of 28/28
Željko POROBIJA Adventistički vjeronauk za četvrti razred srednje škole

Željko POROBIJA Adventistički vjeronauk za četvrti razred ...atvu.org/wordpress/wp-content/uploads/2013/03/1-Vjeronauk-proba.pdf · 2. Drugi dio (lekcije 11 do 20) ... jest naziv

  • View
    214

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of Željko POROBIJA Adventistički vjeronauk za četvrti razred...

  • eljko POROBIJA

    Adventistiki vjeronauk za etvrti razred srednje kole

  • 2

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

  • 3

    Uvod u B

    ibliju Predgovor

    O vaj udbenik zamiljen je kao materijal za adventistiki vjeronauk u 4. razredu srednje kole (etverogodinji program), premda se moe koristiti (uz prilagodbu) i u 3. razredu trogodinjeg programa.

    No, namjena udbenika je i ira. Kao prvo, on se moe upotrijebiti i u izvoenju nastave vjeronauka drugih protestantskih zajednica. Drugo, i jo vanije, on se moe koristiti i kao izvor znanja za sve one koji ele bolje se upoznati s Biblijom. Stoga u njemu ima dijelo-va koji nisu prvenstveno namijenjeni kolskoj nastavi nego proirivanju naobrazbe.

    Iz tih razloga imamo nekoliko razina tek-sta: slovima normalne veliine donijet je tekst koji bi uenici trebali prouiti. Manjim slovima dan je tekst koji je namijenjen stjecanju do-datnog znanja i na njemu ne treba inzistirati u nastavnom programu (premda ga svakako tre-ba konzultirati). Uokvireni tekst, pak, spada u temeljno znanje, ispod kojega se u nastavi ne bi smjelo ii. U svrhu utvrivanja znanja, dodani su odsjeci za ponavljanje znanja, te za zadatke i diskusiju, koji bi trebali biti nezaobilaznim dijelom nastave.

    Udbenik donosi ukupno 21 lekciju, koje se mogu podijeliti u dva dijela:1. Prvi i tekstualno krai dio (lekcije od 1 do

    10) govori o oblikovanju Biblije.2. Drugi dio (lekcije 11 do 20) donosi uvodna

    znanja o tumaenju Biblije.Nastavnik ima punu slobodu da kreativno

    koristi udbenik, zadravajui se na dijelovi-ma koji su potrebniji i zanimljiviji uenicima, a manje na dijelovima koji nemaju toliko znaenje.

    I pored toga to je udbenik nastajao godinama i utemeljen je na materijalima koritenim u nastavi, mogue su raznorazne pogreke. One e se, nadam se, u narednim godinama otkriti i popraviti, a dotle bi, njima unato, ovaj udbenik mogao biti od koristi i nastavnicima i uenicima, kao i svim zaintere-siranim itateljima.

    AutorMaruevec, rujan 2012.

    Predgovor

  • 4

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    P

    rvi d

    io:

    Obl

    ikov

    anje

    Bib

    lije

    Prvi dio: Oblikovanje Biblije

    U ovome dijelu, nauit emo: Znaenje Biblije i kako joj moemo pristupiti. Znaenje nadahnua i autoriteta Biblije. Osnovne znaajke biblijskih jezika. Nain na koji je biblijski tekst ostao sauvan do danas. Metode kojima dolazimo do izvornog biblijskog teksta. Razloge zato neke knjige spadaju u Bibliju, a neke ne. Povijest prevoenja Biblije na brojne jezike (ukljuujui i na).

    Izmeu ostalog, znat ete odgovoriti na sljedea pitanja: Zato smatramo da je Biblija boanskog podrijetla? Ima li u Bibliji pogreaka? Krije li se negdje pravi tekst Biblije? Zato nekih najpoznatijih biblijskih tekstova nema u novim prijevodima?

  • 5

    Uvod u B

    ibliju Biblija: naziv i pristupi

    Naziv

    Naziv Biblija nastao je znatno nakon knjige i u stvari je grkoga podrije-tla: biblos znai svitak papirusa, koji se proizvodio u Egiptu, a s kojim su se Grci ini se po prvi puta susreli u fenikom gradu Gebalu, ili, po gr-kom izgovoru, Biblos. Od rijei biblos imamo i njezin deminutiv biblion to znai mali svitak, a rije biblia () zapravo je u mnoini i znai mali svitci.

    Naziv Biblija, najkrae reeno, oznaava zbirku svitaka.

    Hebrejski nazivi za BiblijuIzraelci su za Bibliju a kod njih se radi o Starom zavjetu rabili dva naziva: Tora i Tanak. Tora (ili Zakon, u izvornom smislu poduka) jest naziv za prvih pet biblijskih knjiga, odnosno Mojsijevo Petoknjije. Vrlo esto se taj naziv rabi i za sve knjige SZ, to se vidi i na nekim mjestima kod apostola Pavla (Rimljanima 3,19).

    Ipak, Izraelci su naziv Tora kori-stili specifino za Petoknjije, a ostale spise SZ nazivali svjedoanstvom (Izaija 8,20) i dijelili ih na proroke (nabiim) i spise (ketubim). Naziv ta-nak ustvari je kratica od tora, nabiim i ketubim.

    I novozavjetni pisci rabe naziv sveti spisi ili sveta pisma (vidi Druga Timoteju 3,15) mislei na cijeli

    Stari zavjet (to je i u njihovo vrijeme zapravo cijela Biblija). Biblija je dobila naziv Sveto Pismo (jednina), budui da negdje od 3-4. st. nK spisi bivaju uvezivani u dananji oblik (koji se tada zvao kodeks), te se na Bibliju se sve vie gleda kao na jedinstven spis, a ne kao na zbirku spisa.

    ZavjetOpe je poznato Biblija u sebi sadr-i Stari i Novi zavjet, ali treba biti svjestan da to nije biblijski naziv. Sama rije zavjet prijevod je latinske rijei testamentum (oporuka). Latini su tako preveli grku rije diathek (npr. Galaanima 3,15), s dvostrukim zna-enjem: zavjet i savez. Izvorna hebrej-ska rije u Starom zavjetu jest zapravo berit odnosno savez, koja objanjava prirodu odnosa Boga s njegovim naro-dom. Kada novozavjetni spisi govore o

    Biblija: naziv i pristupi

    Ostatci fenikog grada Gebala u kojemu se proizvodio papirus

  • 6

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    B

    iblij

    a: n

    aziv

    i pr

    istu

    pi

    novom savezu (zavjetu), tada ne govore o spisima, nego o Bojem spaso-nosnom djelovanju (npr. Prva Korinanima 11,25; Hebrejima 9,15).

    Iznimno, samo tekst u Hebrejima 9,16-17 upo-trjebljuje rije diathek u znaenju zavjeta, ali ni tu se ne govori o nekakvoj knjizi Starog ili Novog

    zavjeta, nego o oporuci (vidi tekst!).

    Pristupi Bibliji

    Biblija se moe tretirati kao povijesni dokument, kao knjiga i kao sveti spis. Upravo o naem stavu kako emo je tretirati ovisi i znaenje koje emo u njoj pronai. Ukoliko na Bibliju gledamo kao na dokument (tj. zbirku dokumenata) onda u njoj nalazimo svjedoanstvo o vremenu i prostoru u kojemu je nastala. Ako je Biblija za nas lijepa knjievnost, onda u njoj traimo knjievne vrijednosti i moe-mo se zanositi njezinim umjetnikim ostvarajem. Gledamo li na Bibliju kao na Sveto Pismo, onda je ona Rije koju Bog upuuje svom narodu. Vrijedno je zamijetiti da emo Bibliju promatrati prije svega kao Rije, premda treba drati na umu da ona jest i dokument i knjiga.

