VJERONAUK

DRŽAVNA MATURA 2009./2010.

KRŠĆANSKA OBJAVA I SVETO PISMO

navesti i objasniti pojam Objave

Objava jeBožje izravno ili neizravno slobodno samopriopćivanje. Kršćanska je Objava sadržana u Bibliji i u predaji. Tu Božju objavu koja se dogodila u povijesti tumači Crkveno učiteljstvo.

50 Svojim prirodnim razumom covjek moze sa sigurnoscu spoznati Boga polazeci od njegovih djela. Postoji medjutim i drugi red spoznanja, kojemu covjek ne moze doprijeti vlastitim silama: to je red bozanske Objave. Po svojoj posve slobodnoj odluci, Bog se covjeku objavljuje i dariva time sto muotkriva svoje otajstvo, svoj dobrohotni naum sto ga je predodredio odvijeka u Kristu za sve ljude. Bog svoj naum spasenja potpuno objavljuje time sto salje svoga ljubljenog Sina, Gospodina nasega Isusa Krista, i Duha Svetoga.

navest primjere nadnaravne Objave iz SZ i NZ

Nadnaravna Objava je objava koja nije plod čovjekove naravne spoznaje niti rezultat njegovih naravnih otkrića. Začetnik susreta u tom slučaju je Bog sam: on u određenom trenutku ulazi u čovjekovu povijest i s njim komunicira (SZ: Izl 3, 1-6 ; NZ: Heb 1, 1-2)- objava Mojsiju u gorućem grmu, Sklapanje saveza s Noom, odabranje Abrahama, oblikovanje Izraela, poslanje Isusa, Sina Božjega

69 Bog se covjeku objavio priopcivsi mu postupno svoje Otajstvo zahvatima i rijecima.70 Povrh svjedocanstva sto ga o sebi daje u stvorenim stvarima, Bog se ocitovao nasim praroditeljima. Govorio im je, a poslije pada obecaospasenje i ponudio svoj Savez.71 Bog je sklopio s Noom Savez vjecan, Savez izmedju sebe i svih zivih bica. Dokle god bude svijeta, trajat ce i taj Savez.72 Bog je izabrao Abrahama i sklopio Savez s njime i njegovim potomstvom.Od njega je nacinio svoj narod, kojemu je po Mojsiju objavio svoj Zakon. Taj narod je Bog po prorocima pripravljao, da prihvate spasenje namijenjeno svemu covjecanstvu.73 Bog se potpuno objavio poslavsi svoga vlastitog Sina, u kojemu je sklopio svoj Savez zauvijek. Krist je konacna Oceva Rijec, tako da poslije njega nece vise biti neke druge Objave.

navesti načine prenošenja Objave

Usmeno i pismeno; apostolska predaja (Sveto Pismo, Crkveno Učiteljstvo)

objasniti pojam, nastanak, povijesni i zemljopisni okvir Biblije opisati strukturu Biblije navesti jezike kojima su pisane biblijske knjige te jezike i nazive prvih prijevoda Biblije odrediti podjelu biblijskih knjiga prema glavnim književnim vrstama i za svaku od njih navesti

primjer prepoznati i primjeniti način citiranja biblijskih knjiga, poglavlja i redaka

Biblija- grč.: biblos, u množini: biblia- knjižice. Rijeć Biblija povezana je s nazivom feničke luke Biblos, koja se nalazila sjeverno od današnjeg Bjeruta u Libanonu. U drevno doba to je bilo središte

proizvodnje i trgovine pisaćeg materijala. Od 3. stoljeća po.K. tim se imenom naziva samo jedna knjiga: Sveto pismo.

Dijeli se na dva dijela: Stari zavjet (vrijeme prije Krista, 46 knjiga) i Novi zavjet (vrijeme nakon dolaska Krista, 27 knjiga).S obzirom na književne vrste, Biblijske se knjige dijele na: povijesne (Petoknjižje), mudrosne (Knjiga Mudrosti) i proročke (Knjige proroka).U NZ najistaknutije su dvije književne vrste: evanđelja i poslanice.Većina SZ-a pisana je na hebrejskom (tek manji djelovi su pisani aramejskim- Daniel, Ezra, te grčkim- Mudrosti, Makabejci), dok je NZ u cijelosti pisan grčkim .Prvi prijevodi: Vulgata- prijevod na latinski jezik (sv. Jeronim), Septuaginta- prijevod na grčki jezik (prijevod sedamdesetorice), u 9. st. prijevod na staroslavenski jezik (glagoljica)- sv. braća Ćiril i Metod.

protumačiti tvrdnju ''Biblija je riječ Božja''

Židovi i Kršćani vjeruju da je Biblija od Boga nadahnuta knjiga i da su je pisali sveti pisci koji su na poseban način bili vođeni i nadahnuti Božjim Duhom. Po njima je govorio i danas govori sam Bog. Bog je autor Svetoga pisma. To se u liturgijskim čitanjima ističe završnim izričajem: Riječ je Gospodnja.

135 "Sveta pisma sadrze rijec Bozju i - jer su nadahnuta - zaista su rijec Bozja".136 Bog je autor Svetog pisma ukoliko je nadahnuo njegove ljudske pisce; u njima i po njima On djeluje i tako jamci da nas njihovi spisi bez zablude uce istini spasenja.

protumačiti značenje Biblije za kršćansku vjeru i život

- Biblija čovjeku pomaže da izrazi svoju radost i žalost, ushićenje i razočaranje. Ona ne skriva njegovu otuđenost zbog grijeha, ali istovremeno naglašava i njegovu odgovornost i slobodu da se odupre zlu. Ona opisuje vjeru Crkve jezikom i stilom vremena u kojem je nastala. Ona nudi čovjeku odgovor na najdublja životna pitanja. Biblija navješta i jamči pobjedu Dobra koja će se zbiti na dan Gospodnji.

131 "Tolika je sila i moc u rijeci Bozjoj da ona biva uporiste i zivotnasnaga Crkvi, a sinovima Crkve jedrina vjere, hrana duse, cisto i nepresusno vrelo duhovnoga zivota". "Kristovim vjernicima treba da bude sirom otvoren pristup k Svetom pismu".141 "Crkva je uvijek castila bozanska Pisma slicno kao i samo Gospodnje Tijelo". Oboje su hrana i pravilo svemu krscanskom zivotu. "Tvoja rijec nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi" (Ps 119,105).

BIBLIJSKA SLIKA BOGA I ISKUSTVO BOGA

razlučiti i objasniti stadije procesa spoznaje Boga u SZ kroz povijesne i društvene mijene

- Stadiji procesa objave Boga u SZ: oblikuje Adama, poziva Abrahama, objavljuje se Mojsiju, kažnjava faraona, predvodi Izraelovu vojsku, na Sinaju se očituje kao zakonodavac (Dekalog),

kod Joba je prisutan kao misteriozni Bog, kod Ezekiela kao zaručnik.

SAVEZ S NOOM

56 Posto je jedinstvo ljudskog roda naruseno grijehom, Bog nastoji prije svega spasiti covjecanstvo spasavajuci sve pojedine njegove dijelove. Savez s Noom poslije opceg potopa izrice osnovno nacelo bozanskog nauma spasenja prema "narodima", to znaci ljudima ujedinjenim po skupovima, "svakis vlastitim jezikom - prema svojim plemenima i narodima" (Post 10,5).

57 Taj u isti mah kozmicki, socijalni i religiozni red mnostva naroda, koji je bozanska Providnost povjerila na cuvanje andjelima, ide za tim da ogranici oholost palog covjecanstva, koje bi, jednodusno u opacini, htjelo samo stvoriti vlastito jedinstvo na nacin kule babilonske. Ali poradi grijeha, tom su privremenom naumu spasenja mnogobostvo i idolopoklonstvo naroda i njegova vodje stalna prijetnja da skrene u poganske stranputice.

58 Savez s Noom ostaje na snazi sve dok traje vrijeme narodâ, do pro-glasa Evandjelja u cijelom svijetu. Biblija postuje neke velike likove "narodâ", kao sto su "Abel pravedni", kralj-svecenik Melkisedek, pralik Kristov, pravednici "Noa, Daniel i Job" (Ez 14,14). Tako Sveto pismo pokazuje do kojih visina svetosti mogu dospjeti oni, koji prema Noinu Savezu zive ocekujuci da Krist "sve rasprsene sinove Bozje skupi u jedno" (Iv 11,52).

BOG IZABIRE ABRAHAMA

59 Da ujedini rasprseno covjecanstvo, Bog odabire Abrama zovuci ga da izadje iz svoje zemlje, iz roda i doma oceva, i od njega cini Abrahama, to jest "oca naroda mnogih" (Post 17,5): "Sva plemena na zemlji tobom ce se blagoslivljati" (Post 12,3 LXX).

60 Narod koji bude potekao od Abrahama bit ce nosilac obecanja danog patrijarsima, bit ce narod izabrani, koji je pozvan da pripravi jednog dana ponovno okupljanje svih sinova Bozjih u jedinstvu Crkve. Taj ce narod biti korijen, na koji ce se nacijepiti pogani koji postanu vjernicima.61 Patrijarsi, proroci i drugi likovi Starog zavjeta bili su i bit ce uvijek stovani kao sveti u svim liturgijskim predajama Crkve.

BOG OBLIKUJE IZRAELA KAO SVOJ NAROD

62 U vremenu nakon patrijarha, Bog je od Izraela ucinio svoj narod. Izbavio ga je iz egipatskoga ropstva, sklopio s njime Sinajski savez i po Mojsiju dao mu svoj zakon, zato da ga priznaje i sluzi mu kao jedinomu, zivome i istinskom Bogu, brizljivom Ocu i pravednom sucu, i da iscekuje obecanog Spasitelja.63 Izrael je Bozji svecenicki Narod, nad kojim je "zazvano ime Gospodnje" (Pnz 28,10). To je Narod onih "kojima je prvima Gospodin Bog govorio", Narod "starije brace" u vjeri Abrahamovoj.

64 Po prorocima Bog svoj Narod oblikuje u nadi spasenja, u iscekivanju novoga i vjecnoga saveza, koji ce, namijenjen svim ljudima, biti upisan u srcima. Proroci navjescuju korjenito otkupljenje Bozjega Naroda, ociscenje od svih njegovih nevjera, spasenje koje ce obuhvatiti sve narode. Nositelji ove nade bit ce prije svega Gospodnji

siromasi i ponizni. Svete zene poput Sare, Rebeke, Rahele, Mirjame, Debore, Ane, Judite i Estere zivom su ocuvale nadu u spasenje Izraela. U tome je najsvjetliji lik Marija.

navesti bitna obilježja starozavjetne slike o Bogu na temelju Izl 3, 13

Izl 3, 13- u starozavjetno vrijeme, poznavati nečije ime značilo je ujedno i poznavati tu osobu.Božiji je narod kroz svu svoju povijest želio znati ime Božje. Na taj je način htio znati više o Bogu i njegovim osobinama. Bog odgovara Mojsiju: Ja sam koji Jesam. Važne su okolnosti: narod trpi ropstvo, zlo i nepravdu. Bog to vidi i obećava oslobođenje preko Mojsija. Narod mu vjeruje. On je Bog koji se ne može izreći: njegovo ime izražava sam život. Bog je ujedno i Bog otaca naroda. On je Bog njihovih predaka, koji svemu daje postojanje. On je Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. On je Bog sviju velikana Izraelskog naroda. On je iznadvremenski Bog

62 U vremenu nakon patrijarha, Bog je od Izraela ucinio svoj narod. Izbavio ga je iz egipatskoga ropstva, sklopio s njime Sinajski savez i po Mojsiju dao mu svoj zakon, zato da ga priznaje i sluzi mu kao jedinomu, zivome i istinskom Bogu, brizljivom Ocu i pravednom sucu, i da iscekuje obecanog Spasitelja.

205 Bog poziva Mojsija iz grma koji gori ali ne sagorijeva, i kaze mu: "Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev" (Izl 3,6). Bog je Bog otaca, onaj koji je pozvao i vodio patrijarhe na njihovim putima. Bog vjeran i milosrdan koji se sjeca i njih i svojih obecanja, koji dolazi da njihove potomke oslobodi iz ropstva. On je Bog koji iznad prostora I vremena, to moze i hoce i koji ce, da ostvari taj naum, pokrenuti svoju svemoc.

objasniti novost slike Boga koju objavljuje Isus kroz svoje propovijedanje i djelovanje

Isus unosi novost u sliku Boga (Lk 15; Mt 5-7)- Bog je otac koji ljubi sve ljude, a posebno mu je stalo do izgubljenih. On ne ljubi grijeh, ali ljubi grešnika. On je milosrdni otac koji se raduje zbog obraćenja grešnika. Isus ga naziva abba- (umiljato- tata).

239 Oznacujuci Boga imenom "Otac" govor vjere istice nadasve dvavida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i njezna briznost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Bozja njeznost moze izreci i slikom majcinstva koja jos vise izrazava Bozju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji covjeku na neki nacin prvi Bozji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje takodjer da su roditelji pogresivi i da mogu izobliciti ocinski i majcinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni musko ni zensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko ocinstvo i majcinstvo, iako im je on izvor I mjerilo: nitko nije otac kao sto je to Bog.

240 Isus je objavio da je Bog "Otac" u necuvenom smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vjecno Otac u odnosu prema svome jedinorodjenom Sinu, a ovaj je opet Sin samo u odnosu prema svom Ocu: "Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoce objaviti" (Mt 11,27).

navesti i protumačiti novozavjetna svjedočanstva vjere u Isusa kao Sina Božjega

Novozavjetna svjedočanstva vjere u Isusa kao Sina Božjega: Heb 1, 1-2; Iv 14, 5-11; Iv 10, 30; Iv 16, 28 Ukratko: Krštenje, preobraženje, svjedočanstvo satnika pod križem, svjedočanstvo apostola

444 Evandjelja izvjescuju kako ga je u dva svecana trenutka, o krstenju i o preobrazenju, glas Ocev oznacio kao svoga "ljubljenog Sina". Isus predstavlja sebe kao "jedinorodjenog Sina Bozjega" (Iv 3,16) i tim nazivom potvrdjuje svoju vjecnu opstojnost. On trazi vjeru "u ime jedinorodjenog sina Bozjega" (Iv 3,18) Ta krscanska ispovijest javlja se vec u satnikovom uskliku pred Isusom na krizu: "Zaista, ovaj covjek bijase Sin Bozji!" (Mk 15,39). Doista samo u pashalnom otajstvu moze vjernik dati puno znacenje naslovu "Sin Bozji".

445 Nakon uskrsnuca Isusovo bozansko sinovstvo ocituje se u moci njegova proslavljenog covjestva: on je "odredjen da bude silan Sin Bozji duhom svetosti po uskrsnucu od mrtvih" (Rim 1,4). Apostoli ce moci ispovijedati: "Vidjeli smo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorodjenac od Oca, pun milosti i istine" (Iv 1,14).

prepoznati ključne momente objave Trojedinoga Boga u NZ

Ključni momenti Objave Trojedinoga Boga u NZ: Iv 14, 26; Iv 14, 15-17,20; Mt 28, 19; 1Kor 12, 4-6, Lk 4, 18Ukratko: Krštenje Isusovo, blagdan Pedesetnice, začeće

240 Isus je objavio da je Bog "Otac" u necuvenom smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vjecno Otac u odnosu prema svome jedinorodjenom Sinu, a ovaj je opet Sin samo u odnosu prema svom Ocu: "Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoce objaviti" (Mt 11,27).

243 Prije svoga Vazma, Isus najavljuje odasiljanje "drugoga Paraklita" (Tjesitelja - Branitelja), Duha Svetoga. Duh, koji je na djelu pri stvaranju i koji je nekoc "govorio po prorocima" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), sada ce biti uz ucenike i u njima, da ih poucava i uvodi "u svu istinu" (Iv 16,13). Tako je Duh Sveti objavljen kao jos jedna bozanska osoba u odnosu prema Isusu i prema Ocu.

731 Na dan Pedesetnice (na kraju sedam vazmenih sedmica), Kristov se Vazamdovrsuje izlijevanjem Duha Svetoga, koji je ocitovan, darovan i priopcen kaobozanska Osoba: iz svoje punine Krist, Gospodin, izlijeva Duha u izobilju.

732 Toga je dana Presveto Trojstvo objavljena potpuno. Od toga je danaKraljevstvo, koje je Krist navijestio, otvoreno onima koji vjeruju u Njega;u poniznosti tijela i u vjeri oni vec imaju udjela u zajednistvu PresvetogTrojstva. Svojim dolaskom, a on ne prestaje dolaziti, Duh Sveti uvodi svijet

navesti bitna obilježja novih religioznih pokreta i sljedba

Novi religiozni pokreti i sljedbe, koje dolaze i sa Istoka i sa Zapada nude današnjem čovjeku religiju po njegovom ukusu. Tako neke sljedbe navještaju Boga kao strogog suca koji nemilosrdno kažnjava grešnike i sprema skori kraj svijeta. Neke nude sliku Boga kao korisnog Boga koji bi ispunjavao sve čovjekove želje i potrebe.

Nova religioznost nastala je kao mješavina mladenačke kontra-kulture, istočnjačkih religija i postojećih ezoterijskih pokreta, kao nov i zamršen sinkretizam, nazvan neoezoterizam. U novoj religioznosti na pomolu je življenje religije bez zajedništva i izvan skupina. Religija je svedena na sakralni individualizam, povremene susrete i trenutačne prilike, a ne na pripadanje određenim skupinama. Sve primjetnije je i iščezavanje i nestajanje obrednosti, jer su obredi zajednički ili ih uopće nema. Važna značajka je i prestanak zapadnjačke sakralne tradicije u korist istočnjačkih religija.- Sekta (sljedba) označuje one koji su odvojeni od cjeline i slijede neko drugo učenje, različito od izvorne religije; zajednica vjernika koja se odvojila od neke Crkve. Unutar Crkve, sekte dobivaju značenje zablude i hereze.- Sinkretizam na religioznom području označuje prihvačanje učenja dviju ili više religija i stvaranje novog religioznog učenja i prakse koje sadrže vjerovanja, kultove i običaje tih religija.- Gnosticizam označava pokret koji je bio osobito utjecajan u 2. st. po. Kr. Na svijet gleda dualistički: uči o dobrom i stvarnom kraljevstvu duha te o lošem i nestvarnom kraljevstvu materije. Ta dva kraljevstva dolaze iz različitih izvora koji su neprijateljski u odnosu jedan prema drugome. Put spasenja vodi kroz gnozu, koju su suprotstavljali vjeri. Vjeru su smatrali manje važnom.- Gnoza označava pojam kojim se u ranokršćanskom vremenu nije označavala obična spoznaja, nego je imao značenje spasenjske spoznaje. Drugim riječima, gnoza je označavala poseban oblik spoznaje božanskih tajni pridržan povlaštenom sloju izabranih. Takvo shvaćanje pojma nalazimo kroz čitavu povijest. Gnostik ne vjeruje jer vjeru smatra nižom od spoznaje. U toj spoznaji on će biti spašen.- Okultizam čini sve ono što ljudi poduzimaju kako bi se domogli tajnih moći, položenih i skrivenih u svemiru.- Ezoterizam je istodobno oblik spoznaje, svjetonazor i način djelovanja. Prema njemu, istinska se spoznaja ne stječe analitičkim umom ili znanstvenim istraživanjem, već unutarnjim prosvjetljenjem, vidovitošću i uvođenjem u tajni duhovni nauk.

razlikovati autentičnu religioznost od rel. fanatizma i fundamentalizma

- autentična religioznost proizlazi od religioznog iskustva- rel. fanatizam očituje se u pretjerivanju i često nerazumskoj religioznosti- Fundamentalizam označava ukupnost nazora koji se postavljaju kao temelj nekog učenja i bitnih zasada politike, vjere, Crkve ili ideologije kao nastojanje da se potakne povratak navodnim drevnim temeljima vjere, politike i sl. Nastojanje da se potpuno i neposredno ostvari neko uvjerenje, vjerovanje, politički sustav, apsolutizirajući istinitost i valjanost vlastitih stavova.

nabrojiti i objasniti mogućnosti (načine i mjesta) kršćaninova susreta s Bogom danas

Mjesta, odnosno načini na koje se kršćanin danas može susresti s Bogom su: molitva, sakramenti, Riječ Božja (Biblija), Crkva kao zajednica vjere, bližnji ili događaji iz vlastita života.

objasniti narav i važnost sakramenata za kršćanski život

Sakramenti su nužno potrebni da bi osoba mogla duhovno rasti. Oni su vidljivi djelotvorni znaci Milosti kojima se podjeljuje božanski život i uspostavlja osobno zajedništvo Boga i čovjeka posredstvom materije i riječi. Isus Krist je prvi sakrament Boga jer je u svojem čovještvu na vidljiv način, riječima i djelima, uprisutnjavao Boga i otajstvo spasenja.

1134 Plod je sakramentalnog zivota u isti mah osoban i eklezijalan. U svakog vjernika podupire zivot za Boga u Kristu Isusu; a za Crkvu znaci rast u ljubavi i u njezinu poslanju svjedocenja.

protumačiti iskustvo Božje milosti i spasenja na primjeru sakramenta pomirenja navesti bitne elemente, učinke i važnost sakramenta pomirenja za kršćaninov život

U Isusovim susretima s grešnicima očituje se Božja Ljubav. Isus zna da pred Bogom nitko nije bez grijega, stoga nikad ne opravdava niti umanjuje grijeh. On ga prašta i istodobno poziva na promjenu, na novi život s Bogom. Ispovjed ima i terapeutske učinke jer u njoj Bog oslobađa čovjeka od krivnje. U ispovjedi sam Bog dolazi čovjeku ususret i potiče ga da živi svoje temeljno opredjeljenje. Bog je Otac koji uvijek oprašta, on prima sina povratnika prije nego izgovori riječ pokajanja i oprašta grešniku bez pravog razloga.

1468 "Sva vrijednost Pokore jest u tome da u nama ponovno obnovi Bozju milost i s njime nas sjedini dubokom ljubavlju".Svrha i ucinak ovog sakramenta je, dakle, pomirenje s Bogom. Koji primaju sakramenat Pokore raskajana srca i s religioznim raspolozenjem, postizu "mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom".Sakramenat pomirenja s Bogom donosi istinsko "duhovno uskrsnuce", vraca dostojanstvo i dobra zivota djece Bozje, od kojih je najdragocjenije Bozje prijateljstvo (Lk 15,32).

1470. Povjeravajuci se Bozjem milosrdnom sudu, gresnik u ovom sakramentu na neki nacin anticipira sud kojemu ce biti podvrgnut na kraju ovozemaljskog zivota. Upravo sada, u ovom zivotu, ponudjen nam je izbor izmedju zivota I smrti, jer samo putem obracenja mozemo uci u Kraljevstvo, iz kojega teski grijeh iskljucuje.Obracajuci se Kristu pokorom i vjerom, gresnik prelazi iz smrti u zivot "i ne dolazi na sud" (Iv 5,24).

1496 Duhovni ucinci sakramenta Pokore jesu:- pomirenje s Bogom po kojem pokornik ponovno zadobiva milost;- pomirenje s Crkvom;- otpustenje vjecne kazne zasluzene smrtnim grijesima;- otpustenje, barem djelomicno, vremenitih kazni kao posljedica grijeha;- mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha;- povecanje duhovnih snaga za krscansku borbu.

ISUS KRIST- VRHUNAC OBJAVE

navesti kršćanske i nekršćanske izvore koji govore o Isusu kao povijesnoj osobi

- Nekršćanski izvori o Isusu: Kornelije Tacit- Anali, Gaj Svetonije- Dvanaest rimskih careva, Plinije Mlađi- pisma caru Trajanu, Celzo-kritike kršćana, Josip Flavije- Židovske starine , Talmud.- Kršćanski izvori o Isusu: Evanđelja, čitav Novi zavjet, Crkva.

navesti izvore koji prikazuju Isusa Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka

Izvori koji prikazuju Isusa kao pravoga Boga i pravoga čovjeka su: Evanđelja, Lumen gentium (dokument II. vatikanskog sabora), apstolske poslanice (npr: Fil 2, 6-8), dokumenti Crkvenih koncila.

navesti osnovne povijesne činjenice o Isusu iz Nazareta

Isus je rođen u Betlehemu u vrijeme cara Augusta i kralja Heroda Velikoga. Javno je djelovao u Jeruzalemu gdje je i osuđen na smrt za vrijeme cara Tiberija dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat.

navesti ključne odrednice Isusova stila i programa djelovanja

Isus započinje javno djelovanje krštenjem na rijeci Jordanu. On ne nastupa kao Mesija- osloboditelj od tuđinske vlasti- već umjesto političke borbe, svu pozornost usmjerava slabima i grešnima. Vrlo je otvoren za potrebe i nevolje malih ljudi. Druži se s grešnicima i ljudima na rubu društva. Blaguje s njima iskazujući im posebno poštovanje. Isto poštovanje iskazuje i prema ženama. Razgovara i s onima koje su na zlu glasu. Izričito tvrdi da nije došao ukinuti nego nadopuniti Mojsijev zakon, iako se ne boji nastupiti protiv ustaljenih normi ponašanja ukoliko one obezvređuju čovjeka (liječi subotom).Jedno od najupečatiljivijih obilježja njegova djelovanja su Blaženstva.

