku strica Henrija našem prijatelju Martin-Duchaudu, koji će mi kazati što treba

poduzeti. - Osim toga, zatražit ću od starateljskog organa dopuštenje za Magdalenino vjenčanje. Na nesreću, sada su praznici i može sve to dulje potrajati. - Hoćeš li u Magdalenino ime tužiti sudu de Movisove? - pitala je dona Clara. - Naravno! Žao mi je zbog sirotog Louisa, no taje žena odviše mučila ovu siroticu i ne smije proći bez kazne. - Ja isto mislim. A Thibaut? - On? Neka mi ne prijeñe preko puta, jer ću mu dati ono što zaslužuje! Kad se ne bih bojao da ću Magdalenu izložiti ogovaranju, i njega bih tužio zbog otmice maloljetnice.

* * * Sljedećeg poslijepodneva odveo je Karol tetku i zaručnicu iz Pariza u Clairefontaine. Naredio je strogu stražu u Clairefontaineu, a osim toga zahtijevao je da Magdalena spava kraj tetkine sobe. Zatim je otišao, obećavši prethodno da će se vratiti već sljedećeg dana. Gospodin Martin-Duchaud mu je tog jutra rekao što sve treba poduzeti i obećao mu svoju pomoć. No, kako je Karol već prije bio slutio, praznici su prijetili da će se čitav proces otegnuti. - Ipak, pokušaj nešto poduzeti kod staratelj skog organa - nastojao je Karol. - To je najvažnije, jer ja želim da gospoñica de Norhac što prije doñe pod moju zaštitu. - To prije što se ona sada nalazi u nezakonitoj situaciji, u vezi sa svojim tutorom. No, naravno, zbog zlodjela gospoñe de Movis i zbog sumnje da je i tutor u tome sudjelovao, ne postoji s te strane nikakva opasnost. Potkraj sljedećeg poslijepodneva, kad se vratio od draguljara kod kojeg je.naručio nakit za svoju zaručnicu, Karolu su kazali da gospoña de Movis želi razgovarati s njim. - Upozorena je daje gospodin izašao i da ne znaju kad će se vratiti. No, ona je odgovorila da će čekati koliko god to bude potrebno. «Zaista je drska» - pomislio je Karol. U salonu ga je dočekala gospoña de Movis, veoma elegantno odjevena. Činila se mirna, kao i uvijek. On joj se približio, jedva se naklonio i suho upitao: - Što želite? Pogled pun prigovora podigao se prema njemu. - Htjela bih znati zašto nam je vaša tetka poslala kovčege bez ijedne riječi i bez objašnjenja. Postupala je s nama kao s nekim nepoželjnim. - Nemojte me prisiliti, gospoño, da vam kažem riječi koje bi vas vrijeñale, i koje dobro odgojen čovjek teško kaže nekoj ženi, pa makar ona bila toliko kriva kao što ste to vi. Gospoña de Movis je iznenañeno pogledala mladog čovjeka, poput nekog krivo optuženog pravednika. - Kriva, za što, gospodine? - Da ste prisvojili imutak gospodina de Norhaca. Vincente nije ni trepnula. Zapitala je ironično: - To vam je kazala Magdalena? - Ni govora. To mi je kazao sam gospodin de Norhac. Za promjenu, gospoña de Movis je pokazala stanovitu uznemirenost. - U svojoj oporuci - objasnio je Karol. - Kakvoj oporuci? U kakvoj oporuci? - U onoj koju je napisao prije smrti i koju je predao Magdaleni da je sakrije i čuva dok ne bude sama mogla braniti svoje interese pred vama. - Onje napisao novu oporuku? Nekoliko je trenutaka Vincente izgubila tlo pod nogama. Njezino, inače blijedo lice, postalo je zeleno. No ubrzo se snašla. Usiljenim je smiješkom odgovorila: - I vi vjerujete u to? U te izmišljotine jedne bezobrazne, male djevojčice, koja vam je svojim lijepim očima zavrtjela glavom? - Ja vjerujem u ono što piše u oporuci, koja se sada nalazi u rukama suda. Gospodin de Norhac vas u njoj optužuje da ste ga prevarili kako biste došli do njegovog imutka, i da ste spriječili njegov susret s nećakom. Sud će o tome donijeti presudu. No, ne sumnjam da će potvrditi ispravnost oporuke. Naći će se i ljudi koji će svjedočiti o tome kako ste čuvali gospodina de Norhaca, uz pomoć Celinie. Osim