    Biblija kao dokumentBiblija kao kronika jednog vremena i prostora najvei je sauvani spis drevnog Bliskog Istoka. Ona govori

    prije svega o jednom narodu, Izraelu, i prua poprilian materijal (najee i jedini dostupni) o povijesti Izraela, te pridonosi i razumijevanju povijesti drugih naroda tog vremena i prostora. Mnogi dogaaji iz povijesti Asiraca, Babilonaca, Egipana i drugih naroda zabiljeeni su samo u Bibliji, ali je iz ivota tih naroda prikazano samo ono to je bilo u svezi s povijesti Izraela.[1]

    Biblija kao knjievnostIako emo biblijskoj knjievnosti posvetiti zaseban dio, treba ve sada napomenuti neke stvari. Stari naro-di svoje ideje o svijetu i boanstvu najee izraavaju kroz knjievno-mi-toloka djela. Biblija jest umjetnost s brojnim pripovijetkama, raznolikom poezijom, dramom, izrekama i drugim knjievnim vrstama. Ona je jedin-stvena po svom knjievnom pristupu, osobito u usporedbi s umjetnikim djelima iz njezinog vremena. Njezini likovi nisu boanstva i heroji, nego ljudi od krvi i mesa, koji su nam bliski iako su od nas udaljeni tisuama i ki-lometara i godina. Tono je da veina tih likova u kasnijoj tradiciji dobiva status svetaca, ali u Bibliji stvari stoje drugaije: nema idealnih osoba osim Boga koji je prikazan na nain neuo-biajen u svoj dotadanjoj knjievnosti

    [1] O biblijskoj povijesti vie se govori u poglavlju o kronikama.

    Trska papirusaBiblija je nezamjenjivi povije-

    sni dokument koji nam svjedoi o povijesti Izraela i brojnim dogaa-jima iz povijesti njihovih tadanjih

    susjeda.

  • 7

    Uvod u B

    ibliju Biblija: naziv i pristupi

    i mitologiji. Svi ostali prikazani su kao pogreivi ljudi, koji imaju i svoje pobje-de i poraze. Nitko nije Superman, ne-ma crno-bijele tehnike slikanja osoba, nema prikrivanja mana i nedostataka, ali ni cinizma ili sarkazma u razotkri-vanju propusta.

    Biblijski je prikaz jednostavan i dubok, bez psiholokog detaljiziranja i opirnog komentiranja. Sve je dano u kratkim potezima, kroz dogaaj i postupke i govore likova, pisac ne na-mee svoj stav. to se, primjerice, zbiva u srcu Josipa, kojega ne prepoznaju njegova izdajnika braa nama postaje jasnim tek kada pozornije iitamo opisani dogaaj.

    Osobito mjesto pripada biblijskoj poeziji (poglavlje Biblijska poezija), koja i danas djeluje vrlo suvremeno i razumljivo.

    Biblija kao Sveto Pismo Pojam svetosti u biblijskom razumi-jevanju znai da je neto drugaije od ostaloga, izdvojeno i posveeno Bogu. Da je Biblija sveta, to znai da je ona spis potpuno drugaiji od drugih po svom podrijetlu i svojoj obvezatnosti. Naziv Sveto Pismo najvjerojatnije potjee iz vremena nakon prevoenja

    Biblije na grki, ali je Biblija oduvijek bila za njezine itatelje iznad svega sveti spis. Ona je temeljem vjerovanja (jer govori tko je Bog, a tko smo mi) i ivljenja (jer nam samim ovim prika-zom govori kakvi trebamo biti).

    Vrijeme nastanka Biblije

    Ovo je dakako jedno od prjepornijih pitanja u svezi s Biblijom. Stoljeima je vladalo tradicionalno uvjerenje da je pisanje Biblije zapoelo s Mojsijem u 15. st. pK a zavreno s apostolom Ivanom krajem 1. st. nK. Znanstvenici XIX. i XX. st. osporavaju ovakvo shvaanje, te Mojsijeve spise pomjera-ju stoljeima unaprijed, dok su Ivanove spise neki neopravdano smjetali ak na kraj II. st. nK.

    Koji kriteriji vode znanstvenike u odreivanju vremena nastanka knjievnog spisa? Pobrojat emo one najglavnije i vidjeti koliko su oni pouzdani:1. Starost rukopisa. Ovo je najmanje pouzdan kriterij. Nije potrebna velika mudrost zakljuiti da ako imamo neki rukopis iz 300. g. nK onda knjiga nije nastala sto godina kasnije. Ali kada je ona uistinu nastala? Rukopisi su uvijek prijepisi knjiga, a ne njihovi originali (autografi). Oni mogu biti stoljeima mlai od originala kao to u sluaju

    Svetost Biblije znai da je ona potpuno drugaija od ostalih knji-ga jer potjee od Boga i moralno

    je obvezujua za sve vjernike.

    Biblijska knjievnost posjeduje sljedee osebujne znaajke: ne usredotouje se na mitske

    junake nego na obine ljude realistino prikazuje ljudske

    likove sve prikazuje saeto, kroz

    dogaaj biblijska poezija je suvremena i

    razumljiva

  • 8

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    B

    iblij

    a: n

    aziv

    i pr

    istu

    pi

    Platonovih ili Aristotelovih djela ta razlika iznosi vie od tisuu godina. U istraivanju Biblije ova je metoda po-mogla u utvrivanju datuma Ivanova evanelja budui da je pronaen rukopis iz oko 125. g. nK postalo je jasnim da nisu ispravne teze o nastan-ku ovog djela krajem drugog stoljea. Sada je utvreno da je ono nastalo jo u prvom stoljeu.2. Jezini kriterij. Svaki se jezik razvija i mi ve jasno razlikujemo u naem jeziku potjee li neki spis iz ovog sto-ljea ili iz vremena Marka Marulia. Meutim, u prouavanju Biblije taj je kriterij prilino klimav. Hebrejski jezik Starog zavjeta nije trpio tako znaajne promjene tijekom desetak stoljea razvoja biblijskog teksta. Jo se manje mijenjao jezik Novoga zavjeta tijekom kojih pedesetak godina pisa-nja. Svako znanstveno dokazivanje da je hebrejski jezik ovoga teksta mlai od nekog drugog teksta prilino je problematino.

    Jezini kriterij pomae kod utvri-vanja autorstva, jer se jezik teksta koje-mu elimo utvrditi autora usporeuje s jezikom teksta kojemu je utvren autor. Tako posredno moemo utvrditi i kronologiju.3. Povijesni kriterij. Na osnovu toga kriterija pokuava se vidjeti postoje li neki povijesni zapisi u drugim izvori-ma o odreenim biblijskim knjigama.

    Primjerice, u knjizi proroka Ezekiela (14,14) iz 6. st. pK imamo spominjanje Joba, junaka istoimene knjige, to znai da je ona starija od Ezekielove knjige. Ali koliko starija to je pitanje na koje znanost ne moe dati pouzdan odgovor.

    Postoji i drugi vid ovog povije-snog kriterija. Prema njemu moemo na osnovu dostupnih arheolokih i povijesnih injenica doi do spoznaje poznaje li autor knjige razdoblje u kojemu je tradicionalno smjetena knjiga ili u kojemu autor tvrdi da se nalazi (kao to primjerice Daniel sebe smjeta u VI. st. pK).

    Dakako da i tu preciznost varira: za Jouinu knjigu znamo da gradovi koje ona spominje postoje prije 10. st. pK to nam sugerira da je i spis iz vreme-na prije 10. st. Kod Ivanova je evane-lja taj datum znatno precizniji. Budui da su trjemovi ribnjaka Bethezde (Ivan, 5. poglavlje) nestali padom Jeruzalema 70. g. sigurno je da je autor ivio u vremenu prije 70. g. i da je spis nastao najkasnije koncem 1. stoljea.

    Ipak poteno je priznati da nam odreene biblijske knjige ne daju gotovo nikakvu povijesnu natuknicu (brojni psalmi, neki mali proroci) i da je nemogue tono ih smjestiti u povijesno razdoblje.

    Neka e pitanja zasigurno i dalje ostati otvorenima, no okvirno prihva-amo sljedeu kronologiju nastanka Biblije:Stari zavjet 15. d o 5. st. pK.Novi zavjet oko 50. do oko 95. g. nK.

    Period izmeu zavretka pisa-nja Starog zavjeta i poetka pisanja Novog, naziva se meuzavjetnim ili intertestamentarnim periodom.

    Sigurno je da su prvi spisi Staroga zavjeta Mojsijeve knjige, a da po-sljednjima nastaju knjige proroka Zaharije, Hagaja i Malahije. Ukoliko

  • 9

    Uvod u B

    ibliju Biblija: naziv i pristupi

    se ne prihvati da su prvi spisi Staroga zavjeta upravo Mojsijevi onda je teko objasniti injenicu da se praktiki sve starozavjetne knjige pozivaju na ve postojee Mojsijeve knjige (Joua 1,8; Prva kraljevima 2,3; 8,61; Druga kra-ljevima 14,6; 21,8; 23,25; Druga ljetopi-sa 14,4; 17,9; Jeremija 8,8; Daniel 9,11; Ezra 6,18; Nehemija 13,1; Malahija 4,4; ). Postoje dobri razlozi da se u isto vrijeme smjesti i Knjiga o Jobu, u

    kojoj brojni strunjaci pronalaze velike slinosti s Petoknjijem. Glede Novoga zavjeta jo nije sasvim jasno je li prvi nastali spis poslanica Galaanima ili Prva Solunjanima, kao niti je li po-sljednji nastali spis Ivanovo Otkrivenje ili Evanelje po Ivanu. No to moe dovesti samo do manjih pomjeranja (od po nekoliko godina) u prihvaenoj kronologiji.