544 Kraljevstvo pripada siromasnima i malenima, tj. onima koji ga primaju ponizna srca. Isus je poslan da bude "blagovjesnik siromasima" (Lk 4,18). Njih proglasava blazenima jer je "kraljevstvo nebesko njihovo!" (Mt 5,3); "malenima" se Otac dostojao objaviti ono sto mudrima i umnima ostaje skriveno. Isus, od jasala do kriza dijeli zivot siromaha, poznaje glad, zedj i oskudicu.Stavise, poistovjecuje se sa svakom vrstom siromaha i djelotvornu ljubav prema njima cini uvjetom za ulazak u Kraljevstvo.

545 Isus poziva gresnike na kraljevsku gozbu: "Nisam dosao zvati pravednike, nego gresnike" (Mt 2,17). Pozivajuci ih na obracenje, bez kojeg nema ulaska u Kraljevstvo, rijecima i cinima Isus im pokazuje neizmjerno milosrdje svoga Oca i neizmjernu "radost" koja biva "na nebu zbog jednog obracenog gresnika" (Lk 15,7). Najvisi dokaz takve ljubavi bit ce zrtva vlastitog zivota "na otpustenje grijeha" (Mt 26,28).

546 Isus poziva na ulazak u Kraljevstvo sluzeci se prispodobama, koje su osobit izraz njegova naucavanja. Njima poziva na kraljevsku gozbu,ali trazi i korjenito opredjeljenje: za postignuce Kraljevstva potrebno je "prodati" sve, ne dostaju rijeci, nuzna su djela. Prispodobe su kao ogledalo covjeku: prima li Rijec kao sto ga prima kamenito tlo ili kao dobra zemlja? Kako se sluzi primljenim talentima? U srcu prispodobâ prikriveno stoji Isus i Kraljevstvo prisutno u svijetu. Treba uci u Kraljevstvo, tj. postati Kristovim ucenicima da se upoznaju "otajstva Kraljevstva nebeskoga" (Mt 13,11). Za one koji ostaju "vani", sve i dalje ostaje zagonetno.

navesti bitne poruke Isusovoga naučavanja

Isus nas uči da trebamo ljubiti bližnjega svoga kao sebe sama, da trebamo ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom, svim svojim umom. Isus svoje učenje temelji na ljubavi i praštanju. Navješćuje da se približilo Kraljevstvo Božje, što je njegova temeljna poruka.

protumačiti značenje pojma Kraljevstvo Božje

Kraljevstvo Božje nije ostvarivo prelaskom u ovaj ili onaj grad ili državu, jer to zapravo i nije neko osebno mjesto, nego prije svega izmijenjeni odnos prema Bogu, drugim ljudima, sebi samome. Taj novi svijet pravednosti i radosti u kojemu nema ratova ni bijede, čovjek može već sada početi ostvarivati, ali zato se nužno treba opredijeliti za Boga i za njegovu stranu. To može svatko, bez obzira na spol, zvanje i mjesto stanovanja. Kraljevstvo Božje ostvaruje se procesom koji je Krist već započeo, a svaki ga čovjek može nastaviti, sve dok Krist ponovno ne dođe da ga uspostavi u punini. Kraljevstvo Božje zahvaća čovjekovu dušu, ali je i fizičko i izvanjsko. Tiče se i materijalnih dobara. Donosi sveopću solidarnost u kojoj će ljubav prekinuti začarani krug zla i uspostaviti nove odnose među ljudima.

2816 U Novom zavjetu rijec "Basileia" moze se prevesti "kraljevstvo" (apstraktna imenica), "kraljevina" (konkretna imenica) ili "kraljevanje" (pojam djelovanja). Kraljevstvo Bozje jest prije nas. Ono nam se priblizilo u utjelovljenoj Rijeci, navijesteno je u cijelom Evandjelju, doslo je Kristovom smrcu i uskrsnucem. Kraljevstvo Bozje dolazi od svete Vecere i u Euharistiji, ono je medju nama. Kraljevstvo ce doci u slavi, kad ga Krist preda svom Ocu. Kraljevstvo Bozje moze oznacivati i samoga Krista. Za njim danomice ceznemo da dodje. Zudimo da njegov dolazak brzo osvane. Pa kao sto je on sam nase uskrsnuce, jer u njemu uskrsavamo, tako moze biti i Bozje Kraljevstvo, jer cemo u njemu kraljevati.

2819 "Kraljevstvo (je) Bozje (...) pravednost, mir i radost u Duhu Svetome" (Rim 14,17). Posljednja vremena, u kojima jesmo, vremena su izlijevanja Duha Svetog. Otada je zapodjenut odlucujuci boj izmedju "tijela" i Duha.Samo cisto srce moze sa sigurnoscu reci: "Dodji kraljevstvo tvoje". Trebalo je biti u Pavlovoj skoli da bi se reklo "Neka dakle ne kraljuje grijeh u vasem smrtnom tijelu" (Rim 6,12). Onaj koji se cuva cistim u svojim djelima, mislima i rijecima, moze reci Bogu: "Dodji kraljevstvo tvoje!".

navesti i objasniti razloge i smisao Isusove smrti

Razlozi Isusove smrti: po farizejima, dovodio je u pitanje Mojsijev, tj. židovski zakon pa i samu vjeru u jednoga Boga, doveo je u pitanje vjeru saduceja naučavanjem o uskrsnuću i ponovnom podizanju srušena Hrama, ljubio je grešnike i zbog toga je u očima farizeja bio upitan kao Sin Božji tj., bio je kao bogohulnik (bogohulnik zaslužuje smrtnu kaznu), za farizeje Isus je bio lažni prorok, zavodnik i bogohulnik kojeg treba kazniti smrću jer je Kajfi (velikom svećeniku) rekao: Ja jesam! .Isus je uvjeren da su muka i smrt vrhunac njegova života i otkupiteljski čin oslobođenja svih ljudi od grijeha te iskaz njegove najveće ljubavi prema Bogu i ljudima (tj., ispunjenje očeve volje i otkupljenje čovjeka).596 Jeruzalemske vjerske vlasti nisu bile jednodusne u tome kako se ponasati prema Isusu.Farizeji suzaprijetili izopcenjem onima koji bi ga slijedili.Onima koji su se bojali da ce "svi povjerovati u nj (Isusa), pa ce doci Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!",veliki je svecenik predlozio prorokujuci: "Za vas je bolje da jedan covjek umre za narod, nego da sav narod propadne!" (Iv 11,49-50). Veliko vijece proglasuje da Isus "zasluzuje smrt" (Mt 26,66) kao bogohulnik, ali buduci da je izgubilo pravo izvrsenja smrtne kazne, predaje Isusa Rimljanima optuzujuci ga za politicku bunu,sto ce Isusa staviti u uporedbu s Barabom optuzenim za "pobunu" (Lk 23,19). Svecenicki glavari i politickim prijetnjama pritiscu Pilata da osudi Isusa na smrt.

598 Crkva, u Uciteljstvu svoje vjere i u svjedocenju svojih svetaca, nije nikad zaboravila da su "sami gresnici bili uzrocnici i kao orudje

svih muka sto ih je pretrpio bozanski Otkupitelj".Uzimljuci u obzir to da nasi grijesi vrijedjaju samoga Krista,Crkva ne oklijeva pripisivati krscanima najtezu odgovornost u muci Isusovoj, odgovornost kojom su oni precesto opterecivali jedino Zidove: Krivce te uzasne krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Buduci da su nasa zlodjela ucinila da Gospodin nas Isus Krist podnese muku Kriza, oni koji uranjaju u nerede I zlo, sigurno "sami sebi iznova razapinju i ruze Sina Bozjega".I treba priznati da je u tom slucaju nas vlastiti grijeh veci nego grijeh Zidovâ. Jer oni, po svjedocanstvu apostolovu, "da su upoznali Kralja slave, nikad ga ne bi bili razapeli".Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo. I kad ganijecemo svojim cinima, na neki nacin stavljamo na nj svoje ubojite ruke.

613 Kristova je smrt i Vazmena zrtva sto ostvaruje konacno otkupljenje ljudi po Jaganjcu Bozjem koji oduzima grijeh svijeta (Iv1,29) iujedno zrtva Novoga Savezakoja iznova uspostavlja zajednistvo covjeka s Bogompomirujuci ga s njime krvlju "koja se za mnoge prolijeva na otpustenje grijehâ" (Mt 26,28).

614 Ta je Kristova zrtva jedina, ona dovrsuje i nadilazi sve zrtve. Ponajprije,ona je dar samog Boga Oca: Otac predaje svogaSina da naspomiri sa sobom;istodobno je zrtva Sina Bozjega postalog covjekom, koji, slobodno i iz ljubavi,prikazuje svoj zivotOcu u Duhu Svetomu,da dade zadovoljstinu za nas neposluh.

navesti događaje koji utemeljuju kršćansku vjeru u Kristovo uskrsnuće

Događaji koji utemeljuju kršćansku vjeru u Kristovo Uskrsnuće su: pronalazak praznoga groba treći dan (Mk 16, 1-8), ukazanje dvojici učenika na putu u Emaus, ukazanje Kristovo svim apostolima na okupu.

656 Predmet je vjere u Uskrsnuce dogadjaj u isti mah povijesno posvjedocen od ucenika, koji su stvarno susreli Uskrslog Isusa, i tajanstveno transcendentan ukoliko je ulazak Kristova covjestva u Slavu Bozju.

657 Prazan grob i odlozeni povoji sami po sebi znace da je tijelo Kristovo mocu Bozjom izmaklo vezama smrti i trulezi. Oni pripravljaju ucenike na susret s Uskrslim.

protumačiti značenje Kristova uskrsnuća za vjeru i život kršćana

Kršćani vjeruju da je Isusovim uskrsnućem otpočeo veliki preobražaj i velika obnova stvorenja. To je početak novog neba i nove zemlje. Pobjeda nad zlom je osiguranja. Tijek ljudske povijesti, unatoč svim preprekama, ide prema konačnom spasenju. Posljednja riječ pripada Bogu. Isusovo uskrsnuće ispunjenje je svih obećanja o neprolaznoj ljubavi i životu, koja je Bog već otpočetka dao čovječanstvu, obećanja koje je čovječanstvo gajilo kroz sve vjekove. Sada su ta obećanja konačno ispunjena.

655 Na koncu, Uskrsnuce Kristovo - i sam uskrsli Krist - jest pocelo i izvor nasega buduceg uskrsnuca: "Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (...), jer kao sto u Adamu svi umiru, tako ce i u Kristu svi biti ozivljeni!" (1 Kor 15,20-22). U ocekivanju tog ispunjenja, uskrsli Krist zivi u srcu svojih vjernika. U njemu krscani kusaju "snage buducega svijeta" (Heb 6,5), i njihov je zivot ponesen od Krista u krilo

bozanskog zivota,"da oni koji zive ne zive vise sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu" (2 Kor 5,15).

protumačiti kršćansku istinu da je Isus Krist jedini otkupitelj i posrednik između Boga i ljudi

Isus Krist jest Božji Sin. On je bio svjestan svog najdubljeg zajedništva s Bogom. Na jednom mjestu Isus kaže: Tko je vidio mene, vidio je Oca., dok na drugom mjestu kaže: Nitko ne dolazi Ocu, osim po meni., i još: Ja sam Put, Istina i Život.Time nam dokazuje da je On jedini put do Boga, da jedino preko Njega možemo upoznati pravu Božansku Ljubav. On je jedini otišao na Križ, ne zbog svojih grijeha, nego zbog naših, da bi nas otkupio. I jedini nam je tim činom omogućio put u Kraljevstvo Božje. Zbog toga je On jedini otkupitelj i posrednik između Boga i ljudi.

661 Samo onaj koji je "izasao od Oca" moze se "vratiti k Ocu": Krist."Nitko nije uzasao na nebo doli onaj koji sidje s neba" (Iv 3,13). Prepusteno svojim naravnim silama, covjestvo nema pristupa u "dom Oca" (Iv 14,2), u zivot i u srecu Bozju. Samo je Krist mogao otvoriti taj pristup covjeku i dati mu nadu da cemo "kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je on, nasa Glava i prvijenac."

662 "A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve cu privuci k sebi" (Iv12,32). Uzdignuce na Kriz oznacuje i navjescuje uzdignuce u Uzasascu na nebo. Ono je ovomu pocetak. Isus Krist, jedini Svecenik novoga i vjecnog Saveza, "ne udje u rukotvorenu svetinju (...), nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licemBozjim za nas" (Heb 9,24). U nebu Krist trajno vrsi svoje svecenistvo; "zato i moze do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek ziv da se za njih zauzme." (Heb 7,25). Kao "Veliki svecenik buducih dobara" (Heb 9,11), on je srediste i glavni vrsitelj bogosluzja kojim se casti Otacnebeski.

LJUBAV PREMA BOGU

protumačiti sadržaj i važnost prve Božje zapovijedi

Prva Božja zapovijed glasi: Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz Mene!. Time je označen monoteizam kršćanstva i židovske religije. Ona sadrži istinu da je naš Bog, Gospodin, Stvoritelj, jedini Bog. Vjera u jednoga Boga upućuje nas da se obraćamo njemu jedinome kao svome prvom počelu i svojoj posljednjoj svrsi: i da ništa ne volimo više nego njega i da ga ničim ne zamijenimo. Sam njegov bitak jest Istina i Ljubav.- Vjerovati u jednoga Boga znači upoznati Božju veličinu i uzvišenost, znači živjeti u zahvaljivanju, znači upoznati jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi (jer su svi stvoreni na sliku Božju), znači pravilno se služiti stvorenjem (klonimo se onoga što nas od Boga udaljuje), znači uzdati se u Boga u svakoj prilici.

2088 Prva zapovijed trazi da razborito i budno njegujemo i cuvamo svoju vjeru, odbacujuci sve sto joj se protivi. Ima raznih nacina kojima se grijesi protiv vjere.

navesti i objasniti izraze štovanja Boga

Izrazi štovanja Boga su: blagoslovi, slavljenje sakramenata, molitva (časoslova), polaganje zavjeta,štovanje Njegovih svetih, slavljenje blagdana i svetkovina, klanjanja, posvećeni život i dr.2135 "Gospodinu Bogu svom se klanjaj!" (Mt 4,10) Klanjati se Bogu, moliti mu se, iskazivati mu duzno stovanje, obdrzavati zadana obecanja i zavjete – to su cini kreposti bogostovlja, koji izrazavaju posluh prvoj zapovijedi.

2096 Glavni je cin kreposti bogostovlja klanjanje. Klanjati se Bogu znacipriznati ga kao Boga, kao Stvoritelja i Spasitelja, Gospodina i Gospodarasvega sto postoji, kao beskonacnu i milosrdnu Ljubav. "Klanjaj se Gospodinu,Bogu svome, i njemu jedinomu sluzi" (Lk 4,8), kaze Isus navodeci Ponovljenizakon.

2098 Cini vjere, ufanja i ljubavi, naredjeni prvom zapovijedi, vrse se umolitvi. Uzdignuce duha k Bogu izraz je naseg klanjanja Bogu: rijec je omolitvi hvale, zahvaljivanja, zagovora i prosnje. Molitva je nuzdan uvjet damognemo slusati Bozje zapovijedi. Valja "svagda moliti, i nikada ne sustati"(Lk 18,1).

2099 Pravedno je Bogu prinositi zrtve u znak klanjanja i zahvale, usrdneprosnje i zajednistva: "Prava je zrtva svaki cin koji se vrsi da svetimzajednistvom prianjamo uz Boga (...) i da tako mognemo biti blazeni".

2100 Vanjska zrtva, da bude vjerodostojna, mora biti izraz duhovne zrtve: "Zrtva Bogu duh je raskajan (...)" (Ps 51,19). Proroci Starog savezacesto su prokazivali zrtve prinesene bez nutarnjeg sudjelovanja ili bezpovezanosti s ljubavlju prema bliznjemu. Isus doziva u pamet rijeci prorokaHosee: "Milosrdje mi je milo, a ne zrtva!" (Mt 9,13; 12,17). Jedina savrsenazrtva jest ona sto ju je Krist prinio na krizu, potpunoma se prinoseciOcevoj ljubavi za nase spasenje.Sjedinjujuci se s njegovom zrtvom, mozemood svoga zivota uciniti zrtvu Bogu.

2102 "Zavjet, to jest promisljeno i slobodno Bogu dano obecanje o mogucem ivecem dobru, mora se ispuniti iz kreposti bogostovlja".Zavjet je cinpoboznosti, kojim krscanin prinosi samog sebe Bogu ili mu obecava neko dobrodjelo. Drzeci svoje zavjete, daje Bogu sto mu je obecao i posvetio. Djelaapostolska pokazuju nam svetog Pavla kako se brine da ispuni zavjete sto ihje ucinio.

definirati i objasniti pojmove ateizma, agnosticizma i krivovjerja

- Ateizam označuje nauk ili ponašanje koje niječe opstojnost Boga ili kojeg Božanstva. Možemo razlikovati teorijski ateizam (niječe postojanje Boga i mogućnost da ga se spozna) i praktični ateizam (način življenja kao da Boga nema; povezan je s indiferentizmom). Danas možemo reći da razlikujemo humanistički ateizam (čovjek je čovjeku Bog), ateizam reakcije (kolektivno sjećanje koje je zapamtilo lom između Crkve i moderne civilizacje tijekom 19. i 20. st.), i praktični ateizam (polazište: kruha i igaragdje nema mjesta za nauk i moral )- Agnosticizam je filozofski pravac koji uči da se bit i objektivna realnost ne mogu spoznati. Učenje koje dopušta opstojnost neke više sile, ali odriče da je ljudski um može spoznati. Općenito označava stajalište da na mnoga bitna pitanja ne postoje niti će ikada postojati odgovori.- Krivovjerje ili hereza označava pogrešan nauk tj., naučavanje koje nije u skladu i nije prihvaćeno u Crkvi ili u potpunosti ne odgovara Istini, te moguće šteti duhovnom rastu vjernika.

navesti i objasniti oblike povrjede vjere

Povrjeda vjere sadržana je u grijehu. Grijeh se može očitovati u kršenju Božjih zapovijedi, u ne poštovanju bližnjeg. Grijeh se može očitovati i u aktivnosti i u pasivnosti podjednako. Daleko veća povrjeda vjere je negiranje Boga, Isusa, nauka Crkve i svojevoljnja otuđenost od Boga koji je jedini Svevišnji, Svemogući. Također, povrjeda vjere može biti praznovjerje, idolopoklonstvo, gatanje, magija, bezvjerje, nevjera i sl. Povjede vjere nas otuđuju od okrilja Majke Crkve, djeluju na naš socijalni status, ali i na naše psihološko i duševno stanje. Srećom, Bog prašta grešniku koji se kaje i tako nam je omogućen povratak u krilo jedne nam, svete, apostolske Majke Crkve.

2088 Prva zapovijed trazi da razborito i budno njegujemo i cuvamo svojuvjeru, odbacujuci sve sto joj se protivi. Ima raznih nacina kojima segrijesi protiv vjere.

Hotimicna sumnja o vjeri zanemaruje ili odbija drzati istinitim ono sto jeBog objavio i sto Crkva predlaze vjerovati. Nehoticna sumnja znaci kolebanjeu vjeri, poteskocu nadvladati prigovore vezane uz vjeru, ili pak tjeskobuizazvanu njezinom nejasnocom. Ako se njeguje naumice, sumnja moze dovesti doduhovnog sljepila.

2089 Nevjerovanje je zanemarivanje objavljene istine ili hotimicno odbijanjepristati uz nju. Krivovjerje je "uporno nijekanje, poslije primljenog krstenja, neke istine koja treba da se vjeruje bozanskom i katolickom vjerom ili uporno sumnjanje u nju"; otpad je "potpuno odbacivanje krscanske vjere"; raskol je "uskracivanje podloznosti vrhovnom sveceniku ili zajednistva sclanovima Crkve koji su mu podlozni".

Katari- pristalice gnostičko-manihejske sljedbe s dualističkim vjerovanjemHeretici- naučavatelji vjerovanja koje nije u skladu s naučavanjem određene religijeApostatici- odmetnici od vjere i BogaSinkretisti- pristalice spajanja različitih religijskih elemenata

protumačiti biblijsko značenje imena i njegovu važnost za shvaćanje druge Božje zapovijedi

Poznavanje imena za Izraelce je imalo ulogu definiranja biti i funkcije bića. Za njih je ime Božje poziv na dijalog s Bogom, a ne kakvo čarobno sredstvo manipuliranja. Poznavati ime neke osobe, značilo je poznavati svoju osobu. Ime izriće bit, osobnu istovjetnost i smisao vlastita života. Otkriti ime, znači saopćiti se drugima, dopustiti im da te upoznaju. Ime Božje, budući da poznavati ime znači poznavati onoga koji to ime nosi, je dar, jer je objavom svoga Imena, Bog dao ljudima da ga upoznaju. Budući da je od Boga, ono je sveto i ne smije se uzalud spominjati ali niti skrivati. Ime Božje zaslužuje štovanje, jer je sveto i uzvišeno (Iz 12, 4).

2143 Izmedju svih rijeci u Objavi ima jedna, jedinstvena, a to je objava Bozjeg imena, koje Bog objavljuje onima sto u njega vjeruju; On im se objavljuje u svom osobnom otajstvu. Dar imena ide u red povjerenja I intimnosti. "Ime je Gospodnje sveto". Zato ga covjek ne smije zlorabiti. Mora ga cuvati u pamcenju u sutnji klanjanja prozetog ljubavlju. Nece ga uzimati u svoj govor osim da ga hvali, blagoslivlje i slavi.

objasniti značenje starozavjetnoga Božjega imena (tetragrama) JHWH- etimološki i funkcionalno

Ime Jahve (hebr.: ehjeh ašer ehjeh; označavalo se sveti tetragramom JHWH) izvedeno je od hebrejskog glagola hajah, što znači aktivno biti, biti prisutan, djelotvoran i označava Stvoritelja koji čini da nešto jest. Prevodi se kao: Ja sam onaj koji je bio, koji jest i koji će biti., što znači da je Gospodin (Adonai) svevremenski Bog. Izraelci su ime poistovjećivali s Bogom (Ime jest Bog sam).

navesti načine povrjede Božjega imena

Povrede Imena Božjega mogu biti kroz psovke, kletve, nedolično izricanje Imena, izricanje Imena uzaludno, podrugivanje Imenu, olako shvaćanje Imena, ne kuđenju drugoga koji povrjeđuje Ime Božje i sl.

protumačiti značenje dana Gospodnjega u SZ

Stari zavjet za dan je Gospodnji tražio odmor, počinak, zahvalu Gospodinu. U Biblijskom opisu stvaranja, Bog se sedmi dan odmara. Svijet je čovjeku dan na upravljanje, ali konačni smisao njegova života nije ispunjen u društvu sa stvorenjima, nego u zajedništvu s Bogom. Zato je Bog sedmi dan blagoslovio i posvetio. Također, Izraelci su Subotom slavili sjećanje na egipatsko ropstvo, te odmor od stvaranja.

2169 Tom prilikom Sveto pismo podsjeca na stvaranje: "I Gospodin je sestdana stvarao nebo, zemlju i more i sve sto je u njima, a sedmoga je danapocinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotni" (Izl 20,11).

2170 Sveto pismo u danu Gospodnjem otkriva i spomen-dan Izraelovaoslobodjenja iz egipatskog ropstva: "Spomeni se da si i ti bio rob u zemljiegipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom iispruzenom misicom. Zato ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da drzis dansubotni" (Pnz 5,15).

2171 Bog je Izraelu povjerio subotu da je postuje u znak vjecnog saveza.Subota je za Gospodina; sveto je pridrzana na hvalu Boga, njegovastvoriteljskog djela i njegovih spasiteljskih cina u prilog Izraela.

objasniti važnost Nedjelje kao dana Gospodnjega

Nedjelja je za kršćane dan Gospodnji i dan blagdanskog počinka kada se slavi i ponazočuje uskrsnuće i proslava Isusa Krista. Uskrsnuće i silazak Duha Svetoga zbili su se u nedjelju, a ujedno je spomen Božjeg stvaranja. To je dan okupljanja kršćana na proslavu euharistije. Ujedno je dan ljudskoga zajedništva.

Sedmoga dana pozvani smo na posebnu zahvalu Gospodinu za sve stvoreno. Nedjelja, kao sedmi dan, označava taj dan kao dan zahvale. No, nedjelja je dobila i novo značenje u činu Uskrsnuća Isusa Krista: nedjeljom se s posebnim žarom, bez opterećenosti radom, spominjemo one muke Gospodina našega, Isusa Krista. Kroz taj spomen, mi Mu izričemo zahvalu, poštivajući Njegov poziv: Ovo činite meni na spomen. Nedjelja je spomendan velike i neizrecive Ljubavi, spomendan zahvale za taj Dar života po činu stvaranja i Otkupljenja.