toga, i način na koji ste postupali sa svojom mladom roñakinjom neće vam ići u korist. Vincentine su usne problijedile. No, ipak je odgovorila slatkim glasom: - Ja zaista ništa ne razumijem, gospodine! Pričate mi neku nevjerojatnu priču! Kako je ta mala mogla sresti strica? Kako je on mogao sastaviti oporuku? - Slučajno je ušla u njegovu sobu, nekoliko sati prije njegove smrti. U nekoliko se riječi sve objasnilo. Umirući, koji je već počeo sumnjati u vas, progledao je. i htio je popraviti svoju nepravdu. - To nitko neće povjerovati! - kazala je Vincente, naoko bezbrižno. - Vidjet ćemo. A dovest ćemo pred sud i vašeg sina Thibauta koji je oteo Magdalenu i zatvorio je u kapelici Cadeillesa. Iznenañena Vincente je izgubila hladnokrvnost. - Thibaut? Sto to govorite? - Da gospoño. Neka vam to potvrdi vaša kćerka Fernande koja je u tome sudjelovala, uz pomoć Celinie. - To je ludost! Ludost! Gospoña de Movis bila je tako zbunjena da nije mogla ništa drugo kazati. Karol je hladno nastavio: - Sretnim slučajem, mogao sam je spasiti. Sada je pod mojom zaštitom, kao moja zaručnica i buduća žena. Ukoliko joj za vrijeme procesa moralno naškodite, ja ću je znati braniti i vi ćete mi to platiti. I nastavio je ledenom pristojnošću: - Mislim da sada više nemamo što kazati jedno drugome! Bez riječi gospoña de Movis je napravila nekoliko koraka prema vratima. Zatim je, okrenuvši se, pokazala Karolu lice koje je opet bilo izuzetno mirno. - Ne mislite, gospodine, da ćete sa mnom lako izaći na kraj! Zakon je na mojoj strani, a ne uz ovu malu intrigantkinju koja vas je uhvatila u svoje mreže. Divan brak za jednog Wienkiewicza! Nadam se da će vaš otac biti mudriji od vas i da će se znati riješiti te mlade osobe. Čekam, dakle, posve mirno taj proces, i ne sumnjam u to da će takozvana oporuka biti proglašena onim što i jest: ogavnom prijevarom. «Ona laže!» - pomislio je Karol dok je izlazila. «No, to ju je duboko dirnulo. A sada, poñimo brzo do Magdalene.» I sat kasnije on je pričao, sjedeći pored jezerca, svojoj zaručnici o susretu s, kako ju je nazivao, bivšom vlasnicom dvorca Cadeilles. - Možda neće priznati oporuku - prestrašila se Magdalena. - Ne boj se! Zajedno sa svjedočanstvima koja ćemo prikupiti i potkrijepiti tužbu, mi ćemo pobijediti. I tako ćeš ti postati vlasnica Cadeillesa, draga Magdalena. Zadrhtala je. - Bojim se da ću se uvijek neugodno osjećati u toj kući. - Pa nećemo tamo živjeti. Moj lijepi cvijet i odviše je dugo zatvoren u tom zatvoru, treba drugu okolinu da bi se rascvjetao. U prosincu ćemo otići na rt Antibesa, gdje moj otac ima vilu i tamo ćemo provesti zimu. - Oh, Karole, još se uvijek plašim da je to samo san! - prošaptala je i pogledala ga svojim lijepim očima u kojima se odražavalo zalazeće sunce. - Ne, ljubljena, to nije san, hvala Bogu! - odgovorio je on. - Zla vila ti više ne može nauditi i Sada ja imam moć da te usrećim, bar koliko je u mojoj moći.