    Dodatak:Usporedi biblijski tekst preveden s hebrejskog izvornika i grku redakciju istoga teksta iz Estera 5,1-3. Zamijeti razlike u nainu prikazivanja dogaaja:

    Hebrejska verzija Grka verzijaKroza sva je vrata ula pred kralja. On je sjedio na svom kraljevskom prijestolju. Podigavi svoje lice, i podi-gavi zlatno ezlo, postavi ga na vrat Esteri. Kralj joj ree: to je tebi, kraljice Estero? to eli? Bila to i polovica kraljevstva, dobit e je!

    Kroza sva je vrata ula pred kralja. On je sjedio na svom kraljevskom prijestolju, zaogrnut svim ukrasom velian-stva svoga, sav u zlatu i dragom kamenju, ulijevao je ve-liko strahopotovanje. Podigavi svoje lice, sjajem ozaren, pogleda krajnje ljutit. Kraljici pozli. Od slabosti problije-dje i klonu na glavu slukinje to je pred njom ila. Tada Bog skloni kraljevu duu na blagost. Zabrinut, kralj skoi sa svoga prijestolja i uze je u naruje dok ne doe k sebi. Hrabrio ju je utjenim rijeima i upitao: to je, Estero? Ja sam tvoj brat! Ne boj se, nee umrijeti naa je uredba za obine ljude. Prii! I podigavi zlatno ezlo, postavi ga na vrat Esteri, zagrli je i ree: Govori mi! Ona mu ree: Spazih te, gospodaru, kao anela Bojega, pa mi se uznemiri srce od straha pred sjajem tvojim. Jer si, gospodaru, divan, i lice ti je puno draesti. Dok je jo govorila, klonu od iznemoglosti. Kralj se uznemiri, a sva ju je posluga njegova hrabrila. Kralj joj ree: to je tebi, kraljice Estero? to eli? Bila to i polovica kraljevstva, dobit e je!

    Biljeke: Biblija skup (malih) svitaka Tora Petoknjije, ali i cijeli Stari zavjet Tanak Tora (5 Mojsijevih) + Nabiim (proroci) + Ketubim (spisi) Berit (hebrejski savez) diatheke (grki savez, zavjet) testamentum

    (latinski zavjet) Tri pristupa Bibliji: povijesni spis, knjievno djelo, Sveto Pismo

  • 10

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    B

    iblij

    a: n

    aziv

    i pr

    istu

    pi

    Pitanja za ponavljanje: Kako se zvao feniki grad u kojemu je proizvoen papirus? Kako su Hebreji nazivali spise Starog zavjeta osim Petoknjija? Kako su prikazani likovi u Bibliji? to znai da je Biblija Sveto Pismo? U kojem je periodu pisan Stari zavjet? U kojem je periodu pisan Novi zavjet?

    Zadaci i diskusija: Pronaite predgovor pjesnika Jure Katelana Zagrebakoj Bibliji.

    Prodiskutirajte na koji nain Katelan promatra Bibliju:Biblija je najitanija i najvie prevoena knjiga koju je dao stvaralaki genij ovjeanstva Svaki novi prijevod Biblije znai kulturni dogaaj za narod i sredinu u kojoj se javlja.

    Moe li se Biblija razumjeti bez vjerovanja u Boga? Usporedite Bibliju i Ep o Gilgameu. Kakvi su likovi Gilgame i Enkidu, a

    kakvi, npr. Abraham i Petar? Poznajete li neko knjievno djelo koje je nadahnuto biblijskim motivima? esto ujemo da je npr. neka knjiga Biblija suvremene informatike i slino.

    to bi to moglo znaiti?

  • 11

    Uvod u B

    ibliju Nadahnue i autoritet B

    iblije

    Nadahnue

    Rije nadahnue i njoj srodne rije-i esto nalazimo u svakodnevnom govoru. Kaemo za govornika da je nadahnuto govorio ili za igraa da je pruio nadahnutu partiju. Nadahnue je prijevod latinske rijei inspiratio, a ne nalazimo istovjetnu grku ili he-brejsku rije u Bibliji. Njoj najsliniju rije nalazimo u Druga Timoteju 3,16: Svako je Pismo od Boga nadahnuto (theopneustos to doslovce znai Bogom nadahnuto). Uenje o biblij-skoj inspiraciji znalo je izazivati brojne teoloke probleme i postavljati nas pred brojna pitanja, tako da moe-mo slobodno rei kako jo nije dana

    posljednja rije o toj temi. S obzirom na svrhu ove knjige, treba se zaustaviti samo na stavovima koji se mogu pri-lino pouzdano izvui iz biblijskih tek-stova poput navedenog Pavlovog, kao i teksta iz Druge Petrove 1,21: Nijedno prorotvo nije dolo ljudskom voljom, nego su ljudi i ene potaknuti Svetim Duhom govorili od Boga.1. Biblijsko nadahnue podrazumi-

    jeva da je Bog taj koji vodi pisca u stvaranju biblijske knjige.

    Nadahnue, dakle, nije ona inspira-cija na koju mislimo kada govorimo o primjerice pjesnikom nadahnuu, nadahnutom govoru ili nadahnutoj igri, koja ima svoje prirodno, odnosno ljudsko podrijetlo.

    Nadahnue i autoritet Biblije

    Proelje crkve sv. Ivana na Patmosu prika-zuje apostola Ivana dok diktira tekst pisaru

  • 12

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    N

    adah

    nue

    i au

    tori

    tet

    Bib

    lije

    2. U Bibliji se prije svega govori o nadahnuu spisa.

    Nadahnue cijele Biblije ne znai da je svako slovo ili svaka rije nadahnuta, nego da su prije svega nadahnute izra-ene poruke. Konkretno, to znai da Sanheribov govor (npr. Izaija 36,4-10) nije nadahnut, ali je nadahnuta poruka izvjetaja o cjelokupnom dogaaju u okviru kojega se ovaj govor navodi.3. Svi su biblijski spisi nadahnuti i

    to u jednakoj mjeri. Dakako, nisu svi spisi podjednako nadahnjujui, odnosno inspirativni, tako da emo svakako imati podjelu na vanije i manje vane spise. No to nije pokazatelj niti mjera nadahnua kao takvog.4. Nadahnue ne znai da je autor

    samo olovka u Bojoj ruci. Autor zadrava svoju osobnost, svoj nain promatranja, stil i ostale vlastite osobine. Ukoliko prihvatimo krivo gledite da su biblijski spisi nastali diktatom, ne moemo objasniti razno-likost stilova, emocija i interesa koje pokazuju biblijski pisci.

    Nadahnue, objava, prosvjetljenje

    Obino se uz pojam nadahnua vezuju i pojmovi objave (revelacije) i prosvjet-ljenja (iluminacije), ali njih treba jasno razluiti. Objava je proces Bojeg otkrivanja o-vjeku, pri emu se Bog sluio raznora-znim sredstvima: vizijama i snovima, slanjem anela, sveenikim urimom i tumimom,[2] utjelovljenjem Isusa

    [2] Vidi tekst u Izlasku 28.30. Urim i tu-mim su bili kamenje u naprsniku

    Krista ili slanjem ujne poruke. Nadahnue je sredstvo kojim Bog postie da se ove objave zapiu, kako bi i Biblija kao takva postala Bojom objavom. Prosvjetljenje je proces kojim Bog utjee na itatelja da to bolje i du-blje razumije nadahnuem zapisanu objavu.

    Pogreivost BiblijeLogiki gledano, s obzirom na ljudski udio u stvaranju Biblije, gdje ovjek nije samo pasivno orue, postoji i mogunost greke. Na prvom mjestu treba jasno naglasiti da Biblija nigdje ne nauava krivovjerje, nego nam prua potpunu spasenjsku istinu. Zatim treba imati na umu da se semitsko i zapadno razumijevanje greke bitno razlikuju.

