1

1.

Osvrui se na posljednja dva stoljea povijesti, ovjek

jedva da moe ili uope ne moe priguiti stanovitu

neobinu zabrinutost. Iz narataja u narataj, iz svijeta su

planski ieznuli, gledajui odozgo nadolje, najprije

kraljevi, zatim redom: biskupi, velikai, dravnici,

znanstvenici, vojnici, umjetnici, te ili su se izgubili

zauvijek, ili su na njihovo mjesto stupili neki dvojbeni,

sumnjivi likovi.

Bilo je onih koji su eljeli uspostaviti red, kao to je

Napoleon pokuao nanovo kraljevstvu vratiti

dostojanstvo. Tu i tamo naao bi se neki biskup ili velika

koji bi jo htio spasiti sveenstvo i plemstvo. Naao bi se i

pokoji dravnik, znanstvenik, vojnik i umjetnik. Sve je to,

meutim, nalikovalo izoliranim pokuajima.

Jer moda nije nestala samo neka vladarska obitelj,

nego kraljevski ovjek; i nisu izumrli biskupi i velikai,

nego sveeniko i aristokratsko bie. A moda i nisu

izumrli, samo su se povukli i napustili svoja mjesta. I

moda to i nisu napravili iz slabosti, nego promislivi

dobro, iz staloenog uvida. Povukli su se jer ih stvarnost

2

ovjeanstva, koja je postala rtvom neke zagonetne,

mrane poasti, vie ne zasluuje, i jer je postala

nedostojna asti koju bi joj oni iskazali svojom

vladavinom.

Ali gubitak velikih ljudskih mjesta i povlaenje velikih

ljudi postaje kobno zastraujue tek onome tko je uo

kako gomila, zahvaena mranom poau, trijumfalno

klie svakom prilikom kada nestaje mjesto, kada se veliki

ovjek povlai, kada se neki pokuaj ponovnog

uspostavljanja izjalovi i propadne. Poast je poela time

to je svatko zahtijevao prijestolje. Nastavila se tako to je

svatko poeo potraivati sveenika prava, potom

aristokratska, potom prava na znanje. Nije to velika stvar,

govorili su. Svatko moe postati vladar, sveenik,

znanstvenik, umjetnik. Svi smo jednaki. Svi znamo sve, i

ako ne znamo, nauit emo. Kao da se moe nauili kako

biti kralj, velika i sveenik.

Kada su kraljevi uli za to, odrekli su se svoje titule;

sveenici, znanstvenici, vojnici, dravnici takoer. Bilo ih

je nekolicina koji su podigli glas, njih su raetvorili.

Ostali su rekli: ako je to za vas vlast, budite vladari; ako

3

je to za vas plemstvo, budite plemii. to su mogli

uiniti? Kasnije se ve pojavilo i evanelje poasti te je

zapoelo premazivan je svijeta unatrag uprljati sve to

je isto, satrati sve to je veliko, zgaziti one koji diu

glavu, potrovati ono to je zdravo. Tako nestaju i nestali

su drava, nacija, narod, rad, bogatstvo, religija, ljubav,

ljepota, snaga, rat, plemenitost, igra, ukus, istina.

2.

Der Tempel brennt, ein halbes tausend fahr mu weiterrollen bis er

neu erstehe (Stefan George) svetite gori, i pola e

tisuljea protutnjati nad nama dok se iznova ne izgradi.

Svetite, sveti krug zajednikog ivota, Temenos, gori.

Mrani narataj provalio je u nj i zapalio ga. Kraljevi i

plemii i dravnici i sveenici i suci morali su ga

napustiti. Otada se ivot nalazi izvan svetog kruga:

prljav i neposveen. Nema sredita, nema slave, nema

dostojanstva - samo nagomilana otimaina, urota. Nema

odgovornosti, samo interesa. Bespomonost. Odluka se

obino traila od bogova, kada je bilo opasnosti i dvojbe

narodima su uvijek njihovi Delfi govorili to im je initi:

sredite je odgovorna glava, Mo, Gospodar. Svi Delfi su

4

izgubljeni. Temenos je sruen. Evo opasnosti i dvojbe, a

nema odluke, nema smjera, nema cilja, nema puta, samo

teturanje, pomutnja, zabluda, stid, bijeda, sramota, uas,

briga, grijeh, bruka. Svatko tko je neto znao, tko je neto

razumio, tko se usuivao uiniti neto, tko je bio netko,

skrio se. Der Tempel brennt.

3.

Sveti krug sada ve uva samo jedan ovjek: pjesnik.

Nije poznato jesu li ga kraljevi, sveenici, kneevi,

vojnici, umjetnici zamolili da ostane, ili je zadatak

prihvatio sam; ili je tek bio posljednji te je, kada su svi

otili, rekao: izdrat u. Ili e konano i on otii, i

Temenos vie nitko nee nastanjivati i uvati.

4.

Od trenutka kada je u svetom krugu ostao sam, pjesnik

je morao preuzeti kraljevsku vlast, dostojanstvo velikaa,

sveeniki obred, borbeni poriv vojnika, sudaku

pravednost, znanstveniku strast za znanjem, sve

zadatke umjetnika, viteza, lijenika, proroka, mislioca

poev od tog trenutka pjesnik je prerastao uobiajenog

5

pjesnika.

Prije se ovjek jo mogao zadovoljiti povijeu

knjievnosti koja je govorila da pjesnik izraava

nacionalni duh. Pa prije pjesnik doista gotovo da i nije

imao drugu ulogu. Iako ne uvijek, ali uistinu esto bio je

politiko bie, koje je izraavalo svijet klase, stalea ili

naroda. Izraz je bio shvaen na sljedei nain: duh, slika,

osjeaj nalaze se gotovi u naciji, pjesnik nalazi rijei za

njih i kroz sebe objanjava narod. Ako bi naao neto

novo za rei, mogao je to biti samo izraz date zbilje. Ako

bi narod, vrijeme, klasa naginjali revoluciji, opjevavao bi

revoluciju, ako bi narod bio potlaen, potlaenost, ako bi

propao, propast, ako bi se nadao, nadu. Uvijek ono i

samo ono to jest. Pjesnik je samo izraavao.