XXIII «Gospodine, Jučer sam primio Vaše pismo u kojem me obavještavate o dramatičnoj pustolovini u kojoj je gospoñica de Norhac trebala postati žrtvom. Pisali ste mi i o svojim zarukama. Kao što ste to zatražili od mene, ja sam otišao u Cadeilles javiti novosti gospoñici de Grandy. Prema Vašem savjetu pošao sam ravno u toranj i pokucao na vrata gospoñice. Primila me s nepovjerenjem, no čim sam joj stao pričati o njezinoj mladoj roñakinji, njezino se zanimanje probudilo. Izrazila je zadovoljstvo čuvši za vaše vjenčanje. Sto se pak otmice tiče, i njezinog izvršitelja Thibauta, nije bila iznenañena. Znala je, kako reče, daje sposoban za sve podlosti. U pogledu oporuke gospodina de Norhaca, priznala mije da to za nju predstavlja veliko olakšanje, jer

je neprekidno predbacivala sebi što tada nije bila dovoljno hrabra da kaže nešto roñaku Henriju o malom siročetu. Pritom mi je saopćila da se Louis nalazi, već nekoliko dana, u Cadeillesu, i da ga ona njeguje jer je pao i povrijedio glavu. Prema nekim Celinienim riječima naslućuje daje Thibaut, u nastupu bijesa, grubo udario brata. Domaćica je odbila objasniti razlog srdžbe, a bolesnik nije želio o tome govoriti. Prema nekim riječima gospoñice de Grandy ja pretpostavljam daje stariji brat pomislio daje Louis pomogao Magdaleni da pobjegne. - Sutra će se Louis vratiti u Pariz - odala mije gospoñica de Grandy. No kako će dočekati tog ubogog dječaka? Bojim se za njega. Kad sam odlazio on se upravo vratio iz parka, kamo gaje bila poslala, na svježi zrak. Njegove grozničave oči i loš izgled dokazuju da se još uvijek nije potpuno oporavio. Kazao sam mu da ste me vi poslali da obavijestim gospoñicu de Grandy o Vašim zarukama. To gaje saznanje obradovalo te je veselo uzviknuo: - Dakle, ona je spašena!? No, gotovo u isti čas lice mu je poprimilo izraz duboke tuge. Tada sam ga upitao: - Hoćete li još neko vrijeme boraviti u Cadeillesu? - Ne, još ću danas otputovati. - Bilo bi bolje kada biste još neko vrijeme ostali. Ovdje biste se bolje oporavili nego u Parizu. - Da, to je istina. Možda ću još malko pričekati. Na odlasku sam savjetovao gospoñici de Grandy, šapnuvši joj: - Nastojte ga zadržati što dulje. Uz loš doček, koga mu sigurno spremaju, tamo će saznati i za optužbe protiv njegove majke. Ona je obećala da će ga zadržati, a ja sam joj morao obećati da ću joj javiti i druge novosti čim ih saznam od Vas. Uvjeravao sam je da će to biti uskoro. Kad sam sišao u dvorište primijetio sam domaćicu. Ona me pozvala: - Što vi radite kod gospoñice de Grandy, gospodine župnice? Ona baš nije pobožna. Već gotovo pedeset godina nije prestupila prag crkve. - To je ne sprječava da danas promijeni mišljenje - mirno sam odgovorio. Ne želeći da mi ta žena postavlja druga pitanja produžio sam dalje. Ona se užasno ponijela prema gospoñici de Norhac, a ne vole je mnogi u tom kraju zbog njezina neljubazna ponašanja. Dakle, kako vidite, ja sam ispunio svoj zadatak. Nadam se da će ubogi Louis još neko vrijeme uživati u miru Cadeillesa, jer njegova majka sada ima sigurno važnijeg posla nego da se brine o njemu. Ostajem Vam na usluzi, bilo da treba ponovno posjetiti gospoñice de Grandy, bilo da treba poduzeti neke korake kod osoba koje bi mogle svjedočiti u procesu.» Ovo pismo župnika Darlannesa pročitao je Karol Magdaleni jednog poslijepodneva pošto se vratila iz Pariza gdje je bila s gospoño de Ojeda na probi haljina. Kad je završio s čitanjem mlada je djevojka imala suze u očima. - Ubogi Louis! Kakva bol za njega kada sve sazna! Karol, kako bi bilo da ne tužimo tu ženu? - To nije moguće! Ona je i predugo uživala plodove svoje pljačke. A i zbog njezinog užasnog ponašanja prema tebi. Uz to, moramo izvršiti volju tvog strica, draga Magdalena. - Ali oni će biti siromašni... a Louis je bolestan! - Ostali mogu raditi. A mi ćemo osigurati Louisovu sudbinu. - Ukoliko ga nj egova majka i brat ne učine odviše nesretnim i tako kazne jer je imao samilosti prema meni i što me pokušao spasiti. - Nadam se da će ostati što je dulje moguće u Cadeillesu. Pisat ću u tom smislu gospoñici de Grandy, i poslati joj novac potreban za njegov boravak. Vjerojatno će gospoña de Movis na to «zaboraviti». - Kako si dobar, Karol! - uzdahnula je Magdalena nježno. -Kakav je čovjek taj Thibaut kad može postupati na taj način sa svojim boležljivim bratom? Pravi sin svoje majke! Da bi se Magdalena malo oporavila, gospoña de Oj eda odvela ju je na jednu plažu u Normandiji, kamo je često dolazio i Karol. Tamo je Magdalena upoznala svog budućeg svekra, koji ju je došao posjetiti čim je stigao. On joj je odmah bio simpatičan, a i on je kazao svom sinu: - Nisi mogao bolje odabrati, dragi sine. Ona je dražesna i bit će radost našeg doma i dostojna nasljednica tvoje pokojne majke. I tako, okružena ljubavlju, zaljubljena i veoma voljena, Magdalena je čekala da proteknu dani njezinih