    Tako Matej 27,9 rijei iz Zaharija 11,13 pripisuje Jeremiji, to je greka prema naem shvaanju. Matej zapravo alu-dira na neke Jeremijine retke i navodi Zaharijine rijei, spominjui ipak samo ime poznatijeg proroka, Jeremije. Isto tako i Marko 1,2-3 citira Izaiju i Malahiju, ali imenuje samo poznatijeg Izaiju.

    Zapadnjaki nastrojeni itatelj zamijetit e takoer da Isus u Marko 2,26 pogreno navodi Abijatara kao velikog sveenika u vrijeme Davidova bijega od aula (vidi Prva Samuelova 21,2-9), jer radi se o Ahimeleku. Meutim, injenica je da je opisani dogaaj doveo do toga da Abijatar

    prvosveenika, koji su sluili za proricanje. Ne znamo tono nain njihovog funkcio-niranja, vjerojatno bi svjetlost ili sjena na njima znaili da ili ne.

  • 13

    Uvod u B

    ibliju Nadahnue i autoritet B

    iblije

    postane velikim sveenikom (v. Prva Samuelova 22,20) i toga radi se on i spominje. Stoga je zapadnjaku greka ono na to Semit uope ne obraa pozornost.

    S druge strane, u Bibliji ipak ima greaka: Druga ljetopisa 22,2 pot-puno pogreno navodi da je Ahazja, Joramov sin, imao 42 godine kada se zakraljio, po emu bi ispalo da je bio dvije godine stariji od svojega oca, koji je ubijen u 40 godini. Toan poda-tak o Ahazjinim godinama iznijet je u 2Kraljeva 8,26 Ahazji je bilo 22 godine.

    Isto su tako problematine krono-logije Jude i Izraela, koje je nemogue meusobno tono uskladiti. Ipak, ni tu ne treba brzopleto donijeti sud o pogreci (premda se ona moe priznati bez opasnosti po biblijski autoritet). Pitanje je radi li se moda o selektiv-nom iznoenju dogaaja koje nam onemoguuje tonu kronologiju, kao to emo vidjeti kad budemo govorili o biblijskim kronikama.

    Autoritet Biblije

    Protestantska doktrinaPrema ovom uvjerenju, Biblija je boansko-ljudski spis: nju su napisali ljudi, ali pod Bojim nadahnuem i stoga ona posjeduje boanski au-toritet. Na Bibliji se mora zasnivati sva teologija i ona je dovoljna u svim stvarima koji se tiu kranske vjere i ivljenja. To ne znai da nema drugih autoriteta osim Biblije, ali svi oni svoj autoritet dobivaju na osnovu Biblije. Autoritet imaju svi biblijski spisi, to

    ne podrazumijeva da su svi podjed-nako znaajni. Znaajniji su oni koji izravno promiu Boju slavu i otkriva-ju i uzdiu Isusa Krista; dok su manje znaajni (ali ne i manje nadahnuti) oni koji sve to ine neizravnije. No, bez obzira na njihovu raznolikost Biblija posjeduje organsko jedinstvo poruke i nauke. Biblijska istina ne moe biti predmetom isto intelektualne debate, nego se spoznaje vjerom. Sveto Pismo tumai samo sebe (Sacra Scriptura sui ipsius interpres) osnovno je naelo protestantskog razumijevanja Biblije. Dakako, ne slijedi da se Biblija moe tumaiti bez ikakvog prethodnog predznanja.

    Katolika doktrinaSvoj pogled na Bibliju katolici su uo-bliili na koncilu u Trentu (Tridentu) 1545-1563. I oni prihvaaju da je Biblija boanski nadahnuta, vjero-dostojna i da se ne moe svojevoljno tumaiti, kao i injenicu organskog jedinstva. Njihovo se stanovite pak razlikuje od protestantskog u nekoliko toaka:a. Kanon Biblije odnosno popis

    knjiga ukljuenih u Bibliju obu-hvaa i spise kojih nema u prote-stantskom kanonu (o tome govori poglavlje Kanon Svetog Pisma)

    b. Tumaenje Pisma Biblija ne tumai samu sebe, nego su joj potrebni ovlateni tumai. To su tumaenja ranih crkvenih otaca, odluke crkvenih koncila te papi-ne izjave ex cathedra, kao krajnji autoritet.

    c. Autoritet Biblije Biblija nije do-statna kao pravilo uenja i ivljenja.

  • 14

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    N

    adah

    nue

    i au

    tori

    tet

    Bib

    lije

    Prije pisanja Biblije postojala je bogata usmena predaja, koja potje-e od apostola i see do dananjih dana. Stoga je predaja (tradicija) istoga ranga kao i Biblija. Tradicija se sastoji od univerzalno prihvae-nih uenja i obiaja prakticiranih u Crkvi, koje nisu pobijali crkveni uitelji, a poznata su u crkvama ko-je su osnovali apostoli (prije svega u Rimu).

    LiberalizamRadi se o zajednikom nazivu za raznolike svjetovne trendove koji negiraju boanski autoritet Biblije (prosvjetiteljstvo, marksizam, itd.). Osnovni je stav da nikakav nadnaravni Bog ne intervenira u prirodi i povije-sti. Stoga je ljudsko miljenje potpuno slobodno (libertas, latinski sloboda) od svih nadljudskih autoriteta. Slijedi da je Biblija isto ljudsko djelo, i njezino se nadahnue ne razlikuje od umjet-nikog ili znanstvenog. Kao ljudski proizvod, Biblija je puna greaka, osobito zbog svojih zastarjelih kon-cepcija stvaranja, spasenja, nadnarav-nog, itd. Ona ne moe biti nikakvim temeljem za doktrinu ili ivot jer se uenje o Bogu i ovjeku treba temeljiti na razumu, a ne na Bibliji. U Bibliji je dobro samo ono to se moe potvrditi razumom, sve je ostalo besmislica. Tumaenje Biblije meutim nije stvar

    proizvoljnosti nego se zasniva na znanstvenoj analizi Pisma, pri emu se jako naglaava povezanost Biblije s drugim slinim antikim spisima.

    Neo-ortodoksijaSama rije neo-ortodoksija znaila bi novo utemeljenje ispravnog (ortodok-snog) uenja o Bibliji. Radi se o uenju koje u prvoj polovici ovoga stoljea promiu (s razliitih pozicija) Rudolf Bultmann i osobito Karl Barth. Slino liberalnim teolozima i oni e Bibliju smatrati ljudskom knjigom, koja je puna pogreaka, osobito u znanstve-nim teorijama i povijesnim podacima. No, iako ne podupiru boanski auto-ritet Biblije, ipak se Bog otkriva kroz Bibliju: Biblija postaje rijeju Bojom onda kada je Sveti Duh rasvjetljuje i primjenjuje na itatelju. Biblijsko otkrivenje nije objektivno otkrivenje o onome to je Bog uinio ili rekao, nego zapis o susretima odreenih pojedi-naca s Bogom. Ona moe postati i sredstvom susreta pojedinca s Bogom.

    Kada kao krani pokuavamo dokazati da je Biblija doista nadahnuta, obino se spominju sljedei argumen-ti: 1. jedinstvenost Biblije koja ne proturjei sebi, iako su je pisali brojni i razliiti autori, tijekom vie od tisuu godina; 2. proroanstva koja ukazu-ju na njezino boansko podrijetlo; 3.

    Shematski pregled triju glavnih pogleda na Bibliju

    Protestanti Katolici LiberaliAutorstvo Boansko-ljudsko Boansko-ljudsko LjudskoTuma Biblija Crkva ovjekAutoritet Vrhovni Jedan od autoriteta Uope nije autoritet

  • 15

    Uvod u B

    ibliju Nadahnue i autoritet B

    iblije

    zadivljujua univerzalnost knjige koja je najprevoenija, najprodavanija i najutjecajnija knjiga svih vremena. 4. preobraavajua sila koju su iskusili njezini brojni itatelji; 5. uzvienost moralnih normi, neusporedivih u povijesti ovjeanstva. Takoer, treba uvidjeti da Biblija brani samu sebe svaki itatelj moe samostalno je itajui doi do uvida o izvanrednoj veliini i istinitosti Biblije. To nije objektivna injenica koja se moe znanstveno demonstrirati, nego doiv-ljaj kojemu svatko moe svjedoiti, po-put sluatelja Isusovog govora na Gori,

    koji su osjetili neusporedivu snagu i mo Isusovog izraza (Matej 7,28-29).

