MIRIAM DELLY

MAGALI

Naslov originala MAGALI

Preveo s francuskog Zoran Budak

Nakladnik

NAKLADA FRAN 2007 Zagreb

Za nakladnika Blaženka Mujačić Urednica Blaženka Mujačić

Grafički dizajn Studio Naklade Stih Tisak

Naklada Stih Zagreb

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 631539 ISBN 978-953-6750-90-0

I Jutro je bilo maglovito, neodreñena svjetlost lebdjela je iznad polja kroz koja je prolazio vlak, fućkajući prodorno s vremena na vrijeme. Malo-pomalo stala se gospoñica Nouey buditi. Otvorila je oči, a njezina je ruka nesvjesnom kretnjom žene, zabrinute za svoj izgled, pogladila smeñu vrpcu koja je uokviravala njezino suho, pomalo uvelo lice. Napokon se uspravila, sada već potpuno budna i stresla svoju odjeću na kojoj se pojavilo nekoliko nabora... Istog je časa pogledala na drugi kraj vagona. Tamo je sjedila gospoña u crnom, pohabanom ogrtaču a kraj nje dvoje djece od oko osam i deset godina. Gospoñica Nouey zatekla ih je tu kada se sredinom noći popela na vlak... Gospoña je sjedila u posve istom položaju kao tada kada ju je prvi put ugledala, glave okrenute prema prozoru i sakrivene meñu rukama. Sjedila je posve mirno i nepomično. Djeca su, stisnuvši se jedno uz drugo bila budna i drhtala u istrošenoj odjeći. To dvoje mršave i nježne djece nije bilo nalik jedno na drugo. Djevojčica, koja je izgledala starija, imala je blijedo lice dosta istaknutih crta i predivnu pepeljastoplavu kosu spletenu u dvije duge pletenice. Dječak je imao finije i nježnije crte. Isticala se njegova gotovo bijela put uokvirena smeñim uvojcima. Suosjećajni pogled gospoñice Nouey zamijetio je brzo sve te pojedinosti. Bila je navikla na susrete sa skrivenom bijedom za vrijeme svojih posjeta Parizu i Londonu. Imala je gotovo nepogrešiv smisao za otkrivanje siromaha koji su se tog svog siromaštva stidjeli i skrivali ga... Nešto se probudilo u njezinu srcu, gledajući tu nepoznatu trojku i svu tu melankoličnu ozbiljnost utisnutu na blijedim, otmjenim dječjim licima. Vrata su se iznenada otvorila i kondukter se pojavio na pragu: - Molim vas vaše putne karte! Gospoñica Nouey pružila mu je svoju ... Djeca su okrenula glavu, ali gospoña se nije pomakla. - Vaše karte, gospoño! - rekao je čovjek, sada glasnije. Odgovora nije bilo. - Gospoña spava - primijetio je. - Djeco, vi ne znate gdje su vaše karte? - Da, ja znam - odgovorila je djevojčica, s laganim engleskim naglaskom. - Nemojte probuditi majku. Ustala je, uzela torbicu polegnutu kraj njezine majke i izvadila tri karte. - To su karte trećeg razreda... a ovo je prvi razred! Zar se ne stidite? - Ovo je prvi razred? - zapitala je djevojčica, gledajući ga iznenañeno. - Mi to nismo znali... Mama je bila tako umorna da se popela u prvi vagon koji je naišao. - Samo mi pričaj priče... Misliš li da ćeš me time ganuti? Morate platiti dodatak, ili... Značajni pokret dovršio je tu rečenicu. Mala je kriknula uplašeno: - Platiti dodatak!... Ali mi više nemamo novaca! - To me se ne tiče, trebali ste paziti... Hajde, probudite majku, ne mogu ovdje stajati dva sata! Izraz tuge prošao je djevojčičinim licem. Njezine divne tamne, baršunaste oči obgrlile su nježnim pogledom majku, još uvijek nepomičnu... Nagnuvši se prema njoj, rekla je nježno na engleskom: - Majko! Majko! Gospoña se nije pomakla... Djevojčica je podigla prema kondukteru pogled pun preklinjanja: - Ne mogu je probuditi, ona tako čvrsto spava! - Sada je toga dosta! Ja ću se za to pobrinuti! Gospoñica Nouey je ustala da bi prekinula tu neugodnu scenu, želeći platiti zatraženi dodatak ... Upravo tog trena vlak je prešao preko dijela pruge koji se popravljao. Udarac je bio tako snažan da je gospoñicu Nouey bacio natrag na njezino sjedalo ... A ona nepoznata žena iznenada se srušila na klupu poput vreće. Djeca su užasnuta kriknula, a na njihov krik odgovorio je uzvik gospoñice Nouey i konduktera: - Pa ta je gospoña mrtva! Djevojčica se uspravila i njezine razro-gačene oči obuhvatile su blijedo majčino lice. Zatim ga je dotaknula ... i onesvijestila se, pad-nuvši u naručaj gospoñice Nouey. - Krasna priča! - promrmljao je kondukter. - Na sreću brzo ćemo stići. Gospoñica Nouey odnijela je dijete u drugi dio odjeljka. Učinila je to isto i s malim dječakom koji je ostao miran, ali je cijelim tijelom drhtao ... Zatim se vratila da bi se uvjerila je li kondukter bio u pravu. Nažalost, sumnje nije bilo! Iznenadna smrt pogodila je tu ženu, možda čak već i prije dolaska gospoñice Nouey.

- Uboga žena! - prošaptala je, gledajući s bolnim suosjećanjem nježno lice. Ono je još bilo mlado ali uvelo, kosa joj je bila protkana srebrenim nitima, a nježne ruke, lijepa oblika, bile su potamnjele od grubih kućanskih poslova. Približavao se Pariz ... Još samo pet minuta ... S uzdahom olakšanja primijetila je gospoñica Nouey kako vlak ulazi u stanicu. Kondukter je pošao po pomoć... Nekoliko trenutaka kasnije dva su čovjeka odnijela nepoznatu ženu, dok je treći podigao još uvijek poluonesviješteno dijete. Gospoñica Nouey ga je slijedila, držeći za ruku dječaka* šapćući mu nježne riječi. Bilo je tužno gledati očajno malo lice i slušati jecaje dječaka koji je klečao kraj svoje sestre. - Majko!... Majko! - šaptala je ova, kršeći ruke. - To nije moguće, gospoño, zar ne? Ona je živa. - Uboga moja mala! - govorila je nježno gospoñica Nouey stišćući je u svoj zagrljaj. Opazivši mali križ od slonove kosti koji se pomaljao iz prsluka djevojčice, ona je nadodala: - Vi ste katolici, zar ne?... I ja sam to. Umiri se, tvoja majka je sada kraj dobrog Boga, i više ne pati. - To je istina ... Oh! Ona je toliko patila! Moja draga majka!... A sada smo sami... sami! Oh, majko moja! Ponovno je počela jecati i prolijevati suze, tako da ju je gospoñica Nouey jedva mogla umiriti. Nakon toga je dijete ostalo nepomično, potpuno slomljeno i utučeno. - Magali, Magali, nemoj i ti umrijeti! - jecao je njezin brat i stiskao joj ruku. - Ne boj se, moj Freddy - prošaptala je slabim glasom. - Ali, zapravo to bi bilo najbolje ... Sto će biti s nama bez naše majke? Tog su časa ušli šef stanice i policijski komesar. Željeli su saznati neke podatke o djeci, jer im siromašna prtljaga pokojnice nije davala nikakva objašnjenja. Na vjenčanom prstenu bila su urezana samo dva imena: Ethel - Luc - 1880. - Kako se zovete, draga moja djeco? - zapitala je gospoñica Nouey, sagnuvši se prema siročićima. - Magali i Freddy Daultey - prošaptala je djevojčica. - A odakle dolazite? - IzBombaja. - Imate li tamo roñake? - Ne, nemamo nikoga ... Mama je davala satove francuskog i engleskog jezika. - Nemate više oca? - Ne, umro je prije tri godine. - Imate li roñaka u Francuskoj? - Nemamo nikoga ... Ali mama tamo više nije imala dovoljno satova. A i klima ju je zamarala. Htjela je pokušati u Francuskoj ili Engleskoj. - Je li bila Engleskinja? - Da, a otac Francuz iz Provanse. - Kako se ona zvala? - Ethel Daultey. - Da, ali djevojačkim prezimenom? - To ne znam, gospoño! - A ne znate ni za svoje roñake u Engleskoj ili drugdje? Djevojčica je odmahnula. - To je zaista neugodno! - promrmljao je policijski komesar. - Sto ćemo s ovom djecom? Šteta, tako su zgodni. - Ja ću se pobrinuti za njih - izjavila je gospoñica Nouey. - Poduzet ću sve da bih ustanovila da li zaista nemaju nikoga svoga na svijetu. Sto se tiče uboge majke - dodala je tiše, obrativši se komesaru - sahranite je pristojno. Ja preuzimam sve troškove. Naklonio se i izvadio iz džepa bilježnicu. - Budite tako dobri, pa mi dajte svoju adresu, gospoño! - Gospoñica Nouey, palača Volberg u Nadbiskupskoj ulici .... Ja sam pratilja vojvotkinje de Staldiff, koja se ovog trenutka nalazi u posjetama kod svog bratića grofa de Volberg -dodala je kao da želi dati preporuke o sebi. - Vrlo dobro, gospoñice .. .Poslat ću nekoga u vezi s vašim nalozima za sahranu. Treba li da pozovem kočiju? Kada je gospoñica Nouey to potvrdila, on je smjesta otišao i doskora je kočija napuštala kolodvor,

odvodeći plemenitu gospoñicu i njezino dvoje štićenika, čvrsto stisnutih uz nju.

II Amelie Nouey bila je kćerka profesora francuskog jezika koji je živio u Beču. Profesor je imao mnogo djece, pa je sa zahvalnošću prihvatio ponudu grofa de Volberga da svoju najmlañu kćerku, staru deset godina, dade kao družicu maloj grofici Juliani. Trebalo je naime probuditi duh takmičenja u te inače lijene djevojčice. Amelie je dakle bila odgajana usred raskoši, postala je prijateljica Juliane de Volberg, djevojčice po prirodi površne, ali osjećajne i dobre. Tu je, za mladu djevojku bez imetka, postojala velika opasnost. Živeći u raskoši, mogla je i sama osjetiti želju za bogatstvom, ili pak gorčinu zbog svog siromaštva ... No, Amćlie je bila vrlo razumna i poštena, željna da obavlja dobra djela i nikada neka nedostižna želja nije dotaknula dušu te jednostavne i skromne druž-benice Juliane de Volberg. Ona nije napustila mladu groficu ni tada kada se grofica udala za lorda Randolpha Haw-kera, vojvodu od Staldiffa. Ostala je vjerna prijateljica mlade žene, iako njezine savjete nije uvijek slušala, ali ju je poštovala. Ako je pak nešto ozbiljno zaokupilo duh i srce lady Juliane, ona se obraćala ovoj plemenitoj duši. Sada je gospoñica Nouey bila učiteljica lady Isabel i lady Ophelie. Jedna je bila kćerka vojvotkinje, a druga nećakinja pokojnog vojvode. Lady Juliane bila je već nekoliko godina udovica. Položaj Amelie bio je položaj prijateljice, koju su cijenili to više što je u svakoj prilici dokazivala svoju veliku diskreciju. Nije se stoga plašila da će je loše primiti ako dovede to dvoje djece, znajući da će vojvotkinja, a i grofica Volberg suosjećati s tom velikom nesrećom. Kada su stigli u palaču Volberg, gospoñica Nouey povela je djecu u svoj stan i poslala sobaricu po juhu. Nakon jela djeca su zaspala smrtno umorna od napora i tuge. Gospoñica se zatim presvukla i sišla vojvotkinji, koju već petnaest dana nije vidjela, provodeći to vrijeme u Bourgogni kod stare roñakinje svog oca. Ušla je bez najave, kao što je to običavala, u salon ispred vojvotkinjine sobe ... Ali zastala je na pragu, opazivši da ova nije sama. - Samo uñite, gospoñice Amelie! - rekao je mlañahni, topli i živahni glas, s izrazitim engleskim naglaskom. Prišla je, naklonila se i kazala radosno: - Nisam mislila da ću ovdje zateći vašu visost. Vjerovala sam da se nalazite na krajnjem rubu Italije. Onaj kome se obratila, bio je mladić od šesnaest do sedamnaest godina. Stajao je kraj vojvotkinje i pružio joj ruku sa smiješkom koji je osvjetljavao na čudesan način njegovo vrlo lijepo i inteligentno lice. To je lice odavalo ponos, naglašen kretnjama i držanjem. - Ne, ja sam se vratio u Pariz, gospoñice, zbog nezgode koja se dogodila mom drugu na putovanju, ali koja na sreću nije bila opasna. - Kakvo je bilo putovanje, draga moja Amelie? - zapitala je vojvotkinja pružajući obje ruke svojoj prijateljici i podigavši prema njoj lijepo lice uokvireno lagano napudranom plavom kosom. - Vrlo dobro, Juliane ... Osim pri kraju. - Je li vas netko napao, ili opljačkao kao što ste vi meni prorekli u času mog odlaska u Italiju? - zapitao je, smijući se, mladić. No, prekinuo se opazivši ozbiljno lice gospoñice Nouey, koja im je ukratko ispričala žalostan dogañaj. Sto se više priča bližila kraju, vojvotkinjino lice izražavalo je sve dublje suosjećanje, a i mladi čovjek se istinski zainteresirao. - Sto ste učinili s dvoje malih nesretnika? - zapitala je vojvotkinja. - Bila sam toliko slobodna pa sam ih dovela ovamo. Ovog časa spavaju gore u mom stanu ... Nadam se da se ne ljutite ... - Naravno da ne, draga prijateljice, to je posve prirodno. Ali to će vam prirediti velike neprilike, ako želite nešto poduzeti. - A što mogu, Juliane! Moramo nešto učiniti za svoje bližnje ... Nesreća to dvoje ubogih mališana tako je dirljiva. - Dovest ćete nam ih kada se budu malo oporavili, Amelie! Kažete da je njihova majka bila Engleskinja?

- Da, ali oni ne znaju kako se zvala. - A oni, kako se oni zovu? - zapitao je mladić. - Magali i Freddy Daultey, mylorde! - Magali? Lijepo ime. - Njezin je otac bio Provansalac, rekla mi je. Trebali bi početi tamo s istraživanjem. - Očito. Dobro je kada se zna gdje treba započeti. Želim vam mnogo uspjeha gospoñice Amelie... Do večeras, majko ... Maximilien će me odvesti na ručak u austrijsku ambasadu. - Samo poñi, Geralde, iskoristi dobro svoj boravak ovdje - rekla je, smiješeći se, vojvotkinja. - No, nemojte se dogovoriti za večeras; znaš da idemo na premijeru u operu. Udaljio se mekanim, živahnim korakom, u svom elegantnom i više nego besprijekornom odijelu, kojeg je nosio veoma otmjeno ... Majka ga je slijedila pogledom, a mali plamen ponosa pojavio se u njezinim očima. - Moj je Gerald divan, zar ne, Amelie? - Zaista je divan ... A što je najvažnije, ispod njegove prividne oholosti skriva se dobrota. Ta izjava zapravo nije odgovarala onom što je trebalo reći. Cesto je ponos i žestoka priroda mladog vojvode Staldiffa gušila njegove moralne odlike. I to tako snažno da su mu mnogi, koji su se sretali s njim, odricali dobrotu koju mu je tako iskreno priznavala gospoñica Nouey. Ostavivši vojvotkinju, krenula je do svojih učenica koje su ljenčarile u učionici. Lady Isabel, živahna i lijepa plavojka, bacila joj se u zagrljaj. - Kako sam sretna što vas ponovno vidim, gospoñice! Kako je sporo prolazilo tih petnaest dana bez vas! - Lijepo je od vas što tako osjećate, draga moja mala Isabel... Misli li tako i Ophelia? Obratila se vitkoj, vrlo elegantnoj djevojčici, čija je bujna kosa uokviravala hladno, lijepo i izrazito blijedo lice. - Ali naravno da mislim, gospoñice - rekla je mirno, pružajući ruku gospoñici Nouey. - Samo što ja nisam tako nagla kao Bella. - Znate li što nam je ispričala Betsy? - za-viknula je živahno Isabel - Da ste doveli dva siročića. - Prosjačiće? - zapitala je prezirno Ophelia. - Niti govora!... Sjednite i ja ću vam sve ispričati. Ophelia ju je rastreseno slušala. Isabel je bila vrlo ganuta i izjavila je da želi vidjeti djecu. - Odviše su umorni i slomljeni bolom, draga moja mala. Cim to bude moguće, upoznat ćete ih. Vidjet ćete kako su dražesni i otmjeni. - Moramo ih zadržati, gospoñice! Mala djevojčica bit će moja prijateljica ... - Isabel, dijete nañeno na ulici! - viknula je prezirno njezina sestrična. - To nisu djeca nañena na ulici - izjavila je odlučno gospoñica Nouey. - Znamo njihovo ime, znamo odakle dolaze ... Ophelia, pokažite malo više milosrña. Ali djevojčica se okrenula prezirnom kretnjom i stala prelistavati modnu reviju, koju joj je gospoñica Nouey oduzela, govoreći joj kako ima i važnijeg posla nego buditi svoju koketeriju. Lady Isabel morala je pričekati petnaest dana prije no što je upoznala Magali i Freddyja. Djevojčica je postala plijen snažne groznice, i gospoñica Nouey, koja se brinula neumorno za nju, pobojala se čak za njezin život. Ali kriza je bila prevladana. Magali, iako vrlo slaba, mogla je ustati i sići naslonjena na ruke svoje zaštitnice u park palače Volberg da bi iskoristila slabo sunce koje je grijalo zrak. Freddy je takoñer bio tamo, vrlo dirljiv u svom crnom odijelu, s nježnim bijelim licem, tamnim uvojcima i još pomalo žalosnim očima, u kojima bi se ipak s vremena na vrijeme pojavljivao neki tračak djetinjske radosti. To je bio drag mali dječak, vrlo privržen. Gospoñica Nouey osjećala je već prema njemu majčinske osjećaje ... No, još ju je više privlačila mala Magali, dražesna i uistinu zahvalna, čiji je pogled bio izražajan i dubok. Njezino mlado srce patilo je tiho zbog gubitka ljubljene majke, osjećajući da su ona i njezin brat sada potpuno napušteni. Jer ispitivanja u Provansi otkrila su samo to, da su Daulteyevi bili porijeklom iz Arlesa i pripadali staroj sudačkoj obitelji. Posljednji potomak, Luc Daultey, umjetnički nadahnut, željan pustolovina, krenuo je prije dvadesetak godina u Ameriku. Nakon toga nitko više nije čuo za njega ... S te strane djeca više nisu imala nikakvih roñaka. Zahvaljujući visokim vezama vojvotkinje i grofa Volberga, gospoñica Nouey je vrlo brzo dobila i odgovor iz Bombaja. U tom je gradu postojala smrtovnica Luca Daulteva, koga su našli ubijenog u

jednom predgrañu, a da nikada nitko nije saznao tko je ubojica. Stigli su i podaci o tome kako je on bio vrlo pošten. Njegova je udovica ostala bez ikakvih sredstava, nakon što je propalo malo trgovačko poduzeće čiji je vlasnik bio gospodin Daultey. Gospoñica Nouey je primila tu obavijest protekle večeri i sada se pitala, vrlo uzbuñena, sto će se dogoditi s to dvoje siročadi, tako nježnih i duševno i tjelesno. Ipak bi se moglo nešto učiniti!... Njoj bi bilo vrlo lako odgojiti tu dječicu i okružiti ih ljubavlju. Nitko ne bi primijetio njihovu prisutnost u toj velikoj palači, a ni drugdje gdje je vojvotkinja s djecom boravila u toku godine. Tog je jutra to i spomenula, a njezina prijateljica ohrabrila ju je: - Ne vidim nikakve zapreke. Čak ću se rado pridružiti tom dobrom djelu... Moram jedino još pitati Geralda za njegovo mišljenje. Vojvoda, usprkos svojoj mladosti, uvijek je davao majci savjete. Ona je bila ponosna na njegove sjajne sposobnosti i gledala je u njemu glavu obitelji. Gospoñica Nouey pomalo se toga plašila, jer priroñena velikodušnost mladog čovjeka nije bila podvrgnuta samo zdravom rasuñivanju i snažnoj volji, već i mušicama koje nije bilo lako predvidjeti. Gospoñica Amelie i Magali polagano su dva puta obišle veliki travnjak, a Freddy ih je slijedio. Zatim su laganim koracima krenuli prema kući. Na pragu staklenih vrata pojavio se mladi vojvoda, zatim lady Isabel i lady Ophelia, obučene u svijetle svečane haljine, spremajući se na zabavu koja se tog poslijepodneva održavala u engleskoj ambasadi. Je li to bilo zbog umora nakon kratke šetnje, ili se možda uplašila znatiželjnih pogleda? Magali je iznenada klonula zbog slabosti. Gospoñica Nouey ju je prihvatila…. - Dajte je meni, gospoñice! - rekao je lord Gerald, približivši se brzo. Lakoćom, koja se činila nevjerojatnom zbog njegova nježnog i elegantnog izgleda, on je podigao dijete i odnio u salon u kojem se nalazila vojvotkinja i grofica de Volberg. Cim su je položili na kanape, smjesta se oporavila. Lako rumenilo obojilo joj je obraze kada je primijetila da je okružena stranim osobama. Ipak su je ljubazne riječi obih gospoña i smiješak lady Isabel umirili. - Kako je ova mala ružna! - šapnula je lady Ophelia u uho svom bratiću koji je stajao nešto dalje, naslonjen na kamin. - Da, osim očiju koje su predivne. Ali dječak je krasan ... Doñi ovamo, mali! Freddy se stisnuo uz svoju sestru. Njegove pomalo uplašene modre oči gledale su sva ta nepoznata lica... Nije se ni maknuo na poziv mladog vojvode, već je sakrio lice u rukav svoje sestre. - Nisi me razumio? - zapitao je ljutito lord Gerald, jer strpljivost nije bila njegova vrlina. Čuvši te riječi Magali je zadrhtala i pogledala ga... Gospoñica Amelie, vidjevši kako su se srele tamne oči djeteta, kojima je prošao odbljesak povrijeñenog ponosa, s ljutitim, pomalo iznenañenim smeñim očima mladog čovjeka, shvatila je da su se sukobila dva ponosna bića... Kao što je i pretpostavljala, Magali je bila pretjerano osjetljiva. Dobra je gospoñica sa žaošću u srcu pomislila kako je ta uboga djevojčica vjerojatno jednom za svagda tim svojim pogledom proigrala simpatije onoga koji je trebao odlučiti o njezinoj sudbini. Lord Gerald je nabrao obrve i okrenuo prezirno pogled rekavši svojoj sestrični: - Kakvo neugodno lice ima ta mala! Freddy se na znak gospoñice Amelie približio pomalo ustrašeno. No, bio je tako lijep i dirljiv da je nestalo uvrijeñena pogleda mladog vojvode. Pogledao je dijete, zapitavši ga kako se zove i postavio mu nekoliko pitanja na engleskom jeziku, koji je Freddy govorio mnogo bolje od francuskog. Vojvotkinja i grofica de Volberg stale su ispitivati Magali. No dijete nije moglo kazati ništa više od onoga što je već i prije rekla. Nije poznavala prezime svoje majke, što bi omogućilo da se obave ispitivanja u Engleskoj. - Trebat će tu djecu smjestiti u sirotište -primijetila je grofica de Volberg. - Poznajem jedno odlično... - Oh! Ta uboga djeca! - promrmljala je lady Isabel, čije je lijepo lice odavalo duboko suosjećanje. - Pa što se tu može, mala moja Bella - tu nema drugog rješenja... - Ima - rekla je vojvotkinja dajući gospoñici Nouey znak da se malo udalji od djeteta. -Čini se da su ta mala bića dobro odgojena. S očeve strane ona potječu iz dobre obitelji... Amćlie je predložila da se pobrine za njihov odgoj, da ih podigne, naravno na moj trošak, jer i ja želim sudjelovati u tom dobrom djelu. Pripremit ćemo im dostojnu budućnost... - A što kaže Gerald? - zapitala je grofica Volberg. Okrenula se prema mladom čovjeku koji je nezainteresiran stajao kraj kamina.

- Naravno da neću protusloviti, sestrično. Ta su djeca po majci Englezi, njihov je položaj zaista težak, ali i vrlo zanimljiv. Mislim da će moja majka i gospoñica Nouey učiniti dobro djelo... Ali smatram nepotrebnim da se vi sami brinete za tu djecu, gospoñice Amćlie! Mogli bismo ih poslati u internat___ - To su vrlo nježna djeca!... Bila bih sretna kada bih ih mogla zadržati kraj sebe, my-lorde! - kazala je gospoñica Amćlie i pogledala ga molećivim pogledom. - To su tako draga djeca i ja ih već sada volim! - Draga gospoñice Amelie, ako vam je samo to potrebno za sreću, zadržite vaše male štićenike! - rekao je on smiješeći se. - No, možda se kao uvijek više oslanjate na svoje dobro srce, nego na svoje snage. Možda ćete se s tom djecom odviše umoriti jer njihovu prirodu, karakter i odgoj ne poznajete. - Umirite se, mylorde! Pazit ću na sebe -odvratila je radosno gospoñica Nouey, ushićena zbog tog pristanka u koji je još čas prije sumnjala. -As njihovim odgojem, čini mi se da neće biti poteškoća. - Hmmm! - rekao je vojvoda ironično. -Pogled te male je sve drugo nego mio ... Pokušajte, gospoñice, još ćete se uvijek moći predomisliti ako će vam dosaditi... A ti, moj mali, iskoristi tu priliku, jer nećeš svakog dana naići na srce koje će ti se posvetiti poput ovoga. Vrškom prstiju pogladio je blijedi Freddijev obraz. Njegov glas, s pomalo šaljivim tonom, odao je laku ganutost. - Doñite, Ophelia i Isabel, vrijeme je da krenemo - rekao je uzevši šešir sa stola kamo ga je bio odložio. - Inače ćete zakasniti... Ili možda bi vam to bilo drago? Zgodno je svojim dolaskom izazvati pozornost, zar ne? - dodao je podrugljivo, obraćajući se svojoj sestrični. - Kako ste zli, Gerald! - rekla je djevojčica koketnim pokretom glave. - Već sam nestrpljiva što smo se tako dugo zadržali i mislim da je gospoñica Amelie mogla odabrati drugo vrijeme za predstavljanje svojih štićenika. - Sto to govoriš! - prekinula ju je živahno Isabel. - Gospoñica Amelie nije ništa odabrala, a mi ćemo još imati dovoljno vremena za ples ... Do viñen ja, Magali, vrlo sam sretna što ćete ostati s nama. - Ostat ćemo? - promrmljala je djevojčica, koja nije čula za tu odluku i kratak razgovor voñen malo dalje od kanapea na kojem je ležala. - Da, s gospoñicom Nouey - rekla je vojvotkinja, približivši joj se. - Raduje li te to, dijete moje? - S njom? Oh, da! - rekla je Magali i njezino blijedo lice je iznenada dobilo boju. Pogledala je nježno gospoñicu Nouey. - Sada više ne sumnjam u to... Vi biste uspjeli ukrotiti i najdivlju zvijer - primijetio je lord Gerald dok je prolazio ispred kanapea, napuštajući sobu. - Magali na sreću nije divlja zvijer... Bar se tako nadam - dodala je istim tonom gospoñica Nouey, gledajući divnu plavu kosu djevojčice. - Hajde, dijete, zahvali se njegovoj milosti, koja je dopustila da vas zadržim kraj sebe. Htjela je umanjiti neugodni dojam kojeg je djevojčica ostavila na vojvodu, no potajno se plašila otpora... Magali je zadrhtala, oči su joj se zamračile. Ipak je ustala i pomalo ukočeno, ne gledajući ga, rekla je lordu Geraldu: - Zahvaljujem vam, mylorde! Gestom, koja je mogla značiti i »dobro« kao i »nije važno«, pogledao je gotovo ljutito i prezirno djevojčicu. Njezino je lice bilo zgrčeno... Zatim je izašao za svojom sestrom i sestričnom. Kada je gospoñica Amelie odvela djecu u svoju sobu, Magali je sjela zamišljeno u udubinu jednog prozora i tamo ostala dugo vrijeme zadubljena u misli. - Sto je, mala moja Magali? - zapitala je napokon gospoñica. Dijete ju je ozbiljno pogledalo. - Mislila sam na one koje sam malo prije vidjela ... S njima ćemo živjeti Freddy i ja? - S njima, ili bolje rečeno sa mnom ... To su vrlo velika gospoda, a naša je sudbina da ostanemo po strani... Ali to nas neće spriječiti da sve troje budemo vrlo sretni, Magali! - To mi je milije - izjavila je Magali čije se lice iznenada razvedrilo. - Mala plavokosa djevojčica je vrlo ljubazna, ali ona druga mi se ne sviña... A kako nas tek on gleda s visine! Oh, ja ga ne volim! I ponovno su se te velike oči zamračile, i usne su se ljutito stisnule... Kakva čudna gorčina u glasu tog djeteta! - Magali, je si li ti ohola? - zapitala je gospoñica Nouey, zgrabivši je za ruke i uronivši svoj pogled u njen. Magali je zadrhtala, njezine duge plave trepavice spustile su se i prekrile pogled ... - Da! - promrmljala je - znam da je to loše, to mi je i moja draga majka uvijek spočitavala ... ali ja tu ništa ne mogu! - nadodala je strastveno, stišćući ruke na grudi.

III Da, Magali je bila ponosna, trzaji njezina povrijeñenog samoljublja dovodili su do užasnih moralnih kriza ... Gospoñica Amćlie imala je težak zadatak, nastojeći da u to dječje srce ulije osjećaj poniznosti, koji je jedini mogao spasiti malo biće čiji je život trebao proteći u ovisnosti od drugih. Vjerojatno će se uvijek morati podvrgavati tuñoj volji i prihvatiti u tišini, zaborav i siromaštvo. Gospoñica de Nouey i njezini štićenici otpratili su u London vojvotkinju de Staldiff i njezinu djecu. Ljeti su svi zajedno pošli u Hawker-Park, divnu ljetnu rezidenciju obitelji Staldiff. Gospoñica Amelie stanovala je u zasebnom stanu, pa su se djeca rijetko kada susretala s tom otmjenom obitelji kojoj su dugovali veliku zahvalnost... Ponekad bi ih gospoñica Amelie vodila k vojvotkinji, koja bi im tada uputila nekoliko ljubaznih pitanja, podijelila slatkiše i napunila njihove male novčarke, zbog čega bi Ma-gali čitav dan bila namrgoñena. Lord Gerald bi ih vidio samo izdaleka, jašući kroz aleje parka ili prolazeći, okružen sjajnim mladim društvom, kroz vrt imanja Hawker. Lady Isabel je naprotiv neprekidno željela biti u društvu Magali. Nije bila naročito pametna, no imala je dobro srce i nije bila po prirodi ohola kao što su to bili njezin brat i sestrična. Magali joj se sviñala zbog živog duha, otmjenog načina i nježnosti koju je unosila u svoj pogled i kretnje kada je nitko ne bi povrijedio. Bojazan i pred najsitnijom povredom njezina ponosa tjerala ju je na izbjegavanje svega što bi je moglo približiti njezinim plemenitim domaćinima. Teško je pristala da ispuni želju lady Isabel i da po odobrenju njezine majke, postane njezina družica u učenju i u igri, jednako tako kao što je to nekoć bila gospoñica Amelie lady Juliani... Gospoñica Nouey podržala je želju svoje učenice, smatrajući to korisnim za Magali. Htjela je naime tu ponosnu djevojčicu priviknuti na sitne male povrede prouzrokovane njezinim položajem, a u isto vrijeme povratiti joj dobro raspoloženje u društvu dražesne Isabel. Mnogo je strpljenja bilo potrebno dok je gospoñica Amćlie smirila trzaje te ponosne prirode, s jedne strane pune dobrote, a s druge mučene velikom osjećajnošću. Jedino je vjera imala moć nad tom dječjom dušom i pomoću nje je gospoñica Nouey namjeravala preobratiti Magali, tog »malog demona« kako bi je ponekad znala nazivati. Magali je naime voljela gospoñicu Amelie jednakom strašću kakvu je znala ulijevati u svoje antipatije. Njezino južnjačko porijeklo obdarilo ju je strastvenom prirodom, punom žara, što se ponekad očitovalo u žestini, ali mnogo češće u činima punim nježnosti i dražesti. Gospoñica Nouey bila je začuñena blagom koje je skrivalo djevojčicino srce, no u isto vrijeme i pomalo uplašena zbog njezine žarke mašte. Mali Freddy se odgajao sam od sebe. On je bio prava radost Isabeli. Ponekad su ga znali pozivati u salon i tamo bi on na dražestan i prirodan način pričao basne ili recitirao pjesme, što ga je gospoñica Nouey naučila. Vraćao bi se sretan, džepova punih bombona koje bi smjesta ponudio sestri »svojoj dragoj Magali«. Pričao bi joj kako mu je lady Ophelia govorila da je drag, kako je lord Gerald bio dobar prema njemu i obećao mu lijepi sat. Magali bi odbijala bombone i pri tom bi dugo razmišljala, nabravši obrve... Možda je ta čudna mala djevojčica bila povrijeñena mišlju da njezin brat služi za zabavu lordu Geraldu i njegovoj sestrični. Naročito »njemu« koji joj je bio od prvog susreta antipatičan. To isto je i mladi vojvoda osjećao prema njoj, a očitovalo se u naglašenoj nezainteresiranosti. Magali pak ne bi progovorila niti jednu riječ u onim rijetkim prilikama kada bi se našla u njegovoj blizini.

* * * Jednog jutra u kolovozu - već je bilo prošlo više od godinu dana što su se siročići nalazili kod gospoñice Nouey - u sobu je uletjela lady Isabel. Magali je upravo ispitivala svog brata. - Došla sam po Freddyja... Gerald i ja idemo do slapova. Gerald želi da povedemo i maloga. Magali je stala bez žurbe ureñivati odijelo svog brata. Ponovno mu je svezala malu kravatu ... - Draga, požuri! Gerald će postati nestrpljiv. Freddy je i ovako uredan. Ne možemo i tebe povesti jer u kočiji s ponijima ima mjesta baš još samo za Freddyja. No, isprati nas, Magali! Vidjet ćeš moje nove ponije. To je Geral-dov dar. On je tako dobar. Prolazeći sve troje kroz predvorje iznenada su iz dvorišta začuli neki bijesan glas.

- To se Gerald ljuti! - prošaptala je Isabel. Približili su se vanjskim stubama ispred kojih se zaustavila kočija. Kraj nje je stajao Gerald, a njegove velike, smeñe oči iskrile su od bijesa. Desnom rukom mahao je laganim štapićem nad glavom malog konjušara koji se prig-nuo i drhtao od straha. Nekoliko koraka dalje stajala je lady Ophelia u otmjenoj jutarnjoj haljini. Gledala je sve to mirno, igrajući se sa cvijetom što ga je tek malo prije ubrala u vrtu. Suosjećajno Magalino srce zadrhtalo je na taj prizor. Taj mali konjušar bijaše dobro dijete, ne odviše pametno, ali potpuno odano svojim gospodarima. Bez svake sumnje učinio je neku malu grešku, a lord Gerald »tako dobar« kažnjavao ga je nesmiljeno u nastupu bijesa, što mu se često dogañalo. - Zadržite ga! Zadržite ga! - kazala je Magali Isabeli hvatajući je za ruku. - Ne mogu.... On bi se još više ljutio. Tog se časa štap spustio na dječakovo rame. Tada je Magali, slušajući samo glas svog srca, sjurila niz stube i bacila se pred malog dječaka ... - Dosta, mylorde! Nemojte ga tući! - stala ga je preklinjati. - U što se to miješate? Povucite se! - kazao jeljutito. - Odlazite! Ali Magali, uzbuñena preko svake mjere, viknula je prezirno: - Ne, neću se maknuti! To je strašno što vi činite!... Vi ste kukavica, jer tucete tog malog siromaha! Oči mladog čovjeka, ispod dugih plavih trepavica, bijesno su zasjale, a žile na čelu nabrekle. Stap, koga je uzbuñeno podigao, spustio se snažno, pogodivši Magalinu ruku koju je ona nagonski podigla, želeći zaštititi lice. Dijete je zajecalo. Naglom kretnjom lord Gerald je daleko odbacio štap. Približio se vrlo blijed Magali, kojoj su pritrčali Isabel i Freddy. Djevojčica je podigla prema njemu svoje oči, a one su izražavale takav prezir i srdžbu da je mladi čovjek ustuknuo, spustivši ruku koju je već bio pružio prema njoj. - Uboga moja mala - rekla je Isabel dršću-ćim glasom, zagrlivši je, dok ju je Freddy, pro-blijedivši, uhvatio za ruku. - Pokaži mi.. .Ona krvari! Oh, Geralde! - Pa tko je za to kriv? - rekao je on kroz zube, odvrativši pogled od uzbuñenih tamnih Magalinih očiju.—Da me je poslušala... - Tako će bar naučiti da se ne miješa u ono što se je ne tiče - dodala je lady Ophelia, slegnuvši ramenima. - Ne budi tako očajna, Isabel! To je samo ogrebotina. Lord Gerald primio je štap kojeg je neki sluga podigao i rekao hladno: - Hoćeš li doći, Isabel? Već je kasno, nećemo stići vratiti se na ručak. Isabel je pogledala Magali nesigurnim pogledom. - Potraži brzo gospoñicu Amćlie, da se umiriš - rekla je, toplo je poljubivši. - Hoćeš li doći, Freddy? Mali je dječak odmahnuo. - Ne, ostat ću s Magali... s mojom ubogom Magali - odgovorio je, naslonivši nježno obraz na njezinu ruku. - Hajde, požuri, Isabel! - tjerao ju je nestrpljivo lord Gerald. Nekoliko trenutaka kasnije lagana se kočija udaljila, a Magali je ostala sama na dvorištu s bratom i malim konjušarom. - Oh, gospoñice Magali, to je zbog mene! Zbog mene! - zaplakao je mali konjušar. Ona je slegnula ramenima i njezino napeto lice opustilo se. - To nije važno ... Sto ste učinili, Jem? - Zaboravio sam obaviti nalog njegove milosti... Oh, gospoñice Magali, kakvu ranu imate! - rekao je očajnim glasom. - Morali ste dopustiti da me tuče, ja sam na to naučen. - Zar se to često dogaña? - Da, samo kad se njegova milost naljuti... Nije to strašno, ja sam naučen na to. A osim toga, meni je ovdje vrlo dobro. Već sam ja vidio i drugih stvari. - Nisam mislio da je lord Gerald tako zao - rekao je zamišljeno Freddy, vraćajući se sa sestrom u sobe gospoñice Nouey. Magali nije ništa odgovorila ... Razmišljala je o nečemu sve do naveče kada ju je gospoñica Amelie došla poljubiti prije spavanja. Djevojčica ju je zagrlila i rekla: - Gospoñice, ne ljutite se! Vidjela sam lorda Geralda. On često tuče ubogog Jema!... Nemojte mi više govoriti da je on dobar. Ja ga mrzim - izletjelo je iz nje poput eksplozije. - Magali, Magali, što to govoriš! Vojvoda od Staldiffa, ma kako žestok i nagao bio, ipak je u duši dobar ... Magali je sakrila lice meñu ruke i stala plakati. Nakon dugog vremena, ona je podigla glavu i rekla

čvrstim glasom: - Nastojat ću mu oprostiti, zaboraviti... ali mi nikada više nemojte reći da je on dobar.

IV Sunce je crtalo sjajne krugove na površini ribnjaka i širilo kroz krošnje drveća široke svijetle trake po travnatom tlu. Obavijalo je svojim zracima glavu mlade djevojke koja je sjedila u sjeni stare bukve. Svjetlost je davala zlatan sjaj njezinim pepeljastoplavim uvojcima i nježnom ružičastom tenu, te otkrivala baršunasti izgled velikih crnih očiju. To je lice harmonijom i finoćom svojih crta predstavljalo čisti, divni grčki tip, koji je proslavio žene iz Arlesa. Zamišljena ozbiljnost koja se tog časa ocrtavala na mladom licu, davala mu je izvanredan čar. Oni koji su Magali Daultey vidjeli posljednji puta prije pet godina, jedva bi je mogli prepoznati. Mala djevojčica, za koju je ne bez razloga lady Ophelia tada govorila da je ružna, razvila se u čarobno biće. Njezine crte, koje su u ono vrijeme bile i odviše izrazite, postale su finije, dijete se razvilo u mladu djevojku. Magali je iz tog vremena sačuvala samo svoje kose oči nalik onima s Orijenta i gustu plavu kosu. Sačuvala je i svoje nježno srce, bistru pamet, te rijetke moralne odlike koje je otkrila gospoñica Amelie i dalje ih njegovala s materinskom pažnjom. Vjera je ukrotila djevojčinu priroñenu žestinu i izvanrednu osjetljivost duše. Snažna volja nametnula joj je borbu protiv vlastite prirode. Ta je borba bila tako snažna da se Magali zbog nje neko vrijeme razboljela. Ipak je iz te bitke izašla kao pobjednica. Sada se više nije bunila zbog socijalnih nejednakosti, nije se više propinjala zbog .toga što je lady Ophelia često vrijeñala njezin ponos. Činilo se naime da je jedino Ophelia nastojala isticati razliku koja je postojala meñu njima. Vojvotkinja joj je bila naročito sklona, a lady Isabel je svakim danom sve više voljela svoju Magali. Nije se više željela odvojiti od nje, a gospoñica Nouey je često morala ponavljati svoje mudre primjedbe kako Magali ne može dijeliti sve zabave mlade djevojke iz bogate obitelji. Uostalom to ni sama Magali nije željela. Iako je po prirodi bila vesela, ipak je bila vrlo ozbiljna, ne obraćajući pažnju na dojam koji je izazivala svojom ljepotom. Voljela je svoju prijateljicu Isabel, no ipak je nastojala da se ne približi odviše otmjenoj mladeži koja je okruživala nju i lady Opneliu. Magalina je budućnost bila teška, morala je zarañivati za život, jer ni ona, ni Freddy, nisu željeli dugo živjeti od dobročinstva vojvotkinje, ili točnije rečeno vojvode od Staldiffa, jedinog vlasnika ogromnog imetka naslijeñenog od njegovih predaka. A zašto bi se i miješala s plemstvom kada je tamo mogla zauzeti samo podreñeni položaj? Zašto tražiti uživanja koja nisu bila stvorena za nju, siromašnu djevojku, odgojenu milosrñem bogate obitelji. Mudra je Magali nastojala oduprijeti se svim silama navaljivanju lady Isabel, provodeći najveći dio dana kraj gospoñice Amelie, njezine dobre prijateljice kojoj se povjeravala svim srcem i koja ju je učila da zavoli rad i postane skromna. Ovog je časa Magali ponovno čitala pismo što ga je malo prije primila od Freddyja. Bio je to sada pametan dječak od petanest godina, a živio je u izvrsnom koledžu koji je odabrala gospoñica Amelie. Dobro je učio i postizao izvanredne uspjehe. Prije svega isticao se slikarskim talentom. Protekle je godine povjerio svojoj sestri da želi postati slikar, na što je Magali odgovorila tužnom odlučnošću: - Dragi Freddy o tome ne može biti govora. Ne posjeduješ ni jedan novčić na svijetu. Bit čc potrebno da što prije počneš zarañivati za život, pa ćeš prema tome morati odabrati studij koji će ti to omogućiti. Moram ti odmah to reći, dragi moj, jer bilo bi nepotrebno i opasno gajiti tu nadu. Freddy je, problijedivši, spustio glavu i nije više govorio o tome. No njegovo zdravlje, koje je do tada bilo izvrsno, iznenada se promijenilo, pa je tako i danas pisao svojoj sestri da je umoran i nema teka. S nestrpljenjem je očekivao čas kada će se vratiti u Hawker Park i nadisati se svježeg zraka. - Do tada preostaje, na sreću, još samo osam dana! - pomislila je mlada djevojka zabrinuta zbog te promjene. Pogledala je na sat i ustala... Da, ona je zaista bila nasljednica grčke rase. Posjedovala je ponosno i veličanstveno držanje, udruženo s plemenitošću i jednostavnošću, što ga je sigurno morala posjedovati lijepa Nausikaja i njezine družice, ili Antigona vodeći svog oca Edipa. Laki nabori tunike taj bi lik skladno upotpunjivali. Podigla je šeširić od bijele slame polegnut na travi, stavila ga na glavu i krenula alejom prema dvorcu. Pomislila je, malo zlovoljno, kako njezine šetnje više neće biti tako mirne. Prije nekoliko dana u

Hawker Park stigli su gosti, a trebalo ih je doći još i više... Sinoć je doputovao i mladi vojvoda, vrativši se s dugog putovanja po Perziji, Indiji i Burmi. Od onog dana kada se izložila s velikom hrabrosti bijesu lorda Geralda, ona ga je tako brižljivo izbjegavala da ga više nikada nije srela. Vojvoda je vjerojatno isto tako rekao svojoj majci i sestri da sklone pred njim to nesimpatično dijete, jer su je obje prestale pozivati kada bi mladi vojvoda bio prisutan. Stoga Magali nije poznavala vojvodu od Staldiffa, osim po oduševljenom pričanju lady Isabel i gospoñice Amelie. - Kako je on pametan!... Kako plemenit i osjećajan! Kakvu ozbiljnost skriva pod tobože skeptičnim držanjem! Magali ih je šuteći slušala, no na njezinim bi se usnama ukazao pomalo ironičan smiješak. Izvanredna svojstva vojvode od Staldiffa prikrivala su ponos koji nije podnosio protivljenje. Njegovo zlopamćenje prema djetetu koje mu se oduprlo bio je dovoljan dokaz. No, to nije bilo važno! Ona nikada neće imati posla s lordom Geraldom. Doskora će ona napustiti njegov krov, i poći u potragu za poslom i svakidašnjim kruhom. Na tu pomisao u njenu se pogledu pojavio tračak sreće. Bilo joj je teško sve to primati od tih stranaca, a naročito od njega, oholog plemića. - Kamo žuriš, Magali! - začuo se iza nje zadihani glas. - Ne mogu te dostići. Nisi me čula? Bila je to lady Isabel, posve zajapurena u svojoj otmjenoj haljini za šetnju. - Nisam, Isabel - odgovorila je veselo Magali, stišćući radosno ruku svoje prijateljice. -Odakle dolaziš? - S male šetnje po parku, sa lady Dulkay. Napustila sam tu dobru dušu u mislima, kraj nekog romantičnog mjesta, da niže u svoj album stihove pune oduševljenja. Meni je dosadilo njezino društvo. Ja se tako lako ne oduševljavam, to ti znaš, Magali! - Da, znam - odgovorila je Magali, bacivši pomalo podrugljiv pogled na to nasmiješeno ice. - Vrlo si vesela, Isabel! - To je najbolje! Ipak mi je Gerald sinoć rekao da se odviše smijem. Karao me zbog toga već na dan svog dolaska ... Ne baš odviše! U zamjenu za to razmazio me! Da znaš kakve mi je divne darove donio. Prekrasne! Kako je Gerald dobar! Vidjet ćeš kako zanimljivo priča. On zaista posjeduje sve. Mali podrugljivi pogled prošao je Magalinim očima. Taj mladi vojvoda, kome su se svi tako divili, sigurno je bio uobraženiji nego ikada. A njegova dobrota bila je vjerojatno nešto što su mu usadili, jer je to zahtijevao njegov položaj. - Jesi h sada slobodna Magali? - zapitala ju je Isabel kada su stigli pred dvorac. - Htjela bih čuti kako pjevaš onu lijepu norvešku sagu o kojoj sam ti pričala. - Rado, nikamo ne žurim - odgovorila je Magali. Ušle su u salon za glazbu, a Isabel je bacila svoj šešir i rukavice na stol, stala tražiti note i pritom neprekidno pričala. - Morala bih vježbati pjevanje s tobom, Magali, jer Gerald postavlja velike zahtjeve, pa bi me se stidio. On ima lijepi glas. A violinu svira tako divno da bi čovjek zaplakao. - Cak i ti, Isabel? - zapitala je podrugljivo Magali. - Rugaš mi se! - odvratila je smiješeći se Isabel i sjela za glasovir. Svirala je preludij, a zatim se začuo Magalin glas, lagan, topao i prodoran. Bio je tako izražajan da je Isabel osjetila kako joj se koža naježila. Nije bilo moguće s većom tajanstvenom draži otpjevati tu pjesmu punu divlje nježnosti u kojoj se osjećala mračna poezija skandinavske duše. - Pjevaš izvrsno, draga moja! - uskliknula je lady Isabel kada je posljednja nota zamrla na Magalinim usnama. - Mogla bi oduševiti cijelu koncertnu dvoranu. - Samo bi mi još to trebalo! - odvratila je veselo Magali. No smijeh se ubrzo izgubio s njezina lica. Nehotice je bila podigla pogled i ugledala u velikom zrcalu nasuprot sliku vitkog visokog čovjeka u elegantnom jutarnjem odijelu kako stoji u vratima. Prepoznala je to ponosno lijepo lice, tu plemenitu glavu pokrivenu tamnoplavom kovrčavom kosom, a naročito prodoran pogled koji je zapazila već kao dijete. - Ah, Gerald! - kimnula je radosno Isabel. Približio se, pozdravio Magali koja se naklonila i pružio ruku sestri. - Cuo si Magali, Geralde? - zapitala je živahno lady Isabel. - Ovo je naime Magali Daultey. Možda je nisi prepoznao.

- U prvom času zaista nisam znao tko je ta nepoznata osoba - odvratio je vojvoda pokazujući na zrcalo u kojem je bio ugledao Magalin lik. - No doskora sam shvatio kako sretna vlasnica tog divnog glasa mora biti gospoñica Daultey. Govorio je hladnim glasom i taj njegov kompliment je očito bio samo plod strogog poštivanja pravila ponašanja, što se moglo zaključiti iz držanja mladog čovjeka. - Taj me glas potresao do dna srca! - kazala je lady Isabel, prelazeći finom maramicom preko malo oznojena čela. - Sigurno si i ti osjetio isto, Geralde, ti koji si tako sklon umjetnosti. Nije se činilo da je Magalin glas u njemu izazvao taj dojam, jer izraz vojvodina lica nije odavao nikakvo oduševljenje. - Draga moja, zar se na tebe može tako lako utjecati? - narugao joj se. - Ne prepoznajem te više, ta prošle si godine još zijevala za vrijeme predstava u operi. - Ali to nije isto!... Ti koji si mnogo putovao, reci mi, jesi li u Parizu, Beču, ili Londonu čuo divniji glas od ovog? - Naravno da nisam - odgovorio je on pomalo nestrpljivo. - Čini mi se da smatraš kako se ne divim dovoljno gospoñici Daultey ... Ne treba na to obraćati pažnju, kada se zna da nisam sposoban laskati. Okrenuo se polako prema Magali, a njegov je glas zvučao oštro, gotovo tvrdo. - Molim vas, vjerujte mi, nemam ni najmanju želju čuti hvalospjeve zbog tog mog prirodnog dara. Onaj koji mi ga je dao može ga već sutra oduzeti - odgovorila je mirno Magali čije je lice, nakon što je lord Gerald ušao poprimilo izraz hladne suzdržanosti. Malo skeptičan pogled pojavio se u vojvodinim očima. Nagnuo se nad glasovir i dodirujući lagano tipke zapitao nemarno: - Kakve vijesti imate od Freddyja? - Nisu baš dobre, mylorde! Umoran je i bezvoljan. To mi je javio u pismu koje sam jutros primila. - Zaista! Ubogi Freddy! Možda odviše uči. Isabel mi je javila o njegovim uspjesima. Nadam se da ćemo ga uskoro vidjeti? - Bit će ovdje za osam dana. - Odlično! Volim tog mladića. Bella, nemaš li ovdje violinsku partituru Schumannove romanse? Nisam je mogao naći - dodao je okre-nuvši se prema sestri i pokazujući tako tonom svog glasa Magali da je njihov razgovor završen. - Moram priznati da nemam pojma, Geralde ... Magali znaš li ti nešto o tome? - Da, vidjela sam jučer te note kada sam pravila red - odgovorila je Magali i pošla prema vitrini. Za vrijeme dok je ona tražila note Isabel je brbljala s bratom. Činilo se da je vojvoda dobre volje. Njegov je smijeh bio pun radosti i vrlo ugodan i miješao se sa smijehom Isabele koja je bila sretna zbog povratka ljubljenog brata. Iznenada je lice mladog čovjeka postalo ledeno. Njegove su usne poprimile oholi izraz koji mu je bio uobičajen. Magali mu se približavala, noseći zatražene note. - Hvala vam - rekao je hladno. - Do viñenja, Isabel! - Hoćeš li sutra sa mnom izjašiti, Geralde? - Nemoguće, mala moja Bella. Čeka me velik posao s mojim tajnikom. Isabel je naprčila usne. - Ostavi tog svog dosadnog tajnika! Opazila sam ga jutros. On mi se uopće ne sviña. - Moram priznati, draga moja, da i ja pomalo dijelim tvoje mišljenje. Ali to je ozbiljan, inteligentan i radišan čovjek. Preporučio mi ga je engleski konzul u Ispahanu i do sada ga mogu samo pohvaliti. Nemoj se uvrijediti, Isabel! Obećajem ti da ću vrlo brzo završiti svoju kores-podenciju da bih se mogao više baviti tobom. Lagano se naklonio Magali i otišao. - Kako dosadno. Mislila sam da ću sutra ujutro poći s njim na ugodnu kratku šetnju -primijetila je nezadovoljno Isabel. - Draga Magali, budi dobra pa me ti sutra prati umjesto njega. Poći ćemo da Vilinskog vodopada. Tamo je ujutro tako lijepo!... Hajde, reci nešto, Magali! - Možda bi neka od tvojih prijateljica bila oduševljena da te može pratiti, Isabel? - Nijedna mi nije tako draga kao ti. Lady Loolsey je tako revna sportašica da se ne bih usudila poći sama s njom. Mogla bi mi slomiti vrat. Lady Henrietta Dyron je i odviše lijena, svakih bi sto koraka stala uzdisati. Lady Dulkay je toliko zaokupljena svojom poezijom da bi čak mogla sjesti ispod samog vodopada da bi mu se divila iz veće blizine ... A osim toga, želim poći s tobom, draga moja Magali! - nastavila je, bacivši se oko vrata prijateljice. - Doći ćeš, zar ne?

- Doći ću, jer ti to želiš - odgovorila je smiješeći se Magali. - Divno! A sada nastavimo s našim pjevanjem. Reci, čini li ti se da se moj brat mnogo Izmijenio? - Uopće nije - odgovorila je najiskrenije Magali. Da, on je još uvijek bio onaj isti i po izgledu i po osjećajima. Magali je to savršeno spoznala po njegovu držanju i boji glasa. Shvatila je kako je njegova nadmenost prema nižima od icbe još uvijek prisutna. Nije zaboravio kako mu se dijete kojemu je on milostivo pružio krov nad glavom usudilo suprotstaviti i napasti ga zbog njegova ponašanja riječima koje njegovo povrijeñeno samoljublje nije moglo oprostiti.

V Idućeg je jutra lord Gerald promijenio svoju odluku, jer je sluga došao obavijestiti lady Isabel da će njezin brat poći s njom na šetnju. Upravo kada je htjela poslati nekoga i upozoriti Magali da nije potrebno da se zbog nje uznemirava, ona se predomislila. - Zašto da je lišim tog zadovoljstva? Uboga Magali nema mnogo zabave, a ona toliko voli jašiti. Gerald neće ništa prigovoriti, to je sigurno. Brat ju je čekao pred glavnim ulazom. Raspitivao se kome je bio namijenjen treći konj. Okrenuo se prema Isabel pomalo ljutitim pogledom. - Sto mi to kaže Willy? - zapitao ju je suho. - Gospoñica Daultey će nas pratiti? - Zamolila sam je to jučer kada si mi saopćio da ne možeš izjašiti sa mnom, Geralde! Mislila sam da se nećeš ljutiti ako nas ona jednom prati. Zar ti to ne odgovara? - zapitala je žalosna i začuñena, opazivši kako je on nabrao obrve na svoj poznati način. - Još se uvijek ljutiš na nju? Ne poznaješ je dobro, jer je teško naći plemenitiju i inteligentniju dušu od nje... - To je moguće - prekinuo ju je nestrpljivo - ali smatram da si neoprezna jer podstičeš ponos te mlade osobe, a njime je ona i suviše obdarena čini mi se po onom što se sjećam, a to mogu zaključiti i iz Ophelijinih primjedaba. - Ona, ponosna! Oh, kako si došao na tu ideju, Geralde! Jedino što ona želi to je živjeti daleko od društva. Ona je tako jednostavna u svim svojim postupcima! —Ne vjeruj Opheliji, ona ne voli Magali. Podrugljivi se smiješak pojavio na Geraldovim usnama. - Zaista, njoj je ta družbeniča vrlo neugodna - govorio je silazeći niz stube. - Zašto, Geralde? Stao se smijati, tapšući sestru po ramenima. - Zar tako malo poznaješ svoju sestričnu, Bella? Nisi li shvatila da ona uvijek mrzi svakoga tko je ljepši i otmjeniji od nje? Vidiš, ja sam pravedan usprkos svom osjećaju nesimpatije, a to lady Ophelia Hawket nikada ne bi mogla biti. - To je moguće - potvrdila je Isabel, nasmijavši se. - Ophelia bi učinila teškim Magalin život, kada mene ne bi bilo... Ali ako ti nije drago da nas ona prati, obavijestit ću je. - Ne, sada bi to bilo vrlo nepristojno... to više što ona upravo dolazi. Magali se zaista pojavila na vrhu stubišta. Zaustavila se načas opazivši Geralda. Zatim je sišla pomalo oklijevajući. Izraz lica joj se iznenada zamračio. - Moj se brat predomislio. Pratit će nas -rekla je lady Isabel pruživši joj ruku. - Danas je vrijeme divno i izlet će nam biti vrlo ugodan. Vojvoda je hladno pozdravio Magali i okrenuo se davši znak da dovedu konja njegove sestre. Pomogao joj je uzjašiti i sam skočio na svog konja. Ta je životinja bila izvanredno vatrena, pa mu je jedva uspijevalo zadržati ga. Za to vrijeme neki je sluga pomagao Magali. - Hoćemo li odjašiti do vodopada, Geralde? - zapitala je Isabel dok su jašili alejom. - Ako ti to želiš - odgovorio je ravnodušno. Krenuli su kasom. Isabel je razgovarala na svoj uobičajeni živahni način, ispitivala je svog brata o putovanjima i srdačno se smijala svakoj njegovoj pustolovini koju je on ispričao vrlo šarmantno i originalno. Magali je gotovo sve vrijeme šutjela, smiješila se zabavnim dogodovštinama s putovanja kroz nepoznate zemlje, kao npr. kroz Perziju, i odgovarala samo kratko na pitanja: »Kako je to čudno, zar ne Magali?« i na druga slična koja joj je postavljala Isabel, nastojeći je uvući u razgovor. - Jesi li umorna, draga Magali? - upitala ju je iznenada mlada djevojka. - Niti najmanje, Isabel! A zašto? - Ništa ne kažeš, ne govoriš... A ti znaš tako lijepo razgovarati! Jesi li zanijemila zbog prisutnosti mog

brata? Magali se lagano nasmiješila i nije odgovorila. Ta mala nerazborita Isabel nije vjerojatno primijetila kako joj lord Gerald nije do sada uputio ni jednu jedinu riječ. Nije se htjela uplitati u razgovor iz kojeg ju je on očigledno želio isključiti, smatrajući je podreñenom osobom. Na Isabelinu primjedbu, okrenuo je glavu prema Magali kao da je istom sada postao svijestan njezine prisutnosti. - Imam li zaista nesreću da izazivam takve osjećaje? - zapitao je pomalo podrugljivim tonom. - Očajan sam zbog toga .. . Priznajte ipak, gospoñice Daultey, da moja sestra govori dovoljno za dvoje. - Geralde - viknula je Isabel i zaprijetila mu prstom. - Hoćeš li mi držati propovijedi čak i za vrijeme jahanja? - Sve dok će to biti potrebno hoću, ma gdje še nalazili - nasmijao se on. - Spoznat ćeš kako nije čisti užitak imati uza se starijeg brata. - Ali ja već imam kraj sebe Magali, Geralde! Ona me neprekidno opominje, želeći da budem jednako tako ozbiljna kao ona... A to je nemoguće! - nastavila je lady Isabel odmahnuvši svojom plavom kosom. - Da, jednako tako nemoguće kao da postanem učena poput nje. - Vi ste dakle učena žena, gospoñice Daultey? U vojvodinu se glasu osjećala snažna ironija. - Isabel pretjeruje, my lorde! Ja sam samo iskoristila ono što me gospoñica Amelia učila, a i profesori, lady Ophelie i lady Isabel. Vojvotkinja od Staldiffa bila je naime tako dobra pa mi je dopustila da prisustvujem njihovim satovima. Ali što se tiče toga jesam li učena, to zaista nisam. - Mogu vam samo čestitati na tome. Ne želim doduše da se žene sistematski udaljuju od nauke... Ni govora! Priznajem kako one ponekad zaista izvanredno rade. Ali to bi trebala ostati iznimka ... Osim toga, mrzim pedantnost koja ponekad prati učene žene ... ili bolje rečeno, poluučene. - Danas manje nego prije, my lorde! - Da, one su doista stale izigravati jednostavnost. Hm! Muški rod morat će se dobro držati! Inače će ga iznenada potopiti ocean ženskih zahtjeva. - Ja ništa ne zahtijevam! - veselo je za viknula lady Isabel. - A ti, Magali? Magali se nasmiješila i pogledala nasmijano Isabelino lice svojim velikim blagim i zamišljenim očima. - Ja osobno nemam što željeti, jer imam pravo na rad. Ne namjeravam osvajati muške poslove, jednako tako kao što ne želim izmijeniti božji zakon, ustanovljen nakon Evinog pada... Ne, nemoguće je zanijekati da se spremaju korisne i vrijedne reforme, i duboko cijenim žene koje se danas u svim zemljama posvećuju tom zadatku. Žalim samo zbog pretjerivanja koja sve to čine smiješnim. Iznenada je srela pogled lorda Geralda koji je izražavao izvjesno čuñenje. - Vidim, vi niste zadrta feministkinja - rekao je smiješeći se. - Uistinu i ja priznajem korist socijalnih kretanja, ukoliko su razumna i korisna... Ali, čini mi se da se približavamo vodopadima - prekinuo je iznenada razgovor. Za nekoliko minuta našli su se na svom cilju. Pred njima se prostirala livada, a na njenom kraju spuštao se mali vodopad. Bio je dražestan, a naročito u ove jutarnje sate kada ga je obasjavalo sunce i obojilo zlatnom bojom. U daljini su nebom prolazili blijedi oblaci i ocrtavali se tamni obrisi šume... Sve dokle je dopirao pogled i još mnogo dalje prostirao se posjed lorda Staldiffa, jedan od najvećih u čitavom Ujedinjenom kraljestvu. - Kako volim ovaj pogled! - uzviknula je lady Isabel. - Geralde, hoćemo li se ovdje malo zadržati? - Ne znam zašto ne bismo, draga moja! Skočio je s konja i pomogao sići svojoj sestri. Zatim se okrenuo s očitom namjerom da tu istu uslugu učini i Magali. No, mlada je djevojka opazila neku padinu, približila joj se i skliznula s konja. Zatim, uzevši uzde u ruke ona se mirno približila lady Isabel koja je sjedila ispod stare bukve, Vojvoda je neprimjetno slegnuo ramenima. Pustivši svog konja na slobodu, jer ga je tako dresirao, on se približio mladim djevojkama. - Nećeš li sjesti, Magali? - zapitala ju je Isabel. - Ne, više se odmaram stojeći. Već dugo nisam jašila pa sam pomalo umorna. - Istina je, draga moja prijateljice, nisi jašila cijelu ovu godinu. Kasno smo stigli ovamo zbog putovanja po Italiji... A ti me nikada ne želiš pratiti u Hyde-Park. - Moraš shvatiti, Isabel, da moje mjesto nije meñu tvojim otmjenim društvom - odgovorila je odlučno Magali. Isabel je nestrpljivo odmahnula.

- Pretjeruješ u svojoj suzdržljivosti, Magali! Bila bih sretna kada bi ti uvijek bila uz mene. A ti tako dobro jašiš, draga! Zar ne, Geralde? Potvrdi to jer ti si najbolji jahač Engleske. - Zaista odlično - odgovorio je nezainteresirano. Naslonio se na deblo i činilo se kao da promatra okolinu. - Reci nam svoje stihove Vilinskom vodopadu, Geralde! - zamolila ga je iznenada Isabel, nakon nekoliko trenutaka tišine. - Divni su, a ovdje je i pravi okvir za njih. Nasmiješio se - nije ga trebala dulje moliti - stao je recitirati nježne stihove, jednostavna oblika, u kojima se osjećao duh prave poezije. U njima su se osjećali treptaji plemenite duše... Topli i nadasve ugodni glas mladog čovjeka još je pojačavao čar te stare legende u kojoj su sjajne vile, sa šarolikom dugom iznad glava, gazile zahuktalu vodu vodopada, da bi stigle na baršunaste travnjake gdje su se igrale. Magali je oduševljeno slušala stihove pune svjetlosti i njezino izražajno lice odražavalo je tako jasno ono što joj je duša osjećala, da je lady Isabel, na posljednje riječi koje su prešle preko usana njezina brata, zavikala: - Čini mi se ti si potpuno očarana, draga moja Magali! - Nisam slutila da vojvoda ima takav pjesnički dar - odvratila je Magali, a u glasu joj se osjetilo nešto od njezinog potajnog oduševljenja. Gerald ju je pogledao, no smjesta je odvratio oči. Bez svake sumnje za vojvodu od Stal-diffa nije uopće bilo važno mišljenje jedne skromne družbenice. - Hajde, recitiraj nam i ti nešto, Magali -zamolila ju je Isabel. - Nešto tvoga ... Jer i ona je ponekad pjesnikinja, Geralde, a mogu te uvjeriti da sam otkrila nekoliko dražesnih djelca. - Ona je pjesnikinja! - kazao je pomalo ironičnim glasom. - Nemoj je u tome odviše podržavati, Isabel. Ne bih htio zabraniti tu bezopasnu malu zabavu, no čini mi se da ženska poezija, ukoliko se ne radi o istinskom talentu, ne bi trebala izaći na svjetlo dana. - Ne možeš znati ima li Magali talenta ili nema! - odgovorila je nestrpljivo Isabel. - Zaista ne mogu. Ja to niti ne tvrdim -odgovorio je nezainteresirano, nagnuvši se kako bi pogladio po glavi divnog prepeličara koji ih je pratio čitavo vrijeme, a sada nepomično stajao kraj svojeg gospodara, podižući prema njemu nježni pogled. - Govorio sam općenito. - Ali zašto takvu zabranu ne tražiš i za pjesme muškaraca, meñu kojima sigurno takoñer ima bezvrijednih? - Jer mi je uvijek naročito neugodno kada se jedna žena izlaže poruzi - odgovorio je hladno. Magali se okrenula. Promatrala je mali bijeli oblak čudnog oblika u prolazu tamo daleko prema tamnoj crti šume... Zaista je bilo nemoguće, ako se nije željelo prijeći sve granice nepristojnosti, biti manje uljudan od lorda Geralda. Nije se promijenio, a ona se sigurno neće pridružiti onima, koji ga hvale iz sveg glasa. - Mislim, mogli bismo se vratiti, Geralde - kazala je Isabel i ustala. Izgledala je pomalo ljuta, pa je uputila bratu prijekoran pogled. - Kada god ti želiš, Bella.. .Ne bismo li prije toga skrenuli malo nalijevo? U ovaj čas moći ćemo vidjeti čudan odsjaj nalik dugi. Udaljili su se stotinjak metara. Magali je ostala nepomična, rukom naslonjenom na sedlo. Oči je uprla u mali bijeli oblak koji je prolazio... Je li taj ponos prijašnjih godina bio tako slabo potisnut da je još uvijek u njoj mogao Izazvati gorčinu i žalost. Osjećala je, iako je prihvaćaju, ona ipak mora podnositi velikodušnost tih drugih, zajedno s tisućama sitnih povreda svog samoljublja? Nije li to bio onaj osjećaj odbojnosti od nekada, kojeg je bila potisnula, ali ga nije uništila i koji se opet probudio kada je ugledala lorda Staldiffa? Nešto od one male Magali ponovno se pojavilo. Ona se borila protiv tih osjećaja i ta se borba očitovala na njezinu izražajnom licu, u njezinim baršunastim zjenicama koje su još uvijek gledale pomalo žalosno i rastreseno onaj mali bijeli oblak. - Odlazimo, gospoñice Daultey! Smijem li vam pomoći? Brzo se okrenula u smjeru odakle je dolazio taj glas. Lady Isabel već je bila uzjašila i lord Gerald približavao se Magali. Sa žaljenjem je pogledala prema padini. Kako bi rado odbila ponudu mladog čovjeka, kada bi se to usudila. Tu ponudu izrečenu oholom uljudnošću plemenitog gospodina, koji na taj način izvršava neizbježnu pristojnost prema jednoj ženi. Ali, nije to mogla učiniti bez dovoljno razloga. - Možda bi vam padina bila milija? - zapitao je s laganom ironijom, sagnuvši se i ponudivši joj ruku da se uspne u sedlo.

Lagano je pocrvenjela shvativši da je sve opazio i shvatio. No, odgovorila je mirno tonom, u kojem se i protiv njezine volje naslućivala mala poruga: - Prije svega željela sam vam zaštedjeti taj napor. - Takav jednostavan čin ne predstavlja nikakav napor - odvratio je hladno. Udaljio se i pošao do svog konja. Malo kasnije oni su se uputili prema Hawker Parku. Lord Gerald je živahno razgovarao, pitajući svoju sestru o gostima koji su još trebali stići... Iznenada se prekinuo: - Zaboravio sam ti kazati da ćeš vidjeti rijetku pticu. Sreo sam u Mandalayu starog lorda Loweteada. Ponovno sam ga našao za vrijeme svog boravka u Londonu i - čudo nad čudima - uspjelo mi je nagovoriti ga da nas na neko vrijeme počasti svojom dragocjenom prisutnošću. Lady Isabel prasnula je u smijeh. - Sjajan si, Geralde! Kako će taj ubogi lord moći živjeti daleko od svojih medalja? Lord Lowetead je naš daleki roñak - dodala je okre-nuvši se prema Magali. - On je u isti čas oduševljeni numizmatičar, sakupljač medalja i svjetski putnik. Te dvije strasti su mu jedine u životu. Vuku ga sad na jednu, sad na drugu stranu. U Londonu se naime nalazi njegova draga kolekcija, ali strast za putovanjem tjera ga iz kuće. I tako njegovo srce nije nikada zadovoljno... Ali nije uvijek bilo tako, zar ne, Geralde? - Nije posve tako. Bio je uvijek originalan, ali nije bio manijak. Tek nakon povratka iz Amerike i tajanstvenog nestanka njegove nećakinje, on se potpuno predao svojim strastima. - Da, zamisli Magali, lord Frederick Lowetead je imao nećakinju koja je bila siroče. On ju je odgojio i volio kao vlastitu kćerku. Vodio ju je na putovanja svijetom. Jedne su godine putovali po Južnoj Americi, a zatim se godinu dana kasnije lord Lowetead vratio sam. Kada su ga pitali što je s njegovom nećakinjom, odgovorio je hladnim bijesom: - »Moja nećakinja više ne postoji, ne govorite mi o njoj!« Nitko ništa više nije saznao. Ništa se nije čulo o toj mladoj osobi, koja bi, da je danas još živa, bila nasljednica imena i posjeda Loweteadovih, jer više nema muških potomaka. Zar ne, Geralde? - Da, budući da nema te nećakinje, nasljedstvo će zadobiti neka daleka sestrična ... Sto je s vašim konjem, gospoñice Daultey? Čini se kao da jedva kasa? - Zaista, mylorde, osjećam kako postaje sve slabiji. Lord Gerald je odjašio s desne strane Magali. Sagnuo se, da pogleda što je s konjem, koji je rzao na čudan način. Uspravivši se, slučajno je dotaknuo Magalin obraz. Ona se instinktivno trgla. Lord je zadrhtao i lagano pocrvenio. Sreo je Magalin pogled iznenada smračen. Oboje su tog časa osjetili kako se meñu njima pojavila uspomena na onaj davni dogañaj. Lord je odvratio oči i pomalo izmijenjenim glasom rekao: - Oprostite mi, molim vas! Nadam se da vam nisam zadao bol? --Niste, mylorde - odvratila je hladno. Vratio se na svoje mjesto pokraj sestre i kazao malo ljutitim glasom: - Taj Tolwil je zaista nesposoban! Kako može pustiti da konj u takvu stanju izjaši? Činilo se kao da mu je taj mali dogañaj pokvario volju, jer je samo kratko odgovarao na pitanja svoje sestre, koja je jedina sačuvala dobro raspoloženje. Magali nije više trebala sumnjati u pravi razlog nesimpatije, koju je vojvoda osjećao prema njoj. Taj mladi lord, tako ponosan i savršena ponašanja, nije joj mogao oprostiti što je bila uzrok ponižavajućeg sjećanja, sjećanja na to da je udario ženu, koja je još zapravo bila dijete .. : Isto tako neće zaboraviti da je malo prije morao zbog toga pred njom pocrvenjeti. - Čini se da je ono tamo tvoj tajnik, Geralde - rekla je lady Isabel, pokazujući svojim bičem na neki visoki muški lik koji im je dolazio ususret. - Da, to je zaista on. - Rekao si mi da je jutros bio bolestan. - Da, nakon dugog boravka u Indiji, on često ima napadaje groznice. To ga muči naročito ujutro, pa je on tada posve slomljen i nesposoban za rad. No, nakon kratke šetnje na zraku brzo se oporavlja. Tajnik im se približavao. Moglo se primijetiti njegovo mršavo tijelo, dugo žuto lice, crvenkasta i malo prosijeda kosa. Držanje te osobe bilo je besprijekorno. Približivši im se, brzo je skinuo šešir na pozdrav... Prepeličar, koji je sve do tada trčao i skakao oko konja, zaustavio se pred njim i stao lajati. - Ovamo, Alari! Čini mi se, niste mu dragi, Roswell - rekao je lord, zaustavivši svog konja. - Kako je s vašom groznicom? - Bolje, mylorde! Hvala vam i stojim vam na raspolaganju kada god to zaželite.

- Čuvajte se danas, Roswell, sve ćemo sutra urediti - odgovorio mu je lord Gerald uz ljubaznu kretnju i krenuo dalje, - Ne, zaista ne volim tog čovjeka - promrmljala je lady Isabel. - A ti, Magali? - Ni meni se ne sviña - odgovorila je spontano Magali. U prolazu je srela tajnikov pogled i njegove tvrde, sive, ledene oči izazvale su u njoj naročito neugodan dojam. Prolazeći kroz predvorje, nakon što se Magali od njih oprostila, lady Isabel je prekorila svog brata: - Kada bih se usudila, ukorila bih te, Ge-ralde. Bio si vrlo neljubazan s tom ubogom Magali. - Zato, jer sam držao potrebnu distancu? - zapitao je ledeno. - Bilo bi dobro kada bi se i ti tako ponašala Isabel. Trebala bi suspregnuti svoje prijateljstvo prema toj mladoj osobi. Ostala je ponosna i ohola kao prije, pa bi za nju bilo korisno da ju se postavi tamo kamo spada. Ne treba joj pridavati značenje koje samo može laskati njezinom samoljublju. Lady Isabel nestrpljivo odmahne glavom. - Pretjeruješ, Geralde! Ne, ja neću prestati voljeti svoju dragu Magali. Učinit ću je svojom najboljom prijateljicom, jer nitko drugi ne vrijedi toliko koliko ona... A i ti ćeš to doskora uvidjeti, Geralde ... - Na to ćemo još morati čekati! - podrugljivo se nasmiješio. - Priznat ću, ako ti to čini zadovoljstvo, ta je tvoja Magali najčišći tip prave grče ljepote što sam ga ikada sreo. Njezino je držanje kraljevsko i jaši neizmjerno elegantno. Mogu dodati čak i to, da posjeduje izvanrednu pamet, sudeći po izrazu njezina pogleda. Sve se to ne može poreći i ti to znaš... A ona vjerojatno još i bolje. - Oh, Geralde! Ta uboga Magali, koja u sebi nema ni tračka koketerije i koja sebi pridaje tako malo važnosti. Zar to nisi opazio? Slegnuo je pomalo nestrpljivo ramenima. - Molim te, draga moja, vjeruj mi da nisam provodio vrijeme istražujući karakter te strankinje. To mi zaista nije potrebnoj - Ipak mislim da bi ti trebao biti dobar i pažljiv prema njoj, upravo zbog toga što je ona siromašna i ovisna o tebi - živahno je primijetila Isabel, pogledavši prijekorno svog brata. - Za nju, koja je tako ponosna, mora biti vrlo teško dugovati nešto nekom strancu, naročito kada taj i odviše naglašava svoj viši društveni položaj. - Čini mi se, Isabel, da smo o tome dosta govorili! - odvratio je on suho, nabravši obrve na način koji je podsjetio njegovu sestru da ta snažna volja nikada nije podnosila prigovore. I

VI I ponovno su gosti stigli u Hawker Park. Izmeñu zidova te predivne palače, u njegovim vrtovima i parkovima, vladala je sada neprekidna živahnost. Mirne su ostale samo gospoñica Nouey i Magali, ne miješajući se meñu aristokratsko društvo, što se zabavljalo nedaleko njih. Magali se odlučno odupirala želji lady Isabel koja je htjela da i ona sudjeluje u svim zabavama Hawker Parka. Ona se nije željela pojaviti meñu gostima vojvode od Staldiffa, osim kada bi od nje zatražili neku uslugu. Vojvotkinja i njezina kćerka učinile bi to ljubazno, dok bi lady Ophelia suho zapovjedila. Lady Ophelia je ispoljavala sve veću antipatiju prema Magali. Tako je to bilo i ovog poslijepodneva. Naložili su Magali da prepiše velik broj primjeraka neke salonske komedije što ju je napisala lady Dulkay. Ophelia se dosjetila da je prikažu za nekoliko dana, uvjeravajući sve kako će komedija postići izvanredan uspjeh i izazvati salve smijeha. Već je nekoliko sati Magali obavljala taj dosadan posao na velikoj terasi ispred glavnog salona. Zrak je tog dana bio težak i zagušljiv. Ruke mlade djevojke su gorjele, a obrazi su joj crvenjeli od vrućine i umora. S vremena na vrijeme prekidala bi posao stiskajući rukama svoje umorno čelo i gledajući lijepog psa španijela Alarija koji joj je ležao do nogu i gledao je svojim pametnim očima. Činilo se kao da i on trpi zbog njezina umora. Lagano je mahao repom, a Magali se morala nasmiješiti svojim divnim smiješkom kojeg je Isabel smatrala neodoljivim. Zatim je nastavila svoj nezahvalan posao, jer je lady Ophelia zahtijevala da ga završi u što kraćem roku. Ta Isabelina sestrična sjedila je, okružena s nekoliko mladih djevojaka u svijetlim haljinama, blizu stola za kojim je Magali pisala. Ponekad bi prekidala razgovor pozivajući je da joj pokaže ono što je prepisala i hladnim tonom bilo čemu prigovarala. Magali, iako je u dubini duše drhtala, ostala je hladna i mirno joj odgovarala. U njezinim odlučnim riječima jedva se mogao naslutiti drhtaj nestrpljenja.

Društvo lady Ophelie razgovaralo je o podjeli uloga. Nisu se mogli sporazumjeti, pa je lady Ophelia konačno predložila: - Zapitajmo za mišljenje lorda Dowtilla i mog bratića. No, prije toga mora upoznati komad. - Magali, odnesi jedan primjerak vojvodi od Staldiffa i zamoli ga neka nam kaže svoje mišljenje! - dodala je zapovjedničkim glasom okrenuvši se prema mladoj djevojci. Lord Gerald sjedio je podalje kraj ograde terase. Zavalio se u svoj naslonjač i s cigaretom u ustima slušao je rastreseno svog prijatelja, lorda Archibalda, koji mu je pričao o svojim zabavnim doživljajima za vrijeme putovanja po Škotskoj... Kada je do njega dopro oštar glas kojim se njegova sestrična obratila Magali, vojvoda je ustao, odbacio cigaretu i brzo prišao k stolu za kojim je mlada djevojka pisala. - Zahvaljujem vam - rekao je glasom punim hladne pristojnosti, uzimajući iz Magaline ruke prijepis komada. - Ophelia, želiš me uspavati nad umotvorinom lady Dulkay? Priznajem da nemam ni najmanje volje za to. - Možda će to naprotiv biti vrlo smiješno, dragi moj - nadodao je lord Archibald koji ga je slijedio. - Čitao sam njezine pjesme, a one su tako tužne da čovjek mora umrijeti od smijeha. - Pa dobro, dragi moj Archie, pročitaj to onda ti - rekao je vojvoda pružajući mu kopiju. - Ti imaš izvanredan glumački talent, pa ćemo tako dobiti najbolji sud o komadu. Zaista, grof Dowtill bio je neodoljiv komi-čar. Vrlo mršav i visok, imao je usko ružičasto lice, gotovo bez brade, koje je djelovalo poput lica malog djeteta. Nos mu je bio prilično velik, a izbočene modre oči mogle su izraziti svaki osjećaj. Imao je uredno počešljanu crvenu kosu, izražajne pokrete, čudan glas i izvanrednu dikciju, što je sve pridonosilo tome da je bio neodoljiv komičar. Djelo lady Dulkay pružalo je mladom čovjeku velike mogućnosti, pa je on podstaknut veseljem svojih slušalaca svim žarom oživio lica plemenite autorice ... Magali se tiho smijala. Ipak, nakon jednog podužeg zapanjujućeg govora lorda Dowtilla, ona nije mogla suspregnuti svoj tako dražestan, svjež i mladenački smijeh, pa je lord Archibald na trenutak zastao, a vojvoda se okrenuo prema njoj. Pomalo zbunjena zbog toga što se prepustila svom veselju pred tim strancima koji su je smatrali podreñenom osobom, ona je spustila glavu i nastavila sa svojim poslom... Kraj nje su sada razgovarali o tome kako djelo treba igrati. Činilo se kao da lord Gerald nije ni najmanje zainteresiran za to, pa je sav razgovor prepustio svom prijatelju koji je razgovarao s njegovom sestričnom i drugim mladim djevojkama. On bi samo, s vremena na vrijeme, dobacio po koju kratku primjedbu, kada bi izravno njega nešto zapitali. Magali je ustala. Napokon je završila svoj posao pa se sada mogla pripremiti za odlazak na željezničku stanicu po svog brata. Naime Freddy je trebao danas stići, pa je mlada djevojka usprkos svojoj žestokoj glavobolji bila sva sretna na tu pomisao. - Gotova si? - zapitala je lady Ophelia. - Da, mylady! Mogu li se sada povući? - Ne možeš! Poslužit ćeš nas sa čajem -odgovorila je zapovjedničkim glasom lady Ophelia. Lagani se grč pojavio na Magalinom licu. Zar neće moći otići po Freddyja?... Da je lady Isabel bila prisutna, ona bi se pobunila protiv toga. No, Magali je znala da bi i najsitnija njezina primjedba razdražila lady Opheliju. Ipak joj je bilo vrlo teško što neće moći zajedno s gospoñicom Nouey otići po svog dragog ñaka. Trebalo se ipak hrabro žrtvovati, poput pravog kršćanina koji strpljivo podnosi male nedaće života. Dršćućim je rukama stala pospremati papire, rasprostrte po stolu. - Čini mi se kao da je gospoñica Amelie napomenula jutros da Freddy danas dolazi? - kazao je nemarno lord Gerald, spustivši lornjon kojeg je čas prije podigao. Iznenañeno je podigla glavu. - Tako je, mylorde! - I to sigurno vlakom u pet sati? Ako smjesta krenete, još ćete moći stići na vrijeme -nastavio je pogledavši na sat. - Ophelia, morat ćeš se za danas odreći gospoñice Daultey. Ubogi Freddy bit će razočaran ako ga njegova sestra ne dočeka na stanici. - Kakva nesreća! - odgovorila je slegnuvši ramenima. - Vidjet će ga sat kasnije i to je sve. - Ne vidim zašto bi to bilo potrebno. Danas će nas posluživati čajem Dysbil, kao što to obično i čini - odgovorio je vojvoda glasom kome se nije moglo protusloviti. - Kako god želiš! Magali ili Dysbil, to je jedno te isto! - odgovorila je prezirnim tonom. Obrve lorda Geralda nabrale su se i jedna se zajedljiva riječ stala pokazivati na njegovim usnama...

Ipak nije ništa rekao; zadovoljio se samo vrlo ironičnim podsmijehom. - Neka Freddy svakako ujutro doñe k meni, gospoñice Daultey! Bit ću vrlo sretan što ga mogu primiti - odgovorio je naklonivši se kao odgovor na Magalin pozdrav. - Evo družbenice, koja mi se ne čini roñenom za taj posao - primijetio je lord Dowtill, gledajući za njom dok je odlazila. - Imate pravo, mylorde! - viknula je lady Ophelia. - Magali je upravo smiješno umišljena, neizdrživo je ponosna, a ja se protiv toga teško mogu boriti. - Archibald nije baš to namjeravao reći -prekinuo ju je podrugljivo vojvoda. ~ Sto se pak tiče njezina ponosa, ne čini mi se osobito naglašenim, Ophelia! Dovoljan je dokaz strpljivost s kojom je podnosila maločas sve tvoje zahtjeve. Takvu strpljivost ja sigurno ne bih imao, moram to iskreno priznati. - Ti si nešto drugo! - viknula je smijući se lady Ophelia ... - Kako se možeš usporediti s njom?... Zaista, još bi samo trebalo da se ta Magali pobuni! Ona se odista ponaša i odviše ponosno za svoj položaj. - Ne bih se s time složila - rekla je mlada smeñokosa djevojka, sestra lorda Archibalda koji je podrugljivo promatrao lijepo i hladno lice lady Ophelije. - To ponašanje je kod nje posve prirodno i spojeno s najšarmantnijom jednostavnošću ... A kako je tek lijepa! - Kakvo glupo oduševljenje, draga moja! - odvratila je hladno lady Ophelia. - Sve to joj neće koristiti u njenom životu. Koja bi obitelj htjela prihvatiti odgojiteljicu ili učiteljicu glazbe, s ponašanjem velike dame? - Zar ona namjerava podučavati? - zapitao je lord Dowtill. Uvrijeñeno ponašanje lady Ophelije očito ga je vrlo zabavljalo, što se moglo zaključiti po izrazu njegova lica. - Pa ništa drugo i ne može učiniti, budući da ne raspolaže niti s jednim jedinim vlastitim pennijem. Ona i njezin brat odgojeni su iz milosrña. - Zar su to zaista nañena djeca? - zapitala je lady Anne Dowtill. Vojvoda je sve do sada sa sarkastičnim podsmijehom samo slušao taj razgovor. Čuvši pitanje mlade djevojke podigao je brzo glavu. - Nañena djeca?... To zaista nije tako, mylady! Njihovo porijeklo, bar s očeve strane, je poznato. Oni potječu od odlične, vrlo stare obitelji iz Francuske. Sto se pak njihove majke tiče, za nju znamo samo da je bila Engleskinja... Ophelia, nastavi sa svojom podjelom uloga i ne zaboravi pri tome na lorda Archibalda. - Rado ću je prihvatiti! - odgovorio je mladić smiješno se naklonivši. - Naravno da vas se nećemo odreći. Vi ćete biti naš najbolji glumac. A koju ti ulogu želiš, Geralde? - Nijednu. Nemam ni najmanje volje sudjelovati u toj predstavi... Naročito ne u djelu lady Dulkay, tako punom suza. Prekinuo se. U pratnji lady Isabel na terasu je stigla grupa djevojaka i mladića. Iza njih pojavio se majordomus s pomoćnicima koji su donosili čaj. - Magali je sigurno otišla na stanicu? - zapitala je Isabel svog brata, sjednuvši kraj njega. Potvrdio je to. Lord Dowtill, koji se nalazio kraj svog prijatelja, rekao je tihim glasom: - Lady Ophelia je iz kaprica gotovo zadržala siromašnu gospoñicu ovdje, mylady! Cini se da je vaša lijepa sestrična baš ne voli! Da se Gerald nije umiješao, gospoñica Daultey bi zakasnila na bratov doček. A on je čini se njezin jedini roñak? - Tako je, i oni se toliko vole! Zaboravila sam reći Opheliji da u ovo vrijeme oslobodi Magali. No, njoj je bilo dobro poznato da Freddy stiže danas. - Naravno da je to znala - narugao se lord Gerald. - Bila je i odviše oduševljena time što može mučiti tu djevojku, jer je očito mrzi... Moram priznati da je danas na mene strpljivost gospoñice Daultey ostavila dubok utisak, usprkos lošim uspomenama koje sam imao u vezi s njom... Ona mora posjedovati rijetku čvrstoću duše, uspijevajući savladati svoju prirodu tako vatrenu i punu ponosa. - Kakav si dobar promatrač, dragi moj! -nasmijao se lord Archibald. - Čuvajte se, my lorde, Gerald je strašan! On nam može prodrijeti do samog srca - odgovorila je radosno lady Isabel. - Kada mislite da vas sluša, on u isto vrijeme primjećuje i čuje sve što se negdje dalje dogaña ... Ovog se puta doista nije zabunio. Magali se mora teško boriti protiv svoje ponosne prirode, naročito zbog svog položaja u kojem se nalazi i koji je ponekad vrlo neugodan, usprkos svemu Što ja činim, jer želim to ublažiti. - Ti imaš dobro srce, Bella - primijetio je nježno vojvoda, stavljajući ruku na rame svoje sestre. - Bar se tako nadam! — odvratila je smijući se. - A drago mi je što si i ti pokazao svoje srce uzimajući

u obranu ubogu Magali. - Nisam je trebao braniti - odgovorio je hladno. - Radilo se samo o pitanju čovječnosti i pravde koju sam želio ostvariti kao gospodar ove kuće. I sa svojom uobičajenom vještinom skrenuo je razgovor u drugom smjeru.

* * * Freddy je stigao. Magali, sva sretna, nije mogla prestati promatrati ga, slušati i ispitivati. Bio je još uvijek onaj isti, mršav i pomalo krhki mladić, no vrlo šarmantan zbog svoje bijele puti, nježnog ovalnog lica, kovrčavih smeñih uvojaka i modrih očiju koje su zrcalile otmjenu i poštenu dušu, pomalo sanjarsku... Usprkos maloj razlici u godinama - njemu je bilo šesnaest, a Magali osamnaest - Freddy je svoju sestru smatrao mudrim savjetnikom i osobom povjerenja pred kojom nije ništa skrivao. Ona je za njega bila nadmoćno biće, pa on iako plah, ne bi dopustio da je muče pred njim. Idućeg je jutra pratio gospoñicu Amelie i Magaii na misu koju je svakog dana čitao kapelan Hawker Parka - Hawkerovi su bili katolici - pa je zatim krenuo k vojvodi... Vrativši se k sestri u mali salon gospoñice Nouey, on joj je radosno pričao o tom posjetu. - Lord Gerald je bio tako ljubazan, Magali! Rekao mi je da se želi sa mnom više pozabaviti; do sada je bio spriječen svojim putovanjima. A i sam je tako mlad ... Čini se tako ozbiljnim za svoje godine. To je bila istina. Ma kako je rijetko Magali susretala vojvodu od Staldiffa, ipak je primijetila zrelost njegova duha koja je nadmašivala njegove dvadeset i četiri godine. On se meñu svojim prijateljima, čak i onim starijima, isticao istinskom ozbiljnošću koja ga ipak nije sprečavala da sudjeluje U zabavama Hawker Parka, iako nije bio zainteresiran da bude zapažen u društvu... Magali je pak smatrala njegov ponos uzrokom te pomalo prezrive nezainteresiranosti. Ipak mu je dugovala zahvalnost. Bez njegova posredovanja Freddy ne bi zatekao na željezničkoj stanici svoju dragu Magali... Dokazao je da iako ohol, ipak nije želio sudjelovati u zlobnim žaokama svoje sestrične. - Dragi Freddy, ne zaboravi da te vojvoda pozvao na tenis - primijetila je gospoñica Amć-lia ušavši u sobu. - Ah, to je istina! Gotovo sam zaboravio - odgovorio je brzo ustajući. - Hoćeš li doći sa mnom, Magali? - Lady Isabel me očekuje tamo, ali ja radije ne bih pošla, Freddy! - Doñi, Magali! - zaklinjao ju je on. - Bez tebe neću otići jer te ne želim napustiti već prvog dana svog dolaska. - Ako te je lord Gerald pozvao, kao što si mi rekao, moraš ići, mali moj Freddy.- primijetila je gospoñica Amelia. - Ali i Magali može jednom poći, lady Isabel ju je pozvala. Magali je bez većeg oduševljenja obukla kostim od bijelog flanela. Zajedno s Freddyjem sišla je i pošla u park. Kada su prolazili velikom terasom, da bi stigli do stuba kojima je vodio kraći put na tenisko igralište, otvorila su se jedna vrata apartmana lorda Geralda. Izašao je Alari najmiliji lordov pas. Iza njega se pojavio njegov gospodar obučen u odijelo za tenis .. . Neprimjetno je zastao ugledavši dvoje mladih ljudi, a zatim je krenuo prema njima na sebi svojstven elegantan način. - Zakasnili ste poput mene, Freddy - rekao je pozdravivši Magali. - Mene je zadržala važna pošta, a moji me gosti čekaju na igralištu... Pridružit ćete nam se, gospoñice Daultey? - Lady Isabel me je jučer pozvala, mylorde! Ipak se ne bih odlučila da me Freddy nije nagovarao. - Zašto ne? - zapitao je mirno, nastavljajući hodati. - Vrijeme je odlično, malo svježe, baš kao stvoreno za tenis... A Freddy se neće morati odreći svoje sestre. Gospoñice Magali, čini mi se da se vaš brat vrlo malo promijenio -govorio je prolazeći nježno rukom preko tamnih kovrčica mladića, čija je glava samo malo prelazila visinu vojvodinih ramena. - Čini mi se da ga vidim kada je imao osam godina u salonu moje sestrične Volberg. Sjena se spustila na Magalino lice. Ti bolni dani njezina djetinjstva bili su uvijek prisutni u njezinu sjećanju. Vidjela je jasno, blijedo lice svoje majke, činilo joj se da još uvijek osjeća onu užasnu hladnoću. A zatim taj povratak u život meñu nepoznatim ljudima, ti dani koji su slijedili puni očaja i gorke tuge... Da, vojvodine riječi uskrsnule su pred njom sve te tužne uspomene. On je to vjerojatno primijetio, jer je smjesta promijenio temu razgovora. Stao je ispitivati Freddyja o njegovu školovanju s interesom koji je promijenio oholi izraz njegova lica. - Ovamo, Alari! - viknuo je vidjevši psa gdje poskakuje oko Magali želeći da ga ona pogladi. - Čini se

da vas naročito voli, gospoñice Daultey... Možda je u vama prepoznao sunarodnjaka. - Kako to, mylorde? - Alari je, kako to njegovo ime kaže, porijeklom iz Mireilla. Poklonio mi ga je jedan od mojih najboljih prijatelja iz Francuske, markiz Oulede, Provansaiac. Markiz, lud za svojom domovinom, t>dlučio je da mi je pokaže i natjera me da je zavolim, Sto mu je i uspjelo. Cak me je naučio i provansalskom dijalektu. To znanje je sigurno rijetko meñu mojim sunarodnjacima, bar tako pretpostavljam. - Vjerujem - nasmiješio se Freddy, - Ali vi imate dar za jezike i to učenje je sigurno za vas predstavljalo zabavu. Vrlo bih volio upoznati zemlju svojih otaca. - Morat ćete otići onamo, mali moj Freddy! Moj prijatelj Oulede prihvatit će vas s najvećim veseljem. Pokazat će vam cijelu Pro-vansu i svoj dragi grad Arles. »Lijepu Grkinju Aries s očima Sarazenke.« Freddy je podigao oči prema svojoj sestri. - Da, to je upravo tako! - prošaptao je. - Što to, Freddy - zapitala ga je začuñeno. - Čini mi se da ti ličiš na Arles, sestro! - Kakve to gluposti govoriš, ubogi moj Freddy! - odgovorila je, slegnuvši ramenima. - Zašto, gluposti?... Nije li to istina, my-lorde? Nije li ona pravi tip Arležanke? - To se doista ne može poreći - odvratio je kratko vojvoda. Stigli su na domak teniskog igrališta. Sigurno su već nestrpljivo očekivali vojvodu, jer se začuo jednoglasan uzvik zadovoljstva kada su ga ugledali. - Sto je s tobom, Geralde? Htjeli smo početi bez tebe - zaviknula je lady Isabel. - To ste i trebali učiniti... Molim vas, ispričajte me, moje dame! Morao sam odaslati hitno pismo, no misleći da će mi to brže uspjeti, nisam nikoga poslao da vas obavijesti... Osim toga sreo sam još dvoje koji su zakasnili - nadodao je, pokazujući Magali i njezina brata. - Ah, Freddy, kako mi je drago što te vidim - ljubazno je kazala lady Isabel, pružajući ruku mladiću. - Ostao je onaj isti, zar ne, Geralde? - Upravo sam to malo prije rekao gospoñici Magali - primijetio je lord Gerald, okrenuv-ši se da bi dao znak posluzi da donesu rekete. - To dvoje mladih ljudi su zaista divni, svaki na svoj način - prošaptao je lord Dowtill u uho svojoj sestri. - Doista, a kako su tek otmjeni! Igrate li dobro tenis, gospoñice Daultey? - zapitala je prijateljskim glasom lady Anne, približivši se mladoj djevojci. - Izvanredno! Tako dobro da bi se mogla mjeriti s Geraldom, što ne znači baš malo! -viknula je lady Isabel. - Mislim da je Gerald nepobjediv! - kazao je lord Archibald, udarivši prijatelja po ramenu. - Ona strana za koju se on bori sigurna je unaprijed u svoju pobjedu... Ukoliko ga možete pobijediti, gospoñice Magali, već vam unaprijed srdačno čestitam. - To je preuranjeno, mylorde - nasmijala se ona. - Daleko sam od te vještine koju mi pripisuje lady Isabel. - Vidjet ćemo - rekao je vojvoda, uzimajući reket iz ruku sluge. - Dragi moj Archie rasporedite strane. Od početka igre potvrdile su se riječi lady Isabel. Magali je zaista bila izvanredna igračica. Meñu tim mladim ljudima vičnim sportu, nitko je nije mogao nadmašiti u divnoj spretnosti i lakoći igre. Nitko nije posjedovao tu mirnu draž, tu neusporedivu eleganciju koju je ona sačuvala čak i pri iznenadnim pokretima izazvanim letom lopte. Lord Gerald koji se borio za drugu stranu bio je opasan protivnik. Doskora se igra koncentrirala na njih dvoje. Čak su i neki igrači prestali igrati da bi mogli bolje promatrati taj dvoboj. Bila je to borba dvaju lijepih, otmjenih i elegantnih bića, čiji su izvanredni udarci izazivali uzvike oduševljenja. Magali se posve predala voljenoj igri. Uživala je u tome što se bori protiv partnera koji je bio toliko nadmoćan drugima, bez ikakve primisli samoljublja ili želje za pobjedom. Iznenada je primijetila kako vojvoda od Staldiffa sada igra s nekim hladnim bijesom, a u njegovim smeñim očima pojavio se bljesak srdžbe. Kao da ju je izazivao ... Nešto se probudilo u njoj. Ponos tako dugo potiskivan, misao da se taj otmjeni gospodin ljuti zbog toga što je netko jednak njemu, pa makar se radilo o tako nevažnoj stvari... Plamen ponosa izbijao je iz Magalina pogleda kada se susrela s pogledom lorda Geralda. Činilo se kao da se trenutak odmjeravaju... Nervoznom gestom Magali je bacila loptu. No, reket njezina protivnika

ostao je nepomičan, a lopta je odletjela daleko na livadu. - Hura! Evo izvanredne igre! - zaviknuli su ostali igrači, približivši se. - To je bilo divno! - Evo, netko te po prvi puta pobijedio, dragi moj Geralde! - rekao je lord Dowtill. -Ipak je istina da nisi uzvratio posljednji udarac. Vojvoda je lagano prošao maramicom preko vlažnog čela. - Zaista! - odgovorio je nemarnim glasom. - Trebalo je završiti. Mogli smo se tako boriti sve do naveče, jer smo jednako dobri igrači. - Ali ne i u snazi... Odviše si se umorila, Magali - rekla je lady Isabel, vidjevši Magajino lice porumenjelo od vrućine. - Nije to ništa! Ipak, istina je da se sa previše žara predajem igri. - Priznajem da moja sestra nije pretjerala. Vi zaista igrate izvanredno gospoñice Daultey -rekao je Gerald, s pomalo suspregnutim glasom. - A ipak, tako rijetko pristaje da nam se pridruži, Geralde! - Imam toliko drugog posla, Isabel - odgovorila je ozbiljno Magali. Tako je - odgovorio je suho vojvoda. Okrenuo se da razgovara s lady Dowtill, a malo kasnije svi su se igrači vratili u dvorac.

VII Kočija vojvode od Staldiffa letjela je cestom izmeñu požnjevenih polja. Doslovno je letjela, jer su prekrasni vatreni elegantni konji gutali cestu pod nepogrešivim vodstvom svog gospodara. Kraj vojvode sjedila je njegova sestra, sva rumena od brze vožnje. Kosa joj je ispod bijelog šeširića bila pomalo razbarušena. Isabel je obožavala brze vožnje, naročito kada bi njen brat upravljao kočijom. Lord Gerald je naime bio poznat zbog svoje sposobnosti da ovlada vatrenim konjima koji su mu bili najmiliji. Sume i polja su brzo promicali... Pojavila se jelova šuma. Na čistini iznikla su dva ljudska lika... Isabel ih je prepoznala prije svog nešto malo kratkovidnog brata. - Čini se da su to Magali i Freddy... Uspori malo, Geralde! Konji su usporili svoj kas i doskora su se približili Magali i njezinu bratu... Isabel je uznemireno zaviknula: - Što ti je, draga Magali? Djevojka je sjedila sva blijeda s upalim očima na padini ispred šume. Kraj nje je stajao uzbuñeni Freddy. - Uplašila se - objasnio je on dršćućim glasom. - Prestrašio sam se da će joj pozliti... Sada joj je bolje, ali još uvijek ne može krenuti u Hawker Park. - Sto se dogodilo? Čega se prestrašila? -zapitala je lady Isabel, skočivši na zemlju, i približivši se svojoj prijateljici. - Kasnije ćeš to doznati, Isabel - prekinuo ju je lord Gerald. - Najvažnije je sada da odvedemo gospoñicu Magali u Hawker Park. Tamo će joj dati lijek. Dok je to govorio, sišao je i on s kočije. Za to vrijeme sluga je pridržao konje. - Zao mi je što sam danas bila tako glupa - začuo se tihi Magalin glas. - No, sada se već bolje osjećam i možda bih mogla krenuti pješice ... - šalite se, gospoñice Magali - rekao je lord Gerald, približivši joj se. - Prava je sreća što smo odlučili krenuti ovim putem. Inače biste možda dugo morali čekati na prolazak nekog vozila... Osjećate li se zaista dosta dobro da sada krenemo? - Naravno, mylorde, snaga mi se već povratila. Nije potrebno da se dulje zadržavamo. Pomogao joj je popeti se na kočiju. Kada je Isabel, sjela kraj nje, on se popeo na svoje mjesto i pozvao Freddyja da sjedne do njega. Trenutak kasnije elegantno vozilo nastavilo je svoj put, ovog puta mnogo polaganije. — Zašto se vaša sestra tako uplašila, Freddy? - zapitao je vojvoda nakon nekoliko trenutaka. - Oh, to je cijela priča, mylorde!... Jutros, iako vrlo umorna nakon napornog dana i neprospavane noći... - Pa što je ona to radila? - zapitao je iznenañeno vojvoda. - Lady Ophelia naredila joj je u posljednji čas da oslika programe za sutrašnju predstavu. Tražila je neki naročito fini, teški uzorak, koji ju je vrlo zamarao. Morala je raditi cijelu noć. Ja sam joj

pomagao, no nisam navikao na tako osjetljiv posao. Nije baš snažna, pa ju je taj posao zamorio, a tada ... - Kako to gospoñica Nouey nije spriječila? - prekinuo ga je vojvoda. - Gospoñica Amelie je otputovala na tri dana u Edinbourgh i neće se vratiti prije večere, mylorde! Magali se nije usudila odbiti... - Zašto ne? Ona, koliko ja znam, ne duguje ništa lady Opheliji. Tako težak posao trebala je odbiti. Freddy nije odgovorio, spustio je oči da izbjegne njegov prodoran pogled. - Odgovori zašto, Freddy! - ponovio je vojvoda odlučno, položivši ruku na mladićevo rame. Freddy je lagano pocrvenio. Očito mu je bilo neugodno. - Mylorde, Magali neće biti drago, ako vam to kažem... - Imam pravo saznati kako postupaju s onima koji žive pod mojim krovom... Sto je rekla moja sestrična, gospoñici Magali? Odgovori mi Freddy. - Rekla je da mora biti sretna što može učiniti neku uslugu onima koji su je odgojili i kod kojih još uvijek živi i hrani se iz milosrña ... Moja uboga Magali nikada to ne zaboravlja, isto tako kao ni ja! - odgovorio je uzbuñeno. - Mi smo spremni učiniti svim srcem sve za one koji su bili tako plemeniti prema nama ... No, vrlo je neugodno kad nas se na taj način podsjeća na to. Obrve lorda Geralda nabrale su se od bijesa. Nekoliko je trenutaka šutio. - A čega se uplašila, Freddy - nastavio je napokon. - Istina, mylorde, zaboravio sam na to ... Dakle jutros je Magali htjela poći u Dunningham nekoj ubogoj staroj ženi koju posjećuje i previja svaka dva dana. Jučer, zbog posla nije stigla onamo, pa je stoga svakako htjela poći danas. Sirota ju je žena sigurno nestrpljivo očekivala. Otpratio sam je i ona je obavila posao kod svoje štićenice. Zatim smo se stali vraćati poprečnim putem, putem koji je vodio kroz gustiš i preko napuštenih čistina. Iznenada smo začuli krik... krik srdžbe, urlik bola. Dolazio je iz neke kolibe naslonjene na stijene. »Čini se kao da nekoga tuku ... možda neku djecu«, primijetila je Magali. »To su bili mladi glasovi, Freddy! Trebalo bi pogledati!« - »Ali ti ne znaš tko tamo stanuje, Magali«, odgovorio sam joj. »Dopusti mi da prvo ja pogledam.« Ne slušajući me ona je potrčala prema kolibi, a ja sam krenuo za njom. Otvorio sam vrata... i ugledali smo neku ogromnu, snažnu ženu koja je tukla rukama mladića mojih godina i neku ubogu malu rahitičnu djevojčicu, svu u suzama. Opazivši nas ta je aždaja zastala na čas, zatim nam se približila i vrlo pristojno zapitala što želimo. Njezine su žrtve istog časa pobjegle iz kolibe. Tada je Magali odlučno, ali nježno prigovorila toj ženi tako da bi to umirilo i tigra. Činilo da se ta zla žena odviše ne ljuti. Počela nam je pričati, pijanim glasom, kako ona i njezino dvoje djece umiru od gladi i da njezin sin, koji je bio slaba zdravlja, nije mogao naći novi posao od onog dana kada su ga izbacili iz Hawker Parka... - Radio je kod mene? - prekinuo ga je vojvoda. - Da, on je bio konjušar vaše milosti. Sjećam se, izbacili ste ga nakon što ... - Znam - prekinuo ga je Gerald. Nervozno je povukao ruku pa su se iznenañeni konji propeli. - Drži konje, Geralde! - viknula je lady Isabel. - Magali se danas vrlo lako uzbuñuje. Zadržao je kočiju govoreći: - Nastavi, Freddy! - Dakle, ta je žena govorila da je upala u bijedu i da više nema ni komadića kruha ... Počela je nizom kleveta protiv bogataša, vikala je bogohulstva, tako ogavna da je Magali probli-jedila... I iznenada, zbog toga što ju je savladao alkohol, podigla je stolicu na moju sestru. Uspjelo mi je da je uhvatim i tada smo brzo izašli, plašeći se da nas žena ne bi slijedila. No, na sreću, ništa se nije dogodilo... Na jednoj okuci sreli smo Jema i njegovu sestru, koji su nas obasuli hvalama. Zaklinjali su nas da ih spa-simo iz pakla u kojem žive s majkom... Oh, mylorde, kakav život provode ti bijednici! Bilo ih je užasno slušati!... Magali je obećala da će o njima govoriti s vojvotkinjom i lady Isabel. Tada se dogovorila gdje će se sresti s njima, jer ne želi izazvati bijes njihove majke... Zbog svih tih uzbuñenja, premorena Magali je klonula, a ja sam se uplašio, jer smo bili sami i na osamljenom mjestu. Kočija je sada prolazila kroz park. Zamišljeni vojvoda činio se zadubljen u promatranje gustog šibljika uz aleju ... Doskora se pojavio i dvorac. Za nekoliko trenutaka kočija se zaustavila pred ulazom. Vojvoda i Freddy skočili su na do. Ali netko ih je pretekao, želeći pomoći mladim djevojkama ... Bio je to tajnik koji je ovuda šetao i dotrčao da im pruži ruku. Magali se neprimjetno trgnula i jedva dodirnuvši njegovu ruku, kliznula na zemlju... Gospodin Roswell je pomogao i lady Isabel koja mu je suho zahvalila, što nije bio običaj ove ljubazne djevojke.

- Uhvati se za mene, Magali - rekla je ljubazno. - Osjećaš li se sada bolje? - Gotovo posve dobro, Isabel! Kad se odmorim neće mi više ništa biti. - Da, s malo odmora ... znači, nema više crtanja programa - primijetio je lord Gerald koji je hodao iza njih. Magali se brzo okrenula. - Je li vam taj brbljavi Freddy to ispričao? ... Moram završiti još nekoliko komada, no mislim da će do navečer biti sve gotovo, kako je to željela lady Ophelia. - A ja to najodlučnije zabranjujem. Programi neće biti završeni, a to će naučiti lady Opheliju da se na vrijeme pobrine kad joj nešto treba, i neće više nametati zadatke svojim bližnjima. - Zapovjednički glas mladog čovjeka nije dopuštao primjedbe. Ipak je Magali iznenañeno promrmljala: - Ali, mylorde, što će reći lady Ophelia? Svakako je potrebno da ja ... - Ona neće ništa reći, umirite se! Ja ću joj sve objasniti... Ah, evo lorda Loweteada! U razgovoru stigli su do predvorja. Pred krasnim oklopom iz XVI stoljeća stajao je visok, mršav starac, guste, potpuno sijede kose, što mu je uokviravala dugo izražajno lice. Za-čuvši vojvodin uzvik on je okrenuo prema njima svoje pomalo zamagljene oči s teškim kapcima. - Dobar dan, dragi moj lorde - govorio je, pruživši ruku mladom čovjeku. - Divio sam se krasotama ovog predvorja; iako ga dobro poznajem, uvijek mu se ponovno divim. Prekinuo se da pozdravi lady Isabel i zatim je iznenañeno pogledao Magali. - Zaista, vi još ne poznajete moju prijateljicu Magali Daultey. Magali, lord Frederick Lowetead - rekla je lady Isabel. Starac je zadrhtao i njegovi su se kapci lagano digli... - Daultey?... Ime zvuči kao da je francusko, naročito kada ga vi tako izgovarate, my-lady - primijetio je, pozdravljajući Magali nekako ukočeno. - Magali je po ocu Francuskinja, no Engleskinja po majci... A ovo je njezin brat Freddy - nadodala je, vidjevši mladog čovjeka koji se približavao. Ovog puta su se starčevi kapci potpuno digli i njegove tamnomodre, prodorne oči obuhvatile su čudnim pogledom Freddyjevo lice. - Da, evo Freddyja Daulteya - rekao je prijateljski vojvoda, stavljajući ruku na mladićevo rame. — Ni on, ni njegova sestra, nemaju ništa engleskog u svom izgledu, zar ne, my lorde? - Ne, zaista nemaju - odgovorio je nezainteresirano lord Lowetead. Njegovi su se kapci ponovno spustili i izraz njegova lica postao je strog kao i obično. - A sada se brzo poñi odmoriti, draga Magali - rekla je lady Isabel. - Freddy, pripazi da ona danas ništa ne radi. - Evo Freddy, povjerili smo ti taj težak zadatak - dodao je smiješeći se lord Gerald. -Izvjestit ćeš nas o svemu i nadamo se da ti nećemo morati prigovarati - rekao je, naklonivši se Magali. Otišao je zatim u pratnji svoje sestre i lorda Loweteada, dok je Magali, oslonjena na brata, krenula prema sobama gospoñice Amćlie. Roswell je ostao sam u predvorju. Njegove sive oči koje su imale fosforescirajući sjaj promatrale su lorda Loweteada, a zatim slijedile Magali i njezina brata, sve dok nisu nestali na kraju predvorja ... Tajnik je, naslonjen na zid, stao duboko razmišljati i njegovim hladnim licem prošao je zadovoljan sjaj. »Zaista imam dosta materijala za divan plan. Nije cijelo bogatstvo povezano s nasljednom titulom. Jedan se dio može naslijediti i izvan toga. To mora postati njezin miraz... A uz to je još i tako lijepa! Roswell, dragi moj, sada je najvažnije sve dobro isplanirati, jer nikada nisi imao prilike za tako divan brak, a u isto vrijeme to je osveta onoj gordoj ženi koja te je jednom odbila ... Ah, lord Lowetead, vi i ne slutite kako sam ja pogodio ono što se maločas dogañalo u vama, i da ovaj Roswell koga ste jedva počastili jednim pogledom, posjeduje papire koji bi možda mogli postati neugodni za vas!« Trljajući ruke otišao je prema prostoriji u kojoj je radio i koja se nalazila kraj kabineta vojvode od Staldiffa. Lord Gerald pošao je prema sali za svečanosti u kojoj su se amateri glumci sakupili zbog probe. Lady Ophelia odlazila je i dolazila, nadzirajući sve, a da pri tome nije ni načas izgubila svoj olimpijski mir. - Sto je, zar Isabel neće doći, Geralde? Čekamo još samo na nju. - Otišla se presvući - odgovorio je vojvoda, približavajući se malom stolu na kojem su ležali rasprostrti programi. Uzeo je jedan i stao ga promatrati.

- Pravo remek-djelo, zar ne? - upitala je lady Dowtill. - Ta gospoñica Daultey je zaista nadarena za sve. - Da, crteži su prekrasni... Ali autor tog djela bio je podvrgnut naporu koji je prelazio njegove snage. I stoga će tvoji programi ostati nedovršeni, Ophelia! Mlada djevojka, koja je upravo pred zrcalom popravljala kovrčicu, živahno se okrenula. - Nedovršeni?... Ne šali se, Geralde! Ma-gali ih može završiti do navečer. Znam koliko joj je vremena potrebno. - Nisi to dobro proračunala - odgovorio je on mirno. - Morala si prije zatražiti tu uslugu od gospoñice Daultey - ne kažem, naravno, zahtijevati. Ali sada ćeš se morati zadovoljiti samo sa polovinom tih dražesnih programa. - Neću! - odgovorila je. - Neću dopustiti da Magali radi što hoće. - A ja ne dopuštam da oni koji žive pod mojim krovom rade ono što prelazi njihove snage - prekinuo ju je vojvoda ne podignuvši glas, ali zato ledenim tonom ... Upozorio sam te jednom zauvijek, Ophelia! I krenuo je na drugi kraj dvorane gdje se nalazio lord Dowtill, uvježbavajući ulogu s nekim malim lordom kovrčave kose koji se takoñer trebao pojaviti u komadu lady Dulkay. - Razboljet ćeš se od napora, Archie - nasmijao se lord Gerald. - Ništa mi ne govori! Ja sam režiser, glumac, inspicijent i što još sve ne! - odgovorio je lord Archibald, zabacujući uvojak svoje duge crvene kose. - Neki me glumci dovode u očajanje, kao na primjer moja sestra. Nikako da se uozbilje! To nije kao lady Ophelia! Kako ona glumi!... Vidjet ćeš to sutra, dragi moj! Lagani pobjedonosni smijeh pojavio se na usnama lady Ophelie koja se približila i čula posljednje riječi. - Da, mylady, to će biti divno veče! — nastavio je oduševljeno lord. - Samo što lady Dyron zaista užasno igra! Šteta što nismo našli neku drugu umjesto nje! Ah, da je bar gospoñica Daultey pristala! Kakav bi uspjeh postigla u toj ulozi punoj nježnosti i dražesti! - Da, samo što je ta zlovoljna osoba to odlučno odbila - odgovorila je lady Ophelia podrugljivo. - Ona se ne želi pojaviti na pozornici, ta mala ljubičica ... Nisam je dalje nagovarala, misleći da ćemo lako naći zamjenu. Moram priznati, nemoguće je zatražiti od nje neku usugu, a da ona pri tom ne pokaže zlovolju i izrazi, manje-više, skrivene prigovore. Ta djevojka ipak ne bi smjela zaboraviti na velikodušnost onih kojima sve duguje. Vojvoda se lagano nagnuo naprijed i stavio načas svoju ruku na njezinu: - Ophelia, ti bi je napokon mogla prestati neprekidno na to podsjećati. Njegov je glas bio miran i vrlo hladan. Samo što je naročito naglasio riječ »ti«. Ophelia je porumenjela i čvrsto stisnula usnice. Smjesta je shvatila što se krilo iza ove naoko beznačajne rečenice ... Bila je kćerka oficira bez imetka, ostala je siroče još u kolijevci, pa su je odgojili zajedno s lady Isabel. Nikada je niti jednom riječi nisu podsjetili na to, da sve duguje velikodušnosti svog bratića ... Tek, kada je svim silama nastojala uvrijediti jedno drugo siroče, jednako tako siromašno i ovisno, vojvoda od Staldiffa ju je podsjetio kako ona manje od svih drugih ima pravo na to.

VIII Svi gosti Hawker Parka sakupili su se te večeri u dvorani za svečanosti na priredbi koju su organizirali lady Ophelia i lord Archibald. To je bila vrlo elegantna i otmjena publika. Divna dvorana, sjajno osvijetljena, pružala je zaista veličanstveni izgled. Iz malog kuta, kamo se povukla s gospoñicom Nouey, nedaleko lady Dulkay koja je promatrala izvoñenje svog remek-djela, Magali je očima umjetnika uživala u tom lijepom prizoru. Isprva je odbila da prisustvuje priredbi, no kada je lady Isabel neprekidno navaljivala, gospoñica Amćlie je konačno rekla: - Budući da se opet osjećaš dobro, moral ispuniti želju Isabel. Ovo će sigurno biti dobra predstava, jer je lord Dowtill izvanredan glumac, a i Ophelia se u tome ističe ... A mi ćemo se znati povući na vrijeme iz tog otmjenog svijeta, vjeruj mi, Magali! Magali je pristala bez velikog oduševljenja. Obukla je jednostavnu lepršavu bijelu haljinu, sašivenu uz pomoć gospoñice Amelie, i kao stvorenu za tu priliku. Sada je Magali, sjedeći kraj stare gospoñice,

pažljivo slušala duhovito izgovoreni tekst lorda Dowtilla i riječi lady Ophelije uistinu prave glumice. Slušala je doskočice lady Isabel i vesele monologe grofa Sulkaya. Osjećajući se izdvojenom u svom kutu, iskreno je pokazivala sve osjećaje svoje duše. Smijala se poput djeteta smiješnom tekstu, a kod sentimentalnih prizora, uzbuñenje bi prošlo njezinim velikim tamnim zjenicama i sjena bi zastrla njezine oči pri nekim rečenicama. Pomalo ponosna suzdržanost koju je Magali obično pokazivala meñu ljudima, sputavala je njezinu ličnost, potiskivala dražesnu živahnost njena duha i rijetku osjećajnost te mlade duše. Rado bi bila izmijenila svoje utiske s Freddyjem, ali vojvoda od Staldiffa pozvao je mladića k sebi i Magali je samo ponekad susrela veseli pogled svog brata koji je sjedio usred grupe prijatelja lorda Geralda. Vojvoda je sjedio lagano zavaljen u naslonjač, onako opušteno kao što mu je to bio običaj. Činilo se kao da vrlo pažljivo sluša riječi glumaca. Meñutim, nije bilo moguće pogoditi koga zapravo promatraju njegove oči sakrivene iza lornjona. - Sve bi bilo savršeno da uloga lady Dyron nije tako loša - šapnuo mu je iznenada u uho lord Dorwilly, koga su već smatrali njegovim budućim šurjakom. Lord Gerald se stresao. - Nisam te čuo, Ruperte! - Kako to? Činilo se kao da vrlo pažljivo slušaš. Na što si mislio, dragi moj? Smiješak je prošao vojvodinim usnama. - Proučavao sam, Ruperte! - Proučavao!... Sto to, Geralde? - Jednu dušu. - Prokletstvo, dragi moj! Za to si zaista samo ti sposoban. A smije li se znati čiju? - Ne, to se ne smije, Ruperte - odgovorio je ozbiljnim glasom, i tako prekinuo sva daljnja pitanja lorda Dorwillya. Uskoro je predstava završila. Začulo se bučno pomicanje stolica, zatim uzvici, komplimenti, primjedbe ... Vojvoda je takoñer ustao i pošao prema lady Dulkay. Gospoñica Nouey i Magali nisu mogle suspregnuti smijeh, pomislivši na tešku dužnost koju je lord Gerald kao domaćin morao obaviti. Morao je doista čestitati lady Dulkay, i to na djelu koje je postiglo uspjeh samo zahvaljujući glumcima. Glumcima je naime uspjelo učiniti neodoljivo smiješnima slabe i nespretno zamišljene scene lady Dulkav ... To je još jednom bio dokaz neusporedive lakoće kojom je lord Gerald znao reći upravo ono što je trebalo, ne odričući se pri tome odviše istine. Odlična lady Dulkay upravo se rascvala od pljeska upućenog njezinu djelu... Videći kako ju je okružila grupa pomalo zlobnih čestitara, vojvoda je smatrao svoj zadatak obavljenim, pa je krenuo prema gospoñici Nouey. - Čini mi se da ste se vi obje malo prije zabavljale na moj račun? - rekao je tiho, smiješeći se pritom. Gospoñica Amelie počela se smijati, a Magali joj se pridružila. - Vaša milost zaista i odviše dobro primjećuje! - odgovorila je veselo stara gospoñica. - Da, čini se kako ja sve primjećujem -odvratio je on istim tonom. - To dragocjeno svojstvo ponekad je neugodno za druge ... Isabel mi je jutros kazala da ste se oporavili od svoje sinoćnje slabosti, gospoñice Magali? - Posve mi je dobro. To je bila samo prolazna slabost. - Pod uvjetom da se isti uzrok ne opetuje ... Dopustite mi da vas opomenem zbog neopreznosti, iako učinjene s dobrom namjerom ... Ali mogli ste to skupo platiti. Crvenilo je pokrilo Magaline obraze. - Sto vam je to Freddy još pričao - upitala je zbunjeno. - Ono, što je bilo korisno saznati. - Savjetujem vam da u buduće budete oprezniji i da ne precjenjujete svoje snage ... Prekinuo se. Približavala se lady Ophelia, prekrasna u svojoj haljini boje Nila, koja je bila remek-djelo Douceta. Bila je u društvu nekolicine mladih djevojaka i lorda Dowtilla. - Pitala sam se gdje si, Geralde! Jesi li već čestitao lady Dulkay - zapitala ga je, dobacivši Magali pogled pun skrivenog bijesa. - Obavio sam svoju dužnost... Sada moram tebi čestitati, Ophelia! Nisam znao da si tako nadarena glumica. Je li to zaista bio kompliment?... Ili možda jedna od onih finih ironija, svojstvenih lordu Geraldu? Ton

mladog čovjeka dopuštao je izvjesnu sumnju i njegova sestrična nije se mogla suzdržati, a da ne skupi lagano obrve. - Bili ste divni u toj ulozi, mylady! - uzviknuo je lord Dowtill. - Svi se s tim slažu... A i lady Isabel je igrala tako prirodno!... Zar ne, Geralde? - Bila je odlična. Isabel je ostala dijete, usprkos svojim godinama. Ona je u tome vidjela samo igru, kao što su i sve druge igre. - A Što bi drugo i vidjela u tome, Geralde? Podrugljiv sjaj prešao je vojvodinim pogledom. - Dragi moj, ono što u tome vide neki njezini prijatelji: priliku da se pokažu, da zablista-ju i osjete, pa makar samo na tren, čar pozornice i pljeskanje koje zaluñuje ženske misli... misli nekih od njih. - Smatraš li mnoge od nas takvima, Ge-ralde? - zapitala je lady Ophelia s gracioznim pokretom glave. - Ophelia, ne želim spominjati nikoga poimenično! - odgovorio joj je, s pomalo ironičnim podsmijehom. - Čini mi se da ne volite kazalište u salonu, mylorde? - dobacila je Anne Dowtill, koja im se približila. - Naprotiv, mylady, vrlo ga volim ... osim u vezi s mladim djevojkama. One uvijek prilikom tih malih ekshibicija gube nešto od svoje jednostavnosti, moralne svježine, dobivaju neko slobodnije držanje koje ne odgovara njihovim godinama, pa im je nakon toga nemoguće živjeti bez pljeska, bez predstava, bez lažnih osjećaja i opasnog zanosa što im ga pruža mondeni život. - Geralde, kako si ti krut! Cenzor poput tebe je nešto zastrašujuće! - zaviknuo je lord Archibald. - I dok se mi zabavljamo što bolje možemo, vi nas tako strogo osuñujete, mylorde! - uzviknula je lady Anne, pomalo sa smiješkom, a pomalo uvrijeñena. - Iz kojeg vi stoljeća potječete? Lord Gerald je prešao rukom preko svog plavog brka, možda da sakrije lagani, sarkastični smiješak na usnama. - Zaista, mylady, o nekim pitanjima imam oprečno mišljenje od onog uobičajenog. Nisam za zabrane, kao što to tvrdi Archie, ali se ne mogu složiti niti s modernim odgojem djevojaka ... Pa makar ustvrdili da sam pretjerani idealist, moram ipak priznati da za mene nema ništa uzvišenije, niti poštovanja dostojnije, od djevojačke duše, prozračne poput kristala, u kojoj se skladno miješa djetinjska jednostavnost s ozbiljnošću žene... jedne od onih odabranih duša koje se skrivaju u svojoj poniznosti, a očituju se samo svojim odlikama i dobrotom. Svi su ga pogledali iznenañeni zbog njegova ozbiljnog tona... U velikim Magalinim očima naziralo se iznenañenje, zbog tako ozbiljne iskrenosti čovjeka od dvadeset i četiri godine, pred ovim elegantnim mondenkama kojima jednostavnost i razmišljanje nisu bile baš odlike. - Kakvi ste vi to, mylorde - uzviknula je jogunasto lady Dowtill. - Vi tražite savršenstvo ... Ali gdje ćete ga naći? - To su lijepe teorije i ništa više - rekla je lady Ophelia, rastvarajući naglo svoju lepezu ... Nisam mislila da si toliki idealist, Geralde! Čovjek s tobom zaista ne zna na čemu je. Čini se kao da si hladan poput mramora, a tada se iznenada opazi da imaš... pomozite mi naći riječ. *. pomalo egzaltirane ideje. - Ta tvoja tvrdnja zaista ne odgovara mišljenju kojeg sam malo prije izrazio - rekao je vojvoda s tihom ironijom. - Posve je prirodno i razumljivo što se s puno poštovanja divim pravoj mladoj djevojci, jednostavnoj, skromnoj i spremnoj da se žrtvuje. - Znači, pravoj ljubičici? - prekinula ga je lady Ophelia s podrugljivim smiješkom. - Tako je, ljubičici... Nikada nisam volio odviše otmjeno cvijeće - odgovorio je on hladno. Lady Ophelia se okrenula da bi s poslužav-nika kojeg je sluga donio, uzela čašu šerbeta. Na njezinu se čelu iznenada pokazala bora i njezini su prsti ponešto Jiervozno zgrabili žlicu. - Ah, tu ste, Roswell - rekao je vojvoda, ugledavši svog tajnika koji se približavao s Fred-dyjem. - Gdje ste sjedili? Nisam vas opazio. - Nisam bio daleko od vaše milosti. Uživao sam u ovoj tako uspjeloj večeri. - A ti, Freddy? -» zapitao je ljubazno vojvoda. - I ja, mylorde! Lady Isabel i lady Ophelia izvrsno su glumile. Lady Ophelia je prezirno pogledala to »nañeno dijete« koje se usudilo izreći svoje mišljenje o njoj, plemenitoj umjetnici. - Dobro je što si se zabavljao, Freddy -rekao je lord Gerald. - Zao mi je samo što sam gospoñicu Amelie i gospoñicu Magali lišio tvoje prisutnosti za cijelo vrijeme predstave. Prekasno sam opazio to svoje sebično ponašanje, a da bih išta mogao poduzeti.

Otklonio je poslužavnik koga mu je sluga ponudio, pokazujući kako gospoñica Nouey i Magali još nisu podvorene. Zatim se udaljio, želeći se sresti i s ostalim uzvanicima. Lord Dowtill ponudio je ruku lady Ophe-liji, pa su zajedno s ostalim mladim ženama krenuli prema susjednom salonu u kojem se spremao mali ples. Gospodin Roswell ostao je kraj Freddyja. Polagano je jeo sladoled od ananasa, iznoseći gospoñici Amćlie svoje mišljenje o priredbi. Po^-nekad bi uputio riječ i Magali. No, mlada djevojka ponovno se držala hladno i suzdržano. Odgovarala je samo onoliko koliko je zahtijevala pristojnost... Taj joj je čovjek instinktivno ulijevao nepovjerenje. Nije to znala samoj sebi objasniti i mislila je o tome predbacujući si. Willy Roswell je sudeći prema njegovim riječima bio ozbiljan čovjek i razuman, a ukazivao joj je i duboko poštovanje. - Bi li htjela da se povučemo? - zapitala je gospoñica Amelie, videći kako je mlada djevojka prinijela ruku čelu. - Molim vas, gospoñice! Umorna sam. Gospodin Roswell otpratio ih je do vrata dvorane. Lord Dowtill, koji je upravo prolazio, stao se buniti: - Sto, ne odlazite valjda već, gospoñice Daultey? A ja sam vas htio zamoliti da zaplešete sa mnom ovu mazurku ... - Hvala vam, mylorde, no odviše sam umorna, a da bih mogla plesati. - Neizmjerno mi je žao! Nadam se da bar gospodin Freddy neće otići. - Neće! Neće! - odgovorila je gospoñica Amelie, primjećujući pogled pun želje što ga je Freddy uputio prema susjednom salonu u kome su se već stali sakupljati parovi. - On obožava ples, mylorde, i ta zabava potpuno odgovara njegovim godinama. Ona i Magali pozdravile su mladog lorda -koji se duboko naklonio pred njima - i Roswella, te su izašle iz dvorane. - Zar te glava jako boli, mila moja? - zapitala je gospoñica Amelie dok su prolazile dvoranom. - Ne, ne, umirite se, draga gospoñice... Samo prolazni bolovi koji će nestati nakon prospavane noći. No, znala sam da bi to i vama bilo drago pa sam iskoristila taj izgovor, oduševljena što ću izbjeći ples. - Zar te to ne bi zabavljalo, Magali? - Ne naročito, gospoñice, ne volim te moderne zabave, to i sami znate. Osim toga, moje mjesto nije meñu tim svijetom koji nije moj i gdje mogu boraviti samo kada mi to narede. U njezinu glasu nije se osjećala ni najmanja gorčina. Bila je to samo primjedba izrečena vrlo mirnim glasom, bez ikakvog žaljenja ili povrijeñenosti. Gospoñica Amelie obuhvatila je oduševljenim pogledom to prekrasno biće. Iako najjednostavnije obučena, nije joj po ljepoti bilo ravne... A ipak se rado odrekla te prilike da joj se dive! Kako malo njih bi tako postupalo! - Mudra moja, Magali, vidim da te taj svijet ne privlači. Imaš pravo, dijete moje, ostani što je moguće dalje od njega ... Ali lady Isabel neće ti lako dati tu slobodu. Ona te toliko voli, ta draga mala. - A kako je tek plemenita! - odgovorila je s mnogo osjećaja Magali. - Pomalo lakomislena, no to će s vremenom proći... možda i uz pomoć ozbiljnijih lekcija njezina brata - nadodala je, smiješeći se. - Sjećajući se lorda Staldiffa iz vremena kad je imao osamnaest godina, nikada ne bih mogla pomisliti da će postati tako ozbiljan. - On je to već i tada bio, usprkos svojim mondenim običajima. Bio je to čak još i kao dijete. To je plemenita duša, na nesreću i odviše ponosna zbog svoje moći i divljenja cijele njegove okoline. Prema meni je bio uvijek vrlo ljubazan i blagonaklon ... Nadam se da mu više nisi tako nesklona, Magali? - To nikada nisam bila, draga gospoñice - odgovorila je mlada djevojka i nehotice hladno. - No, ne možete zanijekati kako je nekoć bio neugodan i oštar prema meni, djetetu bez obrane. On još uvijek osjeća prema meni odbojnost... Ipak, moram -reći - priznala je iskreno - danas to nisam osjetila. Zabave su slijedile jedna za drugom u Hawker Parku. Plesovi i predstave okupljali su navečer elegantnu mladež koja je svojim dobrim raspoloženjem davala sjaj dvorcu ... Snažno pojačanje stiglo je s grofovima Maximom i Ferdinandom Volberg, Geraldovim bratićima. Ta su dva mladića bila poznata u pariškom društvu kao izvrsni zabavljači. Vojvoda, iskorištavajući njihovu prisutnost, povlačio bi se ponekad iz otmjenog društva koje je ispunjavalo njegov dom da bi pročitao neku ozbiljnu knjigu ili radio sa svojim tajnikom. Gotovo svakog dana pozivao bi Freddyja k sebi i činilo se kao da uživa u finom, laganom razgovoru s njim. Otmjena dražest mladog Daulteya djelovala je na njega kao uostalom i na sve druge goste Hawker Parka. Svi su oni voljeli tog dražesnog i bistrog mladića, koji se isticao svojim taktom i suzdržljivošću.

Magali je bilo drago što njen brat sudjeluje u zabavama Hawker Parka kada je bio pozivan. Znala je da je on u isto vrijeme i vrlo ozbiljan i djetinski radostan, ne osjećajući nikakve želje za skupocjenim radostima i ne zaviñajući ni najmanje plemenitim i bogatim osobama meñu kojima se kretao. Freddy je imao čistu dušu, punu ljubavi. Dodiri s bogatstvom i površnošću nisu ostavljali nikakav trag na njemu. Iskoristivši dugotrajnu prehladu koja ju je bila zadržala u sobi, Magali se rijetko pojavljivala meñu gostima Hawker Parka. Viñali su je samo ponekad kako tiho sjedi i razmišlja u nekom kutu ili pak razgovara s lady Isabel. Oni koji bi je po prvi puta opazili ne bi mogli zatomiti iznenañenje zbog ljepote mlade družbenice. - Ovo je moja prijateljica, Magali Daultey - ljubazno bi je predstavljala lady Isabel. - To je mlada osoba koju smo odgojili iz milosrña - govorila bi prezirno lady Ophelia. I otmjeni gosti, iako su joj se još uvijek divili, nisu se više čudili što vide u nekom skrivenom kutku mladu djevojku, kojoj bi zbog njezine izvanredne i plemenite ljepote pripadalo mjesto u prvom redu. Ipak se lady Isabel nije mirila s time što se njezina prijateljica povlačila. Tog se jutra popela u sobe gospoñice Amelie, zatraživši da oslobodi njezinu prijateljicu tog poslijepodneva. - Svirat ćemo. Moja sestrična Juliane vrlo je nadarena, a lady Anne Dowtill svira divno harfu. Naši gosti moraju čuti tvoj divni glas, Magali! Magali nije našla pravi razlog da je odbije. Poslije podne je obukla jednostavnu haljinu-djelo svojih spretnih ruku - svježe ružičaste boje koja je divno oživljavala njezin pomalo blijedi ten. Gospoñica Amelie ju je zadovoljno pogledala kada je ušla u salon, Freddy je radosno viknuo: - Ta je haljina prekrasna, Magali! Nikad nisi bila tako lijepa! Ona je nemarno slegnula ramenima. Nije pridavala velike važnosti svom izgledu i divljenje stranaca bilo joj je neugodno više, no što ju je radovalo. - Magali, hoćeš li da pogledamo nalazi li se ona knjiga o kojoj si mi govorila u biblioteci? - zapitao je Freddy. - Ako hoćeš! Tek u četiri sata moram poći u salon za glazbu. Ali nećemo li koga smetati? - Dio gostiju igra polo, a drugi biljar, ili su u parku. Oni ne posjećuju biblioteku Hawker Parka koja sadrži tako ozbiljna djela. A osim toga, lord Gerald mi je dopustio da se služim njome kada god to zaželim. Oboje su sišli niz monumentalne stube, prošli kroz predvorje i salu za svečanosti i zatim ušli u biblioteku. .. Ogromna duga prostorija bila je osvijetljena samo sunčanim zrakama koje su prodirale kroz bojadisana prozorska stakla i padale na pod od šarenog mramora. Ipak su se mogle razaznati dvije muške silhuete u udubljenju prozora. Jedna od njih se lagano okrenula ... - Uñite, gospoñice Magali, uñi, Freddy -začuo se srdačni glas lorda Geralda. Magali i njezin brat koji su zastali, približili su se sada prozoru. - Mislili smo da u ovo vrijeme ovdje neće biti nikoga, mylorde - kazala je Magali, pozdravljajući lorda Geralda i brda Loweteada koji su promatrali neke medalje. Nekoliko njih je vojvoda još uvijek držao u ruci. - Nije važno, gospoñice Magah, ne uzne-mirujte se zbog nas. Potražite s Freddyjem sve knjige koje vam trebaju . ..Vidite i sami da razgovaram o numizmatici s lordom Loweteadom - dodao je, nasmiješivši se s jedva primjetnom zlobom. Okrenuo se i nastavio razgovor sa starcem koji je pogledao u Magali, a mnogo dulje promatrao Freddyja. Dvoje mladih ljudi stalo je pretraživati dio biblioteke u kojem su se nadali naći željeno djelo. Do njih je ponekad dopirala po koja riječ lorda Loweteada ili vojvode Staldiffa. Govorili su o medaljama, pa bi se stari lord, inače vrlo miran, znao pokatkad i uzbuditi. - Ovo je prava divota!... Jamčim vam da se inače ne može naći!... To je pravi dragulj, neprocjenjivo blago! - govorio je glasom punim uzbuñenja. - Nisam znao da posjedujem takvu rijetkost - odgovorio je vojvoda dosta nezainteresirano. - Ta medalja je jedinstveni primjerak! Ja bih je potražio čak u dubinama oceana! - za-viknuo je starac uzbuñeno. Vojvoda se nasmijao. - Možda bi to bilo i odviše opasno, mylorde! Mislim da bi bilo mnogo jednostavnije da je stavite u

džep i pridodate svojoj kolekciji u Londonu. - Zar biste pristali da mi je prodate, mylorde! - promucao je starac, očito dirnut tom srećom. - Prodati vama? Ne, ja time ne trgujem. Vaš vas roñak moli da je primite i pridodate svojoj kolekciji, slavnoj u svijetu numizmatike i medaljarstva - bez laskanja. Ja nisam sakupljač. Starac je sjao od sreće, a njegov je glas odavao koliko je dirnut dok se zahvaljivao lordu Geraldu. Magali, listajući neku knjigu, nije ništa izgubila od ove male scene koja joj je dokazala izvanrednu darežljivost vojvode od Staldiffa prema onima koji su mu bili ravni. Mladi vojvoda je takav i prema onima koji su radili za njega, no nije se činilo da bi se mogao spustiti niže i ukazati svoje dobročinstvo siromasima i bijednicima. Ipak tog je jutra Magali osjetila veliko iznenañenje i sreću. Vraćajući se nakon mise iz parka, pošla je s Freddyjem na šetnju. Tada je srela ubogog Jema, s kojim su se kao i s njegovom sestrom Maggie, ona i gospoñica Amćlie sretali ponekad na ugovorenom mjestu. Njima je ona davala dobar dio svojih skromnih primanja, uvećan velikodušnošću vojvotkinje i lady Isabel. - Sto radiš ovdje, Jem? - zapitala je. Jem, kome je uistinu lice sjalo od radosti, bacio je uvis svoj bezbojni zgužvani šešir. - Oh, gospoñice Magali, kakva sreća!... Kako sam ja sretan! - Sto se dogodilo, dobri moj Jem? - Zamislite, njegova mi je milost poručila da doñem na razgovor! Bio sam uznemiren, pitao sam se hoće li nas još koja nesreća pogoditi ... Nikada ne bih pretpostavio ono što se dogodilo! Znate li što mi je njegova milost ponudila, gospoñica Magali? - Nemam pojma, Jem - odgovorila je Magali, nasmiješena zbog sretna dječakova izraza. . - Predložio mi je da mene i Maggie smjesti u neki dom gdje će nas liječiti da bismo zatim dobili posao kod njega i lady Isabel!... Nije li to nevjerojatno, gospoñice Magali? Jesam li ikada mogao zamisliti da bi on, nekada tako nagao i pun prezira, mogao postati tako dobar?... Od sveg sam srca zaboravio one udarce bičem! - nastavio je veselo. - To više što su oni manje boljeli od batina moje majke. - Ubogi dječak - rekla je s mnogo samilosti Magali. - Sretna sam zbog ovog što se s tobom dogodilo, nikada se ne bih usudila sanjati o tome. Govorila sam o tebi vojvotkinji i lady Isabel, no smatrala sam izlišnim da podsjete vojvodu na tebe, zbog onoga što se nekad dogodilo. - Njegova je milost rekla da moram vama zahvaliti, gospoñice Magali! - Meni?... Kako to? - Ne znam. Kada sam htio zahvaliti vojvoda je rekao: »Čuvaj svoju zahvalnost za gospoñicu Daultey, moj dječače, jer bez njezina milosrña nikada ne bih saznao za tvoju nesreću.« Tada sam ja rekao: »Gospoñica Magali bila je pravi anñeo za nas i ja bih se za nju dao ubiti!« A njegova milost odgovorila je glasom kojeg do tada u njega nisam poznavao: »I ne bi pogriješio, Jem, ona to zavreñuje.« - Kakve to gluposti govoriš, Jem - odvratila je Magali, nastojeći da se drži strogo. - Zaista nije potrebno govoriti o meni. - A što sam drugo mogao? Tko nas je tješio, pomagao nam, i potajno hranio već petnaest dana?... Morao sam odgovoriti na pitanja. Ne bojte se, gospoñice Magali, njegova milost nije se ljutila kao onog dana kada ste se bacili pred mene želeći me zaštititi. A dokaz je, što me on umjesto da me potjera, opet primio u službu. Otišao je radostan, a Magali je nastavila šetnju, sva sretna zbog njega i zahvalna onom koji je znao popraviti stare nepravde. Te su joj misli ponovno navirale kada je mehanički okretala stranice knjige. Je li gospoñica Amćlie bila u pravu tvrdeći kako on ima dobru i plemenitu dušu i da su samo ponos i naglost bili krivci onih nepravednih djela što su nekad uzbunila malu Magali? - Freddy, doñi časak ovamo - začuo se vojvodin glas. Ostavljajući lorda Loweteada njegovim medaljama, on je sjeo za stol pokriven nekim sličicama. - Sto je to? - zapitao je pruživši mladom Daulteyu crtež koji je prikazivao Vilinski vodopad. - To sam ja naslikao, mylorde! Sigurno sam ga izgubio u parku... - Čestitam! Zaista je izvrstan ... Zašto mi nikada nisi pričao o svom talentu, dragi Freddy? - Ne bih se usudio. Nisam tako nadaren -prošaptao je mladić, pocrvenjevsi. - Dobro znaš kako me sve što se s tobom dogaña zanima. Bilo bi mi drago da sam prije saznao za to. Freddy je spustio glavu, ne odgovorivši i želeći izbjeći ispitujući pogled.

- Zar ne voliš slikarstvo, Freddy? Mladić se stresao, njegove su oči zasjale .. - Oh, mylorde! Prekinuo se, spusti vši ponovno oči. - Zar je to zaista tvoj poziv?... U tom slučaju, zašto mi nisi pričao o tome? Zašto si mi, kada sam te pitao što namjeravaš postati, govorio o pozivu koji, moram priznati, nikako nije odgovarao tvojoj prirodi? Freddy nije odgovorio, no okrenuo je glavu prema Magali koja je zatvorila knjigu i nesvjesno krenula prema njima. - Moram li od vas zatražiti objašnjenje, gospoñice Magali? - obratio joj se lord Gerald. - Da, mylorde, ja sam u dogovoru s gospoñicom Amelie, objasnila Freddyju što je njegova dužnost - odgovorila je ona odlučno. - Već ionako odviše duguje onima, da govorimo samo o njemu, koji su ga prihvatili, a da bi odabrao poziv koji ga još dugo ne bi osamostalio. Njemu je kao i meni potrebno što prije naći zaposlenje kako bismo oslobodili naše dobročinitelje, kojima ćemo vječno ostati zahvalni. Sada kada smo sposobni za rad, naša nam čast priječi da dulje iskorištavamo njihovu plemenitost... Eto, stoga vam Freddy nikada nije govorio o svojoj želji da postane slikar. Vojvoda je, spuštenih očiju, crtao nožićem za rezanje papira zamišljene krugove po stolu. Mirno je odgovorio: - Ta vaša pažljivost me ne iznenañuje, gospoñice Magali... No, ja moram slijediti tradiciju svojih predaka. Vjerojatno vam je poznato da su vojvode od Staldiffa uvijek bili zaštitnici umjetnosti. Moj je zadatak da za svoju domovinu osiguram umjetnika, koji će možda steći veliku slavu, da potpomognem talenat što bez sumnje postoji i da omogućim svom dragom Freddyju krenuti pravim putem. Svi su ti razlozi jači od vaših, gospoñice Magali, pa će odsada biti zbog toga moja dužnost i sreća da se pobri-nem za budućnost ovog mladog umjetnika. Magali ga je prekinula negodujući. - Ne, ne, mi smo već i odviše primili od vas! - rekla je odlučno. - Odsada se moramo brinuti sami za sebe. Tamne vojvodine oči bile su pune osjećaja. - Vi ste i odviše ponosni, gospoñice Ma-gali, a ja vam čak zbog toga i ne mogu prigovoriti ... Dobro dakle, ako Freddy pristane dogovorimo se da će mi kada postane bogat i slavan, vratiti novac koji ću potrošiti na njega .. Dat će mi sliku, a to je nešto što su vojvode od Staldiffa uvijek rado primali. Magali se morala nasmiješiti. - Koliko će vremena proći dok se to ostvari! - Vidjet ćete, vrlo malo . >. zar ne, mylor-de, bila bi beskrajna šteta da se ne razvije takav talenat? Te je riječi uputio lordu Loweteadu koji se stao približavati stolu. Starac je dugo proučavao crtež, a zatim je hladnim pogledom obavio Freddyja. - Ovo je doista odlično - kazao je lakonski. - Zbog toga ja i želim da Freddy krene putem koji mu je predodreñen... A sada je, mislim, vrijeme da krenemo u salon, mylorde -dodao je vojvoda ustajući i uzimajući crtež iz ruku lorda Loweteada. - Igrači pola sigurno su se već odavno vratili... Freddy, dragi moj, hoćeš li mi ostaviti taj crtež? Sviña mi se pa bih ga rado sačuvao. - Naravno, mylorde - brzo je odgovorio mladić. Magali kao da se htjela načas suprotstaviti. Sjetila se naime da je na dnu crteža napisala nekoliko stihova o vodopadima ... No, umirila se, pomislivši da lord Gerald ne zna tko je njihov autor, a čak ih izgleda, nije ni opazio... No, ako je i pogodio čiji su nije se moglo dogoditi ništa drugo nego da joj se potajno naruga, jer je smatrao smiješnim žene pjesnikinje - ukoliko nisu bile osobito nadarene, što ona sigurno nije bila. - Čini mi se da je Isabel jutros rekla da ćete danas sudjelovati na našem malom koncertu, gospoñice Magali? - zapitao je vojvoda, krenuvši prema vratima. - Moja sestra već dugo želi da vas naši gosti čuju, ali vi se uvijek vrlo spretno izvučete. Ne valja odviše skrivati darove što nam ih je providnost pružila, kada oni mogu prirediti užitak drugima. Govoreći to otvorio je vrata i povukao se da propusti Magali i lorda Loweteada. Prolazeći kroz predvorje, govorio je tihim glasom pokazujući na lorda Loweteada: - Vidjet ćete kakav će užitak izazvati vaše pjevanje u lorda Loweteada! Isabel i ja smo vam pričali o njegovim strastima: putovanjima i numizmatici. Tome treba dodati i treću: on je strastveni ljubitelj glazbe i ja sam ga nekoć bio vidio - to je sjećanje iz djetinjstva, jer on se već dugo ne bavi glazbom -

kako provodi sate za klavirom sa svojom nećakinjom. Ona je bila nadarena muzičarka i imala je prekrasan glas.

IX U salonu, čiji su zidovi bili obloženi divnom venecijanskom svilom, vojvotkinja od Staldiffa sakupila je svoje goste zrelijih godina. Ta se prostorija nalazila kraj salona za glazbu, pa su oni odavde mogli uživati u koncertu kojeg su prireñivali mladi gosti Hawker Parka. Oni su se upravo tog časa presvlačili iz svojih sportskih kostima za golf u salonsku odjeću. Vojvoda i lord Lowetead zastali su u prvom salonu, a Magali je s Freddyjem krenula u drugu sobu da pripremi glasovir. Tamo je već bio lord Dowtill. On je pregledavao svoju gitaru. Pozdravio je Magali s mnogo poštovanja. - Čini mi se da se priprema značajan poslijepodnevni koncert, gospoñice Daultey! - Hoćete li nam svirati na gitari, mylorde? - zapitala je, smiješeći se Magali. Ne bih se usudio pred takvom publikom! ... Ja ponekad prebirem po njoj - nastavio je skromno. I kako bi to dokazao zasvirao je nekoliko čudnih tonova na gitari. - Nebesa! Archie, što je to? - zavikao je lord Dorwilly, pojavivši se na pragu salona u pratnji lady Isabel i lady Anne Dowtill. - Želite li pokazati Magali uzorak vašeg talenta, mylorde? - zapitala je lady Isabel, pras-nuvši u smijeh. - Bez uvrede, povrijedit ćete njezin sluh, sluh pravog glazbenika. Lord Archibald nije mogao suspregnuti laganu grimasu ... No, on je bio dobrodušan mladić, pa je odmah iskreno priznao: - To je istina, mylady, zaista glazba nije moja jaka strana. Gerald mi je već nekoliko puta rekao da ću protjerati sve mačke iz Londona ... Zašto si tako tužan, dragi moj! Te je riječi uputio vojvodi koji je upravo ulazio. Na njegovom se čelu pojavila duboka bora. Čitav mu je izgled odavao nezadovoljstvo, i to je teško mogao prikriti. - Bijesan sam na ludu lady MacDolley -odgovorio je nestrpljivo. - Natjerala je moju majku da je pozove zajedno s onom mladom Amerikankom jer je želi uvesti u englesko društvo. - Misliš gospoñicu Hetty Loodler, kćerku milijardera? - Da, upravo nju. Poznaješ li je, Archie? - Vidio sam je ove godine u Londonu za vrijeme »društvene sezone«. Ta lijepa, vrlo elegantna osoba, ne skriva želju da sa svojih dvadeset milijuna miraza kupi krunu vojvotkinje. - Znači, sve je jasno! Ti ćeš joj ponuditi svoju, Geralde! - nasmijao se lord Dorwilly. Smiješak pun prezira prešao je vojvodinim usnama. - Neka potraži drugu, ova nije na prodaju - rekao je ponosno zamahnuvši glavom. - Zaista je neugodno što tu strankinju uvode u naše društvo. Njen je djed još sakupljao kutije konzerva po ulicama New Yorka. A njezin je otac stekao imetak na taj način što je počeo takve kutije puniti. Kakav se prezir osjećao u njegovu glasu! Magali se stislo srce. Taj čovjek, toliko ponosan na svoje visoko porijeklo, bio je ipak tako dobar prema Freddyju. Cak i prema njoj nije više pokazivao odbojno ponašanje iz prijašnjih dana. Pokazivao je samo beznačajnu suzdržljivost u odnosu na svoje ponašanje prema sebi ravnima. Ostali mladi gosti ušli su zajedno s lady Ophelijom i Julianom de Volberg sestričnom i kumčetom vojvotkinje od Staldiffa. Juliane bijaše smeñokosa i blijedolika djevojka, pomalo boležljiva izgleda i sentimentalne pjesničke duše. Nije bila nikakva tajna da je vojvotkinja željela da joj ona bude snaha. No, po ljubaznoj udvornosti koju je njezin sin uvijek pokazivao prema svojoj sestrični, nije se moglo naslutiti kakve su njegove namjere. Cak ni njegova majka nije bolje od ostalih poznavala njegove prave osjećaje skrivene pod velom ponosne suzdržljivosti i blage ironije. Magali je sjedila malo po strani, u polukrugu, što ga je stvarao veliki koncertni glaso-vin. Ona je vezla što je i odgovaralo ulozi druž-benice. U tišini je uživala u divnom talentu mlade grofice Juliane, te lorda Dorwilla koji je izveo skladbu na violončelu uz pratnju lady Isabel. S vremena na vrijeme, njezin bi pogled pao nehotice na lorda Loweteada koji je sjedio blizu nje u prozorskom udubljenju. Vojvoda je imao pravo. Glazba je čudno djelovala na starca: stroge su mu crte lica omekšale, a oči je zatvorio. Na licu mu je sada lebdio izraz blaženog spokojstva. Glavu je malo sagnuo, pažljivo slušajući glazbu i sjedio bez pokreta i bez drhtaja. Već su bili pjevali Maximilien de Volberg, lady Dowtill i još neki drugi gosti, a sada su stali tražiti da

zapjeva i lord Gerald... Lady Isabel je živahno izjavila: - Kako bi bilo da ti i Magali otpjevate nešto u duetu? Bilo bi divno čuti dva tako skladna glasa. Magali je suspregnula odbijajuću kretnju. Sto će još zamisliti ta luda, mala Isabel! Neće valjda vojvoda od Staldiffa pjevati sa skromnom družbenicom pred ovom otmjenom publikom! Izbjeći će ponudu svoje sestre na sebi svojstven način; pristojan i pomalo ponosan. No, vjerojatno je pomislio da bi to bilo netaktično, jer je smjesta odgovorio, a njegov izraz lica nije odavao nezadovoljstvo: - Naravno, zašto ne, ako gospoñica Magali pristane. Magali se naklonila u znak pristanka. Bilo joj je ipak nemoguće izbjeći laku nelagodu. To je bilo prvi puta da je nastupala pred javnošću. Sve do sada pjevala je samo pred nekolicinom prijatelja vojvotkinje i lady Isabel. Vojvoda je ustao. Pridružio se sestri koja je prekapala po notama. Otvorio je jedne i stao ih listati. - Našla sam francusku glazbu, Gerald! Hoće li ti ona odgovarati? ... Evo »Mireille«! Uvijek ponovno s najvećim uživanjem slušam taj divni duet... Hoćeš li, Geralde? - Ne, radije bih odabrao nešto drugo - odgovorio je mirno vojvoda, zadržavši pomalo nervoznim pokretom note koje su mu kliznule iz ruku. - Mislim, našao sam ono pravo ... Poznajete li to, gospoñice Magali? - zapitao je, pri-bliživši se mladoj djevojci i pružajući joj otvorene note. - Da, vježbala sam to prošle godine, my lorde! - Ali to je stara i ozbiljna, gotovo religiozna glazba - viknula je lady Isabel. - To najbolje odgovara načinu i glasu gospoñice Daultey - rekao je kratko. - Ako se ne bojite te divne pjesme, mogli bismo pokušati, gospoñice Magali! Isabel će se ubrzo uvjeriti da se nisam prevario. Meñu prisutnim mladićima i djevojkama bilo je zapravo malo ozbiljnih. Srca samo nekolicine njih bila su dostupna snažnim osjećajima. Neki su bili blazirani.. „ Ali ipak, drhtaj divljenja prošao je svima njima kada su se začula dva divna glasa što su se izvanredno nadopunjavala, i u kojima se osjećala ista duša i toplina izražavanja ... Da, to su bile dvije duše koje su govorile, čas sjetno poput sumraka, čas radosno poput sjajne zore. Zajedno su se uzdizali put neba, tražeći idealnu sreću i njihovo se oduševljenje izražavalo u divnoj nježnosti i strastvenoj zahvalnosti. Posljednje note što ih je lord Gerald otpjevao bile su tako pune dubokih osjećaja da su se svi slušaoci potresli, pa je čak i Magali ostala nepomična, duboko dirnuta. - Zadrhtali smo do dubine srdaca zahvaljujući vašim glasovima.1 - uzviknuo je lord Dor-willy, ne čekajući da Juliane Volberg završi sa svojom pratnjom. Svi su ustali, prišli su im i oni iz susjedne sobe. Čestitali su Magali, koja je pocrvenjela zbog uspjeha, i vojvodi, mirnom kao obično. Ipak se u dubini njegovih očiju nazirala potresenost. Lady Ophelia, skrivajući oči iza lepeze, nije za cijelo vrijeme pjevanja ispuštala iz očiju Magali i svog bratića. Nakon što su završili, ustala je poput ostalih i približila se mladoj djevojci. - Evo pravog uspjeha, ako se ne varam -rimijetila je ironično. - Sada vidiš i sama kakav i uspjeh mogla postići u kazalištu. - Pa valjda gospoñica Daultey ne namjerava ... - viknula je lady Dowtill. - Ni govora! Kako si došla na tu pomisao, Ophelia? - odvratila je živahno lady Isabel. Lady Ophelia se sarkastično nasmijala: - Zar bi se mogla odreći tako sjajne karijere koja je pred njom? Mnogo bi više zaradila na koncertima nego podučavanjem, što ona namjerava raditi. - To bi ipak bila posljednja mogućnost koju bih odabrala - odgovorila je hladno Magali, zatomljujući uvrijeñenost zbog takva razgovora u prisutnosti drugih. - Naravno .... o tome ne može biti ni govora, a to ti dobro znaš, Ophelia - rekao je ledeno vojvoda. Naslonio se na glasovir, ruku prekriženih na grudima, gledajući svoju sestričnu na način što su ga dobro poznavali oni koji su ga već vidjeli ljutitog. Lady Dulkay, koju njezinih trideset i pet godina nije sprečavalo da bude djetinjasta, viknula je, udarivši Magali po ramenu: - Draga moja, odviše ste lijepi da budete profesorica! Sve bi vaše učenice bile ljubomorne na vas, zbog ljepote i kraljevskog ponašanja. Uboga je Magali pocrvenjela. Vidjela je kako je svi promatraju i začula mrmljanje kojim su odobravali mišljenje što ga je izrekla lakomislena lady... - Juliane, hoćeš li da odsviramo Griegovu sonatu mojoj majci za ljubav - molio je lord Gerald. Nabrao je obrve i dobacio lady Dulkay pogled pun srdžbe... Okrenuo se i prihvatio svoju violinu, a Magali, iskoristivši ovu pauzu, povukla se na svoje mjesto.

Lagano se stresla opazivši lorda Loweteada na nekoliko koraka od sebe. Izraz starčeva lica odavao je čudnu mješavinu srdžbe i potresenosti. Njegove su se usnice otvarale i zatvarale kao da se nije mogao odlučiti progovoriti... - Vi imate prekrasan glas - konačno je izustio s velikim naporom. - Slušao sam vas s iskrenom radošću... Vrlo volim glazbu. Vjerujte mi da ni jedan glas na svijetu, osim jednog jedinog, nije tako djelovao na mene. I čudan starac, ne očekujući Magalin odgovor, vratio se na svoje mjesto u prozorskom udubljenju, i stao slušati s velikom pažnjom zvukove sonate norveškog majstora, što ju je tako savršeno izvodio vojvoda od Staldiffa. Kada je sonata završila, na pragu se pojavila gospoñica Amćlie, spremna za izlazak i diskretno pozvala Magali koja je ustala i pošla k lady Isabel do glasovira. - Ako ti više nisam potrebna, Isabel, da li bih mogla poći s gospoñicom Amćlie u Cunningham? - zapitala je tiho. - Naravno, draga moja! No, zar ne bi mogla pričekati na čaj? Morala bi nešto popiti nakon ovog divnog pjevanja. - Bilo bi lijepo od vas kada biste malko pričekali, gospoñice Amćlie - dodao je vojvoda, okrenuvši se prema staroj gospoñici. - Kada umjetnik tako savršeno izvede jedno teško djelo, i kada pri tome u njega uloži svu svoju dušu, tada je sigurno umoran. Taj je kompliment bio izrečen na najdelikatniji način i s najvećom mogućom pažnjom. Lord Gerald je želio poštedjeti Magalinu skromnost, ne želeći propustiti obavezu svjetskog čovjeka kome je dužnost nalagala da čestita mladoj umjetnici. Doista, danas se sve udružilo da izvuče iz sjene ubogi »šumski cvijet«, kako ju je ponekad nazivala lady Isabel, koja se sada nasmijala, stisnuvši Magalinu ruku: - Za nekoga tko ne voli komplimente, dobila si ih danas i odviše, draga moja! Vidiš li što znači posjedovati takav talenat... Kada bi raspolagala s tako ograničenim sposobnostima kao ja, nitko ne bi pomislio na čestitanja. - Oh, mylady! - pobunio se lord Dorwilly. - Upitajte samo Geralda, mylorde, upitajte gospoñicu Amćlie... Ostat ćete, zar ne draga gospoñice? Da, ona će ostati, Geralde! Vojvoda se približio i primaknuo stolicu gospoñici Amćlie. Zatim je sjeo kraj nje i započeo veseli razgovor za vrijeme kojeg su lady Isabel i Magali posluživale čaj. Prekinuo se, vidjevši lorda Loweteada kako se približava. - Gdje ste se sakrili, mylorde? — zapitao je, ponudivši starcu stolicu. - Jeste li uživali u glazbi? - Bilo je divno... Vi ste doista zarobili svoje slušatelje, dragi moj lorde! Ne laskam vam, jer svi znaju da to nije moj običaj. Neki me čak zovu zlovoljnim medvjedom, jer odviše pokazujem svoj sud kad mi se nešto ne sviña. Danas je sve bilo savršeno ... - Kako vam se sviñao glas gospoñice Daultey? - zapitao je vojvoda, pružajući ruku za čašom hladnog pića što mu ga je ponudila njegova sestra. - Savršen je, kao što to i svi ostali tvrde -odgovorio je starac s lakim oklijevanjem. - Da, divljenje je jednoglasno - rekla je zadovoljno lady Isabel. Mislila sam da će se lord Archibald onesvijestiti, a osjetljiva lady Dulkay je plakala... - Oh, ta lady Dulkay! - prekinuo ju je nestrpljivo vojvoda. - Kakva budala! Njegova se sestra nasmijala. - Neka druga žena, a ne Magali, bila bi svime time beskrajno oduševljena, priznaj, Ge-ralde! No, moj mali šumski cvijet nije uobražen, ali ni hrabar. Njoj je bilo doista neugodno kada je lady Dulkay, svojim glasom nalik na trubu, privukla pažnju na nju. Dobro je da si ti skrenuo razgovor. - To je bila moja dužnost. Položaj gospoñice Magali, njezin karakter i osobine, zahtijevaju od onih koji je okružuju veću pažnju no što je potrebna pripadnicima naše moderne mladeži... I diskretno je rukom pokazao na sjajni krug omladine okupljene oko lady Ophelije. - Magali je tako osjećajna - govorila je gospoñica Nouey, gledajući s mnogo ljubavi Magali kako hoda naokolo s poslužavnikom. - Pravi ljiljan! - prošaptao je lord Gerald s mnogo divljenja. Lord Lowetead, koji je neko vrijeme promatrao Freddyja, iznenada se okrenuo prema vojvodi: - Tko su zapravo ti mladi ljudi, mylorde? Kazali su mi da ih je vojvotkinja od Staldiffa prihvatila... - Ako želite upoznati tu žalosnu priču, evo vam gospoñice Nouey. Ona će vam najbolje moći ispričati

sve pojedinosti, jer nam je ona dovela tu djecu. Lord Lowetead je pažljivo slušao priču, koju mu je gospoñica Amćlie ispričala potresnim glasom. Njegovo hladno lice lagano se steglo kada mu je spomenula mrtvu mladu ženu, tako dirljivu u svojoj ledenoj ljepoti. Ali to je bio samo kratak odbljesak osjećaja - za lorda Loweteada govorilo se da ne posjeduje odviše nježno srce. - Znači, nikada se nije saznalo ime te osobe? - zapitao je, miješajući svoj čaj. - Ne, mylorde, usprkos svim našim pokušajima. Poznato nam je samo njezino ime urezano u vjenčani prsten: Ethel. - Ethel nije rijetko ime u Engleskoj - rekao je nemarno starac. - Vjerojatno nećete nikada ništa više ni saznati, ako ne posjedujete druge dokaze. I počeo je polagano piti svoj čaj, neprekidno promatrajući Freddyja, koji se dobro raspoložen smijao i razgovarao s lordom Dorwillom i vojvodom od Staldiffa.

X Od toga dana Magali je i protiv svoje volje bila uvučena u društveni život kojeg je do tada izbjegavala. Htjeli su slušati njezino pjevanje, zvali su je na tenis i golf. Osim toga bila je po mišljenju svih odviše dobra jahačica, a da ne bi sudjelovala pri jahanju. Ona se nije usuñivala odbiti želje vojvotkinje i njezine kćerke, te je sudjelovala u mondenom životu dvorca, iako joj to nije bilo drago. Ne izgubivši ni mrvu svoje jednostavnosti i ponosne suzdržljivosti, ali iako nesvjesna toga, bila je ipak ponešto opijena divljenjem kojeg su joj ukazivali zbog njezina glasa i rijetkih intelektualnih i umjetničkih sposobnosti. Živjela je pomalo u snovima, pa bi ponekad čak i zaboravljala da nije ravna tim pleme-nitim gospoñama, vidjevši kako joj mladi lordovi, pa čak i vojvoda od Staldiffa ukazuju jednako poštovanje kao i ostalima. Njezin profinjeni i kultivirani intelekt predavao se šarmu interesantnih razgovora s najuz-višenijim duhovima književnosti i umjetnosti koji su već neko vrijeme bili gosti mladog vojvode. Razgovarala je i s vojvodom koji je svojim osobinama bio jednak tim odabranicima, pa ih je često i nadmašivao svojim sigurnim sudovima i ozbiljnošću svog mišljenja. Upoznavši tu plemenitu prirodu, Magali je još više žalila zbog ponosa koji je još uvijek vladao njime i dolazio Često do izražaja čak i kada se radilo o njemu ravnima. Očitovalo bi se to nekom riječju, pogledom ili kretnjom. Morala je ipak priznati da ona to nikada više nije osjetila, čak ni tada kada se on jednog dana obratio nekome tko mu se nije sviñao, pa je nakon kratkog vremena, prolazeći u sobu za biljar, blago rekao: - Gospoñice Magali, smatrate me jednako tako zlim kao nekada, zar ne? - Oh, ne, my lorde! Ali ono što ste malo prije rekli bilo je vrlo grubo. - Da, i odviše... Hvala vam što ste mi pomogli da to shvatim - odgovorio je s ozbiljnošću koja je dirnula Magali. Lijepa gospoñica Hetty Loodler, koja je stigla u Hawker Park u pratnji lady MacDolley, osjetila je razočaranje u vezi s vojvodom od Staldiffa. Usprkos samouvjerenosti i priroñenoj sigurnosti, pojačanoj njezinim milijunima, osjećala se neugodno u prisutnosti tog plemenitaša, koji je iako s velikom pristojnošću, postupao s njom s visoka. Obraćao je pažnju na tu bogatu Amerikanku samo koliko mu je nalagala dužnost domaćina ... Gospoñica Hetty nije bila naučena na takvo ponašanje ... Nije mogla osvojiti tu tvrñavu, pa se u njoj probudila sva odlučnost njezinih predaka i samoljublje žene. Gospoñica Hetty zaklela se samoj sebi da će postati vojvotkinjom od Staldiffa. Nastojala je iskoristiti ponos mladog vojvode, spretno mu laskajući i govoreći pohvale koje su trebale omotati tu rijetku pticu gustom mrežom... Ipak je morala priznati da lord Gerald, kojemu su ta laskanja i bila pomalo draga, ne pokazuje ništa do blage ironije. Vojvodini gosti koji su promatrali taj manevar Amerikanke izvrsno su se zabavljali. Naročito prijatelji lorda Geralda, koji su poznavali njegov prezir prema novim bogatašima ... Tog jutra, sjedeći u malom predvorju pred salonima, lord Dorwilly i lord Archibald grizli su usne da se ne bi glasno nasmijali, slušajući gospoñicu Hetty, koja je pričala o tome da ne voli društveni život i u njemu sudjeluje samo zato jer joj je to dužnost. - Dao sam joj sinoć naslutiti da Gerald ne voli lakomislene žene - šapnuo je lord Rupert u uho Maximiliena de Volberga. Lady Ophelia, sjedeći blizu mladog grofa tobože zadubljena u misli, skupila je obrve. Njezin je prezirni pogled pao na Amerikanku - koja joj nikada nije ulijevala strah - a preko glave gospoñice

Hetty na lijepu mladu djevojku što je sjedila spuštene glave obasjane zrakama sunca. Izgledala je poput starinskog medaljona i isticala se na tamnoljubičastoj pozadini prozorskih stakala. Ženski instinkt, udružen s ljubomorom što ga je već više od dvije godine budila u njoj ta lijepa štićenica gospoñice Nouey, pomogli su lady Opheliji da shvati koliko se njezin bratić potajno divi Magali. To svoje divljenje on nije nikada pokazao niti jednim pogledom, niti jednom riječju, već samo dubokim poštovanjem i nastojanjem da ukloni sve ono što bi moglo povrijediti tu osjećajnu dušu. Slušajući ga kako razgovara s njom o ozbiljnim problemima i kako ga mlada djevojka zaneseno sluša, shvatila je da Magalina fizička ljepota ne predstavlja glavnu opasnost. Lord Gerald bio je još više osvojen ljepotom njezine duše. I hladan bijes Ophelije pretvorio se u nejasan strah. Znala je koliko je njezin bratić bio ponosan, no govorila je ipak samoj sebi, da bi on, poput tolikih drugih bio sposoban oženiti se neravnopravnom djevojkom, pa čak kad bi razlika meñu njima bila tako očita, kao što je to ovdje bila. I ispitivačke oči lady Ophelije nastojale su pogoditi kamo gledaju oči lorda Geralda sakrivene iza lornjona, dok je pomalo rastreseno slušao razgovor Amerikanke, naslonivši bradu na ruku. - Magali, sjedni nekamo drugamo! Dotičeš se orhideje svaki puta kada povučeš iglu, pa češ je konačno slomiti! - primijetila je nestrpljivo. Mlada djevojka pogledala je cvijet koji je prema njoj spuštao svoju svjetloljubičastu glavicu. Nije mogla učiniti ono o čemu je govorila lady Ophelia ... Ipak, nije željela da se suprotstavi i mirno je ustala. - Doñi ovamo, Magali, ovdje se možeš udobno smjestiti - pozvala ju je lady Isabel, koja je razgovarala s lady Dowtill u blizini vojvode i gospoñice Hetty. Lord Gerald se digao i primaknuo naslonjač Magali. Trzaj je prošao licem lady Ophelije ... Napuštajući svoje mjesto, približila se maloj grupi. - O čemu si tako duboko razmišljala malo prije, Ophelia? - zapitala ju je lady Dowtill. - Jučer sam se sjetila nečega promatrajući graviru koja predstavlja svečanost u koledžu Eleston. Ne znamo kako bismo proveli današnje poslije podne, jer niti jedan izlet nije predviñen. Kako bi bilo da izaberemo svibanjsku kraljicu? - Divna ideja! - viknula je gospoñica Hetty oduševljeno. - Nažalost, svibanj je prošao - primijetio je vojvoda, stojeći naslonjen na lijepo ukrašeni stup koji je podržavao stakleni svod. Nije važno, Geralde! Glavno je zabaviti se. Pa ta svibanjska proslava i nije ništa drugo do vladavina mladosti i ljepote. - Stoga proljeće i ne završava za vas sa svibnjom, moje dame - pridodao je veselo lord Dowtilly, koji se približio sa svojim prijateljem Archibaldom i grofom de Volberg. - Pridružujem se mišljenju gospoñice Loodler. To je divna ideja. - Gerald će kao kućegazda biti prvi ministar kraljice. Pratit će je na šetnji na koju ćemo poći nakon izbora. Na večeri će sjediti njoj s desna, a ona će naravno zauzeti počasno mjesto. - Draga moja, usrećila si me za čitav dan! - odgovorio je s veselim osmijehom lord Gerald. — To je tvoja uloga, Geralde... A četiri mlade djevojke koje će po broju glasova slijediti izabranu kraljicu, bit će njezine pratilje ... Sto kažeš na moju ideju, Geralde? - zapitala je s nježnim smiješkom kojeg mu je obično upućivala. - Ne protivim se, uz uvjet da izbor bude zaista tajan, jer nikoga ne smijemo povrijediti. - Hoćete li meni dopustiti da se pobrinem za glasačke listiće, mylady? - žustro se ponudio lord Archibald. - Dogovoreno, mylorde! Pripremimo sve, kako bismo odmah nakon ručka mogli pristupiti izboru... Bit će nam potrebno cvijeće, mnogo cvijeća kako bismo mogli okruniti kraljicu i ukrasiti kola koja će je odvesti na šetnju... Magali, pozovi glavnog vrtlara ovamo. - Nama je potrebno poljsko cvijeće - primijetio je vojvoda. - To mnogo više odgovara svibanjskoj kraljici. - Imaš pravo! Kazat ću mu da odmah pošalje svoje pomoćnike neka ga naberu. Magali će splesti vijenac i girlande. Krenula je prema salonu u kojeg su upravo ušli i ostali mladi gosti Hawker Parka, obučeni za ručak. Lord Rupert šapnuo je vojvodi: - Čini mi se, dragi moj, da tvoja sestrična samoj sebi priprema slavlje! - kazao je zlobno. Lord Gerald se zagonetno nasmiješio.

- Tko zna? Izbori često donose nepredvidenosti... Ako će svi iskreno glasati za ono što misle, ne čini li ti se, Ruperte, da bi moglo doći do malog iznenañenja. - I prouzročiti razočaranja ... Lady Isabel, biste li htjeli postati svibanjskom kraljicom? Ona je prasnula u smijeh. - Zar se tako nešto može pitati mladu djevojku? Sto vi mislite o tome gospoñice Loodler? - Svaka bi to djevojka rado bila, i to radije dva puta nego jednom. To je ugodna vladavina. Upoznala sam je u koledžu u Wellesleyu, gdje su me moje drugarice izabrale prije godinu dana za kraljicu. - I naravno, vama bi bilo drago, još jednom uživati u tome? - zapitao je vojvoda, uhvativši nježno velikog bijelog leptira koji mu se spustio na rukav. - Pa, naravno! To je nedužno veselje... Kakav leptir! Bio bi krasan u mojoj kolekciji. - Bilo bi šteta probosti mu srce i vidjeti ga kako se grči od bolova i umire. A on ima tako divna prozirna bijela krila! Milije mi je da on odleti, gospoñice Loodler. Otvorio je prste, a leptir je odletio do ogromnog bijelog cvijeta s kojim se stopila bjelina njegovih krila ... Vojvoda je krenuo prema salonu u kojem je lord Dowtill okupio oko sebe grupu mladih ljudi i pričao im o zamisli gospoñice Ophelije. - Vojvoda ima ponešto sentimentalne ideje - primijetila je smješeći se gospoñica Loodler. - Moj je brat pjesnik, gospoñice, nemojte to zaboraviti - odgovorila joj je lady Isabel. Osim toga, ima vrlo osjetljivo srce za životinje. - Možda više nego za ljude - kazala je nehajno mlada Amerikanka, ubravši karanfil i za-taknuvši ga za pojas. - Niti govora! Kakvo vi to mišljenje imate o njemu, gospoñice Loodler? Gerald se čini hladnim, no ja znam iz iskustva što njegovo srce vrijedi... Magali, draga moja, otpratit ću te do Hookera. Želim ga upozoriti na neka mjesta koja ja poznajem i gdje će moći ubrati divan ružičasti vrijesak kojim će okititi kočiju naše proljetne kraljice. Pomoćnici vrtlara donijeli su takvu količinu cvijeća da se Magali, u predvorju gdje je plela girlande, gotovo utopila u njemu. Njezine oči, oči umjetnika odabirale su najljepše cvjetove, a njezini vilinski prsti stvarali su prava cvjetna remek-djela... I bez ikakve skrivene misli ona se pitala koju će od plemenitih gospoñica krasiti ta dražesna kruna mladosti i ljepote. - Htjela bih da to bude moja draga Isa-bela, ili grofica Juliane, koja je tako ljubazna i dobra... Ali lady Ophelia je sigurno ljepša ... A i gospoñica Loodler posjeduje veliku svježinu i ljepotu. Nije bila zaokupljena mislima o svojoj ljepoti, pa nije osjećala ni najmanju ljubomoru. Ponekad bi samo osjetila laganu gorčinu kada bi se sjetila lady Ophelije i to zbog neprijateljstva kojeg bi joj ta mlada djevojka često iskazivala. U salonu se vršio izbor. Magali je sada začula uzvike ... Ali iz cvjetnog skloništa kamo se povukla nije mogla ništa vidjeti. Začuli su se koraci na finom pijesku dvorišta. Nekoliko se ljudi stalo približavati palmi iza koje je sjedila Magali. - Vaša dražesna visosti, hoćete li mi dopustiti da vas odvedem pred vaše vjerne podanike? - začuo se glas lorda Staldiffa. Podigla je oči i ugledala mladića koji se naklonio pred njom, onom pomalo ozbiljnom uljudnošću, koju joj je uvijek ukazivao. Iza njega stajala je sva sjajna od sreće Isabel, a onda i Ophelia usnica stegnutih od bijesa. Gospoñica Hetty bila je pomalo zlovoljna, Juliane de Vol-berg nasmiješena i zamišljena, a iza njih grupa djevojaka i mladića ... Sto je sve to značilo? Vidjevši kako ga te velike smeñe oči upitno gledaju, lord Geraldse nasmiješio: - Kao prvi ministar imam čast obavijestiti vas, gospoñice Magali, da ste velikom većinom izabrani za svibanjsku kraljicu. - Ja?... Kakva ideja?! - viknula je ustavši i pocrvenjevši. Taj pokret razasuo je oko nje sve cvijeće. Neki su se cvjetovi zadjeli za njezinu suknju, crveni se vrijes zakačio za njezina ramena. Na glavu su joj pale ruže penjačice, koje su se spuštale sa stropa. Sunce je zlaćanim zracima obasjavalo njezinu kestenjastu kosu... - Recite i sami, nije li mišljenje većine dobro odabralo, i ne nalazimo li se pred oličenjem samog proljeća? - viknula je lady Isabel oduševljeno. - To je mišljenje većine, mali moj šumski cvijetu, i moraš mu se pokoriti. Vojvoda se sagnuo i podigao sa stolice cvjetnu krunu što ju je Magali isplela. - Je li dužnost prvog ministra da okruni kraljicu, moje dame? - zapitao je smiješeći se.

- Naravno! - uzviknulo je nekoliko glasova. Lord Gerald je s velikim poštovanjem stavio cvjetnu krunu na zlatnu Magalinu kosu ... Gospoñica Hetty je zlobno prošaptala: - Ovu krunu u očekivanju vojvodske! Maximilien de Volberg koji je stajao kraj nje, začuo ju je i rekao suho, tihim glasom: - Ne bi bilo savršenije vojvotkinje, ali vaša mašta vas je i odviše daleko odvela, gospoñice Loodler! Moj bratić nikada ne bi ni pomislio na ženidbu s nekim tko mu po položaju nije ravan. Ono što drugi rade za nekoliko milijuna, on ne bi učinio ni kada bi mu to srce nalagalo. Gospoñica Hetty ugrizla se za usnice, povlačeći se, da propusti Magali koja je položila svoju ruku na ruku lorda Geralda. Uzvici su pozdravili ulazak svibanjske kraljice u salon ... Zaista je bila pomalo zbunju-juća ta atmosfera divljenja i pohvale. Bilo je lijepo zadovoljstvo što su je odabrali izmeñu svih njih kao najljepšu... Da, bila je ljepša od svih tih plemenitasica koje su postale počasna pratnja mlade vladarice. Ozbiljna Magali dopustila je da je ovlada san. Osjetila je nerazjaš-njivo zadovoljstvo. Ono je obasjavalo njezine oči i ozarilo joj radosnim smijehom usne. Vilinski vodopadi bili su cilj izleta. Činilo se kao da i samo vrijeme želi počastiti svibanjsku kraljicu. Zrak je bio blag, oblaci su pobjegli s plavog neba i kao da se ljeto željelo pokazati u svoj svojoj krasoti, hvaleći ljepotu Magali... Slapovi su bili divni pod raspršenim zrakama svjetla koje su prodirale kroz zapjenjelu vodu tvoreći dvostruku dugu. y Magali je sišla s kola na onom istom mjestu gdje se jednog jutra zaustavila zajedno s lady Isabel i njezinim bratom. Tog joj je dana vojvoda od Staldiffa jasno rekao da je smatra podreñenom osobom ... A danas su je svi ti mladi lordovi okruživali pažnjom punom poštovanja, a on sam bio je najpažljiviji od svih. Bio je naj-ljubazniji prvi ministar, pa niti tračak zlovolje nije ni načas zamračio njegov radostan pogled. - Magali, doñi ovamo! Pogled na slapove je divan! - pozvala ju je lady Isabel koja se zajedno s lordom Dorwillom popela na malu uzvisinu. S njima je bio i Ferdinand de Volberg. - Kojim je putem prošla? - zapitala je Magali lorda Geralda. - Neki mali puteljak vodi ovamo. Odanle je prekrasan pogled na vodopad. Hoćete li sami prosuditi, gospoñice Magali? Kada je to potvrdila, oni su krenuli prema puteljku koji je vodio ispod gustog granja. Već su prije njih neki krenuli tom stazom, privučeni svježinom uskog puta koji je nadvisivao vodopad. - Ovamo, gospoñice Magali - rekao je vojvoda pokazujući stijenu na kojoj se uzdizalo debelo stablo kestena. Pogled odavde je doista bio prekrasan. Oduševljena Magali lagano se nagnula iznad ponora, promatrajući vodu što je skakutala preko stijena i bučno se rušila obasjana suncem... I pod zracima tog sunca koje je prodiralo kroz lišće, mlada je djevojka u ružičastoj haljini i okrunjena krunom od cvijeća, izgledala poput prave vilinske kraljice opjevane od starih pjesnika. Bila je to prekrasna kraljica kojoj je lord Gerald izrekao pjesmu onog jutra kada je tako hladno bio govorio o učenim ženama. Možda je upravo sada na to mislio promatrajući Magali, jer je iznenada rekao glasom punim sitne nježne zlobe: - Ovo me podsjeća na jednu malu pjesmu što sam je jednog dana recitirao ... I izgovorio je nekoliko stihova svojim toplim glasom. Ti stihovi odavali su zahvalnost Stvoritelju, zahvalnost jedne pobožne duže pred skladnom ljepotom prirode. Magali je oblilo rumenilo. To su bili stihovi što ih je ona napisala na Freddyjevoj slici. - Poznate li možda autora tog malog remek-djela? - zapitao je sa smiješkom. - Nemojte mi se rugati, mylorde! - odgovorila je, prigovarajući mu pomalo. - Rugati? Ta je misao daleko od mene! -odvratio je ozbiljno. - Ipak ste preda mnom ismijavali žene--pjesnikinje. - One koje pred svima što ih susreću žele pokazati svoj lažni talenat. A ovdje nije tako . -.. U gotovo savršenom obliku ovi stihovi odaju najnježnije osjećaje. Cesto sam slušao poeziju žena pjesnikinja, ali malo njih mi je pružilo osjećaj svježine i svjetlosti. - I odviše ste dobri prema meni - rekla je Magali, zbunjena zbog tog priznanja, za koje je znala da je posve iskreno. On se radosno nasmijao.

- Evo prvi puta da mi to netko kaže! Obično me smatraju strogim sucem ... Ako mi to dopustite, ukazat ću vam na mali nedostatak u drugom stihu. Trebalo bi... Ali što je to tamo dolje? Pokazao je na neko udubljenje u stijenama. Njihove oči bile su isprva zaslijepljene odsjajem svjetlosti na vodopadima, pa nisu zapazili da tamo netko sjedi... Bijaše to čovjek srednjih godina, u svećeničkom ruhu, koji je prestao čitati i pažljivo je promatrao dva divna mlada bića što su stajala obasjana svjetlošću. - Pa to je otac Nouey! - za viknula je Magali glasom punim radosna iznenañenja. Otac Nouey bio je stariji brat gospoñice Amćlie i vrlo je rano prišao isusovačkom redu. Taj je red bio odagnan iz Francuske. Njegovo mu je slabo zdravlje branilo ovog časa bilo kakav rad, pa se odazvao pozivu vojvode Stal-diffa da provede neko vrijeme kraj svoje sestre. Sinoć je stigao u Hawker Park, na veliko zadovoljstvo Magali i Freddyja, koji su ga poznavali još kao djeca. Slijedio je izdaleka razvoj njihove duše i uma. Za Magali on je predstavljao uvijek dobrog savjetnika, a on je potpuno shvaćao tu čistu dušu, poznavajući i njezine slabosti i divne osobine. Vidjevši da su ga zapazili, on je ustao i krenuo prema vojvodi koji mu je pruženih ruku dolazio ususret: - Drago mi je što vas ovdje nalazim, oče -rekao je mladi čovjek sa srdačnim poštovanjem. - Zalio sam od sveg srca što jutros nisam bio kod kuće kada ste me tražili. Namjeravao sam večeras pobjeći na neko vrijeme svojim gostima i posjetiti vas kod gospoñice Amelie. - A sada smo se eto sreli posve slučajno - odgovorio je smiješeći se svećenik. - Odmarao sam se nakon kratke šetnje, pa sam iznenada začuo buku mladih glasova i smijeh. Pomislio sam da će moju samoću prekinuti gosti Hawker Parka i upravo sam se spremao prepustiti im svoje mjesto kada ste vi stigli... - Sa svibanjskom kraljicom - nadodao je mladić. - Jer mi smo izabrali svibanjsku kraljicu, i to gospoñicu Magali. Prodoran pogled oca Noueya obuhvatio je mladu djevojku koja je sjala u svojoj skromnoj ružičastoj haljini okrunjena cvijetnom krunom. - To je pomalo opijajuća vladavina za nekoga tko ima osamnaest godina - primijetio je nježno. Magali ga je iznenañeno pogledala, pomalo uzbuñena jer joj se pričinilo da je čula laganu tugu u njegovu glasu. - Oh, moj oče, ne za gospoñicu Magali! Njezina je duša puna ozbiljnosti - primijetio je lord Gerald. Otac Nouey nije odgovorio, već je stao spremati molitvenik u džep svog dugog kaputa. - Hoćete li sići s nama, oče? - zapitao je vojvoda. - Bilo bi mi vrlo drago kada biste zajedno s nama nešto popili i pojeli. Svećenik je nakon kratkog razmišljanja prihvatio ponudu mladog čovjeka. Svo troje stalo se polagano spuštati niz puteljak... No, vojvoda je časak zastao videći kako u grmlju kraj njih promiče neka nejasna prikaza. Sto je to? ... Dijete ... životinja? - Učinilo mi se da sam prepoznala malog Mike Redtona, deseto dijete onih jadnika koji stanuju tamo dolje u nekoj daščari. Otac im se bavi krijumčarenjem. - Ah, tako ... - primijetio je vojvoda učinivši pokret koji je trebao odati kako ga to onda ne zanima. - Ali on se posljednju godinu smirio, my-lorde! Traži posao. Samo tako se bijedno hrani da je suviše slab. - Vi ih posjećujete, gospoñice Magali? - Da, mylorde! Oni su pošteni ljudi i zavreñuju da se čovjek za njih pobrine. - Najplemenitija dužnost kraljice jeste činiti dobra djela. A dužnost je prvog ministra da ih izvršava zatvorenih očiju. Što vi želite za te uboge ljude, veličanstvo? Pogledala ga je s radosnim iznenañenjem. - Ništa drugo već samo zaposlenje za njihova oca. To će biti dovoljno. Oni su tako hrabri da će sve ostalo sami postići. - U svakom slučaju, odavle treba započeti. Ja ću se za to pobrinuti. A vi ćete mi pomoći, oče - doda okrenuvši se ocu Noueyu. . - Kako.ste dobri, mylorde!-kazala jeMagali sretno. Pridružili su se ostalim šetačima koji su već stajali oko malih stolova. Sluge su postavili na njih osvježujuća pića i slatkiše. - Ah, evo naše kraljice! - zaviknula je lady Isabel. - Ali i oca Noueya! Kakvo iznenañenje, oče! - rekla

je približivši mu se pozdravljajući ga s poštovanjem. Magali su već okružili njezini dvorjani. Lady Dowtill i neka druga mlada djevojka bacile su joj oko ramena plašt izrañen od crvenih listova. Lord Gerald, naslonjen na neko deblo, promatrao je taj dražestan prizor. Slušao je radostan smijeh što ga je izazvala zabavna dogodovština koju je ispričao Ferdinand de Volberg... Mladi vojvoda kao da je postajao sve bolje raspoložen i izraz krajnje nježnosti otjerao je iz njegovih očiju pomalo prezrivi ponos koji mu je bio uobičajen ... Nesvjesnom kretnjom podigao je ruku i zabacio uvojak svoje kovrčave kose. U taj čas zasjao je smaragd na njegovu prstu. Taj prsten je već dugo bio u posjedu njegove obitelji. Nosili su ga svi vojvode od Staldiffa i predavali ga najstarijem sinu. Bio je to za njih znak njihova plemstva, stare slave njihove obitelji. Vjerovalo se da kada jedan od njih zaboravi na svoju plemićku dužnost, kamen zasjaji i upozori ga na to. Je li to bio taj sjaj koji je iznenada natjerao Geralda da zatvori oči? Njegovo je lice smrtno problijedilo. Njegova desna ruka stisnula se nad prstenom i usne su prošaptale: - Taj je san ludost!... Da, ludost! To nije moguće! Jesam li zaboravio tko sam? Vrijeme je da nešto učinim! - Kako se to mračno držiš? - začuo se glas lorda Archibalda. - Čini se da si zaboravio svoju dužnost prvog ministra. Vojvoda je, bez odgovora, krenuo prema grupi koja je okruživala mladu kraljicu. Ponudio-joj je ruku i odveo je do stola. Pobrinuo se da ju posluže i vjerujući da je obavio svoju dužnost, povukao se do svog prijatelja Maximiliena de Volberga. - Tvoja kruna će spasti, Magali - kazala je lady Isabel. - Pogledaj, Geralde ... On se polagano okrenuo ... tako polagano da su lord Dorwilly i Ferdinand de Volberg prije njega pružili ruke. Ali Magali je već sama namjestila svoju kraljevsku krunu.

XI Dok su uprezali kočije, šetači su se razišli uživajući u pogledu na vodopad obasjan rumenim zrakama zalazećeg sunca. Magali se popela na jednu uzvisinu s koje se pružao divan pogled na sjajni vodopad, na tamnozelenu šumu u pozadini i na zelene brežuljke ... Nikada joj se taj pogled još nije činio tako divnim, nikada nebo nije bilo jasnije, niti zrak blaži. Osjetila je lako nestrpljenje vidjevši kako joj se približava lady Ophelia. Već je nekoliko puta tog poslijepodneva srela njezin pogled, pun jedva zatomljenog bijesa. Očito, ohola Ophelia nije joj opraštala njezinu kraljevsku čast dugu jedan dan. Blijedo lice mlade djevojke odavalo je napetost, njezine su se usne snažno stegle. Stala je kraj Magali i činilo se kao da nekoliko trenutaka promatra vodopad. Iznenada, okrenuvši se, položila je svoju ruku na Magalinu i njezine su se usne približile njenom uhu: - Sada trijumfiraŠ! - prošaptala je sikćući. - Ali to traje samo jedan dan-----Nećeš postići svoj cilj, za to ti ja jamčim. On ti nikada neće dati krunu koju priželjkuješ ... Magali je zadrhtala, iznenañeni pogled njezinih očiju pao je na zgrčeno lice lady Ophe-lije.. i - Kakvu krunu? - promucala je. - Onu najpoželjniju od svih vojvodskih kruna Ujedinjenog kraljevstva!... Onu, koju će lord Gerald pokloniti svojoj ženi. Magali se, problijedivši, povukla od nje. - što to mislite? - zapitala je dršćućim glasom, dignuvši ponosno glavu. - Nisam učinila ništa što dopušta takvu optužbu. Lady Ophelia se sarkastično nasmijala. - Nije potrebno da izigravaš naivku preda mnom. Ukoliko se namjeravaš izvući iz svog podreñenog položaja, onda moraš pokušati to teško osvajanje. - Smijem li vas upozoriti, mylady, da sam se uvijek samo odazivala pozivu lady Isabel -prekinula ju je Magali odlučnim glasom, mirno izdržavajući njen bijesan pogled. - Ti činiš od Isabel ono što želiš. Bilo ti je lako pretvarati se kao da se pokoravaš njezinoj želji! - procijedila je ironičnim glasom lady Ophelia. No, prekinula se. Velike crne Magaline oči pogledale su je vrlo ozbiljno, pomalo prezirno i s takvom čistoćom da je lady Ophelia odvratila u neprilici svoj pogled.

- Molim vas, mylady, prestanite s tim optužbama - rekla je djevojka ponosno. - Nikada mi nije pala na pamet misao koju mi vi pripisujete. Ali, ako ste vi danas povrijeñeni u svom ponosu zbog pažnje kojom mene okružuju, a koja mi po mom položaju ne pripada, što i sama priznajem, tko je za to kriv? Ophelia se ugrizla za usne. Da, ona je sama pripremila taj trijumf za Magali. Ali zar je mogla i pomisliti da će se ta obična družbenica uvrstiti meñu kandidatkinje?! - Ipak i sama priznajem da nisam bila u pravu što sam se pokorila željama lady Isabel i umiješala se u društvo u koje ne spadam. Naročito mi je sada zbog toga žao, shvaćajući kakvo značenje može svijet pridavati najnevinijim či-nima. No, budite uvjereni, mylady, ja ću se znati povući i nestati u sjeni koja odgovara mom položaju. - Da, sada kada misliš da si već postigla svoj cilj! - odgovorila je Ophelia uzbuñena zbog onog što joj je mlada djevojka rekla. - Misliš da će vojvoda od Staldiffa, dirnut tvojom skromnošću, požuriti i ponuditi ti svoje ime ... - Mylady! - viknula je Magali, uspravivši se. Činilo se kao da se one trenutak mjere pogledima ... Magali je bila neobično blijeda, njezine su usnice lagano drhtale, ali njezin je glas bio neobično čvrst kada je progovorila: - Ne mogu vam kazati ništa drugo, mylady: nikada nisam ni pomislila na sličnu ludost... Nikada, nikada! - opetovala je protestirajući. Lady Ophelia je lagano slegnula ramenima. Njezini tvrdi prsti spustili su se na ruku mlade djevojke, tako da je ova gotovo zateturala. - Složimo se trenutak s tim da bi bilo moguće da te lord Gerald zaprosi. Sto bi mu odgovorila, Magali? Magalini prsti su se stegli i nešto poput straha prošlo je njezinim pogledom ... - Naravno odgovorila bih da to nije moguće - odvratila je ponosno zabacivši glavu. -Ne bojte se, mylady, i ja sam ponosna. I taj moj ponos ne bi mi dopustio brak u kome ne bih bila ravnopravna... Ali zašto govoriti o tome? -nastavila je pomalo ljutito. - Znam jednako dobro kao i vi sve ono što me dijeli od vojvode od Staldiffa. Zao mi je samo što on, zbog svoje dobrote i otmjenosti duše, ponekad zaboravlja na to. Nije potrebno, mylady, da razbijate glavu zbog običnih priviñenja. - Sama si kazala da je to priviñenje. Htjela sam te samo upozoriti zbog svoje dobrodušnosti. - Zahvaljujem vam za taj nesebični interes, mylady - odgovorila je ironično Magali. Okrenula se i pošla prema upregnutim kočijama. - Kako ste blijedi, dijete moje! Zar se ne osjećate dobro? - zapitao je otac Nouey. - Samo sam malo umorna, oče - odvratila je Magali nastojeći se nasmiješiti. - Ta vaša čast kraljice proljeća valjda nije tako naporna, gospoñice Daultey, primijetio je de Volberg. Odmahnula je, a umorni smiješak prošao joj je licem. Otišla je na poziv lady Isabel koja je stajala kraj cvijećem okićene kočije. Vojvoda se činio zaokupljen nekom sitnicom oko konjske zaprege koju je upravo kočijaš ureñivao. Činilo se da ne primijećuje dolazak Magali. Ferdinand de Volberg pomogao je svibanjskoj kraljici popeti se na svoje mjesto. On je podržavao razgovor za cijelo vrijeme vožnje kući. Njegov bratić koji je sjedio nasuprot Magali bio je zadubljen u promatranje polja i livada kraj kojih su promicali. Nije se pridružio razgovoru grofa. Nikada se još sati nisu Magali činili tako dugi kao tog poslijepodneva. Morala se smiješiti, razgovarati i sjediti na počasnom mjestu za vrijeme večere. S njezine desne strane sjeo je vojvoda od Staldiffa. Njezin smijeh više nije bio onako zvučan kao prije, pogled njezinih velikih baršunastih očiju bio je zastrt velom i gotovo je mehanički odgovarala svbm susjedu s lijeva Ferdinandu de Volbergu. Na sreću nije trebalo razgovarati s lordom Geraldom. On je i dalje igrao s najvećom korektnošću ulogu koju mu je namijenila lady Ophelia, ali s primjesom ponosne hladnoće koja nije izbjegla Magali. To joj je u isti čas pružalo i olakšanje i bolno stezanje srca. Šutio je toliko koliko mu je dopuštala njegova dužnost kućedomaćina, odbijajući gotovo sva jela što su mu ih nudili nervoznim kretnjama koje su odavale njegovu unutarnju uznemirenost ... A uboga Magali je vjerovala kako je on umoran od te duge svečanosti. To ga je prisililo da i odviše dugo bude kavalir obične male grañanke. - Kada bi on znao kako bih ja rado otišla! - pomislila je. Ali ne, trebalo je ostati ovdje, odgovarati mladom grofu Volbergu, sačuvati vedar izgled pred svim tim pogledima - naročito pred pogledom lady Ophelije. Te večeri Ophelia je bila obučena naročito elegantno i svečano. Svjetlo svjetiljaka isticalo je bjelinu njezine puti i crvenkasti odsjaj kose. Gospoñica Hetty natjecala se s njom u sjaju i dobrom raspoloženju. Činilo se kao da obje nastoje

učiniti sve kako bi se zaboravilo na onu koju je većina odabrala za najljepšu - tu dražesnu svibanjsku kraljicu, kojoj je njezina kruna od svježeg cvijeća bila tako teška. Po završetku večere ona je morala pjevati i razgovarati. Vojvoda je bio u susjednom salonu. Razgovarao je s naj odličnij im od svojih gostiju i samo se časak pojavio u salonu za glazbu. Napokon je i to veče završilo i gosti Hawker Parka krenuli su u svoje odaje. - Ali svibanjska kraljica mora podijeliti cvijeće iz svoje krune podanicima, zar ne, gospodo? - zaviknula je veselo lady Isabel. - Naravno, my lady! Vi ste to dužni učiniti gospoñice Daultey! Umornim pokretom skinula je Magali svoju krunu, izvadila iz nje jedan po jedan cvijet i tako s gorkim zadovoljstvom uništila tu krunu kojom ju je bio okrunio lord Gerald. Stala je ovlaš dijeliti jesensko poljsko cvijeće. - Zaboravili ste svog prvog ministra, gospoñice Daultey! - zaviknuo je lord Dowtill. -Geralde, dragi moj, zar si zaboravio doći po svoj dio? Vojvoda je na nekoliko koraka udaljenosti razgovarao s markizom Steilbeighom, ocem lorda Ruperta. Činilo se kao da nije čuo te riječi. Pomalo iznenañeno, lord Rupert ih je ponovio. Vojvoda se okrenuo i pošao prema Magali. Mlada djevojka je u ruci držala još samo jedan jedini cvijet. Ne pogledavši lorda Geralda ona mu ga je pružila. Naklonio se, uzeo cvijet i zatakao ga poput svih ostalih u rever svog kaputa. Pristojno, ali pomalo hladno on je primijetio: - Hvala vam, gospoñice Magali... No, vi niste ništa sačuvali za sebe kao uspomenu na taj dan. - To nije potrebno. Neću ga zaboraviti! U njezinu se glasu, i protiv njene volje, osjetila lagana gorčina. Lord Gerald je neprimjetno zadrhtao i njegov pogled pun zatomljene uznemirenosti, prešao je Magalinim licem. Ali ona je bila posve mirna i hladna. Mlada se djevojka zatim oprostila od gostiju Hawker Parka, a vojvoda s laganom borom na čelu pošao je u salon kamo ga je pozvala njegova majka. Završila je Magalina proljetna vladavina, djevojka je brzo napustila salon i krenula prema sobama gospoñice Nouey. Željela je ostati sama i smiriti tajnu patnju što ju je prouzročio neočekivani napad lady Ophelije. Prolazeći kroz hodnik gotovo se sudarila s Williamom Roswellom, čija se soba takoñer nalazila s ove strane. On se duboko naklonio i kad je Magali htjela poći dalje, nakon kratkog pozdrava, rekao je s puno poštovanja: - Dopustite mi da vam čestitam na časti svibanjske kraljice koju ste tako pravedno stekli. Primijetio sam vas na Vilinskom vodopadu, gospoñice, Daultey! Naravno izdaleka, jer nisam imao tu sreću da budem pored vas kao oni mladi plemenitaši koji su činili vaš dvor. Vojvoda od Staldiffa je sigurno bio ponosan na svoju dužnost prvog ministra ... - Sumnjam! - prekinula ga je Magali hladno. Htjela je krenuti dalje. Ali Roswell je nastavio: - Ne znam zašto me vaše ime podsjeća na nešto... - Čini mi se da sam nekoć poznavao jednog Daulteya ... Iznenadni se interes pojavio u Magalinom pogledu. - Zaista?... Gdje to? - Nisam siguran... To je samo neko nejasno sjećanje. Toliko sam putovao! - Jeste li bili u Indiji? - Da, često. - Poznajete li Bombay? Tamo smo stanovali. - Vrlo dobro poznajem taj grad ... Ali ne mogu se sigurno sjetiti... - Pokušajte se sjetiti! Možda bismo tako mogli saznati nešto o mojim roditeljima! - dodala je Magali, zaboravljajući u toj iznenadnoj nadi na osjećaj odbojnosti što joj ga je tajnik ulijevao. - Nastojat ću to svim svojim silama, budite sigurni gospoñice Daultey! Nešto se u njegovu glasu nije Magali sviñalo, pa je kratko se naklonivši, otišla. Roswell je krenuo u svoj stan, trljajući ruke i mrmljajući: - Dobro je bilo što sam joj to spomenuo! Činilo se naime kao da ta mala postupa sa mnom s visoka... Vjerojatno pretpostavlja kako će joj uspjeti sklopiti brak s nekim plemićem. A to mi se čak čini i posve mogućim... A tek taj lijepi vojvoda!... Hoće li nadvladati ponos svoje kaste?... Neka se ne usudi stati na put mojim planovima!

U salonu gospoñice Nouey tekao je razgor vor izmeñu brata i sestre. Na licima obojice mogla se nazrijeti jednaka zabrinutost. - Bila si neoprezna, Amelie! Nisi joj smjela dopustiti družiti se s tim otmjenim svijetom meñu kojim ona neće živjeti - primijetio je svećenik. - Ta uboga mala, koliko god ozbiljna i skromna bila, morala se opiti divljenjem i komplimentima koje je zavrijedila svojim svojstvima... A nadasve je trebalo misliti na to da se to tako nježno i toplo srce ne prepusti nemogućim maštanjima. - Imaš pravo, Jacques, bila sam slaba. I odviše sam lako popustila želji lady Isabel... Uživala sam gledajući svoju Magali tako dražesnu u njezinim jednostavnim svijetlim haljinama. Ja ću biti kriva, bude li ona patila! - rekla je očajnim glasom. - Ali možda se ti varaš, Jacques? Odmahnuo je. - Sumnjam. Poznajem ih dobro oboje. Znam kakvi se nježni osjećaji i plemeniti ideali kriju pod hladnom i pomalo skeptičnom vanjštinom lorda Geralda. Promatrao sam ih iz svog skloništa. Videći duboko poštovanje što joj je odavao kada su stajali tamo iznad vodopada, kao stvoreni jedno za drugo, poput slike koju bi svaki slikar s najvećim oduševljenjem naslikao, shvatio sam po sjaju na njihovim licima da ta uboga djeca...! - prošaptao je. - Ne bih bila nikada pomislila da bi on, koji je tako ponosan, mogao i načas zaboraviti sve ono što ga dijeli od Magali!... A tek ona, moja pametna Magali! - odgovorila je užasnuto gospoñica Nouey. - Još do pred kratko vrijeme oni su uzajamno osjećali duboku antipatiju. - Bila si slijepa, draga sestro, ne primjećujući da se ta dva lijepa bića ponosna, plemenita i strastvena, moraju zbližiti i zavoljeti. Usudio bih se ustvrditi da na lorda Geralda nije djelovala samo ljepota tvoje štićenice, već prije svega plemenite odlike njezine duše ... Ako su Magali i privukli njegova ljepota i mudrost, uvjeren sam kako je prije svega na nju djelovala plemenitost njegova srca i nježnost koja se i prečesto skriva iza ponosne suzdržanosti. Prekinuo se, jer je Magali ušla u salon. - Evo konačno moje male svibanjske kraljice! - rekla je gospoñica Amelie s usiljenom veselošću. - Da, evo me - odvratila je Magali umornim glasom. Pošla je prema gospoñici Amćlie ... Iznenada je pala na koljena i prislonila glavu na grudi stare gospoñice, te je zajecala. Otac Nouey pogledao je svoju sestru pogledom koji je jasno govorio: »Vidiš li, što sam ti rekao!« - Sto se dogodilo, mala moja Magali? -zapitala je prestrašeno gospoñica Nouey. - Zar te netko ražalostio ili uvrijedio?... Sto se dogodilo, mala moja? Magali joj je isprekidanim riječima ponovila ono što joj je kazala lady Ophelia. Kada je završila, gospoñica Amelie ju je uhvatila za ruku i obavila pogledom punim ljubavi. - Nemaš zašto biti tako tužna, dijete moje! To je jedna od tisuću malih rana kojima svijet obasipava čiste i poštene duše. Sve će to brzo biti izbrisano, naročito ako moja Magali započne živjeti svojim prijašnjim životom. - Oh, da, gospoñice! - prošaptala je dršću-ćim glasom Magali. - Kako je svijet zao!... Kako su mogli i pomisliti da bih ja, ubogo biće odgojeno iz milosrña, mogla doći na tu ludu pomisao?!... I to sve samo zbog toga što se on prema meni ponašao jednostavno i s puno dobrote kako bi ispravio prijašnju grubost. Bar tako pretpostavljam. - Da, to je sigurno istina - rekao je otac Nouev pogledavši svojim ozbiljnom pogledom uzbuñenu djevojku. - Svijet skriva pod cvijećem otrov, dobro moje dijete! Sutra me možete naći u kapelici i tamo ćemo o svemu tome porazgovarati. Magaline oči, tamne od straha, podigle su se prema njemu. U pogledu svećenika našla je beskrajnu samilost. - Vi ćete mi pomoći, oče... Zašto ja toliko patim? - završila je u laganom jecanju. Otac Nouey je nježno položio ruku na njezino rame: - Odmorite se sada, dijete moje, jer su zemaljske krune teške... ponekad čak i ona svibanjske kraljice, zar ne? - Oh, da - šapnula je zadrhtavši i naslo-nivši vruće čelo na ruke gospoñice Amelie.

* * * Te večeri Vojvoda od Staldiffa nije ostao razgovarati s Freddyjem, niti je pušio na terasi sa svojim prijateljima. Smjesta je otišao u svoje sobe, otpustio slugu i otvorivši velika vrata, naslonio se na ogradu terase. Nebo je bilo posuto zvijezdama, prodorni miris ruža dizao se iz vrta obasjanog blijedom svjetlosti mjesečine. Tamo dalje, prostirala se srebrnkasta površina jezera. To je veče bilo divno svježe i veličanstveno tiho. Mladić je podigao pogled. Promatrao je trenutak zvijezde koje su treperile tamo gore... U mislima stao je šaptati stihove iz »Mireille«: Njen je pogled bio kap rose, koja je raspršila svu bol... - Da ju je sam Mistral vidio ne bi o njoj mogao drugačije govoriti. Prekrižio je ruke na grudima i uronio u melankolično razmišljanje. Sjećanje je budilo u njemu ono iznenañenje puno divljenja što ga je osjetio ugledavši Magali, i čuvši njezin divan glas, prilikom njihova prvog susreta nakon dugog vremena. To se iznenañenje brzo hladilo kada je shvatio da se pred njim nalazi nahoče što ga je odgojila gospoñica Nouey. Ona ga je jednom bila povrijedila riječima koje njegov muški ponos nije mogao tako lako zaboraviti. Ponovno je vidio mladu jahačicu prema kojoj je postupao onako s visine, zatim družbenicu, što je strpljivo podnosila mušice lady Ophelije... pa onu partiju tenisa za vrijeme koje je shvatio da će jednostavni šarm Magali odagnati nelagodnost što ju je osjećao prema njoj — dobrotu, kojom je zračila njezina čista nježnost i rijetka inteligencija. - Ona posjeduje sve o čemu bih ja samo mogao sanjati! - prošaptao je grčeći prste na kamenoj ogradi. - Ali to nije moguće!... Ja ... ja... pa da se oženim običnom grañankom, i to jednom čije porijeklo s majčine strane nije poznato. Prošao je rukom preko gorućeg čela. - Ipak bi to za mene bila sreća. Mnogi na mom mjestu ne bi oklijevali. Danas takvi brakovi više ne predstavljaju poteškoće. Pred njim se neprekidno pojavljivala slika Magali, okrunjena cvjetnom krunom. Kako je bila radosna tog poslijepodneva!... Ipak, činilo se kao da se neki veo spustio navečer na njezino lice... - Ukoliko se nije i njoj dogodilo da i nehotice pomisli na nešto nemoguće!... Ali ne, ona je tako ozbiljna! I nikada joj ništa nisam mogao otkriti čega ni sam nisam bio svjestan. Možda ju je povrijedila Ophelia ili neka druga mlada ljubomorna djevojka... Ili je možda bila povre-ñena zbog mog ponašanja te večeri. Ali to je bilo potrebno, usprkos svoj mojoj patnji. Da, vojvoda od Staldiffa mora usred propadanja današnjeg plemstva čvrsto držati stijeg svog roda. Ponosno je uspravio glavu i podigao lijevu ruku. Pod sjajem što ga je bacalo svjetlo iz sobe, zakrijesio je smaragd na njegovu prstu... - Čovjek mora imati srce jednako tako tvrdo kao što je to ovaj kamen na prstenu. To će biti teško, no meni će uspjeti. Spustivši pogled iznenada je ugledao cvijet zataknut za njegov kaput... Zgrabio ga je i bacio u mrak. - Uboga moja mala svibanjska kraljice! -prošaptao je promuklim glasom. I taj tako ponosan čovjek, koji se uvijek znao obuzdati, osjetio je kako mu je suza kliznula niz obraze.

XII Lady Isabel prehladila se razgovarajući odviše dugo na terasi, pa je njezina bolest pružila Magali najbolju izliku da izbjegne zabave u Hawker Parku. Boravila je veći dio dana kraj svoje prijateljice, a ostalo je vrijeme provodila u radu s gospoñicom Amelie. Provodila je dosta vremena i u kapeli ili na šetnji sa Freddyjem, ako on nije bio kraj svog plemenitog zaštitnika. A kada je lady Isabel ozdravila, uspjelo joj je oduprijeti se njezinu nagovaranju, govoreći joj kako se ozbiljno posvetila slikarstvu, jer želi od toga učiniti svoj životni poziv. - Čini mi se da to nije odviše umišljeno s moje strane. Otac Nouey, dobar poznavalac slikarstva, uvjerava me kako ću sigurno uspjeti. - Moj brat isto misli, Magali! Sjećam se kako se divio tvojim dražesnim programima i nazvao ih malim umjetničkim djelima... Zar ne, Geralde? - nadodala je obraćajući se svom bratu koji je upravo ulazio u sobu.

- Sto to, draga moja? - zapitao je nemarno, pozdravljajući pomalo hladno Magali. Ona je ustala, što je običavala činiti u posljednje vrijeme, naglašavajući na taj način svoj položaj podreñene osobe, a na kojeg je u posljednje vrijeme bila pomalo zaboravila, videći kako s njom postupaju kao s ravnopravnom osobom. - Da su ti se vrlo sviñali programi što ih je Magali naslikala? Odgovorio je nemarno, sjedajući kraj sestre. - Da, bili su zaista lijepi. - Dala sam svoj lady Dowtill koja ga nije imala. A tako bih ga rado sačuvala kao uspomenu na moju Magali. Geralde, da li bi ti bio tako dobar i dao mi svoj. - Vrlo rado, Bella, no moram priznati da ga nisam sačuvao. - Geralde, kako si mogao baciti nešto tako lijepo?... Ti koji se smatraš umjetnikom! - prekorila ga je lady Isabel. - Spalio sam ga prije kratkog vremena ... Priznaj draga moja, bio bi mi potreban poseban ormar kada bih htio sačuvati sve programe, umjetničke ili ne, svih svečanosti na kojima sam sudjelovao! - odgovorio je kao da tome ne pridaje važnosti. Kada bi on dolazio u posjete Isabel, Magali bi se uvijek brzo povukla, nalazeći dobar izgovor, iako bi je mlada djevojka zadržavala. Vojvoda se nikada više nije pridružio takvom nagovaranju. Kada bi pak Magali došla Isabel, a njen je brat bio kod nje, on bi se nakon kratkog vremena udaljio izmijenivši nekoliko beznačajnih riječi izgovorenih s onim istim ponosnim tonom kojeg se odrekao prije nekog vremena u razgovoru s mladom djevojkom. - Kako si ozbiljna i šutljiva u posljednje vrijeme, draga Magali! - primijetila je jednog dana Isabel. - Blijeda si i činiš se umornom. Bila si tako vesela i dražesna na dan svog kraljevanja. Zar ne, Geralde, nije bilo moguće zamisliti dra-žesnije svibanjske kraljice? Vojvoda je tog trenutka prelistavao neku francusku reviju i tako se snažno trgnuo da je srušio kristalnu vazu sa stola i razbio je u tisuće komadića. - Oh, moja lijepa vaza! Magali mi ju je poklonila za roñendan! - viknula je užasnuto Isabel. - Oprosti, draga moja Bella, zaista sam neoprostivo nespretan - odgovorio je on mirno. I započeo je razgovor o nekom društvenom dogañaju, tako da Magali nije mogla sudjelovati u njemu. Osobe, o kojima su brat i sestra razgovarali bile su joj potpuno nepoznate. Kada se lady Isabel vratila meñu goste Hawker Parka, Magali se gotovo potpuno povukla u svoju osamu. Ponekad bi je pozivali da pjeva ili sudjeluje u partiji tenisa, želeći njezinom pomoći pobijediti one na čijoj je strani igrao vojvoda od Staldiffa. Ali to se rijetko kada dogañalo, jer lord Gerald kao da je zamrzio tenis. Jednako tako bilo je i sa glazbom, a naročito s pjevanjem. Cim bi započeo koncert, on bi pošao na terasu ili u pušionicu i tamo se pridružio svom prijatelju markizu de Steilbeighu i nekim drugim gostima, zakletim neprijateljima Orfejeve umjetnosti. - Zaista nije dopušteno da bilo koji čovjek bude tako ćudljiv! - primijetila bi gospoñica Hetty, ljuta zbog toga što nije postigla nikakav uspjeh kod njega. - Njemu je sve dopušteno - odgovorio je lord Dorwilly koga je zabavljala srdžba Amerikanke. - Osim toga, svi ne sude poput vas, gospoñice Loodler! Lady Ophelia smatra posve prirodnim što je njezin bratić promijenio ukus. - Da, zato jer je osrednje glazbeno nadarena i ne voli tenis - odgovorila je zagrižljivim tonom gospoñica Hetty. - Ipak vjerujem da će se morati još silno potruditi hoće li htjeti postići svoj cilj kod svog prevrtljivog bratića... A što se mene tiče, čini mi se da ću odustati - procijedila je kroz zube. Veliki lovovi na konjima u Hawker Parku bili su slavni po čitavoj Engleskoj. Doveli su još mnoge nove goste. Svečanosti su slijedile jedna za drugom. Bile su vrlo raskošne kako je to zahtijevao društveni položaj i bogatstvo Vojvode od Staldiffa. Odavali su utjecaj francuskog duha što su ga lord Gerald i njegova majka stekli za vrijeme svojih čestih boravaka u Francuskoj. U salonu, u kojem je radila zajedno s gospoñicom Amćlie, dok bi im otac Nouey čitao, Magali bi čula odjeke tih svečanosti: trube goniča, lavež pasa, konjski kas, smijeh divne mladeži, a navečer, zvukove orkestra koji je parove vodio u plesu kroz osvijetljenje salone dvorca. - Sretna sam što mogu ovdje biti na miru - govorila bi ponekad, naslanjajući glavu na rame gospoñice Amelie. Činila se iskrenom. U toj atmosferi rada i ljubavi, u toj ozbiljnosti, ona je nalazila mir. Osjetila je kako se smiruje uzbuñenje izazvano riječima lady Ophelije, usprkos bolu koji ju je nesvjesno u dubini duše mučio.

Jednog jutra ona je u parku brala bijeli vrijes. Preuzela je naime dužnost da svakog jutra ukrašuje kapelicu svježim cvijećem, i to ili onim raskošnim iz Hawker Parka ili pak šumskim kojeg bi donosila u snopovima i razmještala oko bijelog mramornog kipa Djevice. Cesto bi je Freddy pratio. No, tog je jutra i on pošao u lov. Htio se odazvati pozivu lorda Geralda, iako se nije dobro osjećao. No, nije mogao ništa odbiti onome kojeg je volio svim svojim nježnim srcem i gotovo mu se pretjerano divio, što bi ponekad pomislila Magali. Brzo je brala cvijeće. Bila je pomalo uzbuñena, pa se nije željela zadržati u suncem obasjanom parku. Krenula je najkraćim putem u nadi da će se Freddy možda vratiti prije ostalih kao što se to već više puta dogodilo. Iznenada se na kraju puta, kojim je krenula, pojavio neki lik. Magali je prepoznala Roswella koji se približavao brzim korakom. - Opet taj čovjek! - pomislila je zlovoljno. Freddy i ona bi ga sada često sretali. Razgovarao bi o književnosti i glazbi s Magali, a o slikarstvu s Freddyjem. S gospoñicom Amćlie govorio bi o vršenju dobrih djela. Upoznao je i oca Noueya i kao da nije primjećivao njegovu hladnu suzdržljivost, on bi s njime razgovarao o mladim ljudima, i o tome kako još uvijek treba gajiti nadu da će se pronaći obitelj njihove majke, te o svom velikom zanimanju za njih. - Taj mi se čovjek ni najmanje ne sviña -govorio bi otac Nouey. - Niti nama! - odgovorili bi spontano Freddy i Magali. Videći ga kako se približava, Magali je primijetila da je tajnik bio sav crven, poput čovjeka koji je trčao. - Tražimo vas svuda po parku, gospoñice Magali! - zaviknuo je zadihano. - No, ja sam došao na sretnu pomisao da vas ovdje potražim. - Traže me?... Zašto? - zapitala je nestrpljivo. - Gospodinu Freddyju dogodila se mala neprilika. - Freddyju? - Nadam se da nije ništa ozbiljno. Pao je s konja i ranio glavu... Magali je već trčala prema dvorcu. Roswell ju je slijedio velikim koracima i pritom govorio: - To je pomalo i krivnja vojvode od Stal-diffa... to se mora priznati. Rekao je Freddyju neka zajaši na jednog od njegovih konja, koje samo on može savladati. Zatim je htio da vaš brat preskoči neku zapreku. Njemu to baš nije bilo drago, ali je konačno ipak pokušao. Konj se propeo i nije htio skočiti. »Hajde Freddy, malo hrabrosti! Nisi valjda žensko?« - viknuo je vojvoda, koji je jutros vrlo nervozan i nestrpljiv - kao što je to uostalom gotovo uvijek u posljednje vrijeme. To mogu ja potvrditi!... Freddy je potjerao konja ... No životinja, vjerojatno osjećajući njegovu slabu ruku, ponovno se propela pred zaprekom, a jahač je pao na tlo ... - Bože! - zadrhtala je Magali. - Na sreću zemlja je na tom mjestu bila mekana. Kako je žalosno morati se pokoravati takvom gospodaru! - proŠaptao je Roswell kao da govori samom sebi. - Jednog je dana gotovo pretjerano plemenit, a drugog neizmjerno strog ... Freddy je htio odbiti, ali nije se usudio. To se vidjelo. Taj ubogi mladić zna što znači ovisiti o nekome! - govorio je glasom punim suosjećanja. - Sada je on ljubimac vojvode od Staldiffa, sve dok mu ne dosadi. Ubogi, dragi Freddy, a on ga toliko voli! U Magalinoj duši stala se buditi srdžba. On je dakle bio kriv za tu nesreću, on za koga je mislila da toliko voli njezinog brata. Tajnik je bio u pravu, to je bio samo njegov hir. Vojvoda je bio oduvijek poznat zbog svoje nagle prirode, a takav je i ostao. Samo što je to njegova prividna ozbiljnost skrivala. Isto tako kao što se sada odrekao glazbe, mogao je odgurnuti i Freddyja, koji je za njega možda predstavljao samo zabavu. - Oh, ne, moj Freddy nije stvoren za to! -prošaptala je uzbuñeno. Roswell ju je čudno pogledao i smiješak zadovoljstva prešao je njegovim usnama. Napokon su stigli do dvorca. Magali se požurila uz stube i utrčala u Freddyjevu sobu. Ranjenik je ležao na svom krevetu. Glava mu je bila zamotana, a oči zatvorene. Kraj kreveta razgovarali su tiho otac Nouey, vojvoda i gospoñica Amćlie. U isto vrijeme su se okrenuli kada su čuli da ulazi Magali... Lord Gerald je bio vrlo blijed i povukao se kako bi je pustio do kreveta. Nagnula se i prestrašeno pogledala nepomično, blijedo lice ... - Je li... je li živ? - viknula je, uspravivši - Naravno, to je samo nesvjestica... Ne uzbuñujte se, gospoñice Magali - začuo se uzrujan glas lorda

Geralda. Tamne Magaline oči, koje su grozničavo sjale, podigle su se prema njemu... - Nije li bilo dosta što ste mi jednom učinili? - zapitala je glasom punim gorčine, u kojem se nazirao i bijes. - Zar je sada moj brat morao postati žrtvom vaših prohtjeva? To neću dopustiti... Ja imam samo svog Freddyja ... Vojvoda se smrtno blijed povukao nekoliko koraka. - Magali! - zaviknula je gospoñica Amćlie glasom punim prijekora. No, mladi ju je čovjek kretnjom ruke prekinuo. - Ostavite to, gospoñice - rekao je hladno. - Zavrijedio sam te prigovore zbog onoga što se jednom dogodilo ... Ipak sam se nadao da sam gospoñici Daultey dokazao kako sam doista zavolio njezinog brata, i da to nije samo prolazna mušica. Danas sam zaista bio neoprezan i žao mi je. Platio bih ne znam što da se to nije dogodilo ... ali mogli ste biti toliko velikodušni, gospoñice Magali, i ne probuditi uspomenu na nešto što će uvijek predstavljati najsramnije djelo mog života. Naklonio se i brzo otišao. - Magali, on je spriječio da se Freddyju ne dogodi još veća nesreća, zadržavši njegova konja i riskirajući da i sam bude povučen! - prošaptala je gospoñica Amelie. Magali, kao da je nije čula, spustila se na koljena kraj kreveta. - Liječnika!... Je li se tko toga sjetio? -zamucala je. - Lord Gerald je smjesta poslao glasnika na konju. Liječnik će brzo stići... Vojvoda i moj brat načinili su privremeni zavoj, i ja mislim, mala moja Magali, da ta ozljeda neće biti baš ozbiljna... zar ne, Jacques? - Da, i ja mislim da dna nije teška. Samo što je izgubio mnogo krvi... Evo ga, dolazi k svijesti! Freddy je uistinu otvorio oči. Nasmiješio se svojoj sestri, a zatim su se njegove usne otvorile ... - Lord Gerald... On je zadržao konja. Jesi li mu zahvalila, Magali? Magalino se lice steglo. - Nisam... ali 61 to učiniti. Budi u to uvjeren, Freddy - prošaptala je dršćućim glasom.

* * * Liječnik je potvrdio riječi oca Noueva. Ozljeda na glavi nije bila opasna i brzo će zacijeliti. No, pad je prouzročio dosta jaku živčanu groznicu, pa je stoga bio potreban strogi odmor. Magali se smjestila uz krevet svog brata i brinula se o njemu neprekidno. Zaokupljena time ipak nije uspijevala otjerati iz svojih misli nepravedne riječi koje je izrekla vojvodi od Staldiffa. Bile su izrečene u bijesu nakon što je čula priču tajnika Williama Roswella... a i zbog neobjašnjenog osjećaja gorčine i ljutnje što ga je osjetila prema lordu Geraldu. Sada je kajanje obuzelo njezino srce, jer je saznala da je vojvoda bio doduše neoprezan i dopustio Freddyju da zajaše njegovog konja, no on je to učinio na navaljivanje njezina brata. Kasnije je možda i pomalo nestrpljivo zatražio od mladića da preskoči zapreku, ali samo zato da bi mladi čovjek, koji je dugo oklijevao, ipak odlučio da skoči. Nakon nesretnog dogañaja bilo mu je neizmjerno žao zbog te neopreznosti i učinio je sve da svoju krivnju popravi. Sam je uz pomoć lorda Dorwillija odnio ranjenika, okruživši ga svom mogućom pažnjom ... - Kako je drhtao taj ubogi Gerald! - rekla je lady Isabel. Sada se svako jutro i veče raspitivao o Freddyju. Slao mu je knjige, izdanja o umjetnosti, sve ono što je moglo zanimati i rastresti bolesnika. Svakog bi dana, francuski šef kuhinje ispitivao gospoñicu Amelie o jelu kojeg je mladić naročito volio, jer je Freddy bio vrlo izbirljiv... Ali vojvoda nije dolazio u posjet Freddyju i on je zbog toga bio razočaran i žalostan. - Čudno, Magali! Vojvotkinja, lady Isabel, grofica Volberg, lord Dorwilly, svi su mi došli u posjete, a njega nema... Njega, koga ja toliko volim!... A i on voli mene, ja to znam. Zašto se ljuti na mene? Magali bi mu odgovarala neodreñeno, spominjući veliku zaposlenost vojvode... No, samoj je sebi govorila s gorčinom, kako je on vjerojatno duboko povreñen i kako joj neće oprostiti one riječi. Osjećala je grižnju savjesti zbog njih. Odlučila je da učini ono, što je za nju bilo izvanredno teško. Trebalo je zahvaliti lordu Geraldu za svu njegovu pažnju prema Freddyju, i u isti se čas ispričati zbog optužba koje mu je uputila u času straha. Da, trebalo je to učiniti... Prvi puta kada ga sretne... Oh, kako će to biti teško! Zaista, još je uvijek bila vrlo ponosna ,.. Ipak, ona nije bila u pravu, i to je trebalo ispraviti.

Jednog jutra, izlazivši sa mise, opazila je vojvodu na hodniku pred kapelicom. Radnici su popravljali neku drvenu rezbariju, a lord Gerald je promatrao sliku skinutu sa zida. Hladno je pozdravio Magali, upitao za Freddvjevo zdravlje, pa se zatim opet okrenuo prema slici. - Hoćete li mi dopustiti da vam kažem ...? - prošaptala je Magali, pocrvenjevši. - Sto mi imate reći? - zapitao ju je ledenim glasom. Uboga Magali je spustila glavu, preplašena kao što to još nikada nije bila. - Htjela sam vam zahvaliti za sve što ste učinili za jadnog Freddyja i... da mi je neizmjerno žao zbog onih mojih riječi... Prekinula se sva zbunjena zbog sjećanja na ono što se dogodilo. . Vojvoda je okrenuo pogled govoreći pomalo s visoka: - Molim vas, nemojmo više govoriti o tome! Vi možete misliti o meni slobodno što god ćete... tim više što sam vam dao pravo na to svojim nekadašnjim ponašanjem ... - Sada i ja moram reći: ne govorimo više o tome, mylorde! - zavikala je živahno. - Ja sam sve to zaboravila... - Ali ja nisam... A dopustite mi da vas upozorim da ni vi niste posve zaboravili... i da mi to čak i zamjerate. Ona je pocrvenjela na te zajedljive riječi. - Prepustila sam se trenutku srdžbe, zbog koje sam smjesta požalila. Bila sam tako uzbuñena zbog Freddyja!... A osim toga pričali su mi o svemu u posve drugačijem svjetlu ... - Tko vam je to pričao? Magali mu u neprilici nije znala odgovoriti, pa je on nastavio odlučnim glasom: - Kažite mi tko vam je prvi rekao sve o toj nesreći, gospoñice Magali! - To nije moguće, mylorde, ne mogu ... - Dobro, ja ću to saznati... Ali molim vas, ne uzbuñujte se zbog svega toga. Činilo se kao da je napeti izraz njegova lica nestao i pogled pun osjećaja zaustavio se na Magali, koja je bila uzbuñena i umorna zbog Freddyjeve bolesti. - Najveći krivac sam ja i prije svega moram se ispričati vama - rekao je nježno. - Govori se da sam ozbiljan čovjek i obično oprezan, no moram ustvrditi, kako mi je još potrebno mnogo toga. To će biti dobra lekcija... ali bilo bi mi tisuću puta draže da se to dogodilo na drugi način. Njegove su se ruke nehotice zaustavile na mramornom poprsju kralja Karla I, čiju su uspomenu gajili u obitelji vojvode od Staldiffa. - Kada bi ljudi znali naučiti nešto iz svojih grešaka i zabluda, oni bi doskora postali savršeni - rekao je zamišljeno. Meni je tako uspjelo djelomično savladati svoju žestoku prirodu... koju vi tako dobro poznajete - dodao je, pokazujući na ruku mlade djevojke. - Onog sam dana savršeno shvatio kamo me može dovesti ta opasna osobina. - A i ja sam od toga dana odlučila postati opreznijom, zbog tog istog razloga ... Vidite, nije potrebno žaliti zbog onog dogañaja, jer je doveo do takvih dobrih rezultata - nadodala je uz smiješak. Vojvodini prsti čvrsto su pritisnuli glavu Karla I, kao da je žele probiti. -r- Mene će uvijek mučiti grižnja savjesti što sam udario ženu. - Tada mi je bilo jedva jedanaest godina ... - Da ste imali i šesnaest ja bih isto tako postupio. U tim nastupima bijesa više nisam mogao vladati samim sobom, a vi ste mi u ono vrijeme, i sam ne znam zašto, bili vrlo nesimpatični. Ugrizao se za usne i odvratio pogled, kao da ga je iznenada stao vrlo zanimati Karlo I. Magali, i ne opazivši to, stala je kazivati nesvjesno, kao da govori samoj sebi: - Da, postojalo je pravo neprijateljstvo medu nama ... vjerojatno zbog toga što sam i sama bila vrlo ponosna. Prekinula se zbunjeno ... Ali on se nasmijao bez traga srdžbe ... - Vidite, u isti ste čas optužili i samu sebe i mene, gospoñice Magali! Da, vi ste bili ponosni, a ja još više... Ali, dok ste vi postali skromni i strpljivi, ja sam ostao isti. No, to je nasljedna osobina moje obitelji - osobina, za koju neki kažu... U svakom slučaju ja je posjedujem u velikoj mjeri - dodao je podrugljivim tonom. Nekoliko je trenutaka šutio, a zatim je dodao: - Recite Freddyju, molim vas, da ja često mislim na njega i da žarko želim da on što prije ozdravi. Tada ćemo ponovno poći zajedno na šetnju i nastaviti s našim razgovorima. - Jadni Freddy, toliko žali što je lišen društva onoga koga voli! Jučer mi je rekao da broji dane...

Pogledala ga je plahim pogledom koji je, a da toga nije bila svjesna, izražavao tihu molbu... Lord Gerald se veselo nasmijao. - Uvjeren sam da me želite zamoliti da ga posjetim, zar ne, gospoñice Magali? Budite sigurni da bih to učinio već nekoliko puta, da nije bilo onih riječi... - Shvatila sam to, mylorde!... Ako mi to možete oprostiti... - Naravno, gospoñice Magali, sve je zaboravljeno ... Da vam to dokažem posjetit ću Freddyja još danas poslijepodne nakon ručka. Naklonio se i time završio razgovor. Magali se udaljila. Bilo joj je drago što je uklonila nesporazum koji ju je teško pritiskivao. Sva sretna pohrlila je Freddyju da mu najavi posjet njegova ljubljenog prijatelja... Bila je pomalo iznenañena zbog vojvodine prirode koja je bila tako puna protivurječnosti; čas ljubazna i plemenita, čas ponosna i osvetoljubiva. Jer, nije li povratku one njegove nekadašnje nesimpatije prema njoj, trebala zahvaliti promjenu u njegovu ponašanju nakon svečanosti svibanjske kraljice koju je priredila lady Ophelia? Njegova plemenitost i izvjesno viteško ponašanje možda je učinilo da se on u odnosu prema skromnoj družbenici odrekne svog priroñenog ponosa. Ipak je vjerojatno prosudio da su i on i njegovi gosti otišli predaleko u tome; možda se pobojao da će to kod nje uroditi nesrazmjernim ambicijama, a možda se sjetio i uvredljivih riječi koje mu je jednom kao dijete uputila. Sve je to vjerojatno prouzročilo da je on svojim ponašanjem htio objasniti Magali Daultey da nikada nije prestala biti podreñena osoba. - Ima pravo, tako je mnogo bolje - pomislila je Magali, odbacujući gorčinu. - Neka se svatko na svijetu drži svog mjesta, to je prava mudrost... Zaboravila sam je neko vrijeme, i znam da sam to skupo platila. Freddy se nalazio na vrhuncu sreće. Njegov dragi lord Gerald posjećivao ga je gotovo svaki dan. Oni su dugo vremena provodili u razgovoru koji je oduševljavao mladića... Vojvoda je mogao slobodno dolaziti, jer nikada nije sretao Magali. Ona je u to vrijeme odlazila na uobičajene šetnje, a ako bi vrijeme bilo loše, nalazila bi u kapelici utjehu i novu snagu. Jednog lijepog podneva, ulazeći u sobu, ugledala je vojvodu kako sjedi kraj naslonjača njezina brata. Ta dva tako lijepa bića činila su prekrasnu sliku. Mlañi je podigao svoje velike modre oči, pun nježnog osjećaja, prema radosnom licu svog prijatelja ... Glas lorda Geralda, kojim je govorio svom dragom štićeniku, bio je pun topline i nježnosti, što je bila rijetkost u njega. - Iskrena je ta simpatija meñu njima! - pomislila je Magali, tiho se povlačeći. - Kažu da on zna očarati ljude kada to želi. Zarobio je i mog malog Freddyja ... Ali, ja zaista vjerujem da je to prijateljstvo u vojvode iskreno, i to me neizmjerno raduje zbog mog brata. Freddy je tako osjećajan, i odviše sanja, pa je mom dragom bratu potreban zaštitnik u životu. A ja sam i odviše mlada da bih mu tu zaštitu mogla pružiti. Prelazeći tog istog dana predvorjem srela je lorda Loweteada. Lord Dorwilly joj je ispričao da je starac često pitao za Freddyja i ona je iskoristila priliku da mu se zahvali. - Bilo mi je drago čuti da se on oporavlja ... Taj je mladić svima vrlo simpatičan - odgovorio je svojom uobičajenom hladnoćom. Pozdravio je, a mlada se djevojka udaljila baš u času kada se na pragu predvorja pojavio William Roswell vraćajući se iz parka. Mirno tajnikovo lice kao da se načas neprimjetno steglo. Promrsio je: - Hoće li on stati na put mojim planovima? ... Opazio sam kako je gledao Freddyja. On joj je doista nalik... Trebat će nešto poduzeti. Magali se htjela povući vidjevši tajnika koji joj se približavao. Duboko se naklonio i zabrinuto zapitao za bratovo zdravlje ... Magali mu je kratko odgovorila. Uznemirenost je prošla njegovim pogledom, ali mirno je rekao, slatkim glasom: - Sretan sam što se sve tako svršilo i što to drago dijete neće imati posljedica nesretnog dogañaja. - Ne, zahvaljujući vojvodi od Staldiffa... Zaboravili ste mi ispričati da je on držao konja dovodeći u opasnost svoj život i tako spriječio da konj odbaci mog brata daleko - odgovorila je hladno. Tajnik je problijedio. - Bio sam uzbuñen zbog nesreće i vašeg straha, pa vam nisam mogao ispričati sve pojedinosti. Vojvoda je zaista na najbolji način popravio svoju grešku ... Kazao sam vam, gospoñice Daultey, on ima divnih odlika ... da, pravi je vitez. Ali, one su često potisnute ... Duboko se naklonio i pozdravio. Lady Isabel se pojavila u predvorju. Bila je sva svježa, obučena u

ružičastu haljinu, radosna i nasmiješena. Magali je pošla prema njoj, a tajnik se povukao. - Dobar dan, draga Magali - rekla je Isa-bel, stisnuvši prijateljici ruku. - Razgovarala si s tim neugodnim čovjekom? - Pitao me za Freddyjevo zdravlje... Doista je neugodan. Njegov pogled budi u meni osjećaj koji ne mogu opisati. - Čini se da je u Indiji bio učenik nekog starog Brahmana koji ga je naučio tajne magije okultnih znanosti i umijeća trovanja ... Zbog svega toga se pitam kako Gerald može zadržati kraj sebe tog užasnog čovjeka. No jučer mi je rekao da će potražiti zamjenu za njega. To bolje! Otišle su, razgovarajući, u divan park ukrašen jesenskim cvijećem. Obilazeći jezerce srele su gospoñicu Hetty u šetnji, namrštenih obrva i udubljenu u duboke misli. - Ah, evo konačno lijepe osamljenice! - rekla je pružajući ruku Magali. - Hoćete li se konačno pojaviti u našem krugu? Taj ubogi lord Dowtill postao je potpuno melankoličan!... A jučer mi je grof Ferdinand de Volberg rekao, nakon što je čuo pjevati gospoñu Ellano: »Kakva razlika od glasa gospoñice Daultey! Za mene postoji samo ona! Njen glas tjera čovjeka na razmišljanje.« Magali je lagano slegnula ramenima. - Bilo bi mi drago kada bi moj glas dovodio do takvih rezultata - odvratila je pomalo ironično. - Ali to ne mogu vjerovati. - Tko zna! - dodala je Amerikanka laganom porugom. - Već smo vidjeli i čudnijih stvari, gospoñice Magali!

XIII - Geralde, moram ti nešto priznati. , Vojvoda se okrenuo prema svom prijatelju Archibaldu, koji je stajao kraj njega naslonjen na ogradu terase. Bili su sami i šuteći su pušili, što je lord Archibald veoma rijetko činio. - Nešto ozbiljno? - zapitao ga je Gerald sa smiješkom. - Vrlo ozbiljno, Geralde ... Mislim se oženiti. - Pa to je divno, dragi moj Archie! Koga si odabrao? Lord Archibald stao je gristi svoju cigaru, a prsti su mu se zgrčili kao obično kada je bio u neprilici. - Dragi Geralde, razljutit ćeš se na mene. Znam da je to ludost... U izvjesnom smislu, mislim, jer na cijelom svijetu ne bih mogao nad savršeniju ženu! - izrekao je to oduševljeno. -Nema joj ravne, Geralde! Vojvoda je zadrhtao, kapci su mu se sklopili i zastrli načas njegov bolan pogled. - Morao bi mi bar reći o kojoj se krasotici radi, Archie - primijetio je mirno, naslonivši se preko ograde da bi istresao pepeo sa cigarete. - To nije teško pogoditi, Geralde?... Mislim na gospoñicu Daultey. - Imaš pravo, Archie, to bi bila prava ludost - primijetio je brzo i hladno vojvoda. Lord Dowtill je to odbio kretnjom punom negodovanja. - Ludost!... Zato jer mi ta mlada djevojka nije ravna po položaju? Zbog toga neću niti časa oklijevati, Geralde! Ja sam suvremen čovjek, nisam tako krut kao ti kada je u pitanju plemstvo i tradicija. Naišao sam na ženu punu najdivnijih odlika, pa me to neće spriječiti da joj ponudim svoje ime. Nosit će ga jednako tako dostojno kao i sve supruge mojih dičnih preña. A ni jedna od njih joj nije bila ravna ljepotom i otmjenošću. Vojvoda je stavio cigaretu u usta i puštajući lagano dim mirno rekao: - Ako ti na to tako gledaš, tada je sve u redu. No, pitam se što će kazati tvoja majka i tvoj stric? - Ispočetka će se sigurno ljutiti, ali Magali će ih uskoro očarati. Zbog toga nisam zabrinut ... Pitanje je samo, hoće li ona prihvatiti moju ponudu. Misliš li da će pristati, Geralde? - zapitao je pun straha, koji se ocrtavao na njegovu ružičastom licu. - Dragi moj, doista nisam o tome razmišljao - odgovorio je vojvoda nemirno. - Teško je pogoditi što se dogaña u ženskom srcu, pa čak i u onima koja su nam najbliža. - Vidjet ću... Geralde, ti se ne slažeš sa mnom? - zapitao je pomalo začuñeno, primjećujući natmureno lice svog prijatelja. - Ne mogu tvrditi protivno, dragi Archie! Poznaš moje mišljenje o neravnopravnim brakovima ... - Da, znam kako bi ti učinio sve na svijetu da ostaneš vjeran svojim načelima, pa čak i onda kada bi zbog toga morao slomiti vlastito srce.

- Da, čak kada bih i to morao - odgovorio je vojvoda prigušenim glasom. - Ali ja nisam od te vrste! - zavikao je lord Dowtill Ijutito. » Taj brak je posve častan i ja ne vidim nikakve ozbiljne zapreke. Neću zbog tradicije žrtvovati sreću svog života. - Svako je mišljenje slobodno, prijatelju -odgovorio je mirno lord Gerald. - Sačuvaj svoje, a ja ću svoje... pa ipak nećemo biti manje dobri prijatelji, zar ne, Archie? - Nećemo, Geralde, iako mi je žao što se ne slažeš sa mnom. Obično sam slušao tvoje savjete. Ali ti si i odviše krut. Ti nikada ne bi svrnuo pogled na nekog nižeg od sebe, moj ponosni prijatelju! Vojvoda nije odgovorio i kao da se udubio u promatranje vrta, obasjanog jesenskim suncem koje se probijalo kroz oblake. Tri terase, na kojima je bilo zasañeno divno cvijeće spuštale su se sve dovde. Na drugoj pojavila se lady Ophelia i Juliane de Volberg, obučena u elegantni kostim od bijele svile. - A ti, Geralde? Zar se nećeš odlučiti i odabrati jednu od tih plemenitih gospoñica koje priželjkuju da postanu vojvotkinje od Staldiffa? -zapitao je lord Archibald, naslonivši se na ogradu. Vojvoda je bacio svoju cigaretu i lupnuo se po kaputu da bi stresao pepeo koji je pao na njega. - Ne žuri mi se, Archie, još nemam ni pune dvadeset i četiri godine. - Da, a dobro znaš da ćeš kad se odlučiš moći uzeti koju god zaželiš ... Kada bih ja bar imao sve one odlike koje ti posjeduješ! Ti si pravi sretnik! - promrmljao je lord Dowtill, obavijajući pogledom plemeniti lik svog prijatelja i njegovo lijepo lice što je odavalo rijetku inteligenciju. Lord Gerald se tiho i pomalo gorko nasmijao. - Zaviñaš mi, Archie... a ne znaš da sam ponekad zaželio biti siromah, mali službenik ili ponizni tajnik? - Geralde, ti tako govoriš? - zavikao je iznenañeno lord Dowtill. - Da, da, Archie... Misliš da je to ludost i imaš pravo. Svaki na ovom svijetu, s jednog do drugog kraja ljestvice društvene hijerarhije, ima svoje obaveze, iskušenja i... žrtve. Treba biti odlučan, Archie - rekao je pomalo promijenjenim glasom. - Sto je s tobom, dragi moj? - zapitao je lord Archibald suosjećajno. - Izmijenio si se već dulje vremena... Neprimjetni grč prošao je vojvodinim licem. Naslonio se na ogradu, ne odgovorivši prijatelju ... - Hoćeš li doći igrati biljar, Archibald? -zapitao je Ferdinand de Volberg, pojavivši se na pragu. - Rado... A ti, Geralde? - Pridružit ću vam se malo kasnije. Dogovorio sam sastanak kraj jezera s glavnim vrtlarom s kojim moram razgovarati o poslovima. Bojim se da me taj dobri čovjek već dugo nestrpljivo očekuje. Mladići su otišli, a lord Gerald ostao je sam, skrštenih ruku i natmurena i.zgrčena lica. - To je bilo neizbježno! - prošaptao je. -Ona će biti sretna. Archibald je sjajan momak ... I ona luda Ferdinand bio bi u stanju učiniti to isto, ali njegov otac nikada ne bi pristao na taj brak. A ona, bar ja tako mislim, bez očeva pristanka nikada ne bi dala svoju privolu. Naslonio je ruku na čelo na kojem se ukazala duboka bora. Na njegovim je usnama zaigrao sarkastičan osmijeh... - Hajde, dragi moj Geralde, ti si jedan od prvih ljudi Engleske. Jedan od najbogatijih, najljepših i najpametnijih. Tako bar govore ... Ne smiješ zavidjeti drugima što će posjedovati taj rijetki dragulj, kojem ćeš teško naći sličnog. Ti ćeš se oženiti iz interesa, potražit ćeš ženu koja će odgovarati tvom položaju... To je tvoja dužnost, vojvodo od Staldiffa! Nestrpljivo je odmahnuo glavom i naglo se uspravio. Zatim je krenuo ususret svojim sestričnama koje su upravo stigle na terasu. - Kako sam zadovoljna što sam te ovdje našla, Geralde - rekla je lady Ophelia. - Reći ćeš nam svoje mišljenje o tome kako treba sutra dekorirati salon. - Nemoguće, Ophelia, Hooker me već dugo čeka kraj jezera.. . Ali, evo Freddyja, mog dragog umjetnika, on će vam pomoći svojim savjetima. Prijateljskom kretnjom pozvao je Freddyja koji se upravo vraćao s golfa u pratnji Maximiliena de Volberga. Lady Ophelia je lagano nabrala obrve, ali nije se usudila odbiti. U posljednje je vrijeme bila dosta ljubazna s Fred-dyjem, da ne bi zbog toga oneraspoložila svog bratića. Ipak joj je bilo teško zaboraviti da je taj mladi čovjek brat one lijepe Magali koju je pre-zirala i na koju je bila ljubomorna. - Fred, lady Ophelia će ti se obratiti za pomoć u vezi s nekom dekoracijom - viknuo je lord Gerald. - Možeš imati puno povjerenje u njega, Ophelia, on ima originalne ideje, umjetnički nadahnute... Liane, hoćeš li me otpratiti do jezerca? Siguran sam da nisi vidjela nove orhideje? - obratio se gospoñici de Volberg.

U očima lady Ophelije pojavila se lagana srdžba gledajući ih kako odlaze, činilo se kao da vojvoda u posljednje vrijeme pokazuje naročitu simpatiju za svoju sestričnu Julianu... Opheila nije skrivala pred samom sobom, ne bez potajne srdžbe, kako joj nije uspjelo učiniti niti korak bliže prema cilju koji si je postavila već u djetinjstvu: postati vojvotkinjom od Staldiffa. Vojvoda se uvijek pomalo rugao njezinoj koketeriji, i krajnje modernom ukusu. A kada se trudila izigravati osjećaje koji su odgovarali poimanju vojvode o idealnoj ženi, to je u njemu izazvalo samo podrugljivo iznenañenje koje ju je vrijeñalo. Bojala se naime da je pronicljivi Gerald pogodio motiv te njezine tobožnje promjene. - Tko zna ne bih li ja, da nije bilo te Magali, postigla svoj cilj! - pomislila je odlazeći u salon. Freddy ju je slijedio. - Gerald, pod svojom hladnom vanjštinom skriva pretjerani idealizam. Ta mala kaćiperka, koja izigrava jednostavnost, govori o književnosti i umjetnosti i pjeva poput sirene, uspjela ga je opčarati. Na sreću njegov mu ponos zabranjuje takav neravnopravni brak ... Ali tko zna, neće li odabrati Julijanu de Volberg? Njihovi su ukusi slični, ona ide u društva samo toliko koliko to obaveze zahtijevaju, nenametljiva je, znade laskati, iako prikriveno ... Eto, još jedne ozbiljne opasnosti. Lady Ophelia je, nabravši čelo, ušla u svečanu dvoranu koju je Freddy trebao ukrasiti po svom ukusu, što baš nije bilo Iako, kako je mladi čovjek malo kasnije priznao ocu Noueyii, popevši se na ručak u stan gospoñice Amćlie. U radnu sobu vojvode od Staldiffa, koja je bila dobro osvijetljena kao svako veče, netko je pažljivo ušao, prisluškujući svaki šum. Vojvoda se zadržao u salonu zbog svojih dužnosti domaćina. Nikada u to doba nije dolazio ovamo ... Ali William Roswell govorio je samom sebi da čovjek nikada ne može biti dovoljno oprezan, pa makar samo bacio pogled na stvari svog gospodara koje su se nalazile u ladici. - Treba saznati sve što drugi misle... To je uvijek korisno - običavao je misliti tajnilc I te večeri htio je ostvariti tu svoju ideju. Zastao je trenutak pred visokim kaminom od crnog mramora, pravim umjetničkim djelom, i podrugljivi mu je smiješak prošao usnama. Jednog dana kada je ušao u sobu vojvode da bi mu predao neko djelo što ga je upravo prepisao, zatekao ga je kako zamišljen stoji na ovom mjestu i promatra neke papire ukrašene crtežima. Tog ga je dana primio nestrpljivo, bio je čak i nervozan, a papiri su se raspršili po svim kutevima sobe .. .Roswell je otišao zadovoljan onim što je vidio. To se zadovoljstvo ponovno danas pojavilo na njegovu hladnom licu. Eh! Eh! Ponos je snažniji od srca! On je tvrdoglav i energičan ... to ne mogu zanijekati, iako ga mrzim. Njegov ponos je moj štit. Njega se ne trebam plašiti. Znao sam dobro da će temeljito promisliti prije no što će se odlučiti na takav neravnopravan brak. Zaista je mogao uništiti moje planove! Istina je, mogao sam mu prodati svoju tajnu uz basnoslovnu cijenu!... Ali ovo mi je milije. Tako ću zadobiti i gospoñicu Daultey i njezin novac, pa ću pokazati tom malom lordu ... Neću valjda pomoći u sreći lijepom vojvodi! Okrenuo se i zatvorio vrata prema hodniku, bojeći se da netko od posluge ne uñe. Našavši vrata zatvorena, pomislio bi da se njegov gospodar vratio u sobu. U času kad je htio učiniti isto s vratima koja su vodila prema privatnim vojvodinim stubama, tajnik se dosjetio: - Mogao bih ih zaboraviti otvoriti pri odlasku. Ne moram se bojati. Vojvoda će dugo vremena ostati meñu svojim gostima. Dakle, na posao. I uz pomoć otvarača, kojih je imao čitavu zbirku u svojoj torbi, on je otvorio pisaći stol i počeo ga pretraživati. Pregledao je sve papire. Neki su dulje vremena privlačili njegovu pozornost, neke je turnuo u džep svog kaputa, jednako kao i snop novčanica. William Roswell je bio veoma širokogrudan kada je bio u pitanju novac drugih, misleći kako čini dobro djelo olakšavajući vojvodu od Staidiffa dijela njegova i odviše velikog bogatstva. U ladici je pronašao i Freddyjev crtež. - Oh! Oh! Evo dragocjenog papira!... Nešto piše ... neki stihovi. Sve je dobro krenulo ... Možda je to napisala gospoñica Daultey? Rukopis je ženski... Iznenada se uspravio. Začuo je tihi šum ... Imao je vremena samo da zatvori ladicu. Na vratima, koja nije zatvorio pojavio se lord Gerald. - Sto radite ovdje? - zapitao je zastavši trenutak. Roswell nije bio neiskusan. U času je njegovo držanje postalo posve prirodno. - Nisam mogao naći španjolski rječnik koji mi je potreban da prevedem neka pisma. Bio sam tako slobodan pogledati ne nalazi li se slučajno ovdje - odgovorio je mirno. Vojvoda je prišao k stolu. U jarkoj svjetlosti Roswell je primijetio kako je ljutito nabrao obrve pa je

smjesta shvatio da sve neće završiti na tome. - Nikada vam nisam dao dopuštenje da ulazite ovamo kada ja nisam prisutan - rekao je lord Gerald ledenim glasom. - Ovo je drskost koju neću podnositi... Napustit ćete prekosutra Hawker Park. Prije toga navratite mom upravitelju i uredite s njim račune. Tajnikove usne su se zgrčile. Ovo mu nije odgovaralo i on je stao proklinjati svoju radoznalost ... Trebat će dakle savinuti leña i pokušati umilostiviti mladog čovjeka. - Nisam vas htio razljutiti? - rekao je vrlo ponizno. - Zaklinjem vas, oprostite mi taj nepromišljeni čin. Sada to shvaćam, iako nisam pri tom mislio učiniti ništa loše... Nećete mi valjda samo zbog toga otkazati. Taj mi je posao potreban kako bih mogao živjeti. Ne možete me otjerati poput zločinca. - Kada bih mislio da ste zločinac, vjerujte mi, tada ne biste napustili moju kuću prekosutra, već smjesta, ovog časa. No, ja nikada nisam podnosio takvu nekorektnost... Nepotrebno je da tražite da promijenim svoju odluku, ona je neopoziva - rekao je suho vojvoda. Roswell ga je i predobro poznavao te se samo naklonio pokušavajući posljednji puta: - Kako god vi to želite... To je velika šteta, jer sam se vrlo zainteresirao za mlade Daul-teyeve, nastojeći se sjetiti u svojim starim uspomenama iz Indije nešto o njihovoj obitelji. Nije dobio drugog odgovora do prezirnog slijeganja ramenima... Skrivajući svoj bijes, on je otišao s izrazom krajnje zlobe na licu. - Prezirete me, moj plemeniti vojvodo! -promrmljao je kroz zube. Prolazeći kroz sobe razmišljao je zlurado: - A kada biste samo slutili što bi vam mogao ispričati taj Roswell s kojim postupate kao sa slugom! Mylorde, lijepa Magali bi tada ubrzo postala vojvotkinjom! Samo kada bih vam htio to odati!... Ali ja vam neću ništa reći! - dodao je trijumfirajućim pokretom. - I ona će postati gospoda Roswell, milom ili silom. Kada je ostao sam, lord Gerald je sjeo za pisaći stol. Njegov je pogled smjesta privukla ladica koju tajnik nije stigao zatvoriti do kraja. - Čini mi se da je ladica bila zaključana! -prošaptao je, otvarajući je nesvjesno. Uzeo je u ruku sliku vodopada, njegov je pogled pao na stihove, a usne su ih stale šapta-ti ... Iznenada je bacio crtež u ladicu i zaključao je. - Možda je on istraživao što se nalazi u mojoj ladici? - pomislio je. - Izgleda mi neizmjerno podlo... Ne treba obraćati pažnju na njegovo tobožnje prisjećanje u vezi s obitelji Daultey. Time je samo htio privući Freddyja i njegovu sestru ... Ne znam u kome cilju ... ukoliko ne želi ponuditi svoju ruku Magali. Nervozno se nasmijao, odavajući u isti čas prezir i duboku patnju. Položio je lagano ruku na čelo na kojem su se pojavile duboke bore od časa kada je promatrao Freddyjevu sliku. Privukao je neku kutiju i stao tražiti u njoj dokument kojeg je želio pokazati lordu Steilbeighu i zbog čega je u ovaj neuobičajeni čas navratio ovamo.

XIV Na velikoj svečanosti idućeg dana sakupili su se u Hawker Parku svi ljudi od imena iz okolice. Gosti su trebali obuči narodnu nošnju bilo kojeg kraja svijeta. Ta naročito sjajna svečanost trebala je biti posljednja te sezone, pa je Magali, nakon dugog oklijevanja, napokon morala pristati, i na navaljivanje lady Isabel, sudjelovati na njoj. To je bilo prvi puta nakon nesretnog slučaja koji se dogodio Freddyju, da se ponovno pojavila na svečanosti u Hawker Parku. Ona se tome nije radovala, čak se pomalo i plašila. Sa zadovoljstvom je pomišljala da će se vojvotkinja doskora sa svojom djecom vratiti u London, pa će ona moći uživati u tišini i miru malog stana gospoñice Amelie u Hawker Parku. Lady Isabel i lady Ophelia trebale su te zime biti predstavljene dvoru i na taj način uploviti u društveni život. Ona pak moći će raditi na miru i tako se pomalo oslobañati dobročinstva drugih koje joj je tako pri tiskalo ponosnu dušu, iako će do kraja života sačuvati najdublju zahvalnost. Obukla je te večeri kostim Arležanke koji je izradila sama po ideji koju su joj dali njezin brat i lady Isabel. Kada je ušla u salon gospoñice Amelie, njezin brat nije mogao zatomiti uzvik oduševljenja: - Kako ti to dobro pristaje, Magali!... što kažete, gospoñice Amelie? - Da, ona je zaista izvanredno lijepa Arle-žanka - odvratila je stara gospoñica. Pomislila je kako je njezina Magali dražesna. Crna suknja s naborima naglašavala je ponosnu ljepotu

njezina držanja. Bijela čipkasta marama oko vrata isticala je nježnost njezina ružičastog tena. Svijetle vrpce crne baršunaste kape, uokviravale su to divno lice nalik na grčki medaljon koje je u isti čas bilo i ponosno i nježno - pomalo tužno ove večeri. Ipak, činilo se da se Magali ni najmanje ne žuri poći u salon. Stajala je nepomično nasred sobe i zamišljeno držala meñu prstima Malteški zlatni križ koji se pojavljivao izmeñu čipaka marame. - Ne bi se reklo da ideš na zabavu, draga sestro - primijetio je Freddy kao da joj prigovara. - U tvojim se očima nazire tuga, a tvoj smiješak je tako lijep, i potreban je tvom licu Lagano je slegnula ramenima. - Tako mi je teško poći na tu večeru Freddy! - Nemoj tako!... Bit će vrlo zabavno i ti ćeš postići veliki uspjeh. Požurimo, kasno je, Magali! Kada su gospoñica Amelie i njezini štićenici ušli u salon, velika većina gostiju Hawker Parka već se tamo nalazila. Začuo se šapat pun divlje^ nja kada se to dvoje mladih ljudi pojavilo. Freddy je obukao indijski kostim. Lice mu je pod bijelim turbanom, koji se isticao na njegovoj kao ebanovina tamnoj kosi, bilo nježno, gotovo mramorno blijedo. Izgledao je poput pravog mladog brahmanca... A po mišljenju sviju nikada crna baršunasta arležanska kapa nije uokvirivala divniju i ponosniju glavu od glave Magali Daul-tey... - Tko je ta predivna plavokosa Mireille? - zapitala je gospoña de Sollefeuille, mlada žena francuskog atašea koja je tek pred nekoliko dana stigla u Hawker Park. - Obična družbenica — odgovorila je s prezirom u glasu gospoñica Hetty. Vojvoda od Staldiffa u elegantnom norveškom kostimu stajao je meñu grupom ljudi nekoliko koraka dalje. Lagano je nabrao obrve i pogledao Amerikanku u isti čas i ljutito i podrugljivo. Ona je bila obučena u raskošan kostim koji je odgovarao kćeri milijardera, što je ujedno i predstavljalo njezinu najveću odliku ... On se zatim živahno okrenuo i dao orkestru znak za početak plesa. Krenuo je prema barunici de Sollefeuille s kojom je imao otvoriti ples. - Ta dražesna Arležanka je sigurno moja zemljakinja, mylorde? - zapitala je mlada žena kad su prolazili kraj Magali koju je za ples zamolio Ferdinand de Volberg. - Tako je, gospodo! Njezin je otac bio Provansalac. Ali majka joj je bila Engleskinja... bar mi tako mislimo. I ispričao je začuñenoj barunici žalosnu priču o dva siročeta. - Uboga djeca!... Kakva čudna sudbina!... Moraju vam biti zahvalni. Mlada djevojka je prekrasna. Moram je zamoliti za dopuštenje da je naslikam u tom kostimu. Nikada još nisam naišla na takav model. U njezinim se očima nazire čitava pjesma svjetla i dobrote. - Kako dobro zapažate, gospoño! - rekao je vojvoda s pomalo usiljenim smiješkom. - Sve ste to tako dobro zapazili za tren oka. - Da, mylorde, bio mi je dovoljan jedan čas. Jesam li se prevarila u svom sudu? - Ne, gospoño - odgovorio je ozbiljno. -Vi ste dobro ocrtali u nekoliko riječi gospoñicu Daultey. Ona zaista ima divnu dušu koja predstavlja sklad dobrote i plemenitosti. Kod nje, što se rijetko dogaña, ljepota duše odgovara ljepoti tijela. Cak je i nadmašuje... Ne znam, jeste li čitali pjesmu u kojoj Fredćric Mistral govori o biljci sa zlatnim cvjetovima, koja plovi bistrim vodama boje neba, i iz koje se razvio zlatni ljiljan, grb Francuske i Provanse... Ti zlatni ljiljani Mireilline domovine su i grb gospoñice Magali, a valovi po kojima plove sigurno nisu prozračniji i nježniji od duše te djevojke. - Vidi se da ste pjesnik, mylorde! - nasmiješila se barunica. - Ponekad mi se čini da i niste pravi Englez. Moj prijatelj Oulede, koga ste upoznali u Parizu, uvjerava me kako u mozgu i u srcu imam nešto sredozemno, čak grčko. Vjerojatno sam to naslijedio od nekog pretka porijeklom iz Helade. - Zračak grčkog sunca što prodire kroz englesku maglu... To ste vi, mylorde! Pročitala sam vas! - Doista, svoju dušu rijetko razotkrivam. Sad sam to ipak učinio. - To mi neizmjerno laska, jer mi je poznato što znači vaše prijateljstvo. Recite, mylorde, hoćete li mi predstaviti taj provansalski cvijetak? Bila bih sretna kada bih je mogla upoznati i zamoliti je za jedno poziranje. - Vrlo rado, gospoño! I neopazice okrenuo je razgovor na drugu temu. Freddy je bio dobar prorok. Magali je postigla uspjeh zbog kojeg su plave oči lady Ophelije bile pune bijesa. Ali činilo se da to mladoj Arležanki uopće ne laska. Bila je mirna, otmjena i ponosna u isti čas. Lagano se smiješila, a u njezinim se tamnim očima nazirala tiha tuga. Činila se poput kraljice koja po

dužnosti prima laskanja svojih podanika, ali u njima ne uživa. Odbila je mnoge plesove, izgovarajući se glavoboljom ... A tako je i bilo. Otkada je ušla u salon osjećala je kao da joj obruč lagano steže slje-poočice. Ta zabava joj je bila težak teret. To isto dogañalo se i s vojvodom od Staldiffa. Cim je obavio svoju dužnost domaćina, otišao je u susjedni mali salon, koji je po njegovu nalogu bio u polutami i tamo se naslonio na otvoreni prozor hladeći svoju goruću glavu laganim daškom noćnog povjetarca. Tamo je stajao neko vrijeme dok u salon nije ušao lord Archibald i stavio mu ruku na rame. Stresao se i okrenuo. - Ah, to si ti, Archibald! - Da, to sam ja... Ona me odbila - kazao mu je lord Dowtill pomalo hrapavim glasom. Vojvoda je nervoznom kretnjom uzeo ružu iz vaze i stao joj nesvjesno trgati latice. - Zaprosio si je? - zapitao je mirno. - Je li ti rekla zašto? - Da... Ne želi se udati za nekog višeg položaja od sebe. Misli da svatko mora ostati na svom mjestu, i ne želi iz samilosti ući u ničiju obitelj. - To govori o njezinoj mudrosti, Archie! - Sigurno, no u današnje vrijeme takvi su brakovi česti... Vjerujem, Geralde, da joj nisam simpatičan - rekao je tužno. Vojvoda je stavio ruku na rame svog prijatelja. - Ne misli to, dragi Archie — rekao je srdačno. - Cuo sam kako je jedne večeri gospoñica Magali potvrdila mišljenje lady Steilbeigh koja je o tebi najljepše govorila. Ti si od onih ljudi koje čovjek brzo upozna i zavoli, Archie! - Ipak to nije dovoljno za supruga - odgovorio je tužno mladić. - Ona nije ni trenutak oklijevala i savršeno mi je jasno da o tome više ne treba govoriti... Sto možemo - uzdahnuo je žalosno. Orkestar je svirao prve taktove nekog starinskog plesa. Lord Gerald se trgnuo i bacio kroz prozor cvijet s kojeg je otkinuo gotovo sve latice. - Zaboravio sam da sam zamolio za taj ples vojvotkinju Ellano... Hoćeš li doći, Archie? - Ne, ostat ću neko vrijeme ovdje da se oporavim od okrutnog razočaranja. Mislit ću dugo na to, Geralde! Tihi smijeh, koji je u isto vrijeme odavao i laganu ironiju i tugu, prošao je usnama vojvode. - Stari moj, sve na tom svijetu prolazi, i ove uspomene kao i sve druge... bar se tako nadam - nadodao je tiho, napuštajući salon u kome je ostao ubogi lord Archibald, smlavljen onim što se dogodilo. Magali se sklonila u veliki staklenik izgovarajući se na glavobolju. Otvorila je vrata što su vodila u vrt i prepustila svoje umorno čelo osvježavajućem povjetarcu te pomalo vlažne jesenske noći. Ponuda lorda Dowtilla nije je uzbudila... Kao ni ponuda Ferdinanda de Volberga od prije nekoliko dana. Odbila je obje. Nikada takva misao nije prošla Magalinim duhom. Prosidbe te dvojice bogatih i plemenitih mladića nisu je uzbudile ... Ali sve je to probudilo patnju koju je potisnula duboko u sebi, i osjetila je potrebu da se povuče nekoliko trenutaka izvan te bučne gomile, tog svjetla i tog površnog svijeta. Ovdje je svjetlo bilo prigušeno i prostiralo se slatko i pomalo ružičasto po palmama što su se nalazile u tom dijelu staklenika. Miris ruža koje su doslovno pokrivale pod, lebdio je u zraku osvježenom povjetarcem. Magali se iznenada prestrašeno trgnula. Vani se pojavila neka sjena i krenula prema njoj. Prepoznala je Williama Roswella. Freddy joj je ispričao da ga je vojvoda otpustio i da on sutra treba otići. Učinila je nekoliko koraka, namjeravajući otići u drugi dio staklenika, gdje se nalazilo nekoliko parova. Ali Roswell je brzo ušao i stao kraj nje. - Oprostite što vam se obraćam na taj način - rekao je, duboko se naklonivši. - Ali nisam imao tu čast da večeras budem pozvan, a moram ipak s vama razgovarati. Vjerojatno znate da me vojvoda od Staldiffa otpustio i da sutra napuštam Hawker Park? Ona je kimnula glavom i okrenula svoj pogled od tih očiju koje su u tom mraku krijesile fosfornim sjajem. - To je jedna od njegovih mušica o kojima sam vam pričao, jer ja sam uvjeren da sam uvijek činio sve da bih zadovoljio svog gospodara, što baš nije bilo lako - rekao je glasom u kojem se osjećala srdžba i mržnja. - No, to nije važno! Imam od čega živjeti i to čak vrlo dobro. Nikada nisam imao namjeru ostati zauvijek ovdje... Samo sam htio prije toga pitati biste li htjeli postati mojom ženom. Ona se naglo trgnula.

- Zaista ne znam kako to možete i pomisliti! - rekla je hladno, ponosno podigavši glavu. - Zato jer imam četrdeset pet godina, a vi osamnaest? To se često dogaña, vjerujte mi. A ti brakovi nisu ni najgori. Ona ga je prekinula odlučnom kretnjom. - Ne govorimo više o tome, jer ja vam ne mogu ništa drugo reći nego vas odbiti. Roswellovo se lice zgrčilo. - Ne biste li mogli promisliti! - rekao je pomalo ljutito. - Mislite vjerojatno da ćete uspjeti zbog svoje ljepote sklopiti brak s nekim bogatim plemićem? To je dosta nevjerojatno, čini mise. - Možda ne tako nevjerojatno kako vi to mislite - odgovorila je ironično. Sjena sumnje pojavila se u Roswellovu pogledu. - Zaista, govorite li to iz iskustva? - zapitao je, skrivajući podrugljivim tonom, nemir koji ga je obuzeo. - Koji se od mladih lordova usudio zaboraviti na obiteljsku tradiciju i ponuditi svoje ime Magali Daultey? - Ne vjerujem da očekujete odgovor na tako indiskretno pitanje - rekla je Magali prezirno mahnuvši glavom, nastojeći se povući. Ali on je još uvijek stajao pred njom sa sarkastičnim izrazom na blijedom licu. ~ Ne tako brzo, gospoñice Daultey, ne tako brzo! - rekao je podrugljivo. - Ne govorite tim kraljevskim tonom! Dobro vam pristaje, ali ja bih ovoga časa radije čuo odgovor na moje pitanje. - A ja želim da me propustite! - odgovorila je odlučno. Pričinjajući se kao da je ne čuje, on ju je i dalje pažljivo promatrao: - Ne vjerujem da je to bio vojvoda od Staldiffa ... Magali je neprimjetno zadrhtala i blijedilo se rasprostrto po njezinu licu... No savladala se krajnjim naporom volje i ponosno pogledala tog bezobraznog čovjeka. - Zaista ne shvaćam vaše čudno ponašanje! - rekla je prezirno. Kojim mi pravom postavljate ta pitanja? Zašto ste došli tako u potaji ovamo, umjesto da javno razgovarate sa mnom? - To je moja stvar, gospoñice Magali... Ono što želim, ono što hoću ... čujete li me? To je da postanete moja žena. - Čudan način da se nekoga zaprosi!... Čini mi se da me malo prije niste dobro razumjeli, ja vam još jednom odgovaram: nikada! Pružio je ruku, uhvatio njezinu, prije no što ju je mogla povući. - Recite mi zašto ... zašto? - prosiktao je u užasnom hladnom bijesu. - Zato, jer vas prezirem... čak i više od toga. Gadite mi se! - odgovorila je neustrašeno. Pustio je njezinu ruku i stao se smijati užasnim, sarkastičnim smijehom. - Ah, i vi!... Znam od koga ste to naslijedili ... I »ona« mi je tako odgovorila... Ali to ju je skupo stajalo. Osvetit ću se! Hoću! Vi ćete postati moja žena, gospoñice Magali... - Radije bih umrla! - viknula je, odgur-nuvši ga prezirno. Nasmijao se ponovno, a ona se stresla. - Opet te »njezine« riječi... Ne, vi nećete umrijeti, već ćete mi se pokoriti. Ja znam za mnoge stvari. Mogao bih vam pomoći da pronañete obitelj svoje majke. Kakva sreća, kad bi Freddy iznenada postao bogat i kada bi se mogao odreći dobročinstava svog oholog dobročinitelja - To ne može utjecati na moju odluku -rekla je hladno. - Bog će učiniti za nas sve ono što on hoće. Moja je odluka neopoziva... Molim vas, propustite me! Ali on se nije pomaknuo. Procijedio je kroz zube: - Pokušajmo na drugi način. Magali je iznenada osjetila kako ju je pogledao svojim zjenicama što su sjale snažnim fosforescirajućim sjajem. Učinilo joj se kao da je neka svjetlost prodrla duboko u njene oči i istog se časa prisjetila riječi lady Isabel: »On je bio u Indiji učenik nekog starog Brahmana koji ga je naučio hipnozi...« Snažan ju je strah obuzeo, pa je kriknula: - Šutite - rekao je oštro Roswell i uhvatio je za ruku. - Šutite, ili... Ali netko se brzo stao približavati…Prije no što se tajnik mogao povući neka ga je uzbuñena ruka uhvatila, povukla za sobom i izbacila iz staklenika poput običnog paketa ... Nakon toga je lord Gerald zatvorio vrata i požurio prema Magali. Lord Lowetead koji je šetao s vojvodom u stakleniku kada je do njih dopro krik mlade djevojke, prišao joj je. Magali se naslonila na palmu.

- Sto je htio taj bijednik? Zašto je došao ovamo? - zapitao je dršćućim glasom lord Gerald, koji je bio gotovo jednako tako blijed kao i ona. U nekoliko riječi ispričala je što se dogodilo. Kada je spomenula tajnikovu ženidbenu ponudu, vojvoda nije mogao suzdržati kretnju punu prezira i iznenañenja, procijedivši kroz zube: - To je doista previše!.. .Nagovarao vas je i prijetio vam, gospoñice Magali? - nastavio je glasno. - Da, mylorde, govorio je da se svakako želi oženiti sa mnom, pa mi je čak napomenuo kako bi možda mogao pronaći obitelj moje majke, ako pristanem na njegovu ponudu. Lord Lowetead je naglom kretnjom pomakao lišće neke egzotične biljke koja je stajala iza njega. - Time je taj spretni lopov želio zadobiti vaš pristanak - rekao je svojim uobičajenim hladnim glasom. - Očito ne zna ništa više od ostalih. - Vrlo vjerojatno - nadodao je vojvoda. -A što je zatim učinio? - Ja sam mu se odlučno opirala, a on je vjerojatno želio upotrijebiti svoje znanje hipnoze o kojem mi je pričala lady Isabel. Ne znam bi li mu to uspjelo, no na svaki način imala sam vremena naslutiti što želi poduzeti i kriknuti... Na sreću niste bili daleko. Zahvaljujem vam na vašoj pomoći. - A ja vas molim da mi oprostite zbog onoga što se dogodilo. Taj je čovjek bio u mojoj službi, i ja sam na neki način odgovoran za njegove čine... Neće on samo tako proći! - rekao je vojvoda uzbuñeno, ne mogavši se savladati. - Smjesta ću izdati nalog da ga pronañu i dovedu k meni. - Mylorde, ne bi li bilo pametnije da taj bijednik ode bez buke? - zapitala je plašljivo Magali, dršćući od straha pri pomisli na razgovor izmeñu ta dva čovjeka. Taj je razgovor mogao završiti bijesnim vojvodinim ispadom, uko-fiko bi mu se Roswell suprotstavio. Mladi je čovjek nabrao obrve... zatim je neka misao prošla njegovim pogledom i konačno je rekao glasom u kome se osjećalo žaljenje: - Imate pravo, tako će biti bolje zbog vas. Ali on neće samo tako proći, jer ja neću nikada dopustiti da netko bez kazne vrijeña bilo koga pod mojim krovom... Odvest ću vas do buffeta, gospoñice Magali! Morate na svaki način nešto popiti, jer još uvijek dršćete. Nije se usudila odbiti, pa je prihvatila njegovu ponuñenu ruku. - Hoćete li ostati ovdje, mylorde? - zapitao je vojvoda videći da se lord Lowetead ne miče. - Da, odmorit ću se čašak daleko od jarkog svjetla koje umara moje oči. A ubrzo zatim ponovno ću uživati u zaista vilinskom večerašnjem izgledu vaših salona, moj dragi vojvodo! Gledao ih je kako se udaljuju, procijedivši kroz usne: - Kakav divan par!... Kad bih ja htio, zašto ona ne bi postala njegovom ženom. Da, samo jedna moja riječ i nestalo bi zapreke koja ih razdvaja... Ali, nikada! Nikada to neću učiniti, kunem se! Lord Gerald i Magali došli su do buffeta. Kada su prolazili čule su se riječi divljenja, jedva suzdržane, koje su natjerale rumenilo na blijede Magaline obraze. - Sjever i jug - primijetila je vojvotkinja Ellano, misleći na kostime mladih ljudi. - Da, oni su zaista tako daleko jedno od drugoga kao što je to domovina Ibsena od one Mistrala - odgovorila je zagrižljivo lady Ophelia, koja je bijesnim pogledom obavila lijepu Ar-ležanku u prolazu. - Ali ma kako udaljene bile, Norveška i Provansa se ipak mogu slagati. Razlike se često privlače - primijetio je s finim smiješkom lord Dorwilly. - Ali ova je i odviše naglašena, mylosde! -odvratila mu je mlada djevojka, prasnuvši u pomalo usiljeni smijeh. - Te dvije razlike, ne dogodi li se neko čudo, nikada se neće sresti. - Dobro, ponadajmo se dakle čudu koje će rastopiti na provansalskom suncu skandinavski led - rekao je mirno mladi oficir. I pričinjajući se kao da ne primjećuje neljubazan pogled kojeg mu je dobacila lady Ophelia, on je krenuo do lady Isabel s kojom je trebao plesati kvadrilu. Vojvoda od Staldiffa je u prolazu pogledom pozvao gospoñicu Amelie. Ona je sjedila skromno u kutu venecijanskog salona. Pridružila se mladim ljudima kraj buffeta i dok je Magali pila okrepljujući grog, lord Gerald joj je tihim glasom da ostali ne čuju, ispričao ono što se dogodilo u stakleniku. Još je uvijek bio ljut, a Magali se plašila da ga ta srdžba ne natjera da učini nešto nepromišljeno. - Ne zaboravite, odlučili ste ostaviti tog čovjeka na miru! - zaklinjala ga je. On se nasmiješio. - Plašite se moje nagle prirode i neprilika koje bi mogle proizaći iz mog razgovora s tom osobom. Dobro, neću postupiti s njim onako kako bi to trebalo. Svladat ću se. Mislim da mi to prije ne bi bilo uspjelo. - To je dokaz koliko ste napredovali u vrlini savladavanja, što će doskora postati jedna od vaših odlika

- nadodala je veselo gospoñica Amelie. Očima mladog čovjeka prošao je nježan sjaj, obasjavajući na čudesan način njegovo lijepo lice. Amelie se okrenula prema Magali koja je upravo pružala konobaru praznu čašu. - Kako se osjećaš, draga? - zapitala ju je zagrlivši je. - Malo sam se oporavila, no neću još dugo vremena moći zaboraviti na opasnost kojoj sam izbjegla. Kakve oči taj čovjek ima! - zadrhtali je. - Ne mislite više na to, gospoñice Magali! Hoćete li, da biste zaboravili na taj dogañaj, otplesati sa mnom kvadrilu? Ukoliko to niste već prije nekom obećali. - Ne, jer više nisam namjeravala večeras plesati. Mislim da je bolje da se odmorim. - Naprotiv, mislim da bi vam kretanje koristilo. Kvadrila ne umara i to će vam pomoći otjerati bolno sjećanje i strah koji je još ostao u vama... Ne mislite li i vi tako, gospoñice Amćlie? - Da, možda imate pravo, mylorde... Pokušaj, mila moja Magali. Gledala ih je kako se udaljuju i u njezinim se očima pojavila suza. - Uboga djeca! - prošaptala je. Vojvoda i Magali pridružili su se jednoj kvadrili. Njima je nasuprot plesala gospoñica Hetty i grof Sulkay koga su izgleda začarali dolari Amerikanke ... Ona je lagano stegnula usnice, ugledavši mladi par. Vojvoda od Staldiffa još nije večeras plesao s njom, i evo sada je njoj, bogatoj gospoñici Loodler pretpostavio tu druž-benicu bez ijednog novčića!... To je zaista bilo neizdrživo! Gospoñica Hetty nije bila naučena na takav odnos i neizmjerno ju je ljutilo vojvodino ponašanje prema njoj, bogatoj nasljednici. On je prezirao flirtove, nije volio feministkinje i usto je izjavljivao kako je ženino mjesto u kući, osim u slučajevima kada je život natjera, da mora sama zarañivati svoj kruh svakidašnji. - To je prava opasnost — govorio je. - U našoj zemlji obitelj se rasipava. Ženski klubovi, osnovani s dobrim ciljem, postali su sada i potreba zbog novih socijalnih uvjeta u kojima žene žive, ali oni još više ističu stremljenja, prouzrokovana američkim načinom mišljenja. - Sjajna stremljenja, jer ona oslobañaju žene kućnih lanaca u koje ih je bacila muška tiranija - odgovorila je prezirno gospoñica Hetty. - Da, muškarci nas neće zaustaviti na našem putu. To mi možete vjerovati, mylorde! - Posve sam siguran u to - odgovorio je ironično vojvoda. - Ali taj je pokret ipak opasan za obitelj i žensku dušu. - Geralde, kako si ti postao svet! - dobacila je šarmantno lady Ophelia. — Htjela bih znati, u kojem stoljeću živite, mylorde? - dodala je gospoñica Hetty, pomalo uvrijeñeno. Ona je shvatila da nikada neće uspjeti zauzeti tu čvrstu tvrñavu, pa ga je nastojala uvući u male okršaje riječima, uživajući u tome da mu protivriječi. No, doskora je morala odustati od toga. Lord Gerald odgovarao bi joj ironično pod plaštem savršene pristojnosti. Ipak se na vojvodu ljutila zbog njegove nezainteresiranosti, a naročito se te večeri ljutila na Magali, na njen uspjeh što ga je postigla svojim jednostavnim šarmom i ljepotom. Za vrijeme kvadrile, kada je pružila ruku mladoj Arle-žanki, nagnula se prema njezinu uhu i usnama ga skoro dotakla. - Divan uspjeh, buduća vojvotkinjo! - pro-šaptala je podrugljivo. Magali je pocrvnjela, a njezina ruka koju je položila u ruku svog kavalira, zadrhtala je... On je primijetio to šaptanje, možda je shvatio i Amerikankinu zlobu, jer ju je pogledao ubitačnim pogledom. Sada je gospoñica Hetty pocr-venjela i za vrijeme cijele kvadrile njezin kavalir više nije čuo njen glas. Magali je, stisnuta srca, takoñer šutjela. Činilo se kao da ni lord Gerald ne želi razgovarati ... Kada je ples završio, on joj je ponudio ruku i krenuli su u susjedni salon. - Hoćete li mi dopustiti da vas predstavim gospoñi de Sollefeuille? - zapitao je. - Ona je zaželjela da upozna svoju zemljakinju, jer ste i vi napola Francuskinja. U njezinoj je obitelji bilo mnogo umjetnika, pa se i ona bavi slikarstvom. Mogla bi vam mnogo koristiti, ako se zaista želite baviti slikarstvom, kako mi reče Isabel. - Mnogo sam o tome razmišljala, jer me uvjeravaju da postoji mogućnost da uspijem. To bi zvanje bilo bolje od zvanja odgojiteljice, a nemam namjere pjevati na koncertima i iskoristiti svoj glas. - Ja mislim da bi to doista bilo mnogo bolje ... Sigurno želite što prije postati neovisni, . .iako se nadam da vam naše gostoprimstvo nikada nije bilo teško, usprkos maloj zlobi lady Ophelije... i mog ponašanja prema vama - dodao je prigušenim glasom. Magali je trenutak oklijevala ... zatim je odlučno primijetila: - Moram priznati da sam se zbog toga često bunila. Moj ponos patio je često zbog dobročinstava koja nisam mogla uzvratiti... Čak sam ponekad željela i pobjeći, pa je uboga gospoñica Amelie imala

mnogo muke sa mnom. Ali spoznala sam kasnije koliko je taj ponos pretjeran i koliko zahvalnosti dugujem onima oji su nas, ubogu nepoznatu siročad, Freddyja i mene prihvatili s toliko plemenitosti... I doista ću od sveg srca zahvaliti našim dobročiniteljima jednog dana kada će nam uspjeti nešto postići - rekla je to tako dirnuta da se je jedva uspjela savladati. - Tisuću ste puta uzvratili za ono malo što smo za vas učinili... Ne govorite nikada o zahvalnosti... bar ne meni - odgovorio je pomalo nestrpljivo. Stigli su blizu gospoñe de Sollefeuille. Vojvoda joj je predstavio Magali koju je ona primila vrlo ljubazno. Odmah zatim on se udaljio. Njegov bratić Ferdinand zaustavio ga je u prolazu. - Kako se ozbiljno danas držiš cijelo veče, dragi moj! Jesi li i ti doživio poraz pri ženidbenoj ponudi kao ja? - Ne govori gluposti, Ferdinand - odvratio je suho vojvoda. - Nisi valjda zaprosio gospoñicu Daultey, i ponudio joj da postane grofica deVolberg? - Tako je... Misliš li da je to glupost? -zapitao je uvrijeñeno Ferdinand. - Tvoj se ponos buni pri pomisli na takav neravnopravan brak. Ali ja tako ne mislim, i to me ne bi moglo zadržati u želji da osvojim to savršeno biće. Samo, da je ona pristala! - I da je tvoj otac to dopustio, što se nikada ne bi moglo dogoditi. - Odrekao bih se njegova pristanka! - odgovorio je Ferdinand s izazovnom kretnjom. - Ti možda, ali ona ne bi nikada pristala bez privole tvog oca. - Tako je, jer ona ima svoje principe... No, ne treba više o tome razgovarati, jer me ona bez oklijevanja odbila... A bila bi tako dražesna grofica! - uzdahnuo je. - Geralde, ona bi me sigurno učinila ozbiljnim. - Za to bi bila sposobna!... Hajde, ubogi moj Ferdinande, ne budi tako tužan - rekao je vojvoda i prijateljski lupio bratića po ramenu. - Brzo ćeš se utješiti, dragi moj, zaboravit ćeš to malo razočaranje. - Malo?... Ja to ne smatram takvim -rekao je pomalo ljutito Ferdinand. - Ti imaš tvrdo srce, Geralde, pa ne možeš shvatiti takvu bol. Gorki smiješak pojavio se na usnama lorda Geralda. - Imaš pravo, Ferdinande, naši se osjećaji razlikuju... ali učini mi tu čast i vjeruj da nemam baš tako ledeno srce, jer i ja mogu osjetiti tugu poput tebe. A moja sigurno nije manje bolna - i dodao je za samog sebe - možda čak i veća od tvoje.

XV Sutradan, nakon svečanosti, Magali je ponovno morala obući kostim Arležanke. Gospoña de Sollefeuille zamolila ju je ljubazno da smije naslikati njezin portret, i mlada je djevojka rado pristala na taj mali napor. Silazila je prema salonu gdje se trebao održati sastanak. Na ulazu u predvorje zastala je pomalo neodlučno... Tamo je stajala grupa ljudi, meñu njima Isabel, vojvoda od Staldiffa i još neki mladi gosti, a i Freddy. Svi su bili obučeni u jahaće kostime i očito su se vratili s jahanja. - Ah, evo Mireille! - kazao je na francuskom jeziku Maximilien de Volberg. Ostali su se okrenuli prema njoj, a lady Isabel je radosno uzviknula: - Već si se spremila, Magali!... Morat ćeš pričekati gospoñu de Sollefeuille. Ona se još nije vratila... Zašto ne priñeš? Pokaži nam još jednom svoj lijepi kostim. Možda je bio najjednostavniji od svih, ali si ipak postigla veliki uspjeh ... Zar ne? Začulo se jednoglasno odobravanje, i Magali, koju su svi pozdravili s velikim poštovanjem, morala je slušati iskrena laskanja koja su joj ipak bila više neugodna nego draga. Jedino se lord Gerald držao po strani. Razgovarao je s Freddyjem i činilo se kao da je prisutnost Magali zapazio samo toliko koliko je to zahtijevala najstroža pristojnost. - Isabel, svući svoj jahaći kostim. Gospoña de Sollefeuille će se vratiti, a ti nećeš biti spremna da prisustvuješ portretiranju - rekao je iznenada, obrativši se svojoj sestri koja je veselo razgovarala, ne opažajući da Magali očigledno umorna, odgovara bezvoljno i s prisiljenim smiješkom. - Ali nije potrebno da ja budem prisutna, Geralde! - odgovorila je iznenañeno. — Barunica i Magali se već poznaju ... Ja ću im samo dati neki mali savjet i pogledat ću kako slika napreduje. - Nadglednica lijepih umjetnosti? - nasmijao se grof Maximilien. - Ne rugajte mi se, Max!... To činite stoga što mi nikada nije uspjelo završiti onaj mali akvarel!... Oh,

pa ja nisam umjetnica, to i sami znate. Ali zato ipak mogu prosuditi što je lijepo, a što nije .., Ako kojim slučajem, kist gospoñe de Solefeuille nagrdi moju lijepu Magali, ja ću to sigurno primijetiti. - Vjerujem u tvoje sposobnosti, Bella - odgovorio je blago se smiješeći vojvoda. - No toga se ne trebaš plašiti. Gospoña de SoUefeuille je prava umjetnica i stvorit će remek-djelo... Freddy, doñi sa mnom! Htio bih ti u galeriji pokazati Rubensa o kojem smo jučer razgovarali s lordom Loweteadom. - Magali, poñi u zeleni salon. Tamo će te slikati. Ubrzo ću ti se pridružiti - rekla je Isabel, obraćajući se s ljubaznim smiješkom prijateljici. Zatim je pošla prema stubama zajedno s ostalim mladim ljudima. Vojvoda je pak s Freddyjem pošao prema jednim vratima predvorja. U času dok ih je otvarao, lord Gerald je zastao i okrenuo se prema Magali, koja je takoñer tim putem trebala krenuti u zeleni salon. - Jeste li se posve oporavili od sinoćnjeg straha, gospoñice Magali? - zapitao je. - Ne posve, mylorde! Taj me dogañaj mučio cijelu noć. Činilo mi se kao da još uvijek osjećam pogled onih čudnih očiju i nisam mogla zaspati. - Umirite se! On je vjerojatno već daleko odavde. Nestao je na tajanstveni način. Nitko ga nije jutros vidio, a njegova je soba prazna... Pitam se, kakav je pustolov taj čovjek. Ipak sam dobio najbolje preporuke o njemu, što još jednom svjedoči kako čovjek tome ne smije vjerovati. U razgovoru je otvorio vrata i povukao se želivši propustiti Magali. Malo se naklonio, i uhvativši Freddyja pod ruku, krenuo prema galeriji, dok je djevojka pošla u svijetli mali salon koji su bili odabrali kao atelje. Bio je prazan. Magali, umorna od nepro-spavane noći, sjela je na naslonjač blizu otvorena prozora, u sobu je ulazio svježi jesenski zrak i obasjavali su je sunčevi traci. Salon je bio obložen svijetlozelenom svilom sa srebrenim cvjetovima i namješten divnim laganim pokućstvom i sjajnim češkim kristalom, tako da se u njemu moglo ugodno odmarati. Magali je, na-slonivši glavu na naslon fotelje, utonula u ugodan polusan. Zatvorila je kapke i stala polako udisati svježi zrak koji je odjednom slatko za-mirisao... Ogromne ljubičice, izrasle u stakleniku Hawker Parka, širile su svoj opojni miris iz jedne vaze od porculana iz Sevresa, koja se nalazila kraj nje. Inače te ljubičice nisu mirisale. Ali danas nije bilo tako. Njihov je miris iz časa u čas postajao sve snažniji i prodorniji,.. Ne, to nije mogao biti miris ljubičica. Taj je miris bio nježan, ali i opijajući... I neka vrst magle napunila je sobu i obavila Magali. Htjela se uspraviti i otvoriti oči... ali njezina je glava pala natrag i ona je utonula u potpuni mrak. Nekoliko minuta kasnije kroz otvoreni je prozor ušla neka mršava duga prikaza s blijedim i ukočenim licem. Sive tvrde oči sjale su pobjednički ugledavši mladu djevojku što je nepomično ležala u nekom čudnom snu, poput Mi-reille zaspale za vječnost pod vrućim suncem Craua... - Ah, ah, ne može se samo tako otarasiti iskusna čovjeka poput mene - prošaptao je, zlobno se smijući. - Imam ja mnogo mogućnosti pa ćeš milom ili silom postati gospoña Roswell, kao što sam ti već rekao... Tvoj dio nasljedstva dovoljan je da mi naplati sav moj trud. Ušao je u sobu i pošao prema Magali. Nekoliko je trenutaka prislonio svoj prst na bilo mlade djevojke. - Dobro je, nemam se čega plašiti. Nisam joj dao prejaku dozu. Moj je stari Brahman doista bio prvorazredni majstor!... Sada moram što prije odnijeti taj dragocjeni teret u svoje malo skrovište koje sam na sreću otkrio pretražujući kuću ... Uspjelo je... Osvetit ću se u isto vrijeme njoj i vojvodi od Staldiffa. Govoreći to, on je podigao potpuno obamrlu i nepomičnu Magali. Samo je lagano disanje odavalo da ona još živi. - Netko dolazi! - promrmljao je. Brzo je uhvatio djevojku i potrčao prema vratima koja su vodila u uski hodnik. Ali iza njega su se otvorila druga vrata. Pojavili su se lord Gerald i Freddy. Tajnik je stao psovati. Ispustio je Magali, izvukao revolver i uperio ga prema vojvodi. Metak je pogodio Freddyja koji se bacio pred svog prijatelja. Mladić je zajauknuo pogoñen u rame i pao na pod. Vojvoda se bacio na Roswella. Uspjelo mu je istrgnuti mu revolver i obuhvativši ga svojim rukama gotovo ga je oborio na tlo. Ali i Roswell je bio izvanredno snažan. Naglo se digao i izvukao iz džepa kratki indijski bodež. Mladić je iznenada osjetio ubod u ruku, pa se naglo povukao... Uto je u sobu upao lijepi španijel Alari i zarinuo svoje zube u meso tog bijednika pa su njegovi prsti ispustili bodež. Mladiću je uspjelo uhvatiti ga za gušu, baciti na zemlju i podići bodež, čija se oštrica zatim snažno

zabila u grudi napadača. Vojvoda se uspravio i požurio prema Magali. Tanki mlaz krvi slijevao joj se niz sljepočice. Ranila je čelo pri padu na nekom oštrom bridu namještaja. Rana se nije činila opasnom, a mlada je djevojka vjerojatno izgubila svijest od straha. Gerald se okrenuo prema Freddyju, On je takoñer bio u nesvijesti i njegova je rana bila velika. Trebalo je smjesta pozvati pomoć... Doskora je služinčad, koja se odazvala pozivu svog gospodara, stala širiti vijest o napadu po cijelom dvorcu. Dotrčala je užasnuta gospoñica Amelie, koju je slijedio njezin brat. Stigle su i vojvotkinja, lady Isabel i većina gostiju Hawker Parka. Neki je sluga na konju požurio najvećom brzinom po liječnika. Lord Gerald položio je Magali na sofu. Dok su se gospoñica Amelie i vojvotkinja brinule za nju, on je svoju pažnju posvetio Freddyju. Pri tome mu je pomagao Maximilien de Vdlberg, koji se neko vrijeme bavio medicinom. Zgrčene crte lica lorda Geralda pomalo su se opustile kada ga je prijatelj stao uvjeravati da Freddyju pluća nisu povreñena. - Ako je doista tako, onda rana nije opasna ... Moj hrabri prijatelj, moj dragi Freddy! - prošaptao je. - Ali i ti si ranjen! - viknula je lady Isabel, videći kako krv teče iz rukava njezina brata. - To nije ništa! - rekao je nemarno. - Kasnije ću se pobrinuti za to. Sto je, gospoñice Arnelie? - zapitao je pun straha obrativši se staroj gospoñici koja je napuštala salon. - Ne možemo je privesti k svijesti! - odgovorila je gospoñica Amelie uplašeno. - Ne bi se reklo da je to obična nesvjestica. Kao da je utonula u neki čudan san. - Nije li možda slučajno taj tip primijenio na njoj neku od onih tajna naučenih u Indiji? - zavikao je problijedivši vojvoda. - Govorio mi je jednom slučajno o uspavanim žrtvama Brahmana. Rekao je da on ne zna kako se to postiže, i da te žrtve nitko ne može probuditi osim onog koji ih je uspavao. - Sigurno je to učinio s Magali! - viknula je lady Isabel. - Prisilit ću ga u tom slučaju da je on sam probudi! - procijedio je mladić kroz stisnute zube. - Ali, mylorde, čini se da je on mrtav! -primijetio je lord Lowetead, koji je stigao medu prvima. Uzvik pun bijesa izletio je s usnica lorda Geralda. - Jesam li to učinio?... Treba se smjesta pobrinuti za njega pod svaku cijenu! - izgovorio je grozničavim uzbuñenjem. - Ukoliko je zaista primijenio nešto tajanstveno, možda će nam još biti potreban da je spasimo. Liječnik je isto tako mislio, a tome su se i svi ostali pridružili. Ni liječniku nije uspjelo probuditi Magali... A Roswell je bio teško ranjen i nije mogao reći što treba učiniti. I vojvotkinjin liječnik, jedan od najboljih u Londonu, koji je nevjerojatno brzo stigao, bio je bespomoćan pred tim tajanstvenim snom. Drugog dana uspjeli su dovesti jednog hipnoti-zera, vrlo cijenjenog u svijetu nauke. Ali ovo je i za njega bio nepoznat slučaj, jedna od tajni dalekog Orijenta. Freddyjeva rana nije bila opasna, i svi su se sada bojali samo zbog Magali. Ona je svojom dražesti, stizdržanosšću i drugim lijepim odlikama, još više nego svojom ljepotom, zarobila sva srca. Drugog jutra su gosti Hawker Parka okružili vojvotkinju, lady Isabel i lorda Geralda. Svi su pitali da li se gospoñica Daultey konačno probudila ... Ali i trećeg dana nakon napadaja vijesti su bile iste. Vojvoda je to upravo saopćio svojoj sestrični Juliani vraćajući se od oca No-ueya gdje je saznao novosti. Njegova ga je sestra slijedila; imala je oči crvene od suza prolivenih kraj svoje drage Magali. On je nervozno grizao brk i činilo se da ne čuje lady Dulkay koja je opet jednom izrekla jednu od svojih čudnih misli nad kojima kao da je ona imala isključivo pravo. - A ja sam kriv za toJ - promrmljao je iznenada, lupnuvši šakom neki mali stolić. - Da sam poštedio tog bijednika, on bi progovorio ... - Liječnik kaže da mu je bolje - rekao je lord Dorwilly. - Da, ali još nije došao k svijesti... Moramo nešto poduzeti... pa makar morao otići u Indiju! - prošaptao je odlazeći. Lady Isabel i Juliane de Volberg pošle su s njim u predvorje. Isabel ga je uhvatila pod ruku i pogledala ga još uvijek vlažnim očima. - Hoćeš li poći u kapelicu, Geralde? Svo troje ćemo se pomoliti za našu ubogu Magali. « Kimnuo je u znak pristanka, pa su krenuli u kapelicu. Dan je bio mračan i kišovit. Oltar nije bio okićen cvijećem, jer se Magali sada nije mogla time baviti... Prigušeni Isabelin glas je prošaptao: - Čini se kao da je zaspala zauvijek! Mlade su djevojke žarko molile, ali molitva lorda Geralda bila je još snažnija. Molio se za onu kojoj se divio zbog njezine čiste duše i ispred koje

je bježao zbog svog položaja, znajući ipak da je nikada neće moći zaboraviti. - Ubrat ćemo cvijeće i ukrasiti oltar umjesto uboge Magali, hoćeš li, Liane? - predložila je lady Isabel sestrični pri izlasku iz kapelice. Juliane je rado pristala na to, pa su se dvije mlade djevojke udaljile, dok je lord Gerald, zabrinuta lica, pošao prema svojim sobama. Na pragu njegove radne sobe čekali su ga njegov osobni sluga i Jem. Mali konjušar je već petnaestak dana obavljao meñu poslugom Hawker Parka neke lakše poslove. - što želite? - upitao je iznenañeno lord Gerald. - Ovaj momak htio bi razgovarati s vama - odgovorio je s mnogo poštovanja sluga, pogledavši prezirno Jema. - Uporno je želio znati kada ga možete primiti... - Što je, Jem? - zapitao je dobrodušno vojvoda. - Radi se o gospoñici Magali... nešto što bi je možda moglo probuditi... Lice lorda Geralda iznenada se ozarilo. - Ah, ti znaš za nešto! Doñi sa mnom, Jem, pa ćeš mi reći o čemu se radi. Ušli su u njegovu radnu sobu. Vojvoda je sjeo kraj pisaćeg stola i rekao: - A sada govori, Jem! Jem je izvukao iz džepa neku staru knjigu čije su se korice raspadale. - Ova je knjiga pripadala mom ocu. 0n je bio vojnik u Indiji, pa je upoznao nekog starog Engleza koji je često posjećivao tamošnje svećenike, nastojeći upoznati njihove tajne. Pretvarao se kao da izdaje svoju domovinu. Kasnije je o tome napisao knjigu, no kako je objavio i neke stvari koje nisu bile po volji tadašnjem podkralju, knjiga je bila zaplijenjena i spaljena. Jedan se primjerak izgubio i kasnije došao u posjed mog oca. Knjiga ga je zanimala, pa ju je sačuvao. Sam mi je pričao o tome i čitao mi je iz nje pojedine zanimljive dijelove. Jučer sam se iznenada sjetio da se tamo spominje san nalik onome gospoñice Magali..." - Daj ovamo! - rekao je uzbuñeno vojvoda i pružio ruku. Jem mu je predao knjigu, otvorivši stranu koju je označio. Lord Gerald je stao glasno čitati: »Meñu najčudnijim stvarima koje su izvodili ti svećenici božice Kali bio je i tajanstveni san izazvan tekućinom koja se nalazila u kristalnoj bočici. Ako se ta bočica razbije na odreñenoj udaljenosti od žrtve, razvija se snažan miris što izaziva san, koji traje nekoliko dana, mjeseci, pa čak i godina. Duljina ovisi o otpornosti žrtve. Nisam uspio upoznati sadržaj te tekućine i sasvim sam slučajno saznao sredstvo koje budi iz tog sna. Žrtvu treba izložiti žarkom suncu. Vidio sam jednu mladu uspavanu ženu izloženu tri sata pravom vatrometu sunčanih zraka. Probudila se, uspravila i ustala kao da se ništa nije dogodilo. Nije se ničega sjećala i do nikakvih promjena u njezinom tijelu nije došlo.« - U onom se salonu onda osjećao neki čudesan, prodoran miris! - prošaptao je vojvoda čiji pogled više nije bio tako mračan. - Možda bi to moglo pomoći! Jem, zadržat ću tvoju knjigu. Sada poñi i navrati sutra. Reći ću ti što smo odlučili s gospoñicom Magali, jer je pravedno da ti saznaš sve o svojoj dobročiniteljici. Jem se udaljio sav sjajući od sreće zbog tih srdačnih riječi svog gospodara — Lord Gerald se brzo popeo do oca Noueya, a njihov dugi razgovor završio je riječima svećenika: - U svakom slučaju treba pokušati... Sutra ćemo moja sestra i ja poći s njom u Cannes iliMenton. - A ako sunce tamo ne bude dovoljno snažno, krenite u Italiju. U Indiju! Poñite kamo god to bude potrebno! Moja vam je jahta na raspolaganju. Brzojavit ću kapetanu da odmah krene prema Cannesu. Prodorni pogled oca Noueya zadržao se na licu mladog čovjeka obasjanom nadom što ju je u njemu probudio Jem. Nitko nije tako dobro shvaćao prirodu lorda Geralda kao taj svećenik. Poznavao ga je od djetinjstva, i slijedio dalje diskretno njegov životni put. Nitko poput njega nije spoznao sve one osjećaje za koje je bilo sposobno to srce puno razuma i oduševljenja. Vojvodu su privlačili najviši vrhunci morala, a on je to skrivao pod velom hladnoće i ironije. Njegov naslijeñeni ponos još se više razvio zbog divljenja što mu ga je ukazivala okolina. Ako je ponekad i dopustio da se podigne taj veo, to se dogañalo samo pred njim, njegovim duhovnim prijateljem, čiji su mu savjeti uvijek pružali po-dršku. Susrevši pogled svećenika, u isto vrijeme, melankoličan i pun suosjećanja, lord Gerald je shvatio da je taj čovjek, naviknut na poniranje u duše, shvatio tajnu njegova srca. Nagnuo se prema njemu, uhvatio ga za ruke i čvrsto ih stisnuo. - Da, ja ću učiniti sve na svijetu kako bih je povratio u život... A ipak, kakve koristi od toga za mene! Moram je zaboraviti i mrtvu i živu! - dodao je s velikom gorčinom. - U izvjesnom smislu bilo bi mi

čak draže da je i mrtva jer tada ne bih samom sebi predbacivao cijelog života kako prolazim kraj svoje sreće, koju bih možda mogao zadobiti samo jednom jedinom riječju. - Ne, sine moj, to bi bilo mnogo teže -odgovorio je mirno otac Nouey. - Magali bi, kada biste joj to i ponudili, sigurno odbila da postane vojvotkinjom od Staldiffa. Ona je veoma ponosna i gotovo je sigurno da ona ne bi pristala da na taj način prekorači socijalne razlike i da možda protiv volje bude primljena u obitelj i meñu prijatelje svog supruga ... Mogli biste možda požaliti ono, što biste učinili zbog prolaznih osjećaja... - Prolaznih osjećaja!... Kada bi to bar nebo dalo!... Znam, taj je brak nemoguć. Staro ime i visoki položaj su ponekad težak teret, ali nije na meni da gazim stroge zakone svoje obitelji... Nije li to i vaše mišljenje, oče? Otac Nouey je zamišljeno promatrao lice svog mladog sugovornika. - Sine moj, obično ne odobravam tako očite mesalijanse kao što bi to bila ova meñu vama. Vi ste jedan od prvih ljudi Engleske, a ona je nahoče, odgojena milosrñem drugih. Razlike meñu ljudima ne predstavljaju ništa pred Bogom. No one ipak podižu zid izmeñu različitih društvenih klasa. Takvi brakovi su često davali razloga za žaljenje i patnju za obje strane .. .Ipak sudbina ima svoje nepoznate puteve za one razdvojene položajem, ali povezane ljubavlju. Katkad se i takvi udružuju u blagoslovljenu zajednicu. No, ne govorimo o tome! Mylorde, nakon što napustite Hawker Park, nastojte je zaboraviti. - To sam samom sebi obećao... Trajat će dugo, mnogo dulje nego što sam prije mislio -odgovorio je promuklim glasom. - Kada bar ona ne bi patila zajedno sa mnom! Otac Nouey je, ne odgovorivši na te riječi, odvratio pogled od njega. Ta je šutnja bila dovoljna za lorda Geralda. - Ah! - prošaptao je gorko - evo, što će biti najteže! Govoriti samom sebi da sam mogao zadobiti tu sreću, a odbacivši je da ne patim samo ja, već možda i ona. - Ona Će, pretpostavljajući da je varljiva nada načas zaokupila njezino srce, prihvatiti tu žrtvu s velikom hrabrošću, pa će vam dati primjer mirne pokornosti sudbini... To je energična mala duša, koja ne lebdi u snovima, već zna gledati životu u lice. To je teško, ali neizbježno. - Da, to je potrebno... Ali kada bih bar ja mogao patiti umjesto nje! - rekao je, opraštajući se od svećenika. - Ubogi mladić, voli je iskreno i duboko -šapnuo je otac Nouey kada je lord Gerald otišao. - A ipak se bori tako odlučno, i borit će se dokle god će moći. Ja ga poznajem... Ah, ti ljudski zakoni! Kakva se gorčina skriva iza njihove skladnosti! Sutradan su liječnik, gospoñica Amelie, njezin brat i Magali, koja je još uvijek spavala, krenuli vlakom s male stanice u Cunninghamu. Ostavili su Freddyja na brizi lordu Geraldu. Lord je mladića, koji je bio na najboljem putu ozdravljenja, dao prenijeti u svoj stan da bi češće mogao biti kraj njega. Tri dana kasnije, upravo kada su se gosti vojvode spremali na posljednji lov s konjima u toj sezoni, sobarica njegove majke donijela mu je brzojav. Brzo ga je zgrabio. Bore, koje su se u posljednje vrijeme nalazile na njegovu čelu, iznenada su nestale. Istrčao je k lovcima i damama u njihovoj pratnji, te radosno i glasno rekao: - Mislim da se ovdje svi zanimaju za žrtvu onog bijednika Roswella. Dakle, moja je majka primila brzojav da se gospoñica Daultey ... Začuo se radostan krik lady Isabel. Sa svih su se strana čule riječi zadovoljstva i izrazi iznenañenja zbog rezultata- postignutog na tako čudesan način. - Obavijestit ću Freddyja... Za čas ću vam se i ja pridružiti - rekao je lord Gerald, brzo se udaljujući. - Čini se kao da ćemo doskora svi morati biti na raspolaganju tom Freddyju! - šapnula je nervozno lady Ophelia. - Sluga je to jednako tako dobro mogao poručiti. - Gerald je pažljiv, pa je prosudio kako je najjednostavnije da sam obraduje i umiri svog prijatelja, a u isto vrijeme i da uživa u njegovoj sreći - mirno je primijetio lord Dorwilly. - Njegov prijatelj!... Taj momak! - rekla je Ophelia prezirnim glasom. - To je samo Geraldova mušica. Proći će kao i sve druge i više nećemo čuti za tog Freddvja za kojim je on danas lud. - To nije važno. Glavno je da se gospoñica Daultey napokon probudila - primijetila je podrugljivo gospoñica Hetty. - Vojvoda i lady Isabel bili su već nemogući zbog to dvoje siročadi. I ja mislim kao i lady Hawker: oni pretjeruju u svemu što se tiče tih mladih ljudi... Kao prije nekoliko dana kada nas je vojvoda napustio za vrijeme ručka, jer njegov dragi Freddy nije htio jesti. Dovoljno je da pročita želju u očima svog miljenika pa da sve stavi u pokret da bi je zadovoljio. Čini se kao da je zaista zaboravio

da mu taj Freddy i njegova sestra nisu ravni. Podrugljivi izraz pojavio se na inteligentnom i finom licu mladog oficira: - Gospoñice Loodler, moj prijatelj Gerald i lady Isabel, ne sude ljude samo po njihovu porijeklu, a još mnogo manje po njihovu bogatstvu, već prema njihovim odlikama, otmjenosti i inteligenciji. Sve to udruženo sa nesrećom, vrijedno je njihove skrbi i ljubavi. Oni se time inače ne razmeću, u što ste se mogli sigurno uvjeriti. Amerikankine usnice lagano su se stisnule i ljutito je pogledala poručnika. Čineći se da to ne primjećuje, mladi je čovjek krenuo prema lady Isabel da joj pomogne popeti se u sedlo. -. U pravi čas, odgovorili ste joj kako treba! - primijetila je na francuskom mlada djevojka. - Vidite li kakva je!... Kakvo to ona mišljenje ima o sebi? A mogla bih se okladiti da Magalin djed nije kao njen skupljao prazne kutije konzerva po ulicama Arlesa ... - Bella, ne budi tako nemilosrdna! - prigovorila joj je Juliana de Volberg. - Nikada ne propuštaš priliku da kažeš nešto protiv te djevojke. - A tko je za to kriv, draga moja Liane? Nikada ne bih ni spomenula nisko porijeklo gospoñice Loodler kada ona ne bi neprekidno napadala moju dragu Magali... Moram priznati da mi je Magali neizmjerno mnogo vrednija od nje, makar ona posjeduje svu silu milijuna i neizmjerno mnogo haljina, sve sama remek-djela Paquina s kojima nas želi očarati... zapravo htjela sam reći, očarati Geralda. - I lorda Ruperta - dodao je lord Dowtill, koji je pomagao mladoj grofici de Volberg. -Jer meni se čini, dragi moj, da je ona svu svoju pažnju usmjerila na vas i vaš budući naslov markiza, vidjevši da je lord Gerald i ne primjećuje. - Mora joj biti jasno što ja mislim o takvu braku, jer ja to pred njom ne skrivam! No, ona može mnogo platiti i sigurno će naći onoga tko joj je potreban. Jedino što se zabunila u adresi kada je došla ovamo. Nekoliko dana kasnije vratili su se u Hawker Park otac Nouey, njegova sestra i Magali. Vojvotkinja, lady Isabel i lady Juliane pošle su dočekati uskrslu. Magali se vratila u svoje normalno stanje i srdačno im zahvalila, upitavši odmah kako je Freddyju. - On je jučer prvi puta sišao u tvoju čast, draga Magali - odgovorila je lady Isabel. -Gerald mu je to dopustio ... Uvjeravam vas da se vaŠ ranjenik nalazi u dobrim rukama, gospoñice Amelie! Nije mogao učiniti nikakve nesmotrenosti pod strogim nadzorom mog brata. - Zaista mi je žao zbog neprilika koje smo svima vama prouzročili! - prošaptala je Magali. - Šuti, dijete moje! - rekla je vojvotkinja nježno je pogladivši. - Ti si bila žrtva zlodjela tog Roswella. Moj sin, neovisno o tome što je trebao platiti svoj dug Freddyju koji mu je spasio život isprsivši se pred Roswellom, morao je učiniti sve moguće da popravi zlodjelo onog bijednika, to više što ste nam Freddy i ti veoma bliski, to dobro znaš. - Oh, znam kako ste svi vi dobri! I odviše dobri! - rekla je pomalo prigušenim glasom. Bila je večer i dvorana je bila svečano rasvijetljena, kao i salon u koga je lady Isabel dovela putnike ... Freddy je tamo sjedio u naslonjaču kraj kamina u kome je gorjela vatra, jer je to jesenje veče bilo hladno. Kraj njega se lord Gerald veselo razgovarao, milujući lijepu Alari-jevu glavu, naslonjenu na njegova koljena. - Evo, Magali!... Moje Magali! - viknuo je Freddy. Magali je pošla prema njemu i zagrlila ga uz smijeh i plač. Vojvoda se diskretno povukao, raspitujući svećenika i gospoñicu Amelie o načinu liječenja što su ga na tako čudan način otkrili. Iznenada se prekinuo videći da mu se Magali približuje. - Kako da vam zahvalim što ste me i ovog puta spasili! - rekla je glasom što je podrhtavao od uzbuñenja. - Što bi se dogodilo bez vaše pomoći! - Smatrajte to, molim vas, mojim nastojanjem da popravim ono što se dogodilo u prošlosti, dok još bijaste dijete, gospoñice Magali - odvratio je nježno. - To bi značilo dati i odviše veliku važnost onom malom beznačajnom dogañaju... Ali svojstvo je vojvode od Staldiffa da svoje male greške popravlja najvećom mogućom veliko-dušnošću. - Da, Magali!... I meni je zabranio da mu se zahvalim. A kada bi ti samo znala kako su me njegovali i mazili! - oduševljeno će Freddy. - Hajde, šuti, mala budalo - rekao je lord Gerald glumeći nestrpljivost. - A ako baš želite zahvaliti, gospoñice Magali, zahvalite Jemu koji nam je omogućio da vas probudimo i koji to zaista zavreñuje... A treba zahvaliti i Ala-riju - dodao je, videći kako pas skače oko Magali sav sretan. - Bez njegove pomoći možda mi ne bi uspjelo nadvladati onog bijednika u čijoj ste se vlasti nalazili. Tako je i on postao važan. .. .Požuri, Isabel, moramo se presvući za večeru. Neka se gospoñica Amelie i gospoñica

Magali odmore od puta. - Zaustavili smo se u Arlesu - rekla je gospoñica Nouey. - Magali je htjela upoznati mjesto iz kojeg potiče njezina obitelj. - Vidjela sam kuću u kojoj je roñen moj otac - dodala je dirnuto Magali. - Vlasnik hotela u kojem smo odsjeli poznavao ga je. Ostao im je u uspomeni kao lijep, ljubazan i veseo. Svi su ga voljeli. Iznenada se sjetio i otputovao u Ameriku. Dvije su godine njegovi prijatelji primali vijesti od njega, a zatim ih više nije bilo. Bila sam sretna što sam upoznala domovinu svog ubogog oca kojeg se jedva sjećam - dodala je zamišljeno. - Vlasnik hotela me je sam prepoznao zbog moje sličnosti s ocem. Čini se da sam prava Arležanka. - Najljepša i najbolja od sviju! - primijetila je Isabel, naslonivši glavu na rame svoje prijateljice, -r- Do sutra, draga Magali, kada ćeš mi ispričati sve o svom buñenju... A osim toga, i naši će te gosti željeti vidjeti. Mnogo su ispitivali o tebi... - Nećemo umarati gospoñicu Magali podvrgavajući je znatiželji tih besposlenih ljudi. To bi je umaralo - prekinuo ju je odlučno vojvoda. - Ne vjerujem da bi joj to bilo drago. Oni koji zaista suosjećaju s njom, moći će je posjetiti kod gospoñice Nouey ili kod tebe ... Do sutra, Freddy! Tvoje je rame gotovo zacijelilo, kako liječnik reče. Pružio je ruku mladiću. - Toliko vas volim! - odgovorio je Freddy, pogledavši ga svojim velikim modrim očima punim nježnosti. Vojvoda je brižno položio svoju ruku na guste smeñe uvojke mladića. - I ja tebe volim, Freddy! - rekao je toplim glasom. - Mislim čak da te u ovo posljednje vri-jema volim još i više, jer sam imao priliku biti češće kraj tebe. Smatram te svojim mlañim bratom ... a znam da me ni pravi brat ne bi mogao više voljeti od tebe, moj dragi prijatelju Fred! Kada su vojvoda i njegova sestra otišli, Ma-gali je sjela kraj brata. Freddy je upitno pogledao u lijepo djevojčino lice uokvireno tihom tugom. - Nisi valjda ljubomorna, Magali? - zapitao je nježno. - Ti uvijek zauzimaš prvo mjesto u mojim osjećajima, draga moja sestrice! Ali on je tako dobar i tako brižan. - Ne, moj Fred, ja nisam ljubomorna -uvjeravala ga je pomalo tužnim osmijehom. -Voli ga koliko možeš, on to zaslužuje. On ima pravo na zahvalnost koja svakog dana mora rasti zajedno s njegovim dobročinstvima... No, možda bi bilo bolje kada bi ga čovjek mogao mrziti kao nekada! - dodala je u mislima.

XVI Mrtvo je lišće padalo po zemlji, letjelo je oko lorda Geralda, spuštalo se na njegova ramena i na leña konja koga je vodio na uzdama kroz napušteni puteljak ogromnog parka. Sunce je uzalud pokušavalo probiti nagomilane oblake ... Lice mladog čovjeka odražavalo je tugu tog jesenskog jutra, žalost tog sivog dana i ogoljele stare šume. Iznenada je zastao. Stigao je do kraja puta. Pred njim se pojavila mala čistina usred koje se uzdizala stara kamena kalvarija. Na stubama, obraslim mahovinom, sjedile su gospoñica Amelie i Magali. Kraj njih na tlu sjedilo je dvoje siromašno odjevene djece, crvene raščupane kose koja su dizala svoja smiješna mala lica prema Magali i pažljivo je promatrala ... Gospoñica Amelie je marljivo plela, dok je Magali podučavala djecu. Bilo je divno slušati njen harmoničan glas kako jasno tumači djeci. U njezinim se riječima osjećala njena duša, srce plemenite žene i velika nježnost... Ponekad pak, kada bi mali slušaoci stali pokazivati znakove rastresenosti to bi lice poprimilo gotovo strogi izgled. - Kakva bi ona odgojiteljica bila! - šapnuo je vojvoda. - Ona je idealna žena: dobra, odana, energična i nježna ... A tek ta divna jednostavnost, koja joj ne dopušta da to sama spozna... Iznenada se začuo svježi Magalin smijeh koji je stao odzvanjati čistinom, a kojeg je poput jeke slijedio smijeh gospoñice Amelie. Bez sumnje jedno je od djece odgovorilo nešto smiješno na Magalino pitanje. - A kako je tek vesela!... Freddy kaže da se je promijenila. Pati li ona?... Ne bih to želio! ... A ipak..... Kako je čudno ljudsko srce! - prošaptao je, nestrpljivo slegnuvši ramenima. Prošao je rukom preko čela kao da želi odagnati misli što su ga mučile. Zatim je pošao prema čistini. Magali je naglo prekinula sa tumačenjem, i ustala. Djeca su okrenula prema došljaku uplašeni pogled. Na znak mlade djevojke ustala su i lagano se naklonila.

- Ne dajte se smetati, gospoñice Magali -rekao je vojvoda, skinuvši šešir na pozdrav. - Nastavite svojim tumačenjem, to me podsjeća na dane moje mladosti, kada me dobri otac Nouey podučavao ... Sjećate li se, gospoñice Amelie? - Vrlo dobro, mylord! Vi ste bili dobar učenik. - Ali ne i dobra ponašanja? - zapitao je smiješeći se. - Ubogi otac Nouey, zadao sam mu velike muke svojim karakterom, koji je već tada bio veoma krut. Ipak je, nadam se, postigao neki uspjeh sa mnom. Dakle, gospoñice Ma-gali, ne biste li nastavili svojim podučavanjem preda mnom - dodao je vidjevši kako se djevojka tiho oprašta od djece. - Gotovo smo završili, mylorde! Uostalom, imamo mnogo vremena, jer gospoñica Amelie i ja dolazimo svakodnevno podučavati te uboge mališane, napuštene od roditelja. Za njih se brine nemoćni djed. Nikada im nitko nije govorio ni o Bogu, ni o knjizi, ni o čemu drugome. Ti ubogi mališani ništa ne znaju. - Svakog dana tako daleko od dvorca!... Zar djeca stanuju ovdje? - Ne, koliba starog Willija nalazi se više prema zapadu. - U svakom slučaju čini mi se da je mnogo jednostavnije dogovoriti s djecom sastanak bliže dvorcu, ili čak u njemu, umjesto da odlazite tako daleko. - Zaista, mylorde, tako gubimo mnogo vremena. Ali ta su djeca bijedno obučena, a njihovi su roditelji na zlu glasu kao skitnice i čuvari ih ne bi puštali u park... A ja se ne bih odvažila da zamolim onog otmjenog Diksona da ih propusti - nasmijala se Magali. - Znači samo se o tome radi? Zapreka je sićušna i ja ću je brzo ukloniti... Samo, pitam se, zašto to već prije niste meni rekli? - To je tako nevažna stvar, mylorde, pa se nisam usudila!... odgovorila je gospoñica Amelie. - Čini mi se da smo dosta dobri prijatelji i da možete postupati sa mnom bez ikakvih ceremonija - nastavio je sagnuvsi se i stisnuvši s mnogo ljubavi naborane ruke stare gospoñice. - Doista, nisam bila u pravu, mylorde . .. Morala sam se prije sjetiti dobrote vašeg srca odgovorila je dirnuto gospoñica Amelie. - Srca? Uvjeravam vas da neki misle da ga ja nemam... Možda bi to i bilo ugodnije, ali kada ono već postoji teško mi je da se ga odreknem - rekao je glasom punim duboke gorčine. Nekoliko je trenutaka proveo šuteći u promatranju puteljka, obasjanog blijedim tracima sunca. Gospoñica Amelie je stala spremati svoje pletivo, dok je Magali stavljala na glavu veliki slamnati šešir što je bio ležao na travi. - Htio bih zatražiti od vas mnogo savjeta, gospoñice Amelie - nastavio je vojvoda, položivši ruke na vrat svog konja koji je nestrpljivo čekao. - Čini mi se da sam već govorio o mojoj namjeri da na svojim posjedima osnujem ustanove slične onima što su ih osnovali neki drugi veleposjednici Engleske. Na primjer, lord Steilbeigh, otac mog prijatelja Ruperta. Lady Steilbeigh je osnovala i upravlja domaćinskim školama i domovima za sve uzraste. Dala mi je dragocjene obavijesti o tome, kada sam joj pričao o svojoj namjeri da se pobrinem za sudbinu onih koji ovise o meni. Treba mnogo toga poduzeti, vjerojatno više nego što sam i mislio. Stao im je pričati o svojim planovima. Te su ga žene pažljivo slušale, oduševljene mišlju na sve ono dobro što bi se tako učinilo. Magali je sjela i slušala ga žarkim zanimanjem i oduševljenjem koje je zračilo iz njezinih ogromnih baršunastih očiju. Njen je pogled izazvao u njemu divnu viziju jednog života u kojem bi mu ona pružila poticaj i bila njegova nježna savjetodavka. Ona bi ga poticala da čini dobročinstva i učila ga pravoj dobroti, onoj koja se daje sama od sebe i uvijek zaboravlja. Prolazeći kroz ruke mlade vojvotkinje ta bi dobročinstva dostigla neizmjernu vrijednost ... a on bi bio tako sretan što bi mogao učiti od nje, upoznati potrebe siromaha koje on nije poznavao i koje je dotada prezirao. Tog časa u njem se rodila neodoljiva želja da govori s njom, da je upita hoće li združiti svoj život s njegovim. Nije li bila prava ludost zbog društvenog položaja odreći se svoje sreće?... Zraka sunca prodrla je kroz oblake i obasjala smaragd na njegovu prstu... Mladić je to primijetio i problijedio, stisnuvši naglo usne... »To je nemoguće, nemoguće!« - Rekao sam dakle, gospoñice Amelie, kako bi usprkos mojoj dobroj volji, bilo nemoguće nešto poduzeti bez pomoći ženskog srca i ženske pameti. Eto zato ću često zatražiti vaše mišljenje, jer moja majka nema mnogo sklonosti za te poslove, pa dok se ne oženim... Te su mu riječi gotovo protiv njegove volje prošle usnama ... Plave trepavice su se spustile, Magalina je ruka lagano zadrhtala... To nije bilo ništa, ali je bilo dosta za njega, koji je tako često, a da to nitko

nije primijetio, proučavao to izražajno lice iz kojeg je sada mogao čitati kao iz jasnog ogledala, Njegovi su se prsti stegli oko drška biča, lice mu se lagano zgrčilo ... »Ne ona!... Oh, kada bar ona ne bi patila:!«, pomislio je. »Otići ću što prije .... Zaboravit ćemo oboje.« Gospoñica Amelie nastavila je razgovor, krećući prema dvorcu. Vojvoda joj je odsutno odgovarao;, gladeći rastreseno svog konja koji je rzao od zadovoljstva. Sunce se konačno probilo, i otjeralo sjenu ispod Magalina šešira, te osvijetlilo njeno nemirno lice i sjajne i ozbiljne velike oči. - Vraćate li se i vi u dvorac? - zapitala je gospoñica Amelie, stavljajući pod ruku malu vrećicu sa svojim ručnim radom. - Da, čak ću vas i otpratiti, ako mi to dopustite, gospoñice - rekao je sa usiljenom vese-lošću. - Nemam često prilike vidjeti vas, a za osam dana napustit ću Hawker Park, jer i naši gosti odlaze. - Obitelj de Volberg odlazi već sutra? -upitala je Amelie. - Da, moj bratić mora poći u Beč, jer je njegov brat bolestan. Srest ćemo se kasnije. Ja ću provesti petnaest dana u Škotskoj kod Steilbeighovih... Nakon toga odlazim u London, gdje ću se zadržati veći dio godine. Odlazit ću u Parlament i baviti se reformama koje sam planirao na svojim posjedima. Kretali su prema dvorcu. Lord Gerald je govorio bez oduševljenja, lice mu se natmurilo, a obrve nervozno stegle... Magali je, šuteći, gledala pred sebe niz suncem obasjanu aleju kojom su hodali. No, iznenada je okrenula glavu kada je začula pitanje koje je gospoñica Nouey uputila vojvodi. - A što će biti s onim bijednim Roswellom? -zapitala je. - On je još uvijek u bolnici u Syltonu. Čekaju da ga mogu otpremiti u zatvor. Čini se da se teško oporavlja, to više što je taj bijednik plijen čestih napadaja užasnog vlastitog bijesa, a to ga vrlo oslabljuje. - Siromah! - prošaptala je žalosno Magali. - Ako se i oporavi, sudit će mu... - Naravno ... Zar biste vi mogli zatražiti milost za njega, gospoñice Magali? - dodao je vojvoda tonom nježne podrugljivosti. - Da, mylorde! Ja mu opraštam, a i Freddy, u to sam sigurna ... - Možda, ali ja mu ne opraštam - rekao je. - Ma kakva bila kazna, ona će još uvijek biti preblaga za tog lopova. Magali je zašutjela, uplašena zbog srdžbe koja se mogla pročitati na njegovu licu. Još je uvijek bilo u njemu nešto od onog snažnog ponosa koji nije dopuštao nikakvu uvredu i kažnjavao je bez milosrña. Već je primijetila da samo ime Roswell budi u mladom čovjeku hladan bijes, pa ako to vrijeme ne bi ublažilo, tada onaj bijednik nije mogao očekivati nikakvu poštedu pred sucima. Nije primijetila žalostan pogled lorda Ge-ralda kada je primijetio kakav je dojam izazvala njegova izjava o nesmiljenoj pravdi... Vjerojatno je želio da ona to zaboravi, pa je stao govoriti o Freddyju, o svojim planovima koje je želio ostvariti čim se vrati u London. S mnogo pažnje zatražio je mišljenje gospoñice Amćlie i Magali, ne želeći naglasiti svoju ulogu dobročinitelja. Htio je da one shvate kako uvijek imaju prvenstveno pravo izreći svoje mišljenje u pogledu svega što se ticalo mladića. - On vas naravno neće napustiti, gospoñice Magali, bar još ne za sada. Kasnije će biti potrebno da putuje i da radi u drugim ateljejima. Ali ni ja se ne bih želio već sada rastati od svog dragog Freddyja, kao ni vi... Ne bi li bilo i odviše sebično od mene ako bih vas zamolio da mi dopustite, da ga povedem sa sobom u Škotsku ili u Austriju? To bi trajalo najviše dva mjeseca. Znam da on to potajno priželjkuje. Ipak ne bih htio da ga se vi morate predugo odreći. - Za mene je najveća sreća kada je on zadovoljan i sretan. Tada sam zadovoljna i ja, mylorde! - Znam da ga i vi istinski volite. Žrtvovali biste sve da voljeno biće bude sretno - rekao je duboko dirnut, pa je ona pocrvenjela čuvši te riječi. — Zahvaljujem vam što mi povjeravate Freddyja i već unaprijed uživam u njegovu veselju kada sazna da će postati moj pratilac. To će malo promijeniti smjer mog putovanja. Krenut ćemo morem prema Austriji, jer on sanja o putovanju jahtom. - Ne smijete ga odviše razmaziti, mylorde! Čini mi se da taj mali Freddy sa svojim velikim očima, koje su tako očaravajuće, može od svog dobročinitelja dobiti sve što želi - primijetila je sa smiješkom gospoñica Amelie. - Gotovo sve, gospoñice - odgovorio je on veselo. - To je vjerojatno stoga što sam ga uvijek smatrao najšarmantnijim bićem, a i najrazumnijim ... No, obećajem vam da ću biti strog, ako to bude potrebno - završio je sa smiješkom. Kada su stigli do dvorca sreli su Julianu de Volberg koja je upravo izlazila. Lord Gerald pozvao je slugu, predao mu konja i prišao sestrični.

- Dobar dan, Liane — rekao je, poljubivši joj ruku. - Znači doista sutra odlazite? - Da, Geralde - odgovorila je pozdravljajući gospoñicu Nouey i Magali. - No, doskora ćemo se vidjeti u Parizu, zar ne? - Prije toga u Bečii. Liane, stići ću onamo najkasnije krajem prosinca. Možda ću zatim poći s vama u Francusku, ali u svakom slučaju neću se zadržati dulje od osam dana u Parizu. - Da, bavit ćeš se sada ozbiljnim poslovima kroz cijelu godinu, a tvoji roñaci i prijatelji više te neće vidjeti - prigovorila mu je. - Sto možemo, Liane, svatko živi svojim životom na tom svijetu. No, smiri se, posvetit ću i nadalje dosta vremena svojoj obitelji i prijateljima, i ne namjeravam se zadržati cijelu godinu u Engleskoj... Ako želiš prihvatiti moju pratnju prilikom šetnje, ja ti stojim na raspolaganju. Ona je prihvatila i radostan smiješak prošao je njezinim pomalo hladnim licem. Vojvoda je pozdravio Magali i pružio ruku gospoñici Nouey, govoreći: - Neka vaši štićenici doñu kamo vi to želite, draga gospoñice Amelie, i učinite mi to zadovoljstvo da nikada ne zaboravite kako možete sa mnom raspolagati kao sa svojim blagajnikom. Sto ćete više tražiti od mene, to ću biti zadovoljniji ... I ne bojte se nikada da biste mi mogli smetati, ako doñete razgovarati sa mnom o stvarima koje vi tako dobro poznajete. Dobra gospoñica je, kada je stigla u predvorje s Magali, sva sjala od sreće na pomisao o neograničenim sredstvima o kojima do tada nije smjela ni sanjati, a koja su joj sada bila tako spontano ponuñena. I to na najljubazniji način kojim se vojvoda znao služiti tada kada je to doista želio. - Sto ćemo sada sve moći učiniti, Magali! To kod njega nisu samo prazne riječi... On se zaista promijenio u tih nekoliko posljednjih mjeseci. Kada sam ga prije zamolila nešto za svoje štićenike, on je uvijek bio blagonaklon, ali to je bila samo priroñena dobrodušnost i želja da mi učini zadovoljstvo. Sada osjećam da je on zainteresiran za sve to, i želi činiti dobro oko sebe. Magali ju je slušala šuteći... Iznenada je rekla, slijedeći svoje misli: - Mislim da će se oženiti svojom sestričnom Julianom. Stara je gospoñica zadrhtala. - I ja to mislim, dijete moje! - To bolje, jer ona je dobra i mila. Ona će mu pomoći u njegovu teškom zadatku... Svatko slijedi svoj put na ovom svijetu! - pro-šaptala je zamišljeno, ponavljajući i nesvjesno riječi koje je izrekao lord Gerald.

XVII Vojvoda od Staldiffa upravo se obukao za svečanu večeru kod kralja u čast nekog stranog vladara koji je došao u posjetu. Pogledao se rastreseno u ogledalo što mu je uzvraćalo sliku lijepog mladog aristokrate u službenom dvorskom svečanom odijelu: hlače i čarape od crne svile i odlikovanje ordena podvezice.,. Uzeo je rukavice iz ruku svoga sluge i krenuo prema vratima. Za njim je pošao Alari, čekajući ga sve dotle u kutu sobe. Uperio je pogled u ljubljenog gospodara. U radnoj sobi vojvode, lord Dorwilly je čekao svog prijatelja i pošao prema njemu pruženih ruku. - Došao sam te pozdraviti u prolazu. Već si spreman? - Da, htio bih prije posjetiti onog ubogog Dowtillyja koji se ne može oporaviti od pada s konja. No, imam još dosta vremena, Rupert! - Ali meni se žuri. Imam sastanak s lordom Hawkinskom svojim zapovjednikom. Zadržao sam se kod lady Dulkay gdje sam saznao jednu novost... Gospoñica Loodler je osvojila svoju vojvodsku krunu. - Doista?... Tome se zapravo i ne čudim ... A tko je taj sretni smrtnik? - Vojvoda od Dowesa. On je sam došao službeno obavijestiti lady Dulkay o svojim zarukama. - To sam i mislio ... On je, čini se, doista ostao bez novaca, pa će ga miraz gospoñice Loodler izvući iz dugova ... Siromah! - rekao je slegnuvši prezirno ramenima. - Pa to se dogaña svakog dana, dragi moj! - odvratio je lord Dorwilly filozofskim mirom. -1 ja žalim zbog toga, ali mi nećemo promijeniti taj kukavni, griješni svijet. Visoko plemstvo će na najljubazniji način primiti mladu vojvotkinju od Dowesa. Zaboravit će na njezino porijeklo zbog sjaja očevih dolara... Moram otići, a ti se večeras dobro zabavljaj. - Kakav je to teret za mene, Rupert! - Nije uvijek zabavno biti vojvoda od Staldiffa i član Gornjeg doma, Geralde - nasmijao se mladi oficir.

- Imaš pravo, to je čak ponekad vrlo teško - odgovorio je lord Gerald čiji se pogled iznenada zamračio. Lord Dorwilly pogledao ga je iznenañeno. Sto je s tobom, dragi moj? - zapitao je suosjećajno. - Ništa naročito, Ruperte ... Hoćeš li sutra doći na priredbu na kojoj će Isabel skupljati priloge za siromahe? - Naravno da ću doći! Obećao sam to lady Isabel... - A ti ne bi htio prekršiti riječ danu lady Isabel? - nasmijao se vojvoda. Lord Rupert je počeo gladiti svoje brkove, možda zato da sakrije smiješak koji se pojavio na njegovim usnama... Zatim se iznenada odlučio i uhvatio lorda Geralda za ruku. - Sto bi ti rekao, dragi prijatelju, kada bih je zamolio da postane lady Dorwilly? - Rekao bih da ne vidim nikakve zapreke i da bih bio vrlo sretan! I majka bi bila oduševljena, jer te uistinu voli... Da, govori s mojom malom Bellom i bori se... Mislim, neće ti biti teško postići pobjedu - nastavio je vojvoda vra-goljasto. Lord Rupert mu je čvrsto stegnuo ruku. - Hvala, Geralde! Mislim da ćemo uskoro opet razgovarati i da će ona pristati povjeriti mi svoj život... Sada moram zaista otići, inače će me lord Hawkins oštro ukoriti, jer kako tvrdi, točnost mora biti odlika vojnika. Kada je otišao, vojvoda je nesvjesno sjeo za pisaći stol. Nestalo je zadovoljnog izraza izazvanog saopćenjem svog prijatelja. Ćelo mu se iznenada nabralo. - Sretni smrtnik! Pred ostvarenjem njegova sna ne nalaže se zapreke ~ prošaptao je gorko. - Odabrao je ženu po svom položaju ... a ja... Naslonio je čelo na ruke i dugo ostao nepomičan, nabranih obrva... Kao što je rekao ocu NouevUjOn je učinio sve Što je mogao da zaboravi. Uronio je u rad, obavljao sve društvene obaveze nametnute mu njegovim položajem, htio je ostvariti brak sa svojom sestričnom Ju-lianom. Koliko god je bilo moguće nastojao je izbjeći susrete s Magali - a to mu je bilo to lakše što je i ona nastupala na isti način. Uvijek je želio izvršavati svoju dužnost, pa je čak spalio crtež Vilinskog vodopada, što mu je bilo neizmjerno teško. No, učinio je i to, želeći odagnati svoj neostvareni san. Morao je ipak priznati da je sve to bilo uzalud. I najmanja sitnica probudila bi u njemu sjećanje: vrijes kojeg bi ugledao u izlogu neke cvjećarnice podsjetio bi ga na svibanjsku kraljicu i onu grančicu ružičastih cvjetića koju je tako nesmiljeno bacio daleko od sebe. Koncert bi ga podsjetio na pjesmu što ju je Magali pjevala prošlog ljeta. Pogled na neku ženu što je utonula u molitvu u nekoj crkvi, sjetio ga je na mladu djevojku onakvu kakvu ju je vidio ušavši u kapelu Hawker Parka. A kada bi proučavao promjene na svom posjedu, razgovarajući o njima s gospoñicom Afrić-lie, učinilo mu se kao da je ugledao pred spbom onu koja je bila tihi začetnik svih tih promjena. Od gospodara nezainteresiranog za nesreću bijednika, vojvoda od Staldiffa postao je pun skrbi za njih. Sjetio se radosna pogleda u očima gospoñice Amelie kada bi ga o svemu izvještavala. Davajući velika sredstva gospoñici Amelie, on je pun sreće pomislio kako će dio tih sredstava proći i kroz Magaline ruke, pretvarajući se u toplu odjeću i hranu za siromahe, i na taj način, njezinu milosrdnom srcu prirediti najveću radost. Sinoć mu je Freddy, koga je okruživao još većom pažnjom nego inače, rekao uz smiješak: - Dijelim Magalino mišljenje. Ona mi je neki dan rekla: »Nikada prije nisam mogla ni pomisliti da je vojvoda od Staldiffa tako plemenit!« Te jednostavne riječi duboko su ga obra-dovale, a to mu je dokazivalo koliko utječe na njega ta čista dobra duša. Njezina pohvala značila mu je više od svih dokaza divljenja koji su mu bili upućeni. Da, ona je predstavljala idealan lik, koga je inače bilo nemoguće naći. I evo, ponovno se pitao nije li lud da zbog društvenog položaja ne osvoji to blago. Tu plemenitu i mudru ženu, to divno biće, koje bi mu pomagalo i podržavalo ga u sretnim i nesretnim danima. Vremensko iskušenje, o kojem je govorio otac Nouey, samo je još produbilo u njemu tu dražesnu sliku... Je li to bio znak da mu je providnost, usprkos svemu namijenila Magali Daultey? — Vojvoda od Dowesa će se oženiti nižom od sebe zbog novca... Ja bih to učinio zbog njezinih vrlina, samo zbog nje. Ipak bi me svijet mogao okriviti, dok će oprostiti Dowesu ... Ali, zar je mišljenje svijeta važno! - šapnuo je prezirno slegnuvši ramenima. - Cast će biti na mojoj strani. Samo, pitam se, što je zapravo moja dužnost. Jem je ušao i donio poštu. Vojvoda je uzeo pisma, bacio ih na pisaći stol, zadržavši u svojoj ruci samo jedno. Prepoznao je naime drhtavi rukopis lorda Loweteada.

- Kako je to čudno! - šapnuo je kada ga je pročitao. - Sto to znači? ... Moram saopćiti sadržaj tog pisma. Archie će morati čekati do sutra. Pozvonio je i rekao Jemu koji je došao: - Pitaj gospoñicu Nouey i gospoñicu Daultey mogu li me primiti. Jem je otišao s izrazom zadovoljstva na licu. Od onog sretnog dana kada je našao mogućnost da se probudi Roswellova žrtva, taj ubogi siromah, postao je osobni vojvodin sluga i uživao je naklonost na kojoj su mu mnogi zaviñali. No, taj položaj koji je nadilazio sva njegova očekivanja, samo je pojačao u njegovu srcu osjećaj zahvalnosti prema gospoñici Magali. Njoj je trebao zahvaliti za sve što se dogodilo njemu i njegovoj sestri Maggie, koja je postala pomoćnica stare sobarice u službi gospoñice Nouey. Za tog vrijednog momka predstavljalo je svaki puta veselje kada se mogao popeti na drugi kat Hawker Parka, gdje su se nalazile sobe stare gospoñice, pa vidjeti makar samo na trenutak, svoju lijepu dobročiniteljicu. Maggie, još uvijek pomalo blijeda, ali dražesna u svojoj ružičastoj haljini, kapici i lijepoj pregači, odvela ga je u salon u kojem je gospoñica Arnelie šivala, a Magali joj je čitala. - Evo, Jema! - rekla je gospoñica Amćlie ljubazno. - U to vrijeme obično nisi slobodan. Sto se dogodilo? - Vojvoda od Staldiffa pita da li biste ga mogli primiti, vi i gospoñica Magali. Gospoñica Amelie nije mogla zatomiti laganu kretnju iznenañenja. Lord Gerald je češće razgovarao s njom o reformama koje je poduzimao, ali to je uvijek bilo prilikom susreta kod njegove majke. Ili ju je zamolio da siñe u njegov kabinet kako bi joj bolje mogao objasniti svoje planove. Odavno se nije popeo ovamo gore ... A osim toga, zašto je htio govoriti i s Magali? - Javi vojvodi da Ćemo ga primiti kada god to njemu bude odgovaralo, Jem - odvratila je ona. Jem je otišao... Gospoñica Amelie pogledala je Magali. Djevojka je odložila knjigu na stol i izvukla košaricu s ručnim radom. Bila je posve mirna i tek se jedva zamjetna bora pojavila na njezinu čelu. - Pitam se što nam tako važno ima reći u taj sat, naročito danas kad odlazi na večeru na dvor -primijetila je gospoñica Nouey. - Nije još kasno, gospoñice... Možda treba vaš savjet u vezi s domaćinskom školom u Seltinghamu. Isabel mi je rekla da je on sada time vrlo zaokupljen - odvratila je mirno Magali. - Da, možda je tako. Nekoliko minuta kasnije, Maggie je uvela vojvodu kojeg je slijedio pas Alari. Mladić je uhvatio pruženu ruku gospoñice Amelie i duboko se naklonio pred Magali, koja je ustala kad je on ušao. - Ne dajte se smetati, molim vas - rekao je ljubazno. - Došao sam vam samo saopćiti sadržaj pisma koje sam upravo primio od lorda Loweteada. Vrlo je čudno. On je, kao što vam je vjerojatno poznato, teško bolestan već mjesec dana... Dok je to govorio pružio je pismo Magali, a zatim je sjeo u naslonjač kojeg mu je ponudila gospoñica Nouey. - To je doista čudno! - iznenañeno je rekla Magali. - Pogledajte, draga gospoñice! Gospoñica Amelie uzela je pismo i pročitala: »Mylorde, Osjećam da se moj posljednji čas približava, vrijeme žuri. Zamolite gospoñicu Daultey i njezinog brata da me posjete sutra ujutro. Još sam uvijek pri punoj svijesti i moram razgovarati s njima ... Doñite s njima, mylorde, molim vas! Želim sve urediti, želim naći svoj mir, prije no što poñem u vječnost.« - Čudno! - prošaptala je gospoñica Amć-lie. - Vi ne slutite, mylorde, zašto taj ubogi starac želi vidjeti Magali i Freddyja? - Nemam pojma, gospoñice, moram to priznati. On se zanimao za Freddyja nešto više, no što je to njegov običaj, ali ne shvaćam... Sto ćete odlučiti, gospoñice Magali? - Moramo se odazvati pozivu umirućeg čovjeka, mylorde! - Odgovara li vam da krenemo k njemu sutra ujutro u deset sati? - Ne vidim nikakve zapreke. Freddy jednom neće otići u svoj atelje ... - Dobro, naredit ću da upregnu kočiju u to vrijeme. - Možemo otići i pješice! - uzviknula je Magali. - Ne vidim zašto - odgovorio je on usta-jući i uzimajući rastreseno rukavice sa stola. -Sastat ćemo se kod lorda Loweteada. Malo je pomaknuo svoj naslonjač, i u taj čas pao je na pod papir koji je pokrivao Maga-lin ručni rad. Sagnuo se da ga podigne i pri tom ugledao bijeli saten na kome je umjetničkom rukom bio izvezen

divan ružičasti vrijes. - Nemojte nas izdati, mylorde! - nasmijala se gospoñica Amćlie. - Ovo je namijenjeno Isabel za njezin roñendan. - Ne bojte se, znam čuvati tajne... Ovaj je rad pravo čudo boja i crteža. Odabrali ste svoje najmilije cvijeće, zar ne gospoñice Magali? - Željeli ste kazati, najmilije Isabelino cvijeće. Moram priznati da ima cvijeća koje ja i više volim - odgovorila je nemirnim glasom. - Ipak, jednom ste mi rekli... - Jednom... ali otada sam promijenila ukus - rekla je mirno. - Zar vam je vaše kraljevanje ostavilo loše uspomene? Tog ste dana bili okrunjeni vrijesom - zapitao je nježno. Malo je zadrhtala, ali je ipak mirno odgovorila: - Svečanosti često ostavljaju za sobom tužne uspomene. - Ipak ste toga dana bili okruženi divljenjem. Bili ste prava kraljica, gospoñice Magali! - Zbog toga sam i patila! - viknula je ponesena gorčinom koju je ta uspomena probudila u njoj. - To se nije smjelo dogoditi. Odigrala sam smiješnu ulogu... moj je ponos kasnije teško patio - dodala je prigušenim glasom. - Samo vaš ponos? Ponovno je zadrhtala začuvši taj glas pun osjećaja i susrevši pogled tako često nedokučiv i ponosan, no tog časa pun blagosti. Odvratila je oči bez odgovora. - Oprostite mi zbog tog indiskretnog pištanja ... Da, vi ćete mi oprostiti kada vam kažem, gospoñice Magali, kakvim žarom želim da postanete moja žena, da postanete zauvijek mojom svibanjskom kraljicom. Kriknula je. Njezin pogled pun nevjerice podigao se prema onom koji je stajao pred njom, sagnuvši pun poštovanja svoj visoki stas i s izrazom punim straha i iščekivanja u svojim smeñim očima. - Mylorde!... Vi dobro znate da je to nemoguće! - zaviknula je prigušenim glasom. - Nemoguće?... A zašto? - Jer vas sve dijeli od mene. - Ništa, osim razlike u položaju. Ali to u ovo naše vrijeme nije više tako važno, i bila bi prava ludost zbog takva razloga propustiti svoju sreću. Nemam li pravo, gospoñice Magali? Magali, veoma blijeda, odmahnula je glavom. Njezino je grlo bilo tako suho da nije mogla izustiti ni jedan glas. - Vi to ne mislite? - viknuo je on uzbuñeno. - Vi, koji tako malo marite za ispraznu razliku meñu ljudima? Na taj način učvršćujete moju plemićku oholost koja se tako dugo borila protiv mog srca. Zar da ona konačno pobijedi? - Ja ništa ne učvršćujem, mylorde - odgovorila je s ponosom punim tuge. - No, ja smatram da biste jednom mogli požaliti zbog takva braka. To bi mi zadalo rane koje ne bih mogla podnijeti. - Da požalim!... Zar mi ne vjerujete ... a ja sam mislio da ste mi darovali svoje poštovanje ... pa možda čak i malo ljubavi? - zaviknuo je bolno. Magali je stala nesvjesno grčiti ruke. - Imam u vas najveće povjerenje i znam da govorite posve iskreno sa mnom ... nikoga drugoga ne cijenim toliko koliko vas ... Ali mudrost nam nalaže da zaboravimo takve sne, mylorde! Uboga Magali Daultey, dijete koje su prihvatili iz milosrña i koje čak ne poznaje porijeklo svoje majke, ne može nikako postati suprugom jednog vojvode od Staldiffa. - Ja tako ne mislim! - pobunio se on. -Gospoñice Amelie, recite joj da pretjeruje i da nema pravo na taj način razoriti naš život... - Ona je u pravu - odgovorila je tužno gospoñica Nouey. — Razlika meñu vama i odviše je velika i njezina nježna duša patila bi čak j od bojazni da biste vi mogli jednog dana požaliti svoj čin. - Moja bi majka zatvorenih očiju pristala na izbor svog sina, Isabel bi bila oduševljena.., A za ostale nije važno! Uostalom, vjerujem da je gospoñica Magali u svemu nadmoćna gospoñici Loodler. A ona se zaručila s vojvodom od Dowesa. - Mislite li da će taj brak biti sretan, mylorde? - zapitala je Magali. - Sumnjam u to, jer je pohlepa motiv jednoga, a ambicija drugoga. Ali s nama ne bi tako bilo... Uzajamna ljubav može nadvladati razlike, gospoñice Magali, dok ih milijuni miraza mogu samo jače naglasiti.

- Ne, to nije moguće... to nije moguće! - rekla je dršćućim usnama, okrenuvši oči od Geralda u čijem je pogledu mogla pročitati savršenu iskrenost i usrdnu molbu. - Prevario sam se dakle ponadavši se da me vi bar malo volite? - rekao je stisnutih zubi. - Jer inače vi biste prešli preko svih prepreka, i ne biste mi zadavali takvu bol... Već se mjesecima borim protiv sama sebe i u času kada sam mislio da sam stigao do cilja, vaš nesmiljeni ponos želi me opet udaljiti... - Recimo da je to ponos, mylorde, ali to je ponajprije moja dužnost. I sami priznajete da ste se morali boriti protiv sebe i svojih uvjerenja. Zašto, ako niste mislili da bi ta veza bila protiv svih principa plemstva, protiv tradicije? Tada ste mislili da je to potpuno nemoguće. Danas ste popustili raspoloženju jednog trenutka... Vi ste iskreni i plemeniti, ali ja na to ne mogu pristati. - Ah! - kriknuo je on glasom punim bola - vi ne vjerujete mom srcu, vi ne znate što predstavljate za mene... Mylorde, molim vas! - šapnula je. Vidio je kako je problijedila i stala drhtati, te je shvatio kakvu joj bol zadaje. Shvatio je da neće moći ništa postići, jer Magali nikada nije odustajala od onoga Što je smatrala svojom dužnošću. - Oprostite što sam navaljivao... ali da samo znate što za mene znači vaše odbijanje! Razmislite barem, i dajte mi svoj odgovor za nekoliko dana... - Čemu to odgañati? Bolje će biti ako sada odmah o tome odlučimo - odgovorila je uzbuñeno. - Magali, lord Gerald je u pravu. Uvijek treba promisliti - umiješala se gospoñica Nouey. - Prosidba je za tebe bila neočekivana i ti moraš imati vremena promisliti i spoznati što je tvoja dužnost. - Neka tako bude - odgovorila je umornim glasom. - Odgovorit ću vam za tri dana i to će biti moja neopoziva odluka. U sobu je ušao Freddy s mapom pod rukama. Vojvoda mu je glastim, u kome je jedva mogao prikriti uzbuñenje, saopćio zagonetni poziv lorda Loweteada. Mladića je to vrlo iznenadilo i pristao je na dogovoreno vrijeme. - Učinit ćeš mi veliku uslugu budeš li u moje ime odgovorio lordu Loweteadu, dragi Freddy! Moram smjesta otići ne želim li zakasniti - rekao je lord Gerald. Pozdravio je obje dame i otišao u pratnji Freddyja. Gospoñica Amelie uhvatila je mladu djevojku za ruke i privukla je k sebi. Lijepo blijedo lice palo je na njezina ramena. Magali je stala tiho jecati. - Draga moja mala!... Magali, možda pretjeruješ u svom ponosu? Ne bi se trebala plašiti nikakvih uvreda s njegove strane, jer on je plemenit i nježan!... A on te tako voli! - Oh! Nemojte to govoriti!... Ne govorite to, gospoñice Amelie!... Oduzet ćete mi svu moju hrabrost... Taj je brak nemoguć, priznajte i sami. Prava je ludost od njega, što je na to i pomislio..... No, dugo će mi trebati da ponovno steknem svoju hrabrost, a bit će i teško, jer ću neprekidno samoj sebi ponavljati da sam ga ja odbila ... ja, samo ja - prošaptala je jecajući. Za vrijeme svečane večere kod Njegovog veličanstva vojvoda od Staldiffa bio je vrlo rastresen i zle volje, što su svi primijetili i prijateljski mu zbog toga prigovarali. To je učinio čak i kralj koji ga je vrlo cijenio. Nitko nije znao za razlog žalosti u vojvodinom pogledu... Ne, nitko nije mogao posumnjati da je taj čovjek, obdaren svim dobrima ovog svijeta, plemstvom i velikim talentima, koji je mogao odabrati ženu meñu svim najplemenitijim i najbogatijim, odbijen od uboge mlade djevojke nepoznata porijekla. I dok se trudio da razgovara sa svojom susjedom, nekom mladom vrlo duhovitom princezom, on je pred sobom vidio salon gospoñice Amelie, osvjetljen ružičastim svjetlom lampe, a pod tim svjetlom, plavu glavu Magali, njezine baršunaste oči pune straha i tuge... ali i pune odlučnosti. - Ona neće pristati!... Ne, ona neće prihvatiti! - pomislio je s očajanjem. - Zbog toga ću joj se morati još više diviti, ali i žaliti što ne posjedujem taj biser ljepote i mudrosti.

XVIII Sutradan su se Magali i Freddy odazvali neshvatljivom pozivu lorda Loweteada. Magali je imala upale oči, a glava ju je boljela nakon nespokojstva jedne neprospavane noći, ali njezin je duh ipak našao svoj mir u snazi njenog vjerovanja i pismu upućenom ocu Noueyu u Irsku. Zatražila je njegov savjet. - Lord Gerald je već stigao - primijetio je Freddy, opazivši pred domom lorda Loweteada vojvodinu kočiju. Nju se moglo lako prepoznati po divnim živahnim konjima, i jednostavnoj livreji kočijaša. Mladić se doista nalazio u salonu kamo su uveli i pridošlice. Stajao je i promatrao neki predmet držeći ga u ruci. - Jesmo li zakasnili, mylorde? - zapitala je Magali. - Ni govora, ja sam stigao ranije, gospoñice Magali! Lord Lowetead mi je poručio da nas čeka... Ali, pogledajte ovo ... Iznenañen sam sličnošču... Pružio je Magali neku minijaturu uokvirenu zlatnim okvirom. Ona je ugledala mladu smeñokosu ženu, vrlo bijele puti i naročito nježnih očiju. - Neobično je slična mojoj majci! - šapnula je ona iznenañeno. Vojvoda je zadrhtao. - Meni se učinila vrlo slična Freddyju... Sjećate li se dobro svoje majke, gospoñice Magali? - Kao da je još uvijek vidim pred sobom ... Da, ovo je njezin pogled i njezine čiste crte... Čiji je to portret? - zapitala je glasom prigušenim od uzbuñenja. - Snahe lorda Loweteada, Francuskinje iz otmjene bretonske obitelji. Ona je bila majka one lady Ethel koja je tako tajanstveno nestala. - Ethel! Tako se zvala naša majka! - šapnuo je Freddy, blijed od uzbuñenja. Sve troje se pogledalo i u njima se rodila ista misao. - Doñite! - rekao je lord Gerald, dršćućim glasom. Popeli su se u njegovoj pratnji širokim kamenim stubama. Zatim su ih uveli u sobu lorda Loweteada. Starac, čije je lice bilo obilježeno teškom bolešću, sjedio je u naslonjaču, poduprt jastucima. - Napokon ste stigli! - prošaptao je. - Nemamo mnogo vremena, ja vrlo brzo odlazim ... Sjednite i poslušajte me. Vojvoda je primaknuo naslonjač Magali, dok je on sam ostao stajati iza nje, prekriženih ruku. Njegov je pogled prelazio s dršćućeg starca na mladu djevojku, čije je lice odavalo u isti čas i samilost i strah. - Nemam niti vremena, niti volje za dugi uvod - rekao je lord Lowetead, glasom koji je jedva izlazio iz stisnutog grla. - Želim vam samo ispričati što se dogodilo s mojom nećakinjom Ethel Lowetead. Za vrijeme putovanja u Južnu Ameriku mi smo se zaustavili u Buenos Airesu kod mog prijatelja bogatog veleposjednika. Kod njega je radio mladi francuski tajnik, izvrsno odgojen, pametan i šarmantan. Posjedovao je velike tjelesne i duševne odlike. Imao je divan glas kao i Ethel, i naši domaćini željeli su da oni zajedno pjevaju. Pratio nas je za vrijeme jahanja, a moja nećakinja tražila je njegov savjet o svojim akvarelima i crtežima. Ja sam bio posve zaokupljen nastojeći nabaviti neku rijetku medalju i nisam obraćao pažnju na promjenu Ethelinog raspoloženja. Postala je zamišljena, a nagle izljeve sreće, slijedila bi neobjašnjiva tuga ... Zadala mi je užasan udarac kada mi je saopćila da se želi udati za Luča Daulteva. Odbio sam ljutito. Predbacivao sam joj što na taj način odbacuje svoja plemićka prava. Ali Ethel je pod prividnom nježnosti posjedovala čvrstu volju. Srce jednom poklonjeno, nije više uzimala natrag. Usprkos mojim prijetnjama, ona je ustrajala u svojoj odluci... Postala je gospoña Daul-tey i ja je nikada više nisam vidio ... Zakleo sam se da joj nikada neću oprostiti, da nikada neću priznati njezinu djecu, bude li ih imala. Evo zašto sam šutio, Magali i Freddy, kada ste mi bili predstavljeni u Hawker Parku. Bio sam ponosan na svoje staro plemstvo, pa nisam želio otkriti neravnopravan brak svoje nećakinje... to više što bi nasljednik imena i posjeda Lo-weteadovih postao Freddy, jer je moj posljednji muški nasljednik već prije umro. Znao sam da činim nepravdu, ali svakog sam dana više uranjao u to. Moje je srce postalo sve tvrde pred vašim šarmom, uboga moja djeco! Naročito zbog toga što me Freddy neprekidno svojom sličnošću podsjećao na Ethel, koju sam volio kao vlastitu kćerku. Tek kada je stao kucati moj posljednji čas, ja sam shvatio svu vej ličinu svoje greške. Želim je sada ispraviti. Jedna je misao nadvladala sve ostale u duhu lorda Gerald a: Magali, kćerka Luca Daulteya i lady Lowetead, postala mu je sada bliska, čak i neka vrst roñakinje zbog braka sklopljenog izmeñu jedne Lowetead i jednog Hawkera u prošlom stoljeću... Ta je ista misao obasjala i crne Magaline oči,

za vrijeme dok je starac govorio. - Mylorde, a mi bismo vam bili pružili toliko ljubavi! - rekla je nježno, nagnuvši se nad starca. - Znam, oboje ste dobri, i lišio sam se velike utjehe u svojim posljednjim danima. Patio sam tih posljednjih dana zbog grižnje savjesti što sam bio nesmiljen prema Ethel. Ona mi je pisala, tražeći nakon sklapanja braka moj oproštaj. Priznala je svoju krivnju što se nije pokorila volji onog tko joj je bio kao pravi otac. Vratio sam joj njezino pismo... Nakon toga nikada više nisam ništa čuo o njoj... - Prekinuo se problijedivši. - Mylorde, ne umarajte se! - zaklinjala ga jeMagali. Odmahnuo je. - To sada više nije važno! Moram vam još nešto reći... Ali prije svega zovite me ujakom. To će me podsjetiti na moju malu Ethel... Da, volio sam to dijete. Bila je pametna i dobra poput tebe Magali, ali ti joj ne ličiš. Ti si prava slika svog oca, tog lijepog Luča Daulteya, pjesnika, muzičara i velikog šarmera ... Freddy je nalik na Ethel, i tjelesno i duševno. Freddy, doñi ovamo, dijete moje! Uhvatio je mladića za ruke i privukao ga k sebi. - Ona ti je dala moje ime... Ona je voljela svog čudnog strica, uboga mala ... Freddy, ti si moj nasljednik, ti ćeš biti lord Lowetead! Onaj dio mog nasljedstva koji ne pripada najstarijem članu obitelji u nasljedstvo, podijelit ćete Magali i ti. Napisao sam svoju oporuku ... Mylorde, hoćete li se vi pobrinuti za to da se sva prava te djece ostvare? Vojvoda se približio i nagnuo se nad njega. - Pobrinut ću se za sve, ne bojte se, mylorde! To će vjerojatno dugo trajati i neće biti jednostavno, jer ne postoji vjenčani list, ni krsni listovi djece... - Vjenčani list možete nabaviti u Buenos Airesu. A djeca vjerojatno znaju gdje su roñena. - Nemamo pojma, mylorde - odgovorila je Magali. - Moja majka dugo je bila slaba i bolesna, i nikada nam nije govorila o prošlosti. - Čudno je da nije ponijela nikakav predmet kojim je mogla dokazati tko je. Sada imamo trag i moći ćemo lakše naći nešto nego prije osam godina kada smo to pokušali. - Rekla si nam onog dana, Magali - kada je vojvoda od Staldiffa izbacio onog Roswella iz staklenika - kako je taj čovjek tvrdio da zna nešto o porijeklu tvoje majke. Tome ne bi trebalo pridavati veće značenje da nisam nekoliko puta primijetio kako taj čovjek promatra tebe, pa zatim mene nekim čudnim izrazom, koji mi je već tada upao u oči. Plašio sam se da on zna tajnu za koju sam mislio da je samo moja. Možda je upoznao u Indiji tvoje roditelje, pa bi nam mogao dati korisne obavijesti, - To nije bilo prvi puta da mi je govorio o tome - rekla je Magali. - Osjećala sam antipatiju prema tom čovjeku, pa nisam obraćala pažnju na njegove riječi koje bi ipak mogle sadržavati istinu. - I ja sam postupao poput vas kada mi je taj bijednik rekao to isto, prilikom potpisivanja otkaza - primijetio je lord Gerald. - Ako ne uspijemo na drugi način, nastojat ćemo preko njega nešto saznati... Ne bojte se, mylorde, ja ću poduzeti sve potrebno za vaše nećake. - Znam da mogu imati potpuno povjerenje u vas ... Hvala vam što ste ih tako plemenito prihvatili, hvala vam za sve, što ste učinili za njih. - Tisuću sam puta plaćen ljubavlju svog mladog prijatelja Freddyja, i... Okrenuo se prema Magali i pružio joj ruku. - Hoćeš li sada pristati, Magali? - zapitao je nježno. - Da, sada hoću! - odgovorila je radosnim pogledom, stavljajući svoju ruku u njegovu. - Dakle i to! Znači sve sam popravio! -šapnuo je starac, pogledavši pun zahvalnosti prema nebu.

* * * Lord Frederick Lowetead je istog dana, okružen svojim nećacima i lordom Geraldom, izdahnuo. Vojvoda je preuzeo svu brigu oko sprovoda, i u isti čas objavio tko su nasljednici starog lorda. Prava je senzacija bila u Londonu kada su saznali tu novost, a uz to i za zaruke vojvode od Staldiffa s Magali Daultev... Oni koji su prisustvovali sprovodu, jednodušno su morali priznati pravo plemićko držanje mladog lorda Loweteada, koji je zajedno s vojvodom išao iza lijesa. Divili su se i neizrecivoj ljepoti mlade zaručnice lorda Geralda, koju su pratile vojvotkinja od Staldiffa i njezina kćerka Isabel. Tog istog poslijepodneva sišle su gospoñica Nouey i Magali, prekrasna u svojoj jednostavnoj crnoj haljini, do lady Juliane na čaj. Tamo se nalazio i lord Dorwilly, koji je prije dva dana postao zaručnik lady Isabel, te Freddy…Vojvoda je takoñer doskora stigao i prišao Magali.

- Oprosti, što nisam stigao prije tebe, Magali! Zadržao me neki moj zakupnik, koji je prolazio kroz London, pa je došao k meni s jednom molbom----Moram priznati, najradije bih ga se odmah riješio. No, sjetio sam se riječi koje je jednom izrekla moja draga Egerie: »Svoju dužnost treba uvijek izvršiti, pa makar na račun svog zadovoljstva...« To zadovoljstvo bilo je vidjeti tebe što prije. A dužnost, saslušati tog ubogog Stannya, i pomoći mu da se riješi svoje zbunjenosti. Čini se naime da ja uvijek ulijevam strah ljudima, pa makar i protiv svoje volje... No, kada ću dobiti svoju lijepu vojvotkinju, ti prepredeni ljudi će uskoro uvidjeti da je lakše obratiti se njoj ili bolje rečeno njezinu srcu. - To bi bilo odlično, Geraide! - odgovorila je sretnim smiješkom. - Da, bit će divno zajedno činiti dobra djela - primijetio je on, duboko dirnut. Sjeo je kraj nje i iz džepa izvukao pismo. - Hoćete li mi dopustiti da ga pročitam? To je pismo iz Syltona i moglo bi biti važno ... Tako je! Saopćavaju mi da je bijedni Roswell koji se nikada nije mogao oporaviti od rane, na umoru. - Oh, siromah! - prošaptala je Magali. - Ako želimo pokušati saznati da li je doista poznavao vaše roditelje morat ću sutra krenuti u Sylton. Magali je odmahnula. - On ti neće ništa reći, Geralde! Neće moći zaboraviti kako si postupao s njim. - I ja tako mislim... A što onda? - Možda bih ja trebala razgovarati s njim. - Ti! - zaviknuo je protestirajući. - Zaboravljaš li što je on pokušao? Ne, Magali, ne bih podnio da ti posjetiš tog čovjeka! - Taj je siromah na umoru, Geralde! Možda će biti dirnut time što mu ja opraštam... - Ne vjerujem. On je okorjeli zlikovac. Istina, ti bi mogla omekšati kamen svojim divnim pogledom. Učini kako misliš da je najbolje, Magali! Bit će mi teško ako to pokušaš ... ali imaš pravo. Ako nekome može nešto uspjeti, onda to može jedino tebi. - Otputovat ću sutra s gospoñicom Amelie. - Da, što prije, da tog čovjeka još nañeš na životu. Otpratit ću vas i pribaviti dozvolu da možete poći k njemu ... To će biti težak zadatak za tebe! - Ali moram to učiniti, Geralde! Znam zašto, jer mi se čini da nam Roswell mora mnogo toga objasniti... A osim toga, ne moram li za svoju sreću platiti nekim malim žrtvama? - rekla je, pogledavši ga svojim sretnim pogledom iz kojega je on uvijek znao tako dobro čitati. - Ali tu si sreću htjela tako odlučno odbiti - prigovorio joj je. - Patio sam zbog toga, Magali! Prekinuo se. Vrata su se otvorila i u sobu je ušla lady Ophelia, u elegantnoj poslijepodnevnoj haljini. Mlada je djevojka stigla tog poslije-podneva nakon kratkog" boravka u Škotskoj. Njezina ju je sestrična kratkim pismom obavijestila o smrti lorda Loweteada, ne spomenuvši druge pojedinosti. Pomalo zlobno, lady Isabel je htjela uživati u iznenañenju kad ona sazna sve o Freddyju i Magali. Ophelia je naglo zastala. Od svih koji su bili u sobi, ona nije primijetila nikoga osim svog bratića i Magali. Oni su sjedili jedno kraj drugoga i držali se za ruke. - Uñi, Ophelia! - rekao joj je vojvoda, ustajući. - Moramo ti mnogo toga ispričati... Prije svega dvostruke zaruke: Isabel i lord Rupert, Magali i ja. Pogledao ju je pomalo podrugljivo, ali njegov je glas bio tvrd. Lady Ophelia je stisnuvši zube, prišla svojoj sestrični i pružajući ruku lordu Dorwillu rekla glasom koga je nastojala smiriti: - Drago mi je što ste sretni, mylorde! Isabel će vam biti divna družica. Nije odavala namjeru da se okrene i prema Magali. Vojvoda ju je mirno zapitao: - Nećemo li i mi imati čast da nam čestitaš? Ona ga je pogledala, sada veoma blijeda, prezirno stegnutih usnica: - Zar ne shvaćaš, Geralde da ne razumijem ... No, oborila je oči pred tim pogledom koji se odlučno spustio na nju i protiv volje rekla: - Čestitam vam od sveg srca ... - Možeš čestitati i Freddyju - rekao je vojvoda, pozivajući mladića koji je sjedio kraj vojvotkinje i gospoñice Amelie. - Ophelia, predstavljam ti lorda Fredericka Loweteada! - Što to govoriš, Geralde? - promucala je iznenañeno. - To je prava istina, Ophelia! - viknula je smijući se lady Isabel. - On je nećak i nasljednik jadnog lorda Loweteada, koga smo danas otpratili na posljednji put. - Tako je i moja zaručnica Magali pomalo i naša sestrična - primijetio je vojvoda. - Ne volim je zbog

toga više... jer to bi bilo nemoguće - rekao je sa sretnim smiješkom.

* * * Gospoñica Nouey i Magali prolazile su u pratnji bolničarke izmeñu kreveta sobe bolnice u Syltonu. Toplo ožujsko sunce prodiralo je kroz široke prozore i bacalo sjajne zrake na popločeni pod... U toj svjetlosti Magali je iznenada ugledala izmučeno lice, zatvorenih očiju, u kojemu je jedva prepoznala Williama Roswella. - Živi li on još? - promucala je gledajući mu blijedo lice. Čuvši njen glas, umirući je iznenada otvorio oči. Promuklo je zaviknuo: - Ja sanjam? Magali mu se, problijedivši, približila. - Da, to sam ja - rekla je nježno. - Došla sam vam reći da sam vam sve oprostila, William Roswell! - Ali, ja nisam vama... Ja nisam! - bijesno je odvratio. - Sjećam se vaših prezrivih riječi, vašeg odbijanja... Došli ste ovamo uživati u mojoj nemoći! Ali zašto ste u crnini? Prije no što je mlada djevojka mogla odgovoriti, on je i opet uzviknuo. - Sto to znači? Jeste li zaručeni? - zapitao je pokazujući na predivan prsten na Magalinoj ruci, koji je zablistao kada ga je pogodila zraka sunca. Ona je kimnula. - S njime?... S vojvodom od Staldiffa? - Da! U njegovu se pogledu pojavio izraz pun bijesa. - Znaci, nadvladao je svoj ponos!... To nikada ne bih bio pomislio. Taj je lijepi vojvoda izgledao tako ponosno i energično. A ipak se ne razlikuje od drugih! - primijetio je prezirnom srdžbom. - Ništa se tome ne čudite - odvrati mu Magali, nastojeći sačuvati svoj mir. - Po majci sam gotovo jednaka vojvodi od Staldiffa. Trgnuo se i nastojao uspraviti. - Po majci?... Pa vi ne znate tko je ona... - Zvala se lady Ethel Lowetead. - Tko vam je to rekao? - procijedio je. - Sam lord Lowetead, prije svoje smrti. - Ah, sada mi je sve jasno!... Dakle, Ethel je napokon ipak pobijedila! - Poznavali ste je? - zapitala je Magali uronivši svoj pogled u oči tog bijednika, zastrte velom smrti. - Da, poznavao sam je! - rekao je muklim bijesom. - A i vašeg oca ... Čak ću vam i nešto saopćiti. Luc Daultey nañen je ubijen u predgrañu Bomhaya, a za njegovog se ubojicu nikada nije saznalo ... On se zvao William Roswell. Magali se povukla i užasno kriknula. - To vas je uzbudilo! - rekao je sa ciničnim smijehom. - Sto ćete, mrzio sam ga. Uvijek sam osjećao antipatiju prema lijepim i dobrim ljudima, kakav je, na primjer i vaš plemeniti zaručnik... Luc Daultey je imao puno povjerenje u mene. Upravljao je tamo malim trgovačkim poduzećem. Meni je povjerio to poduzeće u slučaju da mu se nešto dogodi. Bio je naime nježna zdravlja, a njegova uvijek bolesna žena, nije bila sposobna da ga zamijeni. Nakon njegove smrti ja sam dakle trebao urediti sva novčana pitanja. Znao sam da me mlada udovica ne voli, no nikada nije mogla poljuljati povjerenje koje je njezin suprug imao u mene, svog dragog prijatelja Roswella ... Bez obzira na taj njezin osjećaj, ja sam počeo izvršavati plan zbog kojeg sam ubio Luča Daultey a. Gn mi je ispričao kako je njegova žena nasljednica lorda Loweteada, jer je posljednji muški nasljednik umro. Morao sam se dakle oženiti njegovom udovicom. Ja sam preuzeo sve poslove i zatražio od gospoñe Daultey da mi preda sve svoje dokumente da bih mogao poduzeti sve potrebno. Zatim sam je jednog dana zamolio da postane mojom ženom... - Je li slutila pravi uzrok smrti svog supruga? Odgovorila mi je takvim prezirom da sam otada osjetio prema njoj neodoljivu mržnju. Malo zatim propalo je to malo poduzeće koje je predstavljalo njen jedini izvor prihoda za život. Naravno, tome sam ja pridonio. To je za nju bila propast... Kako je bila energična žena, usprkos svom slabom zdravlju, ona je počela davati satove... Tada sam ja, koga je još uvijek mamilo njezino nasljedstvo, ponovio svoju pro-sidbu. Ona mi tada čak nije ni odgovorila, već mi je jednostavno pokazala vrata. Od tog tre-r nutka nastojao sam joj na sve moguće načine nanijeti zlo. Doskora joj je život postao nepodnošljiv. Saznao sam da je jednog dana potajno napustila sa

svojom djecom Bombay. Nikada više nisam mogao naći njezin trag... Tek sam mnogo kasnije, kada sam se jednog dana nalazio kod engleskog konzula u Teheranu u isti čas kad i vojvoda od Staldiffa, čuo kako on priča o vama. Dosjetih se da ste vi i Freddy jedini nasljednici lorda Loweteada, i da bih možda mogao opet nešto pokušati. Vi biste dobili lijepi miraz, a Freddy bi bio u mojim rukama. Spretno bih prisilio starog lorda da vas prizna za svoje nasljednike ... Vidite, ja vam pričam o svim svoji-jim malim kombinacijama - rekao je sa užasnim smijehom. Magali, blijeda od uzbuñenja pred tim ciničnim izjavama, naslonila se gotovo u nesvijesti na gospoñicu Amelie... No, iznenada se uspravila, ne želeći da taj čovjek uživa u njezinoj patnji. - Kako to da vas nikada nisam vidjela u Bombayu? - To nije ništa čudno, jer ste vas dvoje bili gotovo neprekidno u internatu, zbog slabog zdravlja vaše majke. Osim toga, ja sam rijetko dolazio do gospoñe Daultey. Ona me je uvijek primala protiv volje i jedino u vezi s poslovima njezina muža. Vidio sam vas možda tri-četiri puta i vrlo je vjerojatno da me se uopće ne sjećate ... Prekinuo se, teško dišući. Na njegovim se usnama pojavila pjena. - Dakle, što kažete na sve to? - promucao je promuklim glasom. - Uživate u tome da me vidite tako nemoćnog i pobijeñenog?... Da, pobijeñenog? - zahroptao je bijesno. Magali mu se približila i usprkos odbojnosti koju je osjećala, ona se nagnula nad njega, čovjeka koji je bio ubojica njezina oca i progonitelj njezine majke. - Ne mislite tako!... U ime svojih roditelja, u ime Freddyja, koji je takoñer bio ranjen zbog vas, a naročito u svoje ime, ja vam opraštam, William Roswell! - To nije istina ~ rekao je keseći zube. -Vi samo želite izigravati plemenitu dušu. Ali ja vam ne vjerujem... Osim toga, meni nije potrebno vaše opraštanje. - Imate pravo, prije svega vam je potrebno ono božje. Zahroptao je: - Nije mi potrebno ni njegovo ... Poñite, i ostavite me na miru! Ne vrijeñajte me svojom srećom! Pustite me umrijeti na miru kada se već ne mogu osvetiti... - Zaklinjem vas mislite na Boga - prekli-njala je dršćućim glasom Magali. - Jedan uzvik pokajanja još vas može spasiti... - Ostavite me! - zaurlao je. - Pogañam zašto ste me došli mučiti. Potrebni su vam dokumenti koje mi je predala vaša majka ... Ali vi ih nećete dobiti! Pao je u jastuke, a mlaz krvi procurio je s njegovih usana. Gospoñica Amćlie pozvala je bolničarku, zatim se sva dršćući obratila Magali.

* * * - Vojvoda od Staldiffa je upravo stigao i čeka vas u salonu - saopćila im je vlasnica hotela u kojem su odsjele. Magali, poramenjevši iznenada, ušla je u prostoriju po kojoj je šetao lord Gerald. Pristupio joj je i radosni je smijeh obasjao njegovo lice. - Oprosti mi zbog moje nestrpljivosti, no želio sam čim prije saznati rezultat tvog mučnog zadatka... i ponovno te vidjeti, Magali! Ona mu je tada ispričala što se dogodilo. Cinična priča bijednog Roswella otkrila je žalosnu povijest lady Ethel, i objasnila njezin bijeg iz Indije. - Uboga, draga majko! - šapnula je Ma-gali. Njezine su se oči napunile suzama sjetivši se onog blijedog, nikad zaboravljenog lika. -Sada se sjećam kako je ona bila uznemirena za vrijeme putovanja. Neprekidno se ogledavala. Vjerojatno se bojala da će se taj čovjek pojaviti... On se ne želi odreći dokumenata koji nama pripadaju. - Moći ćemo i bez njih, ne uzbuñuj se, draga moja ... I tako taj bijednik nije pokazao ni tračka kajanja? - Nije, ali Geralde... poñimo u crkvu i pomolimo se za njega.

* * * William Roswell se u posljednji tren ipak pokajao. Gotovo već ledenom rukom napisao je nekoliko riječi i na taj način saopćio adresu nekog prijatelja u Londonu kod koga su se nalazili dokumenti. Dopisao je na rubu papira: »Oprostite«. Taj gotovo nečitki papir predali su vojvodi od Staldiffa onog časa kada je napuštao Sylton sa svojom zaručnicom i gospoñicom Amelie. Zadovoljno je kliknuo i predao ga Magali s riječima: - Zahvalimo Bogu koji je dopustio da se taj bijednik iskupi.

* * *

Vojvoda od Staldiffa i njegova žena krenuli su sa svojom jahtom na svadbeno putovanje. Htjeli su posjetiti obale Grčke i Azije, te krenuti u Svetu zemlju. To je bio Magalin san od djetinjstva. Sada su se zaustavili u Provansi, gdje im se trebao pridružiti Freddy. Njega je brzojavom pozvao lord Gerald koji je na taj način želio prirediti iznenañenje svojoj ženi i veselje svom dragom Freddyju. Doskora su stigli i lord i lady Dorwilly, nakon povratka s putovanja po Indiji. Oduševljeni markiz Oulede pokazao im je čitavu svoju dragu Provansu, a naročito Arleš, taj do tada uspavali grad, koji je proživljavao svoj preporod. Pokazao im je velike ruševine Bauxa, ogromno i tužno prostranstvo Craua. Tumačio im je poput slikara i poput pjesnika antičke spomenike, ponos njegove male domovine. Jednog jutra su vojvoda i Magali krenuli po blagom vjetru, sami prema ruševinama Saint Remya. Njihovi su prijatelji pošli bez njih u Avignon. Dugo su u sjeni brijesta promatrali divnu grčku umjetnost u tom antičkom gradu. Čisti je zrak opojno mirisao ružmarinom i topli zraci sunca obasjavali su baršunaste Magaline oči... Dva su divna bića, harmoničnom elegancijom svojih tijela i ljepotom crta lica podsjećala na antičke kipove, na ostvarenje ideala neusporedive estetike. Ali ti su kipovi živjeli i iste su misli prolazile tim smeñim i crnim očima. Te oči su se meñusobno razumjele i sjale svjetlom, koje je bilo izraz njihovih duša. Magali je stavila svoju ruku na mužev-ljevu. Sunce je obasjavalo dijamantnu narukvicu s nježnim vrijesom od rubina, što joj je krasila ruku. Kopča je bila od zlata nalik na grb Pro-vanse. On joj je to krasno umjetničko djelo poklonio čim su se zaručili s riječima: - Ovo je samo slaba odšteta. Želim izbrisati udarac s te uboge male ruke, znak što ga je ostavio moj bijes ... Ja sam izradio nacrt za ovu narukvicu. Magali, ona će za tebe biti dvostruka uspomena: na Geralda od nekada, tvrdog i oholog... i ovoga, tvog supruga koji ne želi ništa drugo nego tebe usrećiti i postati bolji kraj tebe. To nisu bile samo riječi. Magali je znala da joj njegovo srce pripada. Ona je mogla zatražiti sve od njega jer je imao u nju potpuno povjerenje i okruživao je nježnim poštovanjem, zovući je: »Moja draga Mudrosti!«, ostvarujući na taj način idealnu vezu izmeñu njihovih srdaca i duša. Magali se nije opijala svojim visokim položajem, niti susretljivošću kojom je bila okružena. Nije se uzoholila zbog utjecaja što ga je imala nad Geraldovom voljom koju nitko drugi nije mogao sebi podrediti. Ona je još uvijek bila ona skromna Magali, udružujući u sebi radost, s najvećom ozbiljnošću. Svakog je dana sve više uranjala u svoju novu dužnost supruge i priklanjala se svom dušom onom kome je obećala vječnu vjernost. - Sto kažeš na taj pogled, Magali? - zapitao ju je lord Gerald, uzimajući nježno njezinu malu ruku. - To je mjesto divno! Čini mi se da se nalazim u Grčkoj. Kakva divna svjetlost, kakva ugodna toplina! - Da, to je čisto nebesko svjetlo, nažalost i odviše često pomračeno! I to krivnjom ljudi... Napunimo naše oči, moja svibanjska kraljice, udahnimo taj miris koji pruža snagu, opijmo se srećom i poezijom... To svjetlo, taj miris i tu sreću ponijet ćemo u svojim dušama u našu Englesku punu magle. Malo od toga zadržat ćemo i za sebe, za neizbježne dane kušnje, kada će bol obuzeti naša srca koja će naći oslonac jedno u drugome. S dna brežuljka na kojem su stajale ruševine začuo se topli muški glas. Pjevao je neku pro-vansalsku pjesmu i nekoliko je riječi doprlo do dvoje mladih ljudi: Mai, tre te veire Ve lis estello, 6 Magali, Come an pali! - Dragi Geralde, poznaješ li dovoljno jezik koji je tako drag tvom prijatelju Oulede da mi to prevedeš?

- zapitala je Magali, podigavši prema mužu svoje velike baršunaste oči - oči Sarasenke, kako ih je točno opisala kraljica, kada su joj predstavili nećakinju lorda Loweteada, prije no što je stupila u brak s Geraldom. Nasmiješivši se, on se sagnuo i dotaknuo usnama čelo svoje mlade supruge. - Prijevod glasi: »Čim su te ugledale - oh, Magali, zvijezde - kako su problijedile!« Pjesnik je u pravu. Sto bogu znače i najsjajnije zvijezde u usporedbi sa čistom, vjernom i nježnom dušom ... takvom kao što je tvoja, Magali, moj provansalski ljiljane!