Uslijedilo je razdoblje psihologije, pa se i pjesnika

objanjavalo psihologijski. Od politiara postao je genij.

Psihologija je odvojila obinog ovjeka od darovitog i

istraivala stupnjeve darovitosti. Veliki talent bio je genij.

Dokuiti ga se moe razumijevanjem. Ukoliko je to

mogue. Sasvim se nee moi nikada, jer genij je po

kvaliteti neto drugo od obinog ovjeka. Pjesnik je vii

6

psiholoki kvalitet.

Dvije navedene teorije pokuala je obuhvatiti duhovna

povijest. Povezala je onoga koji izraava i genija, i rekla

da pjesnik proivljava i saima. Povijesna razdoblja,

svjetonazori, stavovi i duhovna strujanja stjeu se u

njemu. On je taj koji u povijesti proivljava svijet kao

cjelinu, saima ga, objedinjuje i ovjekovjeuje. Pjesnik je

zato s gledita povijesti i duha beskonano vaniji od

vladavine, rata i otkria. Pjesnik je istinski zalog duha

povijesti.

U kulturnoj se morfologiji, opet, pojavila nova teorija.

Pjesnik je ovdje tvorac kulture. Pjesnitvo je imbenik

kulture, poput prava, religije, umjetnosti i duha. Sve je

stvorila kultura, poev od remena na sandalama do ideje

o besmrtnosti: pjesnitvo se moe smjestiti negdje

izmeu to dvoje. Tko je pjesnik neizvjesno je, ali

potpunost kulture zahtijeva da pjesnitva bude, ba kao i

odjee, novca ili Boga.

Problem s tim teorijama nije u tome to su nespretne i

nematovite i glupe i naivne i nezgrapne i lane i

primitivne i neupuene. Jer su nesumnjivo bez izuzetka

7

takve. Nijedna od njih ne razumije to je to pjesnitvo.

Sve ga poimaju kao pasivni akt: kao izraz, kao rezultat

psiholoke kvalitete, kao preivljavanje, kao saimanje,

kao tvorbeni imbenik kulture. Upravo se zato na te

teorije ne moe i ne smije gledati drukije nego kao na

uzaludne pokuaje neupuenog ovjeka iz gomile da

razumije pjesnika. tovie, sve te teorije nisu drugo do

nagon proizaao iz zavisti bia gomile, koji pjesnika, time

to ga pokuava razumjeti, vue dolje k sebi, u elji da ga

uini sebi jednakim. Tout comprende cest tout mprser.

Poimanje pjesnika kao izraza, psiholokog kvaliteta, kao

onoga koji proivljava i saima, te kulturnomorfoloka

poimanja, osveta su mranog narataja. Ali i vie od toga:

sve te teorije bez izuzetka i brino ne ele primijetiti

upravo ono to je jedino vano: pjesnikov aktivitet.

Na kraju, pak, ono najvanije. Teorije su, slubeno,

objavljivane u knjigama. A mrani narataj stvara knjige

zato da bi se legitimirao: jer ono to on ivi upravo je

suprotnost onome to se nalazi u knjigama. Ta nacifrana

teorija o pjesniku samo je brbljanje u prazno, neozbiljno,

jer je potpuno irealno, i u stvarnosti nitko ni ne vjeruje u

8

nju. U zbiljskom ivotu pjesnik niti izraava niti

proivljava, i nije drugo do naprosto luda. Luda je zato

jer se ne bavi unosnim novanim prihodima, ne trudi se

oko utjecajnih mjesta u drutvu. Nur Narr, nur Dichter, kao

to kae Nietzsche. To je shvaanje koje neposredno

proizlazi iz gomile, to je ope, to je javno mnijenje.

Pjesnik, kau s podrugljivom, superiornom,

omalovaavajuom i poniavajuom nadmoi: lakrdija,

nita drugo.

5.

Krajem prolog stoljea situacija se poela

prepoznavati. Iskrsnuli su krugovi koji su odluno

istupili iz gomile i hotimino se izdvojili; oni su vidjeli da

Temenos gori i da je jedino pjesnik ostao na svome

mjestu da bi sauvao svetite. Ali vidjeli su i da pjesnik,

ako eli dostojno ispuniti svoj zadatak, mora doi do

samosvijesti. Mora znati tko je. U dotadanjim teorijama

primijetili su jadnu bespomonost, koja onome to eli

objasniti ne moe doi ni blizu; ali primijetili su i

podmuklu osvetu, koja je od pjesnika eljela nainiti

samo glasnogovornika, imbenika kulture, znai

9

funkciju, instrument, tovie bilo im je poznato da

pjesnika, na kraju krajeva, svatko smatra samo klaunom.

Jedan od izdvojenih krugova - njemaki krug Stefana

Georgea koji se okupio u Kreisu - prvi je poeo

razumijevati pjesnika u njegovu istinskom biu i

pjesnitvo u cjelokupnoj njegovoj zbilji. Slika koju su

oblikovali nije bila potpuna. U Georgeovom je krugu

poimanje pjesnika jo uvijek bilo u znaku pasivnosti. Ve

su znali da je ono o emu ovisi cijela sudbina, ne samo

pjesnika nego naroda, ovjeanstva: Temenos. Moralo je

biti vatre, crkve, kruga, mjesta koje je ovjek posvetio

bogovima - maginog prostora pred kojim bi ovjek

skidao sandale pri ulasku jer je to sveta zemlja, gdje

ljudski svijet prestaje, gdje gori vatra duha, gdje ovjek

vie nije ovjek, nego kozmiki sin svemira, gdje, kako

pie Mallarm: na bitak postaje autentinim. Jer u Te

menosu ljudski ivot uva red, ljepotu, uzvienost,

plemenitost.