    Moda najzanimljiviji argument u prilog nadahnutosti Biblije ponudio je Charles Wesley: Biblija je djelo ili do-brih ljudi i anela, ili zlih ljudi i avola, ili Boje. Meutim, nemogue je da je ona djelo dobrih ljudi i anela jer bi onda ispalo da dobri ljudi i aneli lau budui da stalno govore Ovako govori Gospod. Isto je tako nemogue da je Biblija djelo zlih ljudi i demona, jer oni ne bi mogli napisati knjigu koja ih osu-uje i zabranjuje sav grijeh. Stoga se zakljuuje da je Bibliju nadahnuo Bog.

    Biljeke: Bogom nadahnuta theopneustos. Bog podjednako nadahnjuje sve spise. Protestanti Sveto Pismo tumai samo sebe; Rimokatolici Crkva tumai

    pismo; liberali ovjekov autoritet je najvii.

    Pitanja za ponavljanje: Koji su biblijski tekstovi kljuni za pitanje nadahnua Biblije? to se dogaa s osobnou nadahnutog pisca? Kakva je razlika izmeu nadahnutog i nadahnjujueg? Objasni rije liberalizam.

    Zadaci i diskusija: Iznova proitajte Katelanov predgovor Zagrebakoj Bibliji. Zastupa li

    Katelan protestantski, katoliki ili liberalni stav? Prodiskutirajte. Jeste li uli za pojam automatsko pisanje? Ima li to ikakve veze s Biblijom? Prodiskutirajte koji je najjai razlog za prihvaanje boanskog nadahnua

    Biblije.

  • 16

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    B

    iblij

    ski j

    ezic

    i

    Biblijski jezici

    Poznavanje Biblije zasniva se na poznavanju njezinih jezika. Jezici Starog zavjeta jesu hebrejski i (samo mjestimice) aramejski, a jezik Novoga zavjeta je grki.

    Postoje jo neke posuenice iz drugih jezika, poput perzijskog, egipatskog, nekih mezopotamskih jezika (ili ak i iz keltskog), no posuenice su normal-na pojava u praktiki svim jezicima.

    Hebrejski jezikNaziv hebrejski jezik pojavljuje se u spisima tek oko 130. g. u Knjizi Sirahovoj. Izraz hebrejski jezik pojavljuje se i na vie mjesta u Novom zavjetu (Djela 21,40; 26,14), ali se tamo po svemu sudei on odnosi na aramejski jezik. Starozavjetni naziv za hebrejski jezik jest kanaanski jezik (Izaija 19,18) ili judejski tj. idovski (2Kr 18,26.28).

    Hebrejski jezik spada u skupinu zapadnosemitskih jezika i po svojim se osobenostima prilino razlikuje od naeg jezika. Iz hebrejskog jezika prak-tiki nemamo niti jednu posuenicu one koje i imamo (kao rijei Mesija, ili imena Ivan, Jakov, Danijel, Marija, Elizabeta, Suzana itd.) dole su u na jezik posredovane drugim jezicima.

    Hebrejsko je pismo glasovno (u emu je jedno od najstarijih), ali slova

    postoje samo za suglasnike. Ima dosta guturala (postoje dva h), kao i razliitih izgovora slova b, g, d, k, p i t (koje su se vremenom uglavnom izgubile), to poetniku zna priinjati iznimne tekoe. Tek se u srednjem vijeku donose znaci za samoglasnike, kojih opet ima znatno vie nego u na-em jeziku. Kao i u svim semitskim jezicima, pie se zdesna nalijevo.

    Veina je hebrejskih rijei tro-slovne osnove, kojoj se onda doda-vanjem samoglasnika i nekih drugih znakova mijenja smisao. Primjerice, korijen k-t-b osnova je glagolu pisati,[3] a promjenama samoglasnika dobiva-mo razliita znaenja: katab (napisao je), ketob (pii!), koteb (piui), katub (pisano je) i katob (pisati).

    Hebrejski je jezik siromaan pridje-vima i prilozima, ali je zato izuzetno bogat raznim imenicama. Salomon koristi 19 naziva za mudrost a u Jobu 4,10-11 imamo 5 naziva za lava (to sasvim drugaije izgleda u naem prijevodu). Raznolika znaenja glagola hebrejski postie glagolskim oblici-ma, koji ne odreuju vrijeme nego nijansiraju znaenje: ubijam, ubijam se, okrutno ubijam (koljem), dajem zaklati, zaklan sam, itd. Hebrejska je reenica obino kratka i glavni veznik u sloenim reenicama jest i (vau),

    [3] Ovaj je korijen zajedniki i turskim rijei-ma itab (spis) i ata (pisar), koje se npr. koriste u susjednoj Bosni.

    Biblijski jezici

  • 17

    Uvod u B

    ibliju Biblijski jezici

    koji ima znaenje i, ali, a, ak, tako, onda pa ak slui i kao interpunkcija (dvotoka ili naznaivanje poetka reenice).

    Hebrejski jezik nema glagolska vreme-na nego samo glagolske vidove svr-eni (perfekt) i nesvreni (imperfekt). Perfektom se obino izraava prolo vrijeme, a imperfektom budue. Meutim, to ne mora biti tako i za pravilno razumijevanje potrebno nam je dobro razumjeti kontekst. Ti su pro-blemi znatno bolje rijeeni u novijim prijevodima.

    Stvari se dodatno kompliciraju i pravilom poput vau consecutivum, gdje stavljanje veznika i ispred glago-la utjee i na konjugaciju tog glagola (pretvarajui ga npr. iz imperfekta u perfekt).

    Jedna od znaajki hebrejskoga jezika jest njegova slikovitost: hebrejski nije apstraktan jezik pojmova, nego konkretan jezik slika. Tako, u hebrej-skom npr. nemamo rijei oprost, nego se koriste rijei koje oznauju pokriva-nje (kafar) ili noenje bremena (nasa), a namjesto rijei grijeh imamo rije promaaj (hatat). Ukoliko ne shvatimo ovu osobinu, djelovat e nam udnima mnogi naizgled doslovni opisi Boga.

    Osim slikovitosti, hebrejski jezik odlikuju ritminost i jezgrovitost. Ritam jezika, osobito pjesnikog, nosi itatelja i omoguuje mu lake pame-nje. Uzgred reeno, pisci Starog zavje-ta esto se koriste raznim metodama zvuka i ritma jezika kako bi se poruka lake upamtila. Jezgrovitost hebrej-skog jezika omoguena spajanjem

    i srastanjem izraza postie da se u jednoj rijei kae ono za to nama katkad treba nekoliko puta vie rijei. Psalam 23 u hebrejskom izvorniku ima 57 rijei, u naem (Zagrebaka Biblija) prijevodu 92, dok u engleskom prijevo-du (King James) ak 122.

    Odlaskom u babilonsko suanjstvo, hebrejski jezik postaje zaboravljenim od obinog puka i njime se slue samo teolozi i mudraci. Srednjevjekovni hebrejski, uz dodatke nekih suvreme-nih termina, osnovom je dananjeg hebrejskog jezika.

    Aramejski jezikAramejci su bili mono pleme (ili savez plemena), koji su naseljava-li podruja dananje Sirije, Iraka, Jordana i drugih prostora Bliskog

    Glavne odlike hebrejskog jezika:

    alfabetsko pismo, bez samoglasnika

    troslovna osnova rijei nema glagolskih vremena, samo oblici

    slikovitost, ritminost, jezgrovitost

    Peat iz VII. st. pK. na hebrejs-kom jeziku pisan je drugaijim pismom od sred-njevjekovnog i modernog hebrejskog.

  • 18

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    B

    iblij

    ski j

    ezic

    i

    Istoka. Aramejskog su podrijetla bili i Kaldejci koji su vladali novobabilon-skim imperijem. Aramejski je jezik slian hebrejskom (poput panjolskog i portugalskog), kao i drugim bliskoi-stonim jezicima, a zbog svoje jedno-stavnosti i utjecaja Aramejaca, postao je opim jezikom (lingua franca) drevnog Bliskog Istoka. Nakon babi-lonskog suanjstva, Izraelci govore aramejskim jezikom, koji je materinji jezik Izraelaca i u Isusovo vrijeme. Tekst iz Djela 21.40 ak ga naziva hebrejski jezik. Aramejski je postao i jezikom Talmuda (rabinski spisi koji tumae Stari zavjet), te je i jedna od najpoznatijih idovskih molitva, kadi, takoer napisana na njemu. U Starom zavjetu na aramejskom su napisane Daniel 2,4 kraj 7. poglavlja, Ezra 4,8 6,18 i 7,12-26, zatim jedan stih u Jeremiji (10,11) i jedna rije u Postanku (31,47). U Novome se zavjetu spomi-nju neke aramejske rijei: efata (otvori se Marko 7,34), talita kumi (ustani djevojice Marko 5,41), Eloi, Eloi, lama sabahtani (Boe moj, Boe moj, zato si me ostavio? Marko 15,34) i maran ata (Gospodin dolazi) ili marana ta (Gospodine, doi Prva Korinanima 15,22). Aramejsko pismo postalo je osnovom srednjevjekovnog i dananjeg hebrejskog pisma. Razliite verzije aramejskog i danas su uporabi na Bliskom Istoku, pa se njime i danas slui nekoliko tisua stanovnika suvre-menog Izraela. No, ta verzija aramej-skog, naalost, lagano izumire.