zaruka. U sreći i sigurnosti procvjetala je poput cvijeta iz sjene kojeg je konačno obasjalo svjetlo. Njezina je ljepota posvuda izazivala senzaciju, pa ju je to zbunjivalo, a Karola zabavljalo. - Morat ćeš se na to priučiti - kazao je on smiješeći se. - U svijetu u koji ću te uvesti imat ćeš golem uspjeh, u to sam siguran. - Nećeš me prečesto voditi tamo? - Sto je moguće manje, jer ja više volim zadržati za sebe svoju lijepu Magdalenu. Nije ništa čuo o Movisovima, jer se proces trebao održati tek u studenom. Ne govoreći ništa svojoj zaručnici, Karol se još uvijek pribojavao da bi Thibaut mogao nešto pokušati. Unajmio je, zbog toga, jednog spretnog policajca i naložio mu da ga slijedi. Louis je još uvijek boravio u CadeiUesu. Obolio je i gospoñica de Grandy pisala je njegovoj majci, ponudivši joj da će ga zadržati kraj sebe. Gospoña de Movis pristala je na to, jer je sada imala druge brige. Sinovljevo zdravlje nije je mnogo brinulo ni prije, a kamoli sada. Tako je gospoñica Seraphyne uspjela spriječiti da on sazna za činjenice koje su vodile njegovu majku na sud. U listopadu su proslavili vjenčanje Karola i Magdalene. Vjenčali su se u crkvi Clairefontainea i svadbi je prisustvovalo nekoliko najbližih prijatelja. Ali je ipak došlo mnogo radoznalaca. Fotografi su snimali, a slike su kasnije bile objavljene u različitim novinama i revijama. Njihovo je vjenčanje bilo dogañaj u umjetničkim krugovima i otmjenom društvu. Svi su pričali o maloj Magdaleni, s kojom su u dvorcu, kojega je ona bila zakonita nasljednica, postupali kao s Pepeljugom. O djevojci koja je postala žena slavnog slikara koji je, uz to, još vrlo bogat. Izražavali su prezir prema gospoñi de Movis, a više od svih drugih upravo oni koje je ona ubrajala u svoje prijatelje. Nakon svadbene svečanosti mladi je bračni par otputovao u Fontainebleu, gdje su željeli provesti mjesec dana. U automobilu kojim su se odvezli Magdalene se, umorna ali radosna, nagnula prema svom mužu. Zapitao ju je: - Zašto si plakala u crkvi, ljubljena? - Sjetila sam se svojih roditelja. Nitko od moje obitelji nije mogao prisustvovati svečanosti. I ponovno je tuga prekrila sjaj njezinih modrih očiju. - Ali sada imaš mene! Moram ti zamijeniti sve! I Karol ju je strastveno i nježno privukao u svoj zagrljaj. Ona se tada nasmiješila i radost se ponovno pojavila u njezinu pogledu dok je šaptala: - Da, s tobom mogu zaboraviti svu svoju bol, sve ružne dane, moj ljubljeni Karole!

XXIV Karol i Magdalena još su se nalazili u Fontainebleuu kada je započeo proces protiv de Movisovih. Vincente je odabrala izvrsnog odvjetnika i ona se sama veoma spretno branila za vrijeme saslušanja. No, činjenice su bile nepobitne. Oporuka je priznata i svjedoci su potvrdili optužbu o bespravnom oduzimanju nasljedstva. Gospodin de Movis i domaćica Celinie bili su optuženi za suučesništvo. Gospodina de Movisa su oslobodili zbog toga što on nije ništa predstavljao u toj kući. Sami su svjedoci izjavili da on možda i nije do kraja prozreo ženine spletke, zbog svoje slabe pameti; ili kako je jedan svjedok vulgarno kazao: on nije vidio dalje od svog nosa. Nekoliko dana nakon presude Karol i njegova žena vratili su se u Pariz. Henryk Wienkiewicz je, prema željama svoga sina, pripremio za Magdalenu preñi van stan u palači koja mu je pripadala i gdje su namjeravali zajedno živjeti. Priredio je i primanje na kojem je svoje prijatelje upoznao sa snahom i to je bio pravi trijumf za Magdalenu. Nosila je toaletu po Karolovu nacrtu, haljinu od bijele svile s dragocjenom starom čipkom, bez dragulja. Krasila ju je divna kosa, šarm, ljepota bez premca i njezina otmjena nježnost. Sa svih su strana tvrdili, kako se veoma lako može shvatiti taj brak, kojemu su se svi u prvi čas čudili, i da Karol Wienkiewicz može biti ponosan na svoju ženu. On to i nije krio i Magdalena zaista nije smjela biti