2175 Nedjelja se jasno razlikuje od subote, iza koje vremenski svaki tjedan slijedi; krscanima nedjelja nadomjesta obredne propise subote. Po Kristovoj pashi ispunja duhovnu istinu hebrejske subote i navijesta covjekov vjecni pocinak u Bogu. Uistinu, Zakonsko je bogosluzje pripravljalo OtajstvoKristovo: sto se u njem vrsilo oznacavalo je unaprijed neki vid Kristova otajstva:Oni koji su zivjeli u starom poretku stvarî krenuli su prema novoj nadi, ne obdrzavajuci vise subotu, nego dan Gospodnji, dan u kojem se, miloscu Gospodina i po njegovoj smrti, pojavio nas zivot.

2176 Svetkovanje nedjelje ostvaruje cudoredni propis koji je po naravi upisan u covjecje srce, tj. "Bogu iskazivati vanjsko, vidljivo, javno i redovito stovanje u spomen njegovoj opcoj dobrohotnosti prema ljudima".Nedjeljno bogosluzje dovrsenje je cudorednog propisa Starog saveza, od kojega preuzimlje ritam I duh slaveci svaki tjedan Stvoritelja i Otkupitelja svoga naroda.

OBZORJA SLOBODE

nabrojiti oblike i prepoznati vrste kršćanske molitve

Molitva je ponajčešće usmeni ili misaoni pokušaj uspostavljanja odnosa s onostranim, božanskim bićem. Za kršćane je ona osobni razgovor s Bogom. Vrste molitve su: prošnja, zahvala, klanjanje, nada u oproštenje (zaovoljština). Molitva može biti i: javna molitva- Euharistija, časoslov, Sveto pismo, Tre Ore (molitva Presvetom trojstvu, trosatna molitva), osobna molitva -(usmena molitva), čitanje duhovnog štiva (lectio divina), slušanje, unutarnja molitva, stavljanje u Božju prisutnost, meditacija, čuvstvena molitva, kontemplacija, ispit savjesti, vođenje molitvenog dnevnika.

2644 Duh Sveti koji uci Crkvu i podsjeca je na sve sto je Isus rekao, odgajaje i u molitvenom zivotu nadahnjujuci izraze koji se obnavljaju unutartrajnih oblika: blagoslova, prosnje, zagovora zahvaljivanja i hvale.

2645 Buduci da ga Bog blagoslivlje, covjekovo srce moze za uzvratblagoslivljati onoga koji je izvor svakog blagoslova.

2646 Predmet prozbene molitve je oprostenje, trazenje Kraljevstva kao isvaka istinska potreba.

2647 Zagovorna molitva je prosnja u korist drugoga. Ne poznaje granica iproteze se i na neprijatelje.

2648 Svaka radost i trpljenje, svaki dogadjaj i potreba mogu biti povodzahvaljivanja, koje, sudjelujuci u Kristovu zahvaljivanju, mora ispuniti savzivot: "U svemu zahvaljujte" (1 Sol 5,18).

2649 Molitva pohvale, potpuno nesebicna, usredotocuje se na Boga; ona gaslavi radi njega samoga, i, bez obzira na ono sto on cini, slavi ga jerJEST.

KRŠĆANSKA NADA U BUDUĆNOST

razlikovati i objasniti pojmove apokalipse i eshatologije

- Apokaliptika (grč: apokalipsis- objava, otkrivenje) je književna vrsta koja pomoću metafora, simboličkog i mitološkog jezika nastoji dati odgovore na temeljna ljudska pitanja o smislu života, natprirodnoj stvarnosti, budućnosti čovječanstva i svemira.- Eshatologija (grč.: eshata- posljednji, najudaljeniji) je nauk o posljednjim stvarima (stvarnostima). Označava kršćanski nauk o posljednjim vremenima, o smrti, sudu, životu poslije smrti, svršetku svijeta, preobrazbi neba i zemlje, ponovnom Kristovom dolasku, novom stvaranju i uskrsnuću mrtvih.

razlikovati i objasniti biblijsku i svjetovnu apokaliptiku

- Biblija govori kako je Bog pokretač svega, kao je sve pod njegovim vodstvom, kako On upravlja sve samo Njemu znanom cilju. S Kristom su posljednja vremena već započela. U njemu se konačno spasenje već dogodilo. U Bibliji apokaliptičke događaje nalazimo u knjigama Ezekiela, Izaije, Zaharije, Joela i Daniela, u Ivanovom Otkrivenju te u drugoj poslanici Solunjanima, a dijelom i u Evanđeljima.- Svjetovna apokaliptika temelji se na znanstveno-fantastičnim scenarijima. Oni se uglavnom temelje na posljedicama tehnološkog napretka (marksističko-lenjinističko očekivanje budućnosti kao puta k svjetskoj revoluciji.) Znanstveno očekivanje budućnosti ima dva vida: optimistični (neograničeni napredak do nastanjivanja na drugim planetima) i pesimistični (teška kriza zbog velikog napretka).

prepoznati biblijske apokaliptičke tekstove i njihova glavna obilježja

Biblijski apokaliptički testovi su: knjige proroka Ezekiela, Izaije, Zaharije, Joela i Daniela, Otkrivenje sv. Ivana apostola, mjestimice u evanđeljima, drugoj poslanici Solunjanima i dr. Glavna obilježja tih tekstova su u tezi da Bog upravlja cijelu ljudsku povijest k samo Njemu znanom cilju, te iščekivanje Dana Gospodnjeg, potpune preobrazbe sadašnjega svijeta, konačnog spasenja, mesijanskih vremena.

navesti i objasniti temeljne eshatološke pojmove

Biblijska eshatologija svjedoči konačno spasenje (sam se čovjek ne može spasiti, već to spasenje može ostvariti jedino Bog), mesijanska vremena i Dan Gospodnji. Konačni cilj je Božja vladavina, Božje Kraljevstvo i spasenje svih ljudi. Kristovim dolaskom započela su ta vremena i očekuje se drugi Kristov dolazak.

razlikovati i objasniti pojmove osobnoga suda, posljednjega suda i paruzije (drugi Kristov dolazak)

- Pojedinačni (osobni) sud događa se u susretu svakg čovjeka s Bogom. U tom susretu čovjeku se otkriva konačni smisao njegova postojanja, u kojem je sposoban susresti i svoju vlastitu grešnost. Taj susret s vlastitom istinom istodobno je bolan i radostan. Svaki čovjek, već kod časa smrti prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu. Uvečer našega života, bit ćemo suđeni prema ljubavi.

- Posljednjem sudu prethodit će uskrsnuće svihmrtvih. Posljednji sud biti će vrijeme slavnog povratka Kristova. Samo mu Otac zna dan i čas. U taj dan, svi koji su u grobovima čuti će glas Sina Čovječjega i izići će: koji su dobro činili- na uskrsnuće života, a koji su zlo radili- na uskrsnuće osude.- Paruzija označava posljednji Kristov dolazak, Dan Gospodnji.

objasniti tvrdnju da je Marija pralik otkupljenoga čovjeka i novoga stvorenja

Marija je u svom životu na prvo mjesto uvijek stavljala Boga. Ona je rodila Sina Božjega. Stajala je podno križa svojega Sina, ona je jedno s njime, te je stoga jedno s Crkvom. Ona sa Sinom dijeli otkupiteljsko poslanje jer je s Njime jedno. Otkupitelj i Njegova Majka novi su Adam i Eva. Oni popravljaju učinak istočnoga grijeha. Marija je patila, proživljavala neizrecivu bol zajedno s Kristom. Na Kalvariji je krvlju Sina i suzama Majke začeta Crkva. Podno Križa Marija postaje Majkom ljudskog roda. Ona je Božjim djelima postala, iza Sina, najuspješniji čovjek u povjesti čovječanstva, ljudska osoba najveće ljubavi i vječnosti.

724 U Mariji Duh Sveti objavljuje Oceva Sina koji je postao Djevicinim Sinom. Ona je goruci Grm konacnog Bogojavljenja: ispunjena Duhom Svetim, ona pokazuje Rijec u skromnosti svoga tijela dajuci da je upoznaju siromasi I prvine poganskih naroda.

725 I napokon, po Mariji Duh Sveti pocinje uvoditi u zajednistvo s Kristom ljude, "miljenike" Bozje ljubavi, i uvijek ga prvi primaju ponizni: pastiri, mudraci, Simun i Ana, zarucnici iz Kane i prvi ucenici.

726 Na kraju ovoga poslanja Duha, Marija postaje "Zenom", novom Evom, "majkom zivih", Majkom "citavog Krista". I kao takva ona je nazocna s Dvanaestoricom, "jednodusno postojanima u molitvi" (Dj 1,14), u zoru "posljednjih vremena" koja Duh u jutro Pedesetnice zapocinje ocitovanjemCrkve.

ŽIVOT S CRKVOM I U CRKVI

navesti i objasniti značenje pouskrsnih iskustava apostolske zajednice za nastajanje prve Crkve

Isus je svojim apostolima dao određene ovlasti u vezi s budućom zajednicom i naložio im da evanngeliziraju sve narode. Apostoli su kasnije izabrali svoje nasljednike.

858 Isus je Ocev poslanik. Od pocetka svoje sluzbe, on “pozove koje sam htjede i ustanovi Dvanaestoricu da budu s njim i da ih salje propovijedati” (Mk 3, 13-14). Od tada ce oni biti njegovi poslanici (to upravo znaci grcka rijec apostoloi). U nima nastavna on svoje poslanje: "Kao sto mene posla Otac, tako i ja saljem vas." (Iv 20,21). Njihova je sluzba nastavak njegova poslanja: "Tko vas prima, mene prima", rekao je Dvanaestorici (Mt 10,40).

861 "Da se povjereno im poslanje mogne nastaviti poslije njihove smrti, apostoli su, kao oporuku, predali duznost svojim neposrednim suradnicima da od njih zapoceto djelo dovrsuju i ucvrscuju, preporucujuci im da paze cijelo stado, u kojemu ih je Duh Sveti postavio da upravljaju Bozjom Crkvom. Zato su odabrali takve ljude,

a zatim odredili da njihovu sluzbu, kad ovi umru, preuzmu drugi prokusani ljudi".

navesti i objasniti četiri bitna posredništva Crkve u službi ostvarivanja Kraljevstva Božjeg

811 "To je jedina Kristova Crkva, koju u Vjerovanju priznajemo jednom,svetom, katolickom i apostolskom." Ta cetiri pridjeva, nerazdvojivo medjusobom povezana,kazuju bitne oznake Crkve i njezina poslanja. Crkva ih nemasama od sebe; Krist po Duhu Svetom daje svojoj Crkvi da bude jedna, sveta,katolicka i apostolska; i on je k tomu poziva da ostvari svaku od tihznacajki.

812 Samo vjera moze prepoznati da Crkva te svoje vlastitosti ima od svogabozanskog izvora. Ipak, njihova povijesna ocitovanja kao znakovi jasnogovore i ljudskom razumu. "Crkva je", podsjeca Prvi vatikanski sabor, "zbogsvoje svetosti, svoga katolickog jedinstva, svoje nepobjedive postojanosti,i sama velik i trajan razlog vjerodostojnosti i nepobitan dokaz svogabozanskog poslanja".

navesti i objasniti važnost sakramenata kršćanske inicijacije za život kršćana

1212 Sakramentima krscanske inicijacije, tj. krstenjem, potvrdom ieuha-ristijom, postavljaju se temelji cjelokupnoga krscanskog zivota."Ucesce na bozanskoj naravi, sto je ljudima darovano miloscu Kristovom,podrazumijeva stanovitu analogiju s pocetkom, rastom i odrzavanjem naravnogzivota. Posto su vjernici krstenjem rodjeni na novi zivot, utvrdjeni su unjemu po sakramentu potvrde i primaju u euharistiji kruh vjecnog zivota.Tako po sakramentima krscanske inicijacije primaju sve vise i vise bogatstvabozanskog zivota i napreduju prema savrsenstvu ljubavi".

protumačiti univerzalnost i veze jedinstva Crkve

813 Crkva je jedna po svom izvoru: "Vrhunski obrazac i pocelo tog otajstvajest jedinstvo u Trojstvu osoba jednoga Boga Oca i Sina u Duhu Svetom".Crkva je jedna po svom Utemeljitelju: "Utjelovljeni je Sin svojim krizem sveljude pomirio s Bogom, ponovno uspostavivsi jedinstvo svih u jednom Narodu iu jednom tijelu". Crkva je jedna po svojoj "dusi": "Duh Sveti, koji prebivau vjernicima i svekoliku Crkvu ispunjava i njome ravna, tvorac je cudesnogzajednistva vjernika i sve tako prisno u Kristu povezuje, da je pocelojedinstva Crkve". Vlastito je samoj biti Crkve da bude jedna: Kojeg licudesnog otajstva! Samo je jedan Otac svemira, samo jedan Logos svemira isamo jedan Duh Sveti, istovjetan posvuda; i samo je jedna djevica postalamajkom, i volim je zvati Crkvom.

814 Od pocetka ta se jedna Crkva predstavlja s velikom raznolikoscu koja proizlazi kako iz raznovrsnosti Bozjih darova, tako od mnostva osoba koje ih primaju. U jedinstvu Bozjega puka skuplja se raznolicnost naroda i kultura. Medju clanovima Crkve postoji raznolikostdarova, funkcija, uvjeta i nacina zivota: "U crkvenom opcinstvu zakonitopostoje zasebne Crkve koje imaju vlastite predaje". Veliko bogatstvo teraznolikosti ne protivi se jedinstvu Crkve. Ipak, grijeh i teret njegovihposljedica bez prestanka ugrozavaju dar jedinstva. I Apostol mora poticati:"Trudite se sacuvati jedinstvo Duha svezom mira" (Ef 4,3).

815 Koje su to veze jedinstva? "Povrh svega - ljubav! To je svezasavrsenstva" (Kol 3,14). Ali jedinstvo putujuce Crkve osigurano je i

vidljivim vezama zajednistva; to su

- ispovijedanje jedne jedine vjere primljene od apostola;- zajednicko slavlje bogostovlja, nadasve sakramenata;- apostolsko nasljedstvo po sakramentu reda, koje cuva bratsku slogu Bozje obitelji.

razlikovati službe i karizme u Crkvi i navesti primjere jednoga i drugoga KARZIME799 Bile izvanredne ili jednostavne i smjerne, karizme su milosti DuhaSvetoga koje, izravno ili neizravno, koriste Crkvi, a imaju za svrhuizgrad-nju Crkve, dobro ljudi i potrebe svijeta.

800 Karizme mora sa zahvalnoscu prihvatiti i onaj tko ih prima i svi clanoviCrkve. One su, doista, divno bogatstvo milosti za apostolsku zivotnost i zasvetost cijeloga Kristova Tijela, uz uvjet dakako da se radi o darovima kojizaista dolaze od Duha Svetoga i da se upotrebljavaju u skladu s istinskimpoticajima toga istog Duha, tj. u skladu s ljubavlju koja je pravo mjerilokarizmi.

801 U tom smislu je uvijek potrebna provjera karizmi. Nijedna karizma neoslobadja od navezanosti i podloznosti crkvenim pastirima. "Na njih naposespada da ne gase Duha, nego da sve ispituju i zadrze ono sto je dobro", takoda sve karizme, svojom raznolikoscu i upotpunjavanjem, suradjuju u opcemdobru (1 Kor 12,7).

( ‘’Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika.’’ [1 Kor 12, 8-10] – karizme)

SLUŽBE874 Sam Krist je izvor sluzbe u Crkvi. On ju je ustanovio, on joj dao vlasti poslanje, usmjerenje i svrhu:Za upravljanje i stalno povecavanje Bozjega naroda Krist je Gospodin usvojoj Crkvi ustanovio razlicite sluzbe koje idu za dobrom citavoga Tijela.Sluzbenici koji imaju svetu vlast sluze svojoj braci, da svi koji pripadajuBozjem narodu (...) postignu spasenje.879 Sakramentalna je sluzba u Crkvi dakle istodobno zborno i osobnosluzenje, koje se vrsi u Kristovo ime. To se obistinjuje u vezama izmedjubiskupskog zbora i njegove glave, nasljednika svetog Petra, i u odnosuizmedju pastirske odgovornosti biskupa za svoju posebnu Crkvu i zajednickebrige biskupskog zbora za opcu Crkvu. (Službe- služba poučavanja, služba posvećivanja, služba upravljanja)

nabrojiti tri stupnja svetoga reda i objasniti značenje toga sakramenta za život Crkve

1536 Sveti Red je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremenâ nastavljaposlanje sto ga je Krist povjerio apostolima: to je dakle sakramentapostolske sluzbe. Ima tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i djakonat.

objasniti pojam Crkve kao zajedništva prema II. vatikanskom saboru

Vidljiva Crkva odražava intimno zajedništvo Božanskih osoba Presvetoga Trojstva te zajedništvo Boga i čovjeka koje se na savršen način ostvarilo u Isusu Kristu.

962 "Vjerujemo u opcinstvo svih Kristovih vjernika: putnika na zemlji,pokojnika koji dovrsuju svoje ciscenje i blazenika u nebu; svi oni zajednocine jednu Crkvu. Vjerujemo da u tom zajednistvu premi-losrdna ljubav Boga injegovih svetih stalno prima nase molitve".

949 U prvoj jeruzalemskoj zajednici, ucenici "bijahu postojani u naukuapostolskom, u zajednistvu, lomljenju kruha i molitvama" (Dj 2,42).

Zajednistvo vjere.Vjera vjernika jest vjera Crkve primljena od apostola,zivotno blago koje se dijeljenjem uvecava.950 Zajednistvo sakramenata. "Plod svih sakramenata pripada svim vjernicima.Sakramenti, napose krstenje koje je poput vrata kroz koja se ulazi u Crkvu,jesu svete veze koje ih sve ujedinjuju i povezuju s Isusom Kristom (...)”

951 Zajednistvo karizmi. U opcinstvu Crkve Duh Sveti "dijeli medjuvjernicima svakoga staleza posebne milosti" za izgradnju Crkve."Svakomu sedaje objava Duha na opcu korist". (1 Kor 12,7)

952 Sve im "bijase zajednicko" (Dj 4,32). "Sve sto pravi krscanin posjedujetreba smatrati dobrom koje mu je zajednicko sa svima; zato mora uvijek bitispreman i brizan da priskoci u pomoc onome koji nema i pomogne bliznjemu upotrebi". Krscanin je upravitelj Gospodinovih dobara.

953 Zajednistvo ljubavi. U "opcinstvu svetih" (sanctorum communio) "nitko odnas sebi ne zivi, nitko sebi ne umire" (Rim 14,7). "I ako trpi jedan ud,trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno sviudovi. (…)

objasniti pojam, važnost i ciljeve ekumenizma

Ekumenizam je pojam koji označava pokret koji za cilj ima jedinstvo svih kršćana.

820 Od pocetka je Krist svojoj Crkvi podario jedinstvo, koje kako vjerujemo,"neizgubivo postoji u Katolickoj Crkvi i nadamo se da ce danomice rasti svedo svrsetka svijeta". Krist daje uvijek Crkvi dar jedinstva, ali Crkva morauvijek moliti i raditi da bi sacuvala, ucvrstila i usavrsila jedinstvo kojejoj Krist zeli. Za to je sâm Krist u casu svoje muke molio i ne prestajemoliti za jedinstvo svojih ucenika: "(...) da svi budu jedno kao sto si ti,Oce, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno, da svijet uzvjerujeda si me ti poslao" (Iv 17,21). Zelja da ponovno dodje do jedinstva svihkrscana Kristov je dar i poziv Duha Svetoga.

ZAJEDNICA KOJA OSLOBAĐA I SLUŽI- POVIJEST CRKVE(August Franzen- Pregled povijesti Crkve)

opisati obilježja i strukturu prve kršćanske zajednice

Prva Crkva očitovala se u zajedništvu u vjeri u Uskrsloga, u slavljenju Euharistije, u naviještanju i slušanju Božje riječi, u zajedništvu dobara.

2. Kakvu nam sliku Crkve daje to prakršćansko apostolsko vrijeme?Djela apostolska i poslanice svetog Pavla jasno pokazuju da je već od samog početka u pracrkvi duhovna »služba« smatrana kao bitni sastavni elemenat poretka u kršćanskim općinama. Sasvim karizmatsko, na slobodnom djelovanju Duha zasnovano ustrojstvo, bez službi i pravnog poretka, a i bez čvrsta sadržaja vjere, nije nikada postojalo; takvo ustrojstvo nije nikako u skladu s pavlovskim pojmom Crkve. To vrijedi za pojedinu mjesnu općinu, a vrijedi i za cijelu Crkvu. Kao što su praapostoli svoje postavljenje za novozavjetno naviještanje dobili službeno, tj. autoritativno od samog Krista (Mk 3,13 i si; 10,1 si; Lk 6,12 i si), tako su i oni svojim naročitim suradnicima i nasljednicima polagali ruke u ime službenog postavljenja. Praopćine se nigdje ne javljaju kao jednooblične, nego kao raščlanjene zajednice, koje su uvijek građene na načelu jedinstva glavatijelo. Nosioci službe postavljeni su i pozvani za to da predstavljaju svog nevidljivog Gospodina i da u njegovo ime riječju i sakramentom nastave djelo spasenja. Oni jedini vrše službeno vodstvene funkcije, bilo u službi cjelokupne Crkve kao apostoli, proroci ili evanđelisti, bilo u službi pojedinih općina kao biskupi, prezbiteri, đakoni, učitelji i pastiri (l Kor 12,28; Fil 1,1; bl Tim 3,2 i si). Posvuda vlada načelo nasljedstva u službama (successio apostolica) u strogom stupnjevanju, nasljedstva koje je uveo Krist i apostoli. uveo Krist i apostoli. Služba nije bila nešto što bi se protivilo karizmi, nešto što bi bilo dano od Boga radi naročitih usluga. Često susrećemo funkcionare koji su u isti mah bili karizmatici (2 Kor 8,23; Tito; Fil, 2,25; Rim 16,1; Gal 1,19; l Kor 15,7); i obratno, karizmaticima je povjeravano da vode općine. Na kraju, Pavao je sam bio pneumatik i karizmatik, a pri tom je kao nosilac funkcije bio dovoljno razborit i stvaran, pa je znao da njegove novoosnovane općine trebaju pažljivo, realistično i čvrsto službeno i autoritativno vodstvo. Karizme su se u normalnom vodstvu Crkve morale podrediti funkciji. Sve većma se redovito vodstvo općina usredotočivalo u rukama biskupa i đakona; pri tom su biskupi izrasli iz kolegija prezbitera, u kojem su držali vodstvo kao nadstojnici i nadglednici(episkopoi). U ponekim mjesnim općinama susrećemo s početka i po nekoliko prezbitera-episkopa ujedno; kasnije se u 2. stoljeću posvuda učvrstio monarhijski episkopat. Ispravno se u toj tendenciji k monarhijskom vrhu, koju već zarana primjećujemo u pojedinačnim općinama, gledalo kako probija načelo primata, koje je kasnije utisnulo snažan pečat cjelokupnoj Crkvi (H. Schlier).

objasniti značenje sv. Pavla za razvoj kršćanstva

Pavlovo propovijedanje evanđela dovelo je do osnivanja vjerničkih zajednica ili Crkava. Pavao je evanđelje ponio u poganski svijet, nastojeći Isusovu poruku, koja je nastala u Palestini, prenijeti slušateljstvu koje je u prvom redu bilo pod utjecajem grčke misli. Pavao je bio urbani misionar koji je donosio evanđelje u gusto naseljena područja. Utemeljio je crkve u Filipima, Solunu, Korintu i Efezu te razvio čitavu mrežu suradnika i misionara koji su na različite načine pomagali u širenju evanđelja.

navesti poteškoće s kojima se susretala prva Crkva u svojem okruženju (među Židovima, u susretu s antičkim svijetom i u Rimskome Carstvu)

Među Židovima:

Usprkos tome što su sudjelovali u židovskom obredu i strogo poštivali židovski zakon, takoda su u prvom početku imali izgled neke židovske sekte, moralo je uskoro uslijediti razrješenje odžidovstva: nove, tipično kršćanske značajke koje su imali Isusovi sljedbenici morale su uroditinepremostivom oprekom prema sinagogi. Kršćansko krštenje, molitva upravljena Kristu kaoGospodinu (Kyriosu = Bogu), slavljenje euharistije, isključiva kršćanska zajednica ljubavi, koja jetražila čak i to da se privatni imetak dade zajednici subraće u vjeri (Dj 2,44 i si), sve je to kodŽidova izazivalo sumnje, otpor, a na kraju i neprijateljstvo. Napose je vjera u Krista dovodila dootvorena sukoba, koji je našao oduška u dva mahovita progona. Prvi val je godine 32/33 urodiotime da je Stjepan kamenovan, helenistički judeokršćani protjerani iz Jeruzalema a Savao nastavioprogon, koji je kasnije pred Damaskom između 33. i 36. doživio obraćenje i kao Pavao postao»odabrano oruđe« kršćanskog naviještanja (Dj 9,15 i si). Drugi val progona, koji je raspirio kraljHerod Agripa I (37—44) urodio je godine 42/43. mučeničkom smrću apostola Jakova Starijeg iutamničenjem Petrovim, koji je na čudesan način spašen iz tamnice (Dj 12,1 i si).