    Grki jezikGrkim je jezikom napisan cjelokupni Novi zavjet (iako ima razloga vjerovati

    da je Matej napisao svoje evanelje isprva na aramejskom, to je moda bio sluaj i s Ivanovim Otkrivenjem). Zahvaljujui osvajanjima Aleksandra Velikog, grki postaje svjetskim jezikom, kojim se kasnije slue i ueni Rimljani. U prostorima Palestine grki je jezik nekim stanovnicima to se vjerojatno odnosi i na Isusa i apostole bio drugim jezikom. Postoje podatci da se grkim govorilo u Palestini sve do otprilike VI. st. nK. Dakako, to vie nije bio jezik Homera ili Euripida, nego jedan pojednostavljeni govor nazvan zajedniko narjeje (koine dialektos), ili samo koine.

    On je naslijedio odlike atikog dijalek-ta, ali s brojnim izmjenama. U odnosu na klasini jezik, rjenik je siromaniji i poneto drugaiji. Neke rijei dobiva-ju novo znaenje, a pojavljuju se i neke nove rijei. Gramatika se pojedno-stavljuje, kod imenica vie nema duala (dvojine), a kod glagola je vrlo rijedak optativ (eljeni nain).

    Meutim, jezik Novoga zavjeta nije isti koine. U Novom zavjetu brojni su semitizmi, jer su autori bili (osim moda Luke) semitskog podrijetla. Kao prvo, tu su isto hebrejske rijei (samo napisane grkim pismom) poput haleluja (slavite Jahvu, Otkrivenje 19,1); amen (neka tako bude, Matej 6,13), manna (kruh poslan s neba, Ivan 6,31), hosana (pomozi, Matej 21,9) i mnoge druge. Osim njih, imamo i doslovne prijevode hebrejskih fraza na grki jezik (kao kada bismo nau frazu spava kao zaklan preveli na engle-ski he is sleeping like slaughtered).

  • 19

    Uvod u B

    ibliju Biblijski jezici

    Takvi su izrazi podignuti lice (u smislu izazvati potovanje), ili usta maa (u smislu otrica maa). Zanimljiv je i izraz geena to dolazi iz hebrejskog (dolina Hinomova), ije je znaenje potpuno nepoznato obinom Grku koji nema spoznaje o zemljopisu Jeruzalema.

    Takoer postoje brojne rijei iz koi-ne grkog koje imaju drugaije znae-nje u Novom zavjetu. Tako anathema znai posveen dar, a u NZ prokle-to; baptizo znai uranjam, a u NZ to postaje tehniki izraz za krtenje. Postoje neki NZ izrazi kojima nije jasno znaenje, iako se koriste i izvan novozavjetnog jezika. Najpoznatija je rije epiousios (svagdanji iz molitve Oe na) koja moe znaiti neopho-dan za ivot ili za ovaj dan ili za sljedei dan ili za budunost.

    Grki je mnogo sliniji naem jeziku nego hebrejski. Velika slova A, B, E, Z, I, M, N, O i T, su preko latin-skog ula u sve jezike koji se koriste latininim pismom (vidljiv je utjecaj grkih slova i na irilino pismo). Zatim, mnoge rijei koje se danas koriste u naem jeziku, kao i u drugim brojnim jezicima, zapravo su grkoga podrijetla: aneo, avao, evanelje, akon, Biblija, demon i brojne druge rijei sveopeg kranskog rjeni-ka potjeu iz grkog. Svaki uenik takoer zna da su praktiki svi nazivi znanosti grkoga podrijetla: geografi-ja, biologija, filozofija, anatomija, itd.; brojni drugi suvremeni termini poput terapija, fotografija, teorija, hipodrom ili metar posuenice su iz grkog; mnoga osobna imena kao to su Petar (stijena), Andrija (mukarac), Ksenija

    (strankinja) izvorno su grka imena. Konano, ima i rijei koje doivljujemo kao nae izvorne, ali u stvari vuku svoje podrijetlo iz grkog (npr. temelj od grkog themelion).

    Osim poznatih imenica, grki nam je slian i po konjugacijama glagola: primjerice, u prezentu indikativa akti-va glagola piti oblici poput pineis, pi-nei i pinete gotovo su identini naim rijeima pije, pije, pijete. Grki glagoli imaju prolo vrijeme u imperfektu i aoristu, koji potpuno odgovaraju naem imperfektu i aoristu; sadanje vrijeme izraavaju prezentom, koji se uvijek odnosi na trajnu radnju (dok kod nas postoje i svreni i nesvreni vid), a budue vrijeme izraavaju, kao i mi, futurom. Uz to, kao i kod nas, postoji i perfekt, koji je po svojem zna-enju osebujan (kod nas je to glagolski pridjev radni i donekle odgovara gr-kom perfektu). Od veih razlika treba

    Papirus Bodmer (oznaka p66) jedan je od najstarijih grkih rukopisa Novoga zavjeta, pisan velikim slovima.

  • 20

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    B

    iblij

    ski j

    ezic

    i

    spomenuti postojanje odreenog lana u grkom, koji ima svoje padee, a isto tako treba napomenuti da grki od glagolskih naina posjeduje i konjun-ktiv, te je u ovim dvjema karakteristi-kama slian npr. njemakom jeziku.

    U gradnji reenica i u grkome imamo participe (glagolske priloge)

    koji omoguuju izraavanje napored-nih i drugih oblika sloenih reenica, s tim to postoje i neke posebne grke mogunosti (poput apsolutnog geniti-va), koje olakavaju saeto izraavanje. Uope, grki je jezgrovit, emu po-mae i neobvezatna uporaba glagola biti i osobnih zamjenica (ovo drugo je mogue i u naem jeziku, ali ne npr. u engleskom). Stoga prevoditelji, osobito kod Pavlovih spisa, esto moraju doda-vati rijei kako bi se upotpunili izrazi. Uglavnom, poznavatelju hrvatskog jezika uenje grkog (a i latinskog) predstavlja mnogo manji problem ne-go, primjerice, prosjenom Englezu.

    Dodatak:

    Hebrejsko pismoSadri 22 suglasnika, bez samoglasnika. Nema malih i velikih slova; neka se slova piu drugaije kada su na kraju rijei.

    slovo naziv izgovora alef ne uje seb beth Bg gimmel Gd daleth Dh he mekani hw vau v, u (poput engl. w)z zajin Zx het otri h (poput njem. ch)t tet t (naglaeno)Y jod Jk kaf k (mekano)l lamed L

    m ~* mem M$ n* nun N

    s samek S[ ajin ne uje sep pe p, fc cade Cq kof Q

    Glavne odlike novozavjetnog grkog jezika:

    koine (zajedniki) dijalekt s broj-nim semitizmima

    pismo, rjenik, tvorba rijei i re-enica umnogome slina naem

    jeziku

  • 21

    Uvod u B

    ibliju Biblijski jezici

    r re Rf sin Sv in t tau T

    *na kraju rijei

    Samoglasnici se oznaavaju tokicama i crticama, ispod ili katkad pored sugla-snika. Tako se npr. znak ita kao slovo a. Postoji prilian broj ovakvih oznaka za samoglasnike, dvoglase i polusamoglasnike.