sklona oholosti daje njegovo neprekidno divljenje ne bi pokvarilo, da i ne govorimo o njezinom svekru i ñoni Clari. No, ona je ostala jednostavna, brinući se za druge. Bila je odana kći Henryku Wienkiewiczu i nećakinja puna pažnje ñoni Clari. Nije zaboravila ni na gospoñicu de Grandy, kojoj je slala duga pisma javljajući joj o svom životu i o tome koliko je Karol usrećuje. Gospoñica Seraphvne odgovorila bi kratkim listovima, jer je već slabo vidjela. Pričala je o Louisu, koji je, boležljiv, još uvijek boravio s njom u Cadeillesu. Njegova mu je sestra Aimee napisala pismo, koje gospoñica Seraphvne nije uspjela skloniti, pa je on tako saznao za osudu svoje majke. Otada je živio kao u nekom bolnom snu. Kad je

bio dovoljno snažan odlazio bi u Dreuzes, dugo boravio u crkvi a zatim posjećivao župnika. Vraćao bi se manje turoban i neka svjetlost sjala je u njegovim tužnim očima. - Zatražit ću od njegova oca da ga povjeri nama - kazao je Karol. - Mi ćemo ga njegovati i povratiti mu pouzdanje i radost. U očekivanju toga slao je gospoñici Seraphvne dovoljno novaca kako bi njih dvoje moglo udobno živjeti. Namjeravao je na proljeće otići s Magdalenom u Cadeilles, gdje su ga čekali neki poslovi. Na povratku će povesti sa sobom staru gospoñicu i Louisa i smjestiti ih u udoban stan kraj Pariza. No, prvih dana mjeseca siječnja primili su od Louisa pismo u kojem je javljao daje stara gospoñica veoma bolesna. - Nije htjela da vam to javim - dodao je. - Znam da bi se veoma radovala kad bi vidjela Magdalenu, jer je Magdalena jedina osoba, uz njenog oca, koja ju je voljela. To mije ispovjedila jednog dana. - Sutra ćemo otputovati - smještaje rekao Karol. - Sudeći prema onome što nam je pisao župnik Darlannes, ona ima bolesno srce i može svakog časa umrijeti. Sljedećeg dana, pred večer, Magdalena i njezin muž stigoše na stanicu u Pau, gdje ih je dočekao automobil. U Cadeillesu su se vrata pred njima široko rastvorila. Posluga, koju su bili poslali iz Pariza, bila je sve pripremila. Magdalena nije htjela večerati prije no što posjeti staru gospoñicu i požurila je do nje. Gospoñica de Grandy stanovala je sada u udobnom stanu u glavnoj zgradi. Kad je Magdalena ušla u njezinu sobu, našla je pored nje ženu iz sela koju je poslao župnik. Taje žena otišla odmah nakon pozdrava mlade gospoñe, a bolesnica je pružila prema njoj svoje ruke i kazala: - Dijete moje! Sretna sam što te opet vidim. No ljutim se što su te pozvali. - Nemate pravo! - odvratila je Magdalena, pretvarajući se da ne vidi veliku promjenu kod svoje stare roñakinje. - Trebali smo doći u proljeće, stigli smo dakle samo tri, četiri mjeseca prije. A osim toga, toliko sam vas željela vidjeti! - To će biti posljednji put. - Ni govora. Vidjet ćete kako ćemo vas Karol i ja dobro njegovati. Stara je gospoñica odmahnula glavom. - Ovo je kraj, mala moja. Pustimo to. Govorimo o tebi. Jesi li sretna? - Sretna sam. Gospoñica je Seraphyne dugo promatrala Magdalenino lice očima punim sreće i života. Njezina je ruka stisnula ruku mlade žene. - To bolje. Toliko sam se bojala za tebe! Ta užasna Vincente, njoj nije bilo stalo do tvoje časti i sreće. Konačno je dobila zasluženu kaznu! Malu, za sve ono stoje nosila na duši. Anjezin dragi Thibaut... sin dostojan nje! Stoje s njim? - Ne znam, tetka. Kako je Louis? - Slab je, siromah mali, ali hrabar. Bori se protiv svoje tuge, kako mu je župnik preporučio. To je pošten čovjek, taj župnik Darlannes. On me pripremio za posljednje putovanje. Magdalena se sagnula i radosno poljubila bolesnicu. - Draga, draga tetko! Toliko sam se molila za vas! - Znala sam, mala moj a. Slijedila sam tvoj primjer, tvoj e strpljenje, tvoje milosrñe prema nesretnici kakva sam ja, i tako malo pomalo smirila svoju dušu punu gorčine. Zastala je, a Magdalena je položila svoju ruku na njezino vlažno čelo. - Ne govorite više, to vas umara. Sad ću večerati i ponovno se vratiti. Smije li vam moj muž stisnuti ruku? - Bit ću sretna, budem li ga vidjela. Da mu kažem što si ti značila za mene, mene tako ružnu. Magdalena se htjela buniti, ali je ona ponovila: - Da, veoma ružnu. Znaš, moj je život bio težak. U desetoj godini nesretan slučaj me unakazio. Moja površna majka nije mogla podnositi moju blizinu. Dok je otac bio živ, on me okruživao pažnjom i nježnošću. No, umro je u siromaštvu, a moja gaje majka brzo slijedila i mene je prihvatio stric de Norhac, Henrijev otac. Neprekidno sam nosila veo, jer nisam mogla podnositi užas ljudi izazvan pogledom na moje lice. Živjela sam za sebe. Stric i bratić su bili dobri prema meni. No, jednog je dana neki pas skočio na mene i strgnuo veo s mog lica. Tada sam vidjela užas na Henrijevu licu, da ga nikada neću zaboraviti. Jer, zamisli Magdalena, ja sam bila zaljubljena u tog ljubaznog i lijepog momka. Da, ja, to strašilo! Nakon toga zatvorila sam se u svoje sobe i odbila vidjeti bilo koga. Onda je stric umro a ja sam zamolila Henrija da me smjesti u ovaj toranj, gdje sam mogla živjeti ne susrećući