U dodiru s antičkim svijetom i s Rimskim Carstvom bili su također proganjani zbog tada novog načina života: nisu sudjelovali u gladijatorskim borbama, živjeli su neporočno, neslomljivi u progonima i

mučenjima, izbjegavali su držsbne i vojne službe, nisu posjećivali kazališne predstave, nisu se klanjali lažnim poganskim bogovima, nisu se bavimi magijom. Zbog svega ovoga bili su proganjani, lažno optuživani, mučeni, ubijani.

navesti uzroke, posljedice i značenje progona Crkve u Rimskom Carstvu

Kršćani su se kratili da sudjeluju u poganskom državnom obredu. To kraćenje bilo je nužnopovezano s njihovim isključivim monoteizmom. Zato su kršćani izgledali kao »ateisti« (»ljudi kojine vjeruju u bogove«, a ne naprosto »bezbožnici«). Kristova vjera je apsolutna, on se poštuje kaojedini Gospodar i Bog (= Kyrios), i zato kršćani nisu smjeli priznavati kult cara, koji je odDomicijanovih vremena poprimio sve neobičnije oblike. »Kyriosu Kaisaru« suprotstavljali sukršćani svjesno »Krista Kvriosa«, a kako je kult cara u religijskoj podgradnji postajao sve višeneposrednim sredstvom na kojem se iskušava vjernost državi, tako su i kršćane sve to više smatraliza državne neprijatelje. Rimska država je počivala na religijskim temeljima, pa ukoliko je prematuđim obredima uglavnom i bila trpeljiva, ipak je, naravno, od njih tražila da caru iskazuju dužnopoštovanje i da priznaju državne bogove. Prema židovstvu, iako je ono bilo monoteističke, rimskaje država ipak bila trpeljiva, jer kod njega se radilo o malom broju pripadnika, ograničenom tek naodređenu narodnosnu skupinu. Kršćanstvo je, naprotiv, po svojoj srži bilo nadnarodnosno iuniverzalno, pa iako je sve do sredine 3. stoljeća predstavljalo sasvim neznatnu manjinu u rimskomcarstvu, ipak je ta težnja za univerzalnošću sasvim drukčije potresla temeljima univerzalnog carstva.Zbog toga se spor nije mogao izbjeći. U 2. i 3. stoljeću izazvali su ga baš oni carevi koji su bilisposobni vladaoci i koji su se trudili da bi carstvo u državnom pogledu obnovili i iznutra učvrstili nareligioznom temelju. Što se tiče kršćana, oni su priznavali carstvo kao silu koja održava red, pokoravali su setočno i potpuno njegovim zakonima, no molili su se za cara, a ne caru. Tako u normalnimvremenima i nije bilo nekog razloga da se istupa protiv njih. I zaista, progoni su bili tek povremeni irazličiti po opsegu i po svojem trajanju u različitim pokrajinama. U 2. su stoljeću, pored toga, čestoviše ličili na vulkanske provale nagomilane mržnje negoli na neke državne akcije koje bi bile dugo isustavno pripremane. Tek je car Decije postupio na osnovu jasnog plana.Svjetina je, naprotiv, već od samog početka u velikoj mjeri aktivno sudjelovala u progonima.

Ukratko: kršćani u Rimskome Carstvu bili su optuživani za inceste, kanibalizam, ne pokoravanje poganskim bogovima, prkos prema caru i sl. te su zbog toga bili progonjeni. Ti progoni su bili krvavi, nemilosrdni i pogubni po mnoge nevine kršćane, među kojima su i neki kanonizirani sveci.

objasniti pojam mučeništva i nabrojiti ranokršćanske mučenike na našem prostoru

Mučeništvo u kršćanskom poimanju pretpostavlja svjedočenje za Krista i Evanđelje uz žrtvu vlastitog života kao znak najveće ljubavi.Ranokršćanski mučenici na našim prostorima su: sv. Stas, sv. Dujam, sv. Venancij, sv. Kvirin Sisački, sv. Euzebij Srijemski i dr.

objasniti značenje careva Konstantina i Teodozija za povijest Crkve

Car Konstantin 313. godine izdaje Milanski edikt kojim se kršćanima daje sloboda vjeroispovijesti na području Rimskog Carstva i čime se prekidaju sustavni progoni kršćana, dok je car Teodozije 381. proglašava kršćanstvo službenom religijom Rimskog Carstva.

navesti i objasniti najvažnije dobrinose Crkve društveno- kulturnomu razvoju u srednjem vijeku

Središta teoloških studija i znanosti uopće bila su u to vrijeme novoosnovana sveučilišta.Oko godine 1200. okupili su se magistri različitih škola u Parizu u jedno tijelo, u »universitas

magistrorum«, koje je uskoro dobilo i crkveno i državno priznanje kao samostalna korporacija.Grgur IX oslobodi korporaciju ovisnosti o biskupu i dade joj brojne povlastice. I u Bologni serazvila u to vrijeme takva »universitas«; ondje su, međutim, glavni nosioci zajednice bili studenti(universitas scholarium). Uskoro su takve zajednice izrasle na mnogim mjestima. Zvali su ihukratko »universitates«. Ubrzo su postali slavni znanstveni centri: u Italiji — uz Bolognu — Padova(Padua, 1222), Napulj (1224); u Francuskoj uz Pariz, Montpellier i drugi; u Engleskoj Oxford iCambridge, u Španjolskoj Palencia i Salamanca (1220). Njemačka ih je dobila tek sredinom 14.stoljeća; Prag 1348, Beč 1365. Heidelberg 1386, Köln 1388. Najveći ugled i najviše posjetilacaimao je Pariz, »majka znanosti«. Godine 1258. osnovao je u Parizu Robert de Sorbon kolegij zasiromašne studente teologije. Iako su pridošle mnoge novije zaklade, ipak je ime Sorbona prešlo načitavo pariško sveučilište. U Parizu su se napose njegovale teologija i filozofija. U Bologni je pakprevladavala pravna znanost. Svi su studenti, dijelom još sasvim mladi, prešli najprije filozofskifakultet (facultas artium); onda bi tek izabrali kao svoju struku jedan od tri viša fakulteta, teološki,pravni ili medicinski.Od mjesnih škola (studium particulare) razlikovala su se sveučilišta time što su studenti imagistri dolazili sa svih strana i što su njihovi stupnjevi bili priznati po čitavom kršćanskom Zapadu(studium universale). U sveučilištima je nekako blistala općenitost jedinstvenog zapadnjačkogduha. Uz sacerdocij i imperij računao se još studij kao samostalna, treća »svjetska služba«. Kölnskikanonik Alexander von Roes napisao je u svojoj duhovitoj pjesničkoj paraboli godine 1248. kakoTalijani imaju sacerdocij, Nijemci imperij, a Francuzi studij kao posebnu zadaću u službi zapadnezajednice naroda. Promocijom za doktora na jednom od tih sveučilišta promovirani se izjednačio splemićima. Znanost je davala plemstvo.

navesti uzroke i posljedice križarskih ratova i inkvizicije

KRIŽARSKI POKRETReligiozna srž križarskih pohoda neosporna je. Izvirala je iz nove svijesti kršćanskezajednice zapadnog svijeta, koju je probudila grgurovska reforma. Pri tom je uvelike djelovala iviteška težnja za aktivnošću na vojnim pohodima: viteška težnja koja se koji put iživljavala usasvim nekršćanskim krvoprolićima i učinila križarske pohode najokrutnijim događajima srednjegvijeka. I jedno i drugo moramo promatrati u uzajamnoj vezi, trijezno i razumno, iako se jedno sdrugim ne može posve poistovjetiti.1. Zapadni je viteški svijet misao o ponovnom osvajanju Svete zemlje i borbi protiv islamashvatio kao nešto duboko kršćansko i vjerovjesničko. Turci su 1071. osvojili Jeruzalem, ahodočasnici su se uzbuđeno tužili kako im novi gospodari čine svakojake smetnje. To je djelovalona sve kršćanske savjesti kao poziv u borbu. Kad je nakon toga neprijatelj zaprijetio i Carigradu, acar Aleksije I (1081 — 1118) pozvao Zapadnu Crkvu u pomoć, tada je zov pape Urbana II (1088—1099) latinskom kršćanstvu na sinodama u Piacenzi i Clermontu godine 1095. raspalio i probudiogoleme snage. Velika religiozna ideja da se istočnim kršćanima pode u pomoć i oslobodi zemljakojom je Krist hodao i gdje nam je stekao spasenje, te da se ona otme sljedbenicima Muhameda,snažno je ujedinila narode zapadnog kršćanstva. S vatrenim povikom: »Bog to hoće« povukao jepapa mase za sobom i sam stao na čelo pokreta. Bilo je to upravo u onom trenutku kad su se carHenrik IV i francuski kralj Filip I nalazili, kao izopćenici, izvan kršćanske zajednice. I tako jepapinstvo moralo preuzeti vodstvo tog općezapadnjačkog pokreta, i to svega 50 godina nakonsinode u Sutriju (1046), gdje je Henrik III to isto papinstvo trgnuo iz njegova pada i ponovnoukazao na njegovo sveopće značenje. Papinski poziv naišao je na neslućen odaziv. Razvio jemasovni religiozni pokret koji je, unatoč mnogim porazima, živio stotinama godina i tek nakonrasapa zapadnog jedinstva, pri kraju razvijenog srednjeg vijeka, izgubio svoju zapaljivu snagu.(...)3. Oko cjelovitog značenja križarskih pokreta vode se sporovi. Možda je vojnički uspjeh,unatoč neizmjernim žrtvama u krvi i snazi, neznatan; ipak se ne smije pustiti iz vida onaj savršenijidobitak koji je iz njih proizašao. Vojne su silno ojačale zapadnjačku svijest zajedništva i proširileevropski vidokrug, a susretima s bizantskom i s istočnjačkom, a napose islamskom kulturomunaprijedile su znanost. Započela je živa razmjena svih vrsta civilizacijskih i privrednih dobara;sjajni uspon zapadne filozofije i teologije u skolastici ne da se zamisliti bez tog susreta s Orijentom.Najdublje i najtrajnije tragove ostavile su vojne na zapadni život pobožnosti. Križari koji supolazili na vojnu i vraćali se kući, koji su radi Krista stavili na se križ i pošli ad peregrinationemreligiosam kao Spasitelj na svoj križni put, pridonijeli su da se i u domovini shvati vrijednostnasljedovanja Krista u siromaštvu i skrušenosti. Osobna pobožnost zamijenila jeranosrednjovjekovno religiozno doživljavanje u zajednici. Sveto pismo se odsad čita novim očima.

Probudio se pokret siromaštva.

INKVIZICIJA(...) 3. U tom dvostrukom vidu mora se promatrati i inkvizicija, koju su organizirali za borbuprotiv katara. Budući da su katari jednako napadali političko-socijalne i religiozne temeljekršćanskog društva, to su se država i Crkva zajednički borile. Još 1197. Petar II Aragonski službenoje proglasio katare neprijateljima države i naredio da se spaljuju. Francuski kralj Ljudevit VII iengleski kralj Henrik II prisilili su 1179. III lateranski sabor da donese oštre zaključke protivheretika, koje treba kazniti zapljenom imutka i gubitkom slobode, a po potrebi neka ih slome ioružanom silom. Lucije III sklopi nakon toga s carem Friedrichom Barbarossom (1183) sporazumpo kojem će nakon crkvenog izopćenja krivovjerce i država staviti izvan zakona; krivovjerce trebapo službenoj dužnosti progoniti i predati ih svjetovnim vlastima da ih kazne. Nema smislaraspravljati što je pri tom bilo odlučno — da li religiozni ili politički vidovi; svijet je sebe shvaćaokao religiozno-političko jedinstvo, čim je vidio da su mu jedinstveni kršćanski temelji ugroženi,mogao je nastupati samo zajednički.Kad su se pokušaji obraćenja albigenza izjalovili, a papinski legat bio (1208) umoren,pozove Inocent III (1209) na križarsku vojnu. Dvadeset godina trajalo je nekršćansko ubijanje, kojeje na objema stranama prolilo potoke krvi. Opustjeli su čitavi gradovi i bili opustošeni prostranipredjeli. Provansalska je kultura uništena. Izvana se hereza mogla smatrati iskorijenjenom. Ali jošmnogo desetljeća morala je inkvizicija djelovati da bi ovladala položajem. Korist iz toga izvukla jefrancuska monarhija. Ona je iz te borbe izašla kao pobjednik; pod zaštitom religije borila seuglavnom za političko-dinastičke probitke.Pod Inocentom III izgrađen je inkvizicijski postupak u crkvenom sudskom pravu; po njemuje vlast u određenim slučajevima morala po službenoj dužnosti postupiti protiv nekog grešnika iprijestupnika; nije smjela čekati da bude optužen (tužbeni postupak), već ga je morala sama, exofficio (načelo službene dužnosti), dovesti pred sud. Primjena tog postupka protiv katara dovela je1231. do postavljanja naročitih papinskih inkvizitora, koji su morali tragati za sumnjivimkrivovjercima. Još prije toga, 1224, objavili su zajedno Grgur IX i car Friedrich II zakon protivkrivovjeraca u Lombardiji. Po tom zakonu morala je svjetovna vlast uhvatiti krivovjerca kojem jebiskup dokazao krivovjerje i smaknuti ga ako bi ostao tvrdokoran. Predaja svjetovnoj sili povlačilaje, prema tome, nužno za sobom i kažnjavanje. To što su prilikom predaje zamolili da svjetovnavlast poštedi život osuđenika, bila je samo »okrutna formalnost i čista laž«. Ako bi se svjetovni sudkratio da izvrši kaznu, optužili bi ga da je sumnjiv zbog hereze. Inocent IV opunomoćio je 1252.inkvizitore da izvlače priznanje, ako treba, i udaranjem na muke.Time je započelo jedno od najžalosnijih poglavlja u crkvenoj povijesti. Nečovječni postupakzvjerskih mučitelja ničim nije bio ograničen. Mnogo je nevine krvi proliveno, a čovječanstvo jepretrpjelo neizmjerno mnogo okrutnosti i jada. Kad se ta »užasna organizacija« stavila još u službuizričitog ludila, pomahnita-le vjere u vještice, stiglo se na dno. Slijepi su fanatici u ime Isusa,milosrdnog Gospodina, propovijedi na gori i radosne poruke o spasenju, zadali čovječanstvuneizmjerne jade. Mi to možemo, duboko postiđeni i užasnuti, samo potvrditi, shvatiti to nemožemo.Ako se ipak zapitamo kako se to moglo događati, svakakve nam misli moraju doći na um.Srednjovjekovni čovjek gledao je u religijskom krivovjercu ujedno i političkog revolucionara kojisvojim napadajem na temelje kršćanskog zapadnog društva ugrožava u isti mah postojanje i Crkve idržave. Istina, svi su teolozi odreda, napose Toma Akvinski, odbijali neposrednu prisilu u vjerskimpitanjima. No kako se istina općenito gledala s velikim strahopoštovanjem, a napose vjerska istina,na koju se gledalo isključivo kršćanskim očima, moralo se pitanje što da se radi s onima koji istinuniječu i osporavaju postavljati sasvim drukčije negoli danas. Postoji samo jedna jedina objektivnaistina. Služi li se toj istini bolje strogošću ili blagom ljubavlju? Srednjovjekovni vjernici bili suuvjereni da vrijedi ono prvo. Još su i reformatori, Luther, Melanchthon, a nadasve Kalvin, upravotako mislili i radili. Postupaka protiv krivovjeraca i progona vještica bilo je do kasno u novi vijek, abilo ih je jednako mnogo i jednako okrutnih i u Wittenbergu i Ženevi, upravo kao i u Kolnu i Parizu.Uklonilo ih je tek prosvjetiteljstvo 18. stoljeća.

navesti uzroke i objasniti posljedice Istočnoga raskola 1054. godine

Stvaranje zapadnog Cartva pod Karlom Velikim i Otonom Velikim te teritorijalna presizanja Bizanta u Italiji, a i reforma Crkve na Zapadu utjecali su na zaoštavanje odnosa. Papa Leon IX. posegnuo je za Bizantskim posjedima na jugu Italije, koje su prije toga počeli otimati Normani. Udruživši snage s

bizantskim carom Konstantinom IX., krenuo je u borbu protiv Normana, što je uplašilo carigradskog patrijarha, Mihajla Cerularija. On je u strahu od papinog uplitanja u njegovu jurisdikciju naglo zaoštrio crkvene suprotnosti. Nato je papa Leon poslao svoje poslanike u Carigrad radi postizanja mira i prevladavanja sukoba. Nakon predstavljanja patrijarhu i pozivu na priznavanje papinog primata, patrijarh nije više dozvolio poslanicima da iziđu pred njega radi pregovora. Zbog toga je 16. 7. 1054. kardinal Humbert priopćio bulu o izopćenju u crkvi Svete Sofije. Patrijarh zbog smrti pape Leona, i upražnjene Stolice u vrijeme tih sukoba nije izopćio papu, već samo poslanike.

navesti temeljna obilježja pravoslavlja i razlike u odnosu na Katoličku Crkvu

Pravoslavna Crkva skupina je crkvi sa samostalnom upravom čija povijest seže daleko u povijest, sve do apostola i prvih misionarskih putovanja u svijet Sredozemlja. Najuglednije u današnjem vremenu su Ruska i Grčka pravoslavna crkva. Na čelu im redovito stoji patrijarh ili arheiskop, ali on nije nositelj crkvene vlasti, nego je to arhijerejski (sveti) sabor ili zbor svih episkopa. Jedna samostalna autokefalna Crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja paroh. Pravoslavlje i katoličanstvo, s obzirom na zajedničku prošlost imaju mnogo zajedničkog, no i do sada nepremostive razlike. Pravoslavlje u vjeri ne priznaje da Duh Sveti prizlazi iz Oca i Sina (rasprava oko Filioque), te ne priznaju dogme o Mariji. U crkvenoj vlasti ne priznaju papino prvenstvo i nepogrešivost , te ne prihvaćaju koncile održane nakon 1054. Što se crkvene discipline tiče ne prihvaćaju celibat svećenika, zabranjuju štovanje kipova i sl. Slave 7 svetih sakramenata te je jedno od obilježja ikonografsko štovanje Krista i svetaca.

objasniti proces pokrštavanja Hrvata i razvoj kršćanstva na našem prostoru

Papa Ivan IV. Dalmatinac 641. poslao je u Dalmaciju i Istru opata Martina s novcem za otkup kršćanskih zarobljenika i kostiju kršćanskih mučenika. To je prvi spomen o dodiru pape i Hrvata (u papinskom ljetopisu Liber Pontificalis). Hrvati dolaze na obale Jadranskog mora kao politeisti- dualisti. Bizantski car Porfirogenet zapisao je da je njegov prethodnik, car Heraklije doveo svećenike iz Rima koji su pokrštavali Hrvate. Za vrijeme vladavine Karla Velikoga u Hrvatsku pristižu franački i anglosaksonski misionari, tako da se pokrštavanje odvijalo iz različitih pravaca te se nastavlja sve do 9. st. kada u Hrvatskoj djeluju i misionari iz Bizanta.

povezati početke pismenosti u Hrvata s Crkvom

Od svih misionara, najdublji utisak u Hrvatskoj ostavili su sveta braća Ćiril i Metod. Utjecali su na razvoj i stvaranje glagoljskog pisma i na slavensko bogoslužje. Postavili su temelje hrvatske književnosti i jezika.

navesti zasluge pojedinaca iz redova Crkve u našem narodu na različitim područjima društvenoga života (Bartol Kašić, Ruđer Bošković, Augustin Kažotić, Andrija Kačić- Miošić, Juraj Haulik, Josip Juraj Strossmayer)

Bartol Kašić – biskup, izdao prvu hrvatsku gramatikuRuđer Bošković – isusovac, matematičar, fizičar, filozofAugustin Kažotić – dominikanac, organizator višeg školstva i Katedralne škole u Hrvatskoj

J. J. Strossmayer – biskup, promicatelj zbližavanja kršćanskoga Istoka i Zapada, utemeljitelj JAZUJuraj Haulik – biskup, uredio park Maksimir, zaslužan za osnivanje Matice Ilirske, podupirao Narodni preporod, prvi zagrebačni Nadbiskup i MetropolitA. Kačić- Miošić – franjevac, pučki pjesnik, knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga

navesti uzroke te objasniti tijek i ishode Zapadnog raskola

Dva se raskola mogu nazvati Zapadnim raskolom:

1) Nakon što je duže vrijeme sjedište pape bio Avignon, 1377. papa Grgur XI. vraća se u Rim, gdje umire 1378. godine. Na konklavama sudjeluje 11 kardinala francuza, od ukupno 16 kardinala. Zbog toga je postojala opasnost od ponovnog izbora pape francuza i povratka u Avignon. Zato kardinali, pod oružanom prijetnjom, na konklavama izabiru papu talijana, Urbana VI. Nekoliko mjeseci poslije kardinali proglašavaju konklave nevažećim i izabiru u Fondiju novog papu francuza, Klementa VII. koji stoluje opet u Avignonu. Tako je Crkva u to vrijeme imala dva pape. Ovo pitanje se riješilo tek 1414. na saboru u Constanzi gdje je 1417. za papu izabran Martin V.

2) Martin Luther 1517. upućuje svojih 95 teza dvojici njemačkih nadbiskupa koji ih svojevoljno proširuju po cijeloj Njemačkoj. U njima se osuđuje Crkva i papinstvo, te ze zahtijeva primat Biblije. Spaljuju se crkvenr pravne knjige te izjave o ekskomunikaciji (izopćenju). Sve je rezultiralo odvajanjem protestanata od Katoličke Crkve.

nabrojiti reformatore i objasniti glavne crte njihova nauka

Martin Luther- Nijemac, odrastao u katoličkoj obitelji. Bio je uvjeren da je učenje opravdanja vjerom u skladu s Biblijom. Dobra djela ne mogu biti sredstvo opravdanja, već su ona plod vjere i znak zahvalnosti za pruženo spasenje. Okomio se na kupovinu oprosta, jer ona ubija u čovjeku čežnju za Bogom, pružajući mu lažnu sigurnost spasenja. Tvrdi da je Biblija jasna i da sama sebe tumači. Preispituje Kristovo stvarno prisutstvo u Euharistiji, a odbacuje i tvrdnju da je Euharistija žrtva. Prihvaća samo 3 sakramenta: Krštenje, pokora, večera Gospodnja.Učenje mu se može sažeti kao tri sola: sola fide, sola scriptura, sola gratia.Ulrich Zwingli- Švicarska, prije Luthera je napao kupovinu oprosta i celibat. Nije štovao svece i relikvije. Izvor vjere po njemu je Biblija, dok papinstvo, misa, molitve svecima, redovnički zavjeti i celibat odbacuje kao protivno Bibliji. Misu je zamijenio večerom Gospodnjom. Odbacio je jedinstvo Tijela i Krvi Kristove u misi.Jean Calvin- Švicarska, zalagao se protiv idolopoklonstva tadašnje Crkve, sastavio katekizam kojem je dodao svoje vjerovanje. Po njemu, Bog sve upravlja prema sebi. Evanđelje je i zakon za javni red. Crkva je opća i mjesna. Priznaje 2 sakramenta: Krštenje i večera Gospodnja. Isključuje Kristovu lokalnu i tjelesnu nazočnost u Euharistiji. Soli Deo Gloria- misao njegova naučavanja.

opisati nastanak i specifičnosti Anglikanske Crkve

1532. engleski kralj Henrik VIII. Aktom o supremaciji određuje samoga sebe za glavu engleske Crkve, a to je za sobom povuklo istovremeno i izopćenje od katoličke Crkve. Sukob je nastao kada mu tadašnji papa nije htio udijeliti rastavu, braneći nerazriješivost braka. Anglikanci vjeruju da je Biblija

dvoljna sama po sebi za spasenje. Prihvaćaju autoritet prvih četiriju ekumenskih sabora. Hijerarhijski vođa je biskup od Canterburya.

objasniti značenje Tridentskog sabora u obnovi Crkve nakon reformacije

Najvažnije sporne točke tog zasjedanja i opet su bile euharistija i misna žrtva (21. i 22.sjednica), svećenički red (23. sjednica) i sakramentalnost ženidbe (24. sjednica). Pri raspravama oženidbama raspravljalo se kako da se stane na put tajno sklopljenim brakovima (»matrimoniaclandestina«): dekretom »Tametsi« zaključeno je da će odsad brak biti nevaljan ako nije sklopljenpred mjesnim župnikom i dva svjedoka. Još su na 25. sjednici (3. i 4. XII 1563) objavljeni dekreti očistilištu, oprostu, štovanju svetaca i relikvija te o upotrebi slika. Time je sabor završio rad. 199biskupa, 7 opata i 7 generala redova stavilo je svoj potpis ispod brojnih dekreta i reformnihodredaba, koji su zatim dostavljeni papi. Pio IV je 26. siječnja 1564. potpisao sve dekrete ireformne naredbe bez iznimke. Provođenje odredaba odsad će biti stvar papa i biskupa te čitaveCrkve. Njime su se bavila naredna desetljeća.»Tridentski sabor bio je odgovor najvišeg crkvenog učiteljstva na protestantsku reformaciju«(H. Jedin). Nije to bio odgovor u teološkoj raspravi, već jasno razgraničenje katoličke vjerskenauke, unutrašnjocrkveno osvještenje, prava reforma.

objasniti situaciju Crkve u vrijeme Francuske revolucije

Francuska Skupština 1793. ukida kršćanstvo i uvodi vjeru u razum i prirodu. Sve je bilo podređeno caru. Javlja se i galikanizam. Galikanizam je otpor prema papinoj vrhovnoj vlasti u Francuskoj.