    Grko pismoZa razliku od hebrejskog, ono ima samoglasnike, a tijekom srednjega vijeka do-bilo je i mala slova. Glasovni se sustav hebrejskog i grkog razlikuje (grki nema j i ) tako da mnoga imena iz hebrejskog jezika mi itamo na grki nain (iako mi imamo j i ). Osobit je primjer ime Isus (grki Iesus), koje je grki izgovor hebrejskog Je(ho)ua. I Grci imaju slovo koje se razliito pie na kraju rijei to je slovo s.

    slovo(veliko i malo) naziv izgovor

    , alfa a, beta b, gama g, delta d, epsilon e (kratko), zeta z, eta e (dugo), theta th, iota i

    , kapa k, lambda l, mi m, ni n, ksi ks, omikron o (kratko), pi p, ro r

    , , * sigma s, tau t, ipsilon y (njem. ), fi f, hi h, psi ps, omega o (dugo)

    *samo na kraju rijei

  • 22

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    B

    iblij

    ski j

    ezic

    i

    Neki nazivi slova oito su slini hebrejskim. injenica je da oni imaju znaenje u hebrejskom jeziku, ali ne i u grkom. Primjerice, alef u Hebrejima znai bik, a al-fa na gr. ne znai nita; bet znai kua, a beta nema znaenja. Na Grke i njihovo pismo nisu zapravo utjecali Hebreji nego Feniani.

    Biljeke: Stari zavjet hebrejski i (mjestimice) aramejski jezik. Novi zavjet grki (koine) jezik. Hebrejski jezik slikovit, ritmian, troslovna osnova rijei; gramatika potpu-

    no razliita od nae; pisanje zdesna nalijevo. Grki jezik slian naem u konjugacijama, deklinacijama i glagolskim vre-

    menima; razlike u lanovima i konjunktivu.

    Pitanja za ponavljanje: Kako Biblija naziva hebrejski jezik? Navedite neke izraze na aramejskom jeziku iz Novog zavjeta. Koje su grke rijei ule u na jezik tako da ih doivljujemo kao izvorno nae

    rijei? Koliko suglasnika ima hebrejski jezik?

    Zadaci i diskusija: Pokuajte napisati grkim ili hebrejskim slovima nae rijei poput ZORAN,

    TATA, MIRIS, RUKA, i slino. Oznaite iz kojeg jezika dolaze sljedea imena (g za grki i h za hebrejski):

    Emanuela ( ), Josip ( ), Petar ( ), David ( ), Kristina ( ), Jonatan ( ), Teodor ( ), Mihael ( ). Zna li moda znaenja ovih imena?Nabrojite neke najpoznatije suvremene rijei koje dolaze iz grkog jezika.

  • 23

    Uvod u B

    ibliju Biblijski rukopisi

    Biblijski rukopisi

    Kao i kod svih antikih spisa, i od biblijskih su nam ostali samo ruko-pisi prijepisa, a ne autografi (pisani autorovom rukom). Vano je znati da su mnoga antika djela izgubljena (neka se samo spominju, a neka ni to), dok su se ostala djela sauvala u svega nekoliko rukopisa, koji su nastali vie od tisuu godina nakon izvornog dokumenta. Nije pretjerano rei da je Biblija, poglavito Novi zavjet, najou-vaniji antiki spis.

    Hebrejski rukopisi Starog zavjetaSve do polovice ovoga stoljea veina hebrejskih rukopisa Starog zavjeta bila je znatno mlaa od originala uglavnom se radilo o srednjevje-kovnim prijepisima. Ve poetkom ovog stoljea imamo otkrie prvog antikog starozavjetnog rukopisa tkz. Nash papirus iz 1. (ili moda 2.) st. pK, pronaenog u Egiptu 1902., koji je sadravao Dekalog i Ponovljeni zakon 6,4-5. Iako je ovo otkrie svakako znaajno, za razumijevanje hebrej-skih rukopisa znaajno je spomenuti tri skupine: kumranske rukopise, masoretski tekst i samarjansko Petoknjije.

    Tekst iz Ponovljenog zakona 6,4-5 naziva se jo ema (hebrejski uj), jer zapoinje tom rijeju: uj Izraele, Jahve je Bog na, Jahve je jedan! To je

    ujedno svakodnevna molitva svakog pobonog idova.

    Kumranski rukopisi1947. godine petnaestogodinji je beduin sluajno pronaao u pilja-ma blizu Mrtvog mora, kod Wadi Qumrana, brojne rukopise sauvane u glinenim posudama. Ovi se ruko-pisi pripisuju sljedbi Esena (premda postoje odreene dvojbe o tome). U svakom sluaju radi se o pripadnicima odreene sljedbe nastanjenim u stam-benom sklopu Khirbet Qumran, koji je uniten tijekom prvog idovsko-rim-skog rata (66-73. nK). Osim brojnih spisa same sljedbe, naeni su i rukopisi (ak i u vie primjeraka) praktiki svih starozavjetnih knjiga, osim Estere. Kumranski svitci pisani su kvadratnim pismom kojim su se sluili idovi na-kon babilonskog suanjstva. Openito

    Kumranske su pilje bile ide-alno mjesto za ouvanje drevnih rukopisa.

  • 24

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    B

    iblij

    ski r

    ukop

    isi

    se prihvaa da su ovi rukopisi nastali u periodu od 3. st. pK do 1.st. nK.

    Kumranski se rukopisi obiljeavaju kraticom koja oznauje broj pilje u kojoj je rukopis pronaen, zatim kra-ticu za naziv knjige i (eventualno) broj knjige. Tako IQIsa znai prva kumran-ska pilja, Izaija, prvi rukopis knjige (budui da ih je naeno vie).

    Prijepis Levitske knjige napisan je pismom kojim su se Izraelci sluili prije odlaska u babilonsko suanjstvo (VI. st. pK).

    Masoretski spisiMasoreti (od masora, to znai predaja) jesu idovski srednjevje-kovni prepisivai. Oni su bili krajnje pedantni u svom poslu, ali su na mar-gine stavljali verziju koju su smatrali ispravnijom. Prvi su uveli znake za samoglasnike i naglaske. Ispod Bojeg imena JHVH ( h w h y ), koje se vje-rojatno izgovaralo Jahve, stavljali su samoglasnike za Adonai (Gospod) (to je neupuene srednjevjekovne krane navelo da Boje ime itaju kao Jehova). Masoreti su imali detaljna pravila prepisivanja, koja su propisivala vrstu

    koe na kojoj se pisalo, duinu reda i kolone, boju tinte, pa ak i ritual koji se imao obaviti prije pisanja imena Bojeg. Sustavno su se brojali redovi i rijei, te je na kraju svake biblijske knjige stajao je broj rijei i sredinja rije knjige. Ukoliko bi se pronala sa-mo jedna greka u rukopisu, on bi bio uniten. Toga radi nemamo mnogo sauvanih masoretskih rukopisa, ali su zato vrlo vjerodostojni i s vrlo malim varijacijama u tekstu. Masoretski tekstovi znanstveno se obiljeuju kraticom MT.

    Najvaniji sauvani masoretski ruko-pisi napisani su uglavnom u periodu od IX XI. st.:Kairski kodeks iz 895. nK najstariji je masoretski rukopis koji sadri sve spise od Joue do Malahije. Napisao ga je Moe ben Aer iz Tiberijade (Palestina).Lenjingradski (Petrogradski) kodeks proroka iz 916. nK sadri samo Izaiju, Jeremiju, Ezekiela i male proroke.Alepski kodeks iz 930. g. sadrao je cjelokupni Stari zavjet, ali je samo dje-lomino sauvan. Spaen je iz poara sinagoge u Alepu 1948. g. i prokrijum-aren iz Sirije u Izrael. Konani mu je oblik dao Aron ben Aer 930. g.Lenjingradski kodeks iz 1008. g. jedini je u potpunosti sauvan rukopis Starog zavjeta. On je prijepis kodeksa kojega je prije 960. g. pripremio rabin Aron ben Moe ben Aer (sin Moe ben Aera koji je pripremio Kairski kodeks). Napisan je na pergamentu u tri kolone s po dvadeset i jednim ret-kom na svakoj stranici. Ima oznake za

    Jedan od kumranskih

    svitaka.

  • 25

    Uvod u B

    ibliju Biblijski rukopisi

    samoglasnike i naglaske, kao to su to inae radili hebrejski pisari babilonske tradicije. Po svim svojim karakteri-stikama ovo je najvredniji masoretski rukopis.

    Spomenutim masoretskim ko-deksima treba pridodati i Kodeks Britanskog muzeja (iz 950. g.) koji sadri dijelove Petoknjija (Postanak 39,20 Ponovljeni zakon 1,33); zatim Reuchlinov kodeks proroka iz 1105., te Kairo Geniza fragmente (VI-IX. st.), naene prilikom obnove sinagoge u Kairu 1890.