Georgeov krug je pjesnikov zadatak razumio kao

Slubu i Vladavinu. Jer vladati ima pravo samo onaj koji

se pokori; vlasti je dostojan samo onaj tko slui. Slui

10

narodu, ako i ne ovom narodu, bogovima, duhu, istoi,

poretku. Pjesnitvo je takva uzviena sluba. I vlada

duhom, narodom, ljepotom i svijetom. I ta je vladavina

pjesnitvo.

uvar Temenosa je vladar i sluga. I pjesnik tom

vladavinom koja slui uva sredite ljudskog postojanja:

Vjeno Carstvo. Mallarm kae da je to germe final

ovjeanstva. uvar je svete tradicije vjenog

ovjeanstva, bojeg bitka - tome slui, i u to ime vlada.

Prema Kreisu sudbina pjesnika je krug. Kada se u

ovjeanstvu pojavi pjesnik, skupe se u krug oni koji su

prema svojoj sudbini dostojni stupanja u svetite. Oni

koji ive u Svetom Krugu, pak, osnivai su i prvi

stanovnici Vjenog Carstva. Tako se oko pjesnika

oblikuje nova zajednica, i prvo pleme novog i

posveenog naroda koji je sredite Carstva.

6.

Tko se u veoj mjeri od drugih predao Moima, ili tko

je u veem stupnju prisvojio Moi, taj je za ostale ljude

predmet strahopotovanja. Punog stvaralake snage i

zapaljive rasprskavajue tvari, okolina ga smatra toliko

11

opasnim, tovie zastraujuim, da u komunikaciji s

njime primjenjuje mjere predostronosti, i dri kako je

najispravnije, ako ne sasvim, a ono to je vie mogue,

izdaleka ga zaobilaziti.

To je sacer bie. Sacer ima dva smisla: oznauje svetog i

prokletog, potovanog i prezrenog, uzvienog i bijednog.

Sacer je u drevno doba bio kralj. Mnogo vie nego drugi,

on je bio predan Moima, i u mnogo veoj mjeri prisvajao

je Moi, pun stvaralake energije i rasprskavajue tvari,

tvorac unitavatelj, zastraujue uzvieno bie, koje je u

ime cijelog naroda odravalo vezu s gornjim svijetom, i

koje je pred bogom predstavljalo cijeli narod. Ali sacer je

mogao biti i biskup, mogao je biti izuzetan knez ili

dravnik, ili vojskovoa, kojega su Moi u vioj mjeri

koristile kao svoje orue. Sacer je bio sveenik

rtvovatelj, prorok, proroica, lijenik, filozof, u kojemu

su u vioj mjeri ivjele zastraujue i uzviene sile svijeta,

kobna kozmika dvosmislenost: stvaralaki nagon i

unitavalaka strast. Sacer je bio onaj preko kojega su

Moi bile u blioj vezi s upitnim, nesigurnim, bljetavim,

mranim, rastrganim i uzvienim svijetom. Sacer je bio

12

granino bie, koje je meu ljudima znailo i

predstavljalo boansko a meu bogovima ljudsko, i ivio

je jednom nogom ovdje, a drugom ondje, u dva svijeta,

kao udvojeno bie, s dva lica, dvije odgovornosti, i

sadravao je dva svijeta. Zato mu se smjelo prilaziti samo

oprezno, razgovarati s njime samo preko stanovitih

formi, po mogunosti ga ne dodirivati i oslovljavati

uvijek samo imenom i titulom koji mu dolikuju. Zato mu

se smjelo prii samo uz duboki naklon, pognute glave,

tihim glasom, ponizno, u sveanom odijelu, samo uz

strogo uvaavanje odreenih pravila.

7.

Evola u svojoj velikoj knjizi1 pripovijeda na koji je na

nain sacer dostojanstvo vladara drevnoga boanskog

kraljevstva dospjelo nie, u ruke biskupa, kako je tonulo

dalje do aristokrata, jo nie do plemstva, kako je

propadalo sve nie dok se nije izgubilo. Posljednja su dva

stoljea povijesti bila ve samo potpuna i oigledna

1 Hamvas prema svemu sudei misli na Evolinu knjigu Pobuna protiv modernog

svijeta |Rivolta contro il mondo moderno, 1934.). Talijan Julius Evola (18981974) kod nas je malo poznat mislilac, dok se, recimo, u dananjim, radikalno desnim

maarskim i srpskim intelektualnim krugovima rado citira. Hamvas Evolu,

vjerojatno zbog naklonosti potonjeg faizmu, nakon II. svjetskog rata vie gotovo i

ne spominje. (Prev.)

13

katastrofa, kada su ieznuli kralj, sveenik, aristokrat,

sudac, umjetnik, borac, a nije ostalo nita drugo do olo.

Nitko vie nije bio dostojan da bude sacer: da posreduje

izmeu ljudskog svijeta i Moi te izmeu svijeta Moi i

ovjeka, da ih aktivno povezuje i zrai. Nitko vie nije bio

pogodan za to da bolje i u veoj mjeri od ostalih prisvaja i

biva prisvojen od strane Moi. Nitko vie nije bio

dovoljno uzvieno straan da bi se ostali ljudi u

komunikaciji s njime drali mjera predostronosti, ili ga

ponizno oslovljavali, tiho, u sveanom odijelu, njegovim

uzvienim imenom. Samo pjesnik.

Tako je pjesnik postao kralj, potomak, simbol i uvar

biskupa i vojskovoa. Tako je pjesnik postao sacer,

predmet strahopotovanja, tako su se u njemu ujedinili

sveenik, prorok, lijenik, sudac, mislilac, kralj, voa -

sveti i prokleti, potovani i bijedni, uzvieni i prezreni:

simbol prisustva Moi meu ljudima.

8.