U svojim počecima nije francuska revolucija bila neprijateljska prema Crkvi. Kad su segeneralni staleži okupili 5. svibnja 1789. u Versaillesu, vladala je velika sloga između trećeg staležai svećenstva, koje je sačinjavalo prvi stalež; 149 župnika i 4 biskupa priključilo se 23. lipnja 1789.revolucionarnom trećem staležu kad se ovaj konstituirao kao predstavništvo nacije. Prilikom jurišana Bastillu (14. VII 1789) nisu još bili posrijedi religiozni interesi; naravno, po svoj su zemljiuskoro nakon tog juriša palili dvorce, crkve i samostane. U slavnoj »noći žrtava« (4/5 kolovoza1789.) natjecao se u Narodnoj skupštini kler s plemstvom tko će se prije odreći svojih feudalnihprava i povlastica u korist građana i seljaka. Tako se jednim udarcem srušio srednjovjekovnifeudalni poredak francuske Crkve. Kad je svitalo jutro 5. kolovoza, pjevali su u Narodnoj skupštini»Tebe Boga hvalimo«. Sad više nije bilo razlika među staležima. Svi su građani pred zakonom bilijednaki. 27. kolovoza 1789. svečano su ozakonjena građanska i ljudska prava: »Sloboda, jednakost,bratstvo«. Članom 10 svim je Francuzima zajamčena sloboda savjesti i vjere. No radikalni smjeruskoro se pokazao na pitanju crkvenih dobara. Da bi pokrila financijske nevolje države, odlučiNarodna skupština na prijedlog biskupa Talleyranda (1754—1838) da se sva crkvena dobra oduzmui upotrijebe za plaćanje javnih dugova. U raspravi oko toga razdvojiše se duhovi. Svećenstvo jediglo prosvjed i napustilo skupštinu. Odlazak je radikalna ljevica pozdravila s porugom, no sad seklima naočigled promijenila. 13. veljače 1790. ukinuti su svi nekaritativni redovi i samostani. 14.travnja 1790. objavljen je zakon o nacionalizaciji i sekularizaciji sve crkvene imovine. 12. srpnja1790. donesen je nov ustav, takozvani Građanski ustav francuskog klera, na osnovu kojeg jefrancuska Crkva preuređena na potpuno nacionalnoj osnovi, odvojena od Rima i priključenafrancuskoj državi. Međutim, još se nije diralo u vjeru i moral. U studenom 1790. zatraženo je da svisvećenici polože zakletvu na ustav. Oko dvije trećine čitavog klera odbilo je zakletvu, i sad su izbilikrvavi progoni, pa je oko 4 000 svećenika bačeno u tamnicu, prognano ili smaknuto.

objasniti djelovanje i poteškoće Crkve u doba prosvjetiteljstva, humanizma i renesanse

Teži se nezavisnosti od crkvene vlasti. Javlja se cezaropapizam, nasilno se oduzima imovina, javljaju je laička investitura, sekularizacija. No, ipak, to je rezultiralo i promjenama unutar Crkve. Reformiraju se teološki studiji, a ukinuta je i inkvizicija.

Kršćanstvu, vezanom na objavu, a pogotovo katoličkoj Crkvi, prosvjetiteljski jeracionalizam donio jednu od najtežih i najopasnijih kriza u čitavoj povijesti. Sistem »prirodne

religije«, koji je ljudima urođen, pa onda i ne treba nikakve posebne objave, već je čak i štetna —sistem koji su razvili Francuz J. Bodin (+ 1596) i Englez H. E. Cherbury (+ 1648) — izgradili su J.Locke (+ 1704) i drugi u filozofiju »deizma« i suprotstavili kršćanstvu. Po njima, bit svake pravereligije treba biti spoznaja o postojanju »najvišeg bića«, nada u vječni život i vjera da će svatko bitinagrađen prema svojim djelima. I kršćanstvo se ima svesti na tu jezgru — objavljivao je M. Tindalu svom djelu »Christianity as Old as The Creation« (1730), a lord Shaftesbury (+ 1713) držao je daje bit religije skladan razvoj plemenite čovječnosti. Od tih tvrdnji pa do Rousseaua (+ 1778), koji jeučio da se prava, istinska religija sastoji od ljubavi prema svemu što je dobro i lijepo, preostalo jesamo jedan jedini korak. Kršćanstvo bez Krista, bez objave i bez spasenja! Religija kao posvehumanitarni faktor obrazovanja ili obrazovanje kao nadomjestak religije! Racionalni deizamzahvatio je najšire slojeve obrazovanih ljudi. Raznosili su ga ne samo slobodni zidari, koji suosnovani 1717. u Londonu, nego je djelovao i kao životni pogled pjesnika, umjetnika i učenjaka, aon još i u 19. i 20. stoljeću ima snažan utjecaj. Iako taj stav u anglosaskim zemljama nije imao nekuborbenu boju, u Francuskoj je žestoko navalio na Crkvu. Diderot, d'Alembert i drugi obasipali susve što je kršćanskom vjerniku sveto grdnjom i porugom; Voltaire je (+ 1778) navijestio Crkviborbu na život i smrt (»écrasez l'infame«). Francuska revolucija bila je krvavi epilog togpodbadanja.

nabrojiti novosti koje u Crkvi donosi II. vatikanski sabor

Uvodi se narodni jezik u liturgiju, stavlja se naglasak na aktivnu ulogu laika u Crkvi, radi se na povećanju ekumenskih djelatnosti (novost u ekumenizmu), radi se na dijalogu s drugim religijama i s nevjernicima.

nabrojiti hrvatske svece i blaženike i navesti bitne podatke iz njihova života i djelovanja

Dominikanac i biskup, Trogiranin August Kažotić (1260-1323) prvi je hrvatski blaženik, koji je beatificiran god. 1702. Istaknuo se svojim svetim životom i hrvatskim rodoljubljem. Blagdan mu je 3. kolovoza.

Franjevac i svećenik, Šibenčanin Nikola Tavelić (oko 1340-1391) prvi je hrvatski svetac, koji je djelovao u Bosni i Jeruzalemu, gdje je kao misionar umro mučeničkom smrću god 1391. Papa Pavao VI. proglasio ga je svetim god. 1970. Zaštitnik je hrvatskog naroda, a blagdan mu je 14. studenog.

Augustinac Gracija (1438-1508) rodio se u Mulu kod Kotora. Proglašen je blaženim god. 1889., a blagdan mu je 9. studenoga.

Svećenik Marko Križevčenin (1588-1619) rodio se u Križevcima, a umro je mučeničkom smrću u Košicama u Slovačkoj god. 1619. Blagdan ovog blaženika slavi se 7. rujna.

Dominikanska trećoredica Ozana (Hozana) Kotorska (1493.-1565.) rodila se u selu Relezi u Crnoj Gori. U 14. godini preselila se u Kotor, da bi od 1514. narednih 50 godina provela moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru kao "zazidana djevica". Odmah nakon smrti narod ju je počeo štovati kao sveticu. Blaženom je proglašena 1927. a tijelo joj se nalazi u crkvi Sv. Marije u Kotoru. Ove blaženice spominjemo se 27. travnja.

Kapucin i svećenik, Leopold Bogdan Mandić (1886-1965) rodio se u Herceg Novom. Posebnu se je istaknuo kao ispovjednik i promicatelj kršćanskog jedinstva. Beatificiran je 2. svibnja 1976., a svetim je proglašen 16. listopada 1983. Pokopan je u Padovi, u blizini njegove ispovjedaonice, a na grobu mu je natpis na hrvatskom jeziku: "Tijelo sv. Leopolda Mandića"

Alojzije Stepinac (1898-1960) rodio se u Krašiću. Zaređen je za svećenika 26. listopada 1930., a imenovan je biskupom 28. svibnja 1934. U montiranom komunističkom procesu 11. listopada 1946. osuđen je na 16 godina robije. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 12. siječnja 1953. Umro je u

kućnom pritvoru u Krašiću, a Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.

Časni sluga Božji Ivan Merz (1896-1928) rodio se u Banja Luci, a umro je kao profesor nadbiskupske gimnazije u Zagrebu. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju. Dekret o herojskim krepostima proglašen je 2002. godine.

Časna službenica Božja Marija Petković (1892-1966), utemeljiteljica Družbe Sestara kćeri Milosrđa, rođena je u Blatu na Korčuli, a umrla u Rimu. Pokrenut je postupak za njezinu beatifikaciju. Dekret o herojskim krepostima proglašen je 2002. godine.

ČOVJEK- RELIGIOZNO BIĆE

odrediti pojam religije i navesti njezine ključne odrednice

lat. religere: pažljivo promatrati, poštivati-vidljivo izraženo zajedničko i organizirano izražavanje štovanja Višeg bića u nekoj zajednici koja ima svoja vjerovanja i obrede; vanjsko očitovanje čovjekove usmjerenosti nadnaravnomu; suodnos dvaju bića koja nemaju iste kvalitete; odnos nižeg prema višem biću kroz razne vjerske običaje i religiozne čine

navesti osnovne pojavne oblike religioznosti

To su: obredi, žrtve, molitve višem biću, poštivanje morala religije.

navesti temeljna pitanja na koja religija nastoji dati odgovor

To su pitanja poput: Odakle život? Zašto se u određenom trenutku na zemlji pojavio čovjek? Koji je smisao svega? Što se ima dogoditi s ljudima u budućnosti?

protumačiti razliku između naravne i nadnaravne objave

I svijet i čovjek svjedoče o nevidljivom temelju i uzroku svega- Bogu. Takvo neizravno otkrivanje Boga po svijetu i čovjeku zove se naravna Božja objava.Također, Bog se objavljuje čovjeku i pomaže mu da doživi iskustvo njegove blizine. Otkriva mu tajnu božanske osobe, svoj naum spasenja i daje pravila za život. Budući da ta objava nije plod čovjekove naravne spoznaje niti rezultat njegovih naravnih otkrića, zove se nadnaravna objava.

navesti objavljene religije

Judaizam, Kršćanstvo, Islam

nabrojati velike svjetske religije

Kršćanstvo, Judaizam, Islam, Hinduizam, Budizam, Taoizam, Konfucionizam...

razlikovati monoteističke i politeističke religije

Politeističke se zasnivaju na vjeri u više Viših bića, bogova, dok se monoteističke zasnivaju na vjeri u jedno Više biće ili Boga.

imenovati zajedničkog praoca triju velikih monoteističkih religija

Abraham.

navesti i protumačiti temeljne odrednice židovstva: svete spise, vjerovanje, kult i moral

Prva monoteistička religija u povijesti čovječanstva. Osnova je vjera u jednoga Boga, Jahvu. Sveta knjiga zove se Tenah, a sastoji se od 3 zbirke: Zakon, nauk (Tora), proročke knjige (Nevi'im) te Ktevium,.Tu je još i Talmud i Zohar. Glavnu riječ u religioznom životu nakon uništenja Hrama imaju rabini. Mjesto za zajedničku molitvu je Sinagoga. Obdržavaju propise poput obrezivanja muškaraca, zabranu jedenja mesa nekih životinja (npr. svinje), svetovanje subote. Moralni zakon se temelji na Dekalogu.

navesti temeljna razdoblja židovske povijesti

Biblijsko židovstvo (20.-4. st. pr. Kr.) Helenističko židovstvo (4. st. pr. Kr. – 2. st. pr. Kr.)Rabinsko židovstvo (2-18. st.)Moderno židovstvo ( od oko 1750. do danas)

navesti sličnosti i razlike između Pashe i Uskrsa

Oboje slave ispunjenje Božjeg Obećanja i središnji su vjerski blagdani. No, dok je Uskrs kršćanski blagdan na koji se slavi uskrsnuće Kristovo i pobjeda nad smrću te je on Pasha ispunjena u Kristovoj smrti i uskrsnuću, židovi slave povijesu Pashu usmjerenu prema budućnosti (u iščekivanju Mesije).

navesti i objasniti temeljne odrednice islama: utemeljitelja, svete spise, vjerovanje, kult i moral

Utemeljitelj je prorok Muhamed. Sveti spis je zbirka sura Mushaf, odnosno, Muhamedovo učenje skupljeno u knjizi Kur'an. Sljedbenici, muslimani, vjeruju u jednoga boga, Alaha, koji je tijekom povijesti poslao mnoge proroke poput Mojsije i Isusa. Kalendar je lunarni, a godine se broje od Hidžre (622. god.). Nauk se temelji na Kur'anu, predaji, suglasnosti i pojedinačnom mišljenju. Sveta mjesta su Kaba (svetište u Meki), Muhamedova džamija u Medini i Jeruzalem. Obredi i molitve su na arapskome jeziku, a prije molitve, musliman se obavezno čisti. Na čelu džamije je Imam. Moli se 5 puta na dan. Vjerski zakon naziva se šerijat. Zabranjeno je jesti svinjetinu, piti alkoholna pića, uzimati omamljujuća sredstva.

navesti i objasniti pet stupova islama Ispovijest vjere u jednoga Boga, Alaha (Sehadet), obredna molitva (namaz), ramazanski post (saum), vjerski prinos, milostinja (zekat), hodočašće u Meku (hadž).

protumačiti posebnost kršćanstva u odnosu na druge monoteističke religije

Kršćani vjeruju da Bog postoji, da je stvorio svijet i ljude i da vodi brigu o svemu što postoji. Poslao je svoga sina Isusa Krista da da svoj život na križu za ljude i otkupljenje njihovih grijeha. Isus je umro, pokopan, a treći dan je uskrsnuo, pobijedio smrt i živi uvijeke. Niti jedna druga monoteistička religija nema Mesiju koji je umro za grijehe svih ljudi da bi svi ljudi zadobili vječni život.

navesti četiri osnovna oblika dijaloga s nekršćanskim religijama

Ekumenizam, međureligijski dijalog, tolerancija, poštivanje.

TAJNA STVARANJA- GOVOR ZNANOSTI I GOVOR VJERE

razlikovati prirodnoznanstveni i biblijski pristup stvarnosti i stvaranju svijeta i čovjeka

Biblijski govor o stvaranju svijeta i čovjeka je slikovit. On izražava vjeru biblijskoga čovjeka u Boga stvoritelja. Poruka biblijskoga govora jest da je Bog izvor i počelo svega stvorenoga, da on stvara i djeluje iz ljubavi te da je stavaranje početak njegova trajnog djelovanja u povijesti svijeta i čovjeka. Prirodoznanstveni govor o stavaranju, naprotiv, želi objasniti kada i kako je nastao svijet i čovjek. Pritom se služi metodama znanstvenog istraživanja, pretpostavkama i dokazima. Ta dva pristupa imaju različite ciljeve i zato se međusobno ne isključuju.

objasniti biblijski govor o postanku svijeta i čovjeka prema Post 1, 1-2, 4 b(U početku stvori Bog nebo i zemlju. I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. (...)Tako bude večer, pa jutro - dan prvi. )

Prvi biblijski tekst o stvaranju svojevrsni je himan Bogu Stvoritelju. Nastao je u babilonskom sužanjstvu, a dovršen je krajem 5. st. pr. Kr.. Izričajem U početku stvori Bog nebo i zemlju pisac želi reći: svijet i sve što postoji imaju svoj početak, oni nisu oduvijek, nisu vječni. Bog koji je vječan stvara nebo (nevidljivi, duhovni svijet) i zemlju (vidljivi, materijalni svijet). Pisac govori kako Bog stvara (dakle, iz ničega čini da nešto bude), dok čovjek radi ili pravi što. Takvim govorom ističe se da je Bog uzrok svega, da je u Bogu počelo svega. Ponavljanje izraza neka bude upućuje na snagu Božje riječi, tj., da Bog svojom riječi sve stvara. Stvaranjem svjetlosti, Bog daje život, a stvarima određuje red.

protumačiti značenje pojma čovjek- slika Božja

Čovjek je od Boga stvoren posljednji po redu. Čovjek je tako vrhunac Božjeg stvaranja. Dok pri stvaranja svijeta pisac ističe neka bude, pri stvaranju čovjeka tekst glasi: Načinimo čovjeka na svoju sliku. Bog stvara čovjeka na svoju sliku. Tako čovjek ne treba tražiti niti izrađivati posebnu sliku Božju: ta Bog mu ju je već dao! Čovjek je treba poštivati i učiniti da bude što sličnija svome Stvoritelju.

1702 Bozanska slika prisutna je u svakom covjeku. Ona se odrazava uzajednistvu osoba, nalik sjedinjenju bozanskih osoba medju sobom (usp. drugopoglavlje).

1703 Obdarena "duhovnom i besmrtnom dusom", ljudska je osoba na zemlji"jedino stvorenje sto ga je Bog htio radi njega samoga", Od svoga zaceca onaje upucena prema vjecnom blazenstvu.

TEMELJNA OBILJEŽJA KRŠĆANSKE SLIKE O ČOVJEKU

objasniti značenje čovjeka kao osobe i subjekta na temelju biblijskoga teksta Post 1, 26(I reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!")

U svijetu koji je stvorio, Bog čovjeku namjenjuje posebnu zadaću. Bog želi da čovjek, kojemu je Bog dao svoga daha, svijetom upravlja poput Boga. Povjerava mu zemlju i sva bića, kako bi obrađivao zemlju i čuvao je. Čovjeka karakteriziraju razum, slobodna volja, sloboda, odgovornost za druga živa bića na Zemlji. Čovjek je stvaralačko biće koje nastavlja Božje stvaralačko djelo, biće zajedništva i odnosa.

1704 Ljudska osoba dionik je svjetla i sile bozanskog Duha. Razumom jesposobna shvatiti red stvari sto ga je uspostavio Stvoritelj. Voljom je samapo sebi sposobna usmjeriti se prema svom istinskom dobru. Vlastitosavrsenstvo nalazi u tome da "trazi i ljubi istinu i dobro".

ČOVJEK KAO MORALNO BIĆE

razlikovati i objasniti pojmove etike, morala i kršćanskoga morala

Etika- filozofska disciplina koja istražuje podrijetlo, motive, normu i svrhu moralnog djelovanja i prosuđivanja.Moral- skup (nepisanih) pravila i običaja koji određuju međusobne odnose ljudi, oblik ponašanja i određeni oblik života u nekoj zajednici. Oslanja se na svijest i savjest pojedinca. Obrađuje pitanja koja se mogu svesti na pitanje dobra i zla.Kršćanski moral- zasniva se na Isusovoj zapovijedi ljubavi, moral otvoren radosti i životu, ali spreman prihvatiti i žrtvu i odricanje, za što je potrebna čitava osoba, a ne samo jedan njezin dio. Isus ujedno uči da je svaki čovjek odgovoran za svoje čine.

navesti Zlatno pravilo moralnosti i objasniti njegovo univerzalno etičko značenje

'' Što želite da drugi čine vama, činite i vi njima.''

razlikovati i objasniti prirodni i objavljeni moralni zakon

1978 Prirodni zakon predstavlja udionistvo covjeka, stvorena na sliku svogaStvoritelja, u mudrosti i dobroti Bozjoj. Izrazaj je dostojanstva ljudskeosobe i temelj njezinih prava i temeljnih duznosti.

1979 Prirodni je zakon nepromjenljiv i postojan u povijesti. Norme koje gaizrazavaju ostaju sustinski valjane. Taj zakon predstavlja nuzdan temelj zamoralni poredak i gradjanski zakon.

1980. Stari zakon prvi je stupanj Objavljenog zakona. Njegovi moralnipropisi sazeti su u Deset zapovijedi.

1981 Mojsijev zakon sadrzi mnoge istine koje su po prirodi dostupne razumu.Bog ih je objavio jer ih ljudi nisu umjeli citati u svom srcu.

1982 Stari zakon je priprava za Evandjelje.

1983 Novi zakon je milost Duha Svetoga koju primamo po vjeri u Krista, stodjeluje po ljubavi. Taj je zakon poglavito izrazen u Gospodinovoj Besjedi nagori i sluzi se sakramentima da nam udijeli milost.

1984 Evandjeoski zakon dopunja, nadilazi i dovodi do savrsenstva Starizakon: njegova obecanja po blazenstvima kraljevstva nebeskog, a njegovezapovijedi preobrazbom samoga korijena djelovanja, ljudskoga srca.

1985 Novi zakon je zakon ljubavi, zakon milosti, zakon slobode.

1986 Novi zakon, osim zapovijedi, sadrzi evandjeoske savjete. "SvetostiCrkve na osobit nacin pogoduju mnogi savjeti koje Gospodin u Evandjeljupredlaze svojim ucenicima da ih vrse".

objasniti odnos vjere i morala

Međusobno se ne isključuju, već se nadopunjuju. Vjera i molitva Bogu za pomoć, pretpostavka su kršćaninova moralnog djelovanja.

1950 Moralni je zakon djelo bozanske Mudrosti. Mozemo ga, u biblij-skomsmislu, oznaciti kao ocinsku pouku, kao Bozju pedagogiju. Propisuje covjekuputove, pravila zivotnog ponasanja koja vode k obecanom blazenstvu;zabranjuje stranputice zla koje udaljuju od Boga i od njegove ljubavi. Uisto je vrijeme strog u svojim propisima, a sladak u svojim obecanjima.

navesti i objasniti temelje starozavjetnog i novozavjetnog morala

SZ:1962 Stari zakon prvi je stupanj Objavljenog zakona. Njegovi su moralnipropisi sazeti u Deset zapovijedi. Zapovijedi Dekaloga postavljaju temeljepozivu covjeka, stvorena na sliku Bozju; zabranjuju sto se protivi ljubaviprema Bogu i bliznjemu i propisuju sto je njoj bitno. Dekalog je svjetloponudjeno savjesti svakoga covjeka da mu ocituje poziv i putove Bozje i daga brani nasuprot zla: Bog je zapisao na ploce Zakona ono sto ljudi nisuumjeli citati u svojim srcima.

NZ:1973 Novi zakon osim svojih zapovijedi obuhvaca i evandjeoske savjete.Tradicionalno razlikovanje izmedju Bozjih zapovijedi i evandjeoskih savjetaustanovljeno je u odnosu na ljubav, koja je savrsenstvo krscanskog zivota.Zapovijedi idu za tim da uklone sto je nespojivo s ljubavlju. Savjeti zele

ukloniti i ono sto nije u suprotnosti s ljubavlju, ali moze predstavljatizapreku za njezin razvoj.

razlikovati i objasniti pojmove ''dobro'' i ''vrijednost''

1753 Dobra nakana (npr. pomoci bliznjemu) ne cini dobrim ni ispravnim nekodjelo koje je u sebi neuredno (kao sto su laz ili ogovor). Svrha neopravdava sredstva. Tako, osuda jednog pravednika ne moze se opravdati kaozakonito sredstvo da se spasi narod. Naprotiv, prisutnost zle nakane (kaonpr. castohleplje) cini zlim cin koji, u sebi, moze biti dobar.1755 Moralno dobar cin pretpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe iokolnosti. Zla svrha kvari cin, i kad mu je objekt, u sebi, dobar (kad naprimjer mole i poste "da se pokazu ljudima": Mt 6,5).

Vrijednost- označava čovjekove ciljeve, regulativne principe, težnje ili ostvarenja.

objasniti pojam savjesti i navesti oblike savjesti

Savjest- najskrovitija jezgra i svetište u čovjeku u kojem on razgovara s Bogom čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.

Skrupulozna savjest- pretjerano propitivanje vlastitih odluka zbog kojih često izostaje djelovanjeSigurna ili ispravna savjest- savjest koja kao moralni izvor spoznaje vodi do primjerenoga moralnog djelovanjaRaspuštena ili popustljiva savjest- izgubljena vrijednosna svijest kod koje se više ne može razlikovati dobro od zlaSavladivo pogrešna ili neispravna savjest- prihvaćanje krivih načela, često iz neznanja, a uzrokuje neprimjereno djelovanje

navesti i objasniti izvore moralnosti ljudskih čina

Objekt, nakana i okolnosti "izvori" su ili konstitutivni elementi moralnostiljudskih cina.

1751 Izabrani objekt jest dobro prema kojem se volja slobodno usmjeruje. Toje materija ljudskog cina. Izabrani objekt moralno poblize odredjuje cinvolje, ukoliko razum spoznaje i sudi da je u skladu ili ne s istinskimdobrom. Objektivne moralne norme ocituju razumski red dobra i zla, sto gaposvjedocuje savjest.