    Samarjansko Petoknjije Samarjani su narod koji je nastao mijeanjem bliskoistonih naroda dovedenih u Palestinu nakon pada Sjevernog kraljevstva (722. g. pK) s ostacima Izraelaca (Druga kraljevima 17,24-41). Vremenom su prihvatili re-ligiju domorodnih Izraelaca, te izgra-dili svoj hram na gori Gerizimu, kao Jeruzalemu rivalsko kultno mjesto. Od cjelokupnog Starog zavjeta prihvaali su samo Petoknjije, u koje su unosili izmjene kako bi potvrdili svoju inaicu izraelske religije: npr. u Ponovljenom zakonu 27,4 namjesto Ebala kao gore gdje se treba podignuti rtvenik Jahvi, Samarjani stavljaju Gerizim. Uz to, oni nisu prihvatili kvadratno hebrejsko pismo, nego su se koristili pismom Feniana. Najstariji samarjanski ruko-pisi potjeu iz 10. st. nK, a najpoznatiji se uva u Rimu i napisan je 1277. g. Samarjansko se Petoknjije obilje-uje kraticom SP.

    Samarjansko se Petoknjije razlikuje od masoretskog u nekih est tisua

    sluajeva. Uglavnom se radi o gra-matikim promjenama i unoenjima samarjanskih idioma namjesto he-brejskih. Znatna je skupina namjernih izmjena kojim su Samarjani pravdali svoju vjersku praksu; dio izmjena jesu pokuaji rasvjetljavanja teko razu-mljivih mjesta. Veina strunjaka daje veu vrijednost masoretskom tekstu, ali je primjetno da se na nekim mjesti-ma Septuaginta (prijevod na grki iz III. st. pK.) vie slae sa samarjanskim tekstom nego s masoretskim.

    Dva karakteristina primjera u kojima e veina znanstvenika dati prednost Samarjanskom Petoknjiju nad masoretskim tekstom su: Postanak 4,8 SP: Kajin pak ree

    svome bratu: Hajdemo van MT: ne sadri rijei Hajdemo van

    Postanak 47,21 SP: A narod ui-ni njegovim robljem; MT: Preseli ih u gradove.

    Lenjingradski kodeks

  • 26

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    B

    iblij

    ski r

    ukop

    isi

    Grki rukopisi Novoga zavjeta

    Najstariji rukopisi Novog zavjeta pisa-ni su velikim slovima (tkz. majuskule ili unicijali), bez interpunkcije i odva-janja rijei. Najznaajniji novozavjetni rukopisi jesu papirusi i unicijali pisani na pergamentu.

    PapirusiPoznato ih je oko dvije stotine, a naj-starijim se obino smatra p52, koji se zove Rylands papirus (po knjinici u kojoj se uva). Sadri Ivan 18,31-33.37-38., naen je u Egiptu i nastao je oko 125. g. nK, dakle najvjerojatnije svega tridesetak godina nakon izvornika, to je jedinstven sluaj u povijesti antikih rukopisa.

    Papirus p66 (Bodmer) potjee iz oko 200.g. i sadri dijelove iz Ivan 1,1 14,15. Takoer su iznimno znaajni i tkz. Chester Beatty papirusi iz treeg stoljea, koji sadre ostatke Evanelja, Djela i poslanica.

    Nedavno je dr. Carsten Thiede datirao papirus p64 (tkz. Magdalenski papi-rus) ak u 66. g nK. Ukoliko bi to bilo tono, onda bi ovaj papirus koji sadri ulomke iz Mateja 26 (rr. 7-8, 10, 14-15, 22-23 i 31) bio uvjerljivo najstariji no-vozavjetni rukopis, nastao jo u vrije-me apostola (i vjerojatno prije pisanja Lukinog Evanelja). Isto se datiranje daje i za p67. Suvremenija istraiva-nja sugeriraju da su ovi rukopisi ipak nastali otprilike stoljee kasnije.

    Unicijalni kodeksiKodeksi su rukopisi koji nisu bili smo-tani u svitke nego uvezani u knjige po-put dananjih. Nazivaju se unicijalima jer su tekstovi pisani velikim slovima (mala slova, kao to smo ve rekli, po-inju se upotrebljavati tek u srednjem vijeku). Kodeksi se obino oznaavaju

    John Rylands papyrus (Manchester). Tekst na slici koji je ostao sa-uvan glasi: idovi [] mu [] da [] nikoga [] da se rije [] ko-jom je oznaio [] umrijeti [] ue [] dvor [] i ree [] idova?

    Tri glavne skupine hebrejskih rukopisa jesu:

    Kumranski spisi (najstariji sauvani)

    Masoretski (najpouzdaniji) Samarjansko Petoknjije

    Magdalenski papirus

  • 27

    Uvod u B

    ibliju Biblijski rukopisi

    s 01, 02, itd. ali se prvi kodeksi oznaa-vaju s A, B, C, itd. Ukupno je sauvano nekih 300 unicijalnih kodeksa.

    Najpoznatiji je tkz. Codex Sinaiticus (oznaen s hebrejskim alef ili la-tininim S), kojega je pronaao nje-maki istraiva Constantin von Tischendorff u samostanu Sv. Katarine na Sinaju tijekom svoja tri posjeta od 1844-1859. Rukopis potjee iz IV. sto-ljea (oko 340. g.), sadri pola Starog zavjeta (dio su spalili monasi radi gri-janja!) i cijeli Novi zavjet. Bio je uvan u Petrogradu, a 1933. prodan je za 100 tisua funti Britanskom muzeju.

    Drugi poznati unicijal jest Codex Vaticanus (oznaka B), takoer iz polovice IV. stoljea, iz kojega je ne-stao tekst od Hebrejima 9,14 do kraja NZ. I njega je objavio Tischendorff, nakon to mu ga je Vatikan ustupio na uvid. Vatikanski kodeks ujedno i prvi rukopis s podjelom na poglavlja (bolje reeno, odsjeke), koja se znatno razlikuje od dananje Matej ima 170 odsjeka, Marko 62, Luka 152, a Ivan 50. Drugaiju podjelu nalazimo u Codex Alexandrinus (A) iz V. st.

    Ostali grki rukopisi1. minuskule nazvani zato to su

    pisani malim slovima. Nastajali su u periodu od IX.-XV. stoljea, ali mogu biti znaajni zbog starosti rukopisa s kojih su prepisivani. Minuskule se oznaavaju brojka-ma 1, 2, itd. a ima ih vie od dvije tisue.

    2. lekcionari dijelovi Novoga zavjeta koji su se koristili u liturgiji. Imaju manju vrijednost od minuskula.

    3. citati crkvenih otaca[4] u njiho-vim je knjigama sauvan praktiki cijeli Novi zavjet, ali zahtijeva prilinog truda sve ih sakupiti. Po vrijednosti zaostaju za papirusi-ma i unicijalima, izmeu ostalog i zbog brojnih teolokih prilagodbi i parafraziranja.

    Ovim rukopisima treba dodati jo ostrake (komadie lonarije) koji su sluili siromanijim slojevima za pisanje (sauvano vie od 1600 raznih ostraka), kao i napise na zidovima, stupovima, noviima i spomenicima. Njihov znaaj je prije svega u dodat-nom svjedoanstvu novozavjetnim rukopisima.

    [4] Crkveni oci (patristiari) su teolozi rane crkve iz perioda II.-V. st.

    Sinajski kodeks

    Samostan Sv. Katarine u podnoju Sinaja u kojemu je Tischendorf uz mnogo sree pronaao Sinajski kodeks.

  • 28

    Uvo

    d u

    Bib

    liju

    B

    iblij

    ski r

    ukop

    isi

    Biljeke: Hebrejski rukopisi masoretski (MT), kumranski i Samarjansko Petoknjije

    (SP) Grki rukopisi papirusi (p52, p66), kodeksi (Sinaiticus, Vaticanus)

    Pitanja za ponavljanje: Iz kojega su periodi kumranski rukopisi? Tko su bili masoreti? Tko su bili Samarjani? Koji je najstariji novozavjetni papirus i to on sadri?

    Zadaci i diskusija: Proitajte tekst iz Ivan 18,31-33.37-38. O emu on govori? Kako objanjavate injenicu da je sauvano toliko biblijskih rukopisa? Zato nam nisu sauvani autografi?

    Najznaajniji grki rukopisi Novoga zavjeta su: papirusi (oko 200) unicijali (kodeksi) Ostali grki rukopisi su a. minuskule; b. lekcionari; c. citati crkvenih otaca;

    d. ostrake i napisi