Nedavno se pojavila neobina knjiga o odnosu Goethea

i Schillera. Autor tvrdi da su Goetheov nepomutivi

spokoj i nadmona snaga budili ljubomoru kod njegovog

14

prijatelja, i vie od toga - ressentiment. Ne otvoren. Oi u

oi i u svjesnome dnevnom svijetu, prijateljstvo se inilo

nepromjenjivo bliskim i pravim. Schiller, meutim, u

svijetu istinskijem i dubljem od dnevnog nije mogao

podnijeti geteovsku neobuzdanu, neustraivu, bogatu

slobodu naravi. Ta je zavist sve vie odluivala i

odreivala sve drugo kod Schillera. Dakako, opet ne

otvoreno. Kad bi doao do te spoznaje, ustraeno bi je

odbacio i ne bi povjerovao u nju, razdirui ressentiment ve

je toliko ovladao njime da vie nije znao misliti, stvarati,

osjeati, pisati drugo osim onoga to je potjecalo iz te

zavisti, i to je davalo protuteu i potajno potkopavalo

Goetheovu neobuzdanu, stranu, spokojnu i vedru

slobodu. Zavidna ljubomora uvukla mu se u egzistenciju.

Postala je tvorbenim faktorom i cijeli se ovjek poeo

kristalizirati oko te toke.

Uvijek je nepopravljiva katastrofa kada netko neto ne

moe asimilirati. Schiller je poeo gubiti Schillera, i

postajati samo negativnim Goetheom, ali takvim

negativnim Goetheom koji bi mirno mogao rei ono to je

Nietzsche rekao za takvo bie: auch mich schuf der ewige Ha

15

- i mene je stvorila vjena mrnja. Kobno je u toj

egzistenciji to joj je postojanje ve potpuno izgubilo

vlastitu teinu i postalo tek pukom protuteom, i usto

protuteom onome koga se duboko i izjedajue mrzi.

Postaje imitacija i kopija; jer se iz skrivene dubine divi

svome prijatelju, i ushienost njime toliko je snana da ne

doputa njegovom biu doi do rijei. Nema snage da

slobodno izrazi ushit, i ne umije rei: veseli me ivjeti u

sjeni takve veliine. Nema u njemu dovoljno poniznosti

za to, suvie je ohol. Titanski. Potovanje i divljenje je

prepustio vanjtini i prividu, u kojemu se, tako naoko,

prijateljstvo mirno razvijalo na dnevnom svjetlu. Ali u

istinitijoj noi, ne samo to nije trpio bogatu i iroku

vedrinu svoga prijatelja, nego ak ni vlastito divljenje

prema njemu. Po danu je ipak bez zadrke bio njegov

prijatelj i oboavatelj. Podsvjesno, meutim, sve to nije

prihvaao i izjedajui ressentiment razdirao je sve. A nou

bi se grizao pucajui od bijesa, jer nije umio biti tako

neustraivo slobodan. To, opet, nije prihvaao, jer se pri

punoj svijesti iznad svega divio prijatelju. Goethe je za nj

bio i prijatelj i protivnik - divio mu se i mrzio ga,

16

ushiivao se njime i zavidio mu. Ali i jedno i drugo uz

jasnu spoznaju o neizmjernoj nadmoi svoga protivnika,

kao to mu je bila jasna i vlastita bespomonost. U svome

oaju, meutim, ve i nije mogao misliti na vlastito

uzdizanje, samo na srozavanje drugog. Zavist ga je toliko

zaslijepila slikama o nadmoi drugog da se osjeao

pobijeenim, i tako je u poraenosti - Acheronta movebo -

zazivao donji svijet.

To bi otprilike bio, ako ne sadraj, a onda smisao knjige.

9.

Treba izabrati mjesto s kojega se moe vidjeti zato je

odnos izmeu Goethea i Schillera bio takav i zato je

morao biti takav. Mjesto nije ni u jednome ni u drugom;

kada bi tako bilo, ispostavilo bi se da je prvi ili drugi

imao pravo. Autor gore spomenute knjige sudi iz

Goetheove perspektive, a otuda se doista ini: jadni

Schiller, pao je kao rtva injenice da se nije mogao bez

zadrke diviti veliini svoga prijatelja. Dakako, mogue je

i ovakvo stajalite: Goethe je bio taj koji je, svojom veom

snagom, prodornijom magijom svoga znanja, unitio

njenijeg i osjetljivijeg, ali istijeg i uzvienijeg Schillera.

17

Moda bi ga se ak moglo pozvati na odgovornost zbog

Schillerove rane smrti: uklonio je s puta jedinog ovjeka

koji je imao uvid u njegove karte, ije je isto i djetinje

bie jedino bilo sposobno prepoznati i otkriti pravi

smisao arolije koju je Goethe stvarao.

To bi objanjenje bilo upravo jednako krivo koliko i

prijanje. Mjesto prosudbe nije ni u prvom ni u drugom,

nego u treem: u Hlderlinovom biu. U pjesniku kojega

je svjetlost prve dvojice toliko zamraila da je ivio svoj

ivot i pisao svoja djela nezapaen, nepoznat, izgubljen,

kojega je Goetheova spokojna i slobodna vedrina

potisnula jednako koliko i Schillerovo etersko nadahnue

i istoa.

Tako se moglo dogoditi da meu tom trojicom Goethe

bude najtrijumfalniji, Schiller manje, a da Hlderlinu ne

pripadne nita od trijumfa, premda je meu njima

Hlderlin bio ponajvie pjesnik, Schiller manje, Goethe

najmanje.

Prema klasinom antikom primjeru pjesnik je bio heroj

i prorok. Ta je pjesnika egzistencija odgovarala starom

vijeku. Poetkom XIX. stoljea, meutim, s obnovom

18

vanjskih oblika klasinog pjesnitva, nije se mogla iznova

stvoriti i pjesnika egzistencija drevnog doba. Svetite je

gorjelo i Temenos se poeo prazniti. Trebalo je prihvaati.

Tko, pak, nije prihvaao, taj je odbacivao, Pjesnik je ve

bio sacer bie svetog kruga, koji je pred Moima

preuzimao grijehe naroda na sebe. Jedino su jo u njemu

bile boanske sile, koje su mogle pruiti protuteu

mranim grijesima.