1752 Nasuprot objektu, nakana je sa strane subjekta koji djeluje. Buduci daje ona na voljnom izvoru cina i odredjuje ga svrhom, nakana je bitnasastojnica za moralnu kvalifikaciju cina. Svrha je prvo cemu je upravljenanakana, i oznacuje cilj prema kojemu radnja tezi. Nakana je pokret voljeprema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja. Usmjerena je premadobru koje se od poduzete radnje ocekuje. Ne ogranicava se na usmjerenjenasih pojedinih cina, nego moze i mnogostruke akcije usmjeriti prema jednomte istom cilju; moze usmjeriti cijeli zivot prema konacnom cilju. Naprimjer, nekoj usluzi je cilj pomoci drugome, ali u isto vrijeme ona mozebiti nadahnuta ljubavlju prema Bogu kao konacnoj svrsi svih nasih djela.Jedan te isti cin moze biti nadahnut razlicitim nakanama; tako npr. netkomoze uciniti uslugu da stekne neku korist ili da bude pohvaljen.1754 Okolnosti, ukljucujuci i posljedice, drugotni su elementi moralnogcina. One doprinose povecanju ili smanjenju moralne dobrote ili zloce

ljudskih cina (npr. svota neke kradje). One mogu smanjiti ili povecatipociniteljevu odgovornost (npr. ciniti nesto iz straha od smrti). Okolnostipo sebi ne mogu promijeniti moralnu kvalitetu samih cina; ne mogu ucinitidobrim ni ispravnim neki cin koji je u sebi zao.

navesti uvjete o kojima ovisi moralnost čovjekovih čina

Čovjekova sloboda, shvaćanje i razlikovanje dobra i zla.

1750 Moralnost ljudskih cina ovisi:

- o izabranom objektu;- o namjeravanoj svrsi ili o nakani;- o okolnostima cina.

MUŠKO I ŽENSKO STVORI IH

protumačiti značenje Drugoga biblijskoga izvješća o stvaranju čovjeka za kršćansko poimanje čovjeka kao muškarca i žene

369 Musko i zensko stvoreni su, to jest Bog ih je tako htio: s jedne strane,u savrsenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svako usvom bitku kao musko i zensko. "Biti musko" i "biti zensko" jest nesto dobrosto Bog hoce: muskarac i zena imaju neunistivo dostojanstvo koje im dolazineposredno od Boga njihova Stvoritelja. Muskarac i zena s istovjetnim sudostojanstvom "na sliku Bozju". Svojim "biti musko" i "biti zensko"odrazavaju Stvoriteljevu mudrost i dobrotu. 370 Bog nije nikako na sliku covjecju: nije ni musko ni zensko. Bog je cisti duh, u kojem stoga nema razlike spolova. Ali "savrsenstvo" muskog i zenskog odrazavaju nesto od beskonacnoga Bozjeg savrsenstva, tj. nesto majcinskoga ili ocinskoga i supruznickoga.

371 Buduci da su stvoreni zajedno, Bog hoce da muz i zena budu jedno zadrugo. Bozja nam Rijec o tome govori na raznim mjestima svetih knjiga: "Nijedobro da covjek bude sam: nacinit cu mu pomoc kao sto je on" (Post 2,18).Nijedna zivotinja ne moze biti "naspram" covjeku.Zena koju Bog "oblikuje" odrebra izvadjena iz muskarca i koju dovodi k muskarcu izaziva u njemu krikdivljenja, usklik ljubavi i zajednistva: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, imesa od mojega mesa" (Post 2,23). Muskarac otkriva zenu kao drugo "ja" isteljudskosti.

372 Muz i zena nacinjeni su "jedno za drugo": ne tako kao da bi ih Bognacinio "napola" ili "nepotpune"; stvorio ih je za osobno zajednistvo ukojem jedno moze biti "pomoc" drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki("kost od mojih kostij"), a kao musko i zensko dopunjuju se. U zenidbi ihBog ujedinjuje tako da, tvoreci "jedno tijelo" (Post 2,24), mogu predavatiljudski zivot: "Plodite se i mnozite i napunite zemlju" (Post 1,28).Prenoseci na svoje potomke ljudski zivot, muz i zena kao supruzi i roditeljina jedincat nacin suradjuju u Stvoriteljevu djelu.

373 U Bozjem naumu muz i zena pozvani su da kao Bozji "upravitelji""podloze" zemlju. To vrhovnistvo ne smije biti svojevoljno i rusilackogospodstvo. Na sliku Stvoritelja "koji ljubi sva bica" (Mudr 11,24),muskarac i zena pozvani su da sudjeluju u bozanskoj Providnosti premaostalim stvorenjima. Zato su odgovorni za svijet sto im ga je Bog povjerio.

navesti i objasniti temelje na kojima počiva kršćansko shvaćanje spolnosti

2331 "Bog je ljubav i u sebi zivi otajstvo osobnog zajednistva i ljubavi.Stvarajuci ljudsku narav muskarca i zene na svoju sliku (...) Bog u njuupisuje poziv, pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi izajednistva".

"Na svoju sliku stvori Bog covjeka (...) musko i zensko stvori ih" (Post1,27); "plodite se i mnozite" (Post 1,28); "kad je Bog stvorio covjeka,napravio ga je na priliku svoju; stvorio je musko i zensko. A kad ih jestvorio, blagoslovi ih i nazva - covjek" (Post 5,1-2).

2332 Spolnost obuhvaca sve vidike ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela iduse. Ona se posebno odnosi na afektivnost, sposobnost voljenja i radjanjai, na opcenitiji nacin, na sklonost sklapanju veza zajednistva s drugima.

2333 Svatko, musko i zensko, treba da prepozna i prihvati svoj spolniidentitet. Fizicka, moralna i duhovna razlika i komplementarnost usmjerenesu prema dobrima braka i razvoju obiteljskog zivota. Sklad bracnog para i drustva dijelom ovisi od nacina na koji su zivljeni komplementarnost, obostrana potreba i potpora izmedju spolova.

2334 “Stvorivsi ljudsko bice kao musko i zensko, Bog na jednak nacin daje osobno dostojanstvo muskarcu i zeni.” “Covjek je osoba, i to vrijedi jednako za muskarca kao i za zenu jer oboje su stvoreni na sliku i priliku osobnog Boga.”

2335 Jedan i drugi spol je, s jednakim dostojanstvom, iako na razlicit nacin, slika Bozje moci i njeznosti. Sjedinjenje muza i zene u braku jest jedan nacin nasljedovanja, u tijelu, Stvoriteljeve plemenitosti i plodnosti: “Stoga ce covjek ostaviti oca i majku da prione uz svoju zenu, i bit ce njih dvoje jedno tijelo” (Post 2, 24) Iz tog sjedinjenja potjecu sva pokoljenja covjecanstva. (…)2360. Spolnost je odredjena za bracnu ljubav muskarca i zene. U brakuintimna tjelesnost supruznika postaje znak i zalog duhovnog zajednistva.Izmedju krstenika bracne su veze posvecene sakramentom.

2361. "Spolnost, kojom se muz i zena jedno drugomu predaju cinimasvojstvenim i iskljucivim supruznicima, nije nesto tek biolosko, vec zadireu samu jezgru ljudske osobe kao takve. Ona se na uistinu ljudski nacinostvaruje jedino ako je sastavni dio ljubavi kojom se muz i zena potpunozalazu jedno za drugo sve do smrti":

2362. "Cini kojima se supruzi medjusobno u cistoj intimnosti sjedinjuju jesucasni i dostojni. Kad se vrse na doista ljudski nacin, izrazavaju iprodubljuju medjusobno darivanje, kojim se supruzi, u radosnoj zahvalnosti,uzajamno obogacuju." Spolnost je vrelo radosti i zadovoljstva:

Sam Stvoritelj (...) je odredio da u tom posvemasnjem uzajamnom fizickomdarivanju supruznici osjecaju uzitak i zadovoljstvo tijela i duha.Supruznici, dakle, ne cine nista zlo trazeci taj uzitak i uzivajuci u njemu.Oni prihvacaju sto im je Stvoritelj namijenio. Ipak, supruznici moraju znatidrzati se granica prave umjerenosti.

2363. Sjedinjenjem supruznika ostvaruje se dvostruki cilj zenidbe: dobrosamih supruznika i prenosenje zivota. Ta se dva znacenja ili vrijednostizenidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni zivot zenidbenih drugovai kompromitiraju dobra braka i buducnost obitelji.

navesti i objasniti biblijsko utemeljenje sakramenta ženidbe

1605 Sveto pismo potvrdjuje da su muskarac i zena stvoreni jedno za drugo:"Nije dobro da covjek bude sam." Zena, "meso od mesa njegova", njemusucelice, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao "pomoc",predstavljajuci tako Boga od kojega nam dolazi pomoc. "Stoga ce muskaracostaviti oca i majku da prione uza svoju zenu, i bit ce njih dvoje jednotijelo" (Post 2,24). Da to znaci neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bica,sam Gospodin pokazuje podsjecajuci kakav je bio "u pocetku" Stvoriteljevnaum: "Tako vise nisu dvoje nego jedno tijelo" (Mt 19,6).(...)2364. Bracni par oblikuje "intimnu zajednicu zivota i ljubavi, koju jeStvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima", a koja se "sazdajebracnim savezom to jest osobnim neopozivim pristankom." Oboje se dajuneopozivo i potpuno jedno drugome. Oni vise nisu dvoje, nego odsada cinejedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaze supruznicima duznost daga drze jedinstvenim i nerazrjesivim. "Sto je Bog zdruzio, covjek neka ne rastavlja" (Mk 10,9).

2365. Vjernost izrazava postojanost u odrzavanju zadane rijeci. Bog jevjeran. Sakramenat zenidbe muza i zenu uvodi u vjernost Krista svojoj Crkvi.Bracnom cistocom oni tu tajnu svjedoce pred svijetom.

objasniti narav i smisao braka i obitelji

2201 Bracna zajednica temelji se na supruznickoj privoli. Brak i obiteljusmjereni su dobru supruznika te radjanju i odgajanju djece. Ljubav izmedjumuza i zene i radjanje djece utvrdjuju osobne odnose i prvotne odgovornostimedju clanovima iste obitelji.2202 Muz i zena zenidbom sjedinjeni cine zajedno sa svojom djecom jednuobitelj. Ta ustanova prethodi svakom priznanju sa strane javne vlasti, onase namece sama po sebi. Treba je promatrati kao redoviti odnos prema komevrednovati razlicite oblike srodstva.(...)2207 Obitelj je izvorna stanica drustvenog zivota. Ona je naravna zajednicau kojoj su muz i zena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju zivota.Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu,sigurnost i bratstvo u krugu drustvene zajednice. Obitelj je zajednica ukojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje semoze zapoceti Boga castiti i dobro se sluziti slobodom. Obiteljski je zivotuvodjenje u drustveni zivot.(…)2210 Vaznost obitelji za zivot i blagostanje drustva, namece samom drustvunarocitu odgovornost podupiranja i ucvrscivanja braka i obitelji. Nekagradjanska vlast smatra "svojom svetom duznoscu postovati, stititi ipromicati njihovu pravu narav, javno cudoredje i kucno blagostanje".(...)2224 Obiteljsko ognjiste prirodna je sredina za uvodjenje covjeka u skupnu solidarnost i odgovornost. Nek roditelji uce djecu cuvati se popustanja i zastranjivanja koja ugrozavaju ljudska drustva.

navesti preduvjete za valjano sklapanje sakramenta ženidbe

1625 Zenidbeni savez sklapaju krsteni muskarac i zena, slobodni za sklapanjezenidbe, slobodno izrazuju i svoju privolu. “Biti slobodan” znaci:

- ne biti podlocan prisili;- biti bez zapreka na temelju naravnog ili crkvenog zakona.

1626 Crkva smatra uzajamnu privolu medju mladencima nuznim cimbenikom “kojicini zenidbu”. Nema li privole, nema ni zenidbe.

1627 Privola je “cin volje kojim se suprucnici uzajamno darivaju iprimaju”: “Uzimam te za ju zenu” - “Uzimam te za svoga muza”. Taprivola koja uzajamno vezuje supruznike, nalazi svoje ispunjenje u cinu kojimnjih dvoje postaju “jedno tijelo”.

1628 Privola treba biti cin volje svake ugovorne stranke, slobodan od nasiljaili teske izvanjske prisile. Nikoja ljudska vlast ne moze tu privolunadomjestiti. Nedostaje li ta sloboda, zenidba je nevaljana.

Iz Zakonika Kanonskog Prava:Kan. 1083 - § 1. Muška osoba prije navršene šesnaeste godine, a ženska osoba prije navršene četrnaeste godine ne mogu sklopiti valjanu ženidbu.Kan. 1084 - § 1. Prethodna i trajna nemoć za spolni čin, ili kod muške osobe ili kod ženske osobe, bilo apsolutna bilo relativna, po samoj svojoj naravi čini ženidbu nevaljanom.Kan. 1085 - § 1. Nevaljano pokušava sklopiti ženidbu onaj tko je vezan vezom prijašnje, makar i neizvršene, ženidbe.Kan. 1086 - § 1. Nije valjana ženidba između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj crkvi ili je u nju primljena i nije formalnim činom od nje otpala, a druga je nekrštena.Kan. 1087 - Nevaljano pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su primili svete redove.Kan. 1088 - Nevaljano pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su vezani javnim doživotnim zavjetom čistoće u redovničkoj ustanovi.Kan. 1089 - Između muške osobe i radi sklapanja ženidbe otete ili barem zadržavane ženske osobe ne može biti nikakve ženidbe, osim ako poslije ženska osoba odijeljena od otmičara i smještena na sigurno i slobodno mjesto svojevoljno izabere ženidbu.Kan. 1090 - § 1. Tko radi sklapanja ženidbe s određenom osobom ubije njezina ili svoga ženidbenog druga, nevaljano pokušava sklopiti tu ženidbu.§ 2. Nevaljano također međusobno pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su usmrtili ženidbenog druga uzajamnim fizičkim ili moralnim djelom.Kan. 1091 - § 1. U pravoj liniji krvnoga srodstva nevaljana je ženidba među svim precima i potomcima, bilo zakonitim bilo naravnim.§ 2. U pobočnoj liniji nevaljana je sve do četvrtoga koljena uključivo.§ 3. Smetnja se krvnoga srodstva ne umnožava.§ 4. Neka se nikad ne dopusti ženidba ako ima ikakve dvojbe da su stranke krvno srodne u nekom stupnju prave linije ili u drugom stupnju pobočne linije.Kan. 1092 - Tazbina u pravoj liniji čini ženidbu nevaljanom u svakom stupnju.Kan. 1093 - Smetnja javne ćudorednosti nastaje iz nevaljane ženidbe, pošto je uspostavljen zajednički život ili iz općepoznatog ili javnog priležništva; smetnja čini ženidbu nevaljanom u prvom stupnju prave linije između muške osobe i krvnih srodnika ženske osobe, i obratno.Kan. 1094 - Ne mogu međusobno valjano sklopiti ženidbu oni koji se vezani zakonskim srodstvom, nastalim iz posvojenja, u pravoj liniji ili u drugom stupnju pobočne linije.

navesti i objasniti bitna svojstva kršćanske ženidbe

1638 "Iz valjane zenidbe nastaje medju zenidbenim drugma veza koja je posvojoj naravi trajna i iskljuciva; osim toga, u krscanskoj se zenidbidrugovi posebnim sakramentom okrepljuju i kao posvecuju za duznosti idostojanstvo svojega staleza".

1639 Privolu kojom se zenidbeni drugovi uzajamno daju i prihvacaju,

zapecacuje sam Bog. Iz njihova saveza "radja se, takodjer pred drustvom,ustanova koja je po Bozjoj odredbi trajna". Supruznicki savez ukljucen je usavez Boga s ljudima: "Prava bracna ljubav uzdignuta je u bozansku ljubav".

1640 Zenidbeni vez uspostavljen je, dakle, od samoga Boga, tako da medjukrstenima sklopljena izvrsena zenidba nikad ne moze biti razrijesena. Tajvez, koji proizlazi od slobodnoga ljudskog cina supruznika i izvrsenja zenidbe,neopoziva je stvarnost iz koje proizlazi savez, zajamcen Bozjom vjernoscu.Crkva nema vlasti izjasnjavati se suprotno toj odredbi Bozje mudrosti.

1661 Sakrament zenidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Zenidbenimdrugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crkvu.Tako milost sakramenta usavrsuje ljudsku supruznicku ljubav, ucvrscuje njihovonerazrjesivo jedinstvo i posvecuje ih na putu u vjecni zivot.

1664 Po naravi zenidba je bitno jedinstvena, nerazrjesiva i otvorenaplodnosti.

navesti i objasniti odrednice odgovornoga roditeljstva

2367. Pozvani da daju zivot, supruznici sudjeluju u Bozjoj stvarateljskojmoci i ocinstvu. "U duznosti prenosenja i odgajanja ljudskog zivota, stotreba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradniciljubavi Boga Stvoritelja i na neki nacin njezini tumaci. Stoga ce svojuzadacu ispuniti s ljudskom i krscanskom odgovornoscu."

2368. Posebni vidik te odgovornosti tice se regulacije poroda. Iz opravdanihrazloga, supruzi mogu zeljeti rasporediti radjanje svoje djece. Na njima jeda i provjere da njihova zelja ne dolazi iz sebicnosti, nego da je u skladus pravom velikodusnoscu odgovornog roditeljstva. Osim toga oni ce uskladitisvoj postupak prema objektivnim moralnim mjerilima:

Stoga, kad je rijec o uskladjivanju bracne ljubavi s odgovornim prenosenjemzivota, moralnost postupanja ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o procjenimotiva nego je treba odrediti prema objektivnim mjerilima, koji se temeljena samoj naravi osobe i njezinih cina, mjerilima koji, u okviru iskreneljubavi, postuju puni smisao uzajamnog darivanja i radjanja koje odgovaracovjeku. To se pak ne moze postici ako se iskreno ne njeguje krepost bracnecistoce.

2369. "Ako se cuvaju oba dva bitna vida - vid sjedinjenja i vid radjanja -bracni cin u cijelosti zadrzava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao isvoju usmjerenost prema uzvisenoj zadaci roditeljstva, na koju je covjekpozvan."

2370. Periodicno uzdrzavanje, metode regulacije poroda na temeljusamopromatranja te primjena neplodnih razdoblja jesu u skladu s objektivnimmoralnim mjerilima. Ove metode postivaju tijelo supruznika, poticu ih namedjusobnu njeznost i pomazu odgoj za autenticnu slobodu. Naprotiv, u sebije zao "svaki cin koji ili u vidu bracnog cina ili u njegovu vrsenju ili urazvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da seonemoguci radjanje novog zivota":

Govoru, koji prirodno izrazava uzajamno i posvemasnje darivanje supruznika,kontracepcija suprotstavlja objektivno proturjecan govor, u kojem vise nijeposrijedi posvemasnje darivanje drugome. Iz tog proizlazi da se ne samopozitivno otklanja otvaranje zivotu vec i krivotvori unutarnja istina bracneljubavi, koja je pozvana na osobnopotpuno darivanje. Ta antropoloska imoralna razlika izmedju kontracepcije i koristenja ritmickih razdobljapodrazumijeva dva poimanja osobe i ljudske spolnosti koja su nesvodiva jedan

na drugi.

navesti i protumačiti povrjede dostojasntva spolnosti, braka i obitelji

POVREDE CISTOCE

2351. Bludnost je neuredna zelja ili razuzdana naslada spolnog uzitka.Spolni uzitak moralno je neuredan kad se trazi radi samog sebe, izdvojeno odsvrhovitosti radjanja i sjedinjenja.

2352. Pod masturbacijom treba razumjeti svojevoljno uzbudjenje spolnihorgana radi postizanja spolnog uzitka. "U skladu sa stalnom predajom icrkveno Uciteljstvo i moralni osjecaj vjernika masturbaciju su bez kolebanjasmatrali cinom koji je u sebi i tesko neuredan." "Kakav god bio razlog tome,svojevoljno sluzenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bracnog opcenjabitno se protivi njenoj svrsi." Spolni se uzitak tu trazi izvan "spolnogodnosa sto ga trazi moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave ljubavi,ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog radjanja."

2353. Blud je tjelesno sjedinjenje slobodna muskarca i slobodne zene, izvanbraka. On se tesko protivi dostojanstvu osobâ i ljudske spolnosti koja jeprirodno usmjerana bilo dobru supruznika bilo radjanju i odgoju djece. Osimtoga to je teska sablazan kad se time kvare mladi.

2354. Pornografija se sastoji u izvlacenju spolnih cina, stvarnih iliglumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokazu drugim osobama. Onavrijedja cistocu jer izopacuje bracni cin, intimni dar supruznika jednogdrugome. Ona tesko povredjuje dostojanstvo onih koji joj se predaju(sudionike, prodavace, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objektrudimentarne naslade i nedopustenog probitka. Ona gura jedne i druge uiluziju jednog nestvarnog svijeta. Ona je teski prijestup. Gradjanske vlastimoraju sprijeciti proizvodnju i sirenje pornografskih proizvoda.

2355. Prostitucija vrijedja dostojanstvo osobe koja se prostituira svodecije na spolni uzitak sto ga nudi. Onaj koji placa tesko grijesi protiv sebesamog: oskvrnjuje cistocu na koju ga obvezuje krstenje i kalja svoje tijelo,hram Duha Svetoga. Prostitucija je drustvena rana. Obicno pogadja zene, alii muskarce, djecu i mlade u razvoju (u ova posljednja dva slucaja grijeh jeu isto vrijeme, i sablazan). Ako je uvijek tesko gresno odavati seprostituciji, ipka krivnja moze biti umanjena uslijed bijede, ucjene i drustvenogpritiska.

2356. Silovanje znaci nasilan ulazak, grubom silom, u spolnu intimnost nekeosobe. Ono krsi i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijedja pravo svakogana postivanje, slobodu, fizicku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tesku stetu koja moze obiljeziti zrtvu za cijeli zivot. U sebi je uvijek zao cin. Jos jeteze silovanje kad ga pocine blizi srodnici (usp. rodoskvrnuce ili incest) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im povjereni.

IV. Grijesi protiv dostojanstva zenidbe

2400. Preljub i rastava, mnogozenstvo i slobodna veza teske su povrededostojanstva zenidbe.

2380. Preljub. Ta rijec oznacava bracnu nevjeru. Kad dvoje njih od kojih jebarem jedno u braku, stupaju u spolni odnos, makar i prolazan, cine preljub.Krist osudjuje preljub, pa bio ucinjen i jednostavnom zeljom. Sestazapovijed i Novi zavjet bezuvjetno osudjuju preljub. Proroci ukazuju nanjegovu tezinu. U preljubu vide oblik grijeha idolopoklonstva.

2381. Preljub je nepravda. Onaj koji ga pocinja iznevjerava svoje obaveze.On ranjava znak saveza sto ga tvori bracna veza, vrijedja pravo drugogsupruga i steti ustanovi braka, krseci ugovor na kojem se temelji. Preljubdovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu roditelja.(...)2384. Rastava je teski grijeh protiv naravnog zakona. Ona hoce da raskineugovor koji su supruznici slobodno sklopili da zive jedno s drugim sve dosmrti. Rastava vrijedja Savez spasenja sto ga sakramentalni brakoznacuje.Sklapanje nove veze, makar bila priznata gradjanskim zakonom,povecava tezinu loma: supruznik koji se ponovo vjencao nalazi se u stanju javnogi trajnog preljuba:

2387. Moze se shvatiti drama onoga koji, zeleci se obratiti Evandjelju, moraotpustiti jednu ili vise zena s kojima je godinama dijelio bracni zivot.Ipak mnogozenstvo je protivno moralnom zakonu. Ono se u temelju protivibracnom zajednistvu: "izravno nijece Bozji naum kakav nam je na pocetkuobjavljen; protivno je jednakom osobnom dostojanstvu zene i muza koji se ubraku jedno drugome daruju u posvemasnjoj ljubavi, koja je zbog togajedinstvena i iskljuciva." Krscanin bivsi poligamist tesko je obvezan izpravednosti postivati obveze preuzete prema svojim bivsim zenama i svojojdjeci.

2389. Rodooskvrnucu mozemo pridodati i spolne zloporabe koje odrasli ucinenad djecom ili mladima koji su im povjereni na brigu. U tom slucaju grijehse udvostrucuje sablaznjivim ugrozavanjem fizicke i moralne cjelovitostimladih, koji ce time ostati obiljezeni cijelog zivota, i ujedno povredomodgojiteljske odgovornosti.

2390. Slobodna veza postoji kad muskarac i zena odbijaju dati pravni i javnioblik vezi koja ukljucuje spolnu intimnost,.

Izraz je varljiv: sto moze znaciti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jednaprema drugoj i tako svjedoce manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe,ili u buducnost?

Izraz prikriva razlicite situacije: konkubinat, odbijanje braka kao takvog,nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok.

2391. Mnogi se danas zalazu za neku vrst "prava na pokus", kada postojinakana za vjencanje. Kako god bila cvrsta odluka oni koji se opredjeljuju zapreuranjene spolne odnose takvi odnosi "niposto nisu kadri u punojiskrenosti i vjernosti osigurati medjusobni odnos muskarca i zene, a jos gamanje mogu zastititi od tlapnji i hirova". Tjelesno jedinstvo moralno jezakonito samo onda kad se izmedju muskarca i zene uspostavi neopozivazajednica zivota. Ljudska ljubav ne podnosi "pokusa". Ona zahtijeva potpun idefinitivan medjusobni dar osoba.