druge ljude. On je pristao i čini se da me napokon zaboravio. Kad se Vincente uvukla ovamo, ona se čuvala da ga podsjeti na mene. Magdalena ju je više puta nastojala prekinuti, bojeći se da je ispovijed ne umori. No, ona je nastavila tihim, isprekidanim glasom: - Tada si došla ti... I ja više nisam bila tako nesretna. Zašutjela je i sklopila oči. Magdalena ju je primila za ruku i rekla: «Do viñenja, draga tetko!» i izašla iz sobe. U susjednoj je sobi našla ženu koja ju je njegovala i zapitala: - Što je kazao liječnik? - Da neće živjeti više od dvadeset i četiri sata. Jutros je imala napadaj i liječnik je kazao da će to biti njen kraj ako se napad još jednom ponovi. - Vratite se k njoj i smjesta mi javite ako se njezino stanje pogorša. Vratit ću se poslije večere... Znate li gdje je gospodin Louis? - Mislim, u svojoj sobi. Magdalena je pošla u svoje odaje i postoje suprugu ispričala sve o svom susretu s gospoñicom de Grandy, presvukla se u kućnu haljinu. Za to vrijeme Karol je pošao do Louisa. Našao ga je u njegovoj sobi i pozvao, znajući da ubogi dječak neće sam prvi pristupiti. Odveo ga je Magdaleni s riječima: - Evo, dovodim ti našeg bratića. Zamisli, nije se usudio doći i zaželjeti nam dobrodošlicu. Magdalena je od srca uhvatila dječakovu ruku, privukla ga k sebi i poljubila u čelo: - Dragi Louis, mi te volimo više nego ikada! - To upamti jednom za svagda - dodao je Karol i prijateljski potapšao dječaka po ramenu. - Ni Magdalena ni ja nemamo braće, pa ćeš nam to biti ti. Oči pune suza, u kojima se mogla čitati neizmjerna zahvalnost, podigle su se prema Karolu i njegovoj ženi. - Kako ste dobri, oboje! Mogli biste me odbaciti, mrziti! - To bi bilo lijepo od nas! - kazao je veselo Karol. - Poñimo na večeru, mali moj Louis! Morat ćeš ojačati. Kad više neće biti uboge sestrične, odvest ćemo te na more, kamo ćemo poći čim ovdje sve uredimo. Večeru su poslužili u velikoj dvorani, obloženoj kožom iz Cordouea, ukrašenoj starim ormarima za posuñe punim porculana i teškog srebra. Louis je gledao čas Karola, čas Magdalenu odjevenu u bijeli baršun s labudovim perjem. Magdalenu, koju je poznavao onako prezrenu, siromašnu i poniženu. Kako je bila lijepa! Ljepša nego ikada! I kako se činila sretnom! No, u svojoj sreći nije zaboravila na druge. Uznemirivalo ju je što je njezin bratić tako slabo jeo i zbog toga gaje nježno korila. - Promjena zraka će mu dobro činiti - kazao je Karol. -I mi ćemo se tako dobro brinuti za njega, da ga uskoro nitko neće moći prepoznati. Nakon večere Louis im je poželio laku noć, a Karol i Magdalena su pošli do gospoñice Seraphyne. Ona ih je čekala i prebacila je veo preko lica. - Dovela sam vam svog muža - kazala je Magdalena. - Lijepo od vas što ste posjetili ubogu roñakinju. - Kojoj dugujemo sve, jer je ona učila, voljela i štitila moju dragu Magdalenu. Govoreći te riječi, Karol se nagnuo i poljubio ruku stare gospoñice. - Štitila? Voljela? Gorčina se osjetila u tom glasu. - Grize me savjest što to nisam bolje učinila. Magdalena se bunila: - Što to govorite? - Istinu. Morala sam, čim si došla ovamo, upozoriti strica Henrija. Reći mu daje Roland dolazio, da mu Vincente nije dopustila doći do njega. I da je on ostavio ovdje svoju kćerku, kojoj su namjeravali oteti nasljedstvo. Ja sam zapravo Vincente dopustila da te prevari. Bila sam kukavica, ravnodušna prema onima koji nisu bili dobri prema meni. Prema onima u kojima sam izazivala gañenje, a to sam, jednom ugledala i u Rolandovu pogledu. Zbog toga sam kriva, Magdalena. Osim toga sam te i mučila svojim lošim karakterom, bila sam nepravedna... Magdalena je stavila ruku na njezina usta. - Šutite, tetko. Pomislite radije što bi bilo sa mnom da nije bilo vas. I na tome vam danas zahvaljujemo Karol i ja.