Goethe nije bio ovjek koji bi prihvaao. Dapae, bio je

ovjek koji je samo uivao. Faust, koji je u svemu traio

zadovoljstvo, koji je sve stresao sa sebe da bi mogao

ostati nadmono slobodan i bezbrino vedar, potpuno

spokojan i nepomueno razuzdan. Schiller mu, pak, nije

zavidio na njegovoj neustraivoj, bogatoj slobodi.

Schilleru je bilo nepodnoljivo da pjesnik koji, poput

Goethea, raspolae boanskim sposobnostima, tako

beutno otklanja ono to je poeta sacer tada ve morao

prihvatiti. Schiller je poinio greku samo time to je

vjerovao da jedino Goethe moe izvriti veliki magini

akt preuzimanja stvari na sebe. On bi smatrao ispravnim

da se Goethe, bie vee i vie od njega, poduhvatio

19

uvanja Temenosa i prihvaanja mranih grijeha. Pokraj

svoga prijatelja nije se osjeao dostojnim te uzviene

dunosti. Patio je to Goethe nije razumio, nije znao o

emu je rije. Ili, jo prije e biti da je patio jer je vidio da

Goethe dobro zna to bi morao initi, ali ovaj nije htio

napustiti svoj osobni spokoj i bezgranini poriv za

uivanjem, faustovsku udnju za sreom i titansku strast

za veseljem, izbjegavao je svjesno sve to je mrano i pred

potresnim stanjem svjetske situacije zatvarao je oi,

preuivao ga je, poricao, prikrivao. I Goethe je izbjegao

zadatak poete sacera. Ali tko izbjegava zadatak,

prebacuje ga na drugog. uvanje Temenosa izmeu njih

dvojice tako se prebacilo na treega: na Hlderlina. Tko

stvar ne prihvaa, gura je k drugome, tko je ne uzima na

sebe, stavlja je na drugoga. Goethe i Schiller prebacili su

dunost Svetog Kruga na jedinoga svog suvremenika koji

je prihvatio i uzeo stvar na sebe, na Hlderlina. Konano,

nastala je situacija koja je primijeena tek stotinu godina

kasnije, da pravi pjesnik njemake klasike nije ni Goethe

ni Schiller, nego Hlderlin. Zato? Jer je ono to je Schiller

svome prijatelju ponudio iz potovanja: dostojanstvo

20

uvanja Temenosa, Goethe otklonio. I dostojanstvo je

pripalo onome tko ga je prihvatio. Tko je uzeo na sebe i

podnio sve to je dolo i bilo sve grijehe iz tmine

naroda. Er fernab fhlt allein das ganze Elend und die ganze

Schmach, kao to pie George: u sebi samom on osjea svu

bijedu i svu sramotu.

10 .

Sredinom stoljea situacija je ve jasnija. Baudelaire ve

zna da se ne moe birati: pjesnika sudbina vie nije u

spokojnom izraavanju, niti u genijalnosti, ni u

proivljavanju, saimanju, herojstvu, prorotvu. Biti

pjesnikom znai preuzeti na sebe uvanje simbola svih

ostavljenih i naputenih ljudskih titula. Pjesnik treba u

isti mah biti kralj, sveenik, mislilac, sudac, vojnik,

dravnik od svakog zadatka nepodnoljivo daleko,

sm, usamljen, u tajnosti, bez slave, tovie drati se

daleko od gomile, skrivati smisao svojih inova u sebi i

ne davati od sebe ni glasa o znaenju svoje osobe. /' ai

plus de souvenirs que si javais mille ans... je suis un cimetire... un

pyramide, un immense caveau, qui contient plus de morts que la

fosse commune - moja sudbina je teka kao da ivim ve

21

tisuu godina... ja sam groblje... piramida, golema

provalija, u kojoj je vie mrtvih nego u zajednikoj

grobnici. Pjesnik je grob umrlih kraljeva, vojnika,

umjetnika, sveenika, onaj tko uva u sebi ljudsku

veliinu do uskrsnua. I nitko ne smije znati za njega: tre

un saint et un hros pour soimme. Tajna. Malo njih je moglo

podnijeti tu sudbinu bez katastrofe.

11.

U sudbini poete sacera najtee je podnijeti novi odnos

prema narodu. Pjesnik preuzima sudbinu naroda na

sebe. Taj ritual, meutim, mora ostati tajnom, jer e se,

ako se objavi, izgubiti smisao misterija. Osim toga, im bi

se obred otkrio, a znaenje pjesnikova bia postalo javno,

narod bi ga odmah oklevetao. Jer narod je ve potonuo

tako duboko da ne vidi svoje grijehe; osjea se nevinim,

istim i uzvienim. I kada spazi pjesnika preplavljenog

grijesima koje je preuzeo na sebe, prisiljen je najednom

spoznati situaciju. Zna da u poeti saceru vidi sebe. Zna, i

sada vie ne porie, da ivi u neposveenoj sramoti. Kada

spazi bijednog patnika, prokletnika, jako dobro zna

zbog ega jadnik pati i jo bolje zna tko je zapravo taj

22

prokletnik. A onda se u demonskoj strasti bjesomuno

baca na pjesnika, blati ga, ismijava, klevee kako je lud,

proganja, porie. Ne moe ga trpjeti. Nee se umiriti dok

ga ne uniti. Dok ne razbije zrcalo koje mu pokazuje

njegovu vlastitu gnusobu. Prije XVIII. stoljea nije bio

poznat lik poreknutog i omalovaavanog pjesnika. U

posljednja dva stoljea, pak, uope nije bilo istinskog

pjesnika koji ne bi trpio porugu i progon, to ponienje i

konano taj slom.

Pjesnik je tek razmjerno kasno, potkraj stoljea, doao

do svijesti kako, budui da se uslijed promjene odnosa

prema narodu obrnula situacija, vie ne smije eljeti

javnost. Naprotiv. Mora traiti zatitu da bi izbjeglo

kontakt sa zajednicom, s popularnou, prostim

ovjekom. Tko to nije znao, toga nita nije uvalo od

sramotne propasti. Tko je to znao, izumio je vlastitu

metodu da se odvoji od naroda. U neku ruku morao je

sebe uiniti nedohvatljivim i nedodirljivim. Morao se

drati daleko od javnosti. Skrio se i ivio u tajnosti; pisao

teko razumljivim jezikom; uzdigao se u uzvieni

duhovni svijet; naao osobitu i unikatnu simboliku.

23

Pjesnitvo je uvalo misterij unutar kojega je moralo

ostati, i samo su inicirani znali za njega. Za tajnu su

najee i oni smjeli saznati tek naknadno, nakon

pjesnikove smrti. Kao da se nije smjelo znati gdje i kod

koga gori sveta vatra. Morao se skriti pred oloem, koji bi

do smrti gonio svakoga tko se bunio protiv potonua u

movaru.

12.

Mallarm je bio prvi pjesnik koji je vidio da je ve i

plansko skrivanje izgubilo smisao. Jer tko zatvara samog

sebe, propada; pravi ivot ne moe se ivjeti u

zrakopraznom prostoru, u palaama duha, u kostimu.

Istina je da pjesnik ne smije traiti narod; svako

pjesnitvo koje eli biti popularno izdaje samo sebe. Tu

nema izuzetka niti ga moe biti. Ali zatvaranje ne rjeava

situaciju, jer poezija koja se zatvara pred narodom postaje

privatna stvar i obesmiljava se. Skrivajui se i

izbjegavajui podsmijeh, progon i slom, pjesnik eli

izbjei krajnji korak sudbine poete sacera. eli se spasiti

kao uvar Svetog Kruga. Sudbina uvara Temenosa

ispunjava se onda kada se on rtvuje. To je pravi smisao

24

ivota poete sacera: kada se sva ljudska veliina povue i

svako boansko mjesto ostane prazno, kad on stoji ovdje,

sam, kao uvar Svete Vatre, i za tu vatru i kroz tu vatru

mora sebe rtvovati. Zato je sacer pjesnik: vatru hrani

vlastitim ivotom i odrava je svojom smru. Zato je

velianstven i straan, boanski i proklet, svet i jadan.

rtva nije lomaa na pozornici, nije javni autodaf,

egzekucija, patetina i pitoreskna smrt koja se kao slika

moe okaiti na zid. Ima za to dosta primjera, od

Hlderlina preko Baudelairea do dananjih dana. Ne

odigrava se tu efektna tragedija, nego dugi, izjedajui

rasap to hrani polagane i tihe muke, histerija ivaca,

manije, bolesti, sramotna sumnja, strah, pad u

prljavtinu, propadanje, otrovi, iscrpljujue boletine i

davljenje smrdljivim i zaguljivim plinovima. rtva se

odigrava na jednako skrovitom mjestu kao i pobjeda:

pjesnikova tragedija upravo u takvoj tajnosti postaje

rtvom. I bit e pobjednik u istome misteriju u kojemu je

pao. Jer sve je tu simbolino, uvanje Temenosa jednako

kao preuzimanje grijeha, slava bivanja u dodiru s

Moima i prokletstvo sramotnog unitenja. Misterij za

25

koji nitko ne smije znati: odnosno kojega treba ivjeti,

neovisno o tome je li vien ih nije, kao i o tome tko ga

vidi. Ne treba se skrivati. A ni ne smije se. Ali ne treba ni

istupati pred javnost. Ni to se ne smije. Smije se samo

jedno jedino: prihvatiti. Preuzeti sudbinu na sebe i

postati rtvom.

13.

Iskazivanje potovanja Mallarmeovom uzvienom i

bogatom pjesnitvu sada ne moe biti zadaa. Rije je

samo o tome da iskljuivanje svega to nije takozvano

umjetniko iz pjesnitva gura pjesnika na rub provalije.

Zatvaranje vodi u propast. Pjesnitvo poinje biti

prepredenim majstorstvom i filologijom. Taj

protuprirodni, apstraktni ivot sjena koji se sastoji od

pukoga destiliranog estetskog idealizma vie nije odriv i

mora biti ukinut. Glas razmaenog i neodgojenog Ja

mora zanijemiti. Mora se napustiti topla kua; uguiti

tata oholost, zatrti zamorna pseudoaristokracija

miljenja.

Gordost kulta ljepote u pjesnika koji gomilu dri daleko

26

od sebe i apstraktno djevianstvo ljepote - do

nadljudskosti uzdignut poetski duh - postali su

demonski, kao Herodijada, koja je ostala djevica i

nerotkinja, jer je samo za sebe i zrcalo uvala biserni sjaj

svoje koe, zlato i miris svoje plave kose, tu zvjezdanu

ljepotu, pred kojom su, kada bi se pojavila, lavovi obarali

glavu i sklapali oi. Nije to rtva! Nije se tako -

djevianski, nerodno, ne poznavajui svadbu, poput

hladnoga dragog kamenja - trebao pjesnik rtvovati

ljepoti: Nitavilu. U Mallarma se probudila sumnja da

pjesnitvo ne moe ostati jednom i zauvijek u palai

duha, i pjesnik ne moe biti vjeno parnassien. tovie, i da

uope nema vjenog rjeenja, rjeenja koje bi bilo jednom

i zauvijek: svaki pjesnik mora poeti iznova, ponovno i

otpoetka, i mora ispuniti sudbinu koja je posebno njemu

namijenjena. Svatko mora postati rtvom neproraunato i

bez najave, tako da se unaprijed ne moe pripremiti. Jer

onda bi ve bilo nekog olakanja, mogunosti za

uvjebavanje, ovjek bi se mogao naviknuti i nauiti.

Baudelaireovo doba je minulo: on je na taj nain bio

rtva; doba parnasovaca je minulo: oni su na taj nain bili

27

rtve; Verlaineovo doba je minulo: on je na taj nain bio

rtva. Mallarm je spoznao da on to mora biti na drugi

nain i prihvatio je.