DOSTOJANSTVO LJUDSKOGA ŽIVOTA

objasniti temeljni kršćanski stav prema ljudskome životu

2258 "Ljudski je zivot svet zato sto od samog pocetka ukljucujestvaralacko Bozje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem,svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar zivota od njegova pocetka dokraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne moze prisvojiti pravo izravnogunistenja neduznog ljudskog bica".

2270 Ljudski zivot mora biti cijenjen i sticen bez ogranicenja od casazaceca. Ljudskom bicu moraju od prvog casa postojanja biti priznata osobnaprava, medju kojima i nepovredivo pravo svakog neduznog bica na zivot.Prijenego sto te oblikovah u majcinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego sto izkrila majcina izadje, ja te posvetih (Jr 1,5).

2318 Bogu "u ruci (...) lezi zivot svakog bica i dah zivotvorni svakog ljudskog tijela"(Job 12,10).

2319 Svaki ljudski zivot, od casa zaceca sve do smrti, svetinja je zato stoljudsku osobu sveti i zivi Bog hoce radi nje same na svoju sliku i priliku.

navesti i objasniti povrjede ljudskoga života

2320 Ubojstvo ljudskoga bica tesko se protivi dostojanstvu osobe iStvoriteljevoj svetosti.

2321 Zabrana ubojstva ne dokida pravo da se nepravednom napadacu oduzmemogucnost da nanese zlo. Zakonita obrana teska je duznost onome koji jeodgovoran za zivot drugih i za opce dobro.

2322 Dijete ima pravo na zivot od samog zaceca. Izravni pobacaj, bilo da jezeljen kao cilj bilo kao sredstvo, je "sramotna" praksa, tesko protivnacudoredju. Crkva taj prijestup protiv ljudskog zivota kaznjava zakonskom kaznom izopcenja.

2323 Buduci da se prema ljudskom zametku od samog zaceca treba ponasati kaoprema osobi, treba ga stititi u njegovoj cjelovitosti, njegovati i lijecitikao svako drugo ljudsko bice.

2324 Hotimicna eutanazija, na koji god nacin i iz koje god pobude,predstavlja ubojstvo covjeka. Tesko je protivna dostojanstvu ljudske osobe istovanju Boga zivoga, njezina Stvoritelja.

2325 Samoubojstvo tesko je protivno pravednosti, nadi i ljubavi. Zabranjujega peta Bozja zapovijed.

2326 Sablazan je teski grijeh, kad onaj koji je izaziva, djelom ilipropustom naumice drugoga potice na grijeh.

2327 Uzimajuci u obzir kolika zla i nepravde rat uzrokuje, treba ciniti svesto je razumno moguce za izbjegavanje rata. Crkva moli: "Od kuge, glada irata, oslobodi nas, Gospodine".

2328 Crkva i ljudski razum proglasuju trajnu valjanost moralnog zakona i udoba oruzanih sukoba. Postupci suprotni pravu naroda i njegovim opcimnacelima, kad se naumice provode, pravi su zlocini.

2329 "Utrka u naoruzanju jedna je od najtezih rana covjecanstva inepodnosivo steti siromasnima".

protumačiti pojam bioetike te navesti područja kojima se bavi

Bioetika – (grč. bios=život + ethos=običaj) pojam kojim se označava vrednovanje ljudskog ponašanja i djelovanja u odnosu na sam život i svega što je vezano uz život i zdravlje. Bioetika jest ispitivanje i proučavanje moralnih i društvenih implikacija postupaka i eksperimenata u medicini i znanostima o životu. Može se podijeliti na opću bioetiku (opća moralna bioetička načela) i primjenjenu

bioetiku(primjena općih načela na konkretne slučajeve pod biološkim, medicinskim, pravnim i etičkim kriterijima). Bioetika obuhvaća područja kao što su: eutanazija, kontrola ponašanja, genetska intervencija, odnos liječnika i pacijenata, pobačaj, kontrola plodnosti, transplantirani i umjetni organi, smrt i umiranje i sl. (ukratko: ljudska prokreacija, ljudska genetika, embrij i život u terminalnoj fazi).

objasniti stav Crkve prema presađivanju organa i navesti opasnosti manipulacije u presađivanju organa

2296 Presadjivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izricit pristanak. Presadjivanje organa u skladu je s cudoredjem i moze biti zasluzno ako su stete te tjelesne i dusevne opasnosti kojima se davalac izlaze srazmjerne dobru za kojim se u primaocu ide. Moralno je neprihvatljivo izravno izazvati onesposobljujuce osakacenje ili smrt ljudskoga bica, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba.

Manipulacija: naplaćivanje, komercijalizacija, nepravedna raspodjela, nedovoljna zaštita identiteta

navesti razloge zbog kojih sve što je znanstveno moguće na području biogenetike nije i moralno dopustivo

2292 Znanstveni, medicinski ili psiholoski pokusi s osobama ili ljudskimskupinama, mogu pridonositi ozdravljenju bolesnih i napretku javnoga zdravlja.

2293 Osnovno znanstveno istrazivanje kao i primijenjenoistrazivanje znakovit su izraz covjekova gospodstva nad stvorenjem. Znanosti tehnika dragocjena su sredstva kad se stavljaju u sluzbu covjeku promicucimu cjelovit razvoj za dobrobit sviju; no ipak ne mogu same po sebi pokazatismisao ljudskog postojanja i napretka. Znanost i tehnika usmjerene su premacovjeku, otud im izvor i napredak; stoga im osoba i njezine moralnevrijednosti naznacuju ciljeve i upozoravaju na granice.

2295 Istrazivanja i pokusi s ljudskim bicem ne mogu opravdati cinekoji su po sebi suprotni dostojanstvu osobe i moralnom zakonu. Mozebitnipristanak onih koji se tome podvrgavaju ne opravdava takovih cina. Pokus sljudskim bicem nije moralno opravdan ako zivot ili tjelesnu i dusevnucjelovitost onih koji se pokusu podvrgavaju izlaze opasnostima nesrazmjernimili takvima da bi se mogle izbjeci. Pokus s ljudskim bicem nije u skladu sdostojanstvom osobe osobito ako se vrsi bez izricita pristanka onoga nadkime se vrsi ili njegovih koji na to imaju pravo.

navesti i objasniti razloge zbog kojih sve što je znanstveno moguće na područnu reproduktivne biologije nije i moralno dopustivo

2376. Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe ubracnipar (davanje sperme ili zenske gamete, posudba maternice), tesko sunemoralne. Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja)vrijedjaju pravo djeteta da bude rodjeno od oca i majke koje poznaje i kojisu medju sobom vezani zenidbom. One su izdaja "iskljucivog prava supruznikada postanu otac i majka samo jedno pomocu drugoga".

2377. Ako se te tehnike (inseminacija i homologna umjetna oplodnjaprimjenjuju u krilu bracnog para, mozda su manje stetne ali ostaju moralnoneprihvatljive. One odvajaju spolni cin od cina radjanja. Cin zasnivanjadjetetova postojanja nije vise cin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj,

vec cin koji "zivot i identitet zametka povjerava vlasti lijecnika i biologauvodeci gospodovanje tehnike nad pocetkom i sudbinom ljudske osobe. Takavodnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja morabiti zajednicka roditeljima i djeci"."S moralnog stanovista radjanje jeliseno svog vlastitog savrsenstva kad nije zeljeno kao plod bracnog cina, tojest specificnog cina sjedinjenja supruznika (...). Samo postujuci vezu kojapostoji izmedju znacenja bracnog cina i postivanja jedinstva ljudskog bicamoguce je radjanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe."

2378. Dijete nije neki dug, nego dar. "Najuzviseniji dar braka" jest ljudskaosoba. Dijete se ne moze smatrati objekttom vlasnistva, cemu bi moglo voditipriznavanje nekoga toboznjeg "prava na dijete". Na tom podrucju samo dijeteposjeduje istinska prava, to jest "da bude plod posebnog cina bracne ljubavisvojih roditelja kao i pravo da bude postivano kao osoba od trenutka svoga zaceca".

objasniti povezanost sakramenta bolesničkog pomazanja i skrbi za zdravlje i život čovjeka

1499 "Svetim pomazanjem bolesnikâ i molitvom svecenikâ cijela Crkvapreporucuje bolesne trpecem i proslavljenom Gospodinu, da im olaksa boli ida ih spasi, stovise potice ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom ismrcu i tako doprinesu dobru Bozjega Naroda".

1506 Krist je pozvao ucenike da idu za njim uzimajuci svoj kriz.Slijedeciga, drugim su ocima poceli gledati bolest i bolesnike. Isus je ucenikepridruzio svome siromastvu i sluzenju. Ucinio ih je dionicima svojegsuosjecanja i iscjeliteljskog poslanja: "Otisavsi, propovijedali suobracenje; izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemocnike mazali uljem i oni suozdravljali" (Mk 6,12-13).

1509 "Bolesne lijecite!" (Mt 10,8). Tu je zadacu Crkva primila od Gospodinai trudi se da je izvrsi brigom za bolesne i zagovornom molitvom kojom ihprati. Crkva vjeruje u ozivljujucu prisutnost Krista, koji je lijecnik dusâi tijelâ. Ta je prisutnost posebno djelotvorna u sakramenatima, anajosobitije u euharistiji, kruhu koji daje zivot vjecni; na povezanostovoga kruha s tjelesnim zdravljem upucuje sveti Pavao

objasniti biblijsko utemeljenje, značenje i učinke sakramenta bolesničkog pomazanja

1520 Posebni dar Duha Svetoga. Osnovna milost ovog sakramenta jest milostpotpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba vlastitih teskoj bolestiili starackoj nemoci. Ta milost je dar Duha Svetoga koja obnavlja pouzdanjei vjeru u Boga, jaca protiv napasti Zloga, to jest napasti obeshrabrenja itjeskobe smrti. Ta potpora Gospodnja snagom njegova Duha privodi bolesnika kozdravljenju duse, a takodjer i tijela, ako je to volja Bozja. I povrh toga"ako je sagrijesio, oprostit ce mu se" (Jak 5,15).

1521 Sjedinjenje s mukom Kristovom. Po milosti ovog sakramenta bolesnikprima snagu i dar da se tjesnje sjedini s Kristovom mukom: bolesnik na nekinacin biva posvecen da donosi plodove po suoblicenju s otkupiteljskomKristovom mukom. Trpljenje, posljedica istocnog grijeha, prima novi smisao:postaje udionistvo u Kristovu spasiteljskom djelu.

1522 Milost crkvenog zajednistva. Bolesnici koji prime ovaj sakramentdragovoljno se "sjedinjuju s Kristovom mukom i smrcu i tako pridonose dobruBozjeg naroda". Slaveci ovaj sakrament Crkva se, u opcinstvu svetih, zauzimaza bolesnikovo dobro, a bolesnik, po milosti sakramenta, sa svoje stranepridonosi posvecenju Crkve i dobru svih ljudi za koje Crkva trpi i za kojese, po Kristu, prinosi Bogu Ocu.

1523 Priprava za posljednji prijelaz. Ako se sakrament bolesnicke pomastidijeli svima koji podnose teske bolesti i slabosti, s vise razloga daje seonima koji su na izlazu iz ovog zivota ("in exitu vitae constituti"), takoda se nazivao i sakramentom umirucih (zapravo izlazecih - sacramentumexeuntium). Sakrament bolesnicke pomasti dovrsuje nase suoblicenje sa smrcui uskrsnucem Kristovim, sto ga je sakrament krstenja zapoceo. On nadopunjujesveta pomazanja koja obiljezavaju sav zivot krscana: krsno je pomazanje unama zapecatilo novi zivot, a krizmeno nas ojacalo za zivotnu borbu; ovoposljednje pomazanje je poput cvrste utvrde koja brani svrsetak nasegazemaljskog zivota u vidu zadnjih borbi pred ulazak u Ocinski dom.

SUVREMENI ČOVJEK PRED PITANJEM BOGA

razlikovati i objasniti pojmove sekularizacije i sekularizma

Sekularizacija- (lat. saeculum- svijet), proces odvajanja religije i društva, Crkve i države. Posljedica sekularizacije je utemeljenje zakona na demokratskim načelima većine, a ne na moralu kako ga tumači Crkva. To je postupak priznavanja društva u njegovoj svjetovnoj stvarnosti i relativnoj autonomiji.Sekularizam- zatvaranje društva u njegovu ideološku samodostatnost koja odbacuje i negira Boga. Sekularizam otklanja svaku mogućnost transcendencije i vrijednosti koje se temelje na religiji.

navesti i protumačiti uzroke religioznoga indiferentizma

Suvremeni je indiferentizam plod religioznog ne-izbora koji se događa bez unutarnjih potresa i vanjske buke. To znači da se na isti način i s istom lakomislenošću odbacuju i zapostavljaju također sve duhovne, religiozne i moralne vrijednosti koje su s takvim ne-izborom povezane. U pristupanju religiji i Bogu kao svakoj tržišnoj robi koju se iz zabave i zadovoljstva kupuje, dolazi do izražaja sva površnost i neozbiljnost kako prihvaćanja tako i odbacivanja religije. (...) Ateizam kao čisti indiferentizam i agnosticizam pojavljuje se kada je ohladnjela i oslabjela vjera u Boga. (Ivan Devčić)

navesti i objasniti oblike i uzroke iskrivljenih predodžaba o Bogu

Kao ljudsko biće čovjek si nužno uvijek stvara određene predodžbe o Bogu, koje su povezane s njegovim vlastitim iskustvima, shvaćanjima, okruženju u kojemu živi. Ispravnost određene predožbe ili slike o Bogu uvijek se mjeri i korigira prema slici ili iskustvu Boga koji se objavio u Svetome Pismu, a na poseban način u Isusu Kristu. Autentični tumač objave je Crkveno učiteljstvo koje se oslanja na crkvenu predaju. Iskrivljene slike Boga odstupaju od tog objektivnog mjerila i stvaraju sliku Bogaprema čovjekovim potrebama i željama ili prema njegovim problemima, strahovima i predrasudama koje projicira na Boga.

Predodžbe:- Bog u funkciji čovjekovih potreba- osoba koja ima takvu predodžbu, željela bi imati Boga na svoju sliku i za svoju korist. Ona poseže za Bogom kad je u nevolji i opasnosti te na prijelazima života kada traži okrijepu sakramenata i blagoslovina. Ova predodžba priječi put do iskustva i spoznaje istinskog Boga.- Moralistička slika o Bogu poistovjećuje Boga s moralnom instancijom koja kažnjava zlo i nagrađuje dobro. Takva slika često je povezana sa strahom od Boga i predodžbom da čovjek pred njim uvijek mora biti ispravan, da mora zavrijediti Njegovu ljubav.

- Patrijarhalna slika o Bogu prenosi na Boga obilježja oca u patrijarhalnoj obitelji. Ona je proizvod patrijarhalnog društva i ne odgovara istinskoj slici Boga.- Predodžba o bezazlenom Bogu praćena je uvjerenjem da Bog od nas ništa ne traži. U tom slučaju, Bog potvrđuje svako naše ponašanje. Ova predodžba prisutna je danas kog mnogih ljudi.

objasniti posebnost i autentičnost kršćanskoga duhovnoga iskustva Kršćansko duhovno iskustvo osobno je iskustvo objektivne istine , osobno iskustvo Boga usklađeno s onim kako se on objavljuje po Isusu Kristu, Svetom pismu i predaji Crkve. Ono je ukorijenjeno u djelovanju Duha Svetoga u čovjeku. Kršćansko iskustvo se događa u povezanosti s Kristovom Crkvom. Ono je posredovano iskustvo. U svom izvorištu i svojoj konačnici, ono je iskustvo Božje milosti, koja pokreće svakog čovjeka na susret s njime.

protumačiti povezanost između čovjekove slobode i Božjega dopuštanja zla i patnje u svijetu prema Post 2

385 Bog je beskrajno dobar i sva su njegova djela dobra. Ipak nitko neizmice iskustvu patnje, zala u prirodi - koja se cine kao vezana sogranicenjima koja su vlastita stvorenjima - a napose ne izmice problemumoralnog zla. Odakle dolazi zlo? "Trazio sam odakle zlo i nisam nasaorjesenja", kaze sveti Augustin, a njegovo bolno trazenje naci ce rjesenjesamo u obracenju zivome Bogu. Jer se "otajstvo bezakonja" (2 Sol 2,7)rasvjetljuje samo svjetlom "otajstva poboznosti" (1 Tim 3,16). Objavabozanske ljubavi u Kristu ocitovala je ujedno velicinu zla i preobiljemilosti.Razmotrit cemo dakle pitanje porijekla zla drzeci uperen pogled nasevjere u onoga koji je jedini pobjednik zla.396 Bog je stvorio covjeka na svoju sliku i postavio ga u svojeprijateljstvo. Kao duhovno stvorenje covjek moze zivjeti to prijateljstvosamo ako se slobodno podredi Bogu. To je ono sto izrazava zabrana covjeku dane jede sa stabla spoznaje dobra i zla, "jer u dan kad budes s njega jeo,umrijet ces" (Post 2,17). "Stablo spoznaje dobra i zla" (Post 2,17)znakovito doziva u pamet neprekoracivu granicu koju covjek kao stvorenjemora slobodno priznati i s pouzdanjem postivati. Covjek ovisi o Stvoritelju:podvrgnut je stvorenjskim zakonima i moralnim pravilima koja ravnajuuporabom slobode.397 Covjek napastovan od djavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenjeprema Stvoritelju i, zlorabeci slobodu, nije poslusao zapovijed Bozju. U tomje bio prvi covjekov grijeh. Svaki grijeh nakon toga bit ce nepo-sluh premaBogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu.402 Svi su ljudi zahvaceni Adamovim grijehom.405 Iako je svakome vlastit, istocni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomkubiljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, aliljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silamaranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu(ta se sklonost zlu naziva "pozuda"). Krstenje, dajuci milosni Kristovzivot, brise istocni grijeh i vraca covjeka k Bogu, ali posljedice grijehana oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u covjeku te ga izazivaju naduhovnu borbu. 410 Nakon pada covjek nije od Boga napusten. Naprotiv Bog ga pozivai natajnovit mu nacin objavljuje pobjedu nad zlom i dizanje iz njegova pada. 421 "Krscani vjeruju da je ovaj svijet, sazdan i uzdrzavan ljubavljuStvoriteljevom, doduse dospio u ropstvo grijeha, ali ga je raspeti i uskrsliKrist, slomivsi moc Zloga, oslobodio".

navesti i objasniti kršćanski odgovor na problem patnje

Patnja dolazi od zla. Patnja istodobno produhovljuje čovjeka jer ga sili na razmišljanje i traženje čvrstih uporišta, a time i na susret s Bogom. Zahvaljujući iskustvu patnje, čovjek prelazi granice ograničene stvarnosti i postaje hodočasnik Apsolutnog. Za kršćanina patnja i smrt uvijek je pridruživanje otajstvu Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Zato kroz patnju i smrt uvijek prosijava svjetlo uskrsnuća.

navesti i protumačiti dokaze o Božjoj opstojnosti

Dokazi o Božjoj opstojnosti mogu se svesti na teorijske (slaganje premisa i zaključaka) i praktične (Bog kao nužna stvarnost za dobrobit čovjeka).Teorijski dokazi dijele se na apriorne i aposteriorne. Apriorni dokazi polaze od neke ideje, a mogu biti ontološki (proizlazi iz samog pojma Boga) ili aletologički (temelje se na postojanju nužnih i vječnih istina).Aposteriorni dokazi ukazuju iz posljedica na uzrok, iz iskustva na Boga, a mogu biti kozmološki (iz uzročnosti, iz kretanja, iz mogućega i nužnoga), teleološki (iz svrhovitosti) ili moralni (deontološki ili aksiološki).

IZAZOVI ZNANSTVENO-TEHNIČKOGA NAPRETKA

objasniti razliku između znanja i mudrosti

Znanje označava poznavanje čega ili spoznaju o čemu. Ono je teoretsko ili praktično poznavanje čega. Istodobno je ukupnost poznavanja, sustavnost spoznaja tih predmeta, znanost. Znati znači imati puno informacija, poznavati brojke, činjenice, statističke podatke.Mudrost je Božji dar i plod ustrajne molitve. Ona je više od bilo kojeg stupnja objektivnog znanja. Ona nas upravlja da bismo znali razborito upravljati svojim životom i razlikovati dobro od zla.

navesti i obrazložiti prednosti i opasnosti znanstveno-tehničkoga razvoja

Znanost i tehnologija donijele su mnoge pozitivne promjene: puno brže i više se proizvodi, imamo više slobodnog vremena, pa bi se zbog toga trebali više posvetiti duhovnom i društvenom životu. No, istodobno, ljudi se sve više udaljuju jedni od drugih, te je sve više osamljenosti.

prikazati i obrazložiti kriterije kršćanskoga stava u odnosu prema problemima i rizicima napretka

Crkva uvijek nanovo podsjeća da je središte svakog napretka čovjek. Napredak znači da postajemo duhovno zreliji, svjesniji dostojanstva svoje ljudske naravi, odgovorniji, otvoreniji prema drugima, osobito prema onima koji su slabiji, potrebniji pomoć (Ivan Pavao II.). Stoga je potrebno utvrditi kriterije prema kojima će se moći vrednovati učinci napretka. On se mora odnositi na sve ljude

podjednako. Također mora uključivati sve dimenzije i područja našeg života: egzistencijalna, društvena, duhovna, kulturna.

navesti i objasniti kriterij autentičnosti svakog napretka

Istinski razvoj mora biti integralan, tj. promicati razvoj »svega čovjeka i svih ljudi«, cjelokupnog čovječanstva. Ljudski napredak treba obuhvaćati kulturne i duhovne dimenzije. Napredak tako postaje i »novo ime mira«. Nema mira bez napretka i nema pravog napretka bez mira u svijetu.

2293 Osnovno znanstveno istrazivanje kao i primijenjenoistrazivanje znakovit su izraz covjekova gospodstva nad stvorenjem. Znanosti tehnika dragocjena su sredstva kad se stavljaju u sluzbu covjeku promicucimu cjelovit razvoj za dobrobit sviju; no ipak ne mogu same po sebi pokazatismisao ljudskog postojanja i napretka. Znanost i tehnika usmjerene su premacovjeku, otud im izvor i napredak; stoga im osoba i njezine moralnevrijednosti naznacuju ciljeve i upozoravaju na granice.

protumačiti kršćansko shvaćanje istine i obveze kršćana prema istini

2467 Covjek naravno tezi k istini. On ju je duzan castiti i svjedociti: "Posvom dostojanstvu, svi su ljudi, zato sto su osobe (...), samom svojomnaravi poticani i, po moralnoj obvezi, duzni traziti istinu, ponajprije onukoja se tice religije. Duzni su i prionuti uz istinu netom je spoznaju iravnati cijeli svoj zivot po zahtjevima istine".

2468 Istina kao ispravnost ljudskog djelovanja i govorenja zove seistinoljubivost, iskrenost ili otvorenost. Istina ili istinitost jestkrepost kojom se covjek iskazuje istinitim u svojim djelima govoreci istinusvojim rijecima, cuvajuci se dvolicnosti, pretvaranja i licemjerja.

2469 "Ljudi ne bi mogli zivjeti zajedno kad ne bi imali medjusobnogpovjerenja, to jest ne bi govorili istinu jedni drugima". Krepost istinepravedno daje drugomu ono sto mu se duguje. Istinitost se drzi ispravnesredine izmedju onoga sto se mora ocitovati i tajne koja se mora cuvati:ukljucuje postenje i diskreciju. Po pravdi, "covjek mora drugom covjekuposteno ocitovati istinu".

2470 Kristov ucenik prihvaca "zivjeti u istini", to jest u jednostavnostizivota sukladno primjeru Gospodinovu i ostajuci u njegovoj istini. "Reknemoli da imamo zajednistvo s njime, a u tami hodimo, lazemo i ne cinimo istine"(1 Iv 1,6).

2472 Duznost krscana da sudjeluju u zivotu Crkve potice ih da djeluju kaosvjedoci Evandjelja i obveza sto iz toga proistjecu. To svjedocenje jestprenosenje vjere rijecima i djelima. Svjedocanstvo je cin pravde kojipotvrdjuje istinu ili cini da bude upoznata:Svi krscani, gdje god zivjeli,duzni su (...) primjerom zivota i svjedocanstvom rijeci, ocitovati novogacovjeka kojega su krstenjem obukli, i jakost Duha Svetoga koji ih je popotvrdi ojacao.

2475 Kristovi ucenici "obukli su novoga covjeka stvorena po Bogu upravednosti i svetosti istine" (Ef 4,24). "Odbacivsi laz",oni treba da"odbace od sebe svaku vrstu zloce i svaku vrstu lukavstine, licemjerja,zavisti i svaku vrstu klevetanja" (1 Pt 2,1).

navesti i razlikovati povrjede istine

2476 Lazno svjedocanstvo i krivokletstvo. Kad je izrecena javno, izjavaprotivna istini zadobiva osobitu tezinu. Pred sudom, ona biva laznimsvjedocanstvom. Kad je izrecena pod prisegom, to je krivokletstvo. Takvipostupci pridonose ili osudi nevina covjeka, ili opravdanju krivaca, ilipovecanju kazne optuzenih. I tesko skode vrsenju pravde i pravicnosti osudeizrecene od sudaca.