- Ne, ne mogu prihvatiti zahvalnost, jer ja sam od tebe primila mnogo više. Zahvaljujući tebi moje se ledeno srce malo po malo topilo. Moje se srce vratilo vjeri moga djetinjstva. Karol, možete voljeti svoju ženu! Nema plemenitije i nježnije duše. Zastala je teško dišući. - Ne govorite više! - prekinula ju je Magdalena. - Sjest ćemo uz vas i ostati dok vaša njegovateljica večera. - Hvala - promucala je gospoñica de Grandy. No, nakon nekoliko časaka bolesnica je ponovno stala govoriti: - Znate li da me ta draga mala Magdalena poljubila? A da se zna što to znači treba poznavati moje lice... I skinula je veo. No, Karol je uspio savladati samog sebe jer je znao što ga čeka, pa nije pokazao osjećaje, iako je stara gospoñica promatrala njegovo lice. Ustao je, nagnuo se nad nju i kazao smiješeći se: - Učinit ću ono što je i ona učinila, ako mi dopustite. I poljubio je čelo umiruće. Iznenañenje, a zatim bezgranična sreća pokazali su se u pogledu gospoñice de Grandy. Prošaptala je: - I vi? I vi? Oboje vas, tako lijepih... Vi ste se smilovali staroj Seraphyne. Vi ste joj dali taj milodar, najveći za nju. Budite blagoslovljeni, djeco moja! Neka vas blagoslovi Bog kome ću brzo otići.

XXV Sutradan ujutro, Magdalena se upravo odjenula kad su joj javili da gospoñica de Grandy ima novi napadaj. To je bio kraj, kao stoje liječnik i najavio. Iako su smjesta pozvali liječnika nije mogao ništa učiniti. I dok je Magdalena ostala u molitvama kraj kreveta na kojem je ležala stara gospoñica, čije je mirno lice izgledalo manje strašno u smrti nego u životu, Karol je obavljao potrebne formalnosti. Zatim je došao po svoju ženu i, pošto se i sam pomolio za dušu pokojnice, odveo je u blagovaonicu gdje ih je čekao Louis. Kad su trebali prijeći preko praga neki je čovjek iskočio iz mraka hodnika i začuo se pucanj. Zatim još jedan. Louis, koji je iskočio iz blagovaonice i bacio se pred svoju sestričnu, klonuo je na pod. Ubojica je pokušao pobjeći. No, iza njega se pojavio jedan od slugu, uhvatio ga i svladao uz pomoć domaćina koji je dotrčao iz blagovaonice. Ubojica, iako malen stasom, bio je veoma snažan. - Thibaut! Bijedni ubojico - povikao je Karol. On je posrnuo i problijedio. - Karol, ti si ranjen? - zapitala je uzbuñeno Magdalena. - Da, u rame. Nije ništa. Nemoj se bojati, Magdalena. Neka podignu ubogog Louisa i neka smjesta pošalju auto po liječnika. A vi, odvedite tog čovjeka i dobro mu svežite ruke i noge. Obavijestit ću policiju. Ali prije svega toga treba se pobrinuti za ranjenika. Thibaut, očiju ispunjenih ñavolskim bijesom, otimao se svom snagom. Dvojica su ga vukla, dok je on vikao: - Ovog te puta nisam udesio! No, doći ću opet, prije ili kasnije! Magdalena, zatomljujući strah, učinila je ono što joj je suprug kazao. Zatim mu je pomogla da ode u svoju sobu i uz pomoć Vojciedija skinula mu odjeću. - Mislim da to nije ništa ozbiljno - kazao je sluga, koji je takoñer bio blijed od uzbuñenja, baveći se Karolom. - Dok ne doñe liječnik ja ću mu staviti zavoj... No, neka gospoña sjedne, jer će joj pozliti. Da, sada je počela osjećati živce. Magdalena je pala na stolac kraj Karola. Ovaj joj je uhvatio ruku i nježno je stisnuo: - Draga, nije to ništa. Siroti Louis je platio za nas. Pozovite Katarinu da dade gospoñi lijek. A sad kad si mi stavio zavoj, raspitaj se Vojciede jesu li dobro svezali tog ubojicu. Kad se Vojciedi vratio i javio daje Thibaut čvrsto svezan, Karol je odahnuo. - Ne možemo biti dovoljno oprezni s tim čovjekom. A sada telefoniraj u Dreuzes i obavijesti žandarmeriju. Želim da ga što prije odvedu iz Cadeillesa. Liječnik još nije stigao? - Još nije, čekamo ga, gospodine. - Tko se brine za gospodina Louisa? - Njegovateljica gospoñice de Grandy. - Dobro, otići ću k njemu. - I ja - dodala je Magdalena. - Ne, još ne. Moraš se najprije oporaviti od uzbuñenja.

- Već mi je dobro - pomisli da bih bez Louisa možda već bila mrtva. Umjesto odgovora Karol ju je privukao k sebi i strastveno zagrlio. Zatim su oboje pošli u Louisovu sobu. Na prvi je pogled Karol pogodio da će smrt nastupiti za koji trenutak. Promjena u licu i velika bljedoća, oči već pomalo staklene, nisu dopuštali nikakvu sumnju. Žena, koja gaje čuvala, rekla je tiho: - Zamolio je da pošaljem po župnika, no mislim da neće stići na vrijeme. Umirući je čuo šaptanje te je okrenuo glavu prema pridošlicama. Karol i Magdalena su se nagnuli nad njega i mlada je žena kazala glasom, prigušenim od boli: - Došli smo, dragi mali Louis. Mi ti zahvaljujemo. Nadnaravna sreća kao da je iznenada obasjala njegovo blijedo lice. Blijede su usne prošaptale: - Spasio sam te. Hvala ti, Bože! Popravio sam ono... što su oni... Umrijeti za onoga koga voliš... to je najljepše... Pokušavao je dalje govoriti, no uzalud. Posljednji je dah prešao njegovim usnama. I Vincentin sin, onaj napušteni, prezreni, koji se žrtvovao da iskupi sva zla što ih je njegova obitelj bila učinila, otišao je u vječni mir i vječnu radost.

* * * Nakon tolikih uzbuñenja i dvostrukog sprovoda Karol je odveo svoju ženu u Antibes. On se morao oporaviti, jer je njegova ozljeda ipak bila ozbiljnija, pa je veoma oslabio. Ovdje su živjeli mirno, daleko od društvenog života kakav su inače provodili. Njihovo jedino društvo bijahu Henryk Wienkiewicz i dona Clara. Magdalena se brzo oporavila od uzbuñenja u ovoj atmosferi punoj mira i sunca, a naročito zbog pažnje kojom ju je okruživao njezin muž. Henryk Wienkiewicz je kazao smiješeći se: - Draga kćeri, bez tebe bi Karol postao ljubazni egoist. No, budući da te voli, kao što te očito voli, on više ne može misliti na sebe, a to je veoma dobro. Istraga o Thibautovom zločinu je napredovala kad su jednoga dana saznali o njegovu samoubojstvu u zatvoru. - Žalostan kraj žalosnog bića! - kazao je Karol čitajući vijesti svojoj supruzi. - Vincente de Movis žanje kako je posijala. Samo naš ubogi Louis... I oboje je osjetilo kako im tuga steže grla pri spomenu Louisa. U svibnju su se vratili u Pariz. Karol, koji zbog rane neko vrijeme nije mogao raditi, stao je dovršavati započete slike, izmeñu ostalih i onu za koju je Magdalena bila model. Zalazio je u društva sa svojom ženom ili bi polazio s njome na daleke izlete. Za vrijeme jednog takvog izleta sreli su kraj Orleansa automobil; za volanom je sjedio neki južnoamerički tip, a kraj njega prilično lijepa mlada osoba, napadno našminkana. Ona im je dobacila pogled pun mržnje. - To je Fernande - izletjelo je Magdaleni. - Da, to je ona. Kao što se moglo i očekivati, krenula je krivim putem. Naučena na luksuz i zabavu, bojala se rada. Osim toga, savjest poput njene lako je prihvatila takav pad. - A što se dogodilo s Aimee? - Ona je u Engleskoj, bar tako mislim. Neka roñakinja gospoñe de Movis plaća za nju školovanje. Što se ove tiče, ona ima skromno zaposlenje koje joj omogućava životarenje. Evo, to su novosti koje znam o toj obitelji. Mlada se žena sagnula i prislonila čelo na muževljevo rame. - Oh, bez tebe, bez tebe, moj Karole! Ti si me spasio, kao stoje nekoć Hugues d'Ormeyan spasio lijepu Berengere. Ti si moj vitez! - Da, tvoj sam vitez za čitav život, draga Magdalena!