14.

Veliina i opasnost dananje pjesnikove egzistencije

nigdje se nije oitovala tako bjelodano kao u Stefana

Georgea. Nije poeo, kao to se oekivalo, pojavljivanjem

pred javnou i rasipanjem zlata koje je poezija. Tome

nasuprot: morao je spoznati Mallarmovu istinu da

pjesnik bezuvjetno treba ostati izvan zajednice. Odnos

prema zajednici se obrnuo: zadatak nije u traenju

popularnosti, nego u zatiti od popularnosti. George je

odmah prepoznao da u pjesnitvu postoji neka tajna za

koju nitko ne smije znati. Ali istovremeno je vidio i da je

Mallarm s druge strane imao pravo: sterilni duh koji je

zavladao modernim svijetom, a znanost ga dovela do

trijumfa, prodro je i u pjesnitvo. Koristi se destilirani i

filtrirani jezik, daimon je prognan iz jezika. To je posie

pure, s kojom zajedno ide i sterilni ovjek - uasna vizija

djela od stakla - grijeh istog vienja. Ostati izvan

zajednice, a ipak ivjeti plodan ivot sa stvaralakom

28

rijeju daimona: to je Georgeov zadatak, i to je za njega

bio Kreis - nekoliko, ali samo nekoliko ljudi, koji nisu

mogli ne ivjeti posveeni ivot: Krug.

U Georgeovom se krugu, kao nikad, ostvario poboni

uzduh Temenosa. uvari svetog plamena, poput

vitezova Gralovog okruglog stola, stekli su slavu na

razliitim podrujima pisanja kao pjesnici, povjesniari,

mislioci, ne za sebe, nego za nevidljivo sakralno sredite.

Jer trijumf Ja postaje svetogre u vrijeme u kojemu

pojedinac moe imati samo jedan jedini poziv: rtvovati

se i umilostiviti Moi glede naroda i zajednice. Iz toga se

moe razumjeti i velika rije Georgeova kruga: Sluba.

Snaga i veliina svakog lana kruga nadaje se u slubi

Svetoj Vatri. Bili su prije viteki red nego spisateljski

krug, ali i prije apostoli Svete Vatre nego vitezovi.

15.

Tree ime, ime engleskog pjesnika Roberta Bridgesa,

neka bude ovdje spomenuto samo da se pokae kako je

put morao pronai i ovjek kojega genij nije dodirnuo, ali

ga je krasio uzvieni ukus. Bridgesovo pjesnitvo kraj

Mallarmovog i Georgeovog ne znai nita. Ali ako

29

engleski pjesnik prema svojoj prirodi i nije bio posveen,

i ako i nije bio sacer, njegov otmjeni duh i uzviena

ovjenost znali su za sacera. Pjesnikova ozbiljnost

prepoznatljiva je danas po dvama znacima: prvi je

pjesnika metanoia: umjesto traenja popularnosti, trai

se zatienost od naroda, drugi je accent religieux -

religiozni naglasak, koji nije drugo do pjesnikova

spoznaja: Moi su ga izabrale za poseban zadatak. Kod

Bridgesa se mogu prepoznati te dvije crte, ali budui da

mu je genij bio nejak, ostao je neplodan. U svome

velikom djelu (Testament of Beauty) ispisao je religiju

ljepote; to je, istina, isto djelo, ali je prije estetika nego

pjesnika religija. Jezik mu je blii sterilnom nego

daimonikom. Jo je bolovao od bolesti koju je Mallarm

zvao maladie didalit.

16.

Nekoliko istaknutih modernih autora misli da se u

trenutku kada je Napoleon pretrpio poraz moralo

izmijeniti lice svijeta. Napoleon je bio posljednji veliki

ovjek koji je pokuao odrati vjenu tradiciju

ovjeanstva, odnosno njezino ponovno usvajanje. to je

30

ta tradicija vjenog ovjeanstva? Ako to upitamo onoga

tko o tome najvie zna, Francuza Renea Guenona, stvar bi

se mogla saeti ovako: tradicija je odranje kontinuiteta

veze izmeu ovjeka i transcendentnog svijeta, svijest o

ovjekovu boanskom porijeklu i uvanje bogolikosti kao

jedinog zadatka ovjekove sudbine.

Nakon Napoleonove propasti kolektivno odranje

tradicije postalo je nemogue. Pokazalo se da se u narodu

koji je postao gomilom svijest o porijeklu zatamnila,

tovie izgubila. I Napoleon se, umjesto da je uspostavio

tradiciju, morao zadovoljiti s negativnou: strasti

probuene u demonskom svijetu francuske revolucije

preuzeo je na sebe i postao rtvom. Moi su nad njim

izrekle sacer esto, kao rimski pontifeks nad rtvenom

ivotinjom: budi svet i proklet, i umri u ime naroda u

tom posveenom prokletstvu. Napoleon je posljednji rex

sacer, tragini kralj, kojemu nije uspjelo uspostaviti

jedinstvo ovjeanstva, i koji je propao u tome

velianstvenom pothvatu ponovnog povezivanja

transcendentnog svijeta s povijeu. Time je tradicija

prekinuta; odravanje veze s transcendentnim svijetom

31

ispalo je iz kraljevskih ruku, i to je trenutak kada se poeta

sacer pojavio u svjetskoj povijesti: u liku Hlderlina,

Keatsa, Shelleya.

17.

Pjesnika ne razumiju ni knjievna povijest, ni duhovna

povijest, ni psihologija, ni sociologija, ni morfologija

kulture i ni ne mogu ga razumjeti, jer su sve znanost, te

mu se tako pokuavaju pribliiti odozdo: iz drutva,

odnosa, prethodnika, utjecaja. Ali tko lik poete sacera eli

razumjeti polazei samo od toga da je on rtva, takoer

e pogrijeiti. To je samo pasivna strana pjesni ka i

pjesnitva, unitenje u preuzimanju, koje je mi viem

stupnju upravo pobjeda. Preuzimanje sudbine

univerzalnog ovjeka na sebe nuan je moment, jer: u

mjeri u kojoj pjesnik rtvuje sebe, teina se sve vie

premjeta na bitak. I samo se u svijetu bitka moe

dogoditi ono to Napoleonu, rex saceru, nije uspjelo:

reintegracija univerzalnog ovjeka - uspostavljanje

jedinstva, ponovno stvaranje jedinstva transcendentnog i

povijesnog svijeta. I ovdje slijedi ono to nije razumio ni

32

onaj tko je o pjesnikovom biu rtve ve imao nekog

pojma. Potpunost razumijevanja ovisi o spoznaji da bit

pjesnike egzistencije ne poiva na tome pasivnom

momentu, nego na aktivnom. A ta je aktivnost: pjesnik ne

samo da uva tradiciju nego je uvijek i iznova stvara, i to

snagom logosa, rijei. Kada kraljevska vladavina vie nije

umjela odrati vezu s boanskim bitkom, nastupio je

pjesnik, koji vezu odrava: preko rijei. Ali ne samo da je

odrava nego je neprestano iznova stvara kao ugovor,

most i vezu nastavlja vjenu ljudsku tradiciju i obnavlja

savez s boanskim.

18.

Sada je ve sazrela situacija kada se mogu povui

paralele izmeu antikog i modernog pjesnika. O

pjesniku se ni u kojem razdoblju nije moglo bez ostatka

suditi kao o pukoj drutvenoj, povijesnoj ili duhovnoj

pojavi. Pjesnik je uvijek bio vid tradicije uzete u

Guenonovom smislu, a zadatak mu je: odravanje

kontinuiteta veze izmeu ovjeka i transcendentnog

svijeta, svijest o boanskom porijeklu ovjeanstva i

33

uvanje bogolikosti kao jedinog bitnog zadatka ovjekove

sudbine. Antiki pjesnik, indijski, iranski, kineski,

egipatski, grki, ivio je davno u narodu koji se i sm sa

svima, sa sveenicima, s voama, s kraljevima, nalazio u

tradiciji, i tu nije bilo potrebno iznova stvarati tradiciju.

Razlika izmeu antike i moderne egzistencije je upravo

u tome da tadanjem ovjeku povezivanje povijesnog i

transcendentalnog svijeta nije bio problem, nego zbilja i

injenica dana skupa s ljudskim ivotom. Upravo zato to

se djelovanje nekadanjeg sacer pjesnika, proroka,

mislioca, kralja, dravnika u ivotu zajednice razumjelo

samo po sebi, svatko je bio svjestan da sacer bie postoji.

Razlika izmeu antikog i modernog pjesnika nije u

pasivnoj egzistencijalnoj situaciji. Razlika je u tome da

moderni pjesnik na svojim ramenima - ostavljen sm,

ismijan, ocrnjen i obiljeen kao pajac, s teinom simbola

cjelokupne ljudske veliine, potpuno sam i iz sebe - treba

odrati tradiciju i iznova je stvoriti snagom Svete Rijei:

treba obnoviti savez izmeu boanskog bitka i ljudske

sudbine. Kada je Isus inio uda zaprepaujui svoje

uenike, rekao je, ne svojim uenicima, nego

34

ovjeanstvu: ne udite se, jer ete initi stvari koje su

mnogo vee od onih koje ja inim - u moje ime. Obnova

saveza izmeu ljudske sudbine i boanskog bitka

zadatak je kralja, sveenika, dravnika, ali prije svega

sacera.

Sve to antiki pjesnik nije znao i nije mogao znati. Ali u

prepoznavanju stvaralake prirode logosa nalazila su se

oba pjesnika. Pjesnik je bie koje koristi prajezik. Ne

kolokvijalni jezik - osakaeno sredstvo; ni sterilni jezik,

herodijski jezik apstraktnog djevianstva, kojega se

Mallarm toliko uasavao. Pjesniki jezik je daimoniki

jezik, koji poput tradicije uva u sebi ime svake Moi

univerzuma - uva u sebi arobne magine znakove koji

oslobaaju ili obuzdavaju Moi, uva u sebi sjeanje na

boanski prajezik. to je to sjeanje na prajezik? -

Sposobnost stvaranja snagom rijei. Prajezik je tvorac

bitka, svjetotvorna rije. Za taj jezik Hlderlin kae da je

najopasnije od svih ljudskih dobara - sacer rije je

nabijena prikrivenim nadljudskim moima, i dodir

neupuene ruke moe iz nje iarati udovita. Samo onaj

ije je bie sacer moe poznavati nain maginog dodira.

35

Drugi tu rije ne smije ni izrei, jer priziva opasnost za

sebe i ljude. On je neupuen, maioniarev egrt, kojega

demon ne slui, nego unitava.

Pasivni zadatak poete sacera je da bude rtva - da uzme

na sebe demone koje je izazvalo potonue naroda i

pogine, aktivni zadatak: s logosom stvarati, uvijek iznova

i neprestano, iz sebe sama, u kobnoj ostavljenosti na

cjedilu, vezu izmeu boanskog bitka i ljudske sudbine.

to je sujetna, profana i neupuena ruka pokvarila, treba

se uspostaviti neprestanim nadilaenjem: treba istrgnuti

bitak potonuo u materiju, unijeti svjetlost, snagu, znanje,

dubinu, istinu, ljepotu, udo i mnogo vie od toga, jer: u

moje ete ime initi mnogo vee stvari nego to sam ih ja

inio. To da sam predan Moima nije dovoljno, trebam ih

i zgrabiti. Nije dovoljno doivjeti svijet, potrebno ga je i

iznova stvoriti. Boanski bitak za ovjeka nije samo

otvoren nego se mora uvijek iznova otvarati. I ono to

moram platiti za to nije malo, to sam ja sam: moram

postati rtva. Ali nije dovoljno da poginem, i rtva je

malo: snagom rijei moram otvoriti nadljudsko. Samo

onda mogu biti sacer.

36