2479 Ogovor i kleveta niste dobar glas i cast bliznjega. A cast je drustveno svjedocanstvo sto se daje ljudskom dostojanstvu, i svatko ima naravno pravo na cast svoga imena, na svoj dobar glas i na postovanje. Stoga, ogovor i kleveta vrijedjaju kreposti pravde i ljubavi.

2481 Hvastanje ili razmetanje jest pogreska protiv istine. Isto je i sporugom (ironijom) koja ide za podcjenjivanjem nekoga zlobno karikirajuciovaj ili onaj vidik njegova ponasanja.

2483 Laz je najizravnija povreda istine. Lagati, znaci govoriti ili raditiprotiv istine, da se zavede u bludnju onaj tko je ima pravo saznati.Ranjavajuci covjekov odnos prema istini i prema bliznjemu, laz vrijedjatemeljni odnosaj covjeka i njegove rijeci prema Gospodinu.

LJUDSKI RAD I STVARALAŠTVO

objasniti razliku između zvanja i zanimanja

Zvanje (poziv) ima svoje uporište u Bogu koji snagom svoje riječi poziva na život. Natojeći otkriti n što smo točno pozvani, otkrivamo svoj životni put koji će osmisliti i ispuniti naš život i djelovanje. Za razliku od poziva, zanimanje je utemeljeno u talentima koje Bog dariva svakom pojedincu. Stjecanje zanimanja obuhvaća stjecanje znanja i vještina koji su potrebni kako bismo bili kompetentni u savladavanju nekih radnih zadataka. Ono je prihvaćanje vlastitih talenata i njihovo umnažanje.

protumačiti biblijsko shvaćanje i značenje rada

Biblija tumači da ljudski rad proizlazi od osoba stvorenih na Božju sliku i pozvanih da radom nastave djelo stvaranja. Rad je sastavni dio ljudske naravi, oblik ljudskog dostojanstva i bitno sredstvo kojim se čovjek razvija, usavršuje i ostvaruje te svojim darovima služi drugima. Rad je stoga čovjekova dužnost. Radom čovjek štuje Boga i sudjeluje u Kristovom otkupiteljskom djelu. Rad je takođersredstvo čovjekova posvećenja.

378 Znak je bliskosti covjeka s Bogom sto ga Bog postavlja u vrt. On tu zivi"da ga obradjuje i cuva" (Post 2,15); tu rad nije muka, nego suradnjamuskarca i zene s Bogom na usavrsavanju vidljivoga stvorenog svijeta.

2427 Ljudski rad proizlazi neposredno od osoba stvorenih na sliku Bozju, ipozvanih produziti, jedni s drugima i jedni za druge, djelo stvaranja,ovladavajuci zemljom.Rad je dakle duznost: "Tko nece da radi, neka i nejede" (2 Sol 3,10). Rad casti Stvoriteljeve darove i primljene talente. Onmoze biti i otkupiteljski. Podnoseci mucan trudrada u jedinstvu s Isusom,zanatlijom iz Nazareta i raspetim na Kalvariji, covjek na neki nacin

suradjuje sa Sinom Bozjim u njegovu otkupiteljskom djelu. On se iskazujeucenikom Kristovim noseci kriz, svaki dan, u djelatnosti koju je pozvanvrsiti. Rad moze biti sredstvo posvecenja i prodahnjivanje zemaljskihstvarnosti Duhom Kristovim.

2428 Radom, osoba vrsi i ispunjuje dio sposobnostî upisanih u njezinu narav.Prvotna vrijednost rada stoji u samom covjeku, koji mu je tvorac i namjenik.Rad je za covjeka, a ne covjek za rad.

Kršćansko poimanje rada moglo bi se izraziti u nekoliko točaka: -rad je bitna odrednica čovjeka-rad je znak čovjekova dostojanstva-rad je služenje-rad je dužnost

usporediti i protumačiti shvaćanje i vrednovanje rada u socijalnome nauku Crkve i u današnjem neoliberalnom kapitalizmu

Svijet u kojem živimo postavio je parametre zasnovane na individualizmu, hedonizmu i praktičnom egoizmu. U takvom ozračju ostvarivanje uskio osobnih interesa postaje jedina čovjekova pokretačka snaga i mjerilo njegove uspješnosti, a briga za općem dobro stupa u drugi plan. Snaga skupine često se koristi kao sredstvo iskorištavanja slabijih.

2427 Ljudski rad proizlazi neposredno od osoba stvorenih na sliku Bozju, ipozvanih produziti, jedni s drugima i jedni za druge, djelo stvaranja,ovladavajuci zemljom.Rad je dakle duznost: "Tko nece da radi, neka i nejede" (2 Sol 3,10). Rad casti Stvoriteljeve darove i primljene talente. Onmoze biti i otkupiteljski. Podnoseci mucan trudrada u jedinstvu s Isusom,zanatlijom iz Nazareta i raspetim na Kalvariji, covjek na neki nacinsuradjuje sa Sinom Bozjim u njegovu otkupiteljskom djelu. On se iskazujeucenikom Kristovim noseci kriz, svaki dan, u djelatnosti koju je pozvanvrsiti. Rad moze biti sredstvo posvecenja i prodahnjivanje zemaljskihstvarnosti Duhom Kristovim.

2428 Radom, osoba vrsi i ispunjuje dio sposobnostî upisanih u njezinu narav.Prvotna vrijednost rada stoji u samom covjeku, koji mu je tvorac i namjenik.Rad je za covjeka, a ne covjek za rad.

2433 Pristup radu i struci mora biti otvoren svima bez nepravednarazlucivanja, muskima i zenskima, zdravima i prikracenima, domacima iuseljenicima. Vec prema prilikama, drustvo mora sa svoje strane pomocigradjanima da si priskrbe rad i zaposlenje.2434 Pravedna placa zakonit je plod rada. Uskracivati je ili zadrzavati mozebiti velika nepravda. Da se odredi pravicna naknada, treba uzeti u obzirpotrebe i ujedno prinose svakoga.

2425 Crkva je odbacila totalitarne i ateisticke ideologije, povezane, umoderno doba, s "komunizmom" ili "socijalizmom". K tome, u praksi"kapitalizma" odbila je indivi-dualizam i apsolutno prvenstvo zakona trzistanad ljudskim radom. Regulacija ekonomije samim centraliziranim planiranjem uosnovi izopacuje drustvene sveze; a regulacija samim zakonom trzistavrijedja drustvenu pravdu, "jer ima mnogo ljudskih potreba koje trziste nemoze zadovoljiti". Treba zagovarati razumnu regulaciju trzista i ekonomskihinicijativa, po ispravnoj ljestvici vrijednostî i u cilju opceg dobra.

navesti i objasniti ključne odrednice kršćanskoga socijalnog nauka

Utemeljen je od enciklike Rerum Novarum pape Lava XIII. iz 1881. godine. Temeljna načela socijalnog nauka su: dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, opće dobro, solidarnost, supsidijarnost I polaštena briga za siromašne.

2421 Drustvena nauka Crkve razvila se u devetnaestom stoljecu, udoba susreta Evandjelja s modernim industrijskim drustvom, njegovim novimustrojstvom za proizvodnju potrosnih dobara, njegovim novim poimanjemdrustva, drzave i vlasti, njegovim novim oblicima rada i vlasnistva.Razvitak nauke Crkve, u ekonomskim i drustvenim predmetima, svjedoci trajnuvrijednost crkvenog ucenja, i istodobno pravi smisao njezine uvijek zive i djelatne Predaje.

2422 Drustveni nauk Crkve sadrzi sklop ucenja koji se malopomalo granao po tumacenju kojim je Crkva tijekom povijesti, uz pratnju DuhaSvetoga, objasnjavala dogadjaje u svjetlu cjelokupnosti rijeci objavljene odKrista Isusa. Taj nauk postaje za ljude dobre volje to prihvatljivijim stodublje nadahnjuje ponasanje vjernikâ.

2423 Drustvena nauka Crkve predlaze nacela za razmisljanje; naznacujemjerila za prosudjivanje; daje smjernice za djelovanje. Svaki sustav pokojemu bi drustveni odnosi bili potpuno podredjeni ekonomskim cimbenicimaprotivan je naravi ljudske osobe i njezinih cina.

objasniti pojmove osobnoga i općeg dobra i njihov odnos

1905 U skladu s covjekovom drustvenom naravi, dobro svakoga nuzno je u vezis opcim dobrom. A ovo se moze definirati samo u odnosu na ljudsku osobu: Nezivite odvojeni, povuceni sami u sebe, kao da ste vec opravdani, negoudruzujte se, da skupa trazite sto je za dobro svih.

1906 Pod pojmom `opce dobro' treba shvatiti "skup onih uvjeta drustvenogzivota koji skupinama i pojedincima omogucuju da potpunije i lakse dodju dovlastitog savrsenstva". Opce dobro tice se zivota svih. Ono zahtijevarazboritost od svakoga a jos vise od onih koji obnasaju sluzbu vlasti. Unjemu je bitno troje.1912 Opce dobro je uvijek usmjereno prema napredovanju osoba: "Red stvaritreba podrediti redu osoba, a ne obratno". Taj se red temelji na istini,izgradjuje se u pravdi, a ozivljava ljubavlju.

2402 U pocetku, Bog je zemlju i njezina blaga povjerio zajednickomupravljanju covjecanstva, da se ono za nju brine, da njome svojim radomzagospodari i uziva njezine plodove. Dobra stvorenog svijeta nami-jenjena sucijelomu ljudskom rodu. Zemlja je ipak podijeljenja medju ljudima, da bi sepostigla sigurnost zivota, izlozena oskudici i ugrozena nasiljem.Prisvajanje dobara zakonito je radi jamstvo slobode i dostojanstva osobâ,radi pomaganja svakomu da namiri osnovne potrebe svoje i onih koji su mu nabrizi. Ono mora omoguciti da se medju ljudima ocituje naravna solidarnost.

2403 Pravo na privatno vlasnistvo, steceno radom ili od drugih bastinomprimljeno, ili darom, ne ukida prvobitni dar zemlje covjecanstvu kaocjelini. Opca namjena dobara ostaje prvenstvenom, makar promicanje opcegdobra zahtijeva postivanje privatnog vlasnistva, njegova prava i njegova vrsenja.

2404 "Sluzeci se stvorenim dobrima, covjek mora izvanjske stvari sto ihzakonito posjeduje drzati ne samo kao svoje nego i kao zajednicke: u smisluda one mogu koristiti ne samo njemu, nego i drugima". Vlasnistvo nad nekim

dobrom cini njegova posjednika upraviteljem Providnosti, koji trebanastojati da to dobro donese ploda i da se njegovim blagodatima okoriste idrugi, a ponajprije njegovi bliznji.

objasniti pojam i uključnice etike poslovanja

Poslovna etika primjenjuje etička načela na ljudsko ponašanje u poslovnom okruženju.Temeljna etička nčela u poslovanju i gospodarstvu najčešće su izražena kao slijedeće vrednote: savjesnost, poštenje, jedinstvo tržišta, nenanošenje štete, nepristranost, uljudnost, uviđavnost, uslužnost, poštivanje preuzetih obveza, Zlatno pravilo moralnosti.

objasniti kršćansko shvaćanje mira

Kršćansko shvaćanje mira ukorijenjeno je u biblijskom pojmu i značenju mira. Ono nadilazi naše današnje poimanje mira. U SZ označava sklad i cjelovitost, zdravlje, radost i osobnu sreću onoga tko živi u skladu s Bogom, s drugima oko sebe i s prirodom. Neodvojiv je od pojma pravde.Mir je u konačnici Božje djelo.

2304 Postivanje i razvoj ljudskog zivota zahtijevaju mir. Mir nije tekodsutnost rata i ne moze se svesti na osiguranje ravnoteze medjusuprotstavljenim silama. Mir se na zemlji ne moze postici bez zastiteosobnih dobara, bez slobodne komunikacije medju ljudima, bez postivanjadostojanstva osoba i naroda, bez postojano zivljena bratstva. Mir je "spokojporetka". On je plod pravednosti i ucinak ljubavi.

2305 Zemaljski je mir slika i plod Kristova mira a Krist je "Knezmironosni", Knez onog mesijanskog mira (Iz 9,5). Krvlju svoga kriza on jeubio "u sebi neprijateljstvo" (Ef 2,16), pomirio je ljude s Bogom i Crkvuucinio sakramentom jedinstva ljudskoga roda i njegova sjedinjenja s Bogom."On je mir nas" (Ef 2,14). Njegov je proglas: "blago miro-tvorcima" (Mt 5,9).

protumačiti kršćanski nauk o pravednome miru i nužnoj obrani

Pravedni rat mora biti obrambeni, stvar mora biti objektivno pravedna, civili zaštićeni, patnje zbog rata moraju biti manje od postojećih te mora postojati sigurnost u pobjedu. Nakon što je rat okončan, nameće se još većom hitnošću obveza aktivne izgradnje mira, zasnovanog na pravdi i zaštiti ljudskih prava i ljudskog dostojanstva sviju.

2264 Ljubav prema samome sebi ostaje temeljnim nacelom cudoredja. Stoga jezakonito traziti postivanje vlastitoga prava na zivot. Tko brani svoj zivotne postaje krivac ubojstva, cak i kad je prisiljen nanijeti napadacusmrtonosan udarac: Ako netko braneci svoj zivot primijeni vise nasilja negoje potrebno, njegov je cin nedopusten. Ako pak na napad odgovori odmjereno,obrana je dopustena (...) I nije za spas duse nuzno odreci se zakoniteobrane da ne bismo druge ubili. Covjek je, naime, duzan skrbiti za svojzivot vise nego za tudji.

2307 Peta zapovijed zabranjuje hotimicno unistavanje ljudskog zivota. Zbogzala i nepravdi sto ih rat izaziva Crkva uporno sve poziva moliti idjelovati da nas Bozja dobrota oslobodi starog robovanja ratu.

2308 Svi gradjani i svi nosioci vlasti duzni su se zauzimati za izbjegavanje rata.

2309 Treba pomno razmatrati stroge uvjete koji opravdavaju zakonitu obranu

vojnom silom. Takva odluka je zbog svoje tezine podlozna strogo odredjenimuvjetima moralne zakonitosti. Istodobno treba:

Da je steta koju napadac cini narodu ili zajednici naroda trajna, teska iizvjesna.

Da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazalaneprimjenjiva ili bezuspjesna.

Da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha.Da pribjegavanje oruzju ne prouzroci zala i nereda vecih od zla kojem sezeli doskociti. U ocjenjivanju ovoga uvjeta veoma veliku tezinu ima mocsuvremenih sredstava razaranja. Ovo su zapravo tradicionalni uvjetinabrojeni u ucenju o tako zvanom "pravednom ratu". Procjena tih uvjetamoralne opravdanosti spada na razborit sud onih koji su odgovorni za opcedobro.

ZAJEDNICA KOJA OSLOBAĐA I SLUŽI- POVIJEST CRKVE

objasniti značenje veza s papom za nastajanje hrvatske države

ČOVJEK KAO MORALNO BIĆE

prepoznati različite definicije čovjeka u specifičnome poimanju pojedinih znanosti o čovjeku

Čovjek je ekonomske biće (Marx), spolno biće (Freud), egzistencijalno biće (Heidegger), problematično biće (Marcel), zabavno biće (Fink), povijesno biće (Gadamer), biće radnik, dijalogalno biće (Buber), utopističko biće (Bloch), religiozno biće (Tilich), mitologizirano biće (Tiliade), slobodno biće (Sartre).

ČOVJEK U POTRAZI ZA ŽIVOTNIM SMISLOM

navesti kriterije na temelju kojih život izgleda smislenim ili besmislenim

Smisao ne dolazi od prolaznih stvari, niti od ograničenih ljudskih iskustava i vrijednosti. Smisao može dati jedino biće koje nadilazi nas i naš svijet. Sve što nam se dogodi, što nam život donese, može dobiti smisao ako se utemelji na zadnjem smislu- Bogu. Čak i ono što ne možemo shvatiti, što je po sebi besmisleno (bolest, patnja, smrt), dobiva svoj smisa od Boga.

navesti tumačenja različitih znanosti (filozofije, psihologije) i svjetonazora o patnji i smislu života (A. Camus, V.E.Frankl)

'' Pitanje smisla života, postavljeno izričito ili neizravno, može se označiti kao istinski ljudsko pitanje. Dvojba o smislu života zbog toga nikada sama po sebi ne može biti izraz nečega bolesnog u čovjeku. Ono je dapače pravi izraz čovještva kao takvog- izraz upravo najljudskijeg u čovjeku...Isključivo čovjeku dano je da doživi svoju egzistenciju kao dvojbenu, da iskusi svu dvojbenost svoja opstojanja.'' '' Kako svaka životna situacija predstavlja čovjeku upravljen izazov, i postavlja preda nj problem koji njemu valja riješiti, pitanje o smislu života može se zapravo okrenuti. Ne pita čovjek za smisao života, nego život njemu postavlja pitanja na koja on treba odgovoriti. A odgovoriti može životu jedino tako da odgovara za svoj život: odgovoriti životu može tako da bude odgovoran. '' V.E.Frankl

Albert Camus tvrdi da je život, osobito patnički, apsurdan. Prema Camusu, čovjek je određen da se muči za ono što nema smisla, da radi kao da smisao postoji, iako zna da ga nema. Na kraju svega ostaje apsurd, besmislenost, koliko god ljudski napori bili humano usmjereni.

POZIV NA SLOBODU

navesti čimbenike koji utječu na razvoj osobnosti

razlikovati i protumačiti ''slobodu od'' i ''slobodu za''

Sloboda od je negativna sloboda, negacija je različitih ograničenja.Sloboda za je pozitivna sloboda koju koristimo kada se slobodno odlučimo za nešto bez ograničenja i prisila. Ona je na višem stupnju od slobode od, čak možemo reći da je sloboda od preduvjet za slobodu za.

objasniti razliku između vanjske i unutarnje slobode

U običnom govoru, za sve ljude koji nisu u zatvoru ili zarobljeništvu, kaže se da žive u slobodi. To je vanjska sloboda.Postoji međutim i druga, tzv. unutarnja sloboda. Čovjek može djelovati ili ne djelovati, činiti jedno ili drugo, raditi dobro ili zlo.

protumačiti poimanje i značenje Isusa kao osloboditelja

Isus Krist je izvor moralnosti. On je slobodan od zla i osloboditelj čovjeka od grijeha. Prvim grijehom, čovjek je narušio svoju slobodu i postao rob grijeha, njegov život je postao robovanje grijehu. Isus je svojom smrću oslobodio ljude od grijeha i smrti te darovao Vječni život.

'' Kršćanina Krist čini slobodnim za samozatajnu, poniznu i strpljivu preobrazbu ovoga svijeta po umiranju sebi samome i po izgaranju za vrednote; slobodnim za kreativnost, za praštanje, toleranciiju, za mirotvornost; slobodnim za umiranje sebi; slobodnim za otvorenost Duhu i za dar Duha- za suobličenost Kristu raspetomu i uskrslomu. Za slobodu nas Krist oslobodi! '' Đuro Hranić

DODATAK (opširnije o Camusu i Franklu):

CAMUS, Mit o Sizifu

Postoji samo jedan filozofijski problem: samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti, znači odgovarati na temeljno filozofijsko pitanje, ostala pitanja dolaze potom. To pitanje obavezuje na akcije. „ Nikada nikoga nisam vidio da je umro zbog ontološkog dokaza.“ No, mnogi ljudi umiru stoga što drže da ne vrijedi živjeti. Ubiti se, znači priznati da nas je život nadmašio, da nema smisla živjeti. Samoubojstvo je solucija apsurda. No postavlja se pitanje da li apsurd zahtijeva smrt? Navikavamo se živjeti prije negoli steknemo naviku misliti.

Život će utoliko bolje biti proživljen, ukoliko ne bude imao smisla. Živjeti znači uraditi da apsurd živi. Revolt je jedna od smislenih filozofijskih pozicija. On je vječno sučeljavanje čovjeka i njegove vlastite tame. On je samo sigurnost u jednu poraznu sudbinu bez rezignacije koja bi je morala pratiti. Moglo bi se povjerovati da samoubojstvo slijedi revolt, međutim, to nije točno. Revolt daje svoju cijenu životu, on vraća veličinu egzistenciji. Riječ je o tome da umremo nepomireni, a ne dragovoljno. Samoubojstvo je nepoznavanje. Ono što je vrijedno nije najolje živjeti, već najviše živjeti.

Bogovi bijahu osudili Sizifa da bez prestanka kotrlja jednu stijenu do vrha neke planine, odakle se ona vraćala zbog svoje vlastite težine. Oni bijahu držali, da stanovitim pravom, da nema strašnije kazne od beskorisna i beznadna rada.

Sizif je apsurdni junak, ne toliko po svojim strastima, koliko po svojoj muci. Kada dogura kamen do vrha, promatra ga kako se za nekoliko trenutaka spušta prema dolje, odakle ga opet valja uzgurati do vrha. On iznova silazi u podnožje. Taj čas koji je kao predah i koji se, također, pouzdano vraća poput njegove patnje, taj čas je čas svijesti. U svakom od tih trenutaka, kada on napušta vrh, i spušta se

prema dolje, on je nadmoćniji od svoje sudbine, On je jači od svoje stijene. Ako je ovaj mit tragičan, to je stoga što je njegov junak svjestan. Gdje bi bila njegova muka kad bi ga nada u uspjeh na svakom koraku podržavala? Današnji radnik radi svakog dana u svom životu na istim zadaćama i ta je sudbina jednako apsurdna. Ali je tragična samo u rijetkim trenucima, kada on postane svjestan. Sizif shvaća svoj jadni položaj. Pronicljivost koja mu mora donijeti muku, istodobno dovršava i njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne natkriljuje prijezirom.

VIKTOR E. FRANKL

Frankl polazi od shvaćanja egzistencijalista koji ističu da egzistencija prethodi esenciji. U središtu interesa nalazi se čovjek koji živi u sasvim konkretnom, određenom odsječku vremena i krajnje je odgovoran i angažiran u svakom trenutku svog postojanja.

Frankl nudi novu terapijsku metodu – logoterapiju ( lječenje smislom ). Logoterapeut ne može reći pacijentu što je smisao, ali mu barem može pokazati da u životu postoji smisao, da je on svakom dostupan i da život zadržava svoj smisao pod bilo kojim uvjetima. On ostaje smislen doslovno do posljednjeg trenutka, sve do posljednjeg daha. Kao Jaspersov učenik smatra da duh ne može oboljeti, i otuda njegov poseban psihoterapijski pristup, jer se kod njegovih pacijenata ne radi o bolesti, nego o izbugljenom ili uopće nepronađenom smislu života. S ovakvim shvaćanjem se Frankl ne pomiče od shvaćanja Tome Akvinskog i neotomista koji smatraju da duh ne može oboljeti kao što duša ne može podleći ili biti podvrgnuta raspadanju.

Čovjek na kraju krajeva sam sebe određuje. Čovjek ne egzistira naprosto, nego uvijek odlučuje kakva će njegova egzistencija biti, što će on u sljedećem času postati.“ ( Frankl, Zašto se niste ubili? )

Životni smisao mnogima je teško dokučiv, svaki je čovjek osobno i posebno pozvan da ostvari svoj život; prema ljudskim standardima to podrazumijeva radost i zadovoljstvo, život se ostvaruje radom, uživanjem životnih radosti ali ni patnja ne izostaje.

Frankl kaže da čovjeka obično gledamo kao homo sapiensa – razumno biće koje zna što i kako, koje zna kako će uspjeti, kako od sebe napraviti uspješnog poslovnog čovjeka ili zavodnika.

Drugoj vrsti čovjeka daje naziv homo patiens. To je čovjek koji pati, koji zna što znači patiti, koji čak zna svoje patnje pretvoriti u ljudska dostignuća. Homo patiens se kreće na osi koja je okomita na os uspjeh/neuspjeh homo sapiensa. On se kreće po osi koja se proteže između poslova ispunjenja i očaja. Pod ispunjenjem podrazumijevamo ispunjenje nečijeg sebstva kroz ispunjenje smisla, a pod očajem očaj zbog očite besmislenosti vl. života.

Smisao se može naći čak i u patnji i u smrti. Dimenzija homo patiensa je viša dimenzija zato što mijenjajući sebe (ako već ne možemo promijeniti svoju sudbinu ) tako što sebe nadrastamo i na sebe zaboravljamo, ispoljavamo najkreativniju od svih ljudskih mogućnosti.

Frankl daje primjere ljudi koji su bili u koncentracionim logorima gdje volja za smislom ima vrijednost opstanka. Najviše šanse da prežive imali su oni koji su bili upravljeni na budućnost – na neki zadatak ili osobu, na smisao u budućnosti.

Yehuda Bacon, izraelski kipar koji je kao dječak bio u Auschwitzu opisao je taj osjećaj: „Kao dječak sam mislio: reći ću svima što sam vidio, jer se nadam da će se ljudi promijeniti na bolje. No, ljudi se nisu promijenili, nisu čak željeli niti znati. Tek sam mnogo kasnije shvatio smisao patnje. Ona može imati smisao samo ako nekoga mijenja na bolje.“ On je konačno spoznao i smisao svoje patnje: promijenio